Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 8:46 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member



2 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 8:51 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Prvo poglavlje

Bakropiščeva ostavština


Kad je rekao slike, mislio je na umjetnost.
Sve drugo, slike ljudi, gradova, njegova života, bili su samo površni utisci koji su brzo padali u zaborav. Stvarnost nije postojala. Barem si je tako zamišljao. Tako bi sve bilo mnogo jednostavnije.
Katkad, međutim, kad bi se nalazio pred nekim posebnim umjetničkim djelom koje bi mu oduzimalo dah i od kojeg bi dobio vrtoglavicu, bojao se da su čak i ti osjećaji bili samo uspomene na ono lijepo, savršeno, uspomene na prošlost.
Na Miwu.
– Jeste li imali ugodan let? – upitao je mladi vozač taksija koji ga je iz zračne luke »Leonardo da Vinci« vozio u središte grada.
Takvi su Talijani, pomislio je Jupiter; čak i zračnim lukama daju privid kulture i stila. Prvotno ime zračne luke, »Fiumicino«, moglo se vidjeti samo još na izblijedjelim natpisima uz autocestu. Inače je posvuda pisalo »Leonardo da Vinci«. Koji bi drugi narod zračnoj luci dao ime po nekakvom umjetniku?
– Signore?
Jupiter je podigao glavu. – Hm?
– Jeste li imali ugodan let? – još jednom je pitao vozač pretičući teretno vozilo. Iza njih je započeo divlji koncert automobilskih sirena.
– Naravno. Kakav je promet danas? Treba li nam još mnogo vremena?
– Trideset kilometara od središta grada.
– Nisam to mislio. Poznajem put. Ali, jesu li ceste slobodne?
– Gradilišta. Profesionalni vozači. No, ipak nekako ide.
Njegov pogled u retrovizoru govorio je: Imajte povjerenja u mene. Taj pogled imaju svi vozači taksija na svijetu. U mojem autu ja sam kralj. A moj auto je kralj ceste. Ne brinite.
Jupiter se naslonio na zadnje sjedalo te promatrao pusti krajolik s obje strane autoceste. Smeđe oranice, osamljene građevine gotovo ravnih krovova. A onda, nekoliko kilometara dalje prema istoku, prvi neboderi, hoteli živih boja uz rub sivih geta. Rublje na balkonima. Neonske reklame koje su pri dnevnoj svjetlosti izgledale prljavo i nekako sablažnjivo.
Posljednji put je bio u Rimu s Miwom, prije gotovo dvije godine.
– Jeste li ovdje poslovno? – upitao ga je vozač. Nije bio ravnodušan poput starijih vozača taksija; imao je oko dvadeset godina i još ga je zanimalo sve što je dolazilo izvana, iz svijeta.
Na glavi je imao kapu od samta. Na krilu mu se nalazio fosfornozeleni mobilni telefon s kojim je vjerojatno namjeravao nazvati svoju djevojku, ako ne uspije započeti razgovor s putnikom. Jupiter nije bio raspoložen pola sata slušati ljubavno čavrljanje na talijanskome jeziku; mrzio je riječ “bella” koja se ponavljala nakon svake druge rečenice. Radije će sam govoriti, makar i prisilno.
– Poslovno, da. Na određen način.
– Imate neke veze s umjetnošću, jesam li u pravu?
Jupiter je začuđeno podigao obrvu. Nije nosio modnu odjeću, na prstima nije imao mrlje od boje. – Kako ste to zaključili?
Mladi se vozač ponosno nasmiješio. – Želite da vas odvezem do crkve Santa Maria del Priorato. Turisti, koji žele razgledati crkve, uvijek prvo traže da ih odvezem u hotel. To znači da vi niste običan turist. Ali, vi ste stranac. A stranac, koji izravno iz zračne luke ide u crkvu, sigurno je profesionalac. Ne izgledate kao svećenik, zar ne? Umjetnost ili arhitektura, jedno od to dvoje.
Slegnuo je ramenima. – Ostalo je sreća.
– Za nekoga je i arhitektura umjetnost.
Vozač je odmahnuo. – Vidite li one stambene zgrade prijeko? I sad mi pričajte nešto o umjetnosti i arhitekturi.
– Priznajem da ste me pobijedili.
– Jeste li restaurator ili nešto slično? Arhitekt? Možda provjeravate izvornost slika?
O.K., pomislio je Jupiter, što onda... – Ulazim u trag nestalim umjetničkim djelima. Po nalogu skupljača i muzeja.
– Vi ste detektiv?
– Samo na području umjetnosti. Ne bojte se, neću izdati vašoj djevojci da ćete se danas popodne sastati s drugom ženom.
Vozač je nakratko izgubio nadzor nad upravljačem te je za dlaku izbjegao nalet na neki subaru. Vozeći sto na sat, okrenuo se preko ramena. – Hej, vi ste...
Jupiter se počeo smijati. – Vidio sam podmetač za pivo. Na njemu je žensko ime i adresa apartmana u Tiburtini. Vaša djevojka vam to ne bi trebala napisati, zar ne? Barem ne u nekakvoj krčmi.
– Možda uopće nemam djevojku?
– Onda vam mobilni telefon ne bi bio na dohvat ruke, u krilu.
Sljedeće riječi nije mogao prešutjeti, iako su zvučale nadmeno: – Vi, Talijani, uvijek ste dostupni obitelji.
Vozač se namrštio i okrenuo naprijed. – Sranje, sretan sam što niste svećenik, prokleto sretan.
– Bojite se pakla? – upitao je Jupiter smiješeći se.
– Vi ne?
Ja sam već bio ondje, pomislio je Jupiter, ali, naravno, nije ništa rekao. Klišeji su klišeji zbog njihove načelne istine, ali se zato ne moraju glasno izgovarati.
Neko vrijeme vozili su bez riječi. Prošli su kroz rubne dijelove grada, pokraj blijedih pročelja trgovina ispred stambenih naselja. Dvotračni kolnici po kojima su automobili vozili u tri trake. Potom dugačke aleje oleandera, prve ruševine malih akvadukta i žutosmeđih zidova, antički piloni pokraj oglasnih stupova, oblijepljenih u više od deset slojeva. Velovi magle iznad fontana, malene duge. Starci u tamnim odijelima s kapama navučenim na čelo. Mlade djevojke u minisuknjama, namirisane skupim parfemima, dovoljno slatkim da dopru do vozača kabrioleta koji tuda prolaze. A iz svih smjerova žuti taksiji kao da Rim toga dana očekuje generalna skupština sindikata prometa.
Približavali su se starome gradu.
Nakon nekoliko trenutaka Jupiter se zbunio.
– Gdje smo? Santa Maria del Priorato je dalje, južnije. Uopće nismo trebali toliko ulaziti u grad.
Dobacio je vozaču ljutit pogled preko retrovizora, ali mu je nešto govorilo da ga mladić ni u kojem slučaju nije pokušao prevariti. Znao je da Jupiter nije naivni turist koji, ništa ne sluteći, dopušta da ga voze po cijelom Rimu i na kraju spremno plati visoki račun.
Mladić je opsovao, pogledao ga preko ramena i okrenuo se na otvorenoj cesti. Ponovno je glasno zatrubio, ponovno su u posljednji čas izbjegli sudar s drugim automobilima i sa skupinom vespi.
– Nemam pojma kako smo se odjednom stvorili ovdje – vozač je istisnuo kroz zube. – Doista nemam pojma.
– Ah, nemojte...
– Ne, ne – branio se vozač – vjerujte mi, nisam vas pokušao prevariti. Evo, isključit ću sat.
Jednim pokretom ruke, pomalo grubim, zaustavio je taksimetar. – Zalutao sam. Ali, ne znam zašto.
– U mislima ste već u Tiburtini?
– Ah, to! Ne, nije to u pitanju.
– Vi ste prvi taksist od svih koje sam sreo, a koji je zalutao na putu od zračne luke do grada.
Jupiter se nasmiješio. – Časna riječ, to je premijera.
– Lijepo što se tako zabavljate u mojim kolima. Možete me preporučiti i drugima.
Jupiter je mislio da zna prilično točno gdje se nalaze, negdje u blizini Via Pelegrino, nedaleko od Campo dei Fiori, međutim, krajolik mu je bio nepoznat. Otkako su se naglo okrenuli, vozač je dvaput skrenuo i sad su se nalazili u spletu uskih, mračnih starogradskih uličica. Odraz taksija na tamnim prozorima nalikovao je mrlji žute boje koja je projurila.
– Prebrzo vozite – primijetio je Jupiter.
– Ne znam gdje smo. Zbog toga sam živčan.
– I ovdje se polaže nekakv vozački ispit za taksi, zar ne?
– Samo se vi rugajte. Vjerujte mi, to mi se još nije dogodilo. Nikad.
– Jasno, naravno.
– Skrenuo sam i tada sam još točno znao gdje se nalazimo. Ali sad...
Povukao je kapu s glave i njome obrisao znoj na čelu.
Jupiter je uzdahnuo i pogledao kroz bočni prozor. – Samo me nekako dovezite do crkve.
Taksi je još nekoliko minuta lutao uskim ulicama, u kojima se jedva moglo vidjeti nebo, i trgovima na kojima su žuborili osamljeni zdenci. Za sve to vrijeme nisu vidjeli nijednoga čovjeka; osim zgrbljene prilike u kapucinskoj odori iza rešetaka na ulaznim vratima. Glava joj je bila sasvim sagnuta tako da se nije moglo vidjeti lice. Čak se činilo da će poljubiti tlo, izvodeći nekakav starinski obred pozdravljanja.
– Konačno – odjednom je povikao vozač kad se pred njima pojavio nekakav prolaz. Iza njega nalazilo se široko šetalište, okupano zrakama žarkog proljetnog sunca.
Malo poslije vozili su ulicom punom ljudi duž desne obale Tibera. Goleme platane nagnule su se nad kolnik, gotovo jednako ponizno kao neobična prilika u sjeni luka na vratima.
– Ne vjerujete mi, zar ne? – upitao je vozač.
– Da ste zalutali? Naravno, vjerujem vam.
– Da prije ovoga nisam nikad zalutao.
– U redu je. Ne žurim nikamo.
– Mislite da lažem – uvrijeđeno je gunđao mladić.
Jupiter se nasmiješio, ali nije odgovorio. Umjesto toga pokušao je baciti pogled na Tiber, ali ga je u tome spriječio kameni zid uz nogostup. Tek kad su prelazili preko prilaza jednome mostu, nakratko je ugledao vodenu površinu, duboko dolje u njezinu umjetno ograđenom koritu od kamena.
A s njihove lijeve strane nalazile su se tri crkve, jedna iza druge na vrlo kratkim razdaljinama. Santa Maria del Priorato bila je posljednja. Taksi je morao prići s druge strane te je ponovno prošao kroz mrežu uličica. Vozač je ovaj put pronašao cilj bez ikakvih teškoća.
Jupiter je platio i izašao iz taksija. – Sjetite se podmetača za pivo kad povezete djevojku.
Mladić je stavio podmetač u džep. – Grazie, Signore. Ciao.
– Ciao.
Jupiter je uzeo kovčeg sa stražnjega sjedala i zalupio vratima.
Mladić mu je mahnuo na odlasku, kao da ih je lutanje nepoznatim dijelovima staroga grada učinilo prijateljima.
Jupiter mu je mahnuo natrag, čudeći se sam sebi. Potom se, odmahujući glavom, okrenuo prema crkvenom portalu i velikim koracima požurio preko dvorišta.
Unutar zidina mirisalo je kao u svim starim crkvama, po tamjanu, vosku i vlazi. Kao dječak, Jupiter se pitao krije li se iza svakoga oltara limenka s raspršivačem, kakve su prije u zahodima imale stare tete koje je kao dijete morao posjećivati nedjeljom. Miris vlage i tamjana umjesto mirisa borovine, miris svijeća umjesto mirisa žutoga limuna.
Iz desnog crkvenog broda iznijeli su klupe, a na njihovu se mjestu uzdizala četverokatna građevinska skela koja je zauzimala cijeli bočni zid. Nigdje nije bilo radnika, ni vjernika, a ni svećenika.
Skela se lagano zatresla kad su se na gornjoj ravnini začuli koraci. Daske i čelične cijevi počele su podrhtavati. Svaki korak glasno je odjekivao crkvenim brodom. Jupiter je otišao nekoliko metara unatrag kako bi bolje mogao vidjeti što se događa gore, ali nije vidio nikoga.
Koraci se više nisu čuli, ali je niz ljestve sa strane silazila vitka prilika, spretno poput mlade mačke. Dugačka tamna kosa padala je niz djevojčina leđa. Djevojka je imala na sebi sivo jednodijelno odijelo. Tek kad je došla do najniže ravnine, Jupiter je primijetio da je tkanina zapravo bila siva; blijeda boja dolazila je od vapna i prašine koja joj je prekrivala cijelo tijelo. Kosa joj je bila prirodno crna, ali sad je imala sivi sjaj koji ju je činio starijom nego što je bila.
Coralina mu se okrenula licem tek kad je s pretposljednje prečke skočila na pod. Smiješila se. Postala je još ljepša odonda. Možda je to zbog toga što je danas smio priznati da je lijepa; onda je još bila dijete, nije imala ni petnaest godina.
– Jupiter?
Prišla mu je, ali se zaustavila na korak udaljenosti, promatrajući ga tako opušteno da ga je to živciralo. – Stanjio si se u posljednjih, koliko, osam godina?
– Deset.
Smijao se. – Zdravo, Coralina.
Odložio je kovčeg, a ona mu se bacila oko vrata. Bila je lagana, jedva ju je osjetio, i bila je gotovo za glavu niža od njega. Kad ga je pustila, kaput mu je bio prašnjav.
– Ups – rekla je. – Žao mi je.
Cerekala se poput djevojčice. – Shuvani će ga oprati. To je najmanje što može učiniti za tebe.
– Kako je ona?
– Vidimo se prvi put nakon deset godina, a ti me prvo pitaš kako je moja baka?
Coralina se počela smijati. – Šarmantno.
– Nisi više djevojčica. Moram se prvo naviknuti na to.
Coralinine su oči zasjale. Bile su tamne, gotovo jednako crne kao i njezina kosa i uske obrve. Roditelji su joj bili Romi, Cigani. Još dok je bila dijete ostavili su je kod bake koja nije bila nomad. I Shuvani je bila Romkinja, dušom i tijelom, ali je već dvadeset pet godina živjela u glavnom gradu, a njezin je narod govorio da grad ljudima pije krv. U očima njezina naroda Shuvani je napustila cestu i više nije bila prava Romkinja, iako je, nedvojbeno, još uvijek tako izgledala i odijevala se u upadljive nošnje i tkanine. Jupiter je bio siguran da se u posljednje dvije godine, otkako je posljednji put vidio Coralininu baku, kod nje ništa nije promijenilo. Ona je uvijek mnogo držala do postojanosti.
– Bila si u Firenci kad smo Miwa i ja posjetili Shuvani – rekao je. – Nije mi htjela pokazati ni tvoju fotografiju. Fotografije nisu dobre, rekla je. Znaš već kakva je ona. Ali, mislim da je ipak bila u pravu.
Primila je kompliment s blagim smiješkom. – Prije devet mjeseci vratila sam se u Rim. Otada opet stanujem u Shuvaninoj kući, u podrumu.
– U staroj sobi za goste?
S tom su ih prostorijom povezivale neke uspomene, ali Coralina se nije dala pokolebati. Prozrela je izazov.
– Još imamo tu sobu za goste. Spavat ćeš u njoj, ako ti to odgovara.
Dugačak pramen kose zatakla je za uho. – Nitko ti neće smetati – dodala je. – Više ne nosim spavaćice od batika.
Jupiter je tada imao dvadeset pet godina. Bio je deset godina stariji od Coraline. Njegov prvi posao doveo ga je u Rim i tada je prvi put posjetio Shuvani. Coralina se zaljubila u njega mladenačkim oduševljenjem i jedne se noći pojavila u gostinjskoj sobi, u spavaćici sa zvjezdanim uzorkom. Priznala mu je kako je zaljubljena u njega i kako bi htjela spavati s njim. Jupiter je tada progutao knedlu, pomislio na ledenu kupku i otpravio je teška srca. Tada još nije poznavao Miwu, ali kod kuće ga je čekala jedna druga djevojka; osim toga, bojao se da će ga Shuvani naglavce izbaciti iz kuće ako zavede njezinu ljubljenu unuku. I premda mu nije bilo lako odbiti djevojku, ipak se nije dobro osjećao pri pomisli kako bi mogao spavati s petnaestogodišnjakinjom. S djevojkom koju je poznavao samo četiri dana. Nikad nije dvojio kako je njegova odluka bila ispravna, premda je još godinama nakon toga pomalo žalio zbog svega. Lagao bi sam sebi kad bi to poricao.
A sad je Coralina ponovno stajala pred njim, deset godina starija, prelijepa mlada žena, aludirajući na onu noć u sobi za goste, kao da mu je nehotice poprskala košulju crvenim vinom.
Kako bi promijenio predmet razgovora, pokazao je skelu uz bočni zid crkve. – Tvoje carstvo?
Kimnula je glavom. – Da, barem nekoliko dana. Prošli tjedan sam tek počela ispitivati temeljnu supstanciju zida. Obnova će trajati nekoliko mjeseci, ali to više nije moja stvar. Jasno, mislim, ja sam tu, ali radove izvodi netko drugi. Ja samo moram obaviti neke predradnje.
– Prilično odgovoran posao za nekoga tko je tek završio studij.
– Prije gotovo godinu dana – odgovorila je. – Moje su ocjene bile prilično dobre. Osim toga, završila sam i klesarski zanat. Mislim da je i to korisno. Ovdje gotovo i nema tradicionalnih klesara.
Shuvani je pripovijedala Jupiteru kako je Coralina završila studij s odličnim ocjenama. U Firenci je studirala povijest umjetnosti i učila zanat kod jednoga klesara. I jedno i drugo završila je s odličnim ocjenama unatoč dvostrukom opterećenju. Imajući to u vidu, možda je bila sreća, ali nikako slučajnost, što je odmah dobila ovakav posao.
– Shuvani mi je rekla da vam je potrebna moja pomoć – rekao je i pomislio: Koliko moja pomoć uopće danas vrijedi. Nije radio gotovo ništa otkako je Miwa otišla i odnijela sve njegove dokumente, rezultate istraživanja i podatke pohranjene u računalu. Upropastila ga je u jednom danu.
Coralina je kimnula glavom, a vedra crta oko njezinih usana nestala je. – Brzo si došao.
– Tvoja me baka nazvala sinoć, a... a ja nisam imao ništa bolje u planu, znaš.
Osim sjediti i naizmjence gledati u zid i jedinu fotografiju koju mu je Miwa ostavila. Otkako je otišla, stalno se pitao zašto nije ponijela sliku. Bila je tako temeljita, uzela mu je sve, deset godina njegova rada. Još i više, preotela mu je gotovo sve stranke i poslove dok je Jupiter čučao u praznom uredu i čekao da zazvoni telefon. Međutim, on nije čekao nove ponude, čekao je da joj ponovno čuje glas, bez obzira gdje se nalazila.
Ali Miwa nije zvala. Naravno da nije.
– O čemu je, zapravo, riječ?
Coralina ga je začuđeno pogledala. – Shuvani ti nije ništa rekla?
– Samo to kako radiš na obnovi crkve i želiš da nešto pogledam.
Protiv svoje volje opet se prisjetio spavaćice od batika. Još i danas bi mogao naslikati uzorak, onako, napamet. Uspomene, pomislio je, mogu samo tako zaboljeti. U posljednje vrijeme nije imao mnogo sreće s uspomenama.
– Doista si sjeo u zrakoplov ne znajući za pojedinosti?
Začuđeno je odmahnula glavom. – Doista nisi imao pametnija posla.
– Okreni još malo nož u rani, možda ću ti onda učiniti uslugu i zavrištati.
Nježno mu je dotaknula neobrijani obraz. – Hej, sve će biti dobro, O.K.?
Još jednom se nasmiješila zagonetno, ciganski, živahno i istodobno ozbiljno.
Polako je kimnuo glavom i pitao se u sebi, je li sebična.
– Dođi – rekla je i prišla ljestvama.



3 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 8:52 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Spustio je kovčeg i pošao za njom gore. Metalne ljestve bile su uglačane od nebrojenih nogu koje su se penjale po njima na mnogim gradilištima rimskih sakralnih građevina i spomenika.
– Pazi da se ne oklizneš – povikala mu je odozgo, a kad je pogledao gore, vidio je da je ona stigla već na četvrtu razinu dok se on popeo tek na treću. Bila je spretna, nedvojbeno.
Mrzovoljno je odbio ruku koju mu je pružila. Opet mu se smijala.
– Je li moguće da me ismijavaš? – upitao je.
– Je li moguće da preosjetljivo odgovaraš na žensku pažnju? – uzvratila mu je.
– Posljednja ženska pažnja u mojem životu imala je zadaću što je moguće više razoriti moj opstanak.
Zamišljeno se ugrizla za donju usnicu i uozbiljila se.
– Shuvani mi je pripovijedala što ti je učinila tvoja djevojka. Žao mi je.
– Sam sam kriv za to. Miwa je...
– Još je i braniš?
Samo je slegnuo ramenima. – Možemo li promijeniti predmet razgovora?
Coralina ga je uskim prolazom odvela do drugoga kraja skela. Išla je ispred njega i nije se okretala. – Što ti govori ime Piranesi? – upitala je.
– Giovanni Battista Piranesi?
– Upravo taj.
– Talijanski bakropisac iz osamnaestoga stoljeća. U svoje vrijeme bio je nešto poput superstara zbog svojih izvrsnih bakropisa. Antichitá Romane i Carceri su mu, navodno, najpoznatija djela. Privatno, nije bio ne znam kako sretan. Cijeli je život želio raditi kao arhitekt, ali nije dobivao poslove.
– Točno – rekla je – i krivo. Barem zadnja rečenica.
– Tako je.
Jupiter se počeo prisjećati pojedinosti. U mislima je prelistavao knjige s bakropisima, koje su se danas, poput mnogih njegovih stvari, nalazile u Miwinu stanu, gdje god ona bila. – Piranesi je bio odgovoran za obnovu jedne crkve ovdje u Rimu. I za preuređenje jednoga trga, mislim. Ni za što drugo.
Coralina je kimnula glavom i Jupiter je shvatio.
– Je li to ova crkva? – upitao je.
– Santa Maria del Priorato di Malta – odgovorila je Coralina. – Piranesijeva graditeljska ostavština.
Jupiter je pogledom preletio visoki crkveni prostor, ali nije otkrio ništa neobično ili pak veličanstveno. S iglom i bakrenom pločom Piranesi je nedvojbeno bio genij, ali njegovo graditeljsko umijeće bilo je nenametljivo i jedva vrijedno pažnje.
– Piranesi ovdje nije smio raditi onako kako je htio – rekla je Coralina. – Da su mu ostavili slobodne ruke, preuređenje bi se sigurno pretvorilo u potpuni preobražaj. Mislim da je bio očajan. Navodno se zavadio s poslodavcima što je imalo za posljedicu da više nikad nije mogao raditi kao arhitekt.
– A trg?
– Pripada crkvi. Upravo si prešao preko njega. Piazza Cavalieri di Malta.
Došli su do kraja skele. Iznad njihovih glava pružao se strop crkvenoga broda. Uz posljednje metre skela zid je bio zastrt crnom plastičnom folijom. U njezinim naborima i udubljenjima skupila se ista ona fina prašina koja je pokrivala Coralininu kosu i odjeću. Tu se nalazio i drveni sanduk u koji je netko naslagao opeke.
Coralina je zastala ispred okomita proreza na foliji. Pomaknula je foliju u stranu poput kazališnoga zastora. – Evo.
Jupiter joj je znatiželjno prišao i na svoje iznenađenje ugledao udubljenje u zidu iza folije. Udubljenje nije bilo duboko. Jupiter je trebao samo ispružiti ruku da bi dodirnuo stražnji zid. Bilo je začuđujuće što je očito tek nedavno bilo otkriveno. Odatle, dakle, ova fina prašina.
– Potječe li to iz vremena Piranesijeva preuređenja? – upitao je.
– To bi bilo blisko, zar ne? – uzvratila je Coralina. – Odnijela sam nekoliko uzoraka kamenja u laboratorij. Postoji velika vjerojatnost da je sve, što ovdje vidiš, iz vremena Piranesijeva rada u crkvi.
Udubljenje je bilo široko oko dva metra i jednako tako visoko. Stražnja strana bila je prekrivena zbrkanim mitskim reljefima, bićima koja su se međusobno grlila, grizla, ljubila ili lovila. Većina ih je imala tijela gotičkih rigača vode, iako su bila manja i manje prijeteća. Bilo je i onih koje bi svako dijete moglo odmah prepoznati: jednorog, Pegaz, iskežena Gorgonina glava.
– Uostalom, to ne odgovara ostalim Piranesijevim radovima – čudio se. – Jeste li sasvim sigurni što se tiče vremena?
– Da. I ne samo zbog laboratorijskih nalaza.
Htio ju je pitati što misli time reći, ali ona je odmah nastavila: – Nisi još sve vidio. Čekaj.
Ispod ruba plastične zavjese izvadila je ručnu svjetiljku. Svjetlost je obasjala udubinu, stvarajući sjene među kamenim stvorenjima i mrak u nozdrvama, ždrijelima i očnim dupljama. Neka bića kao da su zapravo oživjela dok im je svjetlost obasjavala šupljikavu površinu stvarajući privid kretanja.
– Sve ovo bilo je skriveno iza zida koji sam odzidala za protekla dva dana – rekla je Coralina. – Ne znam ima li još takvih udubina u zidu, ali pretpostavljam da nema. Pukim sam slučajem ovdje započela s radovima. Kuckala sam po zidu, žbuka je otpala, ugledala sam zid. Dvjestogodišnja vlaga učinila ga je trulim. Izvadila sam sve što se dalo izvaditi. Trula površina bila je velika točno koliko je veliko udubljenje iza nje. Svuda okolo žbuka je čvrsta, a zid postojan.
– Rekla si da još nisam sve vidio.
Kimnula je glavom. – Pogledaj zmajev rep tamo gore.
Osvijetlila je desni kut udubljenja, nedaleko Jupiterova ramena.
Rep nekakva zmaj uzdigao se iz isprepletenih tijela tvoreći neku vrstu kamenog obruča. Ili kuke.
Kad je Jupiter ponovno pogledao u Coralinu, ohrabrila ga je kimnuvši glavom. – Pokušaj.
Prstom je zahvatio kuku i povukao je. Ništa se nije pokrenulo.
– I? – upitao je.
– Moraš je okrenuti u smjeru kazaljke na satu.
Učinio je to izazvavši tup zvuk.
Jupiter je oklijevao. Prije nego što je sasvim okrenuo kuku, upitao je: – Tko zna za ovo?
– Samo ti, Shuvani i ja.
– A tvoji pretpostavljeni?
Odmahnula je glavom. – Čak ni svećenik. On nikad ne dolazi ovamo. A provjeru vršim sama, nemam nikakvih suradnika. Većina obnoviteljskih radova u Rimu prži se na slaboj vatri. Veliko gradilište na crkvi Svetoga Petra posljednjih godina pojelo je sav novac.
– A zašto je sve tako tajnovito?
Nasmiješila se, ali više nije izgledala onako bezbrižno kao maloprije. Coralina je pronašla nešto što ju je zabrinjavalo. Nešto, o čemu je htjela razgovarati s njim.
– Okreni kuku – zapovjedila mu je.
Jupiterova je ruka završila okret. Zvuk je naglo utihnuo. Povukao je kuku prema sebi, ali bez uspjeha. Tek kad je lijevom rukom pritisnuo reljef, nešto se pomaknulo. Cijela stražnja strana udubljenja poletjela je unutra.
Iza udubljenja bio je mrak. Zrak je bio hladan i ustajao, iako je Coralina u posljednja dva dana vjerojatno više puta otvarala ta vrata. Jupiter je dobro znao što je osjećala: onu neopisivu napetost prije otkrića koje bi moglo biti spektakularno i veličanstveno, ali možda i nevažno. To je bilo ono kratko vrijeme nesigurnosti, onaj trenutak čekanja, zadržavanja zraka, žudnje za konačnom spoznajom. Jupiter je često doživljavao takve trenutke, kod svake nestale slike, kod svake izgubljene skulpture kojoj bi ušao u trag negdje u svijetu, u muzejskim arhivima, privatnim zbirkama, a dva puta čak i na tavanima napuštenih žitnica.
Coralina je usmjerila svjetlost u mrak s one strane reljefnih vrata.
Tajna prostorija bila je iznenađujuće velika. Jupiter je uzalud pokušavao svrstati njezin položaj unutar crkvena pročelja. Sigurno je bila nevjerojatno spretno ugrađena u vanjsku strukturu građevine, gotovo nevidljivo, jer je stoljećima ostala neotkrivena.
Jupiter se osvrnuo preko ramena i nasmiješio. – Trebala bi to nekome javiti, uistinu.
Coralina je pokazala rukom ispred sebe, u tamu. – Uđi.
Pogledao je dolje, kroz usku pukotinu između skele i zida, vidio prašinu koja je polako curila u dubinu i konačno načinio velik korak preko ponora. Trenutak poslije ušao je u prostoriju kroz otvorena reljefna vrata. Coralina je ušla odmah za njim i počela svjetiljkom pregledavati prostoriju.
Prostorija je sa skele djelovala dubljom nego što je doista bila. Nakon dva koraka došli su do stražnjega zida koji je bio neožbukan, ali suh. Jupiter je mogao razgovijetno vidjeti trag Coralininih nogu u prašini. Vjerojatno je već pretražila svaki dio prostorije, zidove, strop i pod.
– Što je to? – upitao je gledajući oko sebe.
Coralina mu je kimanjem glave dala znak da slijedi snop svjetlosti njezine svjetiljke. Svjetlost je pala na stražnji zid i Jupiter je shvatio što je htjela reći.
Neki okomiti sastavi na zidu bili su širi od ostalih. Bile su to pukotine u kamenu, šezdeset ili sedamdeset centimetara visoke. Kroz njih nije ulazilo svjetlo, dakle, nisu probijale pročelje.
U svakoj od tih pukotina nalazilo se nešto nalik na rubac s kojim je netko zatvorio otvore. Jupiter je oprezno ispružio prst opipavajući materijal. Bio je poput stvrdnute kože.
Kad se okrenuo prema Coralini, ona mu je prisvijetlila u lice. – Sve sam ostavila onako kako sam našla. Htjela sam da zatekneš sve u prvobitnom stanju.
Ponovno se okrenuo pukotinama. Nije ih brojao, ali je ocijenio da ih ima sedamnaest ili osamnaest. Palcem i kažiprstom povukao je kožu, ali ju je odjednom pustio.
Njegova plašljivost zabavljala je Coralinu. – To nije ljudska koža.
Cerekala se poput tinejdžerice nakon neke crne šale. – Iako bi to bilo u skladu sa situacijom, zar ne?
– Jesi li je dala ispitati?
– Naravno. Uštavljena teleća koža, vrlo dobro prerađena i na jednoj strani premazana nepromočivom tekućinom.
Jupiter je snažno povukao jednu od koža. Sa zaprepaštenjem je utvrdio da je teža nego što je očekivao.
Kad je oprezno izvukao predmet iz pukotine, vidio je da je riječ o četvrtastoj ploči.
Coralina je primijetila ispitivački pogled s kojim je promatrao rubove plosnatoga paketa. – Otprilike četrdeset jedan s pedeset četiri centimetra. Plus, minus nekoliko milimetara.
Jupiter je oprezno odstranio lomljivi kožni omot. Ugledao je metalnu ploču. Bakar, očigledno, na mnogim mjestima zelen. Dakle, ipak je prodrlo malo vlage.
Ploča je bila do rubova prekrivena uzorkom. Pri površnom promatranju crte i sjenčanja djelovali su kao naslikani, ali Jupiter je odmah vidio da su bili urezani. U udubinama je bilo stvrdnute crne boje.
Polako je podigao ploču, dodirujući je samo s komadićem kože. Nije htio ostaviti otiske prstiju. Izravno svjetlo izazvalo je na metalu neugodan odsjaj.
– Pomakni svjetlo u stranu – rekao je Coralini.
Shvatio je o čemu je riječ.
– Jedna od ploča iz Piranesijeva ciklusa Carceri?
– Predložak za list broj sedam – prošaputala je Coralina kao da se bojala da će glasom oštetiti ploču.
Na ploči, kao i na svih šesnaest ploča s motivom Carceri, bio je ucrtan veliki zatvor. Pred gledateljem otvarala se panorama goleme podzemne dvorane, pune čvrstih mostova i zavojitih stubišta, kolosalnih nadvratnih lukova i ulaza na više katova. Posvuda su visjeli lanci, a mogli su se raspoznati i ljudi, zatvorenici iskrivljenih udova, kako teturaju dvoranom. Na gornjem dijelu slike upravo se nad ponorom dvorane zatvarao golemi pomični most. Sam pogled na sliku izazvao je u Jupiterovim ušima fantastičnu zvučnu kulisu: škripanje čeličnih zupčanika, zveckanje čvrstih lanaca, pucketanje crnih drvenih greda i zatega, uz mnogostruku jeku u veličanstvenom prostranstvu tog podzemnog svijeta.
Zavrtjelo mu se u glavi kad se ponovno okrenuo prema Coralini. – Zna li tko da ove ploče još postoje?
Ponosno je odmahnula glavom. – Ne. Sve što je ostalo od zbirke Carceri samo su reprodukcije, otisci koje je Piranesi načinio pomoću ploča. Vjeruje se da su originali nestali.
Jupiterov pogled bio je usmjeren na pukotine u zidu. – Jesu li ovdje svih šesnaest?
– Da.
Oprezno je stavio ploču na pod i nježno je umotao u kožu. Potom ju je s velikim strahopoštovanjem vratio u pukotinu.
– Nije čudo što ih Shuvani nije htjela spomenuti u telefonskom razgovoru. Ovaj pronalazak je prava senzacija, to je jasno, zar ne?
– Ne, Jupiteru – odgovorila je zajedljivo – ja sam studirala povijest umjetnosti samo da bih ulovila kakvoga profesora u kaputu od tvida.
Nasmiješio joj se. – Ali zato želiš od mene doznati koliko vrijede ove ploče, je li tako?
Coralina je kimnula glavom.
– Ti i tvoja baka nadate se nagradi.
Odjednom je skrenula pogled na pod. – Trgovina ne ide baš najbolje. Shuvani će biti izbačena na ulicu ako odmah ne podmiri dugove. Ne bismo mogle platiti čak ni selidbu, Bože dragi, sve one knjige, a kamoli kupiti novu kuću.
Kažiprstom joj je oprezno podignuo bradu i pogledao je u oči. – Niste li se možda poigravali mišlju kako ćete dopustiti da ploče jednostavno nestanu?
Izraz njezina lica postao je ukočeniji nakon što se odmaknula korak unatrag.
– Ti samo trebaš reći koliko vrijede, Jupiteru. Platit ćemo ti, ako hoćeš.
– S novcem koji će vam dati za ploče kakav utajivač ukradenih predmeta?
Da je bio glasniji, čulo bi ga se dolje u crkvi. Zbog toga je brzo utišao glas.
– Te su stvari vrijedne nekoliko milijuna dolara, Coralina. Milijuna! Takvo što ne prodaje se na buvljaku, među majicama i piratskim kopijama.
– Bilo bi lijepo od tebe kad me više ne bi omalovažavao – oštro mu je odgovorila. – Poznajem ljude koji se snalaze s takvim stvarima.
– Zašto onda nisi njih zamolila da procijene vrijednost ploča?
Ovaj put nije oborila pogled, ali on je primijetio kako ju je to skupo koštalo. – Ljudi koji prodaju takve nalaze nisu baš poznati po poštenju.
– Polaskan sam.
– Gospode Bože, Jupiteru, Shuvani ima povjerenja u tebe! Ja također. Samo mi kaži koliko mogu tražiti za ploče. Ništa drugo ne želim od tebe. Ti nećeš uprljati ruke.
Oduzeo joj je svjetiljku i prisvijetlio joj pravo u lice. – Ako ste već donijele odluku, zašto su ploče još ovdje? Mogla si ih iznijeti prošle noći.
– Ja...
Prekinula se, tražila je riječi.
Jupiter joj je pomogao. – Ti to zapravo ne želiš, je li tako? To nije obična krađa u kakvoj prodavaonici, i ti to dobro znaš. Krađa umjetnina ubraja se u najteže zločine, pogotovo u ovakvim razmjerima.
Krađa u prodavaonici, htio to ili ne, još uvijek je u njoj vidio djevojčicu koja u robnoj kući skriva u džep kaputića svoje prvo rumenilo za usne.
– Shuvani je očajna – rekla je. – Potreban nam je novac.
– Ali ne ovako, Coralina. Ne na ovaj način.
Odjednom je počela djelovati smušeno i užurbano. – Nitko nam ne jamči nagradu. Crkva će tražiti ploče za sebe. Vatikan neće dati ni lire, dokle god ga sud ne prisili. A ja radim za Vatikan. Ne mogu postavljati zahtjeve.
Nogom je šarala po prašini. – Sranje, Jupiteru, izbacit će nas ako ne dođemo do novca.
– Koliko trebate?
– Sto četrdeset milijuna lira.
– Sto četrdeset! Za taj novac možete kupiti pola kuće!
– Nije to samo dug za stanarinu. Znaš i sam kakva je Shuvani! Ima za vratom niz prijava zbog narušavanja mira, zbog izazivanja javnog nereda, i tako dalje. Kazne se gomilaju. Ovdje dvije tisuće, tamo četiri tisuće. Osim toga, izazvala je prometnu nesreću, nekoliko mjeseci nakon što su joj oduzeli vozačku dozvolu. Otada moram sama isporučivati knjige.
– Što se dogodilo?
– Naletjela je na jednu ženu, prijeko na Piazza Cairoli. Shuvani je bila kriva. Dobila je godinu i pol dana uvjetno, mora platiti debelu kaznu i bolničko liječenje unesrećene žene. Sretne smo što žena nije tražila odštetu zbog pretrpljene boli.
– Shuvani je kažnjena uvjetno? I još te nagovara da kradeš umjetnička blaga u vrijednosti od nekoliko milijuna dolara?
Spustio je svjetiljku i odmahnuo glavom. – Možda bih ipak trebao ozbiljno razgovarati s tvojom bakom.
Brzinom munje stala je ispred njega i čvrsto ga uhvatila za nadlakticu. – Ja više nisam dijete, Jupiteru! Nisam više djevojčica koja se noću uvlači u tuđe sobe. Ja sam donijela odluku.
– Nisi. Inače ploče više ne bi bile ovdje.
U njezinim je očima ugledao srebrnkasti sjaj. Nije želio da zaplače. Ali, ako je zbilja bila tako blizu da otvoreno pokaže osjećaje, u sljedećem je trenutku došla k sebi.
– Je li baš tako bezizgledno? – tiho je upitala.
– Potpuno.
Uhvatio ju je za ruku, ne znajući zašto to čini, jer nije osjetio nikakvo olakšanje. – Čak i ako bi uspjela iznijeti iz crkve šesnaest ploča te veličine, kamo ih namjeravaš odnijeti? Tvoji prijatelji, sitni preprodavači ukradenih stvari, su...
– Rekla sam da poznajem te ljude – brzo ga je prekinula – a ne da su mi oni prijatelji.
– Takvi su momci tempirane bombe.
Jupiter je u posljednjih deset godina upoznao bezbrojne preprodavače ukradenih umjetnina i znao je o čemu govori. – Koliko će vremena proći dok ne dođu na sjajnu zamisao da vam uopće ništa ne plate za ploče? Ili da vas ucjenjuju? Ili da vas prijave policiji kako bi sebe doveli u povoljan položaj?
Duboko je udahnuo. – Zaboravi, to nema nikava smisla! To ne bi uspjelo ni profesionalcima!
Šutjela je vrlo dugo i pogledom prelazila preko pukotina s bakrenim pločama. Jupiter je primijetio kako se bori sama sa sobom. To nije bila jednostavna borba.
Na kraju je kimnula glavom. – O.K. – rekla je. – Morat ću nazvati nekoliko ljudi.
– Obećavaš?
– Da, obećavam.
Kad su izašli ispod plastičnoga zastora i pogledali u dubinu, svećenik u crnom stajao je pokraj Jupiterova kovčega i odmjeravao ga sa svih strana.
– Natrag – prošaputala je Coralina i gurnula Jupitera tako da ga svećenik nije mogao vidjeti. Ona je, međutim, prošla pokraj njega, nasmiješila mu se i brzo sišla niz ljestve.
Ubrzo potom Jupiter je čuo kako je svećeniku sve rekla.
Na pločici na kući u blizini palače Farnese piše Residenza. Onaj tko dotakne pločicu, sjajnu od dugogodišnjeg pritiskanja, nakon nekoliko trenutaka čut će znak da se vrata otvaraju. Lijepim starinskim dizalom od kovana željeza dolazi se do četvrtoga kata gdje nas čeka sjedokosi starac u svojoj vratarnici, koja se tu nalazi još iz vremena dučea. Drvo je tamno i ispucano, a starac mrzovoljan i škrt na riječima. Sobe ovdje nisu skupe, a onaj tko pita za nekog određenog gosta ili zatraži bilo kakvu obavijest, sigurno neće dobiti odgovor.
U jednoj od prostorija pansiona, visoko gore iznad uličnog labirinta staroga grada, sjedio je Santino i zurio u zaslon prenosivog videomonitora, ne većeg od otrcane Biblije koja je stajala na njegovu noćnom stoliću.
Santino je plakao.
Muškarci na videovrpci bili su mrtvi. Poznavao je svakoga od njih. Bili su mu prijatelji. Braća.
Redovnici kapucini kao i on.
Santino je plakao zbog onoga što im se dogodilo, ali i zbog sebe sama, zbog sudbine koju mu je svemogući Bog dodijelio.
Santino se bojao kao nikad prije. Znao je da ga slijede, znao je da će mu ući u trag i ovdje, u ovom pansionu. Vrlo brzo, možda još danas.
Učinio je sve što je mogao kako bi zameo trag, međutim, on je bio samo redovnik, a ne zločinac, i nije znao kako se preko noći može nestati. Razum mu je govorio da ode iz grada, iz Rima, u prostranu Campagnu, na jug, sve dolje do mora i još dalje. Možda će naći skrovište u kakvoj misiji, negdje u Sjevernoj Africi.
Ali, također je znao da je sve bila varka. Na svakom mjestu, kamo je mogao otići, oni bi ga pronašli. Predugo je bio kapucin da bi se mogao skriti negdje drugdje osim pod Božjim krovom. Pansioni i jeftini hoteli, u kojima se skrivao već danima, svaki dan u drugoj prljavoj sobi, po njegovim su predodžbama bili vrlo bliski prokletstvu. Bilo mu je jasno da neće dugo izdržati ovu igru skrivača. Ubrzo će zatražiti zaštitu i blagoslov Crkve, a tada će ga oni uhvatiti.
Osjećao je kako su njegovi progonitelji bili posvuda: koraci koji su se čuli na hodniku i koji su se usporavali pred njegovim vratima; šumovi iz soba iznad njegove, neprestano hodanje tamo-amo koje mu je kidalo živce. Tamo-amo, tamo-amo, bez prestanka.
Nije više znao je li sve to samo umišljao ili su koraci i ljudi bili stvarni. Ipak, osjećao je da ga netko promatra, osjećao je kako se zatvara krug oko njega, kako oni dolaze sve bliže i bliže.
Vrpce je morao pogledati do kraja, prije nego što ga protivnici ulove u mrežu. Svih šest vrpca, do posljednje minute. Morao je saznati cijelu istinu, veliku tajnu za koju su njegova braća dala život, prolijevajući krv i vrišteći od boli, na mjestu bez Boga i bez njegove milostive podrške. Konačno je morao sve doznati.
Proteklih dana, otkako je počeo bježati, pregledao je prve tri vrpce od kojih je svaka trajala nekoliko sati. Neprestano iste slike, isti glasovi, iste riječi. Gledanje ga je umaralo i uspavljivalo, a budnim ga je održavao samo strah muškaraca na snimkama. Znao je da je njihov strah bio opravdan. Bio mu je poznat ishod njihove odiseje u ponor.
Nije bilo jednostavno odjednom pregledati jednu vrpcu. Neprestano je morao napuštati skrovište, bez cilja je lutao ulicama i uličicama kako bi konačno u kakvom malom hotelu utvrdio da su baterije njegova uređaja prazne. Nije imao mnogo novca, tek toliko da bi nekoliko noći proveo pod krovom, i cijeli dan se borio sam sa sobom dok ne bi konačno odlučio otići u trgovinu i ukrasti baterije, ispravljač i priključak za struju. To je bilo sinoć. A danas popodne konačno je gurnuo četvrtu kasetu u aparat. Pola vrpci je pregledao i slutio je da će od toga trenutka sve biti još gore, mnogo gore.
Santino se osjećao poput alkoholičara koji zna da ne smije dotaknuti bocu ni za što na svijetu, ali na kraju ipak to učini. Trebalo bi baciti aparat s ugrađenim monitorom, a vrpce uništiti. Jednostavno ih ne gledati, ne slušati. Praviti se slijepim i gluhim. Ipak, nije mogao to učiniti.
Bio je dužan ostalima, morao je doznati za njihovu sudbinu, sudjelovati u tome, kao da je i sam bio član te nesretne ekspedicije u ponor. U svakom slučaju, on ih je naveo na tu pomisao. Nabavio im je opremu i vodio računa o tome da opat ne dozna za njihove namjere. Santino je od samoga početka bio kolovođa.
A na kraju je on ostao na ulazu. Desna mu je noga bila oduzeta, još od rođenja, i to je bilo presudno da ostala trojica pođu prvi. Nikad ne bi mogo držati korak s njima. A oni bi ionako vrlo brzo ponovno bili s njim kako bi mogao sudjelovati u njihovim doživljajima.
Međutim, samo se jedan vratio iz ponora. Brat Remeo, ali on je nakon nekoliko trenutaka umro na Santinovim rukama. Remeo si je svezao opečenu lijevu podlakticu za tijelo, čistu crnu kost, s koje je meso zguljeno; na nju je pričvrstio torbu sa šest videovrpci. S posljednjim ostacima snage izvadio je kasete, s takvom voljom kao da mu je o tome ovisio život. Na samrti je od Santina izmamio obećanje da će doznati istinu i iznijeti je na vidjelo cijelome svijetu.
Santino nije htio gledati vrpce, nije htio vidjeti slike. Ali, morao je to učiniti. Sad, odmah. Dok je još imao vremena.
Remeo, pomislio je, zašto mi? Zašto ja?
Na monitoru su se pokazale zavojite stube, široke oko deset metara, od čvrsta kamena. Tri muškarca silazila su njima na tri prve kasete. Jedan od njih, Remeo, nosio je na leđima kameru s ugrađenim reflektorom. Kapucin nije imao iskustva s tehnikom, ali nakon svih onih sati na beskrajnim stubama koje su vodile u dubinu, postupno je svladao umijeće rukovanja kamerom. Slika je još uvijek titrala i s vremena na vrijeme bila mutna, ali je bilo bolje nego na početku kad se okolica više naslućivala nego vidjela.
Druga dva redovnika bili su brat Lorin i brat Pascale. Remeo se rijetko vidio na filmu, samo kad je nakratko dao kameru nekom drugom ili je odložio na visokoj kamenoj stubišnoj ogradi. Najveći dio vremena marljivo ju je držao na ramenu, povremeno govorio u mikrofon i snimao dvojicu braće redovnika dok su polako silazili u bezdan.
Dvanaest sati, do sada. A stubištu još nije bio kraj. Da Santino nije imao bezgranično povjerenje u Remea, mislio bi da su tri muškraca neprestano silazili uz iste stube, možda od straha da se spuste onako duboko. Međutim, dobro je poznavao Remea, i prema tomu, dobro je znao da je stubište doista bilo onako dugačko.
Dvanaest sati silaženja niz jedne jedine titanske stube. A ni sad, na početku četvrte videovrpce, ništa se nije promijenilo. S druge strane ograde, koja se sastojala od klesanih kamenih stupova visine jednoga metra, nije bilo ničega osim mraka. Više puta tri su redovnika morala baciti u tamu svijetleće kugle, ali su potom samo razočarano gledali kako svijetleće lopte nestaju u dubini i gase se. Nijednom nisu naišle ni na kakav otpor, nigdje se nije mogao vidjeti nikakav zid ni bilo što drugo. Samo praznina, tmina.
Redovnici su imali zalihe hrane u naprtnjačama, koje će im biti dovoljne za nekoliko dana. Kao kapucini navikli su se odricati, iako im je fizički bilo teško podnijeti dosadno, beskrajno silaženje. Dotadašnji život posvetili su redovničkom radu, uglavnom njezi bolesnika i ručnom radu. Kapucini su usred dvomilijunskoga Rima živjeli kao pustinjaci. Bilo im je zabranjeno studirati i baviti se znanstvenim radom, živjeli su samo za dobrobit drugih i na slavu Boga.
Mukotrpno silaženje u podzemlje za njih je bilo nešto novo i sva su trojica imali jake bolove u mišićima, grčeve i poteškoće s disanjem. Činilo se da je zrak tamo dolje rjeđi, ali, možda je bio prožet plinovima ili kemikalijama bez boje i mirisa.
A ipak su išli sve dalje i dalje.
Ususret paklu.
Santino je podigao glavu. Prstom je pritisnuo dugme za stanku. Čuo je nešto, vani, pred vratima sobe. Prvo zveckanje rešetaka na dizalu, potom korake. Jesu li to bili koraci jedne osobe? Ili više osoba? Nije znao reći. Sad su zvukovi utihnuli, točno pred njegovom sobom.
Je li to čuo tiho, suspregnuto disanje? Vrlo tiho šaputanje?
Do tada je Santino sjedio na krevetu prekriženih nogu, s videoaparatom na koljenima. Međutim, sad je ustao. Imao je na sebi tenisice, traperice, staru košulju. Iz ulaza jedne stambene zgrade ukrao je plastičnu vreću punu odjeće, otrčao što je brže mogao do nekog mirnog dvorišta, pregledao plijen i izabrao si odgovarajuće odjevne predmete. Tenisice su mu bile broj manje i neudobne, budući da je tolike godine hodao samo u sandalama. No, u međuvremenu se naviknuo na njih pa je čak mogao i trčati ako bi trebalo.
Tiho je prešao put od kreveta do vrata. Nije htio pogriješiti i nasloniti se cijelim tijelom na vrata kako bi mogao što bolje čuti što se vani događa. Umjesto toga, stao je pokraj vrata, sagnuo glavu i prislonio uho na ispucani furnir.
Jesu li to bili glasovi? Dva, ili tri?
Vrlo polako stavio je ruku na kvaku na vratima, drugom uhvatio ključ koji se nalazio u bravi. Ako ga okrene, ljudi pred vratima će to čuti. Znat će da ih je otkrio i bacit će se na njega, uhvatiti ga, istući i odvući sa sobom. A on neće nikad doznati punu istinu o Remeu i ostalima.
Ne, nije bio tako glup.
Oprezno je čučnuo i pokušao nešto vidjeti kroz ključanicu. Naravno, ključ mu je dobrim dijelom zaklonio pogled, ali će mu svijetle rupice s desne i lijeve strane odati miče li se što pred vratima.
Santino nije vidio ništa. Činilo se da je hodnik prazan. Što ako njegovi neprijatelji stoje sa strane? Bili su mudri, naravno. Znali su kako će čovjeka poput njega napraviti budalom. Običan redovnik, mislili su i vjerovali kako im neće biti teško izaći na kraj s njim.
Ali, on im se ne namjerava tako lako predati.
Šaputanje je prestalo, a više nije čuo ni disanje. Međutim, to nije moralo ništa značiti! Oni su bili lukavi! Vrlo lukavi! Možda će prestati disati kad provale vrata i odvedu ga silom. Možda im je takav bio plan.
Santino se odšuljao natrag do kreveta. Isključio je video. Činilo se da je mrak oko stubišta preplavio zaslon.
Santino je stavio video u naprtnjaču, uz ostalu imovinu, još jednom oslušnuo prema vratima – nije se čuo nikakav šum, ni disanje, ni šaputanje – potom se okrenuo k prozoru. Ovu je sobu izabrao promišljeno. Ispred prozora bila je kosina koja je vodila do jednog ravnog krova. Otamo je mogao prijeći na susjednu kuću i stubama se spustiti na ulicu.
Na trenutak je Santinov strah bio potisnut vrućim zanosom koji nije bio uobičajen za njega i za njegov dotadašnji život. Međutim, on je učio, učio je snalaziti se u vanjskome svijetu. Nasamarit će on svoje neprijatelje prije nego budu mogli i naslutiti da je bio ovdje.
Gurnuo je prozor i nakon nekoliko trenutaka izašao iz sobe.



4 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 8:53 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Drugo poglavlje

Tamničar


Gospin kip krasio je Shuvaninu kuću. Pred njim je klečala prilika s crnom maramom navučenom na lice. Kuglice na krunici klizile su kroz drhtave prste, suhe i koščate. Iz sjene pod maramom čuo se tihi šapat.
Iznad udubljenja u zidu, u kojem je stajala Gospa, nalazila se malena ploča. Natpis je odavao da je Majka Božja ovdje bila postavljena 1954, na desetogošnjicu oslobođenja od fašizma. Dolje, na podu, sasvim blizu koljena zakrabuljene prilike nalazile su se dvije posudice, jedna s čistom vodom, a druga s hranom za mačke. Šugavi mačak, debeo od štakora i otpadaka, zabio je njušku duboko u drugu zdjelicu i jeo mljackajući, ne obazirući se na osobu koja se molila.
Jupiter je tu sliku upio u sebe kao i sve druge dojmove s ulice, kao nešto što bi moglo biti prekrasno, ili čudno, ili zastrašujuće kad bi netko to prenio na platno. Ali, ovako, kao dio stvarnosti, bilo je kratka vijeka i on je sve zaboravio još u trenutku kad je Coralina otvorila vrata trgovine.
Pet minuta poslije, nakon srdačnoga pozdrava s Coralininom bakom, sjedili su gore na uskoj terasi, za stolom na kojem je stajalo crveno vino i sir.
Shuvani je bila visoka žena, teška i širokih, snažnih ramena. Kosa joj je još bila crna kao katran, kao i kosa njezine unuke, premda kraća, spletena i podignuta. Deseci lanaca i ogrlica zveckali su joj oko vrata i na rukama. Jupiter nije znao točno koliko je imala godina, ali je pretpostavljao da ima blizu sedamdeset. Uvijek je bila zagonetna, čak i unuci koja je već godinama živjela s njom pod istim krovom. Čak ni Coralina nije znala njezino puno ime. Jednostavno se zvala Shuvani, što je na jeziku Roma značilo nešto kao vještica ili čarobnica.
– Moj mladiću – bilo je prvo što je rekla kad su sjeli za stol – tako sam sretna što si ovdje!
– Došao sam u pravo vrijeme, kako mi se čini.
Jupiter je čvrsto odlučio ne dopustiti da ga ona pokoleba. Potrudio se ignorirati njezinu majčinsku ljubaznost.
Shuvani je izmijenila kratak pogled s Coralinom koja je brzo i posramljeno pogledala u pod. Starica je shvatila što se dogodilo. Duboko je uzdahnula. – Ah, djeco, mogla sam si misliti.
Potom je zanijemila, samo bi povremeno mljacnula nakon što bi otpila malo vina iz čaše.
– Što si očekivala? – upitao je Jupiter. – Da ću vas podržati u tom ludilu? Ne misliš valjda ozbiljno?
Shuvani se lukavo nasmiješila. – Bilo je vrijedno pokušati, zar ne?
– Kako to misliš?
– Što vidiš kad ulaziš u sebe, moj mladiću?
– Kad... ulazim u sebe?
– Kad zatvoriš oči. Hajde, učini to! Zatvori oči i opiši mi ono što si prvo vidio.
Poslušao je protiv svoje volje, ali je odmah ponovno otvorio oči, pomalo uplašeno, i odmahnuo glavom. – Što to treba značiti? Ja...
Prekinula ga je blago, ali vrlo odlučno. – Vidiš bakrene ploče. Piranesijevu ostavštinu.
Nasmiješila se pokazujući zlatne zube. – Zaražen si time kao kakvom bolešću. One te više neće ostaviti na miru, Jupiteru. Piranesi je tu, kod nas.
Često je govorila takve stvari, ali prije se nije osjećao tako nelagodno kao u ovom trenutku.
– Ti prilično olako gledaš na sve ovo – rekao je nekako bespomoćno.
– Olako?
Shuvani se počela smijati. Gotovo je zaboravio kako zvuči kad se ona smije. Bio je to glasan, hrapav muški smijeh. – Mi smo ovdje u Rimu, moj mladiću. Uz petnaest milijuna turista godišnje samo nam naša lakoća pomaže da se ne osjećamo kao zatvorenici u antičkom Disneylandu.
– Postoji razlika između lakoće i lakomislenosti.
Shuvani je ponovno pogledala Coralinu, vjerojatno želeći doznati je li to i njezino mišljenje. Međutim, ovaj put Coralina nije oborila pogled, a Shuvani se blago nasmiješila. – Kako vidim, mladi su se solidarizirali.
– Možda je doista bila pogreška – rekla je Coralina.
Shuvanin je osmijeh ovaj put bio mnogo širi.
Jupiter je namrštio čelo. – Ne. Bilo je ispravno prijaviti pronalazak. Još nije bilo kasno.
Shuvani je odmahnula glavom. – Moj Bože, Jupiteru! Kako... kako si postao razuman u posljednje dvije godine! Gotovo si pomalo dosadan.
Htio joj je odgovoriti, ali je ona stavila kažiprst na usta dajući mu znak da šuti. – Voljela bih da si pokazao malo više razuma kad si bio kod mene s Miwakom.
Uvijek je Miwu zvala punim imenom, što je bio samo jedan od mnogih sitnih dokaza da već tada nije voljela Miwu.
– Izostavi je iz igre, dobro?
Govorio je prebrzo, previše se branio.
– Još onda sam ti rekla da ona igra nepošteno. Ta mala japanska zmija iskorištavala te od samoga početka. Isisala te, a svi koji su te poznavali, morali su to bespomoćno gledati.
Jupiter se usiljeno nasmiješio. – Ti nisi bila bespomoćna.
– Samo sam te pokušala upozoriti – odgovorila je i pokazala zlatne zube. – Bez uspjeha. I, da budem iskrena, ne vjerujem da si izvukao pouku. Još uvijek ti je stalo do nje. Ti si kao pas kojega je netko ostavio na autocesti.
– Najljepša hvala – odgovorio je neraspoloženo. – Cijenim osjećajnost kojom ulaziš u duše drugih ljudi.
Coralina je po prvi put srknula crveno vino. – Koliko ste dugo bili zajedno, ti i Miwa?
– Nepune tri godine.
– On je možda bio zajedno s njom – ispravila ju je Shuvani – ali ona nije bila s njim.
– O.K., sad je dosta – rekao je tiho.
Shuvani je htjela nastaviti razgovor o tome, ali Coralina je priskočila Jupiteru u pomoć. – Ti ne piješ crveno vino?
Pokazala je prstom na njegovu čašu koju još nije ni dodirnuo.
– Alergičan sam.
– Baš na crveno vino?
Coralina se počela smijati. – To je strašno.
Shuvani je skočila. – Moj Bože, kako sam mogla zaboraviti!
Jupiter je nije stigao zaustaviti. Otišla je u kuću, gegajući se poput mnogih debelih, starih žena. – Imam još frascatija u hladnjaku – povikala je preko ramena.
Coralina je uzela Jupiterovu čašu i ispraznila je u posudu s cvijećem. – Što bi se dogodilo kad bi to popio?
– Dobio bih crveni osip i koža bi mi se počela ljuštiti. I svrab koji čovjeka dovodi do ludila.
– Samo od crvenoga vina?
Jupiter je kimnuo glavom i triput prstom kucnuo po stolu. – Do sada.
Shuvani se vratila iz kuhinje i stavila na stol otvorenu bocu s bijelim vinom i čistu čašu.
Jupiter si je ulio pola čaše vina. – Coralina mi je pričala da trgovina ne ide baš najbolje.
– Ah, vrlo tužno – uzdahnula je Shuvani. – Bolje bi mi bilo prodavati turistima plastične vojnike i razglednice sa šašavim slikama. Onda bi nam bolje išlo.
A ne bez vozačke dozvole gaziti pješakinje, pomislio je Jupiter.
Prije nego što su se popeli na terasu, površno je razgledao Shuvanin dućan. Činilo mu se kako se u njemu nije ništa promijenilo. Čak ga je i miris podsjetio na njega i Miwu kad su dva dana prevrtali po sanducima i policama.
Shuvani je prodavala slike i knjige po čemu se u načelu nije razlikovala od nekoliko stotina ostalih trgovaca u Rimu. No, ona se specijalizirala za okultno umijeće i za onu vrstu knjiga koje su joj obećavale tajnovite posjete debelih ezoteričarki s naočalama.
Dućan je bio smješten u dvije donje etaže. U prizemlju su se nalazile police pretrpane knjigama koje su malu trgovinu pretvorile u loše osvijetljen labirint. Na prvom katu bili su poslagani crteži, bakrorezi, akvareli, otisci, sve što se moglo spremiti u mape i sanduke. Shuvanina trgovina nije bila galerija u kojoj su se mogla gledati umjetnička djela izložena na raskošno osvijetljenim zidovima. Onaj tko bi došao ovamo, morao bi odvojiti dosta vremena kako bi se mogao probijati kroz hrpe knjiga i mape dok ne bi pronašao ono što mu je trebalo. Osim toga, Shuvani nije rado savjetovala kupce. Zastupala je mišljenje da kupac sam najbolje zna što traži. Svoje sudjelovanje u prodaji ograničila je na naplatu i nije se micala sa svojega mjesta iza pulta gdje je listala knjige i kataloge antikvarijata i držala na oku svakoga posjetitelja. Jupiter se dobro sjećao Miwina nepristojna ponašanja kad je na kraju prvoga dana u trgovini stala pred Shuvani – bila je visoka samo metar i šezdeset pet i bila je tanka poput balerine – i prema starici pokazala nepovjerenje, neljubaznost i izrazitu odvratnost. Shuvani je otada bilo jasno da će mrziti energičnu Japanku i tako su Miwine riječi doduše potvrdile obostranu antipatiju, ali ne i izazvale.
Jupiter se nelagodno osjećao sjećajući se tih dana i pokušao je otjerati slike iz glave protežući ruke i noge. Uzalud. Miwa je uvijek bila s njim, na svakom koraku, u svakoj riječi, u svakoj misli.
Bijela je mačka skočila preko kamene ograde na terasi, elegantno prošla između visokih lončanica i nakon jednoga hitrog skoka stvorila se u Shuvaninu krilu. Starica je počela predano milovati mačku.
– Maloprije sam dolje vidio mačka, prilično raščupanog – rekao je Jupiter. – Je li i on vaš?
– Ni on ni ona.
Shuvani je gladila mačku po leđima. – Ali, oni svi dolaze jer im je dobro kod mene. Tebi i mačkama to je zajedničko, je li točno?
Jupiter se osjećao nadmudrenim. Htio je nastupiti hladno i ukazati Shuvani na njezinu lakomislenost kojom je Coralinu htjela učiniti prijestupnicom. Ipak, sad se mogao samo složiti s njom. Oduvijek je volio tu staricu i njezinu kuću, beznadno pretrpanu starudijom, a to se neće promijeniti ni u budućnosti, bez obzira kakve Shuvani ima planove za spašavanje njihove financijske situacije.
Prije više od deset godina, kad je prvi put čuo za nju i za njezinu prodavaonicu rijetkih predmeta, pojavio se jednoga dana pred njezinim vratima, ne nadajući se ničemu posebnom. Cijeli vrući dan u kolovozu tražio je u njezinim ormarima i na policama prvo izdanje Fulcanellijeve knjige Le Mystere des Cathédrales za koju je ona vrlo uvjerljivo tvrdila kako ju je krajem Drugog svjetskog rata kupila u blizini Nürnberga od jednog francuskoga ratnog zarobljenika. Po njezinim riječima, u knjizi se nalazila vlastoručna zabilješka tajnovita autora, iako to nije dokazala Jupiteru, jer se knjiga nije mogla pronaći. Ipak, on i neobična starica postali su prijatelji. Tek poslije je saznao koliko mu je bila sklona. Shuvani nije imala prijatelja, nego samo nekoliko dobrih poznanika. Iz razloga, koje do danas nije mogao otkriti, ona ga je strašno zavoljela. Shuvani ga je tada pozvala da stanuje u njezinoj kući dok vrši istraživanja u Rimu. Jedne od tih noći u njegovoj se sobi pojavila Coralina, potpuno opijena dječjom zaljubljenošću.
– Bako?
Coralina je omotala pramen crne kose oko prsta. – Ne misliš li da bismo trebale Jupiteru sve reći?
– Je li spreman za to? – tiho je upitala Shuvani, ne skidajući pogled s bijele mačke koja se zadovoljno protezala na njezinu krilu.
– Spreman za što?
Jupiter je pogledao Coralinu pa njezinu baku, ne baš uznemireno, ali iznenađeno. Trebao je znati da Shuvani ima adut u rukavu.
Kako nitko nije odgovorio, ponovio je pitanje: – Spreman za što?
– Možda smo napravile pogrešku – rekla je Coralina. Ustala je i udarila mačku na Shuvaninu krilu tako da je ova pobjegla. – Mrzim mačke.
Jupiter je gledao za životinjom dok je bešumno nestajala između lončanica. Rado bi to izbjegao; bilo mu je jasno da će čuti nešto što mu se neće svidjeti. Na trenutak je pomislio kako mu je to vjerojatno posljednja prilika da ode iz ove kuće i tako se izvuče iz cijele priče. Međutim, ostao je naslućujući da je time učinio korak koji je bio veći i dulji, nego što će mu to poslije biti po volji.
Kajanje unaprijed – pitao se postoji li psihološki izraz za to.
– Dođi – rekla je Coralina i pošla naprijed.
Jupiter je pošao za njom ne postavljajući nikakva pitanja. Bio je dovoljno strpljiv da bi pričekao cijeli razmjer katastrofe; nije mu bila potrebna nikakva opomena, nikakve zagonetne čarobnjačke riječi. Pokažite mi – pomislio je – ništa me više ne može zaprepastiti.
Iza sebe čuo je Shuvanine trome korake.
Kroz malu dnevnu sobu – knjige, posvuda knjige – došli su do stubišta prošavši pokraj otvorenih kuhinjskih vrata i nereda iza njih koji je mirisao po bijelome luku i paprici. Drvene su stube bile dovoljno široke za odraslu osobu, i tako strme da je bilo pametno pričekati dok onaj ispred tebe siđe kat niže; inače bi se lako moglo dogoditi da se oklizneš i udariš ga u leđa.
Došli su na prvi kat, u dućan. Tu, usred hrpe papira i pretrpanih mapa Coralina je maknula u stranu tešku hrastovu škrinju. Ispod nje se pojavilo nešto što je Jupiter odmah prepoznao. Oštro je ispuhao zrak iz pluća, iako ga nije baš previše iznenadilo to što je ugledao.
Ispod škrinje nalazio se ravan četverokut, umotan u štavljenu teleću kožu. Četrdeset jedan puta pedeset četiri centimetra. Jupiter nije morao ni mjeriti.
Sjeo je na tešku drvenu stolicu i stavio ruke na naslon u obliku savinutih lavljih šapa. – Nisam trebao doći – rekao je. – Nisam trebao ni podići telefonsku slušalicu kad sam vidio da na zaslonu piše broj nepoznat.
Shuvani je stala između njega i Coraline i podbočila se svojim velikim šakama. – Kakav si to mekušac postao, za ime Božje?
Zvučala je doista ljutito i po prvi put je imao osjećaj da je požalila što ga je pozvala.
– Prokletstvo, ima šesnaest motiva Carceri! To svatko zna!
Glas mu je bio odlučniji nego što je to htio, ali sad se više nije mogao suzdržati. – Što mislite da će se dogoditi kad Coralinini prijatelji iz Vatikana nađu samo petnaest ploča u tajnim pretincima? Nitko neće ni pomisliti kako je šesnaesta jednostavno istrunula!
Proklinjao je sam sebe što nije izbrojao ploče u crkvi. Coralina je sigurno prethodne noći jednu donijela kući. Gospode Bože, možda je Miwa ipak imala pravo kad mu je predbacila da nije dovoljno stručan za posao koji obavlja.
Coralina i Shuvani su se pogledale, a Jupiter je imao neugodan osjećaj da ga one iz nekog razloga ne shvaćaju ozbiljno. Možda on tako djeluje na žene. Veličanstveno.
– U crkvi je još uvijek šesnaest ploča – objasnila mu je Coralina. Nasmiješila se. – Obećavam.
– Što si učinila? Podmetnula im sadreni odljevak?
– Tvoja podrugljivost je, doduše, osvježavajuća, ali ne i primjerena – odgovorila je. – Sve je vrlo jednostavno. Šesnaest ploča je u crkvi. Jedna je ovdje. I što to znači?
Jupiter ju je pogledao razrogačenih očiju. – Vi ste lude.
– Bilo ih je sedamnaest – rekla je Shuvani takvim glasom kao da pokušava djetetu utuviti u glavu matematičku formulu. – Sedamnaest, Jupiteru.
Coralina je čučnula i razmotala kožu. Bakrena je ploča zasjala crvenkastim sjajem. Mjestimice je bila svijetlozelena. Coralina je podigla jedan kraj i postavila je ukoso kako bi je Jupiter mogao bolje vidjeti.
Odjednom si je postao smiješan na toj stolici, nekako čudno bespomoćan, dok su ga dvije žene gledale očekujući da nešto kaže. Brzo je ustao i kleknuo ispred ploče.
– I? – upitala ga je Shuvani preko ramena. Po prvi put je osjetio kako miriši po egzotičnim začinima.
Nagnuo se jače nad ploču, ispružio prst i prešao njime preko urezanih crta u kojima se još uvijek nalazila osušena boja iz 18. stoljeća.
Dvije su žene bile u pravu. Taj je motiv bio nepoznat, sedamnaesti motiv zbirke Carceri!
– Reci nešto – potakla ga je Shuvani, ali Coralina joj je dobacila upozoravajući pogled i odmahnula glavom.
Pogledao je napadno mladu Romkinju. – I nitko nije vidio da si je iznijela iz crkve?
– Nitko.
– Sigurno?
– Bože dragi, Jupiteru! Trebao bi se čuti!
– Zašto mi nisi odmah rekla za to?
– Vjerojatno bih ti rekla da nisi onako odbojno reagirao.
Pogledala je ploču, gotovo je milovala pogledom. – U pravu si što se tiče šesnaest poznatih motiva. Ali, ovaj ovdje...
Odmahnula je glavom. Glas joj je utihnuo kao da će ostati bez riječi.
Jupiter je osjetio nekakvo uzbuđenje. Mjesecima nije osjetio nešto slično. Nešto mu se vratilo, jedan dio njega samog, za koji je vjerovao da ga je Miwa spakirala u kutiju i odnijela sa sobom. Ali, prevario se. Stari je nagon još bio tu. Još je znao kad bi naišao na nešto doista veliko. I baš je to sad ležalo ispred njega. Nešto tako prokleto veliko, da je gotovo ostao bez daha.
– O.K. – rekao je pokušavajući se sabrati. Budi profesionalac, pomislio je. Konačno opet profesionalac. – Niste nikomu govorile o tome, pretpostavljam.
– Naravno da nismo.
Zamišljeno je kimnuo glavom i malo bolje pogledao ploču. Na prvi pogled to je mogao biti jedan od šesnaest poznatih motiva. Dvorana, tako visoka da se strop gubio u sjeni, ispresijecana mostovima od drveta i kamena, nastanjena čudnim, osamljenim prilikama. Sprijeda i straga lanci. Ozidane jame koje su se otvarale na podu poput prevelikih bunara. Dvokrilni portali, dovoljno široki da mogu propustiti cijelu vojsku. A u središtu neka vrsta podzemne rijeke ili kanal sa zidanim obalama koji se provlači kroz sliku s desne strane na lijevu.
U sredini vodenoga toka uzdizala se stijena. Na njoj se nalazio obelisk, potpuno simetričan, tako da mu je prednja strana bila točno okrenuta prema promatraču. Nešto je bilo urezano na njegovoj površini, oblik, za koji Jupiter u početku nije znao kamo bi ga smjestio, jer nije bio u skladu s okolicom. Tek kad se prisilio apstrahirati i osloboditi od tog zamišljenog zatvorskoga svijeta, shvatio je o čemu je riječ.
Bio je to ključ. Još točnije, rezbarija ključa veličine dlana.
– To još nije sve – rekla je Coralina i otvorila sanduk ispod kojega je sakrila bakrenu ploču. Gurnula je ruku u sanduk i izvadila usku kožnu vrećicu, od istoga materijala od kojega je bio i omot ploča, zavezanu vrpcom.
Jupiter je uzeo vrećicu i odvagnuo je u ruci. – Što je to?
– To je bilo u istom udubljenju u zidu u kojem je bila i ploča – objasnila je Coralina. – Pretražila sam sva ostala udubljenja, ali nisam našla ništa osim ploča.
Jupiter je razvezao vrećicu i ispraznio je na svoj dlan.
– Glinena krhotina? – upitao je uzrujano.
Coralina je kimnula glavom. – Pogledaj je bolje.
Krhotina je bila trokutasta. Dvije stranice su bile ravne i oštre, a treća zaobljena. Oblik krhotine govorio je da je bila dio okruglog predmeta, tanjura ili, budući da površina nije bila zaobljena, kakve ploče. Bila je neznatno manja od Jupiterova dlana i načinjena od pečene gline boje čokolade. Dok je materijal još bio vlažan, netko je u nj primitivnim pečatima utisnuo hijeroglife i ispunio njihove udubine svijetlom caklinom. Jupiter je prepoznao arhaične prikaze ribe, ljudske prilike i oka. Ostali znakovi sličili su dječjim črčkarijama: trokuti, kutovi, spirale i krugovi.
Između velikih simbola nalazio se još jedan red znakova, mnogo manjih i oštrijih, kao da ih je netko naknadno urezao šiljatim predmetom. I tu je očito bila riječ o simbolima, premda ne onako primitivnim. Prije bi se moglo reći da su to bili dijelovi nečitljiva ukrasnoga pisma.
Jupiter je vidio već bezbroj hijeroglifskih pisama, a ovaj ovdje gotovo se nije razlikovao od ostalih, iako ih na prvi pogled nije mogao svrstati ni u jedan određeni kulturni krug. Ni naknadno urezani tekst nije mu dao mira.
– Čini se da to ne potječe iz Piranesijeva vremena – rekao je. – Starije je, rekao bih. Mnogo starije. Barem ovi veliki simboli.
Coralina je šutke kimnula glavom dok je Shuvani glasno disala.
Jupiter je uhvatio krhotinu palcem i kažiprstom, podigao je prema svjetlu i okretao pred očima. Hijeroglifsko pismo prekrivalo je obje strane, dok su se sitniji znakovi nalazili samo na jednoj strani.
– Ovaj me predmet podsjeća na nešto – mrmljao je. – Već sam negdje vidio nešto slično.
– Uživo?
– Ne, u knjizi, mislim.
Razbijao si je glavu, ali se nije mogao sjetiti otkuda su mu krhotina i natpis na njoj poznati. Ponovno je pogledao sedamnaestu bakrenu ploču.
– Imate li kakvu ideju o tome u kakvoj su vezi ova dva predmeta? – obratio se Coralini.
– Za sada je samo sigurno da su bila skrivena na istom mjestu.
Stavio joj je krhotinu u ruku i ona ju je počela pomno razgledavati. – Ili je iz vremena prije Krista – rekla je na kraju – ili je kakva šala. Barem što se tiče velikih znakova.
– Piranesi sigurno nije samo za šalu to stavio zajedno s pločom – rekao je Jupiter. – Pod uvjetom da je uopće on sam ploče pohranio u crkvi.
– To možemo pretpostaviti. Laboratorijska ispitivanja kamena i žbuke bila su nedvosmislena. I tko bi inače imao razloga sakriti ploče u crkvi koju je on preuredio?
Coralina je vjerojatno imala pravo. Jupiter još nije njezinu tvrdnju prihvatio kao činjenicu, ali je smatrao da je bila dobra osnova za daljnja istraživanja. Uvijek je bilo dobro dati stvarima dobro uzemljenje, čak i kad se naknadnim istraživanjem ispostavi da je to bilo krivo ili preuranjeno.
– Sad znam!
Coralina ga je zbunjeno pogledala. – Što misliš?
– Krhotina... – okrenuo se prema Shuvani. – Imaš li dolje kakvu knjigu o minojskoj kulturi Krete?
– Zlato moje, ovdje nema čega nema.
Izašla je na stubište i spustila se dolje, u prizemlje.
Nakon nekoliko sekundi čula se lupa odozdo, potom psovka.
Coralina je zabrinuto skočila. – Bako?
Jupiter je pojurio za njom. Kad su pogledali dolje, vidjeli su kako Shuvani raširenih nogu sjedi na podu usred srušene hrpe knjiga.
– Bože, bako, je li ti se što dogodilo?
Coralina je htjela potrčati dolje, ali ju je Shuvani zadržala pokretom ruke.
– Dobro je, dobro je... stara žena to lako podnosi.
Pokazala je na knjige o koje se spotaknula. – To su knjige za kardinala Merendu. Trebale su već odavno biti u Vatikanu.
– Vatikan kupuje knjige kod vas? – začuđeno je upitao Jupiter.
– Povremeno – odgovorila je Coralina. – Kardinal Merenda je prilično dobar kupac. Otkako mu je Shuvani nabavila jedan svezak koji je prije dvjesto godina nestao iz vatikanske knjižnice, tu i tamo naručuje knjige kod nas. Ove knjige dolje – pokazala je na mjesto na kojem je Shuvani sjedila na hrpi knjiga kao kakvo dijete na hrpi jesenskoga lišća – stigle su jučer.
Potom je doviknula baki: – Sutra ću se pobrinuti za njih.
– To bi bilo dobro.
Shuvani je počela ustajati i za nekoliko sekundi ponovno je bila na nogama. Mrmljajući, oteturala je iz njihova vidnoga polja.
– Da dođemo dolje? – povikao je Jupiter.
– Ne budite drski! – odgovorila je Shuvani prigušeno. – Ja sam možda stara, ali nisam invalid.
Coralina i Jupiter su se pogledali, a potom se brzo vratili bakrenoj ploči i glinenoj krhotini.
Jupiter je prešao prstom preko neobičnog obrisa ključa, koji sa svojim točnim crtama nije bio u skladu s grubo rezbarenom unutrašnjošću zatvora. Ključ je bio dugačak i oštrih rubova; brava u koju je pristajao sigurno je bila vrlo stara. Jupiter se nije mogao sjetiti da je u bilo kojem od šesnaest motiva vidio nešto slično, nešto što bi bilo nalik ključu.
Shuvani se vratila sa četiri velike knjige koje je pružila Jupiteru. Njemu bi bila draža suvremena knjiga s fotografijama, ali je znao da Shuvani nije prodavala nove knjige. To su bila četiri sveska djela The Palace of Minos Arthura Evansa, objavljenih od 1921. do 1935. Bilo je to standardno djelo o minojskom razdoblju i njegovim najpoznatijim građevinama. Jupiter je uzaludno listao dva prva sveska i tek je u trećem našao ono što je tražio. Otvorenu knjigu položio je na pod ispred sebe.
Desnu polovicu dvostruke stranice krasila su dva okrugla crteža perom. Jupiter je stavio krhotinu na lijevu stranu kako bi je mogao usporediti s prikazima na desnoj. Sličnost mu je odmah upala u oči.
– Phaistos Disc – Coralina je pročitala engleski tekst ispod slike. Lice joj se razvedrilo. – Disk iz Festosa! Naravno!
Ona i Jupiter nasmiješili su se jedno drugome dajući si do znanja kako se razumiju, dok se Shuvani mrzovoljno šetala po prostoriji. – Možete li mi, molim vas, objasniti o čemu trabunjate? – grubo je upitala.
Crteži su prikazivali dvije strane okrugle ploče na površini koje je bio urezan spiralni labirint. Između crta bili su utisnuti hijeroglifi, posve slični onima na njihovom pronalasku. Ipak, što je Jupiter više uspoređivao krhotinu s crtežom, okretao je i prevrtao, bilo je sve očitije da je ona samo na prvi pogled bila jednaka crtežu.
Razočarano je ostavio krhotinu na otvorenoj knjizi. – Ploču su početkom stoljeća otkrili na Kreti talijanski arheolozi, u okolici Phaistosa – objasnio je Shuvani. – Grad je, uz Knosos, bio najvažnije vladarsko središte na otoku, žitnica minojskoga carstva. Disk je najstariji poznati dokaz tiskanoga teksta. Nitko ne zna točno koliko je ploča stara, ali procjene govore o nekih tri tisuće petsto godina. To znači da su ondje ljudi otkrili tiskanje slova više od tri tisućljeća prije nego što je Gutenberg izumio tiskarski stroj.
Shuvani je pokazala crteže. – Što znače hijeroglifi?
– Ah, to nitko ne zna – Coralina je priskočila u pomoć Jupiteru. – Bilo je bezbroj pokušaja odgonetanja znakova, više od pedeset, koliko ja znam. Jedni su u tome vidjeli kalendar, drugi putopis, a treći opis ljubavne noći s minojskom kraljevnom.
Nasmiješila se. – Čak je i Erich von Däniken koristio ploču za svoje teorije. Ono njegovo uobičajeno, Bogovi iz svemira i slično.
– Gotovo se ništa ne zna o pravom značenju ploče – rekao je Jupiter. – Po smjeru malih crta može se zaključiti da se znakovi trebaju čitati izvana prema unutra, od ulaza u labirint do njegova središta. Ali, to je sve što znamo.
Shuvani se nagnula nad knjigu, mrzovoljno pogledala oba crteža i ponovno se uspravila. – Koliko je ploča velika?
Jupiter je potražio odgovarajuće mjesto u tekstu. – Oko šesnaest centimetara u promjeru. Imaš li slučajno knjigu, koja bi bila malo... hm, suvremenija? Tad bismo možda mogli pronaći podatak gdje se ploča čuva.
Shuvani ga je mrko pogledala. – S ponosom ti priopćavam da u mojoj trgovini nema nijedne knjige s fotografijama u boji, mladi prijatelju.
Mladi prijatelj? Coralina se počela smijati. – Budi oprezan, Jupiteru, poznajem taj ton. Ubrzo će te zamoliti da odneseš baciti smeće.
Shuvani je nježno udarila unuku po glavi. – A ti, mlada damo, očito nisi dovoljno dobro odgojena, jer se inače ne bi okrenula protiv svoje jadne stare skrbnice.
Coralina je drsko pogledala Shuvani. – Ja sam ga dovela ovamo, zar ne? A još nije rekao da će nas prijaviti policiji?
Jupiter je ponovno stavio krhotinu u kožnu vrećicu i zatvorio požutjelu knjigu. Podigao se oblak prašine. – I jedna i druga dobro znate da je sve to ludost.
– Zbog toga smo htjele da budeš ovdje – rekla je Shuvani otkrivajući zlatne zube. – Kao naš glas razuma.
– Kako bilo, unatoč godinama još nisi izgubila smisao za šalu.
Shuvani je otpuhnula i potom se spustila na stolicu s lavljim šapama. Drvo je zaškripalo pod težinom njezina tijela. – Hoćeš li nam pomoći?
Jupiter je oklijevao. Pogledao je Coralinu.
Ona mu se vedro nasmiješila. – Dakle?
Poznavao je to pitanje, poznavao je i taj osmijeh. U ono vrijeme rekao je ne.
Palcem je prešao preko kožne vrećice u ruci. Jasno je osjetio udubine velikih hijeroglifa. Međutim, niz manjih znakova, koji je netko naknadno urezao u antičku relikviju, nije se osjetio. Jupiter je sad prvi put naslutio da on predstavlja pravu tajnu, rješenje nevidljive zagonetke koja se nalazi ispod površine krhotine.
– Mogu li dobiti još vina? – tiho je upitao.
– Piranesi se – počela je Coralina kad su opet sjedili na terasi i zamišljeno vrtjeli vinske čaše u rukama – rodio u listopadu 1720. u obitelji uglednih arhitekata i obrtnika. Kad je imao četrnaest godina, poslali su ga u Veneciju kako bi ga stric poučio graditeljskome umijeću. Dječak se pokazao prilično tvrdoglavim, mislim da bismo danas to nazvali pubertetom, pa ga je časni stric ubrzo istjerao iz kuće.
– Piranesi s prištićima – primijetio je Jupiter. – Zanimljiva predodžba.
– Jedan drugi arhitekt uzeo ga je pod svoje i poučio ga slikanju scenskih slika, s posebnim naglaskom na perspektivi. U to vrijeme u Veneciji je bilo bezbroj kazališta i opernih kuća, tako da je Piranesi računao kako će naći dobro plaćeno namještenje. Na žalost, prevario se u procjeni mogućnosti tadašnjeg venecijanskoga gospodarstva i ubrzo je uvidio da unatoč velikoj nadarenosti nema nikakvih izgleda za ostvarivanje dovoljnih prihoda. Piranesi se oprostio od grada i priključio se pratnji jednog papinskog poslanika s kojom je 1740. otputovao u Rim. Ondje je završio obrazovanje u radionici nekog bakropisca.
Jupiter je zamišljeno promatrao kako se svjetlost zalazećeg sunca lomi u njegovoj čaši za vino. – To je sigurno bilo vrijeme kad je počeo raditi na vedutama, zar ne?
– Javnost je tada pokazala veliko zanimanje za detaljne panorame gradova i krajolike, takozvane vedute, što je opet bilo povezano s povećanom kupovnom moći – rekla je Coralina. – Piranesi je shvatio da na taj način može osigurati sredstva za život i s oduševljem se bacio na novi posao. Njegova prva zbirka pojavila se 1743. i postigla prilično velik uspjeh. Počeo je mnogo vremena provoditi na putovanjima, bio je i u Napulju gdje je otkrio ljubav za pretkršćanske spomeničke građevine. Kad se vratio u Rim, odlučio je budući rad posvetiti ruševinama. Tijekom godinama neprestano su se pojavljivali novi bakrorezi s antičkim motivima. Osim toga, preuzeo je mjesto poslovođe u jednoj dobrouhodanoj grafičkoj radnji koje mu je osiguralo redovite i sigurne prihode. U međuvremenu postao je nadaleko poznat po svojim djelima. Ljudi su cijenili bogatstvo detalja na njegovim rezbarijama, koje je stare ruševine činilo još spektakularnijim. U ono vrijeme, 1749, pojavila se i prva verzija djela Carceri, mapa s četrnaest bakroreza izmišljenih zatvorskih prizora.
– Šesnaest – ispravila ju je Shuvani.
Coralina je mrko pogledala baku. – Ne, četrnaest. Tek nakon nekoliko godina Piranesi je preradio cijeli ciklus i dodao još dva motiva. To je bilo 1761. Ali, dotle još nisam došla. Nakon prvih uspjeha Piranesi je odlučio okrenuti se sasvim drugom poslu. Prestao je raditi bakroreze i počeo vršiti arheološka istraživanja u katakombama na Via Appia. Iz dana u dan silazio je u podzemne hodnike i prikupljao podatke o nadgrobnim spomenicima ranih kršćana. To je činio s takvim oduševljenjem da je zapustio svoje kupce i živio još samo od prodaje starih otisaka s vedutama. Ljudi ga više nisu shvaćali i mnogi su se okrenuli od njega. Piranesi je, naprimjer, naumio preslikati dvjesto imena s ploča u Augustovu obiteljskom grobu, i to tako točno i podrobno, da se može vidjeti svako i najmanje oštećenje na natpisu, svaka neravnima i svaka pukotina. Iako je gotovo bio očajan zbog takvih poslova, nastavio ih je raditi dulje vrijeme. Ljudi su mu se smijali, prvo iza leđa, a poslije i ravno u lice. Ali, Piranesi je bio toliko očaran rimskim podzemljem da je poslove u katakombama završio tek nakon što je ostvario sve što si je zacrtao.
Kad se vratio u javnost, dočekao ga je problem: nitko ga više nije uzimao ozbiljno, a njegov učitelj Giuseppe Vasi u međuvremenu je postao daleko popularniji od njega. Piranesi, međutim, nije bio malodušan, nego je s mnogo zanosa prihvatio izazov. Bacio se na posao i ubrzo ponovno zauzeo staro mjesto. Njegova su se djela sve bolje prodavala i na kraju je čak premašio prijašnje uspjehe. Kad su se 1756. konačno pojavile Antichitá Romane, Rimske razglednice, Piranesi je postao zvijezda. Ime mu je bilo poznato u cijeloj Europi, plemstvo se otimalo za njegove bakroreze. To uistinu moramo zamisliti u okviru suvremenih mjerila: svatko je u Rimu poznavao Piranesija, i da je u to vrijeme već bilo tračerskih listova i žutoga tiska, sigurno bi iz tjedna u tjedan njihove stranice bile ispunjene Piranesijevim ispadima. Vodio je dugačke rasprave s drugim umjetnicima, ali ponajprije s tadašnjim povjesničarima umjetnosti.
Piranesi je smatrao da se rimska arhitektura ne temelji na grčkome, kako se mislilo, nego na etrurskome građevinskom umijeću. Ta rasprava pročula se daleko izvan Italije. Znanstvenici, za koje je Grčka bila mjerilo svih stvari, reagirali su dijelom uvrijeđeno, dijelom neprijateljski. Etruščani kao praoci rimske arhitekture bili su potpuno nezamislivi za tadašnji svijet, jer se njih smatralo barbarima o kojima se malo toga zna, dok je grčka antika u očima većine bila razdoblje umjetnosti. Piranesi je vodio opsežnu prepisku s mnogim povjesničarima iz cijele Europe koja bi najčešće završila psovkama i klevetama. Mnoga od pisama bila su objavljena te tako poslužila kao iskra za daljnje prepirke. Piranesi je, zapravo, već u ono vrijeme postupao isto kao što to danas čine slavne osobe: neprestano je izazivao skandale i na taj način nije prestajao biti predmetom razgovora, što mu je osiguravalo dobru prodaju djela unatoč visokoj cijeni. Uz to je bakroreze tiskao u više od stotinu primjeraka, tako da je, za razliku od klasičnih slikara, mnogo više zarađivao. Kad je u studenom 1778. umro u pedeset osmoj godini života, bio je imućan čovjek, a obitelj je i poslije njegove smrti dobro zarađivala prodajom njegovih djela.
– Čini se da je bio bistra glava – promrmljala je Shuvani. Jupiter je primijetio zavist u njezinu glasu.
– Piranesi je za svoje vrijeme bio visoko obrazovan, vjerojatno i vrlo inteligentan – potvrdila je Coralina.
– Samo, postavlja se pitanje – polako je rekao Jupiter, gotovo s užitkom gledajući Shuvani – zbog čega je financijski genij kao Piranesi uzidao cijelu seriju bakrenih ploča kad ih je mogao prodati za mnogo novca.
Coralina je šutke kimnula glavom, dok je Shuvani izvadila preveliku maramicu i glasno se useknula.
Jupiterov je pogled odlutao prema vratima terase, a u mislima je utonuo dublje u unutrašnjost kuće. Razmišljao je o nepoznatoj bakrenoj ploči dolje u trgovini i isprepletenim strukturama zatvorske arhitekture na njoj.
Pomislio je na ključ i pitao se koja se vrata mogu njime otvoriti.
Poslije je Coralina odvela Jupitera u svoj stan u podrumu kuće. Cijevi i žice bile su pričvršćene za nizak strop; Coralina ih je sve obojila u tamnocrveno što je odudaralo od bijelih zidova. Na zidovima je visjelo nekoliko otisaka, uredno uokvirenih, međutim, najviše mjesta zauzimali su crteži na milimetarskom papiru koje je Coralina izradila za svoje restauratorske radove. Crteži su bili preveliki da bi ih pričvrstila iglom, zbog toga ih je ljepljivim trakama zalijepila izravno na zid. Jupiter se šutke divio njezinoj spretnosti u postupanju s izografima. Sad je tek shvatio zašto su izvođači radova na crkvi Santa Maria del Priorato iskazali toliko povjerenja mladoj ženi.
Na Coralininu pisaćem stolu ugledao je slog posjetnica. Uzeo ih je nekoliko za slučaj da nekome mora dati adresu dok boravi u Rimu.
Pokraj pisaćega stola bio je maleni podrumski prozor koji je gledao na ulicu ispred kuće. Na podu su bila razbacana pisma i reklamni letci. Coralina je rekla kako je prozor dan i noć otvoren i kako služi poštaru umjesto poštanskoga sandučića. Zamolila je poštara da njezinu poštu ne ostavlja zajedno s računima i katalozima koji svakodnevno pristižu u Shuvaninu trgovinu.
Dovela je Jupitera do vrata sobe za goste te sa smiješkom na licu promatrala kako ulazi i polako se osvrće oko sebe. Mislila je kako on to neće primijetiti, ali se prevarila. Jupiter se malo uznemirio što ju je sjećanje na događaj prije deset godina tako zabavljalo. Većini drugih žena takva bi pomisao bila nepodnošljiva. Ali, Coralina se smješkala i time je postala jednako zagonetna kao stari bakrorez u Shuvaninu dućanu.
– Laku noć – rekla je tiho i izvana zatvorila vrata. Jupiter je slušao kako se njezini laki koraci udaljuju po popločenom podrumskom podu, sve dok nije stigla do debelih sagova u dnevnoj i radnoj sobi. Na trenutak mu je iznenadna tišina postala neugodna.
Za razliku od ostatka podruma, u toj se sobi nije ništa promijenilo. Ispod jedinoga prozora, koji je visoko pod stropom gledao prema unutarnjem dvorištu, nalazio se krevet, dovoljno širok za dvije osobe. Osim toga, tu je bio i umivaonik i kada za kupanje s nogama od lijevana željeza u obliku šapa divlje zvijeri. Zidovi su bili obojeni bijelom bojom, kao i ostali u podrumu. Na njima su visjele slike koje je Jupiter poznavao još od prvog posjeta prije deset godina.
Stavio je kovčeg na maleni stol u kutu i podigao poklopac. Po prvi put mu je palo na pamet kako mu svi odjevni predmeti izgledaju jednako, kao da Miwa nije samo nestala iz njegova života, nego mu je odnijela i svu raznolikost u odijevanju. Nezadovoljno je izvadio toaletnu torbicu i spustio poklopac. Nije znao zašto ga je baš sad uhvatio jedan od onih neredovitih napada samosažaljenja kad je bilo dovoljno drugih stvari zbog kojih je trebao biti zabrinut. Na primjer, zbog činjenice da je i on sad bio zločinac.
Sa slikom sedamnaestoga bakroreza pred očima bacio se na krevet. Bio je iscrpljen, kao i uvijek nakon letenja, bez obzira koliko ono trajalo, ali je osjećao da neće moći tako brzo zaspati. Previše toga motalo mu se po glavi. Ponovni susret s Coralinom i Shuvani, tajna prostorija u crkvi, nepoznati bakrorez, glineni fragment s arhaičnim znakovima, sve je to bilo previše za jedan dan, pomislio je.
Neprestano su mu pred očima bili prizori iz Piranesijeva života, kao da je sam bio ondje pa se sjeća tadašnjih događaja: Piranesijevo povlačenje u katakombe ispod Via Appia, zaboravljena imena na zidovima Augustova groba, bijeg u labirint prošlosti koja nije bila njegova. Ni Piranesijeva, ni Jupiterova.
Na kraju je zadrijemao i pao u polusan u kojem mu se učinilo da čuje glasove kako mu prodiru u uši iz neodređenih dubina. Zveckanje čeličnih lanaca odjekivalo je mračnim svijetom snova od velikih kamenih gromada i divovskih svodova. Krici zaboravljenih zatočenika ispunjavali su prazan prostor tog podzemnog svijeta, jadikovanje luđaka u najdubljem od svih zatvora.
Kad se Jupiter probudio, doista je čuo šumove i to pred vratima. Laki koraci na popločenu podu. Na trenutak je povjerovao da se radi o već viđenom. U mislima je vidio Coralinu kako bez riječi ulazi u njegovu sobu i zavlači mu se u krevet.
No, koraci su prošli pokraj vrata, i malo poslije čuo ih je na stubištu. Jupiter je pogledao na ručni sat. Prošlo je pola tri. Možda je Coralina žedna. Ali, zar ovdje dolje nema kuhinje? Možda joj je hladnjak bio prazan.
Jupiter je ustao i nakon kratkog pospanog teturanja prišao umivaoniku. Bio je zaspao na krevetu potpuno odjeven. Imao je tup osjećaj u zubima, na jeziku je još osjećao vino. Iz toaletne torbice izvadio je četkicu za zube i pastu te čistio zube sve dok se nije sam sebi počeo gaditi. Umio se i oprao vrat ledenom vodom, poslije čega se, doduše, bolje osjećao, ali se i potpuno razbudio.
Nakon kraćeg oklijevanja odlučio je poći za Coralinom. Možda je mogao zajedno s njom pojesti Shuvanine zalihe. Sve je bilo bolje od prevrtanja po krevetu i nezadovoljna čekanja da mu san ponovno padne na oči.
Vani u podrumu bilo je mračno. Coralina nije upalila svjetlo. Jupiter se popeo stubama i prošao kroz obje mračne etaže. Kroz jedan prozor ulazilo je svjetlo ulične svjetiljke stvarajući crne sjene među policama. Još kao dijete Jupiter je police s knjigama u mraku smatrao strašnim. Sve one priče, koje su u mraku čekale da budu iznova otkrivene, nijeme i snene, izazivale su jezu u njemu kad bi navečer boravio u djedovoj knjižnici, za vrijeme mirnih praznika koji kod većine ljudi ispare iz sjećanja kad odrastu.
Potražio je Coralinu u kuhinji. Nije bila ondje. U dnevnoj sobi primijetio je da su vrata terase otvorena. Izvana je prigušeno prodirala rimska noćna zvučna kulisa. S druge strane visokih lončanica jedan je zid kuća utonuo u bijeloplavu svjetlosnu rešetku, dok su kola prve pomoći projurila s isključenom sirenom.
– Coralina? – prošaputao je, nije viknuo. Nije htio probuditi Shuvani.
Čekao je odgovor, ali sve što je čuo, bila su dva mačka koja su se tukla negdje između kuća.
– Coralina? Jesi li tu?
Oprezno se osvrnuo prema malenoj terasi. Na trenutak je pomislio da se Coralina možda skrila iza cvijeta. Ipak, nije se sjetio nikakvog pametnog razloga zbog čega bi to učinila; osim toga, bojao se da će ispasti smiješan ako je bude tražio među granama palmi. Vjerojatno bi se Shuvani pojavila na vratima baš kad bi se nagnuo nad lonac s cvijetom.
Treći put je prošaptao Coralinino ime prije nego što je otkrio usko stubište koje je između dvije vrbe vodilo na krov. Nikad se nije mogao oduprijeti pogledu na rimske krovove, a nije se mogao ni sjetiti da je ikad s visine promatrao grad u noći.
Dok se penjao na krov kuće, rešetkaste stube škripale su mu pod nogama poput lanaca u njegovu snu. Popločeni dijelovi na krovu bili su dobar vidikovac. Na susjednoj kući Jupiter je ugledao krletke nekog uzgajivača golubova, a iza toga šumu zahrđalih antena.
Coralina je nepomično stajala uz jednu rešetku koja joj je dopirala točno do koljena i gledala u ponor nad ulicama. Na sebi je imala samo usku bijelu spavaćicu. Bila je leđima okrenuta prema Jupiteru. Crna joj je kosa lepršala na ledenom vjetru. Jupiter je primijetio kako joj se koža na nogama naježila i kako srebrno svjetluca pod svjetlom ulične svjetiljke pred kućom. Unatoč tome stajala je sasvim mirno kao da joj noćna hladnoća nije mogla nimalo nauditi.
– Coralina?
Nije se pomaknula.
Prišao joj je s leđa i lagano dotaknuo nadlakticu. – Je li sve u redu?
Trgnula se i na trenutak se uplašila da će izgubiti ravnotežu i pasti u provaliju. Upravo ju je htio uhvatiti kad je koraknula unatrag, nesigurno zateturala što je moglo biti posljedica iznenađenja, ali i hladnoga poda na kojem je bosim nogama potražila uporište.
– Jupiter? – upitala je iako ga je morala prepoznati. – Ja... – zastala je, pogledala se i odmahnula glavom. – Dobro je – promrmljala je na kraju. – Ništa se nije dogodilo.
– Što radiš ovdje gore?
Zbunjeno je tražila riječi. – Ja sam mjesečarka... već godinama.
S visine od tri kata pogledao je dolje, nagnuvši se preko niske ograde. Preko pločnika protrčala je mačka. – Mogla si se ubiti.
Coralina je odmahnula glavom. – Neće mi se ništa dogoditi.
– Zna li Shuvani za ovo?
– Naravno.
Coralina se nasmiješila. – Prije nekoliko godina skuhala mi je napitak od nekakvih trava i dala piti. To me, navodno, trebalo osloboditi prokletstva.
Rukama je mahala po zraku rugajući se zazivačima duhova.
– I?
– Imala sam proljev četiri dana.
Coralinin smijeh odzvanjao je preko krova. Jupiteru se Coralina učinila vrlo ranjivom dok se smijala. Možda je to bio trenutak da je uzme u naručje pa makar samo i zato da je zagrije. Međutim, ona je hodala natraške prema stubištu i umakla mu prije nego što je uopće podigao ruke.
– Shuvani zna mnoge takve recepte.
Očito je svladala strah zbog toga što se ponovno našla na krovu. – Svi smrde, imaju okus po crknutim mačkama i samo izazivaju neprilike.
– Ti si se već više puta probudila ovdje gore, zar ne?
– Većinom siđem dolje u snu i legnem u krevet. Tek ujutro primijetim da sam bila negdje.
Smireno je slegnula ramenima. – Ali, ja sam navikla na to. Budi bez brige.
Naravno da je bio zabrinut, ali nije bio siguran treba li joj to pokazati. Umjesto toga, promijenio je predmet razgovora. – Ovdje gore je prekrasno.
– Nije li uistinu?
Zastala je na gornjem kraju stubišta i okrenula se oko svoje osi te sanjarski pogledala svjetla u noći.
Ulica, u kojoj se nalazila Shuvanina kuća, nedaleko se spajala s ulicom Via del Governo Vecchio, dugačkom, zavojitom ulicom, u kojoj su se nalazili najbolji second-hand dućani i antikvarnice. Iako su iz dana u dan pokraj izloga prolazili mnogi turisti, ulica je bila na glasu kao tajanstvena. Dugačka i uska, probijala se kroz jedan od najstarijih dijelova gradskoga središta i bila je mračna, čak i pod najjačim suncem. Danju je bila puna domaćih ljudi koji su pod vedrim nebom popravljali vespe ili pili kavu u kafićima. Noću, međutim, nestao bi život iz ulice Via del Governo Vecchio, a ostao bi samo izumrli prolaz između starih kuća.
Sa svojega vidikovca Jupiter i Coralina mogli su vidjeti ulicu, premda im je već nakon nekoliko metara izašla iz vidnoga polja.
– Ona ne voli kad je netko dugo promatra – zagonetno je rekla Coralina kad je vidjela Jupiterov pogled iznad ulice Via del Governo Vecchio. – Ne voli kad netko pomno prati što se i na koji način prodaje u njoj.
– Preprodavači ukradenih umjetnina, o kojima si mi govorila, također rade ondje?
– Ne u trgovinama. Ali zato u sporednim prostorijama i na tavanima.
Trgnuo se i izgovorio ono o čemu je razmišljao u krevetu prije spavanja. – Ne mislim da bismo trebali bakrenu ploču odmah odnijeti trgovcu. Htio bih je još neko vrijeme proučavati.
Nasmiješila mu se. – Kao da sam očekivala bilo što drugo.
– A Shuvani?
Iskra joj je zasjala u očima. – Slaže se s tim.
Odjednom je shvatio da se ona sigurno smrzava. – Dođi u kuću – rekao je i htio s njom sići dolje.
Coralina ga je zaustavila. – Čekaj. Ostanimo još malo! Tako je lijepo ovdje vani.
– Prehladit ćeš se.
– Ne budi tako strašno prozaičan.
Njezino ga je zadirkivanje izluđivalo i dražilo. Očekivala je da se brine o njoj, a istodobno nije htjela da on otvoreno prizna svoju zabrinutost niti da utječe na nju.
Morao se nasmiješiti i brzo je skrenuo pogled. Rimski su krovovi svjetlucali pod crnim noćnim nebom. Mjesečina ih je obasjala svjetlošću boje čelika, pred očima promatrača izmjenjivali su se dimnjaci i kosina, široke terase s cvijećem i uskim, napola skrivenim popločenim dijelovima, golubinjaci i konopci za sušenje rublja. Televizijske antene svih godišta stršale su poput kostiju na groblju slonova. Zvonici, dimnjaci, šiljci i vijenci uzdizali su se u mrak. Prazni čelični kosturi, koje su ostavili građevinari, strše u nebo s krovova koji jedva nose svoju težinu. Nezgrapna dizala natječu se s vitkim sakralnim građevinama. Presvođeni prozori, stupovi, potpornjaci šire oko sebe uzvišeno povijesno ozračje, kupole i palme djeluju gotovo istočnjački. Sadnice povrća u pocinčanim posudama, lakirano vrtno pokućstvo i požutjele zavjese predstavljaju poseban svijet, visoko iznad grada, potpuno odvojen od događanja na zemlji. Po danu sve to ima toplu oker boju, ali u noći gradski vrhovi drijemaju u čudnoj uzvišenosti.
Jupiter je oprezno pogledao Coralinu. – Sigurno si često ovdje gore.
– Ovdje sam se uvijek osjećala najsigurnijom. Tako... slobodnom. Zvuči li to glupo?
– Uopće ne.
– Naravno da zvuči. Mislim da je to cijena svake istine.
Malo je razmislio što je time htjela reći. Odjednom mu je prišla i poljubila ga u obraz. – Hvala ti što si me spasio.
– Rekla si da ne bi pala.
Kad su se vratili, bradavice su joj stršale od hladnoće. Primijetila je to pa je malo postiđeno povukla rub spavaćice.
– Vratit ćemo se gore kad bude toplije – rekla je i u nekoliko koraka sišla dolje. Jupiter se osjećao strašno starim dok ju je slijedio stubu po stubu.
Jednako brzo sišla je i u podrum, s velikom prednošću i ne čekajući da vidi slijedi li je. Znala je da ide za njom.
Kad je stigao u svoje prenoćište, Coralina je već odavno ušla u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom.



5 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:03 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Treće poglavlje

Patuljak


Il Tevere biondo.
Svijetložuti Tiber. Glina i pijesak tu boju daju rijeci koja se vijugavo spušta s Apenina, teče kroz Umbriju i Lacij, do Rima i potom utječe u otvoreno more.

Dok je Jupiter s Coralinom hodao stazom, visoko iznad obale, razmišljao je kako je još jedan primjer talijanske posebnosti to što je sve bello, što se o svemu lijepo govori. Tiber je bio pun svakovrsnih otrova, i još prije samo nekoliko desetljeća ljudi su umirali od zaraznih bolesti koje su dobili kupajući se u rijeci. A ipak, nitko nije govorio prljavi Tiber. Sumporni Tiber. Otrovni Tiber. Ne, on je bio svijetložuti, iako je boja u njegovu slučaju bila jednako izvorna kao i boja kose djevojaka koje su prodavale robu oko Španjolskoga trga.
– Rado bih pokazao krhotinu jednom poznaniku – rekao je Jupiter dok su se bez žurbe približavali Piranesijevoj crkvi. Kožnu vrećicu s glinenom krhotinom nosio je u džepu kaputa.
– Kojem poznaniku?
– Amadeu Babiju. Jesi li čula za njega?
Coralina je smrknula čelo. – Patuljak?
– Babio je možda nizak, ali on se razumije u antičku umjetnost. Bolje od većine drugih koje poznajem.
– Shuvani ga baš ne cijeni previše.
– Oni se ne vole – potvrdio je sliježući ramenima. – Je li to problem?
– Moj nije.
Coralina je na sebi imala debelu vunenu majicu s kapuljačom. Stresla se i zavukla ruke u rukave. Jupiter se čudio što joj je danas ujutro, po žarkome suncu, bilo hladnije nego protekle noći kad je polugola stajala na krovu kuće.
– Babio je već više od dvadeset godina jedan od najuglednijih trgovaca umjetninama u gradu – rekao je. – Nije najpoznatiji, ali ima najbogatije kupce.
– Posluje li po zakonu?
Neodređeno se nasmiješio. – U okviru mogućnosti.
– Pretpostavljam da si već radio s njim.
– Prije šest ili sedam godina – potvrdio je. – Jedan skupljač iz Lisabona zamolio me da provjerim izvornost određenog predmeta. Otputovao sam k Babiju s velikim brojem fotografija i pokazao mu ih.
Pogledala je sa strane. – I, je li bio pravi?
– Babio me odbio.
– Zašto?
– Rekao je da ne radi ekspertize onima koji mu ne dopuštaju da vidi original.
– Ne može tražiti od tebe da putuješ po Europi s originalom.
– Nije to ni tražio. Samo je mojemu nalogodavcu dao mogućnost izbora. To je bilo najbolje što može učiniti za nas, rekao je.
– Dao vam je mogućnost izbora?
Coralina je odmahnula glavom.
– Babio je rekao nešto što mi se učinilo vrlo mudrim. Rekao je kako je umjetničko djelo samo onda pravo, ako čovjek osjeća istinsku radost dok ga promatra. Ni najbolja fotografija ne može izazvati onaj osjećaj, onaj trenutak kad te ono, što držiš u ruci, dira u srce. Tu nije riječ o starosti ili podrijetlu nekoga djela, nego o osjećaju koje ono izaziva.
Coralina se smrknula. – Ne zvuči previše stručno.
– Naravno, na sveučilištu su te učili drukčije. Ali, s godinama ćeš shvatiti što je mislio reći.
– Oh, najljepša hvala, striče Jupiter – uzvratila je zajedljivo.
Tiho se smijao, ali nije rekao ništa.
Popeli su se stubama koje su vodile s obale do crkve Svete Sabine, prve od tri susjedne kuće Božje. Santa Maria del Priorato predstavljala je završetak tog kamenog trojstva. Jupiter i Coralina pošli su prema jugu i malo poslije stigli do Piranesijeve crkve.
Pred ulazom okupilo se tridesetak ljudi. Jupiter je jutros u novinama pročitao vijest o pronalasku šesnaest bakrenih ploča te se začudio što su se odgovorni požurili to objaviti. U Vatikanu se sad ne bi smjeli čuditi ako ljubitelji umjetnosti i znatiželjni turisti budu opsjedali crkvu kako bi mogli pogledati tajnu prostoriju. Jupiter je prepoznao nekoliko osoba, nekoliko gradskih skupljača i dva docenta s umjetničkopovijesnog sveučilišnog instituta. Prije je imao s njima nekakve male poslove. Pogledi su bili upućeni njemu i Coralini dok su prilazili crkvi, ali se činilo da ga nitko nije prepoznao. To mu je veoma odgovaralo.
Nedaleko portala nalazila se dugačka crna limuzina sa zamračenim staklima. Jupiter je primijetio da su vozačeva vrata malo otškrinuta. Iz limuzine je virila noga, kao da je vozač htio pogurati auto. Crne hlače i crna, besprijekorno očišćena cipela. I jedno i drugo vrlo skupo.
– Pogledaj ovo! – rekla je Coralina i pokazala prema portalu. Stavili su žutu plastičnu vrpcu kako bi spriječili znatiželjnike da uđu u crkvu. Iza vrpce stajala su dva muškarca, tjelohranitelji širokih ramena i kratko podšišani, sa žicama koje su im završavale u ušima.
– Nemoj samo reći kako te to začudilo.
Pogledala ga je kao da je rekao nešto vrlo glupo, a crne su joj oči zasjale od želje za svađom. – Čim sam vidjela ove momke, znala sam da me neće pustiti unutra.
Blago se nasmiješio. – To nije tvoja crkva.
– Ja sam vodila pripremne radove! – ljutito mu se usprotivila. – Ja sam član restauratorskoga tima!
Jupiter je vidio da će se uzrujati prije nego što se išta dogodi, zbog toga je požurio naprijed, progurao se kroz mnoštvo, mrmljajući isprike, i napravio prolaz za Coralinu koja ga je slijedila takvim dostojanstvom kao da je zapravo ona vlasnica stare građevine. Shvaćao je njezin povrijeđeni ponos, ali je isto tako znao da je besmisleno u ovakvoj situaciji glumiti uvrijeđenu osobu.
Prošla je pokraj Jupitera i obratila se jednom čuvaru. Nepomično ju je gledao u lice, uspješno se svladavši da mu pogled ne skrene na njezino tijelo. Bio je vrlo smiren i hladan.
Razgovor je bio kratak. Za nekoliko trenutaka potvrdio je Coralini ono čega se najviše bojala. Muškarci nisu nikoga smjeli pustiti u crkvu, čak ni pronalazačicu onoga što je sad izazivalo opću pozornost.
Neki od prisutnih čuli su tko je ona pa su je odmah zasuli pitanjima. Jupiter je dao sve od sebe kako bi je zaštitio od znatiželjnika, dok je Coralina nastavila nagovarati stražara. Stražar je na kraju napravio dva koraka u stranu i više na nju nije obraćao pozornost.
Razbjesnjela se i prepustila Jupitera naletu znatiželjnika, grubo se progurala kroz mnoštvo i zaustavila se tek na sigurnoj udaljenosti. Jupiter je zlovoljno pošao za njom.
– Ne ostavljaj me kao kakvog glupog školarca!
Kad se okrenula prema njemu, oči su joj bile suzne od bijesa. – Ja sam ih otkrila! Imam i dalje prokleto pravo biti u crkvi.
Spustio je glas. – Možda bi zbilja bilo bolje otići odavde. Što se budeš napadnije ponašala, to će oni biti nepovjerljiviji.
– Zašto bi bili? – uzbuđeno je prošaputala. – Imaju šesnaest bakrenih ploča. Sedamnaesta im ne nedostaje.
– Koliko je udubina bilo u zidu?
– Više od dvadeset.
Bila je raspoložena za svađu. – Zar doista vjeruješ da nisam mislila na to?
Osjećao je da je bila spremna na njemu iskaliti sav svoj bijes. – Žao mi je – rekao je nastojeći popraviti stvar. – Nemoj misliti da te podcjenjujem. Ja samo želim ići na sigurno.
Kimnula je glavom, ali je primijetio da je u mislima bila negdje drugdje. Pogled joj je bio uprt u crnu limuzinu.
– Oznake na kolima – promrmljala je.
– Što je s njima?
– Auto pripada Vatikanu.
– I? Vjerojatno su nekoga poslali ovamo.
Vidio je da je vozačeva noga još uvijek virila kroz vrata. Vozač je lagano lupkao nogom po pločniku, kao da nestrpljivo čeka nekoga. Tek kad je Jupiter bolje pogledao, vidio je da noga ne cupka od nestrpljenja. Ona je nešto gazila, mrave koji su prolazili pokraj auta.
Čovjek se nije mogao vidjeti iza tamnih stakala, čak ni njegovi obrisi.
– To nisu kola kardinala von Thadena – rekla je Coralina, ne puštajući iz vida vozilo.
– Von Thaden? – nestrpljivo je upitao. – Tko je to?
– Leonhard von Thaden. Švicarski nadbiskup. Voditelj Kongregacije za nauk vjere.
Pogledala je Jupitera u oči, a on je tek tad primijetio da je bila ozbiljno zabrinuta. Postupno je počeo shvaćati zbog čega.
– Ormar iza ograde rekao mi je da će von Thaden nadzirati daljnje radove u crkvi – nastavila je.
– Kakve veze ima Kongregacija za nauk vjere s tvojim nalazom?
– I ja se to pitam.
Uzrujano je prebacivala težinu tijela s jedne noge na drugu. – Prilično čudno, zar ne?
Jupiter je promatrao kola osjećajući da ga netko iznutra gleda. – A ti misliš da to nisu njegova kola?
– Poznajem vozni park kardinala. Poznaje ga svatko tko ima bilo kakve veze s Vatikanom. I zato sam sigurna da to nisu von Thadenova kola.
Razdražljivo je slegnuo ramenima. – Što je?
Coralina je htjela prići limuzini, ali ju je Jupiter zadržao. – Ne, čekaj! Dovoljno si upala u oči ondje na ulazu. Hajdemo odavde.
Gledala ga je začuđeno neko vrijeme, kao da je rekao nešto sasvim neprimjereno, ali je onda ipak kimnula glavom. Htjela je nešto reći kad je preko njegova ramena pogledala prema crkvi.
– Prekasno – prošaputala je.
Jupiter se okrenuo i vidio kako im u susret dolazi neki čovjek. Mogao je imati oko trideset godina. Kosa mu je bila svijetla, gotovo bijela. I koža mu je bila bez pigmenata.
– Tko je to? – promrmljao je Jupiter.
– Landini. Von Thadenov najbliži povjerenik.
– Nije li premlad za takvo što?
Coralina nije odgovorila jer je Landini već bio dovoljno blizu da čuje njihove riječi. Nasmiješio se mladalački kad im je prišao. Jupitera je pogledao samo površno, a onda se potpuno usredotočio na Coralinu.
– Dobar dan. Tek sad sam saznao da ste ovdje.
Jupiter je primijetio kako se Coralinino lice razvedrilo. Očito se ponadala da je ono vraćanje s ulaza u crkvu bio nesporazum. Rukovala se s Landinijem, a on se još srdačnije osmijehnuo. Jupiter je nerado morao priznati da unatoč čudnoj vanjštini ima nešto privlačno u sebi.
U svakom slučaju, ta je pomisao nestala kad se Landini obratio Jupiteru. – A tko ste vi? – upitao je hladno.
– Moj zaručnik – brzo je rekla Coralina, prije nego što je Jupiter rekao nešto što bi Landini mogao upotrijebiti protiv nje. – Smijem li sad u crkvu?
Landini je gotovo protiv volje skinuo pogled svojih bijeloplavih očiju s Jupitera, a na licu mu se odmah potom ponovno pojavio onaj fini smiješak.
– Oprostite – rekao je Coralini – ali, ne smijem vas pustiti unutra. Imam naredbu da nikom ne dopustim ući.
– Tko vam je naredio? Kardinal von Thaden?
Landini je slegnuo ramenima. Uz smiješak, naravno. – Znate da ne smijem govoriti o tome. Ja sam izašao samo da bih vam zahvalio za vaše zalaganje i iskrenost.
Jupiter je uzalud tražio tračak pakosti na licu mladoga svećenika. Ali ne, nije našao nikakav znak sumnje, ni po čemu se nije moglo primijetiti da Landini zna više nego što pokazuje.
– Mogli biste mi u znak zahvalnosti iskazati malo više povjerenja – odvratila je Coralina oštro, ali ipak ne onako grubo kao u razgovoru s čuvarom. Trudila se sačuvati mir.
Landini je prešao preko Coralinine primjedbe. – Vi ste već sinoć sastavili zapisnik o otkriću, zar ne?
– Tako je. A sad bih se rado vratila na svoje radno mjesto.
Landini je odmahnuo glavom i odmah potom ponovno pokušao djelovati skrušeno. – Nije baš tako jednostavno. Kao što sam već rekao, ne smijem vas pustiti unutra.
– Ali ja radim ondje!
– Više ne.
– Dajete mi otkaz?
Landini je trepnuo kao da ga je njezin bijes pogodio poput plamena. – Nemojte me krivo shvatiti, molim vas.
– Vi ste me upravo otpustili! Što se tu ima krivo shvatiti?
On se ponovno nasmiješio, iako ovaj put opreznije. – Prekinuli smo sa svim radovima u crkvi. Za sada više neće biti restauriranja. To je sve što vam mogu reći.
Coralina je htjela planuti, ali Jupiter je shvatio kako je došao trenutak da se umiješa. Nježno joj je stavio ruku na rame. – Dođi, idemo. Signore Landini – namjerno ga je tako oslovio – nije ništa kriv.
Okrenuo se prema svećeniku i dodao ljubazno se nasmiješivši: – Nije li tako?
– U svakom slučaju.
Landini je odlučno kimnuo glavom. – Kao što sam već rekao, vrlo mi je žao.
Coralina je duboko uzdahnula, okrenula se ljutito puhnuvši i odjurila niz ulicu. Jupiter je brzo pošao za njom, ne osvrnuvši se. Osjećao je da svećenik gleda za njima.
– Imaš lošu naviku da me ostavljaš samoga bilo gdje – požalio se kad je stigao Coralinu.
– Taj govnar!
Uhvatio ju je i okrenuo, možda malo grubo. Bilo mu je svega dosta. – Slušaj – rekao je oštro – ili ćeš u buduće prestati okretati protiv nas pola Vatikana, ili ću sjesti u prvi zrakoplov i otići kući.
Nije izbjegla njegov pogled. – A gdje bi to trebalo biti, kod kuće? U tvojem praznom stanu?
Nakon toga je opet pobjegla i ostavila ga samog po treći put u nekoliko minuta.
Na pločniku pred patuljkovom kućom nalazio se kiosk, jedna od onih daščara beznadno pretrpanih novinama, šarenim časopisima i stripovima, koje u Rimu možemo vidjeti na svakome uglu. Još za prijašnjih posjeta gradu Jupiter je primijetio kako ni na jednom drugom mjestu na svijetu čin kupovanja novina nema tako posebno, gotovo obredno obilježje kao ovdje. U drugim gradovima ljudi bi šutke kupovali jutarnje novine, možda uz površan pozdrav ili zahvalu za uzvraćen novac; ne bi odavali što misle o najnovijim vijestima i nitko ne bi ni pomislio raspravljati o politici s vlasnikom kioska.
U Rimu je bilo drukčije. Gotovo da nije bilo kupca koji ne bi odmah izrazio svoje mišljenje o najvažnijem dnevnom događaju i uvijek bio spreman za kratak razgovor, ljubazan, uzbuđen, uzrujan ili ljutit. Mahao bi rukama ili psovao, a često bi se uključili prodavači i prolaznici sve dok ne bi došlo do zastoja u prometu.
Jupiter je prešao na drugu stranu ulice kad se na semaforu upalilo crveno svjetlo. Bio je sam. Coralina je otišla kući kako bi načinila otisak ključa na sedamnaestoj ploči. Utuvila si je u glavu kako će dati da joj umjetnički kovač izradi trodimenzionalnu repliku. – Tko zna zašto je to dobro – rekla je, a Jupiter se nije usprotivio. Osim toga, bilo mu je drago što nije išla s njim do Babija.
Malo dalje zaustavila su se policijska kola. Dva mlada službenika sjedila su na poklopcu motora, držala pištolje u ruci i budno gledala oko sebe kao da su u svakom trenutku očekivala ponovni dolazak Crvenih brigada iz bujica Tibera. Bila je to ista slika koja se mogla vidjeti posvuda u Rimu, za domaće je to bila uobičajena slika grada, a za strance još uvijek povod za izazivanje osjećaja nesigurnosti.
Patuljkova kuća bila je velika, ali izvana nije odavala ništa o tome koliko je njezin vlasnik bogat. Samo su rešetke ispred donjih prozora bile znak da u kući ima blaga, što je potvrđivala i mala kamera na gornjem dijelu luka nad vratima kao i suvremeno ozvučenje.
Amadeo Babio bio je bogat i to s dobrim razlogom. Jupiter je naučio da je patuljkova prosudba bolja od prosudbi većine trgovaca umjetninama s kojima je posljednjih nekoliko godina imao posla. Nadao se samo da ga Miwa ovdje još nije oklevetala. Ona je uvijek bila temeljita, u svemu što je radila, a najtemeljitija u uništenju njegove egzistencije.
Upravo je stupio u ulaz kad je iz zvučnika na suprotnom zidu začuo glas, previše iskrivljen da bi sa sigurnošću mogao utvrditi pripada li patuljku.
– Koliko ste visoki?
Jupiter je pogledao gore u objektiv kamere. – Hajde, hajde Babio! Pa ti me poznaješ.
– Koliko ste visoki? – ponovio je glas.
Jupiter je uzdahnuo. – Metar i osamdeset devet.
– Koliko imate godina?
– Babio, molim te.
– Koliko imate godina?
– Trideset pet – zarežao je Jupiter i nije bio siguran treba li se smijati ili ne treba. – Broj cipela...
– Kako se zovete? – prekinuo ga je glas.
– Jupiter.
Glas je na trenutak utihnuo. Onda, nakon kraćeg oklijevanja, ponovno se javio: – Zanimljivo. Najviši od starih bogova donosi propast novome.
Jupiter se prisjetio kako je patuljkov smisao za šalu uvijek bio pomalo čudan. – Zvučnik kao antički prorok? A gdje su nage svećenice?
Uz priličnu buku pred njima se uključio električni otvarač vrata. Jupiter je gurnuo vrata. Bila su teška, ali su se ipak pomaknula prema unutra.
Ušao je u nadsvođeno predvorje. S obje strane nalazili su se visoki kipovi, savršena tijela, poput u kamenu ostvarene zamisli jedne Leni Riefenstahl. Vrata su zalupila iza Jupitera.
Nastavio je polako hodati, prošao je pokraj mnogih uređaja za dojavu kretanja i trenutačno se nalazio obasjan snopom svjetlosti. Svjetlost je ispunila predvorje u obliku tunela, naglašavajući savršenstvo kipova i dajući malenoj prilici, koja je čekala na kraju hodnika, golemu sjenu. Amadeo Babio uvijek je bio majstor samouprizorenja.
– Ja sam malen, moje je srce čisto – pjevušio je patuljak na izvrsnom njemačkome jeziku, smijao se tiho i potom se izgubio iza otvorenih vrata.
Jupiter je popustljivo odmahnuo glavom i požurio za njim. Babio nije bio lud, ali iz nepoznatog razloga volio se pred ljudima pokazivati ludim. Možda je to bio nekakav spleen, ili pak posebna taktika, nedokučiva drugim ljudima.
Kroz raskošnu ulaznu dvoranu Jupiter je pošao za patuljkom uza stube. Ušao je u dvoranu koja bi bila dostojna svakog nacionalnoga muzeja. Na postoljima se podizao labirint načinjen od kipova, za koje je Babio tvrdio da su kopije, premda je Jupiter slutio kako u toj kući ima više pravih umjetničkih djela nego u gradskim muzejima.
Na kraju dvorane nalazilo se golemo lice, visoko pet metara i isklesano od svijetloga kamena. Crte lica bile su savršene kao u grčkoga boga. Slijepe oči bile su uprte u Jupitera, čiste očne jabučice bez zjenica. Od čela, preko nosa protezala se pukotina, razdvajajući na kraju gornju usnicu.
Ispred toga lica stajao je Babio, odjeven u bijelo odijelo od kašmira, i na niskom ognjištu s užarenim ugljenom upravo palio tanku cigaru.
– Jupiteru, prijatelju moj – rekao je uvlačeći dim – dobrodošao u Alberichovo skrovište!
Babio je oduvijek pokazivao ljubav prema nordijskoj mitologiji, a poistovjećivanje s patuljkom Alberichom, čuvarom blaga Niebelunga, bilo je u skladu s tim. Govorio je njemački, danski, švedski i pomalo islandski. Do prije nekoliko godina redovito je kod znanstvenih izdavača izdavao talijanske prijevode sa srednjevisokonjemačkoga.
Jupiter mu je stisnuo ruku i ponovno se iznenadio koliko je Babio nizak. Prenizak čak i za Liliputanca, Babio je jedva dosegnuo metar visine. Po mišljenju njegovih liječnika, bilo je pravo čudo što je doživio više od pedeset godina. Babio je imao sijedu kosu i kratko podšišanu bijelu bradu. Glava mu je bila neprirodno velika u odnosu na ostali dio tijela, ali Babio se rado šalio kako to odgovara mjerilima njegova genija. – Kad bih bio visok kao ti – rekao je Jupiteru jednom prigodom – imao bih lubanju poput Dioskura na Kapitolu.
Jupiter ga je tada podsjetio da cijela vojska restauratora već stoljećima vodi brigu o tome da kamene glave ne padnu s kipova: – Prevelike, preteške. Tipičan slučaj umišljenosti.
Babio je otpuhnuo dim i leđima se naslonio na bradu divovskoga lica. – Koliko dugo si već u Rimu?
– Od jučer.
– Opet stanuješ kod one vještice, pretpostavljam.
Jupiter je kimnuo glavom. – Nisi mi nikad pričao što je bilo između tebe i Shuvani.
– Što je bilo između nas? Ništa. – Babio se nasmiješio. – S moje strane povrijeđeni ljubavni ponos. S njezine... nazovimo to zavišću.
– Ljubavni ponos? – rekao je Jupiter s nevjericom. – Ti si bio...
– Strašno zaljubljen u nju – mirno je priznao Babio. – Ali, to je bilo davno. Tada je ona bila vrlo lijepa žena.
Zamišljena slika sitnoga Babija u Shuvaninim mesnatim rukama bila je tako groteskna da Jupiter više nije mogao ništa reći.
– Znam što misliš – rekao je Babio. – Ali, vjeruj mi, ona nije uvijek izgledala ovako kao što danas izgleda. Kad je došla u Rim, bila je vitka i lijepa, već zrela žena, ali izuzetno privlačna.
Jupiteru je najednom palo na pamet nekoliko sarkastičnih odgovora, ali se ipak savladao. Čudilo ga je to što je Babio odjednom toliko pripovijedao o sebi. Trgovac umjetninama niskoga rasta trebao je znati da se bombastično uprizorenje vlastite osobe time pretvara u kuću od karata.
Jupiter se nakašljao. – Jeste li... bili zajedno?
– Oh, ne, naravno da nismo – odgovorio je Babio odmahujući glavom. – Imala je jednoga gospodina koji je godinama letio oko nje i odgovarao njezinim... razmjerima. Bio je visok, i na visokom mjestu, ako shvaćaš što ti želim reći. Moj svijet je drukčiji od vašega. Shuvani to zna. Ona nikad nije imala u vidu vezu sa mnom.
– Poznaješ li njezinu unuku?
– Malu Coralinu?
– Koja više nije tako mala.
– Kad sam je posljednji put vidio, bila je tinejdžerica. Mlada tinejdžerica. Što je s njom?
– Kako mi se čini, služi na čast svojoj baki kakva je prije bila.
Babio se na trenutak zamislio. Potom se naglo uozbiljio i rekao: – Nisi došao ovamo da sa mnom razgovaraš o ženama. Zapravo, mislio sam da si ih se zasitio.
Jupiter je uzdahnuo. – Je li Miwa bila kod tebe?
– Više puta. Međutim, nisam je pustio u kuću.
– Zašto, za ime Boga?
– Premalena je.
– Premalena?
– Zbog toga sam te na ulazu pitao koliko si visok. Nitko ispod metar i sedamdeset ne može doći u moju kuću.
Jupiter se uljudno nasmiješio, ali onda je primijetio da je Babijevo lice ostalo skamenjeno. – Misliš li to ozbiljno? – upitao je uzrujano.
– Svakako.
Možda je patuljčeva ludost bila nešto više od hirovitosti koja mu se vraćala u nepravilnom razmacima.
– Ja sam nizak – ozbiljno je nastavio Babio i povukao dim cigare. – Ne želim neprestano gledati u zrcalo. Zbog toga dajem prednost društvu visokih ljudi kao što si ti.
Nije imalo nikakva smisla postavljati dodatna pitanja o tom Babijevu novom hiru. Jupiter ga je morao prihvatiti kao što je prihvatio i neobične riječi na ulazu. I na kraju, bio je sretan što Miwa nije pridobila Babija za sebe.
– Kad je posljednji put bila ovdje? – upitao je.
Patuljak je mrzovoljno podigao obrvu. – Nadam se da je ne tražiš.
Jupiter je odmahnuo glavom, možda malo prebrzo. – Ne. Ali, ona je pokupila mnogo mojih stvari.
– Posljednji put sam je vidio možda prije osam mjeseci – rekao je Babio, zadovoljan Jupiterovim odgovorom. Zamišljeno je gurnuo maleni prst u pukotinu na usnici golemog kamenog lica i obrisao prašinu. – Dobro je izgledala. Slegnuo je ramenima i dodao: – Barem na mojemu monitoru.
– Je li bila sama?
– Bože dragi, Jupiteru!
– Nisam ljubomoran. Samo me zanima.
– Nadam se da je tako. Ono što piše u tvojem pismu nije baš veselo.
– Pismo... – Jupiter je uzdahnuo. – To je bila pogreška.
Nakon Miwina nestanka u očaju je poslao osobna pisma svojim glavnim poslovnim prijateljima. U pismima je u glavnim crtama opisao kako ga je Miwa iskoristila. Sigurno je znao da to nije baš najbolji način, jer u struci nije bilo dopušteno miješati osobno s poslovnim. Premda je u pismima samo dao naslutiti Miwinu prevaru, mnogi su mu zamjerili taj korak. Miwi je nakon toga bilo još lakše prikazati ga pred svijetom u lošem svjetlu. Ljubavni jadi tjeraju čovjeka na najgluplje postupke, a Jupiter, na žalost, nije bio nikakva iznimka.
– Razgovarajmo o nečem drugom – zamolio ga je.
Babio je načinio velikodušan pokret rukom. – Kako želiš. Još uvijek mi nisi rekao zašto si ovdje.
Jupiter je kimnuo glavom i izvadio iz džepa na kaputu malu kožnu vrećicu. Odvezao je vrpcu i istresao glinenu krhotinu na svoj dlan. – Znaš li što je to?
Babio je uzeo krhotinu palcem i kažiprstom, vrlo oprezno, gotovo s poštovanjem. Promotrio ju je sa svih strana. – Hajdemo u moju radnu sobu.
Kroz vrata, napola skrivena iza kamene lubanje, odveo je Jupitera na nekakvo stubište. Popeli su se na kat, prošli kroz lijepo uređen hodnik i na kraju ušli u sobu s kaminom, obloženu tikovinom. U jednom kutu nalazio se stakleni ormar za oružje sa šest lovačkih pušaka. Jupiter je sumnjao da se Babio poslužio ijednom od njih; nedvojbeno su i veliki jelenski rogovi iznad kamina bili iz druge ruke. Ispred kamina, na podu, bilo je prostrto medvjeđe krzno, zajedno s glavom s razjapljenom njuškom.
Da Jupiter nije znao kako je Babio bio strastveni kavopija, zakleo bi se da je ovdje mirisalo po čaju. Možda je miris dolazio od drvenih obloga koje je Babio sigurno dao dovesti iz Engleske.
Patuljak je stavio krhotinu na maleni stol, usmjerio na nj snop svjetlosti odozgo, a iz ladice izvadio veliko povećalo. Pomno je razgledao krhotinu sa svih starna, mrmljao pritom nešto nerazumljivo i na kraju pogledao Jupitera preko ruba povećala.
– Odakle ti to?
– Prije me nikad nisi to pitao, Babio, pa nećemo ni sad prekinuti dobru tradiciju, zar ne?
Patuljak je nešto promrmljao za sebe i ponovno se posvetio nalazu.
– Mislio sam... – počeo je Jupiter, ali ga je Babio odmah prekinuo: – Mislio si da si pronašao dio diska iz Festosa. A onda si usporedio krhotinu s izvornikom i utvrdio da to mora biti nešto drugo.
Jupiter je nevoljko kimnuo glavom. – Veliki znakovi vrlo su slični onima na disku.
– Minojski, to i ja mislim – promrmljao je Babio. – U najmanju ruku iz istoga doba i srodne kulture.
– A mala slova? – Jupiter je pokazao rukom na sitnije, nečitljive redove između antičkih hijeroglifa.
– Urezani su poslije – rekao je Babio. – I to ne baš vješto. Tko god da je to učinio, nije pokazao veliko poštovanje prema drgocjenosti koju je držao u rukama.
– Možeš li utvrditi kad se to dogodilo?
– Samo otprilike. Između šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća, rekao bih. Danas su ljudi previše sophisticated, da bi se tako prenaglili i uništili ovakvu vrijednost.
Babio se lukavo nasmiješio. – A tebe zanima vrijednost, zar ne?
– Kome bi se to moglo prodati?
– Oh – rekao je Babio. – Na primjer, meni.
Jupiter je odmahnuo rukom. – Ti nisi nikad htio tako brzo nešto kupiti od mene.
– Uvijek postoji prvi put, dragi moj prijatelju. Prvi put za sve.
Jupiter je sjeo na rub pisaćega stola. – To tako ne ide, znaš dobro. Nisi ti nikakav zaplotnjački preprodavač umjetnina, Babio. Ne bi me pokušao samo tako prevariti.
– A zašto bih te poslao nekom drugome?
Patuljak je ponovno gledao kroz povećalo. – Jedinstven komad, doista. Na slobodnom tržištu nema osobitu vrijednost kao fragment. Ali ja bih ti platio lijep iznos.
– Pričaj mi o tome.
Patuljak je preveliku glavu nagnuo naprijed pa nazad. – Pričaj, pričaj – gunđao je i oštro pogledao Jupitera. – A što bi ti mogao reći o tome?
– Ništa što bi ti moglo pomoći.
Babio se nasmiješio. – Naravno da ne bi. Ništa o nalazištu, ništa o vlasniku, baš ništa. Jesam li u pravu?
Pretvarao se da uzdiše. – Uvijek je tako, zar ne?
– I što sad?
U Jupiterovu glasu osjetilo se nestrpljenje.
– Pretpostavljam da mi nećeš platiti za moj trud.
Ispravan zaključak, na koji je Jupiter odgovorio kimanjem glave.
– Učinio sam ti uslugu prije mnogo vremena, Babio. Znaš to dobro.
– Utjeruješ stare dugove?
– Ako ti kažeš, onda je tako.
– Ccc – prosiktao je patuljak. – Svijet je loš.
– Neće biti ništa lošiji ako malo požurimo neke stvari.
– Nestrpljenje ti je oduvijek bila mana, moj mladiću.
Jupiter se gorko osmijehnuo. – Ako me ljubazno zamoliš, možda ću ti odati još koješta.
– Možda svoj nedostatak poznavanja ljudi? – upitao je Babio bez imalo smisla za šalu. – Ili nedostatak hrabrosti?
– Netko tko većinu vremena provodi zatvoren u svojoj vili, ne bi trebao s omalovažavanjem govoriti o hrabrosti drugih ljudi.
Babio je odustao od te teme. Kažiprstom je slijedio trag jednoga simbola na fragmentu. – Stara je najmanje tri tisuće godina. Ocakljena glina. Znakovi su upisani jednom od ranijih tehnika tiskanja.
– Imaš li kakvu ideju što bi mogli značiti?
Babio je zanijekao. – Na temelju fragmenta? To je isto kao kad bih ti dao pola stranice iz Staroga zavjeta da iz nje iščitaš nešto o Isusovu pribijanju na križ.
– Znači da uopće ne postoji nikakva mogućnost?
Patuljak je podigao ramena. – Netko tko se u to razumije ne bi trebao imati pred sobom potpuni niz znakova, možda čak ni polovicu. Ali, ovo ovdje... – oštrim pogledom odmjerio je fragment – vjerojatno nije više od šestine. U svakom slučaju, premalo.
– A drugi tekst? Oni manji znakovi? Jesu li urezani tek nakon što se ploča razbila ili su i oni samo dio nečega većeg?
Babio je pregledao rubove glinenoga fragmenta. – Crte prelaze preko rubova. Mislim da s priličnom sigurnošću možemo pretpostaviti da je disk još bio u jednom komadu kad je tekst urezan.
Jupiter je oprezno kimnuo glavom. To je odgovaralo njegovu površnom istraživanju fragmenta. – Vjeruješ li da je riječ o običnom pismu ili kodiranom?
Babio je podigao obrve. – Kako misliš kodiranom? Što se trebalo prikriti?
– Dobar pokušaj – odgovorio je Jupiter cereći se.
– Šteta.
Patuljak je odložio povećalo i počeo nešto tražiti u ladici pisaćega stola. – Dopuštaš li mi nekoliko snimaka polaroidom? Možda se jednom sjetim tko bi nam mogao pomoći. Pretpostavljam da ne želiš ostaviti kod mene ovaj dragocjen predmet.
Jupiter nije bio siguran je li pametno pustiti da fotografije fragmenta kolaju okolo. Netko bi mogao dovesti u vezu fragment, Jupitera, Coralinu i otkriće bakrenih ploča. S druge strane, uvidio je da im je Babio u tom trenutku bio jedina prilika da doznaju nešto više.
– Snimi ga – rekao je Babiju nakon nekoliko trenutaka. – Ali, učini mi uslugu i razmisli kome ćeš pokazati fotografije.
Patuljak je izvadio kameru iz pisaćega stola i načinio više snimaka. – Zar se toliko bojiš?
– Samo osjećam odgovornost.
Babio se nasmijao u sebi i još jednom pritisnuo polugicu na aparatu. Ubrzo potom imao je pred sobom pet fotografija na kojima se polako počeo pojavljivati obris fragmenta.
Jupiter je uzeo fragment, gurnuo ga u kožnu vrećicu i sve zajedno stavio u džep na kaputu. – Što misliš, kad ćeš znati nešto više?
– Možda nikad. Možda već sutra. Nazvat ću te.
Jupiter mu je pružio jednu od Coralininih posjetnica.
Babio je pogledom preletio preko adrese i potom se lukavo nasmiješio. – Stanuješ li kod stare ili kod nje?
– Neću opterećivati tvoj genij nepotrebnim sitnicama, Babio.
Cereći se, patuljak je stavio posjetnicu u džep. – Dobro, dobro, dobro – rekao je. – Nazvat ću te, obećavam. Hoćeš li znati sam izaći?
– Naravno.
Jupiter je patuljku stisnuo sitnu šaku i izašao na hodnik.
Iza sebe čuo je patuljka kako mrmlja, odnosno pjevuši: – Ja sam malen, srce mi je čisto...
Coralina je kovaču predala otisak obrisa ključa i potom ponovno krenula prema crkvi. Nije ju samo znatiželja tjerala onamo. Bila je zaokupljena razmišljanjem o gužvi koju je izazvao pronalazak. Što je više stručnjaka pokazalo zanimanje za otkriće, to je veća bila opasnost da će prije ili poslije netko ipak naići na podatak o sedamnaestoj ploči.
Je li doista bila dovoljno oprezna dok je iz crkve iznosila skupocjeni predmet? Je li mogla biti sigurna da je nitko nije vidio?
Coralina nije htjela razgovarati s Jupiterom o svojim strahovanjima jer se bojala da će on jednostavno spakirati stvari i otputovati. Međutim, sad joj je bio potreban, ne samo zbog procjene vrijednosti fragmenta, nego i kao podrška protiv Shuvanine nadmoćnosti i nepromišljene odlučnosti.
Ispred crkve, na mjestu gdje se ujutro nalazila crna limuzina, sad je bilo parkirano nekoliko taksija. Skupina ljudi pred portalom povećala se. Ako su prije nekoliko sati put do crkve tražili ponajprije ljudi od struke i rijetki turisti koje je zanimala kultura, sad je izgledalo kao da ljudi čekaju u redu pred kakvom diskotekom. Učenici iz najmanje dva strana školska razreda gurali su se na Piazza Cavlieri di Malta, smijali se, prostačili i galamili, dok su njihovi učitelji nagovarali neumoljive čuvare da ih puste unutra. Coralina je primijetila da se broj čuvara povećao. Dopodne su samo dvojica stajala na ulazu, a sada su bila četvorica. Umjesto žutih plastičnih vrpci, postavili su drvene ograde otprilike metar visine kako bi se mogli oduprijeti navali znatiželjnika. Usred mnoštva nalazila se skupina japanskih turista dok im je vodič, ne obazirući se na okolinu, držao predavanje o pročelju crkve.
U blizini se parkirao autobus s vatikanskim oznakama. Stručnjaci, pomislila je Coralina, koji se upravo spremaju podrobno pregledati Piranesijevu tajnu prostoriju.
Ulazna vrata su se otvorila i dva su muškarca izašla van. Jedan od njih bio je Landini, prekriven finim slojem bijele prašine koji je njegovu bijelu kožu učinio još svjetlijom. Drugi muškarac bio je stariji, imao je oko šezdeset godina, hodao je pognuto i na sebi imao crni dugački ogrtač. Kosa mu je bila sijeda, lice ispresijecano dubokim borama. Neprestano je gledao okolo, pogled mu se nikad nije dugo zadržao na Landiniju dok je razgovarao s njim, nego je stalno snimao okolinu, gledao vrevu znatiželjnika i ponašanje čuvara.
Iako je Coralina kardinala von Thadena dosad vidjela samo na fotografijama, odmah ga je prepoznala. Voditelj Kongregacije za nauk vjere nije bio omiljen u Vatikanu. Mnogi bi ljudi na njegovu mjestu radije vidjeli nekoga drugog, ali činilo se da je papi stalo do njega. Von Thaden bio je na glasu kao strog, konzervativan, u svakom slučaju vrlo obrazovan i iskusan. U mladosti je dugo živio u Jugoistočnoj Aziji i govorilo se kako su tamošnja iskustva utjecala na njegova stroga načela.
Coralina nije mogla ništa drugo nego gledati dvojicu muškaraca koji su u tom trenutku upravo započeli uzbuđeno razgovarati. Zastali su iza pregrade na ulazu, vrlo blizu jedno drugome, kako nitko drugi ne bi mogao čuti o čemu razgovaraju.
Coralina je požalila što je ponovno došla ovamo. Upravo se htjela okrenuti kad ju je Landini ugledao preko kardinalova ramena. Von Thaden mu je još jedan trenutak govorio, a potom je primijetio da je nešto privuklo pozornost njegova pomoćnika. Okrenuo se, a Landini se sagnuo, ne skidajući pogleda s Coraline, i nešto šapnuo kardinalu na uho.
Coralina se osjećala kao da je uhvaćena na djelu kad su je obojica pogledala, Landini sa svojim proračunatim smiješkom, von Thaden hladno i nepomično.
Neodlučno im je kimnula glavom, a onda se okrenula i otišla. Ipak je osjećala poglede dvojice svećenika na leđima i zatiljku. Sigurno su razgovarali o njoj. Jesu li već sumnjali? Jesu li slutili ili su čak znali što je Coralina učinila?
Nerado je priznala da je Jupiter bio u pravu. Zašto se morala vratiti ovamo? Naravno, znala je odgovor: Ovamo ju je dotjerao njezin povrijeđeni ponos, bijes što joj Landini nije dopustio ući u crkvu, i, naravno, ljutnja što su se prema njoj odnosili kao prema lopovu, premda nitko nije mogao znati da je to i bila.
Djetinjasto, pomislila je. Djetinjasto i glupo. Još ćeš sve pokvariti.
Coralina je išla prema južnoj strani trga. Primijetila je nešto što ju je zbunilo.
Uz rub trga čučala je sagnuta prilika i malim komadima krede crtala nešto po pločniku. Bio je to nekakav starac, stariji od kardinala von Thadena, vidno oronuo. Po izblijedjeloj, prljavoj odjeći moglo se zaključiti da se nije presvlačio tjednima. Sijeda mu je brada bila dugačka i slijepljena. Nasuprot oronuloj pojavi činilo se da čovjek radi usredotočeno, gotovo ogorčeno, a u načinu na koji je izrađivao crteže bilo je nečeg suludog. Unatoč tome, Coralina se nije mogla oduprijeti iskušenju da ne baci pogled na starčevu sliku.
Dok je crtao, glava mu je bila nagnuta naprijed, ali bi je od vremena do vremena podigao kako bi mogao promatrati svoje djelo. Kad je došla bliže, Coralini se njegovo lice učinilo poznatim, kao da ga je već negdje vidjela, samo što je tada izgledao drukčije, ne tako prljavo i otrcano.
Naravno, sijevnulo joj je, često ga se moglo vidjeti pred palačom Montecitorio. Kako se ono zvao? Christos? Christopher?
Cristoforo, točno! Prvi put ga je primijetila prije nekoliko godina kad je za vrijeme praznika došla u Rim, kako bi za domaću zadaću izvršila istraživanje o opetovanim motivima na slikama rimskih uličnih slikara. S jednim poznanikom, koji se donekle snalazio u toj sredini, hodala je ulicama grada. On joj je predstavio niz slikara, uglavnom studenata, kao što je i ona bila, koji su preživljavali zahvaljujući sitnišu dobivenom od prolaznika. S Cristoforom tada nije razgovarala, on nije ni s kim razgovarao, uvjeravao ju je prijatelj, ali se još dobro sjećala što je čula o njemu.
Govorilo se kako Cristoforo ima fotografsko pamćenje pa može svaku sliku naslikati po sjećanju. Njezin joj je prijatelj tada objasnio, odmahujući glavom, da je starac s tim darom mogao zaraditi vrlo mnogo novca. Umjesto toga, svoje je umijeće trošio na djela koja je za nekoliko sati izbrisao sljedeći pljusak ili noge prolaznika. – On je sposoban stvoriti nešto trajno – rekao je Coralinin prijatelj odmahujući glavom – ali previše priprost da bi tu sposobnost iskoristio.
Starac je nije ni pogledao dok mu je brzim koracima prilazila preko Piazza Cavalieri. Nitko drugi osim nje nije se obazirao na njega, ali njemu očito to uopće nije bilo važno. Brzi, ali ipak točni pokreti kojima je crtao kredom po asfaltu svjedočili su o intezitetu njegovoga rada, o opsjednutosti kakvu Coralina nije vidjela ni kod jednog drugog uličnog slikara.
Približavajući mu se, Coralina je usredotočila na nj svu svoju pozornost tako da je sliku primijetila tek kad je gotovo stala na nju.
Naglo je zastala i to ne samo iz obzira prema njegovoj umjetnosti. Nekoliko sekundi bila je tako omamljena da su joj koljena skoro popustila. Sva napeta čučnula je pokraj slike.
– Cristoforo – obratila se slikaru glasom koji je zvučao bolećivo i dosadno.
Nije odgovorio, jednostavno je i dalje crtao, brzim, određenim pokretima.
– Cristoforo! – pokušala je dati oštrinu glasu, ali se ipak osjećala bespomoćno i zbunjeno. – Odakle vam je poznat taj motiv?
Još uvijek nije odgovorio. Kapi znoja svjetlucale su mu na čelu, iako je na trgu puhao hladan povjetarac.
Coralina je shvatila da neće uspjeti na taj način. Nije točno znala što sada učiniti, polako je ustala i još jednom pomno razgledala sliku. Bila je gotovo savršena. Samo su još na gornjemu rubu nedostajala sjenčanja i jedan ili dva svjetlosna efekta.
Crtež je bio oko dva metra širok i tri dugačak.
Na njemu je bio motiv sedamnaeste bakrene ploče.
Coralina je stisnula šake, tako snažno da ju je zaboljelo kad su joj se nokti zaboli u dlanove.
Nije bilo ni najmanje dvojbe. Cristoforov crtež kredom temeljio se na nepoznatom Piranesijevom bakrorezu iz serije Carceri, koji – u to je do maloprije bila uvjerena – stoljećima nitko nije vidio. Nitko osim nje, Jupitera i Shuvani.
To je bilo apsurdno. Potpuno nepojmljivo. Cristoforo nije mogao poznavati bakrorez. Ploča nikad nije bila službeno reproducirana, nije se nalazila ni u jednom poznatom izdanju toga ciklusa.
U napadu panike pogledala je Cristoforov pribor, staru kutiju od cigara punu kreda od kojih nijedna nije bila duža od članka na prstu. Njegovo je vlasništvo, čini se, bila i zgužvana lanena krpa, sva od boja i prašine pa je na pojedinim djelovima izgledala gotovo kao umjetničko djelo.
Iako su joj bile poznate glasine o starčevu fotografskom pamćenju, pogledom je tražila nekakav predložak na papiru, istrgnut iz kakve knjige, ili fotografiju kakve su drugi ulični slikari ljepljivim trakama učvrstili za pločnik pokraj svojih slika.
Ali, Cristoforo nije imao ništa slično. Crtao je iz glave i pritom reproducirao sliku koje prije dva dana uopće nije bilo.
– Cristoforo – pokušala je ponovno – molim vas, slušajte me.
Ne obazirući se na njezine riječi, on se posvetio obrisima nekakve ograde. Sve crte povlačio je bijelom kredom, tako da se dobivao utisak o negativnom prikazu izvornika. Turobni zatvorski prizor tako je djelovao još sumornije.
Iza Coralininih leđa netko je progovorio. – Zanimljiv motiv – rekao je Landini.
Okrenula se i nakratko pomislila kako blijedi svećenik zrači hladnoćom, onako beskrvan i bijel kakav je već bio. Baš bi se dobro uklopio u Cristoforov crtež, kao negativ u odnosu na čovjeka od krvi i mesa.
Trenutak uznemirenosti brzo je prošao. – Zanimljivo... da, sigurno.
Trgnula se i dodala: – Je li u vašim krugovima uobičajeno da se prikradaju ženama s leđa?
Landini je na njezin prijekor odgovorio svojim tisuću puta isprobanim smiješkom. – Nisam znao da ste tako plašljivi, signorina. Nadam se da ćete prihvatiti moju ispriku.
Bila je spremna reći mu koliko joj je njegova isprika značila i što može učiniti s njom, ali je u tom trenutku ispod oka primijetila kako je Cristoforo ustao. Kad se okrenula prema njemu, on je rukama pritisnuo kutiju od cigara na grudi kao da je dragocjenija od bilo kojeg novčanika. Na trenutak se uplašila da će joj baš sad odgovoriti na pitanje o slici. Landini bi u tom slučaju čuo sve, izvukao točne zaključke i naredio čuvarima da je uhite.
No, njezina je zabrinutost bila bezrazložna. Cristoforo je jednostavno ustao i šutke promatrao svoje djelo.
Coralina je primijetila kako je sad i Landini pozornije promatrao crtež. – Pravi obožavatelj Piranesija, kako mi se čini.
Lukavo je pogledao Coralinu i dodao: – Vrlo autentično, zar ne?
Nije ga htjela pogledati pa je zbog toga i ona dugo promatrala sliku. A onda se sjetila što joj je u prvom trenutku onako zasmetalo.
Slika nije bila potpuna. Nešto je nedostajalo, možda čak i najvažniji dio. Cristoforo je, doduše, nacrtao podvodnu vodenu struju na podu zatvora, ali ne i zidani otok u sredini niti obelisk koji se na njemu uzdizao. Također je nedostajala i rezbarija zagonetnoga ključa.
Coralina je pogledala staroga umjetnika, potražila nekakav znak na njegovu licu. Raščupana brada i prljavština na obrazima davali su njegovu licu izraz maske, nestvarnosti. Duh kojemu je netko navukao kožu staroga Cristofora.
Slikar je nakrivio glavu, skrenuo pogled sa slike na Coralinu i bilo je sasvim očito da gleda kroz nju.
Landini je čučnuo i namrštio se. – Možda bih to trebao pokazati nekom od naših stručnjaka.
Coralina je u tome prepoznala svoju priliku. – Učinite to – podržala ga je. – Dobra zamisao.
Landini ju je pogledao sumnjičavo, potom ustao i užurbano pošao prema crkvi. Coralina je primijetila kako ju je tada prvi put pogledao bez onog svojeg namještenog smiješka. Sasvim ozbiljno i sve drugo samo ne ljubazno.
Ona se ponovno obratila slikaru. – Cristoforo? Čujete li me?
Veo pred starčevim očima podigao se na trenutak. – Crist-o-foro – promrmljao je neobično zamuckujući.
Uvjeravala se kako je Landini upravo nestao u unutrašnjosti crkve. Samo je još kardinal von Thaden stajao pred portalom i gledao prema njoj. Coralina se naježila od hladnoće njegova pogleda. Odjednom je shvatila zašto mnogi još i danas Kongregaciju za nauk vjere smatraju suvremenom vatikanskom inkvizicijom. U najmanju ruku, von Thadenov je nastup opravdavao činjenicu da su ga nazivali velikim inkvizitorom.
Dječaci i djevojčice jednoga razreda okupili su se na pola puta između Coraline i portala pa se von Thaden odjednom izgubio iza skupine raspoloženih tinejdžera.
Coralina je duboko uzdahnula. Potom je brzo prišla Cristoforu i uhvatila ga za nadlakticu. – Dođite! Odvest ću vas odavde.
Na njezino iznenađenje, starac se nije opirao. Bezvoljno je pošao za njom dok se ona probijala do prvoga od tri taksija.
– Signorina!
Landini i još jedan muškarac izašli su iz crkve i dolazili im u susret brzim koracima.
Coralinino je srce počelo tući ubrzano dok je pred sobom gurala prema taksiju slikara s njegovom rasklimanom kutijom od cigara. Sprijeda u kolima vozač je mirno složio novine i pogledao je preko okvira sunčanih naočala.
– Signorina! – ponovno je povikao Landini. – Čekajte, molim vas!
Nije htjela potrčati jer bi time neizravno priznala da je kriva za sve što bi joj Landini mogao predbaciti. Umjesto toga nastavila je polako hodati, vodeći Cristofora za ruku kao kakvoga bolesnika.
Landini i onaj drugi čovjek pošli su za njima dok ih je kardinal von Thaden nepomično pratio pogledom.
Prije nego što je spori vozač taksija izašo, ona je sama otvorila stražnja vrata i ugurala Cristofora unutra. Potom je ušla za njim i zaključala bravu.
– Vozite – rekla je vozaču. – Odmah, molim vas.
– Kamo želite?
Dva su muškarca gotovo uspjela doći do taksija. Nisu trčali, ali su hodali sve brže.
– Samo vozite. U središte grada.
Vozač je slegnuo ramenima, namjestio sunčane naočale i upalio motor.
– Možete li se, molim vas, požuriti?
Landini je podigao ruku kako bi ih zaustavio.
– Zauzeto je – rekao je vozač i pritisnuo papučicu gasa.
Kad su krenuli, Coralina je vidjela kroz stražnje staklo kako Landini viče za njima. Pokraj njega stajao je kardinal – otkud se odjednom pojavio? – i nešto govorio na uho svojemu pomoćniku.
Landini je zamišljeno kimnuo glavom i pogledao za taksijem u kojem su bili Coralina i Cristoforo.
Santino je stajao uz prozor u jednom drugom hotelu, u jednoj drugoj sobi, grčeći drhtave prste oko drvenoga okvira. Disao je duboko. Kat niže, na uskom trgu između kuća sa zatvorenim kapcima, rastavljali su kioske nakon malog tjednog sajma. Neki su već bili rastavljeni i složeni, hrpe šatorskoga platna, konopaca i metalnih šipki na prikolicama rasklimanih malih teretnih vozila. Čak ni ispušni plinovi koji su nastajali pri paljenju motora nisu mogli izbrisati tipičan miris ribe, truloga voća i klora. Muškarci u prljavim jednodijelnim radnim odijelima meli su otpatke na hrpu i potom iza štanda s cvijećem gdje će ostati preko noći, točno ispod prozora. Ako bude potrebno, Santino će bez velike opasnosti skočiti na krov kioska i potom na tlo.
Još jedan način za bijeg, pomislio je. Još jedno priznanje sveprisutnoj prijetnji i strahu.
Krenuo je i posljednji kamion te zašao u usku ulicu. Na sredini trga nalazila se hrpa smeća – otpaci voća, papiri i smrdljiva riba. Jedan je radnik posuo smeće s nekom tekućinom iz kanistra i bacio upaljenu šibicu. Smeće je počelo gorjeti plamenom visine jednoga metra. Podigao se dim poput pletenice od bijelih i crnih dimnih zastava koje su se pomiješale nekoliko metara iznad tla i u obliku sive pare nastavile lebdjeti iznad trga.
Santino nije više mogao podnijeti smrad pa je zatvorio prozor. Nakratko se zabrinuo pri pomisli kako bi njegovi protivnici, zaštićeni dimnom zavjesom, mogli prići hotelu i ući unutra. Međutim, ubrzo je odbacio tu pomisao. Već se umorio od razmatranja svakoga koraka svojih neprijatelja. Tijelo mu je bilo puno ogrebotina i modrica koje je zadobio u smionim bjegovima kroz prozore, preko krovova i klimavih požarnih ljestava. Posvuda je osjećao bolove, mišići su mu bili napeti i neprestano je imao grčeve. Bilo je dosta, više nije htio bježati. Bio je iscrpljen i izmožden, ali je isto tako znao da nema izbora. Još nije vidio sve, još su ga čekale nove strahote na videovrpcama.
Natraške je otišao do kreveta i sjeo na rub. Dušek je bio islužen i premekan, pogotovo za nekoga tko je godine i godine proveo na tvrdom ležaju u kapucinskom samostanu. Santino je sumnjao da će ga noćas uopće uspjeti upotrijebiti. Rezervacija, plaćanje, bijeg – to mu je u međuvremenu postala svakodnevica – i rijetko kad bi dospio spavati u sobi u koju se ujutro uselio. Ono malo novca što je ukrao iz opatova ureda bit će dovoljno za dva-tri dana, i tko zna što će biti poslije. Sigurno je bilo jedino to da će do tada pregledati sve videovrpce. Tada će konačno sve znati i to je bilo jedino važno.
Uključio je monitor i pritisnuo dugme naprave za prikazivanje vrpce. Na zaslonu se odmah pokazala slika zavojitoga stubišta koje je vodilo sve dublje u mrak.
Iz zvučnika je dopirao glas brata Remea, jasan i čist, jer je on nosio kameru i bio najbliži ugrađenom mikrofonu.
– Šumovi se do sada nisu ponovili – rekao je. – Možda je to ipak bio samo privid... Lorin se opet moli.
Santino je isključio napravu prije deset minuta jer više nije mogao podnijeti napetost koja je vladala između njegova tri brata. I sam je već bio dovoljno prestrašen, a nemir redovnika još ga je više plašio. A oni još uopće nisu naišli na nešto što bi im davalo pravi povod za zabrinutost. Nije bilo živih bića, nije bilo ostataka prijašnjih ekspedicija.
Čuli su samo nekakve glasove. Problem je bio u tome što je mikrofon na kameri očito bio preslab za snimanje, ali Remeo to nije znao. Zbog toga nije opisivao šumove. Santino je za njih doznao samo iz međusobnih razgovora trojice muškaraca. Ni Remeova izvješća u obliku dnevnika, koja je povremeno ubacivao, nisu mogla pomoći pri određivanju podrijetla tih glasova.
Kamera je pokazivala Lorina s leđa, kako se uspinje stubama nekoliko koraka ispred Remea. Blago je sagnuo glavu i molio se. Čulo se samo nerazumljivo šaputanje. Santino je pretpostavljao da je redovnik imao zatvorene oči. Stubama se mogao penjati i naslijepo, razmak se redovnicima nakon četrnaest sati hoda uvukao u meso i krv.
Za sve su se vrijeme samo jednom malo odmorili. Sad su odlučili ponovno predahnuti, ovaj put dulje. Dvojica su htjela spavati, a treći je držao stražu.
Remeo je odložio kameru nekoliko stuba iznad njih, tako da je gledala na njihovo odmorište. Ušao je sa strane u kadar i pogledao ravno u objektiv. Remeo je bio najmlađi među njima, imao je točno trideset četiri godine i u određenom smislu svjetovniji od ostalih. Odmah je bio spreman snimati kamerom, dok su Lorin i Pascale imali strah od tehnike. Čak i sada, nakon svih tih sati, još su se osjećali nelagodno kad bi Remeo okrenuo kameru prema njima i najčešće bi smjesta zanijemili.
U posljednje vrijeme ionako nisu mnogo govorili, ako se izuzme Lorinova molitva, Remeovo povremeno objašnjavanje u mikrofon i kratak razgovor nakon što su čuli šumove s druge strane ograde.
Remeo je imao svijetlu kosu i velike smeđe oči. Bio je premršav da bi mogao biti privlačan, ali je Santino znao da su neki stariji redovnici ipak bacili oko na njega.
– Sad smo već – Remeo je pogledao na ručni sat – četrnaest sati i dvadeset minuta na putu.
Preko ramena pogledao je Lorina i Pascalea koji su se smještali na stube. – Bole nas noge, a mene peku i oči. Zahladilo je, svi to osjećamo. Sad mi je jasno da smo trebali ponijeti toplomjer. No, hladnoća potvrđuje da u paklu nije vruće, zar ne?
– Remeo!
Pascalov je glas iz daljine dopirao do mikrofona. Zvučao je prigušeno i umorno.
Remeo, kojemu je postalo zabavno rukovati kamerom, trepnuo je u objektiv. – Pascale se boji da ćemo zgriješiti budemo li ovdje dolje razgovarali o paklu. Ali, griješi li čovjek kad u crkvi spominje nebo?
Pascale je nešto rekao, ali pretiho, pa Santino nije mogao razumijeti njegove riječi.
Remeo je samo slegnuo ramenima, potom sišao i pridružio se braći. Kamera je ostala šest ili sedam stuba iznad njih.
Santino je osluškivao prema vratima hotelske sobe. Na trenutak je povjerovao da čuje zvukove na hodniku, ali sad je opet zavladala tišina.
Lorin i Pascal su legli, pokrili se i više se nisu micali. Remeo je sjedio među njima jedan trenutak, potom je ustao, prišao ogradi i pogledao u dubinu. Tako je ostao tri, četiri minute, a onda je odjednom iza njega Lorin sjeo i rekao nešto nerazumljivo. Santino je pretpostavljao da se redovnik požalio na svjetlo kamere, jer je mahao rukama u tom smjeru. Vjerojatno je Lorin rekao kako ne može spavati u svjetlu. Santino je ipak slutio da se nije mogao smiriti iz straha. Lorin je uvijek bio previše ponosan da bi priznao bilo kakvu slabost.
Kad je Remeo odbio ugasiti reflektor, došlo je do kratkotrajne svađe, a onda je ustao Pascale i okončao sukob. Bilo je očito da su se dogovorili kako će isključiti svjetlo bar na neko vrijeme.
Remeo je prišao kameri i za nekoliko trenutaka slika se zatamnjela. Kamera je i dalje radila, odnosno snimala zvuk. U sredini slike ubrzo se pojavilo svjetlucanje i prošlo je neko vrijeme dok Santino nije shvatio da je Remeo zapalio svijeću između dva usnula brata. Svjetlost svijeće bila je predaleko i nije bila dovoljno jaka za objektiv kamere, tako da je okolina ostala nevidljiva.
Santino je čuo trljanje tkanine o kamen, kad je Remeo sjeo nedaleko kamere. Santino je osjetio snažnu bol zbog gubitka prijatelja. Bilo je strašno teško gledati ove slike sad kad je znao da su njegova braća već odavno mrtva. U vrijeme snimanja nisu ni slutili kakav ih kraj čeka. Santino bi najradije povikao na zaslon, pozvao bi svoje prijatelje da se smjesta okrenu i vrate na svjetlo dana, na sigurno. Međutim, crno ih je grotlo progutalo, čak i Remea koji se posljednjim ostacima snage uspio vratiti; jedan dio njega ostao je tamo dolje, njegov razum, možda čak i dio njegove duše.
Santino si je protrljao oči. Sigurno su ga pekle zato što je bio premoren. Dovoljno je dugo plakao za prijateljima. Sad se morao usredotočiti jer se u svakom trenutku moglo početi događati ono što je dovelo do propasti.
– Smrzavam se – prošaputao je Remeo u mrak. Sigurno je stavio usne sasvim uz mikrofon na kameri kako ne bi smetao drugoj dvojici. – Ne vidimo ništa i nikoga, ali imam osjećaj kao da ovdje dolje nismo sami. Nešto je tu, a ja ne znam želim li uopće saznati što je to.
Onda se vrati, preklinjao ga je Santino u mislima. Vrati se i ostani živ!
– Uvijek su nam govorili da u paklu gori vatra – šaputao je Remeo. – Pakao je mjesto vječnoga ognja i užarenih peći. A zašto mi onda to ne osjećamo? Zašto ne vidimo ništa? Zašto je ovdje sve prazno i mračno? Ne odgovara li to upravo našoj slici o smrti bez vječnoga života? I je li ovo mjesto možda dokaz da nas uopće ništa ne čeka nakon smrti?
Utihnuo je, a Santino je zabio šake u pokrivač.
Remeo je konačno nastavio: – Pitam se već neko vrijeme nismo li mi odavno mrtvi. Besmislica, znam. Ako se ikad vratimo gore i ako budem gledao ove vrpce i čuo sebe kako govorim o tim stvarima, smijat ću se ili ću se sramiti, ali ću u svakom slučaju biti sretan što su to bile samo glupe pretpostavke.
Zastao je, a potom nastavio: – Ali ako se ne vratimo i ako netko drugi bude slušao ove riječi, možda ti, Santino, molim se Bogu da to budeš ti, onda će značiti da sam bio u pravu. Možda smo umrli u istom trenutku kad smo stupili na ovo stubište. I možda ovo uopće nije pakao, možda uopće nema pakla. Možda ovo mjesto nije ništa drugo do manifestacija naše smrti.
Remeo je ušutio i time dao vremena Santinu da razmisli o njegovim riječima. To što je njegov prijatelj sad rekao bilo je bogohuljenje. A ipak, na neki poseban način Remeove su se slutnje Santinu učinile gotovo uvjerljivim.
Bože dragi, pomislio je uzbuđeno, to je kao da sam i sâm bio ondje, negdje dolje na tom prokletom stubištu koje vodi u ništavilo.
U smrt, u mislima je čuo kako Remeo šapuće. Stubište koje vodi u smrt.
Santino je duboko uzdahnuo, ustao i počeo šetati po sobi. Videovrpca se nastavila okretati, ali trenutačno se nije čulo ništa osim Remeova disanja, isprekidana nečim što bi se moglo nazvati jecanjem. Je li redovnik plakao ondje dolje u mraku?
Santino se vratio pred zaslon. Svjetlost svijeće je nestala, ali odmah se ponovno pojavila; vjerojatno je Remeo prošao između svijeće i kamere.
Ali zašto mu je disanje bilo jednako glasno, kao da i dalje sjedi pokraj naprave, neposredno pred mikrofonom?
Je li se netko od druge dvojice probudio i ustao? Ali, zar on tada ne bi ništa rekao?
Opet!
Svijetla mrlja plamena svijeće nestala je i ponovno se pojavila, kao da je nešto prošlo s lijeve strane na desnu. Zašto Remeo to nije vidio? Zašto nije ništa osjetio?
Ali, Remeo je plakao i vjerojatno je stavio ruke na oči.
– Dragi Bože, Remeo! – rekao je Santino, iako mu je bilo jasno da se sve to dogodilo odavno i da ga prijatelj nije mogao čuti.
I po treći put nešto je prošlo pokraj svjetla, ovaj put s desne strane na lijevu.
Santino se pokušao uvjeriti kako je to sigurno bila neka tehnička smetnja, nekakav nedostatak na objektivu. Možda je akumulator bio gotovo prazan tako da je struja nakratko nestajala.
Ali, zašto je onda čuo kako Remeo diše i jeca? Zašto se i ton nije prekidao?
No, bez obzira što se to pojavljivalo na stubištu, Remeo nije ništa vidio. Redovnikovo jecanje je utihnulo, a disanje mu je postalo mirnije. Santino je pretpostavljao da je zaspao.
Pokreti se nisu ponovili. Santino je pola sata zurio u zaslon iako se na njemu nije moglo vidjeti ništa osim slabašne svjetlosti dalekoga plamena svijeće. Remeo je jednom promrmljao u snu nešto što Santino nije razumio. Rekao bi da se molio, možda. Ili ispovijedao.
Santino se malo opustio. Mogao je premotati vrpcu naprijed, dok se ne pojavi neka slika, ali tada bi postojala opasnost da nešto propusti, šumove ili riječi koje Remeo osamljen i iscrpljen izgovara u mikrofon.
Prošlo je četrdeset minuta. Prošao je i sat vremena.
Nakon deset minuta Santino je čuo kako se Remeo pokrenuo i nešto promrmljao.
– Ja sam... zaspao – smeteno je prošaputao redovnik. – Trebao sam... ostati budan.
Ponovno se ispred svjetlosti svijeće stvorio taman obris, ali ovaj put je Santino zbog šuštavih šumova bio siguran da je to Remeo silazio prema dvojici drugih redovnika.
– Lorine? – čuo je Remeov glas. – Pascale?
Redovnik je ponovio oba imena i ovaj put mu je glas zvučao zabrinuto.
Na kraju se čuo i Lorinov glas. – Remeo? Što se dogodilo?
Redovnik se činio pospanim, ali već u sljedećim riječima glas mu je bio napet i oštar. – Gdje je Pascale?
Šuštanje je ponovno postalo glasnije kad se Remeo popeo gore, zgrabio kameru i uključio reflektor. Stubište je odmah uronulo u svjetlost.
Pascaleov pokrivač ležao je zgužvan na jednoj stubi, pokraj njega bila je naprtnjača. Redovnika nije bilo.
Remeo i Lorin su se pogledali. Na njihovim licima i u pokretima ruku vidjela se panika.
– Pascale?
Lorin je projurio pokraj kamere prema gore, ali je, sudeći po zvuku njegovih koraka, zastao već nakon nekoliko stuba. – Pascale! – povikao je još jednom.
Remeo je brzim pokretima pretražio mjesto na kojemu je spavao njegov prijatelj.
– Pascale! Gdje si?
Lorinov se glas bez ikakave jeke izgubio u tami. Ubrzo se redovnik ponovno pojavio u kadru i ostao stajati pokraj Remea.
– Ti si držao stražu! – ljutito je napao Remea. – Morao si vidjeti što se dogodilo.
Remeo nije odgovorio. Santino je čak i na nejasnoj slici mogao razaznati osjećaj krivnje na njegovu licu. – Misliš li da se vratio?
Remeo je ustao iz čučećeg položaja i leđima se naslonio na ogradu kao da ga noge više ne mogu nositi.
– Zašto bi to učinio?
Lorin je sišao niz dvije stube, pričekao trenutak i vratio se Remeu. – On se nije bojao ništa više od nas dvojice.
Gledao je u brata. – Ti si spavao! Gospode Bože, ti si zaspao!
Remeo je snuždeno pogledao u pod. – Ja... žao mi je.
Lorin je stisnuo šake i nakratko se činilo da želi udariti Remea. – Kako se to moglo dogoditi?
– Žao mi je – glasno je ponovio Remeo.
Jednu sekundu redovnici su se gledali ogorčeno, a onda je Remeo odmahnuo glavom. – Dođi, moramo ga potražiti.
Lorin je pogledao dolje. – Znači li to da idemo dalje?
– Ne vjerujem da se vratio. On bi razgovarao s nama o tome.
Nešto ga je odnijelo, pomislio je Santino. Dok ste spavali, nešto ga je zgrabilo i odvuklo.
– Dobro – rekao je Lorin. – Idemo.
Brzo su pokupili svoje stvari. Lorin nije htio ostaviti Pascaleovu naprtnjaču, svoju je nosio na leđima, a prijateljevu u rukama. Remeo je stavio kameru na rame. Lorin ga je mrko pogledao kad je primijetio da je kamera još uvijek uključena, ali nije ništa rekao.
Nastavili su silaziti.
Nigdje nije bilo ni traga nestalom redovniku. Tu i tamo Remeo bi s kamerom prišao ogradi i usmjerio je u ponor. Još se nije nazirao završetak stubišta koje je beskrajno zavijalo, sve dublje i dublje, izvan dometa svjetlosti.
Povremeno su se svađali, svaki put kad bi Lorin počeo predbacivati Remeu. Santino je pretpostavljao da su se obojica potajno nadala kako je Pascale u napadu panike pobjegao gore, bez obzira činio li im se takav bijeg vjerojatnim ili ne. U strahu od smrti ljudi su radili svašta. To je bilo najpovoljnije rješenje i pomoglo im je u skupljanju hrabrosti za nastavak putovanja.
Santino je ustao. Prišao je umivaoniku, pustio ledenu vodu, zaronio licem i držao ga tako dok mu nije ponestalo zraka i dok nisu mjehurići počeli izlaziti na površinu. Promatrao je mokro lice u malenom zrcalu i zaključio da uopće više ne liči na sebe. Uvijek je bio mršav, ali sad su mu obrazi bili sasvim upali. Podočnjaci su mu bili tako tamni kao da ih je nacrtao. Kratko podšišana kosa, crna kao u njegovo sedmoro braće kod kuće u Kalabriji, bila je sjajna i masna, iako se otuširao prije samo nekoliko sati.
Vrati se, prošaputao mu je nekakav glas u glavi koji je sve više zvučao poput Remeova. Razgovaraj s opatom Dorianom. Moli ga za oproštaj. Za sve. A onda se moli dok ti usne ne počnu krvariti.
Ali, ako to učini, oni će ga uhvatiti. Nitko ga neće moći zaštiti, ni Dorian ni bilo koji drugi kapucin.
Bio je proklet, bez obzira kakvu pokoru uzme na sebe. Sve je bilo uzalud.
Vani pred prozorom čulo se kako netko dahće. Duboko, šuštavo, životinjsko dahtanje.
Santino se okrenuo i zagledao se u okno. – Što... – prozborio je, ali nije mogao završiti rečenicu.
Dahtanje se ponovilo, ali ovaj put nije dolazilo izvana, nego iz sobe. Dolazilo je iz zvučnika na videu!
Bacio se na krevet i pogledao u zaslon. Gotovo je ostao bez daha od uzbuđenja. Slika je titrala kao luda, s lijeve strane na desnu i obratno.
– Što je to bilo? – promucao je Lorin? – Bože dragi na nebesima, što je to bilo?
Remeo nije odgovorio. Reflektor kamere obasjavao je stube gore-dolje, tražeći izvor dahtanja. Sigurno je bilo vrlo glasno dok je tako jasno snimljeno. Ili pak vrlo blizu.
Lorinovo lice ukočilo se od straha. – I ti si čuo, zar ne?
– Da – odgovorio je Remeo slabim glasom. – Čuo sam.
– Je li dolazilo od gore ili od dolje?
Slika se zatresla kad je Remeo odmahnuo glavom. – Ne znam.
Glas mu je odavao koliko je zbunjen.
– Zvučalo je poput... životinje – rekao je Lorin.
– Kakvih životinja može biti ovdje dolje?
Ne kao bilo koja životinja – potreseno je pomislio Santino. To je bio bik. To je bilo dahtanje bika.
Lorin je došao sasvim blizu kameri. Stišao je glas sve do jedva razumljivog šaputanja. – Misliš li da je to odnijelo Pascalea?
– Ne znamo je li ga što odnijelo.
– Ali ipak vjeruješ u to, zar ne? Misliš isto što i ja.
– Ne znam što da mislim.
Lorin je skrenuo pogled s kamere na Remeovo lice, a onda ponovno u objektiv. – Umrijet ćemo ovdje dolje – rekao je tiho i iznenađujuće smireno, gotovo s olakšanjem. – Umrijet ćemo kao Pascale.
– Pascale nije mrtav! – povikao je Remeo.
– Nije?
Lorin se počeo glasno smijati. – A gdje je onda? I kakvi su to zvukovi?
Na trenutak su obojica utihnula, osluškujući prema ponoru. Santino je drhtavim prstima do kraja pojačao zvučnik.
Daleko, daleko, odjeknuo je stakato snažnih udaraca. Prvo je zvučalo kao lupanje, a potom sve više i više kao brzi koraci.
Kao topot.
A onda je odjednom prestalo.
– Prestalo je – prošaputao je Lorin.
Remeo nije odgovorio nego je i dalje osluškivao.
– Prestalo je – ponovio je Lorin.
– Tišina!
Tišina se razlegla po stubištu. Jednu minutu, dvije, tri.
Potom se ponovno čulo dahtanje, ovaj put glasnije nego prije.
No, redovnici se na slici nisu ni pomaknuli. Lorin je i dalje zurio u prazno, a Remeo je držao kameru potpuno nepomično. Kao da uopće nije čuo dahtanje.
I Santino je shvatio!
Skočio je s kreveta i odšepao do prozora. Pritisnuo je lice na hladno staklo i odmaknuo ga tek kad je vidio kako se okno zamaglilo.
Međutim, prevario se. Bjelkasta je para zamaglila okno izvana, ne iznutra. Bio je to dim spaljenoga smeća koji se još nije sasvim povukao.
Dolje, iza dimne zavjese, nešto se micalo, iskrivljeno i zamagljeno. Crni obris projurio je preko trga, možda kakvo vozilo, a možda i nešto drugo.
I ponovno se čulo dahtanje.
Santino je znao što mu je činiti. Isključio je video, prebacio preko njega torbu i zatvorio je patentnim zatvaračem. Za nekoliko sekundi bio je vani na hodniku i žurio prema izlazu za nuždu, uz uske stube koje su bile na stražnjoj strani pansiona i vodile u nutarnje dvorište.
Kad je izašao kroz nadsvođena vrata, učinilo mu se da ponovno čuje bika kako ljutito riče, tako glasno da mu se srce stislo i smučilo mu se pa je zateturao, spotaknuo se i pao i pritom skoro razbio video. U posljednji čas se okrenuo tako da mu je torba pala na tijelo.
Dahtanje se više nije ponovilo, ali Santina je uhvatio strah, ustao je i potrčao, trčao je onoliko brzo koliko mu je to dopuštala oduzeta noga, bježao je od moćnoga, nevidljivog neprijatelja u večernje sivilo.
Nakon nekoliko minuta više nije znao gdje se nalazi, lutao je labirintom uskih uličica koje nije vidio nikad u životu. Činilo mu se da se sam grad promijenio, pomaknuo, u zagonetnom procesu suptilnoga ponovnog oblikovanja.



6 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:10 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Četvrto poglavlje

Cristoforov oltar


Bio je mrak kad je Jupiter stigao pred Shuvaninu kuću. Coralina mu je otvorila vrata i išla prva dok su se zajedno uspinjali stubama, gore u dnevnu sobu.
– Imam iznenađenje za tebe – tajanstveno je rekla. Činilo se da ju je nešto zabavljalo.
– Kakvo iznenađenje?
Nije odgovorila, nego je zastala pokraj vrata i pustila Jupitera da uđe prvi.
Okrugli drveni stol ispred prozora bio je prostrt, u zdjelama se pušilo jelo. Ostali su već počeli objedovati, ne zato što su bili nepristojni, nego zato što su imali gosta koji je izgledao vrlo gladan.
Starac, kojega Jupiter nikad prije nije vidio, sjedio je za punim tanjurom. Gladno je trpao hranu u sebe i nije se obazirao na Jupiterov dolazak.
Shuvani je sjedila jedno mjesto dalje i namrštena čela gledala Jupitera. Odmah je primijetio da joj se nešto ne sviđa. Dakle, Coralini je palo na pamet pozvati neobičnog čovjeka.
– Imamo posjetitelja – hladno je rekla Shuvani.
– A s kim imamo čast?
Starac još nije podigao glavu. Umjesto toga stavio si je na tanjur i treću punjenu papriku i odmah se bacio na nju.
– Zove se Cristoforo – rekla je Coralina. – On je slikar.
– Umjetnost bez kruha, hm?
Prijekorno je podigla obrvu. – Da si vidio što je naslikao, ne bi bio tako ciničan.
Jupiter je pošao prema starcu. Pružio mu je ruku, ne očekujući da će slikar odgovoriti. Međutim, Cristoforo je na njegovo zaprepaštenje na trenutak ostavio objed, stisnuo Jupiteru ruku, ne gledajući ga u lice, i nastavio pohlepno jesti.
– Jupiter – rekao je Jupiter.
– Uvijek je noć – rekao je Cristoforo – u Dedalovoj kući.
Jupiter je začuđeno pogledao Coralinu koja je samo slegnula ramenima. – Sad je to rekao već treći put. Samo tu jednu rečenicu.
– Ništa drugo – dopunila ju je Shuvani. – Čak ni hvala. Prijekorno je promatrala kako Cristoforo jede i vjerojatno računala u sebi koliko će je koštati ugošćivanje prljavoga starca.
Uvijek je noć u Dedalovoj kući.
Jupiter je čučnuo pokraj slikara. – Kako to mislite?
Cristoforo se nije obazirao na njega.
– To nema smisla – rekla je Coralina, sjela na svoje mjesto za stolom i izgrabila si jednu punjenu papriku. Jupiter se čudio što može jesti dok za stolom sjedi smrdljivi starac i mljacka. Njega samog prošla je glad.
– O.K. – rekao je – onda mi objasni. Što on radi ovdje?
– Coralina ga je našla – gunđala je Shuvani.
– Bako! – ljutito ju je ukorila unuka. – Govoriš o njemu kao o izgubljenom kišobranu.
– Kišobran barem nije gladan. I može se u kratkom vremenu obrisati vlažnom krpom.
Jupiter je promatrao slikarove ruke. Pod noktima mu je bio šareni prah krede, malene duge na krajevima iznenađujuće dugačkih i tankih prstiju.
– Ja sam još jednom otišla do crkve – počela je Coralina i potom mu ispričala sve što se dogodilo. Pričala mu je o Landiniju i kardinalu von Thadenu, o bijegu s Crostoforom i o slici koju je slikar nacrtao na pločniku.
– I ti si sigurna da je to bio isti motiv? – upitao je Jupiter.
– Nedvojbeno.
Cristoforo je nastavio jesti nesmetano. Ako je uopće i slušao o čemu razgovoaraju, nije to pokazivao. Možda se potajna zabavlja? Što je doista znao o motivu?
– Cristoforo – obratio mu se Jupiter. – Morate nam reći gdje ste vidjeli tu sliku.
Slikar nije odgovorio.
– Upravo to pokušavamo već sat vremena – rekla je Coralina i odgurnula u stranu pola paprike. – Nema smisla.
Njezina zadnja rečenica kao da je imala u sebi neku tajnu riječ jer je Cristoforo odmaknuo stolicu unatrag i ustao. Jedan trenutak gledao je u stol, a onda u njih redom.
– Uvijek je noć u Dedalovoj kući – ponovio je. Nije rekao ništa drugo, nije se zahvalio niti ih je pozdravio. Obišao je oko Coraline i izašao na vrata.
Jupiter je opsovao, htio je ustati, ali ga je Coralina zadržala pokretom ruke.
– Ne – rekla je odlučno. – Ne tako. Ne možemo ga zadržati silom.
Jupiter je uzrujano odmahnuo glavom. – Tko govori o sili? Ali, ne možemo ga samo tako pustiti!
– Kako ne možemo? – upitala je Shuvani. – On je lud. Ne može nam naškoditi.
– Očito da još uvijek ništa ne shvaćaš – oštro je odgovorio Jupiter. – On nešto zna o tom bakrorezu. Više od nas, u svakom slučaju.
Shuvani je oprezno kimnula glavom. – Tako je, Jupiteru. Ali, mi želimo prodati taj predmet, a ne pisati doktorski rad o njemu.
Dok je razmišljao hoće li se svađati sa Shuvani, Coralina je pošla za slikarom u prizemlje. Jupiteru se nije sviđalo kako starica sve to olako prima. Bila je riječ o nečemu većem od nezakonite prodaje umjetničkoga djela, iako još nije mogao reći zbog čega je bio siguran u to. No, pojava neobičnoga umjetnika mogla je biti još jedan korak naprijed u rješenju zagonetke.
Pošao je za Coralinom i Cristoforom u prizemlje i upravo je vidio starca kako izlazi van kroz vrata knjižare. Coralina mu je nešto rekla, ali on nije odgovorio. Htjela je za njim zaključati vrata kad joj je Jupiter prišao i uhvatio je za ruku u kojoj je držala ključ.
– Čekaj, ne možemo ga pustiti da samo tako ode.
– Zašto ne? Što ćeš učiniti?
Pogledala ga je razrogačenih očiju, a onda se gotovo neprimijetno nasmiješila. – Istjerati iz njega istinu?
Jupiter nije znao odgovoriti i to ga je živciralo. Htio je proći pokraj nje i izaći na ulicu, ali ga je ona zaustavila. Tako ga je čvrsto uhvatila za nadlakticu da ga je zaboljelo. Iznenadio se kako je bila jaka.
– Pusti ga – rekla je. – Neće ti ništa reći.
– Zašto si ga onda dovela ovamo?
– Nadala sam se da će ga okolina udobrovoljiti. Ali, nije bilo tako. Moramo to prihvatiti. Svo troje.
Jupiter je pogledao kroz uski prozor na ulicu. Cristoforo je skrenuo u ulicu Via Governo Vecchio i nestao. – Ali, on odlazi! – rekao je nestrpljivo. – Više ga nikad nećemo pronaći u gradu!
Bio je bijesan što nije mogao ništa učiniti, a njezina blagost nije mu toliko smetala.
– Naći će nas ako to bude smatrao potrebnim.
– Da, da, to zvuči dobro i odmah mi je lakše oko srca. Međutim, kako bi bilo kad bismo za promjenu bili malo realističniji? Taj čovjek zna nešto što bismo mi trebali znati. Ako se ta ploča već prije negdje pojavila, ako je poznata, makar i malom broju ljudi, onda će se netko pitati zašto nije bila u crkvi zajedno s ostalih šesnaest. Netko će postaviti prava pitanja i prije ili poslije doći pred ova vrata. I što ćeš ti onda reći? Da si samo posudila ploču kako bi načinila nekoliko otisaka?
– Što se toga tiče, vjerojatno si u pravu – odgovorila je, ali to ni u kojem slučaju nije zvučalo obrambeno. – Unatoč tome nećeš ništa izvući iz Cristofora, kao ni iz bilo koga drugog.
Naslonila se leđima na vrata i prodorno ga pogledala. – U tome je razlika između tebe i mene, Jupiteru. Ti si se uvijek brinuo o umjetnosti, ali nikad o ljudima.
– A ti si u posljednjih deset godina postala velika poznavateljica ljudi, je li?
– Ne – odgovorila je odlučno – to sam bila i prije. Zbog toga sam one noći došla k tebi. Ja sam znala što ti želiš. Samo što si ti to nisi htio priznati.
Zurio je u nju otvorenih usta poput učenika kojega je učiteljica upravo ukorila.
Coralina se maknula od vrata, obišla ga plesnim korakom i između polica s knjigama otišla prema stubištu. – Cristofora ostavi na miru – rekla je ne okrenuvši se. – Dovoljno je loše to što sam ga dovelo ovamo. To je bila pogreška.... ali i to je jedno iskustvo... zar ne?
Jupiter ju je pratio pogledom dok se penjala gore, potom je pogledao niz pustu ulicu, ponovno se vratio na stubište te osluškivao nježan šum njezinih koraka po drvenim stubama.
Miwu je upoznao na nekoj aukciji, u Reykjawiku, u vrijeme kad je snježni pokrivač na Islandu bio metar visine. Ona, čarobna Japanka, koja je bila mlađa od njega dvije godine, ali je izgledala kao da je mlađa deset godina – što ju je, barem po izgledu, činilo jednako starom kao što je bila Coralina, mislio je danas, i pritom mu se zavrtjelo u glavi – i on, lakomisleni lovac na umjetnine, ni izdaleka toliko dugo u poslu kao većina njegovih suparnika, a ipak prilično uspješan. Miwa je bila prepredena i proračunata, to je shvatio odmah prve večeri kad je pokušala doznati nešto više o njegovu napredovanju u potrazi za određenim predmetom iz Bruxellesa. Prvo je mislio kako je pošla s njim i sobu ne bi li što više izvukla iz njega, ali ona cijele noći nije nijednom riječi to spomenula, nije postavila nijedno pitanje. Smatrao je to komplimentom, sve dok mu poslije nije rekla, kao usput, kako je otišla s njim u krevet samo zato što nije imala zimske cipele i nije mogla izaći iz hotela. U trenutku tog priznanja već ju je dobro poznavao i znao je da se istina nalazila negdje na pola puta između dvije krajnosti. Bilo je moguće da je spavala s njim iz čiste dosade, što je bilo nepošteno, ali, također je bio siguran da joj se sviđao, da ga je čak voljela, barem neko vrijeme. Drugi su ga pokušavali razuvjeriti u to, poslije, kad je sve bilo gotovo, ali on je i danas vjerovao da je bilo tako, možda zato jer je htio vjerovati.
Miwa ga je voljela. Njegov nemaran izgled, poslovnu nesposobnost, čak i čestu neodlučnost, koju su mnogi krivo shvatili kao kukavičluk, a zapravo je bila samo pokušaj razumnijeg gledanja na stvari. Voljela ga je, nedvojbeno, njega i njegovu kartoteku kupaca.
A što se ticalo razumnijega gledanja na stvari, danas se pitao zašto je tako temeljito prekinuo s tim, barem s onim što se odnosilo na Miwu. Bio je svjestan da je uljepšavao i nju i vrijeme provedeno s njom, ali zašto bi inače sjećanje na prošlu ljubav bilo dobro, ako ne zato da uljepša prošlost? Dovoljno je patio i bez prisjećanja na velike i male katastrofe u one dvije godine koje su proveli zajedno. Činilo mu se nepotrebnim povezati niti u veću cjelinu koja bi mu možda razjasnila u kojoj ga je mjeri Miwa varala i iskorištavala.
A sad se pojavila Coralina, koja više nije imala petnaest godina kao onda, i nije prošao nijedan trenutak da se nije pitao je li doista očijukala s njim ili je to jednostavno bio njezin način, a zapravo je u njemu vidjela samo bakina pomalo nespretnog poslovnog prijatelja s kojim se dalo manipulirati. Osjećao je da nije bilo tako, da ga je doista voljela, još uvijek ili opet, na zreliji način nego u ono vrijeme. Ali, je li smio vjerovati osjećajima koji su ga već jednom onako strašno prevarili? Najpametnije je bilo ne obazirati se na takva iskušenja.
Nesposoban za ljubavnu vezu, pomislio je u naletu mazohizma, a sve donedavno vjerovao je da ta riječ postoji samo na sjajnim stranicama ženskih časopisa, između tuceta parfemskih mirisa i reklamnih stranica modne industrije. Čak je i takve časopise listao prvih mjeseci nakon Miwina odlaska, tražeći odgovor na mučno pitanje kako žene razmišljaju, kako osjećaju i zašto čine muškarcima takve stvari. U jednom trenutku sam je sebi izgledao jadno da je kupio čitavu hrpu tih časopisa i stavio ih u koš gotovo obrednim pokretima. Poslije toga osjećao se bolje nekoliko sati, dovoljno dugo da pronađe i zaboravi svoje jade do sljedećeg napada.
Ali, to je bilo onda, prije godinu dana, prije tjedan dana. Sad je bio u Rimu, na najboljem putu da postane prijestupnik, i, proklet bio još jednom, osjećao se sasvim dobro. Možda je to bilo čak najvažnije u cijeloj njegovoj dvojbi.
Ujutro nakon neuspjele večere s Cristoforom, Coralina je dočekala Jupitera dolje u radnji i povela ga u obližnji bar gdje su stojeći pojeli slatko pecivo i popili gorki espreso.
– Razmislila sam o onome što si rekao – rekla je i odložila šalicu.
– Da?
Uzaludno je pogledom tražio papirnati ubrus kako bi obrisao prste od ljepljivog šećernog preljeva. U nuždi, bila mu je dobra i untarnja strana kaputa.
– Još uvijek vjerujem da o Cristoforu imaš krivo mišljenje – rekla je.
Iskreno rečeno, to ga uopće nije čudilo.
– Možda sam previše neoprezna – nastavila je na njegovo iznenađenje. – Mislim, ti si stručnjak.
– Ja nisam preprodavač ukradenih umjetnina.
– Nisi. Ali, ti znaš kako se čovjek treba ponašati u takvoj situaciji. Kome se može vjerovati, a kome ne može.
– I što to znači?
– Danas ću pokušati nešto više saznati o Dedalovoj kući, o kojoj je govorio Cristoforo. Možda ću naći nešto na Internetu.
Jupiter je zamišljeno kimnuo glavom. – A Cristoforo?
– Znam gdje stanuje.
– Mislio sam da je beskućnik.
– Gotovo svaki beskućnik ima neko mjesto gdje živi. U Cristoforovu slučaju to su ruševine stare palače u srca Trasteverea.
Jupiter je vrlo dobro poznavao tu četvrt. Nekoć je to bilo mjesto gdje je živjela rimska sirotinja, a koje je poslije, zahvaljujući odavno zaboravljenoj luci, doživjelo procvat. Danas je to lijepo uređena stambena četvrt s nekoliko desetaka otmjenih restorana. Ona je ipak sačuvala stara obilježja i to je bilo još jedno od mnogo malih rimskih čuda u kojima se suvremeno miješalo s nostalgičnim.
– Nisam znao da u Trastevereu još ima ruševina – rekao je.
– Nema ih više mnogo – odgovorila je Coralina. – Nekoliko zgrada ima nerazjašnjene vlasničke odnose i dokle god se vlasnici ne slože, neće se moći izgraditi hoteli i otmjeni apartmani. Do tada će Cristoforo imati krov nad glavom.
– Dobro, hajdemo tamo.
Odmahnula je glavom. – Ja ne idem s tobom.
– Zašto?
– Ako hoćeš pokušati izvući nešto iz Cristofora, to je tvoja stvar. Ja ne želim imate veze s tim.
– Što misliš da ću mu učiniti? Iščupati mu nokte?
Skrenula je pogled u stranu. – To je tvoja stvar.
– Hajde, Coralina, što misliš o meni?
– Radi ono što smatraš ispravnim. Ali bez mene.
– Neću ga ni dotaknuti.
– Raduje me što to čujem.
Htjela se okrenuti i izaći iz bara, ali ju je Jupiter brzo uhvatio za ruku, ne čvrsto, ali odlučno.
– Slušaj – rekao je – čini mi se da o meni imaš sliku koja nije sasvim...
– Barcelona – tiho ga je prekinula. – Prije godinu i pol dana... Sinoć sam još razgovarala sa Shuvani.
Pogledao ju je zaprepašteno. – Za ime Boga, što ti je pripovijedala?
Naravno, znao je odgovor. Možda je bilo neizbježno da Coralina sazna za to. Pitao se samo zašto joj je Shuvani to baš sada rekla, u ovakvoj situaciji.
– Želiš li čuti od mene što se dogodilo? – upitao je.
Oklijevala je, a potom lagano kimnula glavom.
Jupiter je nakratko razmislio kako početi priču, ali nije smislio ništa što bi moglo opravdati događaje, pa je počeo s prvim čega se sjetio. Naravno, s Miwom.
– Ona me upravo tada napustila. Nikad nisam bio pijanac, a pomisao da se jadi mogu zaboraviti uživajući u alkoholu, do tada mi je bila poznata samo iz starih kriminalističkih romana, Sam Spade i Philip Marlowe, i slično... znaš već. Kad je Miwa nestala zajedno s mojim dokumentima, disketama i čvrstim pločama, ostao mi je samo jedan jedini zadatak. I to samo zbog toga što sam se nalazio usred istraživanja i imao u glavi bitne podatke. Pomislio sam kako bi bilo dobro zaboraviti sve, kako se to već kaže, pa sam otputovao u Barcelonu, sastao se ondje u hotelu s nekim ljudima, dopustio da me napiju i da mi ispričaju kojekakve neistine. Bio sam u potrazi za nekim od onih stiliziranih ženskih glinenih kipova, prikazom velike božice koja se uvijek pojavljuje na naslovnicama knjiga o matrijarhatu. Široki bokovi, velike grudi, bez lica.
Odmahnuo je glavom. – Mislim, jesli li ikad razmislila zašto bi se nekoj ženi tako nešto sviđalo? Pokret za ravnopravnost žena uvijek je predbacivao nama muškarcima da vas iskorištavamo kao seksualne objekte, a što vi same stavljate na vaše knjige i na zaglavlja pisama? Sliku žene bez lica, samo spolnost, samo stroj za rađanje.
Nasmiješio se ogorčeno. – Jedan od najvećih paradoksa našega vremena, zar ne?
Coralina se nasmiješila i iz novčanika izvadila još jedan bon za dvije šalice kave.
Duboko je uzdahnuo i nastavio: – Bilo mi je potrebno dva mjeseca kako bih dogovorio taj susret u hotelskom baru, i vjeruj mi, želio sam vjerovati u ono što su mi pričali. Naravno, brzo su vidjeli u kakvu se stanju nalazim. Nikad nisam bio bogzna kakav glumac, a te sam večeri vjerojatno bio još tri stupnja ispod moje uobičajene razine. Ukratko, točili su mi tolike količine votke i viskija da sam odlučio još iste večeri posjetiti adresu koju su mi dali. Tamo je, navodno, stanovala žena po čijem je nalogu ukraden kip moje mušterije.
Nakratko je zašutio i promatrao Coralinine crte lica, pokušavajući doznati što ona od njega očekuje. Ispriku? Malu promjenu činjenica kako bi joj bilo lakše ponovno steći povjerenje u njega?
Jupiter se umjesto toga odlučio za istinu.
– Žena mi je otvorila vrata. Više nije bila mlada. Oko pedeset, možda. Bogata i beskrupulozna trgovkinja umjetninama najgore vrste, rekli su mi, a ja sam bio previše pijan da bih bilo što provjerio. Poslije sam doznao da je bila udovica tajvanskoga brodovlasnika i da je umjetnost uopće nije zanimala. Ali, te večeri, pred onim vratima, pijan i nesretan zbog Miwe, u njoj sam vidio samo ono što sam htio vidjeti, naime, moju suparnicu u borbi za prokleti kip. Ljudi su poslije tvrdili kako sam, zato što je bila Azijka, u njoj vidio Miwu i pretukao je tako da je bila spremna za bolnicu. Ali to nije bila istina. Da sam na onim vratima ugledao Miwu, ja bih vjerojatno pao na koljena pred njom i ispao budala pred cijelim svijetom. Međutim, upravo je bilo suprotno. Sve što sam pomislio, bilo je kako ću toj ženi oduzeti kip, vratiti ga vlasniku i zaraditi pristojan iznos novca koji će mi dopustiti da preuredim svoj ured i počnem ispočetka, da to bude kao neka nulta točka nakon Miwe. Bio sma pijan kao nikad u životu, ali ne mogu reći da sam bio neuračunljiv. Negdje duboko u sebi dobro sam znao što činim, a u tom je trenutku to baš bilo ono što sam htio. Pošteno sam je istukao kad je rekla da uopće ne zna što želim od nje, a kad je konačno došla policija i uhitila me, još sam bio siguran da mi je lagala. Sve dok nisam vidio da je nadležni komesar bio jedan od ljudi iz hotelskoga bara. On se pobrinuo da se postupak obustavi i da me ukracaju u prvi zrakoplov. Postigao je što je htio, kip je ostao kod njegovih ljudi, a mene su se riješili. Nitko ne bi mogao bolje od mene samog upropastiti moj dobar glas. Miwa je poslije dala svoj doprinos objavivši cijelu priču.
Coralina je popila kavu. – Čekaj!
Gledao je za njom dok je išla s bonovima prema šanku i potom se vraćala s dvije šalice kave iz kojih se pušilo.
– Je li to bila priča koju ti je Shuvani ispričala? – upitao je.
– Njezina je verzija kao iz Reader’s Digesta.
Coralina je palcem i kažiprstom zamišljeno gnječila donju usnu. – Kraća, i malo više usredotočena na bitno. S nekoliko živopisnih prikaza najvažnijih trenutaka.
Srknuo je kavu i opekao si vrh jezika te rekao: – Znam da moje viđenje stvari ne može uljepšati taj događaj. Istukao sam ženu i tu se ne može ništa promijeniti.
– Ne.
Ispila je šalicu u jednom gutljaju. Čini se da joj nije smetalo što je kava bila sasvim vruća. Potom se sagnula naprijed i poljubila ga u obraz vrelim usnama. – To je O.K. – rekla je. – Baš O.K.
– Istući ženu?
– Nasjesti tim momcima, ispasti glup.
Smijala se. – To ti baš pristaje. Ne znam zašto.
– Šarmantno.
Cerekala se. – Je li potrebno da jedno drugome dokazujemo kako smo šarmantni?
Nije odmah shvatio što je htjela reći.
– Brinem se za tu Dedalovu kuću – rekla je dok mu je lijepim rukopisom ispisivala adresu na komad papira.
– Mnogo sreće s Cristoforom – rekla je izlazeći. Iza nje je ostao miris parfema.
Kad je Jupiter popio kavu, po drugi put si je opekao jezik.
Iza njih čula se sirena kad se taksi naglo zaustavio pred križanjem s uličicom, preuskom da bi auto mogao ući u nju. U Trastevereu i u drugim vrlo starim dijelovima Rima bilo je još takvih uličica, dovoljno širokih samo za natovarenog konja ili jačega čovjeka, ali neprimjerene zahtjevima suvremenoga svijeta. Kad su se gradile te kuće i kad se određivala širina ulica, nitko nije ni pomišljao da će ih jednoga dana zakrčiti vozila s benzinskim motorom i da će ispušni plinovi obojiti pročelja u sivo.
Jupiter je platio vozaču i izašao. Čovjek u kolima iza njih napravio je prostački pokret rukom i glasno opsovao. Oba auta su krenula.
Jupiter je ostao sam. U ulici nije bilo ni žive duše, samo nekoliko parkiranih vozila. Na drugoj strani nalazila se crna limuzina sa zatamnjenim staklima.
Kad je Jupiter izašao iz bara, otišao je u susjednu gostionicu gdje su varali turiste. Razvijanje slika preko noći! Prijave za razgledanje grada! Ulaznice za kazalište! Kupio je malu kameru, preskupu no-name napravu, za koju se nadao da će mu biti od koristi.
Sad je izvadio aparat iz džepa na kaputu, brzim pogledom se uvjerio da je spreman za snimanje i laganim koracima pošao prema limuzini. Kameru je držao tako da se ne može primijetiti iz kola.
Stao je pola koraka iza vozačevih vrata da ga ne udare u prsa kad se otvore, i bojažljivo pokucao prstom na neprovidno staklo.
– Oprostite, molim vas – rekao je trudeći se djelovati prirodno. Kako nitko nije odgovorio, pokucao je još jednom. – Oprostite – ponovio je. – Signore? Signora?
Nije dobio odgovor.
Jupiter je odahnuo u sebi, iako ni u kojem slučaju nije bio uvjeren da u kolima nema nikoga. Bio je samo siguran u jedno: to nije bila kardinalova limuzina, premda je još pri dolasku primijetio vatikanske oznake na crnim kolima. Možda je to bilo slučajno, naravno, ali, iz iskustva je znao da bi bila pogreška osloniti se na ono što je bilo očito.
Pokucao je treći i posljednji put, uzalud, potom je obišao oko limuzine i pokušao zaviriti unutra.
Ima li koga na stražnjem sjedalu? Jupiter se nagnuo naprijed, sve dok širina dlana nije dijelila njegovo lice od stakla na stražnjim vratima. Bio je svjestan kako je glupo morao djelovati iznutra, ali u ovom mu je trenutku to bilo svejedno. Također mu je bilo jasno da se nije držao vlastitih pravila. Da je netko naglo otvorio vrata, slomio bi Jupiteru nosnu kost.
Ali, prokletstvo, bio je siguran da netko sjedi u kolima. Nije moglo biti slučajno da se limuzina parkira baš ovdje, samo nekoliko koraka od uske ulice koja je vodila do Cristoforova skrovišta. Mogao je otići do kuće, ali mu nije godila pomisao o tome kako će tamo sresti jednu ili više nepoznatih osoba. Na ulici se osjećao sigurnije, a ako dođe do sukoba, bez obzira kakvoga, onda neka to bude ovdje, gdje postoji mogućnost za bijeg.
Crno staklo izgledalo je kao ulje, glatka površina koja je odražavala i iskrivila Jupiterovo lice, izdužila ga pa je izgledao poput gotskoga rigala vode.
Podigao je prst kako bi ponovno pokucao, ovaj put na stražnja vrata, ali je odmah povukao ruku. Ako je netko u autu, ionako neće dopustiti da ga prepozna.
Jupiter je usmjerio aparat na staklo i pritisnuo okidač. Kroz otvor nije vidio ništa drugo. Znao je da nema nade da će jednim snimkom nešto postići, ali je barem htio pokušati. Nakon Coralinina nastupa pred Piranesijevom crkvom, Landini i njegova vatikanska braća znali su da nešto s njom nije u redu, a bilo je gotovo sigurno da su sumnjali i u Jupitera. Zato mu njegovo napadno ponašanje sad i nije moglo dodatno naškoditi.
Načinio je još nekoliko snimaka prije nego što je primijetio nekakve pokrete na drugoj strani ulice. Sakrio se iza blatobrana limuzine i oprezno pogledao preko prtljažnika.
Vidio je dvije prilike u uličici, dva muškarca, jedan je sjedio u invalidskim kolicima, a drugi je stajao iza njega. Očito nisu primijetili Jupitera.
Čovjek u kolicima nosio je crno odijelo i crni šešir sa širokim obodom. Na nosu je imao okrugle naočale s tankim zlatnim okvirom. Jupiter je procijenio da ima između šezdeset i sedamdeset godina. Prvo je pomislio kako je to nekakav vatikanski dostojanstvenik. Međutim, nije bilo nikakvih crkvenih oznaka, čovjek nije nosio čak ni prsten. Iako je bio vrlo mršav, odijelo mu je stajalo kao saliveno. Skupo odijelo po mjeri sa sjajnom iglom na ovratniku.
Drugi muškarac bio je Jupiterovih godina, vrlo širokih ramena i visok sigurno dva metra. I on je imao na sebi crno odijelo. Vozačka kapa pokrivala mu je svijetlu kosu. Skandinavac, pomislio je Jupiter, ili istočni Europljanin.
Vozač je lagano gurao kolica preko ulice. Jupiter se sagnuo i otrčao iza limuzine do sljedećih parkiranih kola i sakrio se iza njih.
Starac je pratitelju rekao nešto što Jupiter nije razumio. Zvučalo je kao češki ili poljski. U posljednjih nekoliko godina stekao je dobar sluh za strane jezike; čak i kad nije razumio smisao riječi, mogao je zaključiti kojoj zemlji jezik pripada. Ugodan popratni učinak njegovih bezbrojnih putovanja po Europi.
Vozač je odgovorio i jedino što je Jupiter razumio, bila je riječ “profesor”. Starac je pogledao na ručni sat i zadovoljno kimnuo glavom.
Jupiter je opsovao u sebi kad je vidio kako vozač otvara lijeva stražnja vrata limuzine. Iz zaklona na drugoj strani ulice mogao je vidjeti untrašnjost kola. Vidio je kako vozač pomaže profesoru da se iz kolica prebaci u limuzinu. Bilo je očito kako je starac uz malu pomoć mogao načiniti nekoliko koraka. Dakle, nije bio paraliziran. Jupiter je osluškivao razgovara li profesor s kim na stražnjem sjedalu, ali nije ništa čuo. Vjerojatno su kola doista bila prazna.
Sa zanimanjem je gledao kako vozač sklapa kolica i sprema ih u prtljažnik, gipkim pokretima guštera sjeda za upravljač i pali motor. Limuzina je krenula prema sjeveru.
Jupiter se polako uspravio.
Na sljedećem križanju kola su skrenula i izgubila se iza starih kućnih pročelja.
Jupiter je brzo prešao ulicu i zašao u usku uličicu. Smeće mu je bilo do gležnjeva. Odozgor su dolazili zvukovi iz staroga televizora, blago iskrivljeni odjekivali su među visokim zidovima.
Uličica je vodila u dvorište koje je s tri strane bilo ograđeno zidovima bez prozora. Na četvrtoj strani, međutim, točno nasuprot uličici, uzdizalo se pročelje stare gospodske kuće, trokatnice ukrašene štukaturom u raspadu. Krov je bio ravan, ograđen renesansnom balustradom.
Lijevo od Jupitera nalazila se limena olupina islužene vespe, inače je dvorište bilo začuđujuće čisto. Nije bilo raspuknutih vreća za smeće ni skvašenih kartona, nije bilo zaboravljenih igrački ni božićnih drvaca bez iglica, ništa od onoga što bi Jupiter očekivao na takvu mjestu.
Prozori na palači bili su iznutra zakovani daskama, vjerojatno su tako stajali već godinama. Na mnogim mjestima drvo je istrunulo od kiša. Netko je načinio malene otvore na daskama koji su Jupitera podsjećali na puškarnice.
Pošao je ravno prema glavnom ulazu u palaču, dvostrukim vratima s lukom, s izvaljenim lijevim krilom. Iza njih je vladalo sivilo.
Pitao se što muškarci iz limuzine ovdje traže. Vjerojatno su tu bili zbog Cristofora. Ali, tada je na zidu pokraj vrata primijetio limenu pločicu na kojoj je pisalo da je zgrada u vlasništvu Vatikana. Nije li mu Coralina rekla kako među stranama, koje polažu pravo na vlasništvo, postoje razmirice? Činilo se da je Vatikan riješio taj nesporazum u svoju korist. Dakle, moguće je da je stari profesor bio ovdje kako bi pregledao zgradu. Možda je baš on bio jedan od onih koji su odgovorni za eksteritorijalna imanja Svete Stolice.
Jupiter nije vjerovao u tu mogućnost. Pronalazak bakrene ploče i pojavljivanje Cristofora izazvali su u njemu skriveno nepovjerenje i osjećao je da bi se ono moglo pretvoriti u ludilo. Podcijeniti Vatikan bila bi gruba pogreška, ponajprije kardinala von Thadena i njegova slugu svijetle kože, Landinija. U mislima je stavio tajnovitoga profesora i njegova vozača na popis mogućih protivnika.
Iz unutrašnjosti palače dopirao je ustajali vonj urina i vlažnih zidova. Kratak, ledeni propuh napuhao mu je kaput poput jedra pred oluju. Izvadio je kameru iz džepa i stavio prst na okidač kako bi bio spreman kad to bude potrebno.
Odlučnije nego prije prošao je kroz vrata i ušao u svijet zatvora – Carceri.
Ulazna dvorana bila je predvorje Piranesijeva univerzuma. Zidovi su bili potpuno prekriveni kopijama šesnaest bakroreza, neizmjerno povećanim i bogatim pojedinostima koje nisu kazivale ništa novo, nego su samo bolje isticale sitnice koje su bile urezane u izvornicima. Lanci, mostovi i stubišta djelovali su plastičnije, dubina podzemnih dvorana činila se većom i zastrašujućom. Cristoforo si je dopustio samo jedan propust: u njegovoj verziji zatvora nije bilo ljudi. Nije bilo iskrivljenih prilika na stubama i pomičnim mostovima, nije bilo crnih obrisa prokletih. Cristoforovi Carceri bili su napušteni i zbog toga je nečovječnost njihove arhitekture ulijevala još veći strah.
Jupiter je na trenutak osjetio potrebu nasloniti se, jer je iluzija, to je sasvim sigurno bila iluzija, bila savršena. Vidio je da su to bile samo slike, vidio je da fantastične zatvorske katedrale ne postoje, a ipak su mu se činile nevjerojatno stvarnim, bile su neizmjerno dojmljive u svojem umišljenom sjaju.
Polako je došao do središta ulazne dvorane, a potom krenuo prema hodniku na čeonoj strani, otvoru u Piranesijevoj viziji koji je možda vodio iz nje, ali možda i dublje u nju, dolje u ponor neljudske građevine, koliko genijalne, toliko i strašne.
Zidovi hodnika bili su neoslikani. Jupiter je konačno opet mogao slobodno disati. Na kraju hodnika, možda nakon dvadeset metara, nalazile su se stube koje su vodile gore. Da bi došao do njih, morao je proći pokraj šest otvorenih vrata. Iza svakih mu se nudila ista slika: visoke prostorije koje je Cristoforo bojom, kistovima i kredama pretvorio u piranesijevske tamnice, strahotne krajolike od golemih kamenih blokova.
Palača je bila kovčeg, oltar bakroreščevoj umjetnosti. Jupiter se pitao je li Cristoforo, u svojem pomućenom duhu, vidio sebe kao stanovnika toga zatvora, kao zatvorenika koji je prije mnogo godina zalutao u taj zatvor i više nije znao naći izlaz. Možda je to bila tamna strana njegova fotografskog pamćenja. Je li bilo moguće da su se Carceri tako čvrsto usidrili u njegovoj glavi da ih više nije mogao napustiti, bez obzira je li to htio ili nije? Je li i sam postao sastavnim dijelom Piranesijeve umjetnosti zato što su slike zatvora u njegovoj glavi imale svoj život, širile se sve više, poput virusa u računalu, zaposjele sva raspoloživa mjesta, izbrisale stvarnost, a sebe učinile prividnom stvarnošću?
Umjetnost kao virus koji razara čovjekov mozak. Je li takvo što bilo moguće? Je li bilo zamislivo?
Jupiter je odagnao tu pomisao, zavrtjelo mu se u glavi.
Oprezno je prošao pokraj svih vrata i popeo se na prvi kat.
Coralina je sjedila za pisaćim stolom u podrumu kuće, pred njom je svijetlio monitor, u ruci je imala telefonsku slušalicu preko koje je prisluškivala Shuvanin razgovor.
– Cristoforo je mrtav – rekao je muški glas na drugom kraju žice. – Vijest smo dobili točno prije sat vremena. Netko ga je izvadio iz rijeke. Policijski izvještaj kaže... čekaj, trenutak...
Čulo se šuštanje dok je čovjek listao papire. – Evo. Jake ozljede na glavi. Vjerojatno nasilna smrt, piše ovdje.
Čovjek se gorko nasmijao. – Može se pretpostaviti da je dobar čovjek razbio glavu o zid i potom pao preko ograde na mostu.
Coralini se stisnuo želudac. Telefonska slušalica joj je odjednom postala ledena. Čula je kako Shuvani diše s naporom.
Čovjek na telefonu bio je Lorenzo Arera, urednik lista Corriere della Sera. On je često navraćao u Shuvaninu knjižaru i ostavio joj je svoju adresu i broj telefona radi nekakve narudžbe. Shuvani ga je nazvala kako bi nešto više doznala o Cristoforu. Arera je jednom pisao o nekoliko uličnih slikara koji su pod jedne stare tvornice pretvorili u neku vrstu galerije. Novinar se tada prezirno izrazio o nadarenosti mladih ljudi i dopustio si primjedbu kako je potrebno više umjetnika poput Cristofora da bi takav projekt bio uspješan. Shuvani je pretpostavljala da je Arera znao nešto o starom slikaru. Nazvat će ga u uredništvo, nadala se, i možda će tako doznati nešto više o jučerašnjem gostu.
A sada vijest o Cristoforovoj smrti.
– Među beskućnicima to nije rijetkost – rekao je Arera. – Ne prođe ni tjedan dana da nekoga ne pronađu u rijeci. Ovaj put je uhvatilo Cristofora. Šteta, bio je nadaren.
– Pretpostavljate li kako je uopće moglo doći do toga?
Shuvani se trudila sakriti drhtanje u glasu. – Što je radio prije nego što je počeo živjeti na ulici?
– Restaurirao je slike – odgovorio je novinar. – Freske. Radio je dugo u Sikstinskoj kapeli i u crkvi Svetoga Petra. Godinama je bio jedan od najboljih vatikanskih stručnjaka, imao je čak stalno radno mjesto, koliko se sjećam. Ne znam koliko se snalazite u ovoj struci, ali, vjerujte mi, takvo što ima posebnu vrijednost.
– Moja nećakinja je restauratorica. Do prije nekoliko dana radila je za Vatikan.
– Vidite, do prije nekoliko dana! U tome je stvar. Restauratori gotovo nikad nemaju stalno radno mjesto, a u Vatikanu baš nikad. Međutim, nisu htjeli ispustiti iz ruku Cristoforovo umijeće. Navodno je ondje radio dvadeset godina.
– Zašto je prestao?
– Poludio je. Više nije bio sasvim čist u glavi. Mislim da se razbolio. Prije nekoliko godina su ga otpustili. Od danas do sutra. Jednostavno su ga izbacili. Koliko znam, neko su ga vrijeme njegovali u nekakvom samostanu, a onda je nestao i poslije se pojavio kao ulični slikar.
Arera je uzdahnuo. – Na žalost, to je sve što znam.
– Gdje su ga izvadili iz vode?
Prošlo je nekoliko trenutaka dok je Arera proučio zgužvano policijsko izvješće. – Pokraj mosta Mazzini. Ovdje piše da nije dugo bio u vodi, najviše nekoliko sati.
Coralina je jače stisnula slušalicu. Ponte Mazzini, jedan od manjih rimskih mostova, nije bio daleko odavde. Vjerojatno je Cristoforo nastradao neposredno nakon što je otišao iz njihove kuće.
Nije nastradao, ispravila se. Ubili su ga. Netko mu je razbio glavu i bacio ga u rijeku. Spustila je slušalicu ne dočekavši kraj razgovora. Malo poslije vozila se Shuvaninim dostavnim kolima prema Trastevereu.
Na prvom katu palače Jupiter je otkrio slike slične onima u prizemlju, dijelom točne preslike donjih prostorija, dijelom i nove, zastrašujuće poglede na Piranesijev mračni genij.
Na kraju, na gornjem katu, naišao je na motiv sedamnaestoga bakroreza. U dugačkoj dvorani Cristoforo je njime prekrio oba suprotna zida. Bilo je točno onako kako je Coralina rekla: tu se nalazila podzemna rijeka, siva i gotovo nepomična vijugala je kroz zatvor, ali nije bilo otoka na sredini pa tako ni obeliska ni obrisa ključa. Što god da je Cristoforo vidio, to, dakle, nije bilo original. Nije vidio bakrenu ploču. Vjerojatno je naišao na otisak ploče s kojega je netko odstranio jedan dio. Možda je netko istrgnuo ključ ili ga nečim prekrio za vrijeme tiskanja.
S jedne strane, Jupitera je smirivala ta pomisao, jer je s određenom sigurnošću ukazivala na to kako još nitko nije otkrio sedamnaestu ploču. S druge strane, i otisnuti primjerak mogao bi biti opasan za njih. Ako ga je vidio Cristoforo, onda su to možda htjeli i drugi. Dakle, znalo se za postojanje sedamnaeste ploče.
Posljednja dva kata bila su nezavršena. U jednoj dvorani, prozori koje su gledali na unutarnje dvorište, nalazila se hrpa starih pokrivača i prljavi zimski kaput. Jedan od zidova bio je prekriven grubim namazima, obrisima nezgrapnog zatvorskog pokućstva.
Cristofora nije bilo nigdje. Jupiter je slutio da je pobjegao kad su se pojavili profesor i njegov vozač. Ipak, osjećaj kako ga netko promatra iz zaklona uznemirivao ga je više nego što je želio priznati.
Ušao je i u drugu nezavršenu prostoriju, ali nije u njoj našao ništa osim prazne plastične boce i debeloga sloja prašine na podu.
Iz hodnika se čulo nekakvo struganje, samo nakratko, i potom je ponovno zavladala tišina.
Jupiter je istrčao na hodnik. Nije bilo nikoga.
– Halo? Ima li koga?
Nitko nije odgovorio.
Polako je pošao niz hodnik. Gore je bilo osam prostorija, četiri sa svake strane hodnika. Prolazeći, zavirivao je u njih kroz otvorena vrata, ali nije vidio ništa neobično.
– Halo? – povikao je još jednom. Ponovno uzaludno.
Približavao se već posljednjim vratima pred stubištem, kad mu je naknadno upalo u oči nešto neobično iza vrata pokraj kojih je upravo prošao.
Brzo se okrenuo i prešao nekoliko metara do tih vrata. Duboko je udahnuo, a potom ušao.
Zid nasuprot njemu bio je obložen kopijom trinaestog bakroreza iz serije Carceri, sa stubama, lancima i čudnim spravama za mučenje. Na prvi pogled slika nije djelovala drukčije od ostalih slika u kući, i tek kad je drugi put pogledao, Jupiter je shvatio što mu je tako smetalo.
U desnom donjem kutu zidne slike nalazila su se vrata. Ona su se tako dobro uklapala u zatvorsku strukturu da su mogla biti i dio slike i Jupiter ih prvi put nije ni primijetio.
Međutim, malo prije su bila zatvorena. Sad su bila širom otvorena.
Iza njih bio je mrak, poput zavjese od samta.
Jupiter je opreznim koracima premjerio prostoriju. – Cristoforo?
Gotovo je stigao do otvorenih vrata kad je čuo korake na hodniku. Brzo se okrenuo, pohitao prema vratima i pogledao van.
Pred njim je stajao muškarac tamne kose, iskrivljenih crta lica, na sebi je imao prljave traperice i košulju punu mrlja. U ruci je držao putnu torbu u kojoj se nalazio nezgrapan teret.
Prije no što je Jupiter mogao bilo što reći, čovjek je divljački kriknuo i počeo bježati. U prvom trenutku Jupiter je pomislio da će ga napasti, ali čovjek je samo iskoristio trenutak zaprepaštenja i protrčao pokraj njega.
– Čekajte! – povikao je Jupiter dok je čovjek hramajući, ali iznenađujuće brzo, otrčao do stubišta. Htio je poći gore, do otvora na stropu koji je vjerojatno vodio na krov kuće.
Dok ga je Jupiter slijedio brzim koracima, različite su mu se misli motale po glavi: taj čovjek je skitnica koji se ovdje ugnijezdio zajedno s Cristoforom. Možda je kuća bila poznata među beskućnicima, to je bilo sasvim sigurno, i služila im je kao prenoćište. Zašto, dakle, ići za tim čovjekom koji je vjerojatno bio samo nesretnik, bez ikakave veze s Piranesijem, Vatikanom i Cristoforom?
Ipak, dvije su stvari zabrinjavale Jupitera. Prvo, drveni križ koji je čovjek nosio oko vrata. Takve su križeve nosili redovnici, ponajprije oni koji nisu imali nikakva posjeda. Svaki drugi, tko bi držao do takva ukrasa, nosio bi srebrni ili zlatni križ, ili barem neku jeftinu imitaciju od metala.
Međutim, još je čudniji bio čovjekov pogled koji je Jupiter uhvatio u prolazu. Pogled pun smrtnoga straha, toliko očajan da se Jupiter na trenutak pitao nije li bolje jednostavno prepustiti čovjeka samome sebi i svojim poteškoćama. Ali, nešto mu je govorilo da taj strah ima nekakve veze s onim što je i njega mučilo. Ako želi biti temeljit, onda nema drugoga izlaza nego razgovarati s tim čovjekom. Možda je znao nešto o Cristoforu što bi njima bilo od koristi.
Čovjek je bio brz, ali ga je teška torba usporavala. Jupiter ga je sustigao prije nego što je otvorio poklopac i popeo se na krov.
– Molim vas, čekajte – još jednom je doviknuo bjeguncu.
Kako ovaj nije odgovorio, Jupiter je uhvatio za ručku putne torbe i povukao čovjeka k sebi. Namjerno nije uhvatio čovjeka za ruku ili nogu jer mu se to činilo preosobnim, suviše intimnim, uvredljivim. Torba se pokazala kao dobar izbor, čovjek ju je vukao prema sebi kao da mu o njoj ovisi život.
– Slušajte, neću vam ništa učiniti – počeo je Jupiter, a onda ga je redovnik mršavom šakom udario u obraz. Jupiter je vrisnuo i oteturao dvije stube niže te za dlaku izgubio ravnotežu. U posljednjem se trenutku uhvatio za ogradu od mjedi.
Čovjek je gurnuo poklopac na stropu. Kroz četvrtasti otvor vidjela se sivoplava para. Hladan zrak ušao je unutra i donio do Jupiterova nosa smrad bjegunčeva tijela. Smrad danima starog znoja.
Jupiter je ponovno uhvatio čovjeka prije nego što je uspio izaći van. Ovaj put je bio manje nježan. Čvrsto ga je držao za gležanj i snažno ga povukao dolje. Putna torba skliznula mu je iz ruke i glasno udarila u stube. Čovjek je opsovao na latinskome jeziku, a onda je ponovno zamahnuo rukom kako bi udario progonitelja. No, Jupiter je bio na oprezu, izbjego je udarac, privukao čovjeka i zakrenuo mu ruku na leđima. Nije se sjećao kad je posljednji put primijenio takav zahvat. Od njegove posljednje tuče prošlo je mnogo vremena. Bilo je to još u školi, ako se izuzme onaj ponižavajući neuspjeh u Barceloni.
Čovjek je ponovno vrisnuo, no, umjesto da slobodnom rukom uhvati Jupitera, zgrabio je putnu torbu i privukao je k sebi.
– Vjerujte mi – zadihano je rekao Jupiter – ne želim vam učiniti ništa nažao! Ja sam Cristoforov poznanik. Ja tražim njega.
Čovjekove oči bile su širom otvorene i krvave. Premalo sna. Preko suhih usana prešao je nakakav šapat, i tek kad je ponovio, jednolično poput molitve, Jupiter je uspio razumijeti njegove riječi: – Bik riče.
– Dođite dolje sa mnom – blago je rekao Jupiter. – Molim vas! Obećavam da vam se neće ništa dogoditi. Želim vam postaviti samo nekoliko pitanja.
Čovjek ga je zbunjeno pogledao.
– Kako se zovete? – upitao je Jupiter, a budući da čovjek nije odgovorio, ponovio je pitanje: – Nećete mi reći svoje ime?
– Santino.
Dobro, pomislio je Jupiter, za početak. – Ne trebate se bojati. Neću vam uzeti torbu. Ne morate mi ni reći što je u njoj. Mene samo zanima Cristoforo.
Santino je bezvoljno dopustio da ga Jupiter povuče prema dolje.
– Cristoforo nije ovdje – rekao je Santino.
– Ali, bio je ovdje, zar ne?
Stigli su na prvi kat. Jupiter je pokazao niz hodnik, a Santino je načinio nekoliko koraka prema stražnjoj sobi. Međutim, odjednom je zastao i okrenuo se k Jupiteru.
– Možete li ga čuti?
– Koga?
Santino je nakrenuo glavu i osluškivao u daljinu. I dalje je bio napet, a Jupiter je odjednom shvatio da se čovjek nije bojao njega. Santino je bježao od nečeg sasvim drugog.
– Bika – rekao je. – Čujem ga katkad dok puše ili riče, kad dođe bliže. Nanjušio me.
– Kakvoga bika mislite?
Jupiter nije ni na trenutak pomislio da Santino govori o pravoj životinji. Sjetio se talijanskoga nadimka za mafiju, la piovra, hobotnica. Možda je Santino bježao od čega sličnog.
Međutim, čovjek je neprimijetno odmahnuo glavom i nije odgovorio.
– O.K.
Jupiter je uzdahnuo. – Pokušajmo još jednom. Možete li mi reći gdje mogu naći Cristofora?
– On nije ovdje.
– To ste već rekli.
– Nisam ga vidio.
– Koliko dugo ste već ovdje u kući?
– Od noćas. Cristoforo nije bio ovdje.
– Dolaze li mnogi beskućnici ovamo? Mislim, je li ovo poznato gradsko prenoćište ili nešto slično?
Santino ga je ljutito pogledao. – Ja nisam beskućnik... mislim, nisam bio sve do...
Nije završio rečenicu. Umjesto toga rekao je nakon kratke stanke: – Ne mogu vam pomoći. Pustite me.
– Tko vas progoni?
– Nitko.
– A bik?
Santino je nemirno pogledao prema stubištu kao da očekuje da se netko pojavi i baci se na njega. – Ušutio je. Trenutačno... je miran.
– Znate li gdje bih mogo naći Cristofora?
– Bila je pogreška doći ovamo – rekao je Santino.
Jupiter je pretpostavljao da se to odnosi na njega, ali onda je shvatio kako je Santino bio previše zaokupljen samim sobom i kako nije mogao voditi brigu o drugima.
– Doveo sam bika ovamo – rekao je Santino – ka Cristoforu. To je bilo neodgovorno.
Pogledao je Jupitera ravno u oči. – Sada bih htio otići, molim vas. Imam... posla.
Jupiter je bacio pogled na torbu i pitao se što Santino nosi u njoj. Ali, obećao je da ga to neće zanimati i ostao je kod toga.
– Otkuda poznajete Cristofora? – upitao je umjesto toga.
– Hoćete li me pustiti ako vam odgovorim na to pitanje?
Jupiter se sam sebi gadio. Bilo mu je gotovo žao što je zadržao Santina dok je bježao uza stube. Ali, mnogo toga je bilo na kocki.
– Možete ići odmah ako želite – rekao je. – No, bio bih vam zahvalan kad biste mi ipak odgovorili na pitanje.
Činilo se da je njegov pomirljiv ton zbunio Santina. Čovjek ga je ponovno pogledao i Jupiter je po prvi put imao osjećaj da Santino u njemu ne vidi neprijatelja, čovjeka koji mu hoće učiniti nešto loše.
– Pitali ste otkuda poznajem Cristofora. Brinuo sam se o njemu dok je bio bolestan. Kad su ga gotovo otjerali u ludilo.
– Tko?
– Ja sam redovnik... kapucin. Teško mi je loše govoriti o Majci Crkvi.
– Crkva je pokušala otjerati Cristofora u ludilo?
– Radio je za Vatikan kao restaurator – rekao je Santino. – Govorilo se da je duševni bolesnik pa su ga doveli k nama u samostan da ga njegujemo. To je naša zadaća, znate? Mi kapucini pomažemo drugim ljudima, hranimo ih kad su bolesni i...
Jupiter ga je blago prekinuo. – Zašto ond Cristoforo više nije kod vas?
Redovnik je razmislio trenutak prije nego što je odgovorio. – Htio je otići pa smo ga pustili. Mi nikoga ne prisiljavamo da bude kod nas.
– A zašto ste vi ovdje?
Ponovno je prošlo nekoliko trenutaka. – Napustio sam red – rekao je konačno Santino. – Tražio sam sklonište.
Brzo je pogledao torbu u ruci, a onda opet Jupitera. – Znao sam da Cristoforo stanuje ovdje pa sam došao prenoćiti. To je sve.
– Jeste li vidjeli dvojicu muškaraca koji su bili ovdje?
– Samo kroz prozor. Sakrio sam se iza vrata. Jedan od njih došao je gore, ali me nije vidio.
Tužno se nasmiješio. – Svatko može vidjeti vrata, ali su ona ipak skrivena, kao u skrivaljci. Cristoforo je uvijek bio sklon tajnama.
– Kako to mislite?
– Pitajte njega, ne mene.
– Moram ga prvo pronaći.
– To je očito, zar ne?
Jupiter je potražio nešto u džepu kaputa i izvadio Coralininu posjetnicu. – Ako ga vidite, hoćete li me nazvati?
– Nemam kovanica za telefonsku govornicu – rekao je Santino i spremio posjetnicu ne pogledavši je.
Pomalo začuđen time što je redovnik na taj način pokušao doći do novca, Jupiter mu je stavio u ruku novčanicu od sto tisuća lira i nešto sitnoga novca. – Hoće li to biti dovoljno?
Santino je vrlo ozbiljno kimnuo glavom. – Hvala.
Činilo se da razmišlja hoće li još što reći, a onda se odjednom stresao.
– Slušajte! – prošaputao je.
Jupiter je namrštio čelo. – Bik?
– Glasovi.
Prividni mir koji je u posljednje dvije-tri minute pokazivalo Santinovo lice, pao je poput maske.
A onda, u nekoliko sekundi prošao je pokraj Jupitera i pojurio s putnom torbom prema krovu.
– Santino! – povikao je za njim Jupiter, ali ga nije htio slijediti. Mogao se samo nadati da će ga redovnik nazvati.
Santino je bacio putnu torbu kroz otvor i popeo se na krov. Potom je nestao.
Jupiter je osluškivao. Redovnik je bio u pravu. Iz dvorišta su dopirali glasovi.
Požurio je prema zakovanom prozoru u jednoj od prednjih soba i pogledao kroz pukotinu van. Bilo je još više zamagljeno. Možda je to bio smog, a možda i prvi znaci kiše. Sivilo je obavilo grad. Dvorište je utonulo u sumrak.
Tri prilike u crnim odijelima pretrčali su preko dvorišta do ulaza i izgubili se iz Jupiterova vidnoga polja. Malo poslije čuo je njihove bučne korake u unutrašnjosti kuće.
Trojka je nešto nosila. Nezgrapne, uglate predmete. Jupiter je ponovno izašao na hodnik i oprezno se naslonio na stubišnu ogradu. Pozorno je osluškivao. Muškarci su zanijemili, iako je još čuo kako rade nešto što je bilo popraćeno tihim brčkanjem.
Odmah nakon toga osjetio je oštar miris kojega je po kući širio propuh u starim prostorijama i hodnicima.
Benzin! Muškarci su nosili posude s benzinom!
Nakon nekoliko trenutaka tri crne prilike penjale su se stubištem. Dva su muškaraca razgovarala šapćući, ali Jupiter nije razumio što su rekli. Još kad su se pojavili, maknuo se od ograde i povukao kako ga ne bi otkrili.
Razmišljao je brzo. Muškarci će zapaliti kuću. Jesu li došli po zapovijedi tajanstvenoga profesora? Ali, zašto bi visoka ličnost iz Vatikana dala zapaliti imovinu crkvene države?
Nije imao vremena i dalje razmišljati o tome jer je po koracima trojice muškaraca zaključio da su se rasporedili. Barem jedan od njih došao je ovamo, na prvi kat.
Jupiter nije čekao. Svjestan opasnosti da bi ga mogli čuti, popeo se do otvora na krovu i izašao iz kuće istim putem kao Santino.
Ravan krov bio je obložen crnim katranastim papirom, poprskan ružnim uzorkom od golubljeg izmeta i svjetlucavih gljiva. Redovnik je nestao.
Jupiter je pričekao trenutak uz rub otvora osluškujući glasove muškaraca. Jesu li ga primijetili?
Ne, nitko ga nije pratio. Nije čuo nikakva glasna upozorenja ni zapovijedi, kao ni korake na gornjim stubama.
Trčao je po krovu bez cilja, tražeći mogućnost za bijeg. S njegove desne strane krov je dopirao do zida susjedne kuće. Ta je kuća bila viša za jedan kat i na toj strani nije imala prozora. Ispred i iza Jupitera zjapili su ponori oba dvorišta. Preostala mu je samo jedna mogućnost za bijeg – lijeva strana. Santino je također morao otići tim putem.
Kuća na lijevoj strani bila je za kat niža od palače. Krov prekriven crijepom bio je blago nagnut, a na sredini se nalazio ograđeni krovni vrt. Razlika u visini od mjesta na kojemu je stajao Jupiter iznosila je oko tri metra. To je bilo dovoljno da slomi obje noge. Ipak, i to je bilo bolje nego izgorjeti zajedno s Cristoforovim zidnim slikama.
Jupiter je prekoračio ogradu ravnoga krova, čvrsto se držao, rukama iza leđa i nekoliko trenutaka oklijevao. Tri metra. Poslije toga možda skok koji će ga zajedno s trulim crijepom povući u dubinu.
Nije morao sam donositi odluku.
Grmljavina izazvana eksplozijom zatresla je krov. Ograda se zanjihala pod njegovim rukama poput ograde broda za vrijeme velikih valova. Vidio je kako se pod njim raspada svijetla žbuka na crijepovima. Kad se okrenuo, iz otvora na krovu suknuo je plamen, samo nekoliko metara dalje od njega, ali dovoljno blizu da mu spali kosu na zatiljku. Pritisak je bio tako jak da ga je odbacio naprijed, daleko od sigurne ograde, dolje u provaliju.
Jupiter je kriknuo kad je pao na krov dočekavši se na noge. Posrnuo je te pao na koljena i ruke. Ostao je tako nekoliko trenutaka, a onda je još jedna eksplozija potresla palaču. Bio je posut žbukom i prašinom kao sitnim šećerom.
Ustao je, zateturao, ponovno uspostavio ravnotežu i potrčao preko ravne kosine. Iza njega se uzdizao crni dim. U susjednim kućama čula se vriska nakon što su ljudi pogledali kroz prozor i shvatili da je zgrada u plamenu.
Jupiter je došao do krovnoga vrta, probio se kroz gusto raslinje do ruba terase i ugledao otvorena vrata prema stubištu. Vjerojatno je i Santino tuda pobjegao jer je to bio jedini siguran put prema dolje.
Jupiter je brzo sišao niza stube, preskakujući odjednom tri, i mračnim hodnikom došao do izlaza.
Prvi su se znatiželjnici već okupili.
Međutim, nitko se nije obazirao na Jupitera dok je prljav i zadihan izlazio iz susjedne kuće. On je duboko udahnuo i otišao.
Ostavio je za sobom već tri bloka kuća kad je čuo zvuk sirene.
Ležao je u kadi promatrajući sitne čestice čađi koje su se poput mikroskopskih sunčevih sustava u kapljicama okretale na njegovoj koži. Čak i nakon drugoga sapunanja crni sloj nije sišao s ruku.
Gotovo je zaspao od umora kad je u kupaonicu banula Shuvani, ne obazirući se na to što je bio nag, i ispripovijedala mu, mašući rukama, ono što je od novinara čula o Cristoforu.
Jupiter je bio vrlo miran kad je čuo za slikarovu smrt. Pustio je vruću vodu, ali mu temperatura ipak nije godila, jer ga je sve boljelo. Ako je trebao još kakvu potvrdu kako bi shvatio koliko je bio blizu smrti, onda je to sigurno bila ova vijest. Oni koji su ubili Cristofora ne bi se ustručavali učiniti još koje zlodjelo.
– Još nešto – rekla je Shuvani prije nego što je izašla iz kupaonice.
– Da?
– Zvao je tvoj prijatelj. Patuljak.
– Babio?
Htio joj je obratiti više pozornosti, ali trenutačno nije imao snage. Stare razmirice između nje i trgovca umjetninama postale su sporedne. – Što je rekao?
– Da te želi vidjeti, sutra kod Pantheona.
Rekla mu je ime kafića za koji nije nikad čuo. – Činio se prilično uzbuđenim. Baš me zanima koliko on zna.
– Bojiš se njegove provizije?
– Ne. To ionako ide od tvojega dijela.
Nije joj rekao što se dogodilo u palači, jer nije želio da bude zabrinuta zbog njega. Međutim, sad je sumnjao da je i pomislila na moguće posljedice njegova bijega. Ukoliko ju je čudila prljavština, očito je smatrala nepotrebnim raspitati se o njoj. Jupiter je pretpostavljao da je izbjegavala svaku emocionalnu komplikaciju da ne bi morala dovesti u pitanje odluku o utaji ploče.
– U koliko sati me Babio želi vidjeti?
– Rekao je oko jedanaest.
Jupiter je kimnuo glavom i ušutio.
Shuvani je upravo htjela otići kad su se začuli koraci na podrumskom stubištu. Trenutak poslije na vratima se pojavila Coralina, gurnula baku u stranu, nagnula se nad Jupitera i poljubila ga u čelo.
– Što to znači? – nesigurno je upitao kad je ona s olakšanjem čučnula pokraj kade.
– Bože moj, Jupiteru!
Ostala je bez daha, ne zbog poljupca, kako je utvrdio s blagim žaljenjem. – Kuća je gorjela... Bila sam ondje i... bojala sam se za tebe. Odmah sam otišla tamo, čim smo čule što se dogodilo Cristoforu. Ali... ne znam... zalutala sam. To mi se još nikad nije dogodilo... odjednom sam se stvorila na nekom drugom mjestu, ne u Trestevereu... Nikad prije nisam vidjela tu uličicu.
Odjednom se sjetio vožnje taksijem kad je stigao u Rim, ali mu se ta podudarnost učinila ipak slučajnom.
– Meni se nije ništa dogodilo – smirivao ju je.
– Palača je bila u plamenu!
Odmaknula si je s lica nekoliko pramenova kose koje su joj se slijepile za znoj na čelu. – Cijela je četvrt bila puna dima. Vatrogasci su se jedva probili. Ostavila sam kola i otrčala do tamo. Međutim, nitko mi nije mogao reći ima li ljudi u kući.
Duboko je uzdahnula. – Sranje, tako sam se uplašila!
Blago se nasmiješio. – Upravo sam izašao prije nego što je izbio požar.
Kad mu je s nevjericom pogledala ruku uprljanu čađi, dodao je: – Da, za vrijeme požara.
– Priča postaje sve opasnija – rekla je tiho. – Prvo Cristoforo, a sada ti.
Shuvani se nakašljala. – On je barem još živ.
Coralina je ljutito skočila i prijeteći zakoračila prema baki. – Sad je dosta! – napala je staru Ciganku. – Gotovo! Tebi je doista sve po volji samo da možeš spasiti knjižaru, zar ne? Jesi li ijednom pomislila kako si nas možda baš ti dovela u ovaj položaj?
Shuvani je htjela nešto odgovoriti, ali joj Coralina nije dopustila. – Kad ne bi bilo prekasno vratiti se na staro, ja bih odmah odnijela bakrenu ploču na njezino mjesto.
Malo je zastala, a onda je tiho rekla: – Možda bismo trebale jednostavno baciti u rijeku tu prokletu stvar.
– Ne – Jupiter se javio za riječ. – Nećemo to učiniti. Sada više ne.
Previše su toga stavili na kocku da bi se sad predali. – Požar nije bio namijenjen meni. Nitko nije znao da sam ja u kući. Oni su samo htjeli uništiti Cristoforove slike.
Coralina je ponovno prišla kadi. – Kakve slike?
Shuvani je iskoristila priliku za povlačenje. – Pripremit ću jelo.
Izrekavši to, izašla je van i zatvorila vrata za sobom.
Jupiter je Coralini pripovijedao o zidnim slikama u dvoranama palače. Rekao joj je i za profesora u invalidskim kolicima, pričao o susretu s neobičnim redovnikom kapucinom i o trojici muškaraca s posudama benzina. – Još nas nisu uzeli na oko – rekao je na kraju. – A to moramo iskoristiti.
– Ali kako? Nemamo nikakav pametan plan.
– Babio se želi sastati sa mnom. Sutra dopodne. Vjerojatno je doznao nešto.
– Idem i ja s tobom.
Jupiter je podigao ramena. – Bit će mu drago upoznati te.
Gledala ga je sumnjičavo, ali nije više ništa pitala. Umjesto toga rekla mu je što je doznala o tajanstvenoj Dedalovoj kući.
– Dedal je lik iz grčke mitologije, ali ti to vjerojatno znaš.
– On je bio Ikarov otac, mislim.
Coralina je kimnula glavom. – Dedal je poznat kao jedan od najvećih antičkih pronalazača i graditelja. Navodno je na Kreti sagradio za kralja Minosa Minotaurov labirint. Je li ti ta priča poznata?
Ponovno je počeo sapunati ruke. – Ne baš najbolje. Sjećam se samo bitnoga.
– Danas sam cijelu priču dobro proučila, na Internetu, i u nekoliko knjiga iz knjižare – rekla je. – Kreta je u ono vrijeme bila najmoćnija država na Egeju. Kralj Minos vladao je morem pomoću snažne flote. Njegov sin Androgej jednoga je dana putovao u Atenu kako bi ondje sudjelovao na nekom natjecanju, na kojem je i pobijedio. Međutim, zavidni Atenjani nisu mu htjeli priznati pobjedu. Napali su ga iz zasjede i ubili. Naravno da su time izazvali Minosov bijes. Došlo je do bitke u kojoj je Atena bila poražena. Pobjednik Minos tražio je za sinovljevu smrt strašnu odštetu: Atenjani su otada svake godine trebali poslati u Kretu sedam mladića i sedam djevojaka, koji bi bili bačeni kao hrana Minotauru, čudovištu, pola čovjeku, pola biku.
Kad je spomenula bika, Jupiter se sjetio Santinovih riječi, ali nije htio prekidati Coralinu.
– Danak se plaćao godinama – nastavila je – dok jednoga dana u Atenu nije došao junak Tezej koji se pobunio protiv nepravednosti toga običaja i odjedrio na Kretu kao žrtva zajedno s drugim mladićima i djevojkama. Bio je uvjeren da ga štite bogovi i da će samo on uspjeti pobijediti Minotaura.
Međutim, kad je došao na Kretu, zaljubio se u Arijadnu, kraljevu kćer, a i ona se zagledala u ljepotana s kopna.
Sad se u igru uključuje Dedal. Prema predanju, on nije bio odgovoran samo za labirint, nego i za stvaranje strašnoga Minotaura. Naime, to je bilo ovako: Arijadnina majka, Pazifaja, zaljubila se prije nekoliko godina u bijeloga bika, posvećenoga Posejdonu.
– Baš zgodno – primijetio je Jupiter.
Coralina se počela smijati. – Navodno je imao nekih prednosti... U svakom slučaju, ona je svoj problem povjerila Dedalu, velikom pronalazaču. On je napravio kravu od drveta u koju se ona zavukla i tako se mogla... podati bijelom biku, ako znaš što mislim.
– Imam dovoljno mašte i mogu to zamisliti.
– Pazifaja je ostala trudna i donijela na svijet ružno biće, koje nije bilo ni čovjek ni životinja, dakle, Minotaura. Minos, njezin muž, nije time bio oduševljen, kao što možeš pretpostaviti. Zatražio je od Dedala da napravi najveći labirint na svijetu u središtu kojega će biti zatvoren Minotaur. Da bi ga smirili, prinosili su mu ljudske žrtve, na kraju mladiće i djevojke iz Atene. Tako smo opet došli do Tezeja. On je, naime, također trebao zvijeri poslužiti kao hrana. No, Arijadna je zamolila Dedala za pomoć. On joj je savjetovao da svojemu dragom dade dugačku nit prije nego što pođe u labirint. Jedan kraj niti treba pričvrstiti na ulazu. Na taj će se način Tezej moći vratiti.
Rečeno, učinjeno. Tezej je ušao u labirint noseći klupko, nakon teške borbe ubio Minotaura i vratio se na svjetlo dana. Predao je kralju glavu nemani, ali Minos je podivljao od bijesa. Doduše, Tezej i Arijadna su uspjeli pobjeći s otoka, ali zato je naš prijatelj Dedal nastradao. Bio je zatvoren u labirint zajedno sa svojim sinom Ikarom, gdje su trebali umrijeti od gladi. No, Dedal se, naravno, opet nečemu dosjetio. Od voska i ptičjega perja napravio je sebi i sinu po par velikih krila. Učvrstili su si krila na leđa i uspjeli pobjeći. Međutim, dok je letio iznad mora, mladi Ikar nije mogao oduprijeti izazovima sunca, popeo se previsoko i izgorio. Dedal je bio nesretan, ali je nastavio letjeti sve do Sicilije, gdje mu se gubi trag.
– I kakve veze ima s tim Dedalova kuća?
– Dedalova kuća je metafora, ako hoćeš – objasnila je Coralina. – Kad su u srednjemu vijeku gradili katedrale u Chartresu, načinili su u njoj mozaik u obliku labirinta. Središte labirinta predstavlja portret graditelja, koji se na taj način htio usporediti s Dedalom, najvećim od svih graditelja. Za taj se labirint ustalio naziv Dedalova kuća. Taj se naziv poslije proširio i na druge labirinte u katedralama cijele Europe, a na kraju i na labirinte svih vrsta. Dedal je još i danas simbol graditelja, a njegova je kuća labirnint u svim oblicima, od engleskih labirinata od živice do antičkih od kamena.
– Uvijek je noć u Dedalovoj kući – citirao je Jupiter. – Misliš li da je Cristoforo govorio besmislice?
– Nemam pojma – priznala je. – Sigurno je jedino to da pod pojmom Dedalova kuća nije mislio na palaču u Trastevereu.
Jupiter je kimnuo glavom. – Labirint – rekao je zamišljeno. – Bilo koji labirint...
Coralina je ustala slegnuvši ramenima i pružila mu ručnik.



7 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:12 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Peto poglavlje

Vatreni križ


Ujutro četvrtoga dana otkako je došao u Rim, Jupiter je zajedno s Coralinom pošao na Rotondu, trg pred starim Panteonom u srcu Rima.
Usput su kod fotografa podigli gotove fotografije. Coralina je prethodne večeri odnijela Jupiterov film na razvijanje i dala mladiću, koji ga je preuzeo, napojnicu uz ljubazan osmijeh kako bi slike bile prije gotove.
Na putu do automobila pogledali su snimke. Jupiter je bio razočaran.
– Toga sam se bojao.
Pogledom je preletio slike. Na svakoj se vidio prozor limuzine i na njemu Jupiterov nejasan obris. Na nekima se vidjela kamera, a na drugima samo tamna ovalna mrlja.
Coralina je malo bolje pogledala jednu od fotografija. – Na ovoj se čini kao da doista ima netko iza stakla.
Jupiter je uzeo sliku i odmahnuo glavom. – To je samo odraz.
– Jesi li siguran?
Ponovno je posegnula za fotografijom i polako je naginjala kao da će tako vidjeti nešto ispod površine. – Ne znam... Ovo bi mogao biti netko. Evo, ovo izgleda kao lice, a ovo bi mogla biti obrva.
– Moje lice i moja obrva – rekao je Jupiter.
Coralina je sjela za upravljač i pogledala na sat. – Imamo vremena. Voljela bih odnijeti fotografije jednom prijatelju. Fabio je stručnjak za takve stvari.
– Za lica?
– Za kompjutore. Izrađuje digitalne kopije i slično. Možda može filtrirati fotografiju. Neka barem pokuša.
Jupiter je to smatrao gubljenjem vremena, ali je ipak dao Coralini na volju. Nakon četvrt sata zaustavili su se pred žutom stambenom zgradom u blizini Piazza Barberini. Coralina je nestala na deset minuta. Kad je izašla iz kuće, ušla je u automobil i krenula prema Panteonu.
– I? – upitao je Jupiter. – Što kaže?
– Pokušat će.
– Kakav ti je to prijatelj?
Podigla je desnu obrvu. – Kakvo je to pitanje?
– Čista znatiželja.
Potisnula je smiješak. – Samo prijatelj. Zapravo, prijatelj jedne prijateljice. Jesi li sad miran?
– Uopće nisam bio uznemiren.
Coralina je brzo pogledala ulijevo i kriomice se nasmiješila. On je to ipak primijetio.
– Što je smiješno? – upitao je.
– Shuvani me upozorila na tebe.
– Pretpostavljam da ti je zato pripovijedala o Barceloni.
– Kad si bio prvi put kod nas, rekla sam ti da... – činilo se da razmišlja kako će završiti rečenicu – te volim.
– Oh-oh.
Coralina se smijala. – Tada mi je rekla mnogo zgodnih stvari o tebi. Ali i to kako bi te ubila da si one noći stavio samo prst na...
– Ne vjerujem da je bila riječ o prstu – prekinuo ju je cereći se.
Udarila ga je šakom u natkoljenicu. – Vjerojatno nije.
– A danas, ima li i danas iste... predrasude?
Coralina je slegnula ramenima.
On je bio uporan. – Sad sam znatiželjan. Što je rekla?
– Nije joj se svidio tvoj odnos prema Miwi. Rekla je da...
Zastala je odmahujući glavom i nasmiješila se. – Ne, to ne želiš čuti.
– Hajde, samo reci.
Coralina se uzvrpoljila. Tema joj je očito bila neugodna. – Rekla je kako je taj odnos znak tvoje slabosti... Čekaj, moraš je pokušati shvatiti! Ona je mnogo godina svojega života provela na ulici. Romsko društvo je strogo ustrojeno. Znaš, muškarci moraju biti pravi muškarci...
– Ona me smatra slabim?
Coralina je naglo zakočila kad su neka djeca počela prelaziti ulicu na križanju. – Ne u uobičajenom smislu. Kad ona kaže slab, onda to znači nešto kao... nestabilan.
– Nestabilan!
– Hajde, nemoj joj zamjeriti.
Skupina japanskih turista prelazila je s jedne strane ulice na drugu. Proklinjao je sam sebe što je u trenutku poput ovoga mislio na Miwu.
Kad je ponovno pogledao Coralinu, vidio je da je primijetila što se događa u njemu. Ostatak vožnje proveli su šuteći.
Na Piazza Collegio Romano pronašli su mjesto za parkiranje i povjerili ključeve automobila nekom starom čuvaru koji ih je stavio pokraj desetak drugih ključeva na dugačku vrpcu na gornjem dijelu tijela, sličnu redeniku kakvog meksičkoga razbojnika, što je bio još jedan od rimskih misterija, pomislio je Jupiter. Nikad nije shvatio zašto ljudi ovdje ne ostavljaju samo svoja vozila nego i ključeve. Možda jednostavno nikoga nije pitao o tome.
Nije to učinio ni ovaj put.
Babio ih je čekao u uličnom kafiću uz rub Rotonde. Izgledao je vrlo malen iza kapučina iz kojega se pušilo. Konobar mu je donio nekoliko jastuka koji su mu povisili sjedište, ali je još uvijek izgledao malen i izgubljen u svojem bijelom odijelu skrojenom po mjeri.
– Sjedite – rekao je nakon kratkoga pozdrava i pokazao na dvije prazne stolice. Nakratko je pogledao Coralinu, ali na Jupiterovo čuđenje nije pokušao glumiti šarmera. Nešto se dogodilo i to je bilo jedino objašnjenje za neobično ponašanje trgovca umjetninama.
– Mogli smo se sastati na nekom sigurnijem mjestu – rekao je Babio. – Ali, ako sam išta naučio za sve ove godine, onda je to činjenica da se čovjek nigdje ne može bolje sakriti nego na javnom mjestu.
Jupiter i Coralina pogledali su se uznemireno.
– Imate li fragment kod sebe? – upitao je Babio.
Jupiter je dotaknuo malu izbočinu na džepu kaputa. Od zadnjega susreta s Babijom nije vadio kožnu vrećicu. – Što si doznao?
– Dovoljno da bih ti mogao ponuditi dobru cijenu.
– Zvuči dobro.
– Ne – rekao je patuljak – ne doista. Nudim ti tu cijenu kako bih vam spasio život. Shvati to kao prijateljski čin.
Coralina se okrenula prema Jupiteru. – Kako on to misli?
Glas joj je zvučao nestrpljivo, ali i pomalo uplašeno.
– Pretpostavljam da će nam objasniti – odgovorio je Jupiter, ne ispuštajući Babija iz vida.
Kad je pokraj njihova stola prošla skupina svećenika u crnim haljinama, patuljak se uplašeno trgnuo. Dugo je gledao za njima, a onda se naklonio sa zavjereničkim izrazom na licu. Kratke su mu ruke jedva dosezale do šalice s kapučinom. Mliječna pjena na površini zatresla se kad je Babio podigao šalicu i otpio gutljaj.
– Htio bih od vas kupiti fragment – rekao je potom – prije nego što vam se nešto dogodi. On će vas ubiti, ali vi mi to nećete vjerovati, nećete dok ne bude prekasno. Ti, Jupiteru, nećeš, a ako sam dobro procijenio tvoju mladu prijateljicu, neće ni ona.
Jupiter ga je gledao s blagim čuđenjem. – Nekad si i bolje blefirao.
Oni su već odavno znali da su fragment i bakrena ploča opasni. Međutim, morali su svakako doznati još više, svaku pojedinost koju je Babio otkrio.
– Ne želite me shvatiti, zar ne?
Izraz Babijeva lica odavao je uzbuđenje. – Želim dati fragment onima koje on najviše zanima, koje zanima toliko da su spremni ući u najveći rizik.
– Kakvi su to ljudi?
Trgovac umjetninama odmahnuo je prevelikom glavom. – Dobro znaš da ti ne mogu na to pitanje odgovoriti. Već si me dovoljno duboko upleo u tu stvar.
– Hajde, Babio! Nanjušio si dobar posao, to je sve. Inače ne bismo sjedili ovdje.
Nekoliko metara dalje dva su karabinjera projahala na konjima. Ljudi na Rotondi brzo su se odmaknuli u stranu kad su čuli topot potkova. Kad su prošli, u zraku je još uvijek ostao lagani miris konjušnice.
– Bježi iz Rima – rekao je Babio Jupiteru. – I najbolje odmah povedi sa sobom svoju malu prijateljicu.
Iz patuljkovih usta izraz “mala prijateljica” zvučao je više groteskno nego uvredljivo. Coralina je bila vrlo smirena. – Mislim da biste nam sad trebali reći svoju ponudu, signore Babio.
Patuljak se nagnuo naprijed uzdahnuvši, uzeo papirnati ubrus sa stola i s kemijskom olovkom napisao cijenu na njegov rub. Brojka je završavala s vrlo mnogo ništica.
Jupiter je htio uzeti ubrus, ali ga je Coralina pretekla. – Samo za fragment? – upitala je zabezeknuto i osjetila kako je Jupiter ispod stola udara u nogu.
Babio je odmah naćulio uši. – Ima li još što što biste mi mogli ponuditi?
– Ne – rekao je Jupiter, uzeo papirnati ubrus i iskrivio lice vidjevši iznos. – To je premalo, znaš i sam.
Coralina ga je začuđeno pogledala. – Pre...
Odmah je zašutjela i živčano se zagledala u Babijevu šalicu.
– Nije premalo – usprotivio se Babio. – Toliko vrijedi vaš život. Otkupit ću od vas fragment, prodat ću ga i nikom se ništa neće dogoditi. To je vrlo povoljno.
Jupiter je ostao hladan. – Mene prije svega zanima povoljnost koju ćeš ti imati, dragi prijatelju.
– Ti još uvijek ne razumiješ, Jupiteru.
Babijev je pogled bio tako prodoran da se na trenutak učinilo kako će Jupiterova ledena maska popucati. – Nas dvojica nemamo mogućnosti za pregovore. Ti se ovdje ne cjenkaš za novac, nego za vaš život.
Brzo je pogledao široki trg, turiste i domaćice i leteće prodavače. – Promatraju nas. Sad, u ovom trenutku. I ako ja ostanem za ovim stolom bez fragmenta, njima se to neće svidjeti.
Glas mu je odjednom postao oštriji. – Je li ti to bilo dovoljno jasno, dragi prijatelju?
Coralina je zabrinuto pogledala Jupitera sa strane i očito čekala da prihvati ponudu. Međutim, on još uvijek nije bio uvjeren da Babio govori istinu. Dobro je poznavao patuljka i znao je kako on često i rado igra nepošteno. Cijela priča mogla je biti samo prijevara kojom je Babio htio od njih dobiti fragment.
– Pokaži mi ih, Babio – zatražio je. – Gdje su ljudi koji nas promatraju?
Okrenuo se i primijetio jedino skupinu djece koja su lovila debele golubove ispred Panteona.
Mali trgovac umjetninama stisnuo se kad je shvatio da mu Jupiter ne vjeruje.
– Posvuda i nigdje – rekao je samo.
– O.K.
Jupiter je ustao i dao znak Coralini da učini isto. – Sad je dosta. Ako imaš bolju ponudu, znaš gdje me možeš naći.
Coralina je ostala sjediti, odmjeravajući ga pogledom punim nevjerice. Brzo je odmahnuo glavom dajući joj do znanja da ne radi protiv njega. Ustala je protiv svoje volje.
– Oni znaju gdje vas mogu naći – promrmljao je Babio. Još jednom je povisio glas. – Oni se ne boje, Jupiteru, jer ne postoji ništa što bi im moglo utjerati strah u kosti. Odlučuju o životu i smrti, kao što ti odlučuješ o tome što ćeš objedovati u podne. Uhvatit će te. Uhvatit će vas oboje. Zašto mi ne vjeruješ da vam želim sve najbolje?
– Zato što te poznajem, Babio. I zato što te baš zbog toga volim. Ti si profesionalac i profinjen si. Ovakvu bi priču izmislio samo da dođeš do fragmenta, zar ne?
Babio je kimnuo glavom. – Da, možda bih to učinio. Možda sam čak to već i učinio, prije, poslujući s drugim ljudima. Ali ne i s tobom.
– Duboko sam dirnut.
Jupiter je gurnuo stolicu pod stol i pokazao prema sjevernom izlazu s trga.
– Poznaješ li onu malu gostionicu, ovdje u prvoj ulici desno? Coralina i ja ćemo ondje nešto pojesti. Ako se predomisliš, možeš nas ondje naći u sljedeća, recimo, dva sata.
Coralina je još izgledala kao da će mu se usprotiviti, ali se pokorila. Jupiter je imao više iskustva u ophođenju s Babijem. Nakon kraćega oklijevanja pošla je za njim te su zajedno otišli u Via Maddalena, usku uličicu u kojoj su se gurali turisti.
– Ne okreći se – rekao je Jupiter. – Neka misli da smo čvrsto odlučili.
– Ja nisam čvrsto odlučila.
– To je dio igre.
– Igre?
Otpuhnula je zrak. – Jupiteru, ne shvaćam te! To je bilo dovoljno novca za...
– Bilo je premalo – upao joj je u riječ. – Moraš mi vjerovati!
– Kako da ti vjerujem kad te ne shvaćam?
Kad su zašli iza ugla, Jupiter je zastao. – Slušaj – rekao je. – Volim Babija, najviše zato što je predvidiv. Kad sam mu pokazao fragment, bilo mi je jasno da će nam ponuditi određeni iznos. On živi od toga, očito ne loše. Visina ponude ovisi o tome kakve je podatke pronašao o fragmentu. Ako nam nudi tako visok iznos, kao što je to upravo učinio, sigurno je naišao na nešto vrlo važno, ne misliš li i ti tako? A to znači da fragment vrijedi mnogo više nego što smo mislili. Ako sam ne ponudi više, to će učiniti netko drugi. Doveli ste me ovamo da vam pomognem prodati fragment i ja ću to učiniti kako najbolje znam. Glavno je pravilo u ovom poslu nikad ne prihvatiti prvu ponudu poslovnoga partnera.
– Ali, to što je on rekao...
– To je možda istina, da, sigurno, ali možda i nije.
Jupiter je imao osjećaj da se ulica oko njega vrti, da zajedno sa zgradama i ljudima oko sebe pada u duboki ponor. – Prihvatio sam se posla pa ću ga i završiti i to pod najboljim mogućim uvjetima.
Pogledala mu je ravno u oči. – Što i kome želiš dokazati, Jupiteru? Sebi samom? Ili Miwi?
– To nema nikakve veze s...
– Mislim da ima – ljutito mu je upala u riječ. – Ona te napustila. Upropastila te. Ali ti još uvijek misliš da biste mogli nastaviti zajednički život. I kao da to samo po sebi nije dovoljno loše, ti želiš tu glupu priču povezati s našim poslovima u Rimu. Prokletstvo, Jupiteru, znam da čovjek kod sebe traži manu kad ga netko napusti, ali Miwa ti se neće vratiti samo zato što ćeš prodati fragment po što je moguće većoj cijeni.
Uplašio se što ga je tako lako prozrela i bilo mu je još teže što ga je baš Coralina suočila s istinom. Naravno, bila je u pravu – dovoljno dugo je strahovao kako bez Miwe više neće moći stati na noge. I, da, doista je vjerovao da će koristiti njegovu samopuzdanju ako uspješno izvrši ovu zadaću, ukoliko je to još uopće bila zadaća. Obična zadaća. Je li lagao sam sebi?
Coralina se već počela uzrujavati. – Ako ti je Miwa utuvila u glavu da si gubitnik, a ti si preglup i ne možeš vidjeti što je istina, dobro, to je tvoj problem. Ali, nemoj nas uvlačiti u tvoj mali privatni rat protiv samoga sebe!
Duboko je udahnula. – Trebali smo uzeti novac i odmah mu dati još i ploču kao dodatak.
Jupiter je trenutak izbjegavao njezin pogled, a onda je rekao: – Možda imaš pravo.
Naravno da imaš.
– Možda je bila pogreška odbiti Babija.
Oboje to znamo.
– Ali sad je prekasno vratiti se i prihvatiti njegovu ponudu. Ne, ako želimo ostati makar malo vjerodostojni.
Coralina je oklijevala. Na kraju je smireno kimnula glavom. – Dobro, onda idemo jesti.
Imao je osjećaj da joj je žao što je bila tako otovrena, ali on se nije ljutio na nju. Iskrenost je bilo nešto što mu je bilo hitno potrebno. Predugo je živio u laži. Prvo mu je lagala Miwa, a onda je lagao sam sebi.
Gostionica se nalazila na kraju pregrađenoga prolaza s rogožinom na zidovima, zaklonjenim velikim posudama za cvijeće. U malenom unutarnjem dvorištu, ne većem od Jupiterove spavaće sobe u Shuvaninoj kući, stajalo je šest stolova ispod golemih lanenih suncobrana. Tkanina je bila pljesniva na mnogim mjestima, ali to nije nikomu smetalo kao ni vlažan zid i oguljena boja na njemu. Jupiter je već prije ovdje objedovao i znao je da je to jedna od najboljih gostionica u Rimu. Jelovnik je bio kratak i izuzetan. Hrana se posluživala u vrućim tavama, pripremala se samo od svježih sastojaka i imala je sjajan okus. Osim toga, gostionica je imala i tu prednost što Jupiter nije nikad bio s Miwom u njoj. Nije želio da njegov boravak u Rimu završi u hodu po njezinim tragovima.
S obzirom na Jupiterovu alergiju Coralina je naručila bijelo vino u otvorenim vrčevima koji su, kako je smiješeći se primijetila, izgledali kao posude za urin u bolnicama. Bilo je to obično vino sa sela, ne skupo, ali dovoljno jako da Coralinu učini luckastom, a Jupitera brbljavim. Pripovijedao joj je o Miwi i o sebi više nego ijednom drugom čovjeku, priznao joj je da nije znao hoće li je ikad moći preboljeti. Coralina ga je pokušavala razvedriti pripovijedanjem bizarnih događaja iz Shuvanina života. Na koncu ga je uhvatila za ruku i više je nije puštala.
Za susjedni stol sjela su dva svećenika u pratnji dviju žena. Coralina nije mogla od smijeha cijelu minutu izgovoriti ni riječ, a onda je šapćući nagađala što će njih četvero raditi večeras. Nije bila tako luckasta samo zbog vina, nego i zbog ozračja na tom mjestu, odsječenom od izvanjskoga svijeta. Na trenutak im je uspjelo odagnati pomisao na Cristofora i Piranesijevu ostavštinu i ponašati se poput muškarca i žene koji jednostavno uživaju u danu i druženju.
Sjedili su tako dobar sat vremena i razgovarali o svemu i svačemu kad je Coralina odjednom ponovno skrenula razgovor na patuljka. – Trebali smo prihvatiti njegovu ponudu.
Jupiter je bio preponosan da bi priznao kako je u tako kratkom vremenu popio previše bijeloga vina. Odjednom su mu se Coralinine riječi učinile nadasve razumne. Nije bio siguran je li alkohol bio u pitanju; možda mu je vino omamilo osjetila, ali mu je zato prodrmalo razum. Jasno je spoznao da je Coralina bila u pravu. Babijeva je ponuda neosporno bila velikodušna, bez obzira kakvi su se motivi krili iza nje, i da su je prihvatili, teret bi im odmah pao s leđa. Možda je čak bila dobra zamisao ponuditi mu i bakrenu ploču.
Nema dvojbe, on bi je kupio ispod cijene, već samo zato što bakrorez uopće nije bio njegovo područje. A ipak, to bi bila prilika da se riješe svih briga i naprave unosan posao.
Jupiter je priznao da je pogriješio. Coralina se radosno nasmiješila i platila račun.
Izašli su iz prolaza na ulicu. Kuće s obje strane bile su visoke, a ulica mračna. Pred jednim zidom nalazile su se građevinske skele i bacale mrežastu sjenu.
– Misliš li da još sjedi u kafiću? – upitala je Coralina.
– Možda. Ako je dobro procijenio tvoj utjecaj na mene, onda je još ondje.
Kako sam se mogao napiti u takvim okolnostima?, pomislio je, ali mu baš i nije bilo žao. Coralina je popila jednaku količinu vina kao i on pa je i njezin glas zvučao promuklo.
Vratili su se na Rotondu kroz zamagljen vrtlog boja, tijela i glasova iz svih mogućih krajeva svijeta. Hladan je vjetar puhao ispred Panteona, ali to nikomu nije smetalo. Kupola prastaroga hrama ovladavala je prostorom poput mjeseca koji izlazi iznad trga, siva i izbrazdana od gotovo dvije tisuće godina otkako se uzdiže nad tim mjestom.
Ulični kafići oko trga bili su puni ljudi, pa tako i onaj u kojem su se sastali s Babijem. Jupiter je morao dobro gledati kako bi među svim tim ljudima ponovno otkrio patuljka koji je bio gotovo potpuno zaklonjen muškarcima i ženama za susjednim stolovima.
Babio je sjedio i šutke promatrao trg ispred Panteona, kao da mu se između granitnih stupova na ulazu ukazao duh.
– Babio?
Jupiter se između stolova probio do patuljkova mjesta.
Trgovac umjetninama širom je otvorio oči. Jednu je ruku s vinskom kartom pritisnuo na grudi kao što vjernik drži svoj molitvenik. Sjedio je potpuno mirno, nepokretno, dok je oko njega bučala rimska vreva.
– Babio?
Jupiter je stavio ruku na patuljkovo rame.
Vinska karta je skliznula s grudi malenoga čovjeka. Na ovratniku bijeloga kaputa ugledali su tamnocrvenu mrlju.
– Oh, ne!
Coralinin šapat na Jupiterovo uho bio je sasvim blizu, a ipak beskrajno daleko. Jupiter je imao osjećaj da se nalazi sam s Babijom na nekom mjestu tako stranom i hladnom da mu se grlo stisnulo.
Izuzetno oprezno podigao je patuljkovu ukočenu ruku tako da je vinska karta ponovno prekrila ulaznu ranu. Babio je bio u pravu: nigdje se ne možeš tako dobro sakriti kao na javnome mjestu. Čak i ako si leš.
Koliko je dugo već sjedio ovdje? Zglobovi na rukama još su mu bili pokretni, ali prsti, kojima je držao kartu, već su se ukočili.
Coralina je ustuknula korak natrag. Bila je kao omamljena. Pritom je leđima gurnula ženu za susjednim stolom. Coralina je promrmljala ispriku dok ju je žena pogledala od glave do pete.
Jupiter ju je uhvatio za ruku i polako je poveo na trg između stolova. Još jednom je pogledao iza sebe, preko ramena, vidio kako Babio nepomično sjedi kao da je očaran nečim na ulazu, možda jatom golubova, možda skupinom mladih Amerikanki u kratkim hlačicama ili minisuknjama. Izgledao je kao netko tko sanja na javi, a ne kao mrtvac.
– Ja... – počela je Coralina, ali Jupiter je brzo odmahnuo glavom. – Ne sad – rekao je i gurnuo je u prvu sporednu ulicu. A onda još jednom tiho rekao: – Ne sad.
Iza njih je ostao Babio, potom Panteon i vreva turista.
Kad su došli do automobila, Coralina je briznula u plač.
Obrazac je, dakle, odgovarao istini: kad više nema mjesta gdje se možete sakriti, kad-tad ćete završiti pod mostom.
Santino je došao do te spoznaje između dva zalogaja; s dijelom novca, koji mu je dao stranac, kupio si je punjeno pecivo. Iznad njega uzdizao se kameni most Ponte Sisto, koji je povezivao Trastevere i stari dio grada. Tiber je vonjao po truleži. Iza zapadne obale zašlo je sunce, sumrak se prostirao nad gradom.
Korov je rastao između kamenih blokova na obali. Santino se popodne zavukao u hladovinu pod mostom i više se nije pomaknuo s toga mjesta. Nekoliko mladih ljudi sišlo je niza stube, koje su vodile od vrlo prometne ceste do vode, ali nisu primijetli Santina te su otišli nakon nekog vremena.
Putnu torbu sakrio je iza leđa namjeravajući izvaditi video tek kad padne mrak. Iskustvo koje je stekao u posljednjih nekoliko dana govorilo mu je kako nigdje ne može biti siguran, ni u pansionu, ni u Cristoforovoj kući, nigdje. Možda je najbolje biti ondje gdje ga nitko neće tražiti. Pod mostom, na primjer.
Prvi put nakon svih tih dana osjećao se sigurnim. Obala je bila deset metara ispod grada i bila je prohodna kilometrima. Noću je Santino mogao ići obalom do pola Rima da ga nitko ne primijeti. A za nuždu uvijek može skočiti u vodu i pokušati doplivati do druge obale, iako bi to značilo gubitak videoopreme.
Kad je pao mrak, čekao je još pola sata i onda je izvadio video iz torbe. Stavio ga je na noge i leđima se naslonio na grubo ozidano podnožje stupa koji je držao most. Pritisnuo je jedno dugme i na monitoru se pojavila slika beskrajnog zavojitog stubišta.
Nakon što je brat Pascale nestao, Remeo i Lorin su nastavili put u dubinu. Santino je u Cristoforovu skloništu pregledao do kraja i drugu vrpcu te cijeli sat treće i posljednje kasete. Svađa između Remea i Lorina odavno se okončala i sad su obojica samo šutjela. Životinjski topot i rika nisu se ponovili.
Remeo je povremeno prebacivao kameru s jednoga ramena na drugo. Naporno silaženje niza stube dodatno mu je izjedalo snagu te je sve rjeđe i sve nerazumljivije govorio u mikrofon. Glas mu je zvučao dosadno i bezvučno. Santino se pitao je li zrak dolje bio rjeđi i jesu li oni to primijetili.
Ponovno ga je obuzela želja za premotavanjem vrpce unaprijed. Vječno isti prizor iscrpio ga je više nego svi napori kroz koje je prošao posljednjih dana. Jednoličnost silaska bila je još gora od onoga što je očekivao: rogate demone s oštrim kandžama koji su rastrgali njegovu braću; pogled sa stubišta u ognjena mora pakla; kraj u najgoroj močvari grijeha. Sve je to on zamišljao i vjerovao da ga više ništa ne može uzdrmati. Ipak, njegova ga moć predočavanja nije pripremila na jednoličnost stubišta. Ponovno se pitao kako su Remeo i Lorin smogli snage za silazak u dubinu. Besmislenost puta i nepodnošljiva napetost bili su više nego što čovjek može podnijeti. Vjerojatno je samo vjera održavala redovnike na životu.
Njihova vjera...
Santino već dugo nije razmišljao o svojemu odnosu spram Boga. Je li Gospodin još bio s njim, je li bdio nad svakim njegovim korakom? Zašto je dopustio da ga progone? Zašto mu nije pokazao put iz tog očajničkog položaja?
Sigurno, mogao se vratiti u samostan. Opat Dorian sigurno bi ga primio natrag. Međutim, to bi samo donijelo nesreću zajednici braće kapucina. A možda bi ga u samostanu dočekali i njegovi neprijatelji.
Dok su Remeo i Lorin i dalje silazili niza stube, Santino je razmišljao o Bogu. Nije li sam izazvao Gospodinovu ravnodušnost? On je s ostalima otvorio vrata koja su trebala zauvijek ostati zatvorena. Usudili su se sići u predjele u kojima nije bilo ničega osim smrti i prokletstva. Zašto bi se Bog brinuo za nekoga tko se ogriješio o zakone, stare kao i grad, a možda i kao svijet?
A ipak, nije smio izdati braću i okrenuti se od njih i njihova zajednička cilja. Oni su dali život za taj zadatak, a i Santino će to učiniti ako bude potrebno. Više gotovo uopće nije sumnjao u neumitnost svoje sudbine.
Spreman sam, Gospodine, pomislio je.
Uskoro ću biti spreman.
Ali, prvo videovrpce.
– Još nije kraj na vidiku – promrmljao je Remeo u mikrofon na kameri. Potom je ponovno umuknuo. Samo se čulo kako diše, teško i hrapavo poput astmatičara.
Lorin je išao naprijed, šutke, razmišljajući. Nakon deset minuta odjednom je zastao. Pogledao je u tlo, sagnuo se i vrhovima prstiju dodirnuo nešto što se nalazilo izvan slike. Kad se okrenuo prema Remeu i kameri, lice mu je bilo zgrčeno. Lijevi kapak mu je poigravao.
– Pogledaj ovo – prošaputao je.
Remeo je došao bliže. Kamera je preko Lorinova ramena snimala ono što se nalazilo na stubi. Na točkastoj slici na monitoru nije se moglo razaznati ništa drugo osim nekoliko tamnih točaka.
Santino se bojao da su to bile kapi krvi.
– Pepeo – prošaputao je Remeo. – To je pepeo, zar ne?
Lorin je kimnuo glavom. – Ali, nije običan.
Stresao se i ustao. – To je spaljena koža.
– Dragi Bože...
Slika se zatresla kad se Remeo naslonio leđima na kamenu osovinu na sredini stubišta. – Jesi li siguran?
– Njegovao sam dovoljno povrijeđenih ljudi koji su došli k nama s opekotinama i znam kako izgleda spaljena koža.
Redovnik je protrljao malo pepela između palca i kažiprsta. – A ovo ovdje je spaljena koža, nedvojbeno.
– Možda je životinjska?
Remeov glas zvučao je još slabije, jedva se razumjelo što govori.
Lorin je podigao ramena, ali njegov je pokret djelovao ukočeno i neprirodno. – Možda.
Slika se uzdrmala i ponovno smirila kad je Remeo odložio kameru na stubište.
Santino više gotovo nije mogao čuti glasove dvojice muškaraca. Činilo se da raspravljaju o tome potječu li spaljeni komadi kože od Pascalea kad je Lorin odjednom kriknuo.
– O, ne! Gospode na nebesima – ne!
I Remeo je nešto povikao, ali se njegove riječi nisu mogle razumjeti.
Kamera je i dalje stajala na stubama i snimala prazninu. Jedan trenutak vladala je potpuna tišina i Santino se već uplašio najgorega kad se na slici nešto počelo pomicati. Kamera je bila podignuta i preletjela je objektivom preko Lorina koji je čučao na stubama prekrivši lice rukama. Potom je objektiv bio usmjeren na strop. Strop je također imao oblik stuba kao pod, samo je slika bila okrenuta naopako.
Tragovi stopala vodili su u dubinu.
Santino je u prvom trenutku povjerovao kako je zbog pomicanja kamere izgubio orijentaciju. Sigurno je gledao u pod stubišta, a ne u strop. Možda je Remeo jednostavno okrenuo kameru naopako pa je zbog toga nastao taj čudan kut gledanja.
Međutim, Remeo je polako spustio kameru i na slici se ponovno pojavio Lorin, prazna pogleda, uprta pravo u Santinove oči. Kamera je nekoliko trenutaka mirovala, a onda je opet bila podignuta, ovaj put nedvojbeno prema stropu!
Tragovi stopala koji su se vidjeli gore, vodili su u dubinu, kao da je netko išao istim putem kojim su išli i redovnici, samo naglavce!
Tragovi su bili crni i nepotpuni, katkad bi se vidjeli samo nožni prsti ili pete, a katkad cijela stopala.
– Ne možemo si objasniti odakle potječu tragovi – rekao je Remeo u mikrofon, ovaj put malo mirnije, možda zato što je otkriće bilo previše apsurdno, previše neshvatljivo.
– Čini se da crna mjesta potječu od... od spaljene kože koja je prilijepljena za strop. Komad, koji je otkrio Lorin, vjerojatno se odlijepio i pao dolje.
Remeo je zastao, ali se ubrzo sabrao. – Onaj, tko je hodao po stropu, vjerojatno je to činio s... gorućim stopalima.
Redovnik je zanijemio i samo se čula jeka njegovih riječi. Santino se naježio u skloništu ispod mosta i pokušavao shvatiti što je to upravo vidio i čuo.
Remeo i Lorin su nastavili hodati. Nije bilo nikakve rasprave, nikakve naznake razgovora. Silazak se pretvorio u automatizam, bez obzira što će ih još dočekati na putu.
Tu i tamo Remeo bi podigao kameru prema stropu i ondje su se još mogli vidjeti crni tragovi od komada kože i spaljene masnoće.
– Smrdi po paljevini – rekao je Remeo – sasvim malo. Upravo mi se učinilo kako ponovno čujem šumove, ali drukčije nego prije... kao nekakvo šuštanje. Mislim da Lorin nije ništa čuo.
Drugi redovnik nije se okrenuo prema kameri, iako je morao čuti Remeove riječi. Samo se tupo spuštao, stubu za stubom.
– Trenutak! – odjednom je izustio Remeo. – Što je to?
Brzo je pomaknuo kameru ulijevo, u ništavilo s druge strane stubišne ograde.
Ondje nije bilo ničega osim tame. Odozdo se vidio trak svjetlosti, kao da izlazeće sunce iza obzora šalje svoje prve zrake u tamu.
– Opet se čuje šuškanje – rekao je Remeo. – Postaje sve glasnije.
Slika se na videu iskrivila nakon iznenadnoga prodora svjetlosti u leće objektiva. Svaki i najmanji pokret kamere izazvao je bljesak, zrnate zrake svjetlosti, koje su umnažale motive poput niza zrcala.
Remeo je polako prišao ogradi. Lorin nije ništa rekao, nalazio se izvan slike i šutio.
Santino je obuhvatio metalni okvir monitora dok se zajedno s Remeom približavao ponoru, korak po korak.
Svjetlo je postalo još jače, dopiralo je do njih.
Kamera je gledala preko ograde u dubinu, ne strmo prema dolje, nego pod tupim kutom koji joj je omogućavao snimanje dijela panorame.
Santino je zadržao dah. Sićušna slika na zaslonu nije bila ništa u usporedbi s onim što su redovnici vidjeli na stubištu svojim očima, a ipak, Santino je zaboravio disati, zaboravio je misliti. Ipak je polako počeo shvaćati što je kamera snimila.
Gospode Bože, prepoznao je to!
Remeo je namjestio kameru tako da gleda okomito u dubinu. Odjednom je svjetlost ispunila sliku, čista, žarka svjetlost, nešto što je gorjelo i plamtjelo i glasalo se poput luđačkoga smijeha.
Lorinovi su se krici čuli kao da dolaze iz velike daljine, a onda je i Remeo počeo vrištati. Kamera je pala na tlo.
Posljednje što je Santino razaznao bio je obris u obliku križa, koji je lebdio iznad ograde, križ načinjen od čiste vatre!
Luđački smijeh i Remeovi krici pomiješali su se u paklenu buku, spojili su se u nešto što je zvučalo poput pjeva umirućih kitova, negdje na dnu oceana.
Slika se odjednom zatamnila.
Snimanje je prestalo.
Santino je gotovo sat vremena sjedio sasvim nepomično. Zurio u prazni monitor. Nije se micao. Nije govorio.
Jedna mu se slika usjekla u pamćenje, iskrivljena, nejasna, nepotpuna.
Nije to bio vatreni križ.
(Goruća prilika raširenih ruku?)
Nakon sat vremena još je vidio pred sobom panoramu ponora. Pogled s ruba stubišta. Pretamno da bi se moglo raspoznati nešto više od maloga dijela. A ipak, znao je što je to bilo. Gospode Bože, znao je zato što to nije vidio prvi put!
Santino je polako ustao, spremio opremu u putnu torbu i izašao na obali Tibera.
Nije bio spreman nastaviti gledati, nikad neće biti spreman za to. Vidio je već previše. Nikad neće shvatiti što je Remeu dalo snage da se popne stubama i preda mu vrpce.
Snaga ludila, pomislio je. Da, to je bilo to. Snaga luđaka.
Santino je zamahnuo rukom i svom snagom bacio torbu u rijeku. Nijemo i nepomično gledao je kako tone u mutnu vodu.



8 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:13 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Šesto poglavlje

Sljedbenici kaleža


Coralina je uzbuđeno hodala tamo-amo po Shuvaninoj dnevnoj sobi. – Moramo ih se riješiti – rekla je treći put u roku od nekoliko minuta. – Fragmenta i bakrene ploče. Ne želim ih imati u kući!
Jupiter je promatrao Coralinin odraz u staklenim vratima koja su vodila na terasu na krovu. Vani se smračilo. Između lončanica mjestimice se probijalo svjetlo iz susjedne kuće. Sjedio je u Shuvaninu kožnom naslonjaču i osjećao se neobično sigurnim u polukružnom naslonu.
– Kasno je – rekao je. – Tko god da je ubio Babija, taj zna da je fragment kod nas. Vidjeli su nas s njim u kafiću.
Dodao je tiše: – Iskreno rečeno, čudim se što se još nisu ovdje pojavili.
Shuvani je odobravajući kimnula glavom. Sjedila je za stolom i mesnatim rukama vrtjela čašu za vino. – Zašto su pokušali preko Babija otkupiti fragment? Mogli su vas jednostavno uhvatiti i oduzeti vam fragment.
Coralina je zastala i prodorno pogledala Jupitera u prozorskom oknu. – Možda je Babio govorio istinu.
– Babio?
Shuvani se podrugljivo nakašljala. – Žao mi je što mu se to dogodilo, ali mali čovjek nije nikad govorio istinu.
– Za razliku od tebe, zar ne? – suho je primijetio Jupiter.
Coralina se okrenula i povikala na baku: – Koliko si, zapravo, naivna? Babio je mrtav zato što smo mi ukrali ploču i fragment.
– Je li ti to možda mene okrivljuješ za njegovu smrt?
– Sve nas. Prokletstvo, osuđuješ Babija, a nisi iskrena čak ni prema samoj sebi!
Shuvani je izbjegla Coralinin pogled i zašutjela.
Unuka joj je prišla korak bliže, podbočivši se rukama, crvena lica i kipeći od bijesa: – To jednostavno ne može biti istina – prošaputala je, naglo se okrenula i nastavila gledati kroz prozor.
– U pravu si – pomirljivo je rekao Jupiter. – Babio nije lagao. Možda je doista htio kupiti fragment kako bi nam spasio život. Da sam ga slušao, sad ne bi bio mrtav.
– Ne! – odlučno se suprotstavila Shuvani. – Ti ljudi bi ga svakako ubili, najkasnije nakon što im preda fragment.
– Trebali bismo pobjeći iz Rima – rekla je Coralina.
Jupiter je razmišljao trenutak, a onda odgovorio: – Mislim da smo na sigurnom dokle god imamo fragment. Mogli bismo ga razbiti. Bez obzira što predstavlja taj komadić gline, čini se da je toliko vrijedan da Babijevi ubojice neće riskirati.
– A što ako otmu nekoga od nas?
Coralinin je glas odavao bespomoćnost i bijes. – Što ako ti zaprijete smrću, Jupiteru? Misliš li možda da im ja tada ne bih dala fragment? Na koncu, još uvijek nas mogu mirno ubiti.
Duboko je udahnula i nastavila malo smirenije: – Dragi Bože, mi samo nagađamo i nagađamo... Sigurno postoji i nešto što bismo mogli učiniti!
Nestrpljivo je pokupila svoju dugu kosu i brzo je zataknula u ovratnik. – Ne možemo samo sjediti i čekati dok se netko ne pojavi i uperi nam oružje u lice.
Jupiter je ustao i htio poći prema njoj, pitajući se hoće li je zagrliti, kad je Shuvani odjednom podigla ruku.
– Pssst – prošaputala je s prstom na ustima. – Budite mirni.
Jupiter i Coralina su se prestrašeno pogledali. – Što se događa?
– Mir!
Shuvani je osluškivala, a onda je kimnula glavom. – Zvonilo je, dolje na vratima knjižare.
– Dolaze li kupci u ovo vrijeme? – upitao je Jupiter.
– Kupci ne dolaze ni po danu – primijetila je Shuvani šaleći se na svoj račun.
Coralina je pogledala na stubište. – Mislite li da su to oni?
– Ne znam zašto bi zvonili?
Ponovno je zazvonilo. Ovaj put su svi čuli.
– Pogledat ću – rekao je Jupiter.
– Ne!
Coralina ga je uhvatila za nadlakticu. – Ne idi!
– Što misliš, koliko ćemo se dugo moći skrivati ovdje gore, hm?
Oklijevala je. – Dobro – odlučila se konačno – onda idem i ja s tobom.
Jupiter joj se htio suprotstaviti, ali je po sjaju u njezinim očima vidio da mu to neće uspjeti. – O.K. – rekao je samo.
Shuvani ih je pratila do stuba. – Budite oprezni!
Požurila je u kuhinju, osvrnula se tražeći nešto, pronašla u sudoperu prljavu tavu i ispitivački je odvagnula u ruci kao kakvu ratnu sjekiru.
Jupiter i Coralina polako su sišli niza stube. U oba dijela knjižare vladala je potpuna tišina. U mraku među policama moglo se sakriti desetak ljudi, ali oboje su se složili da neće paliti svjetlo. Nisu htjeli da se izvana vidi kamo se kreću.
U prizemlju su im druge police zaklanjale vidik od stubišta prema ulaznim vratima. Jupiter i Coralina hodali su neposredno uz dugačke redove knjiga sve dok nisu mogli dobro vidjeti ulazna vrata.
Počela je padati kiša, jedan od onih pljusaka kakvi pohode Rim u svako dobe godine. Većinom brzo prođu, ali jao onome tko u pravom trenutku nema pri ruci kišobran. Rimski pljusak je kratak, ali će vas smočiti tri puta jače od obične kiše.
Čovjek pred vratima raširio je kišobran i držao ga tik iznad glave. Bio je to jednostavan crni model koji mu je bacao duboku sjenu na lice i gornji dio tijela. Kapljice kiše napravile su zamagljeni veo na staklenim vratima. Pod svjetlom jedine ulične svjetiljke Jupiter je vidio da čovjek nema na sebi kaput, nego samo tamno odijelo.
– Je li to netko koga poznajete? – prošaputao je Jupiter.
Coralina je slegnula ramenima. – Ne mogu mu vidjeti lice.
Jupiter je pomislio na tajanstvenoga profesora i njegova vozača, ali to sigurno nisu bili oni. Starac je sjedio u invalidskim kolicima, a njegov gorila bio je mnogo veći od čovjeka pred trgovinom.
– Izgleda li tako netko tko usred bijela dana pred Panteonom ubija čovjeka? – upitala je Coralina sumnjičavo. – S prigušivačem?
Jupiter je iskrivio usta. – Moje iskustvo s takvim ljudima ograničeno je na čitanje Le Carréovih romana, žao mi je.
No, dok je još govorio, sjetio se da to više nije bilo točno. Bio je u palači kad je podmetnut požar i vidio je kako su postupali njihovi neprijatelji: poslali su tri muškarca u crnim kombinezonima da zapale kuću. Moglo se pretpostaviti kako su se potrudili ubiti i tu trojicu.
Rekao je Coralini što misli i ona je kimnula glavom. – Zvuči logično.
– Dovoljno logično da bi nam se život stavio na kocku?
– Imamo li uopće drugi izbor?
Jupiter se odlučno uspravio. – Ti ostani u zaklonu. Ja idem.
Oklijevala je, a onda mu je dala ključeve. – Evo – rekla je. – I, molim te, pazi. Dobro?
Samo je kimnuo glavom i pošao prema ulazu. Cijelo ga je tijelo boljelo od napetosti. Trebao se dobro usredotočiti, biti spreman i pri najmanjem pokretu čovjeka pred vratima iskočiti u stranu, ali mu to nikako nije uspijevalo. Bio je kao hipnotiziran opasnošću i to je cijelom događaju davalo obilježje nestvarnosti.
Stao je pod svjetlo ulične svjetiljke koje je ulazilo kroz staklena vrata. Čovjek pod kišobranom sad ga je morao vidjeti.
Jupiter je gurnuo ključ u bravu i okrenuo ga.
Čovjek je podigao rub kišobrana i pogledi su im se sreli. Veo od kišnih kapi na staklu iskrivio mu je crte lica. Izgledao je kao da plače. Bila je to varka.
Jupiter je otvorio vrata. Mjedena su zvonca iznad ulaza zazvonila.
Čovjek je još malo podigao kišobran.
– Dobra večer – rekao je gotovo srdačno. – Mogu li ući?
– Što želite?
– Razgovarati s vama.
– Jeste li sami?
– Jesam, zapravo.
Jupiteru je čovjek izgledao poput engleskoga sobara u starim crno-bijelim filmovima, ljubazan stariji gospodin, visok, vitak, napadno uspravna držanja. Srebrnosiva kosa, uštirkan bijeli ovratnik, svilena marama oko vrata s brošem od slonove kosti. Ručka kišobrana bila je od istoga materijala.
Jupiter je stao u stranu i pustio ga unutra.
Čovjek je pomalo nespretno pokušavao odložiti kišobran iz kojega je kapala voda. – Možda bih ga trebao ostaviti vani. Ne želim vam smočiti knjige.
Coralina je izašla iza polica. – Tamo naprijed, pokraj vrata, nalazi se podna vaza. Stavite ga u nju.
Čovjek je pronašao vazu, zahvalno kimnuo Coralini i rekao: – Vrlo ste ljubazni, najljepša hvala.
Jupiter je pokušao odgovoriti na pitanje je li Coralina izašla iz zaklona zato što poznaje čovjeka ili zato što joj se učinio bezazlen. Kad mu nije pomogao ni pogled upućen prema njoj, okrenuo se prema strancu: – Jeste li stalan kupac?
– Ne, žao mi je. Moram priznati da sam ovdje prvi put.
– Možda se zbog kiše nije moglo dobro vidjeti radno vrijeme na vratima.
– Oh, budite sigurni da se može pročitati.
Čovjek se naklonio prema Coralini, a potom kimnuo Jupiteru. – Dopustite da se predstavim. Zovem se Estacado.
Pružio je ruku Jupiteru koji ju je prihvatio oklijevajući. – Felipe Estacado.
– Kardinal Estacado? – upitala je Coralina pomalo razočarano.
Čovjek se blago nasmiješio i odmahnuo glavom. – Njegov brat. Za razliku od njega ja nisam crkveni dostojanstvenik.
Ako je doista bio kardinalov brat, sigurno je bio Španjolac, iako mu se u govoru to nije primijetilo.
Jupiter se odupro porivu da uzmakne jedan korak. Sad je bio siguran da su pogriješili što su Estacada pustili unutra.
– Kardinal Estacado je kardinalski knjižničar i kurijski arhivar – Objasnila je Coralina Jupiteru. – On je voditelj Vaticane.
– Moj brat je odmalena volio knjige – rekao je Estacado smiješeći se. – Zanimanje koje nam je zajedničko. Moglo bi se reći da mu pomažem u poslu. Vođenje vatikanske knjižnice traži dosta vremena. Prije nekoliko godina molio me da dođem k njemu u Rim i ja sam se odazvao pozivu.
Jupiter je gledao posjetitelja s neskrivenim nepovjerenjem. – A danas navečer ste se sjetili kako vam nedostaje određena knjiga i pomislili kako biste je mogli potražiti u ovoj maloj čarobnoj knjižari u starome gradu.
– Ne – mirno je odgovorio Estacado – došao sam zbog fragmenta. I, naravno, zbog bakrene ploče.
– Nakon ubojstva Amadea Babija očekivali smo, iskreno rečeno, malo neuljudnijeg posjetitelja.
– Vaš je sarkazam opravdan iz vašeg kuta gledanja, mladiću, ali vjerujte mi, napali ste pogrešnu osobu.
– Tako?
– Htio bih vam nešto ponuditi.
Coralina ga je pogledala s ogorčenjem. – To je danas već druga ponuda. Čuvajte se, vaš prethodnik nije prošao baš najbolje.
– Ja nisam vaš neprijatelj – rekao je Estacado. Pogledom je preletio police s knjigama u mraku. – Ne bih mogao nauditi nikome tko voli knjige.
– Sretni ste što je Babio skupljao kipove.
– Nemam nikakve veze s ubojstvom vašega prijatelja. Pretpostavljao sam da će se to dogoditi, ali ne snosim nikakavu krivnju.
– Onda je vaše upozorenje došlo malo prekasno.
– Nisam vas došao upozoriti. Ne vjerujem ni da je to potrebno, nije li tako? Ne, kao što sam rekao, došao sam vam nešto ponuditi.
– Novac?
Odjednom se iz tame začuo Shuvanin glas. Jupiter se pitao kako je toj teškoj ženi uspjelo nečujno sići niza stube.
Estacado je pokušao vidjeti staru Ciganku, ali Shuvani se skrila u mraku iza Coraline.
– Ne novac – odgovorio je. – Sigurnost.
– Od koga?
– Vi znate od koga.
– Netočno – suprotstavio mu se Jupiter. – Ne znamo mi ništa. Samo to da su u sve upletene osobe iz Vatikana. Iskreno rečeno, to ne povećava vašu vjerodostojnost.
– U pravu ste – rekao je Estacado uzdahnuvši. – Ali, jesam li vam zbog toga trebao lagati? Nije vam neprijatelj svaki čovjek iz Vatikana.
Coralina je prišla bliže. – Kažite nam tko je ubio Babija. Koga fragment toliko zanima?
– Sljedbenike kaleža – odgovorio je Španjolac. – Ne vjerujem da ste ikad čuli za njih.
Jupiter je razmišljao. – Sljedbenici kaleža?
Okrenuo se prema Coralini. – Govori li ti to što?
– Ništa.
– Pripovijedat ću vam o njima – obećao je Estacado. – Poslije. Prvo morate otići odavde.
– Moramo ići s vama? Zar mislite da smo tako glupi?
U Estacadovu je pogledu zabljesnuo bijes. – Doista želite sa mnom raspravljati o gluposti? Jeste li vjerovali da vatikanski stručnjaci nisu imali mogućnosti utvrditi ima li još bakrenih ploča u tajnim prostorijama?
Uputio je Coralini pogled pun predbacivanja. – Vi ste restauratorica. Poznajete tehnička sredstva pomoću kojih se ispituju takvi nalazi. Nakon dva dana više nije bilo nikakve dvojbe da se u pukotini u zidu nešto nalazilo. Nešto što je odjednom nestalo. Kako ste mogli biti tako lakomisleni i na taj način podcijeniti Crkvu?
Prezirno je otpuhnuo. – Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tako đavolski ozbiljno.
Coralina je htjela odgovoriti, ali joj Estacado nije dao priliku. Umjesto toga ponovno se okrenuo prema Jupiteru i nastavio bez prekida: – A vi? Gospode Bože, pokazati fragment baš Babiju... Jeste li znali da ga je fotografirao? U roku od nekoliko dana pokazao je fotografije gotovo svima u Rimu, a vi govorite o gluposti!
– Doista – promrmljala je Shuvani, nevidljiva iza polica.
Jupiter se nije obazirao na nju. – Zašto bi nam vi htjeli pomoći?
– Recimo zato što sam veliki obožavatelj Piranesijeve umjetnosti. Duboko me pogađa što je jedno od njegovih djela postalo povod za tako strašan zločin. A još uopće nismo razgovarali o smrti tog starog slikara.
Način na koji je to rekao odavao je uvjerenje kako su Jupiter i Coralina krivi za to. Možda je bio u pravu.
– Piranesijev obožavatelj! – rekal je Coralina i pokazala prema vratima. – Najbolje će biti da sad odete, signore Estacado.
– Ne, čekajte!
Shuvani je izašla između polica. U sivom sumraku činila se starijom nekoliko godina.
– Glas razuma? – podrugljivo je upitao Estacado.
Coralina je uzdahnula. – Sumnjam.
– Ja nikad ne bih svoju knjižaru ostavila na cjedilu – rekla je Shuvani. – Ali, ako doista želite pomoći ovoj djeci, onda vas preklinjem da to učinite.
– Bako!
Coralina je djelovala uzbuđeno. – On je...
– Spomenuo je Sljedbenike kaleža – prekinula ju je Shuvani. – Ako iza svega doista stoje oni, trebate prihvatiti svaku priliku koja vam se nudi.
Jupiter i Coralina su se uznemireno pogledali. – Što ti znaš o sljedbenicima?
Starica je spustila glas. – Poznavala sam jednoga od njih.
– Slušajte! – nestrpljivo je rekao Estacado. – Morate se izgubiti i to s fragmentom i s bakrenom pločom. Ja vas mogu odvesti na sigurno mjesto. Vremena za objašnjenje bit će i poslije.
– Zašto bismo vam vjerovali? – upitao je Jupiter.
– Nemate drugi izbor, bojim se. Ako ostanete ovdje, oduzet će vam nalaze silom.
– Možda i vi pripadate njima? – rekla je Coralina. – Možda nas želite izvesti iz grada kako biste nas se na miru mogli riješiti?
– Vjerujete li doista u to?
Estacado je pogledao ljutito. – Biste li mi prije vjerovali kad bih izgledao poput starog ludog uličnog slikara?
Jupiter se uhvatio pri pomisli da Estacado ima pravo. Da se kardinalov brat pojavio u prnjama, sa slijepljenom bradom i prahom krede pod noktima, smatrao bi ga luckastim poput Cristofora.
– Pretpostavljam da nam ne možete dati nikakvo jamstvo – rekao je. – Nešto zbog čega bismo vam lakše mogli vjerovati.
– Ja uopće ne tražim od vas da mi vjerujete – hladno je odgovorio Estacado. – Bit će mi dovoljno ako uvidite da je i mala prilika bolja od nikakve. Sljedbenici neće dugo čekati.
– Idite s njim – rekla je Shuvani. – Ponesite fragment i ploču.
– Što je s tobom? – upitala je Coralina.
– Ja ću ostati u knjižari. Nikad neću napustiti ovu kuću.
– Onda i ja ostajem – rekla joj je unuka odlučnim glasom.
– Ne! Sljedbenici mi neće učiniti ništa nažao.
Shuvani je prodorno pogledala Estacada. – Mnoge stvari govore da se iza svega kriju upravo ti ljudi. Sad znam zašto smo još na životu.
– Oprostite, molim vas.
Jupiter je povukao Shuvani iza polica. Coralina je odmah došla k njima.
– Moraš nam reći sve što znaš.
Jupiter je vidio suze u očima stare Romkinje. Međutim, sad se nije mogao obazirati na njezine osjećaje.
– Otada je prošlo mnogo vremena – umorno je odgovorila. – Dvadeset pet godina, odmah nakon što sam došla u Rim. Bio je tu netko, jedan češki arhitekt. On i ja, mi smo bili... vrlo bliski prijatelji. Poslije sam saznala kako pripada nekoj vrsti tajnoga društva koje se nazivalo sljedbenicima kaleža. Bio je vrlo ljutit kad je doznao da ja to znam. Ubrzo potom prekinuli smo vezu.
– Je li on još uvijek ovdje u Rimu? – upitala je Coralina.
– Da.
Jupiter se ponovno sjetio Babijevih riječi: Shuvani je imala obožavatelja koji je godinama oblijetao oko nje.
– Jesi li ga poslije toga ikad vidjela? – htjela je znati Coralina.
– Samo izdaleka. Ali, znam da je povremeno kupovao knjige od mene, naravno, samo preko neke treće osobe.
– Koliko opasan može biti čovjek koji se ne usudi pogledati u oči svojoj bivšoj prijateljici?
Shuvani je žalosno odmahnula glavom. – To nema veze s tim. On je bolestan. Mislim da ima neku bolest kostiju. Danas se nalazi u invalidskim kolicima.
Jupiter je oštro otpuhnuo. – Kako se zove?
Coralina ga je začuđeno pogledala. Pripovijedao joj je o dvojici muškaraca ispred Cristoforove palače, a sad je pomislila isto što i on.
– Domovoi Trojan – rekla je Shuvani. – Profesor Domovoi Trojan.
– Prvi graditelj Vatikana – iza leđa su čuli Estacadov glas. – Jedan od najmoćnijih ljudi iza pročelja Crkve, iako je on samo svjetovni suradnik Svete Stolice.
– Isto kao i vi, zar ne? – oštro je primijetio Jupiter.
Estacado se nije osvrnuo na tu primjedbu. – Trojan je odgovoran za sve građevinske projekte u Vatikanu. Pod njegovim vodstvom renovirana je Sikstinska kapela i pročelje bazilike Sv. Petra. Gotovo se nikad ne pokazuje u javnosti.
Estacado se namrštio. – Zli jezici u Vatikanu nazivaju ga Albertom Speerom Svetoga Oca.
Coralina je i dalje bila nepovjerljiva. – Poznajete li ga dobro?
– Dovoljno dobro da bih mogao potvrditi riječi vaše bake – rekao je Estacado. – Trojan je jedan od Sljedbenika kaleža, jedan od važnijih ljudi u tom udruženju. Okrenuo se prema Shuvani i dodao: – Vjerujete li da je vas i dvoje vaših štićenika ostavio na miru samo zbog uspomene na vrijeme koje ste proveli zajedno? No, to bi bilo slično njemu. Beznadno je romantičan.
– I zbog toga mi je gotovo simpatičan – rekla je Coralina okrenuvši se prema Estacadu.
Španjolac je izgubio strpljenje. – Dobro, onda ostanite ovdje. Mislim da ćete ubrzo upoznati profesora Trojana.
Htio se okrenuti, međutim, Shuvani se progurala između Jupitera i Coraline i stavila muškarcu na rame svoju tešku ruku. – Čekajte! Oni idu s vama.
– Ne znam... – počeo je Jupiter, ali mu je Shuvani upala u riječ.
– Pobrinut ćeš se da Coralina bude na sigurnom – rekla je gotovo zapovjednički. – Ja sam pogriješila, previše sam griješila. Pomoći ćeš mojoj maloj djevojčici, zar ne?
– Ja više nisam dijete, bako!
Riječi su joj trebale zvučati ljutito, ali Coralina nije mogla potpuno izbrisati tugu iz svojega glasa. Zagrlila je Shuvani. – Dođi s nama. Molim te.
– Ne.
Rekla je samo tu jednu riječ, ali Jupiter je znao da je to njezina konačna odluka. Bila je isuviše Romkinja da bi se mogla tako jednostavno odreći nečega što joj leži na srcu. Unuka i kuća bile su sve što joj je ostalo. Znala je da ne može zadržati Coralinu i zato je bila spremna za knjižaru staviti sve na kocku.
– Ponesite sa sobom fragment i bakrenu ploču – zatražio je Estacado, a kad je vidio kako ga Jupiter gleda, dodao je: – Znam da vam se to ne sviđa, ali postoji samo jedno mjesto na kojem vas i vaš pronalazak mogu zaštititi od Sljedbenika.
– Još nam niste rekli koje je to mjesto – rekla je Coralina.
– Moj dom – odgovorio je Estacado. – Vatikan.
Prije nego što je Jupiter mogao bilo što reći, Shuvani ga je molećivo uhvatila za ruku.
– Molim te – prošaputala je tiho.
Kiša je i dalje padala. Velike kapi kiše udarale su po vjetrobranu crnoga mercedesa koji je Estacado vozio prema sjeveru. Pokraj njih klizili su noćni nizovi svjetala, mutni zbog kiše, uokvireni treperavim vjenčićima zraka.
Jupiter je sjedio na suvozačevu mjestu. Stisnuo je desnu ruku i položio je na džep kaputa u kojem se nalazila kožna vrećica s fragmentom zbog kojega je Babio morao umrijeti. Prvo je ispod oka promatrao Estacada, ne skrećući pogled s ceste, ali nakon prvoga kilometra više se nije usudio kradomice gledati Španjolca sa strane.
– Znam da vam se vaš položaj čini paradoksalnim – rekao je Estacado, ne skrećući pogled s ceste. Stražnja svjetla s vozila pred njima rasprsnula su se na mokrom vjetrobranu na crvene komadiće. – Možda mislite da je Vatikan za vas najopasnije mjesto. Ali, vjerujte mi, tamo vas neće tražiti. A pogotovo neće tražiti vaše blago.
– Što vi znate o fragmentu? – upitala je Coralina i nagnula se naprijed između prednjih sjedala. Bakrena ploča, umotana u kožu, nalazila se pokraj nje na stražnjem sjedalu.
– To je dio predmeta koji sljedbenici jednostavno nazivaju kalež.
– Nešto kao svetinja?
– Neka vrsta relikvije – ispravio se Estacado. – Vrlo star predmet koji se prije mnogo vremena razbio na nekoliko dijelova. Sljedbenici su stoljećima skupljali fragmente i sad ih imaju sve osim toga jednoga.
– Kako to da se fragment nalazio u Piranesijevoj tajnoj prostoriji? – upitao je Jupiter.
– Zato što je i on nekoć bio član saveza – odgovorio je Estacado. – Ali, strpite se još malo. Reći ću vam sve o sljedbenicima i kaležu, kad budemo imali malo više mira.
Kao da je netko htio naglasiti njegove riječi, pred njih je iz sporedne ulice dojurila tamna vespa, presjekla im put i munjevitom brzinom nestala u kiši. Estacado je naglo zakočio kako bi izbjegao sudar.
Jupiter se uplašio jednako kao i Coralina, ali se trudio sakriti uzrujanost. Kad je Estacado ponovno počeo brže voziti, upitao ga je: – Kakvu pomoć očekujete od nas? Bakrenu ploču? Fragment? Ili oboje?
– To već imam, nije li tako?
U Estacadovim se očima pojavio ironičan osmijeh kad je odgovorio Jupiteru. – Ako sam doista zaslužio vaše nepovjerenje, zar ne mislite da bi mi bilo lakše doći do oba predmeta, i to baš sad, u ovom trenutku?
Jupiter je neprimjetno stisnuo kožnu vrećicu u džepu kaputa. – Morali biste se riješiti dva leša. Ludog uličnog slikara sigurno se može baciti u rijeku da nitko ne posumnja u vas, ali s nama bi to moglo biti malo teže.
Španjolac se nasmiješio. – Da sam ja dao ubiti toga Cristofora, onda ga sigurno ne bi našli.
– To je smiješno – ljutito je rekla Coralina – ali sad prvi put vjerujem u to što govorite.
Prešli su preko mosta Umberto, vozili pokraj Palače pravde i na kraju sa Via Crescenzio skrenuli u Via di Porta Angelica koja se pruža uz istočnu stranu Vatikana. Zidine crkvene države na tom su mjestu sigurno bile visoke pet ili šest metara, a na njima se nalazila još i rešetkasta ograda visine čovjeka, s oštrim čeličnim šiljcima. Bez odgovarajuće opreme bilo je nemoguće prijeći preko nje, ni izvana ni iznutra. Osim toga, stražari u odorama držali su na oku svaki dio zidina.
Na kraju ulice, neposredno pred prolazom prema kolonadama Trga Sv. Petra, na desnoj je strani bila smještena dugačka vojarna švicarske straže. Neposredno pred njom nalazila su se velika željezna vrata, omeđena stupovima na kojima su sjedila dva kamena orla i nadgledala ulicu. Vrata Sv. Ane bila su još širom otvorena, iako je već bilo kasno.
Čuvala su ih dva stražara, koji su prepoznali Estacada i propustili ga ne obraćajući pozornost na njegove suputnike. Nakon što je mercedes prošao kroz vrata, Jupiter je ugledao još nekoliko muškaraca, visoka rasta u paradnim odorama švicarske straže. Pištolji, koji su im visjeli na remenu prebačenom preko ramena, bili su u neskladu s njihovom maštovitom odorom.
– Jeste li, zapravo, znali – upitao je Estacado polako vozeći auto po popločenim ulicama crkvene države – da se upravo ovdje, gdje se poslije izgradio Vatikan, nalazila golema etruščanska nekropola? Rim je osnovan 750. prije Krista, ali su se gradske kuće u to doba nalazile isključivo na desnoj obali Tibera. A ovdje, na lijevoj strani, nije bilo ničega. Kad su Latini pokušali ovdje uzgojiti vinovu lozu, uspjeli su dobiti samo kiseljak. Tacit je to lijepo rekao: Kad piješ vatikansko vino, piješ otrov.
Estacado se nasmiješio. – To vrijedi još i danas.
– Čini se da se ovdje osjećate kao kod kuće – primijetila je Coralina.
Estacado je na njezine cinične riječi odgovorio vragolastim pogledom u zrcalu. – Kad su Etruščani 650. godine prije Krista osvojili Rim, na ovome su području pokapali svoje mrtve. Zanimljivo je da je nekoliko stoljeća poslije baš ovdje sahranjen Petar. Kad su u četvrtom stoljeću nad njegovim grobom izgradili baziliku, vjerojatno nisu ni slutili da je to područje još u pogansko doba i u doba mnogoboštva bilo sveto tlo.
Jupiter ga gotovo nije ni slušao. Nemirno je gledao kroz okna po kojima se slijevala kiša. Kao većina posjetitelja Rima i on je prije mnogo godina razgledao baziliku Sv. Petra i sudjelovao u obilasku vatikanskih vrtova. Međutim, predjeli kroz koje su sad vozili, bili su mu nepoznati; bili su zatvoreni za javnost. Ipak, mjestimice je prepoznao neke zgrade koje je vidio na fotografijama ili na televiziji. Prošli su pokraj dojmljive okrugle zgrade Vatikanske banke i, odmah iza nje, papinske palače gdje su se na gornjim katovima nalazile papine privatne odaje.
– Sve što se zna o Etruščanima, zna se po njihovim grobovima – nastavio je Estacado, očito poučavateljski raspoložen. – U grobovima su nam ostavili tragove civilizacije, tragove njihova života, njihove čarolije. Oni su bili tajanstven narod i vrlo su mnogo znali o svijetu u kojemu su živjeli.
Estacado je dovezao auto do nadsvođenih vrata u podnožju visokog zdanja, okrenuo ga i parkirao tako da mu se desna strana zaustavila nedaleko od nekoga drveća i grmova. – Iziđite, molim vas, i brzo se sakrijte u sjenu drveća. Ne želim da vas netko slučajno prepozna.
Jupiter je pogledao Coralinu preko ramena. Kimnula mu je glavom: Sve u redu, ne brini. Uspjet ćemo.
Izašli su iz kola i zavukli se među grane koje su visjele gotovo do tla. Zabrinuto su gledali kako je Estacado još neko vrijeme ostao u kolima, uzeo mobilni telefon u ruku i pritisnuo neko dugme. Izgovorio je nekoliko riječi, zadovoljno kimnuo glavom i izašao van.
– S kim ste razgovarali? – upitao ga je Jupiter.
– S jednom povjerljivom osobom – odgovorio je Estacado. Jupiter je počeo shvaćati kako Španjolac uživa u svojoj tajnovitosti. – Sve je spremno za vas.
Kroz teška drvena vrata odveo ih je u nadsvođeni hodnik. Jupiter je nosio bakrenu ploču, Coralina je bila stalno u njegovoj blizini. Nisu razgovarali, samo bi si s vremena na vrijeme dobacili kratke ohrabrujuće poglede.
Skrenuli su iza mnogo uglova i nisu sreli baš nikoga. Hodnici su bili u raspršenom polumraku, svjetla su gorjela na velikim razdaljinama. Estacado im je objasnio kako nije htio upaliti glavno svjetlo da ne izazove nepotrebnu pozornost.
U osamljenim udubinama stajali su kipovi svetaca i gledali ih očima u kojima nije bilo zjenica. Coralina se nesvjesno stisnula uz Jupitera. Kad ju je primijetio, ona se ponovno odmaknula.
S druge strane prozora bilo je dvorište s malim travnjakom. – Papagajsko dvorište – objasnio im je Estacado.
– Poznajem tu zgradu – Coralina je šapnula Jupiteru. – Ovamo sam donijela nekoliko knjiga za kardinala Merendu. Kako mi se čini, nalazimo se usred Vaticane.
– Vatikanska knjižnica – potvrdio je Estacado koji je čuo njezine riječi. – Ovo je, takoreći, carstvo mojega brata. Odmah ćete biti na sigurnom.
Poveo ih je dolje širokim stubištem na kraju kojega se nalazio hodnik sa sivim podom od linoleuma. – Jedna od mnogih podrumskih etaža knjižnice – objasnio je Estacado. – Savjetujem vam da ovdje dolje ne hodate sami – mogli biste zalutati.
Zašli su za još nekoliko uglova, sišli još jedan kat niže i na kraju stigli u prostoriju sa širom otvorenim vratima. Prigušena svjetlost ulazila je kroz vrata bacajući žuti pravokutnik na pod hodnika.
– Tako – rekao je Estacado – stigli smo. Ovdje možete ostati preko noći. Možete ostati i nekoliko dana, ako želite.
Jupiter je zastao na ulazu. – Pretpostavljam da ploču želite ponijeti sa sobom.
– Mislim da to nije potrebno.
Estacado se blago nasmiješio. – Možda će vam predstavljati zadovoljstvo da sutra ujutro zajedno sa mnom pregledate vrijedan predmet. Možda bih vam mogao svratiti pozornost na nekoliko zanimljivih pojedinosti koje još niste primijetili.
– Mislite li na ključ? – upitala je Coralina izravno. Jupiter je pomislio na otisak koji je dala načiniti i pitao se zna li Estacado za to.
Španjolčev se pogled na trenutak usmjerio nekamo u daljinu. – Ključ, da – rekao je zamišljeno. – O tom će biti govora, nedvojbeno.
Jupiter i Coralina ušli su u sobu. Bila je to velika prostorija, prevelika za dvije osobe. Netko im je pripremio ležajeve na dva kreveta na rasklapanje. Kako sve ne bi nalikovalo ćeliji, na jednom se stolu nalazio raskošan buket cvijeća. Jupiteru je to izgledalo kao da ga je netko upravo donio s kakvoga pogreba. Coralina se sagnula i pomirisala jedan cvijet.
– Svježe – rekla je ravnodušno.
– Sad ću vas ostaviti same – rekao je Estacado. – Iza zastora ćete naći umivaonik, zahod i tuš. Prije su ovamo dovodili učenjake iz zabačenih područja kršćanskoga svijeta, muškarce iz Afrike i Azije, koji su studirali u Vaticani. U međuvremenu i oni, naravno, spavaju u službenim zgradama za goste.
– Hoćete li nas zaključati? – upitala je Coralina, a Jupiter je lakonski dodao: – Zbog naše vlastite sigurnosti, naravno.
– Zašto bih to učinio?
Estacado je djelovao začuđeno. Odmahnuvši glavom izašao je na hodnik i u prolazu im pokazao ključ koji se nalazio s unutarnje strane vrata.
Poželio im je laku noć i potom ih ostavio same. Još neko vrijeme osluškivali su korake koji su postajali sve tiši u hodnicima bez žive duše i na kraju je zavladala potpuna tišina.
Jupiter je tražio mjesto za bakrenu ploču, a na kraju ju je jednostavno položio na stol. Pritom je skoro prevrnuo vazu s cvijećem, ali ju je Coralina brzim pokretom ruke uhvatila. Bio je zapanjen brzinom njezine reakcije.
– I što sad?
Sjela je na drvenu stolicu bez ukrasa. – Sad smo upravo tamo gdje nismo nikad željeli dospjeti.
Jupiter je zamišljeno kimnuo glavom, potom je prišao vratima i pozorno ih zaključao kako ne bi izazvao jeku u podzemnim hodnicima.
Coralina je izvadila mobilni telefon i htjela upisati Shuvanin broj, ali se razočarala pogledavši zaslon.
– Nema signala – rekla je tiho i razočarano bacila napravu na jedan od kreveta.
Jupiter je uzdahnuo i bacio se na drugi krevet. – Zar si očekivala što drugo?
Coralina je stavila laktove na rub stola i poduprla lice rukama. Nijemo je gledala u Jupitera, nije rekla ni riječ, samo ga je promatrala i, činilo se, pokušavala mu čitati misli.
Nije mu rekla je li joj se svidjelo što je otkrila. Poslije je sklopila oči i zaspala u tom položaju, ukočena poput kipa iz gornjih katova. I jednako tako zagonetna.



9 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:15 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Sedmo poglavlje

Janus


Jupiter se probudio ne sjećajući se da je uopće zaspao. Na sebi je još uvijek imao kaput, ležao poprijeko na krevetu i strašno se smrzavao.
Kroz otvorena vrata podrumske prostorije dolazio je hladan zrak donoseći sa sobom blag miris terpentina.
Jupiter je rukom opipao kožnu vrećicu. Još mu je bila u džepu kaputa. I ploča je nedirnuto ležala na stolu.
Coraline nije bilo.
Više nije sjedila za stolom, a i krevet joj je bio netaknut. Pozvao ju je po imenu u smjeru zastora, ali ondje se ništa nije ni pomaknulo.
Uzbuđeno je skočio i pojurio prema vratima. Hodnik je bio prazan. Stropne svjetiljke bacale su stožasto svjetlo na linoleum u dalekim razmacima. Između njih hodnik je bio mračan, kao da su dijelovi poda utonili u crne ponore.
– Coralina?
Nije bilo odgovora.
Uhvatio ga je paničan strah. Dopustili su da ih Estacado dovede ovamo poput stoke za klanje, a sad su došli njegovi ljudi i...
Ključ se nalazio s nutarnje strane vrata.
Jupiter ga je usput pogledao, ali kad je samo trenutak poslije shvatio što to znači, obuzela ga je jeza.
Coralina je svojevoljno izašla iz sobe. Je li čula nešto neobično? Možda ju je netko izmamio iz sobe? Ne, probudila bi ga u oba slučaja.
Odjednom je shvatio. U mislima su mu se odmotavale slike iz njegove prve noći u Rimu, kad ju je ugledao gore na krovu, udaljenu samo za nekoliko centimetara od smrtonosnoga pada u ponor.
Ponovno je mjesečarila. I to baš sada, na ovome mjestu!
Pogledao je na svoj sat. Nekoliko minuta do jedan. Nije dugo spavao. Ako ga je probudio šum koji je izazvala Coralina, onda nije mogla biti daleko. Ali, zar je u tom slučaju ne bi morao vidjeti vani na hodniku? Moguće je, dakle, da hoda već dulje vrijeme.
Opsovao je i pohitao k stolu te učinio nešto skroz-naskroz bespomoćno: uzeo je bakrenu ploču i gurnuo je pod madrac svojega kreveta. Svatko tko bi je tražio, otkrio bi je odmah, ali nakon svega što se dogodilo, nije je htio ostaviti na stolu. Kožnu je vrećicu zadržao u džepu kaputa. Ako je Estacado bio u pravu, sljedbenicima je stalo samo do fragmenta pa bi im otkrivanje ploče samo smanjilo potpunu pobjedu.
Izvadio je ključ iz brave, zaključao vrata izvana i pošao na desnu stranu. Nije znao je li Coralina otišla u istom smjeru. Potpuno se oslonio na svoj instinkt. I na veliko sudjelovanje sreće.
Kraj hodnika nije se mogao vidjeti zbog izmjenične igre svjetlosti i sjene. S obje strane nalazila su se bezbrojna vrata, vjerojatno od arhiva knjižnice. Sva su bila zatvorena.
Na kraju je došao do vatrostalne čelične pregrade koja se pomicala kotačem kao u kakvoj podmornici. Pregrada je bila širom otvorena.
Iza nje se nalazila podzemna dvorana. Na policama, koje su dosezale do stropa, bile su tisuće i tisuće knjiga. Miris prastaroga papira i ispucalih kožnih uveza gotovo ga je omamio.
Jupiter je pokraj ulaza pronašao staromodan prekidač na okretanje s kojim se moglo uključiti glavno osvjetljenje. U početku se činilo da osvjetljenje stvara više sjena nego svjetlosti.
– Coralina? – prošaputao je, ali nije dobio odgovor. Nešto je bilo drukčije u toj dvorani i trebalo je proći neko vrijeme dok nije shvatio o čemu je riječ: za razliku od podrumskoga hodnika, ovdje nije bilo jeke, čak se nije čulo ni kako mu koraci odzvanjaju. Police s knjigama, poredane poput lijesova u kakvoj grobnici, gutale su svaki šum.
Polako je prolazio hodnikom između niza polica s desne i lijeve strane i osvrtao se s vremena na vrijeme. Ali svaki put, kad je povjerovao da vidi nekakav pokret, ne bi otkrio ništa osim vrtloga prašine pod svjetlom koje je dolazilo sa stropa. Dalje iza njega odvajali su se uski sporedni prolazi, ali on se ustručavao dublje prodrijeti u taj labirint prastaroga znanja.
Nelagoda, koju je osjetio još one noći u Shuvaninoj knjižari, sad se umnogostručila. Uznemirivala ga je velika količina knjiga. Bilo mu je kao da bi ga milijuni argumenata između korica knjiga mogli navesti na nešto što nije želio učiniti. Knjige su bile dio njegova zanimanja, ali to ga nije sprečavalo da ih voli i mrzi istodobno. Kao što netko izbjegava velike skupine ljudi, tako je i Jupiter izbjegavao veće količine knjiga na jednome mjestu. Osjećao je prema njima odbojnost kakvu netko osjeća prema hipnotizerima. Poznavao je njihovu moć zavođenja i mijenjanja ljudi, utjecanja na ljude. Potajno je imao iracionalnu sumnju da uopće nije bilo potrebno otvarati ih kako bi se oslobodio duh iz boce.
Nakon više od dvadeset metara i desetak odvojaka nije otkrio nikakav Coralinin trag pa je stoga odlučio zaći dublje u labirint polica s knjigama, ne obazirući se na svoju nesigurnost. Pomislio je na Dedala i na Arijadnino lukavstvo i poželio nit sličnu onoj koju je ona dala svojem ljubljenom Tezeju, ili, kad bi mogao birati, nekakvu suvremenu inačicu. A kad je već bilo riječi o željama, kako bi bilo s oružjem s kojim bi, u slučaju nužde, mogao udariti? Nešto što nije bila teška, stara knjiga, koja bi, kad bi je dodirnuo, mogla na čovjeka djelovati poput mračne, pretpovijesne kletve.
Skrenuo je desno, u jedan od sporednih prolaza – deveti ili deseti na toj strani – i nakon nekoliko metara stigao do križanja. Još više knjiga. Jedan svezak na drugom i tako u beskraj. Odjednom se osjećao malenim i i ranjivim.
– Coralina?
Pozvao ju je po imenu dva ili tri puta, ali bez uspjeha. Gdje li se samo sakrila?
Još jedno križanje. Ponovno je skrenuo udesno, jer mu je njegov smisao za snalaženje u prostoru govorio da će tako kad-tad stići do ulaza u dvoranu ili, u najmanju ruku, do jednog od zidova koji su sad bila skriveni iza polica visokih do stropa.
Ubrzo mu je postalo jasno kako na taj način nikad neće pronaći Coralinu. Možda se vratila i već odavno leži u krevetu. Pripovijedala mu je kako joj se to često kod kuće događalo. Ujutro bi se probudila u svojoj spavaćoj sobi i samo je po sitnicama zaključila da je mjesečarila po noći. Možda je tako bilo i danas. U tom će se slučaju oboje smijati i pričekati dok se ne pojavi Estacado kako bi s njim proučili tajne na bakrenoj ploči.
Naravno, pod uvjetom da Coralina doista leži u krevetu. Međutim, nešto je govorilo Jupiteru da nije tako. To bi bilo prejednostavno, a posljednjih dana ništa nije bilo jednostavno, ni njegova zadaća u Rimu, ni sjećanja na Miwu, pa ni osjećaji za Coralinu. Odjednom je shvatio kako nije za nju samo zabrinut, nego mu ona i nedostaje, nedostaje mu njezin osmijeh, njezina ozbiljnost, njezina ciničnost, njezini zajedljivi odgovori. Je li to već bio utjecaj knjiga oko njega? Jesu li ga knjige navodile na takve misli? Površno je pogledao najbližu knjigu. Nema Romea i Julije, nema velikih ljubavnih romana. Samo latinski naslovi, knjige u kojima je riječ o nauku vjere, o dogmama i njihovu tumačenju. Ne, nisu mu nedostajale knjige. Nedostajala mu je Coralina, zato što ju je volio i odjednom mu to više nije bilo teško priznati.
A onda su se odjednom ugasila svjetla.
Tama se proširila među policama s knjigama. Sjene su postajale veće, dublje, prijeteće. Jupiter se nagonski uhvatio za potporanj jedne police, držao ga čvrsto poput brodolomnika koji se boji da će ga tama odnijeti kao oceanski val pa će plutati u moru knjiga, knjiga, knjiga.
Svjetlo za nuždu bilo je vrlo slabo, dolazilo je izdaleka i izgledalo poput roja kukaca, a svjetiljke su bile predaleko jedna od druge te su osvjetljavale samo svaki treći ili četvrti sporedni prolaz.
Na kraju, nakon manje od minute, i one su se ugasile.
Tama je bila potpuna. Okolica je utonula u mrak i tek je sada Jupiter shvatio da se nalazi dva kata ispod zemlje, na mjestu koje nije moglo biti mračnije. Ponovno je dobio napad panike. Bio je okružen milijunima knjiga, uhvaćen u grobnici od papira, a uopće nije imao pojma u kojem bi smjeru trebao poći. Bio je crni mrak, onakav od kakvoga se djeca boje kad silaze u podrum, tama koju nikad ne doživljavaju, samo je se uvijek boje, imaginarna opasnost iz njihove mašte. Ali ovdje, u ovoj dvorani, mrak je odjednom postao uhvatljiv, moglo ga se iskusiti, izbacio je na površinu Jupiterove stare strahove iz djetinjstva, izravno iz čekaonice njegove podsvijesti. Nekoliko je trenutaka strašno drhtao, a onda mu je ponovno nadvladao razum i prisilio ga na razmišljanje.
Svjetla nije bilo. Netko ga je isključio.
Coralinino mu je ime bilo na usnama, ali u posljednjem je trenutku odlučio ne izgovoriti ga. To nije mogla biti Coralina. Možda je u snu mogla okrenuti prekidač glavnoga osvjetljenja, ali nikad ne bi uspjela doći do osigurača za osvjetljenje za nuždu. Netko je namjerno isključio sva svjetla. Netko, tko je znao da je Jupiter ovdje.
Oprezno je pipao policu uza zid, osjetio je pod prstima hladnu kožu na hrbatima knjiga i s naporom razmišljao kako bi se najbrže vratio na glavni ulaz. Dva puta je skrenuo udesno. Ako na slijedećem križanju opet skrene udesno, sigurno će doći do središnjega prolaza pa čak i ako police nisu poslagane na uobičajeni način poput polja na šahovskoj ploči, s uzdužnim i poprečnim prolazima koji su se križali pod pravim kutom.
Ne izluđuj samoga sebe!, zapovjedio si je. No, svaki je glas razuma bio besmislen. Ako mu njegova moć predočavanja bude htjela stvarati poteškoće, onda će to i učiniti.
Kakvi su to bili šumovi, tihi, vrlo udaljeni? Zvučalo je kao brzo udaranje čekićem... kao topot! Topot potkova!
Zastao je, ukočio se i osluškivao.
Sad više nije bilo ničega. Nije više ništa čuo, niti udarce potkova, niti ljudske korake. Knjige su gutale svaki zvuk, čak mu je i vlastito disanje zvučalo strano i mehanički.
Evo ih opet! Potkove! Nije se varao. Zvučalo je poput galopa ratničkoga konja, koji je još bio daleko, ali je dolazio sve bliže i bliže.
I ponovno je sve utihnulo.
Umišljaš si nešto, ukorio se. Sve to što čuješ postoji samo u tebi. Budi miran, idi dalje, ne daj glasa od sebe. Inače bi netko mogao čuti tebe. Na primjer, onaj tko je isključio svjetlo. Netko tko te pratio!
Pod prstima je osjetio da je došao do kraja police. Nekoliko je trenutaka pipao u prazno, a onda je odjednom dotaknuo nešto mekano, nešto toplo, podatno. Naglo je povukao ruku natrag, ali netko ga je čvrsto uhvatio za gležanj. Tanki prsti. Ženski prsti.
– Coralina? – prošaputao je odahnuvši.
– Psst – rekla je. – Budi miran.
– Što se događa?
– Netko je ovdje.
Ponovno je oslušnuo u tamu. Prvo nije čuo ništa, ali tada, sasvim polako, postalo mu je jasno da su se doista čuli šumovi, tihi i jednolični, gotovo stopljeni s ritmom njegova disanja. Koraci! Najviše dva ili tri reda polica dalje od njih.
Mogao je samo naslutiti Coralinine obrise, ali ona ga je i dalje držala za ruku. Vodila ga je, a istodobno se i oslanjala na njega. Slušao ju je kako diše, međutim, činilo se kao da zadržava dah, tolika je bila tišina oko njih. Za razliku od nje, sam je sebi djelovao glasno i nespretno. Srce mu je jako i glasno udaralo u grudima poput mehanizma kakvog antiknog sata.
Koraci su dolazili s lijeve strane pa su oboje oprezno krenuli u suprotnu smjeru. Nakon nekoliko metara naletjeli su na policu s knjigama koja zapravo nije smjela biti tu ako je Jupiterova teorija o sustavnom poređaju polica bila točna.
Bili su prisiljeni okrenuti se na lijevu stranu. Coralina je maknula ruku s njegove podlaktice, a on je iskoristio priliku i uhvatio je za ruku. Nastavili su šutke ići naprijed, zastajali s vremena na vrijeme kako bi oslušnuli korake neznanca koji se nalazio negdje u tami. Više ga nisu mogli čuti, nisu čuli ni korake ni šuštanje odjeće.
Dočekao ih je na sljedećem križanju, bez riječi, nepomično. Jupiter ga je prvi primijetio, osjetio je njegovu prisutnost, a nije ga zapravo ni vidio. Naglo je zastao, povukao Coralinu natrag i glasno upitao:
– Tko ste vi?
Coralina mu je čvršće stisnula ruku. – Jupiteru, što je...
– Ime mi je Janus – rekao je muški glas s udaljenosti manje od dva metra.
– Janus? Je li to prezime?
– Samo Janus – rekao je čovjek. – Pođite za mnom!
– Da pođemo za vama?
Jupiter se gorko osmijehnuo. – Možda ćete nam prije objasniti što želite od nas.
– Želim vam spasiti život.
Glas mu je bio osoran, prava suprotnost Estacadovom uglađenom glasu.
– Možda se varam – hladno je rekla Coralina – ali riječi “spasiti život” od jučer su u pretjeranoj upotrebi.
– Šaljivi ste – odgovorio je čovjek bez trunke vedrine. – Pitanje je koliko dugo. Ja sam isključio glavno osvjetljenje da se s hodnika ne vidi da ste ovdje, ali nisam isključio osigurač osvjetljenja za nuždu. To su učinili oni. A to znači da će ubrzo biti ovdje.
– Sljedbenici kaleža?
– Estacadovi koljači, bez obzira kako su si ime dali.
Više od vlastite uznemirenosti i brige za Coralinu Jupitera je smetala činjenica što nije mogao vidjeti sugovornika. Jedno je bilo vjerovati strancu, a sasvim drugo nevidljivu čovjeku.
– Dođite – rekao je Janus i načinio korak prema njima u mraku. – Nemamo više vremena.
– Navedite samo jedan razlog zbog kojega vam trebamo vjerovati.
– Estacado vam je lagao. Pogriješili ste što ste mu povjerovali.
– Zašto bismo trebali onda ponoviti istu pogrešku? – prkosno je upitala Coralina.
– Ako dulje ostanete ovdje, onda će vam prvi put biti i jedini put. Nećete više imati prilike donijeti nijednu odluku.
– To je besmislica – rekao je Jupiter. – Estacado nas je mogao već odavno ubiti.
– Estacado nije Landini – odgovorio je Janus, a Jupiter se trgnuo pri spomenu toga imena. – Landini radi bez razmišljanja. On je dao ubiti slikara prije nego što se Estacado stigao umiješati. Estacado ne voli sirovu silu. On ubija, ali to čini sa stilom i nikad ne bi dopustio da mu ubojstvo pomuti planove. Zbog toga vas je doveo ovamo, na sigurno, kako bi vas maknuo iz javnosti i imao dovoljno vremena učiniti s vama ono što je smislio. – Janus je zastao, a potom dodao: – U svakom slučaju, ima jedan problem. Upravo u ovom trenutku njegovi ljudi pretražuju vašu sobu. Međutim, oni neće naći ploču.
– Ona je... počeo je Jupiter, ali ga je Janus prekinuo.
– Nije više ondje gdje ste je sakrili – rekao je Janus. – Ja sam je za prvu ruku sakrio na jedno mjesto u blizini.
– Ploča je kod vas? – upitala je Coralina.
– Vjerujte, kad sve shvatite, bit ćete mi zahvalni za sve što sam učinio... A sad konačno pođite za mnom!
Jupiter je u mraku stiskao Coralininu ruku i poželio vidjeti njezino lice. Rado bi s njom podijelio odgovornost za odluku. Ali kako je Coralina i dalje šutjela, on je upitao: – Kamo nas vodite?
– Najprije vas vodim odavde, na mjesto gdje vas sljedbenici neće tražiti.
Coralina je uzdahnula. – O.K. – rekla je tiho – idemo.
Jupiter je osjetio kako se trgnula.
– Ne plašite se – zamolio ih je Janus. – Uzet ću vas za ruku i izvesti vas van.
– Slažem se – odgovorila je.
Neobični stranac očito se dobro snalazio u mraku. Doduše, nekoliko puta su zalutali, ali su na kraju ipak došli u središnji prolaz. Pregrada je još bila otvorena. Svjetla na hodniku su se ugasila, ali u daljini su se vidjele male svjetlosne točke. Bile su to džepne svjetiljke. Janus je, dakle, bio u pravu. Estacadovi su ljudi pretraživali njihovu sobu.
– Brzo, požurite!
Janus ih je izveo na hodnik, ali već nakon nekoliko metara skrenuo je lijevo i zajedno s njima sišao u drugi hodnik. Odmakli su oko dvadeset koraka kad su se ponovno upalile svjetiljke za nuždu i obasjale ih slabom mutnom svjetlošću.
Estacadovi su ljudi sigurno ponovno uključili osigurače kako bi si olakšali potragu za Jupiterom i Coralinom.
Sad su prvi put vidjeli svojega vodiča. Janusov oštar glas davao je krivu sliku o njemu. Bio je niži od Coraline, imao je široka ramena i nekoliko kilograma previše. Kosa mu je bila bijela kao snijeg i raščupana; sigurno nije mjesecima vidio frizera. Na lijevom obrazu imao je ožiljak koji nije dobro zarastao. Ožiljak se nastavljao i na vratu te se gubio u visokom ovratniku crnoga pulovera. Jupiter je ocijenio da bi čovjek mogao imati pedeset godina i zbog toga mu nikako nisu pristajale visoke sportske cipele koje je nosio. Na sve to imao je i ružnu groznicu na usnama.
– Ovdje – prošaputao je Janus i pokazao prislonjena vrata. Iza njih se nalazila nekakva ostava, pretrpana odbačenim policama i kartotekama. Uzak put vodio je do suprotnoga zida.
– Oprez, pazite da ne padnete – rekao je Janus i zaustavio se. Jupiter i Coralina ugledali su četvrtast otvor na podu.
– Kamo vodi ovaj otvor? – upitao je Jupiter.
– Što mislite, kamo vodi? – zlovoljno je uzvratio Janus. – Naravno, kat niže! U stari hodnik za dopremu hrane.
– Koliko ovdje ima podzemnih katova?
Janus se tajnovito nasmiješio pri čemu je ožiljak dobio oblik čudne kuke. Nije odgovorio.
– Skočite – rekao je Jupiteru i pokazao tamni otvor na podu – a onda vi – rekao je Coralini.
Jupiter je negodovao. – Vi ozbiljno očekujete da ćemo skočiti u rupu kojoj ne vidimo dno?
– Ja bih vas gurnuo unutra kad bih bio viši za glavu – ljutito je odgovorio Janus. – Ili za dvije.
Jupiter je primijetio da je Janus dojmio Coralinu. Činilo se da joj se svidio, za razliku od ljigavoga Estacada. Odvojila se od dvojice muškaraca i stala na rub otvora te preko ramena rekla Jupiteru: – I tako nemamo što izgubiti, zar ne?
– A što je s našim životima? – rekao je, ali nje više nije bilo. Nagonski je pružio ruke, ali je uhvatio u prazno. Istodobno je čuo kako je Coralina stigla dolje.
– Sve je u redu – prošaputala je prema njemu.
Janus se posprdno nasmiješio Jupiteru, a potom mu kimnuo glavom da pođe za Coralinom. – Skočite već jednom!
Jupiter je uzdahnuo i skočio u dubinu.
Pad je bio kraći nego što je očekivao. Coralina ga je uhvatila za ruku, iako to nije bilo potrebno. Ipak, nije imao ništa protiv toga. Zajedno su stali u stranu kako bi napravili mjesta za Janusa koji je skočio za njima.
– Ja ne mogu odavde navući poklopac na otvor – rekao je kad se našao pokraj njih. – To znači da će oni prije ili poslije otkriti kojim smo putem otišli. Dakle, moramo se požuriti.
I dolje su bila svjetla za nuždu, ali na takvim razmacima da su više smetala nego pomagala. Ipak, izgleda da je Janus dobro poznavao svaki metar toga podruma jer ih je bez teškoća nastavio voditi kroz mrak. Na jednom mjestu morali su proći kroz otvorenu željeznu rešetku koja je bila učvršćena u zidu u visini grudiju; na drugome su mjestu morali sići niz hrđave ljestve koje su vodile kat niže – četvrti otkako su sišli s Estacadom.
– Čuješ li ovo? – Coralina je upitala Jupitera.
Janus ga je preduhitrio. – To je voda. Približavamo se podzemnom spremniku. Kad stignemo do njega, bit ćemo na sigurnom.
Ubrzo su izašli kroz nekakav otvor na širok kameni oluk. Iz suprotnoga zida slijevao se u dubinu širok mlaz vode koja se nakon nekoliko metara skupljala u tamnom bazenu. Kad se Jupiter osvrnuo oko sebe, ugledao je na zidu bezbroj metalnih cijevi od kojih su neke imale promjer odvodnoga kanala, a neke nisu bile deblje od njegove podlaktice. Izlazile su iz vode i nestajale u stropu iznad njih.
Buka koja je dolazila od umjetnoga vodopada na drugoj strani bila je zaglušujuća.
– Moramo ostati ovdje neko vrijeme – povikao je Janus kako bi nadglasao grmljavinu vodopada. – Sat vremena, možda i dva sata. Poslije toga mogu vas pokušati odvesti natrag.
Coralina je zabrinuto smrknula čelo. Jupiter je vidio po izrazu njezina lica kako misli na Shuvani. – Moramo ići kući! Ako je Estacado tako opasan kako vi kažete, onda moram upozoriti baku.
– Do daljnjega ćete ostati u Vatikanu – odlučno je rekao Janus. – Ukoliko želite ostati živi.
– Zašto zapravo svi misle da smo najsigurniji u lavljoj spilji? – neraspoloženo je upitao Jupiter.
– Zato što lav rijetko traži plijen u vlastitu skrovištu.
– Ali oni znaju da smo ovdje – usprotivio se Jupiter. – Estacado nas je sam doveo ovamo.
– Mislit će da sam vas uspio izvesti iz Vatikana. On zna da smo u prednosti i pojačat će stražu na svim vratima.
Janus se hladno nasmiješio. – Ne gledajte me tako. On ima moć za takvo što. Ali, ljutito će slutiti kako ste uspjeli otići u grad. Poznajem ga. Znam kako razmišlja.
Obratio se Coralini. – A što se tiče vaše bake... neće joj se ništa dogoditi. Estacado je bacio oko na fragment i bakrenu ploču, a ne na staričin život. Dok ste vas dvoje ovdje, ona je sigurna. Vjerojatno će dati nadgledati kuću, možda će poslati k njoj nekoliko ljudi kako bi vas potražili. Ali, kao što sam rekao, Estacado drži do stila. On ne ubija naslijepo i mora se priznati da nije osvetoljubiv. Ima potpun nadzor nad sobom.
Janus je govorio sve tiše jer je bilo naporno nadglasavati se s vodopadom. – Poslije ćemo razgovarati o tome, kad se udaljimo od ove buke.
Coralina je molećivo pogledala Jupitera. Janusovo objašnjenje nije umanjilo njezinu zabrinutost za baku.
Jupiter si je morao priznati da se najmanje bojao za staricu. U ovom je trenutku ponaprije mislio na Coralinu i sebe. Zanimalo ga je tko je bio Janus i kakvom je cilju težio. U svakom slučaju, bakrena je ploča već bila u njegovim rukama, a i do fragmenta će sigurno lako doći. Ipak, on ih je spasio, ili je barem to tvrdio. Ali, kakve su dokaze imali za to što je govorio? Samo nekoliko svjetala na dalekom kraju hodnika.
Jupiter se odjednom sjetio topota potkova iza polica s knjigama. Nije ga doista mogao čuti, ne dva kata ispod zemlje! Ali, što je onda to bilo? Zar samo plod njegove mašte?
Janus je sjeo na oluk i mahao nogama poput djeteta koje se igra Indijanaca u kući na drvetu. – Sjedite – doviknuo im je, ali su oni ostali stajati.
Coralina se naslonila na zid nedaleko široke cijevi kroz koju je se crpla voda uz veliku buku. – Što je to uopće?
– Uređaj je dio antičkoga akvedukta koji je preuređen prije sto godina – povikao je Janus. – Voda dolazi iz jezera Braccia, četrdeset kilometara odavde. Ona napaja desetke bunara u Vatikanu, ali i vani u gradu.
Jupiter je pogledao u široki otvor iz kojega se spuštao vodopad u dubinu. Vidio je da tunel nije bio do gore napunjen vodom. Na lijevoj strani nalazio se čak i jedan uzak nogostup, otprilike metar iznad površine vode, koji je vodio u tunel. Pitao se može li se preko ovoga oluka prijeći svih četrdeset kilometar do jezera Braccia. Ali, kad bi se i moglo, nije postojala mogućnost s njihova mjesta doći do ušća akvedukta. Između toga bila je provalija i, sasvim dolje, crni spremnik vode.
Janus je primijetio Jupiterov pogled. – Zaboravite to – rekao je. – Zgodna zamisao, ali, imali su je i drugi prije vas. Malo njih je uopće došlo na drugu stranu spremnika, a samo se jedan, koliko znam, uspio popeti po zidu do ušća. Tamo ga je zahvatila struja. A tko ovdje padne u vodu, vir ga nemilosrdno povuče u dubinu i potom gore u cijev. Tko zna koliko se jadnika nalazi u cijevima.
Cereći se, pokazao im je cijevi koje su uza zid vodile prema gore.
Dok su čekali, Coralina se šapćući ispričala Jupiteru za mjesečarenje. On je odmahnuo rukom i rekao joj kako nije kriva za to. Pokušavajući se našaliti, predložio joj je da je sljedeće noći priveže za krevet. Ona ga je na to dugo i prodorno gledala svojim ciganskim očima tako da je pocrvenio i brzo skrenuo pogled. Jednostavno je nije shvaćao.
Nakon gotovo sat vremena Janus je ustao s ruba oluka. Cijelo vrijeme nije prozborio ni riječ; zamišljeno je zurio u dubinu i promatrao bezbrojne virove koji su vodenu površinu pretvarali u psihodelični uzorak.
– Dođite, idemo dalje – rekao je.
Izašli su iz spremnika kroz jedini prilaz i neko se vrijeme vraćali istim putem kojim su došli.
– Kamo idemo? – upitao je Jupiter.
– Prvo na svjež zrak. Htio bih provjeriti jesu li točne moje pretpostavke o Estacadovim postupcima.
– Je li on doista brat kardinalova knjižničara?
– Sigurno. Kardinal je također član Sljedbenika.
– Ali zašto Estacado ima utjecaj na stražu na ulazima u Vatikan?
Janus je glasno šmrknuo. – Prehlađen sam. Zbog vlage.
Nadlanicom si je obrisao lice. – Estacado ima utjecaj na kardinala von Thadena, a ovaj opet na vrhovnog zapovjednika švicarske straže.
– Von Thaden i Landini su članovi Sljedbenika kaleža – glasno je razmišljao Jupiter. – Tko još?
– Manje drugih nego što mislite. Ali, ipak ih ima dovoljno, a, na nesreću, među njima su i neki utjecajni ljudi Svete Stolice.
Janus je tiho uzdahnuo. – Znate, utjecaj tajnih loža na papu postao je već pomalo otrcan otkako svatko misli da zna sve o tome. Javnost vjeruje da je dovoljno upućena u to. Uvijek će se naći nekakav revan novinar koji će nešto objaviti, nekakvu knjigu o nezakonitim novčanim poslovima, suradnji s mafijom, o navodnim trovanjima. P2, Opus Dei, Vitezovi svetoga groba – sve potkrijepljeno činjenicama. Međutim, upravo je ta navodna dostupnost najbolji pokrivač za Sljedbenike kaleža. Svatko misli kako zna sve, a pritom ne vidi ono što je očito. Sljedbenici su u odnosu na druge lože u prednosti po tome što nisu razgranata organizacija. Oni imaju manje od dvanaest članova. Nemaju frakcija, nemaju podmlatka, nema ih u inozemstvu. Sljedbenici su zajednica pod prisegom i oni sjede blizu Svetoga Oca, u krugu njegovih najpovjerljivijih ljudi.
– Ali, što oni hoće? – upitao je Jupiter. – Mislim, koji su im ciljevi?
Janus se gorko osmijehnuo. – Vidite, upravo tu počinje moralna dvojba. Koliko je nedostojno štititi temeljne crkvene svečanosti? Bojim se da ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje.
– Štititi? – Coralina je šutjela otkako su izašli iz spremnika. Sad se prvi put javila za riječ. – Što bi sljedbenici htjeli zaštititi?
– Možda nešto veće nego što vas dvoje možete zamisliti.
Jupiter je zastao i povukao maloga čovjeka za rame. – Ne igrajte se s nama, Janus. Nisam raspoložen za zloslutna nagađanja. Kažite nam što znate, inače ću dati fragment Estacadu. Mislim da je to poštena zamjena za naš život.
– Želite mi prijetiti? – Janus je pokušavao djelovati šaljivo, ali Jupiter je otkrio trag nemira u njegovu pogledu.
– Ja mogu u svakom trenutku razbiti fragment, brže nego što mi ga vi ili bilo tko drugi možete oduzeti.
– Sve ćete doznati – odgovorio je Janus – ali ne sad, a sigurno nećete ako me požurujete. Mislim da još uvijek pogrešno procjenjujete svoj položaj.
Jupiter ga je gledao u oči. – Meni je naš položaj jasan. Za petama nam je nekoliko ljudi koji nas mogu ubiti da i ne trepnu. Recite mi vi, što biste vi izgubili kad bismo mi razbili fragment!
– Dok je kod nas to što je sljedbenicima najvažnije, barem imamo priliku.
Janusov je glas zvučao prodorno, kao u propovjednika. Jupiter se još nije pitao je li Janus možda svećenik, ali sad je to smatrao mogućim, unatoč njegovu zapuštenom izgledu.
– S fragmentom i pločom mogli bismo zauvijek razbiti njihov savez – nastavio je Janus. – Mogli bismo ih protjerati iz Vatikana. Shvaćate li? Ta dva predmeta jedino su sredstvo prisile protiv Estacada i njegovih ljudi koje imamo u rukama. Ako razbijete fragment, izgubili smo. Onda su sve godine našega otpora bile uzaludne.
Jupiter je pogledao Coralinu. Ona je nervozno grickala donju usnu. Vidio je po njoj kako je zabrinuta za Shuvani. Prije ili poslije tražit će od Janusa da joj uspostavi vezu s bakom.
– Koliko imate saveznika? – ponovno se obratio Janusu.
– Malo. Sve je počelo sasvim bezazleno, prije nekoliko godina. Znate, ja sam više od dva desetljeća bio svećenik u Africi i Mikroneziji, a onda su me pozvali natrag i zamolili me da predajem na papinskoj akademiji. To je teklo dobro manje od tri mjeseca nakon čega se dvije trećine braće pobunilo protiv mene. Stavili su me pred izbor: ili župa negdje u zaleđu ili sporedno mjesto u vatikanskoj upravi, u svakom slučaju s izgledom da ću prije ili poslije ponovno moći otići u inozemstvo. Odlučio sam se za posljednje. Dali su mi mjesto na Radio Vatikanu. Zadaća mi je bila čitati tiskovna priopćenja državnoga sekretarijata. To je značilo da sam bio novinar koji radi za Crkvu – prezirno je otpuhnuo zrak – dakako, bez ikakve novinarske slobode. Međutim, ja sam si sam uzeo slobodu i nakon mnogih lutanja naletio na Sljedbenike kaleža. Počeo sam skupljati podatke o njihovim članovima, o braći Estacado, profesoru Trojanu, kardinalu von Thadenu, njegovu tajniku Landiniju i drugima. Nekoliko sam papira dao jednom inozemnom novinaru, američkom dopisniku iz Vatikana, koji se ponudio da će napisati knjigu o tome. Pogriješio je što je počeo sam dalje istraživati. Von Thaden je bio prvi kojega su upozorili na njega i on je dao zadatak Landiniju da riješi problem. Amerikanac je nestao sa scene. Nakon nekog vremena pronašli su njegov leš.
– Dopustite da pogodim – primijetila je Coralina. – Plivao je u Tiberu.
Janus se nasmiješio. – Uza svu svoju lukavost Landini je vrlo nemaštovit pomagač. Možda ga baš to čini opasnim. Ipak, uvijek to uradi da sve pokazuje na grabežno umorstvo. Nitko nije otkrio vezu s Vatikanom.
– Jesu li von Thaden i ostali znali da ste vi naveli Amerikanca na njihov trag? – upitao je Jupiter.
– Ne odmah. Neko su me vrijeme ostavili na miru pa sam i dalje mogao vršiti istraživanja. Mislio sam kako će doći netko drugi, netko tko je spretniji i tko će mi vjerovati i neće istraživati na svoju ruku. Ali, naravno, nije došao nitko pa sam postao nestrpljiv i neoprezan. Glupom nemarnošću pobudio sam Estacadovo zanimanje. Umjesto da me jednostavno ukloni, što bi von Thaden i Landini zacijelo učinili, pokušao je sa mnom sklopiti posao. Ponudio mi je da će me uputiti u sve tajne Sljedbenika pod uvjetom da mu predam sve što imam zapisano o njima. Obećao mi je mjesto u Aziji. On je u tome vidio neku vrstu protjerivanja, ali to je za mene bio savršen mamac. Godinama sam se želio vratiti onamo. Estacadova je ponuda bila vrlo primamljiva. Protiv von Thadenove volje ispričao mi je sve, od osnivanja saveza, preko njihove povijesti i pokazao mi njihovu najveću tajnu.
– To je bila velika pogreška, kako se čini – rekla je Coralina.
– Nije – odgovorio je Janus. Za trenutak su mu se zamaglile oči. – Bio sam očaran tom nevjerojatnom vizijom, stvarima koje mi je Estacado otkrio. Jedno kratko vrijeme opet sam bio učenik, shvaćate li?
Jupiter je podigao obrve, a Coralina ga je nježno gurnula u rebra. Janus nije ništa primijetio. Nastavio je: – Mjesec ili dva bio sam kao slijep. Molio sam Estacada da me nikamo ne šalje, čak sam želio postati član Sljedbenika.
– Što se Estacadu uopće nije sviđalo – upotpunio ga je Jupiter.
– Naprotiv. Da je bilo po njegovoj volji, ja bih bio primljen u krug Sljedbenika. Problem je bio u ostalima. Oni nisu mogli spriječiti da me Estacado primi u svoje okrilje, ali su mi mogli zagorčati članstvo u savezu. Bio je potreban pristanak svih članova i rezultat glasovanja bio je porazan. Estacadu nije ostalo drugo nego povinovati se odluci većine. Htio me poslati u Aziju, kao što mi je obećao, ali su von Thaden i Landini bili mišljenja kako sam zbog onoga što znam postao previše opasan... Ostalo ću ispričati ukratko. Estacado se složio da me uklone, i to na Landinijev način. Mogao sam otići na sigurno, ali sam odlučio ne bježati. U Vatikanu postoji mali krug osoba kojima vjerujem i one su me spasile. Zajedno smo odlučili slomiti utjecaj Sljedbenika kaleža.
Jupiter je pjevušio naslovnu melodiju iz filmova Star Wars zbog čega ga je Janus zbunjeno pogledao. – Oprostite – rekao je Jupiter – ali to zvuči kao priča o razbojnicima.
Coralina se izrazila malo manje diplomatski. – Dakle, vaš jedini motiv bilo je to što ste se razočarali. Vaša povrijeđena taština. Čarobnjakov učenik kojega je učitelj odbacio i koji mu zato pokušava razrušiti kuću.
Janus ju je mrko pogledao. – Nisam nikad tvrdio kako su moji motivi plemeniti i nesebični.
Trljao si je vratne mišiće i pritom gotovo nježno milovao dugi ožiljak. – Ali, kad bi to bila samo osveta Landiniju i ostalima, mogao bih to učiniti i na lakši način. Ovdje u Vatikanu gotovo nema osobe koja nije osjetila posljedice spletaka što su ih pravili sljedbenici. Vjerujte mi, ovo je nešto više od osvete. Zar me doista smatrate tako običnim?
Nije im dao priliku za odgovor. Umjesto toga odmahnuo je glavom i brzo dodao: – Vi me ne poznajete. Ne biste smjeli donositi preuranjene zaključke. Takvu ste pogrešku već učinili sudeći o Estacadu, zar ne?
Jupiter je smrknuo čelo. – Svi zajedno mogli bismo kopati po starim ranama. Kako bi to bilo?
Njegov oštar pogled nije pogodio samo Janusa nego i Coralinu. Pogledala je dolje, ali on je primijetio kako nešto u njoj kuha. Strah za Shuvani, ugroženost vlastita života i zbunjujuće riječi maloga čovjeka bili su eksplozivna mješavina. Nadao se da neće učiniti ništa nepromišljeno.
Ipak, kad je nakon nekoliko trenutaka ponovno progovorila, djelovala je sabrano. – Htjela bih sad telefonirati baki.
Janus je uzdahnuo. – Kako želite. Ali, morat ćete biti kratki. Gore je sad vrlo opasno... za sve nas.
– Ne brinite.
Coralina je velikim koracima išla hodnikom, ne čekajući Janusa.
Jupiter joj se pridružio. Sad je po prvi put shvatio kako ona uživa kad odlazi i ostavlja nekog drugog.
Janus ju je stigao svojim kratkim nogama. – U vašoj sam sobi vidio vaš mobilni telefon – rekao je bez daha.
– Ja sam ga ondje ostavila.
– Mogu vas odvesti do telefona. U ovo doba ondje nema nikoga. Ali, morate mi nešto obećati.
– Mi smo u vašim rukama – sarkastično je odgovorila Coralina. – Jeste li to već zaboravili?
– Htio bih vas predstaviti nekim osobama.
– Vašim saveznicima? – upitao je Jupiter.
– Prijateljima, da. Volio bih da pođete za mnom i da ne pravite nikakve gluposti.
Coralina i Jupiter nakratko su se pogledali. – O.K. – rekla je.
Janus je zadovoljno kimnuo glavom i preuzeo vodstvo. Pošli su za njim kroz uske hodnike koji su imali više sličnosti s vlažnim rudnicima nego s podrumskim hodnicima. Kroz otvor, koji je izgledao poput poda potonula tornja, popeli su se na usko stubište koje je završavalo poklopnim vratima. Kad ih je Janus otvorio metalnom šipkom, po njima je počela sipiti prašina i zemlja.
– Odlagalište vatikanskoga vrtlarstva – objasnio je, izvukao iz sjene nekakve ljestve i njihov gornji kraj naslonio na otvorena poklopna vrata. Popeo se prvi, a za njim se popela Coralina.
Jupiter je još jednom oslušnuo prema labirintu otvora i okana. Učinilo mu se da čuje glasove, ali je onda shvatio da su to šumovi podzemnih zračnih struja iz dubine. Čudio se koliko je neizmjerno velik bio podzemni svijet Vatikana. Pod tim dojmom počeo se penjati gore.
Ono što je Janus prezirno nazvao odlagalištem, zapravo je bila velika prostorija obijeljenih zidova u kojoj su se nalazili i ukrasni stupovi. Obijeljene površine već su postale sive, jer ih više nitko nije čistio. Tu su bili smješteni mali traktori, vrtni alat svakojake vrste i dvanaestak bicikala. Pomoću njih su vrtlari prelazili veće razmake u parkovima kad sati dnevnoga odmora nisu dopuštali upotrebu motornih vozila.
Janus je stavio prst na usta i pokazao velika ulazna vrata u vrtnu dvoranu. Bila su odškrinuta, upravo toliko da se može provući jedan čovjek. Činilo se kako se boji da ih već čekaju.
Pognuli su se i prošli između traktora i alata do najbližega zida. Uza zid šuljali su se prema izlazu, ali su nakon nekoliko metara ušli na mala vrata s desne strane. Janus ih je tiho zatvorio za sobom i okrenuo ključ u bravi.
Nalazili su se u zagušljivoj sobi s velikim stolom, nekoliko aparata za kavu i velikom količinom požutjelih novina. Na zidu, odmah pokraj jedinoga prozora, bio je obješen telefon.
– Možete se poslušiti njime – rekao je Coralini. – Ali, molim vas, samo jednu minutu. Von Thaden je u stanju nadzirati sve linije prema gradu.
– Mislite li da vani ima nekoga?
Jupiter je prišao bliže vratima i oslušnuo.
Janus nije odgovorio. Požurio je prema prozoru, naslonio se leđima na zid i kriomice pogledao van. – Telefonirajte već jednom! – živčano je rekao Coralini – Nemamo mnogo vremena!
Ona više nije oklijevala, podigla je slušalicu, okrenula ništicu i dobila znak da je linija slobodna.
Jupiter je prišao Janusu. Vani ispred prozora nije vidio ništa osim grmlja i dijela travnjaka. – Hoće li nas pronaći ovdje?
Janus je kimnuo glavom. – Za nekoliko minuta. Netko je bio u odlagalištu. Estacado je bio brži nego što sam mislio. Dao je nadgledati izlaze iz podzemlja, čak i one skrivene.
Jupiter se pitao je li doista bila dobra zamisao povjeriti život malome čovjeku. Sigurno, činilo se da mnogo zna o Estacadu i sljedbenicima kaleža. No, očito je i Estacado jednako toliko znao o Janusu, u svakom slučaju dovoljno kako bi mogao predvidjeti njegove korake.
– Znam što sad mislite – rekao je Janus, ne skrećući pogled s prozora. – Unatoč svemu – imajte povjerenja u mene. Tek kad izađemo odavde, on će izgubiti naše tragove iz vida, obećavam vam.
Jupiter se okrenuo prema Coralini. – Kako je?
Lice joj je bilo napeto, na čelu su joj svjetlucale kapi znoja. Slušalicu je tako čvrsto pritisnula na uho kao da time može utjecati da što prije dobije vezu.
– Ne javlja se – prošaputala je.
Jupiter je brzo prošao ispred prozora i stao pokraj nje. I sam se već pomalo počeo brinuti za Shuvani.
U očima su joj zasjale suze. – Prokletstvo, zašto se ne javlja?
U glasu joj se nazirao trag histerije.
– Postoji tisuću razloga za to.
Pogledala ga je kao da je rekao nešto užasno glupo. – Tisuću razloga, je li? A što ako se on prevario?
Pokazala je na Janusa i nije je bilo briga što je čuo njezine riječi. – Što njemu znači Shuvani? On je bacio oko samo na fragment i ključ. Lagao nam je. Estacado će je ubiti.
Pri spomenu ključa Janus je podigao desnu obrvu, ali je i dalje gledao kroz prozor. – Još jednu minutu – rekao je tiho. – Ništa više.
– Pokušaj još jednom – zamolio je Jupiter.
Drhtavim prstima ponovno je okrenula broj držeći slušalicu tako da i Jupiter može čuti. Htio ju je zagrliti, smiriti je, utješiti, ako je trebalo, ali djelovao si je djetinjasto i nespretno tako da je na kraju od svega odustao.
Iz slušalice se čulo kako telefon zvoni.
Jednom. Dvaput. Triput.
Bili su tu. Pred kućom. Tri muškarca u crnoj odjeći, tri oživjela dijela rimske noći. Shuvani ih je vidjela s kuhinjskoga prozora, gipke obrise, poput sjena pod svjetlima automobila koji prolazi.
Sišla je stubištem u prizemlje i ostala stajati na mjestu s kojega je mogla vidjeti ulaz, skrivena iza polica s knjigama. Nestrpljivo je virila kroz razmak među knjigama.
S izvanjske strane uskoga izloga nije vidjela nikoga. Jedan je prasak razbio tišinu. Prvo je pomislila kako je netko udario u vrata, ali ondje nije bilo nikoga. Svjetlo s ulične svjetiljke pred kućom počelo je treperiti i ubrzo se ugasilo. Mrak se ušuljao kroz prozor. Shuvani se odjednom našla u potpunoj tami.
Oštro je ispustila zrak kroz usta i vratila se do stubišta. Muškarci još nisu bili u kući, ali je znala da to ne može dugo potrajati.
Unatoč svemu nije požalila što nije pošla s Coralinom i Jupiterom. Nju nitko neće protjerati iz njezine knjižare, iz njezine kuće. To je bio njezin dom, njezino sidro u svijetu. Mudre Romkinje, koje su joj kao djetetu prenijele sve svoje znanje, one žene koje su je učinile jednom od njih, Shuvani, pripovijedale su joj o sidru u svijetu i njegovu značenju. Njihovo je znanje bilo poput biljke koja bi se osušila bez korijenja. Bez kuće bi se i ona osušila, uvenula poput zaboravljene lončanice. Borit će se svim sredstvima koja joj budu na raspolaganju. Već je ionako učinila više nego što je smatrala mogućim, lošije nego što je ikad željela. Počinila je izdaju koja se možda neće moći popraviti.
Sljedbenici kaleža, dakle. Velika tajna Domovoja Trojana. On ju je napustio kad je saznala za tajni savez, iako je on bio taj koji joj je mjesecima udvarao, po pravilima stare škole, što je bilo potpuno strano i egzotično djevojci iz nomadskoga naroda.
Domovoi Trojan... Plakala je kad je čula da je bolestan. Ne zbog njega, nego za njega. To je velika razlika. Za njega je spaljivala trave i činila druge stvari. Molila je i pjevala. I ništa nije pomoglo. Danas je sjedio u invalidskim kolicima i bila je sigurna da ga je njegova sudbina promijenila. U ono vrijeme bio je mlađi, zamišljen, ali i pun humora i životne radsoti. Bio je učen čovjek, uvijek tražeći još više znanja, ali je tu glad za znanjem dobro uskladio sa životnom radošću. Već odavno nije bio student kad ga je ona upoznala, ne na papiru, nego u srcu ostao je učenik, pomoćnik viših sila, višega znanja, više mudrosti. A kad je nju sreo, postao je i njezinim učenikom. Učio je od nje ono što su znale samo Romkinje.
Međutim, tada je nestao iz njezina života, samo dan nakon što je saznala za Sljedbenike kaleža. Slušala je njegov razgovor s jednim drugim muškarcem, ne namjerno, a dovoljno je poznavala tajna učenja da bi mogla izvući točne zaključke. Od studenta i učenika do Sljedbenika, sasvim logičan put. Stube koje su ga trebale voditi do viših stvari kojima je uvijek težio, ali i stube koje su ga odvele iz njezina života.
Sada se, dakle, njihovi putevi ponovno križaju, nakon mnogih godina u kojima se nijednom nisu sreli. No, čak ni danas nije došao k njoj sam, nego je poslao svoje ljude koji su joj pred kućom pogasili svjetla i koji sigurno nisu došli ovamo samo da joj prenesu njegove pozdrave.
Telefon je zazvonio.
Shuvani se okrenula tako uplašeno da je laktom srušila knjige koje su bile naslagane na polici. Knjige su bučno pale na pod gdje su ostale ležati otvorene. Iz gornje knjige smijalo joj se nekakvo iskrivljeno crno-bijelo lice, slično vražjemu.
Da bi došla do telefona, koji se nalazio pokraj blagajne, morala je proći kroz prednji dio knjižare. Međutim, tako bi došla točno u njihovo vidno polje, jer su sigurno bili negdje vani ispred izloga. Nije bila baš tako lakomislena.
Umjesto toga ponovno se popela stubama, skrivena iza polica. Gore, u dnevnoj sobi nalazio se drugi telefon. Ako se požuri, onda će možda...
Telefon je prestao zvoniti kad se, sva zadihana, popela na drugi kat. Ipak je pohitala k telefonu i strgnula slušalicu. Čuo se samo znak da je linija slobodna. Onaj tko je nazvao, spustio je slušalicu.
Coralina, pomislila je u očaju i drhtavom rukom spustila slušalicu, ako si to bila ti, molim te, pokušaj još jednom!
Dolje u knjižari čula se lupa. Krhotine stakla rasule su se po podu.
U mislima je vidjela lice Domovoja Trojana poput mjeseca na nebu, uske usne, iskrivljene crte lica, ljubavnik iz noćne more.
Nećeš se usuditi, pomislila je i sav svoj bijes usmjerila u tu misao. Ne-ćeš-se-u-su-di-ti!
Došla je do stubišta osluškujući korake, ali ih nije čula.
Upravo je odlučila vratiti se do telefona i okrenuti broj za hitan poziv, jedan-jedan-tri, kad je ponovno počelo zvoniti.
Na trenutak se ukočila od straha i napetosti, potom je odjurila natrag u dnevnu sobu. Nakon trećega znaka podigla je slušalicu.
– Coralina? – povikala je u slušalicu. – Oni su ovdje. Oni...
Telefon je bio nijem. Na drugom kraju bila je tišina. Nije se čulo ni disanje ni šuštanje. Samo potpuna tišina.
Bespomoćno je zurila u slušalicu. Ponovno ju je podigla, slušala. Tišina.
Pogledom je slijedila telefonski vod do utičnice u zidu i onda je shvatila. Vodovi u staroj kući nisu bili u zidovima, nego su bili pričvršćeni za zid uza stubište, ispod stropa knjižare i kroz zid su bili sprovedeni na ulicu. Netko tko se razumio, morao je to odmah primijetiti. Bilo je lako prerezati vod jednim brzim potezom.
Pustila je beskorisnu slušalicu pasti. Bila je velika i teška žena, ali nikako i bespomoćna starica. Umjesto da se negdje sakrije, požurila je prema stubama i brzo sišla lupajući nogama. Kroz vrata prvoga kata vidjela je sanduke i slogove mapa u kojima je bilo pohranjeno okultno umijeće, a između njih druge hrpe knjiga, visoke poput termitnjaka.
Upravo je došla do kraja stubišta kad je čula kako joj netko dolazi u susret. Polako, bez žurbe, mekanim koracima, koji su odavali potpunu samouvjerenost. Potom je ugledala micanje u mraku, prepoznala obrise, obličje čovjeka, potom još jednog i još jednog.
Sa stubišta se povukla na prvi kat. Ovdje je poznavala svaki četvorni centimetar, znala je gdje je u mraku prijetila opasnost od spoticanja, gdje su se nalazile knjige, gdje je među policama u visini gležnjeva bio razapet električni vod svjetiljke. Sve je to spretno zaobišla.
Pitala se treba li razgovarati s muškarcima. Pokušati pregovarati? Sve je uzalud, pomislila je.
Potrčala je prema jedinome prozoru koji je gledao na ulicu. Nedaleko se nalazio stakleni zaslon ugasle ulične svjetiljke. Vidjela ga je kako lebdi ispred nje poput urne, do ruba ispunjene crnim pepelom.
Brzim pokretima otvorila je prozor i jecajući popela se na okvir.
Iza nje je ostala tama, ostale su ljudske prilike. Vjerovala je kako čuje glas koji nešto govori, nešto o tome kako joj ne žele učiniti ništa nažao, da će samo pretražiti kuću i postaviti joj nekoliko pitanja.
Domovoi, pomislila je žalosno kad se bacila, zašto nisi sam došao?
Pala je u prazninu, pokraj stupa na kojemu se nalazila svjetiljka.
Zašto nisi došao sam?
Sve ju je boljelo, udarac, pomisao na Domovoja.
... nisi...
Bolovi.
... sam...



10 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:20 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Osmo poglavlje

Mater Ecclesiae


– Zašto se ne javlja?
Coralina je drhtala cijelim tijelom. Jupiter joj je morao uzeti slušalicu iz ruke, iz mrtvački ukočenih mršavih prstiju, bijelih i hladnih.
– Možda spava. Ili leži u kadi.
Požalio je zbog tih riječi još dok ih je izgovarao.
– Ne postupaj sa mnom kao s glupim djetetom! – povikala je na njega. Janus je odmahnuo glavom i zbunjeno si protrljao kapke.
– Žao mi je – nježno je rekao Jupiter. – Nećemo se sad...
– On nam je lagao!
Pokazala je rukom na Janusa, optužujući ga. – To smeće nam je lagalo! Oni će je ubiti. Možda su to već i učinili. Oni će...
Janus je zapanjujućom brzinom prišao Coralini i isprsio se pred njom smrknuvši čelo. Djelovao je veličanstveno, iako je bio niži od nje.
– Nisam vam lagao. Nisam vam lagao kad sam rekao da Estacado neće skinuti ni vlas s glave vaše bake, nisam lagao ni kad sam vas upozorio da će naši protivnici uskoro biti ovdje. Više nemamo vremena. Kad budemo na sigurnom, možete je, što se mene tiče, još jednom pokušati nazvati kući. Ali sada dođite sa mnom, prokleti bili!
Nakon toga se okrenuo i požurio prema vratima dnevnoga boravka.
– Dođi – Jupiter je tiho rekao Coralini. – Meni se to ništa ne sviđa. Ipak, vjerujem da je u pravu. Netko će se ubrzo pojaviti, a ja tada više ne bih volio biti ovdje.
– Ako joj se što dogodilo...
Prekinula se, skupila snagu i na kraju kimnula glavom. – O.K. Idemo s njim.
Htjela je proći pokraj Jupitera, ali ju je on čvrsto uhvatio za rame, pričekao trenutak i poljubio u usta. Poljubac nije trajao dugo niti je bio posebno strastven. Ali, poljubio ju je i, premda je to bio najnepovoljniji trenutak koji se može zamisliti, ona ga je pogledala velikim očima i čak se stidljivo nasmiješila.
– To bi me trebalo smiriti, zar ne?
Otvorio je usta kako bi joj odgovorio, kad se iza njih začuo Janusov glas, uzbuđen i krajnje nestrpljiv. – Hoćete li sad, molim vas, poći za mnom!
Jupiter je uhvatio Coralinu za ruku pa su zajedno s Janusom otišli u odlagalište alata. Požurili su prema otvorenim vratima i provukli se van kroz uzak otvor.
Janus ih je tajnim stazama iza živice i grmlja vodio kroz vatikanske vrtne nasade u noći. Neprestano se okretao, a jednom im je dao znak da se sakriju iza jednoga gustog grma. Poslije nekoliko sekundi pokraj njih je prošlo više osoba, ljudi iz švicarske straže; sa svojim kopljima sa sjekirom podsjećali su Jupitera na vojnike Kraljice srca iz Alice u zemlji čuda. Ni on ni Coralina nisu znali sasvim sigurno jesu li stražari tražili baš njih, ali Janusov zabrinut izraz lica nije im dopuštao da zaključe bilo što drugo.
Iza drveća Jupiter je primijetio kompleks zgrada s njihove lijeve strane. – Papinska akademija – prošaputala je Coralina. Oboje su pretpostavljali da će ih Janus odvesti onamo, ali on je naglo skrenuo desno i pošao stazom između gusto zasađenoga drveća prema zapadu. Još su jednom izdaleka vidjeli skupinu stražara koja je otišla u suprotnom smjeru.
Žuborenje vode bilo je znak da se približavaju nekakvom velikom zdencu. Poslije nekoliko trenutaka ugledali su tamno jezerce ograđeno polukrugom od umjetnih stijena. Iz ralja kamenih mitskih stvorenja izvirala je voda, a nad svim tim stražario je kip velikoga orla.
Iza zdenca uzdizala se trokatna zgrada, nalik na ormar, ravnoga krova. Na prozorima su se nalazili tamnocrveni kapci. Janus ih je uveo u zgradu kroz stražnji ulaz i zatvorio vrata teškim čeličnim zaslonom.
– Gdje smo sad? – htio je znati Jupiter.
– U samostanu Mater Ecclesiae – odgovorio je Janus – jedinom ženskom samostanu u Vatikanu. On se nalazi gotovo u središtu vrtova... moglo bi ga se nazvati srcem Vatikana, u svakom slučaju – dodao je žmirkajući.
Iz sjene je izašla nekakva prilika, koja kao da je samo čekala te njegove riječi. – Janus – rekla je tiho – i naša dva gosta. Mislila sam da ćete stići prije.
Bila je to žena u jednostavnoj odori redovnice, visoka, uskoga lica. Imala je svijetlosive oči i pošla im je u susret s finim, strpljivim smiješkom.
– Sestra Diana – predstavio ju je Janus – nadstojnica samostana.
Pružila je Jupiteru usku, hladnu ruku, a potom je pozdravila Coralinu. Jupiter je vidio kako su se dvije žene gledale kao da među njima postoji nekakva napetost.
– Pripremili smo vam mali objed – rekla je Diana. – Kasno je, ali mi smo pretpostavljali da ste možda gladni.
Jelo je bilo zadnja stvar na koju je Jupiter pomišljao za sve to vrijeme, ali sad je osjetio da je doista gladan. Coralina je gotovo neprimjetno kimnula glavom. I ona je osjećala isto.
Janus i Diana su se pogledali, a onda su ih samostanskim hodnicima odveli u malu blagovaonicu. Dvije časne sestre, mlađe od Diane, nepomično su stajale s obje strane stola koji je bio postavljen za dvije osobe. Na sredini se nalazila srebrna posuda.
– Varivo – objasnila je Diana. – Mi kuhamo samo jednostavna jela.
– Naravno.
Jupiter je kriomice namignuo Coralini. Kad je ponovno pogledao u Dianu, posramljeno je shvatio da je redovnica to primijetila.
– Cijenimo vaš trud – rekao je pokušavši spasiti situaciju.
Diana mu je kimnula glavom, a onda ih je zamolila da sjednu. Jedna nijema časna sestra otvorila je lonac i napunila im tanjure. Jelo je imalo izvrstan miris.
– Koliko sestara živi ovdje? – upitao je Jupiter uranjajući žlicu u varivo i kušajući ga.
– Osam – rekao je Janus. – Uključujući Dianu.
– Mi nismo velika zajednica – dopunila ga je redovnica. – Poslije ćete upoznati i ostale sestre.
Coralina je također kušala jelo i pritom si opekla vrh jezika. – Obećali ste mi da ću smjeti ponovno nazvati baku – rekla je Janusu.
Mali je čovjek kimnuo glavom. – To ćete učiniti kad budete objedovali. Ako želite, ja mogu u međuvremenu pokušati pribaviti nekoliko obavijesti o vašoj baki.
– Možete li to odavde?
– Pokušat ću.
Izašao je iz blagovaonice i ubrzo za njim izašla je i nadstojnica. Pri izlasku dala je mladim časnim sestrama znak da ostave goste same.
Odmah su izašle i Jupiter i Coralina su ostali sami u prostoriji.
Coralina je spustila žlicu na tanjur i lagano odmahnula glavom. – Što sve ovo, zapravo, znači?
– Nemam pojma – priznao je Jupiter. – Pretpostavljam da će Janus, kao sljedeće, dati donijeti bakrenu ploču.
– A onda?
Nijemo je slegnuo ramenima.
– Nismo uopće smjeli doći ovamo – rekla je Coralina. – Vani u gradu...
– Više nismo bili na sigurnom – prekinuo ju je. – Dokle god ne naslute da smo ovdje, ovo možda i nije loše skrovište.
Stavio je još jednu žlicu variva u usta i potom odgurnuo od sebe tanjur i uhvatio Coralinu za ruku. – Hej, sve će dobro završiti. O.K.?
Neodlučno je podigla ramena, ne pogledavši mu u oči. – Za sve sam ja kriva. Nisam nikom trebala pripovijedati o tajnoj prostoriji, čak ni Shuvani.
Jupiter se nasmiješio kako bi je ohrabrio. – Zar smo dotle došli... do samooptuživanja?
– Načinili smo previše pogrešaka.
– Estacado se kockao, a mi smo nasjeli. Znao je da ploča postoji, ali nije znao da je kod nas.
Coralina je kimnula glavom i uhvatila ga za ruku. – Poljubio si me, maloprije.
Nasmiješio se. – Ne sjećam se baš najbolje.
– Ne budi takav.
Milovala ga je prstima po nadlanici. – A Miwa?
Jupiter je uzdahnuo. – Vrijeme je da je zaboravim, i sama si to rekla.
Pogledala ga je nježno tamnim očima i odmahnula glavom. – Ne želim znati što smatraš ispravnim, nego što doista misliš.
Znao je o čemu je govorila i ozbiljno je pokušao u svojoj nutrini ući u trag svim tragovima koje je ostavila Miwa, a koji su još bili tu, sasvim nedvojbeno, ali koji su uz Coralinu svakim danom postajali sve bljeđi.
Upravo joj je htio objasniti što osjeća, kad je Janus banuo na vrata.
– Ima novosti – rekao je. U ruci je držao mobilni telefon. – Nešto se dogodilo.
Coralina je ispustila Jupiterovu ruku i skočila. – Što su učinili s njom?
Janus je zastao ispred nje, uzrujano mašući telefonom. Vidjelo se koliko mu je bio neugodan ovaj razgovor. – Kako se čini, ništa. Kaže da je pala kroz prozor.
– Kroz prozor?
Coralina se zagledala u njega tako kao da će ga u sljedećem trenutku zadaviti.
– Možete je nazvati.
Pružio joj je telefon i cedulju na kojom je bio telefonski broj, ispisan rukom. – U bolnici je. Ovo je broj njezina telefona.
– Kako se osjeća? – upitao je Jupiter.
– Udarila se na nekoliko mjesta, ali čini se da ništa nije slomila. Liječnik, s kojim sam razgovarao, rekao je da se moraju čekati nalazi.
Zastao je na trenutak. – Bila je vrlo uzbuđena kad su je dovezli. Liječnici joj ne mogu sniziti krvni tlak. Sve se dogodilo prije sat vremena.
Coralina je ukucala broj i stisnula dugme za uspostavljanje veze. Nakon nekoliko trenutaka lice joj se malo razvedrilo. – Bako? Hvala Bogu! Što se dogodilo?
Jupiter ju je gledao dok je slušala Shuvani. On nije razumio što je stara žena govorila.
– Netko je provalio u kuću – Coralina je ukratko prevela Jupiteru bujicu bakinih riječi, pokušavajući i dalje slušati. – Skočila je kroz prozor... Kaže da je izgubila sidro u svijetu.
Jupiter i Janus su se pogledali. Svećenik je slegnuo ramenima.
– Što kaže policija? – upitala je Coralina.
Dok je Shuvani odgovarala, Coralina je uzrujano prevrtala očima. – Što znači da nikome nisi pričala o tome?
Jupiter ju je upitno gledao sve dok Coralina nije rekla: – Bojala se za nas. Kaže, da je rekla policiji, oni bi počeli istraživati i možda bi doznali da smo ukrali ploču.
Janus se namrštio. – Zvuči razumno.
Coralina je još neko vrijeme slušala Shuvani, a onda je protiv svoje volje dala telefon Jupiteru. – Želi razgovarati s tobom.
– Sa mnom?
Uzeo je teleofon i prislonio ga na uho. – Kako si?
– Odlično – odjeknuo je Shuvanin glas u njegovo uho, pomalo iskrivljen i ometan šuštanjem. – Kako ste vi?
Jupiter joj je rekao kako im je Estacado lagao i kako sad bježe od njega. Nije spomenuo gdje se skrivaju ni tko im pomaže. Bojao se da bi von Thadenovi ljudi mogli prisluškivati razgovor.
– Moram ti nešto priznati – rekla je Shuvani. – Imaš li još kožnu vrećicu?
Jupiterova je ruka nagonski skliznula na džep kaputa. – Naravno.
– Fragment više nije u njoj – rekla je.
Ukočio se na trenutak dok nije kroz tkaninu i kožu vrhovima prstiju napipao nepravilan oblik glinene krhotine. – Kako to misliš?
Shuvani je teško disala. – Zamijenila sam ga – rekla je – preksinoć, dok si se kupao u kadi.
– Što si učinila?
Šutjela je trenutak, a onda ponovila: – Zamijenila sam glineni fragment u kožnoj vrećici s krhotinom razbijenoga tanjura za juhu. Nisam htjela da ga prodaš onome Babiju.
Zastala je, a potom dodala: – Žao mi je.
Jupiter je pokušao ostati miran, ali u njemu je rastao paničan strah. Otkako su ostali bez bakrene ploče, fragment im je bio jedini adut protiv Estacada. Ako više nema ni fragmenta...
– Gdje je sada? – tiho je upitao i okrenuo se od Coraline i Janusa, kako mu ne bi mogli očitati istinu s lica.
– Ovdje kod mene, u bolnici. Imala sam ga kod sebe kad sam... pala s prozora.
– Sakrij ga i nemoj reći gdje si ga sakrila. Možda nas prisluškuju.
Pogledao je u Janusa.
– Ne vjerujem, ali nije nemoguće – rekao je svećenik.
Jupiter je nastavio govoriti Shuvani. – Možda Estacado već zna sve. Važno je da ostaneš mirna. Pitaj liječnike mogu li te premjestiti u drugu sobu. Možeš li to učiniti?
– Naravno.
– O.K.
Jupiter je izbjegao Coralinin upitan pogled. – Javit ćemo ti se ponovno.
– Mnogo sreće – rekla je Shuvani. – I, Jupiteru, doista mi je vrlo žao. Kaži to i Coralini.
– Hoću.
Shuvani je prekinula vezu.
– Što je?
Coralinina zabrinutost, koja je u početku malo splasnula, sad se ponovno rasplamsala.
Nije joj odgovorio, umjesto toga stavio je telefon Janusu u ruku, izvadio kožnu vrećicu i istresao njezin sadržaj na stol.
– Što je to? – upitala je Coralina kad je vidjela što je ispalo iz vrećice.
Bila je to krhotina ljubičastog porculanskog tanjura, veličine glinenoga fragmenta iz Piranesijeve tajne prostorije.
Jupiter je bijesno gurnuo krhotinu sa stola i ona je pala na pod.
– Jupiteru – preklinjući je rekla Coralina i privukla ga sebi objema rukama. – Što to treba značiti?
Duboko je uzdahnuo i potom joj sve objasnio. Janus je šutke slušao.
Shuvani je odložila slušalicu i duboko uzdahnula. Otkako je došla u bolnicu, dva puta je hiperventilirala i nije htjela da joj se to dogodi i treći put.
Jupiter je bio u pravu. Kao prvo, moraju je premjestiti u drugu sobu. Ili još bolje, u drugu bolnicu. Ali s kakvim obrazloženjem?
Rado bi pogledala kroz prozor, premda je vani već bio mrak. Netko je pak navukao sive zavjese. Katkad je noću s terase promatrala svjetlosno more grada, sjajno poput zvjezdanoga neba koje se nadvilo nad brežuljke staroga Lacija. U takvim je trenucima osjećala dah povijesti koji se uzdizao među starim građevinama i ulicama, osjećala je nekakvu tjelesnost koja ju je obavijala i stavljala stvari na njihovo mjesto. Poteškoće, bez obzira kakve, odjednom bi postajale sitne i nevažne spram onoga što je ovaj grad proživio u svojoj povijesti starijoj od dvije i pol tisuće godina. Velike i male nepogode obrušile su se na Rim, na njegove kuće i tornjeve, ali nisu mogle učiniti ništa protiv toga da grad i dalje veličanstveno počiva na svojim brežuljcima. Ta pomisao je po Shuvaninu mišljenju bila umirujuća.
Ispružila je ruku prema dugmetu kojim se poziva sestra, ali se predomislila. Ležala je u jednokrevetnoj sobi koju nikad neće moći platiti. Nitko je nije pitao za osiguranje kad su je dovezli. Posljednji put je bila u bolnici kad je imala devetnaest godina i operirala slijepo crijevo, ali je ipak dovoljno poznavala prilike da bi bila sigurna kako stare žene s prijelomima leže u sobama s više kreveta.
Ona je, međutim, ležala u jednokrevetnoj sobi. Nitko neće primijetiti ako joj se nešto dogodi.
Pogled joj se zaustavio na drvenome križu iznad vrata. Počela se znojiti. To je bila katolička bolnica!
Misli su joj se zbrkale. Više nije bilo dvojbe da se nalazi u zamci. Neće biti premještena, ne iz ove sobe i ne u drugu kliniku. Postojao je dobar razlog zašto je bila baš ovdje. Netko se pobrinuo za to. Netko, tko ju je poznavao i tko nije prisluškivao Jupiterov i Coralinin telefon, nego njezin. Netko, tko je znao da se fragment nalazi ovdje u sobi.
Povukla je drhtavu ruku od zvona, ali su se vrata ipak otvorila.
Domovoi, pomislila je.
Ipak, čovjek koji je ušao u sobu nije bio Trojan. Bila je to neka mlada žena.
– Dobra večer – rekla je smiješeći se i zatvorila vrata za sobom.
Ponovno su išli dolje.
Janus ih je vodio stubama u podrum samostana Mater Ecclesiae. Kroz drvena vrata, koja su izgledala kao ulaz u kakvu srednjovjekovnu riznicu, ušli su u podzemnu dvoranu. Bila je manja od blagovaonice, a osvjetljavao ju je luster sa svijećama.
– Ova je prostorija zvučno izolirana – objasnio je Janus i tiho dodao: – Sigurna je koliko je to uopće moguće u Vatikanu.
Oko stola sjedilo je devet časnih sestara. Većina ih je bila iznenađujuće mlada, nijedna nije imala više od četrdeset godina. Jupiter je dovoljno znao o ženskim samostanima da bi shvatio kako je starosna struktura u Mater Ecclesiae bila više nego neobična. Žene su znatiželjno gledale u posjetitelje.
Na sredini stola nalazila se bakrena ploča. Svjetlost svijeća davala joj je žućkastu boju.
– Jesu li to prijatelji o kojima ste govorili? – Jupiter je šapnuo Janusu na uho.
– Najbolji koje sam mogao naći.
Prekrasno, ogorčeno je pomislio Jupiter. Časne sestre, osam njih, bile su im saveznice, saveznice u borbi protiv tajnoga saveza koji je već imao na savjesti više ljudi. Svakim novim Janusovim otkrićem njihovi su izgledi da će živi izaći iz Vatikana postajali sve manji. Kad je pogledao u Coralinu, shvatio je da i ona misli isto.
– Sjednite – zamolio ih je Janus pokazavši dvije slobodne stolice za stolom. Dok su sjedali, slijedili su ih nijemi pogledi sestara. Jupiter se osjećao sve nelagodnije, bez obzira što ih je Janus uvjeravao kako su ovdje na sigurnom.
– Obećao sam vam dati objašnjenje – rekao je svećenik. I on je imao stolicu, ali je ostao stajati. – Došlo je vrijeme da izvršim obećanje.
– Zašto? – upitala je Coralina. – Što imate od toga što ćete nam povjeriti tajnu? Dobro znate da fragment više nije kod nas, a ploča je već ionako vaša.
Rukom je pokazala na sedamnesti bakrorez Carceri.
Janus je kimnuo glavom kao da je očekivao tu primjedbu. – Vi ste bili prvi koji ste u rukama držali fragment i ključ. Mislim da na neki način imate pravo doznati istinu.
– Mi smo htjeli prodati te predmete – mrzovoljno je rekla Coralina. – To je bilo sve. Nama je bilo stalo samo do novca, ni do čega drugog. Nećemo dopustiti da nas ubiju zbog nekakvih moralnih obveza. A pogotovo ne zbog revolucije u palačama Vatikana. Ako na to ciljate, najbolje da odmah sve zaboravite.
Pogledala je Jupitera koji joj je uputio ohrabrujući pogled. Kad je bila uzbuđena, na korijenu nosa pojavila bi joj se prkosna bora.
Časne sestre su se uznemireno pogledale, a onda su sve zaustavile pogled na redovnici.
– Vi još uvijek ne razumijete – za riječ se javila Diana. – Zašto nas prvo ne saslušate?
Jupiter je stavio ruku na Coralininu natkoljenicu želeći je smiriti. Redovnica je imala pravo. Mogli su donijeti odluku tek kad im Janus sve ispripovijeda.
– Kako hoćete – rekao je svećeniku. – Počnite.
Janus je zahvalno pogledao Dianu. Hodajući gore-dolje iza časnih sestara počeo je objašnjavati. – Sljedbenici kaleža utemeljili su se u 18. stoljeću. U početku još nisu imali to ime, uzeli su ga tek poslije. Bila je to skupina od šest mladih muškaraca koji su namjeravali istraživati ruševine, studenti i učenjaci koji su u pretpovijesnoj arhitekturi tražili skrivenu poruku. Okultnu poruku.
Janus je zastao i prodorno pogledao Coralinu. – Jeste li ikad čuli za Fulcanellija?
– Pseudonim – odgovorila je Coralina. – Vjerojatno nekakav francuski alkemičar čije se ime sigurno zna. Početkom dvadesetoga stoljeća objavio je knjigu u kojoj je pokušao dokazati kako arhitektura gotičkih katedrala nije ništa drugo do jedna vrsta kamene čarobne knjige.
– Le Mysterie des Cathedrales.
Janus je kimnuo glavom. Jupiter se sjetio kako je prije deset godina tu knjigu tražio u Shuvaninoj knjižari. – Fulcanellijeve su tvrdnje u svoje vrijeme podigle prašinu u znanstvenim krugovima. I sad zamislite da su naši sljedbenici postavili sličnu teoriju stoljeće i pol prije njega, samo što se ona nije odnosila na srednjovjekovne građevine nego na antičke. No, osnovna misao je ista: mističari i čarobnjaci pokušali su u različitim razdobljima ovjekovječiti u kamenu svoje tajne i učenja!
Fulcanellija su zanimali srednjovjekovni alkemičari. Sljedbenici su se, naprotiv, u svojem istraživanju posvetili razdoblju Rimljana i Grka, išli su čak i dalje u prošlost, istražujući grobove Etruščana i utjecaj toga naroda na okultne pokrete klasične antike. Mislim da dovoljno znate o Piranesiju kako biste mogli naslutiti da je on bio jedan od utemeljitelja sljedbenika.
Jupiter se prisjetio Coralinina izlaganja u Shuvaninoj kući. Ona je govorila o bakropiščevoj usmjerenosti na etrursku arhitekturu. Sami Carceri oponašali su taj način gradnje, oni su predstavljali pretjerano viđenje zamišljenih etrurskih građevina.
Janus je nastavio govoriti: – Sljedbenici su istraživali ovdje u Rimu, ali i u drugim krajevima Italije i južne Europe. Među njima je bilo, kao što si možete i zamisliti, više teologa, a jedan od njih imao je pristup vatikanskim arhivima. Ondje je otkrio antičku posudu iz minojskoga vremena. Odavno se zaboravilo kako je dospjela onamo, vjerojatno ju je nekakav grčki kršćanin prije mnogo stoljeća darovao Crkvi. Posuda je s obje strane bila ukrašena spiralom nepoznatih hijeroglifa, a na jednoj se strani nalazio još i nekakav nečitljiv tekst koji je očito bio urezan naknadno. Vi ste vidjeli fragment pa znate o čemu govorim. Vrijedan komad, nedvojbeno, ali za sljedbenike je prije svega imao simboličku vrijednost. U početku je to bila samo igrarija, predmet oko kojega su se skupljali kao što su se druga tajna društva skupljala oko šestara, kutomjera ili oko replike kaleža. Ne smijemo zaboraviti da su to sve bili mladi muškarci, neki su jedva imali dvadeset godina, s kojekakvim mušicama u glavi.
Prošlo je mnogo godina tijekom kojih je ukradena posuda iz vatikanskih arhiva sljedbenicima služila kao simbol i u to su si vrijeme oni dali ime. Međutim, jedan od njih, naš prijatelj Piranesi, naumio je odgonetnuti tekst s posude. Hijeroglife vjerojatno nije uspio odgonetnuti, barem ništa ne ukazuje da je ikad otkrio njihovo značenje. Bili su vjerojatno prestari i proizvoljna oblika tako da se u njima nije mogla otkriti nikakva točna poruka. No, drukčiji je bio urezani tekst između hijeroglifa! On je upisan mnogo poslije i njegovo se značenje moglo lakše odgonetnuti. Pogotovo je to mogao učiniti netko tko se već godinama bavio grafičkim i kaligrafskim umijećem. Piranesi je naišao na nešto, ali nije to htio otkriti ostalim sljedbenicima. Svoju je odluku još više učvrstio kad je nakon nekog vremena među sljedbenicima izbila oštra svađa. Vjerojatno je slutio koliko je veza među prijateljima bila ranjiva i nije htio da tajna poruka zbog razdora dospije u javnost.
Međutim, za vrijeme te svađe dogodilo se da se posuda iz Minojskoga carstva razbila, i to u šest komada. Uništeni simbol iznova je ujedinio sljedbenike i oni su se dogovorili kako će svaki od njih dobiti po jedan fragment na čuvanje. Složili su se da se nakon smrti svakoga člana njegov fragment mora vratiti i tako će se tijekom desetljeća posuda ponovno sastaviti. Onaj, tko nadživi ostale, trebao je svoj fragment sastaviti s ostalima tako da se tajna ponovno uspostavi. Potom su sva šestorica prisegnula.
Janus se obazrivo nasmiješio.
– Mušice, kao što sam rekao. Mladi ljudi naginju takvim zamislima kad ih se zajedno zatvori u jednu prostoriju. Do tada su sljedbenici bili neka vrsta studentske udruge koja se bavila arhitekturom i okultizmom. Sad su, međutim, odlučili sklopiti pravi tajni savez. Imali su simbol i prisegu, a najmanje je jedan od njih, Piranesi, posjedovao i tajno znanje. Na temelju toga on je sebi izabrao onaj fragment na kojemu se, kako je znao, nalazio najvažniji dio kodirane poruke, dakle, onaj fragment bez kojega su svi drugi bili bezvrijedni.
Ponovno su prošle godine i ponovno je nešto izašlo na vidjelo. To je moralo biti 1748. ili 1749. godine. U to je vrijeme Piranesi namjeravao objaviti ciklus Carceri. Tada još nije imao ni trideset godina, i još se nije riješio mladenačke lakomislenosti. Zapravo je načinio pogrešku što na kraju ipak nije ostale sljedbenike uputio u tajnu; vjerojatno je mislio kako je svojim bakropisom dokazao da je doista on bio taj koji je prvi riješio zagonetku.
– Kako to mislite? – upitao je Jupiter. – Što bi Carceri trebali dokazivati?
– Samo malo se strpite – odgovorio je Janus. – Ubrzo ćete sve razumjeti. Piranesi je u svakom slučaju sazvao sastanak saveza i obavijestio ostale da je odgonetnuo tekst i pritom naišao na nešto neshvatljivo – na položaj tajnoga mjesta koje je već obišao i koje je ovjekovječio u svojim bakropisima.
Coralina ga je pogledala razrogačenih očiju. – Želite li reći da Carceri uistinu postoje? Kao prava građevina?
– Tako je – rekao je Janus.
– Ali, to je nemoguće – izletjelo je Jupiteru. – Takva građevina trebala bi biti negdje zabilježena, čak i ako je već srušena.
– Nije srušena. Carceri još postoje i time se bližimo vrhuncu naše priče.
Jupiter je htio nešto reći, ali mu je Coralina dala znak da šuti.
– Hvala vam – rekao joj je Janus nasmiješivši se. – Prvo poslušajte cijelu priču. Poslije toga možete sami donijeti odluku.
Jupiter je nerado kimnuo glavom.
– Piranesi je, dakle, rekao ostalim sljedbenicima kako je već prije nekoliko godina odgonetnuo urezani tekst s posude i pritom otkrio ukazivanje na skrivena vrata, vrata koja vode u veličanstvenu podzemnu građevinu. U svakom slučaju nije htio prijateljima otkriti točan položaj toga prilaza. Možete zamisliti da mu prijatelji poslije toga nisu bili previše blagonakloni. On vjerojatno nije očekivao od toga samo duhovni nego i financijski dobitak. Jednom je, tvrdio je, već bio ondje i na svojim je rezbarijama prikazao što je otkrio, onako kako je prije u svojim djelima ovjekovječio rimske ruševine. Sljedbenici nisu uspjeli nagovoriti Piranesija da im otkrije tajnu. Tvrdio je kako više ne posjeduje fragment posude koji je bio neophodan za odgonetanje teksta, tako da sljedbenici nisu mogli sami odgonetati tekst.
Na taj način ih je ostavio na cjedilu, dok su ga oni proklinjali i prijetili mu, a ubrzo potom pojavilo se prvo izdanje njegovih bakropisa Carceri. Neobično je to što nema dokaza da je Piranesi i po drugi put prošao kroz tajna vrata. Ne samo što je otada potpuno prestao govoriti o svojemu otkriću, nego nije pokušao ni izvući dobit od njega. Iskreno rečeno, sumnjam da su ga u tome spriječile samo prijetnje sljedbenika, ne, Piranesi se iz bilo kojega razloga bojao za svoj život, a ne vjerujem da su tome pridonijeli blagi prigovori njegovih prijašnjih prijatelja. Ipak su mu prijatelji svojim dalekosežnim vezama uspijeli osujetiti karijeru arhitekta.
Piranesi je u to vrijeme živio sasvim dobro od svojih bakropisa, a 1760. godine odlučio je po drugi put objaviti zbirku Carceri, prerađenu i proširenu za još tri ploče. Osim toga izradio je i ovaj sedamnaesti bakropis, koji vidimo pred sobom, s crtežom ključa kojega je na taj način htio predati novim naraštajima.
– Želite li time reći – upitala je Coralina – da je to ključ za prave Carcere?
– Svakako – potvrdio je Janus. – Bakrena ploča skriva ključ, a fragment je posljednji djelić koji nedostaje u nacrtu položaja ulaza.
– Estacado i ostali, dakle, trebaju i jedno i drugo – rekao je Jupiter. – Cijelo su vrijeme nastojali pronaći tajni ulaz.
Janus se zadovoljno protegnuo pucketajući zglobovima prstiju. – Taj se ulaz vjerojatno nalazi ovdje u Vatikanu. Ubrzo ćete doznati kako sam došao do te pretpostavke.
– Zar ima još koja tajna?
Na Coralininu se licu moglo vidjeti kako uopće nije bila uvjerena u istinitost svećenikovih riječi.
– Dopustite da prvo dovršim priču prije nego što zajedno načinimo sljedeći korak – zamolio je Janus. – Povijest Sljedbenika, kao što znate, nije završila Piranesijevim odlaskom. Ona se otada zapravo sve više i više isprepleće sa sudbinom Katoličke crkve. Kao što sam rekao, među njima je bilo teologa koji su ostale uvjeravali kako mjesto, koje je otkrio Piranesi, nije bilo ništa drugo do ulaz u pakao.
– Dragi Bože – uzdahnuo je Jupiter.
– Lako se danas tomu smijati, barem onima koji stoje sa strane – rekao je Janus. – Ali, vjerujte mi, cijela stvar je bila previše uzbudljiva da bi sljedbenici jednostavno mogli nastaviti postupati kao do tada. Dokle god se Piranesijev fragment nije pojavio, savez se nije mogao razriješiti, jer to prisega nije dopuštala. I tako se zbilo da je nastao novi naraštaj sljedbenika, i još jedan, i još jedan. Stara su se pravila zaboravila ili su se proizvoljno uvodila nova. Od šest sljedbenika postalo je deset, a od deset na kraju dvanaest, jer je pet fragmenata već odavno bilo sastavljeno kako bi se mogao odgonetnuti tekst i oni više nisu predstavljali simbol ili člansku iskaznicu. Vjerojatno su već odavno uspjeli odgonetnuti tekst, osim onoga na fragmentu koji je nedostajao i u kojem se krio točan opis položaja. Fragment koji ste pronašli u Piranesijevoj crkvi, posljednji je, dakle, dio koji im nedostaje.
Janus je pokazao glavom bakrenu ploču. – I, naravno, ključ.
Jupiter je na trenutak razmislio pokušavši probaviti nove zbunjujuće podatke. Potom je upitao: – Ali, kako je Cristoforo došao do bakropisa?
– Kao što znate, Cristoforo je bio najugledniji vatikanski restaurator. Imao je pristup tajnim arhivima ispod Papagajskoga dvorišta. Kako se čini, ondje je naišao na otisak sedamnaeste ploče. Nemam pojma kako je otisak dospio onamo i zašto nitko drugi ne zna za to. Cristoforo nije nikome pokazao svoj pronalazak, ali vjerojatno nije mogao držati jezik za zubima. O tome je razgovarao s nekim i ubrzo je vijest o senzacionalnom otkriću došla do ušiju Sljedbenika. Na temelju ranijih istraživanja Piranesija slutili su kakvu tajnu skriva sedamnaesta ploča. Vjerojatno je netko od njegove djece jednom vidio ploču te o tome pripovijedao svojim potomcima, i tako dalje, i tako dalje...
Od Cristofora su tražili da preda otisak. Međutim, on je to dobio uništivši otisak prije nego što je bilo tko mogao doći do njega. Tvrdio je da na slici nije bio nikakav ključ, bez obzira što su mu činili. Pretpostavljam da su pokušali silom i da je na kraju zbog toga izgubio razum. Nisu ga se usudili ubiti jer su se sigurno nadali da će jednoga dana ipak uspjeti izmamiti tajnu. Umjesto toga izbacili su ga iz Vatikana.
Cristoforo je bio lud, to je sigurno, ali je dobro znao kako će se odužiti svojim mučiteljima. Neprestano je oblagao Rim kopijama sedamnaestoga bakropisa, bez ključa, naravno. Time je vjerojatno strašno razbjesnio Landinija i ostale. Oni su sigurno bili sretni što su ga mogli ubiti, kad se pokazalo da se sedamnaesta ploča ponovno pojavila. Konačno im Cristoforo više nije bio potreban i mogli su ga se riješiti.
– Ali kako je otisak uopće dospio u vatikanske arhive? – čudio se Jupiter.
– Ako mene pitate, Piranesi ga je sam odnio tamo. On je uvijek bio zaljubljen u sebe, u tome se slažu svi njegovi suvremenici, i očito ga je zabavljalo dražiti Sljedbenike. Ispred nosa im je njihao komad kobasice i promatrao ih kako se vrte u krug. Vjerojatno je očekivao kako će mnogo prije doći do pritiska, još za vrijeme njegova života. Nije mogao ni slutiti da će do otkrića proći više od dvjesto godina.
Janus je odmahnuo rukom. – Sve je to teorija, razumije se. Ali, ja smatram da je istina. Imajte na umu da savez u ono vrijeme nije bio tako opasan kao danas. Ne vjerujem da se Piranesi ikad ozbiljno bojao Sljedbenika, ne, on se bojao nečega drugog, nečega što ga je sputavalo da po drugi put uđe u Carcere.
– To znači – Jupiter je sažeo svećenikovo izlaganje – da Estacado zna kako sedamnaesta ploča na neki način predstavlja ključ za ta vrata. I on također zna da će ga fragment dovesti do tih vrata. – Načinio je kratku stanku i potom dovršio misao: – Zašto uopće sve to? Što sljedbenici imaju ako pronađu vrata i otvore ih? Mislim, iza toga se krije nešto više od povrijeđena ponosa što je Piranesi vukao za nos Estacadove prethodnike. A sigurno i nešto više od čistog zanimanja za arheologiju.
– Točno – potvrdio je Janus. – Ali, ne zaboravite da su sljedbenici danas na strani Vatikana. Ono što čine, čine na neki način za održanje Katoličke crkve. Što ako je Crkva već stoljećima znala za postojanje tih prastarih građevina, daleko prije nego što je Piranesi naišao na njih? Što ako je ona, kao što sam već rekao, u njima vidjela fizičko očitovanje pakla? Imajte na umu, mi sad govorimo o srednjemu vijeku, o idealnom tlu za praznovjerje i vjerski fanatizam. U ono vrijeme otkriveni su pravi Carceri i netko je odlučio zatajiti njihovo postojanje i zapečatiti ulaz pokopavši ga pod najraskošniju kršćansku građevinu, pod golemu baziliku koja je trebala zasjeniti sve što je do tada bilo sagrađeno, katedralu takvih razmjera koja će svojim sjajem izbrisati svako sjećanje na pogansku građevinu ispod njezinih temelja.
– To nije logično – usprotivila se Coralina. – Crkva Svetoga Petra nije nastala ni iz čega. Kad su u šesanaestome stoljeći počeli radovi, na istom se mjestu već tisuću dvjesto godina nalazila jedna druga bazilika.
– Tako je – potvrdio je Janus. – Konstantinova bazilika, podignuta u četvrtom stoljeću. Izgrađena je na starom etrurskom tlu, na mjestu gdje se nekad nalazilo etrursko groblje i, naravno, Petrov grob. Vjerojatno su Etrušćani, ili čak njihovi prethodnici, sagradili Carcere. Što ako su rani kršćani otkrili ulaz smatrajući ga vratima pakla i stavili preda nj najsvetiju od svih relikvija kao neku vrstu čuvara?
– Vi najozbiljnije vjerujete – rekao je Jupiter – da su ovdje pokopane Petrove kosti kako bi čuvale vrata pakla?
– U svakom slučaju. Petar do danas važi kao najviši od svih vratara. On odlučuje tko smije ući u Božje kraljevstvo, a tko ne smije. Moguće je da se u predanju krije i djelić istine.
Nakratko je prekinuo kao da je na trenutak izgubio nit, ali je odmah nastavio: – Poslije su se javile dvojbe oko vjerodostojnosti kostura, pa su u renesansi odlučili staviti nov, bolji pečat. Papa Julije II. dao je srušiti staru baziliku i 1506. dao nalog da se podigne nova katedrala, raskošnija od svih koje su ikada postojala. 1626. završena je gradnja i Urban VIII. je posvetio katedralu. Vjerovalo se da su time vrata pakla zapečaćena za sva vremena. Sve dok – i time otvaramo list Sljedbenika – Piranesi nije odgonetnuo tekst na posudi i otkrio drugi prilaz.
– Drugi prilaz?
Coralina je zbunjeno gledala Jupitera i Janusa. – Ali, vi ste rekli...
– Vrata, o kojima smo prije razgovarali, onaj ulaz koji je Piranesi otkrio i vjerojatno se poslužio njime, nije glavni ulaz u Carcere.
Jupiter je rezignirano odmahnuo glavom. – Priča neće postati uvjerljivija ako je budete izokretali svakih pet minuta.
Janus i redovnica izmijenili su kratak pogled. Dianina ruka, koja je cijelo vrijeme mirno počivala na stolu, stisnula se u šaku. Među časnim sestrama proširio se jedva čujan šapat. Potom je redovnica gotovo neprimjetno kimnula glavom prema svećeniku.
– Tražite dokaze?
Janus je uzdahnuo kao čovjek koji mora donijeti vrlo tešku odluku. – Možda ste u pravu... Možda je doista došlo vrijeme da vam nešto pokažemo.



11 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:26 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Deveto poglavlje

Dedalova vrata


Diana im je dala donijeti sestrinske odore i zamolila ih da ih odjenu preko odjeće. Jupiter i Coralina osjećali su se u tome prilično smiješno. Jupiter je mislio kako izgleda poput loše odjevena komičara u kakvoj glupoj televizijskoj emisiji. Na kraju je ipak uvidio da je odjeća u noći u potpunosti poslužila svojoj svrsi. Nijedan se stražar ne bi usudio dosađivati časnoj sestri, i dokle god ne budu naišli na kojega Sljedbenika, varka bi trebala vršiti svoju zadaću.
Izašli su iz samostana kroz stražnji ulaz. Janus ih je poveo u mrak, a Diana i njezinih sedam sestara ostale su unutra.
– Ne brinite, nije daleko odavde – rekao je Janus dok su polako prolazili pokraj Orlovskoga zdenca. I on je imao na sebi odoru rubovi koje su se vukli po tlu; mogao je birati između haljine koja je odgovarala njegovoj visini, ali ne i njegovoj debljini, i haljine koja mu je bila dovoljno široka, ali zato predugačka. Odlučio se za ovu drugu pa je morao paziti da se ne spotakne. Lice mu je bilo skriveno kapuljačom, kao Jupiterovo i Coralinino.
Ovaj put hodali su popločenom stazom. Da su išli poprijeko, između drveća i grmova, samo bi izazvali nepotrebnu pozornost u toj odjeći.
Usred jedne okrugle lijehe na čvrstom postolju nalazio se Petrov kip u veličanstvenom položaju, s podignutom rukom. Reflektori su mu osvjetljavali lice.
Jupiter se prisjetio Janusovih riječi tako da je taj prizor za njega dobio sasvim drugo značenje. Petar nije bio samo prvi apostol, legendarna stijena na kojoj je sagrađena Kristova crkva, on je bio i čuvar onoga što se nalazilo ispod te crkve. On je bio čuvar posljednjega praga.
Oko spomenika su se uzdizale tri palme. Lepezasti su listovi sablasno šuštali u tami, visoko gore, iznad dosega svjetlosti reflektora. Odmah iza toga, na drugoj strani okrugle lijehe, nalazila se malena zgrada s ravnim tornjem, svijetlosmeđe oličena, sa zelenim vratima. Brzo su skinuli odore i sakrili se u jedan grm.
Janus je pokucao na okno ispod rešetke. Nestrpljivo su čekali odgovor. Odmah nasuprot vratima nalazila se svjetiljka koja ih je obasjala blagom svjetlošću.
Upravo u trenutku kad se nedaleko njih odvojila jedna skupina stražara i krenula prema njima, otvorila su se vrata iznutra.
– Brzo – prošaputao je Janus, pustio Coralinu i Jupitera ispred sebe i brzo ušao unutra za njima. Jak čovjek, ramena širokih kao u profesionalnoga boksača, plosnata bezizražajna lica, zaključao je za njima vrata.
Nepomično su čekali dok koraci švicarske straže nisu utihnuli, a tek onda su nastavili hodati.
Janus im je predstavio čovjeka imenom Aldo Cassinelli. To je bio upravitelj vatikanskih vrtlara. Cassinelli je mrzovoljno kimnuo glavom pruživši im dlakavu šapu. Na prvi pogled Jupiteru se nije učinio previše povjerljivim, iako je morao priznati da se u njegovu društvu osjećao sigurnije nego u krugu časnih sestara koje su djelovale pomalo nestvarno. Cassinelli je izgledao kao da može izaći na kraj s tri stražara istodobno. Na fotografiji na zidu nalazio se s nekakvom Talijankom velikih grudi koja je bila u ljetnoj haljini cvjetnoga uzorka.
– Vaša supruga? – upitala je Coralina pogledavši sliku.
– Mrtva je – odgovorio je vrtlar. – Rak.
– Oh... žao mi je.
– Aldo je dobar prijatelj – rekao je Janus. – Jedan od malog broja saveznika koji su nam još ostali.
To je zvučalo, pomislio je Jupiter, kao da je ih je prije bilo više te mu se nametnulo neugodno pitanje što je bilo s njima. Nejasan osjećaj sigurnosti, koji je je imao kad je ugledao vrtlara, odjednom je nestao.
– Imate li ploču? – upitao je Cassinelli.
– Da.
– Gdje je?
– Ondje gdje je Estacado neće naći – odgovorio je Janus.
Vrtlar ih je poveo niza stube, u podrum ispod kuće. Morali su pognuti glave da se ne udare u svod. Dolje nije bilo baš svijetlo, gorjela je samo jedna gola žarulja koja nije bila dorasla tamnim sjenama u kutovima.
U stražnjem dijelu podruma Cassinelli je otrgnuo drvenu ploču s poda i tako im omogućio pogled u taman otvor. Nakon svih tajnih vrata u posljednjih nekoliko sati Jupiter je bio pomalo razočaran na kakav su se jednostavan način čuvale prastare tajne Vatikana.
Vrtlar se izgubio u prednjemu dijelu podruma i ubrzo se vratio s džepnom svjetiljkom i drvenim ljestvama koje je spustio u tamni otvor. Gornji dio ljestava stršao je samo desetak centimetara iznad ruba otvora.
– Otvor se križa sa starim sustavom za prozračivanje – objasnio im je Janus, uzeo džepnu svjetiljku i prvi počeo silaziti.
– Kakvo prozračenje? – upitala je Coralina.
– Vidjet ćete.
Jupiter je na trenutak pomislio kako će Coralina udariti nogom u pod i neće htjeti napraviti ni korak dok Janus ne bude određeniji. Međutim, tada se samo ugrizla za donju usnicu, promrmljala nešto nerazumljivo i pošla u dubinu za svećenikom. Jupiter je posljednji sišao niz ljestve. Cassinelli se vratio u podrum i nakon nekoliko trenutaka stavio iznad njih drvenu ploču na njezino staro mjesto.
Otvor je bio vlažan i grubo ozidan. Poput nogu kukaca, između opeka virilo je korijenje koje se granalo u gustu mrežu. Nakon dva i pol metra stigli su do druge drvene ploče, znatno trulije od prve i obrasle svjetlucavim slojem gljiva. Janus je zamolio Jupitera da mu pomogne odmaknuti ploču u stranu. Pred njima se, kao što su i očekivali, pojavila samo tama.
Janus je osvijetlio otvor. Rubovi otvora bili su nepravilni, izgledalo je kao da ih je netko probio čekićem kroz strop od opeka. Dolje se nalazio vodoravan prolaz koji je Jupitera nejasno podsjetio na unutrašnjost antičkoga rimskoga vodovoda.
– Pomalo je tijesno ovdje dolje – upozorio ih je Janus. – Morat ćemo cijelo vrijeme hodati pognuti, prije svega vi, Jupiteru. Nadam se da ste u dobroj kondiciji.
– Kao maratonac – mrzovoljno je odgovorio Jupiter. – S rakom pluća u zadnjem stadiju.
Coralina mu se nasmiješila, malo je oklijevala, a onda ga je poljubila.
Janus je skočio u rupu, a kad je stigao dolje i glava mu se još jasno vidjela kroz otvor, Jupiter je shvatio kako je prolaz doista bio nizak. Leđa su ga počela boljeti već i pri samoj pomisli na to, a kad je konačno stajao pokraj Coraline i svećenika, stenjući, pognut, postalo mu je jasno što im predstoji.
Janus je išao prvi. Coralina je uhvatila Jupitera za ruku, ali ga je morala pustiti kad se pokazalo da je to još više otežavalo hodanje.
Hodali su prolazom oko sto metara nakon čega su stigli do novoga otvora u podu. Sišli su kat niže, ponovno u nadsvođen hodnik. Jedan štakor projurio je pokraj Jupiterovih nogu, jedino živo biće koje su dolje sreli.
Još su nekoliko puta mijenjali katove, još su jednom sišli kroz nekakav otvor i konačno došli u uzak tunel na kraju kojega su ugledali slabu svjetlost.
– Odmah ćemo biti na cilju – prošaputao je Janus. – Od sada više ne smijete ispustiti ni glas!
Kratkim trzajem obrve Coralina je pokazala nezadovoljstvo, ali nije se usprotivila. I Jupiter je šutio dok su se približavali izvoru svjetlosti. Pognuto držanje uzelo je svoj danak. Leđa su ga boljela, bol mu se već proširila u prsni koš. Pri svakom udahu osjetio je oštro probadanje u plućima.
Došli su do teške rešetke. Potpornjaci su bili debeli poput Coralinine podlaktice i već ih je izjedala hrđa. Između njih je bilo dovoljno prostora da se bez teškoća moglo gledati van.
Pred njima se nalazila podzemna dvorana, vrlo visoka, ali razmjerno malene površine, ne veće od deset puta deset metara. Rešetka se nalazila odmah ispod stropa, na jednom zidu, tako da su iz visine gledali dolje. Do poda je moglo biti dvadeset metara, procijenio je Jupiter prislonivši lice na željezne šipke. Janus i Coralina također su prišli rešetki kako bi mogli vidjeti cijelu prostoriju.
Na suprotnoj strani bila su velika vrata. Dosezala su do stropa i zauzimala gotovo cijelu širinu dvorane. S obje su strane bila omeđena velikim stupovima. Vratna krila bila su bez ukrasa i grubo obrađena. Jupiter je odmah primijetio sličnost s Piranesijevim bakropisom zatvora, etrurski utjecaj.
Vrata su bila zatvorena. Na više mjesta kamenih krila nalazili su se senzori od kojih su dugački spletovi žica vodili do kružno poredanih prekidača. Za stolom s prekidačima sjedila su dva muškarca u svijetlim kombinezonima, kartali se i s vremena na vrijeme bacali poglede na pokaznu ploču i dijagrame na armaturama.
– Dedalova vrata – prošaputao je Janus tako tiho da ga je bilo teško razumjeti.
Coralina ga je pogledala s nevjericom. – Jesu li to...
– Vrata pakla, ako ćemo vjerovati starim teolozima – odgovorio je Janus. – U prvom redu, međutim, to je vjerojatno glavni ulaz u Carcere.
– Što se nalazi iza vrata? – upitao je Jupiter.
Janus je podigao ramena. – Nikad nisu otvorena.
– Ali...
– Tišina!
Janus mu je oštro upao u riječ. Jedan muškarac iza stola s prekidačima spustio je karte i pozorno osluškivao.
– Jesi li i ti čuo? – upitao je kolegu.
Drugi je muškarac oslušnuo, potom je odmahnuo glavom. – Ništa. Možda su štakori u otvoru za dovod zraka.
– Ali zvučalo je poput glasova.
Janus je snažno povukao Jupitera i Coralinu natrag kad je prvi muškarac ustao i pošao prema vratima kako bi pogledao prema rešetki. Nakon nekoliko trenutaka čuli su kako se vratio k stolu. Svo troje se oznojilo po čelu dok su oprezno ponovno prilazili rešetki i s olakšanjem utvrdili da su se muškarci nastavili kartati.
Janus je Jupitera i Coralinu opomenuo pogledom. To je bilo preblizu, govorile su mu oči. Jupiter je imao desetak pitanja na vrhu jezika, ali se svladao. Prstima je potražio Coralininu ruku i uhvatio je. Ona mu se neprimjetno približila.
Jupiter je pomnije pogledao vrata. Nije bilo nikakvog vidljivog mehanizma za otvaranje, ni užadi, ni lanaca ni zupčanika. Nije primijetio nikakav trag upotrebe sile. U kamenu nije bilo rupa ni znakova eksplozije.
Sa strane nadzornoga stola nalazio se veliki okrugli stol s jedanaest stolica. Iza toga, uza zid, stajao je ormar. Tek kad je bolje pogledao, Jupiter je otkrio kako je riječ o trezoru. Staromodan model s kotačem veličine tanjura.
– Dovoljno ste vidjeli – gotovo je nečujno prošaputao Janus te se htio okrenuti kad su iz dvorane doprli zvukovi, odjeci koraka više osoba i prigušeni glasovi.
Jupiter i Coralina nisu se pomaknuli s mjesta. I Janus je ponovno prišao bliže rešetki kako bi bacio pogled na novopridošle.
Kroz ulaz, koji se nalazio točno ispod rešetke i tako izvan njihova vidokruga, u dvoranu je ušlo više muškaraca. Jedan od njih bio je Estacado, drugi je bio kardinal von Thaden u pratnji bjeloputog tajnika Landinija. Iza njih ušlo je još nekoliko muškaraca koje Jupiter nikad prije nije vidio. Nijedan od njih nije imao manje od šezdeset godina i Jupiter je pretpostavljao da je riječ o visokim vatikanskim svećenicima. Neki od njih djelovali su umorno, kosa im je bila nemarno začešljana. Jedan je imao papuče na nogama. Očito ih je netko probudio iz sna. Sigurno se dogodilo nešto važno. Jupiter je slutio da je uzrok noćnoga sastanka bio njihov bijeg i nestanak bakrene ploče. Pogledao je na ručni sat: prošlo je pola četiri.
Na kraju je nekakav gorostasni svjetlokosi muškarac dogurao profesora Domovoja Trojana. Na Trojanovu krilu nalazila se drvena kutija koju je čvrsto držao rukama.
Estacado je dao znak dvojici muškaraca za stolom i Trojanovu vozaču. Njih trojica su bez riječi izašla iz dvorane. Jupiter je čuo kako su za sobom zatvorili vrata.
Sljedbenici kaleža posjedali su na stolice oko okrugloga stola. Trojan se sa svojim kolicima smjestio između Estacada i kardinala von Thadena. Uzvišenim pokretom ruku stavio je kutiju na stol i potom je gurnu prema Estacadu. Von Thaden je ustao, otvorio trezor i izuzetno oprezno izvadio okrugli predmet.
Jupiter nije mogao s visine raspoznati je li to bila minojska posuda. Očito su sastavili pet fragmenata, samo je još šesti nedostajao. Odozgor je predmet izgledao kao torta kojoj nedostaje komad neodređena oblika.
Posuda je imala oblik tanjura, udubljenje je bilo gotovo neprimjetno. Smeđi lak svjetlucao je pod svjetlošću reflektora koji su bili pričvršćeni na zid dvorane.
Estacado se pomaknuo u stranu kako bi von Thaden mogao staviti posudu na stol, pokraj profesorove drvene kutije.
Coralina se sagnula do Janusova uha. – Jeste li znali da će se u ovo vrijeme sastati ovdje?
Svećenik je odmahnuo glavom. Ne, vidjelo mu se po usnama, ali se nije ništa čulo.
Kad je kardinal ponovno sjeo, Estacado je uzeo riječ.
– Znate da su naša dva posjetitelja pobjegla i jasno nam je tko im je u tome pomogao.
Jedan od starijih muškaraca, kojega Jupiter nije poznavao, nakašljao se. – Trebao si slušati kardinala von Thadena. Trebali smo ih ukloniti pa sad ne bismo imali ovako velike poteškoće.
Coralina je šapnula Jupiteru na uho: – To je kardinalski knjižničar, Estacadov brat.
– Velike poteškoće?
Estacado se nasmiješio. – Da, možda. Ipak, bilo je vrijedno pokušati. Ja sam, kao i uvijek, protiv toga da se ljudi ubijaju bez potrebe. Vaša smiješna osveta onomu slikaru – rekavši to okrenuo se prema von Thadenu i Landiniju – bila je nepotrebna i nedostojna nas. On je bio samo ludi starac koji se zabavljao izazivajući nas svojim mazarijama. Nije bilo potrebno prihvatiti taj izazov.
Jupiter je vidio kako je Landini ljutito stisnuo šake, ali ga je kardinal zaustavio pokretom ruke. Oko usana mu se pojavio blagi smiješak, kao da ga je netko povukao oštricom. – Svaka čast vašim humanističkim osjećajima, signore Estacado – rekao je glasom punim sarkazma – ali Cristoforo je predstavljao opasnost, a izbjegavanje opasnosti bi u našim odlukama trebalo zauzimati više mjesto nego što biste vi to željeli.
– Dovodite li me u pitanje, von Thadenu?
Jupiteru nije promaklo kako se Estacado bez poštovanja odnosio prema najvišem dostojanstveniku Katoličke crkve. – Vi ste me izabrali za predsjednika ovoga skupa.
– Još jedna opasnost koja se mogla izbjeći – tiho je rekao Landini, ali je zvučnost dvorane donijela njegove riječi sve do otvora za zrak.
Estacado je odlučio ne obratiti pozornost tajnikovoj upadici, iako su sljedbenici počeli međusobno šaputati. Činilo se da se neki slažu s Landinijevim riječima.
Von Thaden se malo nagnuo naprijed. – Moram li vas podsjetiti da vaš noćašnji pokus nije bio prvi promašaj koji ste učinili?
Jupiter i Coralina su primijetili kako se Janus suzdržano smješka. Iako su im von Thaden i ostali bili protivnici, Jupiter je morao priznati da shvaća njihov stav. Estacado je nepotrebno riskirao kad je njega i Coralinu ostavio na životu, a da se i ne govori o Janusovu upućivanju u misterije Sljedbenika.
Dolje u dvorani započela je oštra rasprava u kojoj je više sljedbenika kritiziralo Estacadov postupak, dok su drugi pak stali na njegovu stranu. Samo je profesor Trojan bio napadno miran. Cijelo vrijeme nije rekao ni riječ, samo je jednom nakratko skinuo šešir, zamišljeno ga okrenuo u rukama i na kraju ga ponovno stavio na glavu.
Međutim, nakon četvrt sata žestokih predbacivanja i protunapada, profesor se snažno nakašljao na što su svi ostali zašutjeli.
– Mnogo hvala – rekao je mirno kao da se boji da će ostati bez glasa ako bude glasno govorio. – Mislim da smo došli do glavnoga razloga našega ovdašnjega postojanja. Varam li se ili je cijela svađa zbog našega današnjeg trijumfa pomalo... smiješna?
Estacado je u tom trenutku vidio svoju priliku. – Trijumf, zapravo.
Rukama je uzeo drvenu kutiju sa stola i teatralnim je pokretom podigao prema prisutnima. Potom ju je ponovno stavio pokraj posude. – Mislim da bismo trebali nastaviti.
Njegov brat, kardinalski knjižničar, složio se s time. – Trebali bismo.
Još su neki kimnuli glavama i Jupiter je na profesorovu licu ugledao zadovoljan smiješak. Prvi put je imao utisak da starac u invalidskim kolicima među sljedbenicima zauzima više mjesto nego što se to na prvi pogled čini.
Janus je odgonetnuo Jupiterove misli. – Von Thaden je možda preglasan, a Landini lukav – prošaputao je – ali Trojan vuče konce iz pozadine. Dokle god on podržava Estacada, njegovo je mjesto osigurano.
– Znate li što je to? – prošaputala je Coralina kad je Estacado stavio ruke na poklopac kutije i polako je otvorio.
Janus je odmahnuo glavom i ponovno se usredotočio na događanje u dvorani.
Pobožna se tišina spustila na skup Sljedbenika.
Estacado je oprezno gurnuo ruku i kutiju i palcem i kažiprstom nešto izvadio.
Coralina se ukočila. – Ne!
Jupiter je osjetio bolno probadanje te je još čvršće stisnuo Coralininu ruku.
Čak je i Janus na trenutak ostao bez daha.
Predmet u Estacadovim rukama izgledao im je malen i neraspoznatljiv. A ipak, bilo je jasno da je riječ o fragmentu.
Fragment, koji se zapravo trebao nalaziti kod Shuvani, u bolnici. Fragment koji im ona nikad ne bi dobrovoljno dala.
– Ona je mrtva – tiho je izustila Coralina.
Jupiter joj je htio proturječiti, umiriti je, reći bilo što što bi je utješilo, ali mu se i sam pokušaj učinio ciničnim. Slutio je kako je Coralina u pravu. Sljedbenici su sigurno prisluškivali telefonski razgovor, ubili Shuvani i prisvojili fragment.
Suze su probijale put kroz prašinu na Coralininim obrazima, ali joj je izraz lica ostao nepromijenjen. Nije zamjerila ni Janusu, samo je zurila u dubinu, dolje na dvanaestoricu muškaraca i najsvetiju stvar među njima.
Estacado je stavio fragment u prazninu na kaležu. Fragment se savršeno uklopio. Spirala hijeroglifa upotpunila se, a s njom i urezani tekst između znakova, što je pak bilo nevidljivo za tri promatrača ispod krova dvorane.
– Koliko će vremena trebati za odgonetanje teksta? – upitao je von Thaden.
Estacado se zadovoljno nasmiješio. – Nekoliko sati. Sutra ujutro znat ćemo točan položaj drugih vrata i možemo odmah početi s iskopavanjem.
– Von Thaden je kimnuo glavom. – Pobrinut ću se za sve što je potrebno.
Nekoliko muškaraca ustalo je sa svojih mjesta i nagnulo se naprijed kako bi bolje mogli vidjeti kalež. Prvi put nakon dvije tisuće godine umjetnina je ponovno bila cijela.
Jupiter je osjetio kako uzbuđenje Sljedbenika prelazi na njega. Vjerojatno su već odavno odgonetnuli ključ na temelju pet ostalih fragmenata, samo je nedostajao još jedan važan podatak, onaj dio opisa koji je bio poznat samo Piranesiju. I tako, ove će se noći zagonetka konačno riješiti.
Zagrlio je Coralinu i polako je odvukao od rešetke. Janus je još jednom pogledao dolje u dvoranu i potom pošao za njima.
Coralina je upitno pogledala Jupitera. – Nismo joj mogli pomoći, zar ne?
– Nismo.
– Mi... mi smo htjeli da pođe s nama.
– Sama je donijela odluku.
Coralina je progutala slinu. – Trebali smo je nagovoriti.
– Možda joj se uopće ništa nije ni dogodilo. – rekao je tiho. – Čula si Estacada.
– Ona im nikad ne bi dobrovoljno dala fragment.
– Na telefonu je zvučala razumno. Bilo joj je žao što je zamijenila fragment.
Na povratku kroz otvore za zrak Coralina nije više progovorila ni riječ, također nije dopustila da je Jupiter zagrli. A najviše se držala podalje od Janusa. Svećenik joj se jednom pokušao obratiti, ali se nije obazirala na njega.
Jupiter nije znao jesu li se vraćali istim putem kojim su došli. Njemu je ovdje dolje sve izgledalo jednako, vlažno, mračno i usko. Imao je osjećaj da se više neće moći uspraviti, toliko su ga boljela leđa. No, prošao je i taj trenutak pa su mu se misli vratili Shuvani i onome što su joj sljedbenici mogli učiniti.
A onda, možda za dvadeset minuta, možda za sat vremena stigli su do ljestava koje su vodile u podrum vrtlarove kuće. Janus je tiho pokucao na vrata i nakon nekoliko trenutaka Cassinelli ih je gurnuo prema gore. Pomogao im je izići i poslije toga prekrio je otvor.
– Svejedno mi je što sad namjeravate učiniti – Coralina je rekla Janusu – ali ja bih se htjela vratiti u grad. Moram se pobrinuti za baku.
– Dopustite da se raspitam što se dogodilo u bolnici – zamolio je Janus. – Mogu nazvati bolnicu.
Coralina ga je ljutito pogledala. – I kakvu ćete nam laž sada podastrijeti? Obećali ste nam da će ona biti na sigurnome!
Ostala je bez glasa tako da je čak i Cassinelli promijenio stoički izraz lica i zabrinuto pogledao jedno pa drugo. – Prokleti bili, Januse, rekli ste da joj se ne može ništa dogoditi!
– Ne znamo jesu li joj...
– Je li mrtva? – povikala je Coralina ne obazirući se na suze koje su joj potekle niz lice. – Gospode Bože, sad nemate hrabrosti ni izgovoriti te riječi. Ona je mrtva Januse! Vi to dobro znate, jednako kao i ja!
Janus je jedan trenutak izdržao njezin optužujući pogled, a potom se okrenuo prema vrtlaru. – Moram telefonirati.
Cassinelli je kimnuo glavom i krenuo prema izlazu iz podruma, a Jupiter je zadržao Janusa kad je ovaj htio poći za njim. – Rekli ste da von Thaden može prisluškivati telefonski razgovor. Dakle, znat će gdje se krijemo.
– Imate li bolji prijedlog?
– Coralina je u pravu. Izvedite nas iz Vatikana, odmah, na bilo koji način. Za ostalo ćemo se sami pobrinuti.
Mislio je ozbiljno to što je rekao, ali je imao još jedan razlog da spriječi Janusov telefonski razgovor s bolnicom: ako se Coralina uvjeri da se Shuvani nešto dogodilo, onda neće više nikom vjerovati, pogotovo ne Janusu, bez obzira može li im on pomoći ili ne. I Jupiter je zamjerao svećeniku što je podcijenio opasnost u kojoj se nalazila Shuvani, ali, s druge strane, Janus nije znao da se fragment nalazi kod nje.
– Ne mogu vas izvesti – potišteno je rekao Janus. – Vrata su zatvorena. Čuvari su sigurno dobili naredbu da ne propuste nikoga koga ne poznaju.
– A što je s putem kroz spremnik za vodu? – upitao je Jupiter.
Janus ga je začuđeno pogledao ravno u oči. – Rekao sam vam da nitko nikad...
– Doista niste nikad pokušali? – oštro ga je prekinuo Jupiter. – Taj vam prostor služi kao skrovište i izlaz vam je pred nosom, a vi niste nikad ni pomislili pokušati? To vam ne vjerujem.
Janus je uzdahnuo, a Coralina je začuđeno pogledala Jupitera. – Da, pokušao sam – konačno je priznao svećenik. – To bi bio dobar put za bijeg iz Vatikana kad vodena struja ne bi čovjeka povukla u ponor. Pokušavali smo prijeći nekom vrstom splava. Mene su još mogli izvući iz vode, ali jedan od mojih pratitelja... Poginuo je.
Janus je zastao i odmahnuo glavom. – Neće ići, vjerujte mi.
– Jeste li pokušali s užetom?
– Zar želite visjeti iznad vode? – Janus je otpuhnuo zrak. – Ne mislite valjda ozbiljno!
– Jeste li to pokušali?
– Naravno da nisam. Možda ste primijetili da nisam vrhunski sportaš.
Jupiter i Coralina su se pogledali. Coralina mu je neprimjetno kimnula glavom. – Coralina i ja bismo mogli uspjeti u tome – rekao je, premda mu nije bilo svejedno.
– Vi ste izgubili razum – promrmljao je Janus.
– Uspjet ćemo – Coralina je pomogla Jupiteru – ako nam vi pomognete. Dužni ste nam pomoći.
Janus se ljutito okrenuo k njoj, ali kad je u njezinu pogledu vidio odlučnost, ušutio je i zamišljeno se zagledao u pod. Na kraju se okrenuo prema Cassinelliju koji je još uvijek čekao na izlazu iz podruma. – Što misliš o tome?
Vrtlar je slegnuo širokim ramenima. – Neka pokušaju.
Janus, koji je očito očekivao podršku, dobacio je Cassinelliju mrzovoljan pogled, ali je potom ipak upitao: – Imaš li dovoljno dugačku užad?
Prije nego što je vrtlar stigao odgovoriti, Janus se ponovno okrenuo k Jupiteru. – Kako mislite uopće prebaciti kraj užeta na drugu stranu?
Sada kad su konačno donijeli odluku, Jupiter je osjetio neku novu hrabrost. Došlo je vrijeme za djelovanje, bez obzira kako će sve završiti. Osjećao se kao da je popio mnogo kave. – Pomislio sam na sidro – rekao je.
– Sidro!
Janus je prekrenuo očima. – Što mislite gdje smo mi to, za ime Boga?
Prije nego što je Jupiter uspio bilo što reći, čuli su Cassinellija kako premeće sanduke i vreće u prednjem dijelu podruma. Trenutak poslije izvukao je odnekud zahrđalo sidro.
– Ovako nešto? – upitao je mrzovoljno.
Coralina se nasmiješila. – Točno tako.
– Odakle si ga izvukao, dovraga? – Janus je povikao na vrtlara.
Cassinelli se živčano prebacivao s jedne noge na drugu kao da su ga uhvatili u nečemu nedopuštenom. – Netko ga je prebacio preko izvanjskoga zida. Zajedno s užetom. Događa se tu i tamo. Popeo se nije još nitko, čuvari su ih sve pohvatali. Međutim, svoj su alat ostavili, a netko ga je morao pokupiti. To rade moji ljudi, a katkad i ja sam.
Prevrtao je sidro u rukama. – Ima već nekoliko godina otada. Visjelo je preko zapadnoga zida, odmah pokraj pristaništa za helikoptere. Nije bilo nikoga, samo je sidro bilo prebačeno.
Pokazao je rukom nekakav sanduk. – Imam ih još. Neka su stara trideset, četrdeset godina.
Jupiter je prišao vrtlaru i potapšao ga po ramenu. – To ste dobro učinili.
Na čovjekovu izboranu licu pojavio se osmijeh. – Užadi također imamo više nego dovoljno.
Skrenuo je pogled s Jupitera na Coralinu. – Prilično ste hrabri, signorina.
Prišla mu je i čvrsto ga zagrlila. – Mnogo vam hvala, gospodine Cassinelli.
– Aldo – rekao je.
– Aldo, ja sam Coralina. A ovo je Jupiter.
Cassinelli je malo razmišljao. – Smiješno ime, Jupiter. Kao...
– Najviši od starih bogova – nastavio je Jupiter i odjednom se sjetio Babijevih neobičnih riječi: Najviši od svih bogova donijeti će pad novome bogu.
Janus im je prišao i bacio omalovažavajući pogled na sidro. Na njemu su bila četiri čelična vrha s kukama. – Mogu još samo reći da ste sasvim poludjeli.
Coralina se nije obazirala na nj. – Možete li nas otpratiti do spremnika? – upitala je Cassinellija.
Vrtlar se prepao. – Ja... ja...
– Aldo nikad ne ide dolje – objasnio im je Janus.
– Ja ne volim mrak – tiho je rekao golemi muškarac. – Volim biti vani. U vrtu. Volim biljke i nebo. Sve što je zeleno. I što cvjeta. Ne volim ići dolje.
Jupiter se nakratko premišljao hoće li pokušati nagovoriti Cassinellija. Međutim, pogled Coralininih očiju govorio mu je da ona misli isto što i on: već su uvukli dovoljno ljudi u cijelu priču, s tragičnim posljedicama za Babija i Cristofora. Nije želio da Cassinelli bude sljedeći.
– O.K. – rekao je Jupiter. – Što je s vama, Januse? Netko nas mora odvesti do spremnika.
– Naravno!
Svećenik je djelovao gotovo uvrijeđeno što je Jupiter mislio da će njega i Coralinu ostaviti same.
Cassinelli je izabrao čvrsto uže, dovoljno debelo da izdrži čovjekovu težinu. Janus je zatražio još dva užeta, koja će si Jupiter i Coralina povezati oko gornjega dijela tijela kako bi ih, u slučaju potrebe, mogao izvući iz vode. – Premda vam ne želim davati preveliku nadu – dodao je. – Struja je vjerojatno prejaka.
Na rastanku Coralina je zagrlila Cassinellija. Pri prvom njihovu dodiru bio je još suzdržan, a sad ju je potapšao po leđima, u znak ohrabrenja. – Uspjet ćete – rekao je. Osmijeh mu je bio širok kao u gorile. Pružio je ruku i Jupiteru i snažno se rukovao s njim. – Želim vam mnogo sreće. Neka vam Bog pomogne.
Ponovno su se provukli kroz vrata u podu te pognuti nastavili hodati otvorima za dovod zraka sve dok nisu naišli na širok hodnik u kojemu se Jupiter konačno mogao uspraviti. Iako nije bilo znakova da ih netko prati ili promatra, počeli su šaptati.
– Zašto nitko nije pokušao otvoriti ulazna vrata? – upitao je Jupiter nastavljajući hodati.
– Da ste vi Crkva, biste li otvorili vrata pakla?
– Dokle god netko ne zaviri unutra, neće se znati je li iza vrata doista pakao.
– Ne, naravno da neće. Danas to ionako više nitko ne shvaća ozbiljno. Ali, zapravo, to bi još sve pogoršalo.
– Kako to mislite?
– Sljedbenici nisu jedini koji znaju za vrata. Papa, kardinali i još mnogi drugi znaju za njih. Vidite, stoljećima se vjerovalo da su to doista vrata pakla i njihovo je postojanje bilo jedan od tajnih temelja Katoličke crkve. Dokle god se to i danas ne iznosi u javnost, tajna je sigurna. No, zamislite, ako se objavi da postoje ta vrata... Znanost bi pokazala zanimanje za njih i htjela bi vršiti istraživanja. Izašlo bi na vidjelo da je Vatikan zapravo utemeljen kao pečat pakla i zanimanje za ono što se krije iza vrata samo bi se povećalo. Međutim, kad bi se otvorila vrata i kad iza njih ne bi bilo... ničega? Možda samo spilje ili nekakva dvorana, ili nekoliko starih podzemnih tamnica kao na Piranesijevim bakrorezima. Ali ne i pakao. Što bi u tom slučaju trebalo reći milijunima vjernika? Da je Crkva nasjela na prevaru? Da uopće nema pakla, ili bar ne ovdje, na ovome mjestu? Možete li zamisliti ruganje cijeloga svijeta kad bi papa stao pred mikrofone i kad bi morao priznati kako su njegovi prethodnici pogriješili jer su poput kakva čepa smjestili Vatikan na ta vrata?
Janus je snažno odmahnuo glavom. – Prema crkvenom viđenju, Dedalova vrata moraju zauvijek ostati tajnom. Također ih se ne smije pokušati otvoriti. I, tako smo se opet vratili našem predmetu, isto vrijedi i za druga vrata, koja je Piranesi otkrio i možda čak otvorio. Kad bi se prošlo kroz njih, kad bi se poslale ekspedicije i kad bi se jednoga dana s druge strane otkrila glavna vrata... Shvaćate li, Crkva to ne može dopustiti! Ona je zadužila Sljedbenike kaleža da se pobrinu za čuvanje tajne. Bez obzira po kojoj cijeni...
Coralina je neočekivano počela govoriti. – Zašto ih nazivate Dedalovim vratima?
Jupiter je dodao: – Cristoforo je govorio o nečemu što je nazvao Dedalovom kućom.
– Dedalova kuća... ponovio je Janus. – On je, dakle, znao za to.
– Za što?
– Za legendu. Za stare glasine. Mit. Nazovite to kako hoćete.
Janus je zastao pred otvorom u zidu i mahnuo kroza nj Jupiteru i Coralini. Na drugoj strani pošli su hodnikom čiji su zidovi bili prekriveni suhom mahovinom.
– Znate – nastavio je svećenik – vatikanskim su se dvoranama uvijek širile različite glasine, o vratima i onome što se iza njih krije. Neke od tih priča bile su samo pobožne želje, izmišljotine koje su širili neki pametnjakovići. Druge su bile stvarnije, obilježene nastupajućim racionalizmom. Međutim, bilo je i tako šašavih koje su govorile da su to uistinu vrata pakla. Jedna od njih bila je priča o graditelju Dedalu i njegovoj ostavštini... Vi znate tko je bio Dedal, zar ne?
Jupiter i Coralina nijemo su kimnuli glavama.
– Onda vjerojatne znate da je nakon bijega s Krete i nakon smrti sina Ikara došao u današnju Italiju.
– Na obalu Sicilije – rekla je Coralina.
Janus je džepnom svetiljkom osvijetlio zidove. – Jedna legenda govori kako je Dedal potom otišao na sjever. Nakon dugog lutanja stigao je u naseljenije područje, u antički Lacij. Kažu da je ovdje, na ovome mjestu, dao sagraditi veliku građevinu. Svoju ostavštinu čovječanstvu.
– Carceri? – upitao je Jupiter.
– Ako ćemo ostati kod Piranesijeva nazivlja, da. Najveći labirint koji je ikad napravljen, podzemni, neopisivo velik, s bezbrojnim razinama. Toliko velik da ga je Crkva mogla smatrati paklom.
Coralina je sa strane promatrala svećenika. – Vjerujete li u tu priču?
– Cristoforo je vjerovao u nju kad je govorio o Dedalovoj kući, ne mislite li tako?
Janus se lukavo nasmiješio Coralini. – Ali, točno je tako kao što vi kažete, to je samo priča. I to jedna od mnogih koje su tijekom stoljeća ispredene oko vrata. Pakao, carceri, Dedalova kuća... na kraju krajeva, nema nikakve razlike, ako uspijemo pronaći druga vrata i učiniti ih pristupačnima za javnost.
Coralina je zastala. – Vama je do toga?
– Između ostaloga. Što ste mislili?
Janus je nakratko zastao, ali je nastavio hodati kad je vidio da je i Coralina krenula naprijed.
– Je li ime Dedalova vrata službeni naziv? – upitao je Jupiter.
– Ima još nekoliko drugih, ali većina ljudi, koji znaju za njih, nazivaju ih tako. Jedna legenda kaže kako Dedalov duh još kruži podzemnim labirintom i čeka da ga netko oslobodi.
– I što će se onda dogoditi? – uzdahnula je Coralina. – Opet propast svijeta?
Janus je odmahnuo glavom. – Preoblikovanje svijeta. Svijet će biti preoblikovan po nacrtu graditelja. Bit će uređen, ako tako hoćete, kao labirint.
Iz daljine se čuo tihi šum.
– Je li to spremnik? – upitao je Jupiter.
Janus je kimnuo glavom. – Brzo ćemo doći do njega.
Malo poslije buka je postala zaglušujuća. Janus ih je proveo kroz nadsvođena vrata koja su im bila već poznata. Iza njih, s druge strane rešetkastoga mosta, otvarao se ponor spremnika. Pet metara ispod njih vidjela se crna vodena površina, dok se iz otvora na susjednom zidu izlijevao široki mlaz u dubinu.
Most je bio širok oko dva metra. Otvor, iz kojega se napajao spremnik, nalazio se na drugoj strani ponora, u visini mosta; voda iz vodovoda tekla je kroz široki oluk na sredini otvora, s desne i lijeve strane bila su dva okvirnjaka po kojima se moglo hodati. Samo je na tom mjestu grubi zid nudio uporište za sidro.
Udaljenost između rešetkastoga mosta i otvora iznosila je sedam, možda osam metara. Ako se usput poskliznu, past će u spremnik i struja će ih povući u dubinu.
Jupiter nije nikad u životu zabacio sidro i njegovi su prvi pokušaji završili neslavno. Osmi ili deveti put ipak je pogodio otvor, premda je sidro svaki put završilo u vodenoj struji.
Prošlo je gotovo pola sata prije nego što su se čelični vrhovi konačno zakvačili za jedan od dva okvirnjaka. Utroje su povukli uže kako bi ispitali čvrstoću, ali sidro se nije pomaknulo. Uistinu se učvrstilo.
Izravnali su uže i svoj kraj privezali za veliku cijev za vodu. Janus je uzeo druga dva užeta, koja im je dao Cassinelli, i dao svakom po jedno. Pomogao im je povezati se ispod pazuha i oko prsa. S tom dodatnom sigurnosnom užadi htio ih je izvući ako bude trebalo.
Jupiter je znao da snaga samo jednoga čovjeka neće biti dovoljna za spašavanje drugoga iz vodene struje. Zbog toga je zahtijevao da Coralina pođe prva. Ako padne, Janus i on će je moći zajedno izvući. S malo sreće mogli su je uz pomoć užeta prebaciti na zid koji se nalazio duboko ispod mosta, u ravnini vodene površine. Jupiter je kroz rešetke vidio da spremnik dolje ima još jedan izlaz.
Poljubio je Coralinu i zaželio joj sreću, a ona je uhvatila nategnuto uže i prebacila se preko ruba rešetkastoga mosta. Uže se snažno zatreslo dok se njihala iznad ponora držeći se rukama. Jupiterovo je srce udaralo divljački. Gledao je kako se polako uspinje.
Odjednom ga je obuzela dvojba. Nije imao nikakva iskustva u penjanju. Je li bio dovoljno snažan da na taj način prijeđe put od osam metara?
Coralina je svoj dio posla obavila iznenađujuće dobro. Ubrzo je prešla više od pola puta, a još nije pokazivala znakove umora. Jupiter i Janus nisu progovorili ni riječ, samo su pozorno promatrali ženu nad ponorom. Čvrsto su držali kraj sigurnosnoga užeta kako bi joj u svakom trenutku mogli pomoći, ako bude potrebno. Jupiter je još prije zamijetio Coralininu snagu i spretnost mačke, ali se ipak veoma iznenadio.
Posljednji dio bio je najopasniji. Posljednja dva metra uže je vodilo sasvim blizu uz umjetni vodopad. Ako se Coralina zanjiše i padne, voda će je povući za sobom.
No, Coralina je spretno izbjegla opasnost. Malo poslije toga uspjela je doći do zida ispod izvanjskoga ruba otvora. Ovdje ju je čekala posljednja opasnost: Budući da se sidro zakvačilo za okvirnjak, morala se popeti oko metar i pol uz goli zid kako bi došla do njega. Mišići su joj se na podlakticama oštro ocrtavali dok se uspinjala uz uže, spretno tražeći udubine u zidu vrhovima nožnih prstiju.
Kad je Jupiter vidio s kakvom je lakoćom Coralina svladala i tu prepreku, od čuđenja je gotovo zaboravio koliko se boji za nju. Međutim, što je dulje promatrao kolika je spretnost potrebna da bi se došlo do otvora, to je više sumnjao u samoga sebe. Sve je manje vjerovao da je doista sam predložio ovaj način bijega.
Konačno je Coralina bila na sigurnom. Nekoliko trenutaka odmarala se sjedeći na rubu okvirnjaka duboko udišući zrak. Potom je ustala i nasmiješila im se preko ponora pomalo usiljeno, prije nego što je odvojila od remena Janusovu džepnu svjetiljku. Načinila je nekoliko koraka u mrak, ali se brzo vratila na rub i slegnula ramenima.
– Čini se da je u redu! – povikala je. – Sad si ti na redu, Jupiteru!
Njezine su se riječi jedva mogle razumjeti zbog tutnjave vodopada; Jupiter ih je više odgonetao nego što ih je čuo.
Janus ga je potapšao po ramenu. – Uspjet ćete! Kad dođete na drugu stranu, jednostavno nastavite kroz tunel. Nakon nekoliko stotina metara naći ćete na desnom zidu otvor koji vode prema gore. Popnite se ljestvama. One vode do dijela gradske kanalizacije. Tamo ćete lako pronaći izlaz.
Još jednom je provjerio čvor na Jupiterovim grudima. – Prije dvije godine prošao sam obrnuti put s nekim ljudima. Spustili smo se s ulice i došli do mjesta na kojem se sad nalazi vaša prijateljica. Ali, ponor je dosad svakoga spriječio da prijeđe taj put.
Jupiter je bacio kratak pogled na uzburkanu površinu vode. – Mogu to razumjeti.
Janus je podigao ruku i dao znak Coralini. – Vaš prijatelj sad dolazi prijeko! – povikao je glasno.
Kimnula je glavom. Iza vela raspršenih vodenih kapljica djelovala je blijedo, gotovo poput sablasti.
Jupiter se pokrenuo, uhvatio uže i nakon kraćega oklijevanja skliznuo preko rešetkastoga mosta. Kroz tijelo mu je strujala užasna bol dok je visio nad ponorom. Dvije, tri sekunde činilo mu se da će mu se ruke istrgnuti iz ramena, a onda su mu se mišići na rukama postupno navikli na opterećenje. Beskrajno oprezno počeo se kretati naprijed. Sigurnosno uže oko grudi nije mu dopuštalo disati. Osjetio je nerazuman poriv da ispusti uže iz ruku i odveže uže na grudima. Međutim, potisnuo je strah i čak uspostavio nadzor nad bolovima. Polako je napredovao iznad ponora.
Coralina mu je nešto doviknula, vjerojatno ga je htjela ohrabriti, ali on je nije čuo, samo je vidio kako joj se miču usnice, kao u usporenom filmu.
Zbog njegove težine uže je bilo napetije nego kod Coraline pa je shvatio kako će se morati više penjati uza zid nego ona. Ta ga je spoznaja još više razočarala. Sad je već bio siguran da neće uspjeti, da će se sidro otkvačiti ili da će uže puknuti.
Hladnoća mu se počela širiti tijelom kao da su mu noge već bile u ledenoj vodi. U jednom trenutku prestao je osjećati noge, i novi nalet panike koja ga je tada uhvatila naveo ga je na strašnu pogrešku.
Bez daha je pogledao u dubinu.
Ispod sebe vidio je bujice vode, vidio je uskipjelu pjenu, crnu vodu zbog koje se spremnik činio kao da nema dna, kao da je podzemno jezero koje doseže do unutrašnjosti zemlje, sve dublje, dublje i dublje.
Odjednom se više nije mogao ni pomaknuti. Bio je kao oduzet. Ukočeno je visio na užetu, ukočenih prstiju, nesposoban za kretanje, nepomičan, hladan i ukočen od straha.
Iza njega je odjeknuo Janusov glas, prigušeni slogovi kroz tutnjavu vode. Prošlo je nekoliko trenutaka dok Jupiter nije uspio odgonetnuti riječi.
– Oni dolaze! – povikao je Janus već drugi put, a Jupiteru su ponovno bile potrebne jedna do dvije sekunde da shvati što to znači.
Sljedbenici kaleža bili su im za petama! Tako blizu da ih je Janus već mogao čuti!
Beskrajno sporo uspio je podići glavu. Coralina je stajala u otvoru vodovoda i uzbuđeno mu mahala. Usta su joj se otvorila i zatvorila, ali Jupiter nije razumio što je rekla. Bojala se za njega. Strašno se bojala.
Mišići su mu bili kao skamenjeni. Kad je pokušao pogledati preko ramena, imao je osjećaj da će mu glava otpasti kao smrznuta grana, jednostavno otpasti i potonuti duboko u vodu.
Ipak je uspio vidjeti Janusa, ali kao kroz maglu. Svećenik je upravo pokušavao povezati kraj Jupiterova sigurnosnog užeta za jednu od cijevi. Pritom je neprestano pogledavao prema ulazu. Na zidu hodnika vidjela se svjetlost džepnih svjetiljki.
Čak i kroz veo omamljenih osjetila shvatio je što Janus namjerava učiniti. Svećenik nije imao drugoga izbora nego dati se u bijeg. A za to je postojao samo jedan put.
– Ne! – povikao je Jupiter. – Uže...
Utihnuo je kad je osjetio trzaj na užetu koje se naglo počelo njihati. Janus se odbacio o most i sad je kao i Jupiter visio iznad ponora.
– Dalje! – uzdahnuo je svećenik gubeći snagu. – Nastavite...!
U Jupiteru je nešto škljocnulo. Kao nekakav sigurnosni prekidač. Ponovno je počeo prelaziti ponor, ovaj put brže, s novom snagom, iako se uže strašno njihalo, jer je i Janus visio na njemu.
Coralina se nagnula naprijed i rukama pokušala smiriti uže. Bez uspjeha. Ono se i dalje njihalo udesno i ulijevo, tresući dva muškarca koja su visjela na njemu.
Jupiter je vidio da mu Coralina nešto dovikuje, da ga ohrabruje. Lice joj je bilo crveno od uzbuđenja, isijavalo je bijes zbog bespomoćnosti. Nije mogla ništa učiniti, samo stajati i gledati kako se Jupiter i Janus bore za život.
Još tri metra.
Jupiter je gledao vodopad pred sobom. Noge su mu bile dobrih pola metra niže od Coralininih, a zbog njihanja užeta bio je u daleko većoj opasnosti da će ga zahvatiti voda. Ali, mora uspjeti, mora izdržati, mora podnijeti bolove u rukama dok mu se uže sve dublje zarezuje u kožu. Istodobno je pokušao malo podići noge kako bi izbjegao vodenu masu.
Odjednom je Janus povikao: – Ja više... ne mogu...
Uže je naglo odskočilo prema gore, skakalo je poput gumene vrpce, a kad se Jupiter na kraju osvrnuo, iza njega više nije bilo nikoga.
– Ne!
Pogledao je dolje i još je vidio kako je Janusa zahvatila bujica dok se okretao oko svoje osi podignutih ruku, sve brže, poput živoga šestara, ispuštajući pritom panične krikove, sve dok mu voda nije došla do usta i nosa.
Jupiter je odjednom postao vrlo miran. Ispod oka vidio je kako se rešetkasti most iza njegovih leđa puni prilikama, vidio je svjetla koja su kružila umjetnom spiljom. Prestao se kretati, pogledao je Coralinu, vidio da mu ona nešto dovikuje i pruža mu ruku, sa samo dva metra udaljenosti – i tada je donio odluku. Visio je na sigurnosnom užetu, a Janus je bespomoćno završio u bujici; morao je pokušati!
Još jednom je izmijenio pogled s Coralinom i ona je shvatila što namjerava učiniti.
– Ne! – povikala je. – Ne čini to!
Jupiter joj se još jednom nasmiješio, potom je duboko udahnuo i ispustio uže.
Činilo mu se da čuje kako Coralina viče, pokušao joj je za vrijeme padanja gledati u lice, jer je mislio kako bi bilo lijepo ako to bude posljednje što je uopće vidio, i potom je udario o površinu vode, ni najmanje pripremljen na strašnu silu koja ga je odmah povukla poput srednjovjekovne sprave za četvorenje.
Voda je bila mnogo hladnija nego što je očekivao, i na trenutak mu se učinilo kako će mu srce stati, kako umire sav život u njemu. Tada je ipak uspio udahnuti, ali ga je istodobno povukao jedan vir. Rukama je udario o nešto, uhvatio je nekakvu tkaninu, a potom i ruku. Ugledao je Janusovu glavu sasvim blizu svoje, potom njegovo lice, vidio je da su mu oči zatvorene, usta širom otvorena, ruke bez ikakve snage u igri vodenih masa.
Jupiter je povikao kad je osjetio kao da ga je nešto uhvatilo za noge i povuklo u dubinu, nekakvi prsti od čiste vode, snaga vodene bujice. Junusa je voda odnijela, zazvao ga je po imenu, ali su mu iz usta izlazili samo mjehurići i tek je tada shvatio da se ponovno nalazi pod vodom, okružen staklenim crnilom poput kukca u jantaru. Nešto svijetlo projurilo je pokraj njega, još jednom Janusovo lice, s donjom vilicom koja se otvarala i zatvarala, a onda je posljednji put vidio svećenikove ispružene ruke, šake koje su tražile pomoć u smrtnome strahu. Jupiter nije mogao utjecati na svoje pokrete usred vira, ali ipak je pokušao uhvatiti Janusa, gotovo ga je dokučio, osjetio je hladnu kožu na vrhovima njegovih prstiju, pipao je i dalje, posegnuo – posegnuo u prazno.
U istom trenutku snažan ga je trzaj povukao nazad i prema gore, prema svjetlu. Prsni koš kao da mu je bio zavezan. Ruke su mu poletjele uvis kad se oko njegova tijela nateglo sigurnosno uže koje mu se zasjeklo pod pazuhe i istiskalo iz njega svijest kao sadržaj tube paste za zube.
Još jednom je pokušao povikati Janusovo ime. Voda mu je ušla u usta, ispljunuo ju je i gotovo povratio, a onda mu se učinilo u beskrajno jasnom trenutku kako vidi svećenika kako tone duboko ispod njega, kako se vrti, vrti, vrti poput šestara, ispruživši ruke prema površini, dok mu se pogled križa s Jupiterovim, sve dok se nad njim ne zatvori crnilo i dok ga konačno ne proguta.
Bol u Jupiterovim grudima pekla ga je poput kiseline koja mu je izgrizala prsa i leđa. Više nije imao zraka, već su mu se i misli zbrkale da bi mogao razlikovati jesu li mu se pluća ispunila vodom ili mu je sigurnosno uže onemogućilo disanje.
Mrak ga je obavio, milovao ga je, uljuljao ga u hladan, beživotan san. Još je jednom vidio svjetla iznad sebe, svijetla obličja koja su prelazila preko kamena i valova, a onda su se i ona ugasila, hladnoća mu je prošla kroz tijelo i dušu i srce mu se sledilo.
Coralina je zateturala kad je vidjela kako je Jupiter nestao u vodi. Bila je kao omamljena, a dok je konačno prstima razvezivala čvorove na svojemu sigurnosnom užetu, to se odvijalo kao u snu. Drhtaj joj je prostrujao tijelom i postalo joj je tako hladno kao da je sama pala u ledene bujice spremnika za vodu.
Na drugoj strani ponora rešetkasti se most napunio ljudima. Pod svjetlom džepne svjetiljke nejasno je vidjela više muškaraca u crnim kombinezonima. Učinilo joj se da prepoznaje Landinija, ali nije bila sigurna. U tom trenutku to nije imalo nikakvo značenje.
Ponovno je pogledala dolje u vodu. Sad je vidjela kako se Jupiterovo sigurnosno uže nategnulo. Trenutak poslije on je izronio, počeo rukama udarati oko sebe u paničnom strahu i činilo se da je uspostavio nadzor nad svojim položajem. No, naglo je klonuo kad mu se uže oko prsnoga koša steglo pa je ostao bez zraka.
Istodobno se na uskom okvirnjaku uz vodenu površinu pojavilo još nekoliko ljudi. Coralina je vidjela kako su dva muškarca uhvatila Jupitera i izvukla ga na suho.
Za Janusa bi svaka pomoć došla prekasno. Više nije nijednom izronio. Coralina je nehotice pomislila na ono što je rekao kad ih je prvi put doveo ovamo. Naime, da vodena struja povuče leševe u cijevi gdje ostanu i istrunu.
Ona ga nije voljela i još ga je uvijek smatrala djelomice krivim za ono što se dogodilo Shuvani. No, bez obzira na to, njegova ju je smrt duboko pogodila. On nije htio doći ovamo, odgovarao ih je od toga puta. Unatoč tome pomogao im je. A sad je bio mrtav.
Pogled joj je počivao na nepomičnome Jupiteru, a Landini ju je dva puta zazvao po imenu dok ga konačno nije čula. Polako, utonula u opasan mir, pogledala je prema rešetkastom mostu.
– Niste to trebali učiniti! – doviknuo joj je Albino. Lice mu je svjetlucalo pod svjetlošću džepne svjetiljke. – Trebali ste me slušati.
Razmišljala je hoće li mu odgovoriti, ali onda se zadovoljila pogledom punim mržnje koji je uputila sljedbenicima. Vidjela je kako se Jupiter miče, kako miče samo jednu ruku, kao u polusnu, ali to je barem bio dokaz da je živ. Željela je biti s njim, bez obzira što je Landini htio učiniti s njima. Htjela je biti pokraj njega, držati ga za ruku, gledati ga u lice kad se bude osvijestio.
Landinijevi su ljudi odvojili uže. Poput zmije, drugi se kraj užeta zavrtio nad ponorom i snažno trznuo kad ga je zahvatila bujica te je povukao sidro koje se nalazilo pokraj Coralininih nogu.
Put natrag sad je bio potpuno onemogućen. Mogla je samo nastaviti kroz tunel, sve dublje u tamu, kako bi, nadala se, ipak naišla na ulaz u kanalizaciju.
Izgubili su, to je bilo sigurno. Sljedbenici su imali fragment, imali su Jupitera, Janus više nije bio živ. Koliko će vremena proći dok im i bakrena ploča ne padne u ruke? Sad se mogla uzdati samo još u časne sestre u samostanu. Koliko će još vremena proći dok savez ne otkrije i tu tajnu? Možda će mučiti Jupitera sve dok im ne kaže istinu. Coralina mu to sigurno ne bi zamjerila, ona je sama sljedbenicima odala skrovište prokletoga fragmenta samo da se konačno oslobodi toga tereta, bez obzira što će se poslije dogoditi s njom. Zakazali su tako temeljito koliko je samo bilo moguće. Sve su stavili na kocku, čak i život drugih ljudi, a ipak su sve izgubili.
Pogledala je Landinija i uvjerila se da su ljudi iznijeli Jupitera iz spilje, van, u labirint otvora i hodnika.
Potom se okrenula, ne obazirući se na prijetnje koje je za njom izvikivao Albino, jednostavno je otišla za svjetlošću svoje svjetiljke, uz buku vode, a pred njom nije bilo ničega osim mraka, hladnoga poput smrti u zimskoj noći.



12 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:38 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Deseto poglavlje

Otkrivenja


Vanjski svijet dočekao ju je užurbanošću grada koji se polako budi iz sna. Na istoku je nebo bilo boje korodiranoga zlata; sunce treba izaći za pola sata. Blijedi odsjaj treperio je oko kuća, oko kupola i tornjeva i krovnih terasa. Prve automobilske sirene narušile su mir svitanja, potom ispušne cijevi na vespama, udaljeni plač maloga djeteta iz otvorenoga prozora.
Coralina nije morala izaći ispod poklopca kanalizacije niti je morala gurati ruke kroz rešetku iznad odvoda kako bi na sebe svratila pozornost. Jednostavno se popela uskim stubištem koje se odvajalo od širokoga kanala kojim je hodala proteklih dvadeset minuta te krenula prema praskozorju koje je u početku smatrala lažnim, još jednom lažnom nadom, lukavstvom sljedbenika.
Stigla je do rešetkastih vrata koja su bila učvršćena čvrstom žicom. Slomila je dva nokta pokušavajući ih otvoriti, ali je na kraju ipak uspjela. Jedan joj je prst krvario, no ona se nije obazirala na bol.
Rešetkasta su vrata vodila van, na jednu od dvoje popločene trake koje su se pružale duž obje strane Tibera. S njezine lijeve strane uzdizao se obalni zid iza kojega se čula buka automobila, vespa, dječji plač. To je bio svijet kakav je ona poznavala. Vratila se. Bila je živa. A to joj nije ništa značilo.
Mislila je samo na Jupitera, na njegov izraz lica kad se bacio u ponor kako bi spasio Janusa. Mislila je na to kako je sve bilo uzalud. Svi mrtvi, čak i Jupiterova žrtva. Sad je bio zatočenik sljedbenika, a Janus je bio mrtav.
Teškom se mukom stubama popela na ulicu. Osjećala se izgubljenom i napuštenom. Kome bi se mogla obratiti? Tko bi joj pomogao? Mogla je otići na policiju, ali je sumnjala da bi joj vjerovali. Nije imala nikakvih dokaza i morala je priznati da je razlog svemu bila krađa koju je sama počinila. Osim toga bojala se da su sljedbenici u vezi s vlastima. Više nikom nije vjerovala. Čak ju je i Shuvani pratila kad je zamijenila fragment.
Shuvani...
Kao prvo, Coralina je morala doznati što se dogodilo s njom. Međutim, nije znala čak ni u koju su bolnicu odvezli staricu.
Na trgu Cinque Giornate ugledala je telefonsku govornicu; u iskidanom imeniku pronašla je popis svih rimskih bolnica. Još je imala svoj novčanik uza se pa je sa zadnjim novcem kupila telefonsku karticu i potom počela redom zvati bolnice. Nitko nije znao za ime Shuvani, nigdje nisu znali ništa o njezinu dolasku u bolnicu. Svaki novi razgovor dovodio je Coralinu do sve većega razočaranja tako da je na kraju morala priznati kako su joj pokušaji bili beskorisni. Sljedbenici su izabrali kliniku u koju su smjestili Shuvani i vjerojatno su se pobrinuli da joj se ime ne pojavi ni na jednom popisu bolesnika. Čak i to što je Janus doznao gdje je bila, sigurno je upriličio Estacado kako bi mogao prisluškivati razgovor između nje i Coraline. Sljedbenici su cijelo vrijeme bili korak ispred njih.
Popis bolnica zamutio joj se pred očima dok se borila sa suzama. Bijesno je zaklopila telefonski imenik i leđima se naslonila na staklenu stijenu. Neki starac u ogrtaču i s torbom u ruci dobacio joj je začuđen pogled izvana, zastao na trenutak, ali onda ipak odlučio otići. Coralina je gledala za njim, ali istodobno i kroza nj.
Jesu li je promatrali? Je li Landini znao za izlaz iz kanalizacije? Jesu li je njegovi ljudi već čekali, skriveni na nekom mjestu gdje nitko neće vidjeti kad je budu zgrabili i odvukli?
Pokušavala je odagnati takve misli, ali ih nije u potpunosti uspjela potisnuti. Unatoč tomu, govorila si je kako sljedbenici već imaju ono što su željeli. Jupiter bi im mogao reći isto što i Coralina, a k tome je još bio iscrpljen borbom za preživljavanje u vodi. Landiniju neće biti teško izvući iz njega sve što želi.
A potom? Hoće li ga ubiti?
Naravno, učinit će to. Besmisleno je bilo što poduzimati. Jupiterova jedina prilika bila je ta da što je moguće dulje čuva tajnu i nada se kako će mu se u međuvremenu ukazati mogućnost za bijeg. Možda je očekivao kako će Coralina naći način da ga spasi. Ali, što je ona mogla učiniti? Bila je sama, iscrpljena, a razdvajala ih je najbolje čuvana granica Italije.
Hajde, govorila si je, trgni se! Poduzmi nešto!
Misli su joj navirale, ponovno je razmatrala Jupiterov pad u dubinu, njegovu borbu s vodom, slike vrtloga u središti kojega je Jupiterovo lice nestalo u crnoj vodi, potom ponovno izronilo, otvorilo usta kao da joj želi doviknuti: Nastavi! Ne predaj se! Pobijedit ćemo te govnare!
Sigurno hoćemo, naravno...
Odlučno je obrisala suze i drhtavim prstima ponovno otvorila telefonski imenik. Pronašla je Fabijev broj i brzo ga utipkala, pogriješila je i ponovila sve proklinjući. Ovaj put je čula znak da je linija slobodna. Vjerojatno je upravo otišao u krevet. Uvijek bi po cijelu noć sjedio za računalom, a veći dio dana spavao. Fabio je bio jedini koji bi joj možda mogao povjerovati. Bila je sigurna da bi joj htio pomoći.
Nakon trećega signala javila se telefonska sekretarica:
– Ciao, ovdje Fabio. Sigurno mislite kako sam kod kuće i kako se ne želim javiti. No, ovaj put sam doista odsutan. Otišao sam posjetiti mamu na tri dana. Možete mi ostaviti poruku, pošaljite mi e-mail ako je nešto važno... Ah, da, ako si to ti, Coralina, tvoja je slika gotova. Filtrirao sam je i bila si u pravu. Na prozorskom oknu doista postoji još jedno lice. Spržio sam sve na CD i bacio ga kroz prozor u tvoj podrum... Ciao.
Ukočeno je držala slušalicu na uho još neko vrijeme, osluškivala šum na drugom kraju dok se konačno nije pojavio signal da je linija zauzeta. Kao omamljena objesila je slušalicu. Nije bilo Fabija. Nije bilo nikoga tko bi joj mogao pomoći.
Još jedno lice na prozorskom oknu.
Pitala se ima li to sad ikakvo značenje. U limuzini je mogao sjediti bilo koji od sljedbenika, možda čak i sam Estacado. Sve je to već odavno postalo nevažno.
Ipak, ostala je činjenica da će poludjeti ako nešto ne poduzme. Bio joj je potreban novac, bila su joj potrebna kola i morala je doznati što se dogodilo kod kuće. Možda je među susjedima bilo koga tko je nešto vidio.
Svejedno, kako god okrenula stvar, morat će prvo otići kući. Bila je svjesna opasnosti da je ondje možda čekaju sljedbenici, ali to je bio jedini cilj koji joj je padao na pamet, jedini koji je u tom trenutku imao smisla.
Izašla je iz telefonske govornice kao omamljena. Polako joj se vratio dio njezine odlučnosti. Zbrka u mislima primirila se, slike su se sredile, postale su jasnije.
Već će naći način na koji će pomoći Jupiteru.
U zraku se osjetio opor, težak miris crvenoga vina.
Jupiter je otvorio oči i uspravio se. Bio je budan već neko vrijeme, nekoliko minuta, ukoliko mu se osjećaj za vrijeme nije poremetio kao i većina njegovih osjećaja. Potrajalo je još malo dok mu se nije vratilo sjećanje na događaje i dok nije shvatio koliko je njegov položaj bezizlazan. Pojavila mu se Janusova slika pred očima, a želudac mu se stisnuo od tuge i boli.
U izgledu okruženja bilo je nešto apsurdno, s obzirom na situaciju. Jupiter se nalazio u vinskom podrumu. Pod i strop bili su sazidani od tamnocrvenih opeka, uza zidove nalazile su se visoke police za boce s vinom. Grla na bocaam bila su uperena u njega poput cijevi pištolja, čepovi su bili prekriveni plijesni, a staklo je bilo mutno.
Jupiter je čučao na podu. Netko mu je prostro pokrivač koji je bio tanak tako da su ga žuljali neravni rubovi opeka. Ustao je i počeo teturati poput pijanca.
Bolje bi bilo reći poput davljenika, pomislio je služeći se crnim humorom.
U sredini sobe nalazio se običan drveni stol. Na njemu su bile tri odčepljene vinske boce, a pokraj njih dvije prazne čaše. Na bocama i požutjelim naljepnicama nalazila se prašina. Jedina svjetiljka u podrumu njihala se iznad stola na ružnoj žici.
Crveno vino.
Cijeli je podrum bio pun crvenoga vina! Mogao ga je osjetiti, već ga je i sam miris škakljao po koži.
Teška vrata bila su zaključana. Međutim, sad je čuo kako ih netko otključava izvana. Požurio se do stola kao bi se mogao osloniti. Nije htio da vide koliko je nesiguran na nogama. Nije htio pred njima čučati na podu, iako se to teško moglo izbjeći, pogotovo ako i dalje bude morao podnositi miris crvenoga vina.
No, najmanje mu se svidio pogled na tri otvorene boce.
Vrata su se otvorila i unutra su ušla dva muškarca. Jedan od njih bio je Landini, sablasno bijel poput amaterskoga glumca u loše postavljenoj predstavi Hamleta. Drugi je bio profesorov vozač divovskoga rasta. On je skinuo kapu i objesio je grlo boce.
– Dobrodošli – rekao je Landini dok je vozač zatvarao vrata. – Brži ste na nogama nego što smo očekivali.
– Je li to vaš način na koji mi želite brz oporavak?
Jupiter je prikovao pogled na kardinalova tajnika. – Vi ste još uvijek blijedi od zabrinutosti.
Landinijev je smiješak na trenutak odavao smisao za šalu. – Čini se da bismo mogli postati dobri prijatelji.
Prišao je stolu s druge strane i napunio čaše crvenim vinom. – Mislim da ima dovoljno razloga da nazdravim s vama.
Jupiter je brzo pogledao prema vratima, ali ondje je stajao vozač, prekriženih ruku, i hladno ga promatrao.
Landini mu je pružio čašu. – Evo, ovo je za vas.
– Žao mi je – odgovorio je Jupiter, ne mogavši prikriti uzrujanost onako kako je želio – u ovo doba dana ne pijem alkohol.
– Uvjeren sam da ćete zbog nas napraviti iznimku.
Vozač mu je prišao bliže.
Jupiter je polako uzmicao, odgurujući se o rub stola. Ako se na bude oslanjao, otkazat će mu noge. Još je uvijek bio previše slab da bi se upustio u borbu. A i inače nije imao baš nikakvu prednost pred vozačem širokih ramena.
Landini se ponovno hladno nasmijao, stisnuvši usnice. – U ovom podrumu ima vrlo mnogo crvenog vina. Ne bih se usudio točno reći koliko ima litara, ali, pogledajte okolo, doista ima vrlo mnogo boca.
I dalje je držao čašu ispred Jupitera. Bila je puna do ruba. Svjetlost stropne svjetiljke dočaravala je krvavo svjetlucanje površine vina koja je nalikovala oštro brušenom rubinu.
– Uzmite! – oštro je zapovjedio čovjek bijele puti.
Vozač je stajao samo jedan korak od Jupitera. Kratko je kimnuo glavom, kao da je riječ o vojničkom pozdravu.
Jupiter je polako ispružio ruku i uzeo čašu.
Landini mu je nazdravio i otpio gutljaj. – Izvrsno godište, uostalom. Ovo je jedan od privatnih vinskih podruma Svetoga Oca. Nadam se da ćete znati to cijeniti.
Potom je dodao malo oštrije: – Ispijte čašu!
Jupiter je odmahnuo glavom. Više nije mogao skrenuti pogled sa žarkocrvene površine. Predobro je znao što bi se dogodilo kad bi došao u dodir sa samo nekoliko kapljica vina. Poznavao je način na koje bi njegovo tijelo odgovorilo.
Vozač mu je nečujno prišao iza leđa. Nije ništa govorio, ali Jupiter je osjetio njegov dah za vratom.
– Učinite to – zahtijevao je Landini.
Jupiter je znao da nema izbora. Zaklopio je oči, stavio čašu na usne i ispio vino u jednom potezu.
Kad je ponovno otvorio oči, Landinijevo mu se lice činilo još bljeđim, a njegov sadistički osmijeh još širim. Čovjek bijele puti zgrabio je načetu bocu i pružio je Jupiteru.
– Djelujete kao da ste žedni, moj prijatelju. Evo, uzmite odmah cijelu bocu!
Jupiter je osjetio kako ga grebe u grlu. Želudac mu se pobunio. – Što želite, Landini?
– Želim samo da pijete. Ne bojte se, račun plaća papa. Tko bi to inače mogao raditi na svoj račun?
– Ne znam gdje je Janus sakrio bakrenu ploču.
– Pijte!
– Ja... Jupiter nije uspio dovršiti misao jer mu je u tom trenutku vozač izbio čašu iz ruke i rukama ga obujmio oko gornjega dijela tijela. Jupiter se nije mogao braniti rukama.
Landini je obišao oko stola držeći bocu s vinom. – Poslije ćete imati dovoljno prilika da nam kažete što vam leži na srcu. A do tada, uljudnost vam nalaže da prihvatite naš poziv.
Potom je stavio bocu Jupiteru na usne i grubo je gurnuo u usta tako da je udarila o Jupiterove prednje zube.
Jupiter se uzalud pokušavao osloboditi vozačeva zagrljaja. Ništa mu nije pomoglo. Htio je vikati, ali su mu usta bila puna crvenoga vina. Nije ga mogao ispljunuti jer mu je Landini držao bocu na ustima. Morao je gutati ako se nije htio ugušiti.
– Vidite – podrugljivo je rekao Landini – znao sam da će vam se svidjeti.
Maknuo je bocu tek kad je bila već gotovo prazna i dopustio Jupiteru da udahne zrak. Potom mu je ulio ostatak vina.
Jupiter je pokušao oblikovati riječi, no iz njegovih su usta izlazili samo slogovi. Grlo mu je oteklo. Osjetio je kako će odmah morati povratiti, no njegovo je tijelo istodobno uspostavilo zastrašujući vlastiti način ponašanja. Dobio je snažan napad drhtavice. Drhtao je poput nekoga tko se smrzava.
Čuo je kako mu se vozač tiho smije u uho dok ga ujedno sve jače stišće rukama.
Landini je posegnuo za drugom bocom. – Dajte priliku i ovoj kapljici.
Pretvarao se kako proučava naljepnicu. – Izvrsno je, vjerujte mi. Sveti Otac ga rado pije na blagdane.
Iznova je gurnuo bocu Jupiteru među zube.
Međutim, Jupiter se ovaj put uspio pokrenuti i ispljuniti vino Landiniju u lice. Čovjek bijele puti ukočio se i bezizražajno se zagledao u Jupitera. Crveni su mu se mlazovi slijevali niz čelo i lice. Jupiter se počeo histerično smijati kad mu se pred zamagljenim očima ukazala slika: Landini kao mramoran kip pred vratima senata dok mu Cezarova krv oblijeva bijelo lice.
– Čvrsto ga drži! – povikao je Landini na vozača i u istom je trenutku vozač tako snažno stisnuo Jupitera da ovaj gotovo nije mogao disati.
Samo je mogao piti.
Gutati.
Umrijeti?
Ostatak vina skliznulo mu je niz grlo. Landini mu je odmaknuo bocu od usta. Lice čovjeka blijedoga lica sad je bilo samo još dalek, sablastan obris.
Alkohol je učinio svoje, naravno, ali to nije bilo ono najgore. Već mu se cijelo tijelo pobunilo protiv litru i pol otrova koji su ulili u nj. Zapravo, još je bilo prerano očekivati reakciju na koži. Ipak, bilo to zbog količine ili Jupiterove pomućene svijesti, osjetio je kako ga je počelo svrbjeti, kako dobiva crveni osip. Osjetio je kako mu se osip širi od trbuha na sve strane; kad se pogledao, činilo mu se da vidi tijelo čovjeka unesrećenoga u požaru. Sve se oko njega njihalo, okretalo, vrtjelo u mlazu crvene i crne boje kojima se pridružila i bijela boja Landinijeva iskrivljena lica.
Sad je bio gotovo sretan što ga je vozač čvrsto držao. Sam se ne bi ni sekundu mogao održati na nogama jer je ono gore bilo previše dolje, a ono dolje nekako gore.
Kao kroz maglu mikroskopskih kristala koji su mu svjetlucali pred očima vidio je kako Landini poseže za trećom bocom.
Jupiterovo se grlo napunilo kiselinom tako naglo da je jedva uspio otvoriti usta kako se ne bi ugušio. Čisto crveno vino poteklo mu je iz usta na Landinija, na stol, na njega samoga. Povraćao je i pljuvao i odjednom je popustio pritisak oko njegova tijela kad ga je vozač pustio.
Landini je izgovorio niz ružnih psovki, ali ih je Jupiter samo nejasno čuo. Treću je bocu u bijesu zavitlao na pod gdje se razbila uz prodoran prasak koji je otegnuto odzvanjao u Jupiterovim ušima.
Koljena su mu popustila, skljokao se na pod. Brada mu je za dlaku promašila rub stola, pao je na leđa. Zatiljak mu se našao na vozačevoj cipeli -
bila je to ista ona cipela koja je pred Piranesijevom crkvom zgazila mrave -
i potom udario o tvrd kamen kad se cipela izmakla ispod glave.
Landini je ponovno nešto rekao, ovaj put vozaču, a Jupiter je kroz kristalnu maglu vidio kako su obojica otišla prema vratima i jednostavno nestala kao u kiseloj kiši.
Vrata su se zalupila. Bio je sam.
Sam u kaljuži od ispovraćanoga vina, zbog vrtoglavice gotovo nesposoban pokrenuti se. Mogao se samo prevrnuti na stranu kad mu je iz usta potekao novi mlaz crvenoga vina koji mu je natopio odjeću i prekrio kožu.
KOŽU...
Svrab mu se proširio po prsima isijavujući u svim smjerovima, po udovima, vratu, obrazima, čelu, tjemenu.
Jupiter je zaurlao poput luđaka. Potom je zabio nokte u mekanu kožu i počeo je grepsti.
Vedro jutarnje nebo ogledalo se u izlozima knjižare. Coralina je primijetila da je nešto drukčije nego inače. U izlogu su bile knjige, kojima ondje nije bilo mjesto, nabacane bez ikakva reda kao da je u stražnjem dijelu knjižare eksplodirala bomba.
Staklo na vratima bilo je razbijeno, a vrata su bila otškrinuta.
Coralina se tresla od hladnoće dok je oprezno ispružila ruku prema vratima. Malo ih je odgurnula i primijetila kako su se zanjihala. Okvir je zaškripao prelazeći preko staklenih krhotina, a potom se zaustavio na većem komadu stakla. Otvor je sad bio dovoljno širok da se Coralina može provući unutra.
U posljednjih nekoliko sati previše je toga pretrpjela da bi je pogled na opustošenu knjižaru mogao uplašiti. Bila je bijesna i tužna, ali se nije bojala. Netko je razbacao veći dio knjiga, a nekoliko je polica bilo prevrnuto. Uokolo su ležali istrgnuti listovi, a netko je provalio u sve ladice na stolu s blagajnom. Blagajna je bila otvorena i ispražnjena, vjerojatno zato da se policija navede na zaključak da je riječ o običnoj provali.
Ne znajući što da radi, Coralina je nekoliko puta zazvala Shuvani, preko knjiga došla do stubišta i popela se na prvi kat. Ondje je bilo slično kao i dolje, sve je bilo pretraženo, otkrili su čak i tajni pretinac ispod škrinje.
Otišla je u kuhinju, u dnevnu i spavaću sobu. I tu je sve bilo pretraženo, iako manje temeljito. Nered je u usporedbi s onim kaosom dolje u knjižari bio sasvim bezazlen.
Nigdje nije mogla naći Shuvani.
Coralina je ponovno otišla dolje. Kad je došla u prizemlje, primijetila je nešto što joj je prije promaklo. Iz podruma su dolazili nekakvi zvukovi, tihi šum vode i kapanje. Zvučalo je kao ublažena inačica vodospremnika pod Vatikanom.
Pred stubama koje su vodile u podrum zastala je kao ukopana.
Podrum je bio pod vodom.
Do visine bokova, procijenila je. Najmanje. Na tamnoj površini plutali su listovi i spisi, crteži njezinih restauracijskih radova, pisma, faksovi, dokumenti iz vremena dok je studirala.
Voda je curila iz razbijenih cijevi koje su vodile duž podrumskoga stropa i koje je, kad se vratila iz Firenze, obojila u tamnocrveno.
Sjela je na stubište, stavila ruke na lice i zaplakala prvi put otkako je pobjegla iz Vatikana. Nije obuzdavala suze i jecala je nezaustavljivo. Plakala je za Jupiterom, za Shuvani, plakala je nad svojom sudbinom. Nije bilo nade, bez obzira što poduzme kako bi stvari dovela u red. Nije imala priliku, nije bilo spasenja.
Nakon nekoliko minuta malo se oporavila, suze su usahnule i ona je utvrdila kako su joj misli postale bistrije. Razbijanje vodovodnih cijevi bilo je nešto više od pakosti. Sljedbenici su vjerovali da moraju ovdje dolje bilo što razoriti. Nisu imali povjerenja u Coralinu. Nisu znali što je ona sve doznala i što je od toga stavila na papir ili pohranila u računalo.
Kad se sjetila računala, pao joj na um Fabijev CD-rom. Ubacio joj ga je kroz prozor koji joj je služio umjesto poštanskoga sandučića. Kroz prozor bi sve inače palo na pisaći stol koji se sad nalazio pod vodom. Ipak je morala pokušati spasiti CD pa makar i samo zato što je to sad bila jedina stvar koja joj je pala na pamet.
Voda, koja joj je dopirala do koljena, bila je ledena. Izvadila je Janusovu džepnu svjetiljku i upalila je. U podrumu je bio mrak, samo je slabašan trak svjetlosti padao kroz prozor. Podrum se nalazio ispod ulične razine, a jutarnje sunce još nije dovoljno odskočilo da bi moglo obasjati prozore. Sivilo se rasprostrlo stražnjim prostorijama, a prednje su bile potpuno mračne.
Bila je sigurna da ovdje nema više nikoga, jer, zašto bi je netko čekao u hladnoj vodi? Ipak, nije joj bilo ugodno krenuti dalje u poplavljenu sobu. Curenje vode iz probušenih cijevi nadjačalo je sve druge zvukove, dakle, ne bi ni čula kad bi joj se netko približio.
Dva, tri metra dalje zagazila je u vodu. Dopirala joj je do pupka. Naježila se, ali joj je uzbuđenje otupilo oštricu hladnoće. Pod slabim svjetlom bilo je nevidljivo sve što se nalazilo za širinu dlana dublje od površine. Ne bi bilo razlike ni da se probijala kroz naftu. Nakratko se poigrala mišlju da zapliva kako bi brže napredovala, ali ju je iz nekoga razloga uznemirila pomisao da će izgubiti tlo pod nogama, da će plivati po vlastitom podrumu, što joj se učinilo previše odbojnim i bizarnim.
Polako se probijala kroz hodnik. Otpor vode bio je veći nego što je očekivala, činilo joj se da korača kao u usporenom filmu.
Odjednom je udarila koljenom o staru škrinju. Bol joj se proširila nogom i izgubila je ravnotežu. Instinktivno se pokušala osloniti i pritom joj je svjetiljka ispala iz ruke. Osjetila je kako joj je kliznula niz nogu, dospjela na stopalo, otkotrljala se i nakon nekoliko trenutaka nestala. Ljutito je pogledala dolje i vidjela slabu svjetlost pod vodom. Svjetiljka je bila nepropusna za vodu, ali to ipak nije mijenjalo na stvari što se sad nalazila na dubini većoj od jednoga metra. Coralina bi morala zaroniti kako bi je podigla.
Opsovala je i pogledala prema vratima radne sobe. Iza njih je bilo tako mračno da se uopće nije nadala pronaći CD, pogotovo ne ako ga je voda odnijela na drugi kraj prostrane sobe.
Ne, nije imala izbora. Ovisila je o prokletoj svjetiljci.
Još se jednom osvrnula u mraku, potom je duboko udahnula i zaronila. Pod vodom je otvorila oči u nadi da će nešto vidjeti, no drhtavi obrisi u tmini samo su je još više uznemirili. Čučnula je i rukom potražila izvor svjetlosti. Žubor vode s površine ovdje je zvučao prigušeno, kao da dolazi iz velike daljine. Poznavala je svaki kvadratni centimetar hodnika, cijeli hodnik, a ipak joj je sad sve bilo potpuno strano kao da je nestalo stvarnosti i kao da se poznato mjesto pretvorilo u nešto strano, prijeteće.
Prstima desne ruke obuhvatila je svjetiljku. Snažno se odgurnula i izronila glavom i grudima. Nije bila dugo pod vodom, nije nijednom ostala bez daha, a ipak joj je tih nekoliko sekundi pod vodom utjeralo više straha u kosti nego pogled na poplavljeni podrum ili na mračne prostorije. Sasvim kratko imala je osjećaj kako je zaronila mnogo dublje te joj se ponovno vratilo sjećanje na pad dvojice muškaraca u spremnik za vodu, sjećanje na Janusa koji je potonuo u ponoru, na Jupitera koji je pošao za njim kako bi ga spasio.
Drhtala je, ali ne od hladnoće. Teškom je mukom suzbila novi napad panike i pošla natrag u dnevnu i radnu sobu. I ovdje je maleni snop svjetlosti istrgnuo iz mraka papir što plovi po površini, odmah pokraj njega listove cvijeta nalik na lopoče. Voda koja je curila iz cijevi slijevala se u vrtložnim strujama koje su, kako se činilo, dolazile sa svih strana. Svijetli tragovi na zidovima prividno su se blago njihali, poput lepršanja bijelih papirnatih zavjesa. Prozor je bio izvrnut, pisaći stol nevidljiv ispod vodene površine. Stvari koje je nosila voda odavale su mjesto na kojem se stol nalazio.
Coralinino računalo stajalo je na stolu. Gornji dio virio je iz vode poput tornja na hramu nekog potonuloga grada. Od monitora se vidio samo uzak rub.
Coralina je zašla dalje u prostoriju, kad odjednom...
Začula je šum iza sebe! Okrenula se. Ništa! Samo šum vode pomiješan s grgotanjem, pljeskanjem i bućkanjem.
Nije li se to čuo nečiji glas? Vratila se k vratima i pogledala u hodnik. Nije se usudila osvijetliti stubište, od straha da netko odozgor ne primijeti svjetlo.
Oprezno je krenula natrag u sobu. Ako je gore i bio netko, on će je sigurno prvo tražiti u suhim dijelovima kuće. Dakle, ostalo joj je još malo vremena. A ako se prevarila, ako nije bilo nikoga, još i bolje. I tako je bilo vrijeme da završi s ovim dolje.
Oprezno je napipala rub pisaćega stola ispod vode i prešla prstima po njegovoj površini. Tu je bio težak držač za nalivpera, bušilo za papir, prazni kalem od ljepljive trake. Na mjestu, na koje je inače dolazila pošta, nije bilo ničega osim debele omotnice, natopljene vodom. Bila je mekana i savitljiva. Dakle, u njoj nije bio CD.
Držala je svjetiljku iznad stola pokušavajući kroz vodu raspoznati ostale pojedinosti. Bila je tu tipkovnica njezina računala, miš, prazna plastična polica, srebrni otvarač za pisma. Nije bilo ni traga CD-u. Koliko ga je poznavala, sigurno ga je bacio kroz prozor ne stavivši ga prethodno u omotnicu, a vjerojatno ni u plastični omot. Spiralno je okretala svjetiljku, u sve većim krugovima dok svjetlost nije prešla preko ruba stola i dok je nije progutalo okolno ništavilo. Nije bilo dovoljno svjetlosti da bi se mogao vidjeti pod. Coralina se htjela već okrenuti prema predmetima koje je nosila voda, kad je odjednom primijetila nekakvo svjetlucanje. Nešto je bacalo svjetlost, samo na trenutak, a onda je nestalo.
O. K. Jednom je zaronila, a mogla je to učiniti i drugi put. Ponovno je osvijetlila onaj dio poda na kojem je vidjela odsjaj, ali nije mogla ništa više raspoznati.
Riba, pomislila je u naletu histeričnoga smisla za šalu. Odsjej svjetlosti na njezinim srebrnim ljuskama. Voda... riba to je doista bilo vraški čudno!
Nekoliko je puta duboko udahnula, potom je kleknula i zaronila. Voda je iskrivila razmjere stola i predmeta koji su bili na njemu. Pomicala je svjetiljku tamo-amo u nadi da će ponovno ugledati isti odsjaj, negdje u podnožju stola.
U prvom pokušaju nije našla ništa osim omekšalog papira i nabubrenih ostataka čokolade. Morala je izroniti, udahnuti i još jednom pokušati.
Ovaj put je pronašla nešto. Svjetlosni trak džepne svjetiljke prešao je preko srebrne ploče na podu. Coralina je posegnula rukom za tim predmetom, napipala je glatku plastiku i podigla je. Kako ne bi izazvala preveliku buku, polako se uspravila i udahnula zrak.
– Da! – prošaputala je slavodobitno osvjetljavajući ploču. Ploča je bila neispisana s obje strane, običan CD.
Kad se okrenula prema vratima, ondje je stajao neki čovjek.
Coralina se tako uplašila da je gotovo ispustila CD iz ruke. Međutim, tada je usmjerila snop svjetlosti, kao da je riječ o kakvom oružju, na čovjeka. Dijelila su ih oko tri metra.
Čovjek je kao i ona stajao u vodi do trbuha. Trepnuo je i zaštitnički podigao ruku kad mu je svjetlost obasjala lice. Imao je crnu kosu i djelovao iscrpljeno. Brada i obrazi bili su mu posuti crvenim mrljama kao u nekoga tko se obrijao nakon duljega vremena. Doista nije djelovao opasno, opasne su bile samo okolnosti i nelagodno okruženje. Da ga je srela na ulici, prije bi osjetila sažaljenje nego strah. Ali, ovdje dolje, svojim joj je iznenadnim ukazanjem utjerao strah u kosti.
– Tko ste vi? – upitala je, stavljajući pod vodom CD u džep na hlačama. Rukom je napipala rub pisaćega stola. Čovjek nije stigao ni odgovoriti, a ona je već uhvatila nož za otvaranje pisama, podigla ga iznad vode i uperila u stranca.
– Ja... vidio sam svjetlo – promucao je čovjek gledajući kroz Coralinu. – Vrata... gore... bila su otvorena. Tražim nekoga.
– Tako? – rekla je nepovjerljivo. – Koga?
– Jednoga muškarca. Stranca. On mi je... dao ovo.
Iz džepa svoje zaprljane košulje izvadio je komad papira. – Ovo ime... jeste li to vi?
Coralina je napravila korak prema čovjeku. Prepoznala je svoju posjetnicu.
– Još mi niste rekli tko ste.
– Zovem se Santino.
Coralina se sjetila da je već jednom čula to ime. Jupiter ga joj je spomenuo.
– Redovnik, kapucin?
Pogledala ga je malo bolje. – Iz Cristoforove kuće?
Santino je kimnuo glavom. – Ne znam kako se zove čovjek koji mi je dao posjetnicu.
Ponovno je trepnuo. – Biste li mogli... možda... spustiti svjetiljku? Zasljepljuje me.
– Jupiter – rekla je Coralina.
– Jupiter? Kao...
– Da, kao bog.
Santino je ponovno kimnuo glavom, kao da to sve objašnjava. – Rekao je da dođem ovamo ako znam nešto o Cristoforu.
– Cristoforo je mrtav – rekla je hladno.
Na redovnikovu se licu odražavala tuga, ali nije bio iznenađen. – Kako je umro?
– Ubili su ga – nestrpljivo je odgovorila. – Što ćete ovdje, Santino?
– Vi znate o Cristoforu više od mene. Ali, nisam zato došao. Došao sam jer... – spustio je glavu. – Jer trebam pomoć.
Coralina je ogorčeno otpuhnula zrak. – Pomoć? Pogledajte oko sebe! Govori li vam ovo kako sam ja u stanju pomoći drugima?
– Gdje je Jupiter sada?
– Nije ovdje. U Vatikanu je.
Santinove oči, koje su ionaku bile upale i tmurne, još su se jače povukle u duplje zbog tamne sjene koja mu je pala na lice. – Znači da su ga uhvatili?
Coralina se smrknula. Pitala se je li znao za sljedbenike. Je li možda bježao od njih kad ga je Jupiter sreo? Odlučila je da će vjerovati redovniku, barem na ovoj udaljenosti.
– Sljedbenici kaleža – potvrdila je, ali ju je dočekalo nerazumijevanje.
– Tako se zovu? – uzrujano je upitao redovnik. – Oni robuju biku, zar ne?
Nije bio sasvim čist u glavi, nedvojbeno. Jupiter joj je opisao redovnika, međutim, ili nije dobro vidio ili se Santinovo stanje naglo pogoršalo. Ludilo mu se naziralo u pogledu, u pokretima, čak i u držanju. Bio je iscrpljen, ali u svakom trenutku spreman na bijeg poput pustinjske životinje na pojilu.
Coralina mu nije odgovorila na pitanje. Umjesto toga rekla je: – Trebali bismo poći gore. Još ćemo umrijeti ovdje dolje.
Nije rekao ništa pa je ona dodala: – Zbog vlage.
Čini se da su riječi sa zakašnjenjem stigle do Santina jer je prošlo nekoliko sekunda dok nije potvrdno kimnuo glavom.
Coralina je skrenula svjetlost na hodnik. – Idite prvi.
Okrenuo se pošao prema stubištu. Pokreti su mu bili neobični. Prvo je mislila da je to zbog vode, ali onda je primijetla da lagano hrama. Pošla je za njim ne smanjujući razmak među njima. Činjenica da je jedini čovjek, koji je možda bio na njezinoj strani, očito izgubio razum, nije činila njezin položaj podobnijim.
Penjali su se uza stube u odjeći natopljenoj vodom. – Nastavite ići gore – Coralina je upućivala redovnika. – Mislim da ćemo trebati nekoliko ručnika.
Na drugom ga je katu zaustavila na hodniku i potom ušla u Shuvaninu kupaonicu potražiti suhe ručnike. Uzela je cijelu hrpu ručnika, polovinu je dala Santinu i odvela ga u dnevnu sobu.
Bojažljivo je odložio hrpu na stol, uzeo gornji ručnik i tako ga brižno raširio kao da prema njemu osjeća strahopoštovanje. Oprezno je počeo njime upijati vlagu s odjeće i pritom je djelovao strašno nespretno.
Coralina je oklijevala nekoliko trenutaka, potom ga je ostavila samog i ponovno otišla u kupaonicu. Iz perilice je izvadila suhe traperice i svoju omiljenu majicu s kapuljačom. Nakon kraćega razmišljala uzela je još jednu za Santina. Gotovo uvijek je nosila pulovere i majice veličine XL, široke, udobne, tako da će i njemu odgovarati. Za njegove mokre hlače nije imala zamjenu.
U prvom trenutku nije joj bilo neugodno presvući se pred Santinom, ali onda je primijetila kako je njemu bilo daleko neugodnije nego njoj. Ipak je on bio redovnik. Brzo je i smeteno pogledao u pod kad je skinula hlače i pokazala gole noge. Vjerojatno već desetljećima nije vidio ženu bez odjeće.
Tiho je rekao, kao da joj je čitao misli: – Uvijek sam njegovao samo muškarce, znate, nikad žene.
Uskočila je u suhe hlače i povukla patentni zatvarač. – U kojem samostanu živite?
– Više ni u jednom. Izašao sam iz reda.
– A prije? U kapucinskom samostanu u Via Veneto?
Santino je kimnuo glavom.
– Poznajem crkvu – rekla je. – Santa Maria della Concezione. Kao dijete posjetila sam kosturnicu u toj crkvi.
Redovnik je otkopčao zaprljanu košulju, skinuo je i brižno je složio. Gornji dio njegova golog tijela djelovao je suho i izgladnjelo. Koža mu je bila vrlo svijetla, kao da nikad nije bio na suncu. – Grobnica se posljednjih godina pretvorila u turističku atrakciju.
Coralina mu je okrenula leđa dok je skidala mokru košulju, brisala se i navukla majicu s kapuljačom. Kad se okrenula, on je bio potpuno odjeven.
Htjela je što prije pogledati što je Fabio otkrio na fotografiji. Htjela je potražiti nekakav internet-cafe u središtu grada i nije tajila koliko je nestrpljiva kad se okrenula prema stubištu.
– Znate li to? – odjednom je upitao Santino.
– Što bih trebala znati?
– Istinu o biku. O Cristoforu. O beskrajnom stubištu.
Sjela je u naslonjač i zagledala se u Santina. – To s bikom...
– Znam – prekinuo ju je Santino. – Mislite da sm lud. Međutim, ima stvari koje si nisam umislio. Vidio sam crteže drugih ljudi. Vidio sam videovrpcu koju je snimio Remeo. Slike stubišta. To nije bila uobrazilja.
Nije imala pojma o čemu govori. – Slušajte, ne znam kakve to veze ima s Jupiterom ili sa sljedbenicima. Ili sa Cristoforom.
– Cristoforo je poznavao ključ – rekao je Santino. – Godinama sam ga dvorio i on ga je nacrtao za mene. Iz glave, u sredini slike. Uvijek je izgovarao istu rečenicu...
– U Dedalovoj kući uvijek je noć – tiho je rekla Coralina.
Santino je zaprepašteno nakrivio glavu. – To su bile njegove riječi. Rekao je kako ima ključ gore, u glavi. A onda ga je nacrtao. Ja tomu nisam pridavao nikakvu važnost, razumijete li, dosta dugo. Ali onda, kad sam o tome razgovarao s bratom Remeom i kad su se određene... određene stvari poklopile... određeni znakovi... tada sam dao izraditi ključ. Cristoforo mi je vjerovao. Pokazao sam mu ključ, o on je pobjesnio. Vikao je i mlatio rukama oko sebe, govorio gluposti. A onda je jednostavno nestao. Nismo ga mogli zadržati.
Dolje na ulici zalupila su vrata automobila. Potom još jedna.
Coralina je ustala. – Jeste li čuli ovo?
Nije čekala da joj odgovori, nego je otrčala u jednu od prednjih prostorija i kroz prozor pogledala na ulicu. Vidjela je crni krov automobila. Krov limuzine.
Iz prizemlja se začuo prasak.
– To je staklo, dolje na vratima knjižare – rekla je.
– Dolaze – prošaputao je Santino, vrlo mirno, gotovo ravnodušno. – Ubit će nas.
Jednostavna tvrdnja izrečena glasom kao da je riječ o predstojećoj kiši.
Potrčala je prema stubištu grozničavo razmišljajući. Potom je gurnula Santina u sobu. – Kroz staklena vrata, brzo! S terase se možete popeti na krov. Brzo, krenite!
– Što vam je?
Osluškivala je, čula pucanje stakla pod cipelama. – Moram još nešto obaviti. Vi bježite!
Nije čekala da vidi hoće li je poslušati. Krenula je dolje, brzo, ali gotovo nečujno.
– Pa vi im idete u susret! – zbunjeno je prošaputao Santino iza njezinih leđa.
– Gubite se već jednom! – grubo je odgovorila.
Čula je kako se povukao u dnevnu sobu, a potom se usredotočila na zvukove koje su dolazili odozdo. Razlikovala je najmnaje dva glasa, ali nije razumjela što su govorili. Staklo više nije pucalo što je značilo da se obojica nalaze u knjižari.
Coralina je došla do stubišta na prvome katu. Tu se nalazila rasuta hrpa knjiga, ista ona o koju se spotaknula Shuvani prije nekoliko dana, neposredno nakon Jupiterova dolaska. Knjige za kardinala Merendu. Tada – Bože, činilo se kao da je otada prošlo mnogo godina! – Coralina je obećala baki da će odnijeti knjige u Vatikan čim bude mogla. Zaboljelo ju je kad se sjetila toga. U to vrijeme nisu mogli ni slutiti kako će se sve odvijati.
Dolje je nešto lupnulo. Netko se spotaknuo i opsovao grubim riječima.
Coralini je od uzbuđenja zastao dah. Pogled joj je skliznuo niz razbacane knjige. Tražila je... nešto.



13 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:40 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
To je našla u istom trenutku kad su dolje u prizemlju zaškripale stube. Ljudi su dolazili gore!
Coralina je zgrabila ono što je pronašla – običan list papira na kojemu je kardinal rukom ispisao naslove knjiga koje mu je Shuvani trebala poslati. Pokraj njegova potpisa jasno se isticao staromodan lakirani žig.
S dokumentom u ruci Coralina je pojurila uza stube. Još je vidjela kako netko dolazi, veliki crni obris koji se zaprepastio kad je vidio kako Coralina trči gore.
Čula je kako su dva čovjeka krenula u potjeru za njom. Teški koraci na drvenim stubama. Povik koji nije razumjela.
Stigla je do drugoga kata, protrčala kroz dnevnu sobu i izašla na krovnu terasu. Santina nije bilo nigdje. Kroz prozor je primijetila dvije sjene koje su, prateći je, također prošle kroz dnevnu sobu.
Bez daha je strpala Merendin popis u džep na hlačama i skočila na uske željezne stube koje su s terase vodile na jedan viši krov. Jupiter ju je tu gore uznenadio kad je mjesečarila. Jutarnje je sunce provirivalo kroz uzak razmak između oblaka prekrivajući krovove zlatnim sjajem. Uokolo se prostiralo more opeka, tornjeva i zabata u svim tonovima smeđe i žute boje. Na jednoj od susjednih kuća počeli su kriještati golubovi u svojim pregradama, kao da su osjećali kako se bliži nekakva opasnost.
Santino je stajao nedaleko rešetke iza koje se otvarao ulični ponor.
– Krivi smjer! – doviknula mu je. – Tu, uzduž!
Pokazala je udesno, na mjesto gdje se krov njezine kuće naslanjao na kosinu susjedne zgrade. Zamalo! Između dvije kuće nalazio se dubok razmak, ne širi od metar i pol. Coralina se nije obazirala na to, zastala je i čekala da Santino pođe za njom.
Međutim, Santino je i dalje stajao pred rešetkom, gledao u ponor, potom u nju – i smiješio se.
Coralina ga je prestala zbunjeno gledati tek kad je čula progonitelje na željeznim stubama. Prepoznala je prvoga muškarca – bio je to vozač, čovjek koji je profesora Trojana u invalidskim kolicima dogurao u dvoranu s Dedalovim vratima. Drugi je muškarac imao na sebi tamno jednodijelno odijelo. Nije bio niži od vozača, ali je bio uži u ramenima. Lice mu je bilo bezizražajno i nezainteresirano. Coralini se učinio kao čovjek koji je radio što su mu rekli, koji je funkcionirao bez moralnoga opterećenja. To ju je gotovo više plašilo od vozačeva nadmenoga smijeha.
– Santino! – povikala je. – Dođite!
Ako redovnik bude i dalje oklijevao, oni će mu presjeći put. I doista, pokrenuo se, začuđujućom brzinom došao do nje, dok mu jej čudan smiješak i dalje poigravao oko usana, neobično nježan, gotovo ljubazan; na trenutak ju je toliko zbunio da joj je bilo teško oteti mu se. Potom se okrenula, iskoristila posljednjih nekoliko koraka do ruba kao zalet i preskočila procijep između dviju kuća. Pri doskoku na kosi krov nakratko je imala osjećaj kako će se okliznuti zajedno s crijepovima, no, već u sljedećem trenutku pribrala se i nastavila trčati.
Santino ju je slijedio, skočio je još dalje od nje iako mu jedna noga nije bila zdrava. Pričekala ga je, pustila ga pred sebe na kosinu, preko sljemena na drugu stranu. Coralina se osjećala pomalo nelagodno pri pomisli s kakvom je točnošću Santino pronašao pravi put, izbjegao trula mjesta na krovu i zabacio kuku na krovni prozor koji se skrivao iza jednoga izbočenja. Činilo se da dobro poznaje te krovove, kao da je već bio tu i ima iskustva u bježanju preko krovova.
Naravno, pomislila je zaprepašteno. Je li moguće da je bio u kući dulje od nje? Da se prvi popeo na krov i ispitao položaj? Naučio je to jer je već bježao pred nečim. Neka je bio redovnik, neka je djelovao bolesno i slabašno, ali u ovom je trenutku Coralina shvatila da je Santino točno znao što čini.
Vozač i drugi muškarac bili su im za petama. Obojica su bez ikakve muke preskočila procijep, samo se muškarac u jednodijelonome odijelu nakratko borio s ravnotežom kad mu se pod nogama pomaknuo oluk koji se potom otkinuo i nestao u dubini. On se bez većega napora pribrao i nastavio potjeru, dva ili tri koraka iz vozača.
– Tamo – šapnuo je Santino i pokazao na lijevu stranu.
Coralina ga nije htjela poslušati, nego je pokazala u suprotnom smjeru. – Što je s onim vratima gore?
To je bio ulaz u betonsku kocku, stavljenu na krov poput kakva cilindra. Vjerojatno su vrata vodila u kakvo stubište.
– Zatvoreno – prosiktao je Santino i skrenuo ulijevo.
Coralina je pošla za njim. Dakle, bio je već ovdje.
Pretrčali su preko površine pune mačjega izmeta. U kutu se nalazila hrpa bijeloga perja, slijepljenog s prljavom katranskom ljepenkom. Uokolo je bilo još nekoliko ptičjih kostiju.
Ponovno se osvrnula. Vozač joj se približio, a drugi je čovjek bio odmah iza njega. Ako ubrzo ne pronađu način na koji će ih zadržati, oni će ih stići. A onda, bila je sigurna, ni Santino više neće imati adut u rukavu. S nožem za pisma, koji je imala u džepu, neće moći učiniti bogzna što.
– Gore! – zapovjedio je redovnik i popeo se još više. Ploče su jače zaškripale kad mu se pridružila Coralina, ali su izdržale opterećenje.
Najviše ju je smetalo što ih ljudi iza nje ne pokušavaju zaustaviti pozivom na predaju. Vjerojatno su bili potpuno sigurni da bjegunci nemaju izlaz. A kad bi Coralina bila iskrena prema sebi, kad bi imala vremena biti iskrena prema sebi, sigurno bi došla do istoga zaključka.
Stigli su do najviše točke nagiba. Santino je na trenutak zastao i pričekao Coralinu. Kad mu je prišla, tiho joj je rekao da trči uz luk na drugoj strani. Pogledom je odmjerila strminu, ali nije vidjela ništa posebno.
Pošla je udesno, sasvim uz rub opasnoga krovnog nagiba. Nalazili su se na skladištu koje se nastavljalo na stražnje dvorište jedne od kuća u Via del Governo Vecchio. Dvorište se nalazilo dva kata ispod njih. Nije odmah prepoznala zgradu; u glavi joj je vladala zbrka. Ipak, slutila je da je riječ o jednoj od nebrojenih radionica za vespe iz toga dijela grada, o dvorani koja miriše na ulje i ispušne plinove i u kojima su mlađi muškarci nakon radnog vremena dotjerivali svoje motore. Pogled u dvorište potvrdio je njezine pretpostavke: dolje se nalazila hrpa starih guma.
Sada je na rubu krova ugledala čelične požarne ljestve koje su vodile dolje u dvorište. To je sigurno bio put koji je pronašao redovnik. Tek kad stignu dolje, neće im biti teško pobjeći od progonitelja.
Kad se osvrnula, Santino je još stajao uza zabat. Opet se onako čudno smješkao što uopće nije bilo u skladu s njihovim položajem.
– Santino! – povikala je i pošla prema požarnim ljestvama. – Prokleti bili, što još čekate?
Iza njega, s druge strane sljemena, pojavile su se glave dvojice ljudi. Santino je protrljao koljeno oduzete noge, kao da ima bolove, što je trebalo skrenuti pozornost progoniteljima. Ali, onda je krenuo niz strminu.
Coralina je zastala. Nije mogla učiniti ništa drugo. Morala je vidjeti što će se dogoditi, morala je znati što on to radi i pitala se zašto to radi.
Crijep pod Santinovim nogama zadrmao se i Coralina je primijetila kako je tamniji od crijepa na drugim kućama preko kojih su bježali. Izgledao je kao da ga je vlaga jače izjela. Bio je truliji.
Vozač i drugi čovjek preskočili su sljeme i pošli za Santinom. Udaljenost između njih i redovnika bila je manja od četiri metra, samo što ga nisu uhvatili.
Coralina je stala kao ukopana čvrsto se držeći za rukohvat požarnih ljestvi. Iza nje je zjapila provalija, no ona nije vidjela ništa osim trojice muškaraca.
Santino ju je gotovo sustigao kad se čuo nekakv lom, kao da netko silnom snagom odlama komad drveta.
Greda! Krovna greda!
Čovjek iza vozača stao je kao ukopan. Na licu mu se očitavao užas, potom nezaustavljiva panika. Kriknuo je iz svega glasa, a onda se cijeli srednji dio krova urušio, kao da je netko u njihovoj blizini udario u zidine željeznom kuglom za rušenje zgrada. Kao u usporenom filmu, kosina se urušila ostavljajući za sobom krater od prašine, kamenja i drvenih komada koji su frcali na sve strane.
Santino se požurio – i spotaknuo se. Tri koraka od Coraline bacio se na trbuh, a Coralina je tek nakon nekoliko trenutaka shvatila da je to učinio namjerno.
I vozač je shvatio da ih je Santino namamio u zamku. Zaletio se iza redovnika i uhvatio za klimavi crijep dok je čovjek iza njega uz užasne krikove propao zajedno s krovom.
Poput gljive atomske bombe boje pijeska uzdigao se oblak prašine, proširio se nad krovom i na nekoliko trenutaka zamaglio nebo i okolne krovove. Coralina se uz povik uhvatila za požarne ljestve, naratko izgubila oslonac, ali ga je onda opet pronašla. Srce joj je kucalo kao divlje, tako bolno, tako glasno, kao da će iskočiti iz grudi. U prašini je pred sobom ugledala priliku kako puže prema njoj. Bio je to Santino. Htjela mu je potrčati u susret, odvući ga na sigurno, ali i tom ga je trenutku nešto dohvatilo i povuklo natrag.
– Santino!
Teturala je naprijed, ne obazirući se na opasnost. Rub krova, širok možda još samo tri metra, ostao je čitav, nazubljen zid razbijenih rubova. Zbog prašine nije mogla vidjeti prave razmjere razaranja. Bila je sigurna samo u jedno: drugi je čovjek nestao, vidjela je kako nestaje s većim dijelom crijepa poput lutke u kazalištu lutaka.
Poput njegova druga i vozača je krov povukao za sobom, no, očito mu je uspjelo uhvatiti se za rub ruševine.
Santinovo desno koljeno bilo je prignječeno, u lijevu nogu vozač mu je zabio prste. Coralina je polako išla naprijed strahujući da se i ostatak krova može u svakom trenutku urušiti. Ispružila je ruku, htjela je uhvatiti Santina.
No, redovnik se samo smješkao. I odmahivao glavom.
Potom se odgurnuo natrag, svom snagom udario potpuno uplašenog vozača i zajedno s njim nestao u dubini.
– Ne!
Coralina je očajnički napravila korak naprijed, na trenutak izgubila ravnotežu i istodobno začula glasnu lupu kao da su oba tijela udarila o pod dvorane, osam ili deset metara ispod nje. Uspostavila je ravnotežu posljednjim snagama i uhvatila se za rukohvat požarnih ljestvi.
Neko vrijeme samo je čučala na rubu krova obuhvativši rukama ogradu ljestvi, slušala tiho pucketanje dijelova kamena dok se slijegala prašina, čula uzbuđene glasove iz dvorišta i nekoga tko je neprestano vikao kako trebaju doći policija i vatrogasci, histerično, isto onako kao se i ona osjećala, samo što je bila preslaba i preomamljena da bi mogla tu histeriju i ispoljiti.
Na kraju je skupila snagu i sišla niz požarne ljestve, dolje u dvorište, koje se polako punilo ljudima dok su drugi uzrujano pokušavali udaljiti znatiželjnike. Netko ju je vidio i doviknuo joj da stane, ali ona se na to nije obazirala, utonula je u gužvu, bacila još jedan pogled na vrata dvorane, progurala se kroz gomilu znatiželjnika, izašla na ulicu i potrčala što je brže mogla.
Jupiterov se duh oslobodio iz dubokoga, sveobuhvatnog mraka. Prva mu je pomisao bila da je najvjerojatnije mrtav. Ugušio se, nedvojbeno, a ni sad još ne može dobro udahnuti. Ali, možda ovdje to i nije bilo potrebno, što god da je to ovdje bilo.
Više nije znao kako je dospio u ovaj položaj. Nejasno se sjećao bolova, grčeva, nevidljivih ruku koje su mu stisnule vrat.
Krv pod tvojim noktima.
Sjećao se sile koja mu je htjela iskrenuti želudac, stisnuti ga, zgnječiti.
Krv pod noktima. Tvoja krv.
Svrab je još bila prisutna, donio ju je ovamo. Možda su ga na vratima koja vode na drugu stranu trebali staviti u karantenu. Čovjek, koji na onaj svijet donese svrab...
– Probudite se!
Netko ga je dlanom lupio po licu i ta je bol odjednom bila mnogo stvarnija od one u sjećanju. Mnogo bolnija.
Otvorio je oči i prsti su mu se odmah zabili u kožu na podlaktici, vratu, obrazima. Nepodnošljivo ga je svrbjelo.
Ponovno je došao do zraka. Ne kao prije, ali dovoljno da bi mogao nastaviti živjeti, zasad.
Landinijevo mu se sablasno lice cerilo. Drmale su ga njegove bijele sablasne ruke. Sablasne su ga oči probadale pogledom.
– Dođite! Čekaju vas!
Pokušao je podignuti glavu, ali mu je ona odjednom bila teška dvadest kilograma i bio je siguran da će mu se, ako je pokrene, otkotrljati s ramena i ostati negdje ležati poput topovske kugle na tvrđavi.
– Žele razgovarati s vama!
Stisnuo je šaku i pitao se je li to dobar trenutak da udari Landinija u sablasno lice. Prije nego što je donio odluku, dobio je novi šamar. Potom još jedan. I još jedan.
Jupiterovi su kapci treperili, pokušao je duboko udahnuti. Landini je vjerojatno mislio da je hiperventilirao jer je izgovorio niz psovki, za trenutak nestao iz Jupiterova vidnoga polja i onda se vratio s injekcijom u rukama.
– Vidite – rekao je Landini. – Nešto ću vam dati.
– Što... što je to?
To su bile prve riječi koje je izgovorio nakon petsto godina dubokoga sna, nakon pet tisuća godina provedenih u sarkofagu egipatskoga faraona. Povratak živoga leša.
– Antihistaminik – rekao je Landini. – Sredstvo protiv alergije.
Jupiter nije shvaćao. Nije li baš Landiniju trebao zahvaliti za stanje u kojem se našao?
– Zašto to činite?
– Držite ruku na miru!
Ubod ga je zabolio, a injekcija ga je paklenski pekla – što uopće nije bio znak da Landini zna što čini – ali već nakon nekoliko trenutaka Jupiter je dobio više zraka, a i svrab je popustio. Ne sasvim, naravno, Landini je o tome strogo vodio računa, ali ipak se bolje osjećao. Dovoljno dobro da bi shvatio da nesvjestica, mučnina i strašna glavobolja nisu bile samo posljedice alergije, nego i alkohola. Nema te injekcije na svijetu koja bi to mogla popraviti.
– Gdje sam?
– Što vam se čini?
Jupiter je ponovno pokušao podići dići glavu i ovaj put je vidio da je sve oko njega bilo bijelo.
– U guzici, Landini. U vašoj, kako mi se čini.
Čovjek bijele puti uzrujano je pogledao Jupitera. Kako nezamislivo da Landini nije shvatio najfinije iskre njegova istačanog smisla za šalu!
Vid mu se malo popravio, potom opet zamaglio i na kraju je vidio sasvim jasno kao da se netko igrao s uređajem za izoštravanje slike u njegovoj glavi. Shvatio je da se nalazi u nekakvoj praonici obloženoj bijelim pločicama. Pločice nisu bile mramorne nego od jeftine keramike. To sigurno nisu bile papine privatne odaje.
Još uvijek je imao osjećaj da sjedi usred mravinjaka. Jupiter se grebao i trljao, strugao si kožu ali mu nije bilo nimalo bolje. Osim toga, još je morao paziti da ne udiše i izdiše prejako; procijenio je da mu je dušnik bio samo napola otvoren i neprestano ga je nadraživalo na povraćanje. Međutim, kad bi sad povratio, samo bi si pogoršao položaj. Ne bi bilo lijepo kad bi se morao ugušiti u vlastitoj bljuvotini.
Bio je gol. Cijelo mu je tijelo bilo mokro, pa i kosa. Na podu pokraj njega nalazila se gumena cijev s kojom su ga smočili. Oko njega plutale su crvene trake, ostaci bljuvotine, koji su, međutim, bili toliko razvodnjeni da više nisu mogli biti opasni.
Landini ga je grubo podigao na noge. Na licu mu se vidjelo gađenje koje je osjećao, a Jupiter je ponovno bio zadovoljan. Bio je preslab da bi mogao bilo što učiniti čovjeku bijele puti, i za početak se morao zadovoljiti sitnim pobjedama.
– Imamo suhu odjeću za vas – rekao je Landini dok ga je vodio iz praonice u hodnik u kojemu nije bilo nikoga.
Jupiter je pretpostavljao da se nalaze negdje u vatikanskim podrumima. Sve je oko njega bilo u pokretu, skupljalo se i napuhavalo, gubilo u nejasnim obrisima i vraćalo se tako oštro da su ga oči pekle. Pri svakom nesigurnom koraku koji je napravio uz Landinijevu pomoć strahovao je da će ostati bez daha. Kratak put do obližnjih vrata činio mu se beskrajnim.
Čovjek bijele puti grubo ga je gurnuo u nekakvo maleno skladište pretrpano metarskim slogovima praznoga papira. Na jednom slogu papira nalazila se smotana odjeća – njegove hlače, košulja, majica – sve oprano, ali zbog kratkoće vremena ne i potpuno suho.
– Koliko ima sati? – upitao je Jupiter promuklim glasom.
– Dopodne je – kratko je odgovorio Landini. – Niste bili dugo bez svijesti. Profesoru Trojanu bilo je važno da vam se pripremi baš vaša odjeća. On kaže da je to pitanje pristojnosti.
Jupiter se nespretno odjenuo, pritom se nekoliko puta zanio i izgledalo je da će pasti, ali ipak se održao na nogama. Nije mu bilo stalo do Landinija – čovjek bijele puti već ga je dovoljno ponizio tako da jedan običan pad ne bi mogao ništa pogoršati – nego mu je više stalo do samopoštovanja. Ponos je za njega uvijek bio apstraktan pojam, no, sad je počeo shvaćati što znači kad čovjeku ne ostane ništa drugo do vlastite vrijednosti. Sve drugo već je izgubio.
Nadao se samo da je Coralina na sigurnom. Čak ni u to nije mogao biti siguran. Nakratko se poigrao mišlju da pita Landinija za nju, ali ipak nije svojemu mučitelju htio priuštiti to zadovoljstvo da ga suoči s lošom vijesti.
Landini ga je promatrao prekriženih ruku, s podrugljivim izrazom lica. Jupiter nikad nikoga nije tako strastveno mrzio kao njega. Međutim, Landini je dobro znao da je on sada preslab da bi ga napao.
– Gotovi ste? – upitao je čovjek bijele puti nakon što je Jupiter poslije više pokušaja konačno zavezao cipele.
Jupiter se uspravio. Činilo mu se kako se zrak oko njega pretvara u vlažan i hladan pamuk, u guste jastuke koji su upijali zrak i pustili ga da se smrzava.
– Gotov sam – promrmljao je kimnuvši glavom.
– Idite naprijed – zapovjedio je Landini. – Desno, niz hodnik.
Jupiter je postupio po naredbi. Pri svakom drugom koraku morao se odgurnuti o zid i bio je sretan što nije morao gledati Landinijevo nadmeno cerekanje. Čovjek bijele puti slijedio ga je na dva koraka udaljenosti. Jupiter se nije okretao, čuo je samo struganje njegovih potplata na linoleumu, preglasno, poput pretjeranog zvučnog učinka.
Došli su do dizala. Na pravome je mjestu, pomislio je Jupiter. Landini ga je ugurao u desni otvor te povukao polugu u zidu. Potom je ušao k Jupiteru u kabinu i više ga nije puštao iz vida. Pokraj njih proletio je grubo sazidani zid, dok je motor zastarjeloga dizala škripao i cvilio u daljini.
Dva kata više izašli su iz dizala. Landini je pustio da dizalo ode, a zatočenika je gurnuo kroz hodnik na usko stubište. Jupiter se pitao kako to da nisu nikoga sreli. Već su morali stići u dio Vatikana gdje je bilo više ljudi. U svakom slučaju, još nije mogao točno odrediti gdje se nalaze. No, slutio je da su negdje na istočnoj strani, u nekoj od brojnih upravnih zgrada.
Malo-pomalo shvatio je kako su isključivo prolazili hodnicima za bijeg i požarnim stubištima. Neposredno prije nego što su stigli na cilj, ušli su u hodnik obložen sagom. Zidovi su bili obloženi drvetom.
Kroz dvokrilna vrata ušli su u prostran ured čiji su zidovi bili do stropa prekriveni planovima i građevinskim nacrtima. Duž zidova, na metar visine, bila je postavljena željezna šipka, neka vrsta rukohvata, poput onih u studijima. Ispred prozora prostirali su se vatikanski vrtovi, obasjani jutarnjim suncem, niski brežuljci prekriveni gustom svijetlozelenom travom. Jupiteru je prizor sličio onima na umjetničkim slikama.
Nasred prostorije stajao je pisaći stol sa sivom mramornom pločom. Iz jedne šalice pušio se čaj. Druga je bila prekrenuta, na tanjuru je bilo poslagano slatko pecivo. Čovjek bi mogao pomisliti da je Jupiter pozvan na nekakav poslovni dogovor, a ne saslušanje ili još nešto gore.
– Sjedite! – Landini je pokazao na tkaninom presvučeni stolac pokraj pisaćega stola.
Jupiter je bio zahvalan, ali nije htio da se to primijeti. Hodanje po Vatikanu iscrplo ga je. Oči su mu opet bile zamagljene, a glas čovjeka bijele puti dobio je nekakav čudan, prigušen prizvuk. Jupiteru će ubrzo biti potrebna još jedna injekcija, ovaj put dovoljno jaka da konačno može potisnuti alergijsku reakciju. Inače će se najkasnije za sat vremena valjati po podu poput izubijanoga psa.
– Ostavite nas same, Landini – čuo se glas iza Jupiterovih leđa. Nije čuo da je još tko ušao u sobu. Kad je nespretno pogledao preko ramena, prepoznao je profesora Trojana. Gumeni kotači njegovih invalidskih kolica bešumno su klizili po debelom sagu.
– Jeste li sigurni... – počeo je Landini, ali ga je Trojan prekinuo: – Naš prijatelj ne izgleda kao netko tko bi mi zakrenuo vratom.
Profesor se tiho smijao i to je zvučalo začuđujuće toplo, gotovo prijateljski. – Idite samo, Landini. I ponesite si komad peciva.
Jupiter je osjetio želju da se histerično smije, ali ju je u posljednjem trenutku uspio potisnuti. Landinijev smrknuti izraz lica u tom je trenutku bilo nešto što je bilo vrijedno svih muka koje je prošao.
Trojan se provezao invalidskim kolicima pokraj Jupitera i smjestio za pisaći stol. Uljudno mu je kimnuo glavom prije nego što se još jednom obratio Landiniju. – Nećete pecivo? Dobro, onda samo zatvorite vrata za sobom.
Landini se smjesta okrenuo, ali se nije usudio proturječiti. Vrata su zalupila, malo jače nego što je bilo potrebno.
– Pomoćnik – uzdahnuo je Trojan. – Ni za što drugo nije od koristi.
Odmahnuo je glavom i nasmiješio se Jupiteru. – Ne mislite valjda da je on doista svećenik u Vatikanu? Oh, nikako, ne zbog njegove podlosti, podlost je, vjerujte mi, ovdje vrlo raširena, ne, nego zbog toga što je glup. Možete li zamisliti da Landini govori latinski? Ja ne mogu, ni uz najbolju volju.
Ponovno se nasmijao, a Jupiter je zamagljenim osjetilima naslutio da možda ima posla s jednim ljubaznim starim gospodinom.
Nesporazum! Sve je bio samo nesporazum!
Trojan se nakašljao i to nekako suho i nezdravo. Ponovno se činilo kako se pred Jupiterovim očima stvarnost iskrivljuje, pretvara u nešto drugo, nepoznato, kad je odjednom iz Trojanove lijeve nosnice iscurila tamna kap krvi i rastegnula mu se do gornje usnice.
– Ah, prokletstvo! – prošaputao je profesor, izvadio rupčić i njime pritisnuo nos. Pritom je zabacio glavu. Jupiter odjednom više nije znao tko je od njih dvojice bio jače načet.
– Samo jednu minutu – promrmljao je Trojan kroz nos.
Doista su neko vrijeme sjedili bez riječi, Trojan sa zabačenom glavom, a Jupiter utonuo u naslonjač, nesposoban da učini bilo što. Razum mu je u neku ruku radio besprijekorno i bio je potpuno svjestan apsurdnosti situacije. Međutim, nije imao snage prekinuti to raspoloženje, lupiti šakom po stolu ili se jednostavno izvikati na starca, prodrmati ga i reći mu sve što ga ide.
A Shuvani. A Janus.
A Coralina.
No, on je mogao samo sjediti, zuriti u krvavoga Trojana, nemoćno, zbunjeno i misliti: Želim otići odavde, otići odavde, otići odavde...
Trojan se na kraju nagnuo naprijed, još jednom obrisao nos i usta i spremio rupčić. Ispod nosnice još se vidio svijetlocrveni trag osušene krvi i Jupiteru je bilo teško podignuti glavu i pogledati profesora u oči. Tanki metalni okvir njegovih naočala svjetlucao je.
– Što želite? – upitao je Jupiter.
– Hoćete li čaja?
Trojan je okrenuo drugu šalicu i napunio je čajem, ne čekajući Jupiterov odgovor. Gurnuo mu je šalicu preko stola, zajedno s pecivom. – Trebali biste doručkovati.
– Jeste li me zbog toga dali dovesti ovamo? Da doručkujete sa mnom? Vaši su me ljudi jutros pokušali ubiti.
Trojan je kimnuo glavom i djelovao je potišteno. – Ono s vinom... Vjerujte mi, to nisam ja smislio. To su sigurno smislili Landini i von Thaden.
– Naravno – prezrivo je odgovorio Jupiter.
– Jedite – ponovno je rekao Trojan. – Dajem vam časnu riječ da je hrana u redu.
Jupiter nije dotaknuo ni šalicu ni tanjur. – Ali moj želudac nije u redu.
Profesor ga je uzrujano pogledao, a onda slegnuo ramenima. – Kako vi kažete.
– Prijeđite na stvar.
Soba se okretala oko njega, a građevinski nacrti na zidovima bili su previše mutni da bi mogao razaznati pojedinosti. Ipak, iz tko zna kojih razloga, okruženje mu je polako vratilo njegovu staru sigurnost. Prije je često pregovarao s ljudima poput Trojana i većinom je dobio ono što je htio.
Ali ovi ljudi nisu ništa znali o alergiji. Oni nisu zapovjedili da te muče.
– Rekli su mi kako ste nekoć bili vrlo uspješni na svojemu području – rekao je profesor.
Komplimenti. To je uvijek bio prvi korak.
– Vi niste bili samo pas tragač, bili ste i poslovan čovjek. Zbog toga bih vam htio nešto ponuditi.
– Bakrena ploča više nije kod mene, kao što ste vjerojatno već primijetili.
– Ali vi znate gdje se ona nalazi.
– Prošli su sati i sati otkad sam je posljednji put vidio. To je bilo kad nas je Estacado doveo ovamo.
Trojanovo se lice smrknulo. – Estacado...
– Vaš je stićenik pogriješio što nam nije odmah oduzeo ploču.
Jupiter se pokušao lukavo smijati, ali je i sam osjetio kako je to jadno zvučalo. – To bi moglo oslabiti i vaš i njegov položaj među sljedbenicima, zar ne?
Profesor je uzdahnuo. – Neću vam ništa glumiti. Vi ste u pravu. Mnogi ljudi smatraju da je Estacado zakazao. Ali, vjerujte mi, ja sam jednako kao i on protiv svakoga oblika primjene sile. Landinija to zabavlja, ali za mene je to neprimjereno i neukusno.
Način na koji je govorio o Jupiterovu mučenju, odavao je činjenicu da nije bio opterećen pitanjima morala. Ubojstvo i mučenje bili su mu odbojni na način na koji bi, na primjer, odbio nositi limunskožutu kravatu ili perje oko vrata. On nije gledao na nasilje kao na zlo, nego ga je smatrao samo neukusnim.
– Janus ima saveznike u Vatikanu – rekao je Trojan nakon kraće stanke, podbočivši se laktovima o rub stola. – Mi nismo sigurni tko su ti ljudi. Ali, vi to znate, Jupiteru. A ja bih htio da surađujete s nama.
– Da vam kažem imena?
– Volio bih da radite za nas. Sposoban ste čovjek. Mogli biste raditi za Crkvu, tragati za umjetninama po cijelom svijetu. Nije riječ o sitnim, nevažnim predmetima kakvima se bavi većina privatnih kolekcionara. Crkva posjeduje neke od najvrednijih predmeta koje si uopće možete zamisliti i u potrazi je za nizom drugih koji su se izgubili tijekom stoljeća. To bi mogla biti vaša zadaća, Jupiteru. Nitko vam ne bi mogao ponudi nešto uzbudljivije i isplativije.
Ponovno se nasmiješio. – Samo morate imati povjerenja u mene.
Jupiter ga je pomno promatrao dok je govorio, sitne svijetloplave oči, tanke prste s uređenim noktima. – Shuvani je imala povjerenja u vas.
Na Jupiterovo iznenađenje činilo se da su Trojana te riječi pogodile. Pri spomenu staričina imena gotovo se neprimjetno trgnuo. – To je bilo vrlo davno – tiho je rekao.
– Vjerovala vam je – rekao je Jupiter još jednom. Nije se mogao zadovoljiti s osjećajima krivnje koji su se ocrtavali na profesorovu licu. – Što ste učinili s njom? Jeste li je ubili? Ona vam nikad ne bi dobrovoljno dala fragment.
– Ne, sigurno ne bi.
Trojanov mutan pogled lutao je po stolu kao da nešto traži.
Jupiter je nastavio kopati po otvorenoj rani. – Želite li i za to okriviti Landinija?
Trojan je oklijevao s odgovorom, dok se nije ponovno pribrao. – Ne skrećite s teme, Jupiteru. Znam što se događa u vama. Moja vas ponuda zanima, zar ne? To nije ništa loše. Mislim, koga ne bi zanimala? Mogli biste nastaviti raditi svoje prijašnje poslove pod novim, poboljšanim uvjetima. Imali biste zaleđe kojemu se nitko ne bi mogao suprotstaviti. Imali biste novac, veze...
– Želite me kupiti.
– Ne – odlučno je odgovorio Trojan. – Ne nudim vam nikakav iznos, samo budućnost. Budućnost! Razmislite. Što namjeravate učiniti ako nakon svega ovoga iznesete živu glavu? Vaš je osobni ugled narušen jednako kao i poslovni ugled. Nitko više neće raditi s vama. Ona priča iz Barcelone...
Znao je čak i to!
... dokrajčila vam je karijeru, ne mislite li? A onda i svađa s onom Japankom. Ljudi vam više ne vjeruju. Sve je uništeno, sve što ste gradili deset godina. Sve... proigrano.
Jupiter je osjetio kako zakuhava bijes u njemu. Bio je bijesan na sebe i na Trojana što mu je sve to govorio. Sve ono što je odavno znao, ali što je zvučalo bolno kad se izgovorilo. Nije to htio čuti, nije se htio razračunati s tim. Trojan je poznavao Jupiterove bolne točke.
– A vi mi nudite da sve to ispravim?
– Nazovite to kako hoćete.
Trojan je pokazao rukom na pecivo. – Poslužite se!
Jupiter je pružio ruku i uzeo masni perec. Oprezno je zagrizao, prožvakao i odložio ostatak.
– Nije po mojemu ukusu – rekao je. – Žao mi je.
Profesorov se smiješak malo ohladio. – Znači li to da odbijate?
– To znači da prvo želim znati u što se upuštam. Želim odgovore. Potom ću, možda razmisliti hoću li vam pomoći ili ne.
– Jeste li sigurni da je meni potrebna pomoć?
– Vi želite ploču. I imena Janusovih saveznika. Landini je pokušao doći do informacija mučeći me, i to mu nije uspjelo. No, prvo želim znati što vi zapravo hoćete.
Trojan je podigao obrve, ali nije ništa rekao.
– Što je to Dedalova kuća? – upitao je Jupiter. – I, molim vas – istinu.
– Istinu?
Profesor je stisnuo dugme na invalidskim kolicima, odvezao se malo natrag, a potom je polako obišao oko stola i prišao k Jupiteru. – Ako se može vjerovati glasinama, ima više istina. Znate li, na primjer, što se govori o ključu kojega je dobri Piranesi ovjekovječio na svojoj bakrenoj ploči? Kažu da je to ključ kojega je Lucifer izvadio iz vrata pakla i bacio ga preko svojih leđa kad je jednoga dana odlučio da je dovoljno dugo bio kralj podzemlja. Službu je predao velikim kneževima, zatvorio vrata za sobom i jednostavno otišao.
Trojan je bio vrlo ozbiljan kad je nastavio: – Je li to istina koju ste htjeli čuti?
– Ne, i vi to dobro znate kao i ja – odgovorio je Jupiter odmahujući glavom. – Sljedbenici rade za Svetu Stolicu. Janus je rekao da je njihov cilj zanijekati postojanje Carcerija, ili Dedalove kuće, ili već kako se to mjesto zove. Međutim, ja u to ne vjerujem. Sami ste rekli da je pomoćnik. Ali vi, profesore? Zašto ste se vi upustili u sve ovo?
– Možda iz znatiželje?
Jupiter je osjetio kako mu je zaokupljenost jednom temom učvrstila misli. Još mu se vrtjelo u glavi, ali je uspijevao bistro razmišljati. – Znatiželja... da, možda. Za neko vrijeme. Ali, vi ste već dugo u Rimu, i već ste tako dugo član sljedbenika. Biste li zadovoljili znatiželju kad bi oba ulaza – Dedalova vrata i Piranesijev sporedni ulaz – zauvijek ostala zaključana? Ne, profesore, ne vjerujem u to.
Trojan je zaustavio kolica pokraj njega, bezizražajno ga promatrao izbliza, potom se okrenuo i odvezao do zida. Ondje se uz velik trud pokušao uz pomoć držača izvući iz sjedala.
– Recite mi što vidite – zahtijevao je nakon što se donekle uspravio držeći se za šipku drhtavim rukama. – Hajde, recite! Što vidite ispred sebe?
Jupiter je duboko udahnuo. – Bolesna čovjeka.
Trojan je kimnuo glavom. – Je li to sve?
– Kako mislite?
– Jesu li vam odali moj nadimak?
Jupiter je neko vrijeme razmišljao, potom se sjetio.
– Albert Speer...
... Svete Stolice, točno – Trojan mu je upao u riječ. – Speer je bio Hitlerov arhitekt, čovjek koji je za njega trebao prvo preoblikovati Berlin, a potom i cijeli svijet. A znate li zašto su mi dali taj nadimak?
Jupiter je odmahnuo galvom.
– Jer sam se jednom, samo jednom, prije točno četrdeset godina, usudio predložiti nekoliko važnih promjena u strukturi onoga prokletoga groblja vani.
Ogorčenim kimanjem glavom pokazao je na prozor.
– Pod pojmom groblje mislite na...
– Vatikan, naravno. Kurija mi nikad nije oprostila taj prijedlog. Shvaćate li, Jupiteru, ovdje se ništa ne mijenja! Kardinalima bi to bilo kao kad bi netko pokušao iznova napisati prva poglavlja Biblije. Ovdje se prima, rekonstruira, popravlja. Ali nikad se ne stvara ništa novo.
– I to vam smeta?
Trojan je otpuhnuo tako oštro da se Jupiter trgnuo. – Dobar sam u onome što radim. Već godinama vodim restauratorske radove na umjetničkim djelima neprocjenjive vrijednosti, dotjerujem Michelangelova djela i katkada ih, kad nitko ne gleda, čak malo i popravljam. Sveti Otac mi zahvaljuje tako što mi sve to stavlja na raspolaganje.
Odvojio je ruku od šipke i načinio pokret koji je uključivao cijelu prostoriju. Tek nakon nekoliko trenutaka Jupiter je shvatio da Trojan ne misli na sobu nego na crteže na zidovima.
Ustao je, zateturao, potpuno nesiguran na nogama, ali previše zainteresiran da bi ponovno sjeo i krenuo prema Trojanu. Našli su se jedan pokraj drugoga, jedva se držeći na nogama vlastitom snagom, jedan slab zbog bolesti, drugi zbog alergijskih reakcija.
Gledajući izbliza, Jupiter je vidio da je riječ o crtežima i nacrtima golemih građevina, velikih i raskošnih, s bezbroj kupola i tornjeva i s finim sadrenim ukrasima, ni suvremenim ni staromodnim, o spoju najrazličitijih stilskih pravaca, povezanih tako da je stvoreno nešto potpuno novo, svježe. Ono što je vidio pred sobom nije bilo ništa drugo do Trojanovo preuređenje Vatikana.
Crkva Svetoga Petra bila je okružena novim zgradama, višim, ali ne i napadnim, suzdržanoga sjaja, snažnim, ali prihvatljivim za onoga tko ih promatra. Jupiter je zaprepašteno obilazio zidove, ne mogavši skinuti pogled sa svih onih nacrta, skica i detaljnih planova. Profesor ga je pratio stavljajući jednu nogu pred drugu i držeći se za šipku na zidu poput davljenika. Starčeva su koljena podrhtavala. Zglobovi na rukama pobijelili su od čvrsta držanja. Ali Trojan je bio preponosan na svoje viđenje novoga, poboljšanoga Vatikana da bi Jupiterovo odobravanje mogao primiti u invalidskim kolicima. U mislima već je stajao pred novim licem katoličanstva, slavljen, obožavan, u središtu gromoglasna slavlja.
– To je fantastično – tiho je rekao Jupiter. Mislio je to ozbiljno, bez obzira na odbojnost koju je osjećao prema Trojanu i sljedbenicima. Ti se nacrti nisu mogli usporediti ni sa čim što je bilo napravljeno u nekoliko posljednjih desetljeća. Trojan je bio genij, i Jupiter je na trenutak povjerovao da shvaća što u sebi proživljava profesor nakon svih onih godina nade kako će jednom stati uz bok Michelangelu i Berniniju i Domenicu Fontani, kako će i sam biti jedan od vatikanskih graditelja kojega će povijest podići na Olimp umjetnosti.
Jupiter je došao do kraja zida, gotovo protiv svoje volje odvojio pogled od crteža i okrenuo se prema Trojanu.
Starac je zastao nekoliko metara iza njega. Ponovno je pognuo glavu i stavio rupčić na nos. Jupiter je vidio kako kroz bijelu svilu prodire krv, a i na nekim crtežima primijetio je malene smeđe točke – krv, koju je Trojan prolijevao nad svojim radovima. Svoje je zdravlje podredio umjetnosti, stvaranju novoga svijeta. Profesor je bio istinski stvoritelj i po tome se potpuno razlikovao od svih samozvanih stručnjaka za umjetnost s kojima je Jupiter do sada imao posla. Čak i umjetnici, koje je sreo, u krajnjem su redu bili samo potrošači koji su preuzimali staro i reproducirali ga, katkada nadareno, katkada beznadno. Međutim, među njima nije bilo nijednoga čija bi mašta bila dovoljna samo da se može naslutiti kako mogu stvoriti to što je visjelo na zidovima.
– Vi se još uvijek nadate kako ćete sve to ostvariti jednoga dana? – upitao je Jupiter.
Trojan je spustio rupčić, ali mu je krv i dalje navirala na nos. – Ja ću to ostvariti – rekao je odlučno i vratio rupčić pod nos.
– Vi surađujete sa sljedbenicima kako bi ih pridobili za sebe. Vodite računa o tome da Dedalova kuća ostane u tajnosti i istodobno očekujete da vam se planovi odobre!
Trojan nije odgovorio, ali se suzdržano nasmiješio ispod svilena rupčića natopljena krvlju. Držeći se jednom rukom za šipku polako i s naporom pošao je prema invalidskim kolicima.
Jupiter ga je promatrao. Nije pokušavao pomoći starcu. Bio je rastrgan između gađenja i divljenja. Genij u tijelu bogalja.
– Što se doista nalazi iz Dedalovih vrata? – upitao je Jupiter. – Vi to znate, zar ne?
– Otkud bih znao? – prošaputao je Trojan odgurujući se o zid.
– Već ste godinama u Vatikanu. Nemojte mi reći da niste pretražili sve arhive. Ili je to za vas obavio Cristoforo? Je li zbog toga izgubio razum?
Profesor je i dalje teško hodao, licem okrenutim prema zidu, sa zgužvanim, krvavim rupčićem u desnoj ruci. – Cristoforo – prošaputao je odmahnuvši glavom. – Ta budala.
– Što je on otkrio?
– Ključ. Ali, vi to znate. Jedini otisak sedamnaeste ploče. I, barem je tako tvrdio, tajne Piranesijeve zapise o onome što nas doista čeka ako otvorima Dedalovu kuću. Uništio ih je prije nego što ih je itko pročitao. Međutim, nije mogao držati jezik za zubima.
– Je li Cristoforo zbog toga izvadio ključ iz otiska? Kako nitko ne bi došao na pomisao da ga upotrijebi?
Profesor je bio udaljen od invalidskih kolica još tri metra. Bilo mu je sve teže hodati. – Moram li vam odgovoriti na to pitanje?
Jupiter je prišao kolicima i stavio ruku na naslon. Nije htio da izgleda kako se podbočio, ali upravo je to učinio. – Što se nalazi ispod nas?
– Nešto neshvatljivo – prošaputao je Trojan. – Sila veća od...
– Okanite se tih ezoteričnih besmislica, profesore!
Trojan je zastao i ljutito se zagledao u Jupitera. – Besmislica? Moj mladiću, nemate pojma o čemu govorite.
– Onda mi kažite konačno!
Starac je nastavio hodati. – Dedalova ostavština. Možda kakva kletva. Možda nešto što se ne može opisati riječima.
– Piranesi je otvorio sporedni ulaz. Prošao je kroza nj i sišao dolje. Vrata su bila otvorena kratko vrijeme, a ipak je nešto umaklo. To bi se najprije moglo usporediti s nekakvim virusom.
Trojan je stigao do kolica i spustio se u njih. – Ovako je već bolje.
– Pod virusom mislite na... nešto slično prokletstvu faraona?
Jupiter je pustio naslon kolica jer se osjećao nelagodno u profesorovoj blizini. Nastojao je hodati ravno do stolice i potom sjeo. Odjednom mu se počelo jače vrtjeti u glavi, osjetio je nešto poput snažnog naleta napada u krvotoku, a onda mu se pomalo vratio osjećaj za ravnotežu.
– Ne, nikakve bakterije ni gljive ni bilo što slično – odgovorio je Trojan i odvezao se kolicima za pisaći stol. – Ništa što bi napalo i usmrtilo čovjeka.
Pokušao je podići šalicu s čajem, primijetio je koliko mu ruke drhte pa ju je ponovno odložio. – To ne napada ljude, nego građevine.
– Ne razumijem vas.
– Piranesi je opisao proces. Čak ga je pokušao nacrtati. Ali Cristoforo je spalio sve crteže. Zbog toga sam ga izbacio iz Vatikana. Možda vam to dokazuje da nisam ubojica. Cristoforova smrt ide na Landinijev račun. Ne mislite li da sam ga mogao i prije dati ubiti?
– Što ste mislili kad ste rekli da nešto napada građevine?
Trojan je pokazao negodovanje zato što Jupiter nije odgovorio na njegov pokušaj obrane. – Piranesi je otvorio vrata, sišao je dolje, a kad se vratio na svjetlo dana, u gornji svijet, nešto je bilo drukčije nego prije. Grad je bio drukčiji. Piranesi je zalutao u uličicama koje je još samo prije nekoliko dana vrlo dobro poznavao. Kuće su se promijenile, više nije bilo starih križanja ulica, a pojavila su se neka nova. I činilo se da to nitko ne primjećuje. Neki bi također zalutali, ali su se pravili kao da je to njihova pogreška. Jeste li ikad zalutali na nekom mjestu za koje ste mislili da ga dobro poznajete? Naravno, to se dogodilo svakome od nas. A jeste li pritom mislili da se mjesto promijenilo? Ne, siguran sam da ste sebe okrivili za to. Kao što bismo svi učinili. Čovjek se tješi kako se zamislio ili je skrenuo u pogrešnu ulicu.
Trojan je još jednom pokušao sa šalicom i ovaj put mu je uspjelo srknuti iz nje. Odložio ju je, zadovoljno se smješkajući. – Piranesi je bio drugoga mišljenja. Kad se vratio iz Dedalove kuće, zalutao je. Gotovo nije bilo čovjeka koji je poznavao grad tako dobro kao on, nije bilo ugla koji nije nacrtao ili urezao u bakar. Bile su to male promjene, ugao na krivom mjestu, novi odvojak, blok kuća koji se prije nalazio nekoliko metara desno ili lijevo. No, to su nedvojbeno bile promjene. I Piranesi je došao do zaključka da te promjene imaju veze s Dedalovom kućom ili s Carcerima, kako ju je on nazivao. Vjerovao je kako je svaki put, kad bi otvorio vrata, započelo labirintiziranje grada, koje je prestajalo čim bi zatvorio vrata.
Trojan je uzdahnuo. – To sam mislio kad sam spomenuo virus. On napada mjesto i mijenja ga, razgranava i čini zbrku u njemu. Pretvara ga u labirint.
Jupiter je pozorno slušao jer je osjećao kako ga to odvraća od sobe koja kruži oko njega i zidova koji pulsiraju, kao i od strašnoga svraba koji je sad postao još jači.
Sjetio se svoje prve vožnje od zračne luke do crkve, sjetio se kako je mladi vozač taksija zalutao tvrdeći da mu se to u životu nije dogodilo. Sjetio se skladišta knjiga ispod Vaticane, koja kao da su se promijenila i premjestila dok je tražio izlaz.
Također se sjetio divljega udaranja kopita koje je dolazilo iz daljine, kao i Santinovih zbrkanih riječi o biku koji ga slijedi.
– Je li bilo još čega neobičnog što je Piranesi opisao? – upitao je oprezno. – Bilo što neuobičajeno, što mu je upalo u oči?
Trojanove su oči zasjale. – I vi ste to primijetili! To je to, zar ne? I vi ste zalutali u gradu kao i bezbroj drugih ljudi posljednjih dana. I vi ste nešto čuli!
Jupiter je oklijevao, a onda je polako kimnuo glavom. – Ali, što je to bilo?
U profesorovu pogledu zasjalo je oduševljenje, počeo je govoriti brže, uzbuđenije. – Piranesi nije imao riječi za to, iako je sam naišao na stari mit. Na mit o graditelju Dedalu, koji je ovdje, na ovome mjestu, sagradio najveću od svih građevina.
– Mislite da je legenda istinita? Da je Dedal doista dao izgraditi Carcere?
– Štošta govori u prilog tome. Labirintiziranje. Topot i rika bika, koje su čuli neki od nas. Ili Minotaura, da konačno izgovorimo i tu riječ. Sigurno ste i vi već pomislili na to?
Jupiter nije odgovorio pa je profesor nastavio.
- Želim vam reći što ja mislim, u što sam uvjeren!
Nakašljao se i rukom nemarno obrisao novu kap krv iznad gornje usne. – Dedal je doplovio na Siciliju, kako nam kaže predanje. Pošao je prema sjeveru, došao ovamo i stupio u službu stanovnika Lacija. Prema njegovim su nacrtima izgrađeni najveći hramovi svih vremena.
– Je li to tehnički uopće moguće? – prekinuo ga je Jupiter.
– Ne – iskreno je odgovorio Trojan. – Nije moguće. Nije, ako ćemo vjerovati Piranesijevim bakrorezima. Ali, znamo li uopće je li Piranesi došao dovoljno daleko, je li doista sve vidio? Možda je njegova mašta nestala zajedno s njim. Ili je je možda lagao. Ali, možda, možda je i istina. A zašto ne bi bila? Dedal je po predanju bio mnogo više od graditelja, kakav sam ja ili drugi. Već je i labirint na Kreti bio bolji od svega što je čovječanstvo do tada iznjedrilo. Pomislite samo na krila koje je navodno napravio!
Jupiter se namrštio. – Govorite o čaroliji?
– Ne moramo li to razmatrati? – ozbiljno je upitao Trojan. – Sjetite se labirintiziranja, koje ste sami doživjeli. Sjetite se glasova koje ste čuli. To nisu stvari koje se mogu razumski objasniti. Prekoračili smo prag.
Jupiter je duboko udahnuo. – Čarolija, dakle.
Trojan se nasmiješio. – To vas ne treba plašiti. U arhitekturi je uvijek bilo čarolije. Piranesi i prvi sljedbenici znali su to kad su istraživali antičke ruševine. Što je, na primjer, s kupolama i katedralama? S njihovim tornjevima i stupovima koji kao da se drže sami po sebi? Znate li da danas nitko ne bi bio u stanju sagraditi gotičku katedralu? Ili jednu od velikih piramida? Ne bi, bez najsuvremenijih tehničkih pomoćnih naprava, bez računala i strojeva i načina izračuna za koje se misli da su nastali tek u prethodnom stoljeću. A sve je to sagrađeno prije mnogo, mnogo vremena! Sve su to stvorili ljudi kakav je bio Dedal! Uz pomoć znanja koje mi danas u našoj bespomoćnosti nazivamo čarolijom, djetinjarijom i besmislicom. Međutim, djela tih graditelja postoje. Ona samo dokazuju da većina ljudi odbija to prihvatiti. Zatvaraju oči pred istinom!
Pogled mu je postao tako prodoran da je Jupiteru bilo teško gledati ga u oči.
– Nemojte počiniti istu pogrešku kao drugi! Vjerujte mi, Dedal je uredio to podzemlje, a zapravo je sasvim svejedno kako mu je to uspjelo. Međutim, on je načinio mnogo više od toga, darovao je svoj život. Vlastiti život.
Jupiter je uzrujano pogledao profesora. – Mogu vas slijediti do određene točke, Trojane, ali...
Starac je odmahnuo rukom. – Priča ne završava završetkom radova. Slušajte dalje! Ljudi staroga Lacija zamislili su građevinu kao izraz poštovanja svojim bogovima, kao odavanje počasti njihovoj svemoći. No, ubrzo su shvatili kako je Dedal izgradio daleko više od samo jednoga labirinta. Labirint je bio veći od svega što je do tada postojalo na svijetu, pregolem za njihovu moć predočavanja. Kneževi Lacija počeli su se bojati Dedala, njegove moći nad kamenom i nad onim što danas nazivamo silom težom. Njihov je strah rastao sa svakim kamenom koji je građevinu privodio bliže završetku, a kad je konačno bila gotova, odlučili su ukloniti Dedala. Zajedno s njim trebao je pasti u zaborav i njegov veliki labirint. Zatvorili su ga u njegovo djelo, zaključali vrata i zemljom zatrpali podrume. Na njima su napravili brežuljke, a mnogo poslije podigli su grad, koji je trebao baciti u zaborav ono što se nalazilo pod njim. Dedal je postao svoj vlastiti zatočenik, jer svaka je građevina uvijek i dio njezina graditelja, i nitko ga više nikad nije vidio niti je čuo za njega.
– Dok Piranesi nije otvorio zatvor i, zapravo, što?
– Dok nije oslobodio Dedalov duh. Ili njegovu čaroliju. Ili jednostavno ono što je ostalo nakon svi tih tisućljeća. Možda je graditelj za vrijeme zatočeništva izgubio razum. Sigurno je da dolje ima još nečega, da postoji još dio njegove moći. A Piranesi je bio prvi koji je oslobodio dio toga.
– Ali ono što sam... što smo vidjeli... promijenjene ulice, to što vi nazivate labirintiziranjem, i onaj bik... Zašto se to događa baš sada? Ne znači li to da...
– Da je netko ponovno otvorio Dedalovu kuću – Trojan je završio rečenicu kimnuvši glavom. – Točno. Netko je otvorio vrata, a budući da to nisu glavna vrata, sigurno da postoje i sporedna, ona koja je Piranesi tada koristio.
Profesor se smrknuo. – Loše je što uopće nemam pojma tko je to mogao učiniti.
– Je li još tko osim sljedbenika odgonetnuo šifru?
– Ne, to je isključeno. Nitko nije imao priliku pročitati cijeli tekst. Posuda i fragment koji joj pripada bili su odvojeni do noćas.
– Dakle, netko je morao slučajno naići na vrata.
– Bojim se da je tako. A taj netko mora imati ključ.
– Ali, bakrena ploča...
– Znam. Ona je cijelo vrijeme bila kod vas. Do sinoć. Shvaćate li sad zbog čega hitno moram doznati gdje se ona nalazi?
Jupiter se nakratko pitao treba li mu reći istinu. O časnim sestrama i o vrtlaru Cassinelliju. Činilo mu se da sve ima smisla. Oni su imali ploču, a time i ključ. Dakle, sigurno su oni otvorili vrata i pokrenuli labirinitiziranje.
Ali, Janus je rekao da on i njegovi saveznici ne znaju gdje se nalazi drugi ulaz u Dedalovu kuću.
Onda se Jupiter sjetio drugog imena. Nekoga koga je gotovo već zaboravio.
Santino.
Redovnik je poznavao Cristofora. Možda je baš on preko slikala došao do ključa. A možda je, bez obzira na način, otkrio druga vrata i otvorio ih.
– Ne – rekao je Jupiter mirno i pokušao ne misliti na to što bi se dogodilo kad si u sljedećih dvadest minuta ne bi ubrizgao antihistaminik. – Neću vam nikoga poslati pod nož.
Profesor se bezizražajno zagledao u Jupitera i promatrao ga vrlo dugo, vrlo prodorno. Potom je polako stavio ruku na dugme zvona na pisaćemu stolu.
– Dobro – rekao je i odjednom je djelovao vrlo umorno. – Kako želite. Mislim da vam mogu dati vrijeme koje će vam biti potrebno da se predomislite.
Teretno je dizalo zaškripalo.
Coralina se naglo prestala šetati ispred garaže tamo-amo. Umjesto toga živčano se prebacivala s jedne noge na drugu i, potpuno odsutna duhom, grizla nokat na palcu desne ruke.
Lanci su zveckali, a šarke škripale. Do nosa joj je došao miris staroga ulja. Nestrpljivo je gledala kako velika platforma klizi naprijed i zaustavlja se u podnožju betonske pregrade. Na tome su se nalazila stara Shuvanina kola za isporuku robe, koja je godinama ostavljala u garaži u Via del Pellegrino. Vozila su se predavala na ulazu, a potom bi ih službenici u plavim jednodijelnim odijelima dizalima odvozila u podrumske garaže.
Motor se na kolima upalio. Zvuk je odjeknuo nekako iskrivljeno u podzemnim betonskim prostorijama. Neko mladić dovezao joj je kola i predao ključeve.
Coralina mu je dala napojnicu, sjela za upravljač i odvezla se. U retrovizoru je vidjela kako mladić gleda za njom mršteći čelo. Očito nije svoju uzrujanost prikrila tako dobro kao što je htjela.
Na sljedećem križanju izvadila je iz džepa Marendin popis knjiga i CD i oboje stavila na suvozačevo sjedalo, pokrsj knjiga koje su se tamo nalazile već nekoliko tjedana. Te su knjige bile dio isporuke koju naručitelj nije mogao platiti. Čovjek se otada nije više javljao, a knjige su, napola zaboravljene, skupljale prašinu u autu.
Coralina je imala plan. No, prije toga je htjela još nešto obaviti. U pretincu za rukavice našla je sunčane naočale i stavila ih na oči. Nekoliko je puta pogledala u retrovizor tražeći vozila koja ju prate. Međutim, nije vidjela nijedno.
Dobro, pomislila je. Nitko je nije slijedio.
Moraš samo vjerovati u to. Onda ćeš uspjeti.
Da, sigurno. Naravno. Zašto ne?
Uz škripu guma skrenula je u Via Catalana.



14 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:44 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Jedanaesto poglavlje

Tvoje laži


Prostorija je bila malena i mračna. Jupiter je sumnjao da je ona ikad služila nečem drugom osim zatočenju ljudi. Prvo krivovjeraca, heretika. A sada i njega.
Pokušao se usredotočiti na bilo što. Na nevažne stvari. Na sve što bi na bilo koji način moglo odvratiti od ovoga.
Već je to osjećao. Sve jače i brže. Nedostatak zraka. Svrab.
Krepat ćeš u ovoj prostoriji!
Nije bilo prozora. Jupiter je sjedio na grubom pokrivaču skupljenih koljena i poput ulovljene životinje zurio u vrata. Osjećao je kako mu tijelo buja. Injekcija mu je bila hitno potrebna. Trebao ju je sad!
Već je jedva disao, čuo je svoje hropce kako odzvanjaju o gole zidove. Imao je osjećaj kao da su mu oko vrata nevidljive ruke koje ga svake minute sve jače pritišću. A k tome još i užasan svrab. Noge su mu bile izgrebene i krvave, a gležnjevi prekriveni tamnim krastama. Sasvim je sigurno znao da će ubrzo početi kidati odjeću s tijela kako bi se mogao češati po trbuhu, leđima i natkoljenicama. Poslije toga mogao se samo nadati da će se konačno ugušiti, da će konačno umrijeti kako bi došao kraj tom svrabu.
No, neće doći do toga. Prethodno će im sve reći, htio to ili ne. Još se držao pod nadzorom, još se mogao svladavati. Ali, koliko će još dugo moći?
Odjednom su mu se počele priviđati slike, prizori iz Trojanove priče.
Vidio je nekog čovjeka –
(Piranesi?)
kako ulazi kroz vrata i nestaje u mračnom ponoru.
Vidio je još jednoga čovjeka –
(Dedal?)
koji s povišena mjesta nadgleda beskrajni labirint od kamena, slavodobitno šireći ruke uz luđački smijeh.
Na nebu je vidio obrise krilatoga bića – treperavi obris nasuprot zasljepljujućoj sunčevoj svjetlosti – vidio je kako se obris smanjuje i kako ga na kraju bijela svjetlost u potpunosti obasjava i zaklanja.
Vidio je kopito, prljavo i okorjelo, koje je stršalo iz hrpe ljudskih kostiju.
Vidio je kako se oko njega uzdižu zidovi, vidio je sebe kako se neprestano smanjuje dok se zidovi granaju, razilaze, iznova oblikuju.
Ponovno je vidio vrata, čuo iza njih puhanje i riku bika, čuo je kako mu se približava, vidio je kako su vrata zadrhtala, popustila, otvorila se. Vidio je kako mu u ćeliju ulazi svjetlo i nekakva prilika koja se nagnula nad njim, šapćući njegovo ime i govoreći mu da se probudi.
Međutim, on nije spavao, oči su mu bile širom otvorene, pokušao je disati, zbaciti s kože mrave, kojih je bilo sve više, čitava vojska mravi koji su mu brizgali otrov u kožu i tjerali ga u ludilo.
Osjetio je ubod na nadlaktici. Bol je bila tako snažna i usredotočena da je na trenutak odvartila Jupiterovu pozornost od svega drugoga. Nekoliko trenutka bio je kao omamljen, bespomoćan, sve dok mu se nije vratila sposobnost primanja osjeta, svrab, osjećaj gušenja, valovi delirija koji su ga preplavili.
Još jedna bol, drukčija, grublja: ruka koja ga je udarila po licu. Potom ga je netko uhvatio za ramena, protresao ga. Jedan je glas uzbuđeno pokušavao doprijeti do njega. Ženski glas.
Glas koji mu se učinio poznatim. A time i povezanim s nekakvim drugim bolovima, dubljim, uzburkanim, s posebnom vrstom mučenja koju ne bi pripisao čak ni sljedbenicima.
– Jupiteru!
Taj glas!
Sve je oko njega bila mutno, iskrivljeno. Svijetla mrlja plesala je iznad njega, neprestano otkrivajući obris krilata stvorenja koje je lamatalo krilima, a potom palo poput kamena.
Svijetla mrlja – lice.
Crna, duga kosa.
– Cora...
Nije izgovorio ime do kraja. To nije bila Coralina.
– Jupiteru, moraš ustati! Čuješ li me? Moramo otići odavde! Brzo!
Trepnuo je, vidio je usko lice finih crta. Sitna usta, blijedoružičaste usne. Izražene jagodice na licu, kao da su od porculana. Sitan madež na lijevoj strani usta. I tamne, bademaste oči pune briga.
– Miwa?
Ponovno ga je uhvatila za ramena i prodrmala. – Moraš ustati! Moramo pobjeći odavde! Oni mogu svakoga trenutka biti ovdje.
Nije razumio što govori, samo ju je vidio.
– Miwa?
Uzdah, glasan, gotovo dječji. Tanki prsti nježno su ga pomilovali po obrazu, samo nakratko. Površna gesta, ali dovoljno jaka da ga konačno vrati u stvarnost.
– Što ti radiš ovdje?
Zabacila je crnu kosu, vrlo određeno, gotovo neženstveno. Upravo to mu se uvijek sviđalo na njoj.
– Spašavam tvoje dupe, Jupiteru. Barem se ono nije promijenilo.
– Moje...
– Da. Izgleda O. K. Evo, obuci ovo!
Dodala mu je pogužvanu svećeničku halju, crnu, širokoga kroja. Kad je vidjela da nema snage odjenuti je, pomogla mu je.
Konačno je stao na noge, napola vlastitom snagom, napola uz njezinu pomoć. Pošli su prema vratima, izašli na hodnik, popeli se nekakvim stubama. Još nekakva vrata, požarne stube...
Potom – svjež zrak. Svjetlo dana.
Svjetlo dana!
I Miwa.
Injekcija je brzo počela djelovati čemu je doprinosio i napor oko bijega. Srce mu je tuklo sve brže, krvotok radio punom parom. Antihistaminik mu je strujao kroz tijelo, potiskivao alergijske reakcije. Prvo su nestali mravi, potom, sasvim polako, i osjećaj gušenja.
Morao je zastati na trenutak. Pred očima mu se zazelenio vrt, obasjan suncem i poprskan srebrom: kišne kapi na listovima i stabljikama, zaostale nakon pljuska koji je već prestao.
Miwa – Miwa? – uhvatila ga je za ruku i povukla. – Moramo ići dalje. Ovdje nas svi mogu vidjeti.
Svakim novim udisajem sve je više izranjao iz omamljenosti, kao iz kakvoga dubokoga jezera iznad kojega se sve jasnije naziralo nebo, dok konačno nije licem probio površinu, obrisao vodu s očiju i potpuno jasno vidio okruženje.
Nije se varao. Miwa je stajala pred njim. Miwa, koja je tako naglo nestala iz njegova života poput sjećanja na san u rano jutro. Nježnih udova, poput crteža perom, s ravnom, crnom kosom koja joj je padala do struka. Na sebi je imala traperice i kratak uski kaputić s krznenim ovratnikom. Za pojas joj je bio zataknut malen, srebrn pištolj. Čudio se što je bio u stanju zapaziti takve sitnice. Njegova se moć opažanja još uvijek poigravala s njim: sitnice su bile velike i važne, dok mu se ono što mu je bilo bliže još uvijek rasplinjavalo u očima.
– Što radiš ovdje? – pitao je mucajući. Glas mu je bio promukao, grlo ga je peklo kao da ima jaku prehladu.
– Ne sad!
Odvukla ga je od zida i odjednom je bio previše zaokupljen održavanjem na nogama tako da više nije postavljao pitanja.
Išao je za njom uz drvored, potom kroz nekakav grm. Jednom je u blizini ugledao skupinu svećenika, zadubljenih u razgovor. Potom mu se opet činilo da u vrtu nema ni žive duše.
Miwa ga je vodila oko zgrada, križanja puteva i malih trgova, skrivenih iza grmlja. Iza nekoliko azaleja sreli su vrtlara, ali se čini da ih čovjek nije primijetio.
Na kraju su stigli do visokoga zida od opeka, koji je na istoku dijelio vrt na dva dijela. Zid je prije pripadao utvrdi, u vrijeme kad se Vatikan nalazio izvan gradskih granica Rima. Sačuvana su samo još dva stara tornja i dio zida. Na jednome tornju, udaljenom nekoliko stotina metara prema sjeveru, uzdizala se antena odašiljača Radio Vatikana.
Miwa je povela Jupitera na jug, u smjeru dvaju tornjeva. Torrione de San Giovanni djelovao je napušteno, nije bilo čuvara na vratima. Iznad ulaza bila su prikazana oba davatelja imena, Ivan Krstitelj i Ivan Evanđelist. Miwa je izvadila iz džepa svežanj ključeva, još se jednom brzo osvrnula, potom otvorila vrata i ugurala Jupitera unutra. Ona se provukla odmah za njim kroz uzak otvor, zatvorila vrata za sobom i zaključala ih. Svežanj ključeva nestao joj je u džepu.
– Odakle ti to? – upitao je Jupiter.
Miwa je išla ispred njega. – Ukrala sam iz Trojanova ureda – kratko mu je odgovorila. – Kao i injekciju.
Slijedio ju je uza stube do prostorije s uskim prozorom koji je gledao na istok. Iza nekoliko stabala moglo se razaznati mjesto za spuštanje helikoptera iza kojega su se nalazile zidine, a s druge strane svijetlosmeđa pročelja grada. Na Jupitera su ona djelovala poput primamljive panorame nekog drugog svijeta. Coralina je bila tamo negdje. Pod uvjetom da je doista pobjegla.
Sjećanje na Coralinu izblijedjelo je kad ga je Miwa privukla k sebi i poljubila. Stavila je svoje usne na njegove kao da je to nešto što joj je predugo nedostajalo. Jupiter se nije opirao, čak je primijetio kako baš uživa u tome. Istodobno se, međutim, trudio održati odstojanje koje je postajalo sve veće.
Ona ga je napustila; pokrala ga je, uništila je i njega i njegovu karijeru. Učinila je sve samo da ga uništi, a sve to bez ikakva objašnjenja, bez ijednoga susreta ili telefonskoga poziva. Poput pauka plela je mrežu oko njega, stegnula ga i odvojila od izvanjskoga svijeta, i ako je Jupiter htio biti iskren prema samome sebi, samo je čekao trenutak u kojem će zabiti u njega kljove i dokrajčiti njegovu bezvoljnost.
Međutim, tada ga je nazvala Shuvani. Otputovao je u Rim gdje ga je čekala nova zadaća. Cilj. A onda je ponovno ugledao Coralinu, Coralinu koja je s petnaest godina, u košuljiici s batik uzorkom, izgledala tako ranjivo, a danas je bila žena.
Odvojio se od Miwe. – Ne – prošaputao je.
– Nedostajao si mi.
Izbjegao je njezinu pogledu i prišao prozoru. – Čemu sve to?
Zapravo, nije bio čak ni znatiželjan, samo zbunjen. Događaji su odavno izmakli njegovu nadzoru. Kako Miwa nije odmah odgovorila, okrenuo se prema njoj, oslonivši se rukama na prozorsku dasku, i zagledao joj se u oči. Činilo mu se da joj lice poput cvijeta pluta na površini crne kaljuže. – Što radiš ovdje?
– Došla sam te spasiti – tiho je rekla. Obrazi su joj se blago zarumenjeli kao da se srami toga priznanja. – Tek sam jutros saznala što se dogodilo. O, Bože, Jupiteru... oni su te skoro ubili.
– Ne bi bili prvi...
Podigla je jednu obrvu kao da nije od njega očekivala toliki sarkazam. – Još si bijesan na mene. Naravno. Nešto bih ti mogla objasniti kad bi bilo dovoljno vremena, ali drugo...
Zastala je, a potom nastavila: – Pogriješila sam. Znam.
– Pogriješila?
Gorko se nasmijao i nespretno pokazao rukom prema pištolju ispod ruba njezina kaputića. – Trebala si me tada odmah ubiti pa bi sve bilo jednostavnije.
Miwa je iskrivila usta. – Ne budi tako osjećajan, to ti ne pristaje. Veze se kidaju, to se uvijek događa. I drugi izlaze na kraj s time.
– Ali ne tako! Ne na takav način!
Bio je bijesan, ali to je bio hladan, gotovo opušten bijes koji mu je davao osjećaj nadmoći, što je moglo biti varljivo ili čak i opasno. Zapravo je bio preslab za bilo koju vrstu sukoba. – Još mi nisi rekla što tražiš u Vatikanu – rekao je nešto mirnije.
– Neće ti se svidjeti – rekla je.
– Ah, tako?
Htio joj je prići, ali su mu koljena još klecala. Ljut na samoga sebe, ostao je uz prozor. – Surađuješ li s Trojanom i ostalima?
Namrštila je čelo kao što je često činila kad bi rekao nešto izričito glupo, ili nešto što je smatrala takvim. – Uistinu to misliš?
– Nakon svega što si učinila? Vjeruj mi, Miwa, sigurno ne želiš čuti moje mišljenje!
Nježno se nasmiješila. – Ti si bijesan. A imaš i razloga za to. Ja... ja se ispričavam.
– Ispričavaš se?
Nije vjerovao u ono što je čuo. – I misliš da će onda sve biti kao prije?
– Ne – odgovorila je odlučno. – Mislila sam ozbiljno kad sam otišla od tebe. Sve što bih željela jest da mi oprostiš
– Gospode Bože, Miwa...
Nešto nije bilo u redu. Očajnički je pokušavao dovesti u red kaos u glavi. Gotovo je naišao na nešto. Ali nije znao što je to bilo.
Umjesto toga ponovno je upitao: – Zašto si zapravo ovdje?
– Želiš li čuti istinu?
– Za ime Boga, Miwa!
Duboko je udahnula. – Kako hoćeš. Nazvala me tvoja prijateljica, Shuvani.
Gledao ju je trenutak s nevjericom, a onda se počeo smijati. – Hajde, smisli nešto bolje...
– To je istina – prekinula ga je. – Ona me nazvala. Cijelo je vrijeme znala gdje me može naći. No, nije me voljela, kao što znaš. Zbog toga nije htjela da stupiš u vezu sa mnom.
– I nazvala te zato što te nije voljela?
– Ne, nego zato što joj je bila potrebna pomoć. Zato što je mislila da joj ti više ne bi pomogao.
– Ne bih joj više pomogao. Ja...
– Slušaj me, Jupiteru! Shuvani je trebala novac. Bilo joj je jasno da fragment nešto vrijedi. Ti si došao kako bi je savjetovao. Ali, što si učinio? Upleo si se u tu glupu priču o Piranesiju, Carcerima i tajnom savezu. Shuvani je shvatila da nećeš prodati fragment, barem ne dok ne razjasniš cijelu stvar. Zamijenila je fragment i nazvala me da joj pomognem doći do jednoga čovjeka. Možda me nije voljela, ali je dobro znala da poznajem dovoljno ljudi od kojih bi ona mogla izvući mali imetak. Zbog toga sam došla u Rim. Zbog četrdeset posto provizije.
Osjetio je kako mu nestaje tlo pod nogama. – Meni je obećala pedeset – rekao je tiho, samo da nešto kaže.
Opušteno je kimnula glavom. – Pedest posto ni od čega u odnosu na četrdeset posto od... vrlo mnogo. Čini mi se da je moj dogovor bio bolji.
Vani je preletio jedan helikopter i Jupiter je u prvom trenutku pomislio kako će sletjeti točno pred prozor. No, potom je vidio da je riječ o policijskom helikopteru koji je nadletio vrt i nakon nekoliko trenutaka nestao iz njegova vidnoga polja.
– Bila sam u Milanu kad me nazvala – nastavila je Miwa. – Trebalo mi je samo nekoliko sati da dođem ovamo. I još nekoliko da se ušuljam u Vatikan.
Jupiter ju je s naporom pokušao pratiti, međutim još je uvijek bio vrlo spor. Neprestano mu se vraćala vrtoglavica. – Rekla si da si htjela prodati fragment. Kako to da si došla u Vatikan?
Miwa se lukavo nasmiješila. – Iskreno rečeno, olakšala sam si cijelu stvar. Razmislila sam tko bi mi mogao najviše ponuditi.
– Sljedbenici?
– A tko drugi?
– Ali, oni su ubili Babija! Kako si mogla misliti da će ti oni dati hrpu novca i pustiti te da odeš?
– Shuvani mi je rekla ponešto o sljedbenicima. Vas dvoje, ti i Coralina, pogriješili ste što ste ih sve strpali u jednu vreću. Ja sam brzo shvatila da postoje razlike. Kardinal von Thaden i njegov tajnik, onaj Landini, imaju Babija na savjesti. Međutim, nisu svi sljedbenici ubojice. Dvojica Estacada su drukčiji... i Trojan.
– Oh, naravno, Trojan... pošteni je profesor sa smiješkom gledao hoću li se udaviti dolje u onoj rupi ili ću si vlastitim rukama skinuti mesto s kostiju.
– Ne vjerujem da bi te pustio umrijeti – usprotivila se Miwa. – Čini mi se da je vrlo razuman čovjek. K tomu i genij.
– Vidjela si njegove nacrte?
Kimnula je glavom. – Došla sam obaviti posao s njim. Pregovarali smo. Pritom sam se divila njegovim crtežima. Veličanstveno... možda malo nespretno.
– Fragment si mu...
– Prodala. Da, naravno. Što si mislio?
Skrenuo je pogled, odškrinuo prozor i duboko udahnuo svjež zrak.
– Gdje je sad Shuvani?
– Kad sam je posljednji put vidjela, bila je u bolnici.
– Janus je rekao da više nije ondje.
– Vjerojatno su je otpustili. Koliko sam ja vidjela, bilo joj je sasvim dobro, što je čudno kad pomisliš da je skočila kroz prozor.
– To može zahvaliti tvojim novim prijateljima.
Pogled joj se smračio. – To nisu moji novi prijatelji. Ja sam samo sklopila posao s njima. I što onda? I ti si prije bez razmišljanja radio to isto.
Prišla mu je i zgrabila ga za nadlaktice. – Proklet bio još jednom, Jupiteru... Želiš me okriviti za sve i ne vidiš da si postao druga osoba. Zar doista misliš da su ti kupci okrenuli leđa samo zbog mene? Nemoj si ništa umišljati! U početku su ljudi bili samo zabrinuti, samo malo uznemireni, ništa više. Ali, tada se dogodilo ono u Barceloni. Nisam ja istukla onu ženu! To si ti učinio! A sad više nisi sposoban obaviti ni najobičniji posao. Čak i sljepac vidi što se s tobom događa.
Htio je da ga pusti, htio je da konačno ušuti. Ali, nije joj imao snage to reći. Njezine ruke na njegovim nadlakticama pekle su ga kroz odjeću poput užarena željaza. Osim toga, bila je u pravu. On je bio gubitnik.
– Trojan me danas primio – nastavila je. – Platio mi je i ja sam mu dala fragment. Pritom mi je pripovijedao kako ste se ti i Coralina motali po Vatikanu. Pomislila sam da ti je možda potrebna moja pomoć, ispričala mu priču o nevoljama s hotelom, a on me, plemenita duša, smjestio u jednoj od kuća za goste. Zbog toga sam još ovdje. I, kako se čini, imala sam dobar njuh.
– Drago mi je čuti koliko imaš povjerenja u mene.
– Ne, to nema s tobom nikakve veze. Vi ste se spetljali s krivim ljudima i to još pred njihovim kućnim vratima. Ne znam tko bi mogao izaći čitav iz toga.
– Osim tebe?
Miwa je odmahnula glavom. – Ja im nisam pokušavala ništa oduzeti. Ja sam samo imala ponudu i oni su je prihvatili. Ništa više. Nisu imali razloga ukloniti me. Njima novac ne znači ništa. Vas troje, ti, Coralina i Shuvani, mogli ste postupiti mnogo jednostavnije. Ali, vi ste morali glumiti junake.
Zaboravljam različite stvari. Ono što bih je trebao pitati. Ne mogu se sjetiti toga!
Prinijela je lice njegovu.
– Miwa, ja...
– Budi miran – prošaputala je. Potom ga je poljubila.
Uvjeravao se kako je preslab da bi se mogao braniti. Više od godinu dana tugovao je za njom. A sad je ponovno bila tu, ona stara Miwa, pomalo hladna, ali istodobno nevjerojatno primamljiva. Prije je katkad pomišljao kako je ne razumije zato što je Azijka.
No, nije bilo tako.
Zapravo se zaljubio preko ušiju kad su se prvi put sreli u Reykjaviku. A sad je ona samo stisnula dugme i stari su se osjećaji ponovno pojavili, sjećanja na dvije godine u kojima su bili nerazdvojni.
Nije ju htio poljubiti. Nije htio.
Naravno, ipak je to učinio.
Dva najveća gradska internet-cafea otvarala su se tek u podne, kad su se mladi vraćali iz škole. Coralina ih je obišla, ali oba su bila zatvorena. Vjerojatno se vlasnici nisu trudili ustati iz kreveta prije dvanaest sati.
Tek u trećem, u jednoj skučenoj prostoriji u Via dei Gonfalone, nedaleko riječne obale, imala je sreće. Izlog je bio oblijepljen različitim posterima, a kad je ušla, shvatila je da je naziv cafe bio malo pretjeran. U prostoriji se nalazio automat za kavu, ali na njemu je bila cedulja na kojoj je pisalo da se piće ne smije nositi do računala. Sami morate odlučiti hoćete li kavu popiti stojećki ili nikako.
No, Coralina nije došla doručkovati.
Mladić na blagajni bio je bubuljičav tinejdžer koji bi za nekoliko godina mogao biti privlačan pod uvjetom da uspije izaći na svjež zrak i uhvati nekoliko sunčevih zraka. Coralinu je koštalo sto tisuća lira i mnogo živaca dok joj konačno nije dopustio ubaciti CD u računalo. Prije toga zahtijevao je dosadnu provjeru virusa. Objasnio joj je kako to nije njegova radnja i kako njezinih sto tisuća nije dovoljna nagrada za neugodnosti koje bi mogao imati sa šefom. Shvaćala ga je i pustila da radi po svojem. Konačno, nakon gotovo dvadeset minuta, zadovoljno je kimnuo glavom, rekao da je disk u redu i odveo je u stražnju prostoriju gdje se nalazilo uredsko računalo.
Coralina je otvorila disk. Fabio ga je nazvao prema jednom od svojih omiljenih pornofilmova, a pojedini dijelovi nosili su imena glumica. Za vrijeme digitalnog postupka filtriranja pohranio je različite međustupnjeve, jer su se prvi dijelovi neznatno razlikovali od izvornih fotografija. Na svima je mogla vidjeti zamračeno staklo limuzine, bljesak kamere i dio nečega što je vjerojatno bilo Jupiterovo lice.
Coralina je preskočila tri sljedeća dijela i htjela je kliknuti na posljednji kad se odjednom pokraj nje pojavio mladić.
– Je li sve jasno? – upitao je.
– Da, sigurno.
– Donio sam vam espresso.
Stavio je plastičnu čašu pokraj tipkovnice, okrenuo se bez riječi i nestao. Tek nakon nekoliko sekundi Coralina je shvatila kako je to vjerojatno bio bojažljiv pokušaj prilaženja. Pod drugim okolnostima ona bi to svakako smatrala simpatičnim.
Međutim, sad nije ni srknula iz čaše, samo je napeto gledala u zaslon vodeći pokazivač miša prema posljednjem dijelu. Fabio mu je dao ime Sabrina Stella. Šarmantno.
Monitor se zacrnio, a potom se s gornjega ruba počela otvarati fotografija, u uskim trakama koje su se vrlo sporo spojile u potpunu sliku.
Coralina je rukom potražila čašu te otpila samo gutljaj. Uvijek je voljela piti espresso, za to su vjerojatno bile zaslužne godine koje je provela na sveučilištu.
Fotografija je bila u poprečnom formatu. Sad se moglo vidjeti točno pola slike. Gornji dio bio je vrlo zatamnjen da bi se mogao isfiltrirati odsjaj bljeska kamere. Jupiterovo je lice nestalo – ili, ne, sad je opet mogla vidjeti kako uopće nije bila riječ o njemu. Coralina je cijelo vrijeme bila u pravu.
Dvije trećine bile su gotove.
Potom i cijela slika.
Ona je odavno znala tko je sjedio iza stakla, na stražnjem sjedalu limuzine. Oči pune hladnoga bijesa gledale su u kameru. Coralina se naježila.
Skočila je, pritom prevrnula čašu i otrčala iz lokala što je prije mogla, ostavila je disk i mladića koji ju je uplašeno pratio pogledom i nešto vikao.
No, nije samo on gledao za njom dok je trčala prema kolima.
Iz stražnje sobe gledalo ju je i jedno drugo lice, ljutito, u pikselima.
Miwa je odvojila usne od njegovih i prošaputala: – Ne možemo ostati ovdje. Vjerojatno te već posvuda traže.
– Jesi li osim ključeva kojim slučajem ukrala i auto i dvije propusnice? – podrugljivo je upitao Jupiter.
Nasmiješila se. – Nisam. Uostalom, moramo još nešto obaviti.
– Da?
– Još nisi shvatio da smo ovdje poslovno?
Nije razumio što je htjela reći. – Objasni mi.
– Bakrena ploča – rekla je mirno. – Trebamo je.
Odvojio se od nje jednim trzajem i oteturao natrag k prozoru, kao da mu je zadala udarac. Htio je nešto reći, ali se smučio sam sebi, smetala mu je vlastita glupost.
No, Miwa je nastavila: – Ne brini, ploča nije za sljedbenike. Stvar s fragmentom bila je nešto drugo – nitko na svijetu ne bi platio tako mnogo za glinenu krhotinu. Ali ploča nestalog Piranesijeva bakroreza... Bože dragi, Jupiteru, odjednom mi pada na pamet pola tuceta skupljača koji bi bez oklijevanja udvostručili svaku ponudu sljedbenika.
Jupiter se čvrsto uhvatio za prozorsku dasku, kao da je želi otkinuti. – Ne misliš valjda da sam uistinu tako glup...
– Zar tebi novac više ništa ne znači?
Ponovno ga je htjela zagrliti, ali ju je Jupiter odgurnuo.
Miwa se nije dala zbuniti. Njezini su uspjesi uvijek ovisili o strpljenju.
– Mogli smo iznijeti ploču iz Vatikana – rekla je. – Moraš samo imati povjerenja u mena. Ako ti je toliko stalo do onoga glupog obrisa ključa, jednostavno napravi kopiju prije nego što ga prodamo. A ako je riječ samo o tome da ploča ne padne Trojanu u ruke, nije problem, riješit ćemo to. Ja sam i veća umjetnička djela prokrijumčarila kroz bolje čuvana vrata. Kad jednom budemo vani, nitko nas više neće uhvatiti. Za sat vremena bit ćemo u zračnoj luci, ili ćemo odmah otputovati u Milano. Ondje poznajem dovoljno ljudi koji...
– Pusti sad to – nježno ju je prekinuo. – Prestani s tim, Miwa. Ne vjerujem ti ni riječ.
Lice joj je porumenjelo od bijesa. Ugrizla se za donju usnicu, kao da se htjela suzdržati da ne kaže nešto nepromišljeno.
– Ti si idiot – povikala je na njega. – Prokleti idiot! Kako možeš propustiti takvu priliku?
On se nasmiješio i mirno je upitao: – Kako si mogla dopustiti da te kupe?
– Ne znam o čemu...
– Prestani s pretvaranjem, Miwa. Prekasno je.
Dolje ispod prozora čulo se nekakvo zujanje. Kad je Jupiter pogledao preko ramena dolje, pokraj tornja su se zaustavila malena električna kola. Takva je vozila poznavao s terena za igranje golfa na kojima se prije sastajao s nekim svojim kupcima.
No, prije nego što je vidio tko je izašao, Miwa mu je zabila nokte u rame i povukla ga prema sebi. – Mogli bismo biti bogati – oštro je rekla. – Je li to za tebe baš toliko nevažno?
– Ti bi se mogla obogatiti, zar ne?
Uzdahnula je i prekrenula očima. – Dragi Bože, Jupiteru... zar ne želiš shvatiti što ti govorim?
– Samo mi iskreno odgovori. Je li te Trojan kupio?
Okrenula se od njega i udaljila za nekoliko koraka, potom se naglo okrenula na potpetici i nasmiješila. – Doista misliš da bih to mogla učiniti?
– Prodala si mu prokleti fragment – povikao je Jupiter. – Zašto nisi i bakrenu ploču?
– Objasnila sam ti da...
– Da bi drugi dali mnogo više za nju? Lažeš, Miwa. Sama si rekla da sljedbenicima novac ne znači ništa.
Iz dubine se čulo nekakvo škripanje. Šarke na ulaznim vratima. Netko je dolazio.
– Jesu li to tvoji prijatelji? – hladno je upitao Jupiter, znajući da ionako ne može ništa promijeniti. Injekcija je spriječila posljedice alergije, ali mogli su mu dati da popije samo jednu bocu pa da ga opet dovedu u bijedno stanje. A on nije ni najmanje sumnjao da će oni učiniti baš to, ako ga ne budu na mjestu ubili.
Miwa je uzrujano pojurila prema vratima. Gurnula je ruku pod kaputić i izvadila srebrni pištolj. Jupiter je zaprepašteno primijetio kako joj je oružje sigurno ležalo u uskoj šaci.
– Nećeš valjda ubiti vlastite nalogodavce?
Okrenula se i uputila mu pogled kakav je kod nje vidio samo jednom, one noći kad su se jedini put strašno posvađali, posljednje noći prije nego što je nestala bez traga. To je bila prava Miwa. U naletu nestvarne bistrine vidio je kako su joj oči iste boje kao i otvor na oružju.
Ponovno se okrenula, stala na vrata i rukama usmjerila pištolj u mrak na stubištu. – Tko je to?
Mogla je računati sa svime, samo ne s tim da će se Jupiter baciti na nju.
Vrisnula je kad ju je povukao u stranu, zajedno s njom udario o zid i pao na pod. Bio je preslab da bi radio promišljeno i s jasnim ciljem. Smatrao je kako je jači od nje, ali nakon svega što je pretrpio posljednjih nekoliko sati, to se pokazalo lažnim. Miwa je zamahnula rukom i udarila ga po licu, i to baš s onom rukom u kojem je držala oružje. Osjetio je kako ga je kratka cijev udarila u čelo i kako mu je nešto oštro, šiljato – možda sigurnosna poluga – razderalo kožu. Krv mu je potekla preko očiju, ali nije ni pomišljao predati se. U posljednje je vrijeme imao iskustva s trpljenjem bolova. Svom snagom zamahnuo je šakom i udario Miwu u uho. Udarac nije pogodio pravo mjesto, ali je bio učinkovit jer ju je odbacio u stranu pa je leđima udarila o zid. Jupiter je htio iskoristiti trenutak i ustati, ali je pritom osjetio kako ga je osjećaj za ravnotežu ostavio na cjedilu. Miwa je još u ležećem položaju savinula lijevu nogu i udarila ga svom snagom u potkoljenicu. Kriknuo je i pao na stranu.
Odjeknuo je pucanj.
Jupiter je bio uvjeren da je Miwa pucala u njega. S te razdaljine teško ga je mogla promašiti. Nije osjetio bol, ali to nije moralo ništa značiti.
Potom je čuo još jedan pucanj i kroz krv na očima ugledao obris muške osobe na vratima, naglo se uhvatio za rame i oteturao natrag.
Miwa je još ležala na podu. Oružje je usmjerila prema vratima. Kad je vidjela kako Jupiter ide prema njoj, mahnula je s pištoljem.
– Ne – rekla je tiho. – Nemoj me prisiliti na to.
On nije bio u prilici bilo što je prisiliti jer je u istom trenutka ušla golema prilika, bacila se na nju uz prijeteći urlik i pritisnula je na pod.
Cassinelli!
Jupiter nije mogao vidjeti vrtlarevo lice, ali je prepoznao čovjeka po građi tijela sličnoj medvjedu, i po odjeći, po širokim radnim hlačama od tamne tkanine i kariranoj košulji.
Miwa je vrištala i ritala se pod masom teškoga gorostasa, a onda je Jupiter kao u usporenom filmu vidio kako je oslobodila ruku u kojoj je držala oružje, prislonila cijev na Cassinellijeva rebra i opalila.
Pucanj je zvučao tupo, kao kroz prigušivač.
Cassinelli je ispustio hropac.
Miwa je ponovno opalila.
Jupiter se odgurnuo unatoč nedostatku nadzora nad tijelom, prišao oboma, uhvatio Miwinu ruku u kojoj je bilo oružje i odmaknuo je od Cassinellija. Pritom se ispalio još jedan metak, proletio pokraj Jupiterove sljepoočice i zabio se u strop. Bijeli prah prosuo se po njima.
Miwa je vrištala kao opsjednuta, ali Jupiter nije ispuštao njezinu ruku. Htio joj je istrgnuti oružje, ali su mu bile potrebne obje ruke kako bi je mogao držati za podlakticu.
Pogledala ga je kroz raščupanu kosu, vrišteći i ritajući se. – Što to radiš, kvragu? – urlala je.
Nije se dao zbuniti, još joj je jače stisnuo šaku u kojoj je držala oružje. Miwa je još ležala pod Cassinellijem. Vrtlar se nekontrolirano trzao. Najmanje tri kugle zabile su mu se u tijelo.
– Daj mi pištolj! – zatražio je Jupiter.
Miwa je odmahnula glavom, ali joj je Jupiter u istom trenutku zavrnuo ruku tako da je otvorila šaku i oružje je palo na pod.
– Ne! – povikala je kad joj je Jupiter pustio ruku, nogom odgurnuo pištolj i oteturao dva koraka unatrag.
Miwa je bila zarobljena ispod umirućeg vrtlara i mogla se otimati i lamatati rukamam koliko je htjela, mogla je trgati njegovu krvavu košulju, ali se nije mogla osloboditi.
Jupiter je dobivao iskrivljenu sliku, sve je vidio u drugim bojama, pričinjali su mu se šumovi kojih uopće nije bilo. Sve se okretalo, sve se njihalo. Vidio je Miwu i nije je vidio. Vidio je krv kako curi iz Cassinellijeve rane. Čuo je njegov hropac.
Cassinelliju je bila potrebna pomoć.
Ta pomisao, zapravo logična, za Jupitera je bila pravo otkrivenje. Pitao se nalazi li se neposredno pred živčanim slomom.
Miwa je micala ustima poput ribe na izdisaju. – Jupiteru... pomozi mi...
Htio se dovući naprijed do njih dvoje, htio je pogledati Cassinellijeve rane, možda i pokušati zaviti ih (Čime?) – kad je vrtlar odjednom ispustio strašan krik, podigao se, rukama zgrabio Miwinu glavu i zakrenuo je tako da se čulo kako nešto puca.
Miwin vrat bio je slomljen. Pokreti su joj se umirili.
Njezin pogled: posuda iz koje je život istjecao poput vode.
– Ne!
Jupiterov krik naveo je Cassinellija da pogleda gore. Teturajući, vrtlar se uspravio iznad Miwina tijela, tromo, poput čudovišta u filmu strave i užasa, nesposoban umrijeti, bez obzira koliko ga je kugli pogodilo ili koliko se kolaca zabilo u nj.
Jupiter je stavio ruke na lice, ponovno ih spustio i pogledao Cassinellija.
– Vi ste je... ubili...
Cassinelli je kimnuo glavom, kratko, naglo, poput marionete.
Pogreška! Sve je pogrešno! Sve je sasvim drukčije nego što sam mislio!
Cassinellijeve usne su podrhtavale. – Oni će... odmah... biti tu...
Jupiter je htio proći pokraj njega, htio je uhvatiti Miwu i podići je. Htio je povikati na nju kao bi je oživio. Htio je učiniti bilo što.
Ali, Cassinelli mu je stao na put.
– Mrtva je – tiho je rekao. Između usana raspuknuo mu se krvavi mjehurić. – Nema joj više pomoći.
Progutao je slinu. – Ništarija!
Pogreška!
– Ne – prošaputao je Jupiter.
Sve je nekako pogrešno!
– Gospode Bože, ne!
Cassinelli se nasmiješio, ali su mu oči treperile popt svijeća.
– Miwa nije bila njihova – mucao je Jupiter. – Vi ste izdajica!
Cassinelli je napravio korak prema njemu. – Posljednji fragment... odgonetava... kosti, kod kostiju... sada još samo ključ...
Više nije bio svoj gospodar, ali je umirao polako, otegnuto poput svojih koraka i pritom je govorio što mu je padalo na pamet. – Moram... imati... ključ...
– U spremniku – šapnuo je Jupiter – Vi ste nas izdali. Zbog toga se ondje pojavio Landini s ostalima! Vi imate Janusa na savjesti!
Cassinelli je počeo bljuvati krv koja je pljusnula na pod pred Jupitera. Dijelila su ih samo još tri koraka.
– Kod... kostiju... – promrmljao je vrtlar. – Ključ... – Ispružio je ruke poput živoga mrtvaca i zanjihao se naprijed, prema Jupiteru.
Jupiter je pogledao u pod. Pištolj se nalazio ispod prozora. Htio je skočiti do tamo, ali je iznova precijenio svoju snagu, pao je i udario se u lijevo koljeno. Odjednom je imao osjećaj kao da mu je jedna strana tijela oduzeta.
Cassinellijeve su šake posegnule za Jupiterovom glavom, ali su je za dlaku promašile.
Jupiter se odvukao naprijed, ispružio ruku i dohvatio pištolj, prevrnuo se i – osjetio kako mu se Cassinellijeva čizma zabila u rebra. Pištolj mu je izletio iz ruke, prošao pokraj vrtlara i završio na stubištu. Struganje i lupanje pištolja po drvenom podu doimalo se poput zlurada šaputanja.
Cassinelli je stajao pokraj Jupitera, raširenih nogu koje kao da su bile zabetonirane u podu. Jupiter nije mogao uzmaći ni ulijevo ni udesno, bio je prikliješten među vrtlarovim nogama. Ponovno su prema njemu poletjele ruke, ovaj su ga put zgrabile za ramena i glavu.
Jupiter je pogledao gore, u oči svojega protivnika, zaslijepljen bolom i smrtnim strahom.
Cassinellijevo se lice rasprsnulo.
Bujica krvi, kože i komadića kostiju izlila se na Jupitera i on je mogao još samo vikati i vikati, i...
Tijelo gorostasa palo je u stranu, točno pokraj Jupitera. Netko je stajo iza njega, držeći maleni pištolj čiji je zadnji metak prosvirao Cassinellijevu lubanju.
Dugačka, tamna kosa.
– Miwa...? – promucao je Jupiter, ali onda mu je pogled pao na Miwin leš.
Coralina mu je priskočila, s olakšanjem privila na grudi njegovo lice umrljano krvlju, šaputala, govorila mu, ali on gotovo ništa nije razumio.
Čuo je kako je rekla da bi se morali požuriti i da mu ona poslije može sve objasniti.
Čuo je kako govori o nekakvim kolima koja ih vani čekaju.
Čuo je kako mu kaže da ga voli.
Potom mu je pomogla da siđe niza stube, van, na zrak, koji mu više nije izgledao ni čist ni bistar, nego pun mrtvačkoga smrada koji ih prati poput jata debelih, crnih ptica.



15 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:48 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Dvanaesto poglavlje

Uskrsnuće


Dvojica čuvara na vratima munjevitom su brzinom skočila u stranu kad je Coralina stisnula gas do daske i projurila. Nešto je puklo, pucanj za opomenu, ali dostavna kola su već bila na Viale Vaticano, klizala se kad je Coralina oštro okrenula upravljač ulijevo i izbila na vrlo prometnu ulicu Via di Porta Cavalleggeri. Dva su joj se vozila sklonila s puta uz škripu guma, Coralina se nije osvrtala na njih, smionim potezom dovela je vozilo na voznu traku i odjurila u smjeru Civitavecchia.
– To smo trebali... i prije pokušati – izustio je Jupiter, ali nije bio siguran da je Coralina čula. Kapi znoja izbile su joj na čelu, donja usnica joj je drhtala. Vjerojatno ni sama još nije shvatila što je učinila.
Jupiter je više ležao nego sjedio na suvozačevu sjedalu. Činilo mu se da se sve oko njega okreće i njiše. Morao je povraćati, ali je još toliko vladao sobom da je uspio potisnuti nadražaj za povraćanjem. Cijela su kola mirisala po Cassinellijevoj krvi, znoju i smrti. Jupiterova odjeća bila je vlažna i lijepila mu se za tijelo.
– Zaustavi se bilo gdje – prošaputao je. – Svejedno... bilo gdje. Moram se osloboditi ove odjeće.
Coralina je kimnula glavom. Izgledala je kao u šoku. Prstima je obuhvatila upravljač kao da ga hoće iščupati. Još uvijek nije ništa govorila. Nakon bujice riječi u tornju sad je spoznala da je ustrijelila čovjeka i vjerojatno tuce drugih ugrozila, kad je projurila kroz južna sporedna vrata Vatikana.
Dugo su se vozili bez riječi, sve dok kuće s obje strane ceste nije zamijenio širok pojas neobrađene zemlje. Coralina je skrenula udesno na nekakav uzak put koji ih je na kraju doveo do nečega što je izgledalo kao zaboravljena građevinska jama. Jama je bila puna ustajale vode, ali Jupiter se nije žalio. To je bilo najbolje što su mogli naći u ovom stanju. Skinuo je odjeću, bacio je u koprive i zagazio u smeđu juhu do vrata. Nekoliko puta je zaronio, trljao se kao da je poludio sve dok nije skinuo sa sebe i posljednji Cassinellijev ostatak.
Imao je osjećaj da mora sprati sa sebe sjećenje na Miwinu smrt. Neprestano mu je pred očima bio njezin leš, njezin zavrnuti vrat, otvorene oči. Ona je poslovala sa sljedbenicima, to je bilo sigurno, ali njega nije izdala tajnome savezu. On se razočarao u njoj i spriječio ju je da još jednom puca u Cassinellija. Osjećao se krivim za njezinu smrt.
Kad je gol i promrzao doteturao do kola, Coralina ga je dočekala sa sivim pokrivačem koji je inače služio za umatanje knjiga koje je trebalo prevoziti. Stavila mu je pokrivač preko ramena, pomogla mu obrisati se i potom ga poput kakva djeteta ugurala na suvozačevo sjedalo. Ona je umorno sjela za upravljač, ali nije palila motor. Htjela je razgovarati, no on nije bio siguran je li sposoban za to i je li uopće htio razgovarati.
Imao je osjećaj kako mora reći nešto lijepo, riječi zahvale ili naklonosti, ali mu ništa prikladno nije padalo na pamet. Coralina je sigurno vidjela Miwin leš i sigurno će ga pitati o tome. Međutim, on još nije mogao govoriti o tome pa ju je preduhitrio: – Kako si ušla unutra?
Na licu joj se pojavio bolan smiješak, samo blijedi trag njezine nekadašnje neopterećenosti. Rekla mu je kako je otkrila na fotografiji Cassinellijevo lice. Pričala mu je o isporuci knjiga za kardinala Merendu i o tome kako je s kardinalovim dokumentom uspjela prevariti stražare. Na kraju se dovezla ravno u vrtove, ne osvrćući se na opasnost da će prvi stražar koji je primijeti uključiti alarm. U samostanu Mater Ecclesiae nije joj nitko otvorio vrata, pa je bez cilja vozila okolo dok nije primijetila Cassinellija u električnim kolima te pošla za njim. U početku nije namjeravala poći za njim u toranj, ali kad je čula pucnjeve, dotrčala je gore.
Jupiter joj je uhvatio ruke i stisnuo ih.
– Prsti su ti hladni – rekla je. – Dođi, upalit ću motor i uključiti grijanje.
– Ne – rekao je tiho gledajući je u oči. Nije ju htio pustiti, htio je osjetiti toplinu njezine kože.
Njezina mu je blizina dala snagu za razgovor o događajima u tornju. Dala mu je vremena i nije ga prekidala potpitanjima. Kad je završio, potpuno iscrpljen, ali ne samo tjelesno, nagnula se prema njemu i poljubila ga.
U prvom trenutku htio se odmaknuti, jer mu je presvježa bila uspomena na poljubac koji mu je dala Miwa, proračunato, kao i sve ostalo što je činila, ali je također osjećao kako ne želi to učiniti. Oklijevao je još jedan trenutak, a onda je izvukao ruku ispod pokrivača, zagrlio Coralinu i uzvratio joj poljubac očajničkom snagom.
Kad se ona na kraju odvojila od njega uz bojažljiv smiješak i upalila motor, više nije mogao s nje skinuti pogled.
Primijetila je to pa se nesigurno pomicala tamo-amo po sjedalu. – Je li to bio krivi trenutak?
– Nije. Bio je najbolji.
Ponovno se nasmiješila, ovaj put sretno, potom je okrenula kola, vratila se poljskim putem na cestu i skrenula prema istoku, prema moru, prema zračnoj luci Fiumicino.
Nakon nekog vremena upitala je: – Što je ono Cassinelli rekao o kostima?
– O kostima – rekao je Jupiter. – O nekakvoj vezi s fragmentom... Kod kostiju, mislim.
– To ukazuje na vrata, zar ne?
Pogledala je u retrovizor.
– Prati li nas tko? – zabrinuto je upitao Jupiter i pogledao preko ramena.
– Ne – rekla je i duboko udahnula. – Mislim da ne. Samo sam oprezna.
Površno ga je pogledala te se ponovno usredotočila na promet na cesti. – Što misliš, je li se to što je Cassinelli rekao odnosilo na drugi ulaz?
– Ne znam... Bio sam prilično... zbunjen. Možda nisam dobro čuo.
– Sad je ionako svejedno.
– Kamo idemo?
– U zračnu luku. Moramo nestati odavde. Neka se časne sestre bakću s Estacadom i Trojanom.
Jupiter je podigao jedan kraj pokrivača. – Koji će me zrakoplov ovakva primiti?
– U zračnoj luci ima trgovina. Čekat ćeš me u kolima, a ja ću ti kupiti odjeću.
Za nekoliko sati, dok su bili razdvojeni, u Coralini se dogodila nekakva promjena. Djelovala je odlučnije, gotovo pomalo bestidno. Tek kad mu je ispričala o Santinu i o vozačevoj smrti, shvatio je što je pretrpjela.
Stigli su na autoput i Coralina je ubrzo skrenula prema zračnoj luci. Umotan u pokrivač, on je ostao sjediti u kolima dok mu je ona nabavila odjeću. Prošlo je tri četvrt sata dok se nije pojavila kod auta s punim vrećicama jednog butika u zračnoj luci. Hlače su mu bile malo velike, košulja malo tijesna u ramenima, ali široka vjetrovka, koju je kupila, pokrila je sve nedostatke. Donijela je čak i cipele, i na njegovo iznenađenje, pristajale su mu kao salivene.
– Žene to znaju procijeniti – rekla je samo.
Kad se odjenuo, izvadila je dvije putne karte iz džepa svoje majice s kapuljačom i počela mahati njima.
– Zrakoplov polijeće za sat i pol.
– A kamo?
Podigla je obrvu smiješeći se. – Osjećaš li se pregaženo?
– Uopće ne.
Otvorila je jednu kartu i stavila mu je ispred nosa.
– Atena? – upitao je. – Zašto baš Atena?
– Ondje rade moji prijatelji. Možemo se neko vrijeme skriti kod njih. Ako je potrebno. Mislim da će Estacado pokušati zataškati ono što se dogodilo u tornju.
Činilo se da se odjednom sjetila nečega o čemu još uopće nije razmišljala. – Ti nisi htio ići kući, zar ne?
Odmahnuo je glavom. – Prije nekoliko dana si rekla kako me ondje čeka samo prazan stan.
– To zvuči nekako ogorčeno.
– Ne, samo malo dezorijentirano. Ali, Atena je O. K.
Činilo se da joj je odlaknulo, kao da je ozbiljno očekivala da će on odbiti putovati s njom. Stavila je karte u džep. Pogledali su se. Primijetio je kako ju nešto muči.
– Što možemo drugo učiniti osim otputovati? – upitala je.
– Nemamo drugi izbor, zar ne?
Coralina je kimnula glavom u znak slaganja i pogledala preko mnoštva automobilskih krovova prema zgradi zračne luke. U pozadini je uzletio zrakoplov i nastavio lebdjeti po čeličnoplavom nebu.
– Idemo.
Držala ga je za ruku dok su prolazili između automobila u smjeru terminala.
– Jesi li što doznala o Shuvani? – upitao je.
Snažno ga je stisnula prstima. – Raspitala sam se u bolnicama. Nitko nije čuo za nju.
Hodali su gotovo dvadeset minuta i Jupiter je shvatio kojom je brzinom Coralina morala obaviti kupovinu kad se tako brzo vratila do auta u kojem ju je čekao. Usput joj je ispričao što je doznao o Trojanu, o Dedalovoj kući i o postupku labirintiziranja koji je navodno započinjao čim bi se otvorila vrata Carcerija. Coralina se sjetila kako je i sama zalutala prije dva dana kad mu je htjela priteći u pomoć u Trastevereu. Pripovijedala mu je o tome dok je kod kuće ležao u kadi. – Misliš li da je to bilo slučajno? – upitala je, ali Jupiter je samo slegnuo ramenima.
Dvorana zračne luke bila je duga nekoliko stotina metara i bila je puna ljudi. Bio je dobar osjećaj moći se izgubiti u mnoštvu. Anonimnost je bila poput valova koji su čovjeka zapljusnuli, učinili ga nevidljivim i pružili mu sigurnost.
Na istaknutom mjestu u dvorani nalazio se kip visok kao kuća, načinjen prema da Vincijevom crtežu čovjeka čiji su ispruženi udovi činili točke na krugu. Jupiter je zaboravio ima li to djelo kakvo ime. Međutim, dobro se sjećao simboličkoga značenja: čovjek kao središte svih stvari. Nakon svega onoga što su proživjeli posljednjih dana, a ponajprije u svjetlu Trojanovih tvrdnji, Jupiter je to simboličko značenje smatrao vrlo upitnim. Ako je samo dio onoga što je profesor rekao o Dedalovoj kući bila istina, ni u kojem slučaju nisu ljudi bili ti koji su uistinu upravljali stvarima. Pomislio je kako se sve temeljilo možda daleko više na snazi koju više nitko nije smatrao ozbiljnom.
Coralina je vidjela po njemu da je razmišljao o nečemu. – Je li to zbog Miwe?
– Ne, ne.
Još jednom je pogledao gore u golo tijelo čovjeka koje je visjelo u središtu kruga poput raspetoga Krista. Sličnost s Isusom Kristom sigurno nije bila slučajna. Neki od da Vincijevih suvremenika optuživali su samoga umjetnika zbog magije. A nije li on godinama radio u Vatikanu pod zaštitom samoga pape? Koliko su, zapravo, Crkva i magija bile bliske?
I što bi se dogodilo kad bi netko otvorio vrata Dedalove kuće?
Jupiter je odmahnuo glavom. Sljedbenici su htjeli zapečatiti vrata, a ne otvoriti. Nitko nikad ne bi doznao kakve bi posljedice imalo kad bi netko ušao unutra.
Ako je Trojan bio u pravu kad je rekao da se grad već promijenio, kao i u vrijeme u kojem je živio Piranesi, onda je Santino morao znati nešto više o tome. Ali, redovnik je bio mrtav. On to više nikome neće moći reći.
– Što ti je Santino pripovijedao? – upitao je iznenada.
Coralina ga je začuđeno pogledala. – Što misliš?
– Je li spomenuo Dedalovu kuću?
– Da. Govorio je o tome da...
Zastala je kad je shvatila na što on cilja. – Tvrdio je da su on i nekoliko drugih redovnika otvorili vrata. Drugi ulaz, kojim se služio i Piranesi.
– Što je još rekao? Mislim, je li ti govorio o kakvim pojedinostima?
– Rekao je da su redovnici snimali videokamerom.
Brižno je pratila njegovu reakciju. – Misliš li da nam je rekao istinu?
Gurnuo je promrzle ruke u džep vjetrovke. – Činjenica da smo zalutali... vjerojatno se to dogodilo tisućama drugih ljudi, ali nitko nije razmišljao o tome. Možda je doista već počelo. Ako su Santino i ostali otvorili vrata i ušli u Dedalovu kuću... Prestao je govoriti jer nije imao riječi za ono što je namjeravo reći.
Coralina je zurila u njega nekoliko trenutaka, potom je odmahnula glavom. – Svejedno. Otići ćemo odavde.
– Janus je rekao kako u Vatikanu vjerojatno ima još jedan sporedan ulaz.
Jupiter je glasno razmišljao. – Na što je Cassinelli mislio kad je govorio o kostima?
– Možda to ni sam nije znao.
– Možda nije. Ali kakve veze ima Vatikan s nekakvim kostima?
Coralina je uzdahnula. – Ispod crkve Svetoga Petra pronađeno je u prošlome stoljeću niz grobova iz poganskoga vremena. I tu je naravno još...
– Petrov grob.
– Najveća turistička atrakcija Vatikana.
Jupiter je zamišljeno kimnuo glavom. – Zar bi to moglo biti to? Misliš li da se drugi ulaz nalazi negdje dolje?
– Petrov grob nalazi se točno ispod papina žrtvenika. Pokraj njega svaki dan prolaze tisuće posjetitelja. Kako bi se Santino i ostali mogli ondje zadržavati, a da ih nitko ne primijeti?
– Ulaz bi se mogao nalaziti ispod Petrova groba, jednu razinu niže. Ili jednostavno u blizini Petrove grobnice, što ja znam...
Jupiter je pokazao rukom prema nizu javnih telefona. – No, ima načina da se to sazna.
– Koga ćeš nazvati?
– Pričekaj.
Postala je nestrpljiva. – Naš zrakoplov polijeće točno za sat vremena.
– Samo nekoliko minuta, O. K.?
Nije bila sretna zbog njegove upornosti, ali je ipak kimnula glavom. Jupiter ju je ovlaš poljubio, a potom se požurio prema telefonima. Pretpostavljao je da će Coralina poći za njim. Međutim, kad se okrenuo, vidio je kako se pridružila skupini turista koji su se dosađivali pred televizijskim ekranom i nekakvim lokalnim programom ubijali vrijeme do polijetanja njihova zrakoplova. Na prodajnome mjestu u njihovoj blizini kupila je čokoladicu.
Jupiteru je bilo žao što se ona naživcirala. Htio je s njom otputovati u Atenu, ali je prije toga htio biti načistu je li njegova sumnja bila opravdana.
Morao je čekati pet minuta dok jedan od telefona nije bio slobodan. U telefonskom je imeniku potražio broj vatikanskih turističkih informacija. Ubrzo je dobio odgovor koji je i očekivao.
Brzo je objesio slušalicu i pojurio prema Coralini. Pogled joj je bio prikovan za ekran.
– Slušaj – počeo je još s dva koraka udaljenosti – točno je onako kako sam mislio. Petrova je grobnica od jutros zatvorena za posjetitelje. Cijelo područje žrtvenika ograđeno je. Zbog arheoloških iskapanja, kažu na informacijama. Mislim da...
Prestao je govoriti kad je shvatio da ga Coralina ne sluša.
– Coralina?
Nije odgovorila. Vidio joj je suze u očima. Slijedio je njezin pogled.
Na ekranu je treperila slika rijeke Tiber, jedna od onih videosnimki kojima su lokalne postaje snabdijevale informativne emisije. Na betoniranom obalnom traku ispod zidina okupila se manja skupina ljudi. Nekoliko je muškaraca nosilo odoru; jedan je upravo ograđivao prilaz stubama koje su vodile prema obalnoj cesti. Dvojica su muškaraca zatvorila limeni lijes i ponijeli ga prema stubištu. Digitalni pokazivač vremena na donjem rubu slike otkrivao je da su snimke bile stare već pola dana, vjerojatno su snimljene neposredno nakon izlaska sunca.
Uključila se kamera iz studija. Najavljivačica je čitala nekakvu vijest s telepromtera. U pozadini se pojavila crno-bijela fotografija – lice žene sa zatvorenim očima. Lice joj je bilo podbuhlo, iako se vidjelo kako je uložen trud da bi mu se dalo zadovoljan izraz. Jagodične kosti kao da su nestale, kapci su bili natečeni. Crna Shuvanina kosa bila je zalizana i povezana straga.
Coralina se okrenula i stavila lice na Jupiterovo rame. Ljudi, koji su stajali oko njih, počeli su ih znatiželjno gledati pa je Jupiter odveo Coralinu nekoliko metara dalje.
Nije znao što bi rekao pa ju je zbog toga bespomoćno milovao po leđima i čekao da prestane jecati i da joj tijelo prestane drhtati od grčevita plača.
Nijedno od njih nije se nadalo da će ponovno vidjeti Shuvani živu, ali ipak je bilo strašno što se njezina smrt potvrdila na takav način. Bacili su je u rijeku poput vreće smeća, isto kao i Cristofora.
Landinijev rukopis.
Coralina se odmaknula od Jupitera, rukavom obrisala suze s lica i potom ga pogledala s takvom odlučnošću kakvu nije očekivao.
– U pravu si – tiho je rekla. – Ne možemo samo tako pobjeći.
Nije ništa rekao, samo je čekao da nastavi. Pogriješio bi kad bi bilo što rekao. Htio je da sama donese odluku.
U Coralininu oku zasjala je posljednja suza. – Sada želim znati. Hajde da saznamo što je zapravo Dedalova kuća.
– Sumnjam da bi Shuvani to željela.
– Landini ju je ubio kako bi mjesto na kojemu se nalazi drugi ulaz ostalo tajna – rekla je. – Kako ga nitko ne bi mogao otvoriti.
– A ti ga želiš otvoriti?
Kimnula je glavom. – Tek sad uistinu želim.
– A ako je Trojan rekao istinu?
– Mi smo jedini koji to mogu doznati. Ako sad nestanemo, nitko nikad neće doznati za Dedalovu kuću.
Bolno se nasmiješio. – Ne možemo samo tako ušetati u crkvu Svetoga Petra, preskočiti ogradu i...
– Ne moramo to uopće učiniti.
Začuđeno ju je pogledao. – Kako to misliš?
– Vjerujem da se Trojan i ostali varaju i traže vrata kod Petrovih kostiju.
Povukla je Jupitera u stranu kako nitko od prolaznika ne bi čuo što mu govori. – Santino je bio kapucin. Njegov red ima samostan u Via Veneto. On nikad nije živio u Vatikanu i zato nije mogao ondje tražiti ulaz. Santino je vjerojatno cijeli život proveo u kapucinskom samostanu, a ondje se i brinuo za Cristofora. Jesi li se ikad pitao zašto se Cristoforo skrio kod kapucina? Mislim, ti si ga vidio...
– Nije djelovao kao netko tko bi pristao da drugi upravljaju njime – složio se Jupiter, ali još nije shvaćao što ona želi reći.
– Cristoforo je možda bio lud, ali ne i dovoljno bolestan da bi ga nekakvi redovnici godinama njegovali. Unatoč tome otišao je u samostan u Via Veneto i živio ondje prilično dugo.
– Misliš li da se ulaz nalazi u samostanu?
– Ima još nešto što govori u prilog tome.
– A to bi bilo?
– Kosturnica kapucinskoga samostana. Do prije nekoliko godina ona se držala u tajnosti. Pet kapelica sa zidovima ukrašenim kostima više od četiri tisuće redovnika. Ondje ima žrtvenika od ljudskih lubanja, reljefa od kralježnica i zglobova, čak je i luster izrađen od kostiju. Otkako su kapucini shvatili da se na kosturnici može zaraditi, otvorili su je za posjetitelje.
– Ako je to istina, zašto onda sljedbenici ne znaju ništa o tome?
– Oni nisu poznavali Santina! – odgovorila je Coralina. – Oni nemaju nikakvu vezu s kapucinima.
– On je rekao da ga netko prati...
– To nije bio nitko od njih. Vjerojatno nije bio nitko. On je bio paranoičan.
– A bik?
Jupiter se još dobro sjećao onoga što je doživio u skladištu knjiga ispod vatikanske knjižnice.
Coralina je još jednom pogledala na monitor, na kojem se u međuvremenu počela prikazivati nekakva igra. – To ćemo doznati. To dugujemo Shuvani.
– Ona je samo htjela prodati ploču. Istina joj nije bila tako važna.
– Ona je mrtva, Jupiteru. A ubili su je zbog ploče. Ja sad ne mogu samo tako odustati!
Coralinin je pogled bio pun iščekivanja. – Također ne idem bez tebe, ako tako mora biti.
Odmahnuo je glavom. – A Atena?
– Stoji na istom mjestu već nekoliko tisuća godina. Neće nam pobjeći.
Nasmiješila se, iako su joj oči još bile crvene i pune suza. Nije bilo ničega što bi joj u tom trenutku mogao odbiti.
– Slažem se.
Podigla se na vrhove prstiju, zagrlila ga oko vrata i poljubila ga. Usnice su joj imale okus soli.
Izašli su iz čekaonice kroz staklena vrata i pošli prema parkiralištu.
Nisu bili udaljeni ni pedeset metar od dostavnih kola kad je Jupiter povukao Coralinu natrag.
– Čekaj!
– Što je?
Brzo ju je povukao u zaklon iza nekakvog starog forda. – Dolje!
Prvo ga je pogledala, a onda je kroz bočna stakla na fordu pokušala baciti pogled na dostavna kola. Međutim, između njih je bilo mnogo drugih automobila.
– Netko nas čeka – rekao je.
Coralinino se lice smrknulo. Kao da je njezina tuga za kratko vrijeme potpuno nestala. Malo se uspravila kako bi mogla pogledati preko krova automobila. I Jupiter se usudio još jednom pogledati.
Pokraj dostavnih kola stajala su dva muškarca, okrenuta leđima prema njima. Na prilazu k dijelu parkirališta na kojem se nalazilo dostavno vozilo, sjajio se krov srebrnoga BMW-a.
– Mislim da su to dvojica od onih koji su zapalili kuću na Trastevereu – rekao je Jupiter.
Coralina je tiho opsovala. – I što sad?
Pokazao je glavom prema dostavnim kolima. – Pogledaj.
Čak i s te udaljenosti mogli su kroz stakla na kolima razaznati blijedo lice. Lice boje vapna ispod bijele kose nije se moglo previdjeti. Sad je Landini obišao vozilo i pridružio se drugoj dvojici.
Jupiter je sa strane pogledao Coralinu. Ona je gledala Landinija očima punim mržnje.
– Ne možemo ništa.
Uhvatio ju je za ruku pokušavajući je umiriti.
Ona je ogorčeno kimnula glavom i zašutjela.
S velikim nestrpljenjem promatrali su trojicu muškaraca pokraj dostavnih kola. Landini je donio odluku. Sva su se trojica vratila k BMW-u i ušla unutra.
– Nisu ostavili stražu – prošaputao je Jupiter, ne misleći na to kako ga oni ionako ne mogu čuti. – Vjerojatno misle kako smo već otputovali.
– Tražit će nas u čekaonici – rekal je Coralina.
– Točno. To će nam omogućiti da pobjegnemo.
– Platila sam kreditnom karticom – rekla je nezadovoljno. – Misliš li da mogu...
– Možda preko vatikanske banke – rekao je sliježući ramenima. – Nemoj se time opterećivati. Ispravno si postupila.
– To je bilo lakomisleno.
– Zar bi više voljela da sjedim ovdje gole guzice?
Prvi put nakon dugog vremena ona mu se nasmiješila.
BMW je krenuo.
– Pazi – prošaputala je Coralina – idu ravno prema nama!
Sagnuli su se i obišli oko forda. Pravovremeno su se sakrili iza poklopca motora kad su srebrna kola projurila pokraj njih.
– Jesu li nas vidjeli?
– Mislim da nisu. Dođi, brzo.
Potrčao je i Coralina je potrčala za njim. Šuljali su se između parkiranih automobila i pritom se kojiput morali vraćati kad bi dava automobila bila preblizu, neprestano se osvrćući za Landinijevim BMW-om. Više ga nisu mogli vidjeti u mnoštvu nebrojenih automobilskih krovova.
Stigli su do dostavnih kola i vidjeli da je na suvozačevoj strani razbijeno staklo. Coralina je otključala vrata, sjela za upravljač i otvorila druga vrata. Suvozačevo sjedalo bilo je puno staklenih krhotina.
Ponovno je pogledom potražila BMW te među ostalim automobilima ugledala njegov srebrni krov koji je odudarao poput peraja morskoga psa u moru od lima. Auto se nalazio u usporednom voznom traku i dolazio je sve bliže.
– Zašto nas ne traže u zgradi zračne luke? – upitala je uznemireno.
Jupiter je vrhom vunenoga pokrivača izbacivao staklo iz automobila. – Možda su nas ipak vidjeli.
Ušao je u vozilo i zatvorio vrata za sobom. – Mene mnogo više zanima što su tražili ovdje.
– Možda zabilješke o polijetanju zrakoplova ili bilo kakav podatak o cilju našega putovanja.
Coralina je upalila motor, maknula nogu s kvačila i izašla natraške prilično velikom brzinom. Dostavna su kola bila viša od većine automobila na parkiralištu. Vjerojatno je Landini već primijetio da su krenuli.
Coralina je dodala gas. Uz glasan rad motora pojurila je prema izlazu.
– Vidiš li ih? – upitala je.
– Ne... zapravo, vidim! Sad ih vidim. Još su uvijek u usporednom traku, otprilike stotinu metara iza nas. Voze sve brže.
– Veličanstveno.
– Možda smo trebali otići u grad autobusom.
– Radije ne.
Stisnula je papučicu gasa do kraja. – Osjećam se sigurnije kad je upravljač u mojim rukama.
Da, pomislio je Jupiter uznemireno, to se vidi.
Dostavna su kola velikom brzinom projurila pokraj redova parkiranih automobila. Da je netko slučajno u tom trenutku pokušao izaći s parkirališta, bijeg bi bio gotov. Coralina nije imala baš nikakve mogućnosti za kočenje.
Povukao je sigurnosni pojas preko gornjega dijela tijela, ne skidajući pogled s voznoga traka. Nogama je instinktivno pritiskao zamišljene papučice kvačila i kočnica dok je Coralina prekasno prebacila u četvrtu brzinu. Kroz razbijeni prozor na Jupiterovoj strani ulazio je vjetar.
Osvrnuo se preko ramena, ali kroz usko stražnje staklo nije mogao vidjeti gdje je BMW.
Coralina je pokušavala vidjeti ima li ljudi među automobilima koji bi se iznenada mogli naći na voznom traku, neprestano pogledavajući u retrovizor na svojoj strani.
– Gdje su sad?
Jupiteru uopće nije odgovaralo što sa svojega mjesta nije mogao ništa vidjeti.
– Prate nas.
– Da – osorno je odgovorio – to sam i mislio.
– Postaješ li živčan kad vidiš ženu za upravljačem?
– Živčan sam zbog svakoga o vozačkom umijeću kojega ovisi moj život.
– Znači li to da trebam voziti brže ili sporije?
– Samo vozi... oprezno – odgovorio je potišteno. Desnom rukom uhvatio se za kvaku na vratima, a lijevom je uzrujanao prelazio preko ruba sjedala.
– Ne boj se – rekla je. – Imam pedeset sati vježbe za rizičnu vožnju. Imala sam prijatelja, u Firenzi... koji je bio zaljubljenik u automobile. Uvijek me vodio sa sobom na takve vježbe.
Jupiter je iskrivio lice. – I tako opet možemo naučiti kako se sve u životu isplati, zar ne?
– Ne budi tako zajedljiv. Ja sam...
Coralinin retrovizor rasprsnuo se u tisuću srebrnih krhotina. Oštar glas presjekao joj je riječ. Nešto je izvana udarilo u staklo, tako snažno da se staklo rasprsnulo.
Glasno je opsovala i htjela se nagnuti naprijed kako bi pogledala iza sebe, ali Jupiter je munjevitom brzinom ispružio ruku i pritisnuo je natrag na sjedalo.
– Ne! – povikao je.
– Jesu li upravo...
– Da. Pucaju na nas.
Kao znak potvrđivanja začuo se i drugi pucanj. Jupiter je uplašeno preko ramena pogleda u prtljažnik. Stražnji dio nije imao prozor, ako se ne računa maleno stražnje okno. Međutim, sad je kroz otvor veličine klikera na bočnim vratima ulazilo svjetlo dana.
– Tamo sprijeda je izlaz – rekla je Coralina kroz zube. – Drži se čvrsto!
Nije Jupiteru dala ni vremena da je posluša, nego je pritisnula kočnicu, zaokrenula upravljač i uz cviljenje guma skrenula udesno. Stražnji dio dostavnih kola ostrugala su dasku kojom je bilo ograđeno parkiralište.
Odjednom su se našli na izlazu koji je bio zatvoren žutom drvenom pregradom.
– Nisi li slučajno platio kartu?
Prije nego što je uspio odgovoriti, kola su se probila kroz pregradu. Komadi drveta letjeli su na sve strane.
– To sam uvijek željela učiniti – rekla je Coralina. – Pitala sam se koliko su zapravo čvrste te pregrade.
Jupiter je gutao sliku dok su jurili prema autocesti. Krivina im je pružila mogućnost da pogledaju unatrag preko njegova retrovizora. Na svoje zaprepaštenje vidio je kako BMW poput srebrna metka prolazi kroz ostatke pregrade. Upravo kad se Jupiter čvrsto uvjerio kako više neće moći pobjeći, Landinijeva su kola morala izbjeći fiat koji je dojurio odostrag. Dva bi se vozila sudarila da vozač BMW-a nije u posljednjem trenutku skrenuo upravljač. Fiat se snažno zanio, ali je nesmetano nastavio voziti, dok je BMW dospio u poprečan položaj.
– Predah – prošaputao je s olakšanjem.
– Koliko dugo? – upitala je Coralina. Ne obazirući se na druge, uključila se u promet na autocesti. Netko je zatrubio, ali to je nije smetalo.
– Pola minute možda, ne više.
– Pri brzini od stotinu dvadeset jedan kilometar dovoljna je prednost, zar ne?
– Uvijek si bio dobra u računanju napamet?
– Trudim se.
Ponovno je pritisnula papučicu gasa. – Jedan kilometar nije dovoljan. Moramo voziti brže.
– Koliko brzo može voziti ovo vozilo iz snova?
– Stotinu i četrdeset. S vjetrom u leđa još malo brže.
Jupiter je obrisao znoj s čela. – BMW lako može natjerati na dvjesto dvadeset.
– Neka pokuša po izrovanoj cesti. Vidjet ćemo dokle će stići.
Jupiter ju je pogledao sa strane. – Je li moguće da si odjednom postala optimist?
– Kakve ima koristi od toga što ću kukati cijelim putem?
Pogledala ga je sasvim kratko. – Ili što ću gledati u brzinomjer.
– Ja ne gledam u brzinomjer!
– Tako? Možda gledaš u moje noge?
Na trenutak ju je pogledao razrogačenih očiju, potom je odmahnuo glavom i kroz razbijen prozor dohvatio retrovizor. Namjestio ga je tako da je mogao vidjeti autocestu iza njih. – Mislim – rekao je ljutito – da tebi uopće nije ni potreban retrovizor budući da si prošla sve one vježbe rizične vožnje.
– Vi muškarci jednostavno ne možete prihvatiti da su neke žene bolje od vas za upravljačem.
Jupiter je htio nešto odgovoriti kad je u retrovizoru ugledao poznati srebrnasti odsjaj. BMW je bio otprilike deset automobil iza njih. Kao i oni, vozio je po traku za pretjecanje.
– Eno ih, dolaze.
Coralina se nije dala zbuniti.
Jupiter je vidio kako se kazaljka popela iznad stotinu četrdeset
– Vidiš – rekla je – ipak neprestano zuriš u brzinomjer.
– Mislim da za to imam opravdan razlog!
Nasmiješila se, a Jupiter je ponovno imao čudan osjećaj da ju ta jurnjava zabavlja, unatoč svemu što se dogodilo. Unatoč Shuvani.
Coralina je s desne strane pretekla taksi, ponovno skrenula ulijevo i nastavila voziti velikom brzinom. S obje strane promicale su smeđe oranice, mjestimice ukrašene drvoredima i žitnicama. Na nepravilnim razmacima uz rub ceste nalazile su se oglasne ploče s reklamama za hotele, alkoholna pića i vozila. Ubrzo su se pojavila i prva stambena naselja, košnice s balkonima i izblijedjelim zavjesama.
– Možda bismo trebali sići s autoceste – predložio je Jupiter. – Mogli bismo im umaći u kakvom predgrađu.
Coralina je odlučno odmahnula glavom. – Tu ima samo širokih prilaznih cesta. Moramo doći do gradske jezgre. U uličicama ćemo imati više prilike da ih se oslobodimo.
Ponovno je pogledao u retrovizor. U prvom je trenutku već pomislio kako se BMW izgubio; nije ga mogao nigdje vidjeti. Međutim, onda se on ponovno pojavio iza teškoga transportera, stigao je mnogo bliže nego što je Jupiter očekivao.
– Sad su četvrta kola iza nas.
– Onda će nas odmah stići – rekla je Coralina ogorčeno. Skrenula je udesno.
– Zašto nisi ostala na lijevoj strani?
– Pusti me da radim što mislim da je dobro.
– Ali tu je i moj život – odgovorio je zajedljivo.
Ona nije ništa rekla, nego je brzim pokretima ruka namještala retrovizor. Kroz prozorčić na stražnjemu dijelu nije se moglo ništa vidjeti.
– Možeš li se premjestiti na stražnje sjedalo i pogledati kroz prozor? – upitala je.
– I što će to pomoći?
– Moram znati kad će doću u ravninu s nama.
– Zvuči kao nekakva šašava zamisao.
– Najbolje što mi pada na pamet.
– Možda bi mogla reći nekoliko pojedinosti...
Prekinula ga je neočekivano oštro. – Molim te, Jupiteru! Premjesti se na stražnje sjedalo, pogledaj kroz prozor i reci mi kad nas sustignu.
Ponovno su naletjeli na rupu u cesti i kola su se snažno zatresla. – Da se premjestim pri toj brzini? – upitao je ne shvaćajući, ali nije čekao odgovor, nego je otkopčao sigurnosni pojas i provukao se između sjedala u prtljažnik. Tri puta je udario glavom o krov kola, ali se uzdržao od zajedljivih primjedbi. Četveronoške se probio do stražnjega prozora.
– Još otprilike dvadeset metara – doviknuo je.
Pogled mu je pao na prostrijelnu rupu na karoseriji. Svjetlosna je zraka još uvijek prodirala kroz prtljažnik poput kakve sigurnosne pregrade. Landinijevi su ljudi pucali u njih i vjerojatno će to opet učiniti. Ta mu pomisao nije nimalo pomogla da se u prtljažniku osjeća udobnije.
BMW im se približavao na traci za pretjecanje dok je Coralina i dalje vozila po desnoj strani. Odmah iza njih vozila je crvena toyota; Jupiter je vidio kako čovjek za upravljačem jede jabuku.
– Ne misliš ih valjda odgurnuti! – povikao je nadglašavajući buku motora koja je u prtljažniku bila jača nego naprijed gdje su se nalazila sjedala.
– Gledala sam to u kinu – odgovorila je Coralina. Jupiter je vidio u retrovizoru kako se smije. – Samo sam se šalila.
– Nećeš ih odgurnuti?
Odmahnula je glavom.
On je ponovno pogledao van i vidio branik BMW iza njih. – Evo ih – povikao je u prednji dio kola.
Prepoznao je dva muškarca iz kuće u Trastevereu. Sjedili su na prednjim sjedalima. Landinijevo sablasno lice nalazilo se iza njih, na stražnjem sjedalu, poput varljive svjetlosti. Telefonirao je.
Na suvozačevoj strani spustilo se staklo i pojavila se cijev nekoga oružja.
Čovjek s jabukom slučajno ju je primijetio, razrogačio oči i naglo zakočio od straha. Crvena je toyota ostala iza njih. Landinijevi su ljudi sad imali slobodnu traku.
Jupiter se bacio na pod, između ostataka papira i nekoliko kataloga knjiga. – Opet će pucati na nas!
Coralina nije odgovorila.
Nije čuo pucanj, ali je dva puta čuo nekakve tupe zvukove kad je metak prošao kroz limenu stranicu prtljažnika i izašao na drugoj strani. Kroz prašnjavu tamu kola probio se još jedan svjetlosni trak.
– Gdje su sad? – povikala je Coralina prema njemu.
– Neću ni za vraga ponovno pogledati kroz prozor! – odgovorio je zadihano.
– Drži se čvrsto!
– Ovdje nema ništa za što bih se mogao uhv...
Nije uspio izgovoriti rečenicu do kraja jer je Coralina u istom trenutku naglo stisnula kočnicu. Jupiter je poletio prema stražnjim sjedalima, udario koljeno o sandučić prve pomoći i na trenutak mu se zamračilo pred očima kad je nosom udario u naslon vozačeva sjedala.
BMW je u punoj brzini projurio pokraj njih; dostavna kola vozila su sad samo oko šezdeset kilometara na sat.
– Sve u redu? – zabrinuto je povikala Coralina.
– Nije, prokletstvo!
– Dobro. Onda se opet čvrsto drži!
– Rekao sam da ovdje...
Ponovno nije imao vremena završiti rečenicu. Coralina je naglo okrenula upravljač udesno. Uz asfalt je rasla trava boje slame, a iza nje se nalazio uzak poljski put i oranice. Dostavna kola prošla su između oglasnih ploča visokih kao kuća i napustila kolnik pod takvim kutom da su gume na lijevoj strani u jednom opasnom trenutku izgubile dodir s tlom. No, potom se vozilo vratilo u vodoravan položaj, preletjelo preko trave i poljskoga puta i dospjelo na oranicu. Tlo je bilo tvrdo i neravno. Jupiter se toliko tumbao u auto da je u tom kratkom vremenu zadobio desetak modrica.
Dostavna su kola prebrzo vozila preko stvrdnutih brazda. Jupiter je bio siguran da će se svaki čas zaustaviti. Međutim, tada su došli do poljskog puta koji je pod pravim kutom vodio s autoceste. Buka je ostala ista, ali se tumbanje smanjilo na podnošljivu mjeru.
Uzdišući i još uvijek ne shvaćajući da je donekle dobro preživio Coralinine manevre, Jupiter se vratio na suvozačevo sjedalo. Zbog mekana sjedala učinilo mu se da se nalazi u raju.
– Jesi li dobro? – zabrinuto se raspitivala Coralina te ponovno stisnula gas.
Pitao se treba li joj uopće odgovoriti, ali onda je promrmljao nešto što je zvučalo kao da.
– Sad barem imamo prednost – rekla je.
– Sjećam se nejasno da si ih htjela prestići u središtu grada.
– Promjena plana.
– Onako... spontano, zar ne?
Nasmiješila se. – A ti bi i dalje volio glumiti metu?
Nije odgovorio, nego je pogledao u retrovizor. – Čini se da tvoj plan neće u potpunosti uspjeti.
– Što? – povikala je uplašeno.
– Oni su još uvijek za nama... barem pretpostavljam da oblak prašine koji nas prati luđačkom brzinom nije traktor.
Opsovala je i spustila prozorsko staklo. Dugačka pukotina na staklu je zaškripala, ali mehanizam je još radio. Coralina je držala upravljač desnom rukom i gurnula glavu kroz prozor.
– To nije dobro – polako je rekla i ponovno uvukla glavu.
Uzdahnuo je i s naporom pogledao kroz prašnjavi vjetrobran. – Kako bi bilo da odemo do one žitnice prijeko?
Odmahnula je glavom. – To nam ne bi pomoglo.
Ne obazirući se na Jupiterove prigovore, skrenula je ulijevo na prvom križanju. Poslije toga, nakon nekoliko stotina metara, ponovno je okrenula upravljač ulijevo.
– Ne vraćaš li se na autocestu?
Coralina je povećala brzinu vožnje. Preskakivali su preko rupa i osušenih brazda koje su napravile traktorske gume. Stalno je postojala opasnost da će kola skrenuti s poljskoga puta, ali je Coralina svaki put u posljednjem trenutku uspjela ostati na njemu.
Jupiter je pokušao u retrovizoru baciti pogled na progonitelje, ali su se dostavna kola tako snažno tresla i podizala toliko mnogo prašine da nije mogao vidjeti gotovo ništa. Također nije mogao proviriti kroz razbijeni prozor uz suvozačevo sjedalo jer bi se mogao ozlijediti. Na brzinu je odlučio ponovno se provući u stražnji dio kola; s obzirom na Coralinin način vožnje baš i nije bilo preporučljivo izazivati sudbinu.
Opet su se približavali autocesti. Siva asfaltna vrpca presijecala je poljski put oko petsto metara ispred njih. Na kraju puta nalazile su se dvije oglasne ploče, svaka od njih bila je visoka oko šest metara, pravokutna i pričvršćena na dva stupa ukopana u tlo. – Na autocesti će nas odmah sustići – primijetio je.
Coralina je kimnula glavom. – Čini se da je tako.
Još jednom je provirila kroz prozor, a Jupiter je pokušao dohvatiti upravljač kako ne bi skrenuli s puta. Ipak, odmah potom ona je uvukla glavu. – Oni su točno pedeset metara iza nas.
– Tako blizu?
Coralina je pristisnula papučicu gasa do kraja, pa je zbog buke i prašine, koja je ulazila kroz otvoren prozor, daljnji razgovor postao nemoguć. Jupiter se uzaludno borio protiv nadražaja na kašalj.
Autocesta je već bila sasvim blizu. Ispred nje su se nalazile dvije oglasne ploče nalik na dva antička spomenika. Coralina bi morala proći točno između njih, ako bi htjela izaći na kolnik. Pritom bi izbila na autocestu gotovo pod pravim kutom, što bi, s obzirom na promet, bilo sigurno samoubojstvo. Ne bi se mogla dovoljno brzo uključiti u pravi trak, nego bi je prije toga pokupio prvi automobil koji bi naišao.
Jupiter je polako počeo prihvaćati Coralinin stav da se čovjek treba odrediti prema nečemu tek kada dođe do toga, ne prije. A do autoceste im je ostala... još jedna minuta. Možda čak i samo pola minute.
– Ubit ćeš nas – prošaputao je.
Na njegovo iznenađenje Coralina je čula što je rekao, unatoč buci. Možda je samo nagađala što je rekao. – Ti si nepopravljivi pesimist.
Još sto metara do autoceste. Osamdeset do kraja poljskoga puta.
– Nećemo uspjeti – povikao je Jupiter.
Coralina je još čvršće uhvatila upravljač.
Jedan je metak probio poklopac i prošao pokraj Jupiterova uha. Snažnim praskom udario je u vjetrobran, probio rupu i za sobom ostavio paukovu mrežu razgranatih pukotina.
Coralina je zaprepašteno kriknula i skrenula u stranu. Jupiter je pretpostavljao da ona hoće skrenuti od straha te je pokušao uhvatiti upravljač, no ona ga je grubo odgurnula.
– Ne! – povikala je i usmjerila kola ravno prema desnoj oglasnoj ploči.. – Glavu dolje!
– Mi ćemo...
– Prokleto sranje, Jupiteru, sagni se!
Instinktivno je uvukao glavu u ramena, vidio je da je i ona učinila to isto, i stavio ruke ispred lica.
Dostavna su kola jurila na ploču bez ikakva kočenja. Potom je sve utonulo u paklenu grmljavinu i pucanje, škripu otkinuta metala. Strašan udarac gotovo im je otrgnuo sigurnosne pojaseve.
Nisu udarili u ploču, nego su projurili ispod nje!
Vozačeva kabina na dostavnim kolima za dlaku je prošla ispod oglasne ploče, za razliku od limenoga prtljažnika. Krov je udario svom snagom u donji rub oglasne ploče i bio otkinut poput poklopca riblje konzerve. Coralina se pribrala i pokušala zaustaviti vozilo prije nego što završi na zelenom pojasu autoceste. Dostavna su kola stala poprijeko, počela kliziti dalje, prijetila je opasnost od prevrtanja, ponovno se vratila na kotače i zaustavila se ni tri metra od ruba asfalta.
Coralina je kašljala, držeći se za upravljač, ali činilo se kako joj se ništa nije dogodilo. Oko Jupitera se okretao svijet, srce mu je lupalo kao divlje. Prošlo je nekoliko trenutaka dok nije mogao donekle jasno razmišljati. Pogledao je Coralinu, pogledi su im se sreli. Mislili su isto. Munjevitom su brzinom otkopčali sigurnosne pojave, otvorili vrata i isteturali van.
Dostavna kola više nisu imala krov. Stražnji, viši dio, bio je oljušten poput limena jajeta, stranice uz gornje rubove izlupane i ulubljene. Krov se nalazio deset metar od njih, izvrnut poput stare ponjave.
Pri udarcu dostavna su kola otrgnula donji dio oglasne ploče i povukla za sobom cijelu konstrukciju.
Golema ploča, od drveta i čelika, pokopala je pod sobom BMW.
Sad je imao samo polovinu svoje prijašnje visine.
Motor BMW-a još je radio i kotači su se okretali u prašini. Kroz jedna udubljena vrata potekao je tanak mlaz krvi stvarajući u pijesku baricu u obliku bubrega. Jupiter nije mogao pogledati ispod ploče, ali nikakvo čudo ne bi moglo spasiti ljude u vozilu – ploča ih je usmrtila.
Jupiter je shvatio kako su on i Coralina u posljednji čas izbjegli istu sudbinu. Osjetio je slabost u koljenima. Sjeo je u prašnjavu travu, osvrnuo se za Coralinom i pritom je morao žmirkati na suncu da bi je mogao vidjeti.
Ona je stajala uspravno, tri koraka iza njega, poput tamnoga obrisa ispred sunčane aureole na nebu. Nije se micala, nije ništa govorila, samo je gledala u olupinu BMW-a i u ploču koja je poput divovske šake zgnječila kola.
Na kraju, nakon nekoliko trenutaka, koji su se činilo beskonačno dugim, stala je preda nj, zagradila mu pogled na olupinu i pružila mu ruku.
– Dođi – rekla je tiho – moramo otići prije nego što dođe policija.
Jupiter je oklijevao trenutak, a onda ju je uhvatio za ruku i ustao.



16 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:51 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Trinaesto poglavlje

Stubište


U olupini dostavnog vozila stigli su u grad. Prtljažnik nije bio ništa drugo do udubljeni lim, karoserija nakrivljena, a stražnji kotači su strugali o nešto. Međutim, motor je radio besprijekorno. Izgledali su poput dva ratna veterana u kakvom starom holivudskom filmu koji se na kraju rata vraćaju u domovinu, potpuni iscrpljeni, ali s mnogo nade.
Nekim čudom, nijedna policijska ophodnja nije na njih obratila pozornost. požnjeli su mnoštvo začuđenih pogleda, zaprepaštenih, podrugljivih, ali ih nitko nije ništa pitao. Otišli su s mjesta nesreće prije nego što je stigla pomoć. Iza njih su se zaustavljala vozila, ali Jupiter i Coralina nisu bili sigurni je li tko zapisao broj njihova automobila. Vjerojatno je netko to učinio, ali u ovom im je trenutku bilo svejedno. Nova ih je odlučnost tjerala naprijed i nisu htjeli gubiti vrijeme nepotrebnim razmišljanjima.
Kao prvo, odvezli su se k umjetničkom kovaču u Via Giulia, kojemu je Coralina prije tri dana ostavila otisak ključa. Dugo su čekali u nekakvom predsoblju na zidovima kojega su bile izložene rešetke od kovanoga željeza. Jupiter se osjećao poput zatvorenika u kavezu pa je odahnuo kad su im konačno donijeli ključ. Znatiželjno su ga stavili na uzorak. Sve se točno poklapalo.
Bio je neobičan osjećaj držati ključ u ruci. Iako je bio iskovan prije samo dan ili dva, imao je na sebi nekakvu auru starine, poput nevidljive patine. Sigurnost da ključ može otvoriti vrata koja vode u prošlost davala mu je nekakvu neodređenu, zagonetnu težinu.
Coralina je kovaču platila još kad je naručivala ključ, što joj je sad dobro došlo jer nije morala ponovno koristiti kreditnu karticu. Vratili su se u vozilo, ili u ono što je ostalo od njega, i odvezli se labirintom uskih uličica prema sjeverozapadu. Coralina je izbjegavala velike ulice jer se bojala da ih ne zaustavi policija. Jupiter je strahovo kako bi opet mogli zalutati u središtu grada, no, ovaj put nisu vidjeli nikakve znakove labirintiziranja u koje je Trojan bio toliko uvjeren.
Na kraju su parkirali auto u jednoj ulici koja izlazi na Via Sistina i otišli pješice do Via Veneto.
Kapucinski samostan bio je obilježen tmurnim pročeljem crkve Santa Maria della Concezione, nedaleko trga Barberini. Strmo stubište vodilo je gore do crkvenoga portala. U susret im je dolazilo dvoje mladih, turisti s naprtnjačama, koji su uzbuđeno razgovarali na nekom skandinavskom jeziku. Sudeći po izrazu njihova lica, mješavini gađenja i zabave, upravo su posjetili samostansku kosturnicu. Neobična je bila pomisao da se prilaz Dedalovoj kući nalazio na mjestu koje su svakodnevno posjećivali turisti iz cijeloga svijeta.
Nisu ni pokušali na svoju ruku potražiti vrata, nego su pozvonili na glavni ulaz u samostan. Bradati redovnik u tamnoj halji otvorio im je vrata, odmjerio ih od glave do pete i ljubazno se ponudio da će im pokazati put do grobnice. Coralina ga je prekinula i u nekoliko mu riječi objasnila da žele razgovarati s opatom samostana. Kako bi bila sigurna da će ih pustiti unutra, spomenula je Santinovo ime i dodala kako je riječ ni manje ni više nego o vratima.
Redovnik očito nije znao o čemu ona govori, samo je malo problijedio u licu kad je spomenula Santinovo ime, ali ih je zamolio da pričekaju te zatvorio vrata.
Nakon nekoliko minuta vratio se i pustio ih untra. Na drugom kraju neuglednoga predvorja poveo ih je gore stubama koje su škripale pod njihovim nogama. Malo poslije došli su u opatovu radnu sobu.
Ulazak je bio poput promjene klime. Tmurno, podzemno svjetlo ispunjavalo je prostoriju, iako se ona nalazila ne prvome katu. Visoki je prozor gledao u dvorište na sredini kojega se nalazilo stablo bez lišća, sivo i beživotno, kao okamenjeno. Prozorska su okna bila žućkasta, no, to je mogla biti i varka jer se između njih i prozora nalazio oblak dima iz lule. Jupiter nije znao je li kapucinima bilo zabranjeno pušiti. U svakom slučaju, bilo je sigurno da je čovjek za pisaćim stolom upravo istresao svoju lulu kao da je htio izbjeći da ga zateknu pri nečemu što nije pristojno.
– Moje ime je Dorian. Ja sam opat ovoga samostana.
Kao i svi pripadnici reda i on je nosio tamnu halju. Imao je crnu šiljatu bradu. Bilo je teško odrediti koliko mu je godina. Vjerojatno nije bio stariji od pedeset godina, ali koža mu je bila naborana i imao je tamne kolutove ispod udubljenih očiju.
Predstavili su se, a Dorian ih je zamolio da sjednu. Redovnika, koji ih je doveo, poslao je van sobe s napomenom kako ne želi da ga se ometa. Potom je Dorian iscrpljeno uzdahnuo i sjeo na drvenu stolicu s druge strane pisaćega stola.
– Što znate o Santinu? – upitao je izravno, nakon što su se vrata zatvorila.
Na putu do samostana dogovarali su se što će reći opatu i zaključili da će sve ovisiti o situaciji i o dojmu koji on ostavi na njih. Sad ni on ni ona nisu znali što misle o njemu. Bilo je sigurno da na prvi pogled to nije bio očinski, mudri svećenik kakvim su ga zamišljali, netko tko će im se otvoriti, dati mudre savjete ili čak preuzeti na sebe nešto neugodno.
Dorian je izgledao kao utučen, povrijeđen i iskorišten čovjek. Žuto, nezdravo svjetlo pojačavalo je taj dojam.
– Santino je mrtav – rekla je Coralina. – Poginuo je danas ujutro.
Dorian je uzdahnuo i zabio lice u ruke. Kad je ponovno otvorio oči, počeo ih je naizmjence promatrati. – Kakva budala, nije trebao pobjeći odavde. Ovdje je bio siguran.
– On je otvorio vrata – dobacio je Jupiter.
Dorian je kimnuo glavom. – On i ostali. Ja sam za to saznao kad je već bilo prekasno. Mi smo već stoljećima čuvari vrata, a te su budale prekršile sve zakone i sva pravila i ogriješile se o najveću tajnu našega reda.
– Jesu li znali što se nalazi na drugoj strani?
Opat je podigao obrvu. – Znate li vi to?
Coralina je nakratko pogledala Jupitera i potom diplomatski rekla: – Tajna vašega reda više ne postoji, ali vi to vjerojatno znate, jer inače ne biste o tome s nama razgovarali.
– Već danima čekam da se pojavi netko poput vas, zapravo, otkako je Santino otišao i sa sobom odnio videovrpce.
– Jeste li vi pregledali vrpce? – upitao je Jupiter.
– Nisam – odgovorio je opat odamhujući glavom. – Ja sam samo čuvar vrata. Ja ne želim znati što se nalazi na drugoj strani. Vjerujte mi, ja se strašno bojim istine.
– Ali ipak imate nekakve pretpostavke, zar ne?
– Pretpostavke! – povikao je Dorian i raširio ruke. – Pretpostavke nisu ništa. One su bezvrijedne. Ja mogu imati pretpostavke o Božjoj biti, ali ih nikad ne bih glasno izgovorio. Ima pitanja koja se ne bi trebalo postavljati jer na njih nema nedvosmislenih odgovora. To su bezvrijedna pitanja. Zamisli koje ničemu ne koriste. Protraćeno vrijeme.
Coralina se namrštila. – Mislite li ozbiljno?
– Tako su me učili. Mi kapucini nismo znanstvenici ni pronalazači. Mi smo isjelitelji. Pomažemo drugim ljudima. A ako je čuvanje vrata neka vrsta pomoći, onda je i to naša zadaća.
Nakratko je zastao, a potom tiho dodao: – Ali, ja ne očekujem da vi to razumijete.
– Ako je to neka vrsta pomoći, kao što vi kažete, onda znači da iza vrata postoji nešto pogubno – rekao je Jupiter.
Dorian ga je prodorno gledao. – Došli ste zato što želite otvoriti vrata, zar ne?
– Mi imamo ključ, isto kao i vi.
– Griješite. Ja nemam ključ. Kad se Remeo vratio odozdo i kad je Santino vidio što su mu učinili, uzeo je ključ i bacio ga kroz prozor. No, kad mi je Santino poslije toga pričao kako je došao do ključa, kad je spomenuo Cristofora i Piranesija, onda sam znao da to što je bacio ključ ne znači ništa. Bilo mi je jasno da će se kad-tad pojaviti drugi ključ.
– Zašto nas niste jednostavno otjerali kad se toliko bojite tih vrata?
Dorian je duboko uzdahnuo. – Kakvog bi to imalo smisla? Vi biste se bilo kad vratili. Vi ili netko drugi.
– Zašto Vatikan ne zna da ovdje u samostanu postoje vrata?
– Vrata su stvar našega reda, a ne Vatikana – odgovorio je opat iznenađujuće oštro. – Katolička je vjera sazdana od tradicija. Čuvanje vrata dio je naše tradicije, tradicije ovoga samostana i ono spada u djelokrug kapucina.
Jupiter je pogledao kroz prozor i vidio kako se jato vrabaca spustilo na grane osušenoga stabla. Kad je Dorian pogledao kroz prozor, sve su se ptice u istom trenutku podigle i odletjele u paničnom strahu.
– Hoćete li nam dopustiti da otvorimo vrata? – upitao je Jupiter.
– Zašto želite to učiniti?
– Pretrpjeli smo mnogo toga – odgovorila je Coralina – a zapravo ne znam zbog čega. Nekoliko je ljudi poginulo za tu stvar, ne samo Santino. Cristoforo je mrtav, i netko, tko nam je bio vrlo blizak.
Brzo se pribrala. – Vrijeme je da doznamo nešto više o razlozima svega toga.
– Hoće li doći još netko? – upitao je Dorian.
– Za sada samo mi imamo ključ.
Jupiter je prvi put pomislio na nešto što je zapravo bilo vrlo blizu, što je bilo vrlo očigledno da se začudio što već i prije nije došao na tu pomisao. – Kako je uopće moguće da običan ključ može zaključati takva vrata? Ne bi li ih se moralo otvarati otpiračem? Ili, je li itko ikad pokušao jednostavno provaliti?
– Nije, nikad – odgovorio je Dorian. – Ali ako usmena predanja odgovaraju istini, to nije obična brava kao što ni ključ, koji je otvara, nije običan ključ.
– Čarolija?
– Možete to tako nazvati, ako želite. Osobno, to bih prije nazvao daškom čuda.
Jupiter je vidio kako Coralinina ruka klizi preko izbočine u džepu njezinih hlača. Kažiprstom je prelazila preko rubova ključa, vjerojatno tražeći nešto neobično što bi moglo opravdati opatove riječi.
Dašak čuda.
– Vi imate ključ – rekao je Dorian – i to vam vjerojatno daje pravo da prođete kroz vrata. Ja vas neću u tome sprečavati. Ali, također neću ići s vama niti ću vam dati pratnju.
Jupiter je primijetio kako je Coralina kimnula glavom. – To nije potrebno – rekao je.
– Koliko je redovnika već sišlo dolje? – Coralina je upitala opata.
– Samo se Remeo vratio. No, s njim su otišli brat Lorin i brat Pascale. Santino je ostao kod vrata i držao stražu. Čekao je nekoliko sati dok se nije Remeo vratio. Bila je noć i u grobnici nije bilo nikoga. Kad su druga braća ujutro otvorila ulaz, zatekla su Santina s mrtvim Remeom u naručju. Bio je u šoku i prvih nekoliko sati nije rekao ni riječ. Prošao je gotovo cijeli dan dok mi konačno nije sve ispričao.
– I onda je otišao?
Dorian je kimnuo glavom. – Po noći je provalio vrata mojega ureda, uzeo videovrpce i nešto novca i nestao s tim. Premišljao sam hoću li pozvati policiju, ali nisam to učinio jer bi javnost mogls doznati za postojanje vrata. Nisam imao drugoga izbora pa sam pustio Santina neka ode. Ostala mi je samo nada da će se sam vratiti.
– Kad sam ga susreo, on je tvrdio kako ga netko proganja – rekao je Jupiter.
Dorian je bespomoćno stisnuo šaku. – Nismo ga mi proganjali.
– Spomenuo je nekakvoga bika – rekla je Coralina.
Opat je problijedio. – Bik...
Ustao je, prišao prozoru i prekrižio ruke iza leđa. – Je li uistinu rekao da ga proganja bik?
– To su bile njegove riječi.
Jupiter nije rekao da je i sam čuo riku i topot. – Znate li što je time htio reći?
– U kamenim vratima uklesan je bik – objasnio je Dorian. – Stiliziran, ali nema dvojbe da je riječ o biku.
Kimnuo je glavom i nastavio: – Jadni Santino sigurno je izgubio razum.
– Možete li nam nešto više reći o kosturnici? – upitala je Coralina. – Kako je nastala?
Dorian se odmaknuo od prozora i zastao ispred njih. – Hoćete li mi prvo pokazati ključ?
Coralina je pogledala Jupitera. Kimnuo joj je. Gurnula je ruku u džep i izvadila ključ.
U odnosu na svoju važnost, ključ je izgledao vrlo jednostavno i nije ništa govorio. Opat je ispružio ruku i opipao pocinčani dio ključa. Coralina ga nije ispuštala iz ruke.
Na koncu je kimnuo glavom. – Dobro je. Možete ga staviti natrag u džep.
Okrenuo se i počeo šetati po sobi. – Želim vam odgovoriti na pitanje, onoliko koliko budem mogao. 1631. godine red je napustio opatiju Santa Bonaventura i ovdje utemeljio novi samostan. Redovnici su tada ponijeli kosti svojih mrtvih. Ali, tek nakon više od sto godina, sredinom osamnaestoga stoljeća, počeli su radovi na grobnici.
– Izgleda – rekla je Coralina – da vam ova tema nije ugodna.
– Ima mnogo zagonetnoga oko nastanku grobnice, previše toga je još nejasno.
Dorian je duboko udahnuo i nastavio: – Nemamo nikakvih pismenih dokaza o tome. Sve zajedno dogodilo se vjerojatno prije nešto više od dvjesto pedeset godina, a ipak nemamo nikakvih dokumenata, nikakvih sigurnih dokaza. Zamislite, samo dva i pol stoljeća! To nije ništa u usporedbi s trajanjem ukupne povijesti Crkve! Čak i o počecima katoličanstva postoje iscrpni dokumenti, o gradnji većine samostana, crkava i katedrala, o događajima koji su se zbili daleko prije. A ipak, o ovoj grobnici i njezinim graditeljima nema nijedne napisane riječi. Sve što znamo je to što možemo ovdje vidjeti. Pet prostorija punih kostiju.
– Je li poznato tko je izgradio grobnicu?
– Ima svakakvih priča, ali ne i dokaza. Bilo je više nastojanja da se kosti iznesu i da se ostaci naše pokojne braće pokopaju po kršćanskom obredu. Vjerujte mi, ja bih bio prvi koji bi dao pristanak za to. Međutim, danas je postalo još teže zatvoriti grobnicu nego prije. Ona je jedan od naših malobrojnih izvora novca, a čak i jedan siromašan red poput našega mora ponešto kupiti. Ta nam je grobnica istodobno i blagoslov i prokletstvo.
– Zašto prokletstvo? – upitala je Coralina.
Dorian ju je pogledao. – To pitate? Mi ne znamo ništa o značenju te grobnice, ništa o okolnostima koje su dovele do njezina podizanja.
– Slutite li da se iza toga nisu krili kršćanski ciljevi?
– Zar ne bismo i takve pretpostavke morali uzeti u obzir? Koliko znamo, u ovom samostanu nije bilo nekršćana. Ali, možemo li biti potpuno sigurni u to kad je čak i događaj kao što je gradnja grobnice ostao nezabilježen?
– Ili su dokumenti bili naknadno uklonjeni – dodala je Coralina.
– Zapravo – složio se Dorian – i to je jedna od mogućnosti.
– Što kažu glasine o kojima ste malo prije govorili? – upitao je Jupiter.
– Jedna govori o nekom umjetniku koji je počinio zločin i potom u samostanu potražio utočište. Redovnici su ga prihvatili i on je u znak zahvalnosti i u slavu Gospodnju, za vrijeme koje je tu proveo, ukrasio kapelicu kostima.
– Redovnici su mu stavili na raspolaganje kosti četiri tisuće svoje braće kako bi mogao stvoriti umjetničko djelo? – upitala je Coralina s nevjericom.
Dorian je slegnuo ramenima. – Legenda, kao što sam rekao. Druga pak govori o redovniku koji je poludio, treća o razbojniku i masovnom ubojici koji se privremeno nastanio u samostanu i redovnike nagradio umjetničkim djelom.
Odmahnuo je glavom. – Čak je i markiz de Sade godine 1775. posjetio grobnicu, dakle, u vrijeme kad ona vjerojatno još nije bila ni gotova. Možda je on tu zatekao pravoga umjetnika. U svojem putopisu Voyage en Italie, u svakom slučaju, tvrdi da je za to odgovoran jedan njemački redovnik.
Coralina se nečega dosjetila. Uzbuđeno se okrenula prema Jupiteru. – Sjećaš li se što sam ti pripovijedala o Piranesiju? Da se na početku svoje karijere ostavio bakroreza kako bi mogao istraživati rimsko podzemlje?
– Hodao je po katakombama – sjetio se Jupiter. – I?
Coralina je postajala sve živčanija. – Potpuno se povukao iz javnosti na nekoliko mjeseci, možda čak i na nekoliko godina jer ga je ondje dolje nešto toliko očaralo da je zbog toga zapustio sve ostalo. U to vrijeme izgubio je velik dio stalnih kupaca za koje se poslije morao ponovno izboriti.
Jupiter je uzrujano kimnuo glavom. – Unatoč svemu ne znam što si htjela...
– Piranesi se povukao iz javnosti negdje sredinom osamnaestoga stoljeća, vjerojatno četrdesetih godina, između 1745. i 1749. godine.
Opat ju je prodorno pogledao. – Nekako u to vrijeme počeli su radovi na grobnici.
– Misliš li da je Piranesi napravio nacrt za grobnicu?
– U najmnju ruku imao je dar za to. Osim toga, prvi bakrorezi iz zbirke Carceri pojavili su se 1749! Sigurno je otkrio ulaz nekoliko godina prije toga. U isto vrijeme, dakle, kad je nestao.
Govorila je sve brže. – Zar ne vidiš? Sve se slaže! Piranesi se povukao oko 1745. i sišao u gradsko podzemlje, ali nije se zadovoljio katakombama. Uz pomoć fragmenta pronašao je sporedni ulaz u Dedalovu kuću, ovdje u samostanu! Sišao je dolje i ubrzo se vratio kako bi ono, što je dolje vidio, prenio na bakrorez. Znamo da se bojao nečega što je ondje vidio ili doživio. Zbog toga više nikad nije silazio dolje.
Okrenula se prema opatu. – Je li moguće da su ga ga tada pratili redovnici ovoga samostana? Da su bili dolje s njim i vidjeli nešto što im je zadalo takav strah da su odlučili zapečatiti vrata?
Prije nego što je Dorian uspio odgovoriti, Jupiter je rekao: – To bi značilo da se ovdje dogodilo isto što u Vatikanu! Ondje su pokušali zapečatiti vrata podizanjem goleme crkve. A ovdje...
Coralina je umjesto njega završila misao: – Ovdje je bilo samo nekoliko siromašnih redovnika koji nisu imali ništa... osim kostura svoje mrtve braće. Podigli su grobnicu iznad vrata kao zaštitu od onoga što se nalazilo iza njih ili što je još i sad ondje.
Opat ih je gledao zaprepašteno. – Grobnica je pečat – prošaputao je. – To bi uistinu bilo moguće. Negromancija protiv začaranih vrata.
– Negromancija? – upitala je Coralina.
– Kršćanska čarolija – ukratko je objasnio Jupiter. – U srednjemu vijeku navodno su živjeli čarobnjaci koji su radili za Crkvu, takozvani negromanti.
Coralina je duboko uzdahnula. – Mislim da je došlo vrijeme za razgledanje grobnice.
– Ali nakon svega... – uzbuđeno je rekao opat, a potom prekinuo ostavši bez daha te počeo iznova: – Mislim... pod tim okolnostima ne mislite valjda ozbiljno otvoriti vrata!
– Kao što ste već rekli – odgovorila je Coralina – netko će jednom to ionako učiniti.
Jupiter joj je uhvatio ruku i stisnuo je. Pogledao je Doriana. – Hoćete li nam pomoći?
Opat se okrenuo i počeo zamišljeno šetati po sobi. – Niste vidjeli Remeov leš. Imao je opekline, prije svega na grudima, nadlakticama i leđima – kao da ga je zagrlilo nešto što samo gori! On je dolje vidio nešto užasno, možda isto ono što i Piranesi i redovnici, ako je koji doista išao s njim.
– Ali Piranesi se vratio – rekla je Coralina. – On je ostao živ i u svojim bakrorezima čak prikazao što je vidio.
Posljednje su joj riječi bila čista spekulacija. Nitko nije znao jesu li Carceri uistinu bili preslika onoga što ih je čekalo u Dedalovoj kući. – Ako je Piranesi uspio, uspjet ćemo i mi – dodala je.
– Ali Remeo...
– Pokušat ćemo – Jupiter je prekinuo opata. – Ako nas izbacite, mi ćemo opet doći.
Nije htio prijetiti opatu, ali je znao da nema drugoga izbora: – Sigurno ne želite da nešto od ovoga dospije u javnost, nije li tako?
Dorian je bio previše zbunjen da bi pobjesnio. Još je neko vrijeme šutke šetao po radnoj sobi, potom je ponovno prišao prozoru i zagledao se u osušeno drvo na dvorištu.
– Kako hoćete – rekao je. – To je vaša odluka.
Dok su prilazili ulazu u grobnicu, Dorian je već dao isprazniti hodnike. Nekoliko nezadovoljnih turista upravo je silazilo niza stube prema Via Veneto žaleći se na samovolju redovnika.
Grobnica se nalazila u dogradnji crkve Santa Maria della Concezione. Iza ulaza bilo je maleno predvorje u kojem su kapucinu postavili prodajno mjesto za suvenire, razglednice, brošure i diafilmove. Na više natpisa nalazila su se upozorenja za posjetitelje da se ne smije pušiti ni fotografirati.
Dočekao ih je redovnik, bradat kao i svi kapucini, ali bez uobičajene halje. On je imao nadzor nad grobnicom. Dorian se sagnuo do njegova uha i prošaputao mu nekoliko uputa. Čovjek je začuđeno pogledao, ali je ipak poslušno kimnuo glavom.
Dorian je Jupitera i Coralinu odveo iz predvorja u uzak hodnik. Redovnik je za njima zaključao vrata, a sam je ostao vani. Ponovno su bili sami s opatom.
Jupiter je nosio tešku svjetiljku s rezervnim baterijama, jedino što je ostalo od opreme Santina i njegovih prijatelja. Pitao se je li Remeo još držao svjetiljku u rukama dok se na samrti penjao uza stube. No, iako se ježio od takve pomisli, bio je zahvalan za svjetiljku. U uzbuđenju nijedno od njih nije ni pomislilo na bilo kakvu opremu za silazak u Dedalovu kuću.
Uzak hodnik vodio je pokraj pet nadsvođenih kapelica. Zidovi i stropovi bili su oličeni bijelo kako bi se žutosmeđe kosti što bolje isticale. Slika je izazivala kako tjeskobu tako i divljenje.
Sam hodnik bio je ukrašen čudnim oblicima, sastavljenim od rebara, kralježaka, čeljusti i pločica iz koljena. Ovdje više nije bilo cijelih kostura prsnoga koša, nije bilo kralježnica ni ruku; svaki od četiri tisuće kostura bio je rastavljen na najsitnije dijelove. Na kraju su ih sastavili u nešto sasvim novo.
U prvoj kapelici Jupiter je ugledao žrtvenik čovjekove visine, izrađeno od natkoljeničnih kostiju, malo dalje pokraj njega bio je žrtvenik koji se sastojao samo od lubanja, i, na kraju, treći žrtvenik od zdjeličnih kostiju. Samo je mali broj kostura bio potpun: odjeveni u halje, ležali su pohranjeni u zidnim udubinama, drugi su stajali uspravno uz stražnje zidove kapelice.
Ovdje nije bilo ni jednoga kvadratnoga metra koji nije bio prekriven kostima. Na stropovima su se isticali isprepleteni ornamenti od kostiju koji su oponašali zidne ukrase u rokoko stilu. Jupitera se najviše dojmio jedan stravičan leptir s ljudskom lubanjom i krilima od lopatičnih kostiju.
Dok ih je Dorian vodio duž hodnika, Jupiter je rekao: – Ovdje su se kosti čuvale još dok gradnja kosturnice nije bila ni započeta.
– Po čemu ste to zaključili?
– U tekstu na glinenoj posudi s pomoću koje je Piranesi otkrio vrata, spominju se kosti. Ako je sve ovo nastalo tek nakon Piranesijeva silaska u Dedalovu kuću, kako je onda mogao unaprijed ukazati na kosti?
Coralina ga je podržala zamišljenim kimanjem glave. – To je čudno.
– Nije ako se ovdje već prije nalazila veća količina kostiju koja se spominje u tekstu na fragmentu – odgovorio je Jupiter.
– Kapucini su doselili ovamo već tridesetih godina sedamnaestoga stoljeća – rekao je opat – dakle, više od sto godina prije početka gradnje grobnice. Kosti naše pokojne braće donijeli su sa sobom. Možda su ih pohranili u ovim prostorijama.
– Moguće – složio se Jupiter.
– Osim toga – nastavio je Dorian – tada je ovdje bilo groblje na kojem su se pokapali pripadnici reda.
Coralina se sjetila nečega. – Zar se ne bi moglo pretpostaviti da su kapucini već prije naišli na vrata i potom premjestili samostan kako bi ih čuvali? Možda je čak i neki redovnik pronašao posudu, vjerojatno pri iskapanju grobnice na groblju. On je urezao drugi tekst između hijeroglifa i to je bilo kodirano upućivanje na mjesto gdje se nalaze vrata. Poslije toga posuda je dospjela u vatikanski arhiv, gdje su je nakon stotinu godina otkrili sljedbenici.
Jupiter se složio s njom. To je, doduše, bila samo teorija, ništa više od toga, ali zvučala je krajnje uvjerljivo.
Na kraju hodnika zastali su i pogledali petu, posljednju kapelicu. Žrtvenik je bio sastavljen od različitih kostiju, kao da su za njegovu gradnju iskorišteni ostaci s ostalih žrtvenika. Bio je omeđen s dva kostura u haljama, blago nagnutim, kao da su u svakom trenutku htjeli izaći iz zidnih udubina i krenuti prema posjetiteljima. Na žrtveniku su sjedila još tri malena kostura, koji su mogli biti jedino dječji. Ispod stropa Jupiter je ugledao još jedan kostur, okružen kralješcima. U jednoj kosturovoj ruci nalazila se kosa, a u drugoj vaga; oba alata bila su u potpunosti izrađena od kostiju.
Kao i o ostalim kapelicama i ovdje su grobovi bili ukopani u pod. U prve četiri kapelice grobovi su bili označeni drvenim križevima, a u posljednjoj sivom kamenom pločom u kojoj je bio uklesan natpis.
– U ovoj kapelici sahranjeni su neki od naših najvećih svetaca – svečano je objavio Dorian. – Tri kostura na žrtveniku vjerojatno pripadaju djeci obitelji Barberini.
Još jednom je pogledao zaključana vrata predsoblja, potom je prekoračio pregradnu vrpcu koja je dijelila hodnik od unutrašnjosti kapelice. Kad je primijetio kako Jupiter i Coralina oklijevaju, dao im je znak da pođu za njim.
Stupio je pred žrtvenik. Na sredini se nalazio kameni dio u koji su bile ugrađene tri lubanje bez donjih čeljusti, s očnim dupljama okrenutim prema hodniku. Iza srednje lubanje bio je pričvršćen maleni drveni križ. Dorian je položio ruku na srednju lubanju, a Jupiter je primijetio kako ona ima drukčiju boju od ostalih, kao da nije od istoga materijala. Kad je malo bolje pogledao, Jupiter je otkrio još neke razlike i više nije sumnjao u to da je lubanja bila krivotvorena. Netko ju je isklesao iz kamena.
– Stanite sa strane – rekao je opat.
Jupiter i Coralina povukli su se prema zidu, nastojeći ne dotaknuti umjetnine od kostiju.
Dorian je okrenuo lubanju tako da su očne duplje gledale u stražnji zid. Čulo se škripanje, a potom se najveća nadgrobna ploča na sredini kapelice spustila za nekoliko centimetara i stružeći otkliznula u stranu. Ispod nje pojavio se čelični kotač, položen vodoravno u udubinu u podu. Dorian je čučnuo i pogledao u Jupitera. – Molim vas, ako biste mi htjeli pomoći... malo se ukliještilo.
Jupiter je pogledao Coralinu, a potom kleknuo pokraj opata. Zajedno su okrenuli kotač udesno. Bilo je lakše nego što je Jupiter očekivao, ali je još uvijek zahtijevalo dosta snage i obojici je natjeralo znoj na čelo.
– Jupiteru! – odjednom je povikala Coralina.
Prvo je pogledao prema njoj, a onda prema pročelju kapelice kamo je pokizavala rukom.
Žrtvenik se zajedno sa zidom pomaknuo dobar komad unatrag. S desne i lijeve strane pojavili su se mračni otvori, poput uskih hodnika, koji su se odvajali s obje strane.
– Nemojte prestati – prošaputao je opat.
Jupiter je nastavio okretati kotač svom snagom. Žrtvenik i stražnja strana kapelice ulazili su sve dublje. Na koncu mu je opat kimanjem glave dao znak da je dovoljno.
Jupiter je ustao. On i Coralina gledali su Doriana čekajući što će se dalje dogoditi.
– Otvor s lijeve strane završava nakon dva metra, ali desni vodi do stubišta i poslije deset metara u jednu sobu. Ondje ćete naći što tražite.
– Vi nećete ići s nama do vrata? – upitala je Coralina.
– Neću – odgovorio je opat odlučnim glasom. – Mislim da nećete pogriješiti i bez moje pomoći.
Jupiter mu je kimnuo glavom. – Hvala vam što ste nam pomogli da dođemo dovde.
Dorian ga samo tužno pogledao i nije ništa rekao.
Jupiter je išao prvi sa svjetiljkom, Coralina ga je slijedila u stopu. Provukli su se kroz otvor i ostavili opata u kapelici. Kad se Jupiter nakratko okrenuo, kapucinovo mu se lice učinilo još tamnijim u upalijim. Potom je Coralina tijelom onemogućila pogled kroz otvor i Jupiter je opet gledao naprijed.
Točno kao što je Dorian rekao, ubrzo su naišli na strmo stubište koje je vodilo prema dolje. Jupiter je osvijetlio rubove stubišta. U prvom trenutku nešto mu je bilo vrlo neobično, ali nije znao što. Međutim, tada je shvatio što ga je zbunjivalo: stube u starim zidovima obično su bile izgažene, uglovi zaobljeni, glatki. No, ovdje je sve bilo kao novo. Za svih tih stoljeća stubište se gotovo nije ni koristilo. Vjerojatno su nakon Piranesija ovuda prošli samo još Santino i njegova braća.
A sada i on i Coralina.
Sobica na kraju stubišta bila je niska i mnogo manja nego što je očekivao. Bila je prazna, šuplja kocka okružena kamenim blokovima, toliko velikim da se jedan zid sastojao samo od njih četiri.
Nasuprot stubištu nalazila su se vrata.
Nisu izgledala nimalo neobično: kvadratna kamena ploča u koju je bio urezan trokut koji stoji na vrhu, s dva kratka dodatka na gornjoj strani – stiliziranom bikovom glavom o kojoj je govorio Dorian.
U sredini trokuta, između bikovih očiju, nalazio se uzak prorez. Jupiter nije znao kad je pronađen prvi ključ, pretpostavljao je da je to bilo u ranom srednjem vijeku, ali je vjerovao da bi pogled kakvoga povijesničara na mehanizam značio pravu senzaciju. Ključanica u vratima, koja je vjerojatno bila stara oko tri tisuće godina!
Coralina je sa strahopoštovanjem izvadila ključ iz džepa. – Ja ili ti?
– Mogli bismo baciti novčić – ako još uopće imamo koji.
Nasmiješila se preko volje, potom je prišla vratima i gurnula ključ u otvor. Ušao je bez ikakavih poteškoća, a onda naišao na otpor.
– A sada? – upitala je. – Udesno ili ulijevo?
Jupiter je upravo htio odgovoriti kad su iza vrata prvo začuli zveckanje, a potom nekakav šum, kao kad zrak struji u zrakoprazan prostor.
– Ni ti ni ja – prošaputao je Jupiter i potom čuo udarac u kamenu ploču, kao da se sidro odvojilo od njezine unutrašnjosti. Zaprepašteno su ustuknuli za jedan korak, ali se dalje nije ništa više dogodilo.
Jupiter je ponovno pošao prvi i položio ruke na vrata. Oprezno ih je gurnuo, prvo malo, a onda snažnije. Kamena se ploča pokrenula i polako otvorila. Na lijevoj strani bila su pričvršćena nevidljivim šarkama, a na desnoj se napravio crni otvor koji se brzo povećao.
Ručnom svjetiljkom prisvijetlio je u mrak na drugoj strani. Vidio je stube. Stube golemog zavojitog stubišta.
– Dakle? – upitala je Coralina, ali je već pokraj njega prošla kroz vrata. – Idemo.
Jedno uz drugo ušli su u Dedalovu kuću.
Monumentalna veličina.
Monumentalna tama.
Nisu hodali ni sat vremena kad su počeli shvaćati koliko su stube zapravo velike.
Samo ih je jedna kamena ograda dijelila od crne provalije. Kad su pogledali preko ograde, mogli su vidjeti kako stubište poput navoja golemoga vijka vodi u dubinu. Svjetlo je imalo domet od otprilike dvadeset metara, potom je sve nestajalo u mraku. U početku su još mogli vidjeti strop te divovske podzemne spilje, ali ubrzo se i on našao izvan dometa svjetlosti.
Postalo je osjetno hladno. Iz ponora je neprestano dolazio ledeni zrak, probijao im odjeću i izazivao smrzavicu.
Ubrzo su prestali raspravljati o fizikalnoj nemogućnosti toga uređaja. Već nakon pola sata razgovor im je došao do točke u kojoj se više nije moglo govoriti o stvarima kao što su sila teže ili stabilnost. prihvatili su ono što je Dedalova kuća bila uistinu – mjesto, stvoreno sredstvima koja su odavno pala u zaborav, s jedinom svrhom da služi antičkim bogovima, da im se dopadne, da se izjednači s njima. Coralina je to usporedila s babilonskom kulom, s tom razlikom, što je kula umjesto u visinu, rasla u dubinu.
Zastala je. – Jesli li čuo nešto?
Jupiter je malo počekao. – Što?
– Zvučalo je kao da netko... grebe?
Pogledala ga je širom otvorenih očiju.
Oslušnuo je sav napet, potom odmahnuo glavom. – Što misliš? Hoćemo li se vratiti?
Stavila si je kažiprst na usta. Neizmjerna tama kao da je nadirala sa svih strana, kao da želi usisati ovo dvoje ljudi koji su joj se tako hrabro izložili.
– Ne čujem ništa – promrmljao je Jupiter nakon nekoliko trenutaka.
Coralina je lagano kimnula glavom. – Sad je prošlo. Koliko će dugo izdržati baterije?
– Kako da ja to znam?
– Otprilike?
– Možda sat vremena. Možda dva sata.
Coralina je uzdahnula. – Jedna nam je potrebna za povratak. najmanje jedna.
– Ako se sad vratimo, mogli bismo uhvatiti sljedeći let u zračnoj luci – tiho je rekao Jupiter.
– Želiš li doista znati kamo vode stube?
Izbjegao je njezin pogled. – Želim znati, ali ne želim ići onamo.
– To znači da ćemo se okrenuti.
– Što nam drugo preostaje? Nemamo opremu, nemamo hrane.
Ponovno se čulo kako nešto grebe. Ovaj put je to čuo i Jupiter.
Zaprepašteno su se pogledali. – To dolazi odozdo. – prošaputala je Coralina. Nakon kraćega oklijevanja nastavila je silaziti. – Dođi.
– Misliš li uistinu da je to pametno?
– Ne.
Uzdahnuo je tiho i pošao za njom. Ovaj put nije onako nepažljivo mahao svjetiljkom, nego ju je držao ukoso prema dolje, samo da bi osvijetlio stube.
– Dragi Bože! – Coralina se zaustavila.
Jupiter je ugledao isto što i ona.
Pred njima na stubama ležalo je beživotno tijelo nekoga čovjeka. Na sebi je imao kapucinsku halju i strašno smrdio po izmetinama. Ležao je na leđima, poprijeko na jednoj stubi. Kapuljača mu je skliznula s glave, visjela s ruba i šuštala pri svakom naletu vjetra iznad oštroga kamena. Pritom je pravila one zvukove koje su čuli.
Coralina je čučnula pokraj čovjeka. Promatrala mu je lice, otvorene, staklenaste oči. Koža mu je bila tamna od prljavštine, brada slijepljena.
Jupiter je stao s druge strane i osvijetlio čovjekovu glavu. – Što misliš, koliko je dugo već mrtav?
Coralina je progutala knedlu u grlu. – Nije dugo. Smrdi, ali ne po truleži.
Jupiter je osvijetlio rub halje i ono što je ugledao ispod toga. Gadljivo je iskrivio lice. Čovjekovi unutrašnji organi bili su sklopljeni poput prevelike šake.
– Pogledaj ovo – rekao je s mnogo truda.
Coralina je pogledala i problijedila.
Ispod halje stršale su čovjekove noge. Više nije imao stopala, barem ne ono što se označava tim imenom. Poput grana stršale su gole, pougljene kosti iz njegovih potkoljenica. Crni tragovi na koži govorili su da se unatoč strašnim ozljedama dovukao dovde gdje ga je na kraju izdala snaga.
– Što, kvragu...
Jupiter je zanijemio usred rečenice, potom je ponovno došao k sebi. – Što mu se dogodilo?
Coralina je ustala i zabrinuto se zagledala u tamu s druge strane stubišne ograde. – Htjela bih otići odavde. Hajdemo.
Jupiter je još uvijek stajao kao hipnotiziran pred spaljenim čovjekom. Pomisao na to kako se čovjek vukao na spaljenim batrljcima, bila je još strašnija nego pogled na nj.
– To je sigurno jedan od dva redovnika koji su sišli s Remeom.
Coralina je bila sve nestrpljivija. – Molim te, Jupiteru, idemo odavde!
– Hoćemo li ga ostaviti ovdje?
– Na što si pomislio? – upitala je zajedljivo. – Na kremiranje?
Jupiter je znao da je njezina zajedljivost samo obrana, kao i prividna hladnokrvnost za vrijeme silaženja.
Još je malo oklijevao, a onda je odjedno nešto primijetio. Uzbuđeno je čučnuo i uhvatio redovnikovu ruku.
– Što je – htjela je znati Coralina.
– Oh, prokletstvo...
– Jupiteru – rekla je naglašavajući svaki slog – što – se – dogodilo?
Jupiter je držao redovnikovu podlakticu i polako pogledao Coralinu. – On je živ.
– Što?
– Živ je! Grudi su mu se pomakle – i osjeti mu se bilo.
Jupiter je stavio kažiprst i srednji prst na redovnikovu žilu kucavicu. Nije bilo dvojbe: čovjekovo je srce još radilo, polako, nepravilno pumpalo krv kroz tijelo.
Coralina je čučnula pokraj njega, uhvatila ga za ruku i sama se uvjerila. – Što ćemo sad?
– Moramo ga ponijeti.
Kimnula je glavom protiv svoje volje, promatrajući kako Jupiter gura ruke pod izmučeno tijelo. Čak i kroz široku halju moglo se jasno vidjeti koliko je bilo mršavo.
Jupiter ga je upravo htio podići kad su se redovnikove suhe usne otvorile i kad se začuo težak uzdah.
– Dobro je – nježno je rekao Jupiter. – Odnijet ćemo vas kući.
Coralina je izgledala kao da jednostavno ne može vjerovati što se događa.
Čovjekove su oči bile otvorene, kao da su mu kapci bili zalijepljeni i nisu se mogli pomaknuti. Jupiter ih je zatvorio rukom, nadajući se kako će se redovnik zbog toga smiriti
– Odozdo – jedva se čulo iz čovjekova grla. – Duboko... dolje.
Jupiter ga je podigao poput djeteta, čudeći se koliko je lagan. Kapucini su jeli vrlo malo, a dani koje je proveo ovdje dolje učinili su svoje tako da je postao kost i koža.
Dok su se uspinjali, Jupiter se trudio da ne dođe u dodir sa spaljenim ostacima stopala.
– Duboko dolje – ponovno je prošaputao redovnik.
– Kako se zovete? – upitala je Coralina.
– Duh... i vatra... i bik...
– Kako se zovete?
– Pas... Pascale.
– Dobro, Pascale – rekao je Jupiter – sad prestanite govoriti. Ne smijete se naprezati. Odnijet ćemo vas u bolnicu. Ondje će se liječnici pobrinuti za vas.
Ispod zatvorenih kapaka očne su se jabučice počele brzo pomicati, tamo-amo, kao da sanja. – Vidio sam... panoramu...
– Pst – rekla je Coralina i uhvatila redovnika za ruku. – Nemojte govoriti.
Ali Pascale se nije dao odgovoriti. – Tako... veliko.
Smrad koji je izlazio iz čovjeka bio je užasan, ali se Jupiter pokušavao ne obazirati na njega. Penjao se stubama što je brže mogao, iako je znao da bi bilo pametnije ići sporije i štedjeti snagu.
– Ne... govoriti – šaputao je Pascale dok su mu oči iza zatvorenih kapaka još uvijek izvodile živahan ples.
Jupiter je prvo pomislio kako je redovnik samo ponovio Coralinine riječi, ali kad je Pascale nastavio, shvatio je što je htio reći: Sigurno je samo... u mraku i... tišini!
Suhi hropac prekinuo je njegovu bujicu riječi. – Svjetlo privlači. I glasovi. Ne govoriti. Ne govoriti! I... bez svjetla! Samo zbog toga... ostao na životu.
Coralina je zabrinuto pogledala u svjetiljku koju je preuzela od Jupitera.
– Može li se svjetlo nekako smanjiti?
– Ne može.
Silazak u potpunome mraku bio je nemoguć, pogotovo s teretom na Jupiterovim rukama. Svjetiljka je morala biti uključena.
Požurili su se. Coralina se ponudila Jupiteru da mu pomogne nositi redovnika, ali je dobro znala da bi ih to još više zadržalo. Pascale je zašutio. Posljednje su ga snage napuštale, tijelo mu je bilo mlitavije sa svakim korakom. Jupiter i Coralina također su zanijemili. Samo su se uspinjali, stubu po stubu.
Jupiter je razmišljao o redovnikovim posljednjim riječima. Svjetlo privlači. Koga je to svjetlo privlačilo? I što je Pascale dolje doživio?
Svladali su dvije trećine uspona, a onda su se naglo zaustavili.
Iz dubine se čula jeziva rika. Prvo tiha i prigušena, a onda sve glasnija i glasnija.
Pascale je otvorio oči. Očne su mu jabučice imale boju požutjela papira, usne su mu se micale, ali nije izustio ni riječ.
– Dođi, brže! – prošaputao je Jupiter. On je već jednom čuo tu riku, s tom razlikom što je sad zvučala jasnije, stvarnije, činilo se da je gotovo na dohvat ruke.
Sad su gotovo trčali uza stube, iako su znali da neće dugo izdržati.
Bježite! Požurite se! Bježite odavde!
Ponovno je odjeknula rika. Jupiter se možda varao, ali vjerovao je da im nije bila bliža. Možda su imali sreću.
Pascale je opet pokrenuo usne, a potom mu je glava klonula u stranu. Oči su mu se zatvorile.
Coralina je prošaputala: – Je li...
– Nije. Još diše... samo je bez svijesti – umorno je odgovorio Jupiter. Tijelo u njegovim rukamam postajalo je sve teže, jednako kao i njegove noge. Svako podizanje stopala bilo je prava muka, svaka stuba mučilište.
Nakon deset minuta ugledali su strop iznad sebe. Jupiter se još nije usudio usmjeriti snop svjetlosti prema gore, ali čak i pri slabom sjaju, koji se odbijao o stube, mogla se vidjeti kamena ravan iznad njihovih glava, gruba i kvrgava, poput olujnih oblaka. Kamen je bio crn kao katran, obrastao gljivicama i lišajevima. Ipak su se na nekim mjestima mogli vidjeti žljebići. Strop nije bio isklesan od kamena, bio je zidan. Zbog toga je prizor bio još nevjerojatniji.
Stubište je završavalo u cilindričnom otvoru na stropu. Uz posljednjih dvadeset stuba debeli su zidovi zamijenili ogradu. Jupiter je odahnuo; nakon doživljaja tjeskobna prostranstva ponora shvatio je kako se osjeća čovjek koji pati od agorafobije. Veličina tih prostorija bila nešto više od onoga što je njegov razum mogao shvatiti.
Kad se ponovno vrati gore, na površinu, možda za nekoliko dana ili tjedana, vjerojatno će sve ovo dolje smatrati uobraziljom. Postojanje ovoga mjesta proglašava sve zakone logike nevažećim. Ovako nešto nije moglo, nije smjelo postojati. Bilo je dovoljno samo malo amaterske psihologije da bi se shvatilo kako će zaštitni mehanizmi njegove svijesti sve izbrisati. Sjećanje na ovo bit će premješteno iz odlagališta stvarnoga u odlagalište snova, i – jednoga će dana vjerojatno sasvim prestati razmišljati o tome.
Coralina se trgnula pokraj njega kad je rika odjeknula po treći put. Rika se odbijala o strop i iskrivljeno odzvanjala kroz mrak. Nije se moglo reći je li dolazila s bližega mjesta nego prva dva puta.
Iza sljedećega stubišnoga zavoja trebala bi se nalaziti vrata. Ubrzo će ih vidjeti.
Odjeknuo je pucanj. Netko je kriknuo. Potom još jedan pucanj. Vrisak je prestao.
Jupiter i Coralina smjesta su stali. Previše iscrpljeni da bi govorili, mogli su se samo gledati, bez daha, na izmaku snaga.
Jupiter se leđima naslonio na stubišnu osovinu. Pascale mu je umalo iskliznuo iz ruku. Coralina je uspjela uhvatiti nepomično redovnikovo tijelo te ga pustila neka polako klizi niza stube.
– Jeslu li to oni? – upitao je Jupiter slabim glasom.
– Pogledat ću – prošaputala je Coralina.
– Ne.
Povukao ju je natrag i odvojio se leđima od kamene osovine. Zanjihao se pokušavajući održati ravnotežu. Pogledao je Coralinu. – Daj da ja to učinim.
– Idemo zajedno – odgovorila je.
Jupiter je jedva kimnuo glavom. Pascalea su ostavili na stubama i oprezno se provukli oko posljednjega zavoja.
Vrata su bila otvorena.
Iza njih, na podu predvorja, ležao je Dorian u lokvi krvi. Opatovo je disanje zvučalo nekako mehanički, zastrašujuće neljudski. Iz usta mu je curila krv i slina.
Na uskom stubištu, koje je vodilo gore u kosturnicu, stajao je čovjek, naslonjen na zid, i u drhtavoj ruci držao pištolj. Na vrpci oko vrata ima je obješenu svjetiljku. Bio je očigledno da se jedva drži na nogama.
– Možete izaći – doviknuo im je Domovoi Trojan. Glas mu je bio kreštav, kao da je on bio taj koji je svladao uspon iz Dedalove kuće, a ne oni. Iscrpio ga je pokušaj da se održi na nogama. Krvario je iz nosa. Ipak, na licu mu se mogao vidjeti slavodobitan izraz. – Čuo sam vas – dodao je. – Oboje.
Jupiter se odgurnuo i izašao iz zaklona. Coralina ga je htjela zadržati, povući ga natrag iza zavoja, ali joj je on otresao ruku. Već mu je bilo dosta bježanja. Trojan je bio običan starac koji se ogorčeno držao određene ideje, posljednje slamke, kako bi još ipak mogao ostvariti svoje luđačke namjere.
– Razbijeno bočno staklo – tiho je rekao Jupiter i prodorno pogledao Trojana. Razmak između njih iznosio je deset metara. – Prekasno sam se sjetio toga. Landini je stavio odašiljač u kola, zar ne? I telefonirao vam je dok nas je pratio?
– Dobri Landini – promrmljao je Trojan gotovo nečujno. – Rekao sam vam da je on samo pomagač. I kao pomagač je umro.
– Landini je bio von Thadenov tajnik, ali je uvijek bio i vaš sluga. Obavljao je vaše prljave poslove, a ne kardinalove.
Trojan je mahnuo pištoljem. – Znao sam da ćete otvoriti vrata kad saznate za cigankinu smrt. Znatiželja i mržnja su eksplozivna mješavina, vjerujte mi. To mi je poznato.
Jupiter nije bio siguran zbog čega mu se Trojan više gadio: zbog onoga što je učinio Shuvani ili zbog ponižavajućeg načina na koji je govorio o svojoj bivšoj ljubavnici. Sve drugo odjednom je postalo nestvarno i sporedno.
– Vi ste ih dali ubiti – rekao je Jupiter. – Vi ste to naredili, a ne Estacado ili von Thaden.
– I tako se kamenčići slažu u veliki mozaik – lakonski je odgovorio profesor i obrisao si krv s nosa. – Tako je uvijek kad se nešto privodi kraju.
Jupiter je vidio ispod oka kako se Coralina ukočila u svojemu zaklonu. Dao joj je znak da se ne miče s mjesta.
– Dužni ste mi nekoliko objašnjenja, ne mislite li tako?
Trojan je i dalje držao pištolj uperen u Jupitera. Više nije onako jako drhtao, možda zato što je osjećao da ima nadzor nad svime. – Znate li zašto je Dedal dao podići ovu građevinu?
– Kao zavjet bogovima, mislio sam.
– Za njega je to bila trgovina – objasnio je Trojan odmahujući glavom. – Nakon što je Ikar izgorio, Dedal je molio bogove da mu vrate sina. Obećao im je izgraditi najveći i najraskošniji hram svih vremena. U Latinima je pronašao potrebne saveznike koji su mu dali ljude i materijal. Dedal bi dao sve samo da mu se Ikar vrati iz podzemnoga svijeta. Nakon progona samo mu je sin još bio važan, iako je Ikar poginuo njegovom krivnjom. Da Dedal nije napravio krila, uz pomoć kojih su pobjegli iz zatvora, Ikar ne bi sagorio na suncu. Samo zbog toga izgradio je ovaj hram i to što je mogao dublje u zemlji kako bi sinu olakšao povratak iz podzemlja.
Jupiter je pogledao prema Coralini preko ramena. Vidio joj je u očima kako ga preklinje da se vrati u zaklon. No, on nije zaboravio što su čuli ondje dolje i nije se mogao osloboditi slike toga nečega što ih je pratilo uza stube, pušući i ričući snagom lokomotive. Morali su izaći odavde.
Načinio je korak prema Trojanu, potom još jedan, nakon čega se našao na posljednjoj stubi, točno ispod vrata.
– Slušajte, Trojane, ne znam što namjeravate učiniti. No, što god to bilo, mi vam za to nismo potrebni. Pustite nas da odemo.
Trojan se ponovno pokrenuo. Polako i dršćući ušao je u predvorje. Napor mu je odvratio pozornost, gledao si je u stopala. Jupiter je u tome vidio priliku. Pošao je prema starcu, htio ga zgrabiti i...
Trojan je podigao pištolj i opalio.
Jupiter je osjetio jaku bol u natkoljenici. Pokleknuo je i hlače su mu odjednom bile natopljene krvlju.
Coralina je povikala njegovo ime, iskočila iz zaklona, pritrčala mu i povukla ga natrag kad su joj još dva metka prozujala pokraj uha i zabila se u prastari zid. U zraku se kovitlala prašina i usitnjen kamen.
Jupiter nije izustio ni riječ. Tek kad ga je Coralina povukla uza stube, pokraj Pascalea, iza zavoja stubišne osovine, shvatio je da ga je Trojan ustrijelio. Do toga trenutka bol nije bila tako strašna jer se nalazio u šoku, ali sad ga je silno zaboljelo.
Trojan je pošao za njima. Morao je načiniti golem napor da bi mu to uspjelo. Međutim, u sebi je bio toliko usredotočen na Dedalovu kuću, imao je tako čvrstu i nepokolebivu volju da je prve stube savladao ne osjetivši gotovo ništa.
– Ne brojite moje pucnjeve – rekao je. – Džepovi su mu puni streljiva. Vjerujete li da ne bih obavio nikakve pripreme za preoblikovanje svijeta? Sad sam skoro na cilju, znate li?
– Samo ste iskoristili sljedbenike – povikala je Coralina na njega, sa strahom pogledavajući nepomičnoga Pascalea i Jupitera. Morala je sići dolje. A mogla je povesti samo jednoga od njih. – Stavi ruku na moje rame – prošaputala je Jupiteru. – Pomoći ću ti.
– Ne možemo... dolje – odgovorio je promuklim glasom.
– Trojan će nas ubiti ako nas stigne.
Iz dubine se ponovno čulo stravično puhanje, koje je, čini se, ovaj put dolazilo iz blizine. Ipak je ono još uvijek bilo nestvarno u odnosu na ono što je dolazilo odozgo: luđak s oružjem.
– Iskoristio? – povikao je profesor. – Kako hoćete, naravno. Estacadu je uvijek bilo važno da čuva vrata. Ni u snu ih nije pomišljao otvoriti. Ali, ja želim biti prisutan kad Dedalov duh bude grad preoblikovao u nešto novo, u nešto bolje, nešto veličanstveno! Grad i cijeli svijet!
Dok se Jupiter oslanjao na Coralinu, silazeći zavojitim stubištem, slobodnom je rukom potražio ranu i napipao krv na nozi. Prostrijelna rana.
– Kad budemo imali veću prednost, povezat ću ti ranu – prošaputala je Coralina. Neprestano je napeto osluškivala u svim smjerovima. Malo ju je umirilo što nije čula još koji pucanj; očito je Trojan mislio kako je Pascale mrtav.
Coralina je lijevom rukom držala Jupitera, a u desnoj je nosila svjetiljku i pokušavala se istodobno oslanjati na stubišnu osovinu. Pritom je neprestano svijetlila preko ograde. Pascaleove su joj riječi plamtjele u mozgu poput znaka za upozorenje. Bez svjetla. Svjetlo ga mami.
– Ne možete zamisliti kako je to – povikao je Trojan odozgo. – Cijeloga života čovjek gleda Michelangelova i Berninijeva djela, svakoga dana suočava se s nečim novim u njihovu geniju, a sam ne smije ništa stvoriti. Samo poboljšati, popraviti, ali nikad načiniti ništa novo! Imao sam planove, prekrasne planove, ali me nitko nije slušao.
Načinio je kratku stanku, potom nastavio: – Prve građevine koje je podigao čovjek, bile su labirinti. Stari spiljski crteži puni su toga. Labirintiziranje, koje polazi od Dedalove kuće, postat će izvor nove arhitekture. Iz kaosa će nastati nešto novo, nešto potpuno drukčije! Vrata moraju ostati otvorena, i što god da se nalazi ovdje dolje, mora pobjeći... Zamislite – svijet kao jedan jedini neizmjeran labirint! Inficiranje je već započelo. Sve ovo ovdje, vi, ja, naša povijest, možda je već dio labirinta. Je li ovo još stvarnost?
Iz mraka je dolazila rika, uz manju jeku, iz veće blizine. A onda su čuli šuštanje, kao da nešto lebdi prema gore na snažnim krilima, nevidljivo u tami.
– Ugasi svjetlo – rekao je Jupiter.
– Bez svjetla ne vidimo ništa...
– Ugasi ga! brzo!
Coralina se pitala je li mu ranjavanje pomutilo razum, ali sad je i sama čula šuštanje i riku i...
U tmini ponora odjeknuo je kriješteći smijeh.
Coralina je prvo pomislila da je to Trojan.
No, smijeh se ponovio i ovaj put je trajao nešto dulje. Nije se mogao usporediti ni sa kakvim glasom koji je Coralina do tada čula. Stresla se od hladnoće. Jupiter se čvrsto uhvatio za njezinu ruku.
– Svjetlo – prošaputao je. – Ugasi prokletu svjetiljku!
Palcem je isključila svjetiljku. Svjetlo se ugasilo. U trenutku su utonuli u mrkli mrak. Coralina je osjetila kako joj Jupiter stavlja prst na usne što je značilo da više ne smije govoriti. Ukočeni i bez riječi stajali su, leđima naslonjeni na vlažnu i hladnu stubišnu osovinu – i čekali.
U Dedalovoj kući nije bilo potpuno mračno.
Između njih nazirao se slabi sjaj. U prvom su trenutku pomislili kako im se to samo čini, ali onda, kad su shvatili da je doista riječ o svjetlu, više se nisu usudili prići ogradi i pogledati u dubinu.
Smijeh je bio sve bliži, luđačko, histerično kriještanje puno patnje i sreće zbog boli. Kvintesencija delirija starog nekoliko tisućljeća.
Jupiter i Coralina uhvatili su se jedno za drugo, dok se svjetlo uzdizalo gore, velikom brzinom, iz neizmjerne dubine ponora.
I šuštanje se ponovno čulo. Nešto se dizalo ravno gore, obavilo ih i vrebalo na njih – i opet bilo nadglasano životinjskom rikom bika, erupcijom nečovječna bijesa i želje za umorstvom.
Ima tri stvari, pomislio je Jupiter tresući se od straha. Šuštanje, rika i smijeh. Tri šuma, tri bića.
Duh i vatra i bik, prošaputao je Pascale. Zlokobno trojstvo kao vladar crnoga ponora.
Tada se pojavilo još jedno svjetlo, ne dolje, nego iznad njih. Prelazilo je preko ruba stubišta, kao da nešto traži, opipava, popraćeno glasom:
– Znam da su dolje. Ja to znam!
Iako nisu mogli vidjeti Trojana, vidjeli su svjetlo koje je usmjerio u njih. Vidjeli su i ruku koja se dršćući provlačila između kamenih stupova na ogradi, držeći pištolj, usmjeren prema dolje, bez nekog određenog cilja, samo zato što su Jupiter i Coralina morali biti ondje.
Odjeknuo je pucanj, potom još jedan. Trojan je pucao naslijepo u dubinu. Zrna su udarila dva koraka od njihovih stopala, načinivši rupe u kamenu.
Coralina je povukla Jupitera prema dolje za pola okretaja i zaklonila se između stubišne osovine. Trojan vjerojatno više nije imao snage, kad se upustio u taj očajnički korak. On je bio star čovjek, bolestan i slab.
Još jedan pucanj.
Na sigurnom samo u mraku... i bez riječi.
Coralina i Jupiter su čučnuli, stisnuli se jedno uz drugo, uvukli glave, sakrili se iza stubišne osovine.
Ne od Trojana.
Svjetlo koje je dolazilo iz dubine postalo je otvorenije, žuto i crveno i narančasto. Vatra! Nešto je dolazilo iz dubine, u plamenu, okruženo aureolom uzavrele žege, dovoljno vruće da u trenutku ugrije kamene stube.
Potom su začuli Trojanov krik.
Krik je na nekoliko trenutaka čak nadjačao bikovu riku. Na njih se spustilo zvono smrada. Smrdjelo je po spaljenom mesu i kosi, a starčevi krici još nisu prestajali, orili su se puni smrtnoga straha.
Svjetlost plamena postigla je najveću jačinu, doprla do Coraline i Jupitera, točno s druge strane stubišne osovine. Širina kamenoga stupa skrivala ih je od onoga što se nalazilo s druge strane, štitila ih je od njegova pogleda i od vrućine.
No, Jupiter se u posljednjem trenutku nije mogao više suzdržati, više nije obraćao pozornost na bol ni na Coralinu koja ga je htjela zadržati. Pogledao je iza stupa i vidio nekakav vatreni križ – možda je to bio čovjek koji je gorio raširenih ruku, raširenih krila – a s njim u trzavom plesu od žari i raspalog mesa starčeva tijela, Trojanov leš, kojega je odnosio sa sobom u ponor.
Svjetlo je blijedjelo sve dok ponovno nije zavladala tama.
Duh i vatra...
Otac i sin.
Jupitereove su se misli vrtjele u kolu bola i zaprepaštenja. Što ako su se bogovi držali dogovora s Dedalom? Ako su mu doista vratili sina, živoga i u vječnom plamenu, osuđenog na tisućljetnu patnju, s one strane svake moguće predodžbe o tome?
Nije našao odgovor, pred očima mu je bio samo kaleidoskop nejasnih, snovima sličnih slika i slutnja.
Ponor je konačno progutao vatru i nije ostalo ništa osim mraka. Tama se probijala kroz ogradu, gutala ih, obavijala.
Ali, još ništa nije bilo gotovo.
Bikova rika ponovno se čula, čuo se i topot po stubama koje su podrhtavale. Prašina iz pukotina padala im je na glave, poput fine sive magle od pepela.
– Idemo – prošaputala je Coralina. – Moramo se vratiti.
Jupiter se borio protiv bolova. Više nije imao snage u prostrijeljenoj nozi, više ju je vukao nego što se oslanjao na nju.
Zajedno su se po mrklome mraku penjali stubama. Ono što je išlo za njima, ričući i udarajući nogama, moralo je biti nekoliko puta brže od njih, ali oni su ipak još imali znatnu prednost.
Kratak, snažan udar vjetra pogodio ih je u lice. Ukočili su se.
Krila, pomislio je Jupiter. Nevidljiva krila u mraku.
Krila duha koji ih je promatrao, ali ih nije dirao. Samo je gledao, možda se nadao kako će uhvatiti njih ili zvijer koja ih je pratila.
Nije bilo vremena za oklijevanje. Nije bilo vremena za razmišljanje.
Dalje. Prema gore.
Nisu mogli vidjeti stube pod nogama i neprestano se netko od njih spoticao dovodeći u opasnost onoga drugoga. Međutim, Coralina je razvila snagu i spretnost za dvoje, povukla bi ga prema sebi kad bi mu se i zdrava noga počela kočiti ili kad su mu se od bolova počele priviđati stvari kojih uopće nije bilo.
Tračak svjetlosti probio se iz beskrajne noći. Ugledali su nejasne obrise vrata kosturnice.
Iza sebe su još čuli riku. Sad su osjetili i nekakv smrad, životinjski smrad, vruć i sparan i odvratan, kao da dolazi iz kaveza divlje zvijeri.
– On dolazi! – izustio je Jupiter dok su se penjali posljednjim stubama.
Coralina je isključila razum, mudrost, strah. Gledala je samo naprijed, prema nadzemnome svijetu, prema spasu. – Vrata su... postala uža.
Više nije imao zraka. Probadalo ga je u prsima. Imao je grčeve u listovima.
I ponovno RIKA...
Pascale više nije bio ondje jer bi se inači spotaknuli o njega.
Jupiter je shvatio zašto su vrata postala uža. Pascale i Dorian, koji je krvario, bili su s druge strane i posljednjim snagama gurali vrata.
– Pascale! – povikao je što je glasnije mogao. Bio je to samo slab vapaj. – Doriane... čekajte!
Bacili su se na vrata i prošli kroz njih. Jupiter je ramenom okrznuo kamen, tkanina se poderala. Coralina se spotaknula, pala, on je preletio preko nje, vrišteći od bolova.
Rika – a s njom i vjerojatnost da tu ima nečega, da dolazi nekakav oblik, pola čovjek, pola...
Vrata su se zatvorila.
Coralina je skočila, bacila se ramenima na kamen, jauknula od bola.
I okrenula ključ.
Čulo se nešto poput grmljavine kad je s druge strane nešto udarilo u vrata. Podzemna se soba zatresla u temeljima, zasipala ih je kiša usitnjena kamenja i prašine. Ali vrata nisu popustila. Prigušena rika svjedočila je o nesmanjenom bijesu njihova progonitelja, a zidovi su se još jednom zatresli. Uzalud.
I još jednom rika – potom tišina.
Jupiter je gledao oko sebe kao kroz nekakav veo, nije vidio ništa osim obrisa, ali je čuo opatov tihi glas, kojim je molio Coralinu da se pobrine za Pascalea.
– Potreban vam je liječnik – odgovorila je bez daha.
Dorian se nije obazirao na to. – Idite gore. Razbijte... srednju lubanju. Možda će to biti dovoljno... za nekoliko... naraštaja.
Šuštanje, potom: – Doriane?
Coralina se gušila u suzama. – Doriane, prokletstvo!
Jupiter je osjetio kako ga netko hvata za rame. – Odnijet ću te gore – tiho mu je šapnula na uho. – Dorian je mrtav.
– A... Pascale?
– Donijet ću ga poslije.
– Ne želim da... sama... ponovno ideš dolje.
Njegov je prosvjed bio tih i bez snage. Znao je da nije imala drugoga izbora, ako je htjela spasiti redovnika.
Poslije dodatnoga napora, poslije novih bolova, ugledao je svjetlost u kosturnici, vidio je zidove od kostiju i beživotno tijelo u lokvi krvi – bio je to redovnik koji je opata i njih pustio unutra. Trojan je ubio i njega.
Jupiter je i dalje ležao na podu, s obrazom na ledenoj nadgrobnoj ploči. S velikim se naporom prevrnuo na drugu stranu i nakon nekog vremena ugledao Coralinu kako se s Pascaleom pod rukom provlači kroz prolaz u zidu, kako polaže redovnika pokraj njega i potom okreće kotač u podu, uzdišući i plačući, sve dok se zid nije vratio na svoje mjesto i zatvorio tajni prolaz.
Kad se okrenula prema žrtveniku od kostiju, Jupiter se već dovukao do tamo. Rukama je okrenuo srednju lubanju nakon čega se ploča na podu kapelice pokrenula i prekrila čelični kotač.
Potom je svom snagom zamahnuo rukom i udario kamenu lubanju, čuo kako puca, udario još jednom, potom još jednom, slabije, a onda mu je Coralina prišla, pomilovala ga po licu hladnom rukom i spustila usne na njegovo uho.
Šaputala je. Disala. Šaputala.



17 Re: Kai Meyer - ''Dedalova kuća'' taj Ned Jan 29, 2012 9:53 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Pogovor


Iz sjene kolonada izašli su na Petrov trg.
Stotine turista napučilo je prostrani trg, pojedinačno i u skupinama nalik na grozdove, s fotoaparatima, videokamerama i otrcanim planovima grada. Vodiči su unatoč lijepom vremenu nosili kišobrane kako bi članove svoje skupine držali na okupu. Tuce tamnoputih hodočasnika u širokim bijelim ogrtačima prepriječilo im put, krečući se prema crkvi Svetoga Petra, gdje su muškarci u crnim odijelima, sunčanim naočalama i s radioodašiljačima pozorno promatrali posjetitelje u potrazi za atentatorima.
Jupiter se već imao prilike diviti ljepoti toga trga, poznavao ga je sa slika. Kad je prvi put bio u Rimu – više nije znao prije koliko godina je to bilo – nije mogao dočekati da dođe ovamo i promatra mnoštvo ljudi, uhvaćenih u vremenski mjehur, u čudnu mješavinu trgovine i divljenja punog poštovanja.
Između visokih kolonada osjećali su se zaštićeno, unatoč tome što je sve bilo otvoreno. Ali sad, dok su prelazili preko golema trga, vratio im se stari strah, osjećaj da ih netko promatra. Čak im se povratila i neizmjerna iscrpljenost bez obzira na to što su prošla već tri dana od njihova povratka iz podzemlja, tri dana provedenih u spavanju i razgovoru.
Razgovor, spavanje, razgovor, spavanje.
Visoki obelisk na sredini Petrova trga dominirao je komešanjem ljudi kao i prije mnogo stoljeća. Caligula ga je dao donijeti u Rim, kao ukras za svoj cirkus u podnožju vatikanskog brežuljka. U metalnoj kugli na vrhu obeliska pohranjeno je srce Julija Cezara, kako kaže legenda, možda probodeno oštricama izdajica. Pogansko srce u središtu katoličanstva. Na kuglu su stavili križ, kao posljednju riječ u prastaroj borbi religija.
Estacado ih je čekao pod obeliskom. U bijelom ljetnom odijelu i sa staromodnim štapom za šetnju izgledao je kao dandy iz devetnaestoga stoljeća. Hladno vrijeme nije mu smetalo. Bio je sam, kao što su se dogovorili.
– Htio bih vam poželjeti sve najbolje – rekao je kad su mu prišli. Jupiter je prebacio težinu tijela na zdravu nogu. Liječnici u bolnici objasnili su mu da će se još nekoliko tjedana morati oslanjati na štaku. Rana je ozlijedila samo mišiće, imao je sreću.
– I htio bih vam se zahvaliti – nastavio je Estacado. – Nadam se da to ne zvuči previše podrugljivo.
– Na čemu? – hladno je upitala Coralina. – Zato što smo vam rekli gdje se nalazi drugi ulaz?
– Ponajprije zato što mogu imati povjerenja u vas. Von Thaden i nekoliko drugih sljedbenika nisu ni danas sretni što sam vas pustio. Pogotovo zato što još uvijek nitko ne zna gdje se nalazi ploča.
Prodorno ih je promatrao. – Ali, mi imamo drugi ulaz, i to je najvažnije. Zajedno s kapucinima pobrinut ćemo se da on ostane zauvijek zatvoren.
– A Trojan?
– Ako je točno što ste rekli, ne moramo više biti zabrinuti za njega.
– On vas je podržavao. Vjerojatno ste ga dobro poznavali.
Estacado je šutio trenutak, potom je lagano odmahnuo glavom. – Ne tako dobro kako sam mislio. Nitko od nas nije znao što on namjerava učiniti.
Jupiter i Coralina nakratko su se pogledali.
– Sad više nije važno govorite li nam istinu ili ne, nije li tako?
Jupiter je pogledao prema izlazu s trga. Ondje je čekao taksi. – Zbog čega ste se htjeli sastati s nama? Samo da biste nam zahvalili?
– Da bih vas upozorio. Na von Thadena. Landinijeva mu se smrt nije svidjela.
– Landini ga je prevario. Zapravo je cijelo vrijeme radio za Trojana.
– Kardinal je bijesan – rekao je Estacado. – Na Landinija, na sebe sama – a ponajprije na vas. Ja mogu spriječiti da pošalje potjere za vama. No, ne biste se trebali vratiti u Rim.
Jupiter je posljednji put pogledao trg. – Nemojte brinuti za nas.
Španjolac je posegnuo u džep odijela i izvadio nekakav omot. – Ovo je za vas.
Coralina ga je uzela. Pogledala je unutra i prezrivo iskrivila lice. – Novac?
– Trebat će vam. Da sam na vašem mjestu, nekoliko mjeseci ne bih koristio kreditnu karticu. Sigurno želite kupiti karte za put, novu odjeću.
Rukom je pokazao na Jupiterovu nogavicu, ispod koje su se nazirali zavoji. – Uzeo sam si slobodu i podmirio liječnički račun.
Coralina je neko vrijeme oklijevala, a onda spremila omot, ne zahvalivši Estacadu. Nemojte misliti da ste time kupili našu šutnju.
– Nemam ništa od toga što bih vas uvrijedio – odgovorio je Estacado. – Vjerujem u vaš razum. Održat ćete obećanje.
Jedan trenutak izgledalo je kao da im želi pružiti ruku na rastanku. No, onda je primijetio Coralinin neprijateljski pogled i odustao.
– Mnogo sreće – rekao je kratko i otišao, u sjeni obeliska koja je nalikovala ispruženom kažiprstu, prema vratima crkve.
Konačno osjećaj da je gotovo.
Korak preko odredišne crte, pogled unatrag, prvi slobodan udisaj.
A pred njima – grob.
Jupiter i Coralina stajali su ispod jedne bukve i promatrali svježe nabacanu hrpu zemlje. Još nije bilo nadgrobnoga spomenika, samo drveni križ s običnim natpisom.
Miwaka Akada.
Coralina je potražila Jupiterovu ruku. Čvrsto ju je uhvatio prstima. Nisu izgovorili ni riječ otkako su ušli na groblje. Samo šutnja, koja je bila dvostruko vrijedna jer su oboje znali što se događa u onom drugom.
Na grobu je bilo samo nekoliko cvjetova, nikakvih vijenaca. Jupiter se sagnuo s naporom, oslonivši se na štaku, i stavio kiticu cvijeća na svježu zemlju. Kratko se zadržao u tom položaju, ne puštajući Coralininu ruku, sjetio se Miwina lica, događaja u Ivanovu tornju, sjaja u njezinim očima, potom mutnoga vela, zamagljenog, krvavog...
– Sve u redu? – tiho je upitala Coralina.
– Da – rekao je i onda ponovio glasnije, odlučnije: – Da.
Dala mu je vremena da se oprosti. Toliko vremena koliko je htio. – Ako želiš na trenutak ostati sam – počela je, ali je on odmahnuo glavom.
– Dobro je.
Ponovno se uspravio i obujmio je oko struka. Htio joj je nešto reći kad je na grob pala neka nova sjenka.
Kad su se okrenuli, iza njih je stajala sestra Diana, opatica samostana Mater Ecclesiae. Ustručavala se otići s njima do groba. Radije je ostala čekati na ulazu u groblje, rekla je. Međutim, sad se sagnula, pokupila cvijeće koje je ležalo pokraj groba i stavila ga uz Jupiterovo.
– Hvala – rekao je – što ste se pobrinuli za sve.
– Naša je dužnost brinuti se i za mrtve – tiho je odgovorila – ne samo za žive.
– Ploča – započeo je, ali ga je časna sestra prekinula. – Nalazi se u lijesu gospođice Akada, kao što ste željeli. Nitko više neće doći do nje.
Kako nisu ništa odgovorili, ona je podigla glavu i pogledala Coralinu u lice. – A ključ?
– U Tiberu je. Ondje gdje je mulj najdublji.
Diana je uzdahnula s velikim olakšanjem.
Jupiter je ponovno pogledao smeđi zemljani brežuljak i križ. – Umrla je ni zbog čega. Uzalud.
– Spasila vam je život – usprotivila mu se časna sestra.
Jupiter je skrenuo pogled s groba. Bilo mu je teško reći nešto, nešto čak i približno ispravno.
– Kad odlazite iz Rima? – upitala je Diana.
– Još danas.
Vjetar je zapuhao nad grobljem, osjetno hladan i oštar. Coralina se još jače privila uz Jupitera.
Časna sestra se rukovala s njima i potom ih promatrala dok su odlazili, Jupitera kako hrama, nenavikao na štaku.
– Još jedno pitanje! – povikala je za njima.
Zastali su i okrenuli se.
– Je li vam žao?
– Što?
– Je li vam žao što niste vidjeli ono? – upitala je časna sestra. – Kraj stubišta.
Jupiter je malo promislio, a potom rekao: – Pascale ga je vidio. Mislim da je to dovoljno.
Časna sestra je pogledala u daljinu. – Nikad se neće znati je li halucinirao ili je govorio istinu.
– Ne – rekla je Coralina.
– Ne? – upitala je Diana.
– Nije mi žao. To ste htjeli znati.
Časna sestra se blago osmijehnula. – Želim vam udoban let. I mnogo zdravlja.
Coralina je podigla ruku u znak pozdrava i odvela Jupitera na ulicu.
Kad su otišli, Diana je sklopila ruke. Iznad groba izgovorila je molitvu i načinila znak križa.
Vjetar je zapuhao na cvijeće, otrgnuo laticu i odnio je na drveni križ, točno pokraj Miwina imena. Ondje je ostao kao prikovan.
Časna sestra se okrenula i polako pošla prema izlazu.



Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu