XIII
ŽIKA, MILISAV, JOSA
ŽIKA: Pa onda? (zvoni)
MILISAV: Ja i gospodin Vića uđemo sami.
JOSA (javlja se na vratima).
ŽIKA: Ne pušćaj više nikog!
JOSA (povlači se).
MILISAV: Steglo nam se srce, znaš već kako je, i jednako šapćemo i dogovaramo se. Ja predlažem da ponesemo jedan džak pa da ujedanput upadnemo u sobu i da mu nabijemo džak na glavu. Gospodin Vića predlaže da napunimo šake alevom paprikom, da upadnemo u sobu pa da mu saspemo alevu papriku u oči. Taman se mi tako dogovaramo, a dođe sobarica pa kaže: "More, ne bojte se, pitom čovek kao jagnje. Jutros sam ga, veli pomilovala za podvaljak, pa mek kao rukavica i miriše sav na parfim!" Al', opet, mi kao vrtimo glavom, jer može čovek imati kožu meku kao rukavica, i mirisati na parfim, pa opet da ima revolver u džepu. Onda nama kaže sobarica: "Ja ću da kidišem na njega!" Ima, znaš, hrabrih sobarica, pa smeju tako da kidišu na čoveka. Kucne ona na vrata, a otud odgovara onaj kao golub: "Slobodno!" Nama zaigra srce...
ŽIKA:... I siđe u pantalone!
MILISAV: Siđe bome! Nije da kažeš da me je strah al'... opet znaš, nisam rad da poginem. Ja sam, vidiš, kadar da nasrnem golim grudima na čitav bataljon neprijatelja - ali kad ima gde da se zaklonim da ne može da me pogodi. Nije što je mene strah da me on pogodi, nego samo zato što nisam rad da poginem!
ŽIKA: Pa koje prvi ušao?
MILISAV: Sobarica.
ŽIKA: A onaj?
XIV
VIĆA, PREĐAŠNJI
MILISAV: Ah, eto gospodin-Viće, pa nek ti on kaže.
VIĆA: Šta to?
MILISAV: Pričam gospodin-Žiki kako se kapetan jutros prepao.
VIĆA: Kukavica! Eto, molim vas, ljudi, pala mu u ruke jedna krupna stvar, mogli bi najmanje petnaest njih da pohapsimo, a on ne sme. A gde je on, boga vam?
ŽIKA: Otišao da pošlje depešu ministru.
VIĆA: Pa što, brate, nije čekao ja da mu je konceptiram? Ko zna šta će on sve napisati?
MILISAV: Nije, more, toliko zbog depeše, otišao je da se ukloni dok mi izvršimo saslušanje nad onim.
VIĆA: Kako, zar neće on prisustvovati?
ŽIKA: Neće. Veli, može onaj imati bombu, pa - bum! A on, što kaže gospodin Milisav, ne bi rad bio da pogine. Nego je kazao da počneš ti isleđenje i bez njega.
VIĆA: Vala i ne treba mi, i volim sam da rukovodim celu stvar. Daj mi, boga ti, gospodine Milisave, one spise nađene kod optuženog.
MILISAV (dajući mu): A, kaže kapetan, treba i dva građanina, prisutnika...
VIĆA: Jes', bome. Šta velite, koga da uzmemo?
ŽIKA: Jednog imam ovde, a drugoga... jes' boga mi, imam i drugoga, juče sam uhapsio Spasu mehandžiju.
VIĆA: Pa zar iz apse?
ŽIKA: A što, brate, ako je i u apsi, on je opet građanin. A nije da kažeš da je za neki zločin, nego proturao lažne dinare. Nije ih on kovao, nego samo proturao, a to, brate, i ja, kad mi se nađe u džepu, gledam da proguram. Pa i sam, gospodin kapetan, kad naiđe na olovni groš, odvoji, veli: ovo je dobro za tas kad idem u crkvu.
VIĆA: 'Ajd', daj mi te tvoje građane!
ŽIKA (zvoni).
JOSA (na vratima).
ŽIKA: Nek uđe gazda Miladin i kaži apsandžiji da mi dovede Spasu mehandžiju.
JOSA (povuče se).
VIĆA (Milisavu): Hoćeš ti, boga ti, gospodin-Milisave, da vodiš zapisnik? Poverljivo je, i posle taj zapisnik ide ministru.
MILISAV: Ja ću, razume se!
XV
PREĐAŠNJI, MILADIN, ZATIM SPASA
MILADIN (ulazi, prilazi gospodin-Žiki i počinje svoje kazivanje): Pa taj Josif iz Trbušnice uvraća tako češće kao čovek u moj dućan...
ŽIKA (ščepa divit): Čuješ, ako mi još jedanput pomeneš tog Josifa iz Trbušnice, ja ću te divitom u glavu!
MILADIN: Pa ja kao mislim...
ŽIKA: Ama, šta imaš da misliš? Pozvao sam te ovde da budeš građanin, a kad si građanin, onda nema šta da misliš!
VIĆA: Boga ti, gospodin-Žiko, da mi ustupiš tvoje mesto.
ŽIKA: Hoću! (diže se) Evo, sedi!
SPASA (ulazi).
ŽIKA: A, eto ga, to je taj građanin iz apse.
SPASA: Ni zašta, boga mi, gospodin-Žiko, ni zašta.
ŽIKA: Znam, de, verujem ja tebi, a ono što si proturao lažne dinare, to je onako, više šale radi.
SPASA: U brzini, gospodin-Žiko, znaš kako je, u brzini!
ŽIKA: Pa jes', što kažeš, u brzini. U brzini ga primiš, u brzini ga i daš!
SPASA: Jes'!
ŽIKA: Znam, de! Nego, ne valja mu samo što smo ti u fioci našli sto i nekoliko lažnih dinara.
SPASA: Pa nabralo se. Od dana na dan pa se nabralo. Dođe mušterija, traži oku vina...
ŽIKA: A ti njemu oku rđavog vina, a on tebi rđav dinar.
SPASA: Jes', gospodin-Žiko, tako je kako ti kažeš.
ŽIKA: Ništa, ništa, za ovaj put će da te prođe. Treba mi, znaš, ovde jedan građanin koji nije osuđivan, a kako je u ovoj varoši teško naći građanina koji nije osuđivan, to još ako i tebe osudim... 'Ajde, neka ti prođe zasad, samo da promeniš vino, ono vino ti ne valja.
SPASA: Promeniću, gospodin-Žiko, Izvol'te prekosutra, drugo vino ću otvoriti.
ŽIKA: E sad, hajde tamo kod gospodin-Viće.
VIĆA (koji je dotle razgledao akta): Je l' vi znate zašto ste ovde?
MILADIN, SPASA (u jedan glas): Ne znamo, gospodin-Vićo!
VIĆA: Imam da saslušam jednog vrlo velikog političkog krivca, pa po zakonu treba da su prisutna dva građanina. (zvoni Josi koji se pojavi) Donesi iz praktikantske sobe dve stolice. (Josa ode u praktikantsku sobu)
SPASA: Ako, da postojimo, gospodin-Vićo!
VIĆA: Ne biva, nije to za malo. Ima tu sat i više posla. (Josa je doneo i namestio stolice)
MILADIN (sedajući rikne i ripne, prihvatajući se rukom za zadnjicu).
ŽIKA: Šta je more?
MILADIN: Nabodo se, gospodine, uh, grdno se nabodo'!
ŽIKA: Ako, de, ako! Pa dabome, kad ona stoka Josa uzme Tasinu stolicu. (zagleda stolicu i uzima nešto) Gle, molim te, metli mu iglu.
MILADIN: Uh, zasvrbe me, do srca me zasvrbe!
ŽIKA: Eh, pa i ti! Nije ti valjda s te strane oko. Šala, brate. Znaš kako je: činovnici se šale između sebe, a ti opet... Sedi, sedi sad slobodno!
MILADIN (seda s nepoverenjem).
VIĆA: Jesi l' previo tabak, gospodine Milisave? Napiši mu tamo "rađeno" i upiši imena prisutnika. (zvoni, Josi koji se javlja na vratima) Dovedi mi onoga gospodina iz apse.
JOSA: Koga?
VIĆA: Onoga de, jutrošnjega. Kao da su ti pune apsane gospode, pa ne znaš koga?
JOSA: A jes'! (ode)
VIĆA (Milisavu): Jesi li napisao zaglavlje?
MILISAV: Jesam!
VIĆA: Upisao si i ove?
MILISAV: Jesam!
VIĆA (građanima): Slušajte vi, bre! Da ne pričate po čaršiji što ovde čujete i vidite, jer je ovo državna tajna. Jednu reč ako lanete, isprebijaću vas kao mačke, u ime države.
MILADIN, SPASA (jednoglasno): Jok! Kako? Molim te!
VIĆA: Upamtite samo što vam kažem!
XVI
ĐOKA, PREĐAŠNJI
VIĆA (pri ulasku Đokinom opšti pokret, Vića se iskašljuje i počinje strogo): Priđi bliže!
ĐOKA (mlad, ulizan, udešen, prilazi preplašeno): Molim lepo!
VIĆA: Kako ti je ime i prezime?
ĐOKA: Đorđe Ristić.
VIĆA: Odakle si rodom?
ĐOKA: Iz Pančeva.
VIĆA: Pišeš li, gospodine Milisave?
MILISAV: Pišem, pišem!
VIĆA: Kakvo ti je zanimanje?
ĐOKA: Apotekarski pomoćnik.
VIĆA (bajagi u tome nazire nešto): Aha, dakle, apotekarski pomoćnik? Zapiši mu tako, gospodine Milisave, kako on kaže, pa ćemo videti već. (Đoki) A koliko ti je godina?
ĐOKA: Dvadeset i šest.
VIĆA: Piši! Jesi li bio koji put osuđivan?...
ĐOKA: Nisam.
VIĆA: Čekaj, ne prekidaj! Jesi li bilokojiput osuđivan i zašto ?
ĐOKA: Nisam!
VIĆA: (Milisavu): Zapiši, gospodine Milisave! (Đoki) A znaš li zašto si uhapšen?
ĐOKA: Ne znam!
VIĆA: A možeš li ti meni kazati, zašto si uopšte i kojim poslom došao u ovu varoš?
ĐOKA: Ne mogu... to je tajna!
VIĆA (značajno): Tajna? Aha, tu smo! Tako te hoću! Piši, gospodine Milisave: "Upitan zašto je došao u ovosresku varoš, izjavljuje da je došao po izvesnim tajnim poslovima o kojima vlasti ne smeju znati."
ĐOKA: Nisam to kazao!
VIĆA: Nego kako si kazao? (građanima) Jeli tako kazao?
SPASA, MILADIN (jednoglasno): Tako je gospodin-Vićo!
ĐOKA: Molim vas, ja sam kazao da je to moja tajna.
VIĆA: Pa tvoja, dabome da je tvoja! Ali sad kad smo te ulovili, sad je naša. Piši ti samo gospodine Milisave, kako sam ti kazao.
XVII
KAPETAN, PREĐAŠNJI
KAPETAN (ulazi obazrivo, trgne se kad se sretne sa Đokinim pogledom, pa kad vidi da nema nikakve opasnosti, upadne i ustremi se pravo na Đoku, zastane spazivši ga i posmatra ga): Je l' to taj? A? To si ti, je li, golube moj? Dakle, ti si? A izabrao si ovuda, kroz moj srez, a? E, moj sinko, mali si ti da meni promakneš! Drugačiji pa sa mnom nisu izlazili nakraj, te ti ćeš! Jesi li počeo, gospodin-Vićo?
VIĆA: Jesam!
KAPETAN: Je l' kazao ime, prezime, godine?
VIĆA: Jeste!
KAPETAN (spazivši Miladina i Spasu): A šta će ovi ovde?
MILADIN I SPASA (jednovremeno): Građani, gospodine!
KAPETAN: More, znam ja da su oni građani, nego šta će ovde?
VIĆA: Pa mora, prisutnici.
ŽIKA: Sami ste vi naredili.
KAPETAN (seti se): A jest, bome! A jesi l' ti, gospodine Vićo, kazao ovim građanima da drže jezik za zube?
VIĆA: Rekao sam im!
KAPETAN (građanima): Obesiću vas za jezik, razumete li, ako čujem da ovu državnu tajnu krčmite u čaršiji! (opet gleda Đoku) Dakle ti si to, golube moj, a? (Vići) Priznaje li?
VIĆA: Priznaje!
ĐOKA: Ne priznajem ja ništa!
KAPETAN: Ćut'! Reč da nisi kazao. Gle ti njega! Priznaješ, nego šta! A ako ne priznaješ, ti ćeš priznati, jer ja sam već telegrafisao ministru da si priznao. Ne možeš ti valjda sad menjati navode vlasti. (vadi iz džepa depešu i daje je Vići) Pročitaj mu, gospodine Vićo, kako sam telegrafirao gospodinu ministru da bi se mogao u svojim iskazima držati toga! (Đoki) A ti slušaj, pa tako od reči do reči da mi kažeš na saslušanju!
VIĆA (čita): "Gospodinu Ministru unutrašnjih dela. Beograd. Uloživši nečuven trud i požrtvovanje, uspeo sam uhvatiti lice o kome govori vaš telegram pov. Broj 4742. Prilikom hvatanja izložio sam lično život opasnosti, jer je zlikovac nasrnuo na mene i, tek posle borbe, uspeo sam svladati ga..." (buni se) Ama, gospodine kapetane...
KAPETAN: Pa šta je, brate, ko je bio centar? 'Ajd', koje bio centar?
VIĆA: Znam, al' niste ni bili na licu mesta.
KAPETAN: To nema nikakve veze sa krivicom, bio ja na licu mesta ili ne bio. Glavno je, vlast je bila na licu mesta.
ĐOKA: Al' ja se nisam branio.
KAPETAN: A ti što nisi, brajko! Ko ti je kriv, što se nisi branio! Čitaj, čitaj samo dalje!...
VIĆA (čita): "Iz priznanja okrivljenog izlazi da je on nihilista, u vezi sa najvećim inozemskim revolucionarima... "
ĐOKA: Ja nisam zlikovac, ja nisam ni zašta kriv, ja protestujem!...
KAPETAN: Ćut', kad ti kažem! Gle ti njega, on misli zvao ga neko ovde da govori!
VIĆA (čita) "... pa da mu je namera bila kako dinastiju, tako i celu državu baciti u vazduh. Iz spisa nađenih pri njemu vide se jasno te njegove namere... Molim za dalja uputstva."
KAPETAN (Đoki): Eto, jesi čuo? Pa sad ne možeš ti drukče govoriti no što sam ja već javio ministru! (Milisavu) Jesi l' ta zapisao, gospodin-Milisave, da je priznao sve?
VIĆA: Nisam ga još sve pitao.
KAPETAN: Jesi l' ga pitao šta je po zanimanju?
VIĆA: Apotekarski pomoćnik.
KAPETAN (razočaran): Šta? Apotekarski pomoćnik?
VIĆA: Pa tako on kaže.
KAPETAN: Pa dabome da on tako kaže. On može reći i da je pevac u Crkvi svetoga Marka - al' smo zato mi tu da cenimo njegov iskaz... Apotekarski pomoćnik. Otkud apotekarski pomoćnik može biti revolucionar?! Piši ta njemu, gospodine Milisave, mašinski šloser, ili bivši oficir, ili, ako hoćeš, bivši ruski oficir, ili, ako hoćeš, bivši španski mornar. (Đoki) To si ti, brajko, pogrešio: nego priznaj ljudski i pošteno da si bar mašinski šloser, ako nećeš da priznaš da si bivši ruski oficir ili španski mornar?
ĐOKA: Ja sam apotekarski pomoćnik.
ŽIKA: Pa što, gospodine kapetane, može i to.
KAPETAN: Pa ono, jes' što kažeš, gospodin-Žiko, ti apotekari mešaju otrove, špirituse, bengalske vatre i druge opasne stvari. Al', brate, ne liči mi nekako: apotekarski pomoćnik pa revolucionar. Baš mi nekako ne liči! (Đoki) Pa dobro, 'ajde neka si apotekarski pomoćnik, al' ti priznaješ da si nosio antidinastičke spise?
ĐOKA: Ne priznajem!
KAPETAN: Kako ne priznaješ? A šta je ovo? (Vići) Gde su hartije nađene kod njega?
VIĆA (daje mu) Evo!
KAPETAN: A šta je ovo, a?
ĐOKA: To su moje hartije, uzeli su mi ih iz džepa.
KAPETAN: Tvoje hartije, dabome da su tvoje hartije! Al' to je ono! Ovo te kolje, moj brajko, bolje ti je priznaj sve pošteno.
ĐOKA: Ja ne znam šta da priznam.
KAPETAN: Ako ne znaš, ja ću te već naučiti šta ćeš priznati. (Vići) Jesi l' pregledao ove hartije, gospodine Vićo?
VIĆA: Nisam, gospodine kapetane.
KAPETAN: E, 'ajde, to prvo da svršimo. (dreši paketić koji je vezan kanapom)
ĐOKA: Ja to ne dozvoljavam, to su moje sasvim privatne stvari.
KAPETAN: Gle, gle, privatne stvari. A što hoćeš da baciš državu u vazduh, je l' i to tvoja privatna stvar? Sve ovo mora da se pročita.
ĐOKA: Ali, molim vas...
KAPETAN (ne slušajući ga): Piši ti, gospodine Milisave. (Diktira) "Zatim se prešlo na čitanje spisa i hartija nađenih kod optuženoga u..." (Vići) Gde je držao ovo?
VIĆA: U unutrašnjem džepu od kaputa.
KAPETAN (nastavlja diktiranje): "... nađenih kod optuženoga u naročitom unutrašnjem džepu od kaputa." Jesi l' zapisao? Deder, gospodine Vićo, po redu. (daje mu hartije)
ĐOKA: Ali ja vas lepo molim, gospodine kapetane!
KAPETAN: Nemaš ti mene, brajko, šta da moliš; ni ti mene, ni ja tebe. Zar tebi nije jasno to da si ti u rukama vlasti, a kad je neko u rukama vlasti, on ima da ćuti. Razumeš? Čitaj, gospodine Vićo!
VIĆA (otvorio je prvi listić hartije): Ovo je neki račun, šta li?
KAPETAN: Čitaj ti samo!
ĐOKA: Ali, zaboga!...
KAPETAN (Đoki): Pst! (Vići) Čitaj!
VIĆA (čita): "Veš dat baba-Sari na pranje."
ĐOKA: Eto, vidite!
KAPETAN (Vići): Ama, čitaj kad ti kažem! Ko zna šta se tu krije, jer ti revolucionari imaju tako neke šifre, pa jedno pišu a ono mu drugo znači. Gospodin-Žiko, molim te obrati i ti pažnju.
VIĆA (čita): "Dvanaest marama za nos".
KAPETAN: Hm! Hm! "Dvanaest marama za nos." Kobajagi! (Đoki) 'Ajde, reci ti nama pošteno, šta si time hteo reći?
ĐOKA: To što piše.
KAPETAN: Čitaj, gospodin-Vićo, dalje!
VIĆA: "Šest košulja, tri peškira, četiri para gaća."
KAPETAN: Hm! Hm! "Šest košulja, tri peškira, četiri para gaća." Zar mu to ne dođe gospodin-Žiko, kao neki raspored vojnih jedinica? A?
VIĆA: "Dve jeterke."
KAPETAN: Dve jeterke, a! I to mi kao nešto sumnjivo dođe. Dve jeterke. (Đoki) Deder ti, mladiću, reci iskreno, šta si mislio pod tim "dve jeterke"?
ĐOKA: To što piše!
KAPETAN: Slušaj, mladiću, da ti dam jedan sasvim roditeljski savet. Tebi, vidiš, za ovu tvoju krivicu ne gine kuršum u čelo, pa priznavao ti ili ne priznavao. E, pa onda, što ne bi lepo sve priznao, jer kad bi priznao, ti bi imao jednu olakšavnu okolnost za sebe. Ne kažem da bi ti ta olakšavna okolnost pomogla da te ne vežu za kolac, al' opet, odužuješ se nekako svojoj savesti. I kad te vežu za kolac, ti možeš mirne duše sam sebi reći: "Ginem, al' imam jednu olakšavnu okolnost!" Veruj mi i poslušaj me, ja ti ovo govorim kao roditelj, radi tvoje budućnosti, jer ti si još mlad čovek, pa treba da misliš na svoju budućnost.
ĐOKA: Ama, šta vi govorite, gospodine? Kakav kolac, kakav kuršum, nisam ja ništa kriv!
KAPETAN: Dobro, sinko, ja sam pokušao lepim da te privolim, no kad ne pristaješ, kajaćeš se, al' će dockan biti. (Vići) Čitaj dalje!
VIĆA: Nema više na ovoj hartiji. Sad ima ovaj notes.
KAPETAN: Ima li šta u njemu?
VIĆA (zagleda u notes): Prva strana prazna, samo jedan datum napisan. Na drugoj strani neka pesma.
KAPETAN: Aha, pesma! Oružje, krv, revolucija, sloboda... To, to, čitaj, boga ti, Vićo!
ĐOKA: Ja bih vas molio!
KAPETAN: Je l' hoćeš da priznaš?
ĐOKA: Ama, nemam šta da priznam.
KAPETAN: Čitaj!
VIĆA (čita): "Svaki, dušo moja, snosi ljubav razno, Al' men' je bez tebe uvek srce prazno!"
KAPETAN: Cvrc! Pa to, bre, nešto kao iz lire! (Đoki) Imaš li ti, brate, što opasnije? Ovo nije ništa! (Vići) Ima li još?
VIĆA: Ima? (čita) "Ja te volim, dušo, Žarom srca svoga, Ti si meni zvezda Srca mlađanoga!"
KAPETAN: Svirajte mi, tamburaši, jedan, dva! Je l' tako, gospodin-Žiko?
ŽIKA: Pa liči pomalo.
KAPETAN (Đoki): Sram te bilo, i ti si mi revolucionar! Dvanaest marama za nos, peškiri, gaće. Kamo ti puške, bombe, a ne "četiri para gaća". Pa onda, mesto da si napisao kakvu ljudsku proklamaciju da je policiji čisto milo da ti metne bukagije na noge, a ti "Dušo moja, žića mlađanoga, jedan, dva!"... Ima ti još što, gospodine Vićo?
VIĆA: Ima na ovoj strani neki zapis.
KAPETAN: Čitaj!
VIĆA (čita): Protivu zatvora.
KAPETAN: Kako reče?
VIĆA: "Protivu zatvora."
KAPETAN: Aha, aha, tu može još da bude nešto. Naslov je sasvim politički: "Protivu zatvora". Jer ti novi ljudi su zato da se ukine vojska, da se ukine činovništvo, da se ukinu zatvori. Što se tiče vojske, ne razumem se u vojničkim stvarima, ali što se tiče činovništva, kako može da se ukine, pitam ja vas? Ti si zato da se ukine, al' ja, brate, nisam, jer imam trideset i dve godine ukazne službe. Počekaj još osam godina, da napunim godine za punu penziju, pa ukidaj posle. A hoćeš da se ukinu zatvori? Pa dobro, pitam ja tebe (Đoki): gde bih ja tebe od jutros uhapsio da su ukinuti zatvori? 'Ajd', reci mi, gde bih te držao u apsi? (Vići) Deder da ga čujemo, šta kaže protivu zatvora?