IX
JEVREM, JOVICA
JOVICA (s vrata): A ja svratio u dućan, pa kažu momci otišao kući.
JEVREM: Otkud ti?
JOVICA: Otkud? Otud, naišao, naneo me vetar!
JEVREM: Sedi! (odlazi desnim vratima) Danice, deder još jednu kafu.
JOVICA (sedajući): Imam, znaš, neke napoleone, pa rekoh da ih ne dajem iz ruke dok tebe ne pitam za kurs.
JEVREM: More, drugom ti taj kurs, nemoj meni! Bajagi nisi mogao u čaršiji da se priupitaš, nego potegao ovamo da me nađeš, kao da ja svaki dan samo napoleone prevrćem preko ruke. Nego, ako si došao za neki posao, a ti govori!
JOVICA: Pa... pa i za posao. Ti imaš, znaš, neke jareće kože. Jedanput si mi se žalio - ne znaš šta ćeš sa njima. pa, rekoh, ja ću skoro u Beograd...
JEVREM: Ama otkud ti, bre, brate, kože padoše na pamet! Otkad kože bile pa bitisale! Nego ti uvek tako: obilaziš devet sokaka dok stigneš u kuću u koju si pošao. Drugo si ti došao, nisi za kože!
JOVICA: Ništa drugo, nego za kože!
JEVREM: E, pa, deder sad, nemoj da mu kažeš! Pa jesi li ti, bre, pio alvaluk kad sam ih prodao?
JOVICA (kao bajagi doseća se): Pa je l' to za kože bilo?
JEVREM: Nije, nego za drenjine!
JOVICA: Ja smeo s uma.
DANICA: (donosi kafu, ostavlja i odlazi).
JEVREM: More, nisi smeo s uma, nego - znam ja tebe. Ako hoćeš da kupiš konja, a ti prvo počneš razgovor o obručima i buradima.
JOVICA: Pa, znaš kako je, trgovački red koliko da se otpočne razgovor. A... jesi li silazio od jutros u čaršiju?
JEVREM: Jesam.
JOVICA: Pa biće onda i da si čuo što?
JEVREM: A šta ima da se čuje? Ima l' što novo?
JOVICA: Znaš, idem ja jutros čaršijom, a načelnik, pa tek spusti meni ruku na rame...
JEVREM (iznenađeno i surevnjivo): Ama, na čije rame?
JOVICA: Spusti ruku meni na rame.
JEVREM: Ko spusti?
JOVICA: Gospodin načelnik.
JEVREM: Ama i on, koga god sretne, a on mu spusti ruku na rame! Pa šta ti veli?
JOVICA: Veli: "Boga mi, gazda-Jovice, ne stoje dobro stvari!"
JEVREM: Koje stvari?
JOVICA: Pa o politici mi govori čovek.
JEVREM: A što ne stoje dobro?
JOVICA: Veli: "Oni naši u Beogradu kanda ne bi hteli više da im Ilić bude poslanik."
JEVREM (kao bajagi iznenađen): E, boga ti, kako to?
JOVICA: Eto, tako mi kaže čovek od reči do reči.
JEVREM: Ja to, bogme, ne verujem. Što, brate! Ilić je baš čovek na svome mestu.
JOVICA: E, vidiš, onima tamo gore nije na svome mestu!
JEVREM: Pa sad? Šta kaže gospodin načelnik?
JOVICA: Veli, moramo naći drugoga!
JEVREM: Jes', drugoga, kao da ovde rode poslanici na vrbi, pa mi samo da uzberemo.
JOVICA: A kad se čovek zrelo razmisli: zašto kao ne bi mogao i ko drugi?
JEVREM (podozrivo): Mogao bi, ne kažem da ne bi mogao, ama deder kaži ko?
JOVICA (bajagi razmišlja): Mogao bi... Eto, Mita Arsić!
JEVREM: Pa je l' čovek pod stečajem?
JOVICA: A Jova Crvljanin?
JEVREM: Pa je l' ukrao testament i bio u apsu?
JOVICA: A pop Pera?
JEVREM: On jeste. Ako tamo u skupštini treba zinuti, pop ume da zine pa da ga majci olako ne zatvori usta. Ali, brate, odvešće svastiku u Beograd, pa će da nam puca bruka.
JOVICA: To jeste!
JEVREM: Pa posle, brate, u Beogradu ima mnogo muzika, a on, čim čuje muziku mora povesti kolo, pa makar to i o zadušnicama bilo. A to još ovde i biva, ali tamo...
JOVICA: Pa onda, ne znam koga bi?
JEVREM (podozrivo): Ne znam ni ja.
JOVICA: Jer tu treba naći čoveka, ali takvog da mu se ne vuče rep. A gde ti je danas takav? Eto, na primer, mislio sam nešto i na tebe...
JEVREM (prestravi se).
JOVICA: Pa mu znaš dođe nezgodno zbog onog špiritusa.
JEVREM: Kog špiritusa?
JOVICA: Onog, znaš što kažu da si švercovao.
JEVREM (uvređeno): Slušaj ti, ako i kažu za mene da sam švercovao špiritus, ja državu nisam oštetio. Ja sam kaznu pošteno platio, a za mene bar ne kažu da sam liferovao vojsci crknuto meso.
JOVICA: Eto ti sad! Sad pa da počnemo da se vređamo. Nisam ja zato, brate, došao, nego sam došao kao čovek i kao prijatelj da se razgovorimo kao ljudi.
JEVREM: E pa, razgovaraj kao čovek, a nemoj da mi pominješ više špiritus, kad o tome nema više ni akata.
JOVICA: Pa nema dabome, kad ih je pisar za pet banke pojeo.
JEVREM: Ako ih je i pojeo, akta je jeo, a nije crknuto meso. I u drugom svetu može činovnik da pojede akta, ali nigde u svetu nema da vojska jede crknuto meso.
JOVICA (korsem diže se): E, pa da idem ja!
JEVREM: Ama, što da ideš?
JOVICA: Pa kad ti jednako navrćeš na uvredu!
JEVREM: Ama nije ja, nego ti jednako navrćeš na špiritus.
JOVICA: Ostavi, boga ti, to, pa da razgovaramo kao ljudi.
JEVREM: Pa sedi, de!
JOVICA (seda, pa posle izvesne pauze): Vidiš, Jevreme, a znaš i sam, poslovi više ne idu. Razlabavilo se nešto pa ne ide. Okrpiš s jedne strane, a raspara se s druge... Ne ide, pa to ti je...
JEVREM: Jest, stalo!
JOVICA: Stalo, bome, pa mora čovek hteo-ne hteo, da gleda ako može s koje druge strane da se spomogne te da izađe nakraj.
JEVREM: Ne misliš valjda u službu?
JOVICA: Da mi ne da bog!
JEVREM: E, pa šta drugo može?
JOVICA: Znaš, mislim se nešto i velim, ako si mi ti prijatelj, ti i još dva-tri u čaršiji, te ako htednete da me pomognete... Velim, znaš, ovo je sad dobra prilika... Kad bi namestio Ilića ja nešto otišao u Skupštinu.
JEVREM (prenerazi se): Poslanik da budeš?
JOVICA: Pa velim, Jevreme, nisam da kažeš čovek vezan. Umem da se razgovaram, umem da se nađem, imao sam, hvala bogu, posla i sa vlastima, pa znaš, nisam baš ćutao a on da mi zapisuje šta hoće, nego sam i sam govorio. Pa velim... Mogao bi', zašto da ne bi' mogao! A ti znaš mene, nisam od onih koji se neće odužiti. Spomoći ću se i ja, ali odužiću se i prijateljima, znaš kako je kad si poslanik... Pa... (zastane i posmatra Jevrema) Šta veliš ti na to, Jevreme?
JEVREM (ustao je i uznemiren šeta čekajući nestrpljivo da Jovica svrši govor); Pa je l', to si ti došao?
JOVICA: Pa to.
JEVREM: Uha, a počeo od kursa, pa na jareće kože, a svršio sa kandidacijom!
JOVICA: Pa velim...
JEVREM: Jesi li ti o tome govorio sa gospodinom načelnikom?
JOVICA: Nisam!
JEVREM: A jesi li govorio drugom nekom?
JOVICA: Nisam, rekoh prvo da razgovaram s tobom, pa onda...
JEVREM: ... Pa onda nikom više i da ne govoriš! Meni pa nikom više. Vodu da metneš u usta i da ne otvoriš usta više. Da ostaviš meni stvar, i sa načelnikom meni da ostaviš i sa celim svetom meni da ostaviš, a ti da se ne mešaš.
JOVICA (ohrabren): A ti pristaješ?
JEVREM: Kad ti kažem, meni da ostaviš stvar, a ti da se ne mešaš više.
JOVICA: E, velika ti hvala na tome, Jevreme! Rekoh ja: sa Jevremom treba prvo da razgovaram, pa ovaj... i to da ti kažem... Ako ti je počem stalo do toga, a ja pristajem i da podelimo, da me pustiš prvo mene jedno dve godine, koliko znaš da se pomognem, pa posle ti idi, ako hoćeš, u Skupštinu. Evo, ako hoćeš i ugovor da pravimo.
JEVREM (šeretski): Jok, more, što će meni to! Posao mi, hvala bogu, dobro ide, pa što da tražim preko hleba pogače.
JOVICA: Pa jeste, pravo kažeš.
JEVREM: Drugo ti! Posle, što kažeš, ti umeš i da se nađeš, umeš da govoriš...
JOVICA: Jest!
JEVREM: I ako me samo poslušaš.
JOVICA: Šta da te poslušam?
JEVREM: Da odeš odavde pravo u dućan, pa ni luk jeo ni luk mirisao. Nikome ni reči o tome. I ako te pripita ko: šta -misliš, ko, da bude poslanik, a ti da mu kažeš: šta se to mene tiče ja gledam svoja posla, a kog narod hoće taj neka ide! Je l' tako?
JOVICA: Tako je!
JEVREM: I tako ćeš da radiš?
JOVICA (dižući se): Pa tako, kad ti kažeš da je tako bolje.
JEVREM: A za dalje je moja briga. Ti samo nakrivi kapu pa čekaj mandat!
JOVICA (polazeći): Pa ja, pravo da ti kažem, u tebe sam se i nadao.
JEVREM (ispraćajući ga): I ne treba ti drugi!
JOVICA: E, pa hvala ti, Jevreme! (odlazi)
JEVREM (za njim): Pravo u dućan i nikom ni reči!
H
JEVREM, MLADEN
JEVREM (vraća se nervozno uzbuđeno i ide pravo ka levim vratima): Mladene! (pauza) Pavka, pošlji mi, boga ti Mladena. (stade nasred sobe i duboko se zamisli)
MLADEN: Zvao si me gazda?
JEVREM: Idi preko, znaš onoga gospodina Sretu!
MLADEN. A znam!
JEVREM: Ako nije tu preko, a on je u "Nacionalu", idi pa mu kaži: zamolio te gazda Jevrem da dođeš časom na jednu kafu. Jesi li razumeo?
MLADEN: Jesam! (ode)
XI
JEVREM, PAVKA
PAVKA (dolazi zdesna): Slušaj, Jevreme, vidim ide preko pijace gospa Marina, izvesno će ovamo.
JEVREM: Pa neka dođe.
PAVKA: Ama htela sam baš da ti kažem: ne znam da li si ti namirisao zašto ona u poslednje vreme dolazi tako često k nama?
JEVREM: Eto ti sad! Šta ja imam tu da namirišem?
PAVKA: Pa nemaš šta, dabome, kad si zavukao nos u politiku.
JEVREM: To da mi ne kažeš drugi put. Gde ja zavlačim nos neka ga zavlačim. Ja znam šta radim!
PAVKA: Eto, ne može s tobom ni da se razgovara o porodičnim stvarima, kad ti odmah... ne znam ni šta sam počela da govorim.
JEVREM: Pa to: da li sam štogod namirisao?
PAVKA: Jest, to! Ti znaš valjda da je ta gospa Marina nešto rod ovom gospodinu Ivkoviću?
JEVREM: Ako!
PAVKA: A nešto mi se mnogo raspituje o Danici i hvali gospodina Ivkovića i uopšte... Prekjuče mi čak rekla: "Boga mi, gospa Pavka, da gledamo mi da se orodimo!" Eto, tako mi je u oči rekla.
JEVREM (koji nije ni slušao njeno kazivanje, već je samo rasejano gledao): Pa šta se to mene tiče?
PAVKA: Bože, Jevreme, pa govorim ti o tvome detetu!
JEVREM: Otkud je gospa Marina moje dete? (izvadio novine i razgleda)
PAVKA: Ama, ne ona, čoveče, nego... Čuli ti, boga ti, što ti rekoh, šta mi je žena prekjuče govorila?
JEVREM (rasejano): Jest, jest, čuo sam... ali neka govori ko šta hoće, šta se to nas tiče!
PAVKA (krsti se): Ju, kako da nas se ne tiče, pobogu čoveče!
XII
MARINA, JEVREM, PAVKA
MARINA (dolazi spolja): Dobar dan, dobar dan, gazda-Jevreme!
JEVREM: Dobar dan!
PAVKA: A ja vas baš gledam kroz prozor, pa kažem Jevremu: evo gospa Marine pravo k nama.
MARINA: Baš dobro što vas vidim, gazda-Jevreme, te da vas kao čoveka i građanina zapitam: ima li, boga vam, vlasti u ovoj zemlji?
JEVREM: Pa ima, gospa Marina. Eto, gospodin načelnik...
MARINA: Ili, ako nema vlasti, a ono, ima li bar građanstva?
JEVREM: Kako da nema! Pa ko bi glasao za izbore kad ne bi bilo građanstva?
MARINA: Pa molim vas lepo, kako ta vlast i to građanstvo trpi ova čuda? Eto, molim vas, sad baš prođoh kraj apoteke. (Pavki) Ju, slatka, ono vredi videti, ono se ne da rečima opisati, ono treba očima videti. (Jevremu) Prolazim kraj apoteke i gledam. Znate onu sekretaricu... Ju, zaboga. Pa ono je već javna stvar... Visi ovako, evo ovako, na prozoru, a onaj ćosavi potporučnik pod prozorom. Ona, znate, njemu sve ovako, ovako, ovako. (pokazuje gestove rukama) A on njoj sve ovako... Kao u pozorištu.
PAVKA: Ju, ju, ju! (krsti se) Pa kažu onda: nije istina kad tako novine za poneku pišu.
MARINA: Tome bi, zaboga, trebala vlast da stane na put, a građanstvo bi trebalo da se gnuša.
JEVREM: Šta ćete, u svakoj varoši ima i takvih individua!
MARINA: I bar da je neka persona, ta sekretarica, pa i da mi nije krivo, ali...
PAVKA: Kakvih ti nas nema! Da vam kažem samo što sam juče čula, pa da se krstite i levom i desnom!
JEVREM: A jeste, jeste... To treba da čujete! Eto idite tamo u sobu da vam kaže Pavka šta je juče čula, pa, da se krstite i levom i desnom. Idite, to vredi da čujete!
PAVKA (nudeći Marinu): Izvol'te!
MARINA (polazeći, zastane pred fotografijama koje vise o zidu): Boga vam, je li ovo sve vaša familija?
PAVKA: Jeste, Jevremova. Dao ih bog mnogo!
MARINA: I sve živo?
PAVKA: Gotovo.
MARINA: Ovde?
JEVREM: Svi su ovde.
MARINA: Mnogo ih ima. (Pavki) Vidite, pa to mu je kao neki miraz za zeta, toliki glasači u familiji... Kako, nije ih malo, molim vas, i to... (ulazi u sobu govoreći dalje)
PAVKA (ulazi sa njom).
XIII JEVREM, SRETA
JEVREM (kad je gospa Marina pomenula glasače, trgne se iz rasejanosti, te čim su žene ušle u sobu, prilazi zidu i broji fotografije dotičući svaku kažiprstom; kad naiđe Sreta, on prekida): A, baš dobro!
SRETA: Dobar dan gazda-Jevreme, kako, kako? (uzima Jevremovu tabakeru sa stola i pravi cigaretu)
JEVREM: Ovaj... hteo sam onako, kako da ti kažem... Pa jest, to, hteo sam s tobom da progovorim malo...
SRETA: Ako, ako... A o čemu to, gazda-Jevreme?
JEVREM: Pa... kako da ta kažem... Imalo bi vazda o čemu da se razgovaramo, ali ja sam hteo onako da progovorimo o opštim stvarima...
SRETA: Aha o opštim? Dobro, gazda-Jevreme možemo, što kažeš, razgovarati i o opštim stvarima, zašto da ne razgovaramo!
JEVREM: Pa to, znaš... velim mogli bi razgovarati, na primer, o politici... Evo, izbori su, što kažu, na pragu.
SRETA: Jest, bome, na pragu su!
JEVREM: Čujem, onako, sasvim poverljivo, da je načelnik dobio jedno pismo iz Beograda da se Ilić ne bira za poslanika.
SRETA: Gle, molim te! A ko to tebi reče?
JEVREM: Oni su, znaš, i inače u svađi, načelnik i Ilić, pa sad oni iz Beograda pristali uz načelnika da nađe nekog mekšeg.
SRETA: Gle, molim te! A ko to tebi reče?
JEVREM: To... nemoj da me pitaš, to je poverljivo.
SRETA: Ako vala, dosta je i bilo njegovog!
JEVREM: Sasvim!
SRETA: Molim te, brate, je l' prodade svoju kuću za sresku kancelariju? A što? Zar nije i drugi imao kuću za prodaju? Ne kažem da sam ja imao, ali, eto„ da postavimo svaku stvar na svoje mesto pa da se upitamo: šta će tebi, na primer, ovolika kućerina?
JEVREM: Pa vidiš da polovinu dajem pod kiriju. Dabome da mi ne treba!
SRETA: E, pa zar nisi mogao ti da prodaš kuću državi? Mogao si, dabome! Pa onda, je l' mu dadosmo spisak naših građana koji su na robiji? Izradi čovek milovanje samo svome šuraku, a nama svima šupalj nos do očiju.
JEVREM: Jes'!
SRETA: Pa onda ponamešta, brate, celu svoju familiju i zauze sva mesta od prote do opštinskog strvodera. Ako je na opštinskom kantaru - njegov rođak, ako je pisar u opštini - njegov rođak. Pa dosta, brate, ima nas još u ovoj Srbiji koji imamo rođake za službu i rođake na robiji i kuće za prodaju! Je l' tako?
JEVREM: Tako je! Uh, da nije iz naše partije, pa da mu podvikneš tako detaljno na zboru. Ali pusto ne ide... nego... ovaj... kaži ti meni, šta misliš, na primer, ko bi onako od naših mogao biti poslanik mesto njega?
SRETA: Pa kako da ti kažem, brate moj! Ako ćemo svaku stvar da postavimo na svoje mesto: on jedini što je onako malo otresit, svi ostali su nekako malo zavezani i glupi...
JEVREM: To jeste što kažeš, ostali su nekako zavezani i glupi...
SRETA: Eto, baš, ako hoćeš da počnemo od tebe...
JEVREM (grčevito prihvati): E, vidiš, Sreto, baš sam i to hteo da te pitam! Vidiš, oni iz Beograda traže mekšeg čoveka: zar ti ne nalaziš da sam ja mekši od Ilića?
SRETA (sad mu je jasno): Ja, ja, ja, ja, ja!... (udara jezikom o nepce) Sad, dakle, možemo da postavimo svaku stvar na svoje mesto!
JEVREM: Ja velim... a to što kažeš... ako sam baš i zavezan malo... to onako...
XIV DANICA, PREĐAŠNJI
DANICA (iz desne sobe): Majka hoće nešto da razgovara sa gospa Marinom što ja ne treba da čujem, pa mi kazala da ja izađem u ovu sobu. (Sreti) Dobar dan!
SRETA: Dobar dan! Dobar dan!
JEVREM: E, i ja, vidiš, hoću, na primer, da razgovaram nešto sa gospodinom Sretom što ti ne treba da čuješ zato izađi iz ove sobe pa idi u neku treću.
DANICA (radosno): Da izađem u hodnik?
JEVREM: Dabome, da izađeš!
DANICA (veselo otrči).
XV
PREĐAŠNJI BEZ DANICE
JEVREM (šeta zabrinuto i nastavlja red misli koje je Danica svojim dolaskom prekinula): A nije da kažeš da ne bih umeo ništa reći. Umem, a umem ako treba i da ćutim.
SRETA: Umeš!
JEVREM: Baš i da ne umem što, ima tamo u Beogradu pametnih ljudi pa će mi reći: kad, na primer, treba da ćutim, a kad da govorim.
SRETA (koji je za sve to vreme mislio): E, čekaj sad, ti, brate si mi moj, da mi najpre postavimo svaku stvar na svoje mesto... Kaži ti meni najpre, kako ti stojiš sa načelnikom?
JEVREM (trlja dva kažiprsta jedan o drugi): Ovako!... Jutros baš idem ja tako čaršijom, a gospodin načelnik spusti tek ruku meni na rame, kao na primer bratu svome, pa će reći...
SRETA: Čekaj... čekaj... drugo: brate si mi moj, kaži ti meni, što će tebi da budeš narodni poslanik kad ti ovde više zarađuješ od sitnih interesa no što će ti dijurina doneti?
JEVREM (zbunjen): Pa... znaš kako je... nije to za zaradu, nego... onako... narodno poverenje.... počast i onako kao...
SRETA: Dobro, sad smo načisto i sad možemo da postavimo svaku stvar na svoje mesto. Ti znaš, Jevreme, da sam ja vešt za te stvari.
JEVREM (hteo bi nešto da kaže).
SRETA: Znam šta ćeš da kažeš: da sam bio vešt, ja ne bih odležao godinu dana za deficit.
JEVREM: Nisam to hteo da kažem.
SRETA: Molim te, to si hteo da kažeš, vidim da si to hteo da kažeš. Ali, brate si mi moj, to je druga stvar, to je sudbina. To može svakog da postigne. Ne zna se šta nosi dan, a šta nosi noć. Eto, na primer, danas si zdrav i čitav, a sutra osvaneš pred sudom zbog deficita. Dobro, recimo, trgovac si, pa ne možeš imati deficit, ali da si poreznik, kao ja što sam bio, pitao bih te onda...
JEVREM: Pa to jeste!
SRETA: I ti misliš da mene vređa što me zovu Sreta numera 2436. To je numera sudske presude kojom sam bio osuđen na godinu dana. A treba da znaš, gospodine moj, da je ta numera baš učinila, da meni skoči numera u ovoj varoši. Deder, reci, evo, ti meni: koji je to posao koji bi se mogao svršiti bez mene? 'Ajde, reci mi? Ako treba da se rasturi kakav lažan glas po varoši, daj ovamo Sretu; ako treba da se pokvari kakav politički zbor, daj ovamo Sretu; ako treba da se falsifikuju izborni spiskovi, daj ovamo Sretu; ako treba na izbore, daj opet Sretu. I da ne računamo sitne poslove: rasturanje licitacija, svedočenje, čestitke vladi, dopis, telegram protiv nasilja i vazdan takvih stvari.
JEVREM: Pa to jeste... Zato ja, vidiš, i hoću s tobom.
SRETA: Znam ja da ti hoćeš sa mnom, ali je sad pitanje: da li ja hoću s tobom?
JEVREM: Pa ja velim...
SRETA: Ama, nemaš tu ništa ti da veliš ili da ne veliš, to je stvar računa. Ti, recimo, imaš u rukama kralja, a ja, brate si mi moj, keca. E, dobro, onda, brate moj, da ti meni odgovoriš na farbu, ako hoćeš da ja tebe postavim na svoje mesto.
JEVREM: Da odgovorim, zašto da ne odgovorim, samo... Ne, razumem te kako?
SRETA: I to ću ti reći. Ti, vidiš, ne možeš sam za sebe da učiniš ništa, ja ti trebam, je li, to priznaješ? E, lepo, onda evo: ja bacam keca! Je l' me razumeš sad?
JEVREM: Ne razumem.
SRETA: Ne razumeš? Dobro sad ćeš me razumeti. Vidiš, ja imam na ženino ime onu veliku njivu van varoši... dva hektara... To bi trebalo država da mi otkupi, nek podigne tamo bolnicu, kasarnu, rasadnik, kazneni zavod, šta hoće nek podigne, samo država treba to da otkupi, je li?
JEVREM: Jes'!
SRETA: Pa onda, brate si mi moj, ja imam petnaest godina praktikantske službe, pre no što sam postao poreznikom, a nisam ja tih petnaest godina radio za sebe, nego za državu. E, pa, brate, pravo je da država prizna te godine službe!
JEVREM: A numera 2436?
SRETA: Ne brini ti za to, samo kad si ti poslanik. Obnova parnice... novi dokazi... nevinost... penzija, razumeš li?
JEVREM: Razumem.
SRETA: Pa onda, brate si mi moj, ja bih rad i da se uposlim.
JEVREM: Opet u službu?
SRETA: Kakva služba, boga ta, dokle ćemo svi da visimo na državnim jaslama! Ima i drugih poslova sem državne službe, samo kad se svaka stvar postavi na svoje mesto.
JEVREM: Pa jes', pravo kažeš!
SRETA: Ima ti tu, brate, hiljadu sitnih poslova i krupnih prihoda, samo kad je čovek vredan i onako okretan. Eto, na primer, ti si poslanik i ti ne možeš kao poslanik da primiš licitaciju za zidanje kasarne na mojoj njivi. Ali, na primer, možeš da je primiš na moje ime, je li? Pa onda, brate moj rođeni, ne možeš ti u ovoj zemlji poseći nijedno drvo na svoje ime, al' na moje možeš oboriti čitave planine, pa onda pomilovanja! Koliko sveta leži na robiji banbadava, pa i to ti je lep posao, samo kad je čovek vredan i okretan. Da li me sad razumeš?
JEVREM: Razumem!
SRETA: E, to ti je vidiš ono: bacio sam keca, sad ti odgovaraj na farbu.
JEVREM (zabrinuto): Samo... ovaj...