TREĆI ČIN
PRVA SLIKA
Gostinska soba Hadži-Tomine kuće. Na sredi sobe, na dušecima leži Stojan, opkoljen, ututkan jastucima i jorganima Čelo glave, na tronožnoj stolici, poređani sahani sa raznim đakonijama, kiselim kruškama i grožđem iz „turšije”. Svaki čas ulazi STANA i, na prstima, da ga ne probudi, saginje se nad Stojanom, osluškuje kako diše.
STANA (cedi peškir od hladne vode, oblaže njime Stojanovo čelo, tiho ga ljubeći): Bato moj mili! (Odlazi uplašeno.)
STOJAN (budi se): Zora! Dan već? (uplašeno) Neću ja dan! NJu, usta njena hoću!... Ah, što se probudih? Ona beše! Ona, vrela, slatka Koštana! Klekla, ručicama mi stisla obraze, da mi usta odskoče, a svoja usta upila u moja... ah!
STANA (ulazi brižno): Bato, zoveš?
STOJAN (vidi je i zavaljuje se natrag): Ti?
STANA (brizne u plač): Bato, što si ljut na mene?
STOJAN: Idi!
STANA (plačno): Nemoj, bato! Nemoj na mene de se ljutiš. Šta ja? Živa nisam od straha. Eto cele noći nisam... A i nana. Ona se sada ne ljuti na tebe nego na oca. A on tamo, pričaju, čuda čini po Sobini. Otac kao da nije stari otac!
STOJAN: A ko mu svira?
STANA (ustežući se): Pa još ona...
STOJAN (gnevno): Idi!
STANA: Bato!
STOJAN: Idi!
STANA odlazi plačući.
STOJAN (đipi): Ciganka! Ja nju toliko voleo, a ona?... Ciganka! Ko da više!...
Ulazi KATA.
KATA (prilazi Stojanu): Sine, bolan si? Šta ti je?
STOJAN (neugodno se izmiče): Ništa, ništa mi nije!
KATA: Šta hoćeš majka da ti donese? (hoće da mu opipa čelo): Kamo čelo?
STOJAN (otura je rukom): Ne diraj me!
KATA (ne može više da se uzdrži od plača): Zašto, sinko? Šta toliko majku? Šta je majka toliko skrivila?
STOJAN: Što si me rodila...
KATA: Pa majka, sine, za sreću te je rodila. Da ima u koga da gleda, u koga da se kune. Majka rodila, očuvala, pa majka i da oženi, da snahu, odmenu dobije. Da i ona, kao i sve njene drugačke, sa snahom u crkvu pođe, u svet iziđe, u goste da ode; pa i ona goste u kući da dočeka, isprati. Da joj je kuća, sinko, s tobom otvorena. Za sreću te majka rodila. Da majka s tobom život proživi, kad nije s ocem ti. A s njime – crni moj život! Od njega nikad božja, blaga reč, samo vika. (stiska se za glavu): Od straha mi, sinko, već pamet iziđe.
Izdaleka graja, svirka i pesma se razbira.
STOJAN (pokazujući rukom odakle dolazi pesma): Ona, majko, ona!...
KATA (odlazeći): Oh, Ciganka je, sinko, ona!
Utrči MARKO.
MARKO (zadihano, dižući posteljne stvari): Hadžija, stari!... Brzo! Juh! (Skuplja postelju i odlazi. Za njim odlazi i Stojan.)
Ulazi HADŽI-TOMA, zagrljen sa Koštanom, i sa ostalima.
TOMA (Koštani): U moju kuću kad se ulazilo, pevala se pesma:
,,More, vrćaj konja, Abdul-Ćerim ago,
tugo, vrćaj konja, pišman će da bidneš”,
– „More, ne vrćam ga, džanum, mlad Stameno,
tugo, ne vrćam ga, da znam da poginem!”
I ja ću da poginem! To da pevaš ti. Poginuću, hoću!... Sin mi leži bolan – mrtav neka je!
KOŠTANA (uplašeno,bolno): A ne to, gazdo!
TOMA (ne slušajući je):...Ženu? Nemam. Nikad je nisam ni imao. Imao sam majku. A majka za mladost nije (Obzire se, gleda po sobi. Viče): Marko!
Dolazi MARKO.
TOMA: Kamo sofra, vino? Služi gazdu, još sada, pa posle, možda, smrt će... (Koštani): Eh, Koštana, kćeri! De! Ne pesmu, glas samo i svirku. I to onu svirku, kad se pođe na venčanje za staro i nedrago! Svatovi napred, mladoženja ostrag, a Cigani za njim. Pevaju mu i sviraju oni da ga razvesele, a svirka im oštra, oštra te srca kida!... Takva je moja svirka i pesma bila, kad ja pođoh da se venčam: – da više u zelenu baštu ne idem, mesečinu ne gledam, drago ne čekam i milujem – da mladost zakopam! I zakopah je! Sad? Staro drvo. Da, sinko, star sam, ali srce mi je toliko mlado, toliko puno skrivane, neiskazivane ljubavi, neizmilovanog milovanja.... Oh toliko je ono toga bilo puno i željno da će mi mrtvome zemlja biti večito teška. De, kćeri, de još onu: „Na sred sela šarena česma, bistra voda”... Oh, kamo je sada, da mi ona, bistra, rosna, sveža kapne na ovo moje staro, staro već samrtno čelo... (hvata se za čelo, grca): De, kćeri!
KOŠTANA (peva):
More, nasred sela češma tečaše,
aman, tečaše,
i na češmu dve do tri mome stojašev,
aman, stojašev.
TOMA (viče): Marko! Nize, duble, dukate!
MARKO (zabezeknuto): A ne to, gazdo!
TOMA (besno): Ćut’!
MARKO (vraća se i donosi mu nize od dukata.)
TOMA (prilazi Koštani i vezuje joj nizu oko vrata): Na, kćeri. Zlato neka nosi zlato a ne stara suva kost! Pevaj!
KOŠTANA (nastavlja pesmu):
More, dajte meni tuj mutnu vodu,
da pijem, ago, da spijem...
– More, za tebe ima šarena soba
Da spiješ, ago, da ljubiš.
TOMA: Za mene nema više, kćeri, nema. Nego, dede pevaj!
KOŠTANA (peva):
Triput ti čukna na pendžer,
mila daskalice...
Stojan hadži – Daskalov.
TOMA: Nije to bio Stojan, već sam ja to bio. Ja, Hadži-Toma! Za mene je ona pevana.
KOŠTANA (peva):
Ti mi vrata ne otvori,
Mila daskalice...
Toma hadži – Daskalov.
TOMA (kida ostale nize i posiplje je dukatima): Na! Na!...
KOŠTANA (krišom, da Toma ne vidi, sve dukate dodaje Marku što ovaj odnosi u drugu sobu.)
Ulazi MITKA.
MITKA (Marku): Čeprnje! Kotlove vina! Dizaj tej čaše, tuj srču!
STOJAN (na vratima; besno, ljubomorno Koštani): Ciganka! Ko da više! (Odlazi).
TOMA (zgranut, prilazi zidu, gde je oružje): Ko tamo?! Ko je još gospodar u mojoj kući? On? Zar on još da govori? Pušku!
Uzima pušku, prilazi prozoru, naperi je.
STANA (iza pozornice, kuka): Ne, oco! Slatki oco! Jao!
TOMA (kod prozora, nišaneći): NJega, da... NJega da ubijem.
Ulazi ARSA.
ARSA: Hadži! Ne!
TOMA: NJega, njega...
ARSA (odvaja ga od prozora): Hadži, hadži...
TOMA (od besa jedva se razabira i upoznaje Arsu): A! Ti si!
ARSA (zabezeknut): Ja, hadži!... Brate! (vidi Mitku, ustremi se na njega): Bar tebi! Bar ti!..
MITKA (isprsujući se): Što, bre, ti sve na mene vičeš?
ARSA: Kući!
MITKA: Šta sam ja? Pseto li sam? Imaš li, bre, dušu, srce? I ja jedanput da se razveselim a ti odmah...
ARSA: Kući!... A žena, deca?
MITKA: Ti me oženi, ta me zarobi! Ti s’s mene što iska toj i napravi. I s’g, eto ti gi: i žena i deca!... Ja! Ništa nemam. Nikoga si ja nemam. Aha!...
ARSA (besno): Kući!...
MITKA (pokunjeno odlazi): Hajd, hajd, ti mi... (Odlazi.)
ARSA (za njim): Kući pravo! (Ciganima): A vi? Zar ste još tu? (Zamahuje štapom.)
SALČE, GRKLJAN i ostali (ponizno odlaze; za njima polazi i KOŠTANA)
TOMA (Arsi, stajući pred Koštanu): Svi! Samo ona ne!
ARSA (ubezeknuto): Hadžijo!
TOMA (pokazujući na Koštanu): Krv će za nju! Šura si mi, brat, rod – dirni je samo, krvnik si mi!
ARSA (očajno, pokazujući na Tomine sede vlasi): Hadžijo! Pogledaj se!
TOMA (s puškom na njega): Hoćeš?...
ARSA (očajno uzmičući vratima): Brate, brate! (Koštani, u stranu, da Toma ne čuje): Načini se ti bolesnom. (Odlazi.)
TOMA (sprečava Koštanu da ide): A nemoj ti, pevaj!
KOŠTANA: Drugi ću put! A sada i ja da idem. Jer bolesna sam.
TOMA (iznenađeno): A ne... Nemoj, kćeri! Ako te grlo boli, uzmi šerbet, rosu... Biser da ti rastopim, samo da te grlo ne boli.
KOŠTANA (pokazujući na prsa): Ovde, ovde me probada! Da idem!
TOMA (ubijeno): E kad tu... onda je to teško... (Koštana polazi): Koštana! (prilazi joj grcajući): Koštana, kćeri, sine... Daj bar... (saginje se, i miriše joj prsa): Koštana! Lepoto!... Oooh!
DRUGA SLIKA
Mitkina kuća. – Bašta ispred kuće. U pročelju lepa kuća na dva sprata, sa tavanicama, uresima, balkonom.
Ulazi MITKA vukući za sobom, SALČE, GRKLJANA, KOŠTANU i ostale.
MITKA (razdrljen, raspasan, okreće se i doziva ostale svirače sa ulice): Čalgidžije! Meteri! Čočeci! Ovamo, bre! (dolaze i ostali): Ovamo, braćo moja slatka! (Koštani): Ti ispred mene.
KOŠTANA (se izdvaja i seda)
MITKA (ostalim čočecima): Vi do njuma, oko njuma. Ali bez dajre... jedno do drugo.
ČOČECI se izdvoje, sedaju oko KOŠTANE malo ponizno.
MITKA (gledajući ih): Takoj! Moj brat katil, moj, brat krvnik, moj brat – nikad sreću da ne vidi. Jednako: „kući”... (pokazuje na kuću): Ete s’g dom sam, kući! (seda, vadi i meće ispred sebe jatagan, fes, kesu, muštiklu): De, bre... (Grkljanu): Sviri! Da sviraš kako nigde nikoga nemam. Ni brata ni tatka, ni majku! Ženu? (pokazuje na kuću): Eno gu. Od brašno i testo oči vu se ne vidiv. Nigde si ja nikoga nemam! Ne! Toj da mi sviriš, „mou pesmu” da sviriš!
GRKLJAN (začuđeno): Kakvu tvoju pesmu, gazdo?
MITKA: Moju pesmu!
GRKLJAN (u čudu, pitajući i ostale pogledom): Ama kakvu tvoju pesmu, gazdo? Mi nikakvu tvoju pesmu ne znamo.
MITKA: I ja gu ne znajem. Samo gu u noć čujem i u s’n snujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, čuvala, ’ranila. Dan i noć samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost... Došle bašče, cveće, mesečina; Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan otkako se rodija. – To sam ja!... Pa od t’j bol, jad – dert li je, prokletija li neka - eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s’n da me uvati. A s’n_me ne vaća. Zemlja me pije... Noć me pije... Mesečina me pije... Ništa mi nije, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Otkako sam na svet progledaja, od t’g sam još bolan. (Seda. Gleda u Koštanu, čočeke, devojčice. Izvaljuje se, da ih bolje vidi): Eh, deca, deca slatka! Pojte! Puštite glas. Ali čist glas! Iskam da slušam vaš mlad, sladak, čist glas. Zašto moje se je srce iskubalo, snaga raskomatala, ostarela... Žalno, teško da mi pojete!
KOŠTANA (sa sažaljenjem): Koju, gazda-Mitke?
MITKA: Koju? Eh, Koštana, zar jedna je pesma žalna? Znaš li šta je karasevdah? I toj težak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem. (pokazuje na sebe): Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja’ i ne naceliva’... Još mi za lepotinju i ubivanju srce gin i vene! Aha !... Poj, Koštan kako k’d se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari. Noć letnja. Šar-planina u nebo štrči, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo Kosovo. Drum širok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, bašče, česme. Mesečina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorča moj, ide nogu pred nogu, a čalgidžije, što gi još od bilački han povedešem, peške idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T’nko ni visoko kroz noć i na mesečini sviriv. A iz seraji i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečini oro igrav, grneta sviri, dajre se čuje i pesma... I toj ne pesma, već glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s’s mesečinu se lepi, treperi i na men’ kao melem na srce mi pada. (Koštani): I Koštan, tuj pesmu, toj vreme da mi poješ... A toj vreme više ne dođe. Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem, s’s otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj „žal za mladost”... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide, i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, dođe, da gu samo još jedan put osetim, pomirišem... Ah! (Peva)
Da znaješ, mome, mori, da znaješ,
kakva je žalba za mladost,
na porta bi me čekala,
od konja bi me skinula
u sobu bi me unela,
u usta bi me ljubila –
of, aman, zaman, mlado devojče,
izgore mi srce za tebe!...
KOŠTANA (razdragana, sa saučešćem): Evo ću i ja, gazda Mitko! (Peva.)
Otvori mi, belo Lenče,
vratanca, vratanca...
sa tvoja ta desna, bela ručica.
MITKA (upada, sam sebi): Ba... Nikad mi ne otvori!
KOŠTANA (peva):
Da ti vidim, belo Lenče,
ustanca, ustanca!
MITKA: I nikad gu ne vide’!
KOŠTANA:
Ne mogu ti, pile, Mile,
da stanem, ustanem.
Majka mi je sela, Mile,
na fustan, na fustan!
MITKA: Majka, prokleta majka! Ona ne dade. I nikada vu ne dade da gu vidim.
KOŠTANA (još razdraganije peva):
Devet godina minaše, džanum,
otkako tebe ne videh;
idi si pitaj majka ti,
da li te dava za mene.
– Majku si nesam pitala,
ali sam lošo slušala,
tatko na majku zboreše:
„devet još ćeri da imam,
nijednu Mitki ne davam,
jerbo je Mitka bekrija,
on pije vino kajmakli,
a i rakiju prvenac,
na vino vadi noževi
a na rakiju pištolji”.
MITKA (mračno): E s’g me s’s tuj pesmu s’svim izede i dokrajisa. (sam sebi): A jest, istina je... (gorko, siteći se sam sebi): Istina je. Istina je Mito, crni Mitke, da si bekrija. I toj asli, dibiduz-bekrija. Samo se po mejane lunjaš, sam puške, sablje, žene. I dokle ćeš? Lipči i crkni bre jedanput ! (vadi jatagan i okreće ga prema sebi): More, što da se pa ja ne ubijem?
Svi (uplašeno): Ne gazdo, ne!
MITKA: Što da ne? Kako da ne? Zašto da ne? Zar ja ne znam šta me čeka, što mi je pisano? Da umrem! Toj! Zemlja, crvi da me jedev! Toj! Što da se ne ubijem? (potegne jataganom.)
Uto rupi ARSA, s Policajom i dva-tri pandura.
ARSA (zabezeknuto, ne može da se pribere): Ja ću, ja ću da te ubijem! (Bije Cigane.)
Svi beže.
ARSA zaustavlja GRKLJANA, SALČE. KOŠTANA i ostali (odlaze)
SALČE i GRKLJAN se zbiju uza zid dršćući preplašeno)
ARSA (predišući od besa, unosi se u Mitku): A? Pa sad? A... a? Šta je ovo?
MITKA (okreće se od njega i ćuti)
ARSA: Ustani!
MITKA (ne diže se)
ARSA (drma ga) Ustani! Jesi li živ?
MITKA: Za tebe – ne! Mrtav.
ARSA (nadnosi se jarosno nad njim): Mito, Mito!... Čuj!... Ili ćeš ti, ili ja...
MITKA (podiže se, malo uplašeno): Šta?
ARSA: To! Dosta ja ćutah, trpeh. (zagleda se u njega, hvata ga za mintan): Zašto, bre, sada takav da si? Zašto raspasan, zašto žut, bled?...
MITKA (zagledajući se): Što mi je? Ništo mi nije.
ARSA: Čuj, Mito. Ili te više (pokazuje na Cigane) s ovima ne nađoh, niti videh u mehani, ili te ja – ja ubih!
MITKA (diže se, uplašeno): Zašto da me ubiješ?
ARSA: Da te ubijem. Hoću. Ubiću te! Ubiću, kao što još onda otac htede da te ubije, kad ti sav novac što ti dadosmo za trgovinu, a ti sve – ne čeka ni tri dana – već sve popi i proloka s Cigankama i po mehanama. Pa tada, kada otac htede da te ubije... (koreći sebe): ah, što ga ja tada zadržah, što ga ne pustih da te ubije!...
MITKA (turobno): I on beše kako ti: katil!
ARSA (plane): Otac katil? Ja katil? A ona, majka, što te je od oca i od mene sklanjala, branila, plakala za tobom, i ona je katil, i to najveći, što te je toliko mazila i čuvala...
MITKA (uzbuđeno prekida ga): Majku, njuma da mi ne spominješ. Ona jedno pogreši, što prvo tebe, pa posle mene rodi, te s’g moram da ćutim, da te slušam, jer si stariji! Toj ona samo pogreši: što prvo tebe, pa posle mene rodi. – A majka je majka! (plače): Slatka moja majka, da mi je ona živa, zar bi dala da ti ovako s’s mene...
ARSA: (uzbuđeno): Mito!...
MITKA (brišući suze): Eto toj! Rasplaka me! Slatka moja majka! (polazi): Još otkad vu sveću nesam zapalija.
ARSA (zadržavajući ga): Kuda?
MITKA (polazeći): Na grobje. Sveću na moju slatku majčicu da zapalim.
ARSA (odlazi za njim, zadržavajući ga): Nećeš tamo, nećeš! Kući ćeš ti! (Odvodi ga u kuću.)
GRKLJAN (ponizno Policaji): Aman, gazdo!
POLICAJA (surovo ih ućutkuje): Ćut’!
ARSA (vraća se; Salčetu, Grkljanu): A vi? Zar ste samo vi na ovoj zemlji, te čovek ne može samo vas da umiri? Kome ja govorih, i pretih, i koga apsih?... Ništa! Zar što ja govorim, to pas laje i vetar nosi? A?
GRKLJAN (izdvaja se, pada pred njim na kolena i pokazuje na Salče): Ja, gazdo – ne! Ona. Ona je nauči i da peva i da igra. Ja ne – ako sam ja što kriv, ovde sam... (Pokazuje na vrat.)
ARSA (Salčetu): Govori, veštice! Ti si za sve kriva!
GRKLJAN (živo, uplašeno): Ona je, gazdo! Ona je za sve kriva. E, za tu reč baš ti ovoliko hvala! Ona, još kad Koštan beše mala, dete... I ona onako malu uči je da igra i peva. I nauči je! Sad, eto, radi nje, svi ćemo da izginemo. (ponova hoće da udari Salče po glavi): Ona je kriva! Veštica, ona, gazdo...
ARSA: Sve ću ja sad vas... (Grkljanu): Ti ćeš dok si živ, čaršiju da mi čistiš. (Salčetu): A tebe? Sad, odmah, i to u sahat, u minut ću da obesim, ako za nedelju, onu vašu – (besno): neću da znam ni kako joj je ime! – ne udate. Svadba, novac, sve ću ja da dam. (razjareno): Neću više za nju da čujem! Odmah!
SALČE (đipi preneražena, pada pred Arsu): Ne to, gazdo...
ARSA (razjaren): U Banju, za Asana! (Policaji) I ti odmah da odeš u Banju, nađi Asanova oca kaži mu, kaži, da sam mu ja – gazda Arsa – poručio: da u nedelju, ovu, prvu, odmah – čuješ li? – povede svatove, dođe ovamo i vodi nju, tu Koštanu, i tamo, u Banji, venča je za svoga sina Asana... Jesi čuo?
POLICAJA (ponizno): Jesam, gazdo!
SALČE (kriči od straha): Ne to, gazdo! Ne, to gazdo!
ARSA (Policaji): I ti, kad dođu da je vode, sa pandurima da si tamo! I, ako ona neće, ti – silom! Ako živa neće – mrtvu, pa u kola i u Banju!
SALČE (vije se, ljubi Arsi kolena, noge): Ne to gazdo! Ruku, nogu da ti celivam! Još nije ona za muža! Mlada je, kapka, dete, tek na svet progledalo... Oh, aman, gazdo! Neće ona više da peva!
ARSA: Živa više – ne! Mrtva može!
SALČE (vije se, ne znajući šta da radi): Ostavi mi je, gazdo, daj mi je! Moje je! Čedo mi je! Odavde mi je, gazdo, odavde! (čupa nedra, kosu i lice): Odavde, gazdo!
ARSA (odgurne je, ponova Policaji): U zatvor! I kada Koštanu svatovi povedu, samo tad je pusti, da se s njom oprosti. A dotada ni vode, ni hleba, ništa! (Odlazi.)
SALČE (kriči vijući se): Ne, gazdo! Šta učini? Kuku, aman, gazdo!
GRLJAN (rasplakano): Stari smo, gazdo! Za hleb ćemo bez nje da pomremo i izginemo!...
ČETVRTI ČIN
Ciganska mahala. Sniske ograđene kućice. Ni gde zelenila već svuda gola, utapkana zemlja izgoreo ugalj oko nakovnja i tocila, na motkama povešane čerge, istrcani jorgani, prljavo rublje. Iza njih primećuju se vinogradi kroz čiju sredinu vodi širok, prav peskovit drum. Iz daljine čuje se svirka svatovca. Docnije na drumu počnu da se naziru kola pokrivena arnjevima i iskićena peškirima. Ispred kola svatovi, banjski Cigani u njihovim belim čalmama oko glave i dugim kolijama. Sve se primiče tiho, sa svirkom svatovca.
Ispred kolibe Koštanine kmet ciganski i AHMET.
Dotrči KURTA.
KURTA (radosno): Idu, idu, svatovi!
KMET (uplašen, utišavajući ga): Ćutite! (Kurti): Kurto, ti gore, na sokak i pazi! (Kurta odlazi.) A ti, Ahmete (pokazujući na Koštaninu kućicu) ovde, pred vratima da si, i čuvaj je!
AHMET (odlazi iza Košganine kućice)
KMET (Ostaje, i svaki čas viri. Čas gleda u Koštaninu kolibu, čas na drum, sa kojega se čuje svirka. Hrabreći se): Idu, idu svatovi! (uplašeno gledajući na Koštanina vrata): Oh, kad će već da je odvedu? Umreh od straha da ne pobegne!
Iz kućice izlazi KOŠTANA.
KOŠTANA: Oh! (s mukom pridržava se za vrata) Zar ja tamo? Za Asana, u selo, u Banju? Tamo? I ja njegova, Asanova? (besno): Zar on moj muž? On? Oh! (Grize ruke. Povodi se. Spazi kmeta, besno pođe k njemu): Šta ćeš? Koga čekaš? Čekaš da me odnesu, vode? Čekaš da gledaš kako me nose?
KMET (uplašeno): Ne, Koštana, ne čekam! Neću da gledam. Nego, ne smem. Gazda predsednik ubiće mene, ako tebe nema. Pa zato sam ovde. Moram da te čuvam. Ne smem da idem...
KOŠTANA (besno): Čuvaš me? (stresa se): Bojiš se da ne bežim? (prkosno): Neću! Evo, neću! (seda): Eto, čuvaj me. Neću ja ništa. Sve hoću! Gde su? Neka me vode! Evo (pokazuje na sebe): i tel, i anterija, i libade, i kitajka... sve je gotovo! I srce, i oči, i snaga, sve za Asana, za selo, Banju! (prkosno klonulo): Tamo ću ja! (kida se rukama): Oh, tamo i oči da iskopam, kožu da oparim, snagu da osušim. (Kida sa sebe odelo, lice, kosu.)
KMET (odstupa preneražen): Ne, bre, Koštana! Ne toliko! Evo idem! Ali ubiće me predsednik, ako te nema!... Ali opet idem. Samo ti nemoj toliko! A i Asan, dobar je – bogat je.
KOŠTANA (poklapa lice rukama): Asan je.
KMET: Pa i on je čovek! (Odlazi.)
Čuje se bahat i sjahivanje konja. Ulazi STOJAN.
STOJAN (iza sebe Marku, dajući mu dizgine i pušku): Drži konje i čekaj! (Prilazi Koštani. Posrće od radosti): Košto, brzo! Hajde!
KOŠTANA (trza se): Ti?
STOJAN: Ja! (užasnuto): Što me gledaš tako? Hajde! Brzo!
KOŠTANA: Kuda?
STOJAN: U svet, da ti mirišem kose, gledam oči, slušam glas, pesmu... Tebe samo!
KOŠTANA (zaradovana): Eh, zar me baš toliko voliš?
STOJAN (zaneseno): Sve prežalih! I oca, mater, kuću! Hajde! Konji čekaju. Jedan za mene, drugi za tebe! I gde vidimo, tamo ćemo (ljubomorno): samo ja i ti! Niko više!
KOŠTANA: Stojane!
STOJAN (ljubomorno): Tebe, tebe samo! Da samo ja slušam tvoj glas, gledam tvoje oči, lice, snagu... Ko te samo pogleda, krv mu ispih!
KOŠTANA (rasejano, neugodno): Da... niko...
STOJAN: Niko! Ni Gospod! Ni otac, ni Mitka, ni predsednik, a kamoli Policaja i panduri... Ko te pogleda, samo te vidi, reč ti kaže – toga je majka u crni povoj povijala! (besno): Zubima ću da ga rastrzam!
KOŠTANA (odsečno, neugodno): Neću!
STOJAN (zabezeknut): A?
KOŠTANA (odlučno, zlovoljno): Neću! Zašta, kuda da bežim?
STOJAN (posrće k njoj i vadi nož): Zar me ti ne voliš?
KOŠTANA (uplašena, moli): Ne. Stojane! Ne ubij me! LJubim te i molim! Nemoj! Bolna sam! Ne smem! Ne mogu! (krši ruke): Oh, šta ja mogu? (zlovoljno): Ja, Ciganka! U Banju, u selo, tamo je moje! Tamo, na mokru zemlju, na goli kamen da sedim, da se sušim, da ginem, venem!... A kod tebe! Neću, ne smem...
STOJAN (zaneseno, isprekidano): „...Na goli kamen, ... da sedi, vene, gine... Ne sme ... Neće... Ne može”...
KOŠTANA: Neću! Ne mogu! Kod tebe! Zar samo kod tebe? I samo hadžiju, oca tvoga i majku tvoju da dvorim i da služim? Da pred njima klečim i noge da im perem? Iz sobe da ne iziđem, već samo da sedim, ćutim, trpim? (Izvan sebe): Oh! A kad noć padne, mesečina dođe, san ne hvata, oko se raširi, snaga razigra... šta onda?... Zar da se ne mrdnem, iz sobe ne iziđem, već samo tu da sedim, ćutim, gledam u mesečinu... A noć duboka, mesečina ide, greje, udara u čelo, glavu... pali... Šta onda? (odlučno): Oh, neću! Ubij me! Neću! Evo, ubij!
STOJAN (odbija je rukom): A ne! (posrće, hvata se za čelo): Ih! A ja nju toliko voleo! I majku, oca, kuću bacio, samo nju gledao, na nju mislio!... A ona! (slomljeno viče Marku): Marko! Idi i obraduj majku i kaži joj: beše moje! (Koštani): A ti? Kaži mi, da li si me bar kadgod volela, te da znam zašto ću da venem?
Larma, svirka svatovca jača. Čuje se krckanje kola, bat nogu.
STOJAN (naginje se nad Koštanom): Kaži mi!
KOŠTANA (besno): Nisam! Nikoga nisam volela! I nikad neću da volim!
STOJAN (ubijeno): Oh! (Odlazi.)
Ulazi POLICAJA.
POLICAJA (na ulazu, onima iza sebe): Dajte kola! Brzo! A ona? Ako samo pisne, kamdžijom ću kajiše s leđa da joj skidam! (ka Koštani.): A, gotova si? Hajde!
KOŠTANA (ne gledajući ga): Gotova!
POLICAJA (zamahuje kamdžijom): Ćut’! Sad ti kožu oderah! (viče): Dajte kola!
Ulaze kola, panduri, Cigani, svatovi, sa svirkom.
KOŠTANA (stresa se)
POLICAJA (Koštani, pokazujući joj kamdžijom na kola): Hajde!
PANDUR (Policaji): Policajo, čekaj, sad će Salče, njenu majku, da dovedu, da se s njome oprosti.
KOŠTANA (dršćući od straha i posrćući polazi u kolibu): Čekaj, čekaj da uzmem bošču... Oh! (Ulazi u kolibu.)
POLICAJA (ide za njom i staje na vrata od kolibe): Samo brzo!
Dolazi MITKA. MITKA (peva):
Mehandži, more, mehandži,
donesi vino, rakiju,
da pijem, da se opijem,
dertovi da si razbijem.
MITKA (kad vidi kola, svatove, svirače, rukom ih zaustavlja): Stoj! Stojte!
POLICAJA (uplašeno Mitki): Ne, gazdo. Šta ćeš sad da radiš?
MITKA (zaustavlja): Stojte! Kude?
POLICAJA (uplašeno, ponizno): Šta ćeš da radiš, gazdo? Nemoj, gazdo! Pijan si!
MITKA (poteže jataganom na Policaju): Nesam, bre, pijan! Nego – srce mi se iskubalo. Ništa neću da činim. (pokazuje na Koštanu): Došeja sam da gu darujem.
POLICAJA, panduri, kola, povlače se ponizno ispred MITKA.
POLICAJA (jednom panduru): Trči i zovi predsednika!
PANDUR (odlazi)
KOŠTANA (istrči, i izvan sebe od radosti, razdragano, pri.lazi Mitki): Ti? Hvala! Aman! Oh, gazdo! Ne daj me, slatki gazdo! Ruku, nogu! (LJubi ga u ruke, saginje se i grli mu kolena.)
MITKA (zaustavlja je): Ne!
KOŠTANA (trudeći se da mu noge celiva): Ako! Samo me ti ne daj, pa i zemlju gde ti stupneš i to ću da celivam. (očajno): Ne daj me, slatki gazdo! Vodi me tamo!
MITKA (gleda je pogruženo): Kude, Koštan?
KOŠTANA (očajno širi ruke napred): Tamo! Tamo!
MITKA (bolno, pogruženo): I tamo zemlja i ovde zemlja!
KOŠTANA (izvan sebe od očajanja, širi ruke više sebe, na sve strane): Tamo, tamo!
MITKA (pokazujući više sebe, na nebo): Zar gore? Gore je visoko, a dole tvrdo.
KOŠTANA (hvata se za glavu): Oh!...
MITKA (iz dna grudi): To je, Koštana! Pisano! Suđenice ti dosudile. (pokazuje na kola, svatove): Ete, došli ti, da te vodiv, da se venčaš. I, će ideš, će se venčaš. Svirke će ti sviriv, pesne će da ti pojev. Svi će da ti se radujev. Mladoženja će te celiva a ti će plačeš! i prva noć plakanje, druga noć plakanje i cel vek plakanje...
KOŠTANA (grca)
MITKA (nastavlja): I od rabotu ruke će ti ispucav, lice će ti pocrni, oči će ti se osušiv... Će prosiš, pa će se raniš!... Srce će da ti se iskida...
KOŠTANA (stresa se): Dosta! Nemoj, gazdo!
MITKA (zavaljuje se, gorko): Toj je! Zar ja ne znajem šta ide! Ide, Koštana, jesen, dom, kuća, brat moj, m’gla, i grobje... Toj ide. Tam ću i ja! I, Koštan, k’d čuješ da sam umreja, sluzu da ne pustiš. Niko da me ne žali! Zašto, ja, sam samoga sebe, za život moj, živoga ožalija i oplakaja.
KOŠTANA (plače)
MITKA (ganuto, prilazi joj): Nemoj da plačeš. Sluza ne pomaga! (kleče do nje i diže joj uplakanu glavu): Slušaj, batka šta će da ti zbori: Batka dete neje. Batka je mlogo videja, mlogo preko svoju glavu prefrljija. (pokazuje na zemlju): Odavde, Koštan, po tamo – nema! I cel vek toj je! Zar se ja ne podavah, ja ne držah? Aja! Moj brat, da me je na paranparče sekaja, pa opet, ne bih mu se podaja. Ali pošto on moli i vika: ili da ga ubijem, ili da ga više po mehane ne sramotim i ne rezilim – e s’s tuj njegovu molbu – zakla me. Ja, Koštan, u moj život još brobinjka nesam nagazija, a kamoli na brata ruku da dignem. Brat je brat! Jedno mleko smo sisali od našu slatku majčicu. I bolje ja, nego on! Više u mehanu – ne! Vino – ne! Pesna – ne! Dom, uz ognjište! (barata po pojasu, tražeći kesu s novcem): I s’g Koštan, ostaj mi s’s zdravje! Srećan ti put! Putuj! I ja ću da putujem! Doma ću, kući... I, živ iz njuma nećem da iziđem. Mrtvoga će me iznesev... Aha, kamo batka da mi te daruje. (Vadi iz kese novaca.)
Pojavljuje se POLICAJA s pandurima.
POLICAJA (ponizno, uplašeno Mitki): Gazdo, hajde!
MITKA: Čekaj, bre!
POLICAJA: Noć ide.
MITKA: Tvoja će noć da s’mne, a moja ne. Čekaj!
POLICAJA (sa ostalima se povlači)
MITKA (diže Koštanu, rasvešćuje je): Ajde, Koštan! Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te čekav, mladoženja te čeka. Digni se! Ne plači! Sluzu ne puštaj! Stegni srce i trpi! Bidni čovek; a čovek je samo za žal i za muku zdaden! (diže je a suze mu teku, kaplju po rukama): Ajde! Idi!
KOŠTANA (podiže se uplakana): Kuda?
MITKA: Zar mene pituješ kude će ideš? Zar ja da ti kazujem? Kude? Eh, kude ja, tuj i ti. Ja u moj dom, ti u tvoj! Ti plači, i ja ću plačem... Tebe čeka koliba, čerge, kučiki i prosenje; mene – kuća, ognjište, pepel, dim, žena zasukana i s’s testo umrljana.
Približuju se kola, svatovi.
MITKA (vadi novac i daje joj, ređa po čelu, licu): Da te darujem da ti dam... Da ti dam bele pare za crni dni. A crni dni ti dođoše! (pokazuje na kola, svatove): Eto ti gi! Sviriv! Radujev ti se. (besno, sviračima): Svirite, bre! A s’g, ’ajde, ostaj mi s’s zdravje! Zbogom! I ćuti, ne tuguj, ne plači! (Pogruženo odlazi.)
POLICAJA (obradovan odlaskom Mitkinim poleti besno ka Koštani): Penji se, jer sada ću kamdžijom parčad kože sa leđa da ti kidam. (pandurima): Unosite je u kola.
KOŠTANA (besno, gordo, odbija od sebe Policaju, pandure): Sama ću! (Polazi kolima.)
Utrči SALČE.
SALČE: (sva uplakana, usplahirena, grli i ljubi Koštanu): Čedo, čedo... Odvedoše mi te!
KOTANA (odgurne Salče): Ćuti, stara. (Penje se u kola.)
SALČE (ostaje onesvešćena na zemlji)
KOŠTANU u kolima, opkoljenu pandurima, svatovima i sa svirkom odvode drumom, koji vodi ka Banji i pri čijem kraju i sama se Banja nazire puna dima, Magle i pare banjske.