TREĆI ČIN
SCENA PRVA
Soba u zamku.
(Ulaze Kralj, Kraljica, Polonije, Ofelija, Rozenkranc i Gildenstern.)
KRALj
Zar ne možete okolišnim putem
izmamiti mu reč što je pometen,
što sve svoje mirne dane muči grubo
tim nemirnim ludilom opasnim?
ROZENKRANC
Priznaje da se oseća rastrojen;
al' zašto, to neće nikako da kaže.
GILDENSTERN
Niti nam daje da ga ispitamo;
već ludilom se veštim zaklanja
kad god bismo hteli da ga navedemo
na kakvo priznanje o pravome stanju.
KRALjICA
Je li vas lepo primio?
ROZENKRANC
Ko plemić.
GILDENSTERN
Ali iiak zato vrlo usiljeno.
ROZENKRANC
Sklon pitanjima, al' vrlo tvrd
u odgovoru na naša pitanja.
KRALjICA
Da l' ste ga kakvom zabavom kušali?
ROZENKRANC
Desilo se tako da smo neke glumce
prestigli na putu; pričasmo o njima;
i tad se kao obradovo beše,
što čuje o njima. Ti su ljudi oko dvora,
i, čini mi se, dobili su nalog
da doveče pred njim predstavljaju.
POLONIJE
Jeste.
I molio me da i vas pozovem,
da vidite i čujete tu stvar.
KRALj
Od sveg srca. Vrlo mi je milo,
što čujem da je tome naklonjen.
Gospodo dobra, podstaknite ga vi
i dalje na sklonost spram zabava tih.
ROZENKRANC
Hoćemo, gospodaru.
(Rozenkranc i Gildenstern izlaze.)
KRALj
Draga Gertruda, ostavi nas i ti.
Pozvali smo tajno Hamleta ovamo,
da se, kao tobož, susretne slučajno
sa Ofelijom.
Njen otac i ja, uhode po pravu,
bićemo tu da gledeć nevićeni
možemo jasno suditi i znati
po susretu im, po ponašanju
njegovom, je li to ljubavni bol.
il' ne, zbog čega pati.
KRALjICA
Poslušaću.
A što se vas tiče, Ofelija, želim
da vaša lepota bude srećni povod
Hamletovog ludila; jer tad
imala bih nade da će vam vrline
vratiti ga opet na redovni put,
a na čast i vama i njemu.
OFELIJA
Ja to
i sama, gospo, želela bih rado.
(Izlazi Kraljica.)
POLONIJE
Ofelija, prošetaj ovuda;
a vas, veličanstvo, molim: sklonimo se.
(Ofeliji.)
Evo, čitaj ovu knjigu, ta prividna
pobožnost nek ti opravda samoću. -
Zbog toga smo često za ukor; jer to je
već i suviše poznato, da licem
na molitvu spremnim, izrazom pobožnim,
pošećerimo i samog ćavola.
KRALj (za sebe)
To je i suviše istinito, vaj!
Kako divno šiba savest moju sad
ovaj ukor. Obraz jedne bludnice,
ulepšan što je veštinom mazanja,
ružniji nije ispod maske svoje
no moje delo pod šarenom reči.
O, terete teški!
POLONIJE
Čujem ga, dolazi; sklonimo se, kralju.
(Kralj i Polonije odlaze.)
HAMLET
Biti il' ne biti? - pitanje je sad.
Je l' lepše u duši trpeti
praćke i strele sudbe obesne,
ili na oružje protiv mora beda
dići se, i borbom učiniti im kraj?
Umreti - spavati - ništa više - reci,
da spavanjem se svrši srca bol
i hiljada životnih potresa
i naslednih mesu, eto to je cilj
i predano mu teži ti. Umreti,
spavati - spavati - možda sanjati!
Da, tu je čvor! Jer u tom spavanju
smrtnom kakvi bi snovi mogli doći,
kad života ovo klupče odmotamo?
Tu moramo stati; to je obzir taj
što bedi našoj produžava vek!
Jer ko bi podno svetske šibe, ruge,
nepravde silnih i zlostave gordih,
bol prezrene nam ljubavi, nasilja,
i obest vlasti, poniženja koja
od nevrednih trpi strpljiva zasluga -
kad sam sebi možeš slobodu da daš
i golim nožićem? Ko bi vukao
tovar, pod umorom života stenjući
i znojeći se da strah
ne buni od nečeg po smrti, do tajne
zemlje, s čijih meća još nijedan putnik
vratio se nije? To nam volju zbuni,
i čini da raće podnosimo zla
koja su tu već nego da letimo
onima drugim, nepoznatim još?
Tako svest strašljivce pravi od svih nas;
i tako prirodnoj boji odluke
bledilo misli da bolešljiv lik,
te preduzeća velika i smela
otuda krivo okrenu svoj tok
i gube ime dela. - Ali, mir! -
Lepa Ofelija! - Vilo, molitvama
pomeni sve mi grehe!
OFELIJA
Kneže moj!
Davno vas ne videh! Kako ste?
HAMLET
Pokorno hvala; dobro, dobro, dobro.
OFELIJA
Ja imam, kneže, vaših poklona,
i davno željah već da vam ih vratim.
Primite ih sada molim vas.
HAMLET
Ne, ne;
ja vam nisam nikad ništa dao.
OFELIJA
Kneže, vi dobro znate to da jeste,
i to sa tako nežnim rečima,
da spomeni behu dragoceniji.
Bez mirisa sad su - uzmite ih natrag
jer plemenitoj duši bogat dar,
bez ljubavi pružen - ništavna je stvar.
Evo, kneže!
HAMLET
Ha, ha! Jeste li vi pošteni?
OFELIJA
Kneže!
HAMLET
Jeste li lepi?
OFELIJA
Šta vaše gospodstvo misli?
HAMLET
Da, ako ste pošteni i lepi, vaše poštenje ne bi
trebalo da dopusti vašoj lepoti da se druži s njim.
OFELIJA
Zar može, kneže, lepota imati boljeg društva od
poštenja?
HAMLET
Da, naravno. Jer će moć lepote pre pretvoriti po-
štenje, od onog što jeste, u podvodačicu, nego što će
snaga poštenja preobraziti lepotu u nešto slično nje-
mu. To je nekada bio paradoks; ali je sada dokazano. - Ja
sam vas nekad voleo.
OFELIJA
Zaista, kneže, vi ste učinili da vam poverujem.
HAMLET
Niste mi trebali verovati. Vrlina se ne može tako
nrimiti na našem starom deblu da mu oduzme sav zadah.
- Ja vas nisam voleo.
OFELIJA
Tim sam gore prevarena.
HAMLET
Idi u manastir! Zašto da rađaš grešnike? - Ja
sam prilično pošten; pa ipak bih sebe mogao optužiti
za takve stvari da bi bolje bilo da me mati nikada nije
rodila. Ja sam vrlo ohol, osvetoljubiv, slavoljubiv, sa
više grehova što čekaju na moj mig no što imam misli
da ih njima odenem, ili mašte da im dam oblik, ili
vremena da ih izvedem. Šta će ovakva stvorenja, kao
što sam ja, da se šunjaju između zemlje i neba? Svi smo
mi ovejani nitkovi - svi! Ne veruj nijednom od nas. Idi
pravo u manastir! - Gde vam je otac?
OFELIJA
Kod kuće, gospodaru.
HAMLET
Zatvarajte vrata za njim, da nigde ne bi mogao igrati
budalu, sem kod svoje kuće. Zbogom!
OFELIJA
O, milostivo nebo, pomozi mu!
HAMLET
Ako se udaš, daću ti ovu kletvu za svadbeni dar: Bu-
di nevina kao led, čista kao sneg - nećeš izmaći kle-
tvi. - Idi u manastir, idi! Zbogom! - Ali ako baš ho-
ćeš da se udaš, pođi za budalu. Jer pametni ljudi znaju
vrlo dobro kakva čudovišta pravite vi od njih. U ma-
nastir! Idi, i to brzo. Zbogom!
OFELIJA
Iscelite ga, vi nebeske sile!
HAMLET
Slušao sam o vašoj navici da se mažete. Bog vam je
dao jedno lice, a vi sebi pravite drugo: vi skakućete, vi
se uvijate, vi šapućete; izdevate imena božjim stvari-
ma iz lakomislenosti, a pravite se da je iz neznanja.
Idite! Dosta mi je. Poludeo sam zbog toga. Ja kažem,
nećemo više imati svatova. Oni što su se uzeli ži-
veće, sem jednoga. Ostali će ostati kako su. U manastir,
idite!
(Odlazi.)
OFELIJA
O, kakav divan tu posrnu duh!
To bistro oko dvora, vojske mač,
ta reč i jezik mudrosti i znanja,
a cvet i nada lepe države,
vaspitanja primer, ogledalo mode,
očima svima i uzor i cilj -
sve je to sada razoreno, sve!
A ja, najbednija i najnesrećnija
od sviju žena, što sam pila med
zanosne pesme zaveta mu svih -
sad gledam divni, kraljevski taj um
ko razdešena zvona promukao,
a nesravnjenu, cvetnu mladost tu
u ludilu svelu. I ja, bedna, vaj!
Posle prošlih nada, gledam sav jad taj!
(Vraćaju se Kralj i Polonije.)
KRALj
Ljubav! Nisu takva osećanja ta;
a govor mu, mada pomalo bez veze,
ne liči na ludost. U njegovoj duši
ima nešto nad čim seta njegova
sedi i leže; i ja verujem
da bi se iz toga opasnost izlegla.
Da to sprečim, brzo odlučih i reših
evo ovo: On će u Englesku, hitno,
da nenaplaćeni danak naš potraži.
Možda će more i predeli strani,
i šarenilo utisaka moći
iz njegovog srca isterati tb
što se uvuklo u njega, o čemu
misleći stalno muči mozak svoj,
i što ga goni da bude van sebe.
Šta mislite vi o tome?
POLONIJE
Biće dobro.
Ali ipak držim da izvor, početak
njegove tuge nije ništa drugo
do prezrena ljubav. - Kako je, Ofelija?
Ne moraš pričati šta ti je knez Hamlet
govorio: mi smo čuli sami sve. -
Kralju, činite što vam drago. ali ako
držite za zgodno, nek kraljica, mati
njegova, posle predstave i sama
navali da njojzi poveri svoj bol.
Nek bude sasvim otvorena s njim;
a ja ću se, ako dopustite, skriti,
tako da čujem razgovor njin.
Ako ga ona ne prozre, tada ga
u Englesku šalj'te, ili ga zatvor'te
gde vaša mudrost za najbolje nađe.
KRALj
Neka tako bude. Kad je plemić luda,
na ludilo treba motriti mu svuda.
(Odlaze.)
SCENA DRUGA
Velika dvornica u zamku.
(Ulaze Hamlet i nekoliko glumaca.)
HAMLET
Molim vas, izgovorite taj govor onako kako sam vam
ja pokazao, da vam gotovo klizi sa jezika. Ali ako bude-
te žvakali, kao što čine mnogi vaši glumci, onda će
mi to biti isto tako prijatno kao da sam opštinskom
dobošaru dao da govori moje stihove. Pa nemojte suvi-
še ni testerisati vazduh rukama, ovako; nego budite u
svemu umereni. Jer i u samoj bujici, buri, ili, da tako
kažem, vihoru strasti. morate imati i pokazati mere,
koja će to ublažiti. O, kako me vreća do dna duše, kad
čujem kakvog plećatog, razbarušenog klipana kako u
dronjke cepa neku strast, da bi probijao uši najjevti-
nijoj publici u pozorištu, koja nije ni za šta drugo
nego za nerazumljive pantomime ili za galamu. Voleo
bih da išibam takvoga dripca koji želi da prevaziće
i samog Tergamanta; takav je dripac nadirodio Iro-
da. Molim vas, izbegavajte to.
PRVI GLUMAC
Ja jamčim za to vašoj svetlosti.
HAMLET
Ali ne budite ni suviše krotki, već neka vas uči
vaše roćeno osećanje mere: udesite radnju prema reči,
a reč prema radnji, i naročito se starajte da nikada ne
prekoračite granice prirode. Jer svaka takva pretera-
nost promaši cilj glume, čiji je zadatak, u početku i
sad, bio i jeste, da bude, tako reći, ogledalo prirode: da
vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu
roćenu sliku, a samom sadašnjem pokolenju i biću sve-
ta njegov oblik i otisak. Sad, ako se u tome pretera,
ili ne dotera, neznalice će se možda smejati, ali će
pametnima biti vrlo mučno. A sud ovih, ako dopustite,
mora pretegnuti čitavo pozorište prvih. O, gledao
sam igru nekih glumaca, i slušao druge da ih hvale, i
to vrlo mnogo, koji, pa da se ne izrazim prostački, nisu
imali ni naglaska krštene duše, ni hoda krštenog, ni
nekrštenog, ni čovečjeg; nego se to šepurilo i urlalo,
da sam pomislio da je kakav nadničar prirode napravio
ljude, a nije ih napravio dobro, tako su nakazno podra-
žavali čovečanstvu.
PRVI GLUMAC
Ja se nadam da je to kod nas uglavnom popravljeno.
HAMLET
O, popravite sasvim. I neka oni što igraju vaše
budale ne govore više nego što je za njih napisano. Jer
meću njima ima i takvih koji će se sami smejati da bi
time naterali na smeh i izvestan broj budalastih gle-
dalaca iako je baš tada, možda, u pitanju kakav važan
trenutak radnje. To je ružno, i kod budale koja se tim
služi pokazuje sažaljenja dostojnu ambiciju. Idite;
spremite se.
(Glumci odlaze. Ulaze Polonije, Rozenkranc i Gildenstern.)
HAMLET
No, gospodine! Hoće li kralj da čuje ovaj komad?
POLONIJE
I kraljica takoće, i to odmah.
HAMLET
Pa recite glumcima neka požure.
(Polonije izlazi.)
Hoćete li mu i vas dvojica pomoći da ih požuri?
ROZENKRANC I GILDENSTERN
Hoćemo, kneže.
HAMLET
Oj, hoj, Horacio!
(Ulazi Horacio.)
HORACIO
Evo me dobri kneže; na službi sam.
HAMLET
Ti si najpravedniji čovek, Horacio,
sa kojim sam se ikad družio.
HORACIO
Moj dragi kneže!
HAMLET
Ne mislim da laskam
jer kakvoj bi se nadao nagradi
od tebe što nemaš drugog prihoda
do vedar duh što te hrani i odeva?
I zašto bi se sirotom laskalo?
Nek zaslaćen jezik liže glupi sjaj,
a koleno svija svoj uslužni zglob
tamo gde korist sleduje laskanju.
Čuj me. Otkad mi mila moja duša
gospodarskom posta u izboru svom,
i otkada ume ljude deliti,
tvoj izbor za nju osiguran bi.
Jer ti beše čovek što snoseći sve
ne trpi ništa, jedan što je primo
i udare i dare sudbine
s jednakom hvalom. Blagosloven taj
kod koga razum i strast tako stoje,
da nije samo frula na kojoj bi
sudbina mogla svirati što hoće.
Daj mi čoveka što nije rob strasti,
i nosiću ga u dnu srca svog,
u srcu srca svoga, kao tebe.
Al' suviše je o tom. - Večeras će
odigrati se pred kraljem predstava,
jedna je scena u njoj vrlo slična
okolnostima o kojima ti pričah
povodom smrti mog oca. Molim te,
kad vidiš da se izvodi taj čin,
ti s punom pažnjom duha posmatraj
mog strica. Ako njegov skriveni greh
ne bude jednim govorom otkriven,
onda je duh, kog videsmo, nečastiv,
a pretpostavke moje crne su
ko kovačnica Vulkanova. Pazi
oštro, a ja ću upreti pogled svoj
u njegovo lice, pa ćemo zajedno
udružiti svoje opaske za sud
o njegovom izgledu.
HORACIO
Dobro, kneže.
Ako mi on, dok se igra gluma ta,
ukrade išta, i ja ne primetim,
platiću celu štetu.
HAMLET
Dolaze
da igraju. Moram praviti se lud.
Zauzmi jedno mesto.
(Danski marš. Zvuk truba. Ulaze Kralj, Kraljica, Polonije,
Ofelija, Rozenkranc, Gildenstern, druga gospoda
i straža sa buktinjama.)
KRALj
Kako je sada naš sinovac Hamlet?
HAMLET
Izvanredno dobro, vere mi: na kameleonovoj hrani;
jedem vazduh, kljukaju me obećanjima. Tako ne biste mo-
gli gojiti ni kopuna.
KRALj
Ja nemam ništa sa tim odgovorom. Hamlete, te reči
nisu moje.
HAMLET
Ne, sad više nisu ni moje. (Poloniju.) Gospodine, vi
kažete da ste nekad, na Velikoj školi, igrali?
POLONIJE
Igrao sam, gospodaru; i smatrali su me za dobroga
glumca.
HAMLET
A šta ste prikazivali?
POLONIJE
Prikazivao sam Julija Cezara: bio sam ubijen na Ka-
pitolu; Brut me ubio.
HAMLET
Njegova je uloga bila brutalna. Ubiti tako kapital-
no tele! - Jesu li glumci gotovi?
ROZENKRANC
Jesu, kneže. Čekaju vašu zapovest.
KRALjICA
Dragi Hamlete, hodi ovamo; sedi kraj mene.
HAMLET
Neću, dobra majko: ovde je privlačniji metal.
POLONIJE (Kralju)
O-ho! Čujete li ovo?
HAMLET (spusti se kod Ofelijinih nogu)
Smem li da legnem u vaše krilo?
OFELIJA
Ne, gospodaru.
HAMLET
Hteo sam reći, smem li nasloniti glavu na vaše
krilo?
OFELIJA
Možete, gospodaru.
HAMLET
Mislite li da sam mislio što ružno?
OFELIJA
Ja ne mislim ništa, gospodaru.
HAMLET
Lepa je to stvar ležati među devojačkim nogama.
OFELIJA
Šta, kneže?
HAMLET
Ništa.
OFELIJA
Vi ste veseli, kneže.
HAMLET
Ko, ja?
OFELIJA
Da, kneže.
HAMLET
O, Bože moj, ja sam samo jedan lakrdijaš. Šta bi čo-
vek mogao bolje raditi nego da bude veseo? Pogledajte
kako veselo izgleda moja majka, a moj otac je umro nema
ni dva sata.
OFELIJA
Ne, ima dvaput po dva meseca, kneže.
HAMLET
Već toliko! Onda nek đavo nosi crninu; ja ću se obu-
ći u samurovinu. Gospode! Umro pre dva meseca, pa još
nije zaboravljen? Onda ima nade da uspomena na veli-
kog čoveka preživi njegov život za čitavo pola godi-
ne. Ali, Bogorodide mi, onda on mora zidati crkve. jer
će inače biti zaboravljen, kao drveni konj sa majske
maskarade, čiji je epitaf:
„Jer ojJer oj!
Zaboravljen je drveni konj."
(Oboa. Ulaze lica jedne pantomime: kralj i kraljica izra-
žavajući pokretima ljubav; ona zagrli njega i on nju. Ona klek-
ne pred njega, kao da ga uverava o svojoj ljubavi. On je podigne
i spusti glavu na njeno rame; legne na cvetni bedem. Ona ga
ostavlja kad vidi da je zaspao. U tom se pojavljuje neki čovek,
koji skine kralju krunu, poljubi je i nalivši otrova u kralje-
ve uši, izlazi. Kraljica se vraća, i kad opazi mrtvoga kralja,
gestovima izražava bol. Trovač se vraća sa dve ili tri neme
ličnosti, pretvarajući se da žali kralja zajedno sa njom. Za-
tim iznose leš. Trovač prosi kraljicu, dajući joj poklone.
Izgleda kao da se ona s početka gnuša ove ponude i da je pro-
tiv toga; ali na kraju prihvata njegovu ljubav. Najzad izlaze.)
OFELIJA
Šta znači ovo, kneže?
HAMLET
Bogme, to je potajno nedelo, a znači nesreću.
OFELIJA
Možda ovaj prizor predstavlja zaplet igre.
(Ulazi Prolog.)
HAMLET
To ćemo doznati od ovoga. Glumci ne znaju čuvati
tajnu. Oni će sve ispričati.
OFELIJA
Hoće li nam kazati šta znači ovo što smo videli?
HAMLET
Hoće, a i sve drugo što biste mu vi pokazali da vi-
di. Nemojte se vi stideti da mu*Tokažete, a on se neće
stideti da kaže šta je to.
OFELIJA
Vi ste rćavi, vi ste rćavi, kneže. Hoću da slušam
komad.
PROLOG
Klanjajući se pred milošću sviju,
molimo za pažnju strpljivu i tiju,
za nas i za našu tragediju.
HAMLET
Je li to prolog ili zapis na kakvom prstenu?gz
OFELIJA
Kratko je, kneže.
HAMLET
Kao ženska ljubav.
(Ulaze dva glumca: kralj i kraljica.)
GLUMAČKI KRALj
Triest puta Feb je obišao u letu
Neptunov val i sfere našem svetu,
a pozajmljeni sjaj meseca sjaše
punih trideset leta iznad zemlje naše,
otkako nam daše svetu vezu jaku
u srcima ljubav, a ruke u braku.
GLUMAČKA KRALjICA
Još toliko brojmo put koji obiđe,
pre no naša ljubav svome grobu siđe.
Ali, avaj! Tebe tišti neka mora;
nisi više ves'o, kao sve doskora.
Strepim za tebe; ali zbog mog straha
ti svojoj strepnji ne poklanjaj maha.
Strah i ljubav žene drugovi su verni,
oboje ništavni, ili neizmerni.
Ljubav ti dokazah miloštama svojim,
i kolko te volim, toliko se bojim,
veliku ljubav sitne sumnje plaše;
s našim strahom rastu i ljubavi naše.
GLUMAČKI KRALj
Skoro te već moram ostaviti, draga;
osećam da život napušta mi snaga.
A ti ćeš voljena biti, poštovana
u ovome svetu; i jednoga dana
dobićeš možda nežnog muža...
GLUMAČKA KRALjICA
Ćuti!
Izdajom srca ljubav mi ne muti.
Prokleta ako uzmem drugog muža;
koja ubi prvog, drugom ruku pruža.
HAMLET (za sebe)
Pelen, pelen!
GLUMAČKA KRALjICA
Drugi brak još samo niska korist sprema,
al' ljubav u njemu svog udela nema.
Svoga mrtvog muža drugi put ubijam
kad se oko drugog u postelji svijam.
GLUMAČKI KRALj
Verujem da misliš što si rekla sada,
al' odluka naša ponajčešće pada.
Namera se kao rob sećanja javlja;
na rođenju jaka, zatim slaba zdravlja,
ko zeleni plodi ona je na grani;
a kad sazru, oni padnu neobrani.
Čovek zaboravlja - udes je to tužan -
da isplati dug svoj, što je sebi dužan.
I što u svom žaru naumimo strasno,
kad žar prođe, to je učiniti kasno.
Svaka radost, tuga. u naponu strasti
i rođeno svoje delo upropasti;
a najveća radost i dubok bol gde je,
radost začas plače, bol se časom smeje.
Svet nije večan: što se ljudi čude
ako s drugom srećom druga ljubav bude?
Jer da li - tu treba odgovora dati -
ljubav sreću ili sreća ljubav prati?
Padne li silni, ljubimac se skriva;
uspe li siromah, zlotvor mu drag biva.
Do danas je ljubav sledovala sreći;
jer bogat će uvek prijatelja steći;
a ko u nuždi kuša druga zloga,
u zlotvora odmah taj pretvara toga.
Ali kad sam počo, da svršim u redu:
volja nam i sudba raznim putem gredu,
te namere naše uvek se izmene;
misao je naša, al' ne mete njene.
Sad misliš da nećeš drugoga uzeti,
al' će s mrtvim mužem i ta miso mreti.
GLUMAČKA KRALjICA
Ne dala mi zemlja hrane, nebo zraka;
ne imala mira od dana ni mraka;
nek pred svaku moju nadu očaj stane;
budućnost mi bila ćelija apsane;
sve nedaće koje lice sreće kvare
nek mi svaku želju gone i satare;
pratila me večna kazna kroz vremena -
kad, udova jednom, opet budem žena!
HAMLET (Ofeliji)
Ako sad prekrši zakletve!
GLUMAČKI KRALj
To je teška kletva. Ostavi me malo.
Duh mi je umoran. Meni je sad stalo
da se snom okrepim.
(Legne.)
GLUMAČKA KRALjICA
San ti mira dao;
a meću nas nikad ne ušao duh zao.
(Izlazi.)
HAMLET
Kako vam se, gospoćo, dopada ova stvar?
KRALjICA
Čini mi se da ta gospa suviše obećava.
HAMLET
O, ona će održati reč!
KRALj
Znate li vi sadržaj tog komada? Da nema u njemu
kakvog zločina?
HAMLET
Ne, ne! Oni se samo šale; truju se od šale. Nema
vam tu ni senke zločina.
KRALj
Kako zovete taj komad?
HAMLET
Mišolovka. Kako to, zapitaćete? Pa u prenosnom
značenju. Komad prikazuje jedno ubistvo u Beču: knez se
zove Goncago, njegova žena Batista. Videćete odmah:
zlikovačka posla. Ali šta mari? To se ne tiče nas. va-
šeg veličanstva i mene; naša je savest mirna. Koga
svrbi, nek se češe; naša šija je čitava.
(Ulazi Lukijan.)
HAMLET
To je neki Lukijan. kraljev sinovac.
OFELIJA
Vi ste, gospodaru, dragoceni, kao kakav hor.
HAMLET
Mogao bih biti tumač između vas i vašeg dragana
ako bih video kako se zabavljaju lutke.
OFELIJA
Vi bockate, kneže, vi bockate.
HAMLET
Stalo bi vas kuknjave dok biste mi otupeli vrh.
OFELIJA
Sve bolje i gore.
HAMLET
Sve ste vi neverne supruge. - Počni, ubico! Mani se
tih odvratnih grimasa, i počni. Hajde već; grakćući,
gavran viče: osveta!
LUKIJAN
Crni smer, ruka, otrov, čas zgodan toliko.
Pomaže doba. Ne vidi me niko.
Ti, kobna smešo od ponoćnih trava,
što Hekata triput kle i učarava,
pokaži sad čini moć u punoj snazi,
zdrav život odjednom uzmi i zarazi.
(Sipa otrov u uvo zaspalome kralju.)
HAMLET
Otruje ga u vrtu, da mu otme državu. Njegovo je ime
Goncago. Ta priča postoji, i pisana je odabranim itali-
janskim jezikom. Odmah ćete videti kako ubica zadobi-
ja ljubav Goncagove žene.
OFELIJA
Kralj ustaje!
HAMLET
Šta, uplašen prividnim požarom!
KRALjICA
Šta je mom mužu!
POLONIJE
Prekinite predstavu!
KRALj
Osvetlite mi! Hajde!
svi
Buktinje, buktinje, buktinje!
(Izlaze svi osim Hamleta i Horacija.)
HAMLET
Nek ranjen jelen suze lije:
nek igra jelen zdrav!
Dok jedan spava, drugi bdije -
takav je život sav.
Šta velite, gospodine moj? Zar mi ova pesma, sa šu-
mom perjanica i s dve rozete u vidu ruža iz Damaska na
mojim cipelama na pređice ne bi donela članstvo u
kakvoj glumačkoj družini u slučaju da se moja preosta-
la sreća bude ponašala prema meni kao Turčin? A,
gospodine?
HORACIO
Bez sumnje, s polovinom dobiti.
HAMLET
Sa celom, uveren sam.
Jer ti, o Damone dragi, znaš
da je s kraljevstva ovog oteran
Jupiter sam; a sada vlada baš
pravi, pravcati - paun!
HORACIO
Trebalo je da napravite slik.
HAMLET
Dobri moj, Horacio, dajem hiljadu funti da je svaka
reč duha istinita. Jesi li primetio?
HORACIO
Sasvim dobro, gospodaru.
HAMLET
Čim je pala reč o trovanju...
HORACIO
Odlično sam uočio.
HAMLET
A-ha! Dajte malo muzike! Ovamo te flaute!
Jer ako kralj ne voli komediju,
onda on, jamačno, ne voli ju-iju!
Ovamo muziku!
(Ulaze Rozenkranc i Gildenstern.)
GILDENSTERN
Dopustite mi jednu reč, dobri gospodaru.
HAMLET
I čitavu priču, gospodine, ako je po volji.
GILDENSTERN
Kralj, gospodaru...
HAMLET
No, gospodine, šta je s njim?
GILDENSTERN
Povukao se u svoje odaje neobično uzrujan.
HAMLET
Od pića,gospodine?
GILDENSTERN
Ne; biće od gneva, kneže.
HAMLET
Vi biste pametnije uradili da o tome izvestite nje-
govog lekara. Jer ako bih mu ja dao na čišćenje, to bi ga
možda bacilo u još veći gnev.
GILDENSTERN
Ali, dobri moj kneže, uredite malo svoj razgovor, i
ne udaljujte se toliko od onoga što treba da vam kažem.
HAMLET
Pitom sam već. gospodine. Kažite.
GILDENSTERN
Kraljica vaša mati, koja je u velikoj duševnoj utu-
čenosti, poslala me je k vama.
HAMLET
Vi ste mi dobrodošli.
GILDENSTERN
Ne, dobri kneže; ta učtivost nije baš od najbolje
vrste. Ako želite da date zdrav odgovor, ja ću izvrši-
ti naredbu vaše matere; ako ne, vašim oproštajem i
mojim povratkom okončaće se i moj posao.
HAMLET
Ja ne mogu, gospodine?
GILDENSTERN
Šta, gospodaru?
HAMLET
Da vam dam zdrav odgovor: moj duh je bolestan. Ali
odgovor koji bih mogao dati stoji na raspolaganju vama,
ili tačnije, kao što kažete, mojoj materi. Zato dosta o
tom, pa na stvar. Moja mati, kažete...
ROZENKRANC
Dakle, ona kaže da je nju vaše ponašanje začudilo i
zadivilo.
HAMLET
O, divni sine, koji umeš tako zadiviti svoju majku!
- Ali zar nema ništa što sleduje tome divljenju moje
matere? Govorite.
ROZENKRANC
Ona želi da govori s vama u svojoj sobi pre no što
odete na spavanje.
HAMLET
Poslušaćemo, ma bila deset puta naša mati. - Ima-
te li još što da mi kažete?
ROZENKRANC
Kneže moj, vi ste me nekad voleli.
HAMLET
Ja vas i sad volim, tako mi ovih oruća za kraću.
ROZENKRANC
Dobri moj kneže, šta je uzrok vašem rastrojstvu?
Odbijajući da svoje jade poverite svojim prijateljima,
vi svakako prečite put svojoj vlastitoj slobodi.
HAMLET
Gospodine, meni treba unaprećenje.
ROZENKRANC
Kako to kad imate reč samoga kralja da ćete ga vi
naslediti na prestolu Danske?
HAMLET
Da, ali „do zelene trave" - poslovica je malo za-
starela.
(Ulaze glumci sa frulama.)
HAMLET
A, frule! - Dajte da vidim jednu. - Vi želite da bu-
dem s vama malo nasamo. Što vi neprestano oblećete
oko mene, da mi nanjušite trag, kao da hoćete da me na-
terate u klopku?
GILDENSTERN
O, gospodaru, ako je moja revnost odveć drska, onda je
i moja ljubav suviše nepristojna.
HAMLET
Ja to ne razumem dobro. Hoćete li da svirate na ovoj
fruli?
GILDENSTERN
Ne umem, kneže.
HAMLET
Ja vas molim.
GILDENSTERN
Verujte mi, ne umem.
HAMLET
Preklinjem vas.
GILDENSTERN
Ali ja ne umem ni da je držim, kneže.
HAMLET
To je lako, kao lagati. Prstima i palcem hvatajte ove
rupe, ustima duvajte u nju, i ona će dati od sebe najreči-
tiju muziku. Evo vidite, ovo su rupe.
GILDENSTERN
Ali ja ne umem da to dovedem u sklad, namam dara
za to.
HAMLET
Pa vidite kakvu tričavu stvar pravite vi od mene.
Vi hoćete na meni da svirate, hoćete da saznate za moj
ključ; hoćete da mi iz srca iščupate tajnu; hteli biste
da učinite da odjeknem od najnižeg tona do vrha svoje
skale. A evo ovog malog instrumenta u kome je divan
glas i obilje tonova, pa ga vi ipak ne možete naterati
da progovori! Do sto đavola, mislite li vi da se na me-
ni može lakše svirati nego na jednoj fruli? Nazovite
me kojim hoćete instrumentom; vi me možete pipati,
ali ne možete svirati na meni.
(Ulazi Polonije.)
HAMLET
Bog vas blagoslovio, gospodine!
POLONIJE
Kneže moj, kraljica bi želela da govori s vama, i to
odmah.
HAMLET
Vidite li vi onaj oblak koji gotovo ima oblik ka-
mile?
POLONIJE
Bogami, zaista je nalik na kamilu.
HAMLET
Čini mi se da liči na lasicu.
POLONIJE
Leđa su mu kao u lasice.
HAMLET
Ili na kita?
POLONIJE
Vrlo je sličan kitu.
HAMLET
Onda ću odmah otići materi. (Za sebe.) Ovi me tera-
ju da glumim budalu do krajnje granice mog strpljenja.
(Glasno.) Doći ću odmah.
POLONIJE
Ja ću joj to kazati.
(Izlazi.)
HAMLET -—
Odmah je lako reći. Idite, prijatelji.
(Rozenkranc, Gildenstern i glumci izlaze.
Avetno doba ponoći je sad,
kad groblje zja, a pako razvejava
zarazu svetom. Sad bih vrelu krv
mogao piti, činiti grozote,
da se dan strese kad pogleda to.
Ali tiho! Hajdmo sada materi!
- O, srce moje, ti se ne izrodi;
neka u moje zatvorene grudi
nikad Neronov ne provali duh.
Svirep ću biti, neprirodan ne;
iz mojih usta noževi će ići,
ali u ruci mojoj nek ne budu.
Jezik i duša nek su licemerni.
Ma kol'ko moje kidale je reči,
ti, dušo, ipak takvo delo spreči.
(Odlazi.)
SCENA TREĆA
Dvorana u zamku.
(Ulaze Kralj, Rozenkranc i Gildenstern.)
KRALj
Ja ga ne volim; po nas je opasno
pustiti ludosti njegovoj tu vlast.
Zato se sprem'te. Punomoć za vas
napisaću odmah, i on će otići
u Englesku s vama. Naše dostojanstvo
ne može trpeti tu blisku opasnost
što iz ludila mu napreduje tako
svakoga časa.
GILDENSTERN
Spremićemo se.
Jer pobožno je i sveto staranje
sačuvati bezbroj ljudi koji se
hrane i žive od vašeg veličanstva.
ROZENKRANC
Svaki pojedinac posebno je dužan
svom snagom i svakim oružjem duha svog
da sebe od štete brani, a još više
onaj od čije sreće zavise
životi mnogih. Jer kraljeva smrt
ne dolazi sama, nego kao vrtlog
odvlači sobom sve što joj je blizu.
To je ogroman točak, učvršćen
navrh najvišeg brega, na čijim je
paocima ogromnim deset hiljada
sitnijih stvari prikovano, stalo;
pa kad on padne, svaka mala stvar
i sitan dodatak deli strašni pad.
Nikad kraljev uzdah nije sam još osto
a da ceo narod nije tužan posto.
KRALj
Spremite se, molim, za taj hitni put
okovaćemo u lance opasnost
što sada hoda odveć slobodno.
ROZENKRANC I GILDENSTERN
Požurićemo.
(Rozenkranc i Gildenstern izlaze. Ulazi Polonije.)
POLONIJE
Kralju moj, on ode k materi u sobu.
Ja ću se skriti iza zastora,
da razgovor čujem. Uveren sam već
da će ga ona izgrditi valjano.
Jer vi ste rekli - i rekli ste mudro -
da će dobro biti da neko, sem majke,
koja bi pristrasna po prirodi bila,
sa zgodnog mesta razgovor čuje njin.
Budite mi zdravo, gospodaru moj.
Doći ću do vas pre neg legnete,
i kazati vam što budem saznao.
KRALj
Zahvaljujem vam, dragi gospodine!
(Polonije odlazi.)
Moj zločin truli: do neba mu smrad
diže se, noseć najstariju kletvu
bratoubistva. Molitvi ne mogu,
mada je želim koliko i hoću.
Jaku mi volju jači greh obara;
a ja, ko neko vezan s posla dva,
besposlen stojim ne znajući gde
da počnem, te oba zanemarujem.
Pa da je ova ruka prokleta
od bratovlje krvi dvaput odebljala,
zar dobro nebo nema dosta kiše
da je spere celu, da bude ko sneg?
Čemu milost doli da pogleda greh?
Nema li molitva tu dvostruku moć
da, pre no padnemo, predupredi pad,
i oprosti onda kad padnemo već?
Pa pogledaj gore! Tvoj je prošo greh,
ali, o, koji bi oblik molitve
pristao za mene? „Oprosti mi moje
gadno ubistvo!" - To ne može biti;
jer ja i sada uživam koristi
zbog kojih ovo ubistvo izvrših:
svoju krunu, svoju kraljicu i vlast.
Može li kogod oproštaj da traži,
a korist od svoga zločina da drži?
Na putima greha u ovome svetu
pozlaćena ruka zločina još može
da izmakne pravdi; i često se još
pljačkom zločina kupi zakon sam.
Al' tako nije na nebu. Tu nema
vrdanja, i tu se javlja svaki čin
u svojoj pravoj prirodi; a mi,
pred očima, licem svojih grehova,
primorani smo da priznamo sve.
Pa onda? Šta mi ostaje? Da kušam
šta pokajanje može il' ne može.
Al' šta to vredi jednome koji se
ne može da kaje? O očaja, bede!
O, srce crno ko smrt! O, ti dušo
u mreži, što se boreć za slobodu
samo još više zaplićeš! Pomoz'te,
anćeli dobri! Pokušajte bar.
Savijte se, kruta kolena; a srce
sa čeličnim žicama, omekšaj
kao žile kakvog novoroćenčeta!
Sve još može krenuti na dobro!
(Klekne. Ulazi Hamlet.)
HAMLET
Na molitvi je. Mogao bih sad
svršiti; i sad ću svršiti sa njim.
Pa onda, on u raj, a ja ću biti
osvećen. - O tome treba razmisliti.
Jedan mi zlikovac oca ubio,
i zato zar, jedinac sin mu ja
šaljem tog istog zlikovca u raj!
O, to bi bila plata, nagrada,
a osveta nikad! On ubi oca mog
iznenada, teškog od jela, sa svima
gresima njegovim silno nabujalim,
jedrog ko maj. I kako s njegovim
računom stoji, to zna samo bog!
Al' po mislima i znanju smrtnika,
on teško pati. Pa zar sam osvećen
kad mu uzmem život sad, kad čisti dušu,
i kad je gotov i spreman za put?
Ne.
Stoj, maču, budi strašnijeg zamaha!
Kad bude pijan, zaspao, u gnevu,
u rodoskrvnoj slasti postelje.
U kocki, svađi, ili ma kome činu
što trun spasenja u sebi ne čuva -
tad ga obori: nek se petama
koprca k nebu, nek mu duša bude
prokleta, crna kao pakao
u koji poće! - Moja mati čeka. -
Lek ti ovaj muke produžiće; neka!
(Ode.)
KRALj (ustajući)
Reči bi gore, ali miso osta dole.
Neće se k nebu dići reči gole.
(Odlazi.)
SCENA ČETVRTA
Druga soba u zamku.
(Ulaze Kraljica i Polonije.)
POLONIJE
On će sad doći. Dobro ga ukor'te.
Rec'te da mu šale i odveć su drske;
i da ste ga braneć izložili se za nj
velikom gnevu. Sakriću se tu.
Molim vas, budite otvoreni s njim.
HAMLET (iza scene)
Mati, mati, mati!
KRALjICA
Ne brinite za mene, ja vam jamčim to.
Sklonite se; ja ga čujem da dolazi.
(Polonije se sakrije iza zastora. Ulazi Hamlet.)
HAMLET
No, mati, sad, u čemu je stvar?
KRALjICA
Hamlete, ti teško uvredi oca svog.
HAMLET
Majko, uvrediste teško oca mog.
KRALjICA
Hajd! Ti budalastim jezikom odgovaraš.
HAMLET
Hajd, hajd! Vi pitate jezikom me zlim.
KRALjICA
Hamlete, šta znači to?
HAMLET
Pa šta je sad?
KRALjICA
Jesi li zaboravio ko sam ja?
HAMLET
Nisam.
Vere mi, nisam; vi ste kraljica,
i žena brata muževljevog, da,
i - kam da niste! - vi ste moja mati.
KRALjICA
No, onda će drugi govoriti s tobom!
HAMLET
No, no, vi samo sedite sad s mirom!
Ne smete se ni maći. Nećete
otići dok vam ne dam ogledalo,
u kome ćete videti se sva!
KRALjICA
Šta hoćeš? Da nećeš da me ubiješ!
Upomoć! Upomoć!
POLONIJE (iza zavese)
Upomoć! O-hoj!
HAMLET (izvuče mač)
Gle: pacov!
(Probode zavesu.)
Mrtav - za dukat! Mrtav je.
POLONIJE (iza zavese)
Ah, ja sam ubijen!
(Padne i umre.)
KRALjICA
Oh, šta učini?
HAMLET
Ja zaista ne znam. Da nije to kralj?
KRALjICA
O, kako je brz i krvav ovaj čin!
HAMLET
Da, krvav čin, i skoro tako rćav
o, dobra majko, ko ubiti kralja
pa udati se za brata njegovog.
KRALjICA
Ko ubšTš kralja!
HAMLET
Da, gospoćo. to je
moja reč bila.
(Otkrije zavesu i vidi Polonija.)
O, ti nesrećna.
dosadna, nagla budalo, zbogom sad!
Mišljah da si gosa. Primi svoju kob.
Sad vidiš da biti odveć revnostan
opasno je katkad. - Ne lomite ruke!
Mirno! Sedite! Lomiću vam srce.
Jer tako će biti, ako je od graće
osetljive, ako navika prokleta
nije od njega čelik stvorila,
da tvrćava bude protiv osećanja.
KRALjICA
Šta učinih da u gruboj vici toj
svoj jezik puštaš protiv mene ti?
HAMLET
O, učinili ste čin što brlja nežnost
i rumen skromnosti, a vrlinu svu
u licemernost pretvara, što skida
sa svetlog čela čiste ljubavi
ružu, a u njega usaćuje čir!
Što od venčanih zakletava pravi
podvale gnusne ko kockarska laž!
O, takvo delo što iz tela braka
čupa samu dušu, a od slatke vere
pravi samo pustu zbrku besmislica!
Lice se neba rumeni, i sama
ta čvrsta, teška zemlja s tužnim licem
bolna je srcu, ko pred Strašni sud
zbog toga čina.
KRALjICA
Avaj! Kakav čin,
što već urla, grmi u prologu svbm?
HAMLET
O, pogledajte tu sliku, i tu -
likove verne dva brata. - Gledajte
na većama ovim tu miloštu svu
kose Apolona, čelo samog Jova,
Marsovo oko, što preti i vlada,
a držanje kao glasnika Merkura
što siće baš na vis što nebo ljubi
taj spoj i oblik, gde je svaki bog
po jedan pečat utisnuo svoj,
dajući svetu jemstvo za čoveka!
To je bio muž vaš. - A gledajte sad
to je sada muž vaš: taj metiljav klas
što kuži zdravog brata. Imate li
oči? Zar ne hteste da se hranite
na ovoj lepoj gori, rad tovljenja
u ovom glibu? Ha! Imate l' oči?
Ne rec'te mi: to je ljubav. Jer u vašem
dobu je plima krvi ukroćena
i niska; ona se upravlja po sudu.
A kakav je moguć izmeću njih sud?
Osećanja, svakako, imate -
inače ne biste ni imali želju -
al' osećanje je to, zbilja, uzeto.
Jer ni ludost toliko ne bi zabasala
nit ludilu razum tolko bio rob,
pa da od njega ne ostane trun
za izbor u ovakvoj razlici!
Koji vas tako zavarao vrag,
kao u žmuri? Da l' oči bez draži,
il' draž bez oka. il' uvo bez vida,
bez pomoći ruke, il' miris bez svega;
ni bolni deo jednog zdravog čula
ne bi se mogo tako varati.
O, stide, gde ti je rumen? Paklu, ti
buntovni, kad se umeš buniti
kostima matrone - neka bude tad
vrlina vreloj mladeži ko vosak,
i nek se u ognju sopstvenome stopi!
Nek nema stida, kad nagona žar
vuče, jer gori silno i mraz sam,
a razumom se volja podvodi!
KRALjICA
O, ne govori više, Hamlete,
ti moje oči mojoj duši svraćaš,
gde vidim tako mrke, crne mrlje,
što nikad boju izgubiti neće.
HAMLET
U smrdljivome znoju živeti
postelje masne, sladiti se tu,
i pariti u svinjcu poganom...
KRALjICA
O, ne govori više; reči te
ko noževi mi prodiru u sluh.
Hamlete slatki, dosta!
HAMLET
Jedan lupež,
jedan ubica, taj gad, ni dvaesti
deo desetka vašeg prvog muža;
ta sprdnja od kralja, taj kesaroš
države ove, carstva, što je ukro
s police skupu dijademu tu
i metno je u svoj džep!
KRALjICA
O, nemoj više!
HAMLET
Ta zakrpa i dronja od kralja!
(Ulazi Duh.)
O, zaštitite me, zakrilite me vi,
čuvari neba! - Šta bi želeo
vaš milostivi lik?
KRALjICA
Ah, on je lud!
HAMLET
Ne dođe l' da koriš sporog sina svog
što, pustiv da proće i vreme i gnev,
propustio je hitno izvršenje
amaneta tvoga strašnoga? O, kaži!
DUH
Ne zaboravi! - Ja te pohodim
da izoštrim samo otupeli ti smer. -
Al' vidi čućenje na materi tvojoj.
O, stani izmeć nje i njene duše
koja se bori. Kod najslabijih
uobraženja najjače dejstvuju.
Govori joj, Hamlete.
HAMLET
Kako ste, gospoćo?
KRALjICA
Avaj, kako si ti, koji očima
upireš u ništa, i što razgovaraš
sa bestelesnim ovako vazduhom?
Kroz oči tvoje duh tvoj divlje zvera,
i ko na uzbunu zaspali vojnici,
tvoje polegle kose, kao žive,
odskočile su stršeći uspravno.
O, dobri sine, na oganj i žar
rastrojstva svog strpljenje hladno kropi.
Na koga gledaš?
HAMLET
Na njega, na njega!
Gledajte mu pogled što bledim sjajem sj»!
Združeni tako, to biće i lik
osetljivim bi učinili kam.
O, ne gledaj me, da tim žalosnim
izgledom čvrst mi ne izmeniš plan;
da čin moj boju ne bi gubio,
a suze, mesto krvi, grunule!
KRALjICA
Kome to govoriš?
HAMLET
Zar ništa ne vidite?
KRALjICA
Ništa baš; iako vidim dobro sve.
HAMLET
I ne čuste ništa?
KRALjICA
Ništa, osim nas.
HAMLET
Ha! pogledajte kako se otkrada
moj otac, u odelu, kao živ!
Gledajte, eno, izlazi na vrata!
(Duh izlazi.)
KRALjICA
Ovo je samo mozga tvoga stvor.
A ludila samog izum je to vešt,
to bestelesno biće.
HAMLET
Ludilo!
Bilo mi kuca pravilno, ko vaše,
i stvara istu, zdravu muziku.
Moj govor nije bio ludilo.
Ispitajte me, pa ću celu stvar
ponoviti vam od reči do reči;
a ludilo bi moralo da skreće. -
Mati, tako vam večne milosti,
ne meć'te na dušu lažni balsam taj,
da je ovo moja ludost, ne vaš greh.
To pokožicom ranu će prevući,
dok prljava trulež, roveći pod njom,
nevićeno kuži. Pover'te se nebu;
pokajte što je prošlo; izbegnite
što će da doće; i ne ćubrite
taj korov, da ne bi jače bujao.
Oprostite mi moju propoved,
jer u ovo vreme gnojavo od greha,
vrlina mora porok moliti
za oproštaj; treba pred njim da se svija,
molećk da mu čini dobročinstvo.
KRALjICA
O, Hamlete, srce na dvoje mi cepaš!
HAMLET
O, odbacite mu polovinu goru,
pa s onom drugom živite čistije.
Dobru noć! Al' mome stricu ne idite
u postelju, nego prigrl'te vrlinu,
ako je nemate. Čudovište to,
što navikom zovu, koja ždere sva
osećanja naša, taj vrag običaja,
anđeo je ipak, što ume da da
radnjama dobrim i lepim livreju
i odelo što će stajati im dobro.
Uzdržite se noćas, pa će tad
idućeg puta biti vam već lakše
uzdržite se, pa zatim još lakše.
Jer navika skoro žig prirode menja,
pa ukroti vraga, ili ga izbaci
čudnovatom snagom. Još jednom: laku noć!
Pa kada se budete pokajali,
ja ću zatražiti blagoslov od vas.
A što se ovog tiče,
(Pokazujući na Polonija.)
žao mi ga.
Ali se nebu tako svidelo
da njega mnome kazni, mene njim,
da bih mu bio i sluga i bič.
Sahraniću ga lepo, i za smrt
njegovu ja ću odgovarati.
Tako. I opet: laku noć! Ja moram
da budem svirep, da bih dobar bio.
Zlo je počelo, a gore još čeka.
Još jednu reč, o gospo!
KRALjICA
Šta da radim?
HAMLET
Samo ne ovo što vas molih ja,
neka vas opet naduveni kralj
u postelju vuče i za obraz štipa,
i naziva svojim mišem; pustite ga
da za par smradnih poljubaca svojih,
il' prstima vas milujući kletim
po vratu, sazna tajnu; pa izrec'te
kako ja, u samoj stvari, nisam lud,
već da sam samo luda iz lukavstva.
Dobro bi bilo da mu to kažete.
Ko bi, sem kraljice, tako lepe, umne,
ovako važne stvari sakrio
od jednog žapca, mačka, slepog miša?
Ko bi to mogo? Al' uprkos svesti
i tajne, otvor'te kavez navrh kuće,
pustite ptice, pa ko slavni majmun,
ogleda radi, u kavez ućite,
i survavši se izlomite vrat!
KRALjICA
Veruj, ako su reči samo dah,
a dah opet duša, da ja nemam duše
da izdahnem ono što si mi ti reko.
HAMLET
Moram u Englesku. Znate li već to?
KRALjICA
Ah, to smetnuh s uma! Tako je rešeno.
HAMLET
Pečate već pisma. Dva mi školska druga
- verujem im kao zmiji u procepu -
zapovest nose. Oni moraju
da prokrče put moj i da me odvedu
nevaljalstvu. Neka tako bude. Biće
veselo kada inženjer poleti
sopstvenom bombom u vis. Biće teško
al' ja ću kopati jedan aršin dublje
od njenih mina, pa ću ih baciti
na Mesec! Biće vrlo prijatno
dva lukavstva na putu sukobiti. -
Ovaj me čovek goni na pakovanje;
u susednu sobu odvući ću leš.
Dobru noć, mati! - Ovaj savetnik
ozbiljan, ćutljiv, krotku ima ćud,
a za života bi brbljivac lud.
Hajde, gospodine, da s vama svršim već.
Dobru noć, mati!
(Izlaze na razne strane. Hamlet vukući Polonija.)