Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:37 am
Margita
Administrator
Kada se Ethan Ford, savršen muž, idealan susjed i čovjek na koga se svi u svako doba mogu osloniti ne pojavi na poslu jednog prelijepog ljetnog jutra, nitko od njegovih bližnjih i ne sumnja da on već deset godina bježi od prošlosti koja ga neumitno sustiže. Nitko i ne pomišlja da je čovjek kojega poznaju duboko pohranio svoju pravu narav i svoj identitet. Kada čvrsto stegnute spone počnu popuštati, a istina polako curiti na površinu šokantna saznanja potrest će do temelja gradić Monroe u Massachusettsu. Optužen za silovanje i ubojstvo tinejdžerke od prije petnaest godina, Ethan priznaje zločin, braneći se da je sada potpuno "drugi čovjek". Ethanova obitelj i prijatelji morat će pronaći snage kako bi se suočili s nezamislivim, morat će posegnuti najdublje u svoja srca kako bi pronašli dovoljno ljubavi i oprosta kako bi oprostili neoprostivo.
3 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:39 am
Margita
Administrator
Nebo je nebo Jahvino,
a zemlju dade sinovima čovječjim.
Psalam 115
POSLJEDNJI JE PONEDJELJAK U MJESECU, SUROVO PREKRASNO jutro preplavljeno plavetnilom i opojnim mirisom kozje krvi što neobuzdano raste u šumi iza Front Streeta, kad se Ethan Ford ne pojavi na poslu. Toga divnoga dana blistavo nebo prekrivaju gomile nepomičnih bijelih oblaka, runastih poput ovaca, a tako krotkih i lijenih da im ne treba ni pastira ni ograde. Lipanj je neusporedivo najljepši mjesec u Novoj Engleskoj, s dugim danima blještave sunčeve svjetlosti i ruža u cvatu. To je ono godišnje doba kad će i najravnodušniji zastati i zamijetiti sve pred njima izloženo; žućkastobijeli cvijet vrtnoga sljeza i engleskih tratinčica, nebeske rojeve pčela što poput anđeoskog pjeva žamore u živicama oblijećući nad uredno pokošenim zelenim travnjacima, te se čini kao da se ruka svega onoga što je božansko nagnula kako bi stvorila savršen kolaž zelenog nad zelenim, savršenstva nad savršenstvom.
Bilo kojeg drugog dana Ethan Ford bi već marljivo radio, budući da se u gradiću Monroeu, u državi Massachusetts, nije moglo naći pouzdanijeg od njega. Na lancu koji nosi ima ključeve mnogih kuća u mjestu, uključujući i kuću Howardovih u Shenvood Streetu i obitelji Stark, ondje na Evergreenu. Veći dio mjeseca Ethan preuređuje obje kuće; obnavlja kuhinju Howardovih i postavlja drugu kupaonicu kod Starkovih, obitelji čije su tri kćeri poznate po kosi dugoj do struka, za što im treba pola sata da nanesu šampon, tako da je neprestana gužva u hodniku, jer uvijek neka od Starkovih djevojaka čeka svoj red za tuširanje.
Ako Ethan obeća posao završiti na vrijeme, svi znaju da će on to i učiniti, jer on je čovjek od riječi, pouzdan koliko i ljubazan, tip čovjeka koji nikada ne nestane ostavivši za sobom desetinu posla nedovršenu, pločice nezalijepljene ili, primjerice, vrata ormarića nepričvršćena. On je izvrstan stolar, izvrstan čovjek u svakom pogledu, cijenjeni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva dobro poznat po svojoj neustrašivosti, uvaženi trener koji nekoj djeci u mjestu pruža više ohrabrenja od njihovih roditelja. Većina onih koji ga poznaju ne bi ništa lošije mislila o njemu kad bi znala da Ethana tog jutra nema na poslu zato što je u krevetu sa svojom suprugom koju očajnički voli, čak i nakon trinaest godina braka i da je još uvijek smatra najljepšom ženom u Commonvvealthu.
Jorie je stajala za sudoperom, prala suđe od doručka, zagledana kroz prozor, s onim sanjarskim izrazom lica, kad je Ethan ušao po ključeve. Kratko ju je pogledao i odlučio ostati, ne mareći što će mu to poremetiti raspored i što će morati duže ostajati na poslu ostale dane u tjednu. Uostalom, čak i najpouzdaniji katkad posrne. Spotaknut će se o svoje vlastite cipele, zadržati zbog zastoja u prometu ili zbog okolnosti na koje nije računao, odbacit će okove opreza i zdravog razuma. Srećom je njihov sin, učenik šestog razreda, na putu za školu ovog ponedjeljka zadnjeg tjedna nastave, jer nije bilo ničega što bi Ethana moglo odvojiti od Jorie toga dana, ne kad je osjećao to što osjeća. Prišao joj je s leđa i, grleći je, šaptao što će joj sve raditi kad je odvede natrag u krevet, a Jorie se smijala onim svojim dražesnim smijehom koji je okupio vrapce sa stabala, te su jedan za drugim slijetali na prozorsku dasku samo da bi slušali, samo da bi bili blizu.
Ne bismo to trebali raditi, rekla je Jorie. Počela je nizati razloge zbog kojih bi se trebali suzdržati, tolike ih obveze još čekaju ovog napornog radnog dana, ali dok je govorila, glas ju je izdao. Već je bila dovučena u krevet, vođena svojom žudnjom, i nasmijala se kad je njezin suprug zaključao vrata.
Ljudi u gradiću ne bi bili iznenađeni da su znali kako se Ethan sagnuo i poljubio svoju suprugu, a ona uzvratila iskreno, baš kao one noći kad su joj bile dvadeset tri i kad je bila uvjerena da se nikada neće zaljubiti, ne zapravo, ne na način na koji se zaljubila, do ušiju, ludo i nepromišljeno, na sve ili ništa. Tako su se osjećali čak i sada, premda su imali kuću i hipoteku i tintom išaran kalendar brojnim obiteljskim obvezama, svim onim večerama iznenađenja i utakmicama Male lige i svim zavrzlamama bračnoga života. Njihov je spoj bilo svojevrsno čudo; zaljubili su se i ostali tako. Trinaest je godina prošlo otkad su se sreli, a činilo se da je samo sat-dva proteklo kako je Jorie ugledala Ethana u baru Safehousea jedne maglovite večeri u studenom, samo nekoliko trenutaka nakon što su se ona i najbolja joj prijateljica Charlotte Kite okladile u deset dolara koji će pripasti onoj koja te večeri pronađe dragoga.
A sada, ovoga vrućega lipanjskog jutra, dok je nebo tako blistavo plavo i gatalinke u vrtu krekeću kao da prizivaju ptice, Jorie očajnički želi Ethana, baš kao one prve večeri kad ga je ugledala. Ostavila je prijateljicu Charlottu i ne pozdravivši se s njom, što bi bio red, a to nije bilo njoj svojstveno. Jorie je bila isto toliko razborita koliko i dobra srca, te je to više njezina starija sestra Ann, čim je stigla u Safehouse i vidjela svoju sestru naivku kako odlazi s nepoznatim, potrčala za kamionom dajući im znak da uspore; no oni nisu obratili ni najmanju pozornost, niti su slušali dok je za njima vikala da paze na zaleđenu cestu.
Jorie je Ethanu rekla kuda da vozi do njezina stana, tamo na High Street, gdje ga je odvela u krevet prije no što mu je znala puno ime. Nedvojbeno, nikad u životu nije bila tako neoprezna. Ona je uvijek radila sve kako treba, i Ann bi se spremno požalila svakome tko ju je htio saslušati da je Jorie oduvijek bila majčina ljubimica. Jorie je bila posljednja od koje se moglo očekivati da će nepromišljeno postupiti, pa ipak ju je potaknulo nešto stoje nalikovalo groznici. Možda to objašnjava zašto je odstupila od svog uobičajenog, pouzdanog ponašanja i otključala vrata strancu te hladne noći u studenom. Ethan Ford bio je najprivlačniji muškarac kojega je ikad vidjela, ali to nije bio razlog zbog kojega se tako ludo zaljubila. Bilo je to zbog načina na koji ju je gledao, kao da na svijetu ne postoji nitko drugi, zbog toga što je bio tako uvjeren kako su stvoreni da budu zajedno, te ju je pridobio potpuno, i bez truda. Još uvijek osjeća njegovu želju kad je pogleda, i svaki put kad to učini, ona je ista ona kao gromom pogođena zaljubljena djevojka kakva je bila kad su se sreli. Ništa se nije promijenila od one noći kad ju je prvi put poljubio i kad se zaklinjao da je oduvijek tražio samo nju.
Danas je Jorie još jedanput ostavila sirotu Charlottu na cjedilu, da je čeka bez objašnjenja i isprike. Umjesto da se našla s njom i popričala o zadnjim tjednima Charlottina braka s Javom Smithom, koji je, blagoslovljeno bilo, napokon okončan, Jorie tu ljubi svog supruga. Umjesto da joj pruži utjehu i savjet, evo je tu s Ethanom, privlači ga bliže, dok bi vanjski svijet i cijela Maple Street, cijeli Massachusetts mogli nestati, a svaka ulična svjetiljka i stablo jabuke ispariti u vrućem, nepomućenom zraku. Neki ljudi su sretnici, a Jorie je uvijek bila među njima, sa svojim blistavim osmijehom i tom plavom kosom koja podsjeća na sunčevu svjetlost, čak i najhladnijeg zimskog dana, dok vani zavija vjetar, a s neba padaju goleme snježne grude.
Kad god se Jorie i Ethan drže za ruke, ljudi u gradu okreću se i pilje: tako dobro izgledaju kad su zajedno, eto kako su stvoreni jedno za drugo. Onih dana kad Jorie u sumrak dođe na igralište za bejzbol i donese termosice limunade i hladne vode, Ethan joj uvijek priđe i poljubi je, ne mareći za poglede cijeloga svijeta. Duž bočnih linija ljudi prekidaju posao – majke ogovaranja kod tribina, očevi na parkiralištu raspravljanja o taktici koja bi mogla dovesti do pobjede na županijskom prvenstvu – i ne mogu skinuti pogleda s Jorie i Ethana koji su, za razliku od većine parova koji su zašli u neugodno i teško razdoblje braka, još uvijek beskrajno odani i predani jedno drugom, čak i sada.
Ne iznenađuje stoga što ih ovog lipanjskog jutra zatekosmo jedno drugom u naručju, u doba kad duž cesta i uličica cvatu prvi narančasti ljiljani. Vode ljubav polako i ne mare za podignute zastore. Sunčeva svjetlost što se probija kroz otvoreni prozor je limunkasto žuta, blaga i ostavlja blistavu mrežu na bijelim plahtama i križaljku sjena na njihovim tijelima. Prva susjeda, Betty Gage, koja se bliži osamdesetoj, tako je gluha da više ne razaznaje pjev palčića koji se gnijezde u njezinoj trešnji, ni cvrkutanje gatalinki, ali ipak čuje stenjanje ljubavnika. Brzo se povlači u kuću trudeći se da hoda što žustrije, unatoč bolovima u koljenu, i ostavlja iza sebe plamence i tratinčice koje je počela skupljati u neurednoj hrpi latica na travnjaku. Zapanjena silinom takvog žara jednog običnog jutra, gospođa Gage pojača radio na najglasnije, ali čak ni to ne zagluši one strasne uzvike, i ubrzo se Betty prisjeti svoga dragog supruga, koji nije među živima već gotovo četrdeset godina, ali koji je još uvijek mladić u njezinim snovima.
Poslije će se Jorie zapitati nije li zazvala tugu tog božanstvenog dana. Trebala je biti opreznija. Bila je pohlepna, odbacila sve obzire, zaboravila na sve druge osim na čovjeka kojega je voljela. Što li si je umišljala, tko je ona da može za sebe zadržati to jutro i nježne sate provesti kako se njoj prohtije? Bila je zaista nepromišljena, ali činilo se kao da im pčele, rojeći se u vrtu, pjevaju serenadu, dok je sunčeva svjetlost bila poput blijedog postojanog zlata. Kad bi samo ti prolazni trenuci mogli beskrajno trajati. Da su samo toliko lukavi da zarobe vrijeme i omoguće da se ovaj dan nikada ne promijeni i da se zauvijek tu ulijeva stalna sunčeva svjetlost i samo njih dvoje, sami na svijetu.
Jorie obično nije umišljena, ali ne može a da se ne vidi suprugovim očima. Zamišlja drevno pretpovijesno cvijeće dok joj on rukom prelazi preko trbuha, leđa i ramena. Iza njezinih vjeđa pojavljuju se cvjetovi, jedan po jedan: crveni ljiljan, šumski ljiljan, žutosmeđi ljiljan, ljiljan boje pastrve, svaki na svoj način prekrasan. Ona osluškuje pčele koje se roje vani,u živici. Daje bilo koji muškarac u gradu, koji je mislio da je poznaje, ili oni koje je znala od srednje škole, ili primjerice oni s kojima se svaki dan susretala u pekarnici, ljekarni, ili u banci, mogao pogledati kroz prozor i ugledati je, vidio bi sasvim drukčiju ženu od one s kojom izmijeni pokoju riječ na uglu ulice ili do nje sjedi na tribinama tijekom bejzbolskih utakmica. Vidjeli bi Jorie preko koje se razlijeva sunčeva svjetlost i vrućinu koja isijava s njezina tijela. Svjedočili bi o tome što prava ljubav može učiniti ženi.
Ti si mi sve, reče joj Ethan tog jutra, i možda je taj izljev osjećaja bio predrzak i sebičan. Nedvojbeno su mislili samo na sebe, a ne na svog sina koji je bio na putu do škole, ni na zastore koje se nisu potrudili navući, a ni na susjedu na prozoru koja prisluškuje uzdahe njihove požude. Nisu ni najmanje marili za prijatelje koje su pustili da ih čekaju: Charlotte Kite, koja je već otišla iz pekarnice na dogovoreni sastanak s liječnikom, ili Marka Derrvja, vodoinstalatera, jednog od Ethanovih bliskih prijatelja, koji čeka ispred kuće Starkovih, bez ključa, pa ne može započeti s poslom bez Ethana koji ga treba pustiti unutra. Telefon zvoni, sve duže i glasnije, no Ethan kaže Jorie da se ne javlja – ma to je sigurno Charlotte, a Jorie s njom može razgovarati bilo kada. Ili je njezina sestra Ann, a Jorie je presretna kad god je može izbjeći.
Koliko nam se često pruža ovakva mogućnost? upita Ethan. Ljubi Jorie u vrat i ramena, a ona mu se ne protivi, iako je već skoro deset sati. Kako mu to može uskratiti, pa i sebi, ako ćemo pravo. Ovakvu ljubav nije lako naći. Na kraju krajeva, katkad se Jorie upita kako to daje baš ona bila sretnica koja gaje one noći upoznala. Studeni je u Massachusettsu odvratan i sumoran te je Charlotte trebala nagovarati Jorie da izađu na piće. Cijeli život možeš tako sjediti sama, ako baš to želiš, uvjeravala ju je Charlotte, a Jorie je nevoljko pošla za njom. Nije se čak potrudila počešljati, ni staviti ruž na usne. Bila je ondje u baru, već nestrpljiva pred odlazak, kad je osjetila val energije, onako kako neki ljudi znaju reći da zrak počinje pucketati prije no što se promijeni vrijeme ili kad se zvijezda sprema pasti s neba. Zagledala se ulijevo, ugledala njega, i tad je znala da ju je sudbina natjerala da se dovuče za Charlottom te vlažne, maglovite večeri. Sudbina ju je tu dovela.
Pri pomisli na ovo njihovo ukradeno jutro ona zatvori oči; i dok pušta telefon da zvoni, opet pomisli na ljiljane kako svjetlucaju na zelenim stapkama. Pomisli na obećanja koja su dali jedno drugom i na odanost. Ono što ona za njega osjeća je tako iskreno, do boli. Pretpostavlja daje to ono na što ljudi misle kad spominju ljubavnu bol. Kao da tvoja unutarnja radost ne može a da ti ne prouzroči i patnju. Bolno je kad je napušta tek da bi otišao u kuhinju gdje im pripravlja hladnu kavu i zdjelice puni jagodama iz vrta. Doručak im stavlja na srebrni poslužavnik koji su kao vjenčani dar dobili od Charlotte i donosi to u krevet kako bi uživali. Jorie još uvijek nije vidjela privlačnijeg muškarca od Ethana. On ima tamnu kosu i još tamnije oči. Nije odvjetnik zatvoren u uredu poput Barneyja Starka, čija se supruga žali da se udebljao ili pivopija poput Marka Derryja koji većinu večeri provodi izvaljen u udobnom naslonjaču. Ethan koristi svoje tijelo i to je očigledno. Kad skine košulju na bejzbolskom igralištu, žene bulje u njega, a onda pogledavaju jedna drugu kao da žele reći, To je ono što sam željela, ali ne i što sam dobila.
Svejedno, Ethan je od onih ljudi koji, čini se, nisu svjesni svog dobrog izgleda. Njegovi odlasci u teretanu nisu potaknuti taštinom, već su potrebni zbog posla koji obavlja kao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Monroeu. Potrebne su mu snaga i izdržljivost, što se pokazalo prošle jeseni kad se popeo na krov kuće McConnellovih puno prije no što je većina njegovih kolega uspjela izaći iz vatrogasnog vozila. Baš ta vatra izbila je u tavici sa špekom, ali dok su prvi dobrovoljci stigli, gorjelo je u cijeloj kući. Bio je to jedan od onih podmuklih, paklenih požara koji se širi neočekivanom brzinom.
Bilo je toliko dima tog dana da su bijele krizanteme ispred Hannina kafića posivjele i takve ostale do kraja jeseni, a žabe su se u plićaku jezera počele ukopavati u blato, spremne za zimski san, jer su od pepela koji je padao pomislile da pada rani snijeg.
Kad je postalo jasno da obične ljestve neće dosegnuti prozor kćerkice McConnellovih, Ethan je uzeo stvar u svoje ruke. S uporišta na krovu nastavio je dalje, provukao se preko šindre i prebacio preko vrha, a onda ušao kroz prozor. Vani je gomila promatrala kao začarana. Riječ se nije čula nakon što je Ethan nestao kroz prozor, posebno nakon što ga je liznuo plamen, a njegovi se užareni krugovi uzdizali u zgusnuto sivo nebo. Ethan je pronašao djevojčicu skrivenu u ormaru, i sva sreća što je bio tako okretan pri spuštanju s krova, jer bi se samo nekoliko trenutaka poslije djevojčica počela gušiti.
Kad ju je Ethan iznio iz kuće, okupilo se već pola grada na travnjaku pred kućom, zadržavajući dah, udišući dim i pokušavajući treptanjem ukloniti čađu iz očiju.
Ne čudi stoga što ljudi u Monroeu obožavaju Ethana Forda. Eto zašto se čak i Joriena sestra Ann, koja uglavnom nema lijepe riječi ni za koga, pristojno ponaša u njegovoj nazočnosti. Zaista je rijetkost, kad Ethan Ford prošeće niz Front Street, a da neko dijete, koje je nekad trenirao, ne proviri kroz prozor automobila kako bi ga zazvalo i mahnulo mu. Roditeljima je podjednako drago vidjeti ga; trube i daju znak svjetlima kako bi pokazali koliko ga cijene. Warren Peck, pipničar u Safehouseu, i sam odvažan vatrogasac, ne da Ethanu platiti piće, a kako mu i ne bi bio zahvalan? Ethan je bio prvi na mjestu događaja kad se Chrvsler Le Baron Warrenova nećaka Kylea, zapalio na parkiralištu Lantern Lakea i blagi, dobroćudni Kyle bio bi prespavao na prednjem sjedištu i nedvojbeno živ izgorio da Ethan nije intervenirao. U domu za starije, gdje Ethan svake godine poslužuje ručak za Dan zahvalnosti prije no što dođe kući blagdan provesti sa svojom obitelji, još uvijek se u društvenim prostorijama nalazi stijeg na kojemu piše Triput hura za Ethana. Sto se njega tiče, on bi već uništio taj stijeg da sama pomisao na to ne ledi krv u žilama nekih osoba, jer oni u domu bolje spavaju kad znaju da Ethan bdije nad njima.
Uistinu je zbog svojih vrlina iznimna osoba, čak i u očima svoje supruge. Jorie Ford zadivljeno gleda svog supruga, kako bi se neka druga žena divila izlasku sunca, s jednakom dozom bliskosti i strahopoštovanja. Željela je da njihov sin nalikuje na Ethana, ali Collie Ford je svijetao i lijepih crta lica, na majku, s plavim očima, plavom kosom, i blagom, opreznom naravi. Collie je staložen – a njegov otac vatren, bezbrižan – i s dvanaest godina previsok za svoju dob. Pa ipak je sramežljiv, unatoč ljubavi i potpori koju mu pružaju roditelji, i sklon dopustiti drugim dječacima da budu bolji od njega, u školi i na igralištu, iako je pametniji od njih, i s više darovitosti. No, bez obzira na to što je veći i jači, on je zadovoljan kad ostane po strani. Odličan je učenik koji je sretan kad dobije četvorku, vanjski obrambeni igrač u bejzbolu koji bi trebao biti bacač, predobar, kako se katkad čini, za obmane i smutnje onih koji se ističu u svijetu.
Znaš u čemu je njegov problem? reče Ethan dok leže u krevetu tog jutra kad su zastori podignuti na prozorima, a pčele oblijeću nad procvalim ružama i plamencima. Jorie jede jagodu i usta su joj od nje crvena. Razmazila si ga.
Daj, molim te, nasmija se ona. Samo si ljubomoran. Hoćeš da mazim tebe?
To je istina. Ethanova ruka sklizne među njezine noge i ona osjeti kako bolovi počinju. Mazi me, reče joj, primaknuvši se blizu da svaka riječ žari. Daj mi to što želim.
Jorie pomisli na đurđice, zumbule, betlehemsku zvijezdu. Pomisli na noć kad je začet Collie, na onu zvjezdanu večer u kolovozu u vikendici Charlottine obitelji u Squam Lakeu. Jorie je uvjerena da je njezin sin baš ondje začet, jer se veliki bijeli mjesec podignuo na nebo, luč u toj tmini, a ona je plakala dok su vodili ljubav. Nakon toga je, dok je Ethan spavao, stajala na trijemu i tragala za prvom ljetnom zvijezdom. Zaželjela je da se to među njima nikad ne promijeni.
Moram ići, reče Jorie, odgurnuvši ga. Osjeća se potpuno neodgovornom zato što je u ovo doba još u krevetu.
Kasnim, Charlotte će me ubiti.
Jorie ustane i uspravi se prema svjetlu dok joj se duga kosa presijava iz zlatne u platinastu. Nikada nije živjela drugdje osim u Monroeu, a ne bi ni htjela, iako u ovom gradu ima više stabala jabuka nego kuća. Nekad je vjerovala da točno može predvidjeti u što će se njezin život pretvoriti, a onda je srela Ethana. Bilo je nekoliko mještana kojima se sviđala i zamišljala je da će jednog dana popustiti i udati se za jednoga od njih. Još uvijek joj je neugodno kad naleti na Ricka Moorea s kojim je izlazila tijekom studija. Ali što je bilo bilo je, a i Rick je sad oženjen i ima dva sina, predaje u srednjoj školi biologiju i zdravstvenu njegu. Eto, Collie će najvjerojatnije biti njegov učenik iduće godine. Nema vrijeđanja, i kad se slučajno sretnu na Front Streetu ili kod roštilja na kraju bejzbolske sezone, Rick i Jorie su uvijek ljubazni, zagrle se i pretvaraju da se ni jedno od njih ne sjeća kako je Rick plakao kad je Jorie raskinula s njim.
Vrijeme je lijeno odmaknulo i Jorie se iznenadi shvativši koliko kasni. Neće se baš puno toga napraviti danas kod Starkovih, neće se postaviti cijevi, a ni uzeti mjera za novu kadu. Do tada se Mark Derry već umorio od čekanja i odlučio ostaviti Ethanu poruku na stražnjim vratima. Hej, pizdek, gdje si dovraga? – poruka je koju će dvanaestogodišnja Sophie Stark pronaći pribijenu kad se vrati kući iz škole. Zapravo, Ethan se odijeva baš u trenutku kad Mark Derry zabija svoju poruku čavlom koji je pronašao u prašini, ostavljenim ondje kako bi tlu dodao željezo i potaknuo hortenzije da postanu indigoplave. Ethan Ford nije od onih koji se žure, čak ni onda kad kasni. Ne žuri se i zna što hoće. Vjeruje da mu je dužnost živjeti na pravi način i nikad ne gunđa kad žurni pozivi stižu u hladne, snježne večeri. Možda je i staromodan, ali takav je. Smatra da nešto duguje susjedima. Nije nijedanput odbio prijatelja kad ga je pitao za pozajmicu. Obojica, Mark Derry i Warren Peck, iz osobnog iskustva znaju da Ethan ispiše ček i ne pitajući za što im treba posuđeni novac. Druga je stvar to što se oni trude zahvaliti mu za sve dobro koje čini. On je glatko odbio javnu svečanost nakon što je spasio djevojčicu McConnellovih, što bi uvelike radovalo gradonačelnika Eda Hilla, koji je uvijek tražio prigodu promovirati svoj najdraži slučaj, treći mandat u uredu. Ethan je poznat po uvjerenju koje jedino blagoslovljen čovjek može imati. A što bi on mogao poželjeti kad mu ništa ne manjka? Zašto bi se žurio kroz život kad je potpuno sretan i ima sve što mu treba? On provuče ruku kroz crnu kosu, sad dok se sprema, i ne trudi se pogledati u zrcalo. Uostalom, zna on tko je. Sretan, kako samo čovjek može biti, eto to je Ethan. Potpuno sretan.
Kroz prozor se vidi kako u zraku lepršaju posljednje bjeličaste latice s trešnje gospođe Gage, tkaju kroz plavu svjetlost i smiruju se na krovovima i travnjacima. Jorie je otišla u kuhinju napuniti termosicu limunadom, da bi se Ethan poslije imao nečim hladnim osvježiti, kad se sunce popne visoko i vrućina postane gotovo nepodnošljiva, dok bude iznosio stare ormariće iz kuhinje Howardovih. Ona se nasmiješi onome što je već postalo sjećanje na to kako su neobuzdani bili jutros. Jorie je od onih žena koje nemaju potrebu pričati o svojoj intimi čak ni s najboljom prijateljicom. Nikad nije došla u kušnju da Charlotti prizna kako uvijek misli na ljiljane kad je s Ethanom u krevetu. Katkad, na vrhuncu strasti, ona otvori oči i začudi se kad vidi bijele plahte i zidove umjesto slikovitih polja koje zamišlja, polja koja bliješte u narančastim i žutim tonovima, kao da je sama sunčeva svjetlost zarobljena iza njezinih vjeđa.
Jednom je netko rekao Jorie da su biljke za koje to najmanje očekuješ iz obitelji ljiljana, primjerice šparoge i crveni luk koji ona namjerava posaditi u svom vrtu na velikoj parceli, otraga u dvorištu. Jorie se ne voli hvaliti, ali njezin je vrt možda najbolji u gradu, rađa obiljem graha svake godine, plamenocrvenim rajčicama i povećim količinama borovnice koju Jorie obično daje susjedima da slobodno beru koliko hoće za pekmez, džem ili pitu.
Jorie razmišlja o svom vrtu, kako će lijepo izgledati šparoge uz ogradu, kako će zahvalan biti luk kad se jednom primi; odjednom začuje nekoga na ulaznim vratima. Odmah pomisli kako je nešto čudno. Vjerojatno je neki stranac navratio, jer svi znaju da Fordovi uvijek ulaze na kuhinjska vrata koja gledaju na prilaz i vrt. Bili Shannon, poštar, uvijek na ta vrata donosi poštu, pa čak i Kat Williams, Colliejeva prijateljica iz ulice, zna da se ne ulazi na prednja vrata.
Ja ću, dušo, reče Ethan. On uđe u kuhinju i zgrabi svoj snop ključeva, zastane samo da posegne u posudicu za čajne kolačiće gdje drži sitniš koji će mu trebati da poslije kod Hanne kupi nešto za jelo. Izgleda sretno dok kreće prema hodniku. Jorie ga čuje kako otvara vrata, a onda više ne čuje ništa. Zavlada neprirodan muk. Za Jorie je to kao da je naglavce bačena u hladni zagrljaj mora, a voda joj puni uši. Preplašena, ispusti šalicu kave koju se spremala ponovno natočiti, ne čuvši kako se razbila na tvrdom, drvenom podu. Ostavi je ondje, u krhotinama, i požuri niz hodnik. Kreće se kroz vodu, tone u zelenim valovima. Ima ljudi koji tvrde da se, svaki put kad se jedna vrata zatvore, otvore druga, no to nije baš uvijek tako. Postoje vrata koja su predodređena da ostanu zatvorena, ona koja vode do soba ispunjenih zmijama, odajama žalosti, soba od kojih ćeš oslijepjeti ako se samo usudiš podignuti pogled do ključanice, onako nevino, tek da vidiš što ima unutra.
Jorie ga ugleda kako stoji na vratima – svog supruga, Ethana, kojega ona voli najviše na svijetu. Ukočen je, i svatko bi pomislio da je ustrijeljen. Ona baci pogled na druge ljude koji su se okupili na trijemu i prepoznaje ih, mještane, sve do jednog. Poželi da se zaustavi vrijeme, tad i tamo. Prisjeti se jednog drugog ljetnog dana kad joj nije bilo više od osam godina; bilo je magličasto popodne, a ona se penjala na jabuku u voćnjaku koji se nalazio iza kuće njezine majke, u kojemu su bili kilometri jabuka Baldwin, Mclntosh i slasne sorte Empires, poznate po svojim nježnim, ružičastim cvjetovima. Pogledala je u nebo, hipnotizirana gustim, lijenim, bijelim oblacima, i na trenutak istinski povjerovala da bi mogla ispružiti ruke i obuhvatiti rukama sve to stoje ugledala. Poželjela je nebo za sebe i bila istodobno pohlepna i puna nade, uvjerena da bi mogla imati sve što joj srce želi, samo kad bi posegnula za tim.
Kad je padala, pružala je ruke prema oblacima, ali između nje i zemlje nije bilo ničega, osim blijedog, nemilog zraka. Slomila je nogu na dva mjesta, i još uvijek se sjeća potpunog šoka dok je padala na zemlju, onog odvratnog okusa krvi u ustima kad je progrizla usnicu. Bilo je to doba kad se narančasti ljiljani javljaju u Monroeu, divlje, nasumce, u svakom jarku, posvuda, baš kao i sada. Sve ove godine nakon tog pada, Jorie još uvijek osjeća krv kad ljiljani cvatu, i tu u dovratku svoje dnevne sobe, ovog lijepog i krasnog dana ona shvaća zašto nikada nije odlučila uzgajati neke od tih ljiljana uz svoja vrata, bez obzira na njihovu ljepotu. Oni traju jedan jedini dan, a onda – ma što čovjek učinio da ih sačuva, jer takvu sudbinu im je odredio Bog, okolnosti, ili sama priroda – uvenu.
ISTINITO
PRVA STVAR KOJU SAM ZAPAZILA BILA JE DA JE MOGAO PROĆI pokraj zrcala, a da u njemu ne ostane odraz. Baka mi je uvijek govorila da zrcalo može odraziti nečije nepoštenje, ali što znači kad čovjek uopće nema odraza? Nešto loše. U to sam bila uvjerena. Nešto čega se ljudi trebaju kloniti. Tu sam spoznaju nosila u sebi, sve dok je nisam počela osjećati poput špranje u prstu, koja doista boli, a toliko je sitna da je jedva zamijetiš. Svaki put kad sam ušla u njihovu kuću izbjegavala sam dnevnu sobu gdje se nalazilo veliko zrcalo u zlatnom okviru. Baš ondje sam ga vidjela kako se okreće i gleda u sebe. Činilo se da nije iznenađen što ondje ne vidi ništa osim praznog stakla boje prljava suda. Nije čak ni trepnuo.
Rekla sam Collieju da je dnevna soba, s onim njihovim lijepim namještajem, previše luksuzna za moj ukus i da me sve što je prelijepo čini nervoznom, zato što se bojim da ću nešto razbiti. Collie mi je vjerovao jer je znao da sam nespretna; nije ni pretpostavljao da iza leđa držim prste prekrižene. Lagala sam najboljem prijatelju – mom jedinom prijatelju, u lice; bio je to tek početak moje zablude. Meni se, zapravo, sviđaju lijepe stvari. Što ljepše to bolje, tako ja na to gledam. Želim odrasti i biti bogata, tako da nitko neće smatrati daje bolji od mene, a tako sada svi u školi misle. Pa ipak, imala sam neki čudan osjećaj svaki put kad bih ušla u tu kuću, iako smo se držali podalje od dnevne sobe u kojoj se nalazilo zrcalo. Colliejeva je majka prema meni uvijek bila ljubazna, čak bi odstupila od svog ponašanja govoreći mi nešto što je očevidno bila laž, kako ću jednoga dana biti lijepa, kad su svi mogli vidjeti i znati da se to nikada neće dogoditi.
Naravno, nastojala sam ne biti ondje kad je Colliejev otac bio u blizini. Točno sam znala kad će stići, baš kao što neki ljudi mogu predosjetiti kišu. Bila sam poput psa koji zna kad mu se gospodar približava kući, samo što je ovaj put to bilo obratno. Umjesto da sjedim kraj vrata i dašćem, činila sam suprotno, i brzo bježala s tog mjesta. Obično bih izašla na bočna vrata i krenula preko travnjaka gospode Gage, koji razdvaja moju kuću od Colliejeve, i odbrzala pokraj trešnje i vrba. Katkad bih, za tmurna neba ili kad je zavijao vjetar, potrčala. Da me Collie pokušava zaustaviti, da kaže Daj, Kat, ostani, rekla bih mu da me boli glava. Nitko ne može poricati glavobolju. To pouzdano znam zato što moja sestra Rosarie, koja je upravo navršila sedamnaest godina, ima glavobolje i tad s njom uopće ne možeš razgovarati. Ona tad u zamračenoj sobi leži na krevetu držeći hladan oblog preko čela, a mi se moramo kretati na vrhovima prstiju, kao da je ona kraljica od Sabe. Moja majka joj donosi sok od naranče i Excedrin tablete, a kad je zaista jako boli, neku vrstu lijeka koji moja sestra ubrizga u ruku, od kojeg čitava omlitavi poput krpene lutke; tad spava i deset sati u komadu, stoje, ako baš želite znati istinu, veliko olakšanje za sve nas.
Dok tako leži na krevetu u mraku i dok joj je crna kosa zamršena na jastuku, moja sestra doista izgleda poput kraljice. Uvijek sam ljubomorna dok ondje stojim i promatram je, iako sam svjesna da mi je ona sestra i da bih joj trebala željeti sve najbolje. Htjela bih tako osjećati, ali ne osjećam. Tada dolazim u napast da joj odjeću polijem octom ili nju poškropim zaslađenom vodicom, tako da joj, kad se probudi, u zamršenoj kosi budu mravi, a ona da zaudara na gorčinu. Strašno je osjećati se tako. Moja ljubomora mora začepiti moje vene i još više me poružniti, što je, kako moja baka kaže, nesretna, ali zaslužena sudbina svih zavidnih ljudi. Kad se to dogodi, onda se to može vidjeti na nečijem licu ako sa bolje zagledate; blijedo, otrovno zelenilo koje probija kroz kožu. To je zavist, kaže mi baka. Budi sigurna u to. To je cijena koju moraju platiti.
Zovem se Katya, i ime sam dobila po baki, ali oduvijek me zovu Kat i oduvijek sam znatiželjna; možda i više nego što je dobro. Rosarie kaže da ne bih trebala toliko zapitkivati. Još mi kaže da će djevojčica koja ne radi svoj posao na kraju završiti okružena samo s neprijateljima, ali ja ne marim za to. Moja je sestra od mene pet godina starija i za to je vrijeme naučila sve što treba da bi dobila sve što želi. Sto je zločestija, to postaje sve ljepša. Nije pošteno, ali je upravo tako. Sva sja kad lupi nogama i zahtijeva da bude sve po njezinu. Blista kad me vuče za kosu ili glasno psuje.
Kad ležim na podu i gledam je kako se petkom navečer sprema za izlazak, moram priznati da sam osupnuta njezinom ljepotom. Uhvatim sebe kako poslušno radim sve što od mene zahtijeva – trčim joj po maškaru, posuđujem svoje ukosnice, tražim po kuhinji izvorsku vodu da se, poput nas ostalih, ne bi morala umivati vodom iz vodovoda. Njezin sam rob, a zapravo je ne volim. Mogu samo pretpostaviti što pomisli netko tko je ne zna kad je prvi put ugleda; savršeno je jasno kako taj brzo potpadne pod njezin utjecaj i kako ga lako može zavarati ono što je plitko i prolazno.
Rosarie se samo pretvara daje dobra kad to njoj odgovara. Dolazi kući u ponoć – to je njezin redarstveni sat – poljubi mamu i baku za laku noć i odlazi na kat, kao da je zadnja osoba na svijetu koja bi uopće pomislila na to da prekrši pravila. Ali čim svi zaspe, ona se iskrade kroz prozor i spusti poput kosa, konačno se oslobodi svih nas, i odleprša niz Maple Street, dok njezina duga kosa vijori za njom. Ona odlazi sa svojim dečkima, jednako uživajući u slamanju njihovih srca koliko i u osvajanju. Svi znaju da se ona bez odjeće kupa u Lantern Lakeu, i da krade ruže iz dugogodišnjih lijeha gospode Gage i ruževe iz ljekarne. Zadaje muku ostalim djevojkama u gradu jer uopće ne mari za ono što one misle o njoj. Ako baš hoćete, jedino mišljenje koje njoj nešto znači je njezino vlastito.
Ujutro, kad se Rosarie konačno izvuče iz kreveta, češlja svoju kosu. Dok zijeva, ona i ne zapaža što joj sve ispada iz kose: krijesnice, latice, bijeli noćni leptiri i ljubavna bol. Kad neki novi dečko doprati Rosarie kući, naša ga baka nikada ne pusti da prekorači kućni prag. Ona otrese metlu na te nesretno zaljubljene u dvorištu i kaže im da su premladi da bi venuli za nekim, a posebno ako je taj netko naša sebična Rosarie. Sto se tiče moje bake, za nju su svi ti dečki obični moljci uhvaćeni u paukovu mrežu, ali ja suosjećam s njima. Donosim im Coca-Colu s ledom i slušam njihove tužne priče. Pružam im utjehu, uz čajne kolačiće i čips. Jednoga će me se dana rado sjetiti, one ružne mlađe sestre koja je kraj njih sjedila na travi; ili me se uopće neće sjećati, možda će se samo prisjećati slatkoga gaziranoga pića koje su pili gledajući u Rosarien prozor, u nadi da će barem na trenutak ugledati njezino prelijepo lice. Mogli biste pomisliti da će se ono što se događa na neki način odraziti na mojoj sestri, da će joj ten poružnjeti ili da će joj crne oči otupjeti, ili da će njezine crvene usne izblijedjeti i pretvoriti se u ružni bijeli nabor – ali ništa od toga se ne događa. Sve to možete vidjeti na mome licu, i zato se ljudi drže podalje od mene. Oni koji su preplašeni onim što vide, rugaju mi se iza leđa, i ja ih ne krivim. Cak bi i najveća budala mogla baciti pogled na moj jadni ten i na tugom shrvane crte lica i zaključiti da me treba izbjegavati. Čak i takav netko može vidjeti nesreću ispisanu na mojemu licu.
Neki bi mogli pomisliti da mi je Colliejev otac postao odbojan samo zato kako bih se mogla osvetiti svom ocu koji nas je onako napustio, i da samo tražim nekoga koga ću povrijediti – ali to nije istina. Moj otac je to učinio zato stoje bio bolestan. Bilo je grozno to što gaje baš moja sestra pronašla, dok smo baka i ja bile na tavanu i pregledavale neke njezine stvari koje je donijela kad se doselila k nama. Da sam ja bila ta koja je otvorila garažna vrata, sve bi bilo puno lakše. Znala bih da nas je on volio i tad i zauvijek, ali moja sestra to nije shvatila, a reakcija moje majke bila je još gora. Šest tjedana nakon očeve smrti nije ni s kim razgovarala, čak ni kad je Rosarie spalila njegovu odjeću na stražnjem ulazu kuće. Rosarie je po svemu polila zapaljivu tekućinu i naložila tako veliku vatru daje zahvatila lišće na stablima mimoza, te je Colliejev otac – koji je vatrogasac dobrovoljac jednu od onih plavih kugli pričvrstio je na krov automobila, što mu pomaže da brzo dojuri do mjesta požara – preskočio ogradu gospođe Gage i dotrčao kako bi spasio kuću da ne izgori do temelja.
Ove se godine lišće mimoza opet pojavilo crno, i crno je perje visjelo s grana padajući na crijep i na naše bose noge, baš kao da jato kosova živi iznad nas. Collie i ja svaku večer sjedimo na ulazu i promatramo mimoze. Ne moramo razgovarati o tome kako je umro moj otac; ne moramo razgovarati uopće. Ne bojimo se tišine. Možemo samo gledati jedno u drugog i shvatiti da postoji bol na svijetu, čak i onih najljepših večeri dok se sumrak spušta u naša stražnja dvorišta probijajući se kroz travu i živicu. Iznesemo van deke i gledamo kroz crne mimoze; izvikujemo nazive zviježđa koja znamo, sve dok se ne umorimo i dok nam se ne zavrti u glavi od gledanja uvis.
Ja bih te večeri vjerojatno bila na ulazu zagledana u zvijezde da Collie nije obolio od vrućice. Ali on je bio kod kuće u krevetu i nije baš bilo zabavno biti ondje sam u mraku. Zapravo, bilo je jezivo – s onim kiselim crnim lišćem, s onoliko zvijezda da se nisi mogao ni ponadati da ćeš ih moći prebrojiti, čak ni da ih brojiš tisuću godina. Moja je sestra imala novoga dečka, Brendana Derrvja, koji je, čini se, smatrao da Rosarie pripada samo njemu i želio je s njom provoditi svaki svoj slobodni trenutak. Sirotom Brendanu nije bilo ni nakraj pameti da će vrlo brzo nestati: još jedna mrlja u romantičnoj povijesti moje sestre. Pa ipak, Rosarie se voljela dobro provoditi, čak i kad je nekome slamala srce, i znala sam da se neće vratiti satima. Slobodno sam mogla otići u njezinu sobu i uključiti televizor koji je za Božić dobila od jednoga od svojih dečki, samo dan prije nego što ga je nogirala. Nitko od nas mu se više i ne sjeća imena, ali televizor je radio sjajno.
Bacila sam se na njezin nepospremljeni krevet, ne mareći što nisam izula cipele. Rosarie je bila lijena sestra, ona je bila gruba sestra, ali je bila sestra koja je imala sve, a ja sam bila ta koja je TV gledala sama. Sa sobom sam u njezinu sobu donijela zdjelicu kokica, premda sam znala da bi me Rosarie ubila da nade samo jednu ljuskicu u krevetu. Iskreno, uopće nisam marila hoće li se ljuskice nakupiti na plahtama. Na kraju krajeva, i ja sam mogla biti zločesta. Mogla sam biti sebična i lakomislena kad sam htjela, ili su barem ljudi oko mene tako govorili. Možda stoga što su na očevu pogrebu plakali svi osim mene. Kad tako nešto učinite, kad stojite tamo i isključite svijest sve dok ne začujete samo zujanje pčela, ljudi misle da nemate nimalo osjećaja. Misle daje ono što oni vide ono što vi osjećate duboko u sebi.
Kad sam se tako izvalila u krevet, nemajući ništa drugo raditi nego jesti kokice i zavidjeti svojoj sestri, ušla je mama poželjeti mi laku noć. Još uvijek je bila lijepa i nije bila stara, ali nije više bila onakva kao nekad. Jedva daje i razgovarala. Samo ono najnužnije. Samo Dodaj mi grašak, ili Imaš dogovor kod zubara, ili Nemoj zaboraviti zatvoriti ulazna vrata kad izlaziš.
Katkad bih je znala zateći da bulji preko dvorišta promatrajući Colliejeve roditelje kako se smiju i zabavljaju dok rade u svom vrtu. Znala sam o čemu razmišlja. Bila je prevarena, zbog mog oca i svega toga. Imala je četrdeset šest godina i živjela je sa svojom majkom i s dvije nezahvalne kćeri, i kako se to moglo dogoditi? Jednom, kad shvati, vjerojatno će moći o tome razgovarati, ali za sada je to tako. Ona sjedne na rub Rosariena kreveta i rukom mi prođe kroz kosu, iako joj se prsti u mojoj kosi zapletoše uz sami vrat. Ti zapletaji bole, ali prošlo je jako dugo otkad me je netko dotaknuo, i nisam se žalila. Ja imam groznu kosu, koja strši baš gdje ne treba i to me čini još ružnijom. Kad vidim prekrasnu Rosarienu kosu, poželim je iščupati, i svaki put kad osjetim tu ljubomoru, spoznam svoje pravo ja. Unatoč svemu što Rosarie čini i koliko je sebična, nikad neće biti gora od one kakva sam ja.
Nakon što je majka otišla spavati, ostala sam u Rosarienoj sobi jedući kokice i praveći nered. Mogla sam osjetiti kako se zgrušnjavam. Bila sam kiseli puding, prema receptu od zavisti i prezira, pozelenio na rubovima. Kad osjetim tu vrstu zločestoće u sebi, spremna sam na sve. Doista jesam. Otvorila sam prozor, premda je kišilo. Namjerno sam to učinila, samo da vidim kako je nešto od onoga što pripada mojoj sestri uništeno. Pustila sam da kišne kapi padaju na Rosarien jastuk i bijeli pokrivač, na njezin noćni ormarić gdje je držala kutiju s nakitom, onu koju joj je moj otac darovao za šesnaesti rođendan, dar za koji ona sad kaže da je obično smeće.
Televizor je bio uključen, a ja sam bila zauzeta pregledavanjem sestrina nakita: zapetljanih zlatnih ogrlica koje su joj zaljubljeni dječaci poklonili, naušnica na kojima su nedostajala stakalca i kuglice, srebrnog prstenja koje je nosila na svim prstima. Kad se njegova slika pojavila, zapravo nisam ni slušala. Samo sam podignula pogled, i on je bio ondje, kao da se onaj odraz koji se trebao pojaviti u zrcalu na neki način pojavio na ekranu televizora koji je pripadao mojoj sestri. Prišla sam i pojačala ton. Bila je to jedna od emisija o zločinima iz stvarnoga života, i premda sam propustila većinu onoga što su o njemu govorili, čula sam njegovo ime, ali što je bilo najčudnije, to nije bilo Ethan Ford, bilo je to posve drukčije ime, ali lice je nedvojbeno bilo njegovo – ono bez odraza, te sam zapisala broj i odlučila nazvati.
Neko vrijeme sam tako sjedila na Rosarienu krevetu, a zatim sam se kroz prozor spustila van. Ali tada je kiša prestala padati i ulice su bile sjajne i mokre, kao da su se zvijezde pomiješale s asfaltom. Moj otac je učinio to što je učinio, zato što nas nije želio uvući u još veću patnju, ali čini mi se da sam ja jedina koja shvaća da je on to učinio iz ljubavi, za razliku od našega obiteljskog liječnika doktora Abbota koji je rekao da se hrabrost izražava na različite načine, kakvi se uopće ne mogu ni zamisliti. Stajali smo na kolnom prilazu nakon očeva pogreba kad je doktor Abbot to rekao, ali mislim da ga nitko drugi nije čuo. Bili su potišteni i zaprepašteni svi u svojoj nevjerici, svi osim mene. Ja sam uvijek očekivala najgore. Takva sam rođena, i kad se to dogodilo s Colliejevim ocem, moram priznati da nisam bila iznenađena onako kako bi možda bio netko drugi kad bi saznao da Ethan Ford nije onaj za kojega se predstavlja.
Otišla sam do Hannina kafića na uglu Front Streeta i Lincoln Avenue. Unutra sam ugledala Rosarie kako se, kao i obično, sjajno zabavlja s prijateljima. Brendan Derry je navalio na nju i izgledao je tako ponosan i zadovoljan samim sobom, ali to neće potrajati. Do sljedećeg će tjedna već biti blijed poput krede i pitati se što li je to zaboga učinio loše. Razmišljala sam o tome da o svemu porazgovaram s Rosarie i povjerim joj ono što sam vidjela na TV-u, ali ona me uvijek natjera da se osjećam glupo, te sam nakon kraćega razmišljanja odlučila to učiniti sama. Otišla sam do javne govornice na parkiralištu i nazvala. Kad sam se vratila kući, čekala me je baka. Sjedila je u kuhinji s crnim svijećama koje je pronašla u mojoj sobi i ostalim stvarčicama koje sam naručila, i nije joj bilo drago.
"Što bi ovo trebalo značiti?" upitala me, premda je znala. Proizvođač se u oglasu zaklinjao da bi ti artikli, ako se ispravno koriste, mogli rastopiti onu zavjesu koja ovaj svijet razdvaja od onoga, ali ja baš nisam bila u to sigurna. Pokušavala sam s ocem stupiti u kontakt gotovo godinu dana, i do sada u tome nisam uspjela.
"Ništa", odgovorila sam, što je zapravo bilo prilično točno.
"Ne možeš promijeniti ono što mora biti", rekla mi je baka.
Baka je obično bila u pravu kad se radilo o takvim stvarima. Sjela sam i popila s njom čaj, razmišljajući o njezinu savjetu. Ruke su mi se tresle otkad sam se vratila iz telefonske govornice ispred kafića, ali čini mi se da baka to nije primijetila. Strahovala sam da sam onim telefonskim pozivom promijenila nešto što je tako moralo biti, ili je možda to što sam vidjela Colliejeva oca na TV-u i nazvala bilo dio onoga što je moralo biti prije svega, te tako ja nikada neću saznati što je od toga ono pravo. Nikada neću biti sigurna. Jednostavno ću morati živjeti s tom sumnjom koja se nadvila nada mnom.
"Eto, primjerice, ti si", nastavila je baka, "trebala biti lijepa." Nasmijala sam se. "Ja tako ne mislim."
Shvatila sam da ako puno ne očekuješ, nećeš se ni jako razočarati. Vjerojatno mi se zato i sviđao Collie; on je bio moja čista suprotnost. U svima je gledao onu ljepšu stranu. Kad sam ga pokušala navesti na to da u školi nekoga zamrzi, on bi samo odmahnuo rukom i nasmijao se, te nije bilo toga što bih mogla učiniti da ga natjeram da se razljuti i bude zloban onako kakva sam katkad bila ja.
"Ako o nekome saznaš nešto loše, jesi li ga dužan prijaviti?" upitala sam baku dok je prilazila da sjedne kraj mene za stol.
"Katkad." Bio je to odgovor kakav je moja baka uvijek davala, koji ti ostavlja dosta prostora da se u njemu krećeš, ali ti ne nudi spokoj; taj ti odgovor zada više razmišljanja, nego što ti je u početku zadavalo samo pitanje. Znala je da postoje stvari koje se nikako ne mogu objasniti i da svi ljudi na ovome svijetu imaju svoje obveze. Kad se moj otac razbolio, baka se k nama doselila iz Hartforda, iz države Connecticut, gdje je morala ostaviti svoju mačku koju je jako voljela, zato što je Rosarie bila alergična na mačju dlaku. Ostavila je gotovo sve da bi se brinula o nama, i pitala sam se koliko bi još ljudi bilo voljno takvo što učiniti.
Ako i imam ijednu dobru osobinu, pretpostavljam da je to odanost. U tome sam slična baki. Nikada nisam prijavila sestru, bez obzira na to koliko je bilo loše nešto što bi ona učinila. Nalazila sam mnogo dokaza u njezinoj sobi dok sam njuškala naokolo i isprobavala njezinu odjeću. Otkrila bih marihuanu i prezervative. Pregledala bih njezine kontracepcijske pilule i svežnjeve ljubavnih pisama koja bi bila puna podataka koje nisam razumjela, ali to nisam rekla nikome živom. Te noći sam ostala u Rosarienoj sobi samo da bih razmislila o svemu. Otišla sam tamo jer mi se moja soba činila odveć djetinjastom za ono o čemu sam trebala razmisliti. Pretpostavljam da sam bila bijesna na sestru i htjela sam joj se nekako osvetiti što sjedi tamo u Hanninu kafiću i dijeli tanjur pomfrita s dečkom koji je u nju zaljubljen, i što se zabavlja dok ja moram donositi odluku koja može uništiti nečije živote. Vjerojatno sam bila jako ljuta jer sam, prije nego što sam otišla spavati, zaključala prozor kad sam izlazila iz njezine sobe, te se ona kroz njega nije mogla ušuljati u kuću.
Kasnije, kad se vratila, Rosarie se morala popeti i ući kroz prozor na kupaonici, i penjući se okliznula se u tuš kadi i razbila bočicu svoje omiljene kupke. Umarširala je brzim korakom u moju sobu, mirišući na vaniliju i kipteći od bijesa. Povukla me za kosu i nazvala izdajicom, ali menije bilo svejedno. Što se mene tiče, mogla mi je svu kosu počupati s glave, a da ja ne bih ništa lošije izgledala. Vjerojatno bih bolje izgledala ćelava nego ovakva.
"Platit ćeš mi za ovo", rekla je Rosarie, a ja sam se uplašila da je u pravu.
Sljedećeg sam tjedna imala grozan osjećaj i nisam išla do Colliejeve kuće. Uporno sam govorila kako me boli glava, onako kako je govorila moja sestra i držala sam hladan oblog na čelu kad god bi on došao gledati TV. Umjesto da se usredotočim na neki od programa koji bismo izabrali, ja sam uglavnom promatrala Collieja, razmišljajući o njegovoj dobroti i o tome kako on nikada nikoga ne bi povrijedio, i kako nikada ne misli ništa loše o drugima. Nakon nekoga vremena osjećala sam da je slika njegova oca koju sam vidjela na TV-u samo san, kao i ono spuštanje kroz prozor sestrine sobe prije no što sam nazvala i prijavila ga, kao da se to dogodilo nekome drugome. Sve sam to počela zaboravljati. Čudno je kako sve možeš izbrisati, samo kad to uistinu pokušaš. Iako neke stvari ostaju, bez obzira na sve, i utječu na ono što činiš. Primjerice, moja mama više nije parkirala auto u garažu. Ne bi čak ni vrata otvorila. Mogle su se vjeverice tamo gnijezditi i krov urušavati, a da ona ni tada ne bi prišla blizu. Neke stvari nosiš u sebi kao da su dio tvoje krvi i mesa, i kad se to dogodi, ne možeš učiniti ništa da zaboraviš.
Jednoga smo dana sišli sa školskoga autobusa na križanju Maple i Shervvood Streeta i znala sam da se nešto strašno dogodilo, ovaj put Collieju. Bilo je vruće, te smo Collie i ja pisali zadaću u autobusu da bismo poslije bili slobodni. Bio je zadnji tjedan nastave i bila je paklena vrućina, poput one u kolovozu kad je nebo blistavo plavo, a lišće poprima prašnjavosivu boju, onako kako je to na velikoj vrućini, mnogo raspjevanih ptica, te si od njihove pjesme jedva mogao čuti sebe kako razmišljaš. Znala sam da se dogodilo nešto loše, jer su ulazna vrata Fordovih bila otvorena, a oni nikada ne ulaze na ta vrata. Netko je u takvoj žurbi otišao da se čak nije ni potrudio zatvoriti pomična vrata.
Kad smo ušli, unutrašnjost kuće je izgledala kao jedna od onih koje vidiš u filmovima strave i užasa, gdje je sve ostavljeno baš onako kao kad ih je nesreća zadesila. Zdjelica s jagodama nalazila se na pultu, a krhotine šalice za kavu ostavljene na podu. Iznad sudopera je otkucavao sat, činilo se presporo da bi pokazivao točno vrijeme. Kroz prozor sam vidjela trešnju gospode Gage, prošaranu posljednjim snježnobijelim cvjetićima. Collie je prolazio iz sobe u sobu zazivajući majku, ali dalo se zaključiti da kod kuće nema nikoga.
"Čudno", rekao je Collie kad se vratio u kuhinju. Izgledao je tako dobroćudno da me je izraz njegova lica tjerao na plač. "Ona uvijek ostavi poruku kad nekamo ide." Netko drugi bi možda Collie ja nazvao maminom mazom, ali ja nisam donosila takve sudove. Kako bih i mogla kad sam ja bila prava tatina djevojčica. Ja ne bih bila ničija ljubimica da nije bilo mojeg oca koji je mario za pravo ja u ljudima, a ne kako su oni izgledali niti koliko su se zlima doimali.
"Hm! Sigurno se jako žurila." Srce mi je udaralo kao ludo, i pomislila sam da sigurno tako mora tući srce zločinca svaki put kad izgovori laž ili kad se ponaša da nije odgovoran za što sam dobro zna da je učinio.
Predložila sam da odemo do moje kuće gdje baka vjerojatno gleda svoju omiljenu sapunicu. Kad god smo s njom gledali, baka bi nam uvijek ispričala što se zbiva u seriji koju gleda već više od dvadeset pet godina, i njezino bi pripovijedanje uvijek bilo puno zanimljivije od onoga što se u seriji događalo. Zabavljali smo se pokušavajući pogoditi što će se dogoditi prije nego što to otkrijemo: tko će s kim pobjeći, tko će izgubiti pamćenje, tko će pronaći iskrenu i vječnu ljubav – ali tog sam se dana osjećala bolesnom već pri samom pogledu na televizor. Poželjela sam da ga nisam gledala ni one noći kad se na njemu pojavila slika Ethana Forda. Zaželjela sam da živim u nekom drugom gradu, na nekom mjestu gdje me nitko ne poznaje i gdje ne osjećam nikakvu dužnost postupiti ispravno.
Colliejeva majka je došla po njega kad je već gotovo bio pao mrak. Snažno je pokucala na vrata, onako kako kucaju ljudi kad su u žurbi, ili kad su prestrašeni, ili kad im se svijet upravo srušio. Kad je baka ustala da je pozove unutra, pogledala je Colliejevu majku i rekla: "Jorie, što se dogodilo?"
Jorie Ford je stajala na našem dovratku, i prema izrazu njezina lica moglo se vidjeti da se dogodilo nešto vrlo ružno. Kosa joj je bila zamršena, a odjeća zgužvana, i kad ju je baka blago prigrlila, gospođa Ford je zaplakala, baš ondje, jednom nogom u kući, a drugom vani. To se zbilo u trenu, a onda se ona jednako tako brzo pribrala. Još uvijek je bila uzrujana, ali nije dala suzama da teku. Ne pred Colliejem.
"Što je bilo?" upitala je baka.
Collie i ja smo sjedili na podu u gostinskoj sobi i iz iste vrećice jeli čips za koji nas je baka upozorila da će nam samo pokvariti ručak. Collie se okrenuo prema meni želeći mi nešto reći, lice mu je bilo ozareno i činilo se kao da mi je namjeravao reći nešto smiješno, uvijek je imao na desetke viceva – ali nikad nije izgovorio to što se spremao reći.
Kad je vidio da mu je majka stigla, Collie je ustao i prišao joj. Čim ga je zagrlila, Jorie Ford se opet rasplakala. Moglo se vidjeti da to nije željela, pokušavala se svim silama suzdržati, ali to je ponekad nemoguće, ja to dobro znam iz osobnog iskustva. Možeš se pretvoriti u hladan led da bi se zaustavio, a onda, ako ti nešto i ispadne iz očiju, bit će to samo plavi smrznuti kristali, tvrdi i neslomljivi poput kamena.
Znala sam po načinu na koji je baka promatrala Collieja i njegovu majku da je razmišljala o tome kako se stvari brzo mogu preokrenuti iz dobroga u loše. Kladila bih se daje samu sebe podsjećala na to kako je dragocjen svaki spokojni trenutak, a to mi je i rekla nakon očeve smrti. Rekla je da moramo uživati u ono malo vremena što imamo na ovome svijetu i vjerovati da čitavim svijetom u osnovi vlada svekoliko dobro, ali ja nikada nisam bila neki vjernik. Ako sam u nešto i vjerovala, onda sam vjerovala u to da stvari najprije postanu lošije, a tek onda bolje. Vjerovala sam da sam izgubila oca i uistinu nisam mnogo marila za dobrotu na svijetu u kojemu nema njega. Nikada ništa od toga nisam rekla baki. Nikada to ne bih učinila. Ljudi koji vjeruju su sretni, tako da im ne želiš tu sreću pomutiti. Ne želiš sijati sumnju tamo gdje je nema. Morao si se prema takvim pojedincima odnositi nježno, i nadati se da će se nešto od onoga što oni osjećaju otrljati i od tebe.
Baka je upitala može li ona što pomoći. Uzevši u obzir to da nam je Jorie donosila ručak puna dva tjedna prošlog ljeta, sad je bilo vrijeme da i mi njoj vratimo uslugu, jer ovaj je put ona bila ta kojoj je trebalo pomoći. Ali Jorie je samo odmahnula glavom; ne treba
ništa. Do tada je nebo postalo mutno, a modrina se prosipala uz rubove. Mogao se, još i tada, osjetiti miris vrućine i pokošene trave. Sutra je otvaranje gradskog bazena te smo Collie i ja planirali tamo otići rano, ali znala sam da nećemo ići. Bit će ondje utrka i natjecanja u ronjenju, onako kako uvijek bude na otvaranju, ali neće biti važno. Ne nama.
"Ne slušaj što ti drugi govore", rekla je Jorie Collieju. Zvučala je oštro dok mu se obraćala. "Jesi li me čuo?"
"Jesam, majko!" odgovorio je Collie. Neki bije drugi dječak počeo zapitkivati, ali Collie nije bio takav. Bio je ozbiljan, i po izrazu njegova lica moglo se vidjeti da će postupiti upravo onako kako je majka od njega zahtijevala.
"Sve će biti u redu", uvjeravala ga je Jorie. Ali, po onome kako je stajala ondje, u dovratku, dok se spuštao mrak, bilo je jasno da ni ona sama u to nije bila sigurna; samo je pokušavala zvučati kao da u to vjeruje.
"Uđite barem na večeru", pokušavala je baka uvući Colliejevu majku u kuću, ali Jorie je ustuknula. Nije željela da je itko dotakne i nije željela ničiju ljubaznost. Punila je sebe hladnoćom, a kad netko počne tako činiti, onda svaki ljudski kontakt može biti opasan.
"Htjeli bismo biti sami." Jorien je glas zvučao grubo, a usne su joj izgledale kiselo. Ona je obično prema svakome bila ljubazna. Donosila je baki povrće iz svoga vrta, naramke zelene salate i mahuna bez konaca, tako svježih da smo se Rosarie i ja uvijek prepirale koja će dobiti veću porciju. Čim je izgovorila te grube riječi, vidjelo se na njoj daje požalila. Koraknula je naprijed i zagrlila baku. "Nisam tako mislila. Nisam ona prava", obratila se objema, a mi smo kimnule kao da smo je shvatile, a onda smo gledale za njima sve dok su ona i Collie prelazili preko travnjaka gospođe Gage do svoje kuće, u kojoj su sva svjetla bila pogašena, i svi prozori otvoreni.
Baka i ja smo izišle na trijem i ondje stajale u mraku. Mogla bih tvrditi da smo obje željele zaplakati, ali svaka iz svog razloga. Jedno po jedno, upalila su se svjetla u Colliejevoj kući, ali ja sam već znala: njegova oca ondje nema. Došli su po njega dok smo mi bili u školi, i možda je tako bilo i najbolje. Možda je bolje ne biti kod kuće kad se događaju takve stvari. Sklopi oči i izbroji do deset kad god te tuga svlada, savjetuje moja baka, premda je po mom mišljenju brojiti i do deset tisuća malo.
Ali večeras baka nije dala ni jedan savjet. Samo me je objema rukama zagrlila, čak mi nije rekla da se ne trebam bojati mraka, što obično kaže. Mogli smo čuti kako treperi lišće na stablima mimoza. Mogli smo čuti i gusjenice koje će se ubrzo pretvoriti u bijele leptiriće. Uskoro će biti godinu dana otkako je umro moj otac. One noći, prije no što se to dogodilo, stajao je pod istim ovim nebom i rekao mi kako će me uvijek voljeti, bez obzira na sve. Rekao je da ćeš, ako te netko zaista voli, uvijek negdje u svojoj glavi čuti njegov glas.
"Sirota žena", rekla je baka, misleći pritom na Jorie. Više ih nismo mogle vidjeti. Njihova su vrata bila zatvorena i činilo se kao da nikada i nisu stajali tu s nama, i kao da smo cijelo to vrijeme bile same. Tako je to kad vas ljudi napuste. Pitaš se jesu li tu ikada i bili. Pa ipak, bila je to lijepa noć i baka je izišla na travnjak koji je od prošloga ljeta bio zapušten i zarastao u korov. Ubrala je mahunu mlječike i puhala u nju sve dok sjemenke nisu poletjele u zrak. Uvijek mi je govorila da puhanjem možeš odagnati nesreću, i dok sam gledala mlječiku nošenu prema nebu, poželjela sam da još uvijek vjerujem u takve priče. Poželjela sam da i ja mogu otpuhati naše nevolje.
MAĐIONIČAR
CHARLOTTE KITE SMITH KOJA SE TOG DANA NIJE NAŠLA SA SVOjom najboljom prijateljicom i – uskoro – bivšim – suprugom, pametna je žena, ona koja je potpuno svjesna da u životu postoje neki gubitci koje čovjek jednostavno mora prihvatiti. Vjeruje da je nesreća poziv na otrežnjenje i da bi većini ljudi koristilo držati oči otvorene. Oni koji su bili sanjari često su završavali kao mjesečari, a Charlotte ne želi postati jedan od njih. Ona je praktična žena koja ne samo daje naučila obuzdati svoja razočaranja, već je uspjela i prilagoditi svoja nadanja što se tiče budućnosti. Primjerice danas, tijekom pregleda, nije bila iznenađena kad je liječnik predložio biopsiju za kvržicu koju je napipala. Ništa se ne odvija prema njezinim očekivanjima, pa zašto bi onda i s njezinim tijelom bilo drukčije? Mislila je da će u ovim godinama imati već šestero djece, a eto, zapravo živi potpuno sama u svojoj kući na Hilltopu. S vremenom je shvatila da ne smije ni pomisliti kako je sve zlo što ju je trebalo zadesiti iza nje, iako je izgubila roditelje odmah nakon završetka srednje škole, jednog za drugim, u razmaku od samo nekoliko mjeseci, a u posljednje vrijeme prolazi kroz dugotrajni i komplicirani raskid s Javom. Za Charlottu patnja nije granica na vanjskim rubovima nečijeg života, već samo tkanje, elegantno pričvršćeno sjedne, te grubo i loše zašiveno s druge strane.
Ali tko se sad može prepustiti žalosnim mislima? Sigurno ne Charlotte Kite. Prekrasna je večer, rijetko kad ovako lijepa a da bi ona gubila vrijeme sažalijevajući samu sebe. Kad pogleda kroz prozor svoje kuće, visoko gore na Hilltopu, pred sobom vidi cijeli grad, mrežu tamnoplavih sjena i blještavih svjetala; kao da su dijamanti bačeni niz brežuljke iza stabala. Večeras se Charlotte kupa u hladnoj vodi da ispere miris čokolade i ruma koji je od pečenja kolača prati cijeli dan. Navikla je sama provoditi večeri, ali, možda je baš njezina osamljenost razlog zbog kojega tako odano radi u pekarnici, premda je sada jedna od mnogih u brojnom lancu i vjerojatno bi pekarnicu mogle voditi računovođe i pekari koji znaju recepte i posao puno bolje od same Charlotte. Pa ipak, ona ne želi svoje dane i noći provoditi sama. Velika je to kuća u kojoj ona živi, izgrađena na prijelazu stoljeća kao vjenčani dar Elli Monroe čiji je otac utemeljio grad i ostavio veliki krug stabala jabuka, otprilike dva kilometra širok, oko stare napuštene kuće gdje je nekad živio, ravno onuda do kraja King George's Roada, mjesta koje je u to vrijeme graničilo s divljinom, kad nije bilo nimalo neobično da se medvjedi dosita najedu u voćnjacima i da risovi pandžama gule koru s mladica.
a zemlju dade sinovima čovječjim.
Psalam 115
POSLJEDNJI JE PONEDJELJAK U MJESECU, SUROVO PREKRASNO jutro preplavljeno plavetnilom i opojnim mirisom kozje krvi što neobuzdano raste u šumi iza Front Streeta, kad se Ethan Ford ne pojavi na poslu. Toga divnoga dana blistavo nebo prekrivaju gomile nepomičnih bijelih oblaka, runastih poput ovaca, a tako krotkih i lijenih da im ne treba ni pastira ni ograde. Lipanj je neusporedivo najljepši mjesec u Novoj Engleskoj, s dugim danima blještave sunčeve svjetlosti i ruža u cvatu. To je ono godišnje doba kad će i najravnodušniji zastati i zamijetiti sve pred njima izloženo; žućkastobijeli cvijet vrtnoga sljeza i engleskih tratinčica, nebeske rojeve pčela što poput anđeoskog pjeva žamore u živicama oblijećući nad uredno pokošenim zelenim travnjacima, te se čini kao da se ruka svega onoga što je božansko nagnula kako bi stvorila savršen kolaž zelenog nad zelenim, savršenstva nad savršenstvom.
Bilo kojeg drugog dana Ethan Ford bi već marljivo radio, budući da se u gradiću Monroeu, u državi Massachusetts, nije moglo naći pouzdanijeg od njega. Na lancu koji nosi ima ključeve mnogih kuća u mjestu, uključujući i kuću Howardovih u Shenvood Streetu i obitelji Stark, ondje na Evergreenu. Veći dio mjeseca Ethan preuređuje obje kuće; obnavlja kuhinju Howardovih i postavlja drugu kupaonicu kod Starkovih, obitelji čije su tri kćeri poznate po kosi dugoj do struka, za što im treba pola sata da nanesu šampon, tako da je neprestana gužva u hodniku, jer uvijek neka od Starkovih djevojaka čeka svoj red za tuširanje.
Ako Ethan obeća posao završiti na vrijeme, svi znaju da će on to i učiniti, jer on je čovjek od riječi, pouzdan koliko i ljubazan, tip čovjeka koji nikada ne nestane ostavivši za sobom desetinu posla nedovršenu, pločice nezalijepljene ili, primjerice, vrata ormarića nepričvršćena. On je izvrstan stolar, izvrstan čovjek u svakom pogledu, cijenjeni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva dobro poznat po svojoj neustrašivosti, uvaženi trener koji nekoj djeci u mjestu pruža više ohrabrenja od njihovih roditelja. Većina onih koji ga poznaju ne bi ništa lošije mislila o njemu kad bi znala da Ethana tog jutra nema na poslu zato što je u krevetu sa svojom suprugom koju očajnički voli, čak i nakon trinaest godina braka i da je još uvijek smatra najljepšom ženom u Commonvvealthu.
Jorie je stajala za sudoperom, prala suđe od doručka, zagledana kroz prozor, s onim sanjarskim izrazom lica, kad je Ethan ušao po ključeve. Kratko ju je pogledao i odlučio ostati, ne mareći što će mu to poremetiti raspored i što će morati duže ostajati na poslu ostale dane u tjednu. Uostalom, čak i najpouzdaniji katkad posrne. Spotaknut će se o svoje vlastite cipele, zadržati zbog zastoja u prometu ili zbog okolnosti na koje nije računao, odbacit će okove opreza i zdravog razuma. Srećom je njihov sin, učenik šestog razreda, na putu za školu ovog ponedjeljka zadnjeg tjedna nastave, jer nije bilo ničega što bi Ethana moglo odvojiti od Jorie toga dana, ne kad je osjećao to što osjeća. Prišao joj je s leđa i, grleći je, šaptao što će joj sve raditi kad je odvede natrag u krevet, a Jorie se smijala onim svojim dražesnim smijehom koji je okupio vrapce sa stabala, te su jedan za drugim slijetali na prozorsku dasku samo da bi slušali, samo da bi bili blizu.
Ne bismo to trebali raditi, rekla je Jorie. Počela je nizati razloge zbog kojih bi se trebali suzdržati, tolike ih obveze još čekaju ovog napornog radnog dana, ali dok je govorila, glas ju je izdao. Već je bila dovučena u krevet, vođena svojom žudnjom, i nasmijala se kad je njezin suprug zaključao vrata.
Ljudi u gradiću ne bi bili iznenađeni da su znali kako se Ethan sagnuo i poljubio svoju suprugu, a ona uzvratila iskreno, baš kao one noći kad su joj bile dvadeset tri i kad je bila uvjerena da se nikada neće zaljubiti, ne zapravo, ne na način na koji se zaljubila, do ušiju, ludo i nepromišljeno, na sve ili ništa. Tako su se osjećali čak i sada, premda su imali kuću i hipoteku i tintom išaran kalendar brojnim obiteljskim obvezama, svim onim večerama iznenađenja i utakmicama Male lige i svim zavrzlamama bračnoga života. Njihov je spoj bilo svojevrsno čudo; zaljubili su se i ostali tako. Trinaest je godina prošlo otkad su se sreli, a činilo se da je samo sat-dva proteklo kako je Jorie ugledala Ethana u baru Safehousea jedne maglovite večeri u studenom, samo nekoliko trenutaka nakon što su se ona i najbolja joj prijateljica Charlotte Kite okladile u deset dolara koji će pripasti onoj koja te večeri pronađe dragoga.
A sada, ovoga vrućega lipanjskog jutra, dok je nebo tako blistavo plavo i gatalinke u vrtu krekeću kao da prizivaju ptice, Jorie očajnički želi Ethana, baš kao one prve večeri kad ga je ugledala. Ostavila je prijateljicu Charlottu i ne pozdravivši se s njom, što bi bio red, a to nije bilo njoj svojstveno. Jorie je bila isto toliko razborita koliko i dobra srca, te je to više njezina starija sestra Ann, čim je stigla u Safehouse i vidjela svoju sestru naivku kako odlazi s nepoznatim, potrčala za kamionom dajući im znak da uspore; no oni nisu obratili ni najmanju pozornost, niti su slušali dok je za njima vikala da paze na zaleđenu cestu.
Jorie je Ethanu rekla kuda da vozi do njezina stana, tamo na High Street, gdje ga je odvela u krevet prije no što mu je znala puno ime. Nedvojbeno, nikad u životu nije bila tako neoprezna. Ona je uvijek radila sve kako treba, i Ann bi se spremno požalila svakome tko ju je htio saslušati da je Jorie oduvijek bila majčina ljubimica. Jorie je bila posljednja od koje se moglo očekivati da će nepromišljeno postupiti, pa ipak ju je potaknulo nešto stoje nalikovalo groznici. Možda to objašnjava zašto je odstupila od svog uobičajenog, pouzdanog ponašanja i otključala vrata strancu te hladne noći u studenom. Ethan Ford bio je najprivlačniji muškarac kojega je ikad vidjela, ali to nije bio razlog zbog kojega se tako ludo zaljubila. Bilo je to zbog načina na koji ju je gledao, kao da na svijetu ne postoji nitko drugi, zbog toga što je bio tako uvjeren kako su stvoreni da budu zajedno, te ju je pridobio potpuno, i bez truda. Još uvijek osjeća njegovu želju kad je pogleda, i svaki put kad to učini, ona je ista ona kao gromom pogođena zaljubljena djevojka kakva je bila kad su se sreli. Ništa se nije promijenila od one noći kad ju je prvi put poljubio i kad se zaklinjao da je oduvijek tražio samo nju.
Danas je Jorie još jedanput ostavila sirotu Charlottu na cjedilu, da je čeka bez objašnjenja i isprike. Umjesto da se našla s njom i popričala o zadnjim tjednima Charlottina braka s Javom Smithom, koji je, blagoslovljeno bilo, napokon okončan, Jorie tu ljubi svog supruga. Umjesto da joj pruži utjehu i savjet, evo je tu s Ethanom, privlači ga bliže, dok bi vanjski svijet i cijela Maple Street, cijeli Massachusetts mogli nestati, a svaka ulična svjetiljka i stablo jabuke ispariti u vrućem, nepomućenom zraku. Neki ljudi su sretnici, a Jorie je uvijek bila među njima, sa svojim blistavim osmijehom i tom plavom kosom koja podsjeća na sunčevu svjetlost, čak i najhladnijeg zimskog dana, dok vani zavija vjetar, a s neba padaju goleme snježne grude.
Kad god se Jorie i Ethan drže za ruke, ljudi u gradu okreću se i pilje: tako dobro izgledaju kad su zajedno, eto kako su stvoreni jedno za drugo. Onih dana kad Jorie u sumrak dođe na igralište za bejzbol i donese termosice limunade i hladne vode, Ethan joj uvijek priđe i poljubi je, ne mareći za poglede cijeloga svijeta. Duž bočnih linija ljudi prekidaju posao – majke ogovaranja kod tribina, očevi na parkiralištu raspravljanja o taktici koja bi mogla dovesti do pobjede na županijskom prvenstvu – i ne mogu skinuti pogleda s Jorie i Ethana koji su, za razliku od većine parova koji su zašli u neugodno i teško razdoblje braka, još uvijek beskrajno odani i predani jedno drugom, čak i sada.
Ne iznenađuje stoga što ih ovog lipanjskog jutra zatekosmo jedno drugom u naručju, u doba kad duž cesta i uličica cvatu prvi narančasti ljiljani. Vode ljubav polako i ne mare za podignute zastore. Sunčeva svjetlost što se probija kroz otvoreni prozor je limunkasto žuta, blaga i ostavlja blistavu mrežu na bijelim plahtama i križaljku sjena na njihovim tijelima. Prva susjeda, Betty Gage, koja se bliži osamdesetoj, tako je gluha da više ne razaznaje pjev palčića koji se gnijezde u njezinoj trešnji, ni cvrkutanje gatalinki, ali ipak čuje stenjanje ljubavnika. Brzo se povlači u kuću trudeći se da hoda što žustrije, unatoč bolovima u koljenu, i ostavlja iza sebe plamence i tratinčice koje je počela skupljati u neurednoj hrpi latica na travnjaku. Zapanjena silinom takvog žara jednog običnog jutra, gospođa Gage pojača radio na najglasnije, ali čak ni to ne zagluši one strasne uzvike, i ubrzo se Betty prisjeti svoga dragog supruga, koji nije među živima već gotovo četrdeset godina, ali koji je još uvijek mladić u njezinim snovima.
Poslije će se Jorie zapitati nije li zazvala tugu tog božanstvenog dana. Trebala je biti opreznija. Bila je pohlepna, odbacila sve obzire, zaboravila na sve druge osim na čovjeka kojega je voljela. Što li si je umišljala, tko je ona da može za sebe zadržati to jutro i nježne sate provesti kako se njoj prohtije? Bila je zaista nepromišljena, ali činilo se kao da im pčele, rojeći se u vrtu, pjevaju serenadu, dok je sunčeva svjetlost bila poput blijedog postojanog zlata. Kad bi samo ti prolazni trenuci mogli beskrajno trajati. Da su samo toliko lukavi da zarobe vrijeme i omoguće da se ovaj dan nikada ne promijeni i da se zauvijek tu ulijeva stalna sunčeva svjetlost i samo njih dvoje, sami na svijetu.
Jorie obično nije umišljena, ali ne može a da se ne vidi suprugovim očima. Zamišlja drevno pretpovijesno cvijeće dok joj on rukom prelazi preko trbuha, leđa i ramena. Iza njezinih vjeđa pojavljuju se cvjetovi, jedan po jedan: crveni ljiljan, šumski ljiljan, žutosmeđi ljiljan, ljiljan boje pastrve, svaki na svoj način prekrasan. Ona osluškuje pčele koje se roje vani,u živici. Daje bilo koji muškarac u gradu, koji je mislio da je poznaje, ili oni koje je znala od srednje škole, ili primjerice oni s kojima se svaki dan susretala u pekarnici, ljekarni, ili u banci, mogao pogledati kroz prozor i ugledati je, vidio bi sasvim drukčiju ženu od one s kojom izmijeni pokoju riječ na uglu ulice ili do nje sjedi na tribinama tijekom bejzbolskih utakmica. Vidjeli bi Jorie preko koje se razlijeva sunčeva svjetlost i vrućinu koja isijava s njezina tijela. Svjedočili bi o tome što prava ljubav može učiniti ženi.
Ti si mi sve, reče joj Ethan tog jutra, i možda je taj izljev osjećaja bio predrzak i sebičan. Nedvojbeno su mislili samo na sebe, a ne na svog sina koji je bio na putu do škole, ni na zastore koje se nisu potrudili navući, a ni na susjedu na prozoru koja prisluškuje uzdahe njihove požude. Nisu ni najmanje marili za prijatelje koje su pustili da ih čekaju: Charlotte Kite, koja je već otišla iz pekarnice na dogovoreni sastanak s liječnikom, ili Marka Derrvja, vodoinstalatera, jednog od Ethanovih bliskih prijatelja, koji čeka ispred kuće Starkovih, bez ključa, pa ne može započeti s poslom bez Ethana koji ga treba pustiti unutra. Telefon zvoni, sve duže i glasnije, no Ethan kaže Jorie da se ne javlja – ma to je sigurno Charlotte, a Jorie s njom može razgovarati bilo kada. Ili je njezina sestra Ann, a Jorie je presretna kad god je može izbjeći.
Koliko nam se često pruža ovakva mogućnost? upita Ethan. Ljubi Jorie u vrat i ramena, a ona mu se ne protivi, iako je već skoro deset sati. Kako mu to može uskratiti, pa i sebi, ako ćemo pravo. Ovakvu ljubav nije lako naći. Na kraju krajeva, katkad se Jorie upita kako to daje baš ona bila sretnica koja gaje one noći upoznala. Studeni je u Massachusettsu odvratan i sumoran te je Charlotte trebala nagovarati Jorie da izađu na piće. Cijeli život možeš tako sjediti sama, ako baš to želiš, uvjeravala ju je Charlotte, a Jorie je nevoljko pošla za njom. Nije se čak potrudila počešljati, ni staviti ruž na usne. Bila je ondje u baru, već nestrpljiva pred odlazak, kad je osjetila val energije, onako kako neki ljudi znaju reći da zrak počinje pucketati prije no što se promijeni vrijeme ili kad se zvijezda sprema pasti s neba. Zagledala se ulijevo, ugledala njega, i tad je znala da ju je sudbina natjerala da se dovuče za Charlottom te vlažne, maglovite večeri. Sudbina ju je tu dovela.
Pri pomisli na ovo njihovo ukradeno jutro ona zatvori oči; i dok pušta telefon da zvoni, opet pomisli na ljiljane kako svjetlucaju na zelenim stapkama. Pomisli na obećanja koja su dali jedno drugom i na odanost. Ono što ona za njega osjeća je tako iskreno, do boli. Pretpostavlja daje to ono na što ljudi misle kad spominju ljubavnu bol. Kao da tvoja unutarnja radost ne može a da ti ne prouzroči i patnju. Bolno je kad je napušta tek da bi otišao u kuhinju gdje im pripravlja hladnu kavu i zdjelice puni jagodama iz vrta. Doručak im stavlja na srebrni poslužavnik koji su kao vjenčani dar dobili od Charlotte i donosi to u krevet kako bi uživali. Jorie još uvijek nije vidjela privlačnijeg muškarca od Ethana. On ima tamnu kosu i još tamnije oči. Nije odvjetnik zatvoren u uredu poput Barneyja Starka, čija se supruga žali da se udebljao ili pivopija poput Marka Derryja koji većinu večeri provodi izvaljen u udobnom naslonjaču. Ethan koristi svoje tijelo i to je očigledno. Kad skine košulju na bejzbolskom igralištu, žene bulje u njega, a onda pogledavaju jedna drugu kao da žele reći, To je ono što sam željela, ali ne i što sam dobila.
Svejedno, Ethan je od onih ljudi koji, čini se, nisu svjesni svog dobrog izgleda. Njegovi odlasci u teretanu nisu potaknuti taštinom, već su potrebni zbog posla koji obavlja kao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Monroeu. Potrebne su mu snaga i izdržljivost, što se pokazalo prošle jeseni kad se popeo na krov kuće McConnellovih puno prije no što je većina njegovih kolega uspjela izaći iz vatrogasnog vozila. Baš ta vatra izbila je u tavici sa špekom, ali dok su prvi dobrovoljci stigli, gorjelo je u cijeloj kući. Bio je to jedan od onih podmuklih, paklenih požara koji se širi neočekivanom brzinom.
Bilo je toliko dima tog dana da su bijele krizanteme ispred Hannina kafića posivjele i takve ostale do kraja jeseni, a žabe su se u plićaku jezera počele ukopavati u blato, spremne za zimski san, jer su od pepela koji je padao pomislile da pada rani snijeg.
Kad je postalo jasno da obične ljestve neće dosegnuti prozor kćerkice McConnellovih, Ethan je uzeo stvar u svoje ruke. S uporišta na krovu nastavio je dalje, provukao se preko šindre i prebacio preko vrha, a onda ušao kroz prozor. Vani je gomila promatrala kao začarana. Riječ se nije čula nakon što je Ethan nestao kroz prozor, posebno nakon što ga je liznuo plamen, a njegovi se užareni krugovi uzdizali u zgusnuto sivo nebo. Ethan je pronašao djevojčicu skrivenu u ormaru, i sva sreća što je bio tako okretan pri spuštanju s krova, jer bi se samo nekoliko trenutaka poslije djevojčica počela gušiti.
Kad ju je Ethan iznio iz kuće, okupilo se već pola grada na travnjaku pred kućom, zadržavajući dah, udišući dim i pokušavajući treptanjem ukloniti čađu iz očiju.
Ne čudi stoga što ljudi u Monroeu obožavaju Ethana Forda. Eto zašto se čak i Joriena sestra Ann, koja uglavnom nema lijepe riječi ni za koga, pristojno ponaša u njegovoj nazočnosti. Zaista je rijetkost, kad Ethan Ford prošeće niz Front Street, a da neko dijete, koje je nekad trenirao, ne proviri kroz prozor automobila kako bi ga zazvalo i mahnulo mu. Roditeljima je podjednako drago vidjeti ga; trube i daju znak svjetlima kako bi pokazali koliko ga cijene. Warren Peck, pipničar u Safehouseu, i sam odvažan vatrogasac, ne da Ethanu platiti piće, a kako mu i ne bi bio zahvalan? Ethan je bio prvi na mjestu događaja kad se Chrvsler Le Baron Warrenova nećaka Kylea, zapalio na parkiralištu Lantern Lakea i blagi, dobroćudni Kyle bio bi prespavao na prednjem sjedištu i nedvojbeno živ izgorio da Ethan nije intervenirao. U domu za starije, gdje Ethan svake godine poslužuje ručak za Dan zahvalnosti prije no što dođe kući blagdan provesti sa svojom obitelji, još uvijek se u društvenim prostorijama nalazi stijeg na kojemu piše Triput hura za Ethana. Sto se njega tiče, on bi već uništio taj stijeg da sama pomisao na to ne ledi krv u žilama nekih osoba, jer oni u domu bolje spavaju kad znaju da Ethan bdije nad njima.
Uistinu je zbog svojih vrlina iznimna osoba, čak i u očima svoje supruge. Jorie Ford zadivljeno gleda svog supruga, kako bi se neka druga žena divila izlasku sunca, s jednakom dozom bliskosti i strahopoštovanja. Željela je da njihov sin nalikuje na Ethana, ali Collie Ford je svijetao i lijepih crta lica, na majku, s plavim očima, plavom kosom, i blagom, opreznom naravi. Collie je staložen – a njegov otac vatren, bezbrižan – i s dvanaest godina previsok za svoju dob. Pa ipak je sramežljiv, unatoč ljubavi i potpori koju mu pružaju roditelji, i sklon dopustiti drugim dječacima da budu bolji od njega, u školi i na igralištu, iako je pametniji od njih, i s više darovitosti. No, bez obzira na to što je veći i jači, on je zadovoljan kad ostane po strani. Odličan je učenik koji je sretan kad dobije četvorku, vanjski obrambeni igrač u bejzbolu koji bi trebao biti bacač, predobar, kako se katkad čini, za obmane i smutnje onih koji se ističu u svijetu.
Znaš u čemu je njegov problem? reče Ethan dok leže u krevetu tog jutra kad su zastori podignuti na prozorima, a pčele oblijeću nad procvalim ružama i plamencima. Jorie jede jagodu i usta su joj od nje crvena. Razmazila si ga.
Daj, molim te, nasmija se ona. Samo si ljubomoran. Hoćeš da mazim tebe?
To je istina. Ethanova ruka sklizne među njezine noge i ona osjeti kako bolovi počinju. Mazi me, reče joj, primaknuvši se blizu da svaka riječ žari. Daj mi to što želim.
Jorie pomisli na đurđice, zumbule, betlehemsku zvijezdu. Pomisli na noć kad je začet Collie, na onu zvjezdanu večer u kolovozu u vikendici Charlottine obitelji u Squam Lakeu. Jorie je uvjerena da je njezin sin baš ondje začet, jer se veliki bijeli mjesec podignuo na nebo, luč u toj tmini, a ona je plakala dok su vodili ljubav. Nakon toga je, dok je Ethan spavao, stajala na trijemu i tragala za prvom ljetnom zvijezdom. Zaželjela je da se to među njima nikad ne promijeni.
Moram ići, reče Jorie, odgurnuvši ga. Osjeća se potpuno neodgovornom zato što je u ovo doba još u krevetu.
Kasnim, Charlotte će me ubiti.
Jorie ustane i uspravi se prema svjetlu dok joj se duga kosa presijava iz zlatne u platinastu. Nikada nije živjela drugdje osim u Monroeu, a ne bi ni htjela, iako u ovom gradu ima više stabala jabuka nego kuća. Nekad je vjerovala da točno može predvidjeti u što će se njezin život pretvoriti, a onda je srela Ethana. Bilo je nekoliko mještana kojima se sviđala i zamišljala je da će jednog dana popustiti i udati se za jednoga od njih. Još uvijek joj je neugodno kad naleti na Ricka Moorea s kojim je izlazila tijekom studija. Ali što je bilo bilo je, a i Rick je sad oženjen i ima dva sina, predaje u srednjoj školi biologiju i zdravstvenu njegu. Eto, Collie će najvjerojatnije biti njegov učenik iduće godine. Nema vrijeđanja, i kad se slučajno sretnu na Front Streetu ili kod roštilja na kraju bejzbolske sezone, Rick i Jorie su uvijek ljubazni, zagrle se i pretvaraju da se ni jedno od njih ne sjeća kako je Rick plakao kad je Jorie raskinula s njim.
Vrijeme je lijeno odmaknulo i Jorie se iznenadi shvativši koliko kasni. Neće se baš puno toga napraviti danas kod Starkovih, neće se postaviti cijevi, a ni uzeti mjera za novu kadu. Do tada se Mark Derry već umorio od čekanja i odlučio ostaviti Ethanu poruku na stražnjim vratima. Hej, pizdek, gdje si dovraga? – poruka je koju će dvanaestogodišnja Sophie Stark pronaći pribijenu kad se vrati kući iz škole. Zapravo, Ethan se odijeva baš u trenutku kad Mark Derry zabija svoju poruku čavlom koji je pronašao u prašini, ostavljenim ondje kako bi tlu dodao željezo i potaknuo hortenzije da postanu indigoplave. Ethan Ford nije od onih koji se žure, čak ni onda kad kasni. Ne žuri se i zna što hoće. Vjeruje da mu je dužnost živjeti na pravi način i nikad ne gunđa kad žurni pozivi stižu u hladne, snježne večeri. Možda je i staromodan, ali takav je. Smatra da nešto duguje susjedima. Nije nijedanput odbio prijatelja kad ga je pitao za pozajmicu. Obojica, Mark Derry i Warren Peck, iz osobnog iskustva znaju da Ethan ispiše ček i ne pitajući za što im treba posuđeni novac. Druga je stvar to što se oni trude zahvaliti mu za sve dobro koje čini. On je glatko odbio javnu svečanost nakon što je spasio djevojčicu McConnellovih, što bi uvelike radovalo gradonačelnika Eda Hilla, koji je uvijek tražio prigodu promovirati svoj najdraži slučaj, treći mandat u uredu. Ethan je poznat po uvjerenju koje jedino blagoslovljen čovjek može imati. A što bi on mogao poželjeti kad mu ništa ne manjka? Zašto bi se žurio kroz život kad je potpuno sretan i ima sve što mu treba? On provuče ruku kroz crnu kosu, sad dok se sprema, i ne trudi se pogledati u zrcalo. Uostalom, zna on tko je. Sretan, kako samo čovjek može biti, eto to je Ethan. Potpuno sretan.
Kroz prozor se vidi kako u zraku lepršaju posljednje bjeličaste latice s trešnje gospođe Gage, tkaju kroz plavu svjetlost i smiruju se na krovovima i travnjacima. Jorie je otišla u kuhinju napuniti termosicu limunadom, da bi se Ethan poslije imao nečim hladnim osvježiti, kad se sunce popne visoko i vrućina postane gotovo nepodnošljiva, dok bude iznosio stare ormariće iz kuhinje Howardovih. Ona se nasmiješi onome što je već postalo sjećanje na to kako su neobuzdani bili jutros. Jorie je od onih žena koje nemaju potrebu pričati o svojoj intimi čak ni s najboljom prijateljicom. Nikad nije došla u kušnju da Charlotti prizna kako uvijek misli na ljiljane kad je s Ethanom u krevetu. Katkad, na vrhuncu strasti, ona otvori oči i začudi se kad vidi bijele plahte i zidove umjesto slikovitih polja koje zamišlja, polja koja bliješte u narančastim i žutim tonovima, kao da je sama sunčeva svjetlost zarobljena iza njezinih vjeđa.
Jednom je netko rekao Jorie da su biljke za koje to najmanje očekuješ iz obitelji ljiljana, primjerice šparoge i crveni luk koji ona namjerava posaditi u svom vrtu na velikoj parceli, otraga u dvorištu. Jorie se ne voli hvaliti, ali njezin je vrt možda najbolji u gradu, rađa obiljem graha svake godine, plamenocrvenim rajčicama i povećim količinama borovnice koju Jorie obično daje susjedima da slobodno beru koliko hoće za pekmez, džem ili pitu.
Jorie razmišlja o svom vrtu, kako će lijepo izgledati šparoge uz ogradu, kako će zahvalan biti luk kad se jednom primi; odjednom začuje nekoga na ulaznim vratima. Odmah pomisli kako je nešto čudno. Vjerojatno je neki stranac navratio, jer svi znaju da Fordovi uvijek ulaze na kuhinjska vrata koja gledaju na prilaz i vrt. Bili Shannon, poštar, uvijek na ta vrata donosi poštu, pa čak i Kat Williams, Colliejeva prijateljica iz ulice, zna da se ne ulazi na prednja vrata.
Ja ću, dušo, reče Ethan. On uđe u kuhinju i zgrabi svoj snop ključeva, zastane samo da posegne u posudicu za čajne kolačiće gdje drži sitniš koji će mu trebati da poslije kod Hanne kupi nešto za jelo. Izgleda sretno dok kreće prema hodniku. Jorie ga čuje kako otvara vrata, a onda više ne čuje ništa. Zavlada neprirodan muk. Za Jorie je to kao da je naglavce bačena u hladni zagrljaj mora, a voda joj puni uši. Preplašena, ispusti šalicu kave koju se spremala ponovno natočiti, ne čuvši kako se razbila na tvrdom, drvenom podu. Ostavi je ondje, u krhotinama, i požuri niz hodnik. Kreće se kroz vodu, tone u zelenim valovima. Ima ljudi koji tvrde da se, svaki put kad se jedna vrata zatvore, otvore druga, no to nije baš uvijek tako. Postoje vrata koja su predodređena da ostanu zatvorena, ona koja vode do soba ispunjenih zmijama, odajama žalosti, soba od kojih ćeš oslijepjeti ako se samo usudiš podignuti pogled do ključanice, onako nevino, tek da vidiš što ima unutra.
Jorie ga ugleda kako stoji na vratima – svog supruga, Ethana, kojega ona voli najviše na svijetu. Ukočen je, i svatko bi pomislio da je ustrijeljen. Ona baci pogled na druge ljude koji su se okupili na trijemu i prepoznaje ih, mještane, sve do jednog. Poželi da se zaustavi vrijeme, tad i tamo. Prisjeti se jednog drugog ljetnog dana kad joj nije bilo više od osam godina; bilo je magličasto popodne, a ona se penjala na jabuku u voćnjaku koji se nalazio iza kuće njezine majke, u kojemu su bili kilometri jabuka Baldwin, Mclntosh i slasne sorte Empires, poznate po svojim nježnim, ružičastim cvjetovima. Pogledala je u nebo, hipnotizirana gustim, lijenim, bijelim oblacima, i na trenutak istinski povjerovala da bi mogla ispružiti ruke i obuhvatiti rukama sve to stoje ugledala. Poželjela je nebo za sebe i bila istodobno pohlepna i puna nade, uvjerena da bi mogla imati sve što joj srce želi, samo kad bi posegnula za tim.
Kad je padala, pružala je ruke prema oblacima, ali između nje i zemlje nije bilo ničega, osim blijedog, nemilog zraka. Slomila je nogu na dva mjesta, i još uvijek se sjeća potpunog šoka dok je padala na zemlju, onog odvratnog okusa krvi u ustima kad je progrizla usnicu. Bilo je to doba kad se narančasti ljiljani javljaju u Monroeu, divlje, nasumce, u svakom jarku, posvuda, baš kao i sada. Sve ove godine nakon tog pada, Jorie još uvijek osjeća krv kad ljiljani cvatu, i tu u dovratku svoje dnevne sobe, ovog lijepog i krasnog dana ona shvaća zašto nikada nije odlučila uzgajati neke od tih ljiljana uz svoja vrata, bez obzira na njihovu ljepotu. Oni traju jedan jedini dan, a onda – ma što čovjek učinio da ih sačuva, jer takvu sudbinu im je odredio Bog, okolnosti, ili sama priroda – uvenu.
ISTINITO
PRVA STVAR KOJU SAM ZAPAZILA BILA JE DA JE MOGAO PROĆI pokraj zrcala, a da u njemu ne ostane odraz. Baka mi je uvijek govorila da zrcalo može odraziti nečije nepoštenje, ali što znači kad čovjek uopće nema odraza? Nešto loše. U to sam bila uvjerena. Nešto čega se ljudi trebaju kloniti. Tu sam spoznaju nosila u sebi, sve dok je nisam počela osjećati poput špranje u prstu, koja doista boli, a toliko je sitna da je jedva zamijetiš. Svaki put kad sam ušla u njihovu kuću izbjegavala sam dnevnu sobu gdje se nalazilo veliko zrcalo u zlatnom okviru. Baš ondje sam ga vidjela kako se okreće i gleda u sebe. Činilo se da nije iznenađen što ondje ne vidi ništa osim praznog stakla boje prljava suda. Nije čak ni trepnuo.
Rekla sam Collieju da je dnevna soba, s onim njihovim lijepim namještajem, previše luksuzna za moj ukus i da me sve što je prelijepo čini nervoznom, zato što se bojim da ću nešto razbiti. Collie mi je vjerovao jer je znao da sam nespretna; nije ni pretpostavljao da iza leđa držim prste prekrižene. Lagala sam najboljem prijatelju – mom jedinom prijatelju, u lice; bio je to tek početak moje zablude. Meni se, zapravo, sviđaju lijepe stvari. Što ljepše to bolje, tako ja na to gledam. Želim odrasti i biti bogata, tako da nitko neće smatrati daje bolji od mene, a tako sada svi u školi misle. Pa ipak, imala sam neki čudan osjećaj svaki put kad bih ušla u tu kuću, iako smo se držali podalje od dnevne sobe u kojoj se nalazilo zrcalo. Colliejeva je majka prema meni uvijek bila ljubazna, čak bi odstupila od svog ponašanja govoreći mi nešto što je očevidno bila laž, kako ću jednoga dana biti lijepa, kad su svi mogli vidjeti i znati da se to nikada neće dogoditi.
Naravno, nastojala sam ne biti ondje kad je Colliejev otac bio u blizini. Točno sam znala kad će stići, baš kao što neki ljudi mogu predosjetiti kišu. Bila sam poput psa koji zna kad mu se gospodar približava kući, samo što je ovaj put to bilo obratno. Umjesto da sjedim kraj vrata i dašćem, činila sam suprotno, i brzo bježala s tog mjesta. Obično bih izašla na bočna vrata i krenula preko travnjaka gospode Gage, koji razdvaja moju kuću od Colliejeve, i odbrzala pokraj trešnje i vrba. Katkad bih, za tmurna neba ili kad je zavijao vjetar, potrčala. Da me Collie pokušava zaustaviti, da kaže Daj, Kat, ostani, rekla bih mu da me boli glava. Nitko ne može poricati glavobolju. To pouzdano znam zato što moja sestra Rosarie, koja je upravo navršila sedamnaest godina, ima glavobolje i tad s njom uopće ne možeš razgovarati. Ona tad u zamračenoj sobi leži na krevetu držeći hladan oblog preko čela, a mi se moramo kretati na vrhovima prstiju, kao da je ona kraljica od Sabe. Moja majka joj donosi sok od naranče i Excedrin tablete, a kad je zaista jako boli, neku vrstu lijeka koji moja sestra ubrizga u ruku, od kojeg čitava omlitavi poput krpene lutke; tad spava i deset sati u komadu, stoje, ako baš želite znati istinu, veliko olakšanje za sve nas.
Dok tako leži na krevetu u mraku i dok joj je crna kosa zamršena na jastuku, moja sestra doista izgleda poput kraljice. Uvijek sam ljubomorna dok ondje stojim i promatram je, iako sam svjesna da mi je ona sestra i da bih joj trebala željeti sve najbolje. Htjela bih tako osjećati, ali ne osjećam. Tada dolazim u napast da joj odjeću polijem octom ili nju poškropim zaslađenom vodicom, tako da joj, kad se probudi, u zamršenoj kosi budu mravi, a ona da zaudara na gorčinu. Strašno je osjećati se tako. Moja ljubomora mora začepiti moje vene i još više me poružniti, što je, kako moja baka kaže, nesretna, ali zaslužena sudbina svih zavidnih ljudi. Kad se to dogodi, onda se to može vidjeti na nečijem licu ako sa bolje zagledate; blijedo, otrovno zelenilo koje probija kroz kožu. To je zavist, kaže mi baka. Budi sigurna u to. To je cijena koju moraju platiti.
Zovem se Katya, i ime sam dobila po baki, ali oduvijek me zovu Kat i oduvijek sam znatiželjna; možda i više nego što je dobro. Rosarie kaže da ne bih trebala toliko zapitkivati. Još mi kaže da će djevojčica koja ne radi svoj posao na kraju završiti okružena samo s neprijateljima, ali ja ne marim za to. Moja je sestra od mene pet godina starija i za to je vrijeme naučila sve što treba da bi dobila sve što želi. Sto je zločestija, to postaje sve ljepša. Nije pošteno, ali je upravo tako. Sva sja kad lupi nogama i zahtijeva da bude sve po njezinu. Blista kad me vuče za kosu ili glasno psuje.
Kad ležim na podu i gledam je kako se petkom navečer sprema za izlazak, moram priznati da sam osupnuta njezinom ljepotom. Uhvatim sebe kako poslušno radim sve što od mene zahtijeva – trčim joj po maškaru, posuđujem svoje ukosnice, tražim po kuhinji izvorsku vodu da se, poput nas ostalih, ne bi morala umivati vodom iz vodovoda. Njezin sam rob, a zapravo je ne volim. Mogu samo pretpostaviti što pomisli netko tko je ne zna kad je prvi put ugleda; savršeno je jasno kako taj brzo potpadne pod njezin utjecaj i kako ga lako može zavarati ono što je plitko i prolazno.
Rosarie se samo pretvara daje dobra kad to njoj odgovara. Dolazi kući u ponoć – to je njezin redarstveni sat – poljubi mamu i baku za laku noć i odlazi na kat, kao da je zadnja osoba na svijetu koja bi uopće pomislila na to da prekrši pravila. Ali čim svi zaspe, ona se iskrade kroz prozor i spusti poput kosa, konačno se oslobodi svih nas, i odleprša niz Maple Street, dok njezina duga kosa vijori za njom. Ona odlazi sa svojim dečkima, jednako uživajući u slamanju njihovih srca koliko i u osvajanju. Svi znaju da se ona bez odjeće kupa u Lantern Lakeu, i da krade ruže iz dugogodišnjih lijeha gospode Gage i ruževe iz ljekarne. Zadaje muku ostalim djevojkama u gradu jer uopće ne mari za ono što one misle o njoj. Ako baš hoćete, jedino mišljenje koje njoj nešto znači je njezino vlastito.
Ujutro, kad se Rosarie konačno izvuče iz kreveta, češlja svoju kosu. Dok zijeva, ona i ne zapaža što joj sve ispada iz kose: krijesnice, latice, bijeli noćni leptiri i ljubavna bol. Kad neki novi dečko doprati Rosarie kući, naša ga baka nikada ne pusti da prekorači kućni prag. Ona otrese metlu na te nesretno zaljubljene u dvorištu i kaže im da su premladi da bi venuli za nekim, a posebno ako je taj netko naša sebična Rosarie. Sto se tiče moje bake, za nju su svi ti dečki obični moljci uhvaćeni u paukovu mrežu, ali ja suosjećam s njima. Donosim im Coca-Colu s ledom i slušam njihove tužne priče. Pružam im utjehu, uz čajne kolačiće i čips. Jednoga će me se dana rado sjetiti, one ružne mlađe sestre koja je kraj njih sjedila na travi; ili me se uopće neće sjećati, možda će se samo prisjećati slatkoga gaziranoga pića koje su pili gledajući u Rosarien prozor, u nadi da će barem na trenutak ugledati njezino prelijepo lice. Mogli biste pomisliti da će se ono što se događa na neki način odraziti na mojoj sestri, da će joj ten poružnjeti ili da će joj crne oči otupjeti, ili da će njezine crvene usne izblijedjeti i pretvoriti se u ružni bijeli nabor – ali ništa od toga se ne događa. Sve to možete vidjeti na mome licu, i zato se ljudi drže podalje od mene. Oni koji su preplašeni onim što vide, rugaju mi se iza leđa, i ja ih ne krivim. Cak bi i najveća budala mogla baciti pogled na moj jadni ten i na tugom shrvane crte lica i zaključiti da me treba izbjegavati. Čak i takav netko može vidjeti nesreću ispisanu na mojemu licu.
Neki bi mogli pomisliti da mi je Colliejev otac postao odbojan samo zato kako bih se mogla osvetiti svom ocu koji nas je onako napustio, i da samo tražim nekoga koga ću povrijediti – ali to nije istina. Moj otac je to učinio zato stoje bio bolestan. Bilo je grozno to što gaje baš moja sestra pronašla, dok smo baka i ja bile na tavanu i pregledavale neke njezine stvari koje je donijela kad se doselila k nama. Da sam ja bila ta koja je otvorila garažna vrata, sve bi bilo puno lakše. Znala bih da nas je on volio i tad i zauvijek, ali moja sestra to nije shvatila, a reakcija moje majke bila je još gora. Šest tjedana nakon očeve smrti nije ni s kim razgovarala, čak ni kad je Rosarie spalila njegovu odjeću na stražnjem ulazu kuće. Rosarie je po svemu polila zapaljivu tekućinu i naložila tako veliku vatru daje zahvatila lišće na stablima mimoza, te je Colliejev otac – koji je vatrogasac dobrovoljac jednu od onih plavih kugli pričvrstio je na krov automobila, što mu pomaže da brzo dojuri do mjesta požara – preskočio ogradu gospođe Gage i dotrčao kako bi spasio kuću da ne izgori do temelja.
Ove se godine lišće mimoza opet pojavilo crno, i crno je perje visjelo s grana padajući na crijep i na naše bose noge, baš kao da jato kosova živi iznad nas. Collie i ja svaku večer sjedimo na ulazu i promatramo mimoze. Ne moramo razgovarati o tome kako je umro moj otac; ne moramo razgovarati uopće. Ne bojimo se tišine. Možemo samo gledati jedno u drugog i shvatiti da postoji bol na svijetu, čak i onih najljepših večeri dok se sumrak spušta u naša stražnja dvorišta probijajući se kroz travu i živicu. Iznesemo van deke i gledamo kroz crne mimoze; izvikujemo nazive zviježđa koja znamo, sve dok se ne umorimo i dok nam se ne zavrti u glavi od gledanja uvis.
Ja bih te večeri vjerojatno bila na ulazu zagledana u zvijezde da Collie nije obolio od vrućice. Ali on je bio kod kuće u krevetu i nije baš bilo zabavno biti ondje sam u mraku. Zapravo, bilo je jezivo – s onim kiselim crnim lišćem, s onoliko zvijezda da se nisi mogao ni ponadati da ćeš ih moći prebrojiti, čak ni da ih brojiš tisuću godina. Moja je sestra imala novoga dečka, Brendana Derrvja, koji je, čini se, smatrao da Rosarie pripada samo njemu i želio je s njom provoditi svaki svoj slobodni trenutak. Sirotom Brendanu nije bilo ni nakraj pameti da će vrlo brzo nestati: još jedna mrlja u romantičnoj povijesti moje sestre. Pa ipak, Rosarie se voljela dobro provoditi, čak i kad je nekome slamala srce, i znala sam da se neće vratiti satima. Slobodno sam mogla otići u njezinu sobu i uključiti televizor koji je za Božić dobila od jednoga od svojih dečki, samo dan prije nego što ga je nogirala. Nitko od nas mu se više i ne sjeća imena, ali televizor je radio sjajno.
Bacila sam se na njezin nepospremljeni krevet, ne mareći što nisam izula cipele. Rosarie je bila lijena sestra, ona je bila gruba sestra, ali je bila sestra koja je imala sve, a ja sam bila ta koja je TV gledala sama. Sa sobom sam u njezinu sobu donijela zdjelicu kokica, premda sam znala da bi me Rosarie ubila da nade samo jednu ljuskicu u krevetu. Iskreno, uopće nisam marila hoće li se ljuskice nakupiti na plahtama. Na kraju krajeva, i ja sam mogla biti zločesta. Mogla sam biti sebična i lakomislena kad sam htjela, ili su barem ljudi oko mene tako govorili. Možda stoga što su na očevu pogrebu plakali svi osim mene. Kad tako nešto učinite, kad stojite tamo i isključite svijest sve dok ne začujete samo zujanje pčela, ljudi misle da nemate nimalo osjećaja. Misle daje ono što oni vide ono što vi osjećate duboko u sebi.
Kad sam se tako izvalila u krevet, nemajući ništa drugo raditi nego jesti kokice i zavidjeti svojoj sestri, ušla je mama poželjeti mi laku noć. Još uvijek je bila lijepa i nije bila stara, ali nije više bila onakva kao nekad. Jedva daje i razgovarala. Samo ono najnužnije. Samo Dodaj mi grašak, ili Imaš dogovor kod zubara, ili Nemoj zaboraviti zatvoriti ulazna vrata kad izlaziš.
Katkad bih je znala zateći da bulji preko dvorišta promatrajući Colliejeve roditelje kako se smiju i zabavljaju dok rade u svom vrtu. Znala sam o čemu razmišlja. Bila je prevarena, zbog mog oca i svega toga. Imala je četrdeset šest godina i živjela je sa svojom majkom i s dvije nezahvalne kćeri, i kako se to moglo dogoditi? Jednom, kad shvati, vjerojatno će moći o tome razgovarati, ali za sada je to tako. Ona sjedne na rub Rosariena kreveta i rukom mi prođe kroz kosu, iako joj se prsti u mojoj kosi zapletoše uz sami vrat. Ti zapletaji bole, ali prošlo je jako dugo otkad me je netko dotaknuo, i nisam se žalila. Ja imam groznu kosu, koja strši baš gdje ne treba i to me čini još ružnijom. Kad vidim prekrasnu Rosarienu kosu, poželim je iščupati, i svaki put kad osjetim tu ljubomoru, spoznam svoje pravo ja. Unatoč svemu što Rosarie čini i koliko je sebična, nikad neće biti gora od one kakva sam ja.
Nakon što je majka otišla spavati, ostala sam u Rosarienoj sobi jedući kokice i praveći nered. Mogla sam osjetiti kako se zgrušnjavam. Bila sam kiseli puding, prema receptu od zavisti i prezira, pozelenio na rubovima. Kad osjetim tu vrstu zločestoće u sebi, spremna sam na sve. Doista jesam. Otvorila sam prozor, premda je kišilo. Namjerno sam to učinila, samo da vidim kako je nešto od onoga što pripada mojoj sestri uništeno. Pustila sam da kišne kapi padaju na Rosarien jastuk i bijeli pokrivač, na njezin noćni ormarić gdje je držala kutiju s nakitom, onu koju joj je moj otac darovao za šesnaesti rođendan, dar za koji ona sad kaže da je obično smeće.
Televizor je bio uključen, a ja sam bila zauzeta pregledavanjem sestrina nakita: zapetljanih zlatnih ogrlica koje su joj zaljubljeni dječaci poklonili, naušnica na kojima su nedostajala stakalca i kuglice, srebrnog prstenja koje je nosila na svim prstima. Kad se njegova slika pojavila, zapravo nisam ni slušala. Samo sam podignula pogled, i on je bio ondje, kao da se onaj odraz koji se trebao pojaviti u zrcalu na neki način pojavio na ekranu televizora koji je pripadao mojoj sestri. Prišla sam i pojačala ton. Bila je to jedna od emisija o zločinima iz stvarnoga života, i premda sam propustila većinu onoga što su o njemu govorili, čula sam njegovo ime, ali što je bilo najčudnije, to nije bilo Ethan Ford, bilo je to posve drukčije ime, ali lice je nedvojbeno bilo njegovo – ono bez odraza, te sam zapisala broj i odlučila nazvati.
Neko vrijeme sam tako sjedila na Rosarienu krevetu, a zatim sam se kroz prozor spustila van. Ali tada je kiša prestala padati i ulice su bile sjajne i mokre, kao da su se zvijezde pomiješale s asfaltom. Moj otac je učinio to što je učinio, zato što nas nije želio uvući u još veću patnju, ali čini mi se da sam ja jedina koja shvaća da je on to učinio iz ljubavi, za razliku od našega obiteljskog liječnika doktora Abbota koji je rekao da se hrabrost izražava na različite načine, kakvi se uopće ne mogu ni zamisliti. Stajali smo na kolnom prilazu nakon očeva pogreba kad je doktor Abbot to rekao, ali mislim da ga nitko drugi nije čuo. Bili su potišteni i zaprepašteni svi u svojoj nevjerici, svi osim mene. Ja sam uvijek očekivala najgore. Takva sam rođena, i kad se to dogodilo s Colliejevim ocem, moram priznati da nisam bila iznenađena onako kako bi možda bio netko drugi kad bi saznao da Ethan Ford nije onaj za kojega se predstavlja.
Otišla sam do Hannina kafića na uglu Front Streeta i Lincoln Avenue. Unutra sam ugledala Rosarie kako se, kao i obično, sjajno zabavlja s prijateljima. Brendan Derry je navalio na nju i izgledao je tako ponosan i zadovoljan samim sobom, ali to neće potrajati. Do sljedećeg će tjedna već biti blijed poput krede i pitati se što li je to zaboga učinio loše. Razmišljala sam o tome da o svemu porazgovaram s Rosarie i povjerim joj ono što sam vidjela na TV-u, ali ona me uvijek natjera da se osjećam glupo, te sam nakon kraćega razmišljanja odlučila to učiniti sama. Otišla sam do javne govornice na parkiralištu i nazvala. Kad sam se vratila kući, čekala me je baka. Sjedila je u kuhinji s crnim svijećama koje je pronašla u mojoj sobi i ostalim stvarčicama koje sam naručila, i nije joj bilo drago.
"Što bi ovo trebalo značiti?" upitala me, premda je znala. Proizvođač se u oglasu zaklinjao da bi ti artikli, ako se ispravno koriste, mogli rastopiti onu zavjesu koja ovaj svijet razdvaja od onoga, ali ja baš nisam bila u to sigurna. Pokušavala sam s ocem stupiti u kontakt gotovo godinu dana, i do sada u tome nisam uspjela.
"Ništa", odgovorila sam, što je zapravo bilo prilično točno.
"Ne možeš promijeniti ono što mora biti", rekla mi je baka.
Baka je obično bila u pravu kad se radilo o takvim stvarima. Sjela sam i popila s njom čaj, razmišljajući o njezinu savjetu. Ruke su mi se tresle otkad sam se vratila iz telefonske govornice ispred kafića, ali čini mi se da baka to nije primijetila. Strahovala sam da sam onim telefonskim pozivom promijenila nešto što je tako moralo biti, ili je možda to što sam vidjela Colliejeva oca na TV-u i nazvala bilo dio onoga što je moralo biti prije svega, te tako ja nikada neću saznati što je od toga ono pravo. Nikada neću biti sigurna. Jednostavno ću morati živjeti s tom sumnjom koja se nadvila nada mnom.
"Eto, primjerice, ti si", nastavila je baka, "trebala biti lijepa." Nasmijala sam se. "Ja tako ne mislim."
Shvatila sam da ako puno ne očekuješ, nećeš se ni jako razočarati. Vjerojatno mi se zato i sviđao Collie; on je bio moja čista suprotnost. U svima je gledao onu ljepšu stranu. Kad sam ga pokušala navesti na to da u školi nekoga zamrzi, on bi samo odmahnuo rukom i nasmijao se, te nije bilo toga što bih mogla učiniti da ga natjeram da se razljuti i bude zloban onako kakva sam katkad bila ja.
"Ako o nekome saznaš nešto loše, jesi li ga dužan prijaviti?" upitala sam baku dok je prilazila da sjedne kraj mene za stol.
"Katkad." Bio je to odgovor kakav je moja baka uvijek davala, koji ti ostavlja dosta prostora da se u njemu krećeš, ali ti ne nudi spokoj; taj ti odgovor zada više razmišljanja, nego što ti je u početku zadavalo samo pitanje. Znala je da postoje stvari koje se nikako ne mogu objasniti i da svi ljudi na ovome svijetu imaju svoje obveze. Kad se moj otac razbolio, baka se k nama doselila iz Hartforda, iz države Connecticut, gdje je morala ostaviti svoju mačku koju je jako voljela, zato što je Rosarie bila alergična na mačju dlaku. Ostavila je gotovo sve da bi se brinula o nama, i pitala sam se koliko bi još ljudi bilo voljno takvo što učiniti.
Ako i imam ijednu dobru osobinu, pretpostavljam da je to odanost. U tome sam slična baki. Nikada nisam prijavila sestru, bez obzira na to koliko je bilo loše nešto što bi ona učinila. Nalazila sam mnogo dokaza u njezinoj sobi dok sam njuškala naokolo i isprobavala njezinu odjeću. Otkrila bih marihuanu i prezervative. Pregledala bih njezine kontracepcijske pilule i svežnjeve ljubavnih pisama koja bi bila puna podataka koje nisam razumjela, ali to nisam rekla nikome živom. Te noći sam ostala u Rosarienoj sobi samo da bih razmislila o svemu. Otišla sam tamo jer mi se moja soba činila odveć djetinjastom za ono o čemu sam trebala razmisliti. Pretpostavljam da sam bila bijesna na sestru i htjela sam joj se nekako osvetiti što sjedi tamo u Hanninu kafiću i dijeli tanjur pomfrita s dečkom koji je u nju zaljubljen, i što se zabavlja dok ja moram donositi odluku koja može uništiti nečije živote. Vjerojatno sam bila jako ljuta jer sam, prije nego što sam otišla spavati, zaključala prozor kad sam izlazila iz njezine sobe, te se ona kroz njega nije mogla ušuljati u kuću.
Kasnije, kad se vratila, Rosarie se morala popeti i ući kroz prozor na kupaonici, i penjući se okliznula se u tuš kadi i razbila bočicu svoje omiljene kupke. Umarširala je brzim korakom u moju sobu, mirišući na vaniliju i kipteći od bijesa. Povukla me za kosu i nazvala izdajicom, ali menije bilo svejedno. Što se mene tiče, mogla mi je svu kosu počupati s glave, a da ja ne bih ništa lošije izgledala. Vjerojatno bih bolje izgledala ćelava nego ovakva.
"Platit ćeš mi za ovo", rekla je Rosarie, a ja sam se uplašila da je u pravu.
Sljedećeg sam tjedna imala grozan osjećaj i nisam išla do Colliejeve kuće. Uporno sam govorila kako me boli glava, onako kako je govorila moja sestra i držala sam hladan oblog na čelu kad god bi on došao gledati TV. Umjesto da se usredotočim na neki od programa koji bismo izabrali, ja sam uglavnom promatrala Collieja, razmišljajući o njegovoj dobroti i o tome kako on nikada nikoga ne bi povrijedio, i kako nikada ne misli ništa loše o drugima. Nakon nekoga vremena osjećala sam da je slika njegova oca koju sam vidjela na TV-u samo san, kao i ono spuštanje kroz prozor sestrine sobe prije no što sam nazvala i prijavila ga, kao da se to dogodilo nekome drugome. Sve sam to počela zaboravljati. Čudno je kako sve možeš izbrisati, samo kad to uistinu pokušaš. Iako neke stvari ostaju, bez obzira na sve, i utječu na ono što činiš. Primjerice, moja mama više nije parkirala auto u garažu. Ne bi čak ni vrata otvorila. Mogle su se vjeverice tamo gnijezditi i krov urušavati, a da ona ni tada ne bi prišla blizu. Neke stvari nosiš u sebi kao da su dio tvoje krvi i mesa, i kad se to dogodi, ne možeš učiniti ništa da zaboraviš.
Jednoga smo dana sišli sa školskoga autobusa na križanju Maple i Shervvood Streeta i znala sam da se nešto strašno dogodilo, ovaj put Collieju. Bilo je vruće, te smo Collie i ja pisali zadaću u autobusu da bismo poslije bili slobodni. Bio je zadnji tjedan nastave i bila je paklena vrućina, poput one u kolovozu kad je nebo blistavo plavo, a lišće poprima prašnjavosivu boju, onako kako je to na velikoj vrućini, mnogo raspjevanih ptica, te si od njihove pjesme jedva mogao čuti sebe kako razmišljaš. Znala sam da se dogodilo nešto loše, jer su ulazna vrata Fordovih bila otvorena, a oni nikada ne ulaze na ta vrata. Netko je u takvoj žurbi otišao da se čak nije ni potrudio zatvoriti pomična vrata.
Kad smo ušli, unutrašnjost kuće je izgledala kao jedna od onih koje vidiš u filmovima strave i užasa, gdje je sve ostavljeno baš onako kao kad ih je nesreća zadesila. Zdjelica s jagodama nalazila se na pultu, a krhotine šalice za kavu ostavljene na podu. Iznad sudopera je otkucavao sat, činilo se presporo da bi pokazivao točno vrijeme. Kroz prozor sam vidjela trešnju gospode Gage, prošaranu posljednjim snježnobijelim cvjetićima. Collie je prolazio iz sobe u sobu zazivajući majku, ali dalo se zaključiti da kod kuće nema nikoga.
"Čudno", rekao je Collie kad se vratio u kuhinju. Izgledao je tako dobroćudno da me je izraz njegova lica tjerao na plač. "Ona uvijek ostavi poruku kad nekamo ide." Netko drugi bi možda Collie ja nazvao maminom mazom, ali ja nisam donosila takve sudove. Kako bih i mogla kad sam ja bila prava tatina djevojčica. Ja ne bih bila ničija ljubimica da nije bilo mojeg oca koji je mario za pravo ja u ljudima, a ne kako su oni izgledali niti koliko su se zlima doimali.
"Hm! Sigurno se jako žurila." Srce mi je udaralo kao ludo, i pomislila sam da sigurno tako mora tući srce zločinca svaki put kad izgovori laž ili kad se ponaša da nije odgovoran za što sam dobro zna da je učinio.
Predložila sam da odemo do moje kuće gdje baka vjerojatno gleda svoju omiljenu sapunicu. Kad god smo s njom gledali, baka bi nam uvijek ispričala što se zbiva u seriji koju gleda već više od dvadeset pet godina, i njezino bi pripovijedanje uvijek bilo puno zanimljivije od onoga što se u seriji događalo. Zabavljali smo se pokušavajući pogoditi što će se dogoditi prije nego što to otkrijemo: tko će s kim pobjeći, tko će izgubiti pamćenje, tko će pronaći iskrenu i vječnu ljubav – ali tog sam se dana osjećala bolesnom već pri samom pogledu na televizor. Poželjela sam da ga nisam gledala ni one noći kad se na njemu pojavila slika Ethana Forda. Zaželjela sam da živim u nekom drugom gradu, na nekom mjestu gdje me nitko ne poznaje i gdje ne osjećam nikakvu dužnost postupiti ispravno.
Colliejeva majka je došla po njega kad je već gotovo bio pao mrak. Snažno je pokucala na vrata, onako kako kucaju ljudi kad su u žurbi, ili kad su prestrašeni, ili kad im se svijet upravo srušio. Kad je baka ustala da je pozove unutra, pogledala je Colliejevu majku i rekla: "Jorie, što se dogodilo?"
Jorie Ford je stajala na našem dovratku, i prema izrazu njezina lica moglo se vidjeti da se dogodilo nešto vrlo ružno. Kosa joj je bila zamršena, a odjeća zgužvana, i kad ju je baka blago prigrlila, gospođa Ford je zaplakala, baš ondje, jednom nogom u kući, a drugom vani. To se zbilo u trenu, a onda se ona jednako tako brzo pribrala. Još uvijek je bila uzrujana, ali nije dala suzama da teku. Ne pred Colliejem.
"Što je bilo?" upitala je baka.
Collie i ja smo sjedili na podu u gostinskoj sobi i iz iste vrećice jeli čips za koji nas je baka upozorila da će nam samo pokvariti ručak. Collie se okrenuo prema meni želeći mi nešto reći, lice mu je bilo ozareno i činilo se kao da mi je namjeravao reći nešto smiješno, uvijek je imao na desetke viceva – ali nikad nije izgovorio to što se spremao reći.
Kad je vidio da mu je majka stigla, Collie je ustao i prišao joj. Čim ga je zagrlila, Jorie Ford se opet rasplakala. Moglo se vidjeti da to nije željela, pokušavala se svim silama suzdržati, ali to je ponekad nemoguće, ja to dobro znam iz osobnog iskustva. Možeš se pretvoriti u hladan led da bi se zaustavio, a onda, ako ti nešto i ispadne iz očiju, bit će to samo plavi smrznuti kristali, tvrdi i neslomljivi poput kamena.
Znala sam po načinu na koji je baka promatrala Collieja i njegovu majku da je razmišljala o tome kako se stvari brzo mogu preokrenuti iz dobroga u loše. Kladila bih se daje samu sebe podsjećala na to kako je dragocjen svaki spokojni trenutak, a to mi je i rekla nakon očeve smrti. Rekla je da moramo uživati u ono malo vremena što imamo na ovome svijetu i vjerovati da čitavim svijetom u osnovi vlada svekoliko dobro, ali ja nikada nisam bila neki vjernik. Ako sam u nešto i vjerovala, onda sam vjerovala u to da stvari najprije postanu lošije, a tek onda bolje. Vjerovala sam da sam izgubila oca i uistinu nisam mnogo marila za dobrotu na svijetu u kojemu nema njega. Nikada ništa od toga nisam rekla baki. Nikada to ne bih učinila. Ljudi koji vjeruju su sretni, tako da im ne želiš tu sreću pomutiti. Ne želiš sijati sumnju tamo gdje je nema. Morao si se prema takvim pojedincima odnositi nježno, i nadati se da će se nešto od onoga što oni osjećaju otrljati i od tebe.
Baka je upitala može li ona što pomoći. Uzevši u obzir to da nam je Jorie donosila ručak puna dva tjedna prošlog ljeta, sad je bilo vrijeme da i mi njoj vratimo uslugu, jer ovaj je put ona bila ta kojoj je trebalo pomoći. Ali Jorie je samo odmahnula glavom; ne treba
ništa. Do tada je nebo postalo mutno, a modrina se prosipala uz rubove. Mogao se, još i tada, osjetiti miris vrućine i pokošene trave. Sutra je otvaranje gradskog bazena te smo Collie i ja planirali tamo otići rano, ali znala sam da nećemo ići. Bit će ondje utrka i natjecanja u ronjenju, onako kako uvijek bude na otvaranju, ali neće biti važno. Ne nama.
"Ne slušaj što ti drugi govore", rekla je Jorie Collieju. Zvučala je oštro dok mu se obraćala. "Jesi li me čuo?"
"Jesam, majko!" odgovorio je Collie. Neki bije drugi dječak počeo zapitkivati, ali Collie nije bio takav. Bio je ozbiljan, i po izrazu njegova lica moglo se vidjeti da će postupiti upravo onako kako je majka od njega zahtijevala.
"Sve će biti u redu", uvjeravala ga je Jorie. Ali, po onome kako je stajala ondje, u dovratku, dok se spuštao mrak, bilo je jasno da ni ona sama u to nije bila sigurna; samo je pokušavala zvučati kao da u to vjeruje.
"Uđite barem na večeru", pokušavala je baka uvući Colliejevu majku u kuću, ali Jorie je ustuknula. Nije željela da je itko dotakne i nije željela ničiju ljubaznost. Punila je sebe hladnoćom, a kad netko počne tako činiti, onda svaki ljudski kontakt može biti opasan.
"Htjeli bismo biti sami." Jorien je glas zvučao grubo, a usne su joj izgledale kiselo. Ona je obično prema svakome bila ljubazna. Donosila je baki povrće iz svoga vrta, naramke zelene salate i mahuna bez konaca, tako svježih da smo se Rosarie i ja uvijek prepirale koja će dobiti veću porciju. Čim je izgovorila te grube riječi, vidjelo se na njoj daje požalila. Koraknula je naprijed i zagrlila baku. "Nisam tako mislila. Nisam ona prava", obratila se objema, a mi smo kimnule kao da smo je shvatile, a onda smo gledale za njima sve dok su ona i Collie prelazili preko travnjaka gospođe Gage do svoje kuće, u kojoj su sva svjetla bila pogašena, i svi prozori otvoreni.
Baka i ja smo izišle na trijem i ondje stajale u mraku. Mogla bih tvrditi da smo obje željele zaplakati, ali svaka iz svog razloga. Jedno po jedno, upalila su se svjetla u Colliejevoj kući, ali ja sam već znala: njegova oca ondje nema. Došli su po njega dok smo mi bili u školi, i možda je tako bilo i najbolje. Možda je bolje ne biti kod kuće kad se događaju takve stvari. Sklopi oči i izbroji do deset kad god te tuga svlada, savjetuje moja baka, premda je po mom mišljenju brojiti i do deset tisuća malo.
Ali večeras baka nije dala ni jedan savjet. Samo me je objema rukama zagrlila, čak mi nije rekla da se ne trebam bojati mraka, što obično kaže. Mogli smo čuti kako treperi lišće na stablima mimoza. Mogli smo čuti i gusjenice koje će se ubrzo pretvoriti u bijele leptiriće. Uskoro će biti godinu dana otkako je umro moj otac. One noći, prije no što se to dogodilo, stajao je pod istim ovim nebom i rekao mi kako će me uvijek voljeti, bez obzira na sve. Rekao je da ćeš, ako te netko zaista voli, uvijek negdje u svojoj glavi čuti njegov glas.
"Sirota žena", rekla je baka, misleći pritom na Jorie. Više ih nismo mogle vidjeti. Njihova su vrata bila zatvorena i činilo se kao da nikada i nisu stajali tu s nama, i kao da smo cijelo to vrijeme bile same. Tako je to kad vas ljudi napuste. Pitaš se jesu li tu ikada i bili. Pa ipak, bila je to lijepa noć i baka je izišla na travnjak koji je od prošloga ljeta bio zapušten i zarastao u korov. Ubrala je mahunu mlječike i puhala u nju sve dok sjemenke nisu poletjele u zrak. Uvijek mi je govorila da puhanjem možeš odagnati nesreću, i dok sam gledala mlječiku nošenu prema nebu, poželjela sam da još uvijek vjerujem u takve priče. Poželjela sam da i ja mogu otpuhati naše nevolje.
MAĐIONIČAR
CHARLOTTE KITE SMITH KOJA SE TOG DANA NIJE NAŠLA SA SVOjom najboljom prijateljicom i – uskoro – bivšim – suprugom, pametna je žena, ona koja je potpuno svjesna da u životu postoje neki gubitci koje čovjek jednostavno mora prihvatiti. Vjeruje da je nesreća poziv na otrežnjenje i da bi većini ljudi koristilo držati oči otvorene. Oni koji su bili sanjari često su završavali kao mjesečari, a Charlotte ne želi postati jedan od njih. Ona je praktična žena koja ne samo daje naučila obuzdati svoja razočaranja, već je uspjela i prilagoditi svoja nadanja što se tiče budućnosti. Primjerice danas, tijekom pregleda, nije bila iznenađena kad je liječnik predložio biopsiju za kvržicu koju je napipala. Ništa se ne odvija prema njezinim očekivanjima, pa zašto bi onda i s njezinim tijelom bilo drukčije? Mislila je da će u ovim godinama imati već šestero djece, a eto, zapravo živi potpuno sama u svojoj kući na Hilltopu. S vremenom je shvatila da ne smije ni pomisliti kako je sve zlo što ju je trebalo zadesiti iza nje, iako je izgubila roditelje odmah nakon završetka srednje škole, jednog za drugim, u razmaku od samo nekoliko mjeseci, a u posljednje vrijeme prolazi kroz dugotrajni i komplicirani raskid s Javom. Za Charlottu patnja nije granica na vanjskim rubovima nečijeg života, već samo tkanje, elegantno pričvršćeno sjedne, te grubo i loše zašiveno s druge strane.
Ali tko se sad može prepustiti žalosnim mislima? Sigurno ne Charlotte Kite. Prekrasna je večer, rijetko kad ovako lijepa a da bi ona gubila vrijeme sažalijevajući samu sebe. Kad pogleda kroz prozor svoje kuće, visoko gore na Hilltopu, pred sobom vidi cijeli grad, mrežu tamnoplavih sjena i blještavih svjetala; kao da su dijamanti bačeni niz brežuljke iza stabala. Večeras se Charlotte kupa u hladnoj vodi da ispere miris čokolade i ruma koji je od pečenja kolača prati cijeli dan. Navikla je sama provoditi večeri, ali, možda je baš njezina osamljenost razlog zbog kojega tako odano radi u pekarnici, premda je sada jedna od mnogih u brojnom lancu i vjerojatno bi pekarnicu mogle voditi računovođe i pekari koji znaju recepte i posao puno bolje od same Charlotte. Pa ipak, ona ne želi svoje dane i noći provoditi sama. Velika je to kuća u kojoj ona živi, izgrađena na prijelazu stoljeća kao vjenčani dar Elli Monroe čiji je otac utemeljio grad i ostavio veliki krug stabala jabuka, otprilike dva kilometra širok, oko stare napuštene kuće gdje je nekad živio, ravno onuda do kraja King George's Roada, mjesta koje je u to vrijeme graničilo s divljinom, kad nije bilo nimalo neobično da se medvjedi dosita najedu u voćnjacima i da risovi pandžama gule koru s mladica.
4 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:39 am
Margita
Administrator
Charlottina kuća je tako velika da ima soba u koje ona nije zašla mjesecima, gotovo cijeli treći kat koji je bio savršen za dječju sobu bio je zatvoren, i čak se ni čistačice ne usuđuju ići gore. Puno paukova, žale se. Slabo osvijetljeno. Mnogo djevojaka s kojima je Charlotte odrasla bilo je ljubomorno na nju kad se s devetnaest godina udala za Java Smitha, godinu dana nakon što su joj roditelji umrli, ali te su djevojke sada odrasle žene koje sebe smatraju sretnicama koje je Jay zaobišao. Čini se da je on jedan od onih koji po svom karakteru ne mogu ostati vjerni, a Charlotte je, u cilju mirnoga raskida, odlučila da u njegovu slučaju na preljub ne treba gledati kao na nedostatak karaktera, već kao na nasljedni defekt, tako očevidan na primjeru Javova oca koji u sedamdeset osmoj godini još uvijek proganja dame, oženivši se četvrti put, samo nekoliko tjedana prije nego što je otišao u starački dom.
Na Jaya se čak ne može računati da će doći i pokupiti preostale stvari po koje je trebao doći večeras. Charlotte se nadala kako bi napokon mogli večerati zajedno i proslaviti kraj njihova neplodnog zajedništva. Istina je da se katkad zapita ne bi li se njegova strast prema njoj mogla ponovno rasplamsati, ali vjerojatnost je bila isto tolika kolika i da će medo zakucati na njezina ulazna vrata i pitati je kako može doći do Hamiltona. Budući da se Jay nije pojavio, Charlotte se okupa, a zatim telefonski naruči pizzu iz Pizza Barna. Sad više ne treba ni reći gdje stanuje. Prodavač je već prepoznaje, čak je pita hoće li joj staviti više sira kao i obično. Kad je stigao raznosač, Brendan Derry, Charlotte mu dade napojnicu od dvadeset dolara. Učinila je to ne iz prkosa Jayu koji je besramno škrt, već da bi vidjela osmijeh na Brendanovu licu. Kako je divno kad se netko može obradovati takvoj sitnici. Kako je lijepo znati da na ovome svijetu još ima ljudi koji uspijevaju biti sretni.
Charlotte jede pizzu iz kutije na podu svoje spavaće sobe. Zbog goleme kućerine voli se začahuriti u jednoj sobi u kojoj se najudobnije osjeća; i eno je ondje, žvače hrskavu koricu i sređuje neke papire – kad podigne pogled na vijesti u jedanaest sati i sazna da su supruga njezine najbolje prijateljice tog istog jutra uhitili nz pragu njegove kuće. Charlottina trenutačna reakcija na vijesti potpomognuta je svim onim kriškama pizze koje je progutala, a kojih je bilo doista previše, isto kao i sati, doista prekasno za nekoga tko se budi u pet ujutro. Ali ono od čega je Charlotti doista pozlilo, bila je sama pomisao da se, jedne sasvim obične večeri dok se hruštevi zalijeću u prozorska okna i dok cijeli svijet miriše na kozju krv, ne može zaštititi od nesreće.
Što god da je razlog, Charlotte ode u kupaonicu, pridrži otraga svoju crvenu kosu i povrati, a onda se umije hladnom vodom. Vrativši se iz kupaonice, pretraži ormarić ne bi li pronašla zgužvanu kutiju cigareta koju čuva za takve prigode. Brzo zapali, a potom zgrabi telefon i nazove Jorie, čiji broj zna tako dobro da bi ga napamet mogla izrecitirati u dubokom snu. TV još radi i po sobi baca treperavu svjetlost. Uključen je i u svim ostalim kućama po cijelome gradu, osvjetljavajući dnevne boravke i spavaće sobe u starome dijelu grada i tu gore na Hillcrestu. Čak i oni stanovnici koji obično idu rano spavati ostadoše budni te neobične, jedinstvene noći; bude svoje bračne partnere govoreći Pogledaj ovo, uglavnom zato što ne vjeruju sami sebi ni onome što vide, a što je zamagljeno plavicastim slikama na njihovu televizoru, pitajući se, ne izdaje li ih to možda vid.
Ali ono što vide na ekranu je stvarno i ne može se poreći. To je portret Ethana Forda na jednoj staroj fotografiji kad je bio petnaestak godina mlađi, sličnost koja klizi kroz zrak, kruži pokraj stabala jabuka i telefonskih žica, nošena kroz grad poput sitne kiše koja sipi po krovovima. Taj zgodni, poznati čovjek dječjeg izgleda, ali ipak prepoznatljiv, plaši ljude dok odlaze u kupaonice oprati zube, i zbog njega zaboravljaju obaviti najjednostavnije poslove. Nisu večeras iznijeli mačke niti su došli provjeriti spavaju li djeca, supružnici nisu jedan drugoga poljubili za laku noć.
Stanovnici Monroea osupnuti su činjenicom da je nešto moglo krenuti po zlu. To je sigurno mjesto, daleko od zločina u Bostonu, no ipak, mnogi će večeras zaključati svoja vrata, neki i prvi put u životu. Koristit će zasun koji su ranije smatrali nepotrebnim i provjerit će jesu li zatvorili sve prozore unatoč lijepom vremenu. Nitko u gradu ne vjeruje onome što vidi na vijestima. Otac Warrena Pecka, Ravmond, koji povremeno ispomaže sinu u Safehouseu, za čiju je suprugu Margaret srčani udar mogao biti koban da Ethan nije tako žurno stigao na mjesto događaja, zapljeskao je kad je Warren bacio vrč na televizor, postavljen visoko iznad šanka tijekom emitiranja vijesti; tako su bili bijesni na ono što su očito bile čiste laži. Ni stari Ravmond ni Warren, nisu uzeli u obzir da će se ekran rasprsnuti na komadiće, ostavljajući gostima da sljedećih tjedana krhotine pronalaze u svakoj zdjelici kikirikija i indijskih oraščića, postavljenima za vrijeme happy houra.
Charlotte pušta da telefon zvoni, čak i kad joj je postalo jasno da Jorie neće odgovoriti. Ona sjedi na podu tik uz krevet i puši jednu cigaretu za drugom, razmišljajući o onome kad su zadnji put oba para izašla zajedno u restoran DiGorina, u Hamiltonu. Činilo se da se Ethan i Jorie nisu mogli odvojiti jedan od drugoga te večeri. Njihovo ponašanje nije bilo nimalo neobično za zaljubljene, nekoliko poljubaca, ruka na koljenu onoga drugoga, šaptom izgovorene šale koje nisu bile za tuđe uši, a zbog činjenice da je ondje sjedila s Javom, Charlotti nije bilo ništa lakše gledati ih. Sjeća se da je razmišljala kako je nepravedno da Jorie na kraju dobije sve. Obje su se nadale, zar ne? Obje su zaslužile sreću, pa ipak im sudbine nisu jednako odmjerene. Charlotte se jasno sjeća kako je moćna bila zavist koju je te noći osjetila, tako silni svi oni ubodi koji su joj prouzrokovan' snažnu bol. Kad joj je telefon zazvonio, ona ga zgrabi nadajući se da je s druge strane Jorie. Na njezino iznenađenje, zove Jay. Ispričava se što nije došao, ali on je uvijek dobar kad je riječ o isprikama.
"Načuo sam vijesti u Safehouseu", reče joj Jay.
"Baš sranje."
"Ma to je sigurno pogreška."
"Uhitili su pogrešnog čovjeka."
Jedanput se u nečemu složiše. Za njih je to priličan šok, i oboje se nasmijaše.
"Šteta što nismo mogli razgovarati dok smo bili u braku", reče Jay.
Charlotte čuje gužvu u Safehouseu. Može sklopiti oči i zamisliti Jaya kako stoji pokraj telefona iza šanka, pognute glave kako bi mogao bolje čuti.
"Nikad nisi bio blizu kad smo bili u braku", podsjeti ga Charlotte.
"To i je bio problem", prizna Jay. "Kako je Jorie?" "Ne diže slušalicu."
"Sirota mala", Jayu je Jorie oduvijek bila simpatična. Nikad je ne čujem da se žali, rekao bi on Charlotti više puta i ona se uvijek suzdržavala da mu bijesno ne uzvrati: Jasno da ne čuješ. Ona se nema na što požaliti. Charlotte zapali još jednu cigaretu i duboko uvuče dim.
"Pušiš li ti to?"upita Jay.
"Što, da se ne brineš možda?" Velika pogreška. Nikad ne postavljaj pitanje na koje ne želiš čuti odgovor. I nikada ne priopćavaj loše vijesti onome tko te je već napustio. Spomenula je odlazak liječniku zadnji put kad je Jay došao uzeti kovčege pune odjeće, ali on se sigurno ne sjeća, a i zašto bi ona to od njega očekivala? Već duže vrijeme oni su samo nešto više od onih koji dijele sobu.
"Moj život je moj problem, je 1' ti jasno?" reče Charlotte. "Ako mi se puši, pušit ću koliko hoću."
"U redu, dušo", reče Jay, i za trenutak Charlotti nije jasno govori li on to nekoj drugoj djevojci u Safehouseu, možda nekoj ljubavnici koja čezne za ljubavlju i ne radi ništa drugo već traži takve muškarce poput Jaya. Charlotte se nasmija samoj sebi, a i svakome tko je toliko glup da nasjedne na Jayov šarm.
"Žalim svaku koja se zaljubi u tebe."
"I ja", veselo reče Jay prije nego što spusti slušalicu.
Charlotte navuče traperice i majicu kratkih rukava pa uzme cigarete iz noćnog ormarića. Spusti se stubama kroz mračan hodnik u kuhinju koju je Ethan obnovio prije dvije godine. Sjajno je obavio posao, postavio granitne radne plohe i ormariće od trešnjeva drveta koji se bešumno otvaraju, i pod moderno ukrašen terakota pločicama. Istina je zapravo da su to bili dani kad se Charlotte žurno odijevala, trčala niza stube u rano jutro i pila s Ethanom kavu prije odlaska na posao. Dok je slušala ptičice koje su se budile u stablima i stajala tako blizu njega, bojala se da bi on mogao čuti kako joj srce lupa. Tijekom dana misli su joj se vraćale njemu i nije se mogla osloboditi onoga osjećaja koji je imala kad bi pomislila na njega – osjećaja koji je bio mješavina neopisivog zadovoljstva i krivnje.
Sto se Ethana tiče, izgledalo je kao da on nikada nije ni primijetio koliko je privlači. Ponašao se prema njoj kao prema najboljoj prijateljici svoje supruge, što je ona uistinu i bila. Na neki način je osjetila olakšanje kad je on završio posao i nije se potrudila ponovno ga pozvati kad se ispostavilo daje sudoper pogrešno postavljen, već je odmah telefonirala Marku Derrvju, vodoinstalateru, i pitala ga može li navratiti popraviti kvar. Nije željela u svojoj kuhinji ponovno vidjeti Ethana ni osjetiti ubrzani puls u njegovoj blizini, i od tada ga je izbjegavala. Možda se bojala da će reći ili učiniti nešto neoprostivo, nemajući pouzdanja u svoje sirove strasti koje su bile poput jata divljih ptica puštenih na slobodu, onih koje nikada više ne možeš uhvatiti kad ih jednom pustiš, čak i da ih slijediš do najudaljenijih dijelova Commonvvealtha.
Večeras, dok zaključava kuću, prije no što će krenuti do Jorie, Charlotte razmišlja o blagom tračku gorčine koji je osjetila kad se Jorie nije pojavila u pekarnici. Namjeravala joj je ispričati sve o kvržici koju je napipala, jer joj je trebao zagrljaj optimistične osobe, a Jorie je u svakoj situaciji uspijevala vidjeti onu ljepšu stranu. Sad je Charlotti jasno zašto se Jorie nije pojavila. Bila je u državnom uredu u King George's Roadu, upletena u gungulu nečega što je krenulo naopako, onako kako nitko u Monrou nije mogao ni zamisliti da će njen dan početi i kako će završiti.
Komentator na vijestima je rekao da su Ethana zadržali zbog jednog ubojstva koje se dogodilo prije petnaest godina i da Ethan Ford nije njegovo pravo ime. To je bio samo identitet koji je on kupio za dvjesto dolara. Pravi Ethan Ford, čijim se jedinstvenim matičnim brojem taj čovjek koristio od kada je stigao u Novu Englesku, umro je u krevetcu prije dvadeset devet godina, jedne ljetne noći u Marylandu, i nije ni dočekao svoj prvi rođendan. I tu, dok večer postaje sve hladnija, Charlotte odlazi iz kuće preko travnjaka pod okriljem zvjezdanog svoda i opće pomutnje. Ako vjeruje u ono što je na vijestima čula, onda je doista sve moguće. Ona može skrenuti u Front Street i pasti naglavce u eter. Može učiniti samo jedan jedini korak i shvatiti da se zvijezde kovitlaju pod njezinim nogama, baš kao i iznad nje, na mračnom beskrajnom nebu.
Obično u većini kuća u to doba ne gore svjetla, ali večeras su ljudi u Monroeu ostali dokasno, čak i oni koji vjeruju u onu izreku: što ranije odeš spavati, ranije ćeš se ustati, piju kavu nastojeći razriješiti enigmu. Uhvaćeni su u nešto za što oduvijek smatraju da se ne može dogoditi u njihovoj blizini, ne u Monroeu, gdje u policiji radi samo osmero ljudi i nitko ne prijeti djeci kad se nakon sumraka igraju vani. Oni koji Ethana najbolje poznaju – primjerice njegov prijatelj Mark Derry, ili odvjetnik Barney Stark koji je s njim trenirao u Maloj ligi posljednjih šest godina, ili odvažni članovi dobrovoljnog vatrogasnog društva koji su mu bezbroj puta povjeravali svoje živote – osjećaju se kao da ih je netko snažno udario u trbuh te ne mogu udahnuti a da ne osjete bol.
Barney Stark misli da će se i on umiješati i prijaviti kao Ethanov odvjetnik, što je učinio i prije dvije godine kad su Jeffriesovi iz Sherwood Streeta tužili Ethana kad im je izgorjela kuća. Točno je to da je Ethan obnavljao njihov podrum i stoga su Jeffriesovi brzo okrivili Ethana za požar na instalacijama koje je postavio. To što je on pomogao Jeffriesovima ugasiti požar i stavio svoj život na kocku, Rogeru Jeffriesu i njegovoj supruzi Dawn nije značilo ništa. Ostalo je samo nekoliko dana do ročišta kad je osiguravajuća tvrtka pronašla da je požar planuo u sobi njihova sina, tinejdžera. Slučaj je okončan kad je sam dječak, nespretan, samoživ šesnaestogodišnjak, konačno priznao da je zaspao pušeći u krevetu.
Poput svih koji su bili dobri s Fordovima, ni Barney nije imao sreće stupiti u kontakt s Jorie. Linija je bila zauzeta otkad su objavljene vijesti, jer je Joriena sestra Ann telefon namjestila na ponovno automatsko biranje, ali je nakon nekog vremena čak i nepokolebljiva i samoživa Ann shvatila da je Jorie odlučila ne odgovarati, i pomislila kako je najbolje pričekati do jutra. No ipak, Barney se nije tako lako predavao. On je borac, dobar i temeljit muškarac, koji će radije sjesti u svoj auto i odvesti se do Fordovih kako bi se uvjerio da ga doista ne trebaju. Svjetla u kući su upaljena, ali zastori su navučeni, i nitko ne odgovara dok Barney kuca na vrata. Osjeća neki miris, ali ne raspoznaje o čemu se radi. Možda kozja krv. Opojna, blaga ljetna noć. Prema onome što je on uspio shvatiti iz vijesti, postoji neki dokaz koji Ethana tereti za ubojstvo u Marylandu – on je bio u tom gradu kad se to dogodilo i ostavio ondje svoj kamion, i to su vozilo, ali to je dokaz na temelju indicija, neka vrsta poluistine zbog koje nedužne ljude osude za zločin koji oni nisu u stanju ni zamisliti a kamoli počiniti.
"Hej", zavikne Barney pred kućom na kojoj su spuštene rolete. "Ima li koga doma?"
Samo jedno dvorište dalje, jedna od sestara Williams sjedi na trijemu, ni pet metara udaljenom od mjesta gdje se njezin otac ubio prošloga srpnja. Kat "VVilliams stisnutih očiju promatra Barneyja Starka; rukama je obgrlila svoja kvrgava koljena.
"Znaš li ima li koga kod kuće?" Barney joj mahne kako bi bio siguran da ga vidi, jer se s Kat Williams nikad ne zna. Ona je jedno od one djece koja Barneyja čine nervoznim, kao divljakuša za koju nikad ne znaš hoće li postupiti kao dijete: katkad se ponaša kao da je puno starija, a katkad puno mlađa. Hvala bogu, Barneyjeve su kćeri mirne, prekrasne djevojčice, iako on baš nije oduševljen time što mu je najstarija kći Kelly, prijateljica s Katinom sestrom, koja je poznata po svom osornom ponašanju koliko i po svojoj ljepoti. Žao mu je što tako mora reći, ali on predosjeća samo nevolje kad je riječ o Rosarie Williams. "Nitko ne odgovara na moje kucanje", viče Barney djevojčici koja ga promatra.
"To je zato što vas ne žele vidjeti", odvraća Kat preko travnjaka gospođe Gage. Kat hvata krijesnice i pokraj njezinih nogu nalazi se staklenka za džem koja bliješti od svjetlosti. Večeras ima toliko krijesnica koje lepršaju nad travnjacima i među lišćem u živici da ih Kat ne treba niti loviti onako kako su obično ona i Collie znali, trčeći za njima. Samo je raširila dlanove i one su joj ulijetale ravno u ruke.
"Bolje idite."
"Zašto misliš da me ne žele vidjeti?" Barney se osjećao onako kako se osjećao nekad davno u školi kad bi zadnji doznao da ga netko ismijava.
"Da su vas željeli vidjeti, otvorili bi vam vrata", reče razumno Kat Williams. "Zar nije tako? Ne bi vas ignorirali."
Kat ima flastere na obje noge i prstima prčka po njima; ona nije lijepa, ni sportski tip, i ima mrzovoljan izraz lica, ali ne griješi puno; a u ovom slučaju je potpuno u pravu. Prema Barneyjevoj procjeni Kat bi bila izvrsna odvjetnica. Pametnjakovićka je ona, to je očevidno. Barney je ponosan na sebe što zna procijeniti ljude. Ako itko može prosuditi tko je iskren, onda je to Barney kojega njegove kćeri zovu detektorom laži. Starkove djevojke znaju da ne mogu zatajiti ni najmanju laž u kući, čak ni one najbezazlenije, nedužne laži, primjerice tko je ostavio prljavo posuđe u sudoperu ili tko je odgovoran za nepromišljene međugradske pozive.
Na sudu Barney odmah razlikuje tko govori istinu, a tko laže. Ono što ljudi govore da te lažljivac ne gleda u oči, nije točno. Lažljivac će se zagledati u tebe i reći daje polarni medvjed ili francuski kralj, i zaklet će se najdražom majkom da je nedužan. Ne, Barney zna procijeniti kad se zataji istina, jer – ako pozorno gledaš – opazit ćeš da se oči lažljivca pokreću naprijed-natrag, kao da za vrijeme dok ti govori već traži put kojim će pobjeći. Svi lažljivci spremni su otrgnuti se i pobjeći. Oni ne sjede na trijemovima buljeći u tebe, s kuglama krijesnica pokraj svojih stopala.
"Možda si i u pravu", poviče Barney Kat Williams.
"Nema tu možda", Katine usne su stisnute, a ramena pogrbljena. Njezina samouvjerenost pogodi Barneyja. On pomisli na svoje kćeri, slatke djevojčice koje ni dana u životu nisu propatile. Kat VVilliams i te kako zna što je tuga. Nema tome tako dugo kad je Barney tu gledao Aarona Williamsa s njegovom kosilicom, koji je često znao pokositi i travnjak Betty Gage, kad je kosio svoj, baš kao i svaki dobar susjed. Barney pretpostavlja da gospođa Gage sada mora nekoga unajmiti za to, najvjerojatnije jednog od onih dječaka koji se nastoje približiti Rosarie, premda se čini da nitko u posljednje vrijeme ne kosi ni travnjak Williamsovih – to je kolaž od korova i crnih kupina.
Vinova loza počela je rasti nad ukrasnim grmljem, uplićući nježne listove dunje i rododendrona. Ružine trske su crne i gole, iako se kaže daje ove godine sezona bila vrlo uspješna.
Dok Barney procjenjuje zapušteno dvorište, baka – koja je prvi put došla živjeti s njima kad se Aaron Williams razbolio – pozove Kat Williams u kuću. Gledajući kroz prozor, Katya ugleda stranca kako vreba na pločniku i ona pilji u Barneyja onim blijedim, hladnim pogledom.
"Veče", pozdravi je Barney.
Ali Katya ga ne prepoznaje, iako je često navraćao tijekom zadnjih tjedana Aaronove bolesti. Ti su dani bili kao u magli i najbolje ih je bilo što prije zaboraviti, te je sve što Katya sad vidi samo jedan čovjek koji stoji ispred kuće Fordovih. Odmah ga je zamijenila za onu vrstu njuškala koji se uzbuđuje pri pogledu na ljudsku krv. I sami su to iskusili prošloga ljeta. Ljudi su se zaustavljali na pločniku i piljili u garažu, vozili bi polako promatrajući kuću, onako kako bi drugi ljudi proučavali prirodne nepogode, orkan, primjerice, ili iznenadnu poplavu.
Duboko u noć bilo je i onih koji su bacali kamenje i prijetili, a onda – kukavice kakve su već bili – trčali skriti se u grmlje čim bi se upalilo svjetlo na trijemu.
Ne čudi stoga što Katya odmahuje rukama prema Barneyju kao da rastjeruje muhe, bez pozdrava.
"Odlazite", reče mu. "Naučite se dobre ljude ostaviti na miru." Kat Williams se namršti na odvjetnika prije nego što uđe u kuću, i Barney točno zna što ona misli.
Što sam vam rekla? Nitko od nas vas ne želi u blizini.
Nakon što se vrata Williamsovih zalupe, Barney osjeti nagon da pođe za njima i objasni im da je samo želio pomoći. On je dobrodušan čovjek koji ne voli kad se njegovi postupci pogrešno protumače, što mu se prečesto događa kod kuće sa suprugom Danom. Što bi on sve dao da ima s kim razgovarati, da ima nekoga kome bi uistinu mogao reći kako se u dubini duše osjeća. On živi u kući s brbljavim djevojkama gdje nema ni trenutka mira dok svi ne zaspe. Samo u tim trenucima, dok njegove kćeri i supruga spavaju, on često shvati da cijeli dan nije progovorio ni riječi.
Gledajući niz Maple Street, s onoga mjesta ispred kuće Fordovih, Barney uoči dvije mačke na cesti kako ljenčare na mjesečini, kao da je sav taj noćni svijet njihov, dva mačja kralja koji mijauču jedan na drugoga dok vrebaju na ptičja gnijezda u trešnji gospođe Gage. Nema prometa, ali i prazna ulica može zavarati. Još nema novinara, ali oni će uskoro stići. Netko se približava u mraku i Barney prepozna Charlottu Kite. Charlottu možeš uvijek uočiti zbog njezine crvene kose, i ona sada rasvijetli taj mrak – koliko namjerno, toliko i iz nužde. Puši cigaretu, iako se Barney ne sjeća da ju je prije vidio da puši. Često je viđa u pekarnici kad se ondje zaustavi na putu do svog ureda. Gotovo je ovisnik o Danishesu od cimeta, premda zna da mu ne bi bilo loše izgubiti barem dvadesetak kila.
Iako je nekoliko godina stariji od Charlotte i Jorie, dobro ih se sjeća još iz srednje škole. Ljepotice kod kojih nikada nije imao šanse, čak i da su mogle predvidjeti budućnost i vidjeti ga na Pravnom fakultetu na Hanvardu i znati da će živjeti u jednoj od onih velikih kuća u susjedstvu Charlotte Kite iza Horsetail Hilla. Ne bi ga dvaput pogledale ni daje imao milijun dolara u džepu, ili daje kleknuo pred njih na koljena, moleći ih da na njega skrenu pozornost. A njemu se posebno sviđala Charlotte, i tu neugodnu činjenicu nikad nikome nije spomenuo. Doista, on se nikada ne bi usudio izraziti tu svoju patetičnu želju, ni pomisliti da bi mu ona jednoga dana na to čak mogla odgovoriti. Možda je i bio u školskim danima gubitnik, ali nitko za njega ne može reći da je glup, ni onda – a ni sad.
"Hej ti tamo", povika Charlotte, prilazeći mu. Charlottin je pogled mutan kad ga ugleda; i ne zna se je li to od dima cigarete ili zbog nejasne sumnje.
"Barney Stark", podsjeti je on.
"Aha," reče Charlotte gledajući u njega i očekujući daljnje pojašnjenje.
"Tu sam službeno. Samo provjeravam."
"Želiš reći da će im trebati odvjetnik", Charlotte se primakne bliže, premda u blizini nije bilo nikoga tko bi ih mogao čuti.
"I nevinima trebaju odvjetnici", otkloni joj sumnju Barney. Charlotte se smiri. I sama je nedavno potrošila pravo malo bogatstvo na državne pristojbe, a jedini zločin koji je počinila bila je udaja za Java. Naravno da će im trebati odvjetnik. Charlotte nikada nije obraćala pozornost na Barneyja Starka, ali toga trenutka, u mraku, stojeći na pločniku koji gleda na Jorienu kuću, ona osjeća da je njihov razgovor neobično prisan.
"Potpuno si u pravu. Morat će se braniti protiv svih tih suludih optužbi."
Ona Williamsova djevojčica ostavila je svoju staklenku s krijesnicama na stubama trijema. Žute kugle svjetlosti kovitlaju se uz staklo.
"Daj gledaj ovo", reče Barney. Priča previše i zna da puno priča, ali možda više neće imati priliku da ga Charlotte Kite sluša. Mora iskoristiti taj trenutak koji se sigurno više nikada neće ponoviti.
"Vidi se tako da bi se moglo čitati uz svjetlost tih buba." "Hm, uginut će do jutra."
Charlotte se okrene i pogledom preleti preko Barneyja. On živi dvije ulice dalje od nje, u jednoj od onih novih novcatih zgrada u pseudoviktorijanskom stilu na Evergreen Driveu, izgrađenoj prije stotinjak godina nakon stoje obitelj Monroe bankrotirala i rasprodala parcele zemljišta, ali, iskreno rečeno, ona baš i ne zna mnogo o njemu. Pa ipak, zamijetila je njegov Lexus. Zaista iznenađujući odabir za jednog tako krupnog, jednostavnog čovjeka kakav je Barney, ali možda mu takvo što treba da se pohvali onim što je postigao.
Charlotte se polako prisjeća svega; on je bio jedan od one djece kojoj su se rugali u srednjoj školi. Bio je debeljko, nije bio nadaren, ali je bio uporan dečko i jako sramežljiv a da bi bilo koju od djevojaka pozvao da izađu van. Sad je bogat i ima tri prelijepe kćeri, a Charlotte nema ništa.
"Kladim se da si jedan od onih skupih odvjetnika." "Pa dobro, jesam," prizna Barney, "ali sam i dobar."
"Sretna sam što mogu odvojiti nešto novca za Ethana i Jorie. Ako do toga dođe."
Charlotte baci cigaretu na pločnik i crvene se iskre vinuše u zrak. Ona možda zvuči malo grubo, ali uopće nije takva, i Barneyja ni najmanje ne iznenadi njezina ponuda.
"Siguran sam da će biti zahvalni zbog toga."
Barney pomisli na svoje tri kćeri, spokojne u krevetima, i zna da on večeras neće moći zaspati. Na neki način pati od nesanice i često noći provodi u naslonjaču koji privuče do prozora u dnevnom boravku. S visine, gdje je njegova kuća na Evergreen Driveu, iza brežuljaka gdje nekada nije bilo ničega osim voćnjaka, s istog tog mjesta gdje se nekoć davno udala Ella Monroe, on se uvijek iznova iznenadi kad ugleda nekoliko svjetala što trepere u Monroeu iza ponoći. U svakoj ulici ima nesretnih ljudi koji, baš kao i on, ne mogu zaspati, zarobljeni u svojim kućama poput krijesnica.
"Čini mi se da vidim Jorie", Barney opazi sjenu na gornjem prozoru. Zastor se miče na povjetarcu. Nekoliko bjeličastih cvjetova s trešnje leprša kroz opojni, mračni, medeni zrak, i Barney duboko udahne.
Pomisli na trenutak kad je prvi put ugledao Charlottu Kite, kad nije imala više od četrnaest godina. Pomisli na to kako joj crvena kosa sjaji na suncu ujutro dok stoji iza pulta u pekarnici. On shvati da Charlotte miriše lijepo, mirisom još opojnijim od mirisa kozje krvi u noći, kao da nikada ne može sprati miris čokolade i zrnca šećera sa svoje kože.
O, kako bi želio da joj može reći sve o čemu sada razmišlja. Zna da izgleda glupo, s tim glupim ozarenim izrazom lica.
"Imam rezervni ključ," izjavi Charlotte, "ući ću unutra." Kad se ona uputi stazicom, Barney krene za njom, ali mu Charlotte brzo dade do znanja: "Ne trebam ničiju pomoć, ako si to mislio."
"O, ne, naravno, ne", Barney se prisjeti da mu je nešto slično rekla jednom davno, davno prije, kad su još išli u školu. U žurbi da što prije stigne do učionice Charlotti su ispale knjige, i on je kleknuo kako bi joj pomogao pokupiti papire koji su poispadali. Pogledala ga je ravno u oči i zapovjedila mu da ne dira ništa. Osjećao se kao da ga je opekla tom jednom jedinom primjedbom. Vrškovi prstiju su mu se nakon toga naborali i pojavili su se plikovi, te je morao sodom bikarbonom naprašiti ruku da bi ublažio bol, a večeras se opet osjeća tako. Ona ga može opeci jednom jedinom riječju. Još i sada.
"Poznajem Jorie bolje od ikoga", reče Charlotte. "Mogu to sama riješiti." Zapravo, uvijek je sama rješavala sve u životu. Charlotte nije, i nikada nije ni bila, osoba koja će reći molim češće nego što će reći hvala, i ima vrlo malo samilosti za mekušce i mlakonje. Pa ipak, večeras nekako čudno suosjeća s Barneyjem u tom njegovu skupocjenom odijelu koje mu loše stoji, i njegovu Lexusu parkiranom uz rub. Mjesečeva se svjetlost razlijeva preko travnjaka niz Maple Street i ono što izgleda poput zvjezdica lebdi i prolijeće krajnje, val spora mlječike, blistavih i tajanstvenih dok tako lepršaju kroz noć. Charlotte osjeća da je na neki način povrijedila Barneyja Starka. On je od onih koji ne mogu prikriti svoje osjećaje.
"Samo mislim da ne moraš više ovdje gubiti vrijeme. Ja ću se za sve pobrinuti", i, ponovivši riječi koje je izgovorila Kat Williams, doda: "Pođi kući!"
Charlotte svojim ključem otključa vrata i klizne unutra. Čudan je to osjećaj stajati u hodniku kuće Fordovih. Charlotte uvijek ide na stražnji ulaz i sad joj se čini kao da je ušla u nečiju nepoznatu kuću.
"Jorie?"
Charlotte ne želi biti samo jedna od mnogih, jedna brižna susjeda koju je to pogodilo – ona pokušava pomoći.
"Ima li koga? Ja sam, Charlotte."
Ona ode u kuhinju i pronađe kutiju žitarica ostavljenu na pultu i dvije neoprane zdjelice. Takav nered nije svojstven Jorie koja je uvijek tako ponosna na svoju kuću. Dok Charlotte ide dalje, ne mora ni pogledati kroz prozor, jer zna da je Barney Stark još uvijek ondje i da čeka dok se ne uvjeri da ga nitko ne treba, prije nego što se uputi svojoj kući. Čovjek poput njega za Charlottu predstavlja zagonetku. Dakle, toliko je zagonetan koliko i sfinga u pustinji. Ona ne može ni zamisliti kako bi to izgledalo uvijek imati uza sebe nekoga tko bi te volio onakvu kakva si.
Stube su mračne i ona se jednom rukom pridržava za zid koji joj je vodilja. Dok se penje do Joriene i Ethanove spavaće sobe, osjeća se poput voajera, tiho koračajući i lunjajući kućom nepozvana, čak i kad ta kuća pripada Jorie, s kojom je Charlotte bliskija nego s vlastitom sestrom. Noć je tako neobična, i ona ne može a da se ne zapita nisu li možda svi oni hipnotizirani. Bilo je slučajeva da su ljudi sanjali isti san i možda se baš to sad događa. Možda Charlotte, Barney Stark i Jorie spavaju, slobodno ulazeći jedan drugome u san, šećući istim zamišljenim praznim ulicama, gledajući iste nepostojeće vijesti, vodeći razgovore koje nikada ne bi vodili za blještave dnevne svjetlosti.
Ako se jedan od njih probudi, zasigurno će ga ostali slijediti, prodrmani iz dremuckanja i dašćući ne bi li došli do zraka, uplašeni činjenicom da su se približili katastrofi.
Ali, kad je Charlotte provirila u spavaću sobu, Joriena glava nije počivala na jastuku i ona je disala plitko, kao što diše onaj koji sanja i osjeća da je san stvaran kao svakidašnji život – sanja o kruhu i maslacu, životima koji su krenuli u pogrešnom smjeru, o utihnulim kućama gdje parovi spavaju cijele noći. Ali ne, to nije san. Jorie sjedi na rubu kreveta, odjevena u istu odjeću koju je na sebi imala jutros, lice joj je ispijeno, a prekrasna zlatna kosa visi poput slame. To Collie spava na velikom krevetu, ali svatko može zapaziti da spava na mahove, jer se okreće i navlači bliže pokrivač, a onda mrmlja onim usplahirenim dječjim glasom koji Charlotte osjeća kao knedlu u grlu.
"To što si čula nije istina", Jorie govori tiho da ne probudi sina, pa ipak je u njezinu glasu nešto što zvuči očajno.
"Jasno da nije", Charlotte obično od ljudi očekuje najgore, ali je više nego spremna načiniti iznimku kad se radi o Ethanu. Mora postojati netko kome se može vjerovati, zar ne? Jedan među njima kojemu bi čak i nevjerni Toma poput Charlotte mogao povjerovati. "Cijela ta ideja je suluda. Jay me nazvao iz Safehousea, i ondje su svi ogorčeni. Ne brini se za to što ljudi misle. Svi znaju da su priveli pogrešnog čovjeka."
"Misliš? Pa, naši prijatelji su došli po njega", reče Jorie vidno ogorčena. "Hal Roderick. Adam Sorrell. Dave Mevers."
Ti su ljudi radili s Ethanom u brojnim prigodama: kad su se članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva udruživali s policijom kad god bi se dogodila nesreća na autocesti, ili kad bi stigla dojava da je netko doživio srčani udar, ili kad bi se zapalio komad šume nakon snažne oluje praćene grmljavinom.
"Baš je Dave stajao tu ispred, na trijemu, i čitao Ethanu koja sve prava ima. Kao da ih ima!"
Charlotte i Jorie poznaju Davea Meversa, sada šerifa gradića Monroea, još od mature, pa ga ni to nije moglo spriječiti da uhiti Ethana; Dave sigurno nije mogao pogledati Jorie u oči.
Žao mi je, promrmljao je, kao da joj je njegova isprika nešto značila.
Govoreći o onome što se dogodilo tog jutra, Jorie opasno pojačava ton i Charlotte dade znak glavom, pokazavši na Collieja koji je utonuo u san. Žene se vratiše do klupice kraj prozora, koju je Ethan napravio prošle godine od jedne stare hrastove daske koju je donio sa srušene kuće, odavno napuštene u predgrađu Monroea.
Jorie odmakne zastore i s mjesta na kojemu sjede ugleda čovjeka na pločniku kako izvirujući gleda gore prema njima. Vani je još uvijek vruće i taj čovjek koji stražari briše lice maramicom.
"Ne brini se. To je samo Barney Stark."
Charlotte se laktovima nasloni na prozorsko krilo. Baš kao što je i pretpostavljala. Barney se smjestio na stazi. Skinuo je olabavljenu kravatu i ugurao je u džep, ali još uvijek izgleda nezgrapno, s previše odjeće na sebi, i zabrinuto. Charlotte mahne, a Barney joj oprezno odmahne.
"Došao je vidjeti trebaš li pomoć", reče Charlotte. "Podvrsta krupni tupan."
"Kako ćemo ga se riješiti?" Žene se pogledaše i nasmijaše se.
"To je barem lako. Ja sam ga se uvijek mogla lako riješiti." Charlotte dade znak Barneyju da može ići.
"Dođi sutra", povika. "Do sutra će s Jorie biti sve u redu."
"Reci joj da ću je pričekati u prihvatnoj postaji." Barney sigurno nije želio izgovoriti riječ zatvor. On je ljubazan, lijepo odgojen muškarac čija je majka bila posebno ponosna na njega sve do svoje smrti.
"U devet."
Charlotte se okrene prema Jorie. "Zatvor, devet ujutro. I zapamti," doda kad ugleda kako tjeskobni kovitlac prelijeće Jorienim licem, i opet je Charlotte zahvalna Bamevju Starku, "i nevinima trebaju odvjetnici."
"Dobro." Jorie povlači svoju zamršenu kosu. Zastrašujuće je blijeda, kao da joj se tijelo pretvorilo u riblje ljuske, a krv u vodu hladnu kao led.
"Kažu da je bio u istom gradu u kojemu je neka djevojka ubijena, ali kakve to ima veze? Koliko ljudi prođe kroz Monroe svakoga dana? Znači li to da su svi oni ubili nekoga?"
"Ne znači ništa", brzo se složi Charlotte.
Collie je utonuo u dubok san; on se okrene i prebaci ruku preko ruba kreveta. Budan, nalikuje tinejdžeru, ali po tome kako je mršav i dugonog, nazire se u kakvoga će muškarca izrasti. Čudno je kako djeca izgledaju puno mlađa dok spavaju; vjerojatno takav njihov izgled potiče odrasle, koji su uz njih, da daju sve od sebe da bi ih zaštitili od svakoga zla pod suncem.
"Pustila sam ga večeras da tu prespava. Jer nisam htjela da se prestraši. Sad mi se čini da sam ja ta koja se bojala ostati sama."
Jorie je plakala u autu dok se vozila kući iz zatvora, želeći izbaciti iz sebe sve prije nego što pokupi Collieja. A onda je otišla tamo, i pukla na dovratku kod Williamsovih kao neka obična glupača, jadnica koja je bila prepuštena na milost i nemilost onome što joj sudbina nosi.
Potom se zaustavila, dovezla Collieja kući, posjela ga u kuhinju i priopćila mu da su mu oca odveli u policijsku postaju u King George's Road.
Nemaju se razloga brinuti, samo kratko ispitivanje o jednom zločinu koji je počinjen prije puno godina, tisuće kilometara daleko, i koji je sigurno počinio netko drugi. Život je katkad nepravedan, i to je bio jedan od takvih trenutaka. To će se riješiti, prije ili poslije, ali do tada moraju kroz to proći, moraju se čvrsto držati zajedno i čekati da Ethana oslobode svake optužbe. A do tada, oni moraju biti uz njega.
Bio je to grozan dan za Jorie i ona je većinu dana provela u hodnicima policijske postaje. Pokušala je razgovarati s Daveom Meyersom i Willom Derrickom u Državnom istražnom uredu, pokušala je doznati o čemu se zapravo radi, ali doslovno nije stigla nikamo.
Kad je na kraju zahtijevala da vidi Ethana kojega su odveli u ćeliju u podrumu, shvatila je da ne može disati. Osjećala je paniku, bio je to onaj osjećaj utapanja koji ju je obuzeo. To se strah zapetljao u njezina pluća, ondje gdje je trebao biti samo običan zrak.
Idi kući, rekao joj je Ethan kad je stala ispred ćelije. Nije ju ni pogledao, čak ni kad je posegnula prema njemu kroz rešetke.
Zar ne čuješ što ti govorim ? Ne želim da me ovdje gledaš. Kako ne shvaćaš?
Onda je ponovno zaplakala, zapanjena njegovom odlučnošću i krajnjom ozbiljnošću situacije. Ethan je napokon popustio; naslonio je glavu na metalne rešetke i Jorie je učinila isto i, kad je sklopila oči, mogla ih je zamisliti daleko od tog groznog mjesta na kojemu su stajali.
Riješit ćemo to sutra, obećao joj je Ethan prije nego što je krenula, i ona mu je povjerovala, ali sad – dok tu sjedi sa Charlottom – čini joj se da ima previše toga, i da se to nikada neće moći riješiti. Jorie se zagledala u usnulog Collieja, u njegovu blijedu kožu i lijepe crte lica; sluša ga kako duboko diše, kao da sanja. Bila je tako sigurna u svoj svakidašnji život: budiš se, kuhaš kavu, šalješ one koje voliš u školu ili na posao, nekad pada kiša, a nekad je sunčano, ili kasniš ili stižeš na vrijeme, ali bez obzira na sve to, oni koji te vole, voljet će te zauvijek, bez ispitivanja i bez vremenskih ograničenja i prisile.
Svakidašnji život je stvaran i nepromjenjiv poput dobro sagrađene kuće. Ali i kuće izgore, zapale se usred noći poput one kuće ondje u Shenvood Streetu, kad im je sin pušio u krevetu i kad je sve nestalo za tren. Nema pokućstva, nema obiteljskih fotografija, samo pepeo. Eto, taj pepeo sad kuša Jorie, pepeo u svojim ustima, na svojim rukama, pod svojim nogama. Požar je došao, i prošao, a da ona toga nije bila ni svjesna. Samo je stajala ondje dok je on prohujao kroz vrata.
Jorie pođe u kupaonicu umiti se i počešljati kosu; Charlotte krene za njom. Noć je poput svih drugih noći kad se dogodi nesreća, kad se svaki podatak preispituje kroz veo sumnje. Sav razumni svijet je potpuno iskočio iz svoje putanje i nema načina pronaći smjer ili doznati što bi moglo uslijediti. Charlotte se prisjeti razdoblja kad su išle u srednju školu i kad su njihove dvije prijateljice, Lindsav Maddox i Jeannie Atkins, doživjele sudbonosni sudar na autocesti.
Svima je bilo teško povratiti se od šoka nakon nesreće, a posebno Jorie, koja je tad prestala jesti i nekoliko tjedana nije išla u školu. Činilo se tako nepošteno da Lindsav i Jeannie nikada neće dati zadnju godinu, da nikada neće maturirati niti poljubiti drugoga dečka, a niti ispuniti životna obećanja. Još uvijek stoji oznaka na mjestu gdje se nesreća dogodila, i – premda se Jeanniena obitelj preselila na Floridu i nikad se više nisu vratili u Monroe – Lindsavna majka uvijek donosi cvjetne vijence, svakoga prvoga u mjesecu, vrpce od zimzelena, šipka i ruža koje provuče kroz ogradu, ne mareći za to ima li u njima trnja.
Svaki put kad se proveze pokraj tog mjesta Charlotte pomisli na to kako je sretna. Trebala je i ona te večeri poći s njima, ali joj mama nije dala izići iz kuće jer se oporavljala od gripe, a imala je i povišenu temperaturu. Charlotte o tome razmišlja kad god je noću sama kod kuće. O tome razmišlja i sada. Kako se nešto dobro može pretvoriti u loše. Charlotte to pouzdano zna; zna da i najsretnijega od nas može sasvim slučajno nestati: jedno pogrešno skretanje, neka metalna ograda, neki čovjek koji vozi kroz grad jedne hladne, maglovite večeri.
Na jasnom svjetlu u kupaonici nemoguće je ne opaziti daje danas došao red na Jorie. Pa ipak, čak i sad je lijepa. Charlotti je jasno zašto se Ethan zaljubio čim ju je ugledao. Charlotte je tada sjedila tik do Jorie, ali jednako tako je mogla biti i nevidljiva. Još uvijek se sjeća izraza Ethanova lica dok im je prilazio: na licu mu se vidjelo koliko je želio Jorie – to koliko ga je privlačila bilo je toliko očito, koliko je očita i molitva utopljenika za kopnom.
"Razmišljaš li ikad kakav je tvoj život mogao biti da se one noći nismo zaputile u Safehouse?" upita je Charlotte.
Uputiše se u kuhinju kako bi im Charlotte skuhala čaj.
"Mogle smo otići u kuglanu ili, primjerice, u kino." Samo jedna promjena plana i cijeli tvoj život mogao je biti drukčiji.
"Nikad se to ne bi promijenilo", uvjerljivo je rekla Jorie. "Misliš li da ti je bilo suđeno biti s njim? Bez obzira na sve?"
"Znam", Jorien glas sad već zvuči prepoznatljivo. Ona je uvijek imala taj samouvjereni stav. To je bila jedna od stvari na kojoj joj je Charlotte zavidjela, jer joj se činilo da Jorie nikad ne razdire sumnja.
"On nije namjeravao ostati u Monroeu sve do one noći kad smo se sreli. Jesi li ti to znala? Bio je na putu za New Hampshire, jer mu je prijatelj radio u Portsmouthu i rekao mu da se ondje lako može naći posao. Bio je u Monroeu samo tu jednu noć."
Nakon što je skuhala čaj, Charlotte odluči pripraviti prepečenac, točno procijenivši da Jorie nije namjeravala večerati. Ona predloži Jorie da ode u dnevni boravak i prilegne na kauč dok ona ne donese poslužavnik. Dok kruh poprima žućkastu boju, Charlotte iskoristi trenutak da pospremi kuhinju. Drago joj je što nije spomenula da liječnik inzistira na biopsiji; ima Jorie sad o čemu razmišljati. Charlotte ne želi misliti o svojim problemima dok pere zdjelice od žitarica i mete posljednje krhotine razbijene šalice za kavu, a onda uzme srebrni poslužavnik koji im je dala kao vjenčani dar. Radije će misliti o ovoj kući, o ovoj kuhinji. Ovdje je sve prvoklasno: ručno izrađeni ormarići, peć od nehrdajućeg čelika koja bi bila dobra i za restoran, radne plohe od škriljevca koje bliješte srebrnom mikom. Sigurno je Ethan sve to dobro platio, ali svatko može zaključiti da je tu kuhinju opremio za ženu koju voli. Tu su zavojiti svodovi iznad prozora, profinjeni ručni rad u drvetu za čiju su izradu potrošeni tjedni. Tu je i ugrađeni uzorak svijetlih i tamnih kvadrata na podu, postavljen tako pomno da se drvo čini bez šavova – crno-bijela kora izrasla tako na istom drvetu.
Kad malo bolje razmisli, Charlotte ništa ne zna o Ethanovoj prošlosti prije te večeri kad gaje prvi put ugledala u Safehouseu. Pojavio se niotkud, bez prtljage, i bez priča za pričanje. Sve što je rekao o sebi one su mu spremno povjerovale, jer ih tada prošlost baš i nije zanimala. Charlotte i Jorie su bile još mlade, i jedino za što su marile bila je budućnost. Nisu do nje mogle doprijeti dovoljno brzo, do tog slatkog neistraženog carstva njihovih snova. A zašto i ne bi bile okrenute budućnosti? Sadašnjost im se nije doimala posebno zanimljivom. Charlotte je radila u obiteljskoj pekarnici nakon stoje ostala bez roditelja, i to je bilo posljednje što je namjeravala učiniti, a Jorie je bila učiteljica drugoga razreda Osnovne škole Ella Monroe. Tad su još obje vjerovale da je ljubav pokretač mašte, iluzija stvorena od dima i zraka koja zapravo ne postoji, barem ne u gradiću Monroeu u državi Massachusetts gdje su dobro poznavale svakog raspoloživog muškarca, i bile više no svjesne svake njegove mane i svakog udarca još od vrtića.
Te noći u Safehouseu njihov je susret uistinu izgledao više nego sudbonosan; način na koji je Ethan gledao Jorie, način na koji ju je pitao može li je ponuditi pićem, a onda pogodio da će ona naručiti bijelo vino, kao da je već znao što joj se sviđa. Jorie nije bila djevojka koja bi bila spremna odvesti muškarca kući već pri prvom susretu, čak i da ga je poznavala cijeli život, ali Ethana je odvela u svoj stan, i nikada nije požalila zbog te odluke koju bi mnogi smatrali nepromišljenom, a drugi o njoj govorili kao o najboljem nerazumnom potezu u njezinu životu.
I evo je sad tu, nakon trinaest godina, usnule na kauču dok Charlotte unosi poslužavnik s čajem i prepečencem.
Jorie je Ethanova supruga, bez obzira na sve te laži koje ljudi mogu govoriti. Njemu se obećala, tad i zauvijek, i ove večeri obasjane mjesečinom ona sanja o onim ljiljanima koje u cvjecarnici na Front Streetu izlože uz pločnik za Uskrs, o cvijeću koje je prenježno da bi potrajalo, ali ako se brižno posadi u vrtu, vraćat će se iz godine u godinu.
Neke se stvari vraćaju, bez obzira na sve, poput skupina zvijezda na ljetnom nebu, ili tugujućih golubica koje slijeću u grmlje i stabla u vrtovima svake godine u ovo doba, te su posljednji dani lipnja uvijek popraćeni gukanjem i šaptom:
Što se može dogoditi? Sto će se dogoditi? Što je suđeno?
Na Jaya se čak ne može računati da će doći i pokupiti preostale stvari po koje je trebao doći večeras. Charlotte se nadala kako bi napokon mogli večerati zajedno i proslaviti kraj njihova neplodnog zajedništva. Istina je da se katkad zapita ne bi li se njegova strast prema njoj mogla ponovno rasplamsati, ali vjerojatnost je bila isto tolika kolika i da će medo zakucati na njezina ulazna vrata i pitati je kako može doći do Hamiltona. Budući da se Jay nije pojavio, Charlotte se okupa, a zatim telefonski naruči pizzu iz Pizza Barna. Sad više ne treba ni reći gdje stanuje. Prodavač je već prepoznaje, čak je pita hoće li joj staviti više sira kao i obično. Kad je stigao raznosač, Brendan Derry, Charlotte mu dade napojnicu od dvadeset dolara. Učinila je to ne iz prkosa Jayu koji je besramno škrt, već da bi vidjela osmijeh na Brendanovu licu. Kako je divno kad se netko može obradovati takvoj sitnici. Kako je lijepo znati da na ovome svijetu još ima ljudi koji uspijevaju biti sretni.
Charlotte jede pizzu iz kutije na podu svoje spavaće sobe. Zbog goleme kućerine voli se začahuriti u jednoj sobi u kojoj se najudobnije osjeća; i eno je ondje, žvače hrskavu koricu i sređuje neke papire – kad podigne pogled na vijesti u jedanaest sati i sazna da su supruga njezine najbolje prijateljice tog istog jutra uhitili nz pragu njegove kuće. Charlottina trenutačna reakcija na vijesti potpomognuta je svim onim kriškama pizze koje je progutala, a kojih je bilo doista previše, isto kao i sati, doista prekasno za nekoga tko se budi u pet ujutro. Ali ono od čega je Charlotti doista pozlilo, bila je sama pomisao da se, jedne sasvim obične večeri dok se hruštevi zalijeću u prozorska okna i dok cijeli svijet miriše na kozju krv, ne može zaštititi od nesreće.
Što god da je razlog, Charlotte ode u kupaonicu, pridrži otraga svoju crvenu kosu i povrati, a onda se umije hladnom vodom. Vrativši se iz kupaonice, pretraži ormarić ne bi li pronašla zgužvanu kutiju cigareta koju čuva za takve prigode. Brzo zapali, a potom zgrabi telefon i nazove Jorie, čiji broj zna tako dobro da bi ga napamet mogla izrecitirati u dubokom snu. TV još radi i po sobi baca treperavu svjetlost. Uključen je i u svim ostalim kućama po cijelome gradu, osvjetljavajući dnevne boravke i spavaće sobe u starome dijelu grada i tu gore na Hillcrestu. Čak i oni stanovnici koji obično idu rano spavati ostadoše budni te neobične, jedinstvene noći; bude svoje bračne partnere govoreći Pogledaj ovo, uglavnom zato što ne vjeruju sami sebi ni onome što vide, a što je zamagljeno plavicastim slikama na njihovu televizoru, pitajući se, ne izdaje li ih to možda vid.
Ali ono što vide na ekranu je stvarno i ne može se poreći. To je portret Ethana Forda na jednoj staroj fotografiji kad je bio petnaestak godina mlađi, sličnost koja klizi kroz zrak, kruži pokraj stabala jabuka i telefonskih žica, nošena kroz grad poput sitne kiše koja sipi po krovovima. Taj zgodni, poznati čovjek dječjeg izgleda, ali ipak prepoznatljiv, plaši ljude dok odlaze u kupaonice oprati zube, i zbog njega zaboravljaju obaviti najjednostavnije poslove. Nisu večeras iznijeli mačke niti su došli provjeriti spavaju li djeca, supružnici nisu jedan drugoga poljubili za laku noć.
Stanovnici Monroea osupnuti su činjenicom da je nešto moglo krenuti po zlu. To je sigurno mjesto, daleko od zločina u Bostonu, no ipak, mnogi će večeras zaključati svoja vrata, neki i prvi put u životu. Koristit će zasun koji su ranije smatrali nepotrebnim i provjerit će jesu li zatvorili sve prozore unatoč lijepom vremenu. Nitko u gradu ne vjeruje onome što vidi na vijestima. Otac Warrena Pecka, Ravmond, koji povremeno ispomaže sinu u Safehouseu, za čiju je suprugu Margaret srčani udar mogao biti koban da Ethan nije tako žurno stigao na mjesto događaja, zapljeskao je kad je Warren bacio vrč na televizor, postavljen visoko iznad šanka tijekom emitiranja vijesti; tako su bili bijesni na ono što su očito bile čiste laži. Ni stari Ravmond ni Warren, nisu uzeli u obzir da će se ekran rasprsnuti na komadiće, ostavljajući gostima da sljedećih tjedana krhotine pronalaze u svakoj zdjelici kikirikija i indijskih oraščića, postavljenima za vrijeme happy houra.
Charlotte pušta da telefon zvoni, čak i kad joj je postalo jasno da Jorie neće odgovoriti. Ona sjedi na podu tik uz krevet i puši jednu cigaretu za drugom, razmišljajući o onome kad su zadnji put oba para izašla zajedno u restoran DiGorina, u Hamiltonu. Činilo se da se Ethan i Jorie nisu mogli odvojiti jedan od drugoga te večeri. Njihovo ponašanje nije bilo nimalo neobično za zaljubljene, nekoliko poljubaca, ruka na koljenu onoga drugoga, šaptom izgovorene šale koje nisu bile za tuđe uši, a zbog činjenice da je ondje sjedila s Javom, Charlotti nije bilo ništa lakše gledati ih. Sjeća se da je razmišljala kako je nepravedno da Jorie na kraju dobije sve. Obje su se nadale, zar ne? Obje su zaslužile sreću, pa ipak im sudbine nisu jednako odmjerene. Charlotte se jasno sjeća kako je moćna bila zavist koju je te noći osjetila, tako silni svi oni ubodi koji su joj prouzrokovan' snažnu bol. Kad joj je telefon zazvonio, ona ga zgrabi nadajući se da je s druge strane Jorie. Na njezino iznenađenje, zove Jay. Ispričava se što nije došao, ali on je uvijek dobar kad je riječ o isprikama.
"Načuo sam vijesti u Safehouseu", reče joj Jay.
"Baš sranje."
"Ma to je sigurno pogreška."
"Uhitili su pogrešnog čovjeka."
Jedanput se u nečemu složiše. Za njih je to priličan šok, i oboje se nasmijaše.
"Šteta što nismo mogli razgovarati dok smo bili u braku", reče Jay.
Charlotte čuje gužvu u Safehouseu. Može sklopiti oči i zamisliti Jaya kako stoji pokraj telefona iza šanka, pognute glave kako bi mogao bolje čuti.
"Nikad nisi bio blizu kad smo bili u braku", podsjeti ga Charlotte.
"To i je bio problem", prizna Jay. "Kako je Jorie?" "Ne diže slušalicu."
"Sirota mala", Jayu je Jorie oduvijek bila simpatična. Nikad je ne čujem da se žali, rekao bi on Charlotti više puta i ona se uvijek suzdržavala da mu bijesno ne uzvrati: Jasno da ne čuješ. Ona se nema na što požaliti. Charlotte zapali još jednu cigaretu i duboko uvuče dim.
"Pušiš li ti to?"upita Jay.
"Što, da se ne brineš možda?" Velika pogreška. Nikad ne postavljaj pitanje na koje ne želiš čuti odgovor. I nikada ne priopćavaj loše vijesti onome tko te je već napustio. Spomenula je odlazak liječniku zadnji put kad je Jay došao uzeti kovčege pune odjeće, ali on se sigurno ne sjeća, a i zašto bi ona to od njega očekivala? Već duže vrijeme oni su samo nešto više od onih koji dijele sobu.
"Moj život je moj problem, je 1' ti jasno?" reče Charlotte. "Ako mi se puši, pušit ću koliko hoću."
"U redu, dušo", reče Jay, i za trenutak Charlotti nije jasno govori li on to nekoj drugoj djevojci u Safehouseu, možda nekoj ljubavnici koja čezne za ljubavlju i ne radi ništa drugo već traži takve muškarce poput Jaya. Charlotte se nasmija samoj sebi, a i svakome tko je toliko glup da nasjedne na Jayov šarm.
"Žalim svaku koja se zaljubi u tebe."
"I ja", veselo reče Jay prije nego što spusti slušalicu.
Charlotte navuče traperice i majicu kratkih rukava pa uzme cigarete iz noćnog ormarića. Spusti se stubama kroz mračan hodnik u kuhinju koju je Ethan obnovio prije dvije godine. Sjajno je obavio posao, postavio granitne radne plohe i ormariće od trešnjeva drveta koji se bešumno otvaraju, i pod moderno ukrašen terakota pločicama. Istina je zapravo da su to bili dani kad se Charlotte žurno odijevala, trčala niza stube u rano jutro i pila s Ethanom kavu prije odlaska na posao. Dok je slušala ptičice koje su se budile u stablima i stajala tako blizu njega, bojala se da bi on mogao čuti kako joj srce lupa. Tijekom dana misli su joj se vraćale njemu i nije se mogla osloboditi onoga osjećaja koji je imala kad bi pomislila na njega – osjećaja koji je bio mješavina neopisivog zadovoljstva i krivnje.
Sto se Ethana tiče, izgledalo je kao da on nikada nije ni primijetio koliko je privlači. Ponašao se prema njoj kao prema najboljoj prijateljici svoje supruge, što je ona uistinu i bila. Na neki način je osjetila olakšanje kad je on završio posao i nije se potrudila ponovno ga pozvati kad se ispostavilo daje sudoper pogrešno postavljen, već je odmah telefonirala Marku Derrvju, vodoinstalateru, i pitala ga može li navratiti popraviti kvar. Nije željela u svojoj kuhinji ponovno vidjeti Ethana ni osjetiti ubrzani puls u njegovoj blizini, i od tada ga je izbjegavala. Možda se bojala da će reći ili učiniti nešto neoprostivo, nemajući pouzdanja u svoje sirove strasti koje su bile poput jata divljih ptica puštenih na slobodu, onih koje nikada više ne možeš uhvatiti kad ih jednom pustiš, čak i da ih slijediš do najudaljenijih dijelova Commonvvealtha.
Večeras, dok zaključava kuću, prije no što će krenuti do Jorie, Charlotte razmišlja o blagom tračku gorčine koji je osjetila kad se Jorie nije pojavila u pekarnici. Namjeravala joj je ispričati sve o kvržici koju je napipala, jer joj je trebao zagrljaj optimistične osobe, a Jorie je u svakoj situaciji uspijevala vidjeti onu ljepšu stranu. Sad je Charlotti jasno zašto se Jorie nije pojavila. Bila je u državnom uredu u King George's Roadu, upletena u gungulu nečega što je krenulo naopako, onako kako nitko u Monrou nije mogao ni zamisliti da će njen dan početi i kako će završiti.
Komentator na vijestima je rekao da su Ethana zadržali zbog jednog ubojstva koje se dogodilo prije petnaest godina i da Ethan Ford nije njegovo pravo ime. To je bio samo identitet koji je on kupio za dvjesto dolara. Pravi Ethan Ford, čijim se jedinstvenim matičnim brojem taj čovjek koristio od kada je stigao u Novu Englesku, umro je u krevetcu prije dvadeset devet godina, jedne ljetne noći u Marylandu, i nije ni dočekao svoj prvi rođendan. I tu, dok večer postaje sve hladnija, Charlotte odlazi iz kuće preko travnjaka pod okriljem zvjezdanog svoda i opće pomutnje. Ako vjeruje u ono što je na vijestima čula, onda je doista sve moguće. Ona može skrenuti u Front Street i pasti naglavce u eter. Može učiniti samo jedan jedini korak i shvatiti da se zvijezde kovitlaju pod njezinim nogama, baš kao i iznad nje, na mračnom beskrajnom nebu.
Obično u većini kuća u to doba ne gore svjetla, ali večeras su ljudi u Monroeu ostali dokasno, čak i oni koji vjeruju u onu izreku: što ranije odeš spavati, ranije ćeš se ustati, piju kavu nastojeći razriješiti enigmu. Uhvaćeni su u nešto za što oduvijek smatraju da se ne može dogoditi u njihovoj blizini, ne u Monroeu, gdje u policiji radi samo osmero ljudi i nitko ne prijeti djeci kad se nakon sumraka igraju vani. Oni koji Ethana najbolje poznaju – primjerice njegov prijatelj Mark Derry, ili odvjetnik Barney Stark koji je s njim trenirao u Maloj ligi posljednjih šest godina, ili odvažni članovi dobrovoljnog vatrogasnog društva koji su mu bezbroj puta povjeravali svoje živote – osjećaju se kao da ih je netko snažno udario u trbuh te ne mogu udahnuti a da ne osjete bol.
Barney Stark misli da će se i on umiješati i prijaviti kao Ethanov odvjetnik, što je učinio i prije dvije godine kad su Jeffriesovi iz Sherwood Streeta tužili Ethana kad im je izgorjela kuća. Točno je to da je Ethan obnavljao njihov podrum i stoga su Jeffriesovi brzo okrivili Ethana za požar na instalacijama koje je postavio. To što je on pomogao Jeffriesovima ugasiti požar i stavio svoj život na kocku, Rogeru Jeffriesu i njegovoj supruzi Dawn nije značilo ništa. Ostalo je samo nekoliko dana do ročišta kad je osiguravajuća tvrtka pronašla da je požar planuo u sobi njihova sina, tinejdžera. Slučaj je okončan kad je sam dječak, nespretan, samoživ šesnaestogodišnjak, konačno priznao da je zaspao pušeći u krevetu.
Poput svih koji su bili dobri s Fordovima, ni Barney nije imao sreće stupiti u kontakt s Jorie. Linija je bila zauzeta otkad su objavljene vijesti, jer je Joriena sestra Ann telefon namjestila na ponovno automatsko biranje, ali je nakon nekog vremena čak i nepokolebljiva i samoživa Ann shvatila da je Jorie odlučila ne odgovarati, i pomislila kako je najbolje pričekati do jutra. No ipak, Barney se nije tako lako predavao. On je borac, dobar i temeljit muškarac, koji će radije sjesti u svoj auto i odvesti se do Fordovih kako bi se uvjerio da ga doista ne trebaju. Svjetla u kući su upaljena, ali zastori su navučeni, i nitko ne odgovara dok Barney kuca na vrata. Osjeća neki miris, ali ne raspoznaje o čemu se radi. Možda kozja krv. Opojna, blaga ljetna noć. Prema onome što je on uspio shvatiti iz vijesti, postoji neki dokaz koji Ethana tereti za ubojstvo u Marylandu – on je bio u tom gradu kad se to dogodilo i ostavio ondje svoj kamion, i to su vozilo, ali to je dokaz na temelju indicija, neka vrsta poluistine zbog koje nedužne ljude osude za zločin koji oni nisu u stanju ni zamisliti a kamoli počiniti.
"Hej", zavikne Barney pred kućom na kojoj su spuštene rolete. "Ima li koga doma?"
Samo jedno dvorište dalje, jedna od sestara Williams sjedi na trijemu, ni pet metara udaljenom od mjesta gdje se njezin otac ubio prošloga srpnja. Kat "VVilliams stisnutih očiju promatra Barneyja Starka; rukama je obgrlila svoja kvrgava koljena.
"Znaš li ima li koga kod kuće?" Barney joj mahne kako bi bio siguran da ga vidi, jer se s Kat Williams nikad ne zna. Ona je jedno od one djece koja Barneyja čine nervoznim, kao divljakuša za koju nikad ne znaš hoće li postupiti kao dijete: katkad se ponaša kao da je puno starija, a katkad puno mlađa. Hvala bogu, Barneyjeve su kćeri mirne, prekrasne djevojčice, iako on baš nije oduševljen time što mu je najstarija kći Kelly, prijateljica s Katinom sestrom, koja je poznata po svom osornom ponašanju koliko i po svojoj ljepoti. Žao mu je što tako mora reći, ali on predosjeća samo nevolje kad je riječ o Rosarie Williams. "Nitko ne odgovara na moje kucanje", viče Barney djevojčici koja ga promatra.
"To je zato što vas ne žele vidjeti", odvraća Kat preko travnjaka gospođe Gage. Kat hvata krijesnice i pokraj njezinih nogu nalazi se staklenka za džem koja bliješti od svjetlosti. Večeras ima toliko krijesnica koje lepršaju nad travnjacima i među lišćem u živici da ih Kat ne treba niti loviti onako kako su obično ona i Collie znali, trčeći za njima. Samo je raširila dlanove i one su joj ulijetale ravno u ruke.
"Bolje idite."
"Zašto misliš da me ne žele vidjeti?" Barney se osjećao onako kako se osjećao nekad davno u školi kad bi zadnji doznao da ga netko ismijava.
"Da su vas željeli vidjeti, otvorili bi vam vrata", reče razumno Kat Williams. "Zar nije tako? Ne bi vas ignorirali."
Kat ima flastere na obje noge i prstima prčka po njima; ona nije lijepa, ni sportski tip, i ima mrzovoljan izraz lica, ali ne griješi puno; a u ovom slučaju je potpuno u pravu. Prema Barneyjevoj procjeni Kat bi bila izvrsna odvjetnica. Pametnjakovićka je ona, to je očevidno. Barney je ponosan na sebe što zna procijeniti ljude. Ako itko može prosuditi tko je iskren, onda je to Barney kojega njegove kćeri zovu detektorom laži. Starkove djevojke znaju da ne mogu zatajiti ni najmanju laž u kući, čak ni one najbezazlenije, nedužne laži, primjerice tko je ostavio prljavo posuđe u sudoperu ili tko je odgovoran za nepromišljene međugradske pozive.
Na sudu Barney odmah razlikuje tko govori istinu, a tko laže. Ono što ljudi govore da te lažljivac ne gleda u oči, nije točno. Lažljivac će se zagledati u tebe i reći daje polarni medvjed ili francuski kralj, i zaklet će se najdražom majkom da je nedužan. Ne, Barney zna procijeniti kad se zataji istina, jer – ako pozorno gledaš – opazit ćeš da se oči lažljivca pokreću naprijed-natrag, kao da za vrijeme dok ti govori već traži put kojim će pobjeći. Svi lažljivci spremni su otrgnuti se i pobjeći. Oni ne sjede na trijemovima buljeći u tebe, s kuglama krijesnica pokraj svojih stopala.
"Možda si i u pravu", poviče Barney Kat Williams.
"Nema tu možda", Katine usne su stisnute, a ramena pogrbljena. Njezina samouvjerenost pogodi Barneyja. On pomisli na svoje kćeri, slatke djevojčice koje ni dana u životu nisu propatile. Kat VVilliams i te kako zna što je tuga. Nema tome tako dugo kad je Barney tu gledao Aarona Williamsa s njegovom kosilicom, koji je često znao pokositi i travnjak Betty Gage, kad je kosio svoj, baš kao i svaki dobar susjed. Barney pretpostavlja da gospođa Gage sada mora nekoga unajmiti za to, najvjerojatnije jednog od onih dječaka koji se nastoje približiti Rosarie, premda se čini da nitko u posljednje vrijeme ne kosi ni travnjak Williamsovih – to je kolaž od korova i crnih kupina.
Vinova loza počela je rasti nad ukrasnim grmljem, uplićući nježne listove dunje i rododendrona. Ružine trske su crne i gole, iako se kaže daje ove godine sezona bila vrlo uspješna.
Dok Barney procjenjuje zapušteno dvorište, baka – koja je prvi put došla živjeti s njima kad se Aaron Williams razbolio – pozove Kat Williams u kuću. Gledajući kroz prozor, Katya ugleda stranca kako vreba na pločniku i ona pilji u Barneyja onim blijedim, hladnim pogledom.
"Veče", pozdravi je Barney.
Ali Katya ga ne prepoznaje, iako je često navraćao tijekom zadnjih tjedana Aaronove bolesti. Ti su dani bili kao u magli i najbolje ih je bilo što prije zaboraviti, te je sve što Katya sad vidi samo jedan čovjek koji stoji ispred kuće Fordovih. Odmah ga je zamijenila za onu vrstu njuškala koji se uzbuđuje pri pogledu na ljudsku krv. I sami su to iskusili prošloga ljeta. Ljudi su se zaustavljali na pločniku i piljili u garažu, vozili bi polako promatrajući kuću, onako kako bi drugi ljudi proučavali prirodne nepogode, orkan, primjerice, ili iznenadnu poplavu.
Duboko u noć bilo je i onih koji su bacali kamenje i prijetili, a onda – kukavice kakve su već bili – trčali skriti se u grmlje čim bi se upalilo svjetlo na trijemu.
Ne čudi stoga što Katya odmahuje rukama prema Barneyju kao da rastjeruje muhe, bez pozdrava.
"Odlazite", reče mu. "Naučite se dobre ljude ostaviti na miru." Kat Williams se namršti na odvjetnika prije nego što uđe u kuću, i Barney točno zna što ona misli.
Što sam vam rekla? Nitko od nas vas ne želi u blizini.
Nakon što se vrata Williamsovih zalupe, Barney osjeti nagon da pođe za njima i objasni im da je samo želio pomoći. On je dobrodušan čovjek koji ne voli kad se njegovi postupci pogrešno protumače, što mu se prečesto događa kod kuće sa suprugom Danom. Što bi on sve dao da ima s kim razgovarati, da ima nekoga kome bi uistinu mogao reći kako se u dubini duše osjeća. On živi u kući s brbljavim djevojkama gdje nema ni trenutka mira dok svi ne zaspe. Samo u tim trenucima, dok njegove kćeri i supruga spavaju, on često shvati da cijeli dan nije progovorio ni riječi.
Gledajući niz Maple Street, s onoga mjesta ispred kuće Fordovih, Barney uoči dvije mačke na cesti kako ljenčare na mjesečini, kao da je sav taj noćni svijet njihov, dva mačja kralja koji mijauču jedan na drugoga dok vrebaju na ptičja gnijezda u trešnji gospođe Gage. Nema prometa, ali i prazna ulica može zavarati. Još nema novinara, ali oni će uskoro stići. Netko se približava u mraku i Barney prepozna Charlottu Kite. Charlottu možeš uvijek uočiti zbog njezine crvene kose, i ona sada rasvijetli taj mrak – koliko namjerno, toliko i iz nužde. Puši cigaretu, iako se Barney ne sjeća da ju je prije vidio da puši. Često je viđa u pekarnici kad se ondje zaustavi na putu do svog ureda. Gotovo je ovisnik o Danishesu od cimeta, premda zna da mu ne bi bilo loše izgubiti barem dvadesetak kila.
Iako je nekoliko godina stariji od Charlotte i Jorie, dobro ih se sjeća još iz srednje škole. Ljepotice kod kojih nikada nije imao šanse, čak i da su mogle predvidjeti budućnost i vidjeti ga na Pravnom fakultetu na Hanvardu i znati da će živjeti u jednoj od onih velikih kuća u susjedstvu Charlotte Kite iza Horsetail Hilla. Ne bi ga dvaput pogledale ni daje imao milijun dolara u džepu, ili daje kleknuo pred njih na koljena, moleći ih da na njega skrenu pozornost. A njemu se posebno sviđala Charlotte, i tu neugodnu činjenicu nikad nikome nije spomenuo. Doista, on se nikada ne bi usudio izraziti tu svoju patetičnu želju, ni pomisliti da bi mu ona jednoga dana na to čak mogla odgovoriti. Možda je i bio u školskim danima gubitnik, ali nitko za njega ne može reći da je glup, ni onda – a ni sad.
"Hej ti tamo", povika Charlotte, prilazeći mu. Charlottin je pogled mutan kad ga ugleda; i ne zna se je li to od dima cigarete ili zbog nejasne sumnje.
"Barney Stark", podsjeti je on.
"Aha," reče Charlotte gledajući u njega i očekujući daljnje pojašnjenje.
"Tu sam službeno. Samo provjeravam."
"Želiš reći da će im trebati odvjetnik", Charlotte se primakne bliže, premda u blizini nije bilo nikoga tko bi ih mogao čuti.
"I nevinima trebaju odvjetnici", otkloni joj sumnju Barney. Charlotte se smiri. I sama je nedavno potrošila pravo malo bogatstvo na državne pristojbe, a jedini zločin koji je počinila bila je udaja za Java. Naravno da će im trebati odvjetnik. Charlotte nikada nije obraćala pozornost na Barneyja Starka, ali toga trenutka, u mraku, stojeći na pločniku koji gleda na Jorienu kuću, ona osjeća da je njihov razgovor neobično prisan.
"Potpuno si u pravu. Morat će se braniti protiv svih tih suludih optužbi."
Ona Williamsova djevojčica ostavila je svoju staklenku s krijesnicama na stubama trijema. Žute kugle svjetlosti kovitlaju se uz staklo.
"Daj gledaj ovo", reče Barney. Priča previše i zna da puno priča, ali možda više neće imati priliku da ga Charlotte Kite sluša. Mora iskoristiti taj trenutak koji se sigurno više nikada neće ponoviti.
"Vidi se tako da bi se moglo čitati uz svjetlost tih buba." "Hm, uginut će do jutra."
Charlotte se okrene i pogledom preleti preko Barneyja. On živi dvije ulice dalje od nje, u jednoj od onih novih novcatih zgrada u pseudoviktorijanskom stilu na Evergreen Driveu, izgrađenoj prije stotinjak godina nakon stoje obitelj Monroe bankrotirala i rasprodala parcele zemljišta, ali, iskreno rečeno, ona baš i ne zna mnogo o njemu. Pa ipak, zamijetila je njegov Lexus. Zaista iznenađujući odabir za jednog tako krupnog, jednostavnog čovjeka kakav je Barney, ali možda mu takvo što treba da se pohvali onim što je postigao.
Charlotte se polako prisjeća svega; on je bio jedan od one djece kojoj su se rugali u srednjoj školi. Bio je debeljko, nije bio nadaren, ali je bio uporan dečko i jako sramežljiv a da bi bilo koju od djevojaka pozvao da izađu van. Sad je bogat i ima tri prelijepe kćeri, a Charlotte nema ništa.
"Kladim se da si jedan od onih skupih odvjetnika." "Pa dobro, jesam," prizna Barney, "ali sam i dobar."
"Sretna sam što mogu odvojiti nešto novca za Ethana i Jorie. Ako do toga dođe."
Charlotte baci cigaretu na pločnik i crvene se iskre vinuše u zrak. Ona možda zvuči malo grubo, ali uopće nije takva, i Barneyja ni najmanje ne iznenadi njezina ponuda.
"Siguran sam da će biti zahvalni zbog toga."
Barney pomisli na svoje tri kćeri, spokojne u krevetima, i zna da on večeras neće moći zaspati. Na neki način pati od nesanice i često noći provodi u naslonjaču koji privuče do prozora u dnevnom boravku. S visine, gdje je njegova kuća na Evergreen Driveu, iza brežuljaka gdje nekada nije bilo ničega osim voćnjaka, s istog tog mjesta gdje se nekoć davno udala Ella Monroe, on se uvijek iznova iznenadi kad ugleda nekoliko svjetala što trepere u Monroeu iza ponoći. U svakoj ulici ima nesretnih ljudi koji, baš kao i on, ne mogu zaspati, zarobljeni u svojim kućama poput krijesnica.
"Čini mi se da vidim Jorie", Barney opazi sjenu na gornjem prozoru. Zastor se miče na povjetarcu. Nekoliko bjeličastih cvjetova s trešnje leprša kroz opojni, mračni, medeni zrak, i Barney duboko udahne.
Pomisli na trenutak kad je prvi put ugledao Charlottu Kite, kad nije imala više od četrnaest godina. Pomisli na to kako joj crvena kosa sjaji na suncu ujutro dok stoji iza pulta u pekarnici. On shvati da Charlotte miriše lijepo, mirisom još opojnijim od mirisa kozje krvi u noći, kao da nikada ne može sprati miris čokolade i zrnca šećera sa svoje kože.
O, kako bi želio da joj može reći sve o čemu sada razmišlja. Zna da izgleda glupo, s tim glupim ozarenim izrazom lica.
"Imam rezervni ključ," izjavi Charlotte, "ući ću unutra." Kad se ona uputi stazicom, Barney krene za njom, ali mu Charlotte brzo dade do znanja: "Ne trebam ničiju pomoć, ako si to mislio."
"O, ne, naravno, ne", Barney se prisjeti da mu je nešto slično rekla jednom davno, davno prije, kad su još išli u školu. U žurbi da što prije stigne do učionice Charlotti su ispale knjige, i on je kleknuo kako bi joj pomogao pokupiti papire koji su poispadali. Pogledala ga je ravno u oči i zapovjedila mu da ne dira ništa. Osjećao se kao da ga je opekla tom jednom jedinom primjedbom. Vrškovi prstiju su mu se nakon toga naborali i pojavili su se plikovi, te je morao sodom bikarbonom naprašiti ruku da bi ublažio bol, a večeras se opet osjeća tako. Ona ga može opeci jednom jedinom riječju. Još i sada.
"Poznajem Jorie bolje od ikoga", reče Charlotte. "Mogu to sama riješiti." Zapravo, uvijek je sama rješavala sve u životu. Charlotte nije, i nikada nije ni bila, osoba koja će reći molim češće nego što će reći hvala, i ima vrlo malo samilosti za mekušce i mlakonje. Pa ipak, večeras nekako čudno suosjeća s Barneyjem u tom njegovu skupocjenom odijelu koje mu loše stoji, i njegovu Lexusu parkiranom uz rub. Mjesečeva se svjetlost razlijeva preko travnjaka niz Maple Street i ono što izgleda poput zvjezdica lebdi i prolijeće krajnje, val spora mlječike, blistavih i tajanstvenih dok tako lepršaju kroz noć. Charlotte osjeća da je na neki način povrijedila Barneyja Starka. On je od onih koji ne mogu prikriti svoje osjećaje.
"Samo mislim da ne moraš više ovdje gubiti vrijeme. Ja ću se za sve pobrinuti", i, ponovivši riječi koje je izgovorila Kat Williams, doda: "Pođi kući!"
Charlotte svojim ključem otključa vrata i klizne unutra. Čudan je to osjećaj stajati u hodniku kuće Fordovih. Charlotte uvijek ide na stražnji ulaz i sad joj se čini kao da je ušla u nečiju nepoznatu kuću.
"Jorie?"
Charlotte ne želi biti samo jedna od mnogih, jedna brižna susjeda koju je to pogodilo – ona pokušava pomoći.
"Ima li koga? Ja sam, Charlotte."
Ona ode u kuhinju i pronađe kutiju žitarica ostavljenu na pultu i dvije neoprane zdjelice. Takav nered nije svojstven Jorie koja je uvijek tako ponosna na svoju kuću. Dok Charlotte ide dalje, ne mora ni pogledati kroz prozor, jer zna da je Barney Stark još uvijek ondje i da čeka dok se ne uvjeri da ga nitko ne treba, prije nego što se uputi svojoj kući. Čovjek poput njega za Charlottu predstavlja zagonetku. Dakle, toliko je zagonetan koliko i sfinga u pustinji. Ona ne može ni zamisliti kako bi to izgledalo uvijek imati uza sebe nekoga tko bi te volio onakvu kakva si.
Stube su mračne i ona se jednom rukom pridržava za zid koji joj je vodilja. Dok se penje do Joriene i Ethanove spavaće sobe, osjeća se poput voajera, tiho koračajući i lunjajući kućom nepozvana, čak i kad ta kuća pripada Jorie, s kojom je Charlotte bliskija nego s vlastitom sestrom. Noć je tako neobična, i ona ne može a da se ne zapita nisu li možda svi oni hipnotizirani. Bilo je slučajeva da su ljudi sanjali isti san i možda se baš to sad događa. Možda Charlotte, Barney Stark i Jorie spavaju, slobodno ulazeći jedan drugome u san, šećući istim zamišljenim praznim ulicama, gledajući iste nepostojeće vijesti, vodeći razgovore koje nikada ne bi vodili za blještave dnevne svjetlosti.
Ako se jedan od njih probudi, zasigurno će ga ostali slijediti, prodrmani iz dremuckanja i dašćući ne bi li došli do zraka, uplašeni činjenicom da su se približili katastrofi.
Ali, kad je Charlotte provirila u spavaću sobu, Joriena glava nije počivala na jastuku i ona je disala plitko, kao što diše onaj koji sanja i osjeća da je san stvaran kao svakidašnji život – sanja o kruhu i maslacu, životima koji su krenuli u pogrešnom smjeru, o utihnulim kućama gdje parovi spavaju cijele noći. Ali ne, to nije san. Jorie sjedi na rubu kreveta, odjevena u istu odjeću koju je na sebi imala jutros, lice joj je ispijeno, a prekrasna zlatna kosa visi poput slame. To Collie spava na velikom krevetu, ali svatko može zapaziti da spava na mahove, jer se okreće i navlači bliže pokrivač, a onda mrmlja onim usplahirenim dječjim glasom koji Charlotte osjeća kao knedlu u grlu.
"To što si čula nije istina", Jorie govori tiho da ne probudi sina, pa ipak je u njezinu glasu nešto što zvuči očajno.
"Jasno da nije", Charlotte obično od ljudi očekuje najgore, ali je više nego spremna načiniti iznimku kad se radi o Ethanu. Mora postojati netko kome se može vjerovati, zar ne? Jedan među njima kojemu bi čak i nevjerni Toma poput Charlotte mogao povjerovati. "Cijela ta ideja je suluda. Jay me nazvao iz Safehousea, i ondje su svi ogorčeni. Ne brini se za to što ljudi misle. Svi znaju da su priveli pogrešnog čovjeka."
"Misliš? Pa, naši prijatelji su došli po njega", reče Jorie vidno ogorčena. "Hal Roderick. Adam Sorrell. Dave Mevers."
Ti su ljudi radili s Ethanom u brojnim prigodama: kad su se članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva udruživali s policijom kad god bi se dogodila nesreća na autocesti, ili kad bi stigla dojava da je netko doživio srčani udar, ili kad bi se zapalio komad šume nakon snažne oluje praćene grmljavinom.
"Baš je Dave stajao tu ispred, na trijemu, i čitao Ethanu koja sve prava ima. Kao da ih ima!"
Charlotte i Jorie poznaju Davea Meversa, sada šerifa gradića Monroea, još od mature, pa ga ni to nije moglo spriječiti da uhiti Ethana; Dave sigurno nije mogao pogledati Jorie u oči.
Žao mi je, promrmljao je, kao da joj je njegova isprika nešto značila.
Govoreći o onome što se dogodilo tog jutra, Jorie opasno pojačava ton i Charlotte dade znak glavom, pokazavši na Collieja koji je utonuo u san. Žene se vratiše do klupice kraj prozora, koju je Ethan napravio prošle godine od jedne stare hrastove daske koju je donio sa srušene kuće, odavno napuštene u predgrađu Monroea.
Jorie odmakne zastore i s mjesta na kojemu sjede ugleda čovjeka na pločniku kako izvirujući gleda gore prema njima. Vani je još uvijek vruće i taj čovjek koji stražari briše lice maramicom.
"Ne brini se. To je samo Barney Stark."
Charlotte se laktovima nasloni na prozorsko krilo. Baš kao što je i pretpostavljala. Barney se smjestio na stazi. Skinuo je olabavljenu kravatu i ugurao je u džep, ali još uvijek izgleda nezgrapno, s previše odjeće na sebi, i zabrinuto. Charlotte mahne, a Barney joj oprezno odmahne.
"Došao je vidjeti trebaš li pomoć", reče Charlotte. "Podvrsta krupni tupan."
"Kako ćemo ga se riješiti?" Žene se pogledaše i nasmijaše se.
"To je barem lako. Ja sam ga se uvijek mogla lako riješiti." Charlotte dade znak Barneyju da može ići.
"Dođi sutra", povika. "Do sutra će s Jorie biti sve u redu."
"Reci joj da ću je pričekati u prihvatnoj postaji." Barney sigurno nije želio izgovoriti riječ zatvor. On je ljubazan, lijepo odgojen muškarac čija je majka bila posebno ponosna na njega sve do svoje smrti.
"U devet."
Charlotte se okrene prema Jorie. "Zatvor, devet ujutro. I zapamti," doda kad ugleda kako tjeskobni kovitlac prelijeće Jorienim licem, i opet je Charlotte zahvalna Bamevju Starku, "i nevinima trebaju odvjetnici."
"Dobro." Jorie povlači svoju zamršenu kosu. Zastrašujuće je blijeda, kao da joj se tijelo pretvorilo u riblje ljuske, a krv u vodu hladnu kao led.
"Kažu da je bio u istom gradu u kojemu je neka djevojka ubijena, ali kakve to ima veze? Koliko ljudi prođe kroz Monroe svakoga dana? Znači li to da su svi oni ubili nekoga?"
"Ne znači ništa", brzo se složi Charlotte.
Collie je utonuo u dubok san; on se okrene i prebaci ruku preko ruba kreveta. Budan, nalikuje tinejdžeru, ali po tome kako je mršav i dugonog, nazire se u kakvoga će muškarca izrasti. Čudno je kako djeca izgledaju puno mlađa dok spavaju; vjerojatno takav njihov izgled potiče odrasle, koji su uz njih, da daju sve od sebe da bi ih zaštitili od svakoga zla pod suncem.
"Pustila sam ga večeras da tu prespava. Jer nisam htjela da se prestraši. Sad mi se čini da sam ja ta koja se bojala ostati sama."
Jorie je plakala u autu dok se vozila kući iz zatvora, želeći izbaciti iz sebe sve prije nego što pokupi Collieja. A onda je otišla tamo, i pukla na dovratku kod Williamsovih kao neka obična glupača, jadnica koja je bila prepuštena na milost i nemilost onome što joj sudbina nosi.
Potom se zaustavila, dovezla Collieja kući, posjela ga u kuhinju i priopćila mu da su mu oca odveli u policijsku postaju u King George's Road.
Nemaju se razloga brinuti, samo kratko ispitivanje o jednom zločinu koji je počinjen prije puno godina, tisuće kilometara daleko, i koji je sigurno počinio netko drugi. Život je katkad nepravedan, i to je bio jedan od takvih trenutaka. To će se riješiti, prije ili poslije, ali do tada moraju kroz to proći, moraju se čvrsto držati zajedno i čekati da Ethana oslobode svake optužbe. A do tada, oni moraju biti uz njega.
Bio je to grozan dan za Jorie i ona je većinu dana provela u hodnicima policijske postaje. Pokušala je razgovarati s Daveom Meyersom i Willom Derrickom u Državnom istražnom uredu, pokušala je doznati o čemu se zapravo radi, ali doslovno nije stigla nikamo.
Kad je na kraju zahtijevala da vidi Ethana kojega su odveli u ćeliju u podrumu, shvatila je da ne može disati. Osjećala je paniku, bio je to onaj osjećaj utapanja koji ju je obuzeo. To se strah zapetljao u njezina pluća, ondje gdje je trebao biti samo običan zrak.
Idi kući, rekao joj je Ethan kad je stala ispred ćelije. Nije ju ni pogledao, čak ni kad je posegnula prema njemu kroz rešetke.
Zar ne čuješ što ti govorim ? Ne želim da me ovdje gledaš. Kako ne shvaćaš?
Onda je ponovno zaplakala, zapanjena njegovom odlučnošću i krajnjom ozbiljnošću situacije. Ethan je napokon popustio; naslonio je glavu na metalne rešetke i Jorie je učinila isto i, kad je sklopila oči, mogla ih je zamisliti daleko od tog groznog mjesta na kojemu su stajali.
Riješit ćemo to sutra, obećao joj je Ethan prije nego što je krenula, i ona mu je povjerovala, ali sad – dok tu sjedi sa Charlottom – čini joj se da ima previše toga, i da se to nikada neće moći riješiti. Jorie se zagledala u usnulog Collieja, u njegovu blijedu kožu i lijepe crte lica; sluša ga kako duboko diše, kao da sanja. Bila je tako sigurna u svoj svakidašnji život: budiš se, kuhaš kavu, šalješ one koje voliš u školu ili na posao, nekad pada kiša, a nekad je sunčano, ili kasniš ili stižeš na vrijeme, ali bez obzira na sve to, oni koji te vole, voljet će te zauvijek, bez ispitivanja i bez vremenskih ograničenja i prisile.
Svakidašnji život je stvaran i nepromjenjiv poput dobro sagrađene kuće. Ali i kuće izgore, zapale se usred noći poput one kuće ondje u Shenvood Streetu, kad im je sin pušio u krevetu i kad je sve nestalo za tren. Nema pokućstva, nema obiteljskih fotografija, samo pepeo. Eto, taj pepeo sad kuša Jorie, pepeo u svojim ustima, na svojim rukama, pod svojim nogama. Požar je došao, i prošao, a da ona toga nije bila ni svjesna. Samo je stajala ondje dok je on prohujao kroz vrata.
Jorie pođe u kupaonicu umiti se i počešljati kosu; Charlotte krene za njom. Noć je poput svih drugih noći kad se dogodi nesreća, kad se svaki podatak preispituje kroz veo sumnje. Sav razumni svijet je potpuno iskočio iz svoje putanje i nema načina pronaći smjer ili doznati što bi moglo uslijediti. Charlotte se prisjeti razdoblja kad su išle u srednju školu i kad su njihove dvije prijateljice, Lindsav Maddox i Jeannie Atkins, doživjele sudbonosni sudar na autocesti.
Svima je bilo teško povratiti se od šoka nakon nesreće, a posebno Jorie, koja je tad prestala jesti i nekoliko tjedana nije išla u školu. Činilo se tako nepošteno da Lindsav i Jeannie nikada neće dati zadnju godinu, da nikada neće maturirati niti poljubiti drugoga dečka, a niti ispuniti životna obećanja. Još uvijek stoji oznaka na mjestu gdje se nesreća dogodila, i – premda se Jeanniena obitelj preselila na Floridu i nikad se više nisu vratili u Monroe – Lindsavna majka uvijek donosi cvjetne vijence, svakoga prvoga u mjesecu, vrpce od zimzelena, šipka i ruža koje provuče kroz ogradu, ne mareći za to ima li u njima trnja.
Svaki put kad se proveze pokraj tog mjesta Charlotte pomisli na to kako je sretna. Trebala je i ona te večeri poći s njima, ali joj mama nije dala izići iz kuće jer se oporavljala od gripe, a imala je i povišenu temperaturu. Charlotte o tome razmišlja kad god je noću sama kod kuće. O tome razmišlja i sada. Kako se nešto dobro može pretvoriti u loše. Charlotte to pouzdano zna; zna da i najsretnijega od nas može sasvim slučajno nestati: jedno pogrešno skretanje, neka metalna ograda, neki čovjek koji vozi kroz grad jedne hladne, maglovite večeri.
Na jasnom svjetlu u kupaonici nemoguće je ne opaziti daje danas došao red na Jorie. Pa ipak, čak i sad je lijepa. Charlotti je jasno zašto se Ethan zaljubio čim ju je ugledao. Charlotte je tada sjedila tik do Jorie, ali jednako tako je mogla biti i nevidljiva. Još uvijek se sjeća izraza Ethanova lica dok im je prilazio: na licu mu se vidjelo koliko je želio Jorie – to koliko ga je privlačila bilo je toliko očito, koliko je očita i molitva utopljenika za kopnom.
"Razmišljaš li ikad kakav je tvoj život mogao biti da se one noći nismo zaputile u Safehouse?" upita je Charlotte.
Uputiše se u kuhinju kako bi im Charlotte skuhala čaj.
"Mogle smo otići u kuglanu ili, primjerice, u kino." Samo jedna promjena plana i cijeli tvoj život mogao je biti drukčiji.
"Nikad se to ne bi promijenilo", uvjerljivo je rekla Jorie. "Misliš li da ti je bilo suđeno biti s njim? Bez obzira na sve?"
"Znam", Jorien glas sad već zvuči prepoznatljivo. Ona je uvijek imala taj samouvjereni stav. To je bila jedna od stvari na kojoj joj je Charlotte zavidjela, jer joj se činilo da Jorie nikad ne razdire sumnja.
"On nije namjeravao ostati u Monroeu sve do one noći kad smo se sreli. Jesi li ti to znala? Bio je na putu za New Hampshire, jer mu je prijatelj radio u Portsmouthu i rekao mu da se ondje lako može naći posao. Bio je u Monroeu samo tu jednu noć."
Nakon što je skuhala čaj, Charlotte odluči pripraviti prepečenac, točno procijenivši da Jorie nije namjeravala večerati. Ona predloži Jorie da ode u dnevni boravak i prilegne na kauč dok ona ne donese poslužavnik. Dok kruh poprima žućkastu boju, Charlotte iskoristi trenutak da pospremi kuhinju. Drago joj je što nije spomenula da liječnik inzistira na biopsiji; ima Jorie sad o čemu razmišljati. Charlotte ne želi misliti o svojim problemima dok pere zdjelice od žitarica i mete posljednje krhotine razbijene šalice za kavu, a onda uzme srebrni poslužavnik koji im je dala kao vjenčani dar. Radije će misliti o ovoj kući, o ovoj kuhinji. Ovdje je sve prvoklasno: ručno izrađeni ormarići, peć od nehrdajućeg čelika koja bi bila dobra i za restoran, radne plohe od škriljevca koje bliješte srebrnom mikom. Sigurno je Ethan sve to dobro platio, ali svatko može zaključiti da je tu kuhinju opremio za ženu koju voli. Tu su zavojiti svodovi iznad prozora, profinjeni ručni rad u drvetu za čiju su izradu potrošeni tjedni. Tu je i ugrađeni uzorak svijetlih i tamnih kvadrata na podu, postavljen tako pomno da se drvo čini bez šavova – crno-bijela kora izrasla tako na istom drvetu.
Kad malo bolje razmisli, Charlotte ništa ne zna o Ethanovoj prošlosti prije te večeri kad gaje prvi put ugledala u Safehouseu. Pojavio se niotkud, bez prtljage, i bez priča za pričanje. Sve što je rekao o sebi one su mu spremno povjerovale, jer ih tada prošlost baš i nije zanimala. Charlotte i Jorie su bile još mlade, i jedino za što su marile bila je budućnost. Nisu do nje mogle doprijeti dovoljno brzo, do tog slatkog neistraženog carstva njihovih snova. A zašto i ne bi bile okrenute budućnosti? Sadašnjost im se nije doimala posebno zanimljivom. Charlotte je radila u obiteljskoj pekarnici nakon stoje ostala bez roditelja, i to je bilo posljednje što je namjeravala učiniti, a Jorie je bila učiteljica drugoga razreda Osnovne škole Ella Monroe. Tad su još obje vjerovale da je ljubav pokretač mašte, iluzija stvorena od dima i zraka koja zapravo ne postoji, barem ne u gradiću Monroeu u državi Massachusetts gdje su dobro poznavale svakog raspoloživog muškarca, i bile više no svjesne svake njegove mane i svakog udarca još od vrtića.
Te noći u Safehouseu njihov je susret uistinu izgledao više nego sudbonosan; način na koji je Ethan gledao Jorie, način na koji ju je pitao može li je ponuditi pićem, a onda pogodio da će ona naručiti bijelo vino, kao da je već znao što joj se sviđa. Jorie nije bila djevojka koja bi bila spremna odvesti muškarca kući već pri prvom susretu, čak i da ga je poznavala cijeli život, ali Ethana je odvela u svoj stan, i nikada nije požalila zbog te odluke koju bi mnogi smatrali nepromišljenom, a drugi o njoj govorili kao o najboljem nerazumnom potezu u njezinu životu.
I evo je sad tu, nakon trinaest godina, usnule na kauču dok Charlotte unosi poslužavnik s čajem i prepečencem.
Jorie je Ethanova supruga, bez obzira na sve te laži koje ljudi mogu govoriti. Njemu se obećala, tad i zauvijek, i ove večeri obasjane mjesečinom ona sanja o onim ljiljanima koje u cvjecarnici na Front Streetu izlože uz pločnik za Uskrs, o cvijeću koje je prenježno da bi potrajalo, ali ako se brižno posadi u vrtu, vraćat će se iz godine u godinu.
Neke se stvari vraćaju, bez obzira na sve, poput skupina zvijezda na ljetnom nebu, ili tugujućih golubica koje slijeću u grmlje i stabla u vrtovima svake godine u ovo doba, te su posljednji dani lipnja uvijek popraćeni gukanjem i šaptom:
Što se može dogoditi? Sto će se dogoditi? Što je suđeno?
5 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:42 am
Margita
Administrator
VITEZ REDA MAČEVA
UJUTRO ĆE MUŠKARCI U ZATVORU POKUŠATI SPAVANJEM odagnati vrijeme sanjajući o domu i sreći, odgađajući buđenje koliko god je moguće. Ono za čim oni žude je klupko nevidljivog konca kojim bi zašili oči; ono što im treba više od svega su mekani jastuci na kojima mogu počivati neuznemiravani, dok kraj njih prolazi vrijeme u beskrajnim valovima. Postoji pravi razlog za tu želju za snom: san je uvijek realniji od onoga što bi čovjek mogao zateći kad otvori oči. San je sve ono što je nekad imao i nerazumno odbacio. Ručak postavljen na stolu, miris ljeta, žena koja ga voli i čeka kod pomičnih vrata. Budan je i zelenkasta se svjetlost uvlači poput riblje ljuske, zrak je zagušljiv, zasićen jakim umjetnim osvježivačem koji, bez obzira na jačinu, ne uspijeva ukloniti miris straha. Strah se diže poput vrućine, uzdiže se do stropa, a kad se spušta, lije poput užarene strašne kiše. Čovjek se mora priviknuti na san u takvim uvjetima, jer je u protivnom svaka kap vatre iz prvog kruga pakla, vlažan pepeo u njegovim očima, srcu i plućima.
A posebno se Ethan Ford ne može prilagoditi tom okruženju. On je čovjek koji voli svoj krevet i svoj sređeni život. Zaključan, ne može spavati više od nekoliko minuta u komadu, i stoga je lišen svojih snova. Osjeća težinu onoga što se dogodilo u grudima, one grozničave zavoje koji mu ovijaju rebra. Usta su mu uvijek suha, i tu suhoću ne može ublažiti ni vodom, ni ledom, ni snovima o plavom ribnjaku iz njegova djetinjstva, s onom izvorskom vodom, ugodno hladnom i tako bistrom da bi mogao kleknuti i napiti se odmah tu na obali. Od onoga trenutka kad je otvorio ulazna vrata i ugledao Davea Meversa i ostale ljude iz šerifova ureda kako ondje stoje, Ethan ne osjeća težinu, kao da je sve što ga je držalo vezanog za zemlju presječeno; preostale su samo bijele kosti i pokoja krpica koja ga može pokriti.
Besana noć može potrajati cijelu vječnost, i stoga ima jako mnogo vremena da donese odluku. On se već odlučio do onoga trenutka kad se Barney Stark spremno zaputio u zatvor, točno u osam sati sljedećeg jutra. Do tada je Ethan odlazio do pakla i natrag, dok su njegovi susjedi spavali u udobnim krevetima. Satima nakon toga on još uvijek gori. Dodirni ga, i gorjet ćeš zajedno s njim. Dotakni ga, i osjetit ćeš njegovu bol.
Kad napokon začu nekoga u hodniku, Ethan izvi vrat da vidi tko se to približava, nadajući se samo da nije njegova supruga. Ne želi da Jorie još jedanput svjedoči njegovoj sramoti u ovoj ćeliji. Sama pomisao na to u njemu izazove tjeskobu, i on će učiniti sve da to spriječi, ili barem, u najmanju ruku, odgodi. Razumije se, laknulo mu je kad je u posjetitelju prepoznao Barneyja Starka.
"Hej", zazva Barney dok ga Dave Mevers vodi prema ćeliji. Obično to radi Frankie Links ili neki drugi čuvar, ali danas je došao Dave, iako ima slobodan dan, kako bi bio siguran da će se prema Ethanu ispravno postupati. No ipak je to uvijek neugodan trenutak kad se ljudi pokušavaju ponašati kao da se ništa neobično ne događa kad je jedan čovjek zatočen, a ostali na slobodi. "Donio sam nam doručak", Barney šušti papirnatom vrećicom koju je donio sa sobom. Već se zaustavio kod Kiteine pekarnice gdje je uzeo dvije kave za van i vrećicu šećernih slatkih uštipaka i njegove omiljene Danishese. Barney je rekao Jorie da će se naći u devet, jer treba malo vremena provesti sam s Ethanom kako bi pretresli neke pojedinosti kojih će Ethan sigurno htjeti poštedjeti svoju suprugu. Koliko će ga, primjerice, suđenje iscrpiti i, ako do toga dođe, koliko će prokleto skup biti taj pothvat, pogotovo ako istražitelje budu plaćali na sat, budu li trebali tragati za svjedocima koji su se u ovih posljednjih petnaest godina mogli nalaziti bilo gdje.
Barney je pomislio kako bi nešto slatko moglo pomoći ublažiti ove informacje; stoga je donio slatkiše, ali to nije jedini razlog zbog kojega se zaustavio kod pekarnice. Ponadao se da će ugledati Charlottu i, premda je bio razočaran kad nje nije bilo tamo, pomislio je: sigurno je noć provela kod Jorie, primajući telefonske pozive i tjerajući nepoželjne poput njega samoga. Svi znaju da je Charlotte takva prijateljica, i ako je Barney išta poštovao, onda je to bila vjernost. Zbog odanosti je i on ovdje, jer se u svom poslu ne bavi vođenjem takvih složenih zločina. Ethan i Barney možda i nisu najbolji prijatelji, ali su zajedno trenirali bejzbol i dobro su se međusobno poznavali. Svaki je znao kako onaj drugi izlazi na kraj s porazima i kako postupa s lažnim nadama i bezuvjetnim, prolaznim ushitom petnaestogodišnjaka koji udari lopticu preko ograde.
Vozeći se ovamo, Barney je pojeo jedan Danishes koji je kupio kod Kite i tresao je mrvice sa sakoa dok se upisivao za posjet. On poznaje dežurne, odrastao je s većinom njih, i ne osuđuje ih zbog njihova podmuklog izraza lica. Ethana Forda su zaključali u prihvatnu ćeliju, a ne nekog pijanca koji je popio čašicu previše tamo u Safehouseu i kojega su privremeno pritvorili da bi ga zaštitili dok se spavanjem ne otrijezni.
"Ne sviđa mi se ovo", reče Barneyju Dave Mevers dok idu niz hodnik do prihvatnog odjela.
"Ne sviđa se nikome, Dave", složi se Barney. Kad se vrata ćelije otključaše, Ethan usta da pozdravi Barneyja, ali ne pokaže zanimanje za doručak.
"Samo kavu, hvala!"
Barney slegne ramenima i pruži Daveu vrećicu iz pekarnice."Dokrajči se." Barney zna da Daveu nikad nije dosta jela, pa ipak, ma koliko se to činilo nepošteno, mršav je koliko je siroti Barney debeo. Čim je Dave otišao i oni ostali sami, Barney dade Ethanu do znanja da, iako se on uglavnom bavi obiteljskim i građanskim pravom, najmanje što može učiniti je zakotrljati loptu. On ima pristup sudskim spisima, uključujući i zahtjev za izručenjem iz Marylanda. Barney govori o zamršenosti prava, predmetu koji on voli, navodeći korake koje će morati poduzeti da bi spriječili njegovo prebacivanje na jug, kad primijeti da ga Ethan ne sluša. Rastresen, Ethan čini se promatra sjene rešetaka koje padaju po linoleumu. Ta nezainteresiranost koju pokazuje nije dobar znak. Ilije zbunjen, ili se predao, ili još gore od toga – jednostavno ne mari za svoju sudbinu.
"Znam da je ovo previše za tebe", reče Barney. "Nadajmo se da će s vremenom mnogo toga postati jasnije."
Ethan je neobrijan, a crna mu se kosa doima plavom u sjeni. Prisjetivši se kave koju mu je Barney donio, Ethan posegne za šalicom. Ruke mu se tresu dok skida poklopac. Svjestan je da mu Barney pokušava pomoći, ali se trenutačno na to ne može usredotočiti.
"Morat ću najprije porazgovarati s Jorie." "Naravno", Barney ga razumije. "Ona će stići u devet."
"Moraš mi nešto pomoći", Ethan pohlepno ispija kavu, onako vruću. Kakve to veze ima kad on ionako gori. I ponaša se kao čovjek koji će učiniti po svom, barem kad se radi o onome, o čemu on želi porazgovarati.
"Ona me ne smije ovdje vidjeti."
"Možemo te odvesti u šerifov ured da nesmetano razgovarate. Mislim da se Dave ne mora brinuti da ćeš se popeti i pobjeći kroz prozor."
Prvi put Ethan pogleda Barneyja ravno u oči, baci samo kratak pogled, brz, ali to nije onaj izraz koji je Barney očekivao. No on ipak potapše prijatelja po leđima.
"Hej, opusti se, ja sam to već sve prošao. Misliš da se pogreške ne prave cijelo vrijeme. Trebat će i vremena i novca i truda, ali na kraju ćemo stvari dovesti u red."
Do tada je Ethan ispio kavu i trga kartonsku šalicu u komadiće. Čini to sustavno te su svi komadići iste veličine. Barneyju se ni to ne sviđa. Neki ljudi postanu doista mirni kad ih se pritvori, dok drugi postaju uzrujani i možeš vidjeti kako su napeti i kako bi sve mogli napraviti samo da pobjegnu: šakom lupiti policajca, odskočiti i pobjeći, zgrabiti starog prijatelja, staviti mu ruku oko vrata, prijeteći da će mu zavrnuti vratom samo jednim zaokretom. Ispostavilo se da Ethan pripada onima koji su napeti i – bio on nedužan ili ne – njegovo ponašanje ni na koga neće ostaviti dobar dojam.
Barney pozove Davea Meversa i objasni mu da bi Ethan želio nasamo porazgovarati s Jorie. To nije neki nerazuman zahtjev i šerif na to pristane. Dave ima dvoje djece: kćer Hillarv, koja ide u sedmi razred, i sina Jessea, sportski građenog dječaka koji je upravo završio šesti razred i u istom je odjeljenju s Ethanovim sinom i Barneyjevom kćerkom. Zapravo, Jesse Mevers je u njihovoj maloligaškoj momčadi. On je dobar dečko, ima snažan udarac i vjerojatno će se na njega još više oslanjati ove sezone. Baš je Ethan trenirao s Jesseom cijelu prošlu godinu i zato se Jesseovo bacanje znatno poboljšalo. Po Daveovu potištenom izrazu lica vidi se daje svjestan dodatnih napora koje je Ethan uložio trenirajući njegova sina.
"Da se mene pitalo, ja to ne bih ovako učinio."
Dave zna da to ne bi trebao govoriti, ali osjeća da Ethanu najmanje duguje neku ispriku.
"Oni iz Marylanda nas pritišću, i ja ti kažem da su ti dečki užasni gnjavatori."
"Znam", Ethan je spremno pomogao Daveu izvući se iz te neugodne situacije. Njih dvojica su često radili zajedno, uglavnom onda kad su zvali policiju i vatrogasce da zajedno nadziru nezgodu na međudržavnoj cesti. Prošli su mjesec bili u ekipi koja je satima nastojala osloboditi vozača, tinejdžera, iz kamiona od kojega je ostala samo izgorjela hrpa staroga željeza. Kad je dečko prevezen u bolnicu u Hamiltonu, njih su dvojica otišli u Safehouse, brzo se složivši da ne samo što se imaju pravo napiti, već im je to i dužnost.
"Polako", reče sad Dave Ethanu.
Ode do prozora i podigne zastor da soba ne bi izgledala tako mračna. Podižući ga, prisjeti se plikova na Ethanovim rukama one noći u Safehouseu kad su zajedno ispijali pića. Ethan je zgrabio užarena metalna vrata kamiona, a da na sebe uopće nije mislio tijekom spašavanja, i čak ni nekoliko sati poslije nije opazio kakve je teške opekline zadobio.
"Ostani koliko hoćeš", reče mu Dave jer – iako pripada onoj vrsti ljudi koja se voli držati pravila – sigurno se neće obazirati na ograničenje od dvadeset minuta koliko je određeno za posjet. Ne kad je riječ o Ethanu.
"Hvala", Ethan provuče ruku kroz kosu. On zatrepće kad se sunčeva svjetlost probila i zapljusnula zapušteni ured. Još uvijek je cijeli svijet tamo iza ove granice koju čine zgrade državne uprave, uključujući i staro polje opojnih livada iskrižano trošnim zidićima. Svi mogu vidjeti koliko Ethan želi biti tamo; kad bi samo mogao prošetati kroz onu zaraslu travu i na suncu sačekati svoju suprugu. U trinaest godina gotovo da ni jednu noć nisu proveli razdvojeni. Netko drugi bi čeznuo za slobodom i odvojenošću ali ne i Ethan. On ne može ni zamisliti kako će ikad moći spavati bez nje.
"Da sam ikako mogao, ja bih ovo bio spriječio", promrmlja Dave Mevers prije nego što ga napusti. Kad čovjek pritisnut krivnjom jedanput počne govoriti, onda se čini da taj nikad neće prestati, a to je slučaj s Daveom koji nikada nije bio baš prava osoba za ovaj posao. Pravila i propisi su jedno, a osobna bol je nešto sasvim drugo.
"Nadaju se da će ga do kraja tjedna prebaciti u Maryland", reče Dave Barneyju.
"Neće, ako se mene bude pitalo", odvrati Barney. "Poslat ću peticiju na sud za moguće ispitivanje, i barem će mi morati na nju odgovoriti. A to se neće dogoditi do kraja tjedna."
Kad ostadoše sami, Ethan se obrati Barneyju. Nemoguće je nešto pročitati iz njegovih tamnih očiju. Lice mu je blijedo poput krede, ili je to možda zbog tog odvratnog svjetla koje mu briše boju s kože.
"Misliš da ćeš me spasiti?"
"Naravno", Barney se osmjehne onim svojim velikim, širokim osmijehom, pokazujući zube, osmijehom koji je, a da on to nije ni znao, glavni razlog zbog kojega su mu se djeca u školi rugala i nazivala ga hijenom. Ali eto, on je tim osmijehom dogurao do Evergreen Drivea i te svoje goleme kućerine, a sada su ti isti klinci, koji su ga tako besramno izazivali, prvi koji istog trena telefoniraju Barneyju kad njihovu djecu udalje iz škole zbog posjedovanja marihuane, ili im odrape kaznu zbog vožnje u pijanom stanju.
On je osoba kojoj se obraćaju kad je u pitanju neugodan razvod ili ostavinska rasprava, ili kad jednostavno žele s nekim povjerljivim porazgovarati.
"Ja živim od toga što spašavam ljudske živote. Time se bavim."
Jorien se auto zaustavi na parkiralištu, i čim je Ethan ugledao svoju suprugu, on više ne obraća pozornost na Barneyja. Zagura košulju u hlače i jednom rukom prijeđe preko svoje crne narasle brade. On je zaljubljen čovjek, i želi najljepše izgledati. Želi ovih nekoliko trenutaka provesti nasamo s Jorie, prije no što se stvari pogoršaju.
"Evo ide," reče, "poželi mi sreću."
Barney izađe na hodnik i mahne kad ugleda Jorie.
"Nemoj biti tako zabrinuta." On je zagrli. Jorieno je lice ispijeno, i vidi se da se nije potrudila počešljati.
"Je li Charlotte sinoć ostala s tobom?"
Jorie kimnu. "Izišla sam kroz stražnja vrata i ostavila Collieja kod svoje mame. Charlotte je izišla na prednja, i bavila se tamo novinarima. Odjednom su se tamo stvorili i ne žele otići. Imaju nekakav kamiončić parkiran u kolnom prilazu Gleasonovih, prekoputa nas."
Barneyja obradova što Charlotte točno zna što treba činiti da zaštiti Jorie. Pomisli na to kakav je idiot bio onaj Jay Smith još kad su išli u školu. Svi su u gradu znali da on šara naokolo, svi osim Charlotte, i nekoliko je puta Barney došao u napast da joj napiše pisamce, nešto uviđavno, ali iskreno. Ali Barney nikada nije shvatio kako je to namjeravao učiniti zbog vlastitog interesa, i na kraju je odlučio ishod njihova braka ostaviti u rukama sudbine.
"Dat ću sve od sebe da Ethan ne završi u Marylandu i tražit ću da ga se do rasprave pusti uz jamčevinu. Uz malo sreće, izvući ću ga i bit će doma za dvadeset četiri sata."
"Dvadeset četiri sata", Jorie izgleda još smušenija kad je čula što su za Barneyja dobre vijesti. Dvadeset četiri sata razdvojenosti za Barneyja i njegovu suprugu Danu su sasvim normalna stvar. Ima trenutaka kad se sretnu u dnevnom boravku i Barney shvati da nisu progovorili danima, a najgore od svega je to što se čini da ni jedno od njih za to ne mari.
"Pođi! Čeka te. I prestani se brinuti. To je moj posao."
Jorie je zamišljala ovaj trenutak, i sad kad je kucnuo, ona osjeti strah. Hodnik izgleda zlokobno, a udaljenost koju mora prijeći iznenada joj se učini nepreglednom. Što li će zateći kad otvori vrata? Možda se Ethan promijenio preko noći, možda su mu narasli očnjaci, ili pandže? Zasigurno je njezin strah proizvod strašne noći, jer ni ona, poput svog supruga, uopće nije spavala. Samo je na mahove, na trenutak-dva sklopila oči te čak i tada sanjala o sjenama, plavičastim oblacima koji se vuku po njezinom vrtu, spuštajući se nad nju i približavajući tako blizu da im je mogla vidjeti oči, hladne, bezizražajne i tamne.
Ona učini posljednji korak i otvori vrata Daveova ureda. Odmah osjeti daje sve u redu. On je još uvijek onaj isti Ethan, njezin dragi suprug, ljubav njezina života. Jorie potrči do njega i baci mu se u naručje, a Barney zatvori vrata i omogući im intimu koju oni s pravom zaslužuju.
"Jorie", reče Ethan kad je osjeti u svom naručju. Riječ zazvuči poput molitve, i doista, samo mu je njezino ime pomoglo preživjeti ovu paklenu noć. Hodao je kroz vatru s njezinim imenom na usnama, opijao se njime, u njemu nalazio potporu, dok ga na kraju nije odbacio na drugu obalu crne rijeke. Razmišljao je o ovome trenutku, zamišljao ga uvijek iznova, i sad je taj trenutak tu. Već ju je počeo ljubiti, najprije polako i nježno, a onda onim očajničkim poljupcima od kojih se sve trese, poljupcima zbog kojih ona zajeca. Dušo, reče joj, ne želim daplačeš! Ali ona plače, i ne može si pomoći gledajući ga ovakvog, lažno optuženog, ukradenog iz njihovih života.
Ethan dovede Jorie do staroga Daveova kožnog kauča i privuče je sebi u krilo. Ne može je pustiti. Ali vrijeme bježi, ne mogu ga zadržati, niti zaustaviti, niti se cjenkati za još. Pilje jedno u drugo, njihova žudnja jednoga za drugim i za životom kakav su do tada vodili je bolna, i oni jedva mogu gledati jedno u drugo. Jorie nasloni glavu na suprugove grudi i sluša otkucaje njegova srca. Kucanje je ubrzano, i njoj se oduvijek činilo da Ethanovo srce kuca brže od srca drugih muškaraca. On ima izdržljivosti za dvojicu, dobro izgleda za trojicu i ima srce za šestoricu. Katkad, kad bi ga tako gledala dok spava, Jorie je osjećala da bi on mogao biti i anđeo kojega su na zemlju dovele njezine sebične potrebe i želje. Možda ga je ona zarobila tu kraj sebe, da spava u njezinu krevetu, jede ono što mu ona spremi za ručak i ide na posao, a zapravo mu je možda suđeno biti negdje drugdje. Na kraju krajeva, prava bi ljubav čovjeka mogla i privezati ondje gdje on zapravo ne pripada. Mogla bi ga konopcima zavezati u čvorove koji se nikako ne daju razvezati.
"Barney kaže da će te pustiti za dvadeset četiri sata. Ja mislim da će i prije, kad sud shvati kako je sve ovo glupo."
"Nemojmo misliti na vrijeme."
I baš u tom trenu Jorie zapazi ono što raste odmah ispod prozora Davea Meversa. Opazi red narančastih ljiljana i svi su okrenuti prema istoku, privučeni sunčevom snagom. Plameni ljiljan, pomisli Jorie. Ona ustane i priđe prozoru, privučena istom onom silom kojom sunce privlači ljiljane. Vani, desetci plavih sojki kljucaju u rosnoj travi. Ona pomisli na to kako se iznenadila kad joj je Collie rekao da perje sojki nema plavi pigment, i ona zatrepta od uskovitlane plavičaste mrlje kad ptice uzletješe. Polja divlje lavande prostiru se iza šerifove postaje, a ptice uvijek privlače ljubičasti cvjetovi.
To je ono doba godine kad su mladi ptići najdraži plijen jastrebovima, ali svejedno se dolaze gostiti na polja. Jorie okrene leđa tom vanjskom svijetu, spusti zastor na prozoru i pozdravi tamu. Cijeli njezin svijet sadržan je u ovoj sobi. Vedro nebo i plave sojke više je ne zanimaju. Sad više ne.
Ethan pomno promatra Jorie. Sa svakim njezinim pokretom on osjeća kako vrijeme promiče kraj njih, ljuljajući podove i stropove, potresajući cijeli njihov svijet. On se nikako ne može nagledati Jorie, ne može je pustiti, pa ipak se boji da će baš to morati učiniti. Kad se Jorie okrenula prema Ethanu, u njegovim očima ugleda nešto što ne prepoznaje, a onda odjednom shvati o čemu se radi. To je strah. To je jedino što ona ne želi vidjeti. Sve izgleda plavo u ovim trenucima: zidovi, Ethanovo lice i sjene bačene na njih oboje, plave kao zumbuli, vječne kao nebo.
"Ljudi će o meni svašta govoriti", reče Ethan, kao da se to već ne događa. Tamo u Safehouseu, i u školskom dvorištu, i na ulici, njegovo se ime tako često spominje da je već postalo poput izgovaranja magičnih riječi koje prizivaju pčele s polja, sve dok se njihovo zujanje ne razlegne cijelim gradom, to potmulo brujanje koje poprati svaku glasno izgovorenu riječ.
Iako Jorie nije čula nikakva ogovaranja, zna da ljudi u malom gradiću imaju potrebu u sve se miješati, i ona se nasmija onim svojim umilnim, zvonkim osmijehom.
"Dušo, zar ti misliš da ja to ne znam? Ljudi će uvijek pričati. To je u ljudima."
Ethan razmišlja kako da joj kaže na pravi način. Razmišljao je o tome godinama, ali sad je konačno došao pravi trenutak i morat će joj reći kako najbolje zna i umije.
"Mislim na zaista grozne stvari, Jorie. Stvari u koje nećeš htjeti povjerovati."
"Koliko to može biti grozno?" Jorie zvuči bezbrižno, ali se tako ne osjeća u sebi. Strah je zarazan. Udvostruči se za tren i stvori se ondje gdje nikad ranije nije bilo ni tračka sumnje.
"Hoćeš li mi to reći da imaš drugu ženu tamo u Marylandu? Da želiš razvod?"
"Ne."
Njegova ljubav prema njoj nije nešto s čim se može šaliti, i on se osjeti pogođen njezinim peckanjem. Jorie ga i dalje nastavi zadirkivati.
"Možda si za sobom ostavio obitelj. Troje dječice koja su ti tepala tatice prije nego što si došao ovamo i upoznao mene."
"Postojite samo ti i Collie. I ti to znaš." Od pomisli na sina, koji mora trpjeti sva ta zajedljiva bockanja do kojih će doći, Ethan problijedi još više. Najmanje od svega je želio svog sina dovesti u nezgodnu situaciju. Jorie zna o čemu on razmišlja, vidi tu nejasnu krivnju, tu zabrinutost, taj izraz njegova lica kad je u takvom stanju, jer on je čovjek koji će uvijek prije pomisliti na drugoga, nego na sebe.
"Ne brini se. Collie će biti dobro čim se ti vratiš doma."
Ethan se zahvalno i tužno zagleda u svoju ženu. Ne želi je nikad prestati promatrati. Jorie osjeća njegovu želju, na svom licu i ramenima, u svojoj krvi i mesu; koliko li samo on žudi za njom. Pa koliko se žena time može pohvaliti? Suđeno im je da budu zajedno. Da nije tako, on ne bi ni bio u Novoj Engleskoj; bio bi čak dobrih četiri tisuće kilometara dalje. Iako, ako ćemo pravo, on nije bio na putu za New Hampshire one noći kad je nju upoznao, kako joj je tad rekao. Nije bilo nikakva prijatelja, a ni posla, ondje u Portsmouthu. Izmislio je sve to na licu mjesta. Rekao je Jorie ono što je smatrao da ona želi čuti, ali to ne znači da je bilo što od onoga što joj je rekao, bila istina. Zapravo, uputio se u Las Vegas one noći kad su se upoznali, jer je sebi bio utuvio u glavu da čovjek ondje može početi život iznova. Bit će jedan od tisuća onih koji su pogriješili i koji se ipak uspijevaju motati gradom bez prošlosti, ne dokazujući nikome ništa.
Prilično dugo proveo je radeći u Capeu, dobro zarađujući, i konačno je zaradio dosta novca da krene na zapad. U svakom slučaju, to mu je bila namjera, ali je od same pomisli na pustinju ožednio i skrenuo s autoceste na izlazu iza znaka ograničenja brzine na pedeset kilometara, na kojemu se uvijek nalazi vijenac pričvršćen uz ogradu, u spomen na Jeannie i Lindsav, dvije nesretne srednjoškolke koje su bile Joriene i Charlottine jako dobre prijateljice. On je zaobišao grad vijugavim, sporednim uličicama, kružeći bez cilja, sve dok nije ugledao neonske reklame za Safehouse. Noć je bila sumorna, praćena solikom, a novi kamion, koji je kupio kad je okončao posao u Capeu, proklizavao je preko izbočina na King George's Roadu, ali on nije usporavao. Trebalo mu je piće, baš mu je jako trebalo, kao da je sunce Nevade već probijalo kroz prednje staklo, i možda je zato bio tako užasno žedan.
Smatrao je da ga ta zadnja postaja u tom zabitnom Commonwealthu neće ubiti. On je mrzio Massachusetts, zimske mjesece i te mrzovoljne, melankolične građane. Odrastao je na istočnoj obali Marylanda, gdje je izvorska voda bila deset puta bolja, a zemlja blaga i zelena, i sve što je padalo s neba nije težilo uništiti ni čovjeka ni životinju. Otvorio je prozor i pustio da solika ulazi sa strane i poslao Massachusetts dovraga; otići će do jutra, uputit će se tamo gdje je svjetlost i nada. Ipak ga je uhvatila ona nesnosna žeđ te se zaustavio na parkiralištu Safehousea i ušao unutra, čak i prije nego što je doznao ime grada u koji je stigao. Dovukao se do šanka i naručio pivo i, dok je čekao pipničara da pjenušavu čašu gurne prema njemu, okrenuo se desno i tad ugledao nju, njezinu zlatnu kosu kako sja, pravu sunčevu svjetlost u plavičastim sjenama gostionice.
Znao je, ako odmah ne ode i ne zaboravi na pivo i tu užasnu žeđ, možda više nikada neće otići. Morao je odluku donijeti u trenu, ili je lako mogao zaglaviti u tom bezimenom gradu u Massachusettsu, gdje je studeni jedan od najogavnijih mjeseci na planetu, s krpicama leda, olovnoplavim noćima i sumornom atmosferom koja se protezala do Front Streeta, gdje je nekoliko ružičastih ruža koje je Ethan zapazio bilo pričvršćeno za ogradu, u spomen na dvije srednjoškolke koje su tu poginule.
Sjećanja nisu bila ono za čim je Ethan te večeri tragao, a ni ljubav nije bila ono što je tražio. Još uvijek se sjeća kako je razmišljao o tome da bi se trebao uputiti prema vratima. Sam sebi je to govorio, otvarajući patentni zatvarač na jakni dok je spuštao novac na šank, kad je zgrabio svoje pivo i prišao ravno k njoj.
Trebao bih biti na putu za New Hampshire, rekao joj je. Laži su mu same dolazile, ali mu je zato istina predstavljala problem.
I najvjerojatnije ću i biti, ali evo me, stojim tu i gledam u tebe.
A, je li, stvarno? Zašto onda stojiš ako misliš da ima neko bolje mjesto gdje bi trebao biti?
Kad se nasmijala, stajao je ondje prepušten njoj na milost i nemilost, i nije se niti mogao niti želio okrenuti i otići.
Imala je kosu boje meda, dugu, a oči su joj bile bistre, prodorno plave, i mogle su čovjeka skrenuti s njegova puta.
Ethan je vidio da i ona osjeća isto što i on, po tome kako ga je gledala i po rumenilu koje joj se pojavilo na obrazima. Ona nije bila sramežljiva, ni cool, i nije se poigravala. Prijateljica koja je bila s njom, Charlotte Kite, povukla ju je za rukav i pokušala odvući do skupine starih školskih prijatelja koji su igrali pikado, ali Jorie na nju nije obratila pozornost.
Idi ti bez mene, rekla je Charlotti i Ethan je u tom trenutku shvatio da je Jorie ona prava.
Cijeli svoj život bio je zatvoren, poput zaključanih vrata, poput podruma, i eto ga napokon tu, na mjestu gdje je najmanje očekivao pronaći ključ za sve što je ikada želio, sjajan i zlatan. Prava se ljubav pojavila pred njim, tu, u gostionici koja je nalikovala desetcima onih pokraj kojih je upravo bio prošao. U trenu je shvatio da će ostati u ovome gradu, ma kako se on zvao, ovo je njegova adresa – od danas pa nadalje.
Misliš da nećeš požaliti što si ostala stajati ovdje sa mnom?
Nasmiješio joj se. Ne onim namještenim, nacerenim osmijehom za kojim je znao da žene lude, nego iskrenim, onim koji je pokazivao njegovu dušu.
Nećeš li poslije sebi predbacivati što nisi ostala s prijateljima ?
Virio je kroz mnoštvo gostiju, stranaca do kojih mu nije bilo ni najmanje stalo. Gomila lica, eto što su za njega bili svi ti ljudi koje nikada nije namjeravao upoznati. Bacali su strjelice i uzvikivali, pa iako su svi bili tu negdje njegovih godina, njemu su se doimali smiješno mladi.
Možda je i izgledao dobro, onako privlačan, dobro građen dvadesetogodišnjak, ali tu je noć imao sto godina, cipela iznošenih od putovanja i sa zadnjim ostacima pepela koji su ostali od duše. Zagledao se u tu prekrasnu, nedužnu djevojku pred sobom, i bio potpuno svjestan siline kojom je želi. Pa ipak, dao joj je posljednju priliku da ode. Čini mi se da se tvoji prijatelji dobro zabavljaju. Trebala bi im se i ti priključiti, rekao joj je, iako je osjećao bol pri svakoj glasno izgovorenoj riječi.
Jorie se nije ni osvrnula na mladiće i djevojke s kojima je odrasla. Umjesto toga, susrela je njegov pogled. Ne zabavljaju se. Primaknula mu se, te se i on morao sagnuti bliže da bi u toj buci mogao čuti što mu govori. Samo tako izgleda.
Trinaest godina on već živi u Massachusettsu, u mjestu koje mrzi više od svih. Podnosi čeličnoplavo more koje je tako hladno u srpnju da se čovjeku ledi krv u žilama. Priviknuo se na snježne oluje i led u prosincu, i tako topao i vlažan kolovoz da psi zbog vlage traže zaklon obješenog, presušenog vrtnog sljeza, gdje dašću na vrućini. U Marylandu kozja krv traje sve do kasne jeseni, nebo je plavo sve do Božića, a kad snijeg zapadne, mekan je i prhak, i prekrije živice i polja. Sve ove godine on svako jutro ustaje i odlazi na posao bez obzira na vrijeme ili okolnosti; popravlja ograde i krči stare hrastove u šumi iza srednje škole gdje će se izgraditi igralište. Donosi purice u Dom za starije osobe za Dan zahvalnosti i prolazi kroz vatru spašavajući svoje susjede, ne mareći nimalo za svoju sigurnost, te je među ostalim dobrovoljcima u Vatrogasnom društvu poznat po svojoj iznimnoj neustrašivosti. Plakao je kad mu se rodio sin, zahvaljivao Bogu, derao potplate na cipelama lutajući susjedstvom noću dok Jorie spava i živi u miru sa svijetom. Zaklinjao se u zvijezde i u život svog djeteta, ali ništa ne može izbrisati prošlost, to on sad dobro zna. Prošlost ostaje uz čovjeka i lijepi mu se za pete poput ljepila, nevidljiva, bolna i neizbježna, pruža niti prema budućnosti, baš kao što je dan prišiven za noć.
Kasnije, kad padne mrak i kad njegovi susjedi budu vani na trijemu zagledani u zvjezdano nebo, zahvalni za život koji žive, on će biti u ćeliji veličine tri sa četiri metra. Sjedit će na rubu tvrdog kreveta s onim gorkim okusom žaljenja koji osjeća u grlu. Već osjeća samoću, i dvaput više boli sad dok svoju suprugu drži u naručju. On je osjećajan muškarac, ali nikada prije nije joj pružio sve to u jednom poljupcu, potpuno i predano – svoje srce, svoj život, svoju dušu. A što se tiče Jorie, ona ga voli onako kako nikada nije mogla ni zamisliti da se može voljeti. Kad bi joj bilo dopušteno, ona nikada ne bi vidjela golubice u svom vrtu, niti bi jedan jedini dan žličicom punila zdjelice sladoledom, nikad više ne bi vidjela lice svog sina, samo kad bi to pomoglo spasiti njezina supruga.
Dave Mevers otvori vrata da ih ljubazno podsjeti daje Ethanovo vrijeme isteklo. Ethan ga moli za samo još pet minuta; Dave je obziran čovjek, i on popusti njegovu posljednjem zahtjevu.
Krajnje je vrijeme da Ethan iz sebe izbaci one riječi koje mu poput kosti stoje u grlu – a možda baš i stoje. Iz godine u godinu sve ih je teže protisnuti, a riječi su se usukale u udicu koja je tu bila da ga ušutka, i od koje istodobno krvari.
Jorie pogleda svog supruga i boji se onoga što će se dogoditi kad on dođe pred nju i klekne na koljena. Ona odjednom shvati da je to početak njihove tuge. Prekrasna joj je kosa zamršena, a lice blijedo. Ona se zaklinje da se ništa neće promijeniti ma što joj on rekao, ništa neće promijeniti njezine osjećaje. Ne treba joj ništa objašnjavati, ne treba ništa reći, ali Ethan mora izgovoriti te riječi ili će nasmrt iskrvariti. On joj reče istinu, i to onako kako je on vidi, a istina je jednostavna: on više nije isti čovjek. Istina je, ono je njegovo ime na potjernici iz Marylanda, ono s kojim je rođen i s kojim je odrastao, ali da se mogao provesti pokraj tog svog ja iz mladih dana, pokraj mladića koji stopira uz cestu kraj polja crvene djeteline, prošao bi pokraj njega bez zaustavljanja. Ne bi niti prepoznao tog sebičnog pojedinca koji je mislio da ima pravo na sve što poželi, koji je zviždukao dok je prolazio poljima zelene salate, soje i kukuruza one noći kad je ubio djevojku, zastavši samo da se presvuče i uzme pregršt jagoda koje su bile tako zrele, i tako ukusne, da ga je svaki zalogaj podsjećao samo na to kako je lijepo živjeti.
KOS
NA GODIŠNJICU OČEVE SMRTI OTIŠLA SAM U GARAŽU NOSEĆI TRI crne svijeće, upaljač koji sam ukrala Rosarie i očevu fotografiju na kojoj je bio lijep i mlad, iz vremena kad još nitko nije mogao ni slutiti kako će se sudbina s njim okrutno poigrati. Prošle je godine u ovo doba vrijeme bilo ružno, sparno i tmurno, ali večeras si mogao vidjeti svaku zvijezdu, mogao si ugledati Veneru kako te promatra, poput rubina na nebu. Bila je to prekrasna noć, i uhvatila sam sebe kako se nadam nečemu što se nitko ne bi usudio tražiti. Sve od prošlog ljeta imam jednu jedinu želju, i ona je tinjala u meni sve dok nije postala jedino što sam osjećala, znala ili željela.
Moj otac je bio zamjenik ravnatelja u Osnovnoj školi Elle Monroe, i stoga se ispred zgrade nalazi brončana spomen-ploča s njegovim imenom, što je razlog zbog kojega moja majka tamo više ne želi ići, čak nije otišla ni prošlog proljeća kad ju je pozvao ondašnji zamjenik ravnatelja, gospodin Percy.
Imala sam problema s nekoliko djevojčica iz razreda koje su iznijele svoje mišljenje o tome kako je umro moj otac, i nisu bile zadovoljne mojom reakcijom. Znala sam biti prilično zla, kad sam morala, više nego što bi to mnogi od mene očekivali. Ali moja majka je odbila doći na sastanak, i na kraju gospodin Percy nije imao drugoga izbora nego ju je sreo u Kiteinoj pekarnici, gdje su popili kavu i u razgovoru nisu ni spomenuli moje društveno neprilagođeno ponašanje i to kako sam nekim pojedincima bacila bilježnice u WC.
Mojoj majci gospodin Percy nije želio servirati još jednu porciju loših vijesti, ništa više no što bi želio ošamariti je. Nakon tog susreta s njim, on više nikad nije nazvao. Shvatio je da će moja majka učiniti sve, samo da zaobiđe školu i tu spomen-ploču s imenom mojega oca. Ona će kružiti do Hamiltona i voziti se natrag sporednom cestom, paralelnom s autocestom, samo da ne bi morala proći blizu. Još nije naručila spomenik za očev grob, i svi smo znali razlog. Nije mogla podnijeti vidjeti njegovo ime zapisano u kamenu. Neki ljudi vjeruju da ako ne otvoriš oči pred tugom i o njoj ne razgovaraš, možeš se pretvarati da se to nikada nije ni dogodilo. Možeš se baviti svojim poslom i čak i ne primijetiti da je prošla godina dana – dosta vremena da ne ostane ništa, osim boli i kosti.
Kad sam na godišnjicu očeve smrti ušla u garažu, nisam se potrudila upaliti svjetlo. Nisam se bojala ničega, barem ničega u svijetu izvan ovoga našega. Prošloga ljeta otac mije pokazao sva zviježđa na ljetnom nebu, uključujući i Škorpiona u usponu koji je na svom putu bockao sve, i ljude i životinje. Pokazao mije kako hrabrost i nije baš tako jednostavna. Posljednje tjedne svog života proveo je ležeći u krevetu, na kauču, ili u bolničkoj sobi. Blijedio je i gubio se u bijelim plahtama i gomili jastuka. Iščezavao je pred našim očima. Nakon nekog vremena, bio je pola od onoga nekadašnjeg čovjeka, ali ta me je polovica još uvijek voljela. Pokušavala sam naučiti svirati blok-flautu i provodila sate vježbajući uz njegov krevet. Oči su mu sjale kad god bi me pogledao, iako sam bila grozna, i ubrzo sam odustala od flaute. Nisam je više željela pogledati, i baka je poslala pisamce učiteljici glazbenog da me ispriča što neću doći na nastavu. Sjedila sam u kafiću dok su drugi vježbali, pokrila sam uši i razmišljala o svom ocu, ali nisam se mogla vratiti natrag u ono vrijeme prije njegove bolesti. Teško sam se mogla prisjetiti kakav je bio prije nego što se razbolio, niti sam mogla prizvati u sjećanje kako je izgledao kad smo zajedno odlazili na klizanje; on bi me tad podignuo dok je padao snijeg, sve dok ne bismo bili prekriveni snježnim kristalićima, a naš se dah pretvarao u led kad god bismo se glasno nasmijali.
Večer je topla, zvjezdana i sjajna, vedra, kakva se samo može poželjeti. Većina ljudi u gradu sigurno će uključiti rashladne uređaje kako bi mogli normalno spavati, osim Rosarie, koja je vjerovala da je reciklirani zrak štetan za ten, i Ethana Forda, koji je na posljednjem gradskom referendumu glasovao protiv uvođenja rashladnih uređaja u zatvor. Obično je taj tjedan, u kojemu je 4. srpnja , velika zabava u Monroeu; organizira se vatromet na srednjoškolskom igralištu, a uz njega je obvezan piknik i šetnja duž Front Streeta, a najbolje je kad vatrogasna vozila upere svoja crijeva prema gomili i svakoga polijevaju vodom. Ali ove godine je sve drukčije. Vatrogasci su odlučili ne sudjelovati na svečanosti iz poštovanja prema Ethanu Fordu, a ni Collie ni ja se nismo potrudili otići, stoje vjerojatno bila velika pogreška. Umjesto toga, uspjela sam ga nagovoriti da posjeti oca. Kad sad o tome razmislim, znam da sam trebala biti pametnija. Collie nije želio ići, i po izrazu njegova lica vidjela sam da je bio prestrašen kad sam načela tu temu. Trebala sam ga pustiti, ali sam mislila da će mu se raspoloženje popraviti i da će opet biti onaj stari kad vidi svog oca. Ali Collie je jedva progovarao. U očima je imao onaj čudni pogled, kao da ni u što nije vjerovao. Mogao si mu reći nešto sasvim obično, primjerice, Umirem od gladi ili Hajdemo na kupanje, a on bi blijedo gledao, kao da više ne govori istim jezikom. Jedanput sam ga vidjela da je bacio kamen na jednoga od novinara koji su se smjestili u kolnom prilazu Cindy Gleason, i premda sam sebe mogla zamisliti da to činim, to je bilo nešto što Collie ne bi učinio nikad, barem ne do ovoga ljeta.
Istina je, zapravo, da sam imala svoje sebične razloge zašto sam željela da Collie posjeti svog oca. Željela sam biti sigurna da nisam pogriješila kad sam prijavila Ethana Forda. Nedužne kažnjavaju iz dana u dan, i ja nisam željela biti uzrok zbog kojega će netko ostatak života provesti u zatvoru samo zbog moje gluposti.
Dođi, rekla sam Collieju. Uvjerena sam da će ti on sve objasniti. Netko je vjerojatno nazvao i prijavio ga, a sad sigurno žali zbog toga.
Ali nekoga tako dobrodušna poput Collieja nije lako uvjeriti. Ne znam. Mama mije obećala da će me povesti kad se stvari srede. Ako se ikada srede.
Ispričao mi je kako mu se mama zaključava po noći u sobu da je on ne čuje kako plače, ali on je ipak čuje, i kako u zadnje vrijeme ne može zaspati sve dok se ne razdani. Kad sam čula kako su stvari loše, osjećala sam se kao najveći zločinac i lažljivac na ovome svijetu. Ono što sam učinila nije mi izgledalo ništa teže nego povući ručicu na željezničkim tračnicama, i sad nitko neće znati kamo bi život odveo Fordove da gaja nisam te večeri vidjela na TV-u i nazvala. Čekala sam da Collie kaže još nešto, možda da opsuje onoga tko mu je prijavio oca, no on nije rekao ništa i, nakon nekog vremena, trenutak u kojemu sam mogla priznati svoj udio u uhićenju njegova oca je prošao. Za tren je ta prilika da priznam nestala u bunar, padajući brzo u nedostižne vodene dubine. Razmišljala sam o tome kako je kad plivaš preko Lantern Lakea i pokušavaš dozvati nekoga na drugoj obali, kako ti se glas uzdiže i nestaje u krošnjama stabala i kako lako možeš ostati bez glasa.
Ako ništa drugo, bar ćeš se bolje osjećati kad ga vidiš. Zar tvojoj mami ne bi bilo drago da zna kako ti je on sve objasnio? Pravi ubojica se sad vjerojatno šeće po Marylandu i kuca ljudima na ulazna vrata. Znaš, možda bismo i mi mogli nekako pomoći. Možda bismo mogli postaviti naše letke ili nešto slično. Mogli bismo nešto učiniti da ga izvučemo.
Pretpostavljam da sam zvučala prilično uvjerljivo, jer je nakon nekog vremena Collie rekao Idemo, te smo uzeli bicikle i uputili se zaobilaznom cestom. Svi oni narančasti ljiljani su cvali, tisuće ljiljana visoko duž autoceste, poput jata ptica boje mandarina. Bilo je vruće i vrućina nas je šibala po licu, a Collie je dopustio da ja idem prva, kao i obično. Vozili smo brzo i naporno, iznenada smo se žurili nekamo. S druge strane lančane ograde bio je put koji je vodio u New Hampshire i Maine, a automobili, koji su jurili, odbacivali su kamenčiće crnoga šljunka u zagušljivi zrak. Pomislila sam na sve te ljude koji su se nekamo uputili, i da uvijek ima onih koji nikada ne stignu tamo gdje žele. Poželjela sam da smo se otac i ja prošle godine odvezli u Maine i da smo sjedili tamo na obali jezera i gledali zvijezde. Željela sam da smo samo još jedan dan proveli zajedno. I to je sve.
Kad smo stigli do zgrada Državnog ureda, pri kraju King George's Roada, zaključali smo bicikle uz drvo, jer smo mislili da bi se, ako već ima mnogo zločinaca u Monroeu, oni mogli vrzmati tu negdje u blizini. Tu su ljudi dolazili kad bi dobili kaznu za prekoračenje brzine, ili kad bi ih uhvatili da posjeduju marihuanu, kao što su uhitili Brendana Derrvja prošle godine, ali tu se također dolazilo i kad je trebala dozvola za vjenčanje ili dopuštenje da se proširi stražnje dvorište. Sve su zgrade odavde izgledale iste: i zatvor, i sudnica i vijećnica. Stajali smo ondje, zagledani u bijele betonske blokove uokvirene glogom, javorom i stablima lipa koje su pravile sjenu. Mogao si čuti odjeke parade, ako si pozorno slušao. Sva ona djeca s kojima sam pohađala satove glazbenoga svirala su flautu kao luda i taj me je zvuk prisilio da poželim rukama pokriti uši. Collie je poprimio čudan izraz lica. Stavio je ruku iznad očiju i promatrao nekoliko vrana koje su proletjele. Preplanuo je od sunca, a kosa mu je bila plava, gotovo bijela.
Što ne valja? upitala sam.
Ne sviđa mi se ovdje, rekao je, a zapravo sam i ja osjetila jezu. Nebo je još uvijek bilo plavo, ali dan je bio na izmaku i nešto je šuškalo. To su se glogovi iznad nas tako čudno glasali zbog načina na koji je lišće na njima pucketalo na vrućini, kao da je bilo od papira i kao da neće potrajati još jedan dan. Pomislila sam kako je ovaj posjet bila loša zamisao; sad sigurno nećemo stići na piknik kod srednje škole i najvjerojatnije nećemo na vrijeme stići na igralište promatrati vatromet, ali bilo je prekasno za povratak. Spuštao se sumrak, a nad autocestom se nadvijala ljubičasta izmaglica. Progutavši slinu, zaboljelo me je u grlu, ali sam se ponašala kao da je najnormalnija stvar na svijetu to što Collie posjećuje svog oca u zatvoru.
Ja sam već bila tu unutra, nemaš se čega bojati.
Govorila sam istinu, baka i ja smo tu prošli mjesec dovele Rosarie na polaganje vozačkog ispita koji je ona već treći put pala, iako instruktor s nje nije mogao skinuti pogleda. To su samo glupe, službene zgrade, uvjerila sam Collieja.
Pa ipak, što smo se više približavali zgradama Državne uprave, to sam se lošije osjećala. Osjećala sam da ću se onesvijestiti, onako kako se osjeća Rosarie kad ima one svoje glavobolje. Kad smo ušli, slijedili smo znakove za Odjel s posebnim mjerama sigurnosti, kako su nazivali zatvor. Ondje su bila dvojica čuvara koji su mi rekli da ne mogu unutra s Colliejem. Morala sam pričekati na klupici u hodniku. Collie je bio u panici, ali nije rekao ništa kad ga je jedan od službenika poveo do zatvora. Doimao se kao da bi se najradije okrenuo i pobjegao, ali nije, jer Collie nije takav. To je za ovakve kao ja – ja bih za dva centa trčala cijelim putem do kuće i vrtjelo bi mi se u glavi više nego ikad. Osjećala sam se kao da sam uništila mnogo ljudskih života. Čak ih nisam mogla ni prebrojiti. Nisam mogla ni disati, jer sam se osjećala kao da mi je nož zabijen u grudi.
Ja sam u hodniku držala glavu među koljenima, i kad je žena iz Odjela za motorna vozila provirila iz svog ureda i upitala kako mi je, odgovorila sam da se ne osjećam dobro. Zamolila sam je papirnatu vrećicu u koju sam disala, jer tako radi Rosarie kad je u takvom stanju. Nažalost, još sam se gore osjećala dišući u tu papirnatu vrećicu. Obično mi je neugodno, ali tad bih se bila ispružila na pločice na podu – tako sam bila paralizirana onim što činim da se nisam mogla pokrenuti; ako me se žele riješiti, morat će me iznijeti. Mislim da sam razmišljala o tome kako je moj otac čekao da prođe 4. srpnja da učini ono što je učinio. Čak je i onda dao sve od sebe da nas ne upropasti još više. Ali istina je da je ovako bilo još gore. Znala sam da je cijelo to vrijeme – dok sam prošle godine promatrala vatromet, eksploziju za eksplozijom u vlažnom zraku – moj otac brojio sate koji ga dijele od slobode.
Kad se vratio, Collie je jezivo izgledao. Izgledao je gore nego što sam se ja osjećala. Sišla sam s klupice i pošla za njim niz hodnik, bez riječi. Vani je gotovo pao mrak, ali je još uvijek bilo jako vruće. Unatoč visokoj temperaturi Collie se doimao smrznuto. Ruke je zagurao u džepove, a usne su mu bile pomodrjele i plave kao od studeni. Doimalo se kao daje cijelo to vrijeme bio zatvoren u zamrzivaču, dok sam ja sjedila na klupici u hodniku boreći se da dođem do daha. Morala sam se suzdržati da ne pružim ruku prema njemu i ne dotaknem ga kako bih provjerila je li uistinu tako hladan kako je izgledao.
Što ti je rekao otac? upitala sam.
Collie je buljio u mene, a onda proizveo neki čudan glas u grlu, što je trebalo zvučati smiješno, samo što nije izgledalo tako. Nije bio nalik na sebe. Nimalo. Okrenuo se od mene i krajičkom svoje košulje obrisao oči. Znala sam da sam jako pogriješila nagovorivši ga da dođe ovamo, i da mi to možda nikada neće oprostiti. Sve one riječi koje sam imala u sebi i htjela mu reći kako mi je uistinu žao, nestale su prije nego što su bile izgovorene. To je ono kad zavlada potpuna šutnja između dvoje ljudi – užarena, prazna i beznadna. Collie je skinuo lanac sa svoga bicikla, i nije se čak ni pozdravio sa mnom, samo je jurnuo preko parkirališta, a onda počeo okretati pedale što je brže mogao, ali nije vozio u smjeru naših kuća. Išao je prema autocesti. Vozio je kao lud, i kad je stigao do ograde, nekako se zaletio u nju, a onda ustao i ostavio ondje svoj bicikl, te se popeo preko ograde. Skočio je u visoku travu i dvije su se tugujuće golubice preplašile i izletjele iz trnja, dižući se sve više i više, a onda više nisam mogla vidjeti Collieja. Jedan trenutak je bio tu, a već sljedećeg je nestao.
Na sebi sam imala crnu bluzu koju sam bila posudila od Rosarie, jer sam mislila da u njoj izgledam starije i barem malo ljepše, ali sad sam osjećala da me bocka poput iglica. Bockala mi je kožu. Osjećala sam se kao da bi me trebalo spaliti na lomači, ili prognati, ili ispeći na vrućem ulju. Sve što sam učinila bilo je pogrešno, čak i kad sam pokušala činiti ono što je ispravno. Sjela sam na bicikl i otišla do sporedne ceste koja je pratila autocestu. Nije se čulo ništa osim automobila. U tom su ti se zvuku gušile misli, i možda je tako bilo i najbolje. Pogledala sam kroz ogradu, ali Collie je već bio nestao, i vidjela sam samo neprekidne kolone automobila i zelene travnate rubove sa svake strane asfalta.
Nogom sam ispravila uleknuća na Colliejevu biciklu, tek toliko koliko je trebalo da bi se kotači okretali, a onda sam odvezla oba bicikla kući, premda su me ruke od toga strašno boljele. Do tada su rimske svijeće već bile postavljene otraga u dvorištu i duž obale jezera, a odjeci slavlja prolamali su se nebom, ostavljajući tragove dima od eksplozije. Bilo je jako vruće, a ja sam morala propješačiti cijeli grad te sam bila mokra od znoja kad sam konačno stigla kući. Stala sam pod vrtnu prskalicu koju je moja baka uključila za zalijevanje zapuštenog višegodišnjeg vrta, koji je moj otac zasadio prije nekoliko godina kad smo mislili da je pred nama sve vrijeme ovoga svijeta. Otkinula sam dva cvijeta koja su uspjela procvjetati i sačuvala ih za poslije. Penjući se voda je s mene kapala po stubama, i kad sam stigla u svoju sobu, skinula sam sa sebe odjeću. Začuđeno sam gledala u zrcalo i nisam se uspjela u njemu prepoznati. Ruke i noge su mi bile predugačke, a zbog načina na koji su mi stršili bokovi vidjele su mi se kosti. Željela sam izgledati onako kako sam izgledala kad je moj otac bio tu, ali ja više nisam bila ista osoba.
Ostavila sam Colliejev bicikl na travnjaku pred našom kućom, ali on nije došao po njega. Držala sam ga na oku dok sam ručala ono što mi je baka pripravila, ali on se uopće nije pojavio. Znala sam da Colliejev otac nije Collieju rekao ono što je on želio čuti, i možda mi je trebalo biti drago što nisam prijavila nedužnog čovjeka, ali nije. Poželjela sam da svoju sestru mogu upitati za savjet, ali Rosarie je bila vani s Brendanom Derrvjem. Hvalila se kako Brendan radi prekovremeno da bi mogao unajmiti čamac i odvesti je da s jezera promatraju vatromet. Siroti se Brendan možda zabavlja bolje nego ikad u životu, ali jedino što mi pada na pamet je kako će on, kad mu ona kaže da je među njima gotovo, uvečer doći ovamo i stajati na uglu Maple i Shenvood Streeta, zagledan u njezin prozor, nadajući se da će ugledati samo tračak nečega što više nikad neće imati, sve prije nego Rosarie.
Izašla sam u garažu kad je baka otišla spavati. Nisam se morala brinuti da će mama opaziti kako se šuljam naokolo. Počela je opet raditi u prihvatilištu u bolnici Hamilton. Ljudi su za nju govorili da je najsmirenija osoba koju možeš naći, i daje stvorena za taj posao. Mogao si kročiti na traumatološki odjel i da ti krv lipti u potocima, mogle su ti kosti stršiti kroz meso, a moja bi te mama zatražila samo podatke tvog zdravstvenog osiguranja i pozvala dežurnu sestru. Prema nesreći se odnosila onako kako se nečija druga mama ponaša kad reže pitu od jabuka. Hillarv Mevers je to osjetila na svojoj koži kad je pala s grede na satu tjelesnog prošle godine i jako razbila čeljust, tako da su joj poispadali zubi, i morala ih je pritisnuti ručnikom da bi ih pohvatala. Rekla je da se moja mama ponašala onako kako se ponašala kad sam ja išla u drugi, a ona u treći razred, kad je dolazila k nama na ručak i kad smo ona i ja još bile dobre prijateljice.
Pokušaj zadržati krv na ručniku, dušo, rekla joj je moja mama. Hillarv je tada prestala paničariti i zaključila je da povreda nije baš ozbiljna kad je moja mama tako smirena, iako je njezin otac, šerif, koji je naviknuo na sudare i razbojničke prepade, sjedio uz nju i plakao. I stoga, sve dok sljedećeg dana nije ugledala svoje izobličeno lice u zrcalu, Hillarv nije shvatila koliko je grozna bila njezina ozljeda. Mene mamina reakcija uopće nije iznenadila. Na kraju krajeva, doimala se potpuno smireno cijelo vrijeme dok je otac bio bolestan, vodila ga je na liječničke preglede, sjedila s njim tijekom beskrajnih kemoterapija i nikad nije dala naslutiti koliko je loše. Vjerojatno je od samoga početka znala da nema nade, ali nikada nije dala naznake negativnoga i tu je vještinu vjerojatno usavršila na traumatološkom odjelu.
Danas ćemo posjetiti naše prijatelje u bolnici, najavila bi, kao da će ići na tržnicu ili u cvjećarnicu, a istina je bila drukčija: moj otac više nije mogao disati, nije mogao jesti, ni razgovarati s nama, pa čak ni otvoriti oči.
Ne pravite buku, tata spava! rekla bi mama, a mi smo vjerovali da se otac odmara i skuplja snagu. Dugo sam mislila da će stvari krenuti nabolje zbog mamine boje glasa. Beskrajno sam joj vjerovala, a onda sam jednoga dana otvorila vrata njezine sobe, kad je rekla da se otac odmara, i ugledala ga kako leži otvorenih očiju, iscrpljen od boli, i znala sam da joj više nikada ništa neću povjerovati.
Mama i Rosarie su bile u trgovačkom centru u Hamiltonu i Rosarie je bila ta koja je otvorila garažna vrata kad su se vratile kući. Mogao si biti bilo gdje, ali si morao čuti njezin krik. Baka i ja smo vadile stvari iz kutija na tavanu i baka je porezala vrh malog prsta oštrim nožićem za guljenje kojim je rezala zaštitnu traku. Collie mi je rekao da je on tada pomagao svojoj majci u vrtu, i začuvši Rosarien plač znao je da je netko umro. Stajao je uz grmove borovnice i nadao se da to nisam ja. A sada, i tako svake večeri, njegova mama stoji u vrtu. Vidim je sa svog prozora na drugom katu. Kad tako pogledam i vidim je da plače, znam da sam pogriješila.
To što sam obavila onaj razgovor samo je jedna u dugom nizu pogrešaka. Trebala sam znati da Collieja ne trebam nagovarati da posjeti oca. Trebala sam znati da moj otac umire. Ne biste čak ni pomislili da je netko zakopan ondje gdje leži moj otac, jer nema nikakvoga znaka, samo dio neugažene trave i ograda od ljiljana. Mama je zalijevala te ljiljane nakon očeve smrti, i to je bio jedan jedini put da sam je vidjela kako se svađa s nepoznatom osobom. Objasnila je ljudima na groblju da želi tu ogradu od ljiljana, bez obzira na cijenu. Ali to nije bilo baš lako izvesti. Savjetovali su nas da bi ostale obitelji, čiji su članovi pokopani u tom dijelu groblja, trebale dati svoj pristanak da se cvijeće posadi, i tu je moja mama pukla. Rekla je ravnatelju Pogrebnog zavoda da ide dovraga i da se nada kako će jednoga dana nekome, do koga njemu bude stalo, uskratiti tu zadnju trunku poštovanja i da će onda znati što znači ostati bez ičega. Moja mama je sjela na zemlju, tamo gdje je pokopan moj otac, i isplakala toliko suza da katkad pomislim da ljiljani ondje rastu iz njezine tuge i da latice ne traju duže od jednoga dana, jer i one moraju otpasti, kao što su potekle i njezine suze.
Donijela sam sa sobom sve što mi je trebalo za godišnjicu očeve smrti kad sam se spustila niz Rosarien prozor. Nebo je prskalo od boja. Zemlja se zatresla svaki put kad je ispaljena raketa na igralištu i crne su krpice prašine padale na krovove. Imala sam nekoliko pramenova kose, omotnicu punu odrezanih noktiju i dva cvijeta koja sam prije ubrala, a koja je moj otac uzgajao. Pregledala sam kutije u ormaru mamine spavaće sobe, sve dok nisam pronašla tatinu četku za kosu i i fotografiju snimljenu davno prije, kad otac nije bio puno stariji od Rosarie.
Bilo je tako vruće da su me bose noge pekle na betonskoj stazi koja je vodila preko dvorišta, dok su hruštevi letjeli zrakom. Duboko sam udahnula prije nego što sam se uvukla u garažu. Nisam palila svjetlo i, nakon što sam za sobom zatvorila vrata, zaputila sam se ravno do mjesta na kojemu se to dogodilo. Zapalila sam crnu svijeću i rasporedila one stvarčice koje sam donijela sa sobom: vlasi očeve kose, koje sam pronašla u njegovoj četki za kosu, te ih usukala s mojom, odrezane nokte, sat koji sam uzela iz ladice njegova noćnog ormarića, fotografiju iz vremena kad je bio mlad. Nisam bila sigurna mogu li vratiti oca, ali sam mu barem mogla čuti glas. Zamišljala sam ga svom snagom. Mislila sam na nas, dok smo stajali na trijemu zagledani u zvijezde, i sjetila sam se kako je izgledao dok je spavao u krevetu, među plahtama, bijelim kao snijeg. Još uvijek nisam željela povjerovati da se cijeli nečiji život može promijeniti u trenutku, za samo onoliko vremena koliko je potrebno da se ode do garaže.
Odjednom mi se učinilo da se nešto događa. Kao da sam začula neku škripu drveta kao kad se vrata zatvaraju. Nisam očekivala da ću uspjeti prije ponoći, kad četvrti srpnja postane peti i kad godišnjica službeno počne, no to se događalo sada. Sklopila sam oči i pokušala se smiriti, ali mi je srce ubrzano kucalo. Jesi li tu? upitala sam. Glas mi je čudno zvučao. Bilo je tmurno i vruće, baš kao i onoga dana kad je umro. Čula sam kako mi se netko približava i nadala sam se samo da nisam poremetila prirodni poredak stvari onako zazivajući oca, a onda sam shvatila da ne marim što ću poremetiti. Samo sam željela svog oca natrag. Željela sam ga sad.
Kad sam otvorila oči, zavrtjelo mi se u glavi. Na neki neobičan način osjećala sam strepnju nadajući se, kao da sam pravi vjernik. Željela sam svijet bez kraja, novi poredak stvari u kojemu bi moj otac mogao ući kroz garažna vrata, iako sam znala da ga više nema. Željela sam da mi kaže kako je njegova bol tek puko sjećanje, i kako je samo želio da ja budem sretna, ali to nisam postigla. To je moja sestra ušla u garažu i sad je stajala tu, začuđeno gledajući u mene, kao da sam sišla s uma.
"Hej, budalo mala." Moja sestra je sjela na pod prekoputa mene. Svjetlost svijeće joj se odražavala na licu. "Zar ti to pokušavaš zapaliti garažu? Ili samo želiš pokazati da bi te trebalo zatvoriti, za tvoje dobro?" Još uvijek sam osjećala jezu, čak i kad mi je postalo jasno da se preda mnom nije pojavio otac. Gotovo sam mogla osjetiti njegovu blizinu. Gotovo sam čula njegov glas. Svijeće su treperile, a ja sam osjetila snažnu bol u grudima.
"Mislila sam da si s Brendanom na jezeru", izgovorila sam s osjećajem krivnje i bez daha, kao da me je zatekla da činim nešto neoprostivo.
"Bila sam, dok se nisam počela nasmrt dosađivati. Odlučila sam da ću se radije utopiti, nego provesti još jedan trenutak s njim."
Zamijetila sam da voda kaplje s moje sestre. Rekla mi je da je iskočila iz čamca i otplivala do obale, smijala se kad je Brendan vikao za njom, dozivajući je preko Lantern Lakea, ne mareći koliko se ponižava.
"Dobro je da sam se vratila." Rosarie je cijedila svoju crnu kosu i zelenkaste su kapljice vode pale opasno blizu upaljenih svijeća. Vatra je zasiktala i zamirisalo je na jezero kamo smo otac i ja voljeli odlaziti na klizanje čim bi se uhvatio dosta debeo led. Čekali bismo studeni, uživali u prosincu i čeznuli za siječnjem u toplim noćima poput ove.
"Što ti zapravo želiš postići?" upitala me sestra.
"Ne tiče te se, a čak kad bih ti i rekla, ti me ne bi razumjela."
"Siroto patetično stvorenje." Moja sestra je odmahnula glavom. "Kako te ne bih razumjela? Obilježavaš godišnjicu samoubojstva svog oca. To je bolesno. Znaš ti to? To je jedna od najtužnijh stvari koje sam ikad čula."
"Zašto ne odeš i više se nikad ne vratiš?" osjećala sam kako bol u grudima postaje sve jača, ali nisam marila za to. "A onda bi svi bili sretni."
Kad sam zaplakala, Rosarie nije rekla ništa. Sagnula sam glavu, nadajući se da neće primijetiti, ali ramena su mi se tresla i znala je da plačem. Pa što onda ako me bude zadirkivala što sam tako glupa.
Ono što sam željela, nisam mogla imati, i ubrzo nisam marila što me sestra promatra. Samo sam plakala.
"Jednom sam čitala o ženi koja je izgubila muškarca kojega je voljela i pokušala ga je vratiti, povezavši mu kosti jednu za drugu. Znaš li gdje je završila?" rekla je Rosarie značajno. Cak su joj i obrve bile prekrasne, činile su luk i bile crne poput vrana. "U ludnici."
Pretpostavljala sam da misli na bolnicu za duševne bolesti tamo iza jezera. Nikada zapravo nisam razmišljala o ljudima koji su se ondje nalazili, zarobljeni iza kamenih zidina. Pitala sam se kako se oni osjećaju za vrućih ljetnih večeri poput ove. Pitala sam se jesu li i oni koga izgubili? Prije nego što sam mogla bilo što pomisliti, Rosarie je iz torbice izvadila cigaretu i pripalila je. Otpuhnuvši oblačić dima, užarenu je šibicu prislonila uz kožu i pogledala me prkosno. S donje strane njezine ruke moglo se vidjeti niz opeklina, tamo gdje je koža bila najosjetljivija.
"Čudiš se, zar ne?" rekla mi je. "Ne boli me."
"Možda si ti za ludnicu", usudila sam se reći. Tko još puši nakon što mu je otac umro od raka? Tko još prislanja užarene šibice uz tijelo i smije se kad mu kažeš da je budala, osim moje sestre?
"Zašto si uopće došla ovamo? Mislila sam da je to tebi odvratno."
"Nije tako loše." Rosarie je pogledala uokolo svojim krupnim crnim očima. "Za smrtnu zamku."
Sve njezino je s vanjske strane bilo oštro. Njezini nokti, koje je lakirala u crvenu boju trešnje, njezini savršeni bijeli zubi. Uglavnom je bila neustrašiva, ali jedina stvar koje se Rosarie svih ovih godina bojala, bila je garaža. Ako je nekome nešto trebalo: lak za pokućstvo, primjerice, ili odvijač za pričvrstiti vrata, i ako su tražili da im to Rosarie donese, mogli su to odmah zaboraviti. I moja je mama bila takva. Cijele je zime auto bio parkiran na kolnom prilazu i svaki put kad bi zapao snijeg morali smo ga otrpavati; ponekad bi to potrajalo satima, ali izgledalo je da majka i Rosarie za to ne mare. Nema te sile koja bi ih natjerala otvoriti garažna vrata. Činilo se kao da je Rosarie sad nadvladala svoj strah, i doimala se samodopadnije nego obično.
"Dovezao me kući s jezera neki novinar", rekla mi je. "Onda kad sam pobjegla od Brendana." Zadrhtala je spomenuvši mu ime.
"Možeš li vjerovati da je Brendan zapravo mislio da ću pobjeći i udati se za njega?"
"Povezla si se sa strancem?"
"Ispostavilo se da radi za Boston Globe. Pitao me je za mišljenje u vezi s uhićenjem Ethana Forda. Sve što sam rekla, sutra će izaći u novinama."
"Koga još zanima što ti imaš reći?"
"Pa, njega sigurno da. I fotografirao me je... Rekao je da fotku potražim na stranici s gradskim vijestima. Da mi barem kosa nije bila mokra." Ja sam oduvijek mislila kako moja sestra ne razmišlja ni o čemu drugome, nego o onome što se tiče samo nje. Sigurno je samo zbog fotografije odlučila dati izjavu za novine, misleći samo na to kako će svi u gradu buljiti u njezino lice dok budu ispijali jutarnju kavicu.
"Rekla sam im da su zatvorili nedužnoga čovjeka i da američki pravosudni sustav treba potpuno mijenjati." Zvučala je ozbiljno. "Ma ti nemaš pojma o američkom pravosudnom sustavu", podsjetila sam je. Bila bih se nasmijala da nisam prizvala u sjećanje kako je izgledao Collie nakon što je vidio svog oca. Bez povoda sam počela razmišljati o zrcalu kod Fordovih i kako je staklo bilo sivo, poput jezera bez dna, poput rijeke bez obale.
"Radi se o tome da ću biti u novinama." Moja sestra nije mogla biti zadovoljnija sobom. "A to, znam li ili ne znam o čemu govorim, uopće nije važno, zar ne?"
Uvijek sam mislila kako imam pametnu sestru, ali sad ću morati razmisliti o tome. "Sve ima veze."
"Ma nemoj!" Rosarie je otpuhnula dim cigarete u zrak, u grede, i zrak je postao plavičast. Ugledala je ono što sam raširila po betonu. "Dobro, reci ti meni onda, s čim bi ovo sranje trebalo imati veze?"
"Da ga prizove", priznala sam.
Pomislila sam da će se Rosarie nasmijati i reći mi da sam idiot i da me treba zaključati i pustiti tek kad budem djelovala kao odrasla osoba, ali umjesto toga ona je samo rekla: "Gledaj ovo!" Stavila je ruku ponad jedne od svijeća i držala je ondje duže nego što sam ikad mislila da je moguće. Plamen je podrhtavao i pucketao, a središte njezina dlana pretvorilo se u čađavu boju ugljena, ali ona nije ni trepnula. Možda je bila u pravu. Možda ona uopće nije osjećala bol.
"Imam novosti za tebe", izvijestila me je Rosarie, maknuvši ruku s vatre. Svatko drugi na njezinu bi mjestu zaplakao i tražio melem ili vjedro hladne vode. "On se nikad neće vratiti, Kat. I ti to znaš."
Pružila sam ruku i, premda su mi svijeće osmudile rukav, prije nego što sam se uspjela zaustaviti – ošamarila sam je. Rosarie se zgranula i stavila ruku na zacrvenjeli obraz. Čak ni ja nisam mogla povjerovati u to što sam učinila. Rosarie je podvila noge i sjela, previše šokirana da bi mi uzvratila.
"Zašto si to učinila?"
Odmahnula sam glavom. Iskreno, ni sama nisam znala. Očekivala sam da će me sestra povući za kosu, kako je obično činila kad me je željela povrijediti, ali ona je umjesto toga načinila krug i sjela kraj mene, sve dok nisam prestala plakati. A onda je pričekala, dok ja nisam pokupila svoje bezvrijedne stvarčice i sve ih bacila u smeće. Ugasila sam svijeće pa sam bacila i njih. Povukle smo klizna vrata, koja nitko od nas nije koristio otkada je otac umro, i kad smo ih otvorile, nije se dogodilo ništa neobično. Bila su poput svih ostalih garažnih vrata u gradu. Mogli smo osjetiti miris pokošene trave, premda nitko nije kosio naš travnjak cijelo ljeto. Mogle smo vidjeti i mjesec. Ondje na travnjaku bila su dva bicikla koja sam dogurala od zgrada Državnog ureda. Rosarie je pušila zadnju cigaretu dok sam uvozila Colliejev bicikl u garažu, da budem sigurna da ga nitko neće ukrasti. Ako još jednu stvar u životu izgubim, najvjerojatnije ću i sama nestati.
Prislonila sam Colliejev bicikl uza zid, a onda se vratila i stala uz Rosarie. Mislila sam na Collieja, na to koliko je on bio dobar, na to kako su mu bile stisnute usne kad se od mene odvezao prema autocesti, kao da me više ne želi vidjeti u životu.
"Zar ti misliš da je itko ikada završio s prvom osobom u koju se zaljubio?" upitala sam svoju sestru.
"Bolje da nije. Pogledaj samo mamu i tatu. Ljubav iz djetinjstva." Rosarie je odmahnula glavom, a ja sam osjetila miris dima i jezerske vode u njezinoj kosi.
"Kakva pogreška." "Oni su bili sretni."
"Prava riječ?" Moja se sestra ljeskala u onoj mokroj odjeći, a lice joj je bilo blijedo. "Bili."
"Koliko si puta ti bila zaljubljena?"
Nikad se prije ne bih usudila ništa slično upitati svoju sestru, ali večeras je Rosarie, kako se čini, zaboravila s kim razgovara.
"Puno puta. I svaki put sam se jako razočarala."
Rosarie se doimala mekšom nego obično. Već je prekrižila Brendana Derrvja sa svoje liste i, nakon što je pola noći proveo sam u unajmljenom čamcu, zasigurno je i on sam shvatio daje prošlost. Pa ipak, to što će joj fotografija izaći u novinama, neće zadovoljiti moju sestru. Čak ni to, što je bila prelijepa, nije joj bilo dosta. "Nitko me ne voli onako, kako bih ja željela biti voljena." Ali ja sam znala da nas je netko obje tako jako volio da nije želio da gledamo kako on pati. Volio nas je potpuno, koliko jedan čovjek može voljeti – i što smo imale od toga? Ništa osim tuge, praznine, i boli.
Do tada je moja sestra potpuno zaboravila tko sam, jer je svoju ruku prebacila oko mene. Stajale smo tako zagrljene, kao oni koji se ne mrze, zahvalne zbog tame. Obje smo propustile vatromet i sve ostalo, te smo pogledale u zviježđa kojima nas je otac naučio prije nekoliko ljeta kad se iznimno mogao vidjeti meteorski bljesak. Tad smo iznijeli deke na travu i ostali nakon ponoći, i svatko od nas se trudio prvi ugledati antares, crveno srce Škorpiona.
"Zaželi nešto", rekla je Rosarie dok smo stajale tako zagledane u zvijezde, ali ja sam svoje već bila zaželjela, i nije mi se ostvarilo.
"Neću, zaželi ti", rekla sam joj. Rosarie se obzirno nasmijala. "Dobro", odgovorila je.
Ona je uistinu bila najljepša djevojka na kugli zemaljskoj, posebno noćas. Nikad ne bi mogao ni pomisliti da je imala sve one opekline na ruci, ili da se tako jako trudila osjetiti nešto. Sklopila je oči i zadržala dah, i rekla b
UJUTRO ĆE MUŠKARCI U ZATVORU POKUŠATI SPAVANJEM odagnati vrijeme sanjajući o domu i sreći, odgađajući buđenje koliko god je moguće. Ono za čim oni žude je klupko nevidljivog konca kojim bi zašili oči; ono što im treba više od svega su mekani jastuci na kojima mogu počivati neuznemiravani, dok kraj njih prolazi vrijeme u beskrajnim valovima. Postoji pravi razlog za tu želju za snom: san je uvijek realniji od onoga što bi čovjek mogao zateći kad otvori oči. San je sve ono što je nekad imao i nerazumno odbacio. Ručak postavljen na stolu, miris ljeta, žena koja ga voli i čeka kod pomičnih vrata. Budan je i zelenkasta se svjetlost uvlači poput riblje ljuske, zrak je zagušljiv, zasićen jakim umjetnim osvježivačem koji, bez obzira na jačinu, ne uspijeva ukloniti miris straha. Strah se diže poput vrućine, uzdiže se do stropa, a kad se spušta, lije poput užarene strašne kiše. Čovjek se mora priviknuti na san u takvim uvjetima, jer je u protivnom svaka kap vatre iz prvog kruga pakla, vlažan pepeo u njegovim očima, srcu i plućima.
A posebno se Ethan Ford ne može prilagoditi tom okruženju. On je čovjek koji voli svoj krevet i svoj sređeni život. Zaključan, ne može spavati više od nekoliko minuta u komadu, i stoga je lišen svojih snova. Osjeća težinu onoga što se dogodilo u grudima, one grozničave zavoje koji mu ovijaju rebra. Usta su mu uvijek suha, i tu suhoću ne može ublažiti ni vodom, ni ledom, ni snovima o plavom ribnjaku iz njegova djetinjstva, s onom izvorskom vodom, ugodno hladnom i tako bistrom da bi mogao kleknuti i napiti se odmah tu na obali. Od onoga trenutka kad je otvorio ulazna vrata i ugledao Davea Meversa i ostale ljude iz šerifova ureda kako ondje stoje, Ethan ne osjeća težinu, kao da je sve što ga je držalo vezanog za zemlju presječeno; preostale su samo bijele kosti i pokoja krpica koja ga može pokriti.
Besana noć može potrajati cijelu vječnost, i stoga ima jako mnogo vremena da donese odluku. On se već odlučio do onoga trenutka kad se Barney Stark spremno zaputio u zatvor, točno u osam sati sljedećeg jutra. Do tada je Ethan odlazio do pakla i natrag, dok su njegovi susjedi spavali u udobnim krevetima. Satima nakon toga on još uvijek gori. Dodirni ga, i gorjet ćeš zajedno s njim. Dotakni ga, i osjetit ćeš njegovu bol.
Kad napokon začu nekoga u hodniku, Ethan izvi vrat da vidi tko se to približava, nadajući se samo da nije njegova supruga. Ne želi da Jorie još jedanput svjedoči njegovoj sramoti u ovoj ćeliji. Sama pomisao na to u njemu izazove tjeskobu, i on će učiniti sve da to spriječi, ili barem, u najmanju ruku, odgodi. Razumije se, laknulo mu je kad je u posjetitelju prepoznao Barneyja Starka.
"Hej", zazva Barney dok ga Dave Mevers vodi prema ćeliji. Obično to radi Frankie Links ili neki drugi čuvar, ali danas je došao Dave, iako ima slobodan dan, kako bi bio siguran da će se prema Ethanu ispravno postupati. No ipak je to uvijek neugodan trenutak kad se ljudi pokušavaju ponašati kao da se ništa neobično ne događa kad je jedan čovjek zatočen, a ostali na slobodi. "Donio sam nam doručak", Barney šušti papirnatom vrećicom koju je donio sa sobom. Već se zaustavio kod Kiteine pekarnice gdje je uzeo dvije kave za van i vrećicu šećernih slatkih uštipaka i njegove omiljene Danishese. Barney je rekao Jorie da će se naći u devet, jer treba malo vremena provesti sam s Ethanom kako bi pretresli neke pojedinosti kojih će Ethan sigurno htjeti poštedjeti svoju suprugu. Koliko će ga, primjerice, suđenje iscrpiti i, ako do toga dođe, koliko će prokleto skup biti taj pothvat, pogotovo ako istražitelje budu plaćali na sat, budu li trebali tragati za svjedocima koji su se u ovih posljednjih petnaest godina mogli nalaziti bilo gdje.
Barney je pomislio kako bi nešto slatko moglo pomoći ublažiti ove informacje; stoga je donio slatkiše, ali to nije jedini razlog zbog kojega se zaustavio kod pekarnice. Ponadao se da će ugledati Charlottu i, premda je bio razočaran kad nje nije bilo tamo, pomislio je: sigurno je noć provela kod Jorie, primajući telefonske pozive i tjerajući nepoželjne poput njega samoga. Svi znaju da je Charlotte takva prijateljica, i ako je Barney išta poštovao, onda je to bila vjernost. Zbog odanosti je i on ovdje, jer se u svom poslu ne bavi vođenjem takvih složenih zločina. Ethan i Barney možda i nisu najbolji prijatelji, ali su zajedno trenirali bejzbol i dobro su se međusobno poznavali. Svaki je znao kako onaj drugi izlazi na kraj s porazima i kako postupa s lažnim nadama i bezuvjetnim, prolaznim ushitom petnaestogodišnjaka koji udari lopticu preko ograde.
Vozeći se ovamo, Barney je pojeo jedan Danishes koji je kupio kod Kite i tresao je mrvice sa sakoa dok se upisivao za posjet. On poznaje dežurne, odrastao je s većinom njih, i ne osuđuje ih zbog njihova podmuklog izraza lica. Ethana Forda su zaključali u prihvatnu ćeliju, a ne nekog pijanca koji je popio čašicu previše tamo u Safehouseu i kojega su privremeno pritvorili da bi ga zaštitili dok se spavanjem ne otrijezni.
"Ne sviđa mi se ovo", reče Barneyju Dave Mevers dok idu niz hodnik do prihvatnog odjela.
"Ne sviđa se nikome, Dave", složi se Barney. Kad se vrata ćelije otključaše, Ethan usta da pozdravi Barneyja, ali ne pokaže zanimanje za doručak.
"Samo kavu, hvala!"
Barney slegne ramenima i pruži Daveu vrećicu iz pekarnice."Dokrajči se." Barney zna da Daveu nikad nije dosta jela, pa ipak, ma koliko se to činilo nepošteno, mršav je koliko je siroti Barney debeo. Čim je Dave otišao i oni ostali sami, Barney dade Ethanu do znanja da, iako se on uglavnom bavi obiteljskim i građanskim pravom, najmanje što može učiniti je zakotrljati loptu. On ima pristup sudskim spisima, uključujući i zahtjev za izručenjem iz Marylanda. Barney govori o zamršenosti prava, predmetu koji on voli, navodeći korake koje će morati poduzeti da bi spriječili njegovo prebacivanje na jug, kad primijeti da ga Ethan ne sluša. Rastresen, Ethan čini se promatra sjene rešetaka koje padaju po linoleumu. Ta nezainteresiranost koju pokazuje nije dobar znak. Ilije zbunjen, ili se predao, ili još gore od toga – jednostavno ne mari za svoju sudbinu.
"Znam da je ovo previše za tebe", reče Barney. "Nadajmo se da će s vremenom mnogo toga postati jasnije."
Ethan je neobrijan, a crna mu se kosa doima plavom u sjeni. Prisjetivši se kave koju mu je Barney donio, Ethan posegne za šalicom. Ruke mu se tresu dok skida poklopac. Svjestan je da mu Barney pokušava pomoći, ali se trenutačno na to ne može usredotočiti.
"Morat ću najprije porazgovarati s Jorie." "Naravno", Barney ga razumije. "Ona će stići u devet."
"Moraš mi nešto pomoći", Ethan pohlepno ispija kavu, onako vruću. Kakve to veze ima kad on ionako gori. I ponaša se kao čovjek koji će učiniti po svom, barem kad se radi o onome, o čemu on želi porazgovarati.
"Ona me ne smije ovdje vidjeti."
"Možemo te odvesti u šerifov ured da nesmetano razgovarate. Mislim da se Dave ne mora brinuti da ćeš se popeti i pobjeći kroz prozor."
Prvi put Ethan pogleda Barneyja ravno u oči, baci samo kratak pogled, brz, ali to nije onaj izraz koji je Barney očekivao. No on ipak potapše prijatelja po leđima.
"Hej, opusti se, ja sam to već sve prošao. Misliš da se pogreške ne prave cijelo vrijeme. Trebat će i vremena i novca i truda, ali na kraju ćemo stvari dovesti u red."
Do tada je Ethan ispio kavu i trga kartonsku šalicu u komadiće. Čini to sustavno te su svi komadići iste veličine. Barneyju se ni to ne sviđa. Neki ljudi postanu doista mirni kad ih se pritvori, dok drugi postaju uzrujani i možeš vidjeti kako su napeti i kako bi sve mogli napraviti samo da pobjegnu: šakom lupiti policajca, odskočiti i pobjeći, zgrabiti starog prijatelja, staviti mu ruku oko vrata, prijeteći da će mu zavrnuti vratom samo jednim zaokretom. Ispostavilo se da Ethan pripada onima koji su napeti i – bio on nedužan ili ne – njegovo ponašanje ni na koga neće ostaviti dobar dojam.
Barney pozove Davea Meversa i objasni mu da bi Ethan želio nasamo porazgovarati s Jorie. To nije neki nerazuman zahtjev i šerif na to pristane. Dave ima dvoje djece: kćer Hillarv, koja ide u sedmi razred, i sina Jessea, sportski građenog dječaka koji je upravo završio šesti razred i u istom je odjeljenju s Ethanovim sinom i Barneyjevom kćerkom. Zapravo, Jesse Mevers je u njihovoj maloligaškoj momčadi. On je dobar dečko, ima snažan udarac i vjerojatno će se na njega još više oslanjati ove sezone. Baš je Ethan trenirao s Jesseom cijelu prošlu godinu i zato se Jesseovo bacanje znatno poboljšalo. Po Daveovu potištenom izrazu lica vidi se daje svjestan dodatnih napora koje je Ethan uložio trenirajući njegova sina.
"Da se mene pitalo, ja to ne bih ovako učinio."
Dave zna da to ne bi trebao govoriti, ali osjeća da Ethanu najmanje duguje neku ispriku.
"Oni iz Marylanda nas pritišću, i ja ti kažem da su ti dečki užasni gnjavatori."
"Znam", Ethan je spremno pomogao Daveu izvući se iz te neugodne situacije. Njih dvojica su često radili zajedno, uglavnom onda kad su zvali policiju i vatrogasce da zajedno nadziru nezgodu na međudržavnoj cesti. Prošli su mjesec bili u ekipi koja je satima nastojala osloboditi vozača, tinejdžera, iz kamiona od kojega je ostala samo izgorjela hrpa staroga željeza. Kad je dečko prevezen u bolnicu u Hamiltonu, njih su dvojica otišli u Safehouse, brzo se složivši da ne samo što se imaju pravo napiti, već im je to i dužnost.
"Polako", reče sad Dave Ethanu.
Ode do prozora i podigne zastor da soba ne bi izgledala tako mračna. Podižući ga, prisjeti se plikova na Ethanovim rukama one noći u Safehouseu kad su zajedno ispijali pića. Ethan je zgrabio užarena metalna vrata kamiona, a da na sebe uopće nije mislio tijekom spašavanja, i čak ni nekoliko sati poslije nije opazio kakve je teške opekline zadobio.
"Ostani koliko hoćeš", reče mu Dave jer – iako pripada onoj vrsti ljudi koja se voli držati pravila – sigurno se neće obazirati na ograničenje od dvadeset minuta koliko je određeno za posjet. Ne kad je riječ o Ethanu.
"Hvala", Ethan provuče ruku kroz kosu. On zatrepće kad se sunčeva svjetlost probila i zapljusnula zapušteni ured. Još uvijek je cijeli svijet tamo iza ove granice koju čine zgrade državne uprave, uključujući i staro polje opojnih livada iskrižano trošnim zidićima. Svi mogu vidjeti koliko Ethan želi biti tamo; kad bi samo mogao prošetati kroz onu zaraslu travu i na suncu sačekati svoju suprugu. U trinaest godina gotovo da ni jednu noć nisu proveli razdvojeni. Netko drugi bi čeznuo za slobodom i odvojenošću ali ne i Ethan. On ne može ni zamisliti kako će ikad moći spavati bez nje.
"Da sam ikako mogao, ja bih ovo bio spriječio", promrmlja Dave Mevers prije nego što ga napusti. Kad čovjek pritisnut krivnjom jedanput počne govoriti, onda se čini da taj nikad neće prestati, a to je slučaj s Daveom koji nikada nije bio baš prava osoba za ovaj posao. Pravila i propisi su jedno, a osobna bol je nešto sasvim drugo.
"Nadaju se da će ga do kraja tjedna prebaciti u Maryland", reče Dave Barneyju.
"Neće, ako se mene bude pitalo", odvrati Barney. "Poslat ću peticiju na sud za moguće ispitivanje, i barem će mi morati na nju odgovoriti. A to se neće dogoditi do kraja tjedna."
Kad ostadoše sami, Ethan se obrati Barneyju. Nemoguće je nešto pročitati iz njegovih tamnih očiju. Lice mu je blijedo poput krede, ili je to možda zbog tog odvratnog svjetla koje mu briše boju s kože.
"Misliš da ćeš me spasiti?"
"Naravno", Barney se osmjehne onim svojim velikim, širokim osmijehom, pokazujući zube, osmijehom koji je, a da on to nije ni znao, glavni razlog zbog kojega su mu se djeca u školi rugala i nazivala ga hijenom. Ali eto, on je tim osmijehom dogurao do Evergreen Drivea i te svoje goleme kućerine, a sada su ti isti klinci, koji su ga tako besramno izazivali, prvi koji istog trena telefoniraju Barneyju kad njihovu djecu udalje iz škole zbog posjedovanja marihuane, ili im odrape kaznu zbog vožnje u pijanom stanju.
On je osoba kojoj se obraćaju kad je u pitanju neugodan razvod ili ostavinska rasprava, ili kad jednostavno žele s nekim povjerljivim porazgovarati.
"Ja živim od toga što spašavam ljudske živote. Time se bavim."
Jorien se auto zaustavi na parkiralištu, i čim je Ethan ugledao svoju suprugu, on više ne obraća pozornost na Barneyja. Zagura košulju u hlače i jednom rukom prijeđe preko svoje crne narasle brade. On je zaljubljen čovjek, i želi najljepše izgledati. Želi ovih nekoliko trenutaka provesti nasamo s Jorie, prije no što se stvari pogoršaju.
"Evo ide," reče, "poželi mi sreću."
Barney izađe na hodnik i mahne kad ugleda Jorie.
"Nemoj biti tako zabrinuta." On je zagrli. Jorieno je lice ispijeno, i vidi se da se nije potrudila počešljati.
"Je li Charlotte sinoć ostala s tobom?"
Jorie kimnu. "Izišla sam kroz stražnja vrata i ostavila Collieja kod svoje mame. Charlotte je izišla na prednja, i bavila se tamo novinarima. Odjednom su se tamo stvorili i ne žele otići. Imaju nekakav kamiončić parkiran u kolnom prilazu Gleasonovih, prekoputa nas."
Barneyja obradova što Charlotte točno zna što treba činiti da zaštiti Jorie. Pomisli na to kakav je idiot bio onaj Jay Smith još kad su išli u školu. Svi su u gradu znali da on šara naokolo, svi osim Charlotte, i nekoliko je puta Barney došao u napast da joj napiše pisamce, nešto uviđavno, ali iskreno. Ali Barney nikada nije shvatio kako je to namjeravao učiniti zbog vlastitog interesa, i na kraju je odlučio ishod njihova braka ostaviti u rukama sudbine.
"Dat ću sve od sebe da Ethan ne završi u Marylandu i tražit ću da ga se do rasprave pusti uz jamčevinu. Uz malo sreće, izvući ću ga i bit će doma za dvadeset četiri sata."
"Dvadeset četiri sata", Jorie izgleda još smušenija kad je čula što su za Barneyja dobre vijesti. Dvadeset četiri sata razdvojenosti za Barneyja i njegovu suprugu Danu su sasvim normalna stvar. Ima trenutaka kad se sretnu u dnevnom boravku i Barney shvati da nisu progovorili danima, a najgore od svega je to što se čini da ni jedno od njih za to ne mari.
"Pođi! Čeka te. I prestani se brinuti. To je moj posao."
Jorie je zamišljala ovaj trenutak, i sad kad je kucnuo, ona osjeti strah. Hodnik izgleda zlokobno, a udaljenost koju mora prijeći iznenada joj se učini nepreglednom. Što li će zateći kad otvori vrata? Možda se Ethan promijenio preko noći, možda su mu narasli očnjaci, ili pandže? Zasigurno je njezin strah proizvod strašne noći, jer ni ona, poput svog supruga, uopće nije spavala. Samo je na mahove, na trenutak-dva sklopila oči te čak i tada sanjala o sjenama, plavičastim oblacima koji se vuku po njezinom vrtu, spuštajući se nad nju i približavajući tako blizu da im je mogla vidjeti oči, hladne, bezizražajne i tamne.
Ona učini posljednji korak i otvori vrata Daveova ureda. Odmah osjeti daje sve u redu. On je još uvijek onaj isti Ethan, njezin dragi suprug, ljubav njezina života. Jorie potrči do njega i baci mu se u naručje, a Barney zatvori vrata i omogući im intimu koju oni s pravom zaslužuju.
"Jorie", reče Ethan kad je osjeti u svom naručju. Riječ zazvuči poput molitve, i doista, samo mu je njezino ime pomoglo preživjeti ovu paklenu noć. Hodao je kroz vatru s njezinim imenom na usnama, opijao se njime, u njemu nalazio potporu, dok ga na kraju nije odbacio na drugu obalu crne rijeke. Razmišljao je o ovome trenutku, zamišljao ga uvijek iznova, i sad je taj trenutak tu. Već ju je počeo ljubiti, najprije polako i nježno, a onda onim očajničkim poljupcima od kojih se sve trese, poljupcima zbog kojih ona zajeca. Dušo, reče joj, ne želim daplačeš! Ali ona plače, i ne može si pomoći gledajući ga ovakvog, lažno optuženog, ukradenog iz njihovih života.
Ethan dovede Jorie do staroga Daveova kožnog kauča i privuče je sebi u krilo. Ne može je pustiti. Ali vrijeme bježi, ne mogu ga zadržati, niti zaustaviti, niti se cjenkati za još. Pilje jedno u drugo, njihova žudnja jednoga za drugim i za životom kakav su do tada vodili je bolna, i oni jedva mogu gledati jedno u drugo. Jorie nasloni glavu na suprugove grudi i sluša otkucaje njegova srca. Kucanje je ubrzano, i njoj se oduvijek činilo da Ethanovo srce kuca brže od srca drugih muškaraca. On ima izdržljivosti za dvojicu, dobro izgleda za trojicu i ima srce za šestoricu. Katkad, kad bi ga tako gledala dok spava, Jorie je osjećala da bi on mogao biti i anđeo kojega su na zemlju dovele njezine sebične potrebe i želje. Možda ga je ona zarobila tu kraj sebe, da spava u njezinu krevetu, jede ono što mu ona spremi za ručak i ide na posao, a zapravo mu je možda suđeno biti negdje drugdje. Na kraju krajeva, prava bi ljubav čovjeka mogla i privezati ondje gdje on zapravo ne pripada. Mogla bi ga konopcima zavezati u čvorove koji se nikako ne daju razvezati.
"Barney kaže da će te pustiti za dvadeset četiri sata. Ja mislim da će i prije, kad sud shvati kako je sve ovo glupo."
"Nemojmo misliti na vrijeme."
I baš u tom trenu Jorie zapazi ono što raste odmah ispod prozora Davea Meversa. Opazi red narančastih ljiljana i svi su okrenuti prema istoku, privučeni sunčevom snagom. Plameni ljiljan, pomisli Jorie. Ona ustane i priđe prozoru, privučena istom onom silom kojom sunce privlači ljiljane. Vani, desetci plavih sojki kljucaju u rosnoj travi. Ona pomisli na to kako se iznenadila kad joj je Collie rekao da perje sojki nema plavi pigment, i ona zatrepta od uskovitlane plavičaste mrlje kad ptice uzletješe. Polja divlje lavande prostiru se iza šerifove postaje, a ptice uvijek privlače ljubičasti cvjetovi.
To je ono doba godine kad su mladi ptići najdraži plijen jastrebovima, ali svejedno se dolaze gostiti na polja. Jorie okrene leđa tom vanjskom svijetu, spusti zastor na prozoru i pozdravi tamu. Cijeli njezin svijet sadržan je u ovoj sobi. Vedro nebo i plave sojke više je ne zanimaju. Sad više ne.
Ethan pomno promatra Jorie. Sa svakim njezinim pokretom on osjeća kako vrijeme promiče kraj njih, ljuljajući podove i stropove, potresajući cijeli njihov svijet. On se nikako ne može nagledati Jorie, ne može je pustiti, pa ipak se boji da će baš to morati učiniti. Kad se Jorie okrenula prema Ethanu, u njegovim očima ugleda nešto što ne prepoznaje, a onda odjednom shvati o čemu se radi. To je strah. To je jedino što ona ne želi vidjeti. Sve izgleda plavo u ovim trenucima: zidovi, Ethanovo lice i sjene bačene na njih oboje, plave kao zumbuli, vječne kao nebo.
"Ljudi će o meni svašta govoriti", reče Ethan, kao da se to već ne događa. Tamo u Safehouseu, i u školskom dvorištu, i na ulici, njegovo se ime tako često spominje da je već postalo poput izgovaranja magičnih riječi koje prizivaju pčele s polja, sve dok se njihovo zujanje ne razlegne cijelim gradom, to potmulo brujanje koje poprati svaku glasno izgovorenu riječ.
Iako Jorie nije čula nikakva ogovaranja, zna da ljudi u malom gradiću imaju potrebu u sve se miješati, i ona se nasmija onim svojim umilnim, zvonkim osmijehom.
"Dušo, zar ti misliš da ja to ne znam? Ljudi će uvijek pričati. To je u ljudima."
Ethan razmišlja kako da joj kaže na pravi način. Razmišljao je o tome godinama, ali sad je konačno došao pravi trenutak i morat će joj reći kako najbolje zna i umije.
"Mislim na zaista grozne stvari, Jorie. Stvari u koje nećeš htjeti povjerovati."
"Koliko to može biti grozno?" Jorie zvuči bezbrižno, ali se tako ne osjeća u sebi. Strah je zarazan. Udvostruči se za tren i stvori se ondje gdje nikad ranije nije bilo ni tračka sumnje.
"Hoćeš li mi to reći da imaš drugu ženu tamo u Marylandu? Da želiš razvod?"
"Ne."
Njegova ljubav prema njoj nije nešto s čim se može šaliti, i on se osjeti pogođen njezinim peckanjem. Jorie ga i dalje nastavi zadirkivati.
"Možda si za sobom ostavio obitelj. Troje dječice koja su ti tepala tatice prije nego što si došao ovamo i upoznao mene."
"Postojite samo ti i Collie. I ti to znaš." Od pomisli na sina, koji mora trpjeti sva ta zajedljiva bockanja do kojih će doći, Ethan problijedi još više. Najmanje od svega je želio svog sina dovesti u nezgodnu situaciju. Jorie zna o čemu on razmišlja, vidi tu nejasnu krivnju, tu zabrinutost, taj izraz njegova lica kad je u takvom stanju, jer on je čovjek koji će uvijek prije pomisliti na drugoga, nego na sebe.
"Ne brini se. Collie će biti dobro čim se ti vratiš doma."
Ethan se zahvalno i tužno zagleda u svoju ženu. Ne želi je nikad prestati promatrati. Jorie osjeća njegovu želju, na svom licu i ramenima, u svojoj krvi i mesu; koliko li samo on žudi za njom. Pa koliko se žena time može pohvaliti? Suđeno im je da budu zajedno. Da nije tako, on ne bi ni bio u Novoj Engleskoj; bio bi čak dobrih četiri tisuće kilometara dalje. Iako, ako ćemo pravo, on nije bio na putu za New Hampshire one noći kad je nju upoznao, kako joj je tad rekao. Nije bilo nikakva prijatelja, a ni posla, ondje u Portsmouthu. Izmislio je sve to na licu mjesta. Rekao je Jorie ono što je smatrao da ona želi čuti, ali to ne znači da je bilo što od onoga što joj je rekao, bila istina. Zapravo, uputio se u Las Vegas one noći kad su se upoznali, jer je sebi bio utuvio u glavu da čovjek ondje može početi život iznova. Bit će jedan od tisuća onih koji su pogriješili i koji se ipak uspijevaju motati gradom bez prošlosti, ne dokazujući nikome ništa.
Prilično dugo proveo je radeći u Capeu, dobro zarađujući, i konačno je zaradio dosta novca da krene na zapad. U svakom slučaju, to mu je bila namjera, ali je od same pomisli na pustinju ožednio i skrenuo s autoceste na izlazu iza znaka ograničenja brzine na pedeset kilometara, na kojemu se uvijek nalazi vijenac pričvršćen uz ogradu, u spomen na Jeannie i Lindsav, dvije nesretne srednjoškolke koje su bile Joriene i Charlottine jako dobre prijateljice. On je zaobišao grad vijugavim, sporednim uličicama, kružeći bez cilja, sve dok nije ugledao neonske reklame za Safehouse. Noć je bila sumorna, praćena solikom, a novi kamion, koji je kupio kad je okončao posao u Capeu, proklizavao je preko izbočina na King George's Roadu, ali on nije usporavao. Trebalo mu je piće, baš mu je jako trebalo, kao da je sunce Nevade već probijalo kroz prednje staklo, i možda je zato bio tako užasno žedan.
Smatrao je da ga ta zadnja postaja u tom zabitnom Commonwealthu neće ubiti. On je mrzio Massachusetts, zimske mjesece i te mrzovoljne, melankolične građane. Odrastao je na istočnoj obali Marylanda, gdje je izvorska voda bila deset puta bolja, a zemlja blaga i zelena, i sve što je padalo s neba nije težilo uništiti ni čovjeka ni životinju. Otvorio je prozor i pustio da solika ulazi sa strane i poslao Massachusetts dovraga; otići će do jutra, uputit će se tamo gdje je svjetlost i nada. Ipak ga je uhvatila ona nesnosna žeđ te se zaustavio na parkiralištu Safehousea i ušao unutra, čak i prije nego što je doznao ime grada u koji je stigao. Dovukao se do šanka i naručio pivo i, dok je čekao pipničara da pjenušavu čašu gurne prema njemu, okrenuo se desno i tad ugledao nju, njezinu zlatnu kosu kako sja, pravu sunčevu svjetlost u plavičastim sjenama gostionice.
Znao je, ako odmah ne ode i ne zaboravi na pivo i tu užasnu žeđ, možda više nikada neće otići. Morao je odluku donijeti u trenu, ili je lako mogao zaglaviti u tom bezimenom gradu u Massachusettsu, gdje je studeni jedan od najogavnijih mjeseci na planetu, s krpicama leda, olovnoplavim noćima i sumornom atmosferom koja se protezala do Front Streeta, gdje je nekoliko ružičastih ruža koje je Ethan zapazio bilo pričvršćeno za ogradu, u spomen na dvije srednjoškolke koje su tu poginule.
Sjećanja nisu bila ono za čim je Ethan te večeri tragao, a ni ljubav nije bila ono što je tražio. Još uvijek se sjeća kako je razmišljao o tome da bi se trebao uputiti prema vratima. Sam sebi je to govorio, otvarajući patentni zatvarač na jakni dok je spuštao novac na šank, kad je zgrabio svoje pivo i prišao ravno k njoj.
Trebao bih biti na putu za New Hampshire, rekao joj je. Laži su mu same dolazile, ali mu je zato istina predstavljala problem.
I najvjerojatnije ću i biti, ali evo me, stojim tu i gledam u tebe.
A, je li, stvarno? Zašto onda stojiš ako misliš da ima neko bolje mjesto gdje bi trebao biti?
Kad se nasmijala, stajao je ondje prepušten njoj na milost i nemilost, i nije se niti mogao niti želio okrenuti i otići.
Imala je kosu boje meda, dugu, a oči su joj bile bistre, prodorno plave, i mogle su čovjeka skrenuti s njegova puta.
Ethan je vidio da i ona osjeća isto što i on, po tome kako ga je gledala i po rumenilu koje joj se pojavilo na obrazima. Ona nije bila sramežljiva, ni cool, i nije se poigravala. Prijateljica koja je bila s njom, Charlotte Kite, povukla ju je za rukav i pokušala odvući do skupine starih školskih prijatelja koji su igrali pikado, ali Jorie na nju nije obratila pozornost.
Idi ti bez mene, rekla je Charlotti i Ethan je u tom trenutku shvatio da je Jorie ona prava.
Cijeli svoj život bio je zatvoren, poput zaključanih vrata, poput podruma, i eto ga napokon tu, na mjestu gdje je najmanje očekivao pronaći ključ za sve što je ikada želio, sjajan i zlatan. Prava se ljubav pojavila pred njim, tu, u gostionici koja je nalikovala desetcima onih pokraj kojih je upravo bio prošao. U trenu je shvatio da će ostati u ovome gradu, ma kako se on zvao, ovo je njegova adresa – od danas pa nadalje.
Misliš da nećeš požaliti što si ostala stajati ovdje sa mnom?
Nasmiješio joj se. Ne onim namještenim, nacerenim osmijehom za kojim je znao da žene lude, nego iskrenim, onim koji je pokazivao njegovu dušu.
Nećeš li poslije sebi predbacivati što nisi ostala s prijateljima ?
Virio je kroz mnoštvo gostiju, stranaca do kojih mu nije bilo ni najmanje stalo. Gomila lica, eto što su za njega bili svi ti ljudi koje nikada nije namjeravao upoznati. Bacali su strjelice i uzvikivali, pa iako su svi bili tu negdje njegovih godina, njemu su se doimali smiješno mladi.
Možda je i izgledao dobro, onako privlačan, dobro građen dvadesetogodišnjak, ali tu je noć imao sto godina, cipela iznošenih od putovanja i sa zadnjim ostacima pepela koji su ostali od duše. Zagledao se u tu prekrasnu, nedužnu djevojku pred sobom, i bio potpuno svjestan siline kojom je želi. Pa ipak, dao joj je posljednju priliku da ode. Čini mi se da se tvoji prijatelji dobro zabavljaju. Trebala bi im se i ti priključiti, rekao joj je, iako je osjećao bol pri svakoj glasno izgovorenoj riječi.
Jorie se nije ni osvrnula na mladiće i djevojke s kojima je odrasla. Umjesto toga, susrela je njegov pogled. Ne zabavljaju se. Primaknula mu se, te se i on morao sagnuti bliže da bi u toj buci mogao čuti što mu govori. Samo tako izgleda.
Trinaest godina on već živi u Massachusettsu, u mjestu koje mrzi više od svih. Podnosi čeličnoplavo more koje je tako hladno u srpnju da se čovjeku ledi krv u žilama. Priviknuo se na snježne oluje i led u prosincu, i tako topao i vlažan kolovoz da psi zbog vlage traže zaklon obješenog, presušenog vrtnog sljeza, gdje dašću na vrućini. U Marylandu kozja krv traje sve do kasne jeseni, nebo je plavo sve do Božića, a kad snijeg zapadne, mekan je i prhak, i prekrije živice i polja. Sve ove godine on svako jutro ustaje i odlazi na posao bez obzira na vrijeme ili okolnosti; popravlja ograde i krči stare hrastove u šumi iza srednje škole gdje će se izgraditi igralište. Donosi purice u Dom za starije osobe za Dan zahvalnosti i prolazi kroz vatru spašavajući svoje susjede, ne mareći nimalo za svoju sigurnost, te je među ostalim dobrovoljcima u Vatrogasnom društvu poznat po svojoj iznimnoj neustrašivosti. Plakao je kad mu se rodio sin, zahvaljivao Bogu, derao potplate na cipelama lutajući susjedstvom noću dok Jorie spava i živi u miru sa svijetom. Zaklinjao se u zvijezde i u život svog djeteta, ali ništa ne može izbrisati prošlost, to on sad dobro zna. Prošlost ostaje uz čovjeka i lijepi mu se za pete poput ljepila, nevidljiva, bolna i neizbježna, pruža niti prema budućnosti, baš kao što je dan prišiven za noć.
Kasnije, kad padne mrak i kad njegovi susjedi budu vani na trijemu zagledani u zvjezdano nebo, zahvalni za život koji žive, on će biti u ćeliji veličine tri sa četiri metra. Sjedit će na rubu tvrdog kreveta s onim gorkim okusom žaljenja koji osjeća u grlu. Već osjeća samoću, i dvaput više boli sad dok svoju suprugu drži u naručju. On je osjećajan muškarac, ali nikada prije nije joj pružio sve to u jednom poljupcu, potpuno i predano – svoje srce, svoj život, svoju dušu. A što se tiče Jorie, ona ga voli onako kako nikada nije mogla ni zamisliti da se može voljeti. Kad bi joj bilo dopušteno, ona nikada ne bi vidjela golubice u svom vrtu, niti bi jedan jedini dan žličicom punila zdjelice sladoledom, nikad više ne bi vidjela lice svog sina, samo kad bi to pomoglo spasiti njezina supruga.
Dave Mevers otvori vrata da ih ljubazno podsjeti daje Ethanovo vrijeme isteklo. Ethan ga moli za samo još pet minuta; Dave je obziran čovjek, i on popusti njegovu posljednjem zahtjevu.
Krajnje je vrijeme da Ethan iz sebe izbaci one riječi koje mu poput kosti stoje u grlu – a možda baš i stoje. Iz godine u godinu sve ih je teže protisnuti, a riječi su se usukale u udicu koja je tu bila da ga ušutka, i od koje istodobno krvari.
Jorie pogleda svog supruga i boji se onoga što će se dogoditi kad on dođe pred nju i klekne na koljena. Ona odjednom shvati da je to početak njihove tuge. Prekrasna joj je kosa zamršena, a lice blijedo. Ona se zaklinje da se ništa neće promijeniti ma što joj on rekao, ništa neće promijeniti njezine osjećaje. Ne treba joj ništa objašnjavati, ne treba ništa reći, ali Ethan mora izgovoriti te riječi ili će nasmrt iskrvariti. On joj reče istinu, i to onako kako je on vidi, a istina je jednostavna: on više nije isti čovjek. Istina je, ono je njegovo ime na potjernici iz Marylanda, ono s kojim je rođen i s kojim je odrastao, ali da se mogao provesti pokraj tog svog ja iz mladih dana, pokraj mladića koji stopira uz cestu kraj polja crvene djeteline, prošao bi pokraj njega bez zaustavljanja. Ne bi niti prepoznao tog sebičnog pojedinca koji je mislio da ima pravo na sve što poželi, koji je zviždukao dok je prolazio poljima zelene salate, soje i kukuruza one noći kad je ubio djevojku, zastavši samo da se presvuče i uzme pregršt jagoda koje su bile tako zrele, i tako ukusne, da ga je svaki zalogaj podsjećao samo na to kako je lijepo živjeti.
KOS
NA GODIŠNJICU OČEVE SMRTI OTIŠLA SAM U GARAŽU NOSEĆI TRI crne svijeće, upaljač koji sam ukrala Rosarie i očevu fotografiju na kojoj je bio lijep i mlad, iz vremena kad još nitko nije mogao ni slutiti kako će se sudbina s njim okrutno poigrati. Prošle je godine u ovo doba vrijeme bilo ružno, sparno i tmurno, ali večeras si mogao vidjeti svaku zvijezdu, mogao si ugledati Veneru kako te promatra, poput rubina na nebu. Bila je to prekrasna noć, i uhvatila sam sebe kako se nadam nečemu što se nitko ne bi usudio tražiti. Sve od prošlog ljeta imam jednu jedinu želju, i ona je tinjala u meni sve dok nije postala jedino što sam osjećala, znala ili željela.
Moj otac je bio zamjenik ravnatelja u Osnovnoj školi Elle Monroe, i stoga se ispred zgrade nalazi brončana spomen-ploča s njegovim imenom, što je razlog zbog kojega moja majka tamo više ne želi ići, čak nije otišla ni prošlog proljeća kad ju je pozvao ondašnji zamjenik ravnatelja, gospodin Percy.
Imala sam problema s nekoliko djevojčica iz razreda koje su iznijele svoje mišljenje o tome kako je umro moj otac, i nisu bile zadovoljne mojom reakcijom. Znala sam biti prilično zla, kad sam morala, više nego što bi to mnogi od mene očekivali. Ali moja majka je odbila doći na sastanak, i na kraju gospodin Percy nije imao drugoga izbora nego ju je sreo u Kiteinoj pekarnici, gdje su popili kavu i u razgovoru nisu ni spomenuli moje društveno neprilagođeno ponašanje i to kako sam nekim pojedincima bacila bilježnice u WC.
Mojoj majci gospodin Percy nije želio servirati još jednu porciju loših vijesti, ništa više no što bi želio ošamariti je. Nakon tog susreta s njim, on više nikad nije nazvao. Shvatio je da će moja majka učiniti sve, samo da zaobiđe školu i tu spomen-ploču s imenom mojega oca. Ona će kružiti do Hamiltona i voziti se natrag sporednom cestom, paralelnom s autocestom, samo da ne bi morala proći blizu. Još nije naručila spomenik za očev grob, i svi smo znali razlog. Nije mogla podnijeti vidjeti njegovo ime zapisano u kamenu. Neki ljudi vjeruju da ako ne otvoriš oči pred tugom i o njoj ne razgovaraš, možeš se pretvarati da se to nikada nije ni dogodilo. Možeš se baviti svojim poslom i čak i ne primijetiti da je prošla godina dana – dosta vremena da ne ostane ništa, osim boli i kosti.
Kad sam na godišnjicu očeve smrti ušla u garažu, nisam se potrudila upaliti svjetlo. Nisam se bojala ničega, barem ničega u svijetu izvan ovoga našega. Prošloga ljeta otac mije pokazao sva zviježđa na ljetnom nebu, uključujući i Škorpiona u usponu koji je na svom putu bockao sve, i ljude i životinje. Pokazao mije kako hrabrost i nije baš tako jednostavna. Posljednje tjedne svog života proveo je ležeći u krevetu, na kauču, ili u bolničkoj sobi. Blijedio je i gubio se u bijelim plahtama i gomili jastuka. Iščezavao je pred našim očima. Nakon nekog vremena, bio je pola od onoga nekadašnjeg čovjeka, ali ta me je polovica još uvijek voljela. Pokušavala sam naučiti svirati blok-flautu i provodila sate vježbajući uz njegov krevet. Oči su mu sjale kad god bi me pogledao, iako sam bila grozna, i ubrzo sam odustala od flaute. Nisam je više željela pogledati, i baka je poslala pisamce učiteljici glazbenog da me ispriča što neću doći na nastavu. Sjedila sam u kafiću dok su drugi vježbali, pokrila sam uši i razmišljala o svom ocu, ali nisam se mogla vratiti natrag u ono vrijeme prije njegove bolesti. Teško sam se mogla prisjetiti kakav je bio prije nego što se razbolio, niti sam mogla prizvati u sjećanje kako je izgledao kad smo zajedno odlazili na klizanje; on bi me tad podignuo dok je padao snijeg, sve dok ne bismo bili prekriveni snježnim kristalićima, a naš se dah pretvarao u led kad god bismo se glasno nasmijali.
Večer je topla, zvjezdana i sjajna, vedra, kakva se samo može poželjeti. Većina ljudi u gradu sigurno će uključiti rashladne uređaje kako bi mogli normalno spavati, osim Rosarie, koja je vjerovala da je reciklirani zrak štetan za ten, i Ethana Forda, koji je na posljednjem gradskom referendumu glasovao protiv uvođenja rashladnih uređaja u zatvor. Obično je taj tjedan, u kojemu je 4. srpnja , velika zabava u Monroeu; organizira se vatromet na srednjoškolskom igralištu, a uz njega je obvezan piknik i šetnja duž Front Streeta, a najbolje je kad vatrogasna vozila upere svoja crijeva prema gomili i svakoga polijevaju vodom. Ali ove godine je sve drukčije. Vatrogasci su odlučili ne sudjelovati na svečanosti iz poštovanja prema Ethanu Fordu, a ni Collie ni ja se nismo potrudili otići, stoje vjerojatno bila velika pogreška. Umjesto toga, uspjela sam ga nagovoriti da posjeti oca. Kad sad o tome razmislim, znam da sam trebala biti pametnija. Collie nije želio ići, i po izrazu njegova lica vidjela sam da je bio prestrašen kad sam načela tu temu. Trebala sam ga pustiti, ali sam mislila da će mu se raspoloženje popraviti i da će opet biti onaj stari kad vidi svog oca. Ali Collie je jedva progovarao. U očima je imao onaj čudni pogled, kao da ni u što nije vjerovao. Mogao si mu reći nešto sasvim obično, primjerice, Umirem od gladi ili Hajdemo na kupanje, a on bi blijedo gledao, kao da više ne govori istim jezikom. Jedanput sam ga vidjela da je bacio kamen na jednoga od novinara koji su se smjestili u kolnom prilazu Cindy Gleason, i premda sam sebe mogla zamisliti da to činim, to je bilo nešto što Collie ne bi učinio nikad, barem ne do ovoga ljeta.
Istina je, zapravo, da sam imala svoje sebične razloge zašto sam željela da Collie posjeti svog oca. Željela sam biti sigurna da nisam pogriješila kad sam prijavila Ethana Forda. Nedužne kažnjavaju iz dana u dan, i ja nisam željela biti uzrok zbog kojega će netko ostatak života provesti u zatvoru samo zbog moje gluposti.
Dođi, rekla sam Collieju. Uvjerena sam da će ti on sve objasniti. Netko je vjerojatno nazvao i prijavio ga, a sad sigurno žali zbog toga.
Ali nekoga tako dobrodušna poput Collieja nije lako uvjeriti. Ne znam. Mama mije obećala da će me povesti kad se stvari srede. Ako se ikada srede.
Ispričao mi je kako mu se mama zaključava po noći u sobu da je on ne čuje kako plače, ali on je ipak čuje, i kako u zadnje vrijeme ne može zaspati sve dok se ne razdani. Kad sam čula kako su stvari loše, osjećala sam se kao najveći zločinac i lažljivac na ovome svijetu. Ono što sam učinila nije mi izgledalo ništa teže nego povući ručicu na željezničkim tračnicama, i sad nitko neće znati kamo bi život odveo Fordove da gaja nisam te večeri vidjela na TV-u i nazvala. Čekala sam da Collie kaže još nešto, možda da opsuje onoga tko mu je prijavio oca, no on nije rekao ništa i, nakon nekog vremena, trenutak u kojemu sam mogla priznati svoj udio u uhićenju njegova oca je prošao. Za tren je ta prilika da priznam nestala u bunar, padajući brzo u nedostižne vodene dubine. Razmišljala sam o tome kako je kad plivaš preko Lantern Lakea i pokušavaš dozvati nekoga na drugoj obali, kako ti se glas uzdiže i nestaje u krošnjama stabala i kako lako možeš ostati bez glasa.
Ako ništa drugo, bar ćeš se bolje osjećati kad ga vidiš. Zar tvojoj mami ne bi bilo drago da zna kako ti je on sve objasnio? Pravi ubojica se sad vjerojatno šeće po Marylandu i kuca ljudima na ulazna vrata. Znaš, možda bismo i mi mogli nekako pomoći. Možda bismo mogli postaviti naše letke ili nešto slično. Mogli bismo nešto učiniti da ga izvučemo.
Pretpostavljam da sam zvučala prilično uvjerljivo, jer je nakon nekog vremena Collie rekao Idemo, te smo uzeli bicikle i uputili se zaobilaznom cestom. Svi oni narančasti ljiljani su cvali, tisuće ljiljana visoko duž autoceste, poput jata ptica boje mandarina. Bilo je vruće i vrućina nas je šibala po licu, a Collie je dopustio da ja idem prva, kao i obično. Vozili smo brzo i naporno, iznenada smo se žurili nekamo. S druge strane lančane ograde bio je put koji je vodio u New Hampshire i Maine, a automobili, koji su jurili, odbacivali su kamenčiće crnoga šljunka u zagušljivi zrak. Pomislila sam na sve te ljude koji su se nekamo uputili, i da uvijek ima onih koji nikada ne stignu tamo gdje žele. Poželjela sam da smo se otac i ja prošle godine odvezli u Maine i da smo sjedili tamo na obali jezera i gledali zvijezde. Željela sam da smo samo još jedan dan proveli zajedno. I to je sve.
Kad smo stigli do zgrada Državnog ureda, pri kraju King George's Roada, zaključali smo bicikle uz drvo, jer smo mislili da bi se, ako već ima mnogo zločinaca u Monroeu, oni mogli vrzmati tu negdje u blizini. Tu su ljudi dolazili kad bi dobili kaznu za prekoračenje brzine, ili kad bi ih uhvatili da posjeduju marihuanu, kao što su uhitili Brendana Derrvja prošle godine, ali tu se također dolazilo i kad je trebala dozvola za vjenčanje ili dopuštenje da se proširi stražnje dvorište. Sve su zgrade odavde izgledale iste: i zatvor, i sudnica i vijećnica. Stajali smo ondje, zagledani u bijele betonske blokove uokvirene glogom, javorom i stablima lipa koje su pravile sjenu. Mogao si čuti odjeke parade, ako si pozorno slušao. Sva ona djeca s kojima sam pohađala satove glazbenoga svirala su flautu kao luda i taj me je zvuk prisilio da poželim rukama pokriti uši. Collie je poprimio čudan izraz lica. Stavio je ruku iznad očiju i promatrao nekoliko vrana koje su proletjele. Preplanuo je od sunca, a kosa mu je bila plava, gotovo bijela.
Što ne valja? upitala sam.
Ne sviđa mi se ovdje, rekao je, a zapravo sam i ja osjetila jezu. Nebo je još uvijek bilo plavo, ali dan je bio na izmaku i nešto je šuškalo. To su se glogovi iznad nas tako čudno glasali zbog načina na koji je lišće na njima pucketalo na vrućini, kao da je bilo od papira i kao da neće potrajati još jedan dan. Pomislila sam kako je ovaj posjet bila loša zamisao; sad sigurno nećemo stići na piknik kod srednje škole i najvjerojatnije nećemo na vrijeme stići na igralište promatrati vatromet, ali bilo je prekasno za povratak. Spuštao se sumrak, a nad autocestom se nadvijala ljubičasta izmaglica. Progutavši slinu, zaboljelo me je u grlu, ali sam se ponašala kao da je najnormalnija stvar na svijetu to što Collie posjećuje svog oca u zatvoru.
Ja sam već bila tu unutra, nemaš se čega bojati.
Govorila sam istinu, baka i ja smo tu prošli mjesec dovele Rosarie na polaganje vozačkog ispita koji je ona već treći put pala, iako instruktor s nje nije mogao skinuti pogleda. To su samo glupe, službene zgrade, uvjerila sam Collieja.
Pa ipak, što smo se više približavali zgradama Državne uprave, to sam se lošije osjećala. Osjećala sam da ću se onesvijestiti, onako kako se osjeća Rosarie kad ima one svoje glavobolje. Kad smo ušli, slijedili smo znakove za Odjel s posebnim mjerama sigurnosti, kako su nazivali zatvor. Ondje su bila dvojica čuvara koji su mi rekli da ne mogu unutra s Colliejem. Morala sam pričekati na klupici u hodniku. Collie je bio u panici, ali nije rekao ništa kad ga je jedan od službenika poveo do zatvora. Doimao se kao da bi se najradije okrenuo i pobjegao, ali nije, jer Collie nije takav. To je za ovakve kao ja – ja bih za dva centa trčala cijelim putem do kuće i vrtjelo bi mi se u glavi više nego ikad. Osjećala sam se kao da sam uništila mnogo ljudskih života. Čak ih nisam mogla ni prebrojiti. Nisam mogla ni disati, jer sam se osjećala kao da mi je nož zabijen u grudi.
Ja sam u hodniku držala glavu među koljenima, i kad je žena iz Odjela za motorna vozila provirila iz svog ureda i upitala kako mi je, odgovorila sam da se ne osjećam dobro. Zamolila sam je papirnatu vrećicu u koju sam disala, jer tako radi Rosarie kad je u takvom stanju. Nažalost, još sam se gore osjećala dišući u tu papirnatu vrećicu. Obično mi je neugodno, ali tad bih se bila ispružila na pločice na podu – tako sam bila paralizirana onim što činim da se nisam mogla pokrenuti; ako me se žele riješiti, morat će me iznijeti. Mislim da sam razmišljala o tome kako je moj otac čekao da prođe 4. srpnja da učini ono što je učinio. Čak je i onda dao sve od sebe da nas ne upropasti još više. Ali istina je da je ovako bilo još gore. Znala sam da je cijelo to vrijeme – dok sam prošle godine promatrala vatromet, eksploziju za eksplozijom u vlažnom zraku – moj otac brojio sate koji ga dijele od slobode.
Kad se vratio, Collie je jezivo izgledao. Izgledao je gore nego što sam se ja osjećala. Sišla sam s klupice i pošla za njim niz hodnik, bez riječi. Vani je gotovo pao mrak, ali je još uvijek bilo jako vruće. Unatoč visokoj temperaturi Collie se doimao smrznuto. Ruke je zagurao u džepove, a usne su mu bile pomodrjele i plave kao od studeni. Doimalo se kao daje cijelo to vrijeme bio zatvoren u zamrzivaču, dok sam ja sjedila na klupici u hodniku boreći se da dođem do daha. Morala sam se suzdržati da ne pružim ruku prema njemu i ne dotaknem ga kako bih provjerila je li uistinu tako hladan kako je izgledao.
Što ti je rekao otac? upitala sam.
Collie je buljio u mene, a onda proizveo neki čudan glas u grlu, što je trebalo zvučati smiješno, samo što nije izgledalo tako. Nije bio nalik na sebe. Nimalo. Okrenuo se od mene i krajičkom svoje košulje obrisao oči. Znala sam da sam jako pogriješila nagovorivši ga da dođe ovamo, i da mi to možda nikada neće oprostiti. Sve one riječi koje sam imala u sebi i htjela mu reći kako mi je uistinu žao, nestale su prije nego što su bile izgovorene. To je ono kad zavlada potpuna šutnja između dvoje ljudi – užarena, prazna i beznadna. Collie je skinuo lanac sa svoga bicikla, i nije se čak ni pozdravio sa mnom, samo je jurnuo preko parkirališta, a onda počeo okretati pedale što je brže mogao, ali nije vozio u smjeru naših kuća. Išao je prema autocesti. Vozio je kao lud, i kad je stigao do ograde, nekako se zaletio u nju, a onda ustao i ostavio ondje svoj bicikl, te se popeo preko ograde. Skočio je u visoku travu i dvije su se tugujuće golubice preplašile i izletjele iz trnja, dižući se sve više i više, a onda više nisam mogla vidjeti Collieja. Jedan trenutak je bio tu, a već sljedećeg je nestao.
Na sebi sam imala crnu bluzu koju sam bila posudila od Rosarie, jer sam mislila da u njoj izgledam starije i barem malo ljepše, ali sad sam osjećala da me bocka poput iglica. Bockala mi je kožu. Osjećala sam se kao da bi me trebalo spaliti na lomači, ili prognati, ili ispeći na vrućem ulju. Sve što sam učinila bilo je pogrešno, čak i kad sam pokušala činiti ono što je ispravno. Sjela sam na bicikl i otišla do sporedne ceste koja je pratila autocestu. Nije se čulo ništa osim automobila. U tom su ti se zvuku gušile misli, i možda je tako bilo i najbolje. Pogledala sam kroz ogradu, ali Collie je već bio nestao, i vidjela sam samo neprekidne kolone automobila i zelene travnate rubove sa svake strane asfalta.
Nogom sam ispravila uleknuća na Colliejevu biciklu, tek toliko koliko je trebalo da bi se kotači okretali, a onda sam odvezla oba bicikla kući, premda su me ruke od toga strašno boljele. Do tada su rimske svijeće već bile postavljene otraga u dvorištu i duž obale jezera, a odjeci slavlja prolamali su se nebom, ostavljajući tragove dima od eksplozije. Bilo je jako vruće, a ja sam morala propješačiti cijeli grad te sam bila mokra od znoja kad sam konačno stigla kući. Stala sam pod vrtnu prskalicu koju je moja baka uključila za zalijevanje zapuštenog višegodišnjeg vrta, koji je moj otac zasadio prije nekoliko godina kad smo mislili da je pred nama sve vrijeme ovoga svijeta. Otkinula sam dva cvijeta koja su uspjela procvjetati i sačuvala ih za poslije. Penjući se voda je s mene kapala po stubama, i kad sam stigla u svoju sobu, skinula sam sa sebe odjeću. Začuđeno sam gledala u zrcalo i nisam se uspjela u njemu prepoznati. Ruke i noge su mi bile predugačke, a zbog načina na koji su mi stršili bokovi vidjele su mi se kosti. Željela sam izgledati onako kako sam izgledala kad je moj otac bio tu, ali ja više nisam bila ista osoba.
Ostavila sam Colliejev bicikl na travnjaku pred našom kućom, ali on nije došao po njega. Držala sam ga na oku dok sam ručala ono što mi je baka pripravila, ali on se uopće nije pojavio. Znala sam da Colliejev otac nije Collieju rekao ono što je on želio čuti, i možda mi je trebalo biti drago što nisam prijavila nedužnog čovjeka, ali nije. Poželjela sam da svoju sestru mogu upitati za savjet, ali Rosarie je bila vani s Brendanom Derrvjem. Hvalila se kako Brendan radi prekovremeno da bi mogao unajmiti čamac i odvesti je da s jezera promatraju vatromet. Siroti se Brendan možda zabavlja bolje nego ikad u životu, ali jedino što mi pada na pamet je kako će on, kad mu ona kaže da je među njima gotovo, uvečer doći ovamo i stajati na uglu Maple i Shenvood Streeta, zagledan u njezin prozor, nadajući se da će ugledati samo tračak nečega što više nikad neće imati, sve prije nego Rosarie.
Izašla sam u garažu kad je baka otišla spavati. Nisam se morala brinuti da će mama opaziti kako se šuljam naokolo. Počela je opet raditi u prihvatilištu u bolnici Hamilton. Ljudi su za nju govorili da je najsmirenija osoba koju možeš naći, i daje stvorena za taj posao. Mogao si kročiti na traumatološki odjel i da ti krv lipti u potocima, mogle su ti kosti stršiti kroz meso, a moja bi te mama zatražila samo podatke tvog zdravstvenog osiguranja i pozvala dežurnu sestru. Prema nesreći se odnosila onako kako se nečija druga mama ponaša kad reže pitu od jabuka. Hillarv Mevers je to osjetila na svojoj koži kad je pala s grede na satu tjelesnog prošle godine i jako razbila čeljust, tako da su joj poispadali zubi, i morala ih je pritisnuti ručnikom da bi ih pohvatala. Rekla je da se moja mama ponašala onako kako se ponašala kad sam ja išla u drugi, a ona u treći razred, kad je dolazila k nama na ručak i kad smo ona i ja još bile dobre prijateljice.
Pokušaj zadržati krv na ručniku, dušo, rekla joj je moja mama. Hillarv je tada prestala paničariti i zaključila je da povreda nije baš ozbiljna kad je moja mama tako smirena, iako je njezin otac, šerif, koji je naviknuo na sudare i razbojničke prepade, sjedio uz nju i plakao. I stoga, sve dok sljedećeg dana nije ugledala svoje izobličeno lice u zrcalu, Hillarv nije shvatila koliko je grozna bila njezina ozljeda. Mene mamina reakcija uopće nije iznenadila. Na kraju krajeva, doimala se potpuno smireno cijelo vrijeme dok je otac bio bolestan, vodila ga je na liječničke preglede, sjedila s njim tijekom beskrajnih kemoterapija i nikad nije dala naslutiti koliko je loše. Vjerojatno je od samoga početka znala da nema nade, ali nikada nije dala naznake negativnoga i tu je vještinu vjerojatno usavršila na traumatološkom odjelu.
Danas ćemo posjetiti naše prijatelje u bolnici, najavila bi, kao da će ići na tržnicu ili u cvjećarnicu, a istina je bila drukčija: moj otac više nije mogao disati, nije mogao jesti, ni razgovarati s nama, pa čak ni otvoriti oči.
Ne pravite buku, tata spava! rekla bi mama, a mi smo vjerovali da se otac odmara i skuplja snagu. Dugo sam mislila da će stvari krenuti nabolje zbog mamine boje glasa. Beskrajno sam joj vjerovala, a onda sam jednoga dana otvorila vrata njezine sobe, kad je rekla da se otac odmara, i ugledala ga kako leži otvorenih očiju, iscrpljen od boli, i znala sam da joj više nikada ništa neću povjerovati.
Mama i Rosarie su bile u trgovačkom centru u Hamiltonu i Rosarie je bila ta koja je otvorila garažna vrata kad su se vratile kući. Mogao si biti bilo gdje, ali si morao čuti njezin krik. Baka i ja smo vadile stvari iz kutija na tavanu i baka je porezala vrh malog prsta oštrim nožićem za guljenje kojim je rezala zaštitnu traku. Collie mi je rekao da je on tada pomagao svojoj majci u vrtu, i začuvši Rosarien plač znao je da je netko umro. Stajao je uz grmove borovnice i nadao se da to nisam ja. A sada, i tako svake večeri, njegova mama stoji u vrtu. Vidim je sa svog prozora na drugom katu. Kad tako pogledam i vidim je da plače, znam da sam pogriješila.
To što sam obavila onaj razgovor samo je jedna u dugom nizu pogrešaka. Trebala sam znati da Collieja ne trebam nagovarati da posjeti oca. Trebala sam znati da moj otac umire. Ne biste čak ni pomislili da je netko zakopan ondje gdje leži moj otac, jer nema nikakvoga znaka, samo dio neugažene trave i ograda od ljiljana. Mama je zalijevala te ljiljane nakon očeve smrti, i to je bio jedan jedini put da sam je vidjela kako se svađa s nepoznatom osobom. Objasnila je ljudima na groblju da želi tu ogradu od ljiljana, bez obzira na cijenu. Ali to nije bilo baš lako izvesti. Savjetovali su nas da bi ostale obitelji, čiji su članovi pokopani u tom dijelu groblja, trebale dati svoj pristanak da se cvijeće posadi, i tu je moja mama pukla. Rekla je ravnatelju Pogrebnog zavoda da ide dovraga i da se nada kako će jednoga dana nekome, do koga njemu bude stalo, uskratiti tu zadnju trunku poštovanja i da će onda znati što znači ostati bez ičega. Moja mama je sjela na zemlju, tamo gdje je pokopan moj otac, i isplakala toliko suza da katkad pomislim da ljiljani ondje rastu iz njezine tuge i da latice ne traju duže od jednoga dana, jer i one moraju otpasti, kao što su potekle i njezine suze.
Donijela sam sa sobom sve što mi je trebalo za godišnjicu očeve smrti kad sam se spustila niz Rosarien prozor. Nebo je prskalo od boja. Zemlja se zatresla svaki put kad je ispaljena raketa na igralištu i crne su krpice prašine padale na krovove. Imala sam nekoliko pramenova kose, omotnicu punu odrezanih noktiju i dva cvijeta koja sam prije ubrala, a koja je moj otac uzgajao. Pregledala sam kutije u ormaru mamine spavaće sobe, sve dok nisam pronašla tatinu četku za kosu i i fotografiju snimljenu davno prije, kad otac nije bio puno stariji od Rosarie.
Bilo je tako vruće da su me bose noge pekle na betonskoj stazi koja je vodila preko dvorišta, dok su hruštevi letjeli zrakom. Duboko sam udahnula prije nego što sam se uvukla u garažu. Nisam palila svjetlo i, nakon što sam za sobom zatvorila vrata, zaputila sam se ravno do mjesta na kojemu se to dogodilo. Zapalila sam crnu svijeću i rasporedila one stvarčice koje sam donijela sa sobom: vlasi očeve kose, koje sam pronašla u njegovoj četki za kosu, te ih usukala s mojom, odrezane nokte, sat koji sam uzela iz ladice njegova noćnog ormarića, fotografiju iz vremena kad je bio mlad. Nisam bila sigurna mogu li vratiti oca, ali sam mu barem mogla čuti glas. Zamišljala sam ga svom snagom. Mislila sam na nas, dok smo stajali na trijemu zagledani u zvijezde, i sjetila sam se kako je izgledao dok je spavao u krevetu, među plahtama, bijelim kao snijeg. Još uvijek nisam željela povjerovati da se cijeli nečiji život može promijeniti u trenutku, za samo onoliko vremena koliko je potrebno da se ode do garaže.
Odjednom mi se učinilo da se nešto događa. Kao da sam začula neku škripu drveta kao kad se vrata zatvaraju. Nisam očekivala da ću uspjeti prije ponoći, kad četvrti srpnja postane peti i kad godišnjica službeno počne, no to se događalo sada. Sklopila sam oči i pokušala se smiriti, ali mi je srce ubrzano kucalo. Jesi li tu? upitala sam. Glas mi je čudno zvučao. Bilo je tmurno i vruće, baš kao i onoga dana kad je umro. Čula sam kako mi se netko približava i nadala sam se samo da nisam poremetila prirodni poredak stvari onako zazivajući oca, a onda sam shvatila da ne marim što ću poremetiti. Samo sam željela svog oca natrag. Željela sam ga sad.
Kad sam otvorila oči, zavrtjelo mi se u glavi. Na neki neobičan način osjećala sam strepnju nadajući se, kao da sam pravi vjernik. Željela sam svijet bez kraja, novi poredak stvari u kojemu bi moj otac mogao ući kroz garažna vrata, iako sam znala da ga više nema. Željela sam da mi kaže kako je njegova bol tek puko sjećanje, i kako je samo želio da ja budem sretna, ali to nisam postigla. To je moja sestra ušla u garažu i sad je stajala tu, začuđeno gledajući u mene, kao da sam sišla s uma.
"Hej, budalo mala." Moja sestra je sjela na pod prekoputa mene. Svjetlost svijeće joj se odražavala na licu. "Zar ti to pokušavaš zapaliti garažu? Ili samo želiš pokazati da bi te trebalo zatvoriti, za tvoje dobro?" Još uvijek sam osjećala jezu, čak i kad mi je postalo jasno da se preda mnom nije pojavio otac. Gotovo sam mogla osjetiti njegovu blizinu. Gotovo sam čula njegov glas. Svijeće su treperile, a ja sam osjetila snažnu bol u grudima.
"Mislila sam da si s Brendanom na jezeru", izgovorila sam s osjećajem krivnje i bez daha, kao da me je zatekla da činim nešto neoprostivo.
"Bila sam, dok se nisam počela nasmrt dosađivati. Odlučila sam da ću se radije utopiti, nego provesti još jedan trenutak s njim."
Zamijetila sam da voda kaplje s moje sestre. Rekla mi je da je iskočila iz čamca i otplivala do obale, smijala se kad je Brendan vikao za njom, dozivajući je preko Lantern Lakea, ne mareći koliko se ponižava.
"Dobro je da sam se vratila." Rosarie je cijedila svoju crnu kosu i zelenkaste su kapljice vode pale opasno blizu upaljenih svijeća. Vatra je zasiktala i zamirisalo je na jezero kamo smo otac i ja voljeli odlaziti na klizanje čim bi se uhvatio dosta debeo led. Čekali bismo studeni, uživali u prosincu i čeznuli za siječnjem u toplim noćima poput ove.
"Što ti zapravo želiš postići?" upitala me sestra.
"Ne tiče te se, a čak kad bih ti i rekla, ti me ne bi razumjela."
"Siroto patetično stvorenje." Moja sestra je odmahnula glavom. "Kako te ne bih razumjela? Obilježavaš godišnjicu samoubojstva svog oca. To je bolesno. Znaš ti to? To je jedna od najtužnijh stvari koje sam ikad čula."
"Zašto ne odeš i više se nikad ne vratiš?" osjećala sam kako bol u grudima postaje sve jača, ali nisam marila za to. "A onda bi svi bili sretni."
Kad sam zaplakala, Rosarie nije rekla ništa. Sagnula sam glavu, nadajući se da neće primijetiti, ali ramena su mi se tresla i znala je da plačem. Pa što onda ako me bude zadirkivala što sam tako glupa.
Ono što sam željela, nisam mogla imati, i ubrzo nisam marila što me sestra promatra. Samo sam plakala.
"Jednom sam čitala o ženi koja je izgubila muškarca kojega je voljela i pokušala ga je vratiti, povezavši mu kosti jednu za drugu. Znaš li gdje je završila?" rekla je Rosarie značajno. Cak su joj i obrve bile prekrasne, činile su luk i bile crne poput vrana. "U ludnici."
Pretpostavljala sam da misli na bolnicu za duševne bolesti tamo iza jezera. Nikada zapravo nisam razmišljala o ljudima koji su se ondje nalazili, zarobljeni iza kamenih zidina. Pitala sam se kako se oni osjećaju za vrućih ljetnih večeri poput ove. Pitala sam se jesu li i oni koga izgubili? Prije nego što sam mogla bilo što pomisliti, Rosarie je iz torbice izvadila cigaretu i pripalila je. Otpuhnuvši oblačić dima, užarenu je šibicu prislonila uz kožu i pogledala me prkosno. S donje strane njezine ruke moglo se vidjeti niz opeklina, tamo gdje je koža bila najosjetljivija.
"Čudiš se, zar ne?" rekla mi je. "Ne boli me."
"Možda si ti za ludnicu", usudila sam se reći. Tko još puši nakon što mu je otac umro od raka? Tko još prislanja užarene šibice uz tijelo i smije se kad mu kažeš da je budala, osim moje sestre?
"Zašto si uopće došla ovamo? Mislila sam da je to tebi odvratno."
"Nije tako loše." Rosarie je pogledala uokolo svojim krupnim crnim očima. "Za smrtnu zamku."
Sve njezino je s vanjske strane bilo oštro. Njezini nokti, koje je lakirala u crvenu boju trešnje, njezini savršeni bijeli zubi. Uglavnom je bila neustrašiva, ali jedina stvar koje se Rosarie svih ovih godina bojala, bila je garaža. Ako je nekome nešto trebalo: lak za pokućstvo, primjerice, ili odvijač za pričvrstiti vrata, i ako su tražili da im to Rosarie donese, mogli su to odmah zaboraviti. I moja je mama bila takva. Cijele je zime auto bio parkiran na kolnom prilazu i svaki put kad bi zapao snijeg morali smo ga otrpavati; ponekad bi to potrajalo satima, ali izgledalo je da majka i Rosarie za to ne mare. Nema te sile koja bi ih natjerala otvoriti garažna vrata. Činilo se kao da je Rosarie sad nadvladala svoj strah, i doimala se samodopadnije nego obično.
"Dovezao me kući s jezera neki novinar", rekla mi je. "Onda kad sam pobjegla od Brendana." Zadrhtala je spomenuvši mu ime.
"Možeš li vjerovati da je Brendan zapravo mislio da ću pobjeći i udati se za njega?"
"Povezla si se sa strancem?"
"Ispostavilo se da radi za Boston Globe. Pitao me je za mišljenje u vezi s uhićenjem Ethana Forda. Sve što sam rekla, sutra će izaći u novinama."
"Koga još zanima što ti imaš reći?"
"Pa, njega sigurno da. I fotografirao me je... Rekao je da fotku potražim na stranici s gradskim vijestima. Da mi barem kosa nije bila mokra." Ja sam oduvijek mislila kako moja sestra ne razmišlja ni o čemu drugome, nego o onome što se tiče samo nje. Sigurno je samo zbog fotografije odlučila dati izjavu za novine, misleći samo na to kako će svi u gradu buljiti u njezino lice dok budu ispijali jutarnju kavicu.
"Rekla sam im da su zatvorili nedužnoga čovjeka i da američki pravosudni sustav treba potpuno mijenjati." Zvučala je ozbiljno. "Ma ti nemaš pojma o američkom pravosudnom sustavu", podsjetila sam je. Bila bih se nasmijala da nisam prizvala u sjećanje kako je izgledao Collie nakon što je vidio svog oca. Bez povoda sam počela razmišljati o zrcalu kod Fordovih i kako je staklo bilo sivo, poput jezera bez dna, poput rijeke bez obale.
"Radi se o tome da ću biti u novinama." Moja sestra nije mogla biti zadovoljnija sobom. "A to, znam li ili ne znam o čemu govorim, uopće nije važno, zar ne?"
Uvijek sam mislila kako imam pametnu sestru, ali sad ću morati razmisliti o tome. "Sve ima veze."
"Ma nemoj!" Rosarie je otpuhnula dim cigarete u zrak, u grede, i zrak je postao plavičast. Ugledala je ono što sam raširila po betonu. "Dobro, reci ti meni onda, s čim bi ovo sranje trebalo imati veze?"
"Da ga prizove", priznala sam.
Pomislila sam da će se Rosarie nasmijati i reći mi da sam idiot i da me treba zaključati i pustiti tek kad budem djelovala kao odrasla osoba, ali umjesto toga ona je samo rekla: "Gledaj ovo!" Stavila je ruku ponad jedne od svijeća i držala je ondje duže nego što sam ikad mislila da je moguće. Plamen je podrhtavao i pucketao, a središte njezina dlana pretvorilo se u čađavu boju ugljena, ali ona nije ni trepnula. Možda je bila u pravu. Možda ona uopće nije osjećala bol.
"Imam novosti za tebe", izvijestila me je Rosarie, maknuvši ruku s vatre. Svatko drugi na njezinu bi mjestu zaplakao i tražio melem ili vjedro hladne vode. "On se nikad neće vratiti, Kat. I ti to znaš."
Pružila sam ruku i, premda su mi svijeće osmudile rukav, prije nego što sam se uspjela zaustaviti – ošamarila sam je. Rosarie se zgranula i stavila ruku na zacrvenjeli obraz. Čak ni ja nisam mogla povjerovati u to što sam učinila. Rosarie je podvila noge i sjela, previše šokirana da bi mi uzvratila.
"Zašto si to učinila?"
Odmahnula sam glavom. Iskreno, ni sama nisam znala. Očekivala sam da će me sestra povući za kosu, kako je obično činila kad me je željela povrijediti, ali ona je umjesto toga načinila krug i sjela kraj mene, sve dok nisam prestala plakati. A onda je pričekala, dok ja nisam pokupila svoje bezvrijedne stvarčice i sve ih bacila u smeće. Ugasila sam svijeće pa sam bacila i njih. Povukle smo klizna vrata, koja nitko od nas nije koristio otkada je otac umro, i kad smo ih otvorile, nije se dogodilo ništa neobično. Bila su poput svih ostalih garažnih vrata u gradu. Mogli smo osjetiti miris pokošene trave, premda nitko nije kosio naš travnjak cijelo ljeto. Mogle smo vidjeti i mjesec. Ondje na travnjaku bila su dva bicikla koja sam dogurala od zgrada Državnog ureda. Rosarie je pušila zadnju cigaretu dok sam uvozila Colliejev bicikl u garažu, da budem sigurna da ga nitko neće ukrasti. Ako još jednu stvar u životu izgubim, najvjerojatnije ću i sama nestati.
Prislonila sam Colliejev bicikl uza zid, a onda se vratila i stala uz Rosarie. Mislila sam na Collieja, na to koliko je on bio dobar, na to kako su mu bile stisnute usne kad se od mene odvezao prema autocesti, kao da me više ne želi vidjeti u životu.
"Zar ti misliš da je itko ikada završio s prvom osobom u koju se zaljubio?" upitala sam svoju sestru.
"Bolje da nije. Pogledaj samo mamu i tatu. Ljubav iz djetinjstva." Rosarie je odmahnula glavom, a ja sam osjetila miris dima i jezerske vode u njezinoj kosi.
"Kakva pogreška." "Oni su bili sretni."
"Prava riječ?" Moja se sestra ljeskala u onoj mokroj odjeći, a lice joj je bilo blijedo. "Bili."
"Koliko si puta ti bila zaljubljena?"
Nikad se prije ne bih usudila ništa slično upitati svoju sestru, ali večeras je Rosarie, kako se čini, zaboravila s kim razgovara.
"Puno puta. I svaki put sam se jako razočarala."
Rosarie se doimala mekšom nego obično. Već je prekrižila Brendana Derrvja sa svoje liste i, nakon što je pola noći proveo sam u unajmljenom čamcu, zasigurno je i on sam shvatio daje prošlost. Pa ipak, to što će joj fotografija izaći u novinama, neće zadovoljiti moju sestru. Čak ni to, što je bila prelijepa, nije joj bilo dosta. "Nitko me ne voli onako, kako bih ja željela biti voljena." Ali ja sam znala da nas je netko obje tako jako volio da nije želio da gledamo kako on pati. Volio nas je potpuno, koliko jedan čovjek može voljeti – i što smo imale od toga? Ništa osim tuge, praznine, i boli.
Do tada je moja sestra potpuno zaboravila tko sam, jer je svoju ruku prebacila oko mene. Stajale smo tako zagrljene, kao oni koji se ne mrze, zahvalne zbog tame. Obje smo propustile vatromet i sve ostalo, te smo pogledale u zviježđa kojima nas je otac naučio prije nekoliko ljeta kad se iznimno mogao vidjeti meteorski bljesak. Tad smo iznijeli deke na travu i ostali nakon ponoći, i svatko od nas se trudio prvi ugledati antares, crveno srce Škorpiona.
"Zaželi nešto", rekla je Rosarie dok smo stajale tako zagledane u zvijezde, ali ja sam svoje već bila zaželjela, i nije mi se ostvarilo.
"Neću, zaželi ti", rekla sam joj. Rosarie se obzirno nasmijala. "Dobro", odgovorila je.
Ona je uistinu bila najljepša djevojka na kugli zemaljskoj, posebno noćas. Nikad ne bi mogao ni pomisliti da je imala sve one opekline na ruci, ili da se tako jako trudila osjetiti nešto. Sklopila je oči i zadržala dah, i rekla b
6 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:48 am
Margita
Administrator
LABIRINT
COLLIE FORD JE MEĐU ONO MALO LJUDI U GRADU KOJI SU ODLUČIli ignorirati srpanj unatoč brojnim kušnjama, lijepim jutrima bez oblačka i lijenim obećavajućim popodnevima. Uvijek će biti onih tvrdoglavih stanovnika koji zaziru od lijepa vremena i uopće ne mare za žućkastu sunčevu svjetlost, ni za cvrčke što se glasaju iz živica, ni za duge dane koji postaju sve plavlji i plavlji kad se dan pretvara u noć.
Primjerice Hannah Phillips, koja vodi kafić, alergična je na sunce i zato je u zatvorenom prostoru, čak i onda kad ima slobodno popodne, a kad se i usudi izaći van, uvijek se dobro zaštiti kapom za bejzbol, ili obuče majicu dugih rukava, bez obzira na visoku temperaturu. Gospođa Gage uređuje svoj vrt samo ujutro, jer joj se opasno počinje vrtjeti u glavi po toj vrućini. Mark Derry cijeli mjesec nema ni trenutka slobodnog vremena, posebno nakon što je preuzeo završiti Ethanove poslove i uzeo majstora za sve po imenu Swift, tamo dole iz Hamiltona, da završi stolariju.
Kao dječak, Mark je živio za ljeta. Bio je prvak u plivanju, ali se u zadnje vrijeme ne može niti prisjetiti kako to izgleda roniti u hladnim vodama Lantern Lakea. Ljubomoran je na svoga sina Brendana i ostale tinejdžere u gradu, koji spremno i rado izazivaju sudbinu skačući na glavu s vrha najviših litica, oglušujući se pritom na roditeljska upozorenja, kako se lako može utopiti u tim vodama prije nego što netko čuje njihove panične pozive upomoć.
Poštara Billa Shanona, koji se uvijek hvalio kako podnosi svakakvo vrijeme, od onog olujnog pa do paklenih vrućina, njegov je liječnik upozorio na veliku opasnost od dobivanja raka kože kojemu su poštari izvrgnuti, te se danas Bili skriva od podnevnog sunca, zavalivši se udobno na nekoj od klupa prekoputa kafića i čitajući novine, misleći kako će ljudi u gradu morati pričekati da malo zahladi da im on donese poštu.
Collie Ford je među onima koji tragaju za mračnim, osamljenim mjestima. Izbjegava ljude s onom istom žustrinom kojom voluharice u vrtu njegove majke izbjegavaju zamke postavljene u jagodama. Mnogo vremena Collie provodi u knjižnici na Libertv Avenue. U toj staroj zgradi, izgrađenoj od kamena i crvenkastih cigli, provesti lipanjsko popodne sklupčan u jednom od kožnih naslonjača u čitaonici ne razlikuje se od večeri u veljači praćenih solikom. Najčešće se Collie smjesti iza police s časopisima, gdje je knjižničarka Grace Henlev postavila golemi akvarij za izložbu. Dok Collie promatra kako se pokreću škrge skalara, poželi da i on bude pod vodom, tako duboko da ga nitko ne može pronaći. Poželi da je tisuću milja daleko od Monroea u Massachusettsu, od mjesta koje je brzo prezreo. Ne bi mogao biti dovoljno daleko, kilometar po kilometar, milju po milju. Što bi sve dao da može sad hodati po mjesečini, trčati po Mjesečevoj blijedoj, nemilosrdnoj površini s kamenjem u džepovima i u cipelama, kamenoga srca, pluća i udova.
Collie ne želi ni s kim razgovarati, ali kad pogleda kroz prozor, visok i nadsvođen, s izbočenim zelenim staklom, učvršćenim u klizno prozorsko krilo – on ugleda Kat Williams. On zna da Kat čeka njega; ona sjedi naslonjena na najstarije stablo jabuke u mjestu, rijetke sorte Westfield Seek-No-Further, koja uvijek cvjeta nekoliko mjeseci nakon svih ostalih stabala u gradu, i na tom mjestu raste još od tisuću devetsto sedamdesete godine, a posađena je sto godina prije nego što je postavljen kamen temeljac za knjižnicu. Te jabuke imaju debelu koru i dobre su samo za najlošiju pitu, te svakoga listopada gnjile jabuke poput kiše padaju na travnjak ispred knjižnice, na očaj knjižničarke. Dječaci se nabacuju jedni na druge košticama i odgriscima, te su uslijed takvog divljanja mnogi stari prozori razbijeni, a zeleno staklo se raspada u tisuće sitnih krhotina. Grace Henlev uvijek izloži dokaz – ostatak pojedene jabuke – na svoj radni stol, uz vrčić za prikupljanje novca za novi prozor, zbog čega je svjetlost koja pada na naslagane hrpe knjiga nekih popodneva jasna i oštra, a nekih slaba i neprozirna, kao da se voda ulijeva kroz prozore, dotječući s blatnjava dna Lantern Lakea.
Collie lista jedno staro izdanje The Boy's King Arthur koje je ilustrirao N. C. Wyeth, ali sad, ugledavši Kat na travnjaku, njegovo je sanjarenje uzdrmano. Nema veze što je Kat oduvijek bila njegova vjerna prijateljica. On više ne želi imati prijatelja, o tome se radi. On želi biti sam, i nositi tu samoću poput oklopa. Obično se ponosio svojim poštenjem, ali nešto se u njemu promijenilo. Umjesto da knjigu vrati na policu, Collie je zagura s prednje strane pod majicu poput kakvog običnog lopova. Na svome tijelu osjeti hladnoću uveza. Stranice šapću dok knjigu pritišće čvrsto uz grudi, sve do onoga mjesta gdje najviše boli, do mjesta na kojem misli da se nekad nalazilo njegovo srce.
Srećom je Collie ostavio bicikl uz stražnja vrata knjižnice te se može izvući neopaženo. On izjuri van, sjedne na bicikl i brzo poveze; valovi vrućine ga zapljuskuju, jaka sunčeva svjetlost gotovo ga zasljepljuje. Morao je jutros otići do Katine garaže, a to baš i nije bilo lako. Zaustavio je dah, utrčao unutra, zgrabio bicikl i istrčao van na svjetlost, ali ispostavilo se da je uništio kotače i sad se bicikl nestabilno klati, a metalni zupčanici zabijaju u prednju gumu. Pa ipak, bicikl mu omogući da zamakne za ugao prije nego što je Kat podignula pogled – njoj su vidik zaklanjali zadnji ružičasti cvjetovi na stablu jabuke. Dok brza niz Libertv Street, Collie pomisli na nešto strašno – posjeći će tu jabuku. Ideja mu je sinula odjednom, i njemu se odmah učini daje predodređen za taj jedinstveni rušilački čin. U sebi čuje kako se stablo ruši. On zamišlja kako će kora zadrhtati i kako će mu se trijeske zabadati u ruke. Iz nekog razloga taj mu se pothvat čini isto toliko ispravnim koliko i pogrešnim. Osjeća kao da je to jedino što može raščistiti stvari koje su mu napunile glavu, i riječi njegova oca koje ga ne ostavljaju na miru, ma koliko se on snažno trudio ne misliti na to.
Collie osjeća bol u grudima otkad mu je otac priznao, i težina koja se u njemu nastanila gori i tjera ga na bijeg u neko zaleđeno, plavo mjesto, ali i da nešto posiječe, do korijena. Čak i da pokuša biti ista ona osoba kakav je bio prije nego što je posjetio oca, to bi bilo nemoguće. Te osobe više nema. I dok se Collie tako kroz grad vozi na svom biciklu, ne razmišlja o pecanju na jezeru ili igranju košarke sa svojom ekipom, onako kako bi razmišljao prije samo nekoliko tjedana. Razmišlja o svojoj majci, zaključanoj tamo u spavaćoj sobi, uvjerenoj da on ne može čuti njezin plač. Razmišlja o onom novinaru koji ga je progonio jutros, nakon što je uzeo natrag svoj bicikl iz Katine kuće i uputio se u knjižnicu.
Želim samo razgovarati s tobom, vikao je novinar dok je pokušavao sustići Collieja. Hej, ti mali seronja, Collie ga je čuo kako viče za njim, a on je vozio sve brže i brže. Uspori.
On od tada bježi, i danas je izbjegao Kat Williams i odjurio niz Mayflower Street, ušavši u zavoj najvećom brzinom. Samo za tren Collie osjeti da je odlebdio uvis u opojno plavetnilo. Čuju se mukli udarci o asfalt, a zatim se okrene prema prašnjavu puteljku što vodi iza srednje škole u smjeru King George's Roada. Da se nije zaustavio pogledati na igralište, Kat ga nikad ne bi mogla sustići. Bicikl koji je vozila pripadao je Rosarie, sve dok Rosarie nije izjavila da joj je previše spor i da se neće oko njega mučiti. Kat je, za razliku od nje, uživala voziti baš taj bicikl, možda i zato što je bila s ocem onda, kad ga je kupio. Trebalo mu je gotovo dva sata da se odluči kupiti nešto, za što je mislio da će se svidjeti Rosarie, ali ona baš nije bila zadovoljna njegovim izborom. Tri brzine? bio je njezin jedini komentar.
A Kat je upravo voljela način na koji se ovaj bicikl polagano i škripeći kretao. Čovjek doista može vidjeti stvari, ako se ne žuri kroz život. Kad skrenu za ugao ulice Mayflower, Kat zamijeti uresnicu u nekoliko dvorišta, visoke stapke ljubičastih cvjetova u kojima su zujale pčele. Približavajući se srednjoj školi, ona ugleda nekog dječaka kako promatra utakmicu bejzbola. Kad pogleda malo bolje, prepozna Collieja, i od samog pogleda na nj, Kat osjeti da joj bubnja u ušima. Zaustavi se kraj Collieja i nagne naprijed, provukavši prste kroz rešetkastu ogradu. Ona zna daje on izbjegava, i stoga ne gleda u nj. Daje sve od sebe da ga ne prestraši. "Zar ono nije tvoja momčad?" upita blago.
To su uistinu Plavi drozdovi na terenu, tamo dolje uz liniju u petom razdjelu. Kat nije timski igrač. Jedini šport kojim se ikada bavila bilo je klizanje na ledu, a ove zime se ni na to nije mogla prisiliti. Svaki put kad se spustila do jezera pomislila je da vidi svog oca ondje pokraj klupice, gdje su uvijek bili zobeni kolačići i vruća čokolada, i gdje su očevi klečali uz svoju djecu, pomažući im zavezati klizaljke.
Ovog vrućeg lipanjskog jutra nad ekipom Plavih drozdova pokolj je napravila ekipa Hrabrih iz Hamiltona; oni nisu osvojili ni jedan bod. Čini se daje poraz bio neizbježan. Collie je uvijek bio najdosljedniji igrač u momčadi. Njegov je otac provodio s njim tisuće sati na ovom istom igralištu, ako se nije pretjerano isticao, bacajući niske ili zakrivljene loptice, ali ti sati iščezavaju u blještavim i neprepoznatljivim odsječcima vremena. Collie je već donio odluku: nikada više neće zaigrati bejzbol. Kat procjenjuje igru Plavih drozdova.
"Doista bi im dobro došao. Grozno igraju." "Baš me briga hoće li pobijediti ili neće."
"Jesi li vidio sliku moje sestre u novinama?" upita Kat. "Ne razumijem zašto bi nekoga zanimalo njezino mišljenje, ali izgledala je sjajno."
"Za to me briga još manje nego za bejzbol." Collie osjeća sunce na svojoj glavi, svom vratu, svojim rukama. Osjeća miris trave i prodorni miris mokroga terena. Da njegov otac danas trenira, on i Collie bi razradili strategiju da preokrenu igru. Zamahni nadesno, rekao bi mu otac, ili, Iznenadi ih kratkim udarcem. Collie pomisli na kralja Arthura i na to kako se on jako trudio biti dobar čovjek i kako su ga izdali, kako je na kraju doživio poraz u svemu što se trudio postignuti. Negdje duboko u sebi Collie zna da je knjigu uzeo s police u knjižnici kako bi bio siguran da više nitko neće moći pročitati tu priču, nikoga više neće moći prevariti da povjeruje u onu vrstu časti koje nema, i koja nije postojala u to vrijeme, a danas definitivno ne postoji.
Kat se okrenula Collieju da mu kaže kako nema izgleda da Plavi drozdovi pobijede, i tad ugleda da on plače.
"Ma bejzbol je ionako glupa igra!" Katino srce lupa, a ona osjeća težinu u ustima. "Sve je glupo, kad malo bolje razmisliš. Ljudi svaki dan ustaju i ponašaju se kao daje to što rade nešto jako važno, ali svi će oni na kraju jednoga dana umrijeti, i ništa od svega toga nije bitno."
"Ušuti, Kat!" Collie zatrepće i pogleda na teren. On ima široka ramena i umije stvarno brzo trčati; rođeni je sportaš, ali sada se doima kao da se usukao u sebe. Dok Kat Williams tako proučava svog prijatelja, njezino se hladno srce slama za njim. Dobri ljudi su
ugroženi, eto to je zaključila. Zna da je Colliju tata rekao nešto prestrašno, o čemu on ne može niti razgovarati. Osjeća da ljude koji učine ono što je učinio Ethan Ford šalju jako daleko i drže jako dugo. Oni se ne vraćaju, sve dok ne budu mogli proći pokraj zrcala, i dok se njihov odraz ne bude ponovno mogao vidjeti u njemu.
"Hajdemo na kupanje!" Kat toliko želi od Collieja čuti potvrdan odgovor da je boli u grlu. Ona bi se htjela vratiti u prošlost, u onaj sat prije nego što je obavila onaj telefonski razgovor. Ona želi da oni i sada imaju jedanaest godina ili, još bolje, deset. Rosarie joj je rekla da joj Collie više neće biti najbolji prijatelj, sad kad završe sedmi razred. Ti si luda, rekla je Kat svojoj sestri, ali Rosarie se na to samo nasmijala, potpuno sigurna u to što govori. Pričekaj pa ćeš vidjeti. On će od tebe tražiti nešto više.
Možda je razmišljanje o tome, što joj je tad Rosarie rekla, dalo Kat ideju kako bi mogla pridobiti Collieja. Ona teško proguta. Znala je, kad jednom to izusti, više neće biti povratka na ono što su nekad bili.
"Možemo otići na bazen, ako želiš. Ili bismo mogli otići do jezera?" A zatim nešto tišim glasom, ali ne zbog toga što bi netko možda mogao čuti, doda: "Ući ću u vodu bez odjeće, ako i ti uđeš."
Collie joj uputi bezizražajan pogled. Svaki bi drugi dječak na njegovu mjestu potrčao za Kat do jezera, tražio od nje da održi obećanje i gledao iskolačenih očiju dok ona gola utrčava u vodu. Ali Collie nije bilo koji dječak, i Kat vidi da ga nije uspjela zapanjiti, pa čak ni zainteresirati. Na kraju nije uspjela ništa postići.
"Neću", Colliejevo lice sad izgleda nekako drukčije, starije i upalo, kao da gaje ona razočarala svojim prijedlogom, kao daje razočaranje jedini put koji on poznaje. "Idem se provozati."
Kat shvati da on pritom misli sam. Zna ona kamo on odlazi kad se vraća iz knjižnice; ona ga slijedi do kraja King George's Roada, pokraj bolnice do one napuštene kuće koju mu je ona sama pokazala jednog ljeta prije nekoliko godina. Ljudi tamo baš i ne dolaze, dijelom i zbog toga jer je u blizini bolnica za duševne bolesti. Ali svatko koga zanima povijest ovoga mjesta zna da je ta ruševna kuća nekad bila najveličanstvenija kuća u državi, a zemlja kilometrima uokolo pripadala obitelji Monroe, s ralima jabuka sorte Christmas, slatkih Nonsuches i smežuranih Blue Permains, raneta za koje kažu da im je kora boje šljive. Ali to je bilo tako davno i više nema nikoga iz obitelji Monroe, bez obzira na to koliko su rali zemlje imali; rakuni su se sad naselili u ruševinama, uz šumske miševe i voluharice. Nijedno od tih stvorenja nije prestrašilo i otjeralo Collieja. Tu on provodi sate i sate, zna to Kat, ono vrijeme koje više ne želi provoditi s njom. Ne uspijeva ga više vidjeti, jer on skrene prema cesti. Umjesto toga, ona bulji ravno pred sebe, u prašinu koja se podiže kad je Jesse Mevers optrčao treću bazu, prvi među svojim prijateljima kojemu je to uspjelo. Povjetarac zaleprša i zašušti lišće na stablima lipa, a Kat zadrhti i šćućuri se uz ogradu. Neki kažu da možeš razgovarati s mrtvima kad puše vjetar. Dobro slušaj, tako bar kažu. Slušaj, i čut ćeš sve što želiš saznati.
Collie je odjurio i ne primijetivši da mu je knjiga koju je ukrao iz knjižnice iskliznula ispod košulje i uz mukli udarac pala u travu. Kat se sagne po nju. Gleda crteže, a onda okrene zadnju stranicu. Nije posuđivana više od tri mjeseca. Krađa nije svojstvena Colliju, to bi prije Kat učinila; i ona ubaci knjigu u košaru pričvršćenu za svoj bicikl, košaru za koju joj se Rosarie uvijek rugala da je djetinjasta. Najmanje što može učiniti je na sebe preuzeti krivnju za tu sitnu krađu, iako zna da se nikada neće moći iskupiti za patnju koju mu je nanijela.
Vani je, na terenu, Barney Stark ugledao djecu kroz izmaglicu zrakom nošene mlječike. Ugledavši Collieja kako se provezao na biciklu, poželi potrčati za njim i reći mu da će na kraju sve ispasti kako treba. Ali to nije ono obećanje koje Barney može dati, i on ostade ondje, dajući upute na trećoj bazi, baš kao što to čini svake subote posljednjih šest godina. Ali ovo popodne je drukčije, jer Barney trenira sam. Znao je da se nešto neopozivo dogodilo onoga trenutka kad je Dave Mevers otvorio vrata njegova ureda, a s njim je bila i Jorie, sva uplakana, lica pokrivenog rukama, i njezin ih je plač pratio unutra, poput plime. Bilo je mračno u uredu, zastori navučeni, a zrak tmuran. Ethan Ford je pogledom preletio po prostoriji, lice mu je bilo sivo poput pepela i Barney je odmah shvatio o čemu se radi. Tu, pred njim, stajao je krivac.
"Daj mi dvije minute", Barney je zamolio Davea, a kad ih je Dave ostavio same, obratio se Ethanu.
"Nemoj ništa reći. Jesi li me čuo?"
Ethan je odmahnuo glavom. Imao je ono vedro, bezbrižno držanje čovjeka koji nije shvaćao razmjere svojih djela.
"Upravo sam rekao Jorie. A sad ću reći i tebi."
"E pa, nemoj. Nemoj reći ni riječi dok nemaš pravi savjet, i ne želim biti na mjestu onoga koji će morati svjedočiti protiv tebe." Barney je pogledao Jorie koja je još uvijek držala ruke preko očiju.
"Učini sam sebi uslugu", rekao je Barney svom susjedu, čovjeku za kojega je poželio da ga nikada nije ni upoznao.
"Drži jezik za zubima."
Ethan je obavljao najveći dio treninga i možda su stoga Plavi drozdovi polako gubili otkad je on utamničen. On je bio taj koji je bio beskrajno strpljiv, čak i s onim igračima koji su se po svojoj konstituciji činili nemoćni uhvatiti loptu.
On bi sto puta ponovio ono najvažnije i nikad nije gubio živce poput nekih trenera, koje vidite da se mršte, zastrašujući jedanaestogodišnjake svaki put kad ispuste loptu. Sad, prepušteni sami sebi i pod Barneyjevim nadzorom, Plavi drozdovi gube. U zraku se osjeća sumorno raspoloženje i neki igrači i ne pokušavaju uhvatiti loptu, čak i kad je udarac upućen ravno prema njima. Barneyjeva najmlađa kći Sophie trčeći se približava pred šestu izmjenu . Sophie je optimistično dijete i Barneyjeva najveća radost, ali se danas doima zabrinutom, i nije onako vedra kao inače. Zapravo, sva su djeca bila loše raspoložena, i na kraju utakmice, kad su izgubili, pozdraviše se s protivničkom ekipom, jer Barney na tome inzistira bez obzira na gorčinu poraza, te ih okupi na tribini.
"Većina vas je primijetila da danas s nama nema gospodina Forda", reče Barney. Bliži se vrijeme večere, a nebo je još uvijek modro i temperatura visoka kao da je podne. Obično kad Barney okupi momčad mora ih barem nekoliko puta smirivati, nekad čak i prijeti da će otkazati utakmicu sljedećeg tjedna, ako ne bude mir i tišina, ali ovaj put ga oni nestrpljivo gledaju. Izgledaju tako mladi i zbunjeni, i Barney se jedva može prisiliti da nastavi s onim što je započeo. Većina ih je već čula neke nepovezane glasine, koje baš i ne mogu razumjeti, ali Barney bolje od ikoga zna da će te glasine postati još puno gore.
"Trenutačno gospodin Ford ima nekih problema sa zakonom zbog kojih vas više ne može trenirati."
Joe Shaw podigne ruku i, videći onaj čeznutljivi pogled na njegovu licu, Barney se poželi okrenuti i pobjeći do Safehousea, gdje bi se po svoj prilici prvi put u životu mogao dobro napiti. Umjesto toga, on kimne dječaku.
"Reci, Joe."
"Hoće li nas nastaviti trenirati kad izađe iz zatvora?"
Barney ide onom tankom crtom između pripremanja djece za istinu i štićenja od nje, pa makar samo još jedan dan. Više nema nikakve mogućnosti da Ethana Forda uz jamčevinu puste na slobodu, a da ne govorimo o povratku i o treniranju u Maloj ligi.
"Morat ćemo pričekati i vidjeti. U međuvremenu ćemo igrati najbolje što možemo."
Taj odgovor ne zadovolji nikoga, poglavito što je ta najbolja igra Plavih drozdova gotovo ravna katastrofi, ali Barney raspusti djecu, rekavši im da su igrali muški i pošteno, najviše što im je mogao reći.
"Svi znaju da je on u zatvoru zbog ubojstva, tata", reče Sophie dok spremaj'u opremu u prtljažnik. "Većina ljudi misli da je nedužan, ali neki ljudi čekaju da čuju sve detalje prije nego što donesu odluku. Žele vidjeti kakva je njegova obrana i što je njegov alibi."
"Kako to svi znaju?" Barney promatra svoju kćer. Neće proći još puno vremena, a ona će početi izlaziti s dečkima i on će se morati brinuti o tome s kim je subotom uvečer, onako kako se brine o Kelly i Josie. Njegove su se starije kćeri udaljile i više ih zanimaju prijatelji nego on, a on strahuje da će se to dogoditi i sa Sophie, čim zađe u pubertet.
"Svi sve znaju, tata", uzdahne Sophie. Ona je nalik na majku, posebno kad se razljuti, ali ima onu toplinu i suosjećanje koju njezina majka nema, ili je ne pokazuje prema Barneyju. Sophie je jedna od onih djevojčica koja se doima starijom za svoje godine. Njezina smeđa kosa spletena je u pletenicu koja joj pada preko struka, a lice joj je ljupko i ozbiljno.
"To je kao i onda kad se ubio tata Kat Williams. Ti i mama ste mislili kako je to neka velika tajna, a svi su to znali. Čak i oni najmanji koje su najvjerojatnije štitili od groznih vijesti. Svi su znali."
"I mala djeca poput tebe?"
"Tata!"
"Oprosti!" Barney otvori hladnjak koji uvijek nosi sa sobom na utakmice i upeca dva zadnja bezalkoholna piva da ih popiju dok gledaju kako nebo postaje ažurno, a onda boje šljive, i na kraju tintenoplavo.
"Starija sam nego što misliš", reče Sophie. "Trebaš mi reći kad se takve stvari događaju onima koje poznajem."
Barney mozga o tome dok ispija svoje bezalkoholno pivo. Pita se hoće li se ona osjećati iznevjerena još više kad dozna da joj nije rekao cijelu istinu.
"U redu. Pokušat ću te ne držati u neznanju."
"Znači li to da ćeš mi reći ako je kriv?"
To je ono pitanje koje ona i sva druga djeca u momčadi žele postaviti, ali Sophie je jedina koja za to ima snage. Barney razmišlja o tome kako je izgledala kad se rodila, kako je bila sićušna i kako je bio zapanjen što je on sudjelovao u stvaranju nekog tako savršenog.
"To znaju samo odvjetnik i stranka." Na taj način joj nije lagao, barem ne izravno. "Drugim riječima: ne tiče te se."
Ušli su u Lexus, što Sophie smatra razmetanjem, u taj automobil kojemu Barney pridaje više pozornosti nego što bi trebao, posebno kad naleti na nekoga iz srednje škole na parkiralištu ili iza sudnice.
"Kao što sam i rekla, ti misliš da sam ja mala beba." Sophie je ljuta i ne želi s njim razgovarati dok se voze kući; ali kad stigoše do kuće, ona pomogne Barneyju istovariti opremu, i oni se naganjaju dok idu prema vratima, dobacujući loptu tako što je svaki pokušava baciti što više u zrak, ciljajući u grane stabla divlje jabuke, ispod kojega prolaze dok se približavaju kući.
Ostaci pizze i malo salate ostali su na kuhinjskom pultu. Barney jede stojeći i naglo guta. Sve češće se osjeća kao uljez u vlastitoj kući i katkad ima osjećaj da je upao u pogrešnu kuću i da nikad nije ni trebao živjeti u tako otmjenom susjedstvu na Hillcrestu te da je njegov život zapravo samo nekakav pokus.
Mark Derry još uvijek radi u kupaonici i posvuda je tanki sloj prašine od žbuke; sitnica, smatraju njegove kćeri koje inzistiraju na tome da im treba još jedan tuš i jedna kada; i ta prašina u kući i na slavinama ostavljenima pred kućom na travnjaku podsjeti Barneyja na kuću u kojoj je odrastao, skučenu seljačku kućicu, srušenu prije nekoliko godina kad su izgrađene zgrade Državnoga ureda, na mjesto za kojim čezne više nego što je ikad mogao i pomisliti.
Dana Stark ušla je u kuhinju kad je čula buku, a Sophie uzme neke vrčiće iz ormarića i zatim zalupi vratima hladnjaka, uzevši iz njega jednu bocu bezalkoholnog piva i pola kile sladoleda od vanilije, kako bi napravila jedan od onih smećkastih cow floats koje njezin otac obožava.
"Štoje to s Ethanom Fordom?" upita Dana. Ona i Barney su se upoznali u upravnoj školi i ona je bila puno bolji student od njega. Barney se iznenadio kad je ona prestala raditi odmah po rođenju Kelly. Dana je po prirodi bila jako sumnjičava, što bi joj dalo onu posebnu oštrinu da se nastavila baviti odvjetništvom.
Barney glavom dade znak Sophie. "Zar ne želiš znati jesmo li dobili ovu utakmicu?"
Dana pogleda u lice svoje kćeri; samo taj jedan pogled joj je dovoljan da zna da su Plavi drozdovi izgubili.
"Više sreće drugi put, dijete."
"Ona je vidovnjakinja", reče Sophie punim ustima. "Sve vidi, sve zna."
"Zvači dok jedeš", upozori je Dana, "jer ću predvidjeti da ćeš se ugušiti."
"Fred Hart dolazi sutra ujutro iz Bostona. On preuzima slučaj", reče Barney supruzi. Kad ih Sophie, odnijevši sude u sudoper, više nije mogla čuti, Dana reče: "Drago mi je da to nećeš biti ti. Bit će to prava gužva, ako se ispostavi da je kriv."
"Čula sam te", reče Sophie. "Sve sam čula."
Nakon ručka Barney se vrati u auto i odluči nazvati Jorie. Ali zapravo, ponada se da će opet naletjeti na Charlottu Kite. Možda bi, kad bi nju vidio, mogao zaboraviti na sve ono što zna da je istina o Ethanu, barem nakratko. Baš čudno kako često viđa Charlotte u susjedstvu, i večeras se to ponovi. Charlotte na rikverc izlazi iz svog dvorišta i Barney uspori ispod dopuštene brzine, a onda pode za njom niz Hilltop, pokraj putokaza koji označavaju ulazak u susjedstvo, cijelim putem kroz Front Street. Na znak zaustavljanja, na križanju ulica Maple i Westerly, Charlotte proviri kroz prozor i dade Barneyju znak da parkira sa strane. Imala je pakleni dan, najprije ono s liječnikom, a onda sati i sati čekanja da joj daju injekciju u ruku po tko zna koji put u predoperacijskom odjelu bolnice Hamilton. Ima plave podočnjake, a kestenjastu je kosu nemarno sklonila s lica. Unatoč tome, Barney Stark se nasmije kad svoj auto zaustavi pokraj njezina.
"Pratiš li ti to mene?" upita ga Charlotte.
"Namjeravao sam otići do Jorie." Barney je svjestan knedle u grlu koju osjeća uvijek kad je Charlotte u blizini. Poznat je u cijelom Commonwealthu kao dobar govornik i može se upustiti u nadmetanje s najboljima, ali kad god ugleda Charlottu ponestane mu riječi i nijem je poput mede koji šeće jabučnjakom u predgrađu i isto tako usmjeren prema samo jednom cilju.
"Hm!" Charlotte zaniječe glavom. "Idem posjetiti Jorie."
"To samo dokazuje da smo nas dvoje jako slični." Barney Stark se zagleda u nju i čini se da ni najmanje ne mari što je zaustavio promet, čak ni kad se iza njega pojavio auto. To je Warren Peck, pipničar iz Safehousea, onaj za kojega kažu da je bio isto toliko ljut, koliko i izvan sebe zbog Ethanova uhićenja. Barney mahne i dade znak Warrenu da ga zaobiđe. "Imaš dosta mjesta", povika Barney.
"A što ti misliš da je ovo? Prokleto parkiralište?" povika Warren, a onda zatrubi i odveze se, trubeći tako, sve dok ne nestade niz ulicu Westerly.
"Nimalo mi nismo slični", reče Charlotte kroz prozor svog automobila. Ona pomisli na ono kako je Barney Stark znao jurcati po hodnicima u srednjoj školi. Pomisli na taj sanjarski izraz na njegovu licu. Oni su dva različita svijeta, to je točno, a oduvijek su i bili, pa ipak, kad god Charlotte vidi Barneyja, dogodi se nešto neobično: ona shvati da uvijek kaže ono što joj u tom trenutku padne na pamet, ma koliko to osobno bilo. Osim onoga što se tiče njezina zdravlja. O tome uopće ne razgovara.
"Čujem da si odbio biti Ethanov odvjetnik. Mislila sam da si mu prijatelj."
"Ne vodim slučajeve na toj razini. Ali Fred Hart iz Bostona je izvrstan odvjetnik."
"Želiš reći da Ethanu treba izvrstan odvjetnik?"
Barney procjenjuje Charlottu i potpuno zapaža njenu oštroumnost i zdrav razum.
"Stvari će se razjasniti. Zato zakon i postoji." "Ja sam mislila da je zakon tu da kažnjava ljude."
Jedan Volksvvagen luđački trubi iza njega i, pogledavši u retrovizor, Barney ugleda poznato lice Grace Henlev. Barney knjižničarki dade znak da zaobiđe njegov automobil, ali Grace je tvrdoglava i ne želi prijeći preko žute crte. Umjesto da prođe, ona i dalje trubi. Barneyju ne preostane drugo nego krenuti dalje, dok Grace Henlev trubi za njim kao luda.
"Svejedno", reče mu Charlotte. "Ne možemo oboje posjetiti Jorie, a da ona ne pomisli kako ćemo je napasti zajedno. Ovaj put je red na mene i ja ću provjeriti kako stoje stvari."
"U redu."
Barney se osjeća baš kako se osjećao u srednjoj školi: kad god bi ugledao Charlottu, na neki se čudan način osjećao zaneseno. U njezinoj blizini bio je svjesniji svega oko sebe i još uvijek je to ostalo isto. On opazi onu modru boju potamnjelog neba, ugleda krugove oko uličnih svjetiljki i tanku koricu mjeseca boje leda, koji je već izišao na nebo. "U pravu si", reče s onim čudnim izrazom lica, koji ostavi Charlottu zbunjenu još dugo nakon što se odvezao.
"Pogodi tko me je pratio", Charlotte prođe kroz stražnja vrata k Jorie, kako to uvijek čini. "Nećeš tisuću godina pogoditi tko."
Jorie trpa prljave tanjure i šalice od tog dana u perilicu za suđe i lakne joj kad shvati da netko s njom želi razgovarati o nečem drugom, a ne samo o Ethanu. Mrsko bi joj bilo u oči lagati Charlotti, ali nije spremna razgovarati o istini, čak ni sa svojom najboljom prijateljicom. Ona se okrene od sudopera i uspije se osmjehnuti: "Barney Stark."
"S tim čovjekom nešto nije u redu. On je poseban." Charlotte danas ima nervozu želuca zato što umire od gladi, i ona se baci na kutiju pšeničnih krekera ostavljenu na stolu. "Rekao je da ide vidjeti kako si, ali mi se nekako učinilo da sam ja ta koju on prati. Zašto bi on to činio?"
"Barney Stark te odavno prati, samo ti to nikad nisi primjećivala."
Jorie se ponovno okrene prema sudu. Ona i Charlotte su prijateljice još od vrtića, i uvijek su bile dobre, ali stvari su se sad promijenile. Počele su tajiti neke stvari jedna od druge, pa iako u dubini duše imaju najbolje namjere, izbjegavajući istinu počele su praviti duboku, plavu udubinu tamo gdje je nekad bila samo iskrenost. Kad bi Jorie mogla progovoriti pojadala bi se da se utapa na tisuće različitih načina: na suhom, u svojoj vlastitoj kuhinji, žrtva tako prljave i duboke podvodne struje zbog koje ne može ni pozvati upomoć. Za stolom joj je najbolja prijateljica, žena koja bolje od nje same zna sve njezine snove, ali noćna mora je nešto sasvim drugo – to je kutija crnih sjena i pakosnih crvenih zvjezdica, nešto što se drži dobro zatvoreno od straha da se zemlja ne bi pod njom rascijepila na dva dijela.
"Ako je to točno, onda to samo pokazuje kolika je Barney Stark budala", reče Charlotte, jer tko bi osim budale volio ženu poput nje. Njezina sreća je na putu da se strašno preokrene, ona je na rubu strašnog kraljevstva bolesti. Charlottina biopsija će potvrditi ono na što njezin liječnik sumnja, daje kvržica na njezinim grudima zloćudna. Dok sjedi tu u Jorienoj kuhinji, Charlotte to već zna; sigurna je u to onako kako neki ljudi u ovom dijelu zemlje sa sigurnošću znaju kad će pasti snijeg, samo po onoj mirnoći koju osjete u zraku ili po skupinama vrabaca na travnjaku, ili po onoj hladno plavoj kori jorgovana. Pa ipak, Charlotte ne otkriva svoju tajnu, tu bolnu žeravicu zaguranu duboko pod kožu.
"Kako je Collie?" upita. Collie je bio jedino dijete na ovome svijetu čije postojanje nije prezirala dok je bezuspješno pokušavala ostati trudna.
"Zaključao se u sobu te čak ni Kat Williams ne pušta unutra. Ona se tu vrzma i čeka ga. Na kraju sam joj morala reći da ide kući. Najvjerojatnije me nije ni poslušala." Jorie ode do prozora i podigne zastor. Zagleda se u redove graška u vrtu i cvijeće koje se povilo od vrućine. "Mislim da je još utaborena tu u našem dvorištu."
"A kako si ti?" Charlotte priđe prijateljici i stane uz nju.
"Jesi li ti dobro?"
"A, ja? Moram biti, je li tako?"
Jorie lakne, jer Charlotte ne postavlja više pitanja o Ethanovoj nedužnosti, onako kako su je njezina majka i sestra ispitivale ranije tog jutra, kad su joj došle pružiti potporu. Joriena majka Ruthje obećala založiti svoju rodnu kuću u Smithfield Laneu i sve u njoj, ako bude trebalo, kako bi platili pristojbe. Ann, koja je uvijek bila hladna i nezainteresirana, zagrlila je Jorie dajući joj do znanja daje u potpunosti na njezinoj strani. Jorie je zahvalila majci, poljubila sestru, i kad su izašle, promatrala ih je dok su odlazile niz stazu i razmišljala kako ih dijeli samo udaljenost lažljivice. Nije se mogla prisiliti reći istinu obitelji, isto kao što nije mogla reći da je zemlja sad nebo i da će taj plavi svod nad njima zauvijek biti ono po čemu će sad hodati. Kako im može reći da je neispravno postalo ispravno i da se sve, u što su do sada vjerovali, mora nanizati na drugi konac – svi oni blještavi biseri sudbine, za koje se ispostavilo da nisu ništa drugo nego ogrlica od bezvrijednih kamenčića.
"Dobro sam" i večeras ponovi ispraćajući Charlotte, iako – kad zagrli prijateljicu na vratima – Jorie nije čvršća od zavežljaja suharaka. Slomit će se ako je zagrli čvršće, raspast će se kao trijeska, baš tu na dovratku.
"Hoćeš li me nazvati ako me zatrebaš?" upita Charlotte; ali vrata se već zatvoriše za njom. Charlotte polako ide do svoga auta, poput žene koja gazi kroz snijeg iako je vrijeme lijepo, zlaćano, dok se blijedo nebo sutona pretvara u noćnu tamu. Već je odavno prošlo vrijeme večere, i to je vrijeme kad su ostali u gradu spokojni u svojim kućama, sretni što se nemaju ni zbog čega ozbiljnijega brinuti, osim o sviscima u vrtu, miševima u podrumu ili pločicama koje se gule u hodniku.
Vani se na nebu javlja zvijezda harfa u Liri i diže se sve više i više – zvijezda vodilja u noći. Zrak odiše svježinom, ulice su prazne, i samo oni najusamljeniji sjede u baru Safehousea i naručuju tonik, za koju već boljku misle da od nje boluju, uzalud se nadajući da će otkriti lijek za ono kako se osjećaju duboko u sebi.
To je onaj sat za kojim je Jorie nekad čeznula, onaj plavi sat kad bi Ethan i ona stajali u kuhinji ugašenih svjetala i krali poljubac, prije nego što bi obavili poslove koje su te večeri imali. I sad je vrijeme kao i svako drugo; duge minute, dosadne sekunde, ništa, samo jednolično vrijeme koje protječe naprijed, sviđalo se to tebi ili ne. Jorie je počela zaboravljati najobičnije stvari – ručak primjerice – i zato sad gore nosi poslužavnik. Pokuca na vrata spavaće sobe, a kad joj Collie ne odgovori, ona mu večeru ostavi u hodniku; ništa posebno, samo prženi sendvič sa sirom i zdjelicu juhe od rajčice, dovoljno da se malo okrijepi, ali bačeno uzalud, jer zna da on to neće pojesti.
Možda Collie želi sjediti u svojoj sobi sve dok se sadašnjost ne otpuše nad njim, preko krovova i voćnjaka, sve dok ne nestane tamo daleko, tako da oni opet mogu otvoriti vrata i prozore. Ali Jorie zna da njezin siroti dječak može dovijeka čekati, može u zaključanoj sobi sjediti sve dok ne ostari, a da ono što ih je snašlo neće nestati. Tu se smjestilo; i tu će i ostati. Mogli bi o ovome porazgovarati, ako bi uopće i mogli razgovarati; ali ono što vrijedi za Charlottu, vrijedi i za Colieja: čuvaj opaku tajnu i uskoro neće biti izbora. Uskoro će oni izgubiti i sposobnost govora.
Tamo u vatrogasnom domu u IVorthington and Vine dvanaest tužnih ljudi sjedi za stolom, a nedirnute čaše mineralne stoje pred njima. Jedno mjesto je prazno, a ostali odvraćaju pogled od stolca na kojemu je sjedio Ethan Ford, kao da mu je to mjesto bilo urođeno. Svaki, uključujući Marka Derrvja i Warrena Pecka, razmišlja o onim trenutcima kad je Ethan spasio ljudski život, kad je učinio nešto što se oni sami nisu usudili. Napola očekuju da će se pojaviti iz mraka i zauzeti svoje uobičajeno mjesto. Onako kako je po tko zna koji put izlazio iz plamena, ali na vratima nema nikoga, a vjetrokaz tamo na vrhu krova, divlji trkaći konj koji baca metalni plamen, nadzire ulicu.
A što se Jorie tiče, ona zna da se Ethan neće vratiti kući. Neće skrenuti u Maple Street, umoran od večeri provedene s prijateljima nakon napornoga radnoga dana, spreman za njezin zagrljaj. Jorie je uvijek bila optimist, osoba koja uvijek traži i nalazi najbolje u ljudima. Sad ona sebi predbacuje što je bila tako lakovjerna, i pita se nije li to u njezinoj prirodi, da je lako mogu prevariti. Kad su ona i Ann bile djeca, vjerovala je svemu što bi joj sestra rekla. Ann je tvrdila da u zemlji postoji rupa koja ide do druge strane Zemlje, i Jorie je bila tako naivna daje tu glupost smatrala pravom i nepromjenjivom istinom. Čak i kad joj je Charlotte rekla da je to nemoguće, nije se dala pokolebati.
COLLIE FORD JE MEĐU ONO MALO LJUDI U GRADU KOJI SU ODLUČIli ignorirati srpanj unatoč brojnim kušnjama, lijepim jutrima bez oblačka i lijenim obećavajućim popodnevima. Uvijek će biti onih tvrdoglavih stanovnika koji zaziru od lijepa vremena i uopće ne mare za žućkastu sunčevu svjetlost, ni za cvrčke što se glasaju iz živica, ni za duge dane koji postaju sve plavlji i plavlji kad se dan pretvara u noć.
Primjerice Hannah Phillips, koja vodi kafić, alergična je na sunce i zato je u zatvorenom prostoru, čak i onda kad ima slobodno popodne, a kad se i usudi izaći van, uvijek se dobro zaštiti kapom za bejzbol, ili obuče majicu dugih rukava, bez obzira na visoku temperaturu. Gospođa Gage uređuje svoj vrt samo ujutro, jer joj se opasno počinje vrtjeti u glavi po toj vrućini. Mark Derry cijeli mjesec nema ni trenutka slobodnog vremena, posebno nakon što je preuzeo završiti Ethanove poslove i uzeo majstora za sve po imenu Swift, tamo dole iz Hamiltona, da završi stolariju.
Kao dječak, Mark je živio za ljeta. Bio je prvak u plivanju, ali se u zadnje vrijeme ne može niti prisjetiti kako to izgleda roniti u hladnim vodama Lantern Lakea. Ljubomoran je na svoga sina Brendana i ostale tinejdžere u gradu, koji spremno i rado izazivaju sudbinu skačući na glavu s vrha najviših litica, oglušujući se pritom na roditeljska upozorenja, kako se lako može utopiti u tim vodama prije nego što netko čuje njihove panične pozive upomoć.
Poštara Billa Shanona, koji se uvijek hvalio kako podnosi svakakvo vrijeme, od onog olujnog pa do paklenih vrućina, njegov je liječnik upozorio na veliku opasnost od dobivanja raka kože kojemu su poštari izvrgnuti, te se danas Bili skriva od podnevnog sunca, zavalivši se udobno na nekoj od klupa prekoputa kafića i čitajući novine, misleći kako će ljudi u gradu morati pričekati da malo zahladi da im on donese poštu.
Collie Ford je među onima koji tragaju za mračnim, osamljenim mjestima. Izbjegava ljude s onom istom žustrinom kojom voluharice u vrtu njegove majke izbjegavaju zamke postavljene u jagodama. Mnogo vremena Collie provodi u knjižnici na Libertv Avenue. U toj staroj zgradi, izgrađenoj od kamena i crvenkastih cigli, provesti lipanjsko popodne sklupčan u jednom od kožnih naslonjača u čitaonici ne razlikuje se od večeri u veljači praćenih solikom. Najčešće se Collie smjesti iza police s časopisima, gdje je knjižničarka Grace Henlev postavila golemi akvarij za izložbu. Dok Collie promatra kako se pokreću škrge skalara, poželi da i on bude pod vodom, tako duboko da ga nitko ne može pronaći. Poželi da je tisuću milja daleko od Monroea u Massachusettsu, od mjesta koje je brzo prezreo. Ne bi mogao biti dovoljno daleko, kilometar po kilometar, milju po milju. Što bi sve dao da može sad hodati po mjesečini, trčati po Mjesečevoj blijedoj, nemilosrdnoj površini s kamenjem u džepovima i u cipelama, kamenoga srca, pluća i udova.
Collie ne želi ni s kim razgovarati, ali kad pogleda kroz prozor, visok i nadsvođen, s izbočenim zelenim staklom, učvršćenim u klizno prozorsko krilo – on ugleda Kat Williams. On zna da Kat čeka njega; ona sjedi naslonjena na najstarije stablo jabuke u mjestu, rijetke sorte Westfield Seek-No-Further, koja uvijek cvjeta nekoliko mjeseci nakon svih ostalih stabala u gradu, i na tom mjestu raste još od tisuću devetsto sedamdesete godine, a posađena je sto godina prije nego što je postavljen kamen temeljac za knjižnicu. Te jabuke imaju debelu koru i dobre su samo za najlošiju pitu, te svakoga listopada gnjile jabuke poput kiše padaju na travnjak ispred knjižnice, na očaj knjižničarke. Dječaci se nabacuju jedni na druge košticama i odgriscima, te su uslijed takvog divljanja mnogi stari prozori razbijeni, a zeleno staklo se raspada u tisuće sitnih krhotina. Grace Henlev uvijek izloži dokaz – ostatak pojedene jabuke – na svoj radni stol, uz vrčić za prikupljanje novca za novi prozor, zbog čega je svjetlost koja pada na naslagane hrpe knjiga nekih popodneva jasna i oštra, a nekih slaba i neprozirna, kao da se voda ulijeva kroz prozore, dotječući s blatnjava dna Lantern Lakea.
Collie lista jedno staro izdanje The Boy's King Arthur koje je ilustrirao N. C. Wyeth, ali sad, ugledavši Kat na travnjaku, njegovo je sanjarenje uzdrmano. Nema veze što je Kat oduvijek bila njegova vjerna prijateljica. On više ne želi imati prijatelja, o tome se radi. On želi biti sam, i nositi tu samoću poput oklopa. Obično se ponosio svojim poštenjem, ali nešto se u njemu promijenilo. Umjesto da knjigu vrati na policu, Collie je zagura s prednje strane pod majicu poput kakvog običnog lopova. Na svome tijelu osjeti hladnoću uveza. Stranice šapću dok knjigu pritišće čvrsto uz grudi, sve do onoga mjesta gdje najviše boli, do mjesta na kojem misli da se nekad nalazilo njegovo srce.
Srećom je Collie ostavio bicikl uz stražnja vrata knjižnice te se može izvući neopaženo. On izjuri van, sjedne na bicikl i brzo poveze; valovi vrućine ga zapljuskuju, jaka sunčeva svjetlost gotovo ga zasljepljuje. Morao je jutros otići do Katine garaže, a to baš i nije bilo lako. Zaustavio je dah, utrčao unutra, zgrabio bicikl i istrčao van na svjetlost, ali ispostavilo se da je uništio kotače i sad se bicikl nestabilno klati, a metalni zupčanici zabijaju u prednju gumu. Pa ipak, bicikl mu omogući da zamakne za ugao prije nego što je Kat podignula pogled – njoj su vidik zaklanjali zadnji ružičasti cvjetovi na stablu jabuke. Dok brza niz Libertv Street, Collie pomisli na nešto strašno – posjeći će tu jabuku. Ideja mu je sinula odjednom, i njemu se odmah učini daje predodređen za taj jedinstveni rušilački čin. U sebi čuje kako se stablo ruši. On zamišlja kako će kora zadrhtati i kako će mu se trijeske zabadati u ruke. Iz nekog razloga taj mu se pothvat čini isto toliko ispravnim koliko i pogrešnim. Osjeća kao da je to jedino što može raščistiti stvari koje su mu napunile glavu, i riječi njegova oca koje ga ne ostavljaju na miru, ma koliko se on snažno trudio ne misliti na to.
Collie osjeća bol u grudima otkad mu je otac priznao, i težina koja se u njemu nastanila gori i tjera ga na bijeg u neko zaleđeno, plavo mjesto, ali i da nešto posiječe, do korijena. Čak i da pokuša biti ista ona osoba kakav je bio prije nego što je posjetio oca, to bi bilo nemoguće. Te osobe više nema. I dok se Collie tako kroz grad vozi na svom biciklu, ne razmišlja o pecanju na jezeru ili igranju košarke sa svojom ekipom, onako kako bi razmišljao prije samo nekoliko tjedana. Razmišlja o svojoj majci, zaključanoj tamo u spavaćoj sobi, uvjerenoj da on ne može čuti njezin plač. Razmišlja o onom novinaru koji ga je progonio jutros, nakon što je uzeo natrag svoj bicikl iz Katine kuće i uputio se u knjižnicu.
Želim samo razgovarati s tobom, vikao je novinar dok je pokušavao sustići Collieja. Hej, ti mali seronja, Collie ga je čuo kako viče za njim, a on je vozio sve brže i brže. Uspori.
On od tada bježi, i danas je izbjegao Kat Williams i odjurio niz Mayflower Street, ušavši u zavoj najvećom brzinom. Samo za tren Collie osjeti da je odlebdio uvis u opojno plavetnilo. Čuju se mukli udarci o asfalt, a zatim se okrene prema prašnjavu puteljku što vodi iza srednje škole u smjeru King George's Roada. Da se nije zaustavio pogledati na igralište, Kat ga nikad ne bi mogla sustići. Bicikl koji je vozila pripadao je Rosarie, sve dok Rosarie nije izjavila da joj je previše spor i da se neće oko njega mučiti. Kat je, za razliku od nje, uživala voziti baš taj bicikl, možda i zato što je bila s ocem onda, kad ga je kupio. Trebalo mu je gotovo dva sata da se odluči kupiti nešto, za što je mislio da će se svidjeti Rosarie, ali ona baš nije bila zadovoljna njegovim izborom. Tri brzine? bio je njezin jedini komentar.
A Kat je upravo voljela način na koji se ovaj bicikl polagano i škripeći kretao. Čovjek doista može vidjeti stvari, ako se ne žuri kroz život. Kad skrenu za ugao ulice Mayflower, Kat zamijeti uresnicu u nekoliko dvorišta, visoke stapke ljubičastih cvjetova u kojima su zujale pčele. Približavajući se srednjoj školi, ona ugleda nekog dječaka kako promatra utakmicu bejzbola. Kad pogleda malo bolje, prepozna Collieja, i od samog pogleda na nj, Kat osjeti da joj bubnja u ušima. Zaustavi se kraj Collieja i nagne naprijed, provukavši prste kroz rešetkastu ogradu. Ona zna daje on izbjegava, i stoga ne gleda u nj. Daje sve od sebe da ga ne prestraši. "Zar ono nije tvoja momčad?" upita blago.
To su uistinu Plavi drozdovi na terenu, tamo dolje uz liniju u petom razdjelu. Kat nije timski igrač. Jedini šport kojim se ikada bavila bilo je klizanje na ledu, a ove zime se ni na to nije mogla prisiliti. Svaki put kad se spustila do jezera pomislila je da vidi svog oca ondje pokraj klupice, gdje su uvijek bili zobeni kolačići i vruća čokolada, i gdje su očevi klečali uz svoju djecu, pomažući im zavezati klizaljke.
Ovog vrućeg lipanjskog jutra nad ekipom Plavih drozdova pokolj je napravila ekipa Hrabrih iz Hamiltona; oni nisu osvojili ni jedan bod. Čini se daje poraz bio neizbježan. Collie je uvijek bio najdosljedniji igrač u momčadi. Njegov je otac provodio s njim tisuće sati na ovom istom igralištu, ako se nije pretjerano isticao, bacajući niske ili zakrivljene loptice, ali ti sati iščezavaju u blještavim i neprepoznatljivim odsječcima vremena. Collie je već donio odluku: nikada više neće zaigrati bejzbol. Kat procjenjuje igru Plavih drozdova.
"Doista bi im dobro došao. Grozno igraju." "Baš me briga hoće li pobijediti ili neće."
"Jesi li vidio sliku moje sestre u novinama?" upita Kat. "Ne razumijem zašto bi nekoga zanimalo njezino mišljenje, ali izgledala je sjajno."
"Za to me briga još manje nego za bejzbol." Collie osjeća sunce na svojoj glavi, svom vratu, svojim rukama. Osjeća miris trave i prodorni miris mokroga terena. Da njegov otac danas trenira, on i Collie bi razradili strategiju da preokrenu igru. Zamahni nadesno, rekao bi mu otac, ili, Iznenadi ih kratkim udarcem. Collie pomisli na kralja Arthura i na to kako se on jako trudio biti dobar čovjek i kako su ga izdali, kako je na kraju doživio poraz u svemu što se trudio postignuti. Negdje duboko u sebi Collie zna da je knjigu uzeo s police u knjižnici kako bi bio siguran da više nitko neće moći pročitati tu priču, nikoga više neće moći prevariti da povjeruje u onu vrstu časti koje nema, i koja nije postojala u to vrijeme, a danas definitivno ne postoji.
Kat se okrenula Collieju da mu kaže kako nema izgleda da Plavi drozdovi pobijede, i tad ugleda da on plače.
"Ma bejzbol je ionako glupa igra!" Katino srce lupa, a ona osjeća težinu u ustima. "Sve je glupo, kad malo bolje razmisliš. Ljudi svaki dan ustaju i ponašaju se kao daje to što rade nešto jako važno, ali svi će oni na kraju jednoga dana umrijeti, i ništa od svega toga nije bitno."
"Ušuti, Kat!" Collie zatrepće i pogleda na teren. On ima široka ramena i umije stvarno brzo trčati; rođeni je sportaš, ali sada se doima kao da se usukao u sebe. Dok Kat Williams tako proučava svog prijatelja, njezino se hladno srce slama za njim. Dobri ljudi su
ugroženi, eto to je zaključila. Zna da je Colliju tata rekao nešto prestrašno, o čemu on ne može niti razgovarati. Osjeća da ljude koji učine ono što je učinio Ethan Ford šalju jako daleko i drže jako dugo. Oni se ne vraćaju, sve dok ne budu mogli proći pokraj zrcala, i dok se njihov odraz ne bude ponovno mogao vidjeti u njemu.
"Hajdemo na kupanje!" Kat toliko želi od Collieja čuti potvrdan odgovor da je boli u grlu. Ona bi se htjela vratiti u prošlost, u onaj sat prije nego što je obavila onaj telefonski razgovor. Ona želi da oni i sada imaju jedanaest godina ili, još bolje, deset. Rosarie joj je rekla da joj Collie više neće biti najbolji prijatelj, sad kad završe sedmi razred. Ti si luda, rekla je Kat svojoj sestri, ali Rosarie se na to samo nasmijala, potpuno sigurna u to što govori. Pričekaj pa ćeš vidjeti. On će od tebe tražiti nešto više.
Možda je razmišljanje o tome, što joj je tad Rosarie rekla, dalo Kat ideju kako bi mogla pridobiti Collieja. Ona teško proguta. Znala je, kad jednom to izusti, više neće biti povratka na ono što su nekad bili.
"Možemo otići na bazen, ako želiš. Ili bismo mogli otići do jezera?" A zatim nešto tišim glasom, ali ne zbog toga što bi netko možda mogao čuti, doda: "Ući ću u vodu bez odjeće, ako i ti uđeš."
Collie joj uputi bezizražajan pogled. Svaki bi drugi dječak na njegovu mjestu potrčao za Kat do jezera, tražio od nje da održi obećanje i gledao iskolačenih očiju dok ona gola utrčava u vodu. Ali Collie nije bilo koji dječak, i Kat vidi da ga nije uspjela zapanjiti, pa čak ni zainteresirati. Na kraju nije uspjela ništa postići.
"Neću", Colliejevo lice sad izgleda nekako drukčije, starije i upalo, kao da gaje ona razočarala svojim prijedlogom, kao daje razočaranje jedini put koji on poznaje. "Idem se provozati."
Kat shvati da on pritom misli sam. Zna ona kamo on odlazi kad se vraća iz knjižnice; ona ga slijedi do kraja King George's Roada, pokraj bolnice do one napuštene kuće koju mu je ona sama pokazala jednog ljeta prije nekoliko godina. Ljudi tamo baš i ne dolaze, dijelom i zbog toga jer je u blizini bolnica za duševne bolesti. Ali svatko koga zanima povijest ovoga mjesta zna da je ta ruševna kuća nekad bila najveličanstvenija kuća u državi, a zemlja kilometrima uokolo pripadala obitelji Monroe, s ralima jabuka sorte Christmas, slatkih Nonsuches i smežuranih Blue Permains, raneta za koje kažu da im je kora boje šljive. Ali to je bilo tako davno i više nema nikoga iz obitelji Monroe, bez obzira na to koliko su rali zemlje imali; rakuni su se sad naselili u ruševinama, uz šumske miševe i voluharice. Nijedno od tih stvorenja nije prestrašilo i otjeralo Collieja. Tu on provodi sate i sate, zna to Kat, ono vrijeme koje više ne želi provoditi s njom. Ne uspijeva ga više vidjeti, jer on skrene prema cesti. Umjesto toga, ona bulji ravno pred sebe, u prašinu koja se podiže kad je Jesse Mevers optrčao treću bazu, prvi među svojim prijateljima kojemu je to uspjelo. Povjetarac zaleprša i zašušti lišće na stablima lipa, a Kat zadrhti i šćućuri se uz ogradu. Neki kažu da možeš razgovarati s mrtvima kad puše vjetar. Dobro slušaj, tako bar kažu. Slušaj, i čut ćeš sve što želiš saznati.
Collie je odjurio i ne primijetivši da mu je knjiga koju je ukrao iz knjižnice iskliznula ispod košulje i uz mukli udarac pala u travu. Kat se sagne po nju. Gleda crteže, a onda okrene zadnju stranicu. Nije posuđivana više od tri mjeseca. Krađa nije svojstvena Colliju, to bi prije Kat učinila; i ona ubaci knjigu u košaru pričvršćenu za svoj bicikl, košaru za koju joj se Rosarie uvijek rugala da je djetinjasta. Najmanje što može učiniti je na sebe preuzeti krivnju za tu sitnu krađu, iako zna da se nikada neće moći iskupiti za patnju koju mu je nanijela.
Vani je, na terenu, Barney Stark ugledao djecu kroz izmaglicu zrakom nošene mlječike. Ugledavši Collieja kako se provezao na biciklu, poželi potrčati za njim i reći mu da će na kraju sve ispasti kako treba. Ali to nije ono obećanje koje Barney može dati, i on ostade ondje, dajući upute na trećoj bazi, baš kao što to čini svake subote posljednjih šest godina. Ali ovo popodne je drukčije, jer Barney trenira sam. Znao je da se nešto neopozivo dogodilo onoga trenutka kad je Dave Mevers otvorio vrata njegova ureda, a s njim je bila i Jorie, sva uplakana, lica pokrivenog rukama, i njezin ih je plač pratio unutra, poput plime. Bilo je mračno u uredu, zastori navučeni, a zrak tmuran. Ethan Ford je pogledom preletio po prostoriji, lice mu je bilo sivo poput pepela i Barney je odmah shvatio o čemu se radi. Tu, pred njim, stajao je krivac.
"Daj mi dvije minute", Barney je zamolio Davea, a kad ih je Dave ostavio same, obratio se Ethanu.
"Nemoj ništa reći. Jesi li me čuo?"
Ethan je odmahnuo glavom. Imao je ono vedro, bezbrižno držanje čovjeka koji nije shvaćao razmjere svojih djela.
"Upravo sam rekao Jorie. A sad ću reći i tebi."
"E pa, nemoj. Nemoj reći ni riječi dok nemaš pravi savjet, i ne želim biti na mjestu onoga koji će morati svjedočiti protiv tebe." Barney je pogledao Jorie koja je još uvijek držala ruke preko očiju.
"Učini sam sebi uslugu", rekao je Barney svom susjedu, čovjeku za kojega je poželio da ga nikada nije ni upoznao.
"Drži jezik za zubima."
Ethan je obavljao najveći dio treninga i možda su stoga Plavi drozdovi polako gubili otkad je on utamničen. On je bio taj koji je bio beskrajno strpljiv, čak i s onim igračima koji su se po svojoj konstituciji činili nemoćni uhvatiti loptu.
On bi sto puta ponovio ono najvažnije i nikad nije gubio živce poput nekih trenera, koje vidite da se mršte, zastrašujući jedanaestogodišnjake svaki put kad ispuste loptu. Sad, prepušteni sami sebi i pod Barneyjevim nadzorom, Plavi drozdovi gube. U zraku se osjeća sumorno raspoloženje i neki igrači i ne pokušavaju uhvatiti loptu, čak i kad je udarac upućen ravno prema njima. Barneyjeva najmlađa kći Sophie trčeći se približava pred šestu izmjenu . Sophie je optimistično dijete i Barneyjeva najveća radost, ali se danas doima zabrinutom, i nije onako vedra kao inače. Zapravo, sva su djeca bila loše raspoložena, i na kraju utakmice, kad su izgubili, pozdraviše se s protivničkom ekipom, jer Barney na tome inzistira bez obzira na gorčinu poraza, te ih okupi na tribini.
"Većina vas je primijetila da danas s nama nema gospodina Forda", reče Barney. Bliži se vrijeme večere, a nebo je još uvijek modro i temperatura visoka kao da je podne. Obično kad Barney okupi momčad mora ih barem nekoliko puta smirivati, nekad čak i prijeti da će otkazati utakmicu sljedećeg tjedna, ako ne bude mir i tišina, ali ovaj put ga oni nestrpljivo gledaju. Izgledaju tako mladi i zbunjeni, i Barney se jedva može prisiliti da nastavi s onim što je započeo. Većina ih je već čula neke nepovezane glasine, koje baš i ne mogu razumjeti, ali Barney bolje od ikoga zna da će te glasine postati još puno gore.
"Trenutačno gospodin Ford ima nekih problema sa zakonom zbog kojih vas više ne može trenirati."
Joe Shaw podigne ruku i, videći onaj čeznutljivi pogled na njegovu licu, Barney se poželi okrenuti i pobjeći do Safehousea, gdje bi se po svoj prilici prvi put u životu mogao dobro napiti. Umjesto toga, on kimne dječaku.
"Reci, Joe."
"Hoće li nas nastaviti trenirati kad izađe iz zatvora?"
Barney ide onom tankom crtom između pripremanja djece za istinu i štićenja od nje, pa makar samo još jedan dan. Više nema nikakve mogućnosti da Ethana Forda uz jamčevinu puste na slobodu, a da ne govorimo o povratku i o treniranju u Maloj ligi.
"Morat ćemo pričekati i vidjeti. U međuvremenu ćemo igrati najbolje što možemo."
Taj odgovor ne zadovolji nikoga, poglavito što je ta najbolja igra Plavih drozdova gotovo ravna katastrofi, ali Barney raspusti djecu, rekavši im da su igrali muški i pošteno, najviše što im je mogao reći.
"Svi znaju da je on u zatvoru zbog ubojstva, tata", reče Sophie dok spremaj'u opremu u prtljažnik. "Većina ljudi misli da je nedužan, ali neki ljudi čekaju da čuju sve detalje prije nego što donesu odluku. Žele vidjeti kakva je njegova obrana i što je njegov alibi."
"Kako to svi znaju?" Barney promatra svoju kćer. Neće proći još puno vremena, a ona će početi izlaziti s dečkima i on će se morati brinuti o tome s kim je subotom uvečer, onako kako se brine o Kelly i Josie. Njegove su se starije kćeri udaljile i više ih zanimaju prijatelji nego on, a on strahuje da će se to dogoditi i sa Sophie, čim zađe u pubertet.
"Svi sve znaju, tata", uzdahne Sophie. Ona je nalik na majku, posebno kad se razljuti, ali ima onu toplinu i suosjećanje koju njezina majka nema, ili je ne pokazuje prema Barneyju. Sophie je jedna od onih djevojčica koja se doima starijom za svoje godine. Njezina smeđa kosa spletena je u pletenicu koja joj pada preko struka, a lice joj je ljupko i ozbiljno.
"To je kao i onda kad se ubio tata Kat Williams. Ti i mama ste mislili kako je to neka velika tajna, a svi su to znali. Čak i oni najmanji koje su najvjerojatnije štitili od groznih vijesti. Svi su znali."
"I mala djeca poput tebe?"
"Tata!"
"Oprosti!" Barney otvori hladnjak koji uvijek nosi sa sobom na utakmice i upeca dva zadnja bezalkoholna piva da ih popiju dok gledaju kako nebo postaje ažurno, a onda boje šljive, i na kraju tintenoplavo.
"Starija sam nego što misliš", reče Sophie. "Trebaš mi reći kad se takve stvari događaju onima koje poznajem."
Barney mozga o tome dok ispija svoje bezalkoholno pivo. Pita se hoće li se ona osjećati iznevjerena još više kad dozna da joj nije rekao cijelu istinu.
"U redu. Pokušat ću te ne držati u neznanju."
"Znači li to da ćeš mi reći ako je kriv?"
To je ono pitanje koje ona i sva druga djeca u momčadi žele postaviti, ali Sophie je jedina koja za to ima snage. Barney razmišlja o tome kako je izgledala kad se rodila, kako je bila sićušna i kako je bio zapanjen što je on sudjelovao u stvaranju nekog tako savršenog.
"To znaju samo odvjetnik i stranka." Na taj način joj nije lagao, barem ne izravno. "Drugim riječima: ne tiče te se."
Ušli su u Lexus, što Sophie smatra razmetanjem, u taj automobil kojemu Barney pridaje više pozornosti nego što bi trebao, posebno kad naleti na nekoga iz srednje škole na parkiralištu ili iza sudnice.
"Kao što sam i rekla, ti misliš da sam ja mala beba." Sophie je ljuta i ne želi s njim razgovarati dok se voze kući; ali kad stigoše do kuće, ona pomogne Barneyju istovariti opremu, i oni se naganjaju dok idu prema vratima, dobacujući loptu tako što je svaki pokušava baciti što više u zrak, ciljajući u grane stabla divlje jabuke, ispod kojega prolaze dok se približavaju kući.
Ostaci pizze i malo salate ostali su na kuhinjskom pultu. Barney jede stojeći i naglo guta. Sve češće se osjeća kao uljez u vlastitoj kući i katkad ima osjećaj da je upao u pogrešnu kuću i da nikad nije ni trebao živjeti u tako otmjenom susjedstvu na Hillcrestu te da je njegov život zapravo samo nekakav pokus.
Mark Derry još uvijek radi u kupaonici i posvuda je tanki sloj prašine od žbuke; sitnica, smatraju njegove kćeri koje inzistiraju na tome da im treba još jedan tuš i jedna kada; i ta prašina u kući i na slavinama ostavljenima pred kućom na travnjaku podsjeti Barneyja na kuću u kojoj je odrastao, skučenu seljačku kućicu, srušenu prije nekoliko godina kad su izgrađene zgrade Državnoga ureda, na mjesto za kojim čezne više nego što je ikad mogao i pomisliti.
Dana Stark ušla je u kuhinju kad je čula buku, a Sophie uzme neke vrčiće iz ormarića i zatim zalupi vratima hladnjaka, uzevši iz njega jednu bocu bezalkoholnog piva i pola kile sladoleda od vanilije, kako bi napravila jedan od onih smećkastih cow floats koje njezin otac obožava.
"Štoje to s Ethanom Fordom?" upita Dana. Ona i Barney su se upoznali u upravnoj školi i ona je bila puno bolji student od njega. Barney se iznenadio kad je ona prestala raditi odmah po rođenju Kelly. Dana je po prirodi bila jako sumnjičava, što bi joj dalo onu posebnu oštrinu da se nastavila baviti odvjetništvom.
Barney glavom dade znak Sophie. "Zar ne želiš znati jesmo li dobili ovu utakmicu?"
Dana pogleda u lice svoje kćeri; samo taj jedan pogled joj je dovoljan da zna da su Plavi drozdovi izgubili.
"Više sreće drugi put, dijete."
"Ona je vidovnjakinja", reče Sophie punim ustima. "Sve vidi, sve zna."
"Zvači dok jedeš", upozori je Dana, "jer ću predvidjeti da ćeš se ugušiti."
"Fred Hart dolazi sutra ujutro iz Bostona. On preuzima slučaj", reče Barney supruzi. Kad ih Sophie, odnijevši sude u sudoper, više nije mogla čuti, Dana reče: "Drago mi je da to nećeš biti ti. Bit će to prava gužva, ako se ispostavi da je kriv."
"Čula sam te", reče Sophie. "Sve sam čula."
Nakon ručka Barney se vrati u auto i odluči nazvati Jorie. Ali zapravo, ponada se da će opet naletjeti na Charlottu Kite. Možda bi, kad bi nju vidio, mogao zaboraviti na sve ono što zna da je istina o Ethanu, barem nakratko. Baš čudno kako često viđa Charlotte u susjedstvu, i večeras se to ponovi. Charlotte na rikverc izlazi iz svog dvorišta i Barney uspori ispod dopuštene brzine, a onda pode za njom niz Hilltop, pokraj putokaza koji označavaju ulazak u susjedstvo, cijelim putem kroz Front Street. Na znak zaustavljanja, na križanju ulica Maple i Westerly, Charlotte proviri kroz prozor i dade Barneyju znak da parkira sa strane. Imala je pakleni dan, najprije ono s liječnikom, a onda sati i sati čekanja da joj daju injekciju u ruku po tko zna koji put u predoperacijskom odjelu bolnice Hamilton. Ima plave podočnjake, a kestenjastu je kosu nemarno sklonila s lica. Unatoč tome, Barney Stark se nasmije kad svoj auto zaustavi pokraj njezina.
"Pratiš li ti to mene?" upita ga Charlotte.
"Namjeravao sam otići do Jorie." Barney je svjestan knedle u grlu koju osjeća uvijek kad je Charlotte u blizini. Poznat je u cijelom Commonwealthu kao dobar govornik i može se upustiti u nadmetanje s najboljima, ali kad god ugleda Charlottu ponestane mu riječi i nijem je poput mede koji šeće jabučnjakom u predgrađu i isto tako usmjeren prema samo jednom cilju.
"Hm!" Charlotte zaniječe glavom. "Idem posjetiti Jorie."
"To samo dokazuje da smo nas dvoje jako slični." Barney Stark se zagleda u nju i čini se da ni najmanje ne mari što je zaustavio promet, čak ni kad se iza njega pojavio auto. To je Warren Peck, pipničar iz Safehousea, onaj za kojega kažu da je bio isto toliko ljut, koliko i izvan sebe zbog Ethanova uhićenja. Barney mahne i dade znak Warrenu da ga zaobiđe. "Imaš dosta mjesta", povika Barney.
"A što ti misliš da je ovo? Prokleto parkiralište?" povika Warren, a onda zatrubi i odveze se, trubeći tako, sve dok ne nestade niz ulicu Westerly.
"Nimalo mi nismo slični", reče Charlotte kroz prozor svog automobila. Ona pomisli na ono kako je Barney Stark znao jurcati po hodnicima u srednjoj školi. Pomisli na taj sanjarski izraz na njegovu licu. Oni su dva različita svijeta, to je točno, a oduvijek su i bili, pa ipak, kad god Charlotte vidi Barneyja, dogodi se nešto neobično: ona shvati da uvijek kaže ono što joj u tom trenutku padne na pamet, ma koliko to osobno bilo. Osim onoga što se tiče njezina zdravlja. O tome uopće ne razgovara.
"Čujem da si odbio biti Ethanov odvjetnik. Mislila sam da si mu prijatelj."
"Ne vodim slučajeve na toj razini. Ali Fred Hart iz Bostona je izvrstan odvjetnik."
"Želiš reći da Ethanu treba izvrstan odvjetnik?"
Barney procjenjuje Charlottu i potpuno zapaža njenu oštroumnost i zdrav razum.
"Stvari će se razjasniti. Zato zakon i postoji." "Ja sam mislila da je zakon tu da kažnjava ljude."
Jedan Volksvvagen luđački trubi iza njega i, pogledavši u retrovizor, Barney ugleda poznato lice Grace Henlev. Barney knjižničarki dade znak da zaobiđe njegov automobil, ali Grace je tvrdoglava i ne želi prijeći preko žute crte. Umjesto da prođe, ona i dalje trubi. Barneyju ne preostane drugo nego krenuti dalje, dok Grace Henlev trubi za njim kao luda.
"Svejedno", reče mu Charlotte. "Ne možemo oboje posjetiti Jorie, a da ona ne pomisli kako ćemo je napasti zajedno. Ovaj put je red na mene i ja ću provjeriti kako stoje stvari."
"U redu."
Barney se osjeća baš kako se osjećao u srednjoj školi: kad god bi ugledao Charlottu, na neki se čudan način osjećao zaneseno. U njezinoj blizini bio je svjesniji svega oko sebe i još uvijek je to ostalo isto. On opazi onu modru boju potamnjelog neba, ugleda krugove oko uličnih svjetiljki i tanku koricu mjeseca boje leda, koji je već izišao na nebo. "U pravu si", reče s onim čudnim izrazom lica, koji ostavi Charlottu zbunjenu još dugo nakon što se odvezao.
"Pogodi tko me je pratio", Charlotte prođe kroz stražnja vrata k Jorie, kako to uvijek čini. "Nećeš tisuću godina pogoditi tko."
Jorie trpa prljave tanjure i šalice od tog dana u perilicu za suđe i lakne joj kad shvati da netko s njom želi razgovarati o nečem drugom, a ne samo o Ethanu. Mrsko bi joj bilo u oči lagati Charlotti, ali nije spremna razgovarati o istini, čak ni sa svojom najboljom prijateljicom. Ona se okrene od sudopera i uspije se osmjehnuti: "Barney Stark."
"S tim čovjekom nešto nije u redu. On je poseban." Charlotte danas ima nervozu želuca zato što umire od gladi, i ona se baci na kutiju pšeničnih krekera ostavljenu na stolu. "Rekao je da ide vidjeti kako si, ali mi se nekako učinilo da sam ja ta koju on prati. Zašto bi on to činio?"
"Barney Stark te odavno prati, samo ti to nikad nisi primjećivala."
Jorie se ponovno okrene prema sudu. Ona i Charlotte su prijateljice još od vrtića, i uvijek su bile dobre, ali stvari su se sad promijenile. Počele su tajiti neke stvari jedna od druge, pa iako u dubini duše imaju najbolje namjere, izbjegavajući istinu počele su praviti duboku, plavu udubinu tamo gdje je nekad bila samo iskrenost. Kad bi Jorie mogla progovoriti pojadala bi se da se utapa na tisuće različitih načina: na suhom, u svojoj vlastitoj kuhinji, žrtva tako prljave i duboke podvodne struje zbog koje ne može ni pozvati upomoć. Za stolom joj je najbolja prijateljica, žena koja bolje od nje same zna sve njezine snove, ali noćna mora je nešto sasvim drugo – to je kutija crnih sjena i pakosnih crvenih zvjezdica, nešto što se drži dobro zatvoreno od straha da se zemlja ne bi pod njom rascijepila na dva dijela.
"Ako je to točno, onda to samo pokazuje kolika je Barney Stark budala", reče Charlotte, jer tko bi osim budale volio ženu poput nje. Njezina sreća je na putu da se strašno preokrene, ona je na rubu strašnog kraljevstva bolesti. Charlottina biopsija će potvrditi ono na što njezin liječnik sumnja, daje kvržica na njezinim grudima zloćudna. Dok sjedi tu u Jorienoj kuhinji, Charlotte to već zna; sigurna je u to onako kako neki ljudi u ovom dijelu zemlje sa sigurnošću znaju kad će pasti snijeg, samo po onoj mirnoći koju osjete u zraku ili po skupinama vrabaca na travnjaku, ili po onoj hladno plavoj kori jorgovana. Pa ipak, Charlotte ne otkriva svoju tajnu, tu bolnu žeravicu zaguranu duboko pod kožu.
"Kako je Collie?" upita. Collie je bio jedino dijete na ovome svijetu čije postojanje nije prezirala dok je bezuspješno pokušavala ostati trudna.
"Zaključao se u sobu te čak ni Kat Williams ne pušta unutra. Ona se tu vrzma i čeka ga. Na kraju sam joj morala reći da ide kući. Najvjerojatnije me nije ni poslušala." Jorie ode do prozora i podigne zastor. Zagleda se u redove graška u vrtu i cvijeće koje se povilo od vrućine. "Mislim da je još utaborena tu u našem dvorištu."
"A kako si ti?" Charlotte priđe prijateljici i stane uz nju.
"Jesi li ti dobro?"
"A, ja? Moram biti, je li tako?"
Jorie lakne, jer Charlotte ne postavlja više pitanja o Ethanovoj nedužnosti, onako kako su je njezina majka i sestra ispitivale ranije tog jutra, kad su joj došle pružiti potporu. Joriena majka Ruthje obećala založiti svoju rodnu kuću u Smithfield Laneu i sve u njoj, ako bude trebalo, kako bi platili pristojbe. Ann, koja je uvijek bila hladna i nezainteresirana, zagrlila je Jorie dajući joj do znanja daje u potpunosti na njezinoj strani. Jorie je zahvalila majci, poljubila sestru, i kad su izašle, promatrala ih je dok su odlazile niz stazu i razmišljala kako ih dijeli samo udaljenost lažljivice. Nije se mogla prisiliti reći istinu obitelji, isto kao što nije mogla reći da je zemlja sad nebo i da će taj plavi svod nad njima zauvijek biti ono po čemu će sad hodati. Kako im može reći da je neispravno postalo ispravno i da se sve, u što su do sada vjerovali, mora nanizati na drugi konac – svi oni blještavi biseri sudbine, za koje se ispostavilo da nisu ništa drugo nego ogrlica od bezvrijednih kamenčića.
"Dobro sam" i večeras ponovi ispraćajući Charlotte, iako – kad zagrli prijateljicu na vratima – Jorie nije čvršća od zavežljaja suharaka. Slomit će se ako je zagrli čvršće, raspast će se kao trijeska, baš tu na dovratku.
"Hoćeš li me nazvati ako me zatrebaš?" upita Charlotte; ali vrata se već zatvoriše za njom. Charlotte polako ide do svoga auta, poput žene koja gazi kroz snijeg iako je vrijeme lijepo, zlaćano, dok se blijedo nebo sutona pretvara u noćnu tamu. Već je odavno prošlo vrijeme večere, i to je vrijeme kad su ostali u gradu spokojni u svojim kućama, sretni što se nemaju ni zbog čega ozbiljnijega brinuti, osim o sviscima u vrtu, miševima u podrumu ili pločicama koje se gule u hodniku.
Vani se na nebu javlja zvijezda harfa u Liri i diže se sve više i više – zvijezda vodilja u noći. Zrak odiše svježinom, ulice su prazne, i samo oni najusamljeniji sjede u baru Safehousea i naručuju tonik, za koju već boljku misle da od nje boluju, uzalud se nadajući da će otkriti lijek za ono kako se osjećaju duboko u sebi.
To je onaj sat za kojim je Jorie nekad čeznula, onaj plavi sat kad bi Ethan i ona stajali u kuhinji ugašenih svjetala i krali poljubac, prije nego što bi obavili poslove koje su te večeri imali. I sad je vrijeme kao i svako drugo; duge minute, dosadne sekunde, ništa, samo jednolično vrijeme koje protječe naprijed, sviđalo se to tebi ili ne. Jorie je počela zaboravljati najobičnije stvari – ručak primjerice – i zato sad gore nosi poslužavnik. Pokuca na vrata spavaće sobe, a kad joj Collie ne odgovori, ona mu večeru ostavi u hodniku; ništa posebno, samo prženi sendvič sa sirom i zdjelicu juhe od rajčice, dovoljno da se malo okrijepi, ali bačeno uzalud, jer zna da on to neće pojesti.
Možda Collie želi sjediti u svojoj sobi sve dok se sadašnjost ne otpuše nad njim, preko krovova i voćnjaka, sve dok ne nestane tamo daleko, tako da oni opet mogu otvoriti vrata i prozore. Ali Jorie zna da njezin siroti dječak može dovijeka čekati, može u zaključanoj sobi sjediti sve dok ne ostari, a da ono što ih je snašlo neće nestati. Tu se smjestilo; i tu će i ostati. Mogli bi o ovome porazgovarati, ako bi uopće i mogli razgovarati; ali ono što vrijedi za Charlottu, vrijedi i za Colieja: čuvaj opaku tajnu i uskoro neće biti izbora. Uskoro će oni izgubiti i sposobnost govora.
Tamo u vatrogasnom domu u IVorthington and Vine dvanaest tužnih ljudi sjedi za stolom, a nedirnute čaše mineralne stoje pred njima. Jedno mjesto je prazno, a ostali odvraćaju pogled od stolca na kojemu je sjedio Ethan Ford, kao da mu je to mjesto bilo urođeno. Svaki, uključujući Marka Derrvja i Warrena Pecka, razmišlja o onim trenutcima kad je Ethan spasio ljudski život, kad je učinio nešto što se oni sami nisu usudili. Napola očekuju da će se pojaviti iz mraka i zauzeti svoje uobičajeno mjesto. Onako kako je po tko zna koji put izlazio iz plamena, ali na vratima nema nikoga, a vjetrokaz tamo na vrhu krova, divlji trkaći konj koji baca metalni plamen, nadzire ulicu.
A što se Jorie tiče, ona zna da se Ethan neće vratiti kući. Neće skrenuti u Maple Street, umoran od večeri provedene s prijateljima nakon napornoga radnoga dana, spreman za njezin zagrljaj. Jorie je uvijek bila optimist, osoba koja uvijek traži i nalazi najbolje u ljudima. Sad ona sebi predbacuje što je bila tako lakovjerna, i pita se nije li to u njezinoj prirodi, da je lako mogu prevariti. Kad su ona i Ann bile djeca, vjerovala je svemu što bi joj sestra rekla. Ann je tvrdila da u zemlji postoji rupa koja ide do druge strane Zemlje, i Jorie je bila tako naivna daje tu glupost smatrala pravom i nepromjenjivom istinom. Čak i kad joj je Charlotte rekla da je to nemoguće, nije se dala pokolebati.
7 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:49 am
Margita
Administrator
Da netko propadne kroz tu rupu, šaptala je Jorie Charlotti, uh, putovao bi ravno kroz rastaljeno središte zemaljske kugle i izašao na drugu stranu, našavši se zarobljen u tuđoj zemlji u kojoj ne bi poznavao ni ljude ni običaje. Tako se Jorie i sad osjeća, baš kao da se spustila u tu zemlju. Ona siđe niz stube, a onda otklipše u vrt, bosonoga, osjećajući toplinu sunčanoga dana na zemlji, iako se već spustila noć. Svakoga su ljeta do sada tu bili uredni redovi i svaka vijugava loza grahorice pričvršćena uz drveni kolac, a sad je vrt samo nekoliko dana zanemaren i već je zarastao u korov, a japanske su se mušice prilijepile za stabljike i peteljke. Za samo nekoliko dana ne može ga se prepoznati. Da su Jorie upitali gdje se nalazi sjever, a gdje jug, ne bi im se usudila odgovoriti, iako je ona sama iskolčavala svaki pedalj ovoga vrta svakog proljeća, čim bi zemlja postala dostatno mekana za obrađivanje. Ona ne zna odrediti zemljopisni položaj ovoga mjesta na koje se spustila, samo zna da svaki trenutak proveden ovdje boli. Samo udisanje zraka može ti ozbiljnije naškoditi. Hodanje je poput koračanja po staklu.
Nisam više isti čovjek, eto to joj je rekao Ethan, tu tajnu ona čuva, od Charlotte i od svih drugih koje voli, te riječi koje su otvorile vrata toga područja gdje je ispravno neispravno, a svaki pločnik oštriji od kristala. Oči su mu bile crne, iste one oči kojima ju je svake večeri dugo gledao dok se spremala na spavanje. Onaj koji je učinio te strašne stvari zaslužuje da ga se kazni za njegove pogreške. Eto to joj je rekao. Ali, poslušaj me, ja nisam taj.
Kao da je sjena bila pričvršćena za dušu čovjeka kojemu je sve to vrijeme bila supruga, žezlo prišiveno za njegova stopala i vrhove prstiju, crna prijetvorna mreža koja se samo pri određenom svjetlu ' može vidjeti. Na jasnom dnevnom svjetlu koje se ulijevalo kroz prozor Davea Meversa, primjerice. Na mjesečini u njezinu vrtu. Pogledaj u to svjetlo, i ne možeš ne vidjeti ono što je pred tobom.
Dušo, samo me shvati. Ja sam sada sasvim druga osoba.
Je li moguće, pita se Jorie ove obične ljetne večeri, da dobri ljudi odjednom polude? Može li netko dobar izgubiti osjećaj za stvarnost i za ono što je dobro, isto onako kako se netko drugi može izgubiti u šumi? Može li oduzeti život djevojci i nastaviti hodati sa svakim korakom dugim poput milje, i svakom miljom dugom kao život? Jer upravo to učinio je Ethan Ford. Odbacio je svoju prošlost kao da mu je to bila druga koža i ostavio je odbačenu na cesti za Maryland, ostavljenu da se sasuši ondje na suncu, sve dok se ne pretvori u fini brašnasti prah koji će raznijeti vjetar, a potom ga nanijeti u močvare i polja duž plave obale. A onda ga je sudbina odvela u Massachusetts, tako joj je rekao. Dovela ga je u Commonwealth, namjerno, da počne iznova, da hoda kroz hladne dane u siječnju, da
razgrće lopatom snijeg, da podiže dijete, da prvi stigne na mjesto događaja svaki put kad izbije požar u mjestu, da mu zahvaljuju za živote koje je pomogao spasiti, da on zahvaljuje Bogu za svaki novi dan, zahvalan zbog toga što je daleko od Marylanda.
Jorie čučne u vrtu, a onda sjede na podvijene noge. Čini joj se kao da večeras cijeli svijet zaziva nekim glasom koji ona niti razumije niti prepoznaje. Zrikavci zriču, a hrustevi zuje kroz zrak, i čak joj se čini da se i mjesečina glasa poput čistog stakla koje se trese pod pritiskom noći, vruće, mračne noći. Uskoro će svi doznati istinu – past će poput tuče i zdrobiti im život. Ali zasada, zrak je sparan i mirisan. Ljiljani boje pastrve i zumbuli cvjetaju duž staze i njihov se opojni miris gotovo može opipati u zraku. Jorie ispruži ruku da skine bube s povijuše tikvica. Mjesečina se poput zavjesa spušta na gredice zelene salate i radića i na nježne biljke rajčice na kojima su gusti, zeleni plodovi koji ispuštaju miris sumpora kad god ih nešto dodirne. Tu je i razbacani grašak, prepušten sam sebi, i jagode koje su Ethan i Collie jednom donijeli u povodu Majčina dana, gredica za gredicom srcolikih biljaka. Jorie pravi pekmez svako ljeto, i kad god izabere dan za prokuhavanje voća, uvijek se ispostavi daje to najtopliji dan te godine. Na neki se način ta vrućina uvuče u te ture pekmeza što im daje posebnu slatkoću, tako da svaka žličica tog pekmeza namazana na pecivo ili prepečenac može prizvati savršenstvo ljeta uz samo jedan zalogaj sjećanja.
Uz toliko mjesečine koja obasjava vrt, čovjek može zamijetiti sitnice koje bi bile nevidljive neke druge noći: kako je mekan i ružičast pavit koji se penje uz ogradu, kako voda u kamenu, gdje se kupaju ptičice, u ovo doba postaje srebrnkasta, kako su krilca buba koje se lijepe za lozu sjajne i crnoplave, blještavih balegara koji se trude najesti dosita prije no što se razdani. O, kako samo Jorie želi ispariti u tu mjesečinu, baš kao što rosa ispari pred blještavilom najjačega sunca. Iz noći u noć ona spava sa sjenom, jednim varalicom od pepela koji je ležao uz nju na čistim, bijelim plahtama i ljubio je pod istim stablima jabuka ispod kojih je prolazila dok je bila dijete. Nikad nije mislila o onim zimskim večerima kada bi on odlutao sam, ili opazila kako bi se često zagledao iza sebe kao da je vrebala opasnost, čak i kad je skretao u najpoznatije ulice. Nikad ga nije pitala za prošlost, u kojoj ne samo što nije bilo roditelja, nego ni ujaka ni ujni, ni rođaka ni prijatelja.
Ali možda nitko ne bi zapazio takve stvari. Možda Jorie nije bila ni manje ni više oprezna od drugih. Iako je mračno, ona ipak ugleda nešto bijelo, treperavo na rubu svog vrta. Čini se kao da je jedan jedini ledeni cvijet narastao u nekoliko posljednjih sati, tek da bi je utješio. Jorie prođe kroz gredice povrća, a onda se sagne da vidi što je to ostalo. To je samo komadić zgužvanog papira. Ono za što je ona pomislila da su latice, zapravo su samo redovi plave tinte. Jorie posegne za papirom onako kako bi neka druga žena ubrala ružu. Prepozna rukopis i pomisli na Kat Williams kako stoji tu u vrtu i virka na Colliejev prozor, dok je ona nije otjerala poput vrapca ili sojke.
Zao mije što sam nazvala kad sam ga ugledala u onoj emisiji na TV-u. Nisam to trebala učiniti, ali sad znate, i nema načina da to promijenim. Željela bih da to nisam učinila, jer smatram da sam vam uništila život.
Jorie izravna papir, a onda sklopi oči i posluša hrušteve. U njihovu zujanju čuje klepetanje svoje vlastite sudbine koja je prati, sviđalo se to njoj ili ne. Eto kako se to dogodi: djevojčica pogleda emisiju na TV-u i sve se raspadne. Takve su posljedice jednog običnog čina, ma što poželio učiniti nakon toga. Naravno, da su okolnosti bile drukčije, Jorie je mogla krenuti drugim putem, ali ovo je smjer kojim je krenuo njezin život i doveo je do ovoga mjesta gdje se sad nalazi, do svijeta u kojemu ti neki ljudi kažu previše, a drugi ti ne kažu ništa. Tu, u njezinu vrtu, japanske bube bliješte poput zvijezda, a nebo je nepregledno i crno. Neke je stvari nemoguće zaustaviti, primjerice pljusak, ili ljubav na prvi pogled, ili spori, ali nepokolebljivi put tuge. Gotovo je s Jorienim životom, onakvim kakvim gaje ona poznavala. Večeras, u starom dijelu Monroea, u Massachusettsu, gdje ljudi nikada prije ovoga ljeta nisu zaključavali vrata, u gradiću gdje ima više stabala jabuka nego što ih se može prebrojiti, i gdje djeca uvijek spavaju mirno, Jorie je potpuno svjesna onoga što se dogodilo. Ona može sklopiti oči i može sanjati stotinu godina, ali jedno je izvjesno – ona sad zna.
NERAZBORIT ČOVJEK
KAD JE SVOJOJ SUPRUZI REKAO ISTINU, OSJEĆAO SE KAO DA JE pričao nečiju tuđu priču. Tko je bio taj Brvon Bell, osim dječak koji je nekad bio mjesečar? Tko je bio on, osim bića bez duše, ostavljen tamo u plitkom grobu u plodnoj zemlji Marylanda? U tom svom kratkom životu nije volio ništa više od bejzbola i samoga sebe, iako je s vremenom omrznuo i jedno i drugo. Bio je on beznačajna osoba, ali ipak velika zvjerka u tako skromnom gradiću kakav je bio Neptun, malom mjestašcu na najudaljenijem rubu Istočne obale, gdje rogoz izraste do visine čovjeka, a vrane i kosovi što kruže nebom, spremni su ukrasti cijeli ulov što ga ribar tog dana može donijeti kući.
I sam je Brvon bio ribarev sin koji je mrzio more. Bio je tvrdoglav i tašt, ona vrsta dječaka koji ti se ljubazno smješkaju, a onda učine po svom, bez obzira na cijenu i posljedice. Otac mu je umro mlad, nestao u oluji, i premda gaje majka jako voljela, uvijek je na sina gledala kao na stranca koji je nepozvan stigao samo da bi ostao, i preuzeo kuću. To je bio dječak koji bi uništavao sve čega bi se dohvatio; sve se u njegovoj blizini pretvaralo u pepeo. Do svoje dvanaeste godine već je pretraživao majci novčanik, uzimao novac i ostajao vani dugo u noć. Sa šesnaest je napustio školu i moglo ga se naći tamo uz dokove – oportunist i strvinar kao što su bile vrane koje bi se glasale svisoka, a kako je bivao sve stariji postajao je sve ljepši i ljepši, ali i sve sebičniji. Nakon nekoga vremena dječaci, s kojima je Brvon odrastao, odbijali su s njim igrati bejzbol na istom igralištu, jer on nije igrao samo da bi pobijedio, već da bi ozlijedio protivnika. Govorilo se da Brvon nosi zrcalo u džepu Da se bolje vidi, eto tako se šaputalo, Da bolje zna tko je.
Kako su godine prolazile, djevojke u Neptunu počele su ga neobuzdano salijetati. Vozikale bi se kraj njegove kuće u sitne sate i danonoćno telefonirale, dok njegova sirota majka, koja zbog njih nije mogla spavati, nije spustila slušalicu pokraj aparata. Te su djevojke znale da su glupe, znale su da će Bryon i njih povrijediti, kao što je povrijedio tolike prije njih, pa ipak, kad bi se on nasmiješio, čak bi i najpametnije djevojke u gradu povjerovale da će, bez obzira na to kako se ponašao u prošlosti, ovaj put biti iskren. Kupovale su mu odjeću i benzin za kamion, vodile s njim ljubav u svojim uskim krevetima, nakon što bi se on ušuljao kroz prozor poslije redarstvenog sata, ili su odlazile s njim u šumu gdje su borovi cviljeli u noći poput ljudi zatočenih u mraku, onih kojima je sudbina odredila da na istom mjestu ostanu vječno.
Do njegove sedamnaeste godine dvije su mještanke zbog njega pokušale počiniti samoubojstvo, i treća, negdje u Baltimoreu, u domu za samohrane majke. Ništa od toga Bella nije ni najmanje diralo, on je u tim djevojkama gledao samo slatke male jebačice koje su tu da bi ih on iskoristio, bez srca, bez duše i, sasvim sigurno, bez trunke odgovornosti. S vremenom su ga djevojke u gradu proklele i zaželjele da i on jednoga dana spozna onakvu ljubav kakvu su one osjetile kad ih je prvi put poljubio – onu okrutnu i očajnu patnju koja uvijek prati čežnju za nekim koga morate izgubiti.
Cijelu svoju mladost Bryon je obavljao neobične poslove, učeći za stolara, a znao je da je stvoren za nešto drugo, osim ovoga grada gdje nema ni jednoga kina i gdje se moraš vozikati dobrih pola sata dok nađeš pristojan bar. Sanjao je o bejzbolu, o slavi i novcu, i njegovi su mu se snovi uvukli pod kožu, zbog čega je blistao, te su čak i odrasle žene, koje su trebale biti upućenije, za njim okretale glavu dok je na ulici prolazio pokraj njih. Eto, čak ni prijateljice njegove majke nisu s njega mogle skinuti pogled kad bi dolazile k njima na kartanje. On je živa nevolja, govorile bi, doslovno isplazivši jezik, bez obzira na to što je on bio samo nešto mladi od većine njihovih sinova. Žalim onu koja izvuče ovaj zgoditak, tako su žene upozoravale jedna drugu, i ispostavilo se da su bile u pravu.
Marie Bennett je bila ta s kojom se spetljao, lijepa četrdesetogodišnjakinja koja je trebala biti svega svjesna. Kad ga je vlastita majka izbacila, Bryon se doselio k Marie i nakon toga, u njezinoj kući koja gleda na obalu, ostao sljedeće dvije godine. Marie mu je davala previše novca i nije mu prigovarala zbog njegove sebičnosti, čak ni kad je saznala da se sastaje s nekim mladim djevojkama ondje u pristaništu. Kupila mu je kožni kaput, lijepe čizme koje će trajati dok je živ i zlatni lančić koji je on brzo unovčio u zalagaonici. Mogla mu je darovati sve što se novcem moglo kupiti, ali Marie je znala da joj on nikada neće biti vjeran.
Nikad mu nije rekla ni riječi kad se kući vraćao u dva-tri ujutro, pa ni onda kad je prestao dolaziti, osim da nešto pojede ili se presvuče u čistu odjeću, ili zatraži pozajmnicu da ispliva iz dugova. Bryon je kod Marie ostao dva tjedna nakon svog devetnaestog rođendana, i kad se više nije mogao prisiliti da opet s njom ode u krevet, krivotvorio je njezin potpis, a onda otišao do banke First National i podignuo deset tisuća dolara. Nakon što je nestao, Marie mjesecima nikome nije rekla što je učinio, a kad je konačno priznala što se dogodilo i kako joj je životna ušteđevina nestala zajedno s Brvonom, druge su joj žene iz grada govorile da je sretna. Dobro da si se riješila smeća, govorile su. Bryon Bell je uzeo samo njezin novac, podsjetile su je, ali prema izrazu Mariena lica znale su da to nije točno, i nitko nije bio iznenađen kad je doživjela nesreću uz Cove Road. Do tada se propila i svojim je najprisnijim prijateljicama priznala da više nema zbog čega živjeti sad kad je Bryon Bell otišao iz grada, i svi su znali daje samo pitanje vremena kad će se Marie razbiti, na ovaj ili onaj način.
S novcem Marie Bennett u svom džepu, Bryon je znao da ima izgleda otići u neko mjesto bolje od Neptuna, te se odvezao u Baltimore, nadajući se da će ga primiti u neku važniju ligu. Otvorio je prozore svog kamiona i odahnuo što više ne mora udisati miris mora i što će moći Marien novac potrošiti kako se njemu prohtije. Ali kad se pokušao prijaviti za probu, kapetan momčadi mu se samo nasmijao. Tu su bili dečki s fakulteta, zvijezde svojih momčadi sa sveučilišta koji su trenirali i do šest sati dnevno. Bilo je tu mladića koji su doputovali čak iz Dominikanske Republike ili Portorika, tako ozbiljnih i odlučnih osoba koje su mirno čekale svoj red da ih prozovu, a onda su lopticu za lopticom bacali izvan parka, te je plavo nebo iznad njih bilo ispunjeno zasljepljujućim bijelim krugovima, sve dok sve loptice nisu pale u travu, gdje su se sjajile, tinjajući poput zvijezda. Ispostavilo se da kapetan momčadi nije mario za ono što ljudi u Neptunu, tamo u Marylandu, misle o Brvonu
Bellu, ili za njegovo mišljenje o sebi. Bryon je bio nitko i'ništa u Baltimoreu, i nije imao nikakva izgleda. Slučajno ili namjerno, taj je stariji čovjek pljunuo na tlo dok je otpuštao Brvona, a pljuvačka je pala u prašinu i na Brvonove čizme. Bryon ima nezgodnu narav kad se stvari urote protiv njega; naučio je da sve ide glatko i mogao je istoga trenutka postati sasvim zao, kad bi se i najmanja teškoća pojavila. To se dogodilo onda kad ga je djevojka, koja je s njim ostala u drugom stanju, molila da se oženi njome, a on ju je samo podignuo i izbacio kroz vrata – bila ona trudna ili ne, on sasvim sigurno nije za to mario. U takvim trenucima ne bi se zaustavio i razmislio, adrenalin bi prostrujao njime poput otrova zagrijanog na temperaturu razjarenosti. Oči u oči s čovjekom koji ga je ismijao, koji ga je pretvorio u prašinu onako kako je on uvijek druge pretvarao u pepeo, zgrabio je najbližu palicu koja mu se našla pri ruci i nasmrt pretukao kapetana momčadi koji je bio bog i batina. Na zemlji je taj isti kapetan pljuvao krv kao i svi drugi. I njegova krv je bila isto onako crvena kao i tuđa, i premda je u tom bilo određenog divljačkog zadovoljstva, bila je i previsoka cijena koju je platio.
Bryon Bell je u zatvoru odležao osamnaest mjeseci, dosta vremena da očvrsne u takvoga čovjeka kojemu se nitko ne bi želio naći na putu. Više i nije vidio lica kad je gledao u ljude. Razmišljao je o tome kako bi mu mogli poslužiti da zadovolji svoje interese. Kad su ga pustili iz zatvora, više nije bio dječak nego potpuno odrastao, prkosom ispunjen čovjek, koji je bio tako zgodan da su se golubice obrušavale s neba i slijetale na njegova ramena, a žene ispuštale ključeve od ulaznih vrata njemu u krilo. Oči su mu bile tako crne da se žena mogla utopiti u njima, mogla je upasti tako duboko i brzo, da nikad ne bi ni shvatila da se spotaknula, dok ne bi nestala.
A što se Brvona tiče, u njemu je bilo nešto neutaživo, neka praznina, tako bezdana daje se nikad nije moglo popuniti. Dok je hodao svijetom, jedina riječ koju je mogao čuti bila je riječ moje. Bilo je mnogo toga što je želio, toliko toga što je htio imati. Bilo mu je teško ostati na jednom mjestu nakon što je godinu i pol proveo u ćeliji, te se uputio vijugavim cestama Marylanda. U proljeće, kad voćke počinju cvasti, kad ima toliko bresaka i dunja, badema i šljiva, i kad se zrak doima namirisan parfemom, on je radio kao krovopokrivač. Zimi je čistio dimnjake i ralicom razgrtao snijeg. Tijekom godine javljao se poduzetnicima i zapošljavao kao nadničar, sretan što može rušiti zidove ili zgrade sravnjivati sa zemljom, kao da mu je nešto rušilačko bilo u krvi.
I tako su prolazile godine, a za to je vrijeme postao ogorčen svojim mjestom na svijetu da ni najmanje nije mario za ljudsku rasu. Iz razonode bi seljacima podmetao požar u polju. Zapalio bi vatru u mišjem repku, travi koja je rasla uz rubove polja kukuruza; bacao bi zapaljene šibice na lišće slatkog kaučukovca i mirte, pazeći da iza sebe ostavi crni trag paljevine. Iako su mu ta besmislena djela pružala veliko zadovoljstvo, svakim je danom bivao nesretniji i nesretniji. Počeo je osjećati kao da se iznutra suši, onako kako se osjeća čovjek dok hoda pustinjom. Jednog ljetnog dana stigao je u grad u kojemu nikada prije nije bio, i shvatio je da je žedan, toliko da je mislio kako će umrijeti ako nešto ne popije, i tako je došao do velikog supermarketa gdje je kupio pakiranje od šest piva i zapazio prelijepu djevojku na blagajni. Dok je ona blokirala to što je on kupio, po načinu na koji ga je promatrala znao je da je može imati ako hoće, i blago se osmjehnuo onim svojim prelijepim osmijehom.
Bryon je radio već više od mjesec dana, na otvorenom pomagao zidati ograde i terase u dvorištima i dobio brončanu boju. Usred sveg tog zlata nalazile su se tamne oči koje su te pažljivo promatrale i u kojima bi se mogao utopiti, ako ne pogledaš u stranu. Djevojka na blagajni u njega je buljila otvoreno svojim lijepim, zelenim očima. Bryon je procijenio da ima oko osamnaest godina, domaća cura koja još mnogo toga mora naučiti. Imala je dugu, crvenu kosu koju je on želio dotaknuti svojim rukama. Nosila je kratke hlače i kratku majicu koju je on odmah poželio poderati na njoj, te se još više osmjehnuo onim osmijehom za koji je znao da mu žene ne mogu odoljeti. Ne baš iskrenim, ali punim mogućnosti, obećanja i zadovoljstva.
"Kad završavaš s poslom?" upitao ju je. Procijenio je da će osmijeh na njegovu licu ispričati ostatak priče o svemu onome što je tražio, a što je bio dobar provod i nešto što će mu pomoći da zaboravi na žeđ.
"Ne prije devet", rekla je djevojka. "Tu sam zarobljena do kraja radnoga vremena."
"Kao da si u zatvoru. Onda nemam sreće."
Bryon Bell je podignuo kutiju cigareta i odmotao celofan; bio je zadovoljan što ga ona nije tražila da plati.
"Ali to ne znači da se sreća ne može promijeniti."
Djevojka se nasmijala umilnim, zvonkim glasom. Bila je previsoka i pjegava a da bi dječaci njezinih godina zapazili njezinu ljepotu, ali Bryon Bell je imao oko za te stvari.
"Zbrišimo", rekao je. "Idemo se zabaviti."
"Sad?" Djevojka se opet nasmijala. Imala je onaj nestrpljivi pogled koji kao da je govorio, Moram otići odavde, pogled koji je omogućio Brvonu ocijeniti što će uslijediti. Znao je da će poći s njim prije nego što je ona sama toga postala svjesna.
"Sigurno tu ima neko mjesto gdje bismo se mogli otići okupati", rekao je. Bio je vedar, vruć dan i u trgovini nije bilo rashladnog uređaja. Jedan ventilator je zujao na prozoru i rastjerivao vrući zrak po prostoriji.
"Paklensko jezero", rekla je djevojka. Bryon se nasmijao; to mu se svidjelo. "Paklensko?"
"To je izvorsko vrelo – nešto poput termalnog izvora, ali kad je plima, voda je napola slana."
"Vani je prelijep dan a da bi ti tu ostala radeći."
Bryon ju je pogledao, uzeo pakiranje od šest boca piva, koje je zgrabio da bi utažio žed. Još malo gromoglasnog smijeha, i dobio ju je. Ona je gazdi ostavila poruku – Otišla sam se okupati, i zaključala trgovinu.
"Otpustit će me." Djevojka je oklijevala prije nego što je ušla u njegov kamion. Bio je početak kolovoza, i divlja se riža žutjela u cijelome gradu, lijepa poput sunčeve svjetlosti. "Ubit će me", rekla je.
"Zbog kupanja? Mislim da neće. Pa nije to savezni prijestup. Osvrni se oko sebe i pogledaj kakav je dan." Djevojka je promotrila praznu cestu, polja prosa i pšenice, kosove crvenih krila na telefonskim žicama. "Doista mislim da nećeš imati baš mnogo kupaca danas", rekao joj je Bryon.
I tako je ušla u kamion, zatvorenih očiju, kao da je zaronila u hladnu vodu a ne upućivala stranca prema toploj, slankastoj obali Paklenskog jezera. Obećao joj je da neće gledati dok skidaju odjeću i zarone. Ali, naravno, gledao ju je, i bio je u pravu. Bila je prekrasna, onako vitka i blijeda postajala je zelenkasta u mutnim vodama ribnjaka. Nažalost, svaki put kad joj se pokušao približiti, najviše što je uspio dobiti bio je poljubac. Kasnije se ona otrčala odjenuti iza borovih stabala, a onda se vratila popiti s njim pivo, noge su držali u vodi koja se doimala toplijom od zraka. Tajanstvena ribica prišla im je grickati prste na nogama i Bryon je rekao svojoj sugovornici da on zna zašto; čak i riba osjeti kako je ona ukusna, toliko da bi je mogao pojesti.
Dan je bio na izmaku, a Bryon još uvijek nije dobio ono što je htio, ali to ne znači da je odustao. Odvezao ju je kući u sumrak, a neprozirni veo peludi lepršao je zrakom. Pokazala mu je smjer kuda treba voziti, i čim je skrenuo s puta strasno ju je poljubio, ostavivši je bez daha.
"Ovo mi nije dosta", rekao joj je. "Želio bih te još koji put vidjeti."
"Kakve to veze ima?" Djevojka je tužno odmahnula glavom. "Ti ionako odlaziš iz grada."
Lice joj je izgorjelo na suncu i bila je zajapurena od vrućine. Djevojka se vjerojatno zaljubila u Brvona Bella onog trenutka kad je prvi put ušao u trgovinu, ako ne i prije. Ona je sanjarila o tajanstvenom strancu kad se oglasilo zvonce nad vratima, o nekome s očima crnim poput perja kosa, ptica koje sad prelijeću nebom.
"Možda ću otići", zadirkivao ju je Bryon. "A možda i neću. Doći ću po tebe poslije, a onda ćemo se malo provozati okolo pa ćemo vidjeti."
Djevojka je pogledala preko polja. Svjetla u njezinoj kući bila su upaljena. Bila je to bijela seljačka kuća, kilometrima udaljena od svega.
"Iza ponoći. Dat ću ti znak svjetlima, a ti izađi."
"Ne mogu", rekla je djevojka, ali ga je još jedanput poljubila.
"Nemoj me razočarati", rekao joj je nešto prije nego što je istrčala iz kamiona i potrčala prema kući. Bryon se vratio putem kojim je i došao. Možda je bio sedamdesetak kilometara zračne linije daleko od kuće, ali ljudi iz Neptuna nikada nikamo ne odlaze, i bio je siguran da neće naletjeti ni na koga poznatog. Kako se ispostavilo, gradić u kojemu se nalazio zvao se Holden, u njemu je bio pristojan bar Holden's Corner i Bryon je ondje sjedio nekoliko sati, opijajući se i pokušavajući se osloboditi ljutnje koja je uvijek ključala u njemu, nadajući se da će nekako utažiti tu strašnu žed koju je osjećao u sebi. Nakon toga vozikao se neko vrijeme zabačenim cestama, pomišljajući da se uputi prema međudržavnoj i ode gore u Phillv, gdje će sigurno biti posla. Ali prilično je popio, i počeo je razmišljati o onoj crvenokosoj djevojci iz trgovine, te se ubrzo našao na prašnjavoj cesti koja vodi do seljačke kuće do koje ju je prije dovezao. Umjesto da se uputi u Philadelphiju kako je i namjeravao, krenuo je ovamo, pokraj mračnih polja, voden svjetlošću i svojim pijanim osjećajem za orijentaciju. Parkirao je kamion i ugasio motor. Dao je znak svjetlima, ali djevojka se nije pojavila. Ponovno je blicnuo, i trag bjeličaste svjetlosti osvijetlio je niz močvarnih sekvoja kraj kuće, ali opet neuspješno. Izišao je iz kamiona i već počeo osjećati u sebi navalu bijesa. Parkirao je u nekom polju jagoda, ali nije opazio da gazi preko njih. Krenuo je, kad ugleda nekoga kako vreba između redova boba, ali to je bilo samo strašilo, postavljeno tamo da rastjeruje kosove. Zatim je prošao pokraj zelene salate i kukuruza, te korita napunjenih vodom za one dvije ovce što su spavale u štali, a onda se zaputio do kuće. Pogledao je u prozore i prilično brzo pogodio koji je njezin – onaj sa zavjesama od čistog organdija. Popeo se kroz prozor, samo tako, strašno pijan, i više nego ogorčen.
Ona je ležala u krevetu, pod bijelim pokrivačem. Uvukao se k njoj, brzo, navukao pokrivač preko njih, ne mareći za blato što će ga njegove čizme ostaviti na plahtama. Ona je gotovo zavrištala, ali joj je on stavio ruku preko usta.
"Rekao sam ti da ću se vratiti", izustio je. Soba je bila nalik na dječju, s lutkama, plišanim životinjama i ružičastim tapetama s uzorkom tratinčica. Bryon je pomislio kako neke žene nikad ne odrastu. Neke se žene vole ponašati kao malene djevojčice, kad im tako odgovara. Nedvojbeno, ova je djevojka bila prestrašena, čak i nakon što su cijeli dan proveli zajedno, i iz nekoga razloga Brvonu se to sviđalo. Možda je smatrala da je predobra za njega, ali kad s njom završi, ona će besciljno lutati žaleći za njim tjednima. Zaželjet će za svaku zvijezdu po jednu želju, da se on vrati, a do tada će on već biti u Philadelphiji, već će je zaboraviti i otići nekoj drugoj, a možda već i novoj nakon te.
"Zašto nisi došla?" prošaptao je. "Trebala si izaći kad sam ti dao znak svjetlima. To baš nije bilo lijepo od tebe."
Ona je bila odjevena u tanku pidžamu, i čim je pomaknuo ruku da joj je stavi na grudi, ona se uspaničarila. Još jedan dodir i počela se boriti s njim, izvijajući se i grebući noktima, kao da nije cijelo popodne provela ljubeći se s njim na ribnjaku i plivajući bez ijedne krpice na sebi. Pokušavala je sve da se oslobodi, sve dok je on nije tresnuo o zid, a onda je pala unatrag na krevet, poput krpene lutke. Duga crvena kosa prekrila joj je lice i on je napokon učinio ono za čim je žudio cijeli dan. Bila je stisnuta, kao da je bila djevica, i lijepo je mirisala, nakon svih onih djevojaka na koje se već bio priviknuo, djevojaka koje bi pokupio u baru i koje bi ga molile da ih otprati kući, onih koje bi plakale kad bi odlazio, napuštajući ih i ne dočekavši jutro.
Nije ni znao daju je povrijedio, sve dok nije bilo gotovo. Prišapnuo joj je na uho: "Kladim se da sam ti prvi", što je zapravo i bila istina, jer je ona imala petnaest, a ne osamnaest godina kako je on pretpostavljao, i čak se nije ni s kim poljubila prije tog popodneva na ribnjaku. Doista je bila djevica, i možda je zato bio sav krvav.
"Hej, ti", rekao je. "Odgovori mi."
Tek tad je ugledao krv na njezinu licu. On joj je glavom prejako udario o zid i glava joj se raspukla, samo tako. Sklupčao se na koljena. Iz nekog razloga svaki dah gaje probadao poput noža. Krv je bila na njegovim rukama, nogama i na penisu, i on je zgrabio plahtu i obrisao se. Bio je histeričan, ali znao je da mora biti oprezan. Ako se ne smiri, bit će gotovo s njim. Dogodilo se nešto što ni u snu nije očekivao, ali eto, ipak se dogodilo.
Sranje, sranje, sranje, rekao je sam sebi, sve dok se riječi nisu pretvorile u samo disanje. Uopće je nije upitao kako joj je ime, ali sad je ugledao plaketu na polici za knjige. Bila je plesačica i osvojila je prvu nagradu na natjecanju. Zvala se Rachel Morris i upravo je završila deseti razred. Ugledao je njezin dnevnik pokraj kreveta, i ključić koji je bio privezan na plavoj traci. Sad je već čuo kako njezina krv kaplje na tepih. Spustio se na koljena, baš tad i tamo, i, kleknuvši, osjetio je kako napušta svoje tijelo. Odgovornost za njegova djela spustila se na njega poput planine od ubojita kamenja, i on – prvi put u svom životu – zaplače.
Kiša mu je pomogla da se razbistri; počela je lijevajući padati u korita i lupala o prozore, natapajući polja i ceste. Bryon se prisilio pokrenuti, zgrabio je odjeću i ružičastim puloverom koji je pronašao na toaletnom stoliću obrisao otiske prstiju s prozorskog stakla i okvira. Izgubio se u noć, gol kao onog dana kad je rođen, držeći u rukama samo svoju krvavu odjeću i ključić dnevnika koji je pripadao Rachel Morris, a koji je on držao tako čvrsto da mu ne bi slučajno ispao. Zašao je u polje jagoda gdje je ugledao strašilo, i brzo posegnuo za svim što je ondje mogao naći – bijelom košuljom, crnim hlačama, iznošenim cipelama – a ostavio je svoju odjeću: košulju, traperice i crne čizme, umrljane krvlju i užarene, ondje uz strašilo, pa ipak je još uvijek imao okus krvi te je, da bi ga isprao, zgrabio pregršt jagoda. Dok je gutao to svježe voće, osjetio je da je živ. Njegova usta, njegove oči, uši, sve je bilo živo te mračne noći natopljene kišom.
Osjećao je da je njegovo staro ja potonulo u polju dok je odlazio, a osoba koja će postati on, podigla se tu i ušla u istu onu kost i kožu. Ušao je u kamion i odvezao se do Paklenskog jezera, mjesta na koje ga je odvela kad se svijet još činio divan i kad je bio siguran da može imati sve što poželi. Izašao je iz kamiona, ali je motor ostavio upaljen, bacio je kamen na ručicu za gas, a onda odskočio u stranu kad je kamion zateturao i otkotrljao se u vodu. Kiša se do tada već bila pretvorila u kišicu, sivu, okrutnu i hladnu. On je stajao tamo među redovima pontenderija i rogoza, uzdišući, a sve ono što je on ikada bio je – nestalo. Njegov novčanik i osobna bili su zagurani u pretinac za rukavice, i razmišljajući o tome kako je izgubio sebe, bio je ozbiljan kao nikada u životu.
Drhtao je, premda je noćni zrak postao blag i vlažan kao suze. Kamion je pljusnuo i nasukao se poput velike ribe, a onda ga je prekrila voda. Bryon je sve to promatrao, ali ne predugo. Trebat će mu novi identitet – novo ime i nova prošlost, ali to neće biti problem. On je bio od onih koji su mogli u odvojene pretince posložiti različite dijelove svijesti, i onaj dio koji je držao sve ono stoje sebično i okrutno, taj zločesti djelić plutao je nad zelenom vodom. Pod okriljem noći oprao je ruke i molio za savjet da se zna postaviti prije nego što se uputi na svoj put. A što se njega ticalo, Bryon Bell više nije postojao.
Nisam više isti čovjek, eto to joj je rekao Ethan, tu tajnu ona čuva, od Charlotte i od svih drugih koje voli, te riječi koje su otvorile vrata toga područja gdje je ispravno neispravno, a svaki pločnik oštriji od kristala. Oči su mu bile crne, iste one oči kojima ju je svake večeri dugo gledao dok se spremala na spavanje. Onaj koji je učinio te strašne stvari zaslužuje da ga se kazni za njegove pogreške. Eto to joj je rekao. Ali, poslušaj me, ja nisam taj.
Kao da je sjena bila pričvršćena za dušu čovjeka kojemu je sve to vrijeme bila supruga, žezlo prišiveno za njegova stopala i vrhove prstiju, crna prijetvorna mreža koja se samo pri određenom svjetlu ' može vidjeti. Na jasnom dnevnom svjetlu koje se ulijevalo kroz prozor Davea Meversa, primjerice. Na mjesečini u njezinu vrtu. Pogledaj u to svjetlo, i ne možeš ne vidjeti ono što je pred tobom.
Dušo, samo me shvati. Ja sam sada sasvim druga osoba.
Je li moguće, pita se Jorie ove obične ljetne večeri, da dobri ljudi odjednom polude? Može li netko dobar izgubiti osjećaj za stvarnost i za ono što je dobro, isto onako kako se netko drugi može izgubiti u šumi? Može li oduzeti život djevojci i nastaviti hodati sa svakim korakom dugim poput milje, i svakom miljom dugom kao život? Jer upravo to učinio je Ethan Ford. Odbacio je svoju prošlost kao da mu je to bila druga koža i ostavio je odbačenu na cesti za Maryland, ostavljenu da se sasuši ondje na suncu, sve dok se ne pretvori u fini brašnasti prah koji će raznijeti vjetar, a potom ga nanijeti u močvare i polja duž plave obale. A onda ga je sudbina odvela u Massachusetts, tako joj je rekao. Dovela ga je u Commonwealth, namjerno, da počne iznova, da hoda kroz hladne dane u siječnju, da
razgrće lopatom snijeg, da podiže dijete, da prvi stigne na mjesto događaja svaki put kad izbije požar u mjestu, da mu zahvaljuju za živote koje je pomogao spasiti, da on zahvaljuje Bogu za svaki novi dan, zahvalan zbog toga što je daleko od Marylanda.
Jorie čučne u vrtu, a onda sjede na podvijene noge. Čini joj se kao da večeras cijeli svijet zaziva nekim glasom koji ona niti razumije niti prepoznaje. Zrikavci zriču, a hrustevi zuje kroz zrak, i čak joj se čini da se i mjesečina glasa poput čistog stakla koje se trese pod pritiskom noći, vruće, mračne noći. Uskoro će svi doznati istinu – past će poput tuče i zdrobiti im život. Ali zasada, zrak je sparan i mirisan. Ljiljani boje pastrve i zumbuli cvjetaju duž staze i njihov se opojni miris gotovo može opipati u zraku. Jorie ispruži ruku da skine bube s povijuše tikvica. Mjesečina se poput zavjesa spušta na gredice zelene salate i radića i na nježne biljke rajčice na kojima su gusti, zeleni plodovi koji ispuštaju miris sumpora kad god ih nešto dodirne. Tu je i razbacani grašak, prepušten sam sebi, i jagode koje su Ethan i Collie jednom donijeli u povodu Majčina dana, gredica za gredicom srcolikih biljaka. Jorie pravi pekmez svako ljeto, i kad god izabere dan za prokuhavanje voća, uvijek se ispostavi daje to najtopliji dan te godine. Na neki se način ta vrućina uvuče u te ture pekmeza što im daje posebnu slatkoću, tako da svaka žličica tog pekmeza namazana na pecivo ili prepečenac može prizvati savršenstvo ljeta uz samo jedan zalogaj sjećanja.
Uz toliko mjesečine koja obasjava vrt, čovjek može zamijetiti sitnice koje bi bile nevidljive neke druge noći: kako je mekan i ružičast pavit koji se penje uz ogradu, kako voda u kamenu, gdje se kupaju ptičice, u ovo doba postaje srebrnkasta, kako su krilca buba koje se lijepe za lozu sjajne i crnoplave, blještavih balegara koji se trude najesti dosita prije no što se razdani. O, kako samo Jorie želi ispariti u tu mjesečinu, baš kao što rosa ispari pred blještavilom najjačega sunca. Iz noći u noć ona spava sa sjenom, jednim varalicom od pepela koji je ležao uz nju na čistim, bijelim plahtama i ljubio je pod istim stablima jabuka ispod kojih je prolazila dok je bila dijete. Nikad nije mislila o onim zimskim večerima kada bi on odlutao sam, ili opazila kako bi se često zagledao iza sebe kao da je vrebala opasnost, čak i kad je skretao u najpoznatije ulice. Nikad ga nije pitala za prošlost, u kojoj ne samo što nije bilo roditelja, nego ni ujaka ni ujni, ni rođaka ni prijatelja.
Ali možda nitko ne bi zapazio takve stvari. Možda Jorie nije bila ni manje ni više oprezna od drugih. Iako je mračno, ona ipak ugleda nešto bijelo, treperavo na rubu svog vrta. Čini se kao da je jedan jedini ledeni cvijet narastao u nekoliko posljednjih sati, tek da bi je utješio. Jorie prođe kroz gredice povrća, a onda se sagne da vidi što je to ostalo. To je samo komadić zgužvanog papira. Ono za što je ona pomislila da su latice, zapravo su samo redovi plave tinte. Jorie posegne za papirom onako kako bi neka druga žena ubrala ružu. Prepozna rukopis i pomisli na Kat Williams kako stoji tu u vrtu i virka na Colliejev prozor, dok je ona nije otjerala poput vrapca ili sojke.
Zao mije što sam nazvala kad sam ga ugledala u onoj emisiji na TV-u. Nisam to trebala učiniti, ali sad znate, i nema načina da to promijenim. Željela bih da to nisam učinila, jer smatram da sam vam uništila život.
Jorie izravna papir, a onda sklopi oči i posluša hrušteve. U njihovu zujanju čuje klepetanje svoje vlastite sudbine koja je prati, sviđalo se to njoj ili ne. Eto kako se to dogodi: djevojčica pogleda emisiju na TV-u i sve se raspadne. Takve su posljedice jednog običnog čina, ma što poželio učiniti nakon toga. Naravno, da su okolnosti bile drukčije, Jorie je mogla krenuti drugim putem, ali ovo je smjer kojim je krenuo njezin život i doveo je do ovoga mjesta gdje se sad nalazi, do svijeta u kojemu ti neki ljudi kažu previše, a drugi ti ne kažu ništa. Tu, u njezinu vrtu, japanske bube bliješte poput zvijezda, a nebo je nepregledno i crno. Neke je stvari nemoguće zaustaviti, primjerice pljusak, ili ljubav na prvi pogled, ili spori, ali nepokolebljivi put tuge. Gotovo je s Jorienim životom, onakvim kakvim gaje ona poznavala. Večeras, u starom dijelu Monroea, u Massachusettsu, gdje ljudi nikada prije ovoga ljeta nisu zaključavali vrata, u gradiću gdje ima više stabala jabuka nego što ih se može prebrojiti, i gdje djeca uvijek spavaju mirno, Jorie je potpuno svjesna onoga što se dogodilo. Ona može sklopiti oči i može sanjati stotinu godina, ali jedno je izvjesno – ona sad zna.
NERAZBORIT ČOVJEK
KAD JE SVOJOJ SUPRUZI REKAO ISTINU, OSJEĆAO SE KAO DA JE pričao nečiju tuđu priču. Tko je bio taj Brvon Bell, osim dječak koji je nekad bio mjesečar? Tko je bio on, osim bića bez duše, ostavljen tamo u plitkom grobu u plodnoj zemlji Marylanda? U tom svom kratkom životu nije volio ništa više od bejzbola i samoga sebe, iako je s vremenom omrznuo i jedno i drugo. Bio je on beznačajna osoba, ali ipak velika zvjerka u tako skromnom gradiću kakav je bio Neptun, malom mjestašcu na najudaljenijem rubu Istočne obale, gdje rogoz izraste do visine čovjeka, a vrane i kosovi što kruže nebom, spremni su ukrasti cijeli ulov što ga ribar tog dana može donijeti kući.
I sam je Brvon bio ribarev sin koji je mrzio more. Bio je tvrdoglav i tašt, ona vrsta dječaka koji ti se ljubazno smješkaju, a onda učine po svom, bez obzira na cijenu i posljedice. Otac mu je umro mlad, nestao u oluji, i premda gaje majka jako voljela, uvijek je na sina gledala kao na stranca koji je nepozvan stigao samo da bi ostao, i preuzeo kuću. To je bio dječak koji bi uništavao sve čega bi se dohvatio; sve se u njegovoj blizini pretvaralo u pepeo. Do svoje dvanaeste godine već je pretraživao majci novčanik, uzimao novac i ostajao vani dugo u noć. Sa šesnaest je napustio školu i moglo ga se naći tamo uz dokove – oportunist i strvinar kao što su bile vrane koje bi se glasale svisoka, a kako je bivao sve stariji postajao je sve ljepši i ljepši, ali i sve sebičniji. Nakon nekoga vremena dječaci, s kojima je Brvon odrastao, odbijali su s njim igrati bejzbol na istom igralištu, jer on nije igrao samo da bi pobijedio, već da bi ozlijedio protivnika. Govorilo se da Brvon nosi zrcalo u džepu Da se bolje vidi, eto tako se šaputalo, Da bolje zna tko je.
Kako su godine prolazile, djevojke u Neptunu počele su ga neobuzdano salijetati. Vozikale bi se kraj njegove kuće u sitne sate i danonoćno telefonirale, dok njegova sirota majka, koja zbog njih nije mogla spavati, nije spustila slušalicu pokraj aparata. Te su djevojke znale da su glupe, znale su da će Bryon i njih povrijediti, kao što je povrijedio tolike prije njih, pa ipak, kad bi se on nasmiješio, čak bi i najpametnije djevojke u gradu povjerovale da će, bez obzira na to kako se ponašao u prošlosti, ovaj put biti iskren. Kupovale su mu odjeću i benzin za kamion, vodile s njim ljubav u svojim uskim krevetima, nakon što bi se on ušuljao kroz prozor poslije redarstvenog sata, ili su odlazile s njim u šumu gdje su borovi cviljeli u noći poput ljudi zatočenih u mraku, onih kojima je sudbina odredila da na istom mjestu ostanu vječno.
Do njegove sedamnaeste godine dvije su mještanke zbog njega pokušale počiniti samoubojstvo, i treća, negdje u Baltimoreu, u domu za samohrane majke. Ništa od toga Bella nije ni najmanje diralo, on je u tim djevojkama gledao samo slatke male jebačice koje su tu da bi ih on iskoristio, bez srca, bez duše i, sasvim sigurno, bez trunke odgovornosti. S vremenom su ga djevojke u gradu proklele i zaželjele da i on jednoga dana spozna onakvu ljubav kakvu su one osjetile kad ih je prvi put poljubio – onu okrutnu i očajnu patnju koja uvijek prati čežnju za nekim koga morate izgubiti.
Cijelu svoju mladost Bryon je obavljao neobične poslove, učeći za stolara, a znao je da je stvoren za nešto drugo, osim ovoga grada gdje nema ni jednoga kina i gdje se moraš vozikati dobrih pola sata dok nađeš pristojan bar. Sanjao je o bejzbolu, o slavi i novcu, i njegovi su mu se snovi uvukli pod kožu, zbog čega je blistao, te su čak i odrasle žene, koje su trebale biti upućenije, za njim okretale glavu dok je na ulici prolazio pokraj njih. Eto, čak ni prijateljice njegove majke nisu s njega mogle skinuti pogled kad bi dolazile k njima na kartanje. On je živa nevolja, govorile bi, doslovno isplazivši jezik, bez obzira na to što je on bio samo nešto mladi od većine njihovih sinova. Žalim onu koja izvuče ovaj zgoditak, tako su žene upozoravale jedna drugu, i ispostavilo se da su bile u pravu.
Marie Bennett je bila ta s kojom se spetljao, lijepa četrdesetogodišnjakinja koja je trebala biti svega svjesna. Kad ga je vlastita majka izbacila, Bryon se doselio k Marie i nakon toga, u njezinoj kući koja gleda na obalu, ostao sljedeće dvije godine. Marie mu je davala previše novca i nije mu prigovarala zbog njegove sebičnosti, čak ni kad je saznala da se sastaje s nekim mladim djevojkama ondje u pristaništu. Kupila mu je kožni kaput, lijepe čizme koje će trajati dok je živ i zlatni lančić koji je on brzo unovčio u zalagaonici. Mogla mu je darovati sve što se novcem moglo kupiti, ali Marie je znala da joj on nikada neće biti vjeran.
Nikad mu nije rekla ni riječi kad se kući vraćao u dva-tri ujutro, pa ni onda kad je prestao dolaziti, osim da nešto pojede ili se presvuče u čistu odjeću, ili zatraži pozajmnicu da ispliva iz dugova. Bryon je kod Marie ostao dva tjedna nakon svog devetnaestog rođendana, i kad se više nije mogao prisiliti da opet s njom ode u krevet, krivotvorio je njezin potpis, a onda otišao do banke First National i podignuo deset tisuća dolara. Nakon što je nestao, Marie mjesecima nikome nije rekla što je učinio, a kad je konačno priznala što se dogodilo i kako joj je životna ušteđevina nestala zajedno s Brvonom, druge su joj žene iz grada govorile da je sretna. Dobro da si se riješila smeća, govorile su. Bryon Bell je uzeo samo njezin novac, podsjetile su je, ali prema izrazu Mariena lica znale su da to nije točno, i nitko nije bio iznenađen kad je doživjela nesreću uz Cove Road. Do tada se propila i svojim je najprisnijim prijateljicama priznala da više nema zbog čega živjeti sad kad je Bryon Bell otišao iz grada, i svi su znali daje samo pitanje vremena kad će se Marie razbiti, na ovaj ili onaj način.
S novcem Marie Bennett u svom džepu, Bryon je znao da ima izgleda otići u neko mjesto bolje od Neptuna, te se odvezao u Baltimore, nadajući se da će ga primiti u neku važniju ligu. Otvorio je prozore svog kamiona i odahnuo što više ne mora udisati miris mora i što će moći Marien novac potrošiti kako se njemu prohtije. Ali kad se pokušao prijaviti za probu, kapetan momčadi mu se samo nasmijao. Tu su bili dečki s fakulteta, zvijezde svojih momčadi sa sveučilišta koji su trenirali i do šest sati dnevno. Bilo je tu mladića koji su doputovali čak iz Dominikanske Republike ili Portorika, tako ozbiljnih i odlučnih osoba koje su mirno čekale svoj red da ih prozovu, a onda su lopticu za lopticom bacali izvan parka, te je plavo nebo iznad njih bilo ispunjeno zasljepljujućim bijelim krugovima, sve dok sve loptice nisu pale u travu, gdje su se sjajile, tinjajući poput zvijezda. Ispostavilo se da kapetan momčadi nije mario za ono što ljudi u Neptunu, tamo u Marylandu, misle o Brvonu
Bellu, ili za njegovo mišljenje o sebi. Bryon je bio nitko i'ništa u Baltimoreu, i nije imao nikakva izgleda. Slučajno ili namjerno, taj je stariji čovjek pljunuo na tlo dok je otpuštao Brvona, a pljuvačka je pala u prašinu i na Brvonove čizme. Bryon ima nezgodnu narav kad se stvari urote protiv njega; naučio je da sve ide glatko i mogao je istoga trenutka postati sasvim zao, kad bi se i najmanja teškoća pojavila. To se dogodilo onda kad ga je djevojka, koja je s njim ostala u drugom stanju, molila da se oženi njome, a on ju je samo podignuo i izbacio kroz vrata – bila ona trudna ili ne, on sasvim sigurno nije za to mario. U takvim trenucima ne bi se zaustavio i razmislio, adrenalin bi prostrujao njime poput otrova zagrijanog na temperaturu razjarenosti. Oči u oči s čovjekom koji ga je ismijao, koji ga je pretvorio u prašinu onako kako je on uvijek druge pretvarao u pepeo, zgrabio je najbližu palicu koja mu se našla pri ruci i nasmrt pretukao kapetana momčadi koji je bio bog i batina. Na zemlji je taj isti kapetan pljuvao krv kao i svi drugi. I njegova krv je bila isto onako crvena kao i tuđa, i premda je u tom bilo određenog divljačkog zadovoljstva, bila je i previsoka cijena koju je platio.
Bryon Bell je u zatvoru odležao osamnaest mjeseci, dosta vremena da očvrsne u takvoga čovjeka kojemu se nitko ne bi želio naći na putu. Više i nije vidio lica kad je gledao u ljude. Razmišljao je o tome kako bi mu mogli poslužiti da zadovolji svoje interese. Kad su ga pustili iz zatvora, više nije bio dječak nego potpuno odrastao, prkosom ispunjen čovjek, koji je bio tako zgodan da su se golubice obrušavale s neba i slijetale na njegova ramena, a žene ispuštale ključeve od ulaznih vrata njemu u krilo. Oči su mu bile tako crne da se žena mogla utopiti u njima, mogla je upasti tako duboko i brzo, da nikad ne bi ni shvatila da se spotaknula, dok ne bi nestala.
A što se Brvona tiče, u njemu je bilo nešto neutaživo, neka praznina, tako bezdana daje se nikad nije moglo popuniti. Dok je hodao svijetom, jedina riječ koju je mogao čuti bila je riječ moje. Bilo je mnogo toga što je želio, toliko toga što je htio imati. Bilo mu je teško ostati na jednom mjestu nakon što je godinu i pol proveo u ćeliji, te se uputio vijugavim cestama Marylanda. U proljeće, kad voćke počinju cvasti, kad ima toliko bresaka i dunja, badema i šljiva, i kad se zrak doima namirisan parfemom, on je radio kao krovopokrivač. Zimi je čistio dimnjake i ralicom razgrtao snijeg. Tijekom godine javljao se poduzetnicima i zapošljavao kao nadničar, sretan što može rušiti zidove ili zgrade sravnjivati sa zemljom, kao da mu je nešto rušilačko bilo u krvi.
I tako su prolazile godine, a za to je vrijeme postao ogorčen svojim mjestom na svijetu da ni najmanje nije mario za ljudsku rasu. Iz razonode bi seljacima podmetao požar u polju. Zapalio bi vatru u mišjem repku, travi koja je rasla uz rubove polja kukuruza; bacao bi zapaljene šibice na lišće slatkog kaučukovca i mirte, pazeći da iza sebe ostavi crni trag paljevine. Iako su mu ta besmislena djela pružala veliko zadovoljstvo, svakim je danom bivao nesretniji i nesretniji. Počeo je osjećati kao da se iznutra suši, onako kako se osjeća čovjek dok hoda pustinjom. Jednog ljetnog dana stigao je u grad u kojemu nikada prije nije bio, i shvatio je da je žedan, toliko da je mislio kako će umrijeti ako nešto ne popije, i tako je došao do velikog supermarketa gdje je kupio pakiranje od šest piva i zapazio prelijepu djevojku na blagajni. Dok je ona blokirala to što je on kupio, po načinu na koji ga je promatrala znao je da je može imati ako hoće, i blago se osmjehnuo onim svojim prelijepim osmijehom.
Bryon je radio već više od mjesec dana, na otvorenom pomagao zidati ograde i terase u dvorištima i dobio brončanu boju. Usred sveg tog zlata nalazile su se tamne oči koje su te pažljivo promatrale i u kojima bi se mogao utopiti, ako ne pogledaš u stranu. Djevojka na blagajni u njega je buljila otvoreno svojim lijepim, zelenim očima. Bryon je procijenio da ima oko osamnaest godina, domaća cura koja još mnogo toga mora naučiti. Imala je dugu, crvenu kosu koju je on želio dotaknuti svojim rukama. Nosila je kratke hlače i kratku majicu koju je on odmah poželio poderati na njoj, te se još više osmjehnuo onim osmijehom za koji je znao da mu žene ne mogu odoljeti. Ne baš iskrenim, ali punim mogućnosti, obećanja i zadovoljstva.
"Kad završavaš s poslom?" upitao ju je. Procijenio je da će osmijeh na njegovu licu ispričati ostatak priče o svemu onome što je tražio, a što je bio dobar provod i nešto što će mu pomoći da zaboravi na žeđ.
"Ne prije devet", rekla je djevojka. "Tu sam zarobljena do kraja radnoga vremena."
"Kao da si u zatvoru. Onda nemam sreće."
Bryon Bell je podignuo kutiju cigareta i odmotao celofan; bio je zadovoljan što ga ona nije tražila da plati.
"Ali to ne znači da se sreća ne može promijeniti."
Djevojka se nasmijala umilnim, zvonkim glasom. Bila je previsoka i pjegava a da bi dječaci njezinih godina zapazili njezinu ljepotu, ali Bryon Bell je imao oko za te stvari.
"Zbrišimo", rekao je. "Idemo se zabaviti."
"Sad?" Djevojka se opet nasmijala. Imala je onaj nestrpljivi pogled koji kao da je govorio, Moram otići odavde, pogled koji je omogućio Brvonu ocijeniti što će uslijediti. Znao je da će poći s njim prije nego što je ona sama toga postala svjesna.
"Sigurno tu ima neko mjesto gdje bismo se mogli otići okupati", rekao je. Bio je vedar, vruć dan i u trgovini nije bilo rashladnog uređaja. Jedan ventilator je zujao na prozoru i rastjerivao vrući zrak po prostoriji.
"Paklensko jezero", rekla je djevojka. Bryon se nasmijao; to mu se svidjelo. "Paklensko?"
"To je izvorsko vrelo – nešto poput termalnog izvora, ali kad je plima, voda je napola slana."
"Vani je prelijep dan a da bi ti tu ostala radeći."
Bryon ju je pogledao, uzeo pakiranje od šest boca piva, koje je zgrabio da bi utažio žed. Još malo gromoglasnog smijeha, i dobio ju je. Ona je gazdi ostavila poruku – Otišla sam se okupati, i zaključala trgovinu.
"Otpustit će me." Djevojka je oklijevala prije nego što je ušla u njegov kamion. Bio je početak kolovoza, i divlja se riža žutjela u cijelome gradu, lijepa poput sunčeve svjetlosti. "Ubit će me", rekla je.
"Zbog kupanja? Mislim da neće. Pa nije to savezni prijestup. Osvrni se oko sebe i pogledaj kakav je dan." Djevojka je promotrila praznu cestu, polja prosa i pšenice, kosove crvenih krila na telefonskim žicama. "Doista mislim da nećeš imati baš mnogo kupaca danas", rekao joj je Bryon.
I tako je ušla u kamion, zatvorenih očiju, kao da je zaronila u hladnu vodu a ne upućivala stranca prema toploj, slankastoj obali Paklenskog jezera. Obećao joj je da neće gledati dok skidaju odjeću i zarone. Ali, naravno, gledao ju je, i bio je u pravu. Bila je prekrasna, onako vitka i blijeda postajala je zelenkasta u mutnim vodama ribnjaka. Nažalost, svaki put kad joj se pokušao približiti, najviše što je uspio dobiti bio je poljubac. Kasnije se ona otrčala odjenuti iza borovih stabala, a onda se vratila popiti s njim pivo, noge su držali u vodi koja se doimala toplijom od zraka. Tajanstvena ribica prišla im je grickati prste na nogama i Bryon je rekao svojoj sugovornici da on zna zašto; čak i riba osjeti kako je ona ukusna, toliko da bi je mogao pojesti.
Dan je bio na izmaku, a Bryon još uvijek nije dobio ono što je htio, ali to ne znači da je odustao. Odvezao ju je kući u sumrak, a neprozirni veo peludi lepršao je zrakom. Pokazala mu je smjer kuda treba voziti, i čim je skrenuo s puta strasno ju je poljubio, ostavivši je bez daha.
"Ovo mi nije dosta", rekao joj je. "Želio bih te još koji put vidjeti."
"Kakve to veze ima?" Djevojka je tužno odmahnula glavom. "Ti ionako odlaziš iz grada."
Lice joj je izgorjelo na suncu i bila je zajapurena od vrućine. Djevojka se vjerojatno zaljubila u Brvona Bella onog trenutka kad je prvi put ušao u trgovinu, ako ne i prije. Ona je sanjarila o tajanstvenom strancu kad se oglasilo zvonce nad vratima, o nekome s očima crnim poput perja kosa, ptica koje sad prelijeću nebom.
"Možda ću otići", zadirkivao ju je Bryon. "A možda i neću. Doći ću po tebe poslije, a onda ćemo se malo provozati okolo pa ćemo vidjeti."
Djevojka je pogledala preko polja. Svjetla u njezinoj kući bila su upaljena. Bila je to bijela seljačka kuća, kilometrima udaljena od svega.
"Iza ponoći. Dat ću ti znak svjetlima, a ti izađi."
"Ne mogu", rekla je djevojka, ali ga je još jedanput poljubila.
"Nemoj me razočarati", rekao joj je nešto prije nego što je istrčala iz kamiona i potrčala prema kući. Bryon se vratio putem kojim je i došao. Možda je bio sedamdesetak kilometara zračne linije daleko od kuće, ali ljudi iz Neptuna nikada nikamo ne odlaze, i bio je siguran da neće naletjeti ni na koga poznatog. Kako se ispostavilo, gradić u kojemu se nalazio zvao se Holden, u njemu je bio pristojan bar Holden's Corner i Bryon je ondje sjedio nekoliko sati, opijajući se i pokušavajući se osloboditi ljutnje koja je uvijek ključala u njemu, nadajući se da će nekako utažiti tu strašnu žed koju je osjećao u sebi. Nakon toga vozikao se neko vrijeme zabačenim cestama, pomišljajući da se uputi prema međudržavnoj i ode gore u Phillv, gdje će sigurno biti posla. Ali prilično je popio, i počeo je razmišljati o onoj crvenokosoj djevojci iz trgovine, te se ubrzo našao na prašnjavoj cesti koja vodi do seljačke kuće do koje ju je prije dovezao. Umjesto da se uputi u Philadelphiju kako je i namjeravao, krenuo je ovamo, pokraj mračnih polja, voden svjetlošću i svojim pijanim osjećajem za orijentaciju. Parkirao je kamion i ugasio motor. Dao je znak svjetlima, ali djevojka se nije pojavila. Ponovno je blicnuo, i trag bjeličaste svjetlosti osvijetlio je niz močvarnih sekvoja kraj kuće, ali opet neuspješno. Izišao je iz kamiona i već počeo osjećati u sebi navalu bijesa. Parkirao je u nekom polju jagoda, ali nije opazio da gazi preko njih. Krenuo je, kad ugleda nekoga kako vreba između redova boba, ali to je bilo samo strašilo, postavljeno tamo da rastjeruje kosove. Zatim je prošao pokraj zelene salate i kukuruza, te korita napunjenih vodom za one dvije ovce što su spavale u štali, a onda se zaputio do kuće. Pogledao je u prozore i prilično brzo pogodio koji je njezin – onaj sa zavjesama od čistog organdija. Popeo se kroz prozor, samo tako, strašno pijan, i više nego ogorčen.
Ona je ležala u krevetu, pod bijelim pokrivačem. Uvukao se k njoj, brzo, navukao pokrivač preko njih, ne mareći za blato što će ga njegove čizme ostaviti na plahtama. Ona je gotovo zavrištala, ali joj je on stavio ruku preko usta.
"Rekao sam ti da ću se vratiti", izustio je. Soba je bila nalik na dječju, s lutkama, plišanim životinjama i ružičastim tapetama s uzorkom tratinčica. Bryon je pomislio kako neke žene nikad ne odrastu. Neke se žene vole ponašati kao malene djevojčice, kad im tako odgovara. Nedvojbeno, ova je djevojka bila prestrašena, čak i nakon što su cijeli dan proveli zajedno, i iz nekoga razloga Brvonu se to sviđalo. Možda je smatrala da je predobra za njega, ali kad s njom završi, ona će besciljno lutati žaleći za njim tjednima. Zaželjet će za svaku zvijezdu po jednu želju, da se on vrati, a do tada će on već biti u Philadelphiji, već će je zaboraviti i otići nekoj drugoj, a možda već i novoj nakon te.
"Zašto nisi došla?" prošaptao je. "Trebala si izaći kad sam ti dao znak svjetlima. To baš nije bilo lijepo od tebe."
Ona je bila odjevena u tanku pidžamu, i čim je pomaknuo ruku da joj je stavi na grudi, ona se uspaničarila. Još jedan dodir i počela se boriti s njim, izvijajući se i grebući noktima, kao da nije cijelo popodne provela ljubeći se s njim na ribnjaku i plivajući bez ijedne krpice na sebi. Pokušavala je sve da se oslobodi, sve dok je on nije tresnuo o zid, a onda je pala unatrag na krevet, poput krpene lutke. Duga crvena kosa prekrila joj je lice i on je napokon učinio ono za čim je žudio cijeli dan. Bila je stisnuta, kao da je bila djevica, i lijepo je mirisala, nakon svih onih djevojaka na koje se već bio priviknuo, djevojaka koje bi pokupio u baru i koje bi ga molile da ih otprati kući, onih koje bi plakale kad bi odlazio, napuštajući ih i ne dočekavši jutro.
Nije ni znao daju je povrijedio, sve dok nije bilo gotovo. Prišapnuo joj je na uho: "Kladim se da sam ti prvi", što je zapravo i bila istina, jer je ona imala petnaest, a ne osamnaest godina kako je on pretpostavljao, i čak se nije ni s kim poljubila prije tog popodneva na ribnjaku. Doista je bila djevica, i možda je zato bio sav krvav.
"Hej, ti", rekao je. "Odgovori mi."
Tek tad je ugledao krv na njezinu licu. On joj je glavom prejako udario o zid i glava joj se raspukla, samo tako. Sklupčao se na koljena. Iz nekog razloga svaki dah gaje probadao poput noža. Krv je bila na njegovim rukama, nogama i na penisu, i on je zgrabio plahtu i obrisao se. Bio je histeričan, ali znao je da mora biti oprezan. Ako se ne smiri, bit će gotovo s njim. Dogodilo se nešto što ni u snu nije očekivao, ali eto, ipak se dogodilo.
Sranje, sranje, sranje, rekao je sam sebi, sve dok se riječi nisu pretvorile u samo disanje. Uopće je nije upitao kako joj je ime, ali sad je ugledao plaketu na polici za knjige. Bila je plesačica i osvojila je prvu nagradu na natjecanju. Zvala se Rachel Morris i upravo je završila deseti razred. Ugledao je njezin dnevnik pokraj kreveta, i ključić koji je bio privezan na plavoj traci. Sad je već čuo kako njezina krv kaplje na tepih. Spustio se na koljena, baš tad i tamo, i, kleknuvši, osjetio je kako napušta svoje tijelo. Odgovornost za njegova djela spustila se na njega poput planine od ubojita kamenja, i on – prvi put u svom životu – zaplače.
Kiša mu je pomogla da se razbistri; počela je lijevajući padati u korita i lupala o prozore, natapajući polja i ceste. Bryon se prisilio pokrenuti, zgrabio je odjeću i ružičastim puloverom koji je pronašao na toaletnom stoliću obrisao otiske prstiju s prozorskog stakla i okvira. Izgubio se u noć, gol kao onog dana kad je rođen, držeći u rukama samo svoju krvavu odjeću i ključić dnevnika koji je pripadao Rachel Morris, a koji je on držao tako čvrsto da mu ne bi slučajno ispao. Zašao je u polje jagoda gdje je ugledao strašilo, i brzo posegnuo za svim što je ondje mogao naći – bijelom košuljom, crnim hlačama, iznošenim cipelama – a ostavio je svoju odjeću: košulju, traperice i crne čizme, umrljane krvlju i užarene, ondje uz strašilo, pa ipak je još uvijek imao okus krvi te je, da bi ga isprao, zgrabio pregršt jagoda. Dok je gutao to svježe voće, osjetio je da je živ. Njegova usta, njegove oči, uši, sve je bilo živo te mračne noći natopljene kišom.
Osjećao je da je njegovo staro ja potonulo u polju dok je odlazio, a osoba koja će postati on, podigla se tu i ušla u istu onu kost i kožu. Ušao je u kamion i odvezao se do Paklenskog jezera, mjesta na koje ga je odvela kad se svijet još činio divan i kad je bio siguran da može imati sve što poželi. Izašao je iz kamiona, ali je motor ostavio upaljen, bacio je kamen na ručicu za gas, a onda odskočio u stranu kad je kamion zateturao i otkotrljao se u vodu. Kiša se do tada već bila pretvorila u kišicu, sivu, okrutnu i hladnu. On je stajao tamo među redovima pontenderija i rogoza, uzdišući, a sve ono što je on ikada bio je – nestalo. Njegov novčanik i osobna bili su zagurani u pretinac za rukavice, i razmišljajući o tome kako je izgubio sebe, bio je ozbiljan kao nikada u životu.
Drhtao je, premda je noćni zrak postao blag i vlažan kao suze. Kamion je pljusnuo i nasukao se poput velike ribe, a onda ga je prekrila voda. Bryon je sve to promatrao, ali ne predugo. Trebat će mu novi identitet – novo ime i nova prošlost, ali to neće biti problem. On je bio od onih koji su mogli u odvojene pretince posložiti različite dijelove svijesti, i onaj dio koji je držao sve ono stoje sebično i okrutno, taj zločesti djelić plutao je nad zelenom vodom. Pod okriljem noći oprao je ruke i molio za savjet da se zna postaviti prije nego što se uputi na svoj put. A što se njega ticalo, Bryon Bell više nije postojao.
8 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 1:56 am
Margita
Administrator
POŠTEN ILI PODMUKAO
ISPITIVANJE JE KRATKO ODRŽANO JEDNOGA ZAGUŠLJIVOGA DANA, kad ljepljiva vrućina i kiša uspijevaju na razinu kipljenja dovesti raspoloženje gotovo svih u Monroeu, pa čak i onih najstaloženijih. Za četiri godine, kad ponovno dođe do referenduma za obnovu gradskog poglavarstva i sudnice, ljudi će se prisjetiti ovog zagušljivog dana, rashlađivat će se lepezom i pomisliti na to kako su čeznuli za rashladnim uređajem i spokojem. Nitko nije potpuno pripravan za ono što će se dogoditi, osim Jorie, koja pognute glave sjedi iza Ethana, i Barneyja Starka koji je zauzeo mjesto pokraj Jorie, a na njegovu se ozbiljnom licu ne da ništa zamijetiti, premda je u stanju pripravnosti, spreman pokupiti komadiće kad počnu ispadati. I Collie zna što će se dogoditi, ali ga nema nigdje; negdje je sam samcat i promatra jednolični pljusak iz prostorije koja je nekad bila salon napuštene kuće, u kojoj se tako udobno osjeća, tamo na samom kraju King George' Road, samo tri milje zračne linije od stuba ispred sudnice, pa ipak svjetovima daleko.
Mark Derry sjedi u zadnjem redu i promatra postupak. Za tu je prigodu odjenuo odijelo i kravatu i kupa se u znoju zbog svojih problema. Jutros je telefonirao Dani Stark da je izvijesti kako do kraja tjedna neće doći završiti njihovu novu kupaonicu. Očekivao je da ga ona pozove na red i bio je više nego spreman u tom slučaju cijeli taj posao odbiti, a tada bi ona ostala bez ormarića ili sudopera. No Dana gaje iznenadila rekavši mu kako nema razloga za žurbu. Mark je nešto drugo imao na umu. Svi su to mogli razumjeti. Ni obitelj Howard na Shenvood Streetu nije pravila problema; već su znali da im kuhinja neće biti završena sve do duboko u jesen, unatoč naporima tog majstora za sve, Swifta, kojega je uzeo da mu pomogne postaviti ormariće i obložiti pod. Ima važnijih stvari s kojima se treba pozabaviti, to je istina. Tu su neke okolnosti koje ne mogu čekati, ne mogu se staviti na stranu i zaboraviti dok ne dođe bolje vrijeme.
Tog popodneva nakon Ethanova uhićenja, Mark se sukobio u trgovini tehničkom opremom sa smušenim Steveom Messengerom koji se počeo razmetati kako će kuću Fordovih spaliti do temelja. Morali su Marka i Stevea odvući u prolaz s bojama i priborom, ali Mark sad više nije siguran u svoju odanost. Dok sjedi tu u sudnici i sluša kako se Ethanu obraćaju imenom Bryon Bell, Mark nikako ne može povjerovati u to što se događa. Možda je sve to samo šala, prizor za neku TV emisiju; i možda će na kraju popodneva glumci – Ethan, sudac i svi ti odvjetnici – ustati, nakloniti se i zahvaliti gomili novinara te Fordovim susjedima i prijateljima na dolasku.
Zar nisu njih dvojica, prijatelji već trinaest godina, bili spremni jedan drugome pomoći bez obzira na sve okolnosti? Nisu li zajedno plakali kad je umro Markov otac i radovali se kad se rodio Collie; bilo im je mučno od toliko viskija i cigara. Ethan je trenirao Markova sina Brendana dok je Brendan bio u Little Leagueu i kumovao je Markovoj i Trishinoj kćeri April. To su činjenice, to se dogodilo, i ne može se poreći. No jesu li one jednako tako stvarne kao i onaj trenutak kad je Ethan ustao govoriti u svoju obranu i objavio svoju krivnju s onim iskrenim, bezbrižnim izrazom na licu. Mark Derry osjeti kako ga prolazi jeza dok sjedi u sudnici. Prisjeti se mađioničara kojega je jedanput gledao, još dok je bio dječak, i koji ga je prestrašio vadeći maramice i ptice iz najneočekivanijih mjesta: iz rukava košulje, s navrh glave skupljene kose majke one djevojčice koja je slavila rođendan. Nakon te opsjene otišao je kući, sakrio se pod krevet odbijajući izaći na večeru, te je mjesecima nakon te zabave napola očekivao da će pronaći golubice na svom radnom stolu, da će se spotaknuti o svilene maramice koje se zmijoliko izvijaju preko daščanog poda u njegovoj sobi.
Mark sad pogleda prema Jorie koja sjedi pokraj Barneyja Starka. Na njoj je tamnoplava haljina u kojoj se doima običnijom i starijom. Marku naviru sjećanja na dane kad je s Ethanom prije nekoliko godina radio na jednoj od velikih novih kuća koje se uspinju desno od srednje škole. Odlazili bi ručati u polje i – nakon što bi
podijelili hranu koju bi im Jorie tako brižno spremila i natrpali u sebe tvrdo kuhana jaja i sendviče sa šunkom, jabuke, čokoladne kolačiće i hladne boce piva – izvalili bi se i buljili u nebo.
Ja sam najsretniji čovjek na svijetu, prisjeća se Mark Ethanovih riječi. To su činjenice.
Mark se provuče kroz stražnja vrata, čim je Ethan iznio svoju obranu, i uputi se ravno u Safehouse gdje naruči piće koje ispija sam, za stolom pri dnu prostorije. Uvijek je mračno u Safehouseu, ali kad kiša ovako lijeva, tmurnije je no obično, osjeća se ustajali miris promašaja i alkohola. Jedne večeri, dok su tako ovdje sjedili, Ethan je rekao nešto što mu je, kad Mark sad o tome razmisli, trebalo dati znak. Nikad nitko zapravo ne poznaje drugu osobu, izjavio je Ethan, dok je vjetar zavijao nad krovom Safehousea kad su zalepršale prve snježne pahulje. Popili su nekoliko čašica i Mark se sjeća daje rekao nešto dok je naručivao. Sranje, ako ti misliš da te ja ne poznam, varaš se, druškane. K vragu, dao bih ruku u vatru za tebe.
Ethan je Marka potapšao po leđima, i dok mu je zahvaljivao, nekako se raznježio. A sada se Mark osjeća izigranim i pita se nije li on bio naivno prevaren? On popije još jedno pivo, a onda se uputi kući i prije nego što ga je Trisha uspjela spriječiti, izvuče hrpu albuma s fotografijama koje je ona marljivo slagala, i započne trgati stranice.
"Odmah prestani s tim", naredi Trisha kad je ušla iz kuhinje i ugledala isparane papiriće po podu i svog supruga kako klečeći na koljenima traži škare u donjoj ladici komode koju su naslijedili od njezine bake. Trisha mu istrgne album i za trenutak osjeti kako se trese. Tko li je ovaj čovjek za kojega se udala i koji je već isparao desetak i više fotografija? A onda Mark učini nešto što se nikako nije moglo očekivati – zaplače. Trisha sjedne pokraj njega na pod. Lice joj je zamrljano i crveno, osjeća da neke stvari više nikada neće biti iste i da ih je poznanstvo s Ethanom na neki način dovelo u veliku opasnost.
"On nas je sve prevario," reče Trisha, "uključujući i svoju suprugu. Nemaš se ti zbog čega loše osjećati."
No ipak, Mark Derry zna da čovjek može imati pravi razlog da bi prevario svoju suprugu, ali ne i najboljeg prijatelja. Mark odluči da mu treba vremena da razmisli o ovome što se događa; mora srediti dojmove, i preostali dio tjedna on nastavi ostajati dokasno u Safehouseu. Većinu večeri ostao bi do zatvaranja i Warren Peck bi ga vozio kući, izbacivši ga na uglu da posrče onaj dio puta uz svoj kolni prilaz. Mark se više uopće ne pojavljuje na poslu i tri Derrvjeva dečka – Sam, Christopher i Brendan – jedva da i vide oca ovih dana. Čak i April, Derrvjeva osmogodišnja kćerkica, opaža promjenu i počinje se suprotstavljati majci, odbijajući se okupati ili na vrijeme otići u krevet, dok je prije uvijek bila pravi anđeo.
Ne radi se o tome da Mark Derry nikada do sada nije popio piće u životu – on se voli dobro zabaviti, kao i svatko drugi – ali sada se odao piću, kao da je upao u neku mekanu mrežu koja ga je gutala cijelog. Svaki put kad pomisli na Ethana popije još jedno piće, da mu razbistri um, ali postigne upravo suprotno, i bude još smeteniji i još zbunjeniji. Do kraja lipnja Mark je izgubio pet kilograma, a već je ionako bio mršav, i kad nije došao kući prije ponoći osam noći zaredom, Trisha Derry se uputi Katinoj baki po savjet kako bi mušičavog supruga mogla vratiti kući. Katya baš ne može biti prijateljica s tako mladom ženom kao što je Trisha, ali je Trisha izgubila svoju majku baš u osjetljivoj dobi i oduvijek je osjećala da joj nedostaje majčin savjet. Kad su Brendan i Rosarie počeli izlaziti, činilo se da Rosariena majka ni najmanje ne mari za sudbinu svog djeteta, ali je Katya uvijek srdačno pozivala Trishu da ude na kavu kad god je dolazila tražiti Brendana. I sad Trisha odlazi Katyi po dobar savjet, onakav kakav bi joj njezina majka dala da je barem duže poživjela.
Ona pusti April da se igra u dvorištu Williamsovih, gdje ne raste ništa drugo osim mimoza crnih poput perja, i promatra kroz prozor kako joj kćerka pravi kolačiće od korova. Iznenađujuće mirnim glasom Trisha ispriča Katyi kako joj je u braku krenulo naopako. Nije tu dolazila sve otkada je Rosarie Brendanu slomila srce, i možda bi joj i bilo neugodno ponovno navratiti da Katya nije bila tako puna razumijevanja. Čovjek koji pije je onaj koji se na neki način boji istine, i Katya smatra da Trisha mora saznati što je to čega se njezin suprug boji, a onda mu pomoći suočiti se s time, ma o čemu se radilo, ali onda kad je trijezan.
Ali kako Trisha može pomoći Marku kad on gotovo više i ne razgovara s njom, kad se uvuče u krevet i svali pokraj nje s prvim jutarnjim svjetlom, zaudarajući na alkohol i zazirući od njezina dodira?
"Kamo god on ide, idi i ti", reče Katya dok stoje kraj prozora gledajući kako April traži leptire u pustom dvorištu. "Samo tako ćeš saznati od čega bježi."
Trisha odluči poći za Markom odmah sljedećeg dana, istim putem kojim ide on i shvatiti zašto toliko bježi. Divno je jutro i ona se u svojoj Hondi uputi za njim. Već je osam sati, dva sata kasnije nego što je Mark obično odlazio od kuće, onda dok su još vodili normalan život. Trisha zna da on mora dovršiti posao kod Barneyja Starka, a i Josh Howard je bojažljivo nazvao tog jutra i obavijestio da je majstor Swift nedavno nestao, ostavivši krš u kuhinji Howardovih. Ali očito je da Mark ne misli na posao, jer se uputio do Kiteine pekarnice u Front Street.
Trisha sjedi u parkiranom automobilu i, dok motor radi, promatra kako njezin suprug uzima crnu kavu koju je nedvojbeno mogao popiti i kod kuće. Kroz prozor može vidjeti Charlottu Kite koja se vratila na posao nakon operacije koju je, kako se priča, imala u Hamiltonu. Charlottini su roditelji ni iz čega izgradili pekarnicu, zatim lanac pekarnica koji se protezao diljem Commonwealtha, i zacijelo je Charlotte tu pekarnicu osjećala kao vlastiti dom, jer se neka druga žena ne bi tako brzo vratila na posao. Trisha je načula da je riječ o nekoj vrsti raka i prije par dana joj je odnijela cvijeće, iako ona i Charlotte nikada nisu bile prijateljice. Charlotte je uzela cinije i ljiljane ubrane iz vrta Derrvjevih, ali nije pozvala Trishu da ude. Uporno je govorila da se osjeća sasvim dobro, i to isto je radosno ponavljala svakome, pa i Jorie, koja još uvijek nije znala koliko je ozbiljno to od čega joj prijateljica boluje. Ali Trishu Derry nije bilo lako zavarati. Vidjela je kako je Charlotte mršava dok je stajala u dovratku svoje goleme kuće, odjevena u kućni frotirni ogrtač, s nekakvom glomaznom pumpicom pričvršćenom pod rukom. One su u srednjoj školi bile jednu godinu razlike, i Trisha je uvijek smatrala da je Charlotte bila prefina za nju, jer je njezina obitelj bila među najbogatijima u gradu. Trisha je uvijek šuškala kako je Charlotte bila umišljena i puna sebe, prava hladna princeza. Pravila je šale na Charlottin račun, ali dok je sad izvirivala na Charlottu kroz rešetkasta pomična vrata, Trisha pomisli da je možda ona ta koja je bila hladna, te da je to razlog zašto se nikada nisu sprijateljile. Možda je ona bila ta koja je odbacila Charlottu, zato što je Charlotte živjela na Hillcrestu, baš kao što je izbjegavala Jorie zbog njezine ljepote, tog posebnog dara koji joj se uvijek činio nepoštenim. Bila je ljubomorna, a ljubomora uvijek ledi krv u žilama. Trisha ne može a da se ne zapita plaća li ona to cijenu za nedostatno razumijevanje, i nije li to razlog zbog kojega se njezin odani, pouzdani suprug udaljava od nje.
Tog jutra, dok ga ona slijedi, Mark napusti pekarnicu, uđe u svoj kamion i provoza se po gradu, čini se besciljno. Prateći ga na sigurnoj udaljenosti, Trisha se ubrzo zbuni, premda je odrasla u Monroeu i zna svako skretanje. Treba joj samo tren da shvati kako se on uputio prema Maple Streetu. Mark se zaustavio prekoputa kuće Fordovih i sjedi tako dugo da se Trisha zabrinula da nije možda zaspao ili se nenadano razbolio. Ona je parkirala ondje uz ogradu od ljiljana na križanju ulica Maple i Shenvood, na mjestu gdje visoko, tanko grmlje zaklanja od pogleda, ali nakon što je prošlo skoro pola sata, Trisha postane vidno uznemirena. Pita se koliko li će dugo ovako čekati, kad Mark napokon otvori vrata svog kamiona, a Trisha iziđe iz svoje Honde. Hoda uz rub, duž ljiljana, skrivena iza njihovih prašnjavih, srcolikih listova. Disanje joj je nepravilno i tako je vruće da se počinje znojiti. Da bi ostala neprimijećena, nema drugoga izbora i mora proći kroz dvorište gospođe Gage, iako je Betty Gage, koja je uvijek fanatična zbog svojih višegodišnjih cvjetnih gredica, poznata po tome da tjera ljude sa svog posjeda, još od vremena kad je Trisha bila dijete.
Iz stražnjeg dijela vrta gospođe Gage Trisha može vidjeti kroz ogradu. Jorie je vani, u svom vrtu i pokušava ga dovesti u red, kako joj je savjetovala Liz Howard, koja vodi Monroe Realty, agenciju za prodaju nekretnina, kad je došla procijeniti imanje. Dva su mjeseca kako Ethan ne radi i vrlo će teško Jorie moći otplaćivati hipoteku. A za tri mjeseca bit će nemoguće. I eno je tamo, juriša na visoke čuperke krasuljice QueenAnn\ čupa glavice zelene salate koje su se pretvorile u sjemenke. Na sebi Jorie ima kratke hlače i Colliejevu majicu, te se izdaleka čini isto onako lijepom kakva je bila i u srednjoj školi kad ju je Trisha smatrala preoholom i odveć umišljenom da bi joj se moglo prići.
Iako obično izbjegava neovlašteno ulaziti u tuđe posjede, Trisha nastavlja kroz dvorište gospođe Gage do mjesta na kojemu stoji njezin suprug, zagledan u vrt Fordovih. Zbunjenog je izraza lica, no ipak, ne čini se da je iznenađen što vidi Trishu da izlazi iz pomno
isplijevljenih cvjetnih gredica gospođe Gage, gdje plamenac tako lijepo uspijeva: redovi ljubičastih, boje fuksije i bijelih cvjetova.
"Uvjeren sam da ću ja to dokučiti", reče Mark. "Samo ako se usredotočim, moram doći do nečeg smislenog."
Cijelo to jutro, i tamo u pekarnici i dok se vozikao gradom, i dok sad tu stoji i promatra Jorie, broji koliko su puta on i Ethan zajedno odlazili na pecanje i broji piva u kojima su uživali, sve one noći koje su proveli u Safehouseu igrajući biljar, koliko su puta žurili iz vatrogasnog doma javljajući se na žurne pozive u nadi da u požaru, prema kojemu su hitali, nije ozlijeđen nitko od njihovih najdražih. Mnogo je puta Mark povjerio Ethanu kako ne zna je li ispravno postupio kad je oženio Trishu. Počeli su se zabavljati od petnaeste godine i ona je bila jedina žena s kojom je ikada bio, te je Mark imao onaj osjećaj da je propustio nešto što je većina drugih probala u životu.
Prava se ljubav dogodi samo jedanput u životu, rekao mu je Ethan. I to ako imaš sreće.
Nalazili su se u vatrogasnom domu kad su zadnji put razgovarali o tome. Ostali su dečki bili u predvorju i gledali bejzbol na televizoru s velikim ekranom, što ga je donirao Warren Peck. Dan je bio vruć, ali kad je Ethan započeo razgovor o ljubavi, Mark je bio svjestan one hladnoće u grudima. Poželio je da može biti tako siguran u sebe, kao što je to bio Ethan, i evo ga sad, stoji tu i gotovo svaki dan promatra Ethanovu kuću, pokušavajući shvatiti što se dogodilo i razmišlja o svom životu i smjeru kojim je on krenuo.
On ne ustukne kad se Trisha pojavila iz vrta gospođe Gage i stala kraj njega. "Nema objašnjenja za sve", reče ona, misleći pritom na Charlottu Kite, djevojku na koju je oduvijek bila strašno ljubomorna, i na to kako je jadno izgledala u svom frotirnom ogrtaču, naslanjajući se svom težinom na pomična vrata. Tko bi mogao i pomisliti da će od svih djevojaka u školi baš Trisha biti ta koja će pronaći pravu sreću? Ona se popne na prste i nagne bliže svom suprugu. Onaj trpki miris zemlje u Jorienu vrtu osjeća se u zraku. "Tako sam sretna što te imam", šapne Trisha Marku.
Onoga dana kad su Mark i Ethan razgovarali o ljubavi, Mark je zaplakao. Priznao je Ethanu da ima suprugu, tri sina i prekrasnu kćer, a da još uvijek ne zna što je to prava ljubav.
Ne razmišljaj o onome što nemaš, rekao mu je Ethan. Uživaj u onome što sada imaš.
Od tada nije bilo dana, a da ta misao nije Marku Derrvju pala na pamet. Te su mu riječi pružale utjehu onih dana kad je osjećao da bi uskočio u svoj kamion i odvezao se na sjever uz autocestu, u potrazi za drugim životom, onim na kojemu bi svoju suprugu volio onako kako je Ethan volio Jorie. Mark to shvaća tek ovog vrućeg, ljetnog popodneva dok prati Trishu kući. Opet je počeo pušiti, i u kabini njegova kamiona smrdi po sumporu. Čovjek bi se mogao promijeniti, i on je to odlučio dok se voze niz Shenvood Street, Miller Avenue i Front Street. Sjeti se kad je imao petnaest godina i kako se Trishi zakleo na ljubav, kako je napravio životni plan onda kad još nije znao ništa o životu. Da je sad tu s njim onaj dječak kakav je on nekada bio, rekao bi mu par riječi. Savjetovao bi mu da krene na put i proživi svoj život, prije nego što se obveze na sve ono što će ga sputavati do starosti. Ljudi griješe, pomisli zaustavivši se iza auta svoje supruge, na kolnom prilazu, i tako odluči.
Te večeri Mark Derry je nazvao Kipa Louisa, predsjednika gradskog vijeća, te Hala Jordana, državnog povjerenika Male lige, i Warrena Pecka, najstarijeg člana Dobrovoljnog vatrogasnog društva. I tako započe projekt o osiguravanju sredstava za financiranje Ethanove obrane, a zašto se ti dobri ljudi i ne bi zauzeli za njega? On je njihov susjed, isti onaj čovjek kakav je bio i prošli mjesec kad su mu povjerili svoju djecu, kad je u svom džepu nosio ključeve njihovih kuća, kojega su, svi do jednoga, smatrali najpoštenijim čovjekom u gradu. Mark je satima sjedio u blagaovaonici one noći kad je pokrenut fond za obranu i pred njim je sad otvoren telefonski imenik Monroea i sve duža lista donacija. Trisha djeci daje večeru i stišava ih kad su preglasni, šalje ih van igrati se u izmaglici plavičastoga sumraka.
I dok se polako spušta mrak, Trisha stoji na kuhinjskom pragu i promatra svog supruga. Katya je bila u pravu i Trisha je mudro poslušala njezin savjet. To stoje slijedila Marka pomoglo joj je shvatiti na kojemu se putu on nalazi. Zapravo, iskreno je se dojmilo. Koliko ga ona poznaje, nije imala pojma da bi on mogao nizati toliko riječi, nikad ga nije čula da toliko razgovara ili da se tako strasno zauzima za nešto. Tu su već planovi za prosvjed i razgovori o obilasku gradskih poduzetnika zbog jamčevine. Mark je sam do sitnica razradio strategiju. Dok on radi, Trisha mu slaže sendvič – pečenu govedinu na raženom kruhu, i stavlja ga na stol. Pripravlja ga onako kako on to voli, s umakom od hrena i kiselim krastavcima. Mark joj uputi smiješak i zahvalno kimne glavom, dok razgovara s njihovim svećenikom, doktorom Hardwickom, o nekom prigodnom odlomku iz Biblije koji bi mogao poslužiti kao uvod dostojnoj propovijedi za vjernike u crkvi sljedeće nedjelje, podsjećajući ga na činjenicu da Ethan nikada ne bi ostavio čovjeka u nevolji.
"Vidiš što sve čovjek može učiniti kad se nečeg prihvati", reče Trisha Brendanu koji se besciljno vrzma po kuhinji, loše raspoložen otkad mu je Rosarie Williams dala nogu. "Odmah sjedni za kompjutor i napravi letak za tatin prosvjed. Razmišljaj o nečemu korisnom."
Osupnut majčinom oštrom primjedbom o njegovim ljubavnim jadima, Brendan ode gore u svoju sobu. Ostala djeca Derrvjevih šutirala su loptu s Hovvardovom djecom tamo iza druge zgrade i Trisha ih čuje kroz otvoren prozor. Nebo je plavo s primjesom ružičaste, a povjetarac ulazi nabirući zavjese. Sve joj se večeras čini drukčije, nekako s puno više nade. Trisha reče sebi da će se morati sjetiti dragoj Katyi odnijeti kolač od limuna, maka i kave, njezin omiljeni kolač, i zahvaliti joj na doista izvrsnom savjetu. Na kraju ovog dugog dana, kad su se sva djeca okupala i otišla u krevet, Trisha zaviri u blagaovaonicu. U kući je tiho, čuje se samo Brendanovo tipkanje za kompjutorom na katu i prigušeno Markovo mrmljanje dok naziva susjede, jednog po jednog.
"Jesi li za kavu?" Trisha ponudi svom suprugu u stanci između telefonskih poziva. Ponosna je na to što – umjesto da ga vidi izvaljenog na kauču ili tamo u Safehouseu, utonulog u tugu zbog svega što se dogodilo – Mark ima snage učiniti nešto korisno kako bi doveo u red zbrku u kojoj se Ethan našao. Srce joj je prepuno ljubavi. "Ja ću to začas", reče ona, a on – pogledavši je i kimnuvši joj dok bira sljedeći broj sa svoje liste – zapita se nije li možda on zaista sretan čovjek, i nije li to sasvim suprotno onome što on cijelo vrijeme misli.
Letci koje je Brendan Derry gore u svojoj sobi isprintao moći će se vidjeti posvuda u nekoliko sljedećih dana, crni tisak na narančastom papiru; lepršaju nad gradom poput narančastih ljiljana, postavljeni su na svjetiljkama i reklamnim pločama ispred trgovina, ubačeni u poštanske pretince i zataknuti za brisače na automobilima.
Ovaj tjedan Jorie i Collie sele se u kuću njezine majke na Smithfield Laneu; otjerali su ih novinari smješteni na kolnom prilazu kuće Gleasonovih, tamo prekoputa. U istom tom tjednu Charlottin liječnik je obavještava da će njezina terapija potrajati punih deset mjeseci. Tog dana Charlotte pronađe svežanj letaka ostavljenih pred vratima pekarnice, i uznemirena zbog Ethanova priznanja, baci ih u smeće. Ali zato Rosarie Williams, ugledavši narančasti papir zaguran u poštanski sandučić, sjedne na trijem i pomno ga prouči. Nazove Kelly Stark i djevojčice se zaputiše prema vatrogasnom domu, one večeri kad se prosvjednici okupiše prvi put. I to je barem nešto, a ondje će vjerojatno biti i novinari, zainteresirani da ih fotografiraju. Djevojčice stoje sa strane iznenađujuće velikog broja okupljenih i slušaju kako Mark Derry govori o oprostu i suosjećanju, i ubrzo se nađoše kličući među ostalom gomilom.
Očekuje se da će i Jorie biti tu, na neki način ona je počasni gost čija će nazočnost nedvojbeno izmamiti sućut i velike donacije, ali kad se Mark zaustavio kod kuće njezine majke kako bi je povezao, Jorie nije bila spremna krenuti. Petnaest je minuta do osam i ljudi se već počinju okupljati u Front Streetu i Jorie bi već trebala sjediti na onom stolcu na sredini platforme, iza podija, ali nigdje ne može pronaći Collieja.
"Siguran sam da će se pojaviti", uvjerava je Mark, ali ga Jorie ne sluša. Nije Collieja vidjela skoro cijeli dan, i što je vrijeme više odmicalo, to je postajala sve tjeskobnija. Zapravo, ona je poslala svoju nećakinju Gigi da ga negdje potraži, da pretraži igralište iza srednje škole i park, prijeko u Center Streetu, ali neuspješno. Jorie nema pojma kamo bi njezin sin mogao otići, jer nije svojstveno Collieju da tako nestane ne ostavivši poruku. On je pouzdan i brižan, ili je barem takav bio do sada. Dok je Mark Derry požuruje da pođe s njim, Jorie napokon shvati. To je zbog prosvjeda. Collie ne želi znati za to, ni misliti o tome. On ne želi biti u tom istom svijetu u kojemu je njegov otac.
Jorie uvjeri Marka da će ubrzo stići do vatrogasnog doma i on joj ne može reći ništa što bi je spriječilo da uskoči u Ethanov kamion i krene u potragu za Colliejem. Ona vozi kroz mirne ulice staroga dijela Monroea, zagledajući niz uličice i povirujući u stražnja dvorišta, onako kako bi tražila izgubljenog psa. Nebo tone u mrak i Jorie osjeća kako joj hladni trnci prolaze rukom. Ona napravi krug oko Lantern Lakea, strahujući da bi mogla ugledati kako nešto pluta u plićaku, koji je na svu sreću bio prazan, zelenkast i ravan. Ona prijeđe autocestu u potrazi za samotnim autostoperom, ali ne vidi ništa osim trnovitog grmlja i reda za redom onih narančastih ljiljana koje nikada nije voljela. Zna da je rasvjeta postavljena ispred vatrogasnog doma, jer vidi svjetlost kako šara nebom, ali na ulicama Monroea nema žive duše. Ljudi su ili u kućama, ili na prosvjedu, ovisno o njihovu opredjeljenju.
Tek nakon devet Jorie padne na pamet otići do njihove kuće, i dovezavši se na kolni prilaz shvati da je u međuvremenu bio tamo. Garažna vrata su odškrinuta i kad Jorie malo pretraži po stvarima, opazi daje netko dirao Ethanovu kutiju s alatom. Odvijači i ključevi za matice razbacani su po podu, i nedostaje jedna pila. Jorie nešto stegnu u grudima. Ona zatvori i zaključa garažu, a onda se prečicom uputi preko travnjaka gospođe Gage. I sad, dok kuca na vrata Williamsovih, jako je potresena.
"Moram razgovarati s tvojom unukom", reče Katyi kad se vrata napokon otvoriše. "Odmah!"
Kat stoji iza svoje bake. Narasla je ljetos i visoka je poput prave žene, premda je odjevena kao djevojčica. Kosa joj visi u tankim pletenicama, a na sebi ima traperice i bijelu bluzu koju je naslijedila od svoje sestre.
"Da se nije nešto loše dogodilo?" upita baka Katya.
"Samo je moram nešto pitati", odgovara Jorie djevojčičinoj baki, dok zapravo gleda u Kat. Ona glavom dade znak i pozove Kat da izađe.
"Pa, kasno je", poče Katya. Ne sviđa joj se izraz Joriena lica. Očajna žena, eto kako Jorie izgleda. Kao ona koja nema baš puno toga izgubiti.
"U redu je", Kat Williams se provuče iza bake i zakorači na trijem. "Može", reče dok za sobom zatvara vrata.
"Gdje je Collie?" Pod svjetiljkom na trijemu Jorie zapazi da Kat na usnama ima ruž. Zar nije premlada za to? Zar ne bi trebala proći još koja godina prije nego što se počne truditi izgledati starija nego što je sad? "Nemoj mi samo reći da ne znaš, jer po tvojoj poruci čini mi se da si upućena u sve."
Kat osjeti žar optužbe i podigne bradu onako, kako to uvijek čini kad je stjerana u škripac.
"Pa rekla sam da mi je žao."
"Dobro. I to rješava sve." Jorie zvuči pakosnije nego što želi. "Pa eto, prijavila si mojega supruga, pa mi onda učini uslugu i prijavi mi i sina. Gdje je on?" Kat bulji u Jorie. Gotovo su iste visine, što ih obje iznenadi.
"Otkud bih ja to mogla znati? Sa mnom gotovo da i ne razgovara."
Svjetla iz vatrogasnog doma su poput zraka svjetlosti na nebu. Na drugoj strani grada, Mark Derry se obraća okupljenima, i klicanja – kao odgovor na njegove zamolbe – odbijaju se o krovove i dimnjake.
"Znaš", reče Jorie mirnim, ali oštrim glasom. "Reci mi."
"Izađite lijevo na Front Street, a onda se uputite do King George's Roada."
Jorie se iznenadi. "Prema zatvoru?"
"Kad se prođe. Ali zapravo", upozori Kat, "nećete to mjesto pronaći bez mene."
I tako se uputiše zajedno preko travnjaka gospođe Gage i uđoše u Ethanov kamion. Na putu kroz grad Jorie izbjegne Worthington Street i prosvjedni skup, te zaobilaznim putem izađe na Miller Avenue. Kad su prošle Libertv Street, Kat postade jasno što je Collie naumio. Ispred knjižnice je srušeno stablo jabuke, grane i kora su razbacane po travnjaku i pločniku. Od pogleda na to Katine se oči napuniše suzama, i ona se mora truditi brzo treptati. Ne može vjerovati daje to učinio, a da njoj nije rekao.
One skrenuše u King George' Road i voze se iza zgrada Državnog ureda, prolaze pokraj sudnice i zatvora, sve dok se cesta ne pretvori u seoski put, neosvijetljen uličnim svjetiljkama i označen starim kamenim ogradama koje se urušavaju i pretvaraju u kameni prah. Noć je mračna i sanjiva. Duž ceste protežu se gomile ljiljana i cvijeće izgleda poput ptica što su se ugnijezdile da prespavaju tu među lišćem.
"Baš tu", oglasi se iznenada Kat. "Skrenite."
Kat zna da joj Collie možda neće oprostiti što mu je majku dovela ovdje, ali zar je imala izbor? Dok sjedi na suvozačevu mjestu, držeći se čvrsto dok Jorie pravi veliki luk i mahnito skreće na blatnjavu cestu, Kat je svjesna da će prema Collieju uvijek osjećati ono što sada osjeća. Bez obzira na to što će se dogoditi: ako se i uda i bude imala desetero djece, čak i ako to nikad glasno ne izgovori. On će uvijek biti taj.
"Kako si znala za ovo mjesto?" začudi se Jorie kad joj se na vidiku ukazala stara kuća obitelji Monroe. Ona i Ann su ovamo dolazile nekoliko puta dok su bile djeca, ali ona to mjesto više nikada ne bi znala pronaći. Jorie ugasi svjetla i pusti kamion da se dokotrlja što bliže kući. Nešto zaleprša u stablima, ptica ili šišmiš, teško je reći.
"On ovamo dolazi kad želi pobjeći od svih", reče Kat. "Pa i od mene."
Jorie pogleda u Kat, i sama za sebe pomisli, A samo joj je dvanaest godina. Zapovjedi joj da se ne miče s mjesta, a ona izađe van, u toplu, mutnu noć. Dok Jorie prilazi kući, diše otežano. U zraku se osjeća miris jabuka i pepela, a kad uđe kroz ono za što pretpostavi da su nekad bila bočna vrata, osjeti miris drugog ljudskog bića. Osjeti kako je netko promatra.
"Collie", zazva. Srce joj tuče ubrzano, možda zato što je u kući još mračnije nego vani, gdje je sve zaraslo u grmlje. Nema odgovora i Jorie zažali što nije sa sobom ponijela svjetiljku. Ne može sina prisiliti da joj priđe, ne može ga dovući na konopcu ili na uzici. Ako otvoreno odbije vratiti se kući, Jorie ne zna što će učiniti. Tad iz praznine začuje kako joj on odgovara: "Odlazi!" Samo začuvši njegov glas, sve joj postade podnošljivije. Sad jasnije vidi kroz prašinu i vlagu ove stare kuće.
"Ne ljutim se, i neću ti držati bukvicu", reče Jorie. "Samo sam te došla odvesti kući." Pod nogama joj nešto krčka, najvjerojatnije sagnjili pod od dasaka, i ona pazi dok se oprezno približava njegovu glasu, ispruženih ruku, kako bi samu sebe mogla uhvatiti, ako počne padati. Nisu razgovarali o Ethanovu priznanju, izbjegavali su potpuno tu temu, a uspjeli su se baš usred toga zaglaviti.
"Zar?" reče Collie. "A gdje to?"
On sjedi na jednoj gredi, u onome što je nekad bio salon – prostrana, komforna soba gdje se jabukovača posluživala gostima u svježe, prohladne dane. Ovdje je miris jabuka najjači. Možda je drveno ognjište izrezbareno od jednog od stotine stabala jabuka sorte Christmas, koje su nekada rasle na imanju. Jorie se uhvati da zamišlja kako je bilo živjeti u ovakvoj kući i kakav je to osjećaj bio pogledati kroz prozor i znati da posjeduješ sve dokle ti pogled seže: stabla i zemlju, obronke i polja.
"A imam ja i drugo pitanje", Collie progovori oštrim glasom. "Kako se ja zapravo zovem?"
Uresi na zidu oko stropa zadržali su neke od svojih zlatnih listova, koji sad bliješte u tami, čak i na onim mjestima na kojima se žbuka gotovo pretvorila u prah.
"Ako naše pravo prezime nije Ford, a ja ne želim nositi prezime ubojice, tko sam zapravo ja?"
Jorie tad ugleda pilu, jednu od Ethanovih najboljih, uništenu i uprljanu sokom od drveta, bačenu u mračni kut. Miris jabukova stabla, što ga je Collie posjekao, prilijepio se za tu pilu, za njegove ruke i za njegovu odjeću. On uporno gleda u majku, očajnički tražeći odgovor. Jedva da i sliči sebi u onoj tami, ali ona ga poznaje, možda bolje nego što poznaje bilo koga na ovome svijetu.
"Ti si i dalje ista osoba", Jorie se iznenadi, shvativši da u jednu osobu i dalje ima povjerenja. I dalje vjeruje u to tko je njezin sin i tko će biti. "Čak ako on to i nije."
Collie razmišlja o tome dok, slijedeći je, izlaze iz te stare kuće. Prođoše kroz ulazna vrata, ne mareći za Ethanovu pilu. Ostaviše je u salonu, gdje je drvo toliko gnjilo da bi onaj tko naglije zakorači, mogao propasti ravno kroz njega.
"Neću se zvati njegovim imenom", reče Collie kad izađoše van.
"Možda ćeš htjeti malo razmisliti o svemu." Vani je toplo, ali Jorie se obujmi rukama kao da joj je hladno.
"Već sam razmislio."
Collie zvuči poput odrasle osobe i Jorie se pita kako se to tako iznenada dogodilo. Njezin dječak, pa gotovo odrastao čovjek koji ima svoje mišljenje. Ali možda bi se ova preobrazba unatoč svemu dogodila; nedvojbeno se to događa i s Kat Williams. Ona malena djevojčica iz susjedstva, koja je sad visoka kao Jorie, sjedi na braniku kamiona i u ruci drži zapaljenu cigaretu.
"Tako si me ti pronašla", Collie glavom pokaže na Kat. Cigareta koju puši je ona koju je drpila od Rosarie, a zapalila ju je pokušavajući smiriti živce. Ugledavši da joj se Jorie i Collie približavaju u mraku, Kat baci cigaretu i zgazi je svojom tenisicom. Crvene iskre poletješe u zrak, a ona zgnječi i njih.
Sve od dana kad je Collie iz knjižnice uzeo knjigu Kralj Arthur, Kat krade knjige. Uzme barem jednu dnevno, a nekih hrabrih i ludih popodneva napuni čak čitav ruksak. Sad ima biografije i romane pod madracem i u ladici u kojoj drži donji veš. A ne čita ni jednu. Nije ni korice otvorila. Ipak, te je knjige podsjećaju na njezina oca. Posljednju godinu Aaron Williams je često posuđivao dvadesetak i više knjiga odjednom, goleme hrpe koje mu je Kat pomagala nositi kući. Naravno, to je bilo izričito protiv svih pravila – moglo se posuditi samo šest knjiga – ali svatko tko je pogledao Aarona Williamsa mogao je znati da čovjek umire. On je bio golem, snažan muškarac prije nego što se razbolio te, premda se brzo napuhnuo od steroida i kemoterapije, bilo je jasno da je to samo vanjski izgled, ispod kojega je ruševina od čovjeka. Nije bilo problema. Daje želio posuditi i stotinu knjiga, knjižničarka Grace Henlev bi izvukla tačke iz spremišta u vrtu i odvezla sva ta izdanja njihovoj kući.
"Posjekao si stablo", prošapće Kat kad joj se Collie približio. Jorie ode na vozačevu stranu kamiona i za trenutak ih izgubi iz vida.
"Ti si joj otkrila gdje sam", Collie je pogleda ravno u oči i Kat osjeti kako joj se vrti u glavi, možda od one cigarete, premda nije uvlačila dim. Možda joj to što je lakomislena omogućuje da bude hrabra, ili možda spoznaja da ovakav trenutak možda nikada više neće doći; što god bio razlog, kad se Collie odmaknuo kako bi je propustio da se popne u kamion, Kat se sagnula prema njemu i poljubila ga. Učinila je to tako brzo da su, dok su se vozili kući, oboje pomislili kako su sanjali da se to dogodilo i pretvarali se da slušaju radio dok je Jorie vozila prema gradu.
Ujutro plave sojke sletješe na srušeno jabukovo stablo. Deblo je prepiljeno napola, grbava kora sasjeckana neravnomjerno, ali temeljito, a zeleno lišće i latice razbacane posvuda – po pločnicima i travnjacima. Grace Henlev će to prva ugledati. Ona stiže rano, probudila ju je sparina tog jutra i njezina urođena budilica navijena na pet i petnaest, svako jutro u posljednjih deset godina. Još uvijek je mračno kad ona žustro skrene u Front Street. Grace oči varaju, i ona najprije pomisli da vidi zmaja na travnjaku pred knjižnicom, smotanog i probodenog mačem, da vidi blijede mirisne ljuske kako lebde nad travom i slijeću na krovove, brišući prašinu s prozora, vrata i oluka.
Kad shvati što je to palo – ta mrska voćka što joj svake jeseni zagorčava život onim obiljem sagnjilih jabuka i dubokom hladovinom – zaključi da su neke molitve zaista uslišene, onako kako nitko nikad ne bi mogao ni zamisliti. Grace izuje cipele i popne se – i eno je još uvijek tamo, zadovoljna kao što je i sama sojka – kad prvo dijete dođe vježbati za godišnji nastup darovitih koji se prema rasporedu trebao održati nakon večere. Grace pusti djecu da se penju po stablu koliko im srce želi, ne mareći što će im ruke biti ljepljive od soka i što će im se komadići kore sigurno negdje zabosti pod kožu. Ona zahtijeva da gradska ekipa pričeka na pločniku sa svojim pilama, unatoč svim njihovim oštrim upozorenjima da bi tako netko mogao slomiti nogu i gradsku službu optužiti za nemar. Grace Henley pušta djecu da se tu igraju, sve dok nisu otrgnuli svaku laticu i dok trava nije postala bijela poput snijega.
Oni koji preziru Grace Henlev, smatrajući je knjiškim crvom koji zahtijeva samo mir i tišinu i dobru šalicu čaja, nisu u pravu i sami sebe zavaravaju. Knjige nikada ne treba suditi po koricama, i Grace zapravo zna mnogo o ljudima u ovome gradu. Ona primjerice zna da je Collie taj koji je posjekao to stablo, ali ga ona ne bi odala. Baš su prošloga ljeta izabrali Ethana Forda da popravi rasklimane stube koje vode do polica na drugome katu i Collie mu je često dolazio pomagati. Grace je uživala gledajući ih dok rade zajedno, i oduševila se shvativši da oni sjede i odmaraju se u podne pod jabukovim stablom, a ne trče tamo do Dairy Queen u vrijeme ručka, kao što bi to činili mnogi. Donosili su sa sobom termosice limunade, sendviče zamotane u foliju i debele kriške slasnoga anđeoskog kolača.
Grace Henlev se prisjeća kako je dječak čvrsto pridržavao daske dok ih je Ethan pilio; kako je ozbiljno izgledao i koliko je to njemu mnogo značilo da može biti od koristi svojemu ocu, kojega je on nedvojbeno obožavao. Čuvši za Ethanovu prošlost, Grace se osjeti izdanom, ne zbog nje same, već zbog djece u gradu, a posebno zbog Collieja. Ne krivi ga ni najmanje što je osjetio potrebu nešto srušiti. Promatra njegov izraz lica dok on sjedi u čitaonici, napola zaklonjen iza akvarija. Zapazila je na njegovu licu bol i nezadovoljstvo. Iako je Grace odbijala raspravljati o krivnji ili nedužnosti Ethana Forda sa ženama koje zalaze u knjižnicu, osjetila je zadovoljstvo kad je tijekom posljednjega gradskoga referenduma glasovala protiv uvođenja rashladnih uređaja u zatvor. Ona pomisli kako je baš dobro da sad Ethan sjedi ondje u svojoj ćeliji i znoji se.
Grace Henlev nije jedina osoba koja je zadovoljna trenutačnim razvojem događaja. Joriena sestra Ann Solomon Lyle donekle je iznenađena što se vratila kući u četrdesetoj, ali je još više začudi kad shvati da nije nesretna zbog toga. Nakon više od dvadeset godina seljakanja od grada do grada, prateći svojega supruga gotovo po cijeloj Novoj Engleskoj i polovici Southwesta, napokon se smirila. Kako se ispostavilo, sve ono od čega je bježala sada joj godi. Većina ljudi u Monroeu pretpostavlja da Ann sigurno smatra svojim neuspjehom to što se vratila kući, razvedena, bez muškarca na vidiku, vukući za sobom Gigi, natrag kući iz koje je jedva dočekala da može pobjeći s Trentom, odmah nakon srednje škole – dvije zaljubljene budale koje nisu imale pojma o pravom životu.
Bez obzira na mišljenje drugih i brižno zapitkivanje Kako si?, s kojim je uvijek dočekuju na tržnici i u banci, Ann se zapravo osjeća mnogo bolje, onako kako se već dugo nije osjećala. Istina je da zapravo nikad nije živjela gdje je ljetni zrak tako opojan kao u Monroeu. Tek nedavno je dokučila da je razlog tom posebnom mirisu taj što njezina majka u vrtu uzgaja rascvjetali jasmin. Budući da jasmin ne podnosi zimu u Massachusettsu, Ruth uvijek unosi lončanice u kuću već na prvi znak hladnoće, i tako joj ostakljeni trijem uvijek miriše, ma kakvo vani bilo vrijeme.
U rujnu će Annina kći Gigi krenuti u prvi razred srednje škole, i srećom se ne druži s onima s kojima se druži Rosarie Williams. To što je Ann uopće uspjela dobiti kćer poput Gigi dokaz je da uistinu postoje čuda na zemlji. Ann je bila lijena i sebična dok je bila tinejdžerica, a Gigi je marljiva i brižna: pomaže baki oko kuće i prošle godine dobila je pohvalnicu za postignuti odlični uspjeh, u proljeće, iako su se usred godine preselili u Monroe, a trenutačno radi kao dragovoljni savjetnik u knjižnici tijekom ljeta. Večeras je Gigi zadužena za organizaciju Večeri darovitih. Pratit će je baka, jer Ann cijeli dan radi u Zavičajnom klubu na Hillcrestu gdje se nedavno honorarno zaposlila kao domaćica u restoranu, i tu je dužnost izbjegla. Noge je bole i nema strpljenja za hrpu djece koja pjevaju i skaču naokolo.
Ann na poslu mora biti ljubazna, ma koliko gost može biti neugodan i možda je to razlog zbog kojega večeri voli provoditi sama. Mislila je da će joj Trent strašno nedostajati, ali ispostavilo se da uživa u samoći. Voljela bi da je Trent barem nakratko može vidjeti. Da barem njezino sretno lice može u mjehurićima izbiti u zdjelici feferona dok ruča, ili se otkriti u čaši piva, onako kako se sudbina javlja u kristalnoj kugli, samo da shvati kako je pogriješio. Na svu sreću, njoj je sasvim dobro i bez njega, hvala Bogu. Prvi put u životu osjeća se spokojno.
Jedino što se u posljednje vrijeme dogodilo, a stoje Ann zasmetalo, ma koliko god bio sebičan taj osjećaj, jest činjenica da se Jorie vratila kući. Sasvim je logično da Ann žali svoju sestru, ali su se prije Joriena dolaska smjestile i uspostavile tako savršenu kolotečinu, a sad je sve otišlo dovraga. Iako to Ann nikome ne bi priznala, ona je ta koja je uživala biti u središtu svijeta svoje majke. Istina je da ona nikad nije imala nagone starije sestre da zaštiti ili da uputi. Sve da je i pokušala, ona ne bi znala kako pomoći Jorie, ali na svu sreću nitko od nje i nije tražio pomoć.
Večeras je Ann sebi nalila čašu bijelog vina i zgrabila vrećicu čipsa. Odlučila je jednu dokrajčiti sama. Proslavit će to što je preživjela bez Trenta, koji joj uvijek prigovara da od svega napravi problem i daje nedosljedna osoba. Ann se na travnjaku ispružila u ležaljci, pokraj nje otvorena boca vina, blago zujanje upravo počinje, kad ugleda sestru kako dolazi niz ulicu. Jorie je morala nakratko otići svojoj kući, u Maple Street; jednostavno nije imala izbora. Bračni par koji se selio iz Framinghama dao je ponudu za kuću, i to poštenu, više nego velikodušnu s obzirom na adresu koja se uredno pojavljivala u novinama i koja je često odbijala kupce.
Liz Hovvard je telefonirala i obavijestila Jorie da se takve ponude ne dobivaju svaki dan, posebno ne za kuću ubojice koji je priznao zločin. Liz je išla tako daleko da je došla po nju i pokupila je, a Jorie, koja je upravo bila prilegla, samo je prebacila lagani kišni ogrtač preko pidžame. Stajala je u svom vlastitom dvorištu, dok su Liz i par iz Framinghtona pretresali sve nedostatke i dobre strane kuće. Na kraju im je Jorie rekla kako mora o svemu razmisliti ostavivši Liz u vrtu, i, uputila se natrag do majčine kuće.
Ann se preplaši ugledavši svoju sestru kako hoda posred ceste, slijedeći bijelu liniju koja sjaji u tami, na koju se usredotočila kao da hoda po gimnastičkoj gredi. Ann je pretpostavljala da će Jorie, koja je u svemu bila bolja, biti i bolja majka, i bila je uvjerena, zato što je te večeri nije vidjela, da je otišla u knjižnicu na Večer darovitih zajedno s Colliejem, Gigi i Ruth. Ali, umjesto toga, evo je tu, bosonoge, dok joj kosa srebrnkasto sjaji.
"Hej", zazva je Ann. "Dođi nešto popiti. Imam bijelog vina." Jorie se približava stazicom u obliku riblje kosti, koju je Ethan u proljeće prošle godine postavio njezinoj majci. Oko cigala nalazi se nekoliko hirovitih ljiljana hosta, koji rašire svoje hvataljke što uvijek za gležanj love neoprezne posjetitelje, i treba ih podrezati prije nego što se netko ozlijedi.
"Mislila sam da si na Večeri darovitih." Ann ponovno natoči vino u čašu i pruži je sestri. Nakon dugo vremena zaključi da bi nešto mogla i podijeliti.
"K vragu! Zaboravila sam." "Hej, pa i ti si samo ljudsko biće."
To je neka šala i Jorie se trgne. Zna ona što Ann misli o njoj, da je previše smjerna i kreposna, daleko od ljudskog, prema njezinoj procjeni.
"Mislila sam da nisi primijetila", reče Jorie.
Ann gleda Jorie dok se ova spušta u travu. Opazi da ispod laganog ogrtača Jorie na sebi ima pidžamu. "Znaš li ti da se nisi odjenula?"
Jorie uistinu sve više i više vremena provodi u krevetu. Danas je propustila otići u zatvor zato što je spavala, a onda je zanemarila nazočiti skupu kod kuće Marka Derrvja na kojemu će se raspravljati o smjernicama koje će fond za obranu poduzeti. Nije spavala, dremuckala je, i nije se ni sjetila da je nešto pogriješila, sve dok Mark nije nazvao, vidno zabrinut. Poslije se sjetila da se kao dijete bojala mraka. Morala je sva svjetla po noći ostaviti upaljena, a posebno se bojala mjesta u ormaru i ispod kreveta. Prije nego što ide spavati, ona još jedanput svjetiljkom provjeri sva ta mjesta, samo da bi sebe uvjerila da se nema čega bojati, barem za sada.
Neobično je što sestre tako sjede zajedno vani i što uopće razgovaraju. Jorie i Ann su oduvijek bile čudne, natječući se u stjecanju majčine naklonosti; bile su se jako udaljile, te Jorie čak nije ni znala da nešto nije u redu s Anninim brakom, sve dok Ann i Gigi nisu u ožujku stigle s kovčezima. Čudno kako večeras uživaju biti zajedno tu na travnjaku, ne moraju se jedna drugoj obraćati ako ne žele, ne moraju se pretvarati i biti ljubazne. Ništa ne prolazi cestom. Ne čuje se lavež pasa u daljini, gdje su još i sad voćnjaci i polja.
"Charlotte je bolesna", reče Jorie.
"Čula sam. Loše se vijesti brzo šire."
"Potreban mije netko s kim ću porazgovarati, a s njom ne mogu. Ne mogu je još ja opterećivati sa svojim problemima, kad znam kroz što prolazi."
Ann se smijulji: "Znam, ali zato možeš opteretiti mene." Obje sestre se nasmijaše, ali Jorien smijeh brzo prestade i ona rukom pokrije usta, kako je uvijek činila, još dok su bile djeca, kad se pokušavala suzdržati da ne zaplače.
"Ne čini to", upozori je Ann. "Ja sam ti grozno rame za plakanje. Znaš li ti to? Ja sam najgora. Ni za koga nemam sućuti i uvijek kažem nešto pogrešno. Čak se i Gigi povjerava mami, a ne meni."
"Moram odlučiti hoću li prodati kuću. Nikada takve odluke nisam donosila sama."
"Dobro došla u stvarnost." Ann ponovno uzme čašu Chardonnaya, podigne je i nazdravi. "U ovoj ti kući nitko ne može reći činiš li ili ne činiš pravu stvar. Ali, zapravo, meni se ta kuća nikada nije sviđala. Presavršena."
"Jesi li ikada pomislila da nešto s njim nije u redu? Jesi li znala nešto što ja nisam?"
"O Ethanu? Ne, meni se činio sasvim normalan. Iskreno, bio je sjajan. A vidiš za koga sam se ja udala. Znaš li ti da je Trent vidio Gigi samo dva puta otkad smo se ovdje doselile, i da je nisam odvela u Boston, kad je tamo bio službeno, vjerojatno je ne bi vidio ni ta dva puta."
"To nije zločin", podsjeti je Jorie.
"Pa, dobro, prema mom mišljenju to je zločin. Ali mislim da si u pravu. Nije to isto. Ako ti to što znači, mama još uvijek misli sve najbolje o Ethanu. Ona će biti uz njega kako god da okreneš. Spremna ga je podržati bio on kriv ili ne bio; živi u zabludi, sirota žena."
"Ne znam. Čini mi se boljom od svih nas." Jorie se protegne u vrućoj, mračnoj noći dok joj kosa počiva na travi. Pidžama joj svjetluca, a kosa se bijeli poput snijega. "Htjela bih se vratiti u prošlost, eto to bih htjela."
Obje sestre čuju komarce što ih oblijeću, kao i odjek vozila s autoceste. Četiri je godine razlike među njima i nikad nisu bile bliske. Ann je već bila otišla kad je Jorie bila srednjoškolka, i od tada su bile dobre poput stranaca. A sada zajedno promatraju zvijezde. Jorie vidi Orion, jedino zviježđe koje prepoznaje – one tri sjajne, prekrasne zvijezde. Razmišlja o vjernosti, i izdaji, i o tome kako je bila mlada one noći kad ga je upoznala. Je li cijelo to vrijeme bila sretna ili se samo zavaravala? U kući je Mister, pas njezine majke, počeo zavijati kad se oglasi alarm na drugoj strani grada, i od samog zvuka sirene Jorie se naježi koža na rukama. Poznat je njoj dobro taj signal što dugo i muklo poziva na okup sve vatrogasne dobrovoljce. Dođite. Javite se.
"Je li ti pokušao objasniti što se dogodilo?" upita Ann. "Možeš li razumjeti zašto?"
"Rekao mi je da to nije učinio namjerno. On nikada nikoga ne bi povrijedio."
"Ah!" Ann zagrabi nekoliko komadića čipsa iz vrećice. "No ipak je."
"Kaže da je molio za oprost i da ga je dobio onda kad je shvatio da mora priznati što se dogodilo."
One gledaju jedna u drugu i Ann odmahne glavom. "Tako lako?"
Toliko je zvijezda na nebu, ali ni jedna se sestra nikada nije potrudila saznati kako se zovu. Večeras žale što im ne znaju imena. Jedan automobil skrene iza ugla i u mraku Jorie i Ann prepoznaju majčinu Tovotu – deset godina stari auto na kojemu je prijeko potrebno promijeniti ulje, što Ann jako dobro zna, jer je auto otpuhivao i stenjao, uspinjući se uz Horsetail Hill do Zavičajnog kluba, kad ga je ona posljednji put posudila.
"Misliš li da možeš?" upita Ann brzo, prije nego što se djeca približiše.
"Što?"
Ann pogleda sestru ravno u oči. "Oprostiti mu."
"Ne znam", Jorie sklopi oči; još uvijek vidi one sjajne bezimene zvijezde. "Mislim da sanjam."
Kad se Tovota zaustavi, Collie izađe prvi. On ode s druge strane i otvori Gigi vrata, jer ona u krilu drži ostatke kolača sa zabave koja je uslijedila nakon Večeri darovitih. On je kavalir, premda ima samo dvanaest godina, i dok se cijeli njegov svijet ruši, još uvijek se sjeća onoga što su ga učili.
"Kako je bilo?" povika Ann.
"Trebala si biti ondje", priđe im i Ruth Solomon, lice joj je nekako upalo, onako kako uvijek izgleda kad smatra da netko ne obavlja svoju dužnost.
"Opet sam nešto pogriješila" reče Ann tiho.
Collie bez riječi prođe pored njih, zbrisavši u kuću gdje ga čeka pas. Nekad se Collie volio igrati s Misterom, jer bi mops plesao na šapama kad bi mu se ponudili pereci ili čips, ali večeras se Collie odšulja u dnevni boravak i uključi TV. Ruth se smjesti na ručku ležaljke. S ovoga mjesta vide sjene u dnevnoj sobi i plavičastu treperavu svjetlost.
"Collie i Kat Williams su nestali usred predstave. Doista nepristojno. Nitko nije znao kamo su se izgubili."
Gigi pruži kolač Ann i sjedne u travu uz majku.
"Njam", reče Ann dok kupi razasute mrvice žutoga kolača.
"Troje djece je imalo strah od nastupa na pozornici i Noah Peck je pričao neke viceve, koji su bili tako neumjesni da ga je njegova baka odvukla s pozornice." Gigi uzdahne. Ona je na neki način perfekcionist, premda je već naučila da savršenstvo nije ništa lakše naći tu u Monroeu, nego u bilo kojem drugom gradu u kojemu su živjeli. "Collie jednostavno nije želio biti ondje. Ne radi se o tome da mu je netko nešto ružno rekao, ali ja mislim daje znao što svi ostali misle."
"A što to misle?" Jorie se okrene prema nećakinji. Gigi pogleda u baku tražeći pomoć.
"Što?" Jorie zahtijeva odgovor.
"Misle da je njegov otac nekoga ubio, dušo", Ruth izuje cipele koje je uvijek nažuljaju na prstima. "Ne mislim ja pritom osuđivati Ethana."
"Ni ja", brzo se složi Gigi. Gigi nije našminkana i lice joj nije lijepo, ali je svježe i umiljato.
"Postoje uvijek neke okolnosti koje nitko od nas ne razumije." Ruth sjedi ruku prekriženih u krilu. Potpuno je svjesna da su ljudi večeras u knjižnici buljili u nju, i svaki put kad bi uhvatila nečiji pogled, potrudila se nasmiješiti. "Samo moraš vjerovati", rekla je blago.
Ann se nasmija. "Ma daj, mama. On je priznao svoju krivnju. U što bismo mi to trebali vjerovati?"
"On je isto tako rekao da se pokajao", podsjeti je majka.
Dok idu prema kući, Jorie korača nestabilno. Možda je omamljena od Chardonnava ili od neizvjesnih razgovora koji se vode.
"Što bi ti učinila?" šapne Jorie svojoj nećakinji kad stigoše do ulaznih stuba. Ona želi čuti mišljenje najnedužnijeg među njima, nekoga tko je tako mlad poput Gigi, djevojčice koja bi još mogla vjerovati u nešto, u pravu ljubav i oprost.
"Pa, prije svega, ja vani ne bih nosila pidžamu", šaptom joj uzvrati Gigi dok prolaze kroz vrata. "Sad više nećeš moći ukloniti sve te mrlje od trave."
U kući Jorie zatekne Collieja kako u mraku gleda TV, dok Mister leži sklupčan na kauču pokraj njega. Zanimljivo je kako je cijelo to vrijeme, dok su cure odrastale, Ruth odbijala nabaviti psa, ali otkada su se Ann i Jorie odselile imala je mnogo mopsova od kojih je posljednji njezin omiljeni Mister, koji spava u njezinom krevetu i jede kuhanu piletinu i rižu nedjeljom popodne.
Jorie sjedne prekoputa Mistera i pas je pozdravi vrteći se cijelim tijelom. Collie se pravi da ne primjećuje da je ona ušla. Bulji ravno preda se i gleda crtice koji promiču.
"Ti i Kat ste zbrisali?" Njihov neposluh je po svoj prilici i njezina pogreška, jer nije bila s njima. Nada se da nisu pušili vani u grmlju ili se uvalili u još veću nevolju od one u kojoj su bili.
Collie slegne ramenima. "Sve je bilo glupo. Nismo htjeli sjediti ondje i gledati hrpe djece kako se glupiraju i prave budale od sebe."
"Pogledaj Mistera – uistinu je lud za tobom." Pas je naslonio glavu na Colliejevo koljeno, ali čim mu je Jorie na to svratila pozornost, Collie je izvukao nogu. "Možda bismo i mi trebali nabaviti psa", predloži Jorie. Ona na rubu očaja želi biti roditelj koji hoće da njegovo dijete ponovno postane dijete. "Možda bismo mogli potražiti nekoga psića još ovaj vikend?"
"Mi nigdje ne živimo, pa ne možemo imati ni psa", Collie je postao razuman, realan, ciničan, i bilo ga je nemoguće pridobiti.
"Uskoro ćemo negdje živjeti. Kupit ćemo nešto s dvorištem." Čak i pri plavičastoj nijansi mračne sobe ona vidi kako je Collie zakolutao očima. On više ničemu ne vjeruje. Da mu ovih dana kažeš da pada kiša, nedvojbeno bi provirio glavu kroz prozor ne bi li sam osjetio kapi, prije nego što dopusti da ga u to uvjere.
"A dok se negdje ne smjestimo, živjet ćemo ovdje. Mister bi nam mogao pomoći dresirati psa kojeg nabavimo", blebeće Jorie, ali prestane kad je opazila kako je Collie gleda. On želi znati istinu, i ne želi znati ništa. Zauzlan je u čvorove i ti čvorovi će biti sve čvršći i čvršći. Već ga je to promijenilo; Jorie to vidi po njegovu držanju, po načinu na koji su mu ruke stisnute u šaku i po maski na licu.
"Mogla si mi bar reći da si kuću dala na prodaju. Doznao sam to od Kat."
"U pravu si", Jorie bi mogla zadaviti Kat Williams. "Trebala sam to tebi prvome reći."
"Kat kaže da većina ljudi ne može otplaćivati hipoteku, ako dva mjeseca nitko ne radi." Jorie dade sve od sebe da ga razuvjeri. "Ne vidim razloga zašto ja ne bih ponovno počela raditi kao učiteljica, tako da se ne moramo brinuti o novcu." Ta Kat Williams je prepametna za svoje godine, pomisli Jorie. Ona je prava napast. "Kasno je. Idem ti razvući kauč."
Jorie ode do ormarića s posteljinom u predsoblju po deku i plahte i sretne se s majkom u prolazu. Ruth je upravo pospremila kuhinju i zastala da proviri u ono što je bila dnevna soba, dok se Collie u nju nije uselio. Ona odmahne glavom. "Ne sviđa mi se to što se događa", reče. Collie je zaspao odjeven, a Mister ležao pokraj njega.
"Dečko njegovih godina trebao bi imati zasebnu sobu. Možda si kuću prebrzo dala na prodaju. Još uvijek ne znaš čitavu istinu. Moraš samo strpljivo čekati."
Pri slabom svjetlu Jorie zamijeti kako joj majka izgleda starije. I Ruth Solomon kroz sve ovo prolazi – to njezin zet sjedi u zatvoru, ni četiri kilometra udaljen od njih. Svaki put kad se Ruth uputi na tržnicu ili u pekarnicu, svaki put kad izađe uzeti poštu ili ode po svoje novine, redovito susretne nekoga od svojih susjeda koji je priupita što ona misli o optužbama protiv Ethana. Eto, primjerice večeras, ondje u knjižnici, Margaret Peck se nagnula tijekom završnice – dok su mlađa djeca, a među njima i njezin unuk Noah, pjevala "Ali You Need is Love " – da upita Ruth je li čula da su počeli prikupljati novac za Ethanovu obranu. Za trenutak je Ruth osjetila olakšanje. Novac se obično prikuplja za obranu nedužnih, a onda je Margaret dodala, Bio kriv ili ne, nadam se da ćete biti uz njega. To nije utješilo Ruth. Ne sudi, ako ne želiš da ti se sudi, rekla je ona Margaret, ali tada su se već djeca naklonila i Margaret Peck se okrenula od nje kako bi im pljeskala.
Pojedinosti o onome što se prije toliko godina dogodilo u Marylandu izašle su, ne samo u Globeu i Heraldu, već i u Monroe Gazette, tako da ih je svatko mogao pročitati. Ono čemu se Ruth može nadati je da Collie nije primijetio ništa od toga, posebno ne ono gdje piše da je djevojčica imala samo petnaest godina. Tu činjenicu Ruth mora sebi brisati iz glave svakog dana iznova.
"Bit će lakše nego što misliš ostati uz njega", Ruth stiša glas tako da se on pretvori gotovo u disanje. Ona pomisli na svog supruga, i kako se osjećala kad se vratio kući, bolestan, stideći se samoga sebe. "Učinit ćeš tako zato što moraš. Učinit ćeš to zbog Collieja."
Ali baš to je pravi razlog zbog kojega je Jorie tako ljuta i dvoji – zbog Collieja. "Ja sam drukčija od tebe. Ne znam što osjećam."
"Bolje bi ti bilo da se odlučiš," reče joj Ruth i nakratko je uzme za ruku, "inače ćeš, dušo, zaista potonuti."
Jorie iznenađeno pogleda svoju majku, jer baš to osjeća – osjeća da je nešto vuče duboko u najhladnije i najdublje vode, bezdane i nepoznate, tisuću puta mračnije nego što je Lantern Lake ikada bio, čak i za onog najkraćeg, najgoreg dana u godini.
Ruth ušutka Gigi i Ann koje prolaze na gornji kat. Jorie malo pričeka, zatim ugasi svjetla kad svi odoše gore, a onda se nasloni na zid. Ona zna svaki pedalj ove kuće, čak i u mraku. Stajala je u istom ovom prolazu kad je majci priopćila da je srela čovjeka za kojega se namjerava udati. Baš tu ju je njezina majka zagrlila i poželjela joj samo sreću u budućem životu. Jorie neometano ode u dnevnu sobu; ne smeta joj mrak. Ona ušuška Collieja i pokrije ga laganim pokrivačem. On je odlučio uzeti prezime Solomon, njezino djevojačko i, ako ćemo pravo, Jorie je razmišljala da bi učinila to isto, uzela ime one osobe koja je bila nekad, prije nego što je bila Jorie Ford.
Obično bi potjerala Mistera s kauča, ali večeras gaje pustila da ostane s Colliejem. Ona krene dalje, do ostakljenog trijema, u kojemu je spavao njezin otac kad se razbolio nakon što se vratio kući podvijena repa. Ruth je razvukla poljski krevet, ali nije imala vremena objesiti zavjese koje je sašila onda kad je trijem posljednji put poslužio kao spavaća soba. Mjesečina pada u sobu i prosipa se preko daščanog poda. Dan Solomon je ostavio Ruth zbog druge žene, a na kraju se vratio natrag i tražio da ga primi, nakon što ga nije bilo više od deset godina, i Ruth mu to nije mogla odbiti, premda su čak i njezine kćeri smatrale da je luda.
On je bio moj suprug, rekla je Ruth i oko toga nije bilo prepirke. Njegovala ga je kad je obolio od raka kao da je nikada nije povrijedio, a ako je ikada požalila zbog toga, to nikad nije glasno izgovorila. No ipak, Jorie je bila mnogo opreznija kad joj se otac vratio. Kad ga je prvi put vidjela nakon toliko godina razdvojenosti, pomislila je da bi ga mogla udariti, toliko je bila bijesna zbog onoga što im je učinio. Ali on se bio potpuno promijenio, zbog bolesti i pokajanja, da ga je umjesto toga zagrlila, iako još uvijek ne može odrediti ono što osjeća prema njemu.
Jorie sjedi prekriženih nogu na poljskom krevetu na kojemu je njezin otac spavao tijekom bolesti. Čini joj se kao da je cijeli život prošao od trenutka kad je posljednji put živjela u ovoj kući. Pomisli na Ethana koji sad leži na poljskom krevetu, zagledan u strop svoje ćelije i neravnu žbuku oličenu u svijetlozelenu. Uvijek joj je govorio kako ne bi mogao dobro spavati bez nje, i u nekoliko onih prigoda kad su bili razdvojeni – njegov odlazak na pecanje i njezin trodnevni vikend u Portoriku kad je Charlottin brak već bio u zadnjoj fazi, na izdisaju – Ethan joj je rekao da je spavao na stolcu. Bez nje mu se nije išlo u krevet, baš tako je rekao, i san je bio nešto strano kad nju nije mogao držati za ruku.
Eto, ni ona ne može zaspati, ali ne zbog toga što su razdvojeni. Budna je zbog mjesečine, i možda je taj bljesak srebrnaste svjetlosti natjerao Jorie da priđe onome što je nekad davno bila polica s knjigama koja je pripadala njezinome ocu. Ona s police izvuče jedan atlas u kožnom uvezu i uspravi knjigu na stari očev stol, tamo gdje je on vjerno plaćao račune svaki mjesec kad su ona i Ann bile djeca, prije nego što ih je napustio. Sad su tu lončanice s begonijama i usukanom paprati, ali još ima dosta prostora da otvori zemljopisnu kartu Marylanda i potraži put kojim planira krenuti. Ona želi svojim očima vidjeti kako mjesto zvano Holden može čovjeka prisiliti da skrene, te tako brzo i okrutno pobjegne i izgubi sebe na putu, dok komadići njegove prošlosti otpadaju poput lišća, sve dok nije toliko ogolio da je postao nov novcat, poput čovjeka bačenog na zemlju s najudaljenije točke na Mjesecu, dok mu srebrna svjetlost teče kroz vene, tamo gdje bi trebala teći krv.
ISPITIVANJE JE KRATKO ODRŽANO JEDNOGA ZAGUŠLJIVOGA DANA, kad ljepljiva vrućina i kiša uspijevaju na razinu kipljenja dovesti raspoloženje gotovo svih u Monroeu, pa čak i onih najstaloženijih. Za četiri godine, kad ponovno dođe do referenduma za obnovu gradskog poglavarstva i sudnice, ljudi će se prisjetiti ovog zagušljivog dana, rashlađivat će se lepezom i pomisliti na to kako su čeznuli za rashladnim uređajem i spokojem. Nitko nije potpuno pripravan za ono što će se dogoditi, osim Jorie, koja pognute glave sjedi iza Ethana, i Barneyja Starka koji je zauzeo mjesto pokraj Jorie, a na njegovu se ozbiljnom licu ne da ništa zamijetiti, premda je u stanju pripravnosti, spreman pokupiti komadiće kad počnu ispadati. I Collie zna što će se dogoditi, ali ga nema nigdje; negdje je sam samcat i promatra jednolični pljusak iz prostorije koja je nekad bila salon napuštene kuće, u kojoj se tako udobno osjeća, tamo na samom kraju King George' Road, samo tri milje zračne linije od stuba ispred sudnice, pa ipak svjetovima daleko.
Mark Derry sjedi u zadnjem redu i promatra postupak. Za tu je prigodu odjenuo odijelo i kravatu i kupa se u znoju zbog svojih problema. Jutros je telefonirao Dani Stark da je izvijesti kako do kraja tjedna neće doći završiti njihovu novu kupaonicu. Očekivao je da ga ona pozove na red i bio je više nego spreman u tom slučaju cijeli taj posao odbiti, a tada bi ona ostala bez ormarića ili sudopera. No Dana gaje iznenadila rekavši mu kako nema razloga za žurbu. Mark je nešto drugo imao na umu. Svi su to mogli razumjeti. Ni obitelj Howard na Shenvood Streetu nije pravila problema; već su znali da im kuhinja neće biti završena sve do duboko u jesen, unatoč naporima tog majstora za sve, Swifta, kojega je uzeo da mu pomogne postaviti ormariće i obložiti pod. Ima važnijih stvari s kojima se treba pozabaviti, to je istina. Tu su neke okolnosti koje ne mogu čekati, ne mogu se staviti na stranu i zaboraviti dok ne dođe bolje vrijeme.
Tog popodneva nakon Ethanova uhićenja, Mark se sukobio u trgovini tehničkom opremom sa smušenim Steveom Messengerom koji se počeo razmetati kako će kuću Fordovih spaliti do temelja. Morali su Marka i Stevea odvući u prolaz s bojama i priborom, ali Mark sad više nije siguran u svoju odanost. Dok sjedi tu u sudnici i sluša kako se Ethanu obraćaju imenom Bryon Bell, Mark nikako ne može povjerovati u to što se događa. Možda je sve to samo šala, prizor za neku TV emisiju; i možda će na kraju popodneva glumci – Ethan, sudac i svi ti odvjetnici – ustati, nakloniti se i zahvaliti gomili novinara te Fordovim susjedima i prijateljima na dolasku.
Zar nisu njih dvojica, prijatelji već trinaest godina, bili spremni jedan drugome pomoći bez obzira na sve okolnosti? Nisu li zajedno plakali kad je umro Markov otac i radovali se kad se rodio Collie; bilo im je mučno od toliko viskija i cigara. Ethan je trenirao Markova sina Brendana dok je Brendan bio u Little Leagueu i kumovao je Markovoj i Trishinoj kćeri April. To su činjenice, to se dogodilo, i ne može se poreći. No jesu li one jednako tako stvarne kao i onaj trenutak kad je Ethan ustao govoriti u svoju obranu i objavio svoju krivnju s onim iskrenim, bezbrižnim izrazom na licu. Mark Derry osjeti kako ga prolazi jeza dok sjedi u sudnici. Prisjeti se mađioničara kojega je jedanput gledao, još dok je bio dječak, i koji ga je prestrašio vadeći maramice i ptice iz najneočekivanijih mjesta: iz rukava košulje, s navrh glave skupljene kose majke one djevojčice koja je slavila rođendan. Nakon te opsjene otišao je kući, sakrio se pod krevet odbijajući izaći na večeru, te je mjesecima nakon te zabave napola očekivao da će pronaći golubice na svom radnom stolu, da će se spotaknuti o svilene maramice koje se zmijoliko izvijaju preko daščanog poda u njegovoj sobi.
Mark sad pogleda prema Jorie koja sjedi pokraj Barneyja Starka. Na njoj je tamnoplava haljina u kojoj se doima običnijom i starijom. Marku naviru sjećanja na dane kad je s Ethanom prije nekoliko godina radio na jednoj od velikih novih kuća koje se uspinju desno od srednje škole. Odlazili bi ručati u polje i – nakon što bi
podijelili hranu koju bi im Jorie tako brižno spremila i natrpali u sebe tvrdo kuhana jaja i sendviče sa šunkom, jabuke, čokoladne kolačiće i hladne boce piva – izvalili bi se i buljili u nebo.
Ja sam najsretniji čovjek na svijetu, prisjeća se Mark Ethanovih riječi. To su činjenice.
Mark se provuče kroz stražnja vrata, čim je Ethan iznio svoju obranu, i uputi se ravno u Safehouse gdje naruči piće koje ispija sam, za stolom pri dnu prostorije. Uvijek je mračno u Safehouseu, ali kad kiša ovako lijeva, tmurnije je no obično, osjeća se ustajali miris promašaja i alkohola. Jedne večeri, dok su tako ovdje sjedili, Ethan je rekao nešto što mu je, kad Mark sad o tome razmisli, trebalo dati znak. Nikad nitko zapravo ne poznaje drugu osobu, izjavio je Ethan, dok je vjetar zavijao nad krovom Safehousea kad su zalepršale prve snježne pahulje. Popili su nekoliko čašica i Mark se sjeća daje rekao nešto dok je naručivao. Sranje, ako ti misliš da te ja ne poznam, varaš se, druškane. K vragu, dao bih ruku u vatru za tebe.
Ethan je Marka potapšao po leđima, i dok mu je zahvaljivao, nekako se raznježio. A sada se Mark osjeća izigranim i pita se nije li on bio naivno prevaren? On popije još jedno pivo, a onda se uputi kući i prije nego što ga je Trisha uspjela spriječiti, izvuče hrpu albuma s fotografijama koje je ona marljivo slagala, i započne trgati stranice.
"Odmah prestani s tim", naredi Trisha kad je ušla iz kuhinje i ugledala isparane papiriće po podu i svog supruga kako klečeći na koljenima traži škare u donjoj ladici komode koju su naslijedili od njezine bake. Trisha mu istrgne album i za trenutak osjeti kako se trese. Tko li je ovaj čovjek za kojega se udala i koji je već isparao desetak i više fotografija? A onda Mark učini nešto što se nikako nije moglo očekivati – zaplače. Trisha sjedne pokraj njega na pod. Lice joj je zamrljano i crveno, osjeća da neke stvari više nikada neće biti iste i da ih je poznanstvo s Ethanom na neki način dovelo u veliku opasnost.
"On nas je sve prevario," reče Trisha, "uključujući i svoju suprugu. Nemaš se ti zbog čega loše osjećati."
No ipak, Mark Derry zna da čovjek može imati pravi razlog da bi prevario svoju suprugu, ali ne i najboljeg prijatelja. Mark odluči da mu treba vremena da razmisli o ovome što se događa; mora srediti dojmove, i preostali dio tjedna on nastavi ostajati dokasno u Safehouseu. Većinu večeri ostao bi do zatvaranja i Warren Peck bi ga vozio kući, izbacivši ga na uglu da posrče onaj dio puta uz svoj kolni prilaz. Mark se više uopće ne pojavljuje na poslu i tri Derrvjeva dečka – Sam, Christopher i Brendan – jedva da i vide oca ovih dana. Čak i April, Derrvjeva osmogodišnja kćerkica, opaža promjenu i počinje se suprotstavljati majci, odbijajući se okupati ili na vrijeme otići u krevet, dok je prije uvijek bila pravi anđeo.
Ne radi se o tome da Mark Derry nikada do sada nije popio piće u životu – on se voli dobro zabaviti, kao i svatko drugi – ali sada se odao piću, kao da je upao u neku mekanu mrežu koja ga je gutala cijelog. Svaki put kad pomisli na Ethana popije još jedno piće, da mu razbistri um, ali postigne upravo suprotno, i bude još smeteniji i još zbunjeniji. Do kraja lipnja Mark je izgubio pet kilograma, a već je ionako bio mršav, i kad nije došao kući prije ponoći osam noći zaredom, Trisha Derry se uputi Katinoj baki po savjet kako bi mušičavog supruga mogla vratiti kući. Katya baš ne može biti prijateljica s tako mladom ženom kao što je Trisha, ali je Trisha izgubila svoju majku baš u osjetljivoj dobi i oduvijek je osjećala da joj nedostaje majčin savjet. Kad su Brendan i Rosarie počeli izlaziti, činilo se da Rosariena majka ni najmanje ne mari za sudbinu svog djeteta, ali je Katya uvijek srdačno pozivala Trishu da ude na kavu kad god je dolazila tražiti Brendana. I sad Trisha odlazi Katyi po dobar savjet, onakav kakav bi joj njezina majka dala da je barem duže poživjela.
Ona pusti April da se igra u dvorištu Williamsovih, gdje ne raste ništa drugo osim mimoza crnih poput perja, i promatra kroz prozor kako joj kćerka pravi kolačiće od korova. Iznenađujuće mirnim glasom Trisha ispriča Katyi kako joj je u braku krenulo naopako. Nije tu dolazila sve otkada je Rosarie Brendanu slomila srce, i možda bi joj i bilo neugodno ponovno navratiti da Katya nije bila tako puna razumijevanja. Čovjek koji pije je onaj koji se na neki način boji istine, i Katya smatra da Trisha mora saznati što je to čega se njezin suprug boji, a onda mu pomoći suočiti se s time, ma o čemu se radilo, ali onda kad je trijezan.
Ali kako Trisha može pomoći Marku kad on gotovo više i ne razgovara s njom, kad se uvuče u krevet i svali pokraj nje s prvim jutarnjim svjetlom, zaudarajući na alkohol i zazirući od njezina dodira?
"Kamo god on ide, idi i ti", reče Katya dok stoje kraj prozora gledajući kako April traži leptire u pustom dvorištu. "Samo tako ćeš saznati od čega bježi."
Trisha odluči poći za Markom odmah sljedećeg dana, istim putem kojim ide on i shvatiti zašto toliko bježi. Divno je jutro i ona se u svojoj Hondi uputi za njim. Već je osam sati, dva sata kasnije nego što je Mark obično odlazio od kuće, onda dok su još vodili normalan život. Trisha zna da on mora dovršiti posao kod Barneyja Starka, a i Josh Howard je bojažljivo nazvao tog jutra i obavijestio da je majstor Swift nedavno nestao, ostavivši krš u kuhinji Howardovih. Ali očito je da Mark ne misli na posao, jer se uputio do Kiteine pekarnice u Front Street.
Trisha sjedi u parkiranom automobilu i, dok motor radi, promatra kako njezin suprug uzima crnu kavu koju je nedvojbeno mogao popiti i kod kuće. Kroz prozor može vidjeti Charlottu Kite koja se vratila na posao nakon operacije koju je, kako se priča, imala u Hamiltonu. Charlottini su roditelji ni iz čega izgradili pekarnicu, zatim lanac pekarnica koji se protezao diljem Commonwealtha, i zacijelo je Charlotte tu pekarnicu osjećala kao vlastiti dom, jer se neka druga žena ne bi tako brzo vratila na posao. Trisha je načula da je riječ o nekoj vrsti raka i prije par dana joj je odnijela cvijeće, iako ona i Charlotte nikada nisu bile prijateljice. Charlotte je uzela cinije i ljiljane ubrane iz vrta Derrvjevih, ali nije pozvala Trishu da ude. Uporno je govorila da se osjeća sasvim dobro, i to isto je radosno ponavljala svakome, pa i Jorie, koja još uvijek nije znala koliko je ozbiljno to od čega joj prijateljica boluje. Ali Trishu Derry nije bilo lako zavarati. Vidjela je kako je Charlotte mršava dok je stajala u dovratku svoje goleme kuće, odjevena u kućni frotirni ogrtač, s nekakvom glomaznom pumpicom pričvršćenom pod rukom. One su u srednjoj školi bile jednu godinu razlike, i Trisha je uvijek smatrala da je Charlotte bila prefina za nju, jer je njezina obitelj bila među najbogatijima u gradu. Trisha je uvijek šuškala kako je Charlotte bila umišljena i puna sebe, prava hladna princeza. Pravila je šale na Charlottin račun, ali dok je sad izvirivala na Charlottu kroz rešetkasta pomična vrata, Trisha pomisli da je možda ona ta koja je bila hladna, te da je to razlog zašto se nikada nisu sprijateljile. Možda je ona bila ta koja je odbacila Charlottu, zato što je Charlotte živjela na Hillcrestu, baš kao što je izbjegavala Jorie zbog njezine ljepote, tog posebnog dara koji joj se uvijek činio nepoštenim. Bila je ljubomorna, a ljubomora uvijek ledi krv u žilama. Trisha ne može a da se ne zapita plaća li ona to cijenu za nedostatno razumijevanje, i nije li to razlog zbog kojega se njezin odani, pouzdani suprug udaljava od nje.
Tog jutra, dok ga ona slijedi, Mark napusti pekarnicu, uđe u svoj kamion i provoza se po gradu, čini se besciljno. Prateći ga na sigurnoj udaljenosti, Trisha se ubrzo zbuni, premda je odrasla u Monroeu i zna svako skretanje. Treba joj samo tren da shvati kako se on uputio prema Maple Streetu. Mark se zaustavio prekoputa kuće Fordovih i sjedi tako dugo da se Trisha zabrinula da nije možda zaspao ili se nenadano razbolio. Ona je parkirala ondje uz ogradu od ljiljana na križanju ulica Maple i Shenvood, na mjestu gdje visoko, tanko grmlje zaklanja od pogleda, ali nakon što je prošlo skoro pola sata, Trisha postane vidno uznemirena. Pita se koliko li će dugo ovako čekati, kad Mark napokon otvori vrata svog kamiona, a Trisha iziđe iz svoje Honde. Hoda uz rub, duž ljiljana, skrivena iza njihovih prašnjavih, srcolikih listova. Disanje joj je nepravilno i tako je vruće da se počinje znojiti. Da bi ostala neprimijećena, nema drugoga izbora i mora proći kroz dvorište gospođe Gage, iako je Betty Gage, koja je uvijek fanatična zbog svojih višegodišnjih cvjetnih gredica, poznata po tome da tjera ljude sa svog posjeda, još od vremena kad je Trisha bila dijete.
Iz stražnjeg dijela vrta gospođe Gage Trisha može vidjeti kroz ogradu. Jorie je vani, u svom vrtu i pokušava ga dovesti u red, kako joj je savjetovala Liz Howard, koja vodi Monroe Realty, agenciju za prodaju nekretnina, kad je došla procijeniti imanje. Dva su mjeseca kako Ethan ne radi i vrlo će teško Jorie moći otplaćivati hipoteku. A za tri mjeseca bit će nemoguće. I eno je tamo, juriša na visoke čuperke krasuljice QueenAnn\ čupa glavice zelene salate koje su se pretvorile u sjemenke. Na sebi Jorie ima kratke hlače i Colliejevu majicu, te se izdaleka čini isto onako lijepom kakva je bila i u srednjoj školi kad ju je Trisha smatrala preoholom i odveć umišljenom da bi joj se moglo prići.
Iako obično izbjegava neovlašteno ulaziti u tuđe posjede, Trisha nastavlja kroz dvorište gospođe Gage do mjesta na kojemu stoji njezin suprug, zagledan u vrt Fordovih. Zbunjenog je izraza lica, no ipak, ne čini se da je iznenađen što vidi Trishu da izlazi iz pomno
isplijevljenih cvjetnih gredica gospođe Gage, gdje plamenac tako lijepo uspijeva: redovi ljubičastih, boje fuksije i bijelih cvjetova.
"Uvjeren sam da ću ja to dokučiti", reče Mark. "Samo ako se usredotočim, moram doći do nečeg smislenog."
Cijelo to jutro, i tamo u pekarnici i dok se vozikao gradom, i dok sad tu stoji i promatra Jorie, broji koliko su puta on i Ethan zajedno odlazili na pecanje i broji piva u kojima su uživali, sve one noći koje su proveli u Safehouseu igrajući biljar, koliko su puta žurili iz vatrogasnog doma javljajući se na žurne pozive u nadi da u požaru, prema kojemu su hitali, nije ozlijeđen nitko od njihovih najdražih. Mnogo je puta Mark povjerio Ethanu kako ne zna je li ispravno postupio kad je oženio Trishu. Počeli su se zabavljati od petnaeste godine i ona je bila jedina žena s kojom je ikada bio, te je Mark imao onaj osjećaj da je propustio nešto što je većina drugih probala u životu.
Prava se ljubav dogodi samo jedanput u životu, rekao mu je Ethan. I to ako imaš sreće.
Nalazili su se u vatrogasnom domu kad su zadnji put razgovarali o tome. Ostali su dečki bili u predvorju i gledali bejzbol na televizoru s velikim ekranom, što ga je donirao Warren Peck. Dan je bio vruć, ali kad je Ethan započeo razgovor o ljubavi, Mark je bio svjestan one hladnoće u grudima. Poželio je da može biti tako siguran u sebe, kao što je to bio Ethan, i evo ga sad, stoji tu i gotovo svaki dan promatra Ethanovu kuću, pokušavajući shvatiti što se dogodilo i razmišlja o svom životu i smjeru kojim je on krenuo.
On ne ustukne kad se Trisha pojavila iz vrta gospođe Gage i stala kraj njega. "Nema objašnjenja za sve", reče ona, misleći pritom na Charlottu Kite, djevojku na koju je oduvijek bila strašno ljubomorna, i na to kako je jadno izgledala u svom frotirnom ogrtaču, naslanjajući se svom težinom na pomična vrata. Tko bi mogao i pomisliti da će od svih djevojaka u školi baš Trisha biti ta koja će pronaći pravu sreću? Ona se popne na prste i nagne bliže svom suprugu. Onaj trpki miris zemlje u Jorienu vrtu osjeća se u zraku. "Tako sam sretna što te imam", šapne Trisha Marku.
Onoga dana kad su Mark i Ethan razgovarali o ljubavi, Mark je zaplakao. Priznao je Ethanu da ima suprugu, tri sina i prekrasnu kćer, a da još uvijek ne zna što je to prava ljubav.
Ne razmišljaj o onome što nemaš, rekao mu je Ethan. Uživaj u onome što sada imaš.
Od tada nije bilo dana, a da ta misao nije Marku Derrvju pala na pamet. Te su mu riječi pružale utjehu onih dana kad je osjećao da bi uskočio u svoj kamion i odvezao se na sjever uz autocestu, u potrazi za drugim životom, onim na kojemu bi svoju suprugu volio onako kako je Ethan volio Jorie. Mark to shvaća tek ovog vrućeg, ljetnog popodneva dok prati Trishu kući. Opet je počeo pušiti, i u kabini njegova kamiona smrdi po sumporu. Čovjek bi se mogao promijeniti, i on je to odlučio dok se voze niz Shenvood Street, Miller Avenue i Front Street. Sjeti se kad je imao petnaest godina i kako se Trishi zakleo na ljubav, kako je napravio životni plan onda kad još nije znao ništa o životu. Da je sad tu s njim onaj dječak kakav je on nekada bio, rekao bi mu par riječi. Savjetovao bi mu da krene na put i proživi svoj život, prije nego što se obveze na sve ono što će ga sputavati do starosti. Ljudi griješe, pomisli zaustavivši se iza auta svoje supruge, na kolnom prilazu, i tako odluči.
Te večeri Mark Derry je nazvao Kipa Louisa, predsjednika gradskog vijeća, te Hala Jordana, državnog povjerenika Male lige, i Warrena Pecka, najstarijeg člana Dobrovoljnog vatrogasnog društva. I tako započe projekt o osiguravanju sredstava za financiranje Ethanove obrane, a zašto se ti dobri ljudi i ne bi zauzeli za njega? On je njihov susjed, isti onaj čovjek kakav je bio i prošli mjesec kad su mu povjerili svoju djecu, kad je u svom džepu nosio ključeve njihovih kuća, kojega su, svi do jednoga, smatrali najpoštenijim čovjekom u gradu. Mark je satima sjedio u blagaovaonici one noći kad je pokrenut fond za obranu i pred njim je sad otvoren telefonski imenik Monroea i sve duža lista donacija. Trisha djeci daje večeru i stišava ih kad su preglasni, šalje ih van igrati se u izmaglici plavičastoga sumraka.
I dok se polako spušta mrak, Trisha stoji na kuhinjskom pragu i promatra svog supruga. Katya je bila u pravu i Trisha je mudro poslušala njezin savjet. To stoje slijedila Marka pomoglo joj je shvatiti na kojemu se putu on nalazi. Zapravo, iskreno je se dojmilo. Koliko ga ona poznaje, nije imala pojma da bi on mogao nizati toliko riječi, nikad ga nije čula da toliko razgovara ili da se tako strasno zauzima za nešto. Tu su već planovi za prosvjed i razgovori o obilasku gradskih poduzetnika zbog jamčevine. Mark je sam do sitnica razradio strategiju. Dok on radi, Trisha mu slaže sendvič – pečenu govedinu na raženom kruhu, i stavlja ga na stol. Pripravlja ga onako kako on to voli, s umakom od hrena i kiselim krastavcima. Mark joj uputi smiješak i zahvalno kimne glavom, dok razgovara s njihovim svećenikom, doktorom Hardwickom, o nekom prigodnom odlomku iz Biblije koji bi mogao poslužiti kao uvod dostojnoj propovijedi za vjernike u crkvi sljedeće nedjelje, podsjećajući ga na činjenicu da Ethan nikada ne bi ostavio čovjeka u nevolji.
"Vidiš što sve čovjek može učiniti kad se nečeg prihvati", reče Trisha Brendanu koji se besciljno vrzma po kuhinji, loše raspoložen otkad mu je Rosarie Williams dala nogu. "Odmah sjedni za kompjutor i napravi letak za tatin prosvjed. Razmišljaj o nečemu korisnom."
Osupnut majčinom oštrom primjedbom o njegovim ljubavnim jadima, Brendan ode gore u svoju sobu. Ostala djeca Derrvjevih šutirala su loptu s Hovvardovom djecom tamo iza druge zgrade i Trisha ih čuje kroz otvoren prozor. Nebo je plavo s primjesom ružičaste, a povjetarac ulazi nabirući zavjese. Sve joj se večeras čini drukčije, nekako s puno više nade. Trisha reče sebi da će se morati sjetiti dragoj Katyi odnijeti kolač od limuna, maka i kave, njezin omiljeni kolač, i zahvaliti joj na doista izvrsnom savjetu. Na kraju ovog dugog dana, kad su se sva djeca okupala i otišla u krevet, Trisha zaviri u blagaovaonicu. U kući je tiho, čuje se samo Brendanovo tipkanje za kompjutorom na katu i prigušeno Markovo mrmljanje dok naziva susjede, jednog po jednog.
"Jesi li za kavu?" Trisha ponudi svom suprugu u stanci između telefonskih poziva. Ponosna je na to što – umjesto da ga vidi izvaljenog na kauču ili tamo u Safehouseu, utonulog u tugu zbog svega što se dogodilo – Mark ima snage učiniti nešto korisno kako bi doveo u red zbrku u kojoj se Ethan našao. Srce joj je prepuno ljubavi. "Ja ću to začas", reče ona, a on – pogledavši je i kimnuvši joj dok bira sljedeći broj sa svoje liste – zapita se nije li možda on zaista sretan čovjek, i nije li to sasvim suprotno onome što on cijelo vrijeme misli.
Letci koje je Brendan Derry gore u svojoj sobi isprintao moći će se vidjeti posvuda u nekoliko sljedećih dana, crni tisak na narančastom papiru; lepršaju nad gradom poput narančastih ljiljana, postavljeni su na svjetiljkama i reklamnim pločama ispred trgovina, ubačeni u poštanske pretince i zataknuti za brisače na automobilima.
Ovaj tjedan Jorie i Collie sele se u kuću njezine majke na Smithfield Laneu; otjerali su ih novinari smješteni na kolnom prilazu kuće Gleasonovih, tamo prekoputa. U istom tom tjednu Charlottin liječnik je obavještava da će njezina terapija potrajati punih deset mjeseci. Tog dana Charlotte pronađe svežanj letaka ostavljenih pred vratima pekarnice, i uznemirena zbog Ethanova priznanja, baci ih u smeće. Ali zato Rosarie Williams, ugledavši narančasti papir zaguran u poštanski sandučić, sjedne na trijem i pomno ga prouči. Nazove Kelly Stark i djevojčice se zaputiše prema vatrogasnom domu, one večeri kad se prosvjednici okupiše prvi put. I to je barem nešto, a ondje će vjerojatno biti i novinari, zainteresirani da ih fotografiraju. Djevojčice stoje sa strane iznenađujuće velikog broja okupljenih i slušaju kako Mark Derry govori o oprostu i suosjećanju, i ubrzo se nađoše kličući među ostalom gomilom.
Očekuje se da će i Jorie biti tu, na neki način ona je počasni gost čija će nazočnost nedvojbeno izmamiti sućut i velike donacije, ali kad se Mark zaustavio kod kuće njezine majke kako bi je povezao, Jorie nije bila spremna krenuti. Petnaest je minuta do osam i ljudi se već počinju okupljati u Front Streetu i Jorie bi već trebala sjediti na onom stolcu na sredini platforme, iza podija, ali nigdje ne može pronaći Collieja.
"Siguran sam da će se pojaviti", uvjerava je Mark, ali ga Jorie ne sluša. Nije Collieja vidjela skoro cijeli dan, i što je vrijeme više odmicalo, to je postajala sve tjeskobnija. Zapravo, ona je poslala svoju nećakinju Gigi da ga negdje potraži, da pretraži igralište iza srednje škole i park, prijeko u Center Streetu, ali neuspješno. Jorie nema pojma kamo bi njezin sin mogao otići, jer nije svojstveno Collieju da tako nestane ne ostavivši poruku. On je pouzdan i brižan, ili je barem takav bio do sada. Dok je Mark Derry požuruje da pođe s njim, Jorie napokon shvati. To je zbog prosvjeda. Collie ne želi znati za to, ni misliti o tome. On ne želi biti u tom istom svijetu u kojemu je njegov otac.
Jorie uvjeri Marka da će ubrzo stići do vatrogasnog doma i on joj ne može reći ništa što bi je spriječilo da uskoči u Ethanov kamion i krene u potragu za Colliejem. Ona vozi kroz mirne ulice staroga dijela Monroea, zagledajući niz uličice i povirujući u stražnja dvorišta, onako kako bi tražila izgubljenog psa. Nebo tone u mrak i Jorie osjeća kako joj hladni trnci prolaze rukom. Ona napravi krug oko Lantern Lakea, strahujući da bi mogla ugledati kako nešto pluta u plićaku, koji je na svu sreću bio prazan, zelenkast i ravan. Ona prijeđe autocestu u potrazi za samotnim autostoperom, ali ne vidi ništa osim trnovitog grmlja i reda za redom onih narančastih ljiljana koje nikada nije voljela. Zna da je rasvjeta postavljena ispred vatrogasnog doma, jer vidi svjetlost kako šara nebom, ali na ulicama Monroea nema žive duše. Ljudi su ili u kućama, ili na prosvjedu, ovisno o njihovu opredjeljenju.
Tek nakon devet Jorie padne na pamet otići do njihove kuće, i dovezavši se na kolni prilaz shvati da je u međuvremenu bio tamo. Garažna vrata su odškrinuta i kad Jorie malo pretraži po stvarima, opazi daje netko dirao Ethanovu kutiju s alatom. Odvijači i ključevi za matice razbacani su po podu, i nedostaje jedna pila. Jorie nešto stegnu u grudima. Ona zatvori i zaključa garažu, a onda se prečicom uputi preko travnjaka gospođe Gage. I sad, dok kuca na vrata Williamsovih, jako je potresena.
"Moram razgovarati s tvojom unukom", reče Katyi kad se vrata napokon otvoriše. "Odmah!"
Kat stoji iza svoje bake. Narasla je ljetos i visoka je poput prave žene, premda je odjevena kao djevojčica. Kosa joj visi u tankim pletenicama, a na sebi ima traperice i bijelu bluzu koju je naslijedila od svoje sestre.
"Da se nije nešto loše dogodilo?" upita baka Katya.
"Samo je moram nešto pitati", odgovara Jorie djevojčičinoj baki, dok zapravo gleda u Kat. Ona glavom dade znak i pozove Kat da izađe.
"Pa, kasno je", poče Katya. Ne sviđa joj se izraz Joriena lica. Očajna žena, eto kako Jorie izgleda. Kao ona koja nema baš puno toga izgubiti.
"U redu je", Kat Williams se provuče iza bake i zakorači na trijem. "Može", reče dok za sobom zatvara vrata.
"Gdje je Collie?" Pod svjetiljkom na trijemu Jorie zapazi da Kat na usnama ima ruž. Zar nije premlada za to? Zar ne bi trebala proći još koja godina prije nego što se počne truditi izgledati starija nego što je sad? "Nemoj mi samo reći da ne znaš, jer po tvojoj poruci čini mi se da si upućena u sve."
Kat osjeti žar optužbe i podigne bradu onako, kako to uvijek čini kad je stjerana u škripac.
"Pa rekla sam da mi je žao."
"Dobro. I to rješava sve." Jorie zvuči pakosnije nego što želi. "Pa eto, prijavila si mojega supruga, pa mi onda učini uslugu i prijavi mi i sina. Gdje je on?" Kat bulji u Jorie. Gotovo su iste visine, što ih obje iznenadi.
"Otkud bih ja to mogla znati? Sa mnom gotovo da i ne razgovara."
Svjetla iz vatrogasnog doma su poput zraka svjetlosti na nebu. Na drugoj strani grada, Mark Derry se obraća okupljenima, i klicanja – kao odgovor na njegove zamolbe – odbijaju se o krovove i dimnjake.
"Znaš", reče Jorie mirnim, ali oštrim glasom. "Reci mi."
"Izađite lijevo na Front Street, a onda se uputite do King George's Roada."
Jorie se iznenadi. "Prema zatvoru?"
"Kad se prođe. Ali zapravo", upozori Kat, "nećete to mjesto pronaći bez mene."
I tako se uputiše zajedno preko travnjaka gospođe Gage i uđoše u Ethanov kamion. Na putu kroz grad Jorie izbjegne Worthington Street i prosvjedni skup, te zaobilaznim putem izađe na Miller Avenue. Kad su prošle Libertv Street, Kat postade jasno što je Collie naumio. Ispred knjižnice je srušeno stablo jabuke, grane i kora su razbacane po travnjaku i pločniku. Od pogleda na to Katine se oči napuniše suzama, i ona se mora truditi brzo treptati. Ne može vjerovati daje to učinio, a da njoj nije rekao.
One skrenuše u King George' Road i voze se iza zgrada Državnog ureda, prolaze pokraj sudnice i zatvora, sve dok se cesta ne pretvori u seoski put, neosvijetljen uličnim svjetiljkama i označen starim kamenim ogradama koje se urušavaju i pretvaraju u kameni prah. Noć je mračna i sanjiva. Duž ceste protežu se gomile ljiljana i cvijeće izgleda poput ptica što su se ugnijezdile da prespavaju tu među lišćem.
"Baš tu", oglasi se iznenada Kat. "Skrenite."
Kat zna da joj Collie možda neće oprostiti što mu je majku dovela ovdje, ali zar je imala izbor? Dok sjedi na suvozačevu mjestu, držeći se čvrsto dok Jorie pravi veliki luk i mahnito skreće na blatnjavu cestu, Kat je svjesna da će prema Collieju uvijek osjećati ono što sada osjeća. Bez obzira na to što će se dogoditi: ako se i uda i bude imala desetero djece, čak i ako to nikad glasno ne izgovori. On će uvijek biti taj.
"Kako si znala za ovo mjesto?" začudi se Jorie kad joj se na vidiku ukazala stara kuća obitelji Monroe. Ona i Ann su ovamo dolazile nekoliko puta dok su bile djeca, ali ona to mjesto više nikada ne bi znala pronaći. Jorie ugasi svjetla i pusti kamion da se dokotrlja što bliže kući. Nešto zaleprša u stablima, ptica ili šišmiš, teško je reći.
"On ovamo dolazi kad želi pobjeći od svih", reče Kat. "Pa i od mene."
Jorie pogleda u Kat, i sama za sebe pomisli, A samo joj je dvanaest godina. Zapovjedi joj da se ne miče s mjesta, a ona izađe van, u toplu, mutnu noć. Dok Jorie prilazi kući, diše otežano. U zraku se osjeća miris jabuka i pepela, a kad uđe kroz ono za što pretpostavi da su nekad bila bočna vrata, osjeti miris drugog ljudskog bića. Osjeti kako je netko promatra.
"Collie", zazva. Srce joj tuče ubrzano, možda zato što je u kući još mračnije nego vani, gdje je sve zaraslo u grmlje. Nema odgovora i Jorie zažali što nije sa sobom ponijela svjetiljku. Ne može sina prisiliti da joj priđe, ne može ga dovući na konopcu ili na uzici. Ako otvoreno odbije vratiti se kući, Jorie ne zna što će učiniti. Tad iz praznine začuje kako joj on odgovara: "Odlazi!" Samo začuvši njegov glas, sve joj postade podnošljivije. Sad jasnije vidi kroz prašinu i vlagu ove stare kuće.
"Ne ljutim se, i neću ti držati bukvicu", reče Jorie. "Samo sam te došla odvesti kući." Pod nogama joj nešto krčka, najvjerojatnije sagnjili pod od dasaka, i ona pazi dok se oprezno približava njegovu glasu, ispruženih ruku, kako bi samu sebe mogla uhvatiti, ako počne padati. Nisu razgovarali o Ethanovu priznanju, izbjegavali su potpuno tu temu, a uspjeli su se baš usred toga zaglaviti.
"Zar?" reče Collie. "A gdje to?"
On sjedi na jednoj gredi, u onome što je nekad bio salon – prostrana, komforna soba gdje se jabukovača posluživala gostima u svježe, prohladne dane. Ovdje je miris jabuka najjači. Možda je drveno ognjište izrezbareno od jednog od stotine stabala jabuka sorte Christmas, koje su nekada rasle na imanju. Jorie se uhvati da zamišlja kako je bilo živjeti u ovakvoj kući i kakav je to osjećaj bio pogledati kroz prozor i znati da posjeduješ sve dokle ti pogled seže: stabla i zemlju, obronke i polja.
"A imam ja i drugo pitanje", Collie progovori oštrim glasom. "Kako se ja zapravo zovem?"
Uresi na zidu oko stropa zadržali su neke od svojih zlatnih listova, koji sad bliješte u tami, čak i na onim mjestima na kojima se žbuka gotovo pretvorila u prah.
"Ako naše pravo prezime nije Ford, a ja ne želim nositi prezime ubojice, tko sam zapravo ja?"
Jorie tad ugleda pilu, jednu od Ethanovih najboljih, uništenu i uprljanu sokom od drveta, bačenu u mračni kut. Miris jabukova stabla, što ga je Collie posjekao, prilijepio se za tu pilu, za njegove ruke i za njegovu odjeću. On uporno gleda u majku, očajnički tražeći odgovor. Jedva da i sliči sebi u onoj tami, ali ona ga poznaje, možda bolje nego što poznaje bilo koga na ovome svijetu.
"Ti si i dalje ista osoba", Jorie se iznenadi, shvativši da u jednu osobu i dalje ima povjerenja. I dalje vjeruje u to tko je njezin sin i tko će biti. "Čak ako on to i nije."
Collie razmišlja o tome dok, slijedeći je, izlaze iz te stare kuće. Prođoše kroz ulazna vrata, ne mareći za Ethanovu pilu. Ostaviše je u salonu, gdje je drvo toliko gnjilo da bi onaj tko naglije zakorači, mogao propasti ravno kroz njega.
"Neću se zvati njegovim imenom", reče Collie kad izađoše van.
"Možda ćeš htjeti malo razmisliti o svemu." Vani je toplo, ali Jorie se obujmi rukama kao da joj je hladno.
"Već sam razmislio."
Collie zvuči poput odrasle osobe i Jorie se pita kako se to tako iznenada dogodilo. Njezin dječak, pa gotovo odrastao čovjek koji ima svoje mišljenje. Ali možda bi se ova preobrazba unatoč svemu dogodila; nedvojbeno se to događa i s Kat Williams. Ona malena djevojčica iz susjedstva, koja je sad visoka kao Jorie, sjedi na braniku kamiona i u ruci drži zapaljenu cigaretu.
"Tako si me ti pronašla", Collie glavom pokaže na Kat. Cigareta koju puši je ona koju je drpila od Rosarie, a zapalila ju je pokušavajući smiriti živce. Ugledavši da joj se Jorie i Collie približavaju u mraku, Kat baci cigaretu i zgazi je svojom tenisicom. Crvene iskre poletješe u zrak, a ona zgnječi i njih.
Sve od dana kad je Collie iz knjižnice uzeo knjigu Kralj Arthur, Kat krade knjige. Uzme barem jednu dnevno, a nekih hrabrih i ludih popodneva napuni čak čitav ruksak. Sad ima biografije i romane pod madracem i u ladici u kojoj drži donji veš. A ne čita ni jednu. Nije ni korice otvorila. Ipak, te je knjige podsjećaju na njezina oca. Posljednju godinu Aaron Williams je često posuđivao dvadesetak i više knjiga odjednom, goleme hrpe koje mu je Kat pomagala nositi kući. Naravno, to je bilo izričito protiv svih pravila – moglo se posuditi samo šest knjiga – ali svatko tko je pogledao Aarona Williamsa mogao je znati da čovjek umire. On je bio golem, snažan muškarac prije nego što se razbolio te, premda se brzo napuhnuo od steroida i kemoterapije, bilo je jasno da je to samo vanjski izgled, ispod kojega je ruševina od čovjeka. Nije bilo problema. Daje želio posuditi i stotinu knjiga, knjižničarka Grace Henlev bi izvukla tačke iz spremišta u vrtu i odvezla sva ta izdanja njihovoj kući.
"Posjekao si stablo", prošapće Kat kad joj se Collie približio. Jorie ode na vozačevu stranu kamiona i za trenutak ih izgubi iz vida.
"Ti si joj otkrila gdje sam", Collie je pogleda ravno u oči i Kat osjeti kako joj se vrti u glavi, možda od one cigarete, premda nije uvlačila dim. Možda joj to što je lakomislena omogućuje da bude hrabra, ili možda spoznaja da ovakav trenutak možda nikada više neće doći; što god bio razlog, kad se Collie odmaknuo kako bi je propustio da se popne u kamion, Kat se sagnula prema njemu i poljubila ga. Učinila je to tako brzo da su, dok su se vozili kući, oboje pomislili kako su sanjali da se to dogodilo i pretvarali se da slušaju radio dok je Jorie vozila prema gradu.
Ujutro plave sojke sletješe na srušeno jabukovo stablo. Deblo je prepiljeno napola, grbava kora sasjeckana neravnomjerno, ali temeljito, a zeleno lišće i latice razbacane posvuda – po pločnicima i travnjacima. Grace Henlev će to prva ugledati. Ona stiže rano, probudila ju je sparina tog jutra i njezina urođena budilica navijena na pet i petnaest, svako jutro u posljednjih deset godina. Još uvijek je mračno kad ona žustro skrene u Front Street. Grace oči varaju, i ona najprije pomisli da vidi zmaja na travnjaku pred knjižnicom, smotanog i probodenog mačem, da vidi blijede mirisne ljuske kako lebde nad travom i slijeću na krovove, brišući prašinu s prozora, vrata i oluka.
Kad shvati što je to palo – ta mrska voćka što joj svake jeseni zagorčava život onim obiljem sagnjilih jabuka i dubokom hladovinom – zaključi da su neke molitve zaista uslišene, onako kako nitko nikad ne bi mogao ni zamisliti. Grace izuje cipele i popne se – i eno je još uvijek tamo, zadovoljna kao što je i sama sojka – kad prvo dijete dođe vježbati za godišnji nastup darovitih koji se prema rasporedu trebao održati nakon večere. Grace pusti djecu da se penju po stablu koliko im srce želi, ne mareći što će im ruke biti ljepljive od soka i što će im se komadići kore sigurno negdje zabosti pod kožu. Ona zahtijeva da gradska ekipa pričeka na pločniku sa svojim pilama, unatoč svim njihovim oštrim upozorenjima da bi tako netko mogao slomiti nogu i gradsku službu optužiti za nemar. Grace Henley pušta djecu da se tu igraju, sve dok nisu otrgnuli svaku laticu i dok trava nije postala bijela poput snijega.
Oni koji preziru Grace Henlev, smatrajući je knjiškim crvom koji zahtijeva samo mir i tišinu i dobru šalicu čaja, nisu u pravu i sami sebe zavaravaju. Knjige nikada ne treba suditi po koricama, i Grace zapravo zna mnogo o ljudima u ovome gradu. Ona primjerice zna da je Collie taj koji je posjekao to stablo, ali ga ona ne bi odala. Baš su prošloga ljeta izabrali Ethana Forda da popravi rasklimane stube koje vode do polica na drugome katu i Collie mu je često dolazio pomagati. Grace je uživala gledajući ih dok rade zajedno, i oduševila se shvativši da oni sjede i odmaraju se u podne pod jabukovim stablom, a ne trče tamo do Dairy Queen u vrijeme ručka, kao što bi to činili mnogi. Donosili su sa sobom termosice limunade, sendviče zamotane u foliju i debele kriške slasnoga anđeoskog kolača.
Grace Henlev se prisjeća kako je dječak čvrsto pridržavao daske dok ih je Ethan pilio; kako je ozbiljno izgledao i koliko je to njemu mnogo značilo da može biti od koristi svojemu ocu, kojega je on nedvojbeno obožavao. Čuvši za Ethanovu prošlost, Grace se osjeti izdanom, ne zbog nje same, već zbog djece u gradu, a posebno zbog Collieja. Ne krivi ga ni najmanje što je osjetio potrebu nešto srušiti. Promatra njegov izraz lica dok on sjedi u čitaonici, napola zaklonjen iza akvarija. Zapazila je na njegovu licu bol i nezadovoljstvo. Iako je Grace odbijala raspravljati o krivnji ili nedužnosti Ethana Forda sa ženama koje zalaze u knjižnicu, osjetila je zadovoljstvo kad je tijekom posljednjega gradskoga referenduma glasovala protiv uvođenja rashladnih uređaja u zatvor. Ona pomisli kako je baš dobro da sad Ethan sjedi ondje u svojoj ćeliji i znoji se.
Grace Henlev nije jedina osoba koja je zadovoljna trenutačnim razvojem događaja. Joriena sestra Ann Solomon Lyle donekle je iznenađena što se vratila kući u četrdesetoj, ali je još više začudi kad shvati da nije nesretna zbog toga. Nakon više od dvadeset godina seljakanja od grada do grada, prateći svojega supruga gotovo po cijeloj Novoj Engleskoj i polovici Southwesta, napokon se smirila. Kako se ispostavilo, sve ono od čega je bježala sada joj godi. Većina ljudi u Monroeu pretpostavlja da Ann sigurno smatra svojim neuspjehom to što se vratila kući, razvedena, bez muškarca na vidiku, vukući za sobom Gigi, natrag kući iz koje je jedva dočekala da može pobjeći s Trentom, odmah nakon srednje škole – dvije zaljubljene budale koje nisu imale pojma o pravom životu.
Bez obzira na mišljenje drugih i brižno zapitkivanje Kako si?, s kojim je uvijek dočekuju na tržnici i u banci, Ann se zapravo osjeća mnogo bolje, onako kako se već dugo nije osjećala. Istina je da zapravo nikad nije živjela gdje je ljetni zrak tako opojan kao u Monroeu. Tek nedavno je dokučila da je razlog tom posebnom mirisu taj što njezina majka u vrtu uzgaja rascvjetali jasmin. Budući da jasmin ne podnosi zimu u Massachusettsu, Ruth uvijek unosi lončanice u kuću već na prvi znak hladnoće, i tako joj ostakljeni trijem uvijek miriše, ma kakvo vani bilo vrijeme.
U rujnu će Annina kći Gigi krenuti u prvi razred srednje škole, i srećom se ne druži s onima s kojima se druži Rosarie Williams. To što je Ann uopće uspjela dobiti kćer poput Gigi dokaz je da uistinu postoje čuda na zemlji. Ann je bila lijena i sebična dok je bila tinejdžerica, a Gigi je marljiva i brižna: pomaže baki oko kuće i prošle godine dobila je pohvalnicu za postignuti odlični uspjeh, u proljeće, iako su se usred godine preselili u Monroe, a trenutačno radi kao dragovoljni savjetnik u knjižnici tijekom ljeta. Večeras je Gigi zadužena za organizaciju Večeri darovitih. Pratit će je baka, jer Ann cijeli dan radi u Zavičajnom klubu na Hillcrestu gdje se nedavno honorarno zaposlila kao domaćica u restoranu, i tu je dužnost izbjegla. Noge je bole i nema strpljenja za hrpu djece koja pjevaju i skaču naokolo.
Ann na poslu mora biti ljubazna, ma koliko gost može biti neugodan i možda je to razlog zbog kojega večeri voli provoditi sama. Mislila je da će joj Trent strašno nedostajati, ali ispostavilo se da uživa u samoći. Voljela bi da je Trent barem nakratko može vidjeti. Da barem njezino sretno lice može u mjehurićima izbiti u zdjelici feferona dok ruča, ili se otkriti u čaši piva, onako kako se sudbina javlja u kristalnoj kugli, samo da shvati kako je pogriješio. Na svu sreću, njoj je sasvim dobro i bez njega, hvala Bogu. Prvi put u životu osjeća se spokojno.
Jedino što se u posljednje vrijeme dogodilo, a stoje Ann zasmetalo, ma koliko god bio sebičan taj osjećaj, jest činjenica da se Jorie vratila kući. Sasvim je logično da Ann žali svoju sestru, ali su se prije Joriena dolaska smjestile i uspostavile tako savršenu kolotečinu, a sad je sve otišlo dovraga. Iako to Ann nikome ne bi priznala, ona je ta koja je uživala biti u središtu svijeta svoje majke. Istina je da ona nikad nije imala nagone starije sestre da zaštiti ili da uputi. Sve da je i pokušala, ona ne bi znala kako pomoći Jorie, ali na svu sreću nitko od nje i nije tražio pomoć.
Večeras je Ann sebi nalila čašu bijelog vina i zgrabila vrećicu čipsa. Odlučila je jednu dokrajčiti sama. Proslavit će to što je preživjela bez Trenta, koji joj uvijek prigovara da od svega napravi problem i daje nedosljedna osoba. Ann se na travnjaku ispružila u ležaljci, pokraj nje otvorena boca vina, blago zujanje upravo počinje, kad ugleda sestru kako dolazi niz ulicu. Jorie je morala nakratko otići svojoj kući, u Maple Street; jednostavno nije imala izbora. Bračni par koji se selio iz Framinghama dao je ponudu za kuću, i to poštenu, više nego velikodušnu s obzirom na adresu koja se uredno pojavljivala u novinama i koja je često odbijala kupce.
Liz Hovvard je telefonirala i obavijestila Jorie da se takve ponude ne dobivaju svaki dan, posebno ne za kuću ubojice koji je priznao zločin. Liz je išla tako daleko da je došla po nju i pokupila je, a Jorie, koja je upravo bila prilegla, samo je prebacila lagani kišni ogrtač preko pidžame. Stajala je u svom vlastitom dvorištu, dok su Liz i par iz Framinghtona pretresali sve nedostatke i dobre strane kuće. Na kraju im je Jorie rekla kako mora o svemu razmisliti ostavivši Liz u vrtu, i, uputila se natrag do majčine kuće.
Ann se preplaši ugledavši svoju sestru kako hoda posred ceste, slijedeći bijelu liniju koja sjaji u tami, na koju se usredotočila kao da hoda po gimnastičkoj gredi. Ann je pretpostavljala da će Jorie, koja je u svemu bila bolja, biti i bolja majka, i bila je uvjerena, zato što je te večeri nije vidjela, da je otišla u knjižnicu na Večer darovitih zajedno s Colliejem, Gigi i Ruth. Ali, umjesto toga, evo je tu, bosonoge, dok joj kosa srebrnkasto sjaji.
"Hej", zazva je Ann. "Dođi nešto popiti. Imam bijelog vina." Jorie se približava stazicom u obliku riblje kosti, koju je Ethan u proljeće prošle godine postavio njezinoj majci. Oko cigala nalazi se nekoliko hirovitih ljiljana hosta, koji rašire svoje hvataljke što uvijek za gležanj love neoprezne posjetitelje, i treba ih podrezati prije nego što se netko ozlijedi.
"Mislila sam da si na Večeri darovitih." Ann ponovno natoči vino u čašu i pruži je sestri. Nakon dugo vremena zaključi da bi nešto mogla i podijeliti.
"K vragu! Zaboravila sam." "Hej, pa i ti si samo ljudsko biće."
To je neka šala i Jorie se trgne. Zna ona što Ann misli o njoj, da je previše smjerna i kreposna, daleko od ljudskog, prema njezinoj procjeni.
"Mislila sam da nisi primijetila", reče Jorie.
Ann gleda Jorie dok se ova spušta u travu. Opazi da ispod laganog ogrtača Jorie na sebi ima pidžamu. "Znaš li ti da se nisi odjenula?"
Jorie uistinu sve više i više vremena provodi u krevetu. Danas je propustila otići u zatvor zato što je spavala, a onda je zanemarila nazočiti skupu kod kuće Marka Derrvja na kojemu će se raspravljati o smjernicama koje će fond za obranu poduzeti. Nije spavala, dremuckala je, i nije se ni sjetila da je nešto pogriješila, sve dok Mark nije nazvao, vidno zabrinut. Poslije se sjetila da se kao dijete bojala mraka. Morala je sva svjetla po noći ostaviti upaljena, a posebno se bojala mjesta u ormaru i ispod kreveta. Prije nego što ide spavati, ona još jedanput svjetiljkom provjeri sva ta mjesta, samo da bi sebe uvjerila da se nema čega bojati, barem za sada.
Neobično je što sestre tako sjede zajedno vani i što uopće razgovaraju. Jorie i Ann su oduvijek bile čudne, natječući se u stjecanju majčine naklonosti; bile su se jako udaljile, te Jorie čak nije ni znala da nešto nije u redu s Anninim brakom, sve dok Ann i Gigi nisu u ožujku stigle s kovčezima. Čudno kako večeras uživaju biti zajedno tu na travnjaku, ne moraju se jedna drugoj obraćati ako ne žele, ne moraju se pretvarati i biti ljubazne. Ništa ne prolazi cestom. Ne čuje se lavež pasa u daljini, gdje su još i sad voćnjaci i polja.
"Charlotte je bolesna", reče Jorie.
"Čula sam. Loše se vijesti brzo šire."
"Potreban mije netko s kim ću porazgovarati, a s njom ne mogu. Ne mogu je još ja opterećivati sa svojim problemima, kad znam kroz što prolazi."
Ann se smijulji: "Znam, ali zato možeš opteretiti mene." Obje sestre se nasmijaše, ali Jorien smijeh brzo prestade i ona rukom pokrije usta, kako je uvijek činila, još dok su bile djeca, kad se pokušavala suzdržati da ne zaplače.
"Ne čini to", upozori je Ann. "Ja sam ti grozno rame za plakanje. Znaš li ti to? Ja sam najgora. Ni za koga nemam sućuti i uvijek kažem nešto pogrešno. Čak se i Gigi povjerava mami, a ne meni."
"Moram odlučiti hoću li prodati kuću. Nikada takve odluke nisam donosila sama."
"Dobro došla u stvarnost." Ann ponovno uzme čašu Chardonnaya, podigne je i nazdravi. "U ovoj ti kući nitko ne može reći činiš li ili ne činiš pravu stvar. Ali, zapravo, meni se ta kuća nikada nije sviđala. Presavršena."
"Jesi li ikada pomislila da nešto s njim nije u redu? Jesi li znala nešto što ja nisam?"
"O Ethanu? Ne, meni se činio sasvim normalan. Iskreno, bio je sjajan. A vidiš za koga sam se ja udala. Znaš li ti da je Trent vidio Gigi samo dva puta otkad smo se ovdje doselile, i da je nisam odvela u Boston, kad je tamo bio službeno, vjerojatno je ne bi vidio ni ta dva puta."
"To nije zločin", podsjeti je Jorie.
"Pa, dobro, prema mom mišljenju to je zločin. Ali mislim da si u pravu. Nije to isto. Ako ti to što znači, mama još uvijek misli sve najbolje o Ethanu. Ona će biti uz njega kako god da okreneš. Spremna ga je podržati bio on kriv ili ne bio; živi u zabludi, sirota žena."
"Ne znam. Čini mi se boljom od svih nas." Jorie se protegne u vrućoj, mračnoj noći dok joj kosa počiva na travi. Pidžama joj svjetluca, a kosa se bijeli poput snijega. "Htjela bih se vratiti u prošlost, eto to bih htjela."
Obje sestre čuju komarce što ih oblijeću, kao i odjek vozila s autoceste. Četiri je godine razlike među njima i nikad nisu bile bliske. Ann je već bila otišla kad je Jorie bila srednjoškolka, i od tada su bile dobre poput stranaca. A sada zajedno promatraju zvijezde. Jorie vidi Orion, jedino zviježđe koje prepoznaje – one tri sjajne, prekrasne zvijezde. Razmišlja o vjernosti, i izdaji, i o tome kako je bila mlada one noći kad ga je upoznala. Je li cijelo to vrijeme bila sretna ili se samo zavaravala? U kući je Mister, pas njezine majke, počeo zavijati kad se oglasi alarm na drugoj strani grada, i od samog zvuka sirene Jorie se naježi koža na rukama. Poznat je njoj dobro taj signal što dugo i muklo poziva na okup sve vatrogasne dobrovoljce. Dođite. Javite se.
"Je li ti pokušao objasniti što se dogodilo?" upita Ann. "Možeš li razumjeti zašto?"
"Rekao mi je da to nije učinio namjerno. On nikada nikoga ne bi povrijedio."
"Ah!" Ann zagrabi nekoliko komadića čipsa iz vrećice. "No ipak je."
"Kaže da je molio za oprost i da ga je dobio onda kad je shvatio da mora priznati što se dogodilo."
One gledaju jedna u drugu i Ann odmahne glavom. "Tako lako?"
Toliko je zvijezda na nebu, ali ni jedna se sestra nikada nije potrudila saznati kako se zovu. Večeras žale što im ne znaju imena. Jedan automobil skrene iza ugla i u mraku Jorie i Ann prepoznaju majčinu Tovotu – deset godina stari auto na kojemu je prijeko potrebno promijeniti ulje, što Ann jako dobro zna, jer je auto otpuhivao i stenjao, uspinjući se uz Horsetail Hill do Zavičajnog kluba, kad ga je ona posljednji put posudila.
"Misliš li da možeš?" upita Ann brzo, prije nego što se djeca približiše.
"Što?"
Ann pogleda sestru ravno u oči. "Oprostiti mu."
"Ne znam", Jorie sklopi oči; još uvijek vidi one sjajne bezimene zvijezde. "Mislim da sanjam."
Kad se Tovota zaustavi, Collie izađe prvi. On ode s druge strane i otvori Gigi vrata, jer ona u krilu drži ostatke kolača sa zabave koja je uslijedila nakon Večeri darovitih. On je kavalir, premda ima samo dvanaest godina, i dok se cijeli njegov svijet ruši, još uvijek se sjeća onoga što su ga učili.
"Kako je bilo?" povika Ann.
"Trebala si biti ondje", priđe im i Ruth Solomon, lice joj je nekako upalo, onako kako uvijek izgleda kad smatra da netko ne obavlja svoju dužnost.
"Opet sam nešto pogriješila" reče Ann tiho.
Collie bez riječi prođe pored njih, zbrisavši u kuću gdje ga čeka pas. Nekad se Collie volio igrati s Misterom, jer bi mops plesao na šapama kad bi mu se ponudili pereci ili čips, ali večeras se Collie odšulja u dnevni boravak i uključi TV. Ruth se smjesti na ručku ležaljke. S ovoga mjesta vide sjene u dnevnoj sobi i plavičastu treperavu svjetlost.
"Collie i Kat Williams su nestali usred predstave. Doista nepristojno. Nitko nije znao kamo su se izgubili."
Gigi pruži kolač Ann i sjedne u travu uz majku.
"Njam", reče Ann dok kupi razasute mrvice žutoga kolača.
"Troje djece je imalo strah od nastupa na pozornici i Noah Peck je pričao neke viceve, koji su bili tako neumjesni da ga je njegova baka odvukla s pozornice." Gigi uzdahne. Ona je na neki način perfekcionist, premda je već naučila da savršenstvo nije ništa lakše naći tu u Monroeu, nego u bilo kojem drugom gradu u kojemu su živjeli. "Collie jednostavno nije želio biti ondje. Ne radi se o tome da mu je netko nešto ružno rekao, ali ja mislim daje znao što svi ostali misle."
"A što to misle?" Jorie se okrene prema nećakinji. Gigi pogleda u baku tražeći pomoć.
"Što?" Jorie zahtijeva odgovor.
"Misle da je njegov otac nekoga ubio, dušo", Ruth izuje cipele koje je uvijek nažuljaju na prstima. "Ne mislim ja pritom osuđivati Ethana."
"Ni ja", brzo se složi Gigi. Gigi nije našminkana i lice joj nije lijepo, ali je svježe i umiljato.
"Postoje uvijek neke okolnosti koje nitko od nas ne razumije." Ruth sjedi ruku prekriženih u krilu. Potpuno je svjesna da su ljudi večeras u knjižnici buljili u nju, i svaki put kad bi uhvatila nečiji pogled, potrudila se nasmiješiti. "Samo moraš vjerovati", rekla je blago.
Ann se nasmija. "Ma daj, mama. On je priznao svoju krivnju. U što bismo mi to trebali vjerovati?"
"On je isto tako rekao da se pokajao", podsjeti je majka.
Dok idu prema kući, Jorie korača nestabilno. Možda je omamljena od Chardonnava ili od neizvjesnih razgovora koji se vode.
"Što bi ti učinila?" šapne Jorie svojoj nećakinji kad stigoše do ulaznih stuba. Ona želi čuti mišljenje najnedužnijeg među njima, nekoga tko je tako mlad poput Gigi, djevojčice koja bi još mogla vjerovati u nešto, u pravu ljubav i oprost.
"Pa, prije svega, ja vani ne bih nosila pidžamu", šaptom joj uzvrati Gigi dok prolaze kroz vrata. "Sad više nećeš moći ukloniti sve te mrlje od trave."
U kući Jorie zatekne Collieja kako u mraku gleda TV, dok Mister leži sklupčan na kauču pokraj njega. Zanimljivo je kako je cijelo to vrijeme, dok su cure odrastale, Ruth odbijala nabaviti psa, ali otkada su se Ann i Jorie odselile imala je mnogo mopsova od kojih je posljednji njezin omiljeni Mister, koji spava u njezinom krevetu i jede kuhanu piletinu i rižu nedjeljom popodne.
Jorie sjedne prekoputa Mistera i pas je pozdravi vrteći se cijelim tijelom. Collie se pravi da ne primjećuje da je ona ušla. Bulji ravno preda se i gleda crtice koji promiču.
"Ti i Kat ste zbrisali?" Njihov neposluh je po svoj prilici i njezina pogreška, jer nije bila s njima. Nada se da nisu pušili vani u grmlju ili se uvalili u još veću nevolju od one u kojoj su bili.
Collie slegne ramenima. "Sve je bilo glupo. Nismo htjeli sjediti ondje i gledati hrpe djece kako se glupiraju i prave budale od sebe."
"Pogledaj Mistera – uistinu je lud za tobom." Pas je naslonio glavu na Colliejevo koljeno, ali čim mu je Jorie na to svratila pozornost, Collie je izvukao nogu. "Možda bismo i mi trebali nabaviti psa", predloži Jorie. Ona na rubu očaja želi biti roditelj koji hoće da njegovo dijete ponovno postane dijete. "Možda bismo mogli potražiti nekoga psića još ovaj vikend?"
"Mi nigdje ne živimo, pa ne možemo imati ni psa", Collie je postao razuman, realan, ciničan, i bilo ga je nemoguće pridobiti.
"Uskoro ćemo negdje živjeti. Kupit ćemo nešto s dvorištem." Čak i pri plavičastoj nijansi mračne sobe ona vidi kako je Collie zakolutao očima. On više ničemu ne vjeruje. Da mu ovih dana kažeš da pada kiša, nedvojbeno bi provirio glavu kroz prozor ne bi li sam osjetio kapi, prije nego što dopusti da ga u to uvjere.
"A dok se negdje ne smjestimo, živjet ćemo ovdje. Mister bi nam mogao pomoći dresirati psa kojeg nabavimo", blebeće Jorie, ali prestane kad je opazila kako je Collie gleda. On želi znati istinu, i ne želi znati ništa. Zauzlan je u čvorove i ti čvorovi će biti sve čvršći i čvršći. Već ga je to promijenilo; Jorie to vidi po njegovu držanju, po načinu na koji su mu ruke stisnute u šaku i po maski na licu.
"Mogla si mi bar reći da si kuću dala na prodaju. Doznao sam to od Kat."
"U pravu si", Jorie bi mogla zadaviti Kat Williams. "Trebala sam to tebi prvome reći."
"Kat kaže da većina ljudi ne može otplaćivati hipoteku, ako dva mjeseca nitko ne radi." Jorie dade sve od sebe da ga razuvjeri. "Ne vidim razloga zašto ja ne bih ponovno počela raditi kao učiteljica, tako da se ne moramo brinuti o novcu." Ta Kat Williams je prepametna za svoje godine, pomisli Jorie. Ona je prava napast. "Kasno je. Idem ti razvući kauč."
Jorie ode do ormarića s posteljinom u predsoblju po deku i plahte i sretne se s majkom u prolazu. Ruth je upravo pospremila kuhinju i zastala da proviri u ono što je bila dnevna soba, dok se Collie u nju nije uselio. Ona odmahne glavom. "Ne sviđa mi se to što se događa", reče. Collie je zaspao odjeven, a Mister ležao pokraj njega.
"Dečko njegovih godina trebao bi imati zasebnu sobu. Možda si kuću prebrzo dala na prodaju. Još uvijek ne znaš čitavu istinu. Moraš samo strpljivo čekati."
Pri slabom svjetlu Jorie zamijeti kako joj majka izgleda starije. I Ruth Solomon kroz sve ovo prolazi – to njezin zet sjedi u zatvoru, ni četiri kilometra udaljen od njih. Svaki put kad se Ruth uputi na tržnicu ili u pekarnicu, svaki put kad izađe uzeti poštu ili ode po svoje novine, redovito susretne nekoga od svojih susjeda koji je priupita što ona misli o optužbama protiv Ethana. Eto, primjerice večeras, ondje u knjižnici, Margaret Peck se nagnula tijekom završnice – dok su mlađa djeca, a među njima i njezin unuk Noah, pjevala "Ali You Need is Love " – da upita Ruth je li čula da su počeli prikupljati novac za Ethanovu obranu. Za trenutak je Ruth osjetila olakšanje. Novac se obično prikuplja za obranu nedužnih, a onda je Margaret dodala, Bio kriv ili ne, nadam se da ćete biti uz njega. To nije utješilo Ruth. Ne sudi, ako ne želiš da ti se sudi, rekla je ona Margaret, ali tada su se već djeca naklonila i Margaret Peck se okrenula od nje kako bi im pljeskala.
Pojedinosti o onome što se prije toliko godina dogodilo u Marylandu izašle su, ne samo u Globeu i Heraldu, već i u Monroe Gazette, tako da ih je svatko mogao pročitati. Ono čemu se Ruth može nadati je da Collie nije primijetio ništa od toga, posebno ne ono gdje piše da je djevojčica imala samo petnaest godina. Tu činjenicu Ruth mora sebi brisati iz glave svakog dana iznova.
"Bit će lakše nego što misliš ostati uz njega", Ruth stiša glas tako da se on pretvori gotovo u disanje. Ona pomisli na svog supruga, i kako se osjećala kad se vratio kući, bolestan, stideći se samoga sebe. "Učinit ćeš tako zato što moraš. Učinit ćeš to zbog Collieja."
Ali baš to je pravi razlog zbog kojega je Jorie tako ljuta i dvoji – zbog Collieja. "Ja sam drukčija od tebe. Ne znam što osjećam."
"Bolje bi ti bilo da se odlučiš," reče joj Ruth i nakratko je uzme za ruku, "inače ćeš, dušo, zaista potonuti."
Jorie iznenađeno pogleda svoju majku, jer baš to osjeća – osjeća da je nešto vuče duboko u najhladnije i najdublje vode, bezdane i nepoznate, tisuću puta mračnije nego što je Lantern Lake ikada bio, čak i za onog najkraćeg, najgoreg dana u godini.
Ruth ušutka Gigi i Ann koje prolaze na gornji kat. Jorie malo pričeka, zatim ugasi svjetla kad svi odoše gore, a onda se nasloni na zid. Ona zna svaki pedalj ove kuće, čak i u mraku. Stajala je u istom ovom prolazu kad je majci priopćila da je srela čovjeka za kojega se namjerava udati. Baš tu ju je njezina majka zagrlila i poželjela joj samo sreću u budućem životu. Jorie neometano ode u dnevnu sobu; ne smeta joj mrak. Ona ušuška Collieja i pokrije ga laganim pokrivačem. On je odlučio uzeti prezime Solomon, njezino djevojačko i, ako ćemo pravo, Jorie je razmišljala da bi učinila to isto, uzela ime one osobe koja je bila nekad, prije nego što je bila Jorie Ford.
Obično bi potjerala Mistera s kauča, ali večeras gaje pustila da ostane s Colliejem. Ona krene dalje, do ostakljenog trijema, u kojemu je spavao njezin otac kad se razbolio nakon što se vratio kući podvijena repa. Ruth je razvukla poljski krevet, ali nije imala vremena objesiti zavjese koje je sašila onda kad je trijem posljednji put poslužio kao spavaća soba. Mjesečina pada u sobu i prosipa se preko daščanog poda. Dan Solomon je ostavio Ruth zbog druge žene, a na kraju se vratio natrag i tražio da ga primi, nakon što ga nije bilo više od deset godina, i Ruth mu to nije mogla odbiti, premda su čak i njezine kćeri smatrale da je luda.
On je bio moj suprug, rekla je Ruth i oko toga nije bilo prepirke. Njegovala ga je kad je obolio od raka kao da je nikada nije povrijedio, a ako je ikada požalila zbog toga, to nikad nije glasno izgovorila. No ipak, Jorie je bila mnogo opreznija kad joj se otac vratio. Kad ga je prvi put vidjela nakon toliko godina razdvojenosti, pomislila je da bi ga mogla udariti, toliko je bila bijesna zbog onoga što im je učinio. Ali on se bio potpuno promijenio, zbog bolesti i pokajanja, da ga je umjesto toga zagrlila, iako još uvijek ne može odrediti ono što osjeća prema njemu.
Jorie sjedi prekriženih nogu na poljskom krevetu na kojemu je njezin otac spavao tijekom bolesti. Čini joj se kao da je cijeli život prošao od trenutka kad je posljednji put živjela u ovoj kući. Pomisli na Ethana koji sad leži na poljskom krevetu, zagledan u strop svoje ćelije i neravnu žbuku oličenu u svijetlozelenu. Uvijek joj je govorio kako ne bi mogao dobro spavati bez nje, i u nekoliko onih prigoda kad su bili razdvojeni – njegov odlazak na pecanje i njezin trodnevni vikend u Portoriku kad je Charlottin brak već bio u zadnjoj fazi, na izdisaju – Ethan joj je rekao da je spavao na stolcu. Bez nje mu se nije išlo u krevet, baš tako je rekao, i san je bio nešto strano kad nju nije mogao držati za ruku.
Eto, ni ona ne može zaspati, ali ne zbog toga što su razdvojeni. Budna je zbog mjesečine, i možda je taj bljesak srebrnaste svjetlosti natjerao Jorie da priđe onome što je nekad davno bila polica s knjigama koja je pripadala njezinome ocu. Ona s police izvuče jedan atlas u kožnom uvezu i uspravi knjigu na stari očev stol, tamo gdje je on vjerno plaćao račune svaki mjesec kad su ona i Ann bile djeca, prije nego što ih je napustio. Sad su tu lončanice s begonijama i usukanom paprati, ali još ima dosta prostora da otvori zemljopisnu kartu Marylanda i potraži put kojim planira krenuti. Ona želi svojim očima vidjeti kako mjesto zvano Holden može čovjeka prisiliti da skrene, te tako brzo i okrutno pobjegne i izgubi sebe na putu, dok komadići njegove prošlosti otpadaju poput lišća, sve dok nije toliko ogolio da je postao nov novcat, poput čovjeka bačenog na zemlju s najudaljenije točke na Mjesecu, dok mu srebrna svjetlost teče kroz vene, tamo gdje bi trebala teći krv.
9 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 2:04 am
Margita
Administrator
ZEMLJA SNOVA
PRIJE PETNAEST GODINA POLJA U OVOM DIJELU MARYLANDA BIjahu žuta, spaljena i izblijedjela zbog razdoblja strašno velike vrućine, ali sad su, prvoga tjedna u kolovozu, mirisna i zelena, prepuna kukuruza, soje i prosa. Tu, na Istočnoj obali, dva sata od Baltimorea i pola sata iza Bay Bridgea, stare su ceste tvrde i uleknute u ljetno doba. Predvečer, kad zahladi, čovjek može namirisati plimu dok se približava močvarama iza Blackvvatera. Kad se Jorie zaustavila radi benzina, stane pokraj unajmljenoga auta, dok dnevna svjetlost polako iščezava, i pokuša se orijentirati. Na ovakav krajolik nije naviknuta, s tom prekrasnom vegetacijom koja proviruje čak i u onom uskom pojasu između asfalta i reklamnih panoa. Iza benzinske postaje, primjerice, pruža se polje zlatne, divlje riže koja buntovno cvjeta u vlažnoj, slankastoj zemlji.
Mogla bih se ovamo doseliti, i nitko ne bi znao tko sam, ni što sam ostavila iza sebe, pomisli Jorie u sebi dok plaća čovjeku i uzima Pepsi iz automata. Prisloni mrzlu limenku na čelo i zatrepće na jarkome svjetlu. Mogla bih ljudima reći što hoću, i što god bih im rekla, bila bi istina što se njih tiče. I, tko god bih rekla da sam, to bih onda doista i bila.
Jorie dobije upute i krene. Već dugo nigdje nije bila sama i niz leđa joj prođoše trnci, čineći je razdražljivom. Što bi se dogodilo da se više nikad ne vrati? Jedino Ann zna gdje se ona nalazi, za slučaj da se nešto dogodi. Ali Ann je neorganizirana i možda je već izgubila onaj komadić papira na koji joj je napisala sve bitne podatke – datum odlaska, datum povratka, naziv grada u koji se Jorie uputila. Bez supruga, i bez djeteta sa sobom, Jorie se osjeća neobično lagano, kao da bi mogla odlebdjeti kroz otvorene prozore na autu; povjetarac joj zahvati plavu kosu koja se razleti posvuda i brzo zamrsi u čvorove. Ona s nostalgijom pomisli na praznike koje su ona i Charlotte obično provodile na obali Rhode Islanda, ili u Maineu, na tjedne kad su jele fast food i ostajale budne cijele noći, ludirale se i super provodile. Jorie se začudi pri pomisli na to kako su bile mlade, pune nade i slobodne. Čudno je kamo te sve život može odvesti prije nego što toga postaneš svjestan. Jedan, dva, tri, i već si na potpuno drukčijem putu od onoga na kojemu si oduvijek smatrao da ćeš biti u toj fazi svojega života. Nema kompasa kad se takve stvari dogode, nema pravila ni zemljovida da te usmjeravaju, i nikoga tko mari udara li ti sunce u oči, i topi li se asfalt pod tvojim gumama. Dok Jorie nastavlja put, borovi teda omeđuju cestu i bacaju sjenu kroz neprobojni zrak. Ona uključi radio da joj pravi društvo, ali južnjački unjkavi govor i akordi tugaljive country pjesmice samo još više pobudiše osjećaj osamljenosti. Na skretanju za Holden nalazi se pojas močvarne trave, koja je gotovo dva i pol metra visoka, i Jorie čuje cvrkut ptica iz trske. Kako se približava gradu, ne može ne zapitati se je li Ethan vozio istom ovom cestom prije petnaest godina, i je li i on, prolazeći pokraj močvare, zamijetio divlju trešnju i stabla slatkog kaučukovca? Premda iscrpljena od puta, Jorie je lako pronašla Black Horse Hotel. To je jedini hotel u gradu, i mnogo je mirniji od Econo Lodgea pokraj kojega se provezla prije nego što se zaustavila natočiti benzin. Zgrada je omeđena visokim bijelim stupovima, i tu je niz stuba od sivoga kamena koje metu svakoga jutra. Unutra, u predvorju, hladno je i bez rashladnog uređaja. Tu je i restoran koji pristojno izgleda i bar koji se zove Potkova. Žena na recepciji je lijepa i živahna, onaj tip žene s kojom bi se Ethan mogao sastajati da je ostao u ovom gradu, umjesto što je krenuo do Nove Engleske, umjesto što je bježao koliko su ga noge nosile.
"Čini se da vam noćas treba dobar odmor", reče veselo službenica na recepciji kad se Jorie prijavljivala u hotel.
Jorie se malo osjeća krivom što koristi Anninu kreditnu karticu, ali sad – kad Ethan više ne radi i s toliko računa koje treba platiti – novčano uistinu loše stoji.
Neočekivano velikodušno Ann joj je ugurala svoju Master karticu. Idi i uživaj, rekla joj je Ann dok je odlazila prema zračnoj luci. Trent će biti taj koji će platiti račun, i zato, draga moja, daj si oduška.
Smijale su se zamišljajući uzrujanog Trenta kad dobije račun koji treba platiti, ali dok se Jorie potpisuje sestrinim imenom na recepciji, pita se ne čini li ona neki kažnjivi prekršaj. Mogao bi se ovaj jednostavni čin smatrati krivotvorenjem, ili velikom krađom, pa ipak, to je jedini način na koji ona može platiti račun, te je od sada pa nadalje njezino ime Ann Lyle. Zapravo, istina je da se udobnije osjeća pod plaštem sestrina identiteta. Kao daje sebe negdje odbacila između Baltimorea i Bay Bridgea, i postala onaj tip žene koja se koristi krivotvorenom osobnom iskaznicom i sama provodi noći u hotelu, ona žena čiji suprug sjedi u zatvoru stotinama milja daleko i nema pojma gdje se ona nalazi ni kad će se vratiti kući.
Soba joj je lijepa i uredna, prekrivač raširen po krevetu, a ručno iskukičani tepih, na kojemu su krugovi s cvijećem, prekriva najveći dio širokog poda od borovih dasaka. Prozirne zavjese uokviruju pogled na gradsku vijećnicu na drugoj strani ulice, zgradu od cigle ispred koje se nalaze sjajne magnolije. Tu gore radi klima, ali Jorie se s tim ne zamara. Ona otvori prozor i duboko udahne; želi osjetiti kako je to ljeti biti u Holdenu. Miris vlage u noći koja se polako spušta, teški zrak u kolovozu, pjesma tisuća kosova crvenih krila koji slijeću na polja oko grada da bi se najeli divlje riže i izborili za svoj teritorij.
Smjestivši se, Jorie naruči dostavu u sobu i izabere salatu kuće s preljevom od octa, sendvič s odreskom i pomfrit. Kad je hrana stigla, ona shvati da umire od gladi. A kako je isto toliko umorna, ubrzo nakon jela zaspi u krevetu, odjevena, s cipelama na nogama, žudeći za odmorom, iako se nebo još uvijek sjaji u najudaljenijim kutovima i nema više od devet sati. Jorie sanja da je Ethan s njom, tu pokraj nje, u ovom hotelskom krevetu, licem uz njezino. On je tako privlačan da je ona zaslijepljena i za trenutak ne može prepoznati crte svog supruga. On se nagne bliže i, premda ga zapravo ne može dobro vidjeti, ona osjeća njegov topli dah i grč u trbuhu dok želja za njim raste, onako kako uvijek raste kad joj je on u blizini.
Što si mislila tko sam? šapće on Jorie u snu.
On ustane iz kreveta i ode do prozora. Odmakne guste zavjese u stranu, a zatim se okrene i nasmiješi joj se. Ona ga tako jako želi da je sva u grču, ali kad poželi progovoriti, shvati da ne može reći ni riječi, niti može ustati iz kreveta i prići mu bliže. Ona može samo gledati kako on zakorači iza zavjese i baci se kroz prozor, poput ptice koja čezne za slobodom, tako brzo nestavši iz vida, i kad se
Jorie konačno uspjela osloboditi iz zapetljanih plahti i potražiti ga, ne ugleda ništa u vrućem, bezbojnom zraku. Sve što bi iza nekog čovjeka moglo ostati, stope ili otisci prstiju, nestade, a odjeća koju je imao na sebi razmrsi se u hrpu bijelog pamučnog konca.
Sljedećeg jutra Jorie se probudi sa strašnom glavoboljom. Bole je noge zbog spavanja u cipelama, usta su joj suha i ustaje iz kreveta dok je onaj san još obavija magličastom aureolom koja je muči. Ona se istušira, odjene, a zatim telefonira majčinoj kući, kao što je i obećala Ann, da provjeri kako je Collie. Collie je dobro, ili barem tako Ann kaže, i Jorie će morati povjerovati sestrinim riječima, jer Collie se ne želi javiti na telefon. Preumoran je, napola već spava, i nema ništa reći. Bez obzira na sva Annina nastojanja, ne može ga uvjeriti ni laskanjem privoljeti da razgovara s majkom, a to nije svojstveno Collieju.
"Tako je ljutit", reče Jorie.
"Kao i svaki dvanaestogodišnjak", odgovori joj Ann. "Tvoj se barem ljuti s razlogom. Prestani se brinuti o Collieju. Gigi će njega i onu njegovu čudnu malu prijateljicu odvesti do jezera. Rashladit će se i jesti ono što ću im spremiti da ponesu – maslac od kikirikija, kisele krastavce i ružičastu limunadu. Sjećaš je se? Mislile smo da je to pravi lijek za sve."
Jorie se zaista prisjeti da su ona i Ann znale prirediti baš takav izlet, skoro svakog dana nakon što ih je otac napustio. Bilo je to jedino ljeto kad su više vremena provodile zajedno; i sad se prisjeća kako su znale šetati do Lantern Lakea zaobilaznim puteljcima pokraj starih voćnjaka u kojima su rasle kiselkaste, crvenkastosmeđe, putraste jabuke Keepsake, uz one sorte McIntoshes i Macouns. To je bio jedini put da su se osjećale bliske, žderući te odvratne jabuke koje nitko drugi ne bi ni pomislio kušati, želeći samo ono što je bilo slano i slatko da im ublaži bol.
Jorie zna da se Ann dobro brine o Collieju, pa ipak se možda već tisućiti put pita nije li pogriješila što je ostavila svoje dijete. Ne zna hoće li on razumjeti da ovaj izlet nije bio njezin izbor. Kako je inače mogla biti sigurna da ovo mjesto postoji da nije odletjela u Baltimore i unajmila ovaj osrednji auto i slijedila svoju zemljopisnu kartu Istočne obale? Morala je ovo učiniti, baš kao što je morala i spavati u ovom hotelskom krevetu i usniti onaj strašni san i probuditi se ovoga sunčanoga jutra u Holdenu, u Marylandu.
Većina ljudi zaviri u sebe da bi saznali što osjećaju, ali unutar Jorie više ništa nije ostalo. Istine prema kojima je ona živjela svoj život iščezle su, ostavljajući u njoj prazninu, i ostala je samo blijedo-plava kritika njezina skepticizma. Ona nikad nije bila osoba koja preispituje, a sada sumnja u sve. Istina je, ona gleda kroz prozor u gradsku vijećnicu dok ispija kavu koju joj je posluga donijela u sobu, ali zar taj prizor – ta neravna siva kamena zgrada, ta blistava stabla i klupice od kovanog željeza – ne bi isto tako mogle biti Mjesečev krajolik? Magnolije ne rastu na Mjesecu i tamo ne lete kosovi crvenih krila, ili su joj samo tako uvijek govorili. Ali kako bi to ona mogla pouzdano znati? Gdje su dokumenti, fotografije, čvrsti i opipljivi dokazi? Za samo nekoliko tjedana Jorie je prestala vjerovati baš u sve, čak i u sebe samu. Ona, koja je ljudima vjerovala na riječ i uvijek se povodila za svojim instinktima, sad je žena koja traži samo činjenice, crno na bijelom, i izvješće svjedoka.
Čim je sat na noćnom ormariću pokazao točno devet, Jorie je napustila hotel i zaputila se preko ulice. Opet je vruće, i već se ugrijala kad je pronašla put do arhive. Žena za radnim stolom ima posla oko neke pošte i, mrmljajući za sebe, ignorira Jorie sve dok je ova ne zatraži da vidi smrtni list. Službenica, mještanka Nancy Kerr, koja nikada nije živjela nigdje drugdje osim u Holdenu i nikad nije ni poželjela iz njega otići, odjednom se zainteresira. Nancy je nekoliko godina mlađa od Jorie, ima tamnu kovrčavu kosu i iskrena je. Ona je osoba kojoj ljudi u Holden dolaze kad se žele na nešto požaliti, i nekoliko godina provedenih na ovom radnom mjestu otupilo je one osjećaje koje je nekad imala.
"A o čijoj se smrti zapravo radi?" Kad je Nancy čula ime Rachel Morris, odmahnula je glavom. "Sirotica", i za trenutak Nancy se doima poput djevojke kakva je bila davno prije, ranjiva, ona koju je lako povrijediti, onakva kakva je bila prije nego što se rastala i prihvatila ovaj posao da bi othranila svoju kćer. Ali to maštanje ne potraja dugo. Brzim pogledom ona odmjeri Jorie od glave do pete i lice joj se smrkne. "Vi niste novinarka, zar ne?"
"Samo me zanima taj slučaj. Pokušavam doznati što se dogodilo."
"Ja vam mogu točno reći što se dogodilo. Netko je prije petnaest godina ubio Rachel i sad su uhitili nekoga tamo gore u Massachusettsu. Možete o tome pročitati u dnevnom tisku."
"Pa, mislim da ću najprije krenuti s pregledavanjem dosjea koje tu imate."
"A zašto bih vam ja to dopustila?" "To je osobna stvar." "Doista?"
I dok se tako promatraju, Jorie zaključi da je Nancy Kerr sigurno išla u školu zajedno s Rachel Morris. Vjerojatno je s njom odrastala.
"Po govoru bih rekla da ste iz Massachusettsa, i pretpostavljam da je vraški osobno." Nancy je pametna, i ne boji se reći ono što misli, ali imala je naporan tjedan, jer joj je kći bolesna i leži u krevetu zbog neke crijevne zaraze. No ipak, ona shvati da popušta kad vidi da su Joriene oči staklaste, što je siguran znak da je žena strankinja koja je loše spavala, baš kao i ona.
Nancy Kerr ode do ormarića s dosjeima i vrati se s fasciklom.
"Eto, sad znam da sam luda. Samo se nadam da neću i zbog ovoga zažaliti kao i zbog svega drugoga u životu", reče dok joj pruža podatke.
Kad Jorie otvori dosje i ugleda smrtni list, osjeti ošamućenost, kao da je na neki način oslijepjeila. Mora sjesti i brzo se sklupča u jedan od onih čvrstih plastičnih stolaca, a za svaki takav stolac zgodno je pričvršćen stolić. Pred njom su papiri. Tu je i fotografija osobe koja čak ne nalikuje ljudskoj. Eto, sama je to tražila, zar ne? Morala je saznati službeni razlog smrti, morala je to vidjeti crno na bijelom, i sad u rukama drži mrtvozornikovo izvješće. Prisili se pročitati kako je unutrašnje krvarenje bilo prouzročeno traumom, kako je lubanja bila napukla, a djelići kostiju zabijeni u mozak. Ono što joj je najteže pročitati najobičniji su podaci: boja očiju umrle – zelena, i boja kose crvena poput ruža, te bolan podatak koji vidi iz grube skice madeža pri dnu djevojčinih leđa – plavičasta mrlja boje šljive u obliku leptira.
Kad Nency Kerr ugleda kako je Jorie blijeda i kako joj se koža pretvara u led ovog sunčanog dana, ona priđe i privuče stolac. Nancy nije imala namjeru pomoći, ali na spomen imena Rachel Morris otvorila je srce. Sjedeći tako blizu, ona zapazi da Jorie zapisuje adresu imanja Morrisovih.
"On s vama neće htjeti razgovarati, ako ste to naumili", upozori je Nancy.
"On?"
Jorie na svu sreću ima svoj vjerni zemljovid u autu, jer njezino odredište je seoska cesta koja prolazi istočno od grada, izvan mjesta, pokraj brojnih uvalica i ribnjaka. Ona pomisli na leptire i madeže, i na tugu, toliko duboku da bi čovjek morao lopatom i štihačom kopati cijelu noć samo da bi dosegnuo do njezinih izvanjskih rubova.
"Rachelin brat James. Možete na to zaboraviti. Neće vas htjeti primiti, ako odete tamo do kuće. Mnogo se tu novinara motalo naokolo kad se to dogodilo, i neki grozni ljudi sa svojim prioritetima, liječnici koji nisu imali pojma i slični. Svi su nastojali da im se ime pojavi u novinama. Prošlo je tek nekoliko godina otkad su oboje, Joe i Irene, Rachelini roditelji, umrli, jedan za drugim, onako kako umiru ljudi kad više nemaju razloga za život. Nakon toga James je prestao razgovarati s ljudima, posebno s novinarima i odvjetnicima. A sad su se ponovno vratili, kao muhe. Pa čak i ako niste jedna od njih, sigurno vas neće pustiti. Osim ako mi ne date jedan dobar razlog da ga ja na to pokušam nagovoriti."
"Poznajem optuženog," Jorie zabaci glavu kao daje napola očekivala šamar, "tako da sam i ja upletena, sviđalo mi se to ili ne."
"I ne sviđa vam se."
"Ne", Jorie zatvori dosje o djevojci Morris. Već je zapamtila gotovo sve što ondje piše. "Nikako mi se ne sviđa."
Neki ljudi za Nancy Kerr kažu da je premeka srca, uspijete li prodrijeti kroz njezin grubi oklop. Doista, nije joj lako odbiti nekoga u nevolji. Nancy oštro pogleda Jorie, a zatim se uputi do telefona i okrene broj; nekoliko trenutaka govori tiho, a onda dade znak Jorie.
"To je James. Saslušat će što mu imate reći."
Jorie uzme telefonsku slušalicu. Osjeća hladnoću stojeći tako usred ovog neobičnog ureda, u gradu za koji nikad prije nije ni znala da postoji.
"Hajde. Pristao je na razgovor", požuruje ju Nancy. "Halo", nesigurno progovori Jorie.
S druge strane žice muk. Jorie kao da osjeća koliko je zbunjen James Morris i kako mu malo treba da joj spusti slušalicu. Zašto bi i vjerovao ovom pozivu? Tko to u ovom gradu, ili u bilo kojem drugom, može njega uvjeriti da su ljudi zaista zaslužili da na njih potroši i trenutak svog vremena? To je ono doba kad u gradskim uredima nastaje gužva. Na kraju hodnika nalazi se Odjel za motorna vozila i kupci su već stvorili red. Neki pozdravljaju Nancy dok prolaze pokraj arhive.
"Znam da ne znate tko sam", prisili se Jorie nastaviti razgovor, "ali ja poznajem nekoga tko je upleten u slučaj vaše sestre."
Ponovno muk, i nakon vremena koje se učini kao vječnost, muškarac progovori.
"Mislite li pritom na ubojicu?" James Morris odgovori osornim glasom, ali tako tiho da Jorie mora pritisnuti uho na slušalicu da bi ga čula. "Mislite da bih trebao razgovarati s vama samo zato što poznajete ubojicu moje sestre? Pustite me da pogađam – želite li mi reći kako je to dobar čovjek? Želite li mi reći da bih trebao oprostiti ono što ne razumijem? Ali ja ovako na to gledam: ako sad pristanem saslušati vas, svi koji su ga ikad poznavali u Massachusettsu pokucat će mi na vrata i tražiti da ih saslušam. Stoga, ja tako ne mislim."
"Neće svi, samo ja." Jorie čuje kako James Morris diše. "On je moj suprug."
Eto, izgovorila je tu groznu rečenicu koje se tako bojala i koja se, nakon što je izgovorila te riječi, topi se poput zelenkastog leda u plićaku ribnjaka, poput kristalića koji iščezavaju u plamenu – uskoro će joj se na jeziku pojaviti plikovi, najvjerojatnije cijena koju plaća za izgovorenu istinu – i morat će se zaustaviti kod vodoskoka u hodniku i dobro se napiti hladne vode.
"Vaš suprug?" reče James Morris. "I vi želite doći ovamo razgovarati sa mnom?"
Nancy Kerr se pretvara da ima posla s nekim dosjeima, ali Jorie zna da ona prisluškuje što Jorie govori. Kako bi i mogla žena koja je odrasla u ovom gradu ne biti zainteresirana za razvoj događaja? Kad zazvoni drugi telefon, Nancy se ne potrudi odgovoriti. Umjesto toga, ona pusti da se uključi automatska sekretarica.
"Tako bih željela razgovarati s vama", reče mu Jorie. "Molim vas."
Sva se preznojila razgovarajući s tim čovjekom, Jamesom Morrisom, ali ne zato što u gradskoj vijećnici nema rashladnog uređaja. Na samom je rubu, spremna moliti za nešto za što zapravo nije sigurna želi li. Ipak, zna jedno – zna da nikada neće biti sigurna u ono što osjeća, ako sad propusti prigodu i ne ode do imanja Morrisovih. Ako ne prošeće istim onim cestama, ne udahne isti onaj zrak, kako će ikada moći shvatiti što se dogodilo te noći?
Prevalila je stotine kilometara, ne zato da bi našla način opravdati Ethana ili ublažiti ono što je on učinio, nego da pronađe način živjeti s onim što se dogodilo.
"Neću vam oduzeti puno vremena. Obećavam."
James Morris je iznenadi svojim odgovorom. "Dobro. Možete doći ovamo." Možda je želi samo dobro pogledati, ženu koja je sve ove godine provela s čovjekom koji je ubio njegovu sestru. Vjerojatno stoji blizu prozora ili vani na trijemu dok tako razgovara s njom, jer Jorie kroz slušalicu čuje cvrkut ptica. To je hipnotizirajući znak, zbor s neba, blagost s nebesa. "Ali samo da znate, neće vam se svidjeti ono što ćete pronaći."
Jorie zapiše podatke i sva se trese dok telefon predaje Nancy Kerr. "Hvala vam. Nikad me ne bi pristao primiti da ga vi niste nazvali."
"Nemojte se žuriti sa zahvaljivanjem", upozori je Nancy. "I nemojte misliti da će zbog toga što vas je pristao primiti biti i ljubazan prema vama, jer James Morris baš i nije ljubazan. Više nije. A posebno neće biti s vama."
Jorie požuri do svog parkiranog unajmljenog auta, ostavljenog na suncu i na žezi i opeče prste dodirnuvši volan. Ona otvori prozor, a zatim se, prema naputcima koje je dobila od Jamesa Morrisa, uputi prema zapadu na Main Street sve do skretanja za Greenway Road, a potom skrene lijevo na cestu broj dvanaest. Na putu iz grada prolazi pokraj trgovina, pa stambenih naselja i sela, uličica punih prekrasnih ciglenih kuća okruženih živicama azaleja. Dok se tako vozi, Jorie razmišlja o Rachel Morris i madežu na dnu leđa. Sigurno je Rachel prolazila istom ovom cestom više od tisuću puta, i vozila svoj bicikl kroz sjenu od lišća koju bacaju stabla slatkog kaučukovca, i ona zastane samo da bi zagrabila pregršt izloženih divljih trešanja koje ovdje rastu u izobilju. Zacijelo je kupovala šampon u ljekarni u Main Streetu i naručivala Coca-Colu od vanilije i pomfrit s octom kod Duke's Dinera na Greenway Roadu, tamo gdje su šećerni uštipci svakoga jutra svježi i gdje se ponuda nije mijenjala posljednjih petnaest godina.
Jorie opet ima osjećaj da je pala s lica zemlje, onakve kakvu je poznavala, samo na površinu, u nekom drugom vremenu, kao da je ova napuštena cesta tunel koji vodi natrag kroz vrijeme. Obuzela ju je vrućina i ošamućena je od nje. Uvijek je za sebe smatrala da suosjeća i da zna što je dobro a što zlo, kao što poznaje samu sebe, ali sad nije baš tako sigurna. Osoba kakvom se ona smatrala, ne bi sama vozila ovom cestom u Marylandu, prolazeći poput golemih gnijezda orlova što se njišu na telefonskim stupovima, odlazeći dublje u prirodu, dok se desetci vrana dižu visoko u nebo. Prošavši pored auto-otpada, tržnice i male pošte, ugleda skretanje o kojemu joj je govorio James Morris, močvarno područjepontenderije i slankaste vode, gdje se nekad moglo kupati i gdje je bila izuzetno visoka temperatura. A sad su ti plićaci obrasli pastrnkom i sljezom, a neke ruže sljeza cvatu ružičaste i mirisne, uspješno se probijajući kroz rogoz.
Već godinama ovamo više nitko ne dolazi na kupanje. U današnje se vrijeme ljudi boje bakterija i pijavica, uzimaju u obzir sve ono što na pamet nije palo onima koji su ronili u tmastim dubinama toga prirodnoga bazena, gdje je bilo toliko vruće da se para dizala s površine vode i stvarali se oblaci samo nekoliko centimetara nad zemljom.
Jorie skrene i nastavi voziti dalje, sve dok ne dođe do zemljane ceste koja vodi do imanja. Prolazeći tako, zvuk njezina motora preplaši malo jato šljuka u guštari sviba i u grmlju slatke paprike. Kad ptice odlepršaše u nebo cvrkućući, Jorie osjeti kako je prođoše trnci, iako je temperatura iznad trideset stupnjeva. Srce joj je poput neke od onih ptica, lako se prestraši, prebrzo za njezinu krv. Ugleda bijelu kuću, neoličenu više godina, s crnim roletama koje vise pod neobičnim kutovima. Ona želi pronaći i najmanju sitnicu koja bi joj pomogla da i dalje vjeruje u svoga supruga. U početku je bila uvjerena daje Ethan priznao samo da bi prikrio nečiji tuđi zločin. Možda je imao brata u nekoj zločinačkoj bandi ili rođaka koji je krenuo pogrešnim putem, ili možda najboljeg prijatelja kojemu se zakleo da će ga zaštititi od te davne kolovoske noći.
I sad, nakon što je on svjedočio i ispričao sve činjenice, koje nitko osim okrivljenog nije mogao znati, ona još uvijek vjeruje u to da postoji neki odgovor. Mora biti neko objašnjenje za ono što se dogodilo, neki neobičan splet okolnosti koje su ga zavele. Možda droga, ili alkohol, ili strašna mjesečeva mijena, razdoblje obilježeno sušom, visoke temperature; bilo što od ovoga je moglo utjecati. Možda je djevojka bila sama po sebi nasilna. Možda mu je pljunula u lice, pokušala mu iskopati oči pa on nije imao izbora. Takve se stvari događaju, zar ne? Dobri ljudi su upadali u zamke kad su to najmanje očekivali, dočekivalo ih se u zasjedi i zaskakalo s krajnjim posljedicama koje ni u snu nisu očekivali.
Postoji neki razlog zašto se to dogodilo, barem to mora postojati, i stoga je Jorie i došla ovamo, zbog toga je i unajmila auto, da bi se dovezla i zaustavila tu, na ovoj crvenoj zemljanoj cesti, tisućama kilometara daleko od kuće. James Morris ju je čekao na trijemu. Nije ustao kad je ona parkirala i izašla, nije ustao čak ni kad njegov pas, štrkljasti mješanac buldoga i ovčara dotrča lajući i keseći zube. Za trenutak Jorie istinski pomisli da će se onesvijestiti. Ta vrućina, pa sunčeva svjetlost, pas koji reži, taj izraz lica Jamesa Morrisa i nekoliko zadnjih tjedana njenoga života proletješe joj kroz glavu poput filma koji je bila prisiljena nekoliko puta gledati, i Jorie se jednom rukom osloni na užarenu haubu da ne padne. Zrak je ovdje gust i slankast zbog močvare koja okružuje imanje.
"Gospodine Morris", zazva.
James Morris zazvižda i pas se odgega k njemu. Morris tad ustade i pogladi psa, gledajući kako mu Jorie prilazi. Mlađi je nego što je Jorie očekivala i ona se iznenadi shvativši da je on Rachelin mladi brat, koji nije imao puno više od deset godina kad se sve to dogodilo. I bio je tad Colliejevih godina.
"Sigurno vam je Nancy rekla da ne volim posjetitelje", reče James Morris. "Pa, što se toga tiče, potpuno je u pravu. Ne volim." "Hvala vam što ste odvojili vremena za mene", Jorie jednu ruku drži nad očima. Premda ne može dobro raspoznati crte njegova lica, pred sobom vidi zgodnoga muškarca koji ima dvadesetak godina, plavog i visokog, uskog, zamišljenog lica. Na sebi ima stare traperice i sivu majicu kratkih rukava s mrljama od znoja. Radio je vani kad je telefon zazvonio, kosio mišji repak koji uvijek izraste na njegovu polju. Jorie odjednom shvati zašto je čula ptičji pjev kroz telefonske žice, kad je nazvala iz gradske vijećnice. Iako su obično vezani uz određeno područje, stotine kosova crvenih krila čuči u čempresima, i još ih stotine nadlijeće polja kukuruza iza kuće. James Morris je prije toga kosio, i kad su se oblaci komaraca dignuli iz tek pokošene trave, brojna jata ptica sručila su se objedovati. Još i sad je nebo zastrto lepršavim, crnim krilima, ptice su uznemirene i pohlepno jedu jelo poput ovoga koje je tu pred njima izloženo na ovom bjeličastom, usijanom, jutarnjem zraku.
"To vam baš i nije pametno", James Morris ponovno promatra Jorie. Oči su mu svijetle, kao Colliejeve i, poput Collieja, ne može ga se lako pročitati. "Što ako poželim da taj čovjek koji je ubio Rachel osjeti što znači izgubiti nekoga? Sto ako vas ustrijelim na licu mjesta?"
Morris siđe sa stuba na trijemu. Mogao je u tom trenutku imati pištolj, ali Jorie se nije okrenula i ne pobježe. Ona mu kratko uzvrati pogled. On je krupan čovjek. Iz blizine čak je i viši nego što se Jorie učinilo kad je izašla iz unajmljenog auta, možda metar osamdeset; ali one noći kad se to dogodilo, on vjerojatno ne bi bio dosegnuo ni do Jorienih ramena. Možda bi ga se i trebala bojati, ali ona se boji nečega drugoga. Boji se kako bi se mogla osjećati ako ne nađe željene odgovore.
"Mislim da me nećete upucati", reče smireno.
"O?" James Morris se gotovo nasmiješi. "Ali već znamo da loše procjenjujete ljude. Pretpostavljam da niste znali što se dogodilo ovdje kad ste se udali za svog supruga."
"Još uvijek ne znam ono što trebam znati. Zato sam i došla popričati s vama."
Pilje jedno u drugo kroz zapuhe vrućine što ih razdvajaju. James Morris od svoje desete godine više ne vjeruje nikome, ali Jorie to ne zna, i izgleda tako nedužno daje Morris poželi prodrmati i probuditi. Hajde, djevojko, poželi joj reći. Što to znači da vjeruješ jednom potpunom strancu više nego čovjeku za kojega si se udala?
No umjesto toga on upita: "Želite li vidjeti gdje su pronašli kamion? Znate, da nije bilo tog kamiona, mi nikada ne bismo pronašli vašega supruga. Ostavio je osobnu iskaznicu u pretincu za rukavice i odlijepili su fotografiju s njegove dozvole. Želite li vidjeti to mjesto?"
Jorie kimne. Očekivala je kako će joj James Morris reći da se gubi s njegova imanja, da podvije rep i pobjegne natrag u Massachusetts što brže može. Sasvim suprotno od toga, on joj se otvara, i Jorie je već odlučila da će pristati pogledati sve što joj on želi pokazati, ma kamo bije to moglo odvesti. Ona slijedi Jamesa kroz kukuruzišta, a pred njima trčkara pas, probijajući putić kroz zelene stabljike kukuruza. Mogla je biti bilo gdje na ovom svijetu, izgubljena za one koji su je ikad poznavali, tako daleko od kuće da ne bi mogla pronaći put i vratiti se natrag. Tako je vruće vani iza sjena slatkog kaučukovca da čovjek lako može pomiješati stvarnost i maštu, odbačen lebdećom mrežicom usijanih valova i morem zelenila. Za trenutak Jorie nije svjesna što se nalazi pred njezinim očima – crni anđeo ili čovjek vezan za drvo – ali približavajući se ona shvati da je to samo stari kolac koji se nekada koristio kao strašilo. Za kolac je pričvršćen metalni zvrk, postavljen da rastjeruje čvorke, vrapce u močvari i vrane. James se zaustavi, a sjena od motke preleti njegovim licem i ostavi na njemu mračnu prečku. Njegov pas mu se prisloni uz nogu i pogleda u gospodara, nestrpljivo očekujući da nastave put.
"Nakon te večeri, djeca u okolici su pričala daje to učinilo strašilo. Vjerovali su daje oživjelo usred noći, došetalo kroz ova polja i popelo se kroz Rachelin prozor. A zatim počinilo sve te grozote. A znate zašto su tako mislili?"
Jorie odmahne glavom. Ne želi ga vidjeti, ali ipak se prisili pogledati ga u oči. On je iznimno naočit muškarac, ona je to sad uočila, onaj koji nema svog života o kojemu bi pričao. Živio je ovdje s roditeljima dok nisu umrli, a nakon toga, nijedan jedini trenutak nije pomislio na to da bi mogao nekamo otići.
"Mislili su da je to učinilo strašilo, jer nitko nije mogao povjerovati da bi ljudsko biće moglo počiniti sve one grozne stvari koje su učinjene Rachel."
Jamesa Morrisa život je mogao odnijeti bilo kamo, na neko mjesto gdje izvorska voda nema okus soli, u neki grad gdje nitko čak i ne zna kako izgleda ptica kos. Žene u Holdenu su digle ruke od njega i samo zavrte glavom kad pomisle na ono što je moglo biti. Znale su mu donositi večeru, prepečenu šunku i grah, navraćale bi nedjeljom uvečer, donoseći domaće pite i pakiranja od šest piva, ali – premda je James Morris uvijek bio ljubazan – bilo je očito da ga nije zanimala ni jedna od njih. Njihov se život nastavljao, ali njegov se zaustavio davno prije, u sivim sjenama, kao da je živio u blicu, zamrznut na mjestu. Nije zamjećivao čak ni kosove koji su nadlijetali nad njima i jeli mu mrvice iz ruku, nosio ih je na ramenima, kljucali su zrnca žita zapletena u šavovima njegove odjeće, a on, i unatoč tome, nije na njih obraćao pozornost.
James Morris je proveo godine trudeći se ne misliti na to, i tako je uspijevao ustajati iz kreveta svaki dan. On se drži podalje od grada, osim kad ide u nabavu: jedanput mjesečno odlazi u banku i na poštu, i to je više nego dosta, što se njega tiče. Prije nekoliko godina, u ljeto, prodao je parcelu zemlje jednom susjedu i tako ima neku zalihu novca, a od svojih polja kukuruza može platiti porez i komunalije. Ako ćemo pravo, nije bilo puno toga što mu je trebalo, osim povratka u prošlost. E, kad bi se samo mogao probuditi i ponovno biti desetogodišnjak jednog divnog jutra u ljeto, da napokon zaroni u Paklensko jezero s najviše grane visokog stabla kaučukovca koje je raslo na obali, sve dok ga prije nekoliko godina nije pogodio grom i rascijepio golemo deblo na dva dijela.
James Morris se zagledao u daljinu, i po izrazu njegova lica Jorie zamišlja dječaka kakav je on nekad bio. Držeći se podalje od ljudi, kao što je to činio James Morris, zadržao je neku vrstu čistoće duše, unatoč svemu što se te noći dogodilo.
"Postoji još jedan razlog zbog kojega ljudi u okolici govore da je to učinilo strašilo. Odjeća s njega je nestala. Naravno, netko ju je ukrao i ostavio svoju krvavu, ali nikoga u okolici se u to nije moglo uvjeriti. Dosta dugo. Većina onih koji su ovdje odrasli nisu noću izlazili van, posebice oni koji su živjeli na imanjima. Otprilike tjedan dana nakon pogreba, moj otac je spalio strašilo. Polio gaje s dosta benzina tako daje skoro zapalio sva naša polja, ali nije za to mario." Nakon toga, povjeri on Jorie, u blizini Holdena nije bilo imanja na kojemu su postavljali strašila u polja, i tako je ostalo i do danas. Petnaest je godina prošlo od tog događaja, a neki se ljudi još uvijek zaklinju da strašila mogu prohodati za vrućih, ljetnih večeri, i da se mogu uvući u kuće dok ljudi spavaju, pričekati uz cestu da bi u zamku uhvatili djecu i pretvorili ih u kosove. Možda je to razlog zbog kojega se ovo područje doima preplavljeno pticama; tamo, u daljini, Jorie promatra kako oblaci kosova čine mračni obzor, komešajući se amo-tamo kroz bjeličastu sparinu.
"Još uvijek tu krvavu odjeću čuvaju u uredu državnog odvjetništva", reče James Morris, "i nešto mi govori da DNK neće pripadati ni jednom strašilu kad završe s pokusima koje obavljaju. Ali u ono vrijeme dok sam još bio dijete i sam sam u to vjerovao. Nisam mogao zaspati sve dok moj otac nije spalio to prokleto strašilo, a čak i nakon toga katkad sam sanjao o njemu. Svake noći se kretalo kroz polja i dolazilo po Rachel." On se okrene prema Jorie, opreznog izraza lica kakvo je bilo i svih ovih godina. "Je li to ono što ste došli čuti? Želite li iz prve ruke saznati kako su uništeni naši životi? Želite li čuti kako ju je ubio i silovao, a onda ostavio odjeću na zemlji da je nađe desetogodišnji dječak?"
Jorie osjeća da joj je grlo suho, poput papira ili pergamenta, i da žari od tuge i krivnje. James Morris je okrutan, želi je povrijediti, ali što onda? Ima pravo biti takav. On je bio prvi na mjestu događaja sljedećeg jutra; otišao je u polje sa svojim starim psom Cobaltom koji je uginuo prije dvanaest godina. Nije znao što je prekriveno hrpom odjeće sve dok nije zastao uzeti košulju, a tad je već bilo prekasno. Ruke su mu bile krvave i žarilo ga je kroz vrhove prstiju, kroz tijelo, i znao je da ih, ma što činio, nikada neće moći isprati.
Trebao je pozvati oca. Trebao je vrištati sve dok ga susjedi s druge strane ceste broj dvanaest ne bi čuli. No umjesto toga, on je potrčao u suprotnom smjeru, sjeo u šumu i plakao sve dok ga Cobalt nije pronašao. Do tada su odnijeli Rachel. Za samo nekoliko sati, jednog savršenog ljetnog dana, kuća u kojoj su živjeli postala je potpuno prazna, premda je u njoj ostalo živjeti još troje ljudi.
"Želim čuti sve što mi imate reći", reče Jorie Jamesu Morrisu. "Pokušavam razumjeti."
On se nasmije njezinoj primjedbi. Ne zato što joj ne vjeruje, nego zato što zna da je to što ona želi nemoguće. No ipak, odvede je do mjesta gdje se nekad nalazilo Paklensko jezero, blatnjava uvalica koju je Jorie uočila dok se vozila ovamo. Tu su pronašli kamion kad su isušili vodu da spriječe najezde komaraca.
"Sigurno je parkirao tamo dolje, a tek onda odlučio kamion otkotrljati u ribnjak kako nitko ne bi mogao pronaći ni najmanji trag o njemu."
Jorie čučne. Plićak je zarastao u koprivu i igličasti sitak. Kraljevske vodene kokoške se tu gnijezde, kao i divlje patke i oni vrapci u močvari čiji cvrkut uvijek nalikuje ženskom plaču kad se međusobno prizivaju. Hladno je u sjeni uz rub vode i sve miriše na zemlju i sol. Zrak ima zelenkastu primjesu, ribice plivaju u nekoliko preostalih barica i svaka se tog dana isparava na vrućini i iščezava za tren.
"Ovo je bilo njezino omiljeno cvijeće", James Morris glavom pokaže prema kolutu ružina sljeza, blistavog i ružičastog u slankastoj vodi. "Znala je obuti visoke očeve čizme, gacati kroz blato i donijeti punu košaru, pa bi nam kuća bila puna tog cvijeća. Govorio sam joj da ondje ima rižinih štakora, ali je to nije sprječavalo. Ona je uvijek bila u svemu bolja od drugih: u plesu, u penjanju na stabla, čak i kad se koristila očevim pištoljem. Imala je besprijekoran vid. Mogla je vidjeti ono što drugi nisu mogli."
Na povratku šuteći hodaju ugaženom stazom. Jorie razmišlja o košarama sljeza. Razmišlja o djevojci koja navlači stare, zelene, očeve čizme. Sto više zamišlja, to više je boli glava, dok joj u njoj ne poče bubnjati. Na skretanju napustiše stazicu koja vodi kroz šumu i nastaviše kroz polje. Probijajući se kroz visoku travu, pas istjera šljuku iz trske i otrča lajući. James zazviždi kroza zube. "Hej, Fergus," zazva, i pas se trčeći vrati isplažena jezika. James Morris se sagne i pogladi psa po glavi, i u tom trenutku Jorie ugleda čovjeka u svoj njegovoj osamljenosti. Ona tada shvati da hoda pokraj skrhane osobe koja nikad nije uspjela zaboraviti taj grozni dan. James Morris bi i sad mogao imati deset godina prema onom što je postigao u životu. Za trenutak, dok prolaze kroz kukuruzište, Jorie osjeća da bi ga mogla uzeti za ruku.
"Razmišljam o tome da svom sinu nabavim psa", reče dok se približavaju kući. James Morris je oštro pogleda. "Imate s njim i sina?"
"S njim sam u braku već trinaest godina. Imali smo običan život. Baš kao i svi drugi."
U zraku pucketa vrućina, stoje siguran znak da će poslije padati kiša. Ali trenutačno je nebo još uvijek blistavo i modro nad njima. "Imali ste život poput drugih, ali to je bilo prije nego što ste saznali tko je. Sad izgleda kao da niste imali ništa." Tako milom dječaku trebalo je vremena da se pretvori u zloćudnog, ali to mu je gotovo i uspjelo. "Zar nije tako?"
Crvena prašina, što se dizala dok su pješačili kroz polje, spustila se na Jorienu kožu te ona izgleda kao daje dobila malo boje. "Volim ga cijelo ovo vrijeme, i što bih sad trebala učiniti? Trebam li ga napustiti? Samo tako? Izbrisati svaki dan koji smo proveli zajedno kao jednu veliku laž?"
"Želite li vidjeti za koga ste se udali?" James Morris govori tiho, glasom čovjeka koji sve drži u sebi dok sve to ne prekipi u tugu i bijes. "Jer, ako vi to želite, ja ću vam pokazati."
To je prijetnja i Jamesov glas se slomi, ali već to što joj dopušta da uđe u kuću je dar s njegove strane, Jorie to shvaća. Već samo otvaranje pomičnih vrata je poziv za ulazak u njegovu bol. Ne čini često čovjek koji je zatvoren poput Jamesa Morrisa takav ustupak, i Jorie kimne. Uzvrati mu pogled, zagledavši se izravno u prelijepo lice na kojemu su se urezale bore tuge i naporna rada.
"Nemojte reći da vas nisam upozorio", reče James Morris kad zakoračiše u kuću. "Nemojte reći da vam nisam savjetovao da uđete u svoj auto i odvezete se natrag."
On je uvede unutra, gdje su sve sobe prašnjave i hladne. Na kaminu se nalaze fotografije na kojima su Jamesovi roditelji iz sretnijih dana, ujaci i ujne iz Annapolisa i Virginije, koje nije vidio više od deset godina, stari pas Cobalt, i još jedan pas, dobroćudni doberman kojega su greškom zamijenili za jelena i prije nekoliko godina ustrijelili. U sredini se nalaze fotografije na kojima je Rachel. Jorie se približi da bolje vidi, premda u kući osjeća još veću vrtoglavicu, nego na onim sparnim poljima.
"Smijem li?" upita Jorie, a kad James Morris slegne ramenima, ona uzme fotografiju na kojoj je Rachel kad je imala pet godina, na kojoj nema prve zube, a crvena joj je kosa ravno odrezana na čelu. Srebrni je okvir sablasno hladan u Jorienim rukama, poput kamenja u rijeci ili tuče iz oblaka. Ona vrati fotografiju na mjesto i okrene se prema drugoj. Na njoj je Rachel na konju, na licu divan osmijeh, onda još jedna fotografija Rachel u svečanoj haljini, kosa joj pomno nakovrčana, a zatim fotografija za koju James reče da je snimljena dva tjedna prije njezine smrti. Na njoj je Rachel s majkom na obali, zagrljene su, a usta razvučena u široki osmijeh.
Rachel je bila lijepa, Jorie to zapaža čak i u ovom polumraku dnevne sobe. Ona je bila prava živahna djevojčica sa svim svojim nadama i snovima, ona koja je voljela plažu na Ocean Citvju i skupljala mačke lutalice kojih je desetak držala u štali. Ona je bila djevojka koja je gazila po močvari tragajući za ružinim sljezom, ona koja se jedanput utrkivala sa svojim konjem Šećerkom cijelim putem do ljekarne u središtu grada, gdje je zajodlala iz sveg glasa, a onda odgalopirala kući kroz šumu – sve to za samo jedan dolar u koji se okladila sa svojim bratom.
"Nalikuje nekome tko bi mi se svidio", reče Jorie.
"O, da. Svi su je voljeli, čak i Nency Kerr koja je u to vrijeme bila vrlo sramežljiva djevojka. Rachel je imala više najboljih prijatelja nego što mnogi imaju poznanika. Takva je bila Rachel."
Na Jamesov znak Jorie pođe za njim niz hodnik, prođe pokraj kuhinje i njegove spavaće sobe, tamo do zatvorenih vrata. Jorie ponovno osjeti kako joj bubnja u glavi. Osjeća težinu u nogama; da joj se nisu pretvorile u olovo, nedvojbeno bi potrčala natrag u onu blještavu svjetlost u polju, crvenu svjetlost ceste i crno-plavu svjetlost svoje hotelske sobe.
James Morris je dobro pogleda, želeći provjeriti nije li se predomislila.
"Samo naprijed. Idemo", reče mu Jorie. Po to je došla ovamo. Zna ona kome je pripadala ta soba.
James otvori vrata spavaće sobe jedne petnaestogodišnjakinje, gdje je sve ostalo isto – tu su njezine plišane životinjice, bijele zavjese i ružičaste tapete s cvjetnim uzorkom koji se jedva nazire, jer je izblijedio zbog stalne izloženosti suncu. Tu je i toaletni stolić na kojemu se nalaze kopče za kosu i narukvice, bočice kolonjske vode koja je isparila pod staklenim zatvaračima. Stol joj je pretrpan knjigama, a duž zida su lente s konjičkih natjecanja na kojima je sudjelovala i sve one nagrade iz plesne škole.
Jorie ode do noćnog ormarića i uzme četku za kosu. Tri vlasi crvene kose još su zapletene u njoj, usukane poput zlata. U ovoj sobi je hladnije nego u ostalom dijelu kuće; zapravo, mrzlo je, i zrak godinama isti – ustajali. Jorie se prisili pogledati taj jedini krevet uza zid.
"Majka je provela dva tjedna ribajući krv i kasnije ga je ožbukala i prebojila, ali krv se nikako nije dala isprati. Možda je vi više ne vidite, ali ja znam da je tu."
Jorie zaškilji i ugleda oblik sličan mrtvozornikovoj skici Rachelina madeža.
"To je leptir", reče Jorie.
"To je krv", objasni joj James Morris. "Nikako je se ne možete riješiti."
James otvori ormarić i soba se odjednom ispuni ugodnim mirisom. Mirisna vrećica, pomisli Jorie, đurđice, isti onaj miris koji je ona voljela dok je bila mlada. Još uvijek su tu Racheline haljine, petnaest godina već izišle iz mode, ali još uvijek lijepe. Tu su i njezine bluze i cipele, njezine čizme za zimu s izlizanim vezicama. Tu su i njene rukavice i njezina zimska jakna, njen uskršnji kaput sa zlatnim pucetima. Tu su i njezine plave traperice uredno posložene na vješalici. Na onoj polici duž zida naslagani su puloveri i donji veš; vireći kroz to nejasno svjetlo, Jorie opazi da su čarape znatno manje od onih koje nosi Collie.
James Morris jedva može govoriti. On više ne zalazi u ovu sobu – eto zašto.
"Ovo smo izgubili", reče on Jorie.
Jorie načini krug po sobi. Želi zapamtiti kako sunčeva svjetlost prodire kroz tanke zavjese, koliko su široke borove daske na podu i kako su srebrne kopče za kosu na toaletnom stoliću ostavljene u ružičastoj staklenoj posudi. Ona zastane ispred noćnog ormarića. Tamo je neki dnevnik, blijedoplava imitacija kože urešena zlatnim.
"Ovo smo pronašli, ali je ključić nedostajao. Majka je smatrala da je nepristojno čitati intimna Rachelina razmišljanja koja više nije među živima, ali istražitelji su bili uporni. Silom su ga otvorili, ali ja sam zahtijevao da ga ponovno zaključaju prije nego što nam ga vrate. Smatrao sam da treba poštovati Rachel onakvu kakva je bila."
Jorie uđe u hodnik i lice pokrije rukama. Nema pravo plakati, ali ipak plače. Ne može se zaustaviti. James se u sestrinoj sobi zadrži malo duže. On zna da će žene kad plaču na kraju prestati, barem je to vrijedilo za njegovu majku. Čeka, jer zna da će se Jorie pribrati čim on izađe i za sobom zatvori vrata Racheline sobe.
"Oprostite", reče ona. "Nisam to htjela."
"Skuhat ću kavu", velikodušno se iznenada ponudi James.
Otprati je do kupaonice koja je zapanjujuće čista za muškarca koji živi sam, i Jorie se umije. Miris vode je odvratan, ustajao, s okusom soli, ali je voda hladna i Jorie osvježi podbuhle oči. Ona zatim pronađe put do kuhinje, i dok James Morris pripravlja kavu, Jorie stoji kod stražnjih vrata. Tako je spokojno ovdje gledati kako kosovi prelijeću nepreglednim nebom. Lakše joj je disati dok razmišlja o pticama.
"Hvala", reče Jorie kad joj James pruži šalicu vruće kave.
"Nemam ni mlijeka ni šećera." James Morris u svojoj kuhinji nije ugostio nikoga od Božića prošle godine, pa čak i tada su to bili samo njegovi najbliži susjedi, oni kojima je prodao zemlju, dobri ljudi koji su inzistirali da mu donesu pladanj puretine, pire od krumpira i punjene kobasice za blagdane, iako im je rekao da se ne moraju brinuti za njega. Ali čak ni susjedi nisu često navraćali kroz ta stražnja vrata i on im nikad ništa nije nudio zauzvrat, čak ni čašu mutne vode.
"Crna kava mi odgovara", uvjeri ga Jorie. Ona pogleda niz prilaz i ugleda kako kamion prolazi cestom. To je ljubazni susjed koji ide na poštu svakoga jutra u isto vrijeme. To je netko tko vodi običan život, kakav je vodila Jorie još samo prije nekoliko tjedana.
"Moj suprug kaže da želi preuzeti odgovornost. Kaže da je sad drugi čovjek."
James Morris proučava Jorie i ulijeva sebi kavu. Pogled mu je potpuno bezizražajan. Isto tako u posljednje vrijeme izgleda Collie, baš kao daje tri divovska koraka ustuknuo u sebi.
"Bio je to strašan nesretan slučaj, eto što on kaže. Zna daje trebao pozvati nadležne, ali mu se pomutio um. Bila je to strašna greška, ali on se kune da više nije onaj isti čovjek." Jorie svoju kavu nije ni kušala. Zapravo, osjećala je mučninu. Vraćao joj se doručak koji je tog jutra naručila da joj donesu u sobu, samo malo čaja, prepečenac i džem. "Ne bih se bila udala za takvu osobu", reče.
Jorie ne zna zašto brani svog supruga, umjesto da promatra kosove u stablima. Vidjela je sobu u kojoj se sve to dogodilo, vidjela je djevojčin dnevnik i četku za kosu, i prozor kroz koji se on popeo one kišne večeri kad je zrak odisao svježinom, a budućnost čekala pred njim samo da je uzme. Sve to je vidjela, i sad tu još stoji i ispričava se. "Vidite tko sam. Ne bih se bila udala za takvu osobu koja je ubila vašu sestru."
"Ali ste se udali", James Morris spusti svoju šalicu kave na pult. To je dobar porculan, ali od siline kojom je on šalicom udario u pult, šalica je napuknuta: ubrzo će se rapuknuti na dva dijela. "Ja znam pravi razlog zbog kojega ste, zapravo, došli ovamo. Želite da vam kažem kako je sve u redu, ali ja to neću učiniti. Jer nije u redu, i nikada neće biti. Vaš suprug je došao ovamo i ubio moju sestru, i ona nikada neće imati priliku postati drukčija žena na onaj način na koji on ima izgleda postati drukčiji čovjek. I, što kažete na to? Nikada neće ni postati žena. Imala je petnaest godina i to je sve što je imala. Za nju nema druge prilike."
Ako je ikada postojao trenutak u kojemu se Jorie trebala bojati ovoga čovjeka, onda je to bilo sada. Prošlo je mnogo godina otkada je James s nekim razgovarao o Rachel, i riječi same naviru: okrutne su i bolne, te ako su nekad i mogle oprostiti, sve te godinama neizgovorene riječi sad svaki slog pretvaraju u pepeo. Njegov pas Fergus sjedi na stražnjem trijemu i cvili. Zabrinut je za svoga gospodara koji je inače sasvim tih i ljubazan čovjek.
"Znam što mislite u sebi", James se rastrzano nasmije. "On je drukčiji. On više nije isti. Ali on je satkan od iste krvi i mesa kao i nakaza koja je upuzala unutra. Osjećam prema njemu isto što je i moja majka osjećala. Ona je bila žena koja ne bi oprostila ni onome tko bi ustrijelio vjevericu. Govorila je da svako stvorenje ima dušu, ali je promijenila mišljenje nakon ovoga što se dogodilo. Otvoreno mi je rekla kako je imala pogrešno mišljenje. Nema svako stvorenje dušu. Eto to je rekla. Nema je onaj tko je ovo učinio."
On nastavi poput čovjeka koji je izgubio vlast nad sobom, te čak i vjerni Fergus drhturi vani na trijemu, onako kako to pas uvijek čini pred oluju. Jorie bi trebala biti prestrašena, trebala bi se zapitati hoće li se živa izvući s ovoga mjesta, ali ona jedino može razmišljati o tome da pred sobom gleda odraslog muškarca kako plače. Čini se da on to nije ni primijetio; on ne prestaje vikati na nju, ali ona dobro zna tko je on: onaj isti dječak koji je jednog lijepog jutra otrčao u polje, misleći kako je cijeli svijet njegov, sladak poput mladog kukuruza i mirisan kakvo samo ljeto može biti.
"Znači, vaš suprug sad želi reći kako je sve to bila samo jedna velika greška? Nitko ga nije prisilio da dođe na naš posjed. Nitko ga nije natjerao da se ušulja u našu kuću. Učinio je to na svoju ruku. Kad ga dovedu ovamo na suđenje, sjedit ću u sudnici svaki dan, i kad ga osude, razmišljat ću o svojoj majci i o tome kako bi ona bila zadovoljna što će on konačno platiti za počinjeni zločin."
Pas grebe po pomičnim vratima, tiho cvileći u sebi. Jorie pomisli na Collieja kako spava na kauču uz majčinog psa Mistera. Ona pomisli na to kako bi bilo provesti život bez Collieja, kako bi bilo da joj ga otrgne mjesečina, silom izvuče van i ostavi poput ljuske na kućnom pragu, i da ga ona takvog pronađe u vrtu jednoga ljetnog dana među zasadima grahorice i jagoda.
"Ali što je vas briga za moje mišljenje?" James Morris se doima iscrpljeno. Poželi da nije odgovorio na onaj telefonski poziv niti dopustio Nancy da ga uvjeri da razgovara sa strankinjom i otvori joj svoja vrata. On svojim krupnim šakama obriše oči. "Ja vama ne značim ništa."
Jorie spusti svoju šalicu kave na pult. Nije popila ni gutljaj, pa ipak zna da je prejaka i da je zapravo ne može popiti. Stigla je ovamo sa zagonetkom koja se ne može riješiti, tek sad joj je to jasno. Ako je Ethan čovjek koji je ubio Rachel Morris, tko je onda ona? Ako je on taj, kakav je onda život koji su vodili?
Zureći kroz stražnja vrata i pitajući se zašto toliko mari za ono što James Morris misli, Jorie zapazi da je najveći čempres iza kuće prepun kosova crvenih krila. Eto, ima ih posvuda; na prvi pogled čovjek bi pomislio da crno cvijeće raste na drvetu i da je svaki cvijet prošaran grimiznim, kao da je razrezan i još uvijek krvari.
"Kosovi su došli kad je Rachel umrla." I James se zagleda u prirodu. "U početku je moj otac mislio daje to zato stoje spalio strašilo. Mislio je da će ptice zavladati kukuruznim poljima, ali nisu. Mog oca nema jedanaest godina, i majke gotovo isto toliko, ali za Rachel mi se čini da je još jučer bila tu."
James prođe pokraj Jorie i izađe na trijem gdje ga čeka njegov pas. Sjedne na jedan od onih starih drvenih stolaca na trijemu, a onda pogladi Fergusa koji oduševljeno zadrhti što ga je primijetio, očito zahvalan što se onaj mirni čovjek, na kojega je navikao, onaj ljubazni, velikodušni gospodar vratio.
Jorie pođe za Jamesom i zaustavi se leđima okrenuta prema istim onim vratima kroz koja je Rachel svaki dan prolazila, odlazeći u školu i vraćajući se iz nje, odlazeći na posao, u trgovinu, odlazeći onog posljednjeg jutra u svom životu. Jamesova se tuga smjestila na njegova ramena, vidi se po načinu na koji promatra močvarne sekvoje, kao da se odgovori nalaze u tome tamnome lišću i kao da ih se može naći negdje između kosova i grana. Jorie osjeti nagon da svoju ruku spusti na njegovo rame, ali to ne učini.
"Jeste li ikada razmišljali o tome da bi za vas bilo bolje prodati ovo imanje i odseliti se? Početi negdje iznova?"
James Morris promrmlja nešto nalik na smijeh. "Ne dok sam ja živ. Ostajem ovdje zauvijek. Nisam spreman otići među ljude u dalekom svijetu."
"Niste morali biti tako ljubazni prema meni", reče Jorie. "Ali ste bili."
"Ne, nisam bio", odgovori joj James. "Samo sam bio iskren." On je isprati do unajmljenog auta i pozdravi se s njom, ali joj zadrži ruku. Opet nastupi njegova samoća i zaskoči ga iz zasjede zbog razgovora koji je vodio. Puno mu je lakše kad uopće ne vidi nikoga, ali to je znao puno prije nego što je Jorie stigla.
"Jeste li dobili ono što ste tražili?" upita je. Plave mu se oči zasuziše. Nikome on odavno ne vjeruje pa neće povjerovati ni Jorie, ali ipak je radoznao.
"Ne osjećam se poput nekoga tko ima ono što želi." Jorie osjeća žuljeve na njegovim prstima, nastale od dugogodišnjeg obrađivanja zemlje. Ona pomisli na kuću i nasmiješi se. "Osim svog sina", ispravi se.
"No vidite, ipak nešto imate." James Morris joj pusti ruku. "Shvaćam da niste znali. Ali to ne mijenja ono što se dogodilo. On je isti onaj čovjek koji je te noći došao ovamo. To jedino znam." James pokaže glavom u smjeru s kojega je nekad davno pobjegao daleko odavde u šumu. "On je taj."
Jorie natrag vozi istim onim putem kojim je i došla – pokraj polja i ribnjaka gdje je voda u plićaku znala biti tako topla da se pretvarala u paru – i izađe na dvotračnu cestu koja će je odvesti do Main Streeta. Kosovi je slijede do grada; nadlijećući i cvrkućući nad njom bacaju sjenu na asfalt. Nakon što je parkirala auto kraj hotela, Jorie odšeta do Duke's Dinera. Premda je vrijeme ručka već odavno prošlo, ona sjedne za šank i naruči sendvič s pilećom salatom na prepečencu od integralnog brašna i ledeni čaj. Umire od gladi, ali kad je sendvič stigne, ne može ga jesti. Još uvijek razmišlja o četki za kosu ostavljenoj na komodi i dnevniku bez ključića. Otpije gutljaj ledenog čaja i u tom trenutku spazi Nancy, službenicu iz gradske vijećnice kako uzima grčku salatu za van.
"Je li razgovarao s vama?" upita Nancy.
Jorie kimne glavom i odgrize komadić sendviča kako bi dala do znanja da ne želi razgovarati, ali takav potez neće pomrsiti račune ženi poput Nancy Kerr, koja priđe i sjedne na stolac do Joriena.
"Pa to je iznenađenje!" Nancy zapali cigaretu i privuče plastičnu pepeljaru na šank.
"Mislila sam da neće progovoriti više od dvije riječi s vama." Neke žene zaista vole pričati, a Nancy je sasvim sigurno jedna od njih. "Izgubljen čovjek. Mogla bih osobno nabrojiti pet žena koje bi skakale od sreće da im se pruži prilika da se smire uz Jamesa Morrisa, i ja među njima, ali njega to ne zanima. Sto se njega tiče, njemu je to sve svježe kao da se jučer dogodilo, a možete i razumjeti zašto." Nancyno lice izgleda naborano dok govori o prošlosti. "Znate, ja sam išla s Rachel u školu."
"Rekao je da ste joj bili jedna od najboljih prijateljica." "To je rekao?" Nancy to obraduje. "Mnoge djevojke u gradu nisu u to vrijeme bile baš ljubazne prema meni, ali Rachel nije bila takva. Ona nije marila za to koliko novca imaš i kakvu odjeću nosiš." Konačno Nancy malo zastane. "Slučajno sam čula da govorite o svom suprugu kad ste s njim razgovarali telefonom."
Ona baci pogled oko sebe po restoranu u kojemu baš i nije bilo mnogo ljudi, osim dvojice policajaca koji su halapljivo jeli kasni ručak, i stola za kojim su postarije žene naručile kavu bez kofeina i pitu od bresaka. "Trebali biste to o njegovoj umiješanosti zadržati za sebe", savjetuje ju Nancy. "Ljudi su ovdje još uvijek ogorčeni zbog onoga što se tad dogodilo."
"Bio je to nesretan slučaj. On to nije namjeravao učiniti." "Da, da." Nancy otpuhne oblak dima. "Možda je i silovanje bilo slučajno. Čula sam to i prije. Njegov se pimpek popeo kroz prozor spavaće sobe i on nije imao drugoga izbora nego ga slijediti." Pogođena, i više no smoždena, Jorie ostavi na šanku nešto novca brzo ustane s mjesta na kojemu je sjedila.
"Hvala što ste mi pomogli", reče ona Nancy prije nego što ode. Ono što Jorie jedino želi je doći do svoje hotelske sobe i uvući se u krevet, ali ne može pobjeći od službenice iz gradske vijećnice koja ide za njom, čvrsto u ruci držeći svoje naručeno jelo i viče za Jorie daje pričeka.
"Nisam to trebala reći" , ispričava se Nancy.
"Zašto? Čini se da ste uživali dok ste mi to govorili. Ja samo pokušavam shvatiti što se dogodilo."
"Dobro onda, ja vam mogu točno pokazati što se dogodilo." Nancyin šef, Arnold Darby vjerojatno će joj odbiti od plaće za slobodno vrijeme koje će si uzeti, ali Nancy ne mari baš previše za to da se vrati na posao. Nikad pošteno ne odvoji vrijeme za pravi ručak i sad ima pravo na ovaj. "Dođite!"
Vruće je dok se penju uz brežuljak koji vodi do najstarijeg dijela grada. Groblje je u ovom dijelu sela još od tisuću sedamsto devedesete godine ograđeno živicom od grmlja slatke paprike i sviba, čiji su cvjetovi ružičasti i bijeli u proljeće. Rachel Morris je pokopana između svojih roditelja, s one strane brežuljka, na sjenovitom mjestu dovoljno vlažnom da na njemu uspijeva ružin sljez koji je netko tu posadio.
"Eto to se dogodilo. Netko je umro", reče Nancy stisnutih usana. Ona pod mišicom nosi svoju salatu, uvenulu i puno prije ovoga pohoda, dok papirnata vrećica šušti. Od stajanja na tom mjestu steže je u grlu. Ona je bila jedna od onih djevojaka koja bi čekala Jamesa Morrisa zauvijek da ju je samo dvaput pogledao. Ona mu je mogla pomoći da zaboravi svoju bol, samo da joj je dopustio, da je samo pokušao, ali neke stvari nisu suđene, ma koliko ih mi silno željeli, te je ona odustala i udala se za Lonnieja Lerra, koji je, premda su razvedeni, dobar čovjek i dobar otac, unatoč činjenici da on nije James Morris.
I ovdje ima kosova crvenih krila, i kako oni svoj teritorij brane pjesmom, nebo je ispunjeno vibracijama glasnoga ćurlikanja. Jorie ode do spomenika, a onda se sagne i prstima prijeđe preko izrezbarenog mjesta. Ispod Rachelina imena ugravirana je poruka njezinih roditelja. Svaki si dan s nama.
Jorie osjeća kako je obuzima hladnoća i dođe do zaključka da joj na ovom humku svježi miris nedavno pokošene trave tjera suze na oči.
"Jedan vikend je prespavala kod mene, a već drugi je bila mrtva, i nije bilo ničega što bi čovjek mogao učiniti, niti bilo koje priče kojom bi se sebe moglo uvjeriti da tako mora biti."
Nancy se ne doima stranom. Čini se da je od one vrste žena koja bi mogla biti dobra prijateljica. "Ponekad pomislim kako se u ovom gradu više nitko ne osjeća siguran, ne onako kako smo nekad bili."
One još neko vrijeme postajaše uz grob, a onda krenuše natrag stazom kroz groblje do glavne ceste pod modrim nebom. To je bilo isto ono nebo koje je Rachel gledala svaki dan. Ovi su je kosovi svakoga jutra budili svojom pjesmom. To što se dogodilo čovjek ovdje osjeća tako stvarno – bilo da se to dogodilo jučer, ili prije petnaest godina, ili jutros – i Joriena prošlost blijedi pred težinom tuge Morrisovih, raspadajući se nit po nit, iz godine u godinu.
"Imam s njim sina." Prošle su kroz crne vratnice na groblju i krenule prema gradu. "Dvanaestogodišnjaka."
"Onda primite moju sućut", Nancy je iskrena. "Ne zavidim vam."
Ulica kojom prolaze je sjenovita i u hladu, a u zraku se osjeća blagi miris slatkog kaučukovca.
"Sigurno je lijepo živjeti ovdje. Tu se još uvijek osjećaš kao da živiš na selu."
"Nekad je bilo ljepše. Ljudi su se osjećali sigurnima, da su ljeti znali spavati na travnjacima. Znali su vrata držati širom otvorena i automobile ostavljati upaljene, a ključ ostavljati u autu. A onda smo se naglo opametili."
Kad prođoše pokraj kućice na čijem je prozoru znak Iznajmljuje se, Jorie se zaustavi pogledati kroz uokvirene prozorčiće. Tu kućicu treba samo oličiti i oko nje uredno podšišati živicu.
"Čujem da je grijanje grozno", reče Nancy Kerr. "Onaj koji je tu zadnji stanovao gotovo se smrznuo prošle zime. Spakirao se i odvezao na jug do North Caroline s ledenicama u bradi." Ona zaviri u vrećicu provjeriti jesu li joj tamo kod Dukea uz salatu stavili i pecivo koje je naručila, jer to obično zaborave. Neke stvari mnogo bolje izgledaju izdaleka, a takav je i ovaj gradić.
"Osjećate li se ikad kao da biste pobjegli odavde?" upita Jorie. Osjećaju da ih pritišće podnevna sparina i sad koračaju polako. Vjerojatno se više nikada neće sresti pa stoga mogu iskreno razgovarati.
"Nemam ja od čega bježati, dušo. U tome se vi i ja razlikujemo."
Pozdraviše se kad stigoše do Black Horse Hotela. U drukčijim okolnostima vjerojatno bi se sprijateljile, ili bi se možda potpuno mimoišle; a ovako će im zauvijek u sjećanju ostati zajednička šetnja pod plavim nebom, tamo do onog drugog brežuljka gdje je pokopana Rachel Morris. Ušavši u svoju hotelsku sobu, Jorie skine odjeću i legne na krevet medu čiste plahte. Tu napokon može u miru plakati. U sobi se sve utišalo od vrućine i kad se konačno isplakala, lice joj bijaše musavo, a oči crvene. Znala je zaplakati zbog sitnica, filmova i knjiga, natučenih prstiju na nogama, zbog priča o djeci koju bi spasile njihove majke, odjednom nadljudski jake kad su se suočile s opasnošću. A sad plače zbog sebe, i zapanjena je količinom te slane vode u sebi. Mogla bi napuniti kante tom slanom vodom, oprati u njoj svoju odjeću, skuhati čaj od suza koji bi ljubitelju čaja prouzrokovao tugu od samo jednog gutljaja. Ona ode u kupaonicu, gola, a onda stane pod tuš i pusti hladnu vodu da teče po njoj, i dok mlazovi vode udaraju po njezinoj užarenoj, prašnjavoj koži, zahvalna je što joj to klepetanje slavine rastjeruje misli, barem zasada.
No ipak, neke su stvari istinite, ma koliko se mi trudili istisnuti ih, i laž uvijek ostaje laž, ma kako lijepo bila izrečena. Jorie razmišlja o spavaćoj sobi Rachel Morris – kad su jednom otvorena, neka se vrata više nikada ne daju zatvoriti, kao što se i jednom izgubljeno povjerenje više nikada ne može zadobiti. Jorie se posljednjih petnaest godina čine nestvarnijima od ova dvadeset i četiri sata. Ona zaspi sanjajući kosove i ružin sljez, a kad se probudi, opazi nejasni crveni trag na jastuku, kao da je tekla krv, a ne suze. To je prašina koja joj se prilijepila za kožu, zrnca koja ostaju, premda ih je dobro isprala.
Jorie je tako čvrsto spavala da nikoga nije čula u hodniku Black Horse Hotela. Ona pronađe paketić koji joj je James Morris ostavio tek kad je sišla na doručak, prije odlaska u zračnu luku u Baltimoreu. Sad se Jorie već skoro odlučila; ona nosaču dade da joj torbu ponese niza stube, a zatim se vrati i sjedne na rub kreveta. Otvori smeđom špagom uredno privezanu omotnicu i izvadi Rachelin dnevnik. Još uvijek je zaključan. Rachelina je intima sačuvana još od onog ljeta kad je umrla. Ona je tada trebala krenuti u prvi razred srednje škole da Bryon Bell nije svratio u ovaj grad, da je samo nastavio voziti prema sjeveru, da nije bio tako prokleto žedan i da nije bilo te očajne vrućine... da barem nije vidio njezinu crvenu kosu kroz onaj prozor na trgovini.
Jorie pogleda dno omotnice i pronađe ono što je James Morris našvrljao na poleđini računa iz trgovine tehničkom robom dok je stajao u hodniku, a ona sanjala o kosovima. Uzmite ovo sa sobom. To će vas podsjećati na nju.
James je paketić nježno prislonio uz vrata i Jorie nije ništa čula. Ovog, svog zadnjeg jutra u Marylandu, ona osjeća svu nježnost ove poruke, kao i njezinu snagu. Ljudi sažalijevaju Jamesa Morrisa, ali Jorie zaključi da ga ona cijeni. On točno zna što mu leži na srcu i ne želi se pretvarati da osjeća nešto drugo. On joj je rekao istinu. Nikada se neće odseliti, i nikada neće oprostiti. On je pošten, jednostavno takav, i to je ona crta koja se Jorie najviše dojmila.
Kad je izašla iz hotela, Jorie je zastala na parkiralištu da baci posljednji pogled na Holden. Premda još nema ni devet sati, već postaje vruće i vrućina se isijava s asfalta u prozirnim valovima, a Jorie osjeća kako je peče po leđima dok u svoj kovčeg stavlja Rachelin dnevnik, prije nego što se odveze natrag u zračnu luku. Ona zagura kovčeg sebi pod sjedište dok zrakoplov rula po pisti; u zrakoplovu za Massachusetts baš i nema putnika. Jorie nasloni glavu na naslonjač i sklopi oči dok uzlijeću. Kad se vinuše u mliječno plavetnilo okupano suncem i oblacima, ona više ne može razlikovati istok od zapada. Ali postoji jedan smjer za koji nema dvojbe, i jedna jedina stvar koju ona pouzdano zna, a to je da ona – neće zaboraviti.
PRIJE PETNAEST GODINA POLJA U OVOM DIJELU MARYLANDA BIjahu žuta, spaljena i izblijedjela zbog razdoblja strašno velike vrućine, ali sad su, prvoga tjedna u kolovozu, mirisna i zelena, prepuna kukuruza, soje i prosa. Tu, na Istočnoj obali, dva sata od Baltimorea i pola sata iza Bay Bridgea, stare su ceste tvrde i uleknute u ljetno doba. Predvečer, kad zahladi, čovjek može namirisati plimu dok se približava močvarama iza Blackvvatera. Kad se Jorie zaustavila radi benzina, stane pokraj unajmljenoga auta, dok dnevna svjetlost polako iščezava, i pokuša se orijentirati. Na ovakav krajolik nije naviknuta, s tom prekrasnom vegetacijom koja proviruje čak i u onom uskom pojasu između asfalta i reklamnih panoa. Iza benzinske postaje, primjerice, pruža se polje zlatne, divlje riže koja buntovno cvjeta u vlažnoj, slankastoj zemlji.
Mogla bih se ovamo doseliti, i nitko ne bi znao tko sam, ni što sam ostavila iza sebe, pomisli Jorie u sebi dok plaća čovjeku i uzima Pepsi iz automata. Prisloni mrzlu limenku na čelo i zatrepće na jarkome svjetlu. Mogla bih ljudima reći što hoću, i što god bih im rekla, bila bi istina što se njih tiče. I, tko god bih rekla da sam, to bih onda doista i bila.
Jorie dobije upute i krene. Već dugo nigdje nije bila sama i niz leđa joj prođoše trnci, čineći je razdražljivom. Što bi se dogodilo da se više nikad ne vrati? Jedino Ann zna gdje se ona nalazi, za slučaj da se nešto dogodi. Ali Ann je neorganizirana i možda je već izgubila onaj komadić papira na koji joj je napisala sve bitne podatke – datum odlaska, datum povratka, naziv grada u koji se Jorie uputila. Bez supruga, i bez djeteta sa sobom, Jorie se osjeća neobično lagano, kao da bi mogla odlebdjeti kroz otvorene prozore na autu; povjetarac joj zahvati plavu kosu koja se razleti posvuda i brzo zamrsi u čvorove. Ona s nostalgijom pomisli na praznike koje su ona i Charlotte obično provodile na obali Rhode Islanda, ili u Maineu, na tjedne kad su jele fast food i ostajale budne cijele noći, ludirale se i super provodile. Jorie se začudi pri pomisli na to kako su bile mlade, pune nade i slobodne. Čudno je kamo te sve život može odvesti prije nego što toga postaneš svjestan. Jedan, dva, tri, i već si na potpuno drukčijem putu od onoga na kojemu si oduvijek smatrao da ćeš biti u toj fazi svojega života. Nema kompasa kad se takve stvari dogode, nema pravila ni zemljovida da te usmjeravaju, i nikoga tko mari udara li ti sunce u oči, i topi li se asfalt pod tvojim gumama. Dok Jorie nastavlja put, borovi teda omeđuju cestu i bacaju sjenu kroz neprobojni zrak. Ona uključi radio da joj pravi društvo, ali južnjački unjkavi govor i akordi tugaljive country pjesmice samo još više pobudiše osjećaj osamljenosti. Na skretanju za Holden nalazi se pojas močvarne trave, koja je gotovo dva i pol metra visoka, i Jorie čuje cvrkut ptica iz trske. Kako se približava gradu, ne može ne zapitati se je li Ethan vozio istom ovom cestom prije petnaest godina, i je li i on, prolazeći pokraj močvare, zamijetio divlju trešnju i stabla slatkog kaučukovca? Premda iscrpljena od puta, Jorie je lako pronašla Black Horse Hotel. To je jedini hotel u gradu, i mnogo je mirniji od Econo Lodgea pokraj kojega se provezla prije nego što se zaustavila natočiti benzin. Zgrada je omeđena visokim bijelim stupovima, i tu je niz stuba od sivoga kamena koje metu svakoga jutra. Unutra, u predvorju, hladno je i bez rashladnog uređaja. Tu je i restoran koji pristojno izgleda i bar koji se zove Potkova. Žena na recepciji je lijepa i živahna, onaj tip žene s kojom bi se Ethan mogao sastajati da je ostao u ovom gradu, umjesto što je krenuo do Nove Engleske, umjesto što je bježao koliko su ga noge nosile.
"Čini se da vam noćas treba dobar odmor", reče veselo službenica na recepciji kad se Jorie prijavljivala u hotel.
Jorie se malo osjeća krivom što koristi Anninu kreditnu karticu, ali sad – kad Ethan više ne radi i s toliko računa koje treba platiti – novčano uistinu loše stoji.
Neočekivano velikodušno Ann joj je ugurala svoju Master karticu. Idi i uživaj, rekla joj je Ann dok je odlazila prema zračnoj luci. Trent će biti taj koji će platiti račun, i zato, draga moja, daj si oduška.
Smijale su se zamišljajući uzrujanog Trenta kad dobije račun koji treba platiti, ali dok se Jorie potpisuje sestrinim imenom na recepciji, pita se ne čini li ona neki kažnjivi prekršaj. Mogao bi se ovaj jednostavni čin smatrati krivotvorenjem, ili velikom krađom, pa ipak, to je jedini način na koji ona može platiti račun, te je od sada pa nadalje njezino ime Ann Lyle. Zapravo, istina je da se udobnije osjeća pod plaštem sestrina identiteta. Kao daje sebe negdje odbacila između Baltimorea i Bay Bridgea, i postala onaj tip žene koja se koristi krivotvorenom osobnom iskaznicom i sama provodi noći u hotelu, ona žena čiji suprug sjedi u zatvoru stotinama milja daleko i nema pojma gdje se ona nalazi ni kad će se vratiti kući.
Soba joj je lijepa i uredna, prekrivač raširen po krevetu, a ručno iskukičani tepih, na kojemu su krugovi s cvijećem, prekriva najveći dio širokog poda od borovih dasaka. Prozirne zavjese uokviruju pogled na gradsku vijećnicu na drugoj strani ulice, zgradu od cigle ispred koje se nalaze sjajne magnolije. Tu gore radi klima, ali Jorie se s tim ne zamara. Ona otvori prozor i duboko udahne; želi osjetiti kako je to ljeti biti u Holdenu. Miris vlage u noći koja se polako spušta, teški zrak u kolovozu, pjesma tisuća kosova crvenih krila koji slijeću na polja oko grada da bi se najeli divlje riže i izborili za svoj teritorij.
Smjestivši se, Jorie naruči dostavu u sobu i izabere salatu kuće s preljevom od octa, sendvič s odreskom i pomfrit. Kad je hrana stigla, ona shvati da umire od gladi. A kako je isto toliko umorna, ubrzo nakon jela zaspi u krevetu, odjevena, s cipelama na nogama, žudeći za odmorom, iako se nebo još uvijek sjaji u najudaljenijim kutovima i nema više od devet sati. Jorie sanja da je Ethan s njom, tu pokraj nje, u ovom hotelskom krevetu, licem uz njezino. On je tako privlačan da je ona zaslijepljena i za trenutak ne može prepoznati crte svog supruga. On se nagne bliže i, premda ga zapravo ne može dobro vidjeti, ona osjeća njegov topli dah i grč u trbuhu dok želja za njim raste, onako kako uvijek raste kad joj je on u blizini.
Što si mislila tko sam? šapće on Jorie u snu.
On ustane iz kreveta i ode do prozora. Odmakne guste zavjese u stranu, a zatim se okrene i nasmiješi joj se. Ona ga tako jako želi da je sva u grču, ali kad poželi progovoriti, shvati da ne može reći ni riječi, niti može ustati iz kreveta i prići mu bliže. Ona može samo gledati kako on zakorači iza zavjese i baci se kroz prozor, poput ptice koja čezne za slobodom, tako brzo nestavši iz vida, i kad se
Jorie konačno uspjela osloboditi iz zapetljanih plahti i potražiti ga, ne ugleda ništa u vrućem, bezbojnom zraku. Sve što bi iza nekog čovjeka moglo ostati, stope ili otisci prstiju, nestade, a odjeća koju je imao na sebi razmrsi se u hrpu bijelog pamučnog konca.
Sljedećeg jutra Jorie se probudi sa strašnom glavoboljom. Bole je noge zbog spavanja u cipelama, usta su joj suha i ustaje iz kreveta dok je onaj san još obavija magličastom aureolom koja je muči. Ona se istušira, odjene, a zatim telefonira majčinoj kući, kao što je i obećala Ann, da provjeri kako je Collie. Collie je dobro, ili barem tako Ann kaže, i Jorie će morati povjerovati sestrinim riječima, jer Collie se ne želi javiti na telefon. Preumoran je, napola već spava, i nema ništa reći. Bez obzira na sva Annina nastojanja, ne može ga uvjeriti ni laskanjem privoljeti da razgovara s majkom, a to nije svojstveno Collieju.
"Tako je ljutit", reče Jorie.
"Kao i svaki dvanaestogodišnjak", odgovori joj Ann. "Tvoj se barem ljuti s razlogom. Prestani se brinuti o Collieju. Gigi će njega i onu njegovu čudnu malu prijateljicu odvesti do jezera. Rashladit će se i jesti ono što ću im spremiti da ponesu – maslac od kikirikija, kisele krastavce i ružičastu limunadu. Sjećaš je se? Mislile smo da je to pravi lijek za sve."
Jorie se zaista prisjeti da su ona i Ann znale prirediti baš takav izlet, skoro svakog dana nakon što ih je otac napustio. Bilo je to jedino ljeto kad su više vremena provodile zajedno; i sad se prisjeća kako su znale šetati do Lantern Lakea zaobilaznim puteljcima pokraj starih voćnjaka u kojima su rasle kiselkaste, crvenkastosmeđe, putraste jabuke Keepsake, uz one sorte McIntoshes i Macouns. To je bio jedini put da su se osjećale bliske, žderući te odvratne jabuke koje nitko drugi ne bi ni pomislio kušati, želeći samo ono što je bilo slano i slatko da im ublaži bol.
Jorie zna da se Ann dobro brine o Collieju, pa ipak se možda već tisućiti put pita nije li pogriješila što je ostavila svoje dijete. Ne zna hoće li on razumjeti da ovaj izlet nije bio njezin izbor. Kako je inače mogla biti sigurna da ovo mjesto postoji da nije odletjela u Baltimore i unajmila ovaj osrednji auto i slijedila svoju zemljopisnu kartu Istočne obale? Morala je ovo učiniti, baš kao što je morala i spavati u ovom hotelskom krevetu i usniti onaj strašni san i probuditi se ovoga sunčanoga jutra u Holdenu, u Marylandu.
Većina ljudi zaviri u sebe da bi saznali što osjećaju, ali unutar Jorie više ništa nije ostalo. Istine prema kojima je ona živjela svoj život iščezle su, ostavljajući u njoj prazninu, i ostala je samo blijedo-plava kritika njezina skepticizma. Ona nikad nije bila osoba koja preispituje, a sada sumnja u sve. Istina je, ona gleda kroz prozor u gradsku vijećnicu dok ispija kavu koju joj je posluga donijela u sobu, ali zar taj prizor – ta neravna siva kamena zgrada, ta blistava stabla i klupice od kovanog željeza – ne bi isto tako mogle biti Mjesečev krajolik? Magnolije ne rastu na Mjesecu i tamo ne lete kosovi crvenih krila, ili su joj samo tako uvijek govorili. Ali kako bi to ona mogla pouzdano znati? Gdje su dokumenti, fotografije, čvrsti i opipljivi dokazi? Za samo nekoliko tjedana Jorie je prestala vjerovati baš u sve, čak i u sebe samu. Ona, koja je ljudima vjerovala na riječ i uvijek se povodila za svojim instinktima, sad je žena koja traži samo činjenice, crno na bijelom, i izvješće svjedoka.
Čim je sat na noćnom ormariću pokazao točno devet, Jorie je napustila hotel i zaputila se preko ulice. Opet je vruće, i već se ugrijala kad je pronašla put do arhive. Žena za radnim stolom ima posla oko neke pošte i, mrmljajući za sebe, ignorira Jorie sve dok je ova ne zatraži da vidi smrtni list. Službenica, mještanka Nancy Kerr, koja nikada nije živjela nigdje drugdje osim u Holdenu i nikad nije ni poželjela iz njega otići, odjednom se zainteresira. Nancy je nekoliko godina mlađa od Jorie, ima tamnu kovrčavu kosu i iskrena je. Ona je osoba kojoj ljudi u Holden dolaze kad se žele na nešto požaliti, i nekoliko godina provedenih na ovom radnom mjestu otupilo je one osjećaje koje je nekad imala.
"A o čijoj se smrti zapravo radi?" Kad je Nancy čula ime Rachel Morris, odmahnula je glavom. "Sirotica", i za trenutak Nancy se doima poput djevojke kakva je bila davno prije, ranjiva, ona koju je lako povrijediti, onakva kakva je bila prije nego što se rastala i prihvatila ovaj posao da bi othranila svoju kćer. Ali to maštanje ne potraja dugo. Brzim pogledom ona odmjeri Jorie od glave do pete i lice joj se smrkne. "Vi niste novinarka, zar ne?"
"Samo me zanima taj slučaj. Pokušavam doznati što se dogodilo."
"Ja vam mogu točno reći što se dogodilo. Netko je prije petnaest godina ubio Rachel i sad su uhitili nekoga tamo gore u Massachusettsu. Možete o tome pročitati u dnevnom tisku."
"Pa, mislim da ću najprije krenuti s pregledavanjem dosjea koje tu imate."
"A zašto bih vam ja to dopustila?" "To je osobna stvar." "Doista?"
I dok se tako promatraju, Jorie zaključi da je Nancy Kerr sigurno išla u školu zajedno s Rachel Morris. Vjerojatno je s njom odrastala.
"Po govoru bih rekla da ste iz Massachusettsa, i pretpostavljam da je vraški osobno." Nancy je pametna, i ne boji se reći ono što misli, ali imala je naporan tjedan, jer joj je kći bolesna i leži u krevetu zbog neke crijevne zaraze. No ipak, ona shvati da popušta kad vidi da su Joriene oči staklaste, što je siguran znak da je žena strankinja koja je loše spavala, baš kao i ona.
Nancy Kerr ode do ormarića s dosjeima i vrati se s fasciklom.
"Eto, sad znam da sam luda. Samo se nadam da neću i zbog ovoga zažaliti kao i zbog svega drugoga u životu", reče dok joj pruža podatke.
Kad Jorie otvori dosje i ugleda smrtni list, osjeti ošamućenost, kao da je na neki način oslijepjeila. Mora sjesti i brzo se sklupča u jedan od onih čvrstih plastičnih stolaca, a za svaki takav stolac zgodno je pričvršćen stolić. Pred njom su papiri. Tu je i fotografija osobe koja čak ne nalikuje ljudskoj. Eto, sama je to tražila, zar ne? Morala je saznati službeni razlog smrti, morala je to vidjeti crno na bijelom, i sad u rukama drži mrtvozornikovo izvješće. Prisili se pročitati kako je unutrašnje krvarenje bilo prouzročeno traumom, kako je lubanja bila napukla, a djelići kostiju zabijeni u mozak. Ono što joj je najteže pročitati najobičniji su podaci: boja očiju umrle – zelena, i boja kose crvena poput ruža, te bolan podatak koji vidi iz grube skice madeža pri dnu djevojčinih leđa – plavičasta mrlja boje šljive u obliku leptira.
Kad Nency Kerr ugleda kako je Jorie blijeda i kako joj se koža pretvara u led ovog sunčanog dana, ona priđe i privuče stolac. Nancy nije imala namjeru pomoći, ali na spomen imena Rachel Morris otvorila je srce. Sjedeći tako blizu, ona zapazi da Jorie zapisuje adresu imanja Morrisovih.
"On s vama neće htjeti razgovarati, ako ste to naumili", upozori je Nancy.
"On?"
Jorie na svu sreću ima svoj vjerni zemljovid u autu, jer njezino odredište je seoska cesta koja prolazi istočno od grada, izvan mjesta, pokraj brojnih uvalica i ribnjaka. Ona pomisli na leptire i madeže, i na tugu, toliko duboku da bi čovjek morao lopatom i štihačom kopati cijelu noć samo da bi dosegnuo do njezinih izvanjskih rubova.
"Rachelin brat James. Možete na to zaboraviti. Neće vas htjeti primiti, ako odete tamo do kuće. Mnogo se tu novinara motalo naokolo kad se to dogodilo, i neki grozni ljudi sa svojim prioritetima, liječnici koji nisu imali pojma i slični. Svi su nastojali da im se ime pojavi u novinama. Prošlo je tek nekoliko godina otkad su oboje, Joe i Irene, Rachelini roditelji, umrli, jedan za drugim, onako kako umiru ljudi kad više nemaju razloga za život. Nakon toga James je prestao razgovarati s ljudima, posebno s novinarima i odvjetnicima. A sad su se ponovno vratili, kao muhe. Pa čak i ako niste jedna od njih, sigurno vas neće pustiti. Osim ako mi ne date jedan dobar razlog da ga ja na to pokušam nagovoriti."
"Poznajem optuženog," Jorie zabaci glavu kao daje napola očekivala šamar, "tako da sam i ja upletena, sviđalo mi se to ili ne."
"I ne sviđa vam se."
"Ne", Jorie zatvori dosje o djevojci Morris. Već je zapamtila gotovo sve što ondje piše. "Nikako mi se ne sviđa."
Neki ljudi za Nancy Kerr kažu da je premeka srca, uspijete li prodrijeti kroz njezin grubi oklop. Doista, nije joj lako odbiti nekoga u nevolji. Nancy oštro pogleda Jorie, a zatim se uputi do telefona i okrene broj; nekoliko trenutaka govori tiho, a onda dade znak Jorie.
"To je James. Saslušat će što mu imate reći."
Jorie uzme telefonsku slušalicu. Osjeća hladnoću stojeći tako usred ovog neobičnog ureda, u gradu za koji nikad prije nije ni znala da postoji.
"Hajde. Pristao je na razgovor", požuruje ju Nancy. "Halo", nesigurno progovori Jorie.
S druge strane žice muk. Jorie kao da osjeća koliko je zbunjen James Morris i kako mu malo treba da joj spusti slušalicu. Zašto bi i vjerovao ovom pozivu? Tko to u ovom gradu, ili u bilo kojem drugom, može njega uvjeriti da su ljudi zaista zaslužili da na njih potroši i trenutak svog vremena? To je ono doba kad u gradskim uredima nastaje gužva. Na kraju hodnika nalazi se Odjel za motorna vozila i kupci su već stvorili red. Neki pozdravljaju Nancy dok prolaze pokraj arhive.
"Znam da ne znate tko sam", prisili se Jorie nastaviti razgovor, "ali ja poznajem nekoga tko je upleten u slučaj vaše sestre."
Ponovno muk, i nakon vremena koje se učini kao vječnost, muškarac progovori.
"Mislite li pritom na ubojicu?" James Morris odgovori osornim glasom, ali tako tiho da Jorie mora pritisnuti uho na slušalicu da bi ga čula. "Mislite da bih trebao razgovarati s vama samo zato što poznajete ubojicu moje sestre? Pustite me da pogađam – želite li mi reći kako je to dobar čovjek? Želite li mi reći da bih trebao oprostiti ono što ne razumijem? Ali ja ovako na to gledam: ako sad pristanem saslušati vas, svi koji su ga ikad poznavali u Massachusettsu pokucat će mi na vrata i tražiti da ih saslušam. Stoga, ja tako ne mislim."
"Neće svi, samo ja." Jorie čuje kako James Morris diše. "On je moj suprug."
Eto, izgovorila je tu groznu rečenicu koje se tako bojala i koja se, nakon što je izgovorila te riječi, topi se poput zelenkastog leda u plićaku ribnjaka, poput kristalića koji iščezavaju u plamenu – uskoro će joj se na jeziku pojaviti plikovi, najvjerojatnije cijena koju plaća za izgovorenu istinu – i morat će se zaustaviti kod vodoskoka u hodniku i dobro se napiti hladne vode.
"Vaš suprug?" reče James Morris. "I vi želite doći ovamo razgovarati sa mnom?"
Nancy Kerr se pretvara da ima posla s nekim dosjeima, ali Jorie zna da ona prisluškuje što Jorie govori. Kako bi i mogla žena koja je odrasla u ovom gradu ne biti zainteresirana za razvoj događaja? Kad zazvoni drugi telefon, Nancy se ne potrudi odgovoriti. Umjesto toga, ona pusti da se uključi automatska sekretarica.
"Tako bih željela razgovarati s vama", reče mu Jorie. "Molim vas."
Sva se preznojila razgovarajući s tim čovjekom, Jamesom Morrisom, ali ne zato što u gradskoj vijećnici nema rashladnog uređaja. Na samom je rubu, spremna moliti za nešto za što zapravo nije sigurna želi li. Ipak, zna jedno – zna da nikada neće biti sigurna u ono što osjeća, ako sad propusti prigodu i ne ode do imanja Morrisovih. Ako ne prošeće istim onim cestama, ne udahne isti onaj zrak, kako će ikada moći shvatiti što se dogodilo te noći?
Prevalila je stotine kilometara, ne zato da bi našla način opravdati Ethana ili ublažiti ono što je on učinio, nego da pronađe način živjeti s onim što se dogodilo.
"Neću vam oduzeti puno vremena. Obećavam."
James Morris je iznenadi svojim odgovorom. "Dobro. Možete doći ovamo." Možda je želi samo dobro pogledati, ženu koja je sve ove godine provela s čovjekom koji je ubio njegovu sestru. Vjerojatno stoji blizu prozora ili vani na trijemu dok tako razgovara s njom, jer Jorie kroz slušalicu čuje cvrkut ptica. To je hipnotizirajući znak, zbor s neba, blagost s nebesa. "Ali samo da znate, neće vam se svidjeti ono što ćete pronaći."
Jorie zapiše podatke i sva se trese dok telefon predaje Nancy Kerr. "Hvala vam. Nikad me ne bi pristao primiti da ga vi niste nazvali."
"Nemojte se žuriti sa zahvaljivanjem", upozori je Nancy. "I nemojte misliti da će zbog toga što vas je pristao primiti biti i ljubazan prema vama, jer James Morris baš i nije ljubazan. Više nije. A posebno neće biti s vama."
Jorie požuri do svog parkiranog unajmljenog auta, ostavljenog na suncu i na žezi i opeče prste dodirnuvši volan. Ona otvori prozor, a zatim se, prema naputcima koje je dobila od Jamesa Morrisa, uputi prema zapadu na Main Street sve do skretanja za Greenway Road, a potom skrene lijevo na cestu broj dvanaest. Na putu iz grada prolazi pokraj trgovina, pa stambenih naselja i sela, uličica punih prekrasnih ciglenih kuća okruženih živicama azaleja. Dok se tako vozi, Jorie razmišlja o Rachel Morris i madežu na dnu leđa. Sigurno je Rachel prolazila istom ovom cestom više od tisuću puta, i vozila svoj bicikl kroz sjenu od lišća koju bacaju stabla slatkog kaučukovca, i ona zastane samo da bi zagrabila pregršt izloženih divljih trešanja koje ovdje rastu u izobilju. Zacijelo je kupovala šampon u ljekarni u Main Streetu i naručivala Coca-Colu od vanilije i pomfrit s octom kod Duke's Dinera na Greenway Roadu, tamo gdje su šećerni uštipci svakoga jutra svježi i gdje se ponuda nije mijenjala posljednjih petnaest godina.
Jorie opet ima osjećaj da je pala s lica zemlje, onakve kakvu je poznavala, samo na površinu, u nekom drugom vremenu, kao da je ova napuštena cesta tunel koji vodi natrag kroz vrijeme. Obuzela ju je vrućina i ošamućena je od nje. Uvijek je za sebe smatrala da suosjeća i da zna što je dobro a što zlo, kao što poznaje samu sebe, ali sad nije baš tako sigurna. Osoba kakvom se ona smatrala, ne bi sama vozila ovom cestom u Marylandu, prolazeći poput golemih gnijezda orlova što se njišu na telefonskim stupovima, odlazeći dublje u prirodu, dok se desetci vrana dižu visoko u nebo. Prošavši pored auto-otpada, tržnice i male pošte, ugleda skretanje o kojemu joj je govorio James Morris, močvarno područjepontenderije i slankaste vode, gdje se nekad moglo kupati i gdje je bila izuzetno visoka temperatura. A sad su ti plićaci obrasli pastrnkom i sljezom, a neke ruže sljeza cvatu ružičaste i mirisne, uspješno se probijajući kroz rogoz.
Već godinama ovamo više nitko ne dolazi na kupanje. U današnje se vrijeme ljudi boje bakterija i pijavica, uzimaju u obzir sve ono što na pamet nije palo onima koji su ronili u tmastim dubinama toga prirodnoga bazena, gdje je bilo toliko vruće da se para dizala s površine vode i stvarali se oblaci samo nekoliko centimetara nad zemljom.
Jorie skrene i nastavi voziti dalje, sve dok ne dođe do zemljane ceste koja vodi do imanja. Prolazeći tako, zvuk njezina motora preplaši malo jato šljuka u guštari sviba i u grmlju slatke paprike. Kad ptice odlepršaše u nebo cvrkućući, Jorie osjeti kako je prođoše trnci, iako je temperatura iznad trideset stupnjeva. Srce joj je poput neke od onih ptica, lako se prestraši, prebrzo za njezinu krv. Ugleda bijelu kuću, neoličenu više godina, s crnim roletama koje vise pod neobičnim kutovima. Ona želi pronaći i najmanju sitnicu koja bi joj pomogla da i dalje vjeruje u svoga supruga. U početku je bila uvjerena daje Ethan priznao samo da bi prikrio nečiji tuđi zločin. Možda je imao brata u nekoj zločinačkoj bandi ili rođaka koji je krenuo pogrešnim putem, ili možda najboljeg prijatelja kojemu se zakleo da će ga zaštititi od te davne kolovoske noći.
I sad, nakon što je on svjedočio i ispričao sve činjenice, koje nitko osim okrivljenog nije mogao znati, ona još uvijek vjeruje u to da postoji neki odgovor. Mora biti neko objašnjenje za ono što se dogodilo, neki neobičan splet okolnosti koje su ga zavele. Možda droga, ili alkohol, ili strašna mjesečeva mijena, razdoblje obilježeno sušom, visoke temperature; bilo što od ovoga je moglo utjecati. Možda je djevojka bila sama po sebi nasilna. Možda mu je pljunula u lice, pokušala mu iskopati oči pa on nije imao izbora. Takve se stvari događaju, zar ne? Dobri ljudi su upadali u zamke kad su to najmanje očekivali, dočekivalo ih se u zasjedi i zaskakalo s krajnjim posljedicama koje ni u snu nisu očekivali.
Postoji neki razlog zašto se to dogodilo, barem to mora postojati, i stoga je Jorie i došla ovamo, zbog toga je i unajmila auto, da bi se dovezla i zaustavila tu, na ovoj crvenoj zemljanoj cesti, tisućama kilometara daleko od kuće. James Morris ju je čekao na trijemu. Nije ustao kad je ona parkirala i izašla, nije ustao čak ni kad njegov pas, štrkljasti mješanac buldoga i ovčara dotrča lajući i keseći zube. Za trenutak Jorie istinski pomisli da će se onesvijestiti. Ta vrućina, pa sunčeva svjetlost, pas koji reži, taj izraz lica Jamesa Morrisa i nekoliko zadnjih tjedana njenoga života proletješe joj kroz glavu poput filma koji je bila prisiljena nekoliko puta gledati, i Jorie se jednom rukom osloni na užarenu haubu da ne padne. Zrak je ovdje gust i slankast zbog močvare koja okružuje imanje.
"Gospodine Morris", zazva.
James Morris zazvižda i pas se odgega k njemu. Morris tad ustade i pogladi psa, gledajući kako mu Jorie prilazi. Mlađi je nego što je Jorie očekivala i ona se iznenadi shvativši da je on Rachelin mladi brat, koji nije imao puno više od deset godina kad se sve to dogodilo. I bio je tad Colliejevih godina.
"Sigurno vam je Nancy rekla da ne volim posjetitelje", reče James Morris. "Pa, što se toga tiče, potpuno je u pravu. Ne volim." "Hvala vam što ste odvojili vremena za mene", Jorie jednu ruku drži nad očima. Premda ne može dobro raspoznati crte njegova lica, pred sobom vidi zgodnoga muškarca koji ima dvadesetak godina, plavog i visokog, uskog, zamišljenog lica. Na sebi ima stare traperice i sivu majicu kratkih rukava s mrljama od znoja. Radio je vani kad je telefon zazvonio, kosio mišji repak koji uvijek izraste na njegovu polju. Jorie odjednom shvati zašto je čula ptičji pjev kroz telefonske žice, kad je nazvala iz gradske vijećnice. Iako su obično vezani uz određeno područje, stotine kosova crvenih krila čuči u čempresima, i još ih stotine nadlijeće polja kukuruza iza kuće. James Morris je prije toga kosio, i kad su se oblaci komaraca dignuli iz tek pokošene trave, brojna jata ptica sručila su se objedovati. Još i sad je nebo zastrto lepršavim, crnim krilima, ptice su uznemirene i pohlepno jedu jelo poput ovoga koje je tu pred njima izloženo na ovom bjeličastom, usijanom, jutarnjem zraku.
"To vam baš i nije pametno", James Morris ponovno promatra Jorie. Oči su mu svijetle, kao Colliejeve i, poput Collieja, ne može ga se lako pročitati. "Što ako poželim da taj čovjek koji je ubio Rachel osjeti što znači izgubiti nekoga? Sto ako vas ustrijelim na licu mjesta?"
Morris siđe sa stuba na trijemu. Mogao je u tom trenutku imati pištolj, ali Jorie se nije okrenula i ne pobježe. Ona mu kratko uzvrati pogled. On je krupan čovjek. Iz blizine čak je i viši nego što se Jorie učinilo kad je izašla iz unajmljenog auta, možda metar osamdeset; ali one noći kad se to dogodilo, on vjerojatno ne bi bio dosegnuo ni do Jorienih ramena. Možda bi ga se i trebala bojati, ali ona se boji nečega drugoga. Boji se kako bi se mogla osjećati ako ne nađe željene odgovore.
"Mislim da me nećete upucati", reče smireno.
"O?" James Morris se gotovo nasmiješi. "Ali već znamo da loše procjenjujete ljude. Pretpostavljam da niste znali što se dogodilo ovdje kad ste se udali za svog supruga."
"Još uvijek ne znam ono što trebam znati. Zato sam i došla popričati s vama."
Pilje jedno u drugo kroz zapuhe vrućine što ih razdvajaju. James Morris od svoje desete godine više ne vjeruje nikome, ali Jorie to ne zna, i izgleda tako nedužno daje Morris poželi prodrmati i probuditi. Hajde, djevojko, poželi joj reći. Što to znači da vjeruješ jednom potpunom strancu više nego čovjeku za kojega si se udala?
No umjesto toga on upita: "Želite li vidjeti gdje su pronašli kamion? Znate, da nije bilo tog kamiona, mi nikada ne bismo pronašli vašega supruga. Ostavio je osobnu iskaznicu u pretincu za rukavice i odlijepili su fotografiju s njegove dozvole. Želite li vidjeti to mjesto?"
Jorie kimne. Očekivala je kako će joj James Morris reći da se gubi s njegova imanja, da podvije rep i pobjegne natrag u Massachusetts što brže može. Sasvim suprotno od toga, on joj se otvara, i Jorie je već odlučila da će pristati pogledati sve što joj on želi pokazati, ma kamo bije to moglo odvesti. Ona slijedi Jamesa kroz kukuruzišta, a pred njima trčkara pas, probijajući putić kroz zelene stabljike kukuruza. Mogla je biti bilo gdje na ovom svijetu, izgubljena za one koji su je ikad poznavali, tako daleko od kuće da ne bi mogla pronaći put i vratiti se natrag. Tako je vruće vani iza sjena slatkog kaučukovca da čovjek lako može pomiješati stvarnost i maštu, odbačen lebdećom mrežicom usijanih valova i morem zelenila. Za trenutak Jorie nije svjesna što se nalazi pred njezinim očima – crni anđeo ili čovjek vezan za drvo – ali približavajući se ona shvati da je to samo stari kolac koji se nekada koristio kao strašilo. Za kolac je pričvršćen metalni zvrk, postavljen da rastjeruje čvorke, vrapce u močvari i vrane. James se zaustavi, a sjena od motke preleti njegovim licem i ostavi na njemu mračnu prečku. Njegov pas mu se prisloni uz nogu i pogleda u gospodara, nestrpljivo očekujući da nastave put.
"Nakon te večeri, djeca u okolici su pričala daje to učinilo strašilo. Vjerovali su daje oživjelo usred noći, došetalo kroz ova polja i popelo se kroz Rachelin prozor. A zatim počinilo sve te grozote. A znate zašto su tako mislili?"
Jorie odmahne glavom. Ne želi ga vidjeti, ali ipak se prisili pogledati ga u oči. On je iznimno naočit muškarac, ona je to sad uočila, onaj koji nema svog života o kojemu bi pričao. Živio je ovdje s roditeljima dok nisu umrli, a nakon toga, nijedan jedini trenutak nije pomislio na to da bi mogao nekamo otići.
"Mislili su da je to učinilo strašilo, jer nitko nije mogao povjerovati da bi ljudsko biće moglo počiniti sve one grozne stvari koje su učinjene Rachel."
Jamesa Morrisa život je mogao odnijeti bilo kamo, na neko mjesto gdje izvorska voda nema okus soli, u neki grad gdje nitko čak i ne zna kako izgleda ptica kos. Žene u Holdenu su digle ruke od njega i samo zavrte glavom kad pomisle na ono što je moglo biti. Znale su mu donositi večeru, prepečenu šunku i grah, navraćale bi nedjeljom uvečer, donoseći domaće pite i pakiranja od šest piva, ali – premda je James Morris uvijek bio ljubazan – bilo je očito da ga nije zanimala ni jedna od njih. Njihov se život nastavljao, ali njegov se zaustavio davno prije, u sivim sjenama, kao da je živio u blicu, zamrznut na mjestu. Nije zamjećivao čak ni kosove koji su nadlijetali nad njima i jeli mu mrvice iz ruku, nosio ih je na ramenima, kljucali su zrnca žita zapletena u šavovima njegove odjeće, a on, i unatoč tome, nije na njih obraćao pozornost.
James Morris je proveo godine trudeći se ne misliti na to, i tako je uspijevao ustajati iz kreveta svaki dan. On se drži podalje od grada, osim kad ide u nabavu: jedanput mjesečno odlazi u banku i na poštu, i to je više nego dosta, što se njega tiče. Prije nekoliko godina, u ljeto, prodao je parcelu zemlje jednom susjedu i tako ima neku zalihu novca, a od svojih polja kukuruza može platiti porez i komunalije. Ako ćemo pravo, nije bilo puno toga što mu je trebalo, osim povratka u prošlost. E, kad bi se samo mogao probuditi i ponovno biti desetogodišnjak jednog divnog jutra u ljeto, da napokon zaroni u Paklensko jezero s najviše grane visokog stabla kaučukovca koje je raslo na obali, sve dok ga prije nekoliko godina nije pogodio grom i rascijepio golemo deblo na dva dijela.
James Morris se zagledao u daljinu, i po izrazu njegova lica Jorie zamišlja dječaka kakav je on nekad bio. Držeći se podalje od ljudi, kao što je to činio James Morris, zadržao je neku vrstu čistoće duše, unatoč svemu što se te noći dogodilo.
"Postoji još jedan razlog zbog kojega ljudi u okolici govore da je to učinilo strašilo. Odjeća s njega je nestala. Naravno, netko ju je ukrao i ostavio svoju krvavu, ali nikoga u okolici se u to nije moglo uvjeriti. Dosta dugo. Većina onih koji su ovdje odrasli nisu noću izlazili van, posebice oni koji su živjeli na imanjima. Otprilike tjedan dana nakon pogreba, moj otac je spalio strašilo. Polio gaje s dosta benzina tako daje skoro zapalio sva naša polja, ali nije za to mario." Nakon toga, povjeri on Jorie, u blizini Holdena nije bilo imanja na kojemu su postavljali strašila u polja, i tako je ostalo i do danas. Petnaest je godina prošlo od tog događaja, a neki se ljudi još uvijek zaklinju da strašila mogu prohodati za vrućih, ljetnih večeri, i da se mogu uvući u kuće dok ljudi spavaju, pričekati uz cestu da bi u zamku uhvatili djecu i pretvorili ih u kosove. Možda je to razlog zbog kojega se ovo područje doima preplavljeno pticama; tamo, u daljini, Jorie promatra kako oblaci kosova čine mračni obzor, komešajući se amo-tamo kroz bjeličastu sparinu.
"Još uvijek tu krvavu odjeću čuvaju u uredu državnog odvjetništva", reče James Morris, "i nešto mi govori da DNK neće pripadati ni jednom strašilu kad završe s pokusima koje obavljaju. Ali u ono vrijeme dok sam još bio dijete i sam sam u to vjerovao. Nisam mogao zaspati sve dok moj otac nije spalio to prokleto strašilo, a čak i nakon toga katkad sam sanjao o njemu. Svake noći se kretalo kroz polja i dolazilo po Rachel." On se okrene prema Jorie, opreznog izraza lica kakvo je bilo i svih ovih godina. "Je li to ono što ste došli čuti? Želite li iz prve ruke saznati kako su uništeni naši životi? Želite li čuti kako ju je ubio i silovao, a onda ostavio odjeću na zemlji da je nađe desetogodišnji dječak?"
Jorie osjeća da joj je grlo suho, poput papira ili pergamenta, i da žari od tuge i krivnje. James Morris je okrutan, želi je povrijediti, ali što onda? Ima pravo biti takav. On je bio prvi na mjestu događaja sljedećeg jutra; otišao je u polje sa svojim starim psom Cobaltom koji je uginuo prije dvanaest godina. Nije znao što je prekriveno hrpom odjeće sve dok nije zastao uzeti košulju, a tad je već bilo prekasno. Ruke su mu bile krvave i žarilo ga je kroz vrhove prstiju, kroz tijelo, i znao je da ih, ma što činio, nikada neće moći isprati.
Trebao je pozvati oca. Trebao je vrištati sve dok ga susjedi s druge strane ceste broj dvanaest ne bi čuli. No umjesto toga, on je potrčao u suprotnom smjeru, sjeo u šumu i plakao sve dok ga Cobalt nije pronašao. Do tada su odnijeli Rachel. Za samo nekoliko sati, jednog savršenog ljetnog dana, kuća u kojoj su živjeli postala je potpuno prazna, premda je u njoj ostalo živjeti još troje ljudi.
"Želim čuti sve što mi imate reći", reče Jorie Jamesu Morrisu. "Pokušavam razumjeti."
On se nasmije njezinoj primjedbi. Ne zato što joj ne vjeruje, nego zato što zna da je to što ona želi nemoguće. No ipak, odvede je do mjesta gdje se nekad nalazilo Paklensko jezero, blatnjava uvalica koju je Jorie uočila dok se vozila ovamo. Tu su pronašli kamion kad su isušili vodu da spriječe najezde komaraca.
"Sigurno je parkirao tamo dolje, a tek onda odlučio kamion otkotrljati u ribnjak kako nitko ne bi mogao pronaći ni najmanji trag o njemu."
Jorie čučne. Plićak je zarastao u koprivu i igličasti sitak. Kraljevske vodene kokoške se tu gnijezde, kao i divlje patke i oni vrapci u močvari čiji cvrkut uvijek nalikuje ženskom plaču kad se međusobno prizivaju. Hladno je u sjeni uz rub vode i sve miriše na zemlju i sol. Zrak ima zelenkastu primjesu, ribice plivaju u nekoliko preostalih barica i svaka se tog dana isparava na vrućini i iščezava za tren.
"Ovo je bilo njezino omiljeno cvijeće", James Morris glavom pokaže prema kolutu ružina sljeza, blistavog i ružičastog u slankastoj vodi. "Znala je obuti visoke očeve čizme, gacati kroz blato i donijeti punu košaru, pa bi nam kuća bila puna tog cvijeća. Govorio sam joj da ondje ima rižinih štakora, ali je to nije sprječavalo. Ona je uvijek bila u svemu bolja od drugih: u plesu, u penjanju na stabla, čak i kad se koristila očevim pištoljem. Imala je besprijekoran vid. Mogla je vidjeti ono što drugi nisu mogli."
Na povratku šuteći hodaju ugaženom stazom. Jorie razmišlja o košarama sljeza. Razmišlja o djevojci koja navlači stare, zelene, očeve čizme. Sto više zamišlja, to više je boli glava, dok joj u njoj ne poče bubnjati. Na skretanju napustiše stazicu koja vodi kroz šumu i nastaviše kroz polje. Probijajući se kroz visoku travu, pas istjera šljuku iz trske i otrča lajući. James zazviždi kroza zube. "Hej, Fergus," zazva, i pas se trčeći vrati isplažena jezika. James Morris se sagne i pogladi psa po glavi, i u tom trenutku Jorie ugleda čovjeka u svoj njegovoj osamljenosti. Ona tada shvati da hoda pokraj skrhane osobe koja nikad nije uspjela zaboraviti taj grozni dan. James Morris bi i sad mogao imati deset godina prema onom što je postigao u životu. Za trenutak, dok prolaze kroz kukuruzište, Jorie osjeća da bi ga mogla uzeti za ruku.
"Razmišljam o tome da svom sinu nabavim psa", reče dok se približavaju kući. James Morris je oštro pogleda. "Imate s njim i sina?"
"S njim sam u braku već trinaest godina. Imali smo običan život. Baš kao i svi drugi."
U zraku pucketa vrućina, stoje siguran znak da će poslije padati kiša. Ali trenutačno je nebo još uvijek blistavo i modro nad njima. "Imali ste život poput drugih, ali to je bilo prije nego što ste saznali tko je. Sad izgleda kao da niste imali ništa." Tako milom dječaku trebalo je vremena da se pretvori u zloćudnog, ali to mu je gotovo i uspjelo. "Zar nije tako?"
Crvena prašina, što se dizala dok su pješačili kroz polje, spustila se na Jorienu kožu te ona izgleda kao daje dobila malo boje. "Volim ga cijelo ovo vrijeme, i što bih sad trebala učiniti? Trebam li ga napustiti? Samo tako? Izbrisati svaki dan koji smo proveli zajedno kao jednu veliku laž?"
"Želite li vidjeti za koga ste se udali?" James Morris govori tiho, glasom čovjeka koji sve drži u sebi dok sve to ne prekipi u tugu i bijes. "Jer, ako vi to želite, ja ću vam pokazati."
To je prijetnja i Jamesov glas se slomi, ali već to što joj dopušta da uđe u kuću je dar s njegove strane, Jorie to shvaća. Već samo otvaranje pomičnih vrata je poziv za ulazak u njegovu bol. Ne čini često čovjek koji je zatvoren poput Jamesa Morrisa takav ustupak, i Jorie kimne. Uzvrati mu pogled, zagledavši se izravno u prelijepo lice na kojemu su se urezale bore tuge i naporna rada.
"Nemojte reći da vas nisam upozorio", reče James Morris kad zakoračiše u kuću. "Nemojte reći da vam nisam savjetovao da uđete u svoj auto i odvezete se natrag."
On je uvede unutra, gdje su sve sobe prašnjave i hladne. Na kaminu se nalaze fotografije na kojima su Jamesovi roditelji iz sretnijih dana, ujaci i ujne iz Annapolisa i Virginije, koje nije vidio više od deset godina, stari pas Cobalt, i još jedan pas, dobroćudni doberman kojega su greškom zamijenili za jelena i prije nekoliko godina ustrijelili. U sredini se nalaze fotografije na kojima je Rachel. Jorie se približi da bolje vidi, premda u kući osjeća još veću vrtoglavicu, nego na onim sparnim poljima.
"Smijem li?" upita Jorie, a kad James Morris slegne ramenima, ona uzme fotografiju na kojoj je Rachel kad je imala pet godina, na kojoj nema prve zube, a crvena joj je kosa ravno odrezana na čelu. Srebrni je okvir sablasno hladan u Jorienim rukama, poput kamenja u rijeci ili tuče iz oblaka. Ona vrati fotografiju na mjesto i okrene se prema drugoj. Na njoj je Rachel na konju, na licu divan osmijeh, onda još jedna fotografija Rachel u svečanoj haljini, kosa joj pomno nakovrčana, a zatim fotografija za koju James reče da je snimljena dva tjedna prije njezine smrti. Na njoj je Rachel s majkom na obali, zagrljene su, a usta razvučena u široki osmijeh.
Rachel je bila lijepa, Jorie to zapaža čak i u ovom polumraku dnevne sobe. Ona je bila prava živahna djevojčica sa svim svojim nadama i snovima, ona koja je voljela plažu na Ocean Citvju i skupljala mačke lutalice kojih je desetak držala u štali. Ona je bila djevojka koja je gazila po močvari tragajući za ružinim sljezom, ona koja se jedanput utrkivala sa svojim konjem Šećerkom cijelim putem do ljekarne u središtu grada, gdje je zajodlala iz sveg glasa, a onda odgalopirala kući kroz šumu – sve to za samo jedan dolar u koji se okladila sa svojim bratom.
"Nalikuje nekome tko bi mi se svidio", reče Jorie.
"O, da. Svi su je voljeli, čak i Nency Kerr koja je u to vrijeme bila vrlo sramežljiva djevojka. Rachel je imala više najboljih prijatelja nego što mnogi imaju poznanika. Takva je bila Rachel."
Na Jamesov znak Jorie pođe za njim niz hodnik, prođe pokraj kuhinje i njegove spavaće sobe, tamo do zatvorenih vrata. Jorie ponovno osjeti kako joj bubnja u glavi. Osjeća težinu u nogama; da joj se nisu pretvorile u olovo, nedvojbeno bi potrčala natrag u onu blještavu svjetlost u polju, crvenu svjetlost ceste i crno-plavu svjetlost svoje hotelske sobe.
James Morris je dobro pogleda, želeći provjeriti nije li se predomislila.
"Samo naprijed. Idemo", reče mu Jorie. Po to je došla ovamo. Zna ona kome je pripadala ta soba.
James otvori vrata spavaće sobe jedne petnaestogodišnjakinje, gdje je sve ostalo isto – tu su njezine plišane životinjice, bijele zavjese i ružičaste tapete s cvjetnim uzorkom koji se jedva nazire, jer je izblijedio zbog stalne izloženosti suncu. Tu je i toaletni stolić na kojemu se nalaze kopče za kosu i narukvice, bočice kolonjske vode koja je isparila pod staklenim zatvaračima. Stol joj je pretrpan knjigama, a duž zida su lente s konjičkih natjecanja na kojima je sudjelovala i sve one nagrade iz plesne škole.
Jorie ode do noćnog ormarića i uzme četku za kosu. Tri vlasi crvene kose još su zapletene u njoj, usukane poput zlata. U ovoj sobi je hladnije nego u ostalom dijelu kuće; zapravo, mrzlo je, i zrak godinama isti – ustajali. Jorie se prisili pogledati taj jedini krevet uza zid.
"Majka je provela dva tjedna ribajući krv i kasnije ga je ožbukala i prebojila, ali krv se nikako nije dala isprati. Možda je vi više ne vidite, ali ja znam da je tu."
Jorie zaškilji i ugleda oblik sličan mrtvozornikovoj skici Rachelina madeža.
"To je leptir", reče Jorie.
"To je krv", objasni joj James Morris. "Nikako je se ne možete riješiti."
James otvori ormarić i soba se odjednom ispuni ugodnim mirisom. Mirisna vrećica, pomisli Jorie, đurđice, isti onaj miris koji je ona voljela dok je bila mlada. Još uvijek su tu Racheline haljine, petnaest godina već izišle iz mode, ali još uvijek lijepe. Tu su i njezine bluze i cipele, njezine čizme za zimu s izlizanim vezicama. Tu su i njene rukavice i njezina zimska jakna, njen uskršnji kaput sa zlatnim pucetima. Tu su i njezine plave traperice uredno posložene na vješalici. Na onoj polici duž zida naslagani su puloveri i donji veš; vireći kroz to nejasno svjetlo, Jorie opazi da su čarape znatno manje od onih koje nosi Collie.
James Morris jedva može govoriti. On više ne zalazi u ovu sobu – eto zašto.
"Ovo smo izgubili", reče on Jorie.
Jorie načini krug po sobi. Želi zapamtiti kako sunčeva svjetlost prodire kroz tanke zavjese, koliko su široke borove daske na podu i kako su srebrne kopče za kosu na toaletnom stoliću ostavljene u ružičastoj staklenoj posudi. Ona zastane ispred noćnog ormarića. Tamo je neki dnevnik, blijedoplava imitacija kože urešena zlatnim.
"Ovo smo pronašli, ali je ključić nedostajao. Majka je smatrala da je nepristojno čitati intimna Rachelina razmišljanja koja više nije među živima, ali istražitelji su bili uporni. Silom su ga otvorili, ali ja sam zahtijevao da ga ponovno zaključaju prije nego što nam ga vrate. Smatrao sam da treba poštovati Rachel onakvu kakva je bila."
Jorie uđe u hodnik i lice pokrije rukama. Nema pravo plakati, ali ipak plače. Ne može se zaustaviti. James se u sestrinoj sobi zadrži malo duže. On zna da će žene kad plaču na kraju prestati, barem je to vrijedilo za njegovu majku. Čeka, jer zna da će se Jorie pribrati čim on izađe i za sobom zatvori vrata Racheline sobe.
"Oprostite", reče ona. "Nisam to htjela."
"Skuhat ću kavu", velikodušno se iznenada ponudi James.
Otprati je do kupaonice koja je zapanjujuće čista za muškarca koji živi sam, i Jorie se umije. Miris vode je odvratan, ustajao, s okusom soli, ali je voda hladna i Jorie osvježi podbuhle oči. Ona zatim pronađe put do kuhinje, i dok James Morris pripravlja kavu, Jorie stoji kod stražnjih vrata. Tako je spokojno ovdje gledati kako kosovi prelijeću nepreglednim nebom. Lakše joj je disati dok razmišlja o pticama.
"Hvala", reče Jorie kad joj James pruži šalicu vruće kave.
"Nemam ni mlijeka ni šećera." James Morris u svojoj kuhinji nije ugostio nikoga od Božića prošle godine, pa čak i tada su to bili samo njegovi najbliži susjedi, oni kojima je prodao zemlju, dobri ljudi koji su inzistirali da mu donesu pladanj puretine, pire od krumpira i punjene kobasice za blagdane, iako im je rekao da se ne moraju brinuti za njega. Ali čak ni susjedi nisu često navraćali kroz ta stražnja vrata i on im nikad ništa nije nudio zauzvrat, čak ni čašu mutne vode.
"Crna kava mi odgovara", uvjeri ga Jorie. Ona pogleda niz prilaz i ugleda kako kamion prolazi cestom. To je ljubazni susjed koji ide na poštu svakoga jutra u isto vrijeme. To je netko tko vodi običan život, kakav je vodila Jorie još samo prije nekoliko tjedana.
"Moj suprug kaže da želi preuzeti odgovornost. Kaže da je sad drugi čovjek."
James Morris proučava Jorie i ulijeva sebi kavu. Pogled mu je potpuno bezizražajan. Isto tako u posljednje vrijeme izgleda Collie, baš kao daje tri divovska koraka ustuknuo u sebi.
"Bio je to strašan nesretan slučaj, eto što on kaže. Zna daje trebao pozvati nadležne, ali mu se pomutio um. Bila je to strašna greška, ali on se kune da više nije onaj isti čovjek." Jorie svoju kavu nije ni kušala. Zapravo, osjećala je mučninu. Vraćao joj se doručak koji je tog jutra naručila da joj donesu u sobu, samo malo čaja, prepečenac i džem. "Ne bih se bila udala za takvu osobu", reče.
Jorie ne zna zašto brani svog supruga, umjesto da promatra kosove u stablima. Vidjela je sobu u kojoj se sve to dogodilo, vidjela je djevojčin dnevnik i četku za kosu, i prozor kroz koji se on popeo one kišne večeri kad je zrak odisao svježinom, a budućnost čekala pred njim samo da je uzme. Sve to je vidjela, i sad tu još stoji i ispričava se. "Vidite tko sam. Ne bih se bila udala za takvu osobu koja je ubila vašu sestru."
"Ali ste se udali", James Morris spusti svoju šalicu kave na pult. To je dobar porculan, ali od siline kojom je on šalicom udario u pult, šalica je napuknuta: ubrzo će se rapuknuti na dva dijela. "Ja znam pravi razlog zbog kojega ste, zapravo, došli ovamo. Želite da vam kažem kako je sve u redu, ali ja to neću učiniti. Jer nije u redu, i nikada neće biti. Vaš suprug je došao ovamo i ubio moju sestru, i ona nikada neće imati priliku postati drukčija žena na onaj način na koji on ima izgleda postati drukčiji čovjek. I, što kažete na to? Nikada neće ni postati žena. Imala je petnaest godina i to je sve što je imala. Za nju nema druge prilike."
Ako je ikada postojao trenutak u kojemu se Jorie trebala bojati ovoga čovjeka, onda je to bilo sada. Prošlo je mnogo godina otkada je James s nekim razgovarao o Rachel, i riječi same naviru: okrutne su i bolne, te ako su nekad i mogle oprostiti, sve te godinama neizgovorene riječi sad svaki slog pretvaraju u pepeo. Njegov pas Fergus sjedi na stražnjem trijemu i cvili. Zabrinut je za svoga gospodara koji je inače sasvim tih i ljubazan čovjek.
"Znam što mislite u sebi", James se rastrzano nasmije. "On je drukčiji. On više nije isti. Ali on je satkan od iste krvi i mesa kao i nakaza koja je upuzala unutra. Osjećam prema njemu isto što je i moja majka osjećala. Ona je bila žena koja ne bi oprostila ni onome tko bi ustrijelio vjevericu. Govorila je da svako stvorenje ima dušu, ali je promijenila mišljenje nakon ovoga što se dogodilo. Otvoreno mi je rekla kako je imala pogrešno mišljenje. Nema svako stvorenje dušu. Eto to je rekla. Nema je onaj tko je ovo učinio."
On nastavi poput čovjeka koji je izgubio vlast nad sobom, te čak i vjerni Fergus drhturi vani na trijemu, onako kako to pas uvijek čini pred oluju. Jorie bi trebala biti prestrašena, trebala bi se zapitati hoće li se živa izvući s ovoga mjesta, ali ona jedino može razmišljati o tome da pred sobom gleda odraslog muškarca kako plače. Čini se da on to nije ni primijetio; on ne prestaje vikati na nju, ali ona dobro zna tko je on: onaj isti dječak koji je jednog lijepog jutra otrčao u polje, misleći kako je cijeli svijet njegov, sladak poput mladog kukuruza i mirisan kakvo samo ljeto može biti.
"Znači, vaš suprug sad želi reći kako je sve to bila samo jedna velika greška? Nitko ga nije prisilio da dođe na naš posjed. Nitko ga nije natjerao da se ušulja u našu kuću. Učinio je to na svoju ruku. Kad ga dovedu ovamo na suđenje, sjedit ću u sudnici svaki dan, i kad ga osude, razmišljat ću o svojoj majci i o tome kako bi ona bila zadovoljna što će on konačno platiti za počinjeni zločin."
Pas grebe po pomičnim vratima, tiho cvileći u sebi. Jorie pomisli na Collieja kako spava na kauču uz majčinog psa Mistera. Ona pomisli na to kako bi bilo provesti život bez Collieja, kako bi bilo da joj ga otrgne mjesečina, silom izvuče van i ostavi poput ljuske na kućnom pragu, i da ga ona takvog pronađe u vrtu jednoga ljetnog dana među zasadima grahorice i jagoda.
"Ali što je vas briga za moje mišljenje?" James Morris se doima iscrpljeno. Poželi da nije odgovorio na onaj telefonski poziv niti dopustio Nancy da ga uvjeri da razgovara sa strankinjom i otvori joj svoja vrata. On svojim krupnim šakama obriše oči. "Ja vama ne značim ništa."
Jorie spusti svoju šalicu kave na pult. Nije popila ni gutljaj, pa ipak zna da je prejaka i da je zapravo ne može popiti. Stigla je ovamo sa zagonetkom koja se ne može riješiti, tek sad joj je to jasno. Ako je Ethan čovjek koji je ubio Rachel Morris, tko je onda ona? Ako je on taj, kakav je onda život koji su vodili?
Zureći kroz stražnja vrata i pitajući se zašto toliko mari za ono što James Morris misli, Jorie zapazi da je najveći čempres iza kuće prepun kosova crvenih krila. Eto, ima ih posvuda; na prvi pogled čovjek bi pomislio da crno cvijeće raste na drvetu i da je svaki cvijet prošaran grimiznim, kao da je razrezan i još uvijek krvari.
"Kosovi su došli kad je Rachel umrla." I James se zagleda u prirodu. "U početku je moj otac mislio daje to zato stoje spalio strašilo. Mislio je da će ptice zavladati kukuruznim poljima, ali nisu. Mog oca nema jedanaest godina, i majke gotovo isto toliko, ali za Rachel mi se čini da je još jučer bila tu."
James prođe pokraj Jorie i izađe na trijem gdje ga čeka njegov pas. Sjedne na jedan od onih starih drvenih stolaca na trijemu, a onda pogladi Fergusa koji oduševljeno zadrhti što ga je primijetio, očito zahvalan što se onaj mirni čovjek, na kojega je navikao, onaj ljubazni, velikodušni gospodar vratio.
Jorie pođe za Jamesom i zaustavi se leđima okrenuta prema istim onim vratima kroz koja je Rachel svaki dan prolazila, odlazeći u školu i vraćajući se iz nje, odlazeći na posao, u trgovinu, odlazeći onog posljednjeg jutra u svom životu. Jamesova se tuga smjestila na njegova ramena, vidi se po načinu na koji promatra močvarne sekvoje, kao da se odgovori nalaze u tome tamnome lišću i kao da ih se može naći negdje između kosova i grana. Jorie osjeti nagon da svoju ruku spusti na njegovo rame, ali to ne učini.
"Jeste li ikada razmišljali o tome da bi za vas bilo bolje prodati ovo imanje i odseliti se? Početi negdje iznova?"
James Morris promrmlja nešto nalik na smijeh. "Ne dok sam ja živ. Ostajem ovdje zauvijek. Nisam spreman otići među ljude u dalekom svijetu."
"Niste morali biti tako ljubazni prema meni", reče Jorie. "Ali ste bili."
"Ne, nisam bio", odgovori joj James. "Samo sam bio iskren." On je isprati do unajmljenog auta i pozdravi se s njom, ali joj zadrži ruku. Opet nastupi njegova samoća i zaskoči ga iz zasjede zbog razgovora koji je vodio. Puno mu je lakše kad uopće ne vidi nikoga, ali to je znao puno prije nego što je Jorie stigla.
"Jeste li dobili ono što ste tražili?" upita je. Plave mu se oči zasuziše. Nikome on odavno ne vjeruje pa neće povjerovati ni Jorie, ali ipak je radoznao.
"Ne osjećam se poput nekoga tko ima ono što želi." Jorie osjeća žuljeve na njegovim prstima, nastale od dugogodišnjeg obrađivanja zemlje. Ona pomisli na kuću i nasmiješi se. "Osim svog sina", ispravi se.
"No vidite, ipak nešto imate." James Morris joj pusti ruku. "Shvaćam da niste znali. Ali to ne mijenja ono što se dogodilo. On je isti onaj čovjek koji je te noći došao ovamo. To jedino znam." James pokaže glavom u smjeru s kojega je nekad davno pobjegao daleko odavde u šumu. "On je taj."
Jorie natrag vozi istim onim putem kojim je i došla – pokraj polja i ribnjaka gdje je voda u plićaku znala biti tako topla da se pretvarala u paru – i izađe na dvotračnu cestu koja će je odvesti do Main Streeta. Kosovi je slijede do grada; nadlijećući i cvrkućući nad njom bacaju sjenu na asfalt. Nakon što je parkirala auto kraj hotela, Jorie odšeta do Duke's Dinera. Premda je vrijeme ručka već odavno prošlo, ona sjedne za šank i naruči sendvič s pilećom salatom na prepečencu od integralnog brašna i ledeni čaj. Umire od gladi, ali kad je sendvič stigne, ne može ga jesti. Još uvijek razmišlja o četki za kosu ostavljenoj na komodi i dnevniku bez ključića. Otpije gutljaj ledenog čaja i u tom trenutku spazi Nancy, službenicu iz gradske vijećnice kako uzima grčku salatu za van.
"Je li razgovarao s vama?" upita Nancy.
Jorie kimne glavom i odgrize komadić sendviča kako bi dala do znanja da ne želi razgovarati, ali takav potez neće pomrsiti račune ženi poput Nancy Kerr, koja priđe i sjedne na stolac do Joriena.
"Pa to je iznenađenje!" Nancy zapali cigaretu i privuče plastičnu pepeljaru na šank.
"Mislila sam da neće progovoriti više od dvije riječi s vama." Neke žene zaista vole pričati, a Nancy je sasvim sigurno jedna od njih. "Izgubljen čovjek. Mogla bih osobno nabrojiti pet žena koje bi skakale od sreće da im se pruži prilika da se smire uz Jamesa Morrisa, i ja među njima, ali njega to ne zanima. Sto se njega tiče, njemu je to sve svježe kao da se jučer dogodilo, a možete i razumjeti zašto." Nancyno lice izgleda naborano dok govori o prošlosti. "Znate, ja sam išla s Rachel u školu."
"Rekao je da ste joj bili jedna od najboljih prijateljica." "To je rekao?" Nancy to obraduje. "Mnoge djevojke u gradu nisu u to vrijeme bile baš ljubazne prema meni, ali Rachel nije bila takva. Ona nije marila za to koliko novca imaš i kakvu odjeću nosiš." Konačno Nancy malo zastane. "Slučajno sam čula da govorite o svom suprugu kad ste s njim razgovarali telefonom."
Ona baci pogled oko sebe po restoranu u kojemu baš i nije bilo mnogo ljudi, osim dvojice policajaca koji su halapljivo jeli kasni ručak, i stola za kojim su postarije žene naručile kavu bez kofeina i pitu od bresaka. "Trebali biste to o njegovoj umiješanosti zadržati za sebe", savjetuje ju Nancy. "Ljudi su ovdje još uvijek ogorčeni zbog onoga što se tad dogodilo."
"Bio je to nesretan slučaj. On to nije namjeravao učiniti." "Da, da." Nancy otpuhne oblak dima. "Možda je i silovanje bilo slučajno. Čula sam to i prije. Njegov se pimpek popeo kroz prozor spavaće sobe i on nije imao drugoga izbora nego ga slijediti." Pogođena, i više no smoždena, Jorie ostavi na šanku nešto novca brzo ustane s mjesta na kojemu je sjedila.
"Hvala što ste mi pomogli", reče ona Nancy prije nego što ode. Ono što Jorie jedino želi je doći do svoje hotelske sobe i uvući se u krevet, ali ne može pobjeći od službenice iz gradske vijećnice koja ide za njom, čvrsto u ruci držeći svoje naručeno jelo i viče za Jorie daje pričeka.
"Nisam to trebala reći" , ispričava se Nancy.
"Zašto? Čini se da ste uživali dok ste mi to govorili. Ja samo pokušavam shvatiti što se dogodilo."
"Dobro onda, ja vam mogu točno pokazati što se dogodilo." Nancyin šef, Arnold Darby vjerojatno će joj odbiti od plaće za slobodno vrijeme koje će si uzeti, ali Nancy ne mari baš previše za to da se vrati na posao. Nikad pošteno ne odvoji vrijeme za pravi ručak i sad ima pravo na ovaj. "Dođite!"
Vruće je dok se penju uz brežuljak koji vodi do najstarijeg dijela grada. Groblje je u ovom dijelu sela još od tisuću sedamsto devedesete godine ograđeno živicom od grmlja slatke paprike i sviba, čiji su cvjetovi ružičasti i bijeli u proljeće. Rachel Morris je pokopana između svojih roditelja, s one strane brežuljka, na sjenovitom mjestu dovoljno vlažnom da na njemu uspijeva ružin sljez koji je netko tu posadio.
"Eto to se dogodilo. Netko je umro", reče Nancy stisnutih usana. Ona pod mišicom nosi svoju salatu, uvenulu i puno prije ovoga pohoda, dok papirnata vrećica šušti. Od stajanja na tom mjestu steže je u grlu. Ona je bila jedna od onih djevojaka koja bi čekala Jamesa Morrisa zauvijek da ju je samo dvaput pogledao. Ona mu je mogla pomoći da zaboravi svoju bol, samo da joj je dopustio, da je samo pokušao, ali neke stvari nisu suđene, ma koliko ih mi silno željeli, te je ona odustala i udala se za Lonnieja Lerra, koji je, premda su razvedeni, dobar čovjek i dobar otac, unatoč činjenici da on nije James Morris.
I ovdje ima kosova crvenih krila, i kako oni svoj teritorij brane pjesmom, nebo je ispunjeno vibracijama glasnoga ćurlikanja. Jorie ode do spomenika, a onda se sagne i prstima prijeđe preko izrezbarenog mjesta. Ispod Rachelina imena ugravirana je poruka njezinih roditelja. Svaki si dan s nama.
Jorie osjeća kako je obuzima hladnoća i dođe do zaključka da joj na ovom humku svježi miris nedavno pokošene trave tjera suze na oči.
"Jedan vikend je prespavala kod mene, a već drugi je bila mrtva, i nije bilo ničega što bi čovjek mogao učiniti, niti bilo koje priče kojom bi se sebe moglo uvjeriti da tako mora biti."
Nancy se ne doima stranom. Čini se da je od one vrste žena koja bi mogla biti dobra prijateljica. "Ponekad pomislim kako se u ovom gradu više nitko ne osjeća siguran, ne onako kako smo nekad bili."
One još neko vrijeme postajaše uz grob, a onda krenuše natrag stazom kroz groblje do glavne ceste pod modrim nebom. To je bilo isto ono nebo koje je Rachel gledala svaki dan. Ovi su je kosovi svakoga jutra budili svojom pjesmom. To što se dogodilo čovjek ovdje osjeća tako stvarno – bilo da se to dogodilo jučer, ili prije petnaest godina, ili jutros – i Joriena prošlost blijedi pred težinom tuge Morrisovih, raspadajući se nit po nit, iz godine u godinu.
"Imam s njim sina." Prošle su kroz crne vratnice na groblju i krenule prema gradu. "Dvanaestogodišnjaka."
"Onda primite moju sućut", Nancy je iskrena. "Ne zavidim vam."
Ulica kojom prolaze je sjenovita i u hladu, a u zraku se osjeća blagi miris slatkog kaučukovca.
"Sigurno je lijepo živjeti ovdje. Tu se još uvijek osjećaš kao da živiš na selu."
"Nekad je bilo ljepše. Ljudi su se osjećali sigurnima, da su ljeti znali spavati na travnjacima. Znali su vrata držati širom otvorena i automobile ostavljati upaljene, a ključ ostavljati u autu. A onda smo se naglo opametili."
Kad prođoše pokraj kućice na čijem je prozoru znak Iznajmljuje se, Jorie se zaustavi pogledati kroz uokvirene prozorčiće. Tu kućicu treba samo oličiti i oko nje uredno podšišati živicu.
"Čujem da je grijanje grozno", reče Nancy Kerr. "Onaj koji je tu zadnji stanovao gotovo se smrznuo prošle zime. Spakirao se i odvezao na jug do North Caroline s ledenicama u bradi." Ona zaviri u vrećicu provjeriti jesu li joj tamo kod Dukea uz salatu stavili i pecivo koje je naručila, jer to obično zaborave. Neke stvari mnogo bolje izgledaju izdaleka, a takav je i ovaj gradić.
"Osjećate li se ikad kao da biste pobjegli odavde?" upita Jorie. Osjećaju da ih pritišće podnevna sparina i sad koračaju polako. Vjerojatno se više nikada neće sresti pa stoga mogu iskreno razgovarati.
"Nemam ja od čega bježati, dušo. U tome se vi i ja razlikujemo."
Pozdraviše se kad stigoše do Black Horse Hotela. U drukčijim okolnostima vjerojatno bi se sprijateljile, ili bi se možda potpuno mimoišle; a ovako će im zauvijek u sjećanju ostati zajednička šetnja pod plavim nebom, tamo do onog drugog brežuljka gdje je pokopana Rachel Morris. Ušavši u svoju hotelsku sobu, Jorie skine odjeću i legne na krevet medu čiste plahte. Tu napokon može u miru plakati. U sobi se sve utišalo od vrućine i kad se konačno isplakala, lice joj bijaše musavo, a oči crvene. Znala je zaplakati zbog sitnica, filmova i knjiga, natučenih prstiju na nogama, zbog priča o djeci koju bi spasile njihove majke, odjednom nadljudski jake kad su se suočile s opasnošću. A sad plače zbog sebe, i zapanjena je količinom te slane vode u sebi. Mogla bi napuniti kante tom slanom vodom, oprati u njoj svoju odjeću, skuhati čaj od suza koji bi ljubitelju čaja prouzrokovao tugu od samo jednog gutljaja. Ona ode u kupaonicu, gola, a onda stane pod tuš i pusti hladnu vodu da teče po njoj, i dok mlazovi vode udaraju po njezinoj užarenoj, prašnjavoj koži, zahvalna je što joj to klepetanje slavine rastjeruje misli, barem zasada.
No ipak, neke su stvari istinite, ma koliko se mi trudili istisnuti ih, i laž uvijek ostaje laž, ma kako lijepo bila izrečena. Jorie razmišlja o spavaćoj sobi Rachel Morris – kad su jednom otvorena, neka se vrata više nikada ne daju zatvoriti, kao što se i jednom izgubljeno povjerenje više nikada ne može zadobiti. Jorie se posljednjih petnaest godina čine nestvarnijima od ova dvadeset i četiri sata. Ona zaspi sanjajući kosove i ružin sljez, a kad se probudi, opazi nejasni crveni trag na jastuku, kao da je tekla krv, a ne suze. To je prašina koja joj se prilijepila za kožu, zrnca koja ostaju, premda ih je dobro isprala.
Jorie je tako čvrsto spavala da nikoga nije čula u hodniku Black Horse Hotela. Ona pronađe paketić koji joj je James Morris ostavio tek kad je sišla na doručak, prije odlaska u zračnu luku u Baltimoreu. Sad se Jorie već skoro odlučila; ona nosaču dade da joj torbu ponese niza stube, a zatim se vrati i sjedne na rub kreveta. Otvori smeđom špagom uredno privezanu omotnicu i izvadi Rachelin dnevnik. Još uvijek je zaključan. Rachelina je intima sačuvana još od onog ljeta kad je umrla. Ona je tada trebala krenuti u prvi razred srednje škole da Bryon Bell nije svratio u ovaj grad, da je samo nastavio voziti prema sjeveru, da nije bio tako prokleto žedan i da nije bilo te očajne vrućine... da barem nije vidio njezinu crvenu kosu kroz onaj prozor na trgovini.
Jorie pogleda dno omotnice i pronađe ono što je James Morris našvrljao na poleđini računa iz trgovine tehničkom robom dok je stajao u hodniku, a ona sanjala o kosovima. Uzmite ovo sa sobom. To će vas podsjećati na nju.
James je paketić nježno prislonio uz vrata i Jorie nije ništa čula. Ovog, svog zadnjeg jutra u Marylandu, ona osjeća svu nježnost ove poruke, kao i njezinu snagu. Ljudi sažalijevaju Jamesa Morrisa, ali Jorie zaključi da ga ona cijeni. On točno zna što mu leži na srcu i ne želi se pretvarati da osjeća nešto drugo. On joj je rekao istinu. Nikada se neće odseliti, i nikada neće oprostiti. On je pošten, jednostavno takav, i to je ona crta koja se Jorie najviše dojmila.
Kad je izašla iz hotela, Jorie je zastala na parkiralištu da baci posljednji pogled na Holden. Premda još nema ni devet sati, već postaje vruće i vrućina se isijava s asfalta u prozirnim valovima, a Jorie osjeća kako je peče po leđima dok u svoj kovčeg stavlja Rachelin dnevnik, prije nego što se odveze natrag u zračnu luku. Ona zagura kovčeg sebi pod sjedište dok zrakoplov rula po pisti; u zrakoplovu za Massachusetts baš i nema putnika. Jorie nasloni glavu na naslonjač i sklopi oči dok uzlijeću. Kad se vinuše u mliječno plavetnilo okupano suncem i oblacima, ona više ne može razlikovati istok od zapada. Ali postoji jedan smjer za koji nema dvojbe, i jedna jedina stvar koju ona pouzdano zna, a to je da ona – neće zaboraviti.
10 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 2:04 am
Margita
Administrator
NOĆNA SJENA
MOJA BAKA MI JE REKLA DA SU NA DAN ROĐENJA MOJE SESTRE dva kosa sletjela na prozor njezine spavaće sobe i da ih ona nikako nije mogla otjerati, čak ni kad se Rosarie vratila kući iz bolnice, umotana u deke, plačući kao pomahnitala. Neki ljudi ptice smatraju znakom nečega dobrog ili lošeg što se treba zbiti, nitko ne zna točno. Ali moj otac nije čekao da sazna; on je uzeo crijevo s vodom iz dvorišta i polio te kosove, sve dok im nije preostalo drugo nego odletjeti dok je voda kapala, a perje letjelo niz našu ulicu.
Izvjesno je da je loša sreća zadesila Brendana Derrvja nakon njegova druženja s Rosarie. On pokraj naše kuće prolazi svaki dan, unatoč tome što mu je moja sestra jasno dala do znanja da joj više ne smeta. Brendan je kao lud radio na prikupljanju novca za obranu Ethana Forda, ali svi su znali da on nije mario za gospodina Forda, već je to činio samo zato da bi bio u blizini moje sestre koja se vrzmala oko vatrogasnog doma svako popodne, ulažući letke u omotnice, prikupljajući novac i jedući besplatnu pizzu kojom je Mark Derry častio dragovoljce.
"Ne razumijem", povjerio mi se Brendan. "Ne znam što sam to loše učinio."
Ništa, budalo, poželjela sam mu reći. Ona je samo nastavila svojim putem, onako kako to obično čini. Nikada joj i nisi bio važan. Bio si samo trunčica prašine, u redu, prašine koja dobro izgleda, ali ipak samo prašine. Poželjela sam mu reći kako se ona gotovo već sad ne sjeća kako je to poljubiti se s njim. Žarne vidiš, samo promatrajući je, da je postala bezosjećajna ? Zar nisi zapazio one ožiljke od opeklina svaki put kad sije čvrsto zagrlio? Ali dok on tako nesuvislo govori, ja samo kimam glavom i šutim kao zalivena. Čak mu dopuštam da me povede do pekarnice i kupi mi komad pite, i da me ispituje svašta o mojoj sestri, ali to ne znači da mu ja uvijek kažem istinu. Sigurno mu ne spominjem to da smo Collie i ja skinuli većinu letaka koje je Brendan izvjesio po stablima. Skidali smo ih onda kad smo išli na izlet s Gigi. Te smo letke trgali na komadiće i nismo se vratili tamo gdje nas je Gigi čekala, sve dok nismo potpuno uništili cijeli Brendanov trud; zastajkivali smo samo da bismo vježbali ljubljenje, i ljubili smo se sve bolje. Sad već nismo mogli pogledati Gigi u oči, kao što nismo mogli ni gledati jedno u drugo.
A što se tiče Rosarie, ona nikada nije ni primjećivala da Brendan luta obilazeći oko našega imanja; bila je previše zaokupljena prikupljanjem novca za Ethanovu obranu, a da bi obratila pozornost na neko patetično stvorenje čije je srce nehajno slomila. Ali nametalo se pravo pitanje: otkuda odjednom toliko zanimanje za Ethanov slučaj? Zašto je činila nešto što joj se u dogledno vrijeme nije moglo vratiti? To nije bilo svojstveno onoj Rosarie koju sam poznavala, a ja sam je poznavala bolje od svih. Ona nikoga ne bi počešala po leđima, ako taj nju ne bi počešao dvaput jače i dvaput duže. Znala sam da tu ima nešto kad je Rosarie počela izlaziti u dvorište svaki put kad bi se ondje našao Collie. Obično smo mi za nju bili puno mlađi a da bi nas ona uopće pozdravila. A sad je ona Collieju iznijela čašu hladne limunade, a to nije svojstveno Rosarie – da se brine o tuđim potrebama.
"A meni?" rekla sam, ali od mene nije mogla dobiti ništa, te me je ignorirala i ostavila žednu. Vedro se smješkala Collieju i on je bio zapanjen što ona njemu obraća toliku pozornost.
"Mislim da je to što čine tvom ocu doista grozno", rekla mu je Rosarie. Namrštila se tako da joj se na licu pojavila tanka bora, baš između očiju. Doimalo se da Collie ne može skinuti pogleda s te bore, ili s njezinih crnih očiju. Otvorio je usta, ali nije izgovorio ništa. "Nakon svega što je on učinio za ovaj grad, trebali bi ga smatrati junakom."
Collie se konačno oslobodio njezina pogleda i buljio u mene, uspaničen, poput ribe na udici.
"Kasno je", rekla sam. Znala sam kako se on osjeća zbog svog oca i željela sam samo da ga Rosarie ostavi na miru, ali ona nije mislila tako pa sam gaja morala spašavati. "Tvoja će se mama brinuti za tebe, ako se ubrzo ne vratiš kući."
Collie je zahvalno kimnuo i uputio se bakinoj kući. Bilo je grozno što on više ne živi u našoj ulici. Bilo mi je užasno gledati kako trgovac nekretninama njegovu kuću pokazuje potencijalnim kupcima, a bio je tu jedan te isti par koji se stalno vraćao. Poželjela sam da naše susjedstvo grozno izgleda i da ih otjera, te sam ja, kad je moja baka pozvala Kylea, nećaka Warrena Pecka da nam počisti dvorište, Kyleu rekla da si mi ne možemo priuštiti njegove usluge i poslala ga otkud je i došao, prije nego što je i mogao posjeći živicu od crnoga trnja na našoj međi koja je upadala u oči. U našem dvorištu iza kuće raslo je jedno od prvih jabukovih stabala u gradu, sorte Baldwin, za koju neki govore daju je posadio pukovnik Baldwin kad je prošao kroz grad tisuću sedamsto četrdeset i devete godine. Svake bi jeseni moj otac od tih jabuka pravio nešto što se zove jabukovača-krtica, miješajući jabukovaču s jajima umućenima u mlijeko, ali ovoga ljeta jabuka se sušila, a da ja za to uopće nisam marila. Nadala sam se samo da će ljudi, koji dođu pogledati Colliejevu kuću, poviriti preko ograde u dvorište gospođe Gage i da će, kad ugledaju napola osušeno jabukovo stablo, živicu od trnja i crne mimoze, poželjeti stanovati negdje drugdje.
Kad je Collie otišao kući, moja sestra mi se počela povjeravati, što me je uistinu zateklo nespremnom. Nisam željela čuti to o čemu mi je govorila, ali sam predugo čekala da mi se ona počne obraćati kao ljudskom biću i nisam joj rekla da prestane. Ispostavilo se da je ona dobro obavila posao oko skupljanja novca za obranu, punila omotnice letcima i išla od vrata do vrata te provodila beskonačno mnogo vremena vodeći telefonske razgovore, pa su je gospodin Hart, glavni odvjetnik zadužen za Ethanov slučaj, i Mark Derry, koji je i pokrenuo cijeli taj projekt prikupljanja novca, odveli da joj Ethan Ford osobno zahvali. Da je moja baka za to znala, ona bi nedvojbeno kaznila Rosarie kućnim pritvorom ostatak ljeta, što ne znači da bi je to opametilo. Nešto se u Rosarie promijenilo i nije se radilo samo o tome kako je izgledala. Ona osobno skupila je dvadeset i osam tisuća dolara za Ethanov slučaj. Kad je ona molila za pomoć, ljudi joj jednostavno nisu mogli odoljeti, unatoč crnoj odjeći koju je nosila i činjenici daje bila nenašminkana, da više nije nosila kratke hlače ni ljepljivu maškaru, a ni crveni ruž na usnama.
Ali, ovako je bila još ljepša, s onom svojom crvenom kosom koju bi zabacila kako bi joj srcoliko lice još više došlo do izražaja. Ljudi su ispisivali čekove, a onda joj zahvaljivali, kao da su joj bili zahvalni zbog njezine same nazočnosti, njezinih savjeta i dobrotvorstva.
No ipak, na neki način, ona je bila ona stara, dobra Rosarie koja još uvijek misli samo na sebe. Došla je do onoga dijela koji joj je bio najuzbudljiviji, onoga zbog čega se onesvijestila. Priznala mi je da se tada, kad je Ethana posjetila u zatvoru, on spustio na koljena i poljubio joj stopala, najprije jedno, a zatim drugo. Ona je na sebi imala sandale i nokte nalakirane sedefastim, svijetloružičastim lakom, i gotovo se onesvijestila, samo što je taj zatvorski pod vjerojatno bio prljav te se prisilila ostati pri svijesti. To je željela svim srcem. Sva se tresla dok mi je pričala o tome što se dogodilo. Neobično je izgledala, onako kako izgledaju ljudi kad znaju da će se sručiti tornado, ali zbog odanosti ili gluposti ostaju samo tako stajati, oči u oči s olujom.
"Kakva to osoba ljubi nečije stopalo?" pitala sam se.
Bilo je vrijeme za sastanak u svezi s prikupljanjem novca, ali ja sam htjela čuti ostatak priče, te sam se vukla za njom dok je ona išla prema središtu grada. To je bilo jedino čime se Rosarie bavila i što ju je ovih dana zaokupljalo; nije posjećivala pijanke na jezeru niti odlazila u kupnju u trgovački centar u Hamiltonu. Novac se može unosnije potrošiti, rekla mi je, a ne za kupnju odjeće koja će ionako izići iz mode prije nego što se dvaput okreneš oko sebe.
"Ne mogu vjerovati da si ti prestala ići u kupnju", rekla sam. "Znam da voliš kupovati".
"To samo pokazuje koliko me ti malo poznaješ", reče mi Rosarie kad skrenusmo u Front Street. Tu su se vidjeli redovi pupavica, na prostoru koji se pružao kroz gradsko središte, a lipova stabla ispred poštanskog ureda pokraj kojih smo prolazili mirisala su na pimen. Sve je bilo isto kao i svakog drugog ljeta. Samo je osjećaj bio drukčiji. Moja sestra je na sebi imala bijelu haljinu i crna joj se kosa spuštala niz leđa, onako kako se noć razaspe po dvorištima i travnjacima.
"Znam samo jedno", rekla sam joj. "On je ubojica."
Rosarie je posegnula u džep i pružila mi porukicu. "Pročitaj ovo. Možda će ti postati jasnije."
U svakom krivcu nalazi se i nedužan čovjek. Hvala ti od sveg srca. Ethan Ford.
"To su gluposti." Vratila sam joj porukicu. Da budem iskrena, nagonski poželjeh oprati ruke nakon što sam dotaknula nešto što je pripadalo njemu. "Ti znaš da to zapravo i nije njegovo pravo ime."
Onoga dana kad smo se skrivali od Gigi na jezeru, Collie mi je priznao da je odlučio uzeti majčino djevojačko prezime – Solomon. I službeno će ga promijeniti. Rekao mi je da više ne želi ni čuti za prezime Ford, i kad god ga čuje da osjeća mučninu. To više mi se činilo da nije pošteno što je Rosarie tako brzo bila spremna oprostiti Colliejevu ocu, kad je i sama bila bijesna na našega tatu što se razbolio i umro. Zapitala sam se je li ona onako pametna kako sam ja uvijek o njoj mislila, te sam se, tad i tamo, počela brinuti za nju, unatoč činjenici da mi se čak nikad nije sviđala.
Rosarie se trebala naći s Kelly Stark na uglu Front Streeta i Worthington Avenue. Od svih Starkovih djevojaka Kelly je imala najdužu kosu, tako dugu da je mogla sjediti na svojoj vlastitoj pletenici. Oduvijek sam željela da mi je Kelly sestra. Ona je bila izuzetno pametna i dobila je National Merit nagradu . I katkad se pitam zašto se druži s Rosarie, umjesto da se druži s onim pametnim djevojkama poput Gigi Lyle, koje su pohađale ljetne tečajeve da bi se pripremile za prijamni ispit na jesen. Pretpostavljam da je Kelly bila na neki način buntovna, i da se odlazak na prosvjed može takvim smatrati, ili je možda bila poput mene, ali jednostavno nije mogla odbiti Rosarie.
"Hej vas dvije", Kelly se osmjehnula ugledavši nas. Jednu je ruku provukla ispod Rosariene, a drugu ispod moje. Kelly Stark je bila mnogo snošljivija od Rosarie. Imala je dobro srce, što će je vjerojatno, za razliku od Rosarie i mene, uvaliti u nevolju. Morala sam vjerovati da će nas to što smo obje bile zločeste spasiti, to je bila naša zaštita i naše oružje, ili je barem tako bilo sve dok Rosarie nije počela petljati s Ethanom Fordom.
"Oho! Evo i Brendana slomljena srca", prošaptala je Kelly kad smo skrenule za ugao. Obje su se nasmijale kad su ga ugledale kako mete oko vatrogasnog doma, nadajući se da će ugledati Rosarie.
"Meni to nije smiješno", rekla sam.
"On je još pravo dijete."
Iako je ismijavala Brendana, Rosarie je izgledala kao što izgleda svaki put kad se zaljubi u nekoga. Lice joj je bilo rumeno, a oči, crnje od tinte, bile su siguran znak njezine privrženosti. Promatrala sam dok su Kelly i Rosarie prolazile pokraj Brendana Derrvja i shvatila sam u koga se to moja sestra zaljubila. Želudac mi se okrenuo kad sam shvatila da ona o Ethanu razmišlja na taj način, nakon svega onoga što je on učinio. Trebala sam znati da Rosarie ne bi posvetila toliko svog slobodnog vremena za neku javnu stvar. Kad je riječ o Rosarie, onda je tu uvijek njezin interes u pitanju, ono sebično kucanje njezina hladnog srca.
Šerif i njegova dva pomoćnika pristali su dopustiti Ethanu Fordu, ili kako je već on sebe zvao, da govori na večerašnjem skupu. Kad se pojavio, hodajući uz pločnik uz koji su stajali policajci, nitko nije morao reći što Rosarie tu radi i zbog čega na sebi ima svoju omiljenu haljinu. Vidjela sam ga kad je mahnuo Rosarie i ugledala onaj izraz na njezinu licu kad mu je odmahnula, te sam čak i ja mogla shvatiti da netko može pogriješiti i pomisliti da je zaljubljen u njega. Crna kosa gospodina Forda kratko je ošišana, i on je mršaviji, ali još uvijek najprivlačniji muškarac u gradu. Mogli ste samo gledajući ga shvatiti da je bio zatočen i da je želio svoju slobodu. Samo jedan pogled i bilo je očito da će uvijek biti žena koje će se istog trenutka zaljubiti u njega. One bi povjerovale u njegovu nedužnost, jer je on sam u to vjerovao. On bi svojom vjerom ovladao tim ženama i one ne bi ni znale što ih je snašlo. Njegov bi ih smiješak tako sigurno pregazio poput teretnog vlaka, i bez obzira na to što je Rosarie sebe smatrala pametnom, i ona bi mu vjerojatno dala sve što bi zatražio, samo da bude u njegovoj blizini.
Danima nakon toga pokušavala sam smisliti način na koji bih mogla Rosarie dati do znanja da čini veliku pogrešku. Većinu vremena provodila sam otraga u dvorištu, u svom kupaćem kostimu, i
polijevala se po glavi mlazom vode kad god bi mi postalo prevruće. Do tada sam već bila ukrala tridesetak knjiga iz knjižnice, točnije trideset i osam, ako pribrojimo i onu koju je uzeo Collie. Izgledalo je kao da sam ovisnik o krađi, ili o tome da me ne uhvate, ili o nečem sličnom. Postajala sam u tome sve bolja i bolja, i mogla sam to učiniti u krcatoj prostoriji, a da nitko od nazočnih nikada ne sazna da sam povijest Nila zagurala pod košulju, a zbirku pjesama spustila u svoj ruksak. Iz nekog razloga, zbog tih sam knjiga bila i nekako tužna.
Kad se Collie popeo u moju sobu i ugledao koliko sam knjiga ukrala, izgledao je zabrinut. Tako je izgledao svaki put kad smo sjedili blizu, zbog čega se doimao starijim nego što je uistinu bio.
Ne bih želio da ti se nešto ružno dogodi, rekao mi je kad je ugledao hrpe ukradenih knjiga u mojoj sobi, i zbog samog načina na koji je to izgovorio osjetila sam da ga nikad ne bih mogla pustiti da ode.
Pomislila sam kako ću morati zamoliti Rosarie da me sasluša, ali te subote ujutro moja je sestra obukla svoj kupaći kostim i došla se sa mnom izležavati na suncu. Popodne je išla u zatvor te je, pretpostavljam, željela dobro izgledati – kao da nije izgledala sjajno, ma što od sebe činila.
"Iznenađuje me koliko si glupa", rekla sam joj. Čitala sam knjigu ruskih bajki koju sam dan prije ukrala s dječjeg odjela i zaželjela sam da više nalikujem Babi Jagi, starici čija je kućica trčkarala naokolo na pilećim nogama. Možete se kladiti da Baba Jaga nije marila što ljudi o njoj misle. Možda je i bila zločesta, možda je i bila ogavna, ali nije noću plakala sve dok ne zaspi.
"Pa, netko mora biti glup, a netko ružan, a ja mislim da sam bolje prošla", Rosarie je skupila kosu navrh glave. Bila je izvrsno raspoložena dok je nanosila losion na već potamnjelu kožu. Bez obzira na to što mi je bila sestra, htjela sam je ubiti.
"Glupa kao mazga", rekla sam.
"Ružna kao mazga", uzvratila mi je Rosarie. Pružila mi je losion i savjetovala mi da se malo namažem. "Izgorjet ćeš", rekla je.
Imala sam pjegice po koži koja lako izgori. Slegnula sam ramenima i rekla Rosarie kako to nema smisla, ali čim je ona zatvorila oči, uzela sam joj malo losiona. Mirisala sam na bombone od kokosa.
"Ethan Ford bi ti po godinama mogao biti otac", rekla sam.
"Da mi je on otac, bio bi mrtav", Rosarie je na sve imala odgovor. Na licu joj je titrao smiješak.
"A i oženjen je", podsjetila sam je.
"Stvarno? Pa eto, vidiš, njegova se supruga nije čak ni na prosvjedu pojavila. Rijetko kad ga posjećuje u zatvoru." Rosarie se zatim okrenula prema meni; mirisala je ljepše no obično, i zapitala sam se da li još uvijek prislanja užarene šibice uz kožu pokušavajući nešto osjećati i nije li Ethan Ford nešto poput šibice.
"Čovjeku u njegovoj situaciji treba netko tko će biti uz njega i posjećivati ga baš svaki dan."
"O moj Bože, pa ti si veća glupača nego što sam mislila." Premda je sunce bilo jako, ruke i noge su mi se naježile. Prvi put u životu sažalijevala sam svoju sestru.
"Nije ono što ti misliš." Rosarieni su obrazi bili rumeni od vrućine. "On me ne gleda kao ostali muškarci. On me poštuje."
Ako je Ethan Ford nije želio, onda je on bio jedini muškarac u gradu koji je nije želio, i možda je baš zbog toga Rosarie i bila zainteresirana za njega.
"To je zato što ti je poljubio stopala. To te je izludilo."
"Daj prestani," rekla je Rosarie, ali uz smiješak. Razmišljala je o mnogo čemu, ali sam potpuno sigurna kako nije razmišljala o tome da je Ethan Ford u Marylandu jednoj djevojci oduzeo život.
"Kladim se da te je pritom i liznuo."
"Prestani, rekla sam ti", Rosarie me povukla za kosu, ali to nije opovrgla. "Misliš da si strašno pametna," nastavila je, "ali ti ništa ne shvaćaš. Misliš da je tata bio tako iznad svega i moćan zato što se ubio, i navodno nas poštedio patnje, ali on je samo izabrao lakši put. Ethan Ford je živio uzorno, zapravo je spašavao ljude i nije on jedini na ovome svijetu koji je pogriješio."
Pogledala sam svoju sestru i pomislila kako se morala osjećati one noći kad je pronašla oca. Molila je majku da je povede u trgovački centar u Hamilton, bio je to njezin hir, ako baš želite znati, i tako je otac imao priliku ostati sam kad smo se baka i ja popele na tavan raspakirati stvari. Pretpostavljam da se to može smatrati pogreskom, ako se gleda na taj način. Mogli biste pomisliti kako za takav previd morate plaćati cijeli život.
Te.noći, kad su svi zaspali, otišla sam u garažu, zapalila svijeću i molila oca da oprosti Rosarie za ružne riječi. Ne zna što govori, rekla sam mu. M što čini, ako ćemo pravo. Naš je otac bio jedan od onih ljudi koji bi o svemu dobro razmislili i odvagnuli riječi prije nego što bi ih izgovorili. Zacijelo je dane, koji su mu preostali, odmjerio s tugom koju će nam prouzrokovati svaki od njih. Nije uopće bilo važno što Rosarie o tome misli. Sve što je naš otac učinio, učinio je iz ljubavi. Sigurna sam u to. I ne treba mi nitko reći da bi on pokazao pravu privrženost da se prisilio i dalje živjeti. To bi možda moglo vrijediti za nekoga drugoga, ali ne i za njega.
Neke ljude treba spašavati, a ja sam počela sve više misliti da je i Rosarie jedna od njih. Te sam noći ostala budna razmišljajući kako bih stvari mogla dovesti u red. Prije nego što sam zaspala, zaklela sam se da ću učiniti tri dobra djela. Izabrat ću one zadatke koji su mi najteži, onako kako to ljudi uvijek čine prije nego što se upuste u potragu. Ako je to nešto lako, onda nije ni vrijedno, čak sam i ja to znala. Meni je mnogo toga bilo teško i mogla sam ispisati desetak stranica, ali svelo se na ovo: vratit ću ukradene knjige u knjižnicu, pobrinut ću se da ocu podignu spomenik i potrudit ću se zaštititi Rosarie, pa makar to značilo štititi je i od nje same.
Nije bilo pravila koje bi me spriječilo da se najprije suočim s najlakšim zadatkom, te sam iznijela knjige iz garaže, noseći po nekoliko odjednom, i natovarila ih u jedna stara kolica. Pričekala sam da padne mrak, a onda se uputila do knjižnice vukući kolica za sobom. Bilo je to doba kolovoza kad zrikavci polude, i unatoč uključenim vrtnim prskalicama moglo se vidjeti da je ljetu kraj.
Počela sam razmišljati o stvarima koje smo Collie i ja činili zajedno, i kako sam u njegovoj blizini uvijek osjećala da mi ne trebaju drugi prijatelji, a sjetila sam se i Rosarienih riječi kako će se sve to promijeniti. Vjerojatno sam i ja to ubrzala te sama doprinijela toj promjeni poljubivši ga ispred one stare kuće. On me je sad drukčije gledao, kao da me pokušava shvatiti, ali mu to nije polazilo za rukom.
Dok sam tako išla kroz grad, brinula sam se kakvu ću ispriku dati ako me netko zaustavi i upita nešto o kolicima punim knjiga, ali isto tako sam se mogla brinuti o tome hoće li pasti bomba na mene, jer nisam srela nikoga živog. Iako sam cijeli svoj život proživjela u Monroeu, počela sam razmišljati o tome da se jednoga dana odselim tamo gdje će i poslije devet sati biti ljudi na ulicama. Bilo je tako tiho da se moglo čuti kako u zraku šumi, a lišće šušti poput papira.
Prošla sam pokraj Hannina kafića, a da me nitko nije niti vidio niti primijetio, čak ni Brendan Derry koji je sjedio uz prozor, tužan ispijao kavu i pisao neke srceparajuće pjesme za Rosarie. Kiteina pekarnica se rano zatvarala tih dana i više nije bilo prosvjeda pred vatrogasnim domom, a trgovine u Front Streetu su bile zatvorene tijekom noći. Pomislila sam kako imam sreće. Osjećala sam se tako sigurno da sam počela zviždukati, ili sam to činila od straha – ne znam.
Znam samo da sam se sva počela tresti kad sam skrenula u Liberty Street i ugledala knjižnicu. Možda sam pomislila na oca i na ljubaznu, dobru Grace Henlev koja mu je dopuštala da uzme više knjiga dok je bio bolestan, ili sam se možda prestrašila mraka. Ostavila sam kolica iza povijuša kozje krvi, ali čim sam ponijela prvu hrpu knjiga gore do knjižnice, osjetila sam da sam izvrgnuta pogledu, jer me više nije zaklanjalo staro stablo jabuke.
Svaku sam knjigu ubacila kroz prorez, čak i ono izdanje Kralja Arthura koje je bilo tako debelo da sam ga morala jače pogurati, sve dok uz mukli udarac nije palo navrh drugih knjiga s one strane vrata. Tada sam podignula pogled i ugledala gospođicu Henlev kako gleda kroz prozor. Pogledale smo se i osjećala sam da ću zaplakati, jer se ona – umjesto da je otvorila vrata i izderala se na mene – samo nasmiješila. Cijelo vrijeme je znala da kradem knjige, i nikad mi ništa nije rekla.
Okrenula sam se i pobjegla. Zgrabila sam kolica i vukla ih za sobom tako da su mi udarala u noge i ostavljala modrice. Trčala sam tako brzo, bojeći se da mi pluća neće izdržati, ali sam nastavila trčati i dugo nakon što sam odmaknula od Front Streeta. Razmišljala sam o onim ljudima u svom životu koji su bili dobri, ljudima koji ni najmanje nisu bili slični meni, onima koji te nikada ni za što nisu optužili, čak ni onda kad su znali sve što si učinio. Načula sam kako Grace Henlev razgovara s Margaret Peck koja je dragovoljno pomagala u knjižnici, kad je gospoda Peck povela razgovor o knjigama koje, čini se, nestaju s polica. Ispostavilo se da to Grace Henley nije nimalo zabrinjavalo. Čula sam je kako govori da iz iskustva zna da sve te knjige koje nestaju obično budu vraćene, katkad za nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci, a katkad i nakon nekoliko godina; prije ili poslije, uvijek se vrate, kao da se vrate same od sebe i privuku se knjižnici, baš kao što se ovce privuku štali.
Kad sam došla kući, stajala sam vani pokušavajući doći do daha. U ovo su doba svi koje sam voljela već spavali ili ih nije bilo. Stajala sam tako dugo i razmišljala o ocu i kako ću, ma gdje živjela i koliko daleko otišla, uvijek misliti na njega. Bit će mi teško večeras zaspati bez svih onih knjižurina skrivenih po sobi, ali, mogu reći, neće biti nemoguće.
MILOST
POSUEDNJI TJEDNI KOLOVOZA UVIJEK SU VRIJEME ZA OBITELJSKA okupljanja i pitu od borovnice, godišnje doba kad se zlatnica javlja uz cestu i kad ljiljani što cvjetaju po danu gube svoje latice, koje traju samo dok se mjesečina ne prospe s neba. To se odvija tako brzo da do jutra ne ostane ništa od toga cvijeća, osim zelenih stabljika i žućkastih peteljki lišća, kao daje ljetu već kraj. I dok većina ljudi mirno spava u svom krevetu, Charlotte Kite ne može zaspati i zamjećuje sve što se s ljiljanima događa noću. Ona je žrtva svojih uskovitlanih misli, tog neprekidno navirućeg nasilja zbog kojega ne može zaspati u ovo neobično noćno doba, u dva i u četiri sata, te je budna i čuje lepršanje vrapčića koji se prvi uskomešaju u grmlju i osluškuje tiho gukanje golubica. Već je kod prozora kad prvi blistavi tračci svjetlosti probijaju olovnoplavo nebo tog jutra, i svjedoči onom trenutku kad se latice ljiljana uvijaju u travi poput komadića papira, pretanke i preosjetljive da bi potrajale.
Pet i više godina, a da to nije ni znala, zloćudne stanice se nastoje ugnijezditi u njezinu tijelu. Sad kad je tumor odstranjen, uz još nekoliko limfnih kvržica, liječenje će joj progutati sljedećih deset mjeseci života. Ona već zna – pobijedila, izgubila ili se povukla – više ništa neće biti isto. Pod rukom ima ožiljak koji je boli i lijeva joj je dojka upola manja od desne, ali ono zbog čega je budna je spoznaja da sve što ovoga trenutka ima već u sljedećem može biti izgubljeno. Ona ne želi dragocjeno vrijeme gubiti na nešto tako obično kao što je san. Svaka sekunda sada pripada njoj, i ona dobro zna da joj može biti i posljednja.
Bolest i sve te zavrzlame oko liječenja zapravo puno lakše podnosi sad kad nema Jaya. Svi znaju da Jay nije onaj koji bi se brinuo o nekome u nevolji, iako ima najbolje namjere. Nazvao ju je nekoliko puta, lijepo od njega, uvijek nesigurno pozdravljajući, poput nekoga tko ne podnosi biti u blizini bolesnih. Charlotte se sjeća kako je Jay uvijek pronalazio ispriku da ne mora posjetiti svog oca u staračkom domu i uvijek je glavu okretao od nesreće. On želi čuti samo dobre vijesti ili – nikakve. Ona ne može ni zamisliti Jaya kako prolazi kroz vrata bolnice u Hamiltonu, a da ne govorimo o tome daje čeka da se probudi iz narkoze ili da je drži za ruku tijekom bolničkog tretmana.
Charlotte nije ni časka razmišljala kad je unajmila Barneyja Starka da je zastupa u brakorazvodnoj parnici. Premda je bila više nego voljna pristati dati Jayu sve što on zatraži, Barney joj je obzirno dao do znanja kako će trebati proći veći dio godine da privedu razvod kraju, s obzirom na složene financijske dogovore oko pekarnice. Ali to Charlotte uopće ne brine. Njezino liječenje će isto toliko potrajati – sa zračenjem između onih okrutnih tretmana kemoterapije – i ona će se moći jednako tako baciti i na brakorazvodnu parnicu, uza svu tu ostalu zbrku.
"Znam daje došlo u krivo vrijeme", reče joj Barney prije nego što je napustila njegov ured. Očito nije u mjestu bilo žive duše koja već nije čula za njezinu bolest, a među njima i Barney. Gledao ju je pogledom kojim kao da se ispričava, kao da je on bio taj koji ju je iznevjerio.
"Brak nije došao u pravo vrijeme", objasnila mu je Charlotte. "Razvod je savršen. Čini se da je i u tebe slična situacija što se tiče braka", dodala je, i to prilično neobzirno. Ali kako ona to ne bi znala? U gradiću poput Monroea ljudi o svemu pričaju, nemoguće je ma i jedan korak učiniti a da već svi nisu obaviješteni na koju se novu adresu čovjek seli, i prije nego što mu se pokućstvo preveze. U Barnevjevu slučaju, njegova nova adresa bila je prostorija za sastanke u njegovu uredu, gdje je on postavio poljski krevet, kuhalo na struju, i jedan od onih malih rashladnih uređaja, koje djeca u studentskim sobama pune limenkama gaziranih pića i pivom.
"Trebalo se to još mnogo prije dogoditi." Charlotte je ušla u svoj auto, a Barney se sagnuo da bi s njom mogao razgovarati kroz otvoreni prozor. Čuo je kako mu srce ubrzano lupa, ili je to možda bilo zbog vrućine koju je tog dana teško podnosio, i te napetosti i napora oko spremanja stvari i odlaženja od kuće, bez obzira na to koliko je ispravnu odluku donio.
"Samo smo se pretvarali daje sve u redu."
Odmaknuo se i mahnuo Charlotti dok je odlazila. Njegov brak bi se raspao i, prije ili kasnije, on bi se odselio iz kuće, čak i da se Charlotte Kite nikada nije pojavila. Istina, možda bi pričekao još neko vrijeme, ali ne bi učinio uslugu nikome tko je u to uvučen. Kad je do toga došlo, bilo mu je zapravo najteže od svega to reći svojim kćerima. Bio je to pokazatelj koliko ga vole, jer su sve tri njegove kćeri pobjegle u svoje sobe i za sobom zalupile vratima, čak i Kelly, koja je obično bila mirne naravi i puna razumijevanja. Barney je sa svakom posebno porazgovarao, i uvjerio Kelly, a zatim Josie, i na kraju – što je bilo najteže – svoju dragu Sophie, da se njegova ljubav prema njima neće nimalo promijeniti. Iako mu nijedna kći nije ništa rekla, zapravo su ga obožavale i učinile su mu uslugu time što su ga saslušale, trudeći se da ne zaplaču.
Onoga dana kad je u auto natrpao svoje stvari, Barney je poljubio svoju suprugu i oprostio se od nje, zahvalivši joj za sve ono što su značili jedno drugom, a potom se uputio trenirati maloligašku momčad, kao što je to uvijek činio subotom. Sophie još uvijek nije razgovarala s njim, ali je prihvatila poziv na vožnju, tamo do terena iza srednje škole, ljutito kimnuvši glavom. Dan je bio vedar i nagovještavao je savršeno predvečerje. U daljini se sunce probijalo kroz nagomilane oblake, a prozori srednje škole ljeskali su se prošarani duginim bojama – sad plavo, sad ružičasto, sad blijedo ljubičasto. Barneyjevi kovčezi i kutije glasno su kloparali otraga u autu, i Sophie se okrene te pogleda preko ramena.
"Pa i nisi to baš dobro spakirao", primijeti. "Neorganiziran si." "Možda bi mi ti to mogla pomoći poslije raspakirati." Zaustavili su se uz rub igrališta i ondje parkirali. Barney je u pretrpanom prtljažniku imao bejzbolsku opremu, i dok mu je Sophie pomagala istovariti palice, on je najblažim glasom rekao: "Bez obzira na sve promjene, ono što ja osjećam prema tebi nikada se neće promijeniti. Ti ćeš uvijek biti moja kći i ja ću te uvijek voljeti."
Sophie se namrštila kao da je to već čula. "Mislila sam da voliš i mamu."
"Pa, volim, ali ovo je nešto drugo."
"Rekla nam je da je sigurno u pitanju neka druga žena i da nas zato tako iznenada napuštaš."
Roditelji koji su dovezli djecu trubili su u znak pozdrava, igrala se utakmica protiv momčadi iz Essexa, njihovih najljućih protivnika, i mnogi će roditelji ostati gledati. Iskreno, Plavi drozdovi nisu imali puno izgleda za pobjedu, posebno ne u ovom trenutku kad je Collie Ford napustio momčad; on je imao sjajan i jak udarac i uvijek ste se mogli na njega osloniti.
"Da budem iskren, postoji netko do koga mi je oduvijek bilo stalo, ali ne znam primjećuje li ona da ja postojim, tako da nju ne možeš računati kao tu neku drugu ženu."
"Mladenačka ljubav", rekla je Sophie. "Eto što je to!" "Osim što ću ja uskoro imati četrdeset godina, a još uvijek se tako osjećam."
Sophie razmisli o tome. "Pa onda si stvarno glup." Ona bolje pogleda svog oca, poželjela ga je povrijediti, ali kad je to učinila, nije se osjećala onako dobro kako je mislila da će se osjećati. Sophie skrene pogled, ali uzme oca za ruku.
"Što misliš, možemo li pobijediti?" upita je Barney neizrecivo zahvalan što ga je uzela za ruku. Autobus iz Essexa zaustavio se na parkiralištu i čuli su protivničku momčad kako pjeva i priprema se za utakmicu.
"Ne", Sophie je bila slatka, iskrena djevojčica. Nije više imala onaj obrambeni stav, i stojeći tako uz svog oca doimala se premladom da bi shvatila zašto je tako teško pronaći sreću. "Misliš li da bih se i ja mogla odseliti s tobom?"
"Mislim da možeš biti kod mene kad god ti to majka dopusti." Izgubili su utakmicu protiv Essexa i te se večeri Sophie vratila u Barneyjev ured gdje je zaspala na podu sobe za sastanke, zamotana u deku, sklupčana, dok joj je glava počivala na jastucima koje su uzeli s kauča iz čekaonice. Barney je sišao u ured telefonirati doma. "Zaspala je i nemam je srca buditi", prošaptao je Dani. Dana će prva priznati da su se udaljili – eto, nisu spavali u istoj sobi više od godinu dana – ali sada je izgledalo kao da žali zbog toga. "Ako se želiš vratiti, nemam ništa protiv. Zbog djece", dodala je.
"Rekla si joj da je u pitanju neka druga žena." "Zar nije? Priznaj, detektoru laži, znaš i sam daje."
A baš tu ženu nije zanimalo kako pronaći drugoga muškarca, sad kad ju je Jay napustio. Charlottu sigurno nije smetalo što živi sama, pogotovo sada kad joj Jorie svake večeri donosi jelo. Jorie kuha za Charlottu otkad se vratila iz Marylanda, i dan za danom donosi joj slatko vino od jabuka, lonce pune juhe s rezancima i mnogobrojne posude s vegetarijanskim lazanjama, sve dok se onako veliki Charlottin hladnjak nije napunio. Kad ju je baka Kat Williams, Katya, došla pozvati na gulaš i rižu, Charlotte joj je zahvalila, ali morala je odbiti jelo.
"Mislim da nisam normalna", reče Jorie, zagledana u golemi zamrzivač, za posjeta Charlotti te večeri u kolovozu, iznoseći pred nju još toplo, pečeno pile. "Jesam li ja doista sve ovo spremila?"
"Ti stvarno nisi normalna." Charlotte je za pultom gdje pijucka zeleni čaj iz velike šalice iz koje se puši.
"Što sam ja mislila?"
"Nisi ništa mislila. Zato si toliko toga i spremila. Htjela si zaboraviti. Događalo se to i meni u pekarnici. Pečem ona peciva od maka i limuna, i prije nego što toga postanem svjesna, ta peciva postaju cijeli moj svijet i najveći mi je problem kako ih izvaditi iz pećnice prije nego što im rubovi postanu smedkasti. K vragu i razvod i bolest i očaj. Daj mi savršeno pecivo od maka i sa mnom će biti sve u redu."
"Jesam li to zbog toga učinila?"
"Znaš i sama da jesi. Zato da ne moraš razmišljati o onome što si otkrila u Marylandu. Jesi li s Ethanom razgovarala o tome kako ti je bilo?"
Jorie o Jamesu Morrisu razmišlja više nego što bi trebala, možda i zato što uvijek uza se nosi onaj plavi dnevnik. Sebi reče da je to zato da Collie ne otkrije tu knjižicu, ali dnevnik je zaključan i Jorie bi ga mogla skriti negdje u podrumu majčine kuće, ili tamo u sjeniku u vrtu. A možda ona sa sobom nosi taj dnevnik zato što je svaki pogled na taj plavi uvez vraća na ono mjesto gdje su kosovi i nepregledna polja. Svaki put kad ga ugleda, podsjeti se na to kako s nekim stvarima nikad nije gotovo; one ostaju s tobom dok ne postanu dio tebe, svidjelo se to tebi ili ne.
Jorie je samo jedanput bila u zatvoru otkad se vratila, i nije spomenula svoj izlet u Holden. Maryland je tajna i ona se lako mogla odati da je naglas izgovorila ime svog odredišta. Ethan ju je čvrsto zagrlio kad ga je došla posjetiti, tako čvrsto da je jedva mogla i disati i upitao je povrijeđeno: Gdje si bila? Ona se nasmijala, odmaknula se i rekla da je samo nekoliko dana prošlo od njezina zadnjeg posjeta. Zar ne mora spremati kuću za prodaju, brinuti se o Collieju, pomagati majci?
Baš me briga za to, odgovorio je Ethan, i kad ga je pogledala, znala je da on tako i misli. Samo tebe želim, rekao joj je, i zbog tih bi riječi ona nekoć bila zadovoljna, ali sada je one nisu ni najmanje usrećile.
Sa sobom je ovaj put ponijela i dnevnik; bio joj je tu, u torbici, i pitala se što bi Ethan učinio da ga ugleda. Sto ako sam potraži papire koje je ona donijela od njegova odvjetnika Freda Harta umjesto da pričeka da mu ih ona uruči. Bi li prepoznao plavu imitaciju kože i zlatnu kopču? Bi li ga ispustio kao da je otrovan ili se možda ne bi ni sjetio kome je dnevnik pripadao. Ali, Ethan je čekao i nije joj pretražio torbicu.
Sjedio je na rubu svog ležaja, sve dok mu ona nije predala papire, a onda ih je pomno pročitao, što Jorie nije učinila. On traži smještaj za tebe i za Collieja, rekao je Ethan. Jorie ga nije shvatila. Ali mi smo kod moje majke, podsjetila gaje. UMarylandu, odgovorio joj je na to. Tako da možete biti uz mene tijekom suđenja.
Jorie se zgrozi od same pomisli na Maryland, na onu napuštenu kućicu koju je vidjela, namještenu komadićima pokućstva, na šetnju cestom dok mještani podrugljivo dobacuju. Čak i sada, dok je Charlotte tu ispituje, nešto je žari na vršku jezika. Je li ikada prije izgovorila laž? Misli da nije, ali to čini sada; šuti, zatajila je Ethanu odlazak u Holden, i to je dosta da je učini prijetvornom poput svakog lažljivca.
"Ne želim s njim razgovarati o Marylandu", Jorie se obrati Charlotti.
"Onda razgovaraj sa mnom."
"Ni govora. Ne trebaš ni ti znati kako je ondje bilo."
Charlotte se nasmiješi. "Meni je dosta samo da te pogledam i da zaključim da je bilo loše."
"Ti uvijek sve znaš", Jorien glas zvuči tužnije nego što je namjeravala. "Što bih ja bez tebe?"
"Preživjela bi."
"Kako je to grozno reći", Jorie zadrhte od same pomisli i okrene se tako da Charlotte ne može vidjeti koliko strahuje od tog gubitka.
"Pa, preživjela bi", Charlotte je jednako toliko tvrdoglava koliko i poštena. "Ljudi nastavljaju živjeti dalje."
"Bez tebe to više ne bi bilo isto. Ako nema tebe, meni drugih prijatelja ne treba."
"Ja sam uvijek bila ona s pravim idejama", složi se Charlotte.
Jorie se nasmije i podsjeti je na ishode nekih njezinih pravih ideja, uključujući i onu kad su za Halloween obojile kosu u crno, a još nisu imale ni trinaest godina. Tad su strašno uništile kosu. Nagovorile su Ruth Solomon da ih odvede u jedan frizerski salon u Bostonu, jer su znale da se frizerski salon Chantel u Hamiltonu ne bi prihvatio tako drastična zahvata. Djevojčice su se u grad vratile skandalozno kratko ošišane kose i znale su da će im se baš svi rut gati, ali ispostavilo se da su im frizure baš dobro pristajale i otkrivale njihova svježa, mlada lica. Ali to je bilo prije više od dvadeset godina, kad su dobro izgledale bez obzira na sve.
"Pa, opet će ona biti kratka", reče Charlotte. "Meni će sigurno otpasti. A ako i ne otpadne, bit će rijetka. Rekli su mi da će pucati svaki put kad se počešljam."
Sunčeva svjetlost pada kroz prozor, ostavljajući ružičaste, zlatne, rešetkaste niti na Charlottinoj blijedoj koži. Kosa joj je tamna, tamnije crvena od onih niti u četki koja je pripadala Rachel Morris. Ta kosa je crvena poput krvi, poput otkucaja srca, slična grimiznoj koliko to prirodna kosa može biti.
"Učinimo to", reče Jorie. "Ošišajmo je sasvim kratko. Onako kakva je nekad bila."
"Sad?"
Pogledaše se, i svaka od njih zna kako ona druga ima svoj razlog osjećati da je baš sad pravi trenutak, baš sad, tu, dok su zajedno. Čemu nešto čekati kad je svijet tako izopačen i opasan? Čemu sjediti tako i buljiti u zrcalo, bojati se onoga što bi se moglo dogoditi ako se pokrenu? Jorie iz kuhinje uzme škarice i veliki ručnik koji će prebaciti preko Charlottinih ramena, i one se uputiše prema terasi u stražnjem dvorištu.
Ovo doba dana ispunjeno je ptičjim pjevom i Jorie se prisjeti Marylanda. Iako nitko u gradu ne zna gdje je bila, ljudi su i te kako svjesni koliko je dana prošlo otkad je zadnji put posjetila Ethana. Znaju da nije bila na skupovima potpore i da je odbila razgovarati sa sve uviđavnijim novinarima, iako je Mark Derry pokušao dogovoriti nekoliko intervjua.
Novinari, koji su se još uvijek motali po gradu, odustali su od Jorie kao važnog izvora informacija i usmjerili su svoju pozornost drugamo, smjestivši se pred sudnicom. Prijatelji i susjedi su oni koji nju promatraju. Zapravo se radi o nekoliko ljudi, onima koji se time zabavljaju i počinju već rano piti u Safehouseu; to su oni koji su se počeli kladiti hoće li se ili neće brak Fordovih održati. Još samo prije nekoliko tjedana gotovo su svi u gradu pretpostavljali da će Jorie ostati uz svog supruga, ali trenutačno su izgledi šezdeset prema četrdeset, i to samo pokazuje kako je sve neizvjesno. Ti ljudi ne bi shvatili da se Jorie većinu dana, otkad se vratila iz Marylanda, sprema posjetiti Ethana. Doista je namjeravala opet tamo otići, ali je uvijek završavalo tako da je umjesto tamo, ona skretala cestom prema jezeru. Provodila je sate i sate promatrajući kako vilini konjici nadlijeću nad vodom. Bacala je sive oblutke sve dok je ruke ne bi zaboljele. Sve te dane sa sobom je nosila dnevnik Rachel Morris. Svaki put kad bi posegnula za ključevima svog auta ili za češljem, on bi bio tu, i podsjetio bi je na sve ono što je vidjela kad ju je James pustio u kuću, na ono dok je hodao uz nju kroz polje i kad se rukama uhvatio za glavu i zaplakao.
Zato Jorie svake noći, kad svi zaspe, odlazi u majčinu kuhinju i stoji ondje u polutami nad loncima uzavrele vode, strpljivo praveći umake i jela za čiju pripravu treba potrošiti sate i sate, i ne odvaja se od pita s breskvama s onom hrskavom, ružičastom koricom. Charlotte je u pravu, Jorie nikada ne razmišlja dok radi, ali ne može cijeli život provesti ispred peći, i kad god dopusti da joj misli odlutaju, ona pomisli na Jamesa Morrisa, onoga Jamesa koji sam odbrojava dane svog života. Kad god se to dogodi, Jorie iznenada osjeti hladnoću, osjeti bijes prema čovjeku koji mu je to učinio, koji mu je ukrao i budućnost i prošlost; i zbog toga što je taj čovjek njezin suprug, ona je zarobljena ovdje, u ovom čudnom području tuge, u ovom najopasnijem mjestu, na kojemu nikada u životu nije mislila da će se naći.
"Hoćemo li to doista učiniti?" Charlotte je upita kad su već izašle van s ručnikom i škarama, imajući na umu šišanje nakratko. Charlotte je oduvijek bila neustrašiva – ona koja je vukla Jorie na praznike ili je tjerala da pješaci kroz šumu, koja je inzistirala da uče skijati i klizati, koja je reagirala naglo, koja je bila smiona – ali danas Charlottin glas podrhtava. Nešto ranije tog jutra oprala je kosu; šampon kojim se koristila mirisao je na vaniliju i taj je miris rastuži. Nije ni znala daje toliko tašta zbog nečega tako beznačajnog kao što je kosa. Nije očekivala da će joj to tako teško pasti.
Jorie rasklopi vrtni stolac i obriše sjedalo ručnikom. "Gospodo," reče Charlotti, "spustite svoju guzu."
Kozja krv je tu posađena u koritu i vrtni sljez je u punom cvatu, golemi cvjetovi poput tanjurića savijaju stapke. Čim vrapci što su sletjeli na drvenu ogradu opaziše kosu koja poče padati na ulaz, nakon što je Jorie počela zaozbiljno šišati, oni dolepršaše blizu, cvrkućući i čekajući priliku da prilete još bliže i ukradu čuperak-dva.
"Ako već šišamo, onda ćemo ošišati kako treba", reče Charlotte kad joj je kosa već počela padati. Na kraju krajeva, to je samo kosa. Ne šišaju joj dušu niti joj vade srce, ni krv, ni kosti ni bijele, ravne zube. "Skrati je."
"Skraćujem."
"Još kraće", zahtijeva Charlotte.
Jorie se rukama osloni na bokove i nasmije se: "Tko je ovdje glavni, ti ili ja?"
"Ja", jednostavno reče Charlotte, i Jorie zna da ona ne misli na frizuru. Ona govori o tome kako će se krajem tjedna odvesti u bolnicu u Hamiltonu, poći dizalom do drugoga kata i voditi uljudne razgovore dok joj sestra bude priključivala infuziju, što će je ispuniti otrovom od kojega bi joj trebalo biti bolje. Ona govori o svom životu na kocki, s kosom ili bez kose, sa srećom ili bez sreće, s nadom ili bez nade uopće.
Jorie spusti škare, klekne i zagrli prijateljicu. "Oprosti", reče.
Vrapčići iskoristiše trenutak te kradomice sletješe na prilaz dok Charlotte Kite plače prijateljici u naručju.
"O, Bože, nemoj! Oprosti." Charlotte nadlakticom obriše oči. "Uh! Mrzim praviti scene." Charlotte nije od onih koje se lako slome, i izgledi za oporavak su veliki. Pravi problem je što joj se iz minute u minutu, iz dana u dan, raspada strategija kojom se prije probijala kroz život. Uvijek ju je poricanje dobro služilo; pomoglo joj je preživjeti smrt roditelja i krajnje neuspješan brak, ali ovdje, u njezinu dvorištu, veo je iznenada podignut. Kao da Charlotte do tada ništa nije vidjela. Oči su joj bile zavezane i sad joj sva ta slava i tuga pred njom zaslijepi pogled. Ona treptanjem zadrži suze, ali joj to ništa ne pomogne. Oči je još uvijek peku.
"Već sam ti ošišala pola glave", reče Jorie. "Bolje me pusti da završim."
Istina je da su Charlotte uvijek poistovjećivali s njezinom kestenjastom kosom, ali to baš i nije bilo najbolje na njoj; najbolje su, zapravo, njezine crne, pametne oči. Bez pogovora je, ne žaleći se, podnijela operaciju, a sad Charlotte Kite – ona koja je uvijek bila ponosna na svoju izdržljivu, otpornu narav – evo plače dok je šišaju. "Samo nastavi", ustrajna je Charlotte dok Jorie, oklijevajući, drži škare u zraku. "Ne obraćaj pozornost na mene."
Jorie završi, a zatim nježno ručnikom istrese posljednje dlačice i mekanom četkom prođe kroz ono što je od kose ostalo. Tako kratku kosu ima i Collie, muška, simpatična frizura, ali uskoro će Charlotte možda uzeti britvu i riješiti se ostatka kose. Pri žutoj svjetlosti kolovoza Jorie shvati da obje izgledaju mnogo starije. A što je ona mislila? Da će ostati mlade zauvijek? Da ih nikada nikakvo zlo neće zadesiti ako nastave ići pravim putem?
"Reci mi da nije sve gotovo", reče Charlotte prijateljici. Nad njima su se skupili oblaci i nebo vrvi od komaraca i očajne vrućine. One su obje živjele dvaput duže od Rachel Morris i, s obzirom na to, mogu biti sretne.
"Nije gotovo." Riječi koje Jorie izgovara su slatke i imaju okus jabuka. "I nikad između mene i tebe neće biti gotovo."
Dok nebo tamni, a oblaci se počinju rumenjeti svijetloljubičastim sjenama, Jorie ode po vrč tople vode i šampon. Vrativši se, opere Charlottinu kosu tamo na ulazu, pod ružičastim nebom, dok desetci vrabaca zahvalno namotavaju vlasi crvene kose u svoja gnijezda. Potom im Jorie pripremi ručak i iznese van da mogu jesti na travi. Danas je donijela pečeno pile i složenac od patlidžana koji je prije par dana donijela Trisha Derry. Kad jednom započne s terapijom, Charlotte neće moći jesti ništa osim kruha, maslaca i kompota od jabuka, ali sad je proždrljiva. Jede dok ne osjeti da će puknuti. Nema više na koga ostaviti dojam, čak ni na sebe samu. Već je odlučila da se neće gledati u zrcalo, barem neko vrijeme. Bude li živa i zdrava, sljedećeg će si ljeta kupiti veliko zrcalo da visi u hodniku, i onda će u sebe danonoćno buljiti.
"Ma tko nam to dolazi", Jorie se nasmiješi, povirivši na ulicu gdje se zaustavi auto. One završiše s ukusnim jelom, popiše velike čaše limunade zaslađene sokom od trešanja, baš onako kako su voljele kad su bile djeca. "Je li to Barney Stark?"
To je nedvojbeno Barneyjev Lexus; prozori na autu su spušteni i Barney sjedi sam za upravljačem, zagledan u usijani, staklasti zrak.
"Čula sam da je otišao od kuće i da sad živi u svom uredu u Front Streetu."
"Što je s tim čovjekom?" upita Charlotte. "Svaki put kad se okrenem, eto i njega."
Jorie se nasmija. "Je li ti ikad palo na pamet da bi se mogao zanimati za tebe?"
"Ma daj, ne budi smiješna! Pa, pogledaj me! Ne čekaj, sad stvarno, možda je i bolje da me ne gledaš."
Charlotte ustane i krene prema ulaznim vratima. "Hej, Barney," mahne mu. "Nemoj tu sam sjediti. Dođi i večeraj s nama."
Dok tako sjedi u parkiranpm autu, Barney se doima preplašen. Za trenutak se učini da bi se mogao uplašiti i pobjeći, okrenuti ključem u bravi i odvesti se s Hillcresta što brže može, natrag, u sigurnost svog ureda i izmaglicu neodlučnosti, u kojoj je živio proteklih godina. Umjesto toga, on iziđe iz auta i priđe stazicom.
"Nisam ti htio smetati kad imaš društvo", reče i pruži Charlotti paketić – ružičastu kutijicu iz pekarnice koju ona odmah prepozna kao svoju. Čini mi se da je ovo kao nositi ugljen u Newcastle."
"Zar nije lijepo da te usporede s brdom ugljena?" uzvrati Charlotte, ali vidi se da je ganuta. Otkad ima pekarnicu, nitko joj se nikad nije sjetio donijeti desert.
"Oho", reče kad otvori kutiju. "Slatko priznanje. Moj omiljeni kolač."
Charlotte pođe unutra, kako bi složila obrok za Barneyja: na tanjur stavi piletine i povrća, ostavljajući Jorie i njega same.
"Reci joj neke lijepe vijesti", reče Charlotte Barneyju dok je ulazila unutra. "Već bi joj i dobro došle."
Barney sjedne u travu; previše se znoji te skine jaknu, a zatim olabavi kravatu. Nekako mu je neugodno kad je Jorie u blizini, ali jedan dio njega osjeća da je iznevjerio Fordove kad se nije osobno prihvatio braniti Ethana.
Da bi joj rekao čak i ono što bi bilo najsličnije dobrim vijestima, morat će joj lagati, a to Barney ne umije.
"Čini se da Fred Hart sjajno obavlja posao", reče, nadajući se da će njegovo mišljenje utješiti Jorie. "On misli da može dokazati da se Ethan promijenio i ima uza se pola grada spremnog potvrditi to; već su prikupili pedesetak tisuća dolara i to je siguran glas povjerenja."
"Ti nikad ne bi mogao voditi taj slučaj", čini se da je Jorie uvjerena u to. "Ti nikad ne bi mogao braniti nekoga tko je kriv."
Kad se Charlotte vratila s prepunim tanjurom piletine i patlidžana te s desertom i priborom za jelo, Jorie iskoristi trenutak i oprosti se s njom. Reče im daje umorna i našali se da njezina majka, otkad se ona vratila kući, ostaje budna i čeka kraj prozora dok nije sigurna da je Jorie za sobom zatvorila vrata, ali oboje znaju da je već iscrpljena od pretvaranja kako je dobre volje. Prikrij tugu, a ona će te izjedati iznutra. Tjera te da bježiš u mračne kutove i prazne sobe, potišten i nijem, bježeći od samoga sebe.
"Ne zna što će", reče Charlotte kad ih Jorie napusti. "Čak ne zna ni što bi mislila o svemu."
"Zna, i to dobro. U tome je problem."
Vrijeme je za desert i Barney uzme veliki nož koji je Charlotte donijela te odreže dvije velike kriške. Govori se daje kombinacija sastojaka u ovom kolaču tako ubitačna da bi mogla čovjeka prisiliti da prizna sve, ako se prejede tog kolača. No Barney se nikada nije bojao istine. Istina je njegov posao, i neće sad od nje pobjeći, bez obzira na sve. Dana se baš nije iznenadila kad ju je uvjerio da ni ona ni djeca neće morati mijenjati životne navike, iako on više neće živjeti u kući na Evergreenu. Od tada on održava vezu s kćerima i provodi s njima koliko god vremena može. Zadnja dva dana odlazio je kući na večeru; prošlo je bolje nego što je itko od njih očekivao i on točno zna gdje su njegove kćeri večeras.
Kelly je otišla s Rosarie Williams na jedan od onih prosvjednih skupova za prikupljanje novca za Ethana, koji se u ovo doba održavaju u Hamiltonu. Josie je na satovima plesa, a Sophie, njegova miljenica, njegova malena Sophie je gore u svojoj sobi, piše dnevnik i tako ublažava svoju ljutnju.
I tako sad Barney razmišlja o istini, sad kad ima i vremena i mogućnosti. Drago mu je što je u Charlottinu dvorištu, to je točno. Drago mu je promatrati kako se sumrak spušta među iskrivljena stabla jabuka na obronku iza njezine kuće, drago mu je što je tu i jede čokoladni kolač uz jak miris kave i kozje krvi u zraku.
A što Charlotte misli o ovom krupnom, mirnom čovjeku u njezinu dvorištu? Kad gleda u nju, jasno joj je da on ne primjećuje kako joj se kosa promijenila. On gleda nešto posve drugo. Gleda u njezinu nutrinu. I tad Charlotte shvati što je na stvari. Jorie je u pravu. Charlotte se iznenadi što joj je trebalo tako dugo da otkrije zašto je Barney Stark uvijek negdje u njezinoj blizini.
"Ja nisam u potrazi za dečkom, ako me zbog toga slijediš", reče mu ona izravno, između dva zalogaja kolača. Za dva tjedna će joj biti zlo od čokolade, ali sad je se ne može najesti. Kaže se da čokolada može prouzrokovati nešto slično zaljubljivanju. Od nje srce kuca jače i ona potiče najluđe ideje. "A čak da sam i zainteresirana, znaš, ja ti imam rak."
"Čuo sam", zapravo Barney zna dosta o njezinu zdravstvenom stanju. Često je zvao bolnicu kad je Charlotte bila na operaciji te ga je već i dežurna sestra prepoznavala po glasu.
"Budimo iskreni", reče Charlotte, zbog čega je on još više cijeni. Oblik njezine glave večeras mu se čini savršen, čak i ljepši nego inače. "Možda ću umrijeti."
"Pa, svi mi od nečega umiremo, zar ne?" vedro odgovori Barney.
"To je točno, Barney, ali neki od nas će možda umrijeti prije."
Barney sebi odreže još jedan komad kolača. U svom je poslu naučio kako nema jamstva za određene ishode, a ni izvjesnosti, dobrih, loših, ili neutralnih u koje bi se čovjek mogao pouzdati. Kad je imao sedamnaest godina, nije mogao ni zamisliti da će sa Charlottom Kite jesti čokoladni kolač u njezinu dvorištu. Nije se usudio ni sanjati o tome. On sad stavi noge na stolac i zagleda se u nebo.
"Ono je Orion", reče.
I Charlotte se zagleda u nebo. Ona osjeća bockanje zvjezdanog sjaja u svojim očima. Protrese glavom i zatrepće, a onda se ponovno usredotoči na dopola pojeden komad kolača, jer joj se učini suludim razmišljati o onome što se upravo događa. "Zna li tvoja žena gdje si?" upita.
"Više ne živimo zajedno, stoga je se ne tiče. Uostalom, ona ne zna ni tko sam."
Oboje se nasmijaše onome što sasvim sigurno nije šala, a onda im postane neugodno zbog nenadane bliskosti među njima i oni zašutješe.
"Mislim da Dana baš ne mari mnogo gdje sam!" Barney zaškilji, a oko zvijezda na nebu pojaviše se aureole. "Ona je dobra osoba, nemoj me pogrešno shvatiti. Samo što nije ona koju ja želim."
"Ti si zasigurno sišao s uma ako misliš ono što ja mislim."
"A što to?" Barney u mraku mladoliko izgleda.
"To, da pitaš mene da izlazimo. Ili, kako se to već danas kaže?"
"Upravo to mislim. Iako zapravo i ne moramo izaći van. Možemo i ovdje ostati sjediti."
Charlotte se nasmije; dvaput je u istoj večeri nešto podsjeti na prošlost.
"Je li to zbog toga što nikad nisam htjela s tobom izaći van dok smo bili u srednjoj školi?"
"Ako me pitaš jesam li ovo isto osjećao prema tebi, moj odgovor je da."
Barney nije namjeravao biti tako izravan, i možda je Slatko priznanje počelo djelovati. Svatko jednom shvati što želi najviše od svega, i to se dogodilo Barneyju. Možda su laži na kojima se temeljio brak Ethana Forda bacile svjetlo na Barneyjevu prijetvornost, kao da se pretvarao da bi mogao biti sretan s bilo kojom ženom koja nije Charlotte. Bilo kako bilo, ako to sad misli riješiti, onda je bolje ne odgađati. Barney Stark prestane buljiti u zvijezde. Za njega je Charlotte Kite najljepša žena koju je vidio, s kosom ili bez kose, i zato joj je – u ovom smiješnom i najgorem trenutku u životu – on to konačno i izjavio.
Pokazalo se da je Barney taj koji će pokupiti Charlotte i odvesti je na prvu dogovorenu kemoterapiju. Kad su već bili u bolnici u Hamiltonu, Charlotte se okrene prema njemu i reče: "Hvala što si me dovezao. Ti sad možeš ići kući", ali Barney se ponaša kao da ona nije ništa rekla. Čini se kao da ima sposobnost zaviriti joj u dušu i reče joj ono što ona već sigurno i sama zna, a to je da on neće otići nikamo. On čeka u hodniku dok se ona ne prijavi, a onda je prati do onkološkog odjela gdje se ona zavali u udobnu fotelju. Kad su pustili infuziju u Charlottine vene, Barney provjerava jesu li joj dali pravu kombinaciju lijekova, uspoređujući ono što piše na vrećicama s infuzijom s lijekovima koji su propisani na njezinu kartonu.
"Suprug?" obrati mu se sestra. Barney i Charlotte razmijeniše poglede. "Ja to odmah prepoznam" reče sestra.
"Kad čovjek tu tolike godine radi, onda odmah vidi što je tko kome."
"Nitko normalan se tu ne bi zadržavao." Charlotte je ii ddj e uporna, i kad su joj dali lijek protiv mučnine i kad je zapravo počela infuzija. Ona osjeća prazninu u trbuhu i neku vrstu mučnine i straha. "Bježi!" reče ona Barneyju. "Spašavaj se!"
Ali Barney je privukao stolac, a pokraj sebe ima torbu za spise koju otvori i izvadi časopis.
"Što ti je to?" Charlottino lice je blijedo, a oči sklopljene da ne gleda pravu zbilju prostorije u kojoj se nalaze. Barney Stark, koji ima sposobnost da gotovo svakoga može pročitati, ovdje prepoznaje strah, ali ponaša se kao da uopće nije ni najmanje neobično što sasvim jasno pokazuje svoje namjere dok otrov puni Chalottine vene. On se ponaša kao da pred sobom imaju sve vrijeme ovoga svijeta.
"Mislio sam ti čitati."
Charlottine su oči čvrsto sklopljene, ali kad je čula njegov glas, onda vidi što je on to donio sa sobom. "Sportske novosti?" Ona se nasmije, a Barneyju se njezin smijeh učini najljepšim zvukom koji je ikada čuo. Duž cijele prostorije ljudi su skriveni iza navučenih zastora, svakoga boli nešto drugo, svatko ima svoju agoniju, a evo, oni se tu zaljubljuju.
Sestra donese medovinu i krekere što Charlotte zahvalno prihvati. Ona primjećuje kako je Barney gleda, i nema pojma čime je to na svijetu zaslužila ovakvoga čovjeka, posebno sad, u ovom trenutku, kad je apsurdno i pomisliti da je takvo što moguće. Barney joj se nasmiješi i Charlotte u tom osmijehu vidi sve što on misli i osjeća. Barneyjevo najiskrenije ja otvara se pred njom, njegova prošlost i budućnost i ovaj trenutak. Cijeli je život Charlotte trčala za onim što joj je bilo nedostižno. Unatoč svemu što je izgubila i svemu što će još izgubiti, evo je danas ovdje, u ovoj sunčanoj sobi jednog popodneva u kolovozu, osjeća mučninu u trbuhu i strahuje za svoj život, ali želi, možda prvi put u životu, biti baš tu gdje jest.
"Hajde, onda!" Charlotte zaklopi oči kako možda čini onaj koji roni skačući s najviše litice. Sad barem zna što znači imati nadu kad je sve drugo na ovom svijetu upitno, te bez daha i neoprezno, očajnički želeći još, reče: "Čitaj mi!"
MOJA BAKA MI JE REKLA DA SU NA DAN ROĐENJA MOJE SESTRE dva kosa sletjela na prozor njezine spavaće sobe i da ih ona nikako nije mogla otjerati, čak ni kad se Rosarie vratila kući iz bolnice, umotana u deke, plačući kao pomahnitala. Neki ljudi ptice smatraju znakom nečega dobrog ili lošeg što se treba zbiti, nitko ne zna točno. Ali moj otac nije čekao da sazna; on je uzeo crijevo s vodom iz dvorišta i polio te kosove, sve dok im nije preostalo drugo nego odletjeti dok je voda kapala, a perje letjelo niz našu ulicu.
Izvjesno je da je loša sreća zadesila Brendana Derrvja nakon njegova druženja s Rosarie. On pokraj naše kuće prolazi svaki dan, unatoč tome što mu je moja sestra jasno dala do znanja da joj više ne smeta. Brendan je kao lud radio na prikupljanju novca za obranu Ethana Forda, ali svi su znali da on nije mario za gospodina Forda, već je to činio samo zato da bi bio u blizini moje sestre koja se vrzmala oko vatrogasnog doma svako popodne, ulažući letke u omotnice, prikupljajući novac i jedući besplatnu pizzu kojom je Mark Derry častio dragovoljce.
"Ne razumijem", povjerio mi se Brendan. "Ne znam što sam to loše učinio."
Ništa, budalo, poželjela sam mu reći. Ona je samo nastavila svojim putem, onako kako to obično čini. Nikada joj i nisi bio važan. Bio si samo trunčica prašine, u redu, prašine koja dobro izgleda, ali ipak samo prašine. Poželjela sam mu reći kako se ona gotovo već sad ne sjeća kako je to poljubiti se s njim. Žarne vidiš, samo promatrajući je, da je postala bezosjećajna ? Zar nisi zapazio one ožiljke od opeklina svaki put kad sije čvrsto zagrlio? Ali dok on tako nesuvislo govori, ja samo kimam glavom i šutim kao zalivena. Čak mu dopuštam da me povede do pekarnice i kupi mi komad pite, i da me ispituje svašta o mojoj sestri, ali to ne znači da mu ja uvijek kažem istinu. Sigurno mu ne spominjem to da smo Collie i ja skinuli većinu letaka koje je Brendan izvjesio po stablima. Skidali smo ih onda kad smo išli na izlet s Gigi. Te smo letke trgali na komadiće i nismo se vratili tamo gdje nas je Gigi čekala, sve dok nismo potpuno uništili cijeli Brendanov trud; zastajkivali smo samo da bismo vježbali ljubljenje, i ljubili smo se sve bolje. Sad već nismo mogli pogledati Gigi u oči, kao što nismo mogli ni gledati jedno u drugo.
A što se tiče Rosarie, ona nikada nije ni primjećivala da Brendan luta obilazeći oko našega imanja; bila je previše zaokupljena prikupljanjem novca za Ethanovu obranu, a da bi obratila pozornost na neko patetično stvorenje čije je srce nehajno slomila. Ali nametalo se pravo pitanje: otkuda odjednom toliko zanimanje za Ethanov slučaj? Zašto je činila nešto što joj se u dogledno vrijeme nije moglo vratiti? To nije bilo svojstveno onoj Rosarie koju sam poznavala, a ja sam je poznavala bolje od svih. Ona nikoga ne bi počešala po leđima, ako taj nju ne bi počešao dvaput jače i dvaput duže. Znala sam da tu ima nešto kad je Rosarie počela izlaziti u dvorište svaki put kad bi se ondje našao Collie. Obično smo mi za nju bili puno mlađi a da bi nas ona uopće pozdravila. A sad je ona Collieju iznijela čašu hladne limunade, a to nije svojstveno Rosarie – da se brine o tuđim potrebama.
"A meni?" rekla sam, ali od mene nije mogla dobiti ništa, te me je ignorirala i ostavila žednu. Vedro se smješkala Collieju i on je bio zapanjen što ona njemu obraća toliku pozornost.
"Mislim da je to što čine tvom ocu doista grozno", rekla mu je Rosarie. Namrštila se tako da joj se na licu pojavila tanka bora, baš između očiju. Doimalo se da Collie ne može skinuti pogleda s te bore, ili s njezinih crnih očiju. Otvorio je usta, ali nije izgovorio ništa. "Nakon svega što je on učinio za ovaj grad, trebali bi ga smatrati junakom."
Collie se konačno oslobodio njezina pogleda i buljio u mene, uspaničen, poput ribe na udici.
"Kasno je", rekla sam. Znala sam kako se on osjeća zbog svog oca i željela sam samo da ga Rosarie ostavi na miru, ali ona nije mislila tako pa sam gaja morala spašavati. "Tvoja će se mama brinuti za tebe, ako se ubrzo ne vratiš kući."
Collie je zahvalno kimnuo i uputio se bakinoj kući. Bilo je grozno što on više ne živi u našoj ulici. Bilo mi je užasno gledati kako trgovac nekretninama njegovu kuću pokazuje potencijalnim kupcima, a bio je tu jedan te isti par koji se stalno vraćao. Poželjela sam da naše susjedstvo grozno izgleda i da ih otjera, te sam ja, kad je moja baka pozvala Kylea, nećaka Warrena Pecka da nam počisti dvorište, Kyleu rekla da si mi ne možemo priuštiti njegove usluge i poslala ga otkud je i došao, prije nego što je i mogao posjeći živicu od crnoga trnja na našoj međi koja je upadala u oči. U našem dvorištu iza kuće raslo je jedno od prvih jabukovih stabala u gradu, sorte Baldwin, za koju neki govore daju je posadio pukovnik Baldwin kad je prošao kroz grad tisuću sedamsto četrdeset i devete godine. Svake bi jeseni moj otac od tih jabuka pravio nešto što se zove jabukovača-krtica, miješajući jabukovaču s jajima umućenima u mlijeko, ali ovoga ljeta jabuka se sušila, a da ja za to uopće nisam marila. Nadala sam se samo da će ljudi, koji dođu pogledati Colliejevu kuću, poviriti preko ograde u dvorište gospođe Gage i da će, kad ugledaju napola osušeno jabukovo stablo, živicu od trnja i crne mimoze, poželjeti stanovati negdje drugdje.
Kad je Collie otišao kući, moja sestra mi se počela povjeravati, što me je uistinu zateklo nespremnom. Nisam željela čuti to o čemu mi je govorila, ali sam predugo čekala da mi se ona počne obraćati kao ljudskom biću i nisam joj rekla da prestane. Ispostavilo se da je ona dobro obavila posao oko skupljanja novca za obranu, punila omotnice letcima i išla od vrata do vrata te provodila beskonačno mnogo vremena vodeći telefonske razgovore, pa su je gospodin Hart, glavni odvjetnik zadužen za Ethanov slučaj, i Mark Derry, koji je i pokrenuo cijeli taj projekt prikupljanja novca, odveli da joj Ethan Ford osobno zahvali. Da je moja baka za to znala, ona bi nedvojbeno kaznila Rosarie kućnim pritvorom ostatak ljeta, što ne znači da bi je to opametilo. Nešto se u Rosarie promijenilo i nije se radilo samo o tome kako je izgledala. Ona osobno skupila je dvadeset i osam tisuća dolara za Ethanov slučaj. Kad je ona molila za pomoć, ljudi joj jednostavno nisu mogli odoljeti, unatoč crnoj odjeći koju je nosila i činjenici daje bila nenašminkana, da više nije nosila kratke hlače ni ljepljivu maškaru, a ni crveni ruž na usnama.
Ali, ovako je bila još ljepša, s onom svojom crvenom kosom koju bi zabacila kako bi joj srcoliko lice još više došlo do izražaja. Ljudi su ispisivali čekove, a onda joj zahvaljivali, kao da su joj bili zahvalni zbog njezine same nazočnosti, njezinih savjeta i dobrotvorstva.
No ipak, na neki način, ona je bila ona stara, dobra Rosarie koja još uvijek misli samo na sebe. Došla je do onoga dijela koji joj je bio najuzbudljiviji, onoga zbog čega se onesvijestila. Priznala mi je da se tada, kad je Ethana posjetila u zatvoru, on spustio na koljena i poljubio joj stopala, najprije jedno, a zatim drugo. Ona je na sebi imala sandale i nokte nalakirane sedefastim, svijetloružičastim lakom, i gotovo se onesvijestila, samo što je taj zatvorski pod vjerojatno bio prljav te se prisilila ostati pri svijesti. To je željela svim srcem. Sva se tresla dok mi je pričala o tome što se dogodilo. Neobično je izgledala, onako kako izgledaju ljudi kad znaju da će se sručiti tornado, ali zbog odanosti ili gluposti ostaju samo tako stajati, oči u oči s olujom.
"Kakva to osoba ljubi nečije stopalo?" pitala sam se.
Bilo je vrijeme za sastanak u svezi s prikupljanjem novca, ali ja sam htjela čuti ostatak priče, te sam se vukla za njom dok je ona išla prema središtu grada. To je bilo jedino čime se Rosarie bavila i što ju je ovih dana zaokupljalo; nije posjećivala pijanke na jezeru niti odlazila u kupnju u trgovački centar u Hamiltonu. Novac se može unosnije potrošiti, rekla mi je, a ne za kupnju odjeće koja će ionako izići iz mode prije nego što se dvaput okreneš oko sebe.
"Ne mogu vjerovati da si ti prestala ići u kupnju", rekla sam. "Znam da voliš kupovati".
"To samo pokazuje koliko me ti malo poznaješ", reče mi Rosarie kad skrenusmo u Front Street. Tu su se vidjeli redovi pupavica, na prostoru koji se pružao kroz gradsko središte, a lipova stabla ispred poštanskog ureda pokraj kojih smo prolazili mirisala su na pimen. Sve je bilo isto kao i svakog drugog ljeta. Samo je osjećaj bio drukčiji. Moja sestra je na sebi imala bijelu haljinu i crna joj se kosa spuštala niz leđa, onako kako se noć razaspe po dvorištima i travnjacima.
"Znam samo jedno", rekla sam joj. "On je ubojica."
Rosarie je posegnula u džep i pružila mi porukicu. "Pročitaj ovo. Možda će ti postati jasnije."
U svakom krivcu nalazi se i nedužan čovjek. Hvala ti od sveg srca. Ethan Ford.
"To su gluposti." Vratila sam joj porukicu. Da budem iskrena, nagonski poželjeh oprati ruke nakon što sam dotaknula nešto što je pripadalo njemu. "Ti znaš da to zapravo i nije njegovo pravo ime."
Onoga dana kad smo se skrivali od Gigi na jezeru, Collie mi je priznao da je odlučio uzeti majčino djevojačko prezime – Solomon. I službeno će ga promijeniti. Rekao mi je da više ne želi ni čuti za prezime Ford, i kad god ga čuje da osjeća mučninu. To više mi se činilo da nije pošteno što je Rosarie tako brzo bila spremna oprostiti Colliejevu ocu, kad je i sama bila bijesna na našega tatu što se razbolio i umro. Zapitala sam se je li ona onako pametna kako sam ja uvijek o njoj mislila, te sam se, tad i tamo, počela brinuti za nju, unatoč činjenici da mi se čak nikad nije sviđala.
Rosarie se trebala naći s Kelly Stark na uglu Front Streeta i Worthington Avenue. Od svih Starkovih djevojaka Kelly je imala najdužu kosu, tako dugu da je mogla sjediti na svojoj vlastitoj pletenici. Oduvijek sam željela da mi je Kelly sestra. Ona je bila izuzetno pametna i dobila je National Merit nagradu . I katkad se pitam zašto se druži s Rosarie, umjesto da se druži s onim pametnim djevojkama poput Gigi Lyle, koje su pohađale ljetne tečajeve da bi se pripremile za prijamni ispit na jesen. Pretpostavljam da je Kelly bila na neki način buntovna, i da se odlazak na prosvjed može takvim smatrati, ili je možda bila poput mene, ali jednostavno nije mogla odbiti Rosarie.
"Hej vas dvije", Kelly se osmjehnula ugledavši nas. Jednu je ruku provukla ispod Rosariene, a drugu ispod moje. Kelly Stark je bila mnogo snošljivija od Rosarie. Imala je dobro srce, što će je vjerojatno, za razliku od Rosarie i mene, uvaliti u nevolju. Morala sam vjerovati da će nas to što smo obje bile zločeste spasiti, to je bila naša zaštita i naše oružje, ili je barem tako bilo sve dok Rosarie nije počela petljati s Ethanom Fordom.
"Oho! Evo i Brendana slomljena srca", prošaptala je Kelly kad smo skrenule za ugao. Obje su se nasmijale kad su ga ugledale kako mete oko vatrogasnog doma, nadajući se da će ugledati Rosarie.
"Meni to nije smiješno", rekla sam.
"On je još pravo dijete."
Iako je ismijavala Brendana, Rosarie je izgledala kao što izgleda svaki put kad se zaljubi u nekoga. Lice joj je bilo rumeno, a oči, crnje od tinte, bile su siguran znak njezine privrženosti. Promatrala sam dok su Kelly i Rosarie prolazile pokraj Brendana Derrvja i shvatila sam u koga se to moja sestra zaljubila. Želudac mi se okrenuo kad sam shvatila da ona o Ethanu razmišlja na taj način, nakon svega onoga što je on učinio. Trebala sam znati da Rosarie ne bi posvetila toliko svog slobodnog vremena za neku javnu stvar. Kad je riječ o Rosarie, onda je tu uvijek njezin interes u pitanju, ono sebično kucanje njezina hladnog srca.
Šerif i njegova dva pomoćnika pristali su dopustiti Ethanu Fordu, ili kako je već on sebe zvao, da govori na večerašnjem skupu. Kad se pojavio, hodajući uz pločnik uz koji su stajali policajci, nitko nije morao reći što Rosarie tu radi i zbog čega na sebi ima svoju omiljenu haljinu. Vidjela sam ga kad je mahnuo Rosarie i ugledala onaj izraz na njezinu licu kad mu je odmahnula, te sam čak i ja mogla shvatiti da netko može pogriješiti i pomisliti da je zaljubljen u njega. Crna kosa gospodina Forda kratko je ošišana, i on je mršaviji, ali još uvijek najprivlačniji muškarac u gradu. Mogli ste samo gledajući ga shvatiti da je bio zatočen i da je želio svoju slobodu. Samo jedan pogled i bilo je očito da će uvijek biti žena koje će se istog trenutka zaljubiti u njega. One bi povjerovale u njegovu nedužnost, jer je on sam u to vjerovao. On bi svojom vjerom ovladao tim ženama i one ne bi ni znale što ih je snašlo. Njegov bi ih smiješak tako sigurno pregazio poput teretnog vlaka, i bez obzira na to što je Rosarie sebe smatrala pametnom, i ona bi mu vjerojatno dala sve što bi zatražio, samo da bude u njegovoj blizini.
Danima nakon toga pokušavala sam smisliti način na koji bih mogla Rosarie dati do znanja da čini veliku pogrešku. Većinu vremena provodila sam otraga u dvorištu, u svom kupaćem kostimu, i
polijevala se po glavi mlazom vode kad god bi mi postalo prevruće. Do tada sam već bila ukrala tridesetak knjiga iz knjižnice, točnije trideset i osam, ako pribrojimo i onu koju je uzeo Collie. Izgledalo je kao da sam ovisnik o krađi, ili o tome da me ne uhvate, ili o nečem sličnom. Postajala sam u tome sve bolja i bolja, i mogla sam to učiniti u krcatoj prostoriji, a da nitko od nazočnih nikada ne sazna da sam povijest Nila zagurala pod košulju, a zbirku pjesama spustila u svoj ruksak. Iz nekog razloga, zbog tih sam knjiga bila i nekako tužna.
Kad se Collie popeo u moju sobu i ugledao koliko sam knjiga ukrala, izgledao je zabrinut. Tako je izgledao svaki put kad smo sjedili blizu, zbog čega se doimao starijim nego što je uistinu bio.
Ne bih želio da ti se nešto ružno dogodi, rekao mi je kad je ugledao hrpe ukradenih knjiga u mojoj sobi, i zbog samog načina na koji je to izgovorio osjetila sam da ga nikad ne bih mogla pustiti da ode.
Pomislila sam kako ću morati zamoliti Rosarie da me sasluša, ali te subote ujutro moja je sestra obukla svoj kupaći kostim i došla se sa mnom izležavati na suncu. Popodne je išla u zatvor te je, pretpostavljam, željela dobro izgledati – kao da nije izgledala sjajno, ma što od sebe činila.
"Iznenađuje me koliko si glupa", rekla sam joj. Čitala sam knjigu ruskih bajki koju sam dan prije ukrala s dječjeg odjela i zaželjela sam da više nalikujem Babi Jagi, starici čija je kućica trčkarala naokolo na pilećim nogama. Možete se kladiti da Baba Jaga nije marila što ljudi o njoj misle. Možda je i bila zločesta, možda je i bila ogavna, ali nije noću plakala sve dok ne zaspi.
"Pa, netko mora biti glup, a netko ružan, a ja mislim da sam bolje prošla", Rosarie je skupila kosu navrh glave. Bila je izvrsno raspoložena dok je nanosila losion na već potamnjelu kožu. Bez obzira na to što mi je bila sestra, htjela sam je ubiti.
"Glupa kao mazga", rekla sam.
"Ružna kao mazga", uzvratila mi je Rosarie. Pružila mi je losion i savjetovala mi da se malo namažem. "Izgorjet ćeš", rekla je.
Imala sam pjegice po koži koja lako izgori. Slegnula sam ramenima i rekla Rosarie kako to nema smisla, ali čim je ona zatvorila oči, uzela sam joj malo losiona. Mirisala sam na bombone od kokosa.
"Ethan Ford bi ti po godinama mogao biti otac", rekla sam.
"Da mi je on otac, bio bi mrtav", Rosarie je na sve imala odgovor. Na licu joj je titrao smiješak.
"A i oženjen je", podsjetila sam je.
"Stvarno? Pa eto, vidiš, njegova se supruga nije čak ni na prosvjedu pojavila. Rijetko kad ga posjećuje u zatvoru." Rosarie se zatim okrenula prema meni; mirisala je ljepše no obično, i zapitala sam se da li još uvijek prislanja užarene šibice uz kožu pokušavajući nešto osjećati i nije li Ethan Ford nešto poput šibice.
"Čovjeku u njegovoj situaciji treba netko tko će biti uz njega i posjećivati ga baš svaki dan."
"O moj Bože, pa ti si veća glupača nego što sam mislila." Premda je sunce bilo jako, ruke i noge su mi se naježile. Prvi put u životu sažalijevala sam svoju sestru.
"Nije ono što ti misliš." Rosarieni su obrazi bili rumeni od vrućine. "On me ne gleda kao ostali muškarci. On me poštuje."
Ako je Ethan Ford nije želio, onda je on bio jedini muškarac u gradu koji je nije želio, i možda je baš zbog toga Rosarie i bila zainteresirana za njega.
"To je zato što ti je poljubio stopala. To te je izludilo."
"Daj prestani," rekla je Rosarie, ali uz smiješak. Razmišljala je o mnogo čemu, ali sam potpuno sigurna kako nije razmišljala o tome da je Ethan Ford u Marylandu jednoj djevojci oduzeo život.
"Kladim se da te je pritom i liznuo."
"Prestani, rekla sam ti", Rosarie me povukla za kosu, ali to nije opovrgla. "Misliš da si strašno pametna," nastavila je, "ali ti ništa ne shvaćaš. Misliš da je tata bio tako iznad svega i moćan zato što se ubio, i navodno nas poštedio patnje, ali on je samo izabrao lakši put. Ethan Ford je živio uzorno, zapravo je spašavao ljude i nije on jedini na ovome svijetu koji je pogriješio."
Pogledala sam svoju sestru i pomislila kako se morala osjećati one noći kad je pronašla oca. Molila je majku da je povede u trgovački centar u Hamilton, bio je to njezin hir, ako baš želite znati, i tako je otac imao priliku ostati sam kad smo se baka i ja popele na tavan raspakirati stvari. Pretpostavljam da se to može smatrati pogreskom, ako se gleda na taj način. Mogli biste pomisliti kako za takav previd morate plaćati cijeli život.
Te.noći, kad su svi zaspali, otišla sam u garažu, zapalila svijeću i molila oca da oprosti Rosarie za ružne riječi. Ne zna što govori, rekla sam mu. M što čini, ako ćemo pravo. Naš je otac bio jedan od onih ljudi koji bi o svemu dobro razmislili i odvagnuli riječi prije nego što bi ih izgovorili. Zacijelo je dane, koji su mu preostali, odmjerio s tugom koju će nam prouzrokovati svaki od njih. Nije uopće bilo važno što Rosarie o tome misli. Sve što je naš otac učinio, učinio je iz ljubavi. Sigurna sam u to. I ne treba mi nitko reći da bi on pokazao pravu privrženost da se prisilio i dalje živjeti. To bi možda moglo vrijediti za nekoga drugoga, ali ne i za njega.
Neke ljude treba spašavati, a ja sam počela sve više misliti da je i Rosarie jedna od njih. Te sam noći ostala budna razmišljajući kako bih stvari mogla dovesti u red. Prije nego što sam zaspala, zaklela sam se da ću učiniti tri dobra djela. Izabrat ću one zadatke koji su mi najteži, onako kako to ljudi uvijek čine prije nego što se upuste u potragu. Ako je to nešto lako, onda nije ni vrijedno, čak sam i ja to znala. Meni je mnogo toga bilo teško i mogla sam ispisati desetak stranica, ali svelo se na ovo: vratit ću ukradene knjige u knjižnicu, pobrinut ću se da ocu podignu spomenik i potrudit ću se zaštititi Rosarie, pa makar to značilo štititi je i od nje same.
Nije bilo pravila koje bi me spriječilo da se najprije suočim s najlakšim zadatkom, te sam iznijela knjige iz garaže, noseći po nekoliko odjednom, i natovarila ih u jedna stara kolica. Pričekala sam da padne mrak, a onda se uputila do knjižnice vukući kolica za sobom. Bilo je to doba kolovoza kad zrikavci polude, i unatoč uključenim vrtnim prskalicama moglo se vidjeti da je ljetu kraj.
Počela sam razmišljati o stvarima koje smo Collie i ja činili zajedno, i kako sam u njegovoj blizini uvijek osjećala da mi ne trebaju drugi prijatelji, a sjetila sam se i Rosarienih riječi kako će se sve to promijeniti. Vjerojatno sam i ja to ubrzala te sama doprinijela toj promjeni poljubivši ga ispred one stare kuće. On me je sad drukčije gledao, kao da me pokušava shvatiti, ali mu to nije polazilo za rukom.
Dok sam tako išla kroz grad, brinula sam se kakvu ću ispriku dati ako me netko zaustavi i upita nešto o kolicima punim knjiga, ali isto tako sam se mogla brinuti o tome hoće li pasti bomba na mene, jer nisam srela nikoga živog. Iako sam cijeli svoj život proživjela u Monroeu, počela sam razmišljati o tome da se jednoga dana odselim tamo gdje će i poslije devet sati biti ljudi na ulicama. Bilo je tako tiho da se moglo čuti kako u zraku šumi, a lišće šušti poput papira.
Prošla sam pokraj Hannina kafića, a da me nitko nije niti vidio niti primijetio, čak ni Brendan Derry koji je sjedio uz prozor, tužan ispijao kavu i pisao neke srceparajuće pjesme za Rosarie. Kiteina pekarnica se rano zatvarala tih dana i više nije bilo prosvjeda pred vatrogasnim domom, a trgovine u Front Streetu su bile zatvorene tijekom noći. Pomislila sam kako imam sreće. Osjećala sam se tako sigurno da sam počela zviždukati, ili sam to činila od straha – ne znam.
Znam samo da sam se sva počela tresti kad sam skrenula u Liberty Street i ugledala knjižnicu. Možda sam pomislila na oca i na ljubaznu, dobru Grace Henlev koja mu je dopuštala da uzme više knjiga dok je bio bolestan, ili sam se možda prestrašila mraka. Ostavila sam kolica iza povijuša kozje krvi, ali čim sam ponijela prvu hrpu knjiga gore do knjižnice, osjetila sam da sam izvrgnuta pogledu, jer me više nije zaklanjalo staro stablo jabuke.
Svaku sam knjigu ubacila kroz prorez, čak i ono izdanje Kralja Arthura koje je bilo tako debelo da sam ga morala jače pogurati, sve dok uz mukli udarac nije palo navrh drugih knjiga s one strane vrata. Tada sam podignula pogled i ugledala gospođicu Henlev kako gleda kroz prozor. Pogledale smo se i osjećala sam da ću zaplakati, jer se ona – umjesto da je otvorila vrata i izderala se na mene – samo nasmiješila. Cijelo vrijeme je znala da kradem knjige, i nikad mi ništa nije rekla.
Okrenula sam se i pobjegla. Zgrabila sam kolica i vukla ih za sobom tako da su mi udarala u noge i ostavljala modrice. Trčala sam tako brzo, bojeći se da mi pluća neće izdržati, ali sam nastavila trčati i dugo nakon što sam odmaknula od Front Streeta. Razmišljala sam o onim ljudima u svom životu koji su bili dobri, ljudima koji ni najmanje nisu bili slični meni, onima koji te nikada ni za što nisu optužili, čak ni onda kad su znali sve što si učinio. Načula sam kako Grace Henlev razgovara s Margaret Peck koja je dragovoljno pomagala u knjižnici, kad je gospoda Peck povela razgovor o knjigama koje, čini se, nestaju s polica. Ispostavilo se da to Grace Henley nije nimalo zabrinjavalo. Čula sam je kako govori da iz iskustva zna da sve te knjige koje nestaju obično budu vraćene, katkad za nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci, a katkad i nakon nekoliko godina; prije ili poslije, uvijek se vrate, kao da se vrate same od sebe i privuku se knjižnici, baš kao što se ovce privuku štali.
Kad sam došla kući, stajala sam vani pokušavajući doći do daha. U ovo su doba svi koje sam voljela već spavali ili ih nije bilo. Stajala sam tako dugo i razmišljala o ocu i kako ću, ma gdje živjela i koliko daleko otišla, uvijek misliti na njega. Bit će mi teško večeras zaspati bez svih onih knjižurina skrivenih po sobi, ali, mogu reći, neće biti nemoguće.
MILOST
POSUEDNJI TJEDNI KOLOVOZA UVIJEK SU VRIJEME ZA OBITELJSKA okupljanja i pitu od borovnice, godišnje doba kad se zlatnica javlja uz cestu i kad ljiljani što cvjetaju po danu gube svoje latice, koje traju samo dok se mjesečina ne prospe s neba. To se odvija tako brzo da do jutra ne ostane ništa od toga cvijeća, osim zelenih stabljika i žućkastih peteljki lišća, kao daje ljetu već kraj. I dok većina ljudi mirno spava u svom krevetu, Charlotte Kite ne može zaspati i zamjećuje sve što se s ljiljanima događa noću. Ona je žrtva svojih uskovitlanih misli, tog neprekidno navirućeg nasilja zbog kojega ne može zaspati u ovo neobično noćno doba, u dva i u četiri sata, te je budna i čuje lepršanje vrapčića koji se prvi uskomešaju u grmlju i osluškuje tiho gukanje golubica. Već je kod prozora kad prvi blistavi tračci svjetlosti probijaju olovnoplavo nebo tog jutra, i svjedoči onom trenutku kad se latice ljiljana uvijaju u travi poput komadića papira, pretanke i preosjetljive da bi potrajale.
Pet i više godina, a da to nije ni znala, zloćudne stanice se nastoje ugnijezditi u njezinu tijelu. Sad kad je tumor odstranjen, uz još nekoliko limfnih kvržica, liječenje će joj progutati sljedećih deset mjeseci života. Ona već zna – pobijedila, izgubila ili se povukla – više ništa neće biti isto. Pod rukom ima ožiljak koji je boli i lijeva joj je dojka upola manja od desne, ali ono zbog čega je budna je spoznaja da sve što ovoga trenutka ima već u sljedećem može biti izgubljeno. Ona ne želi dragocjeno vrijeme gubiti na nešto tako obično kao što je san. Svaka sekunda sada pripada njoj, i ona dobro zna da joj može biti i posljednja.
Bolest i sve te zavrzlame oko liječenja zapravo puno lakše podnosi sad kad nema Jaya. Svi znaju da Jay nije onaj koji bi se brinuo o nekome u nevolji, iako ima najbolje namjere. Nazvao ju je nekoliko puta, lijepo od njega, uvijek nesigurno pozdravljajući, poput nekoga tko ne podnosi biti u blizini bolesnih. Charlotte se sjeća kako je Jay uvijek pronalazio ispriku da ne mora posjetiti svog oca u staračkom domu i uvijek je glavu okretao od nesreće. On želi čuti samo dobre vijesti ili – nikakve. Ona ne može ni zamisliti Jaya kako prolazi kroz vrata bolnice u Hamiltonu, a da ne govorimo o tome daje čeka da se probudi iz narkoze ili da je drži za ruku tijekom bolničkog tretmana.
Charlotte nije ni časka razmišljala kad je unajmila Barneyja Starka da je zastupa u brakorazvodnoj parnici. Premda je bila više nego voljna pristati dati Jayu sve što on zatraži, Barney joj je obzirno dao do znanja kako će trebati proći veći dio godine da privedu razvod kraju, s obzirom na složene financijske dogovore oko pekarnice. Ali to Charlotte uopće ne brine. Njezino liječenje će isto toliko potrajati – sa zračenjem između onih okrutnih tretmana kemoterapije – i ona će se moći jednako tako baciti i na brakorazvodnu parnicu, uza svu tu ostalu zbrku.
"Znam daje došlo u krivo vrijeme", reče joj Barney prije nego što je napustila njegov ured. Očito nije u mjestu bilo žive duše koja već nije čula za njezinu bolest, a među njima i Barney. Gledao ju je pogledom kojim kao da se ispričava, kao da je on bio taj koji ju je iznevjerio.
"Brak nije došao u pravo vrijeme", objasnila mu je Charlotte. "Razvod je savršen. Čini se da je i u tebe slična situacija što se tiče braka", dodala je, i to prilično neobzirno. Ali kako ona to ne bi znala? U gradiću poput Monroea ljudi o svemu pričaju, nemoguće je ma i jedan korak učiniti a da već svi nisu obaviješteni na koju se novu adresu čovjek seli, i prije nego što mu se pokućstvo preveze. U Barnevjevu slučaju, njegova nova adresa bila je prostorija za sastanke u njegovu uredu, gdje je on postavio poljski krevet, kuhalo na struju, i jedan od onih malih rashladnih uređaja, koje djeca u studentskim sobama pune limenkama gaziranih pića i pivom.
"Trebalo se to još mnogo prije dogoditi." Charlotte je ušla u svoj auto, a Barney se sagnuo da bi s njom mogao razgovarati kroz otvoreni prozor. Čuo je kako mu srce ubrzano lupa, ili je to možda bilo zbog vrućine koju je tog dana teško podnosio, i te napetosti i napora oko spremanja stvari i odlaženja od kuće, bez obzira na to koliko je ispravnu odluku donio.
"Samo smo se pretvarali daje sve u redu."
Odmaknuo se i mahnuo Charlotti dok je odlazila. Njegov brak bi se raspao i, prije ili kasnije, on bi se odselio iz kuće, čak i da se Charlotte Kite nikada nije pojavila. Istina, možda bi pričekao još neko vrijeme, ali ne bi učinio uslugu nikome tko je u to uvučen. Kad je do toga došlo, bilo mu je zapravo najteže od svega to reći svojim kćerima. Bio je to pokazatelj koliko ga vole, jer su sve tri njegove kćeri pobjegle u svoje sobe i za sobom zalupile vratima, čak i Kelly, koja je obično bila mirne naravi i puna razumijevanja. Barney je sa svakom posebno porazgovarao, i uvjerio Kelly, a zatim Josie, i na kraju – što je bilo najteže – svoju dragu Sophie, da se njegova ljubav prema njima neće nimalo promijeniti. Iako mu nijedna kći nije ništa rekla, zapravo su ga obožavale i učinile su mu uslugu time što su ga saslušale, trudeći se da ne zaplaču.
Onoga dana kad je u auto natrpao svoje stvari, Barney je poljubio svoju suprugu i oprostio se od nje, zahvalivši joj za sve ono što su značili jedno drugom, a potom se uputio trenirati maloligašku momčad, kao što je to uvijek činio subotom. Sophie još uvijek nije razgovarala s njim, ali je prihvatila poziv na vožnju, tamo do terena iza srednje škole, ljutito kimnuvši glavom. Dan je bio vedar i nagovještavao je savršeno predvečerje. U daljini se sunce probijalo kroz nagomilane oblake, a prozori srednje škole ljeskali su se prošarani duginim bojama – sad plavo, sad ružičasto, sad blijedo ljubičasto. Barneyjevi kovčezi i kutije glasno su kloparali otraga u autu, i Sophie se okrene te pogleda preko ramena.
"Pa i nisi to baš dobro spakirao", primijeti. "Neorganiziran si." "Možda bi mi ti to mogla pomoći poslije raspakirati." Zaustavili su se uz rub igrališta i ondje parkirali. Barney je u pretrpanom prtljažniku imao bejzbolsku opremu, i dok mu je Sophie pomagala istovariti palice, on je najblažim glasom rekao: "Bez obzira na sve promjene, ono što ja osjećam prema tebi nikada se neće promijeniti. Ti ćeš uvijek biti moja kći i ja ću te uvijek voljeti."
Sophie se namrštila kao da je to već čula. "Mislila sam da voliš i mamu."
"Pa, volim, ali ovo je nešto drugo."
"Rekla nam je da je sigurno u pitanju neka druga žena i da nas zato tako iznenada napuštaš."
Roditelji koji su dovezli djecu trubili su u znak pozdrava, igrala se utakmica protiv momčadi iz Essexa, njihovih najljućih protivnika, i mnogi će roditelji ostati gledati. Iskreno, Plavi drozdovi nisu imali puno izgleda za pobjedu, posebno ne u ovom trenutku kad je Collie Ford napustio momčad; on je imao sjajan i jak udarac i uvijek ste se mogli na njega osloniti.
"Da budem iskren, postoji netko do koga mi je oduvijek bilo stalo, ali ne znam primjećuje li ona da ja postojim, tako da nju ne možeš računati kao tu neku drugu ženu."
"Mladenačka ljubav", rekla je Sophie. "Eto što je to!" "Osim što ću ja uskoro imati četrdeset godina, a još uvijek se tako osjećam."
Sophie razmisli o tome. "Pa onda si stvarno glup." Ona bolje pogleda svog oca, poželjela ga je povrijediti, ali kad je to učinila, nije se osjećala onako dobro kako je mislila da će se osjećati. Sophie skrene pogled, ali uzme oca za ruku.
"Što misliš, možemo li pobijediti?" upita je Barney neizrecivo zahvalan što ga je uzela za ruku. Autobus iz Essexa zaustavio se na parkiralištu i čuli su protivničku momčad kako pjeva i priprema se za utakmicu.
"Ne", Sophie je bila slatka, iskrena djevojčica. Nije više imala onaj obrambeni stav, i stojeći tako uz svog oca doimala se premladom da bi shvatila zašto je tako teško pronaći sreću. "Misliš li da bih se i ja mogla odseliti s tobom?"
"Mislim da možeš biti kod mene kad god ti to majka dopusti." Izgubili su utakmicu protiv Essexa i te se večeri Sophie vratila u Barneyjev ured gdje je zaspala na podu sobe za sastanke, zamotana u deku, sklupčana, dok joj je glava počivala na jastucima koje su uzeli s kauča iz čekaonice. Barney je sišao u ured telefonirati doma. "Zaspala je i nemam je srca buditi", prošaptao je Dani. Dana će prva priznati da su se udaljili – eto, nisu spavali u istoj sobi više od godinu dana – ali sada je izgledalo kao da žali zbog toga. "Ako se želiš vratiti, nemam ništa protiv. Zbog djece", dodala je.
"Rekla si joj da je u pitanju neka druga žena." "Zar nije? Priznaj, detektoru laži, znaš i sam daje."
A baš tu ženu nije zanimalo kako pronaći drugoga muškarca, sad kad ju je Jay napustio. Charlottu sigurno nije smetalo što živi sama, pogotovo sada kad joj Jorie svake večeri donosi jelo. Jorie kuha za Charlottu otkad se vratila iz Marylanda, i dan za danom donosi joj slatko vino od jabuka, lonce pune juhe s rezancima i mnogobrojne posude s vegetarijanskim lazanjama, sve dok se onako veliki Charlottin hladnjak nije napunio. Kad ju je baka Kat Williams, Katya, došla pozvati na gulaš i rižu, Charlotte joj je zahvalila, ali morala je odbiti jelo.
"Mislim da nisam normalna", reče Jorie, zagledana u golemi zamrzivač, za posjeta Charlotti te večeri u kolovozu, iznoseći pred nju još toplo, pečeno pile. "Jesam li ja doista sve ovo spremila?"
"Ti stvarno nisi normalna." Charlotte je za pultom gdje pijucka zeleni čaj iz velike šalice iz koje se puši.
"Što sam ja mislila?"
"Nisi ništa mislila. Zato si toliko toga i spremila. Htjela si zaboraviti. Događalo se to i meni u pekarnici. Pečem ona peciva od maka i limuna, i prije nego što toga postanem svjesna, ta peciva postaju cijeli moj svijet i najveći mi je problem kako ih izvaditi iz pećnice prije nego što im rubovi postanu smedkasti. K vragu i razvod i bolest i očaj. Daj mi savršeno pecivo od maka i sa mnom će biti sve u redu."
"Jesam li to zbog toga učinila?"
"Znaš i sama da jesi. Zato da ne moraš razmišljati o onome što si otkrila u Marylandu. Jesi li s Ethanom razgovarala o tome kako ti je bilo?"
Jorie o Jamesu Morrisu razmišlja više nego što bi trebala, možda i zato što uvijek uza se nosi onaj plavi dnevnik. Sebi reče da je to zato da Collie ne otkrije tu knjižicu, ali dnevnik je zaključan i Jorie bi ga mogla skriti negdje u podrumu majčine kuće, ili tamo u sjeniku u vrtu. A možda ona sa sobom nosi taj dnevnik zato što je svaki pogled na taj plavi uvez vraća na ono mjesto gdje su kosovi i nepregledna polja. Svaki put kad ga ugleda, podsjeti se na to kako s nekim stvarima nikad nije gotovo; one ostaju s tobom dok ne postanu dio tebe, svidjelo se to tebi ili ne.
Jorie je samo jedanput bila u zatvoru otkad se vratila, i nije spomenula svoj izlet u Holden. Maryland je tajna i ona se lako mogla odati da je naglas izgovorila ime svog odredišta. Ethan ju je čvrsto zagrlio kad ga je došla posjetiti, tako čvrsto da je jedva mogla i disati i upitao je povrijeđeno: Gdje si bila? Ona se nasmijala, odmaknula se i rekla da je samo nekoliko dana prošlo od njezina zadnjeg posjeta. Zar ne mora spremati kuću za prodaju, brinuti se o Collieju, pomagati majci?
Baš me briga za to, odgovorio je Ethan, i kad ga je pogledala, znala je da on tako i misli. Samo tebe želim, rekao joj je, i zbog tih bi riječi ona nekoć bila zadovoljna, ali sada je one nisu ni najmanje usrećile.
Sa sobom je ovaj put ponijela i dnevnik; bio joj je tu, u torbici, i pitala se što bi Ethan učinio da ga ugleda. Sto ako sam potraži papire koje je ona donijela od njegova odvjetnika Freda Harta umjesto da pričeka da mu ih ona uruči. Bi li prepoznao plavu imitaciju kože i zlatnu kopču? Bi li ga ispustio kao da je otrovan ili se možda ne bi ni sjetio kome je dnevnik pripadao. Ali, Ethan je čekao i nije joj pretražio torbicu.
Sjedio je na rubu svog ležaja, sve dok mu ona nije predala papire, a onda ih je pomno pročitao, što Jorie nije učinila. On traži smještaj za tebe i za Collieja, rekao je Ethan. Jorie ga nije shvatila. Ali mi smo kod moje majke, podsjetila gaje. UMarylandu, odgovorio joj je na to. Tako da možete biti uz mene tijekom suđenja.
Jorie se zgrozi od same pomisli na Maryland, na onu napuštenu kućicu koju je vidjela, namještenu komadićima pokućstva, na šetnju cestom dok mještani podrugljivo dobacuju. Čak i sada, dok je Charlotte tu ispituje, nešto je žari na vršku jezika. Je li ikada prije izgovorila laž? Misli da nije, ali to čini sada; šuti, zatajila je Ethanu odlazak u Holden, i to je dosta da je učini prijetvornom poput svakog lažljivca.
"Ne želim s njim razgovarati o Marylandu", Jorie se obrati Charlotti.
"Onda razgovaraj sa mnom."
"Ni govora. Ne trebaš ni ti znati kako je ondje bilo."
Charlotte se nasmiješi. "Meni je dosta samo da te pogledam i da zaključim da je bilo loše."
"Ti uvijek sve znaš", Jorien glas zvuči tužnije nego što je namjeravala. "Što bih ja bez tebe?"
"Preživjela bi."
"Kako je to grozno reći", Jorie zadrhte od same pomisli i okrene se tako da Charlotte ne može vidjeti koliko strahuje od tog gubitka.
"Pa, preživjela bi", Charlotte je jednako toliko tvrdoglava koliko i poštena. "Ljudi nastavljaju živjeti dalje."
"Bez tebe to više ne bi bilo isto. Ako nema tebe, meni drugih prijatelja ne treba."
"Ja sam uvijek bila ona s pravim idejama", složi se Charlotte.
Jorie se nasmije i podsjeti je na ishode nekih njezinih pravih ideja, uključujući i onu kad su za Halloween obojile kosu u crno, a još nisu imale ni trinaest godina. Tad su strašno uništile kosu. Nagovorile su Ruth Solomon da ih odvede u jedan frizerski salon u Bostonu, jer su znale da se frizerski salon Chantel u Hamiltonu ne bi prihvatio tako drastična zahvata. Djevojčice su se u grad vratile skandalozno kratko ošišane kose i znale su da će im se baš svi rut gati, ali ispostavilo se da su im frizure baš dobro pristajale i otkrivale njihova svježa, mlada lica. Ali to je bilo prije više od dvadeset godina, kad su dobro izgledale bez obzira na sve.
"Pa, opet će ona biti kratka", reče Charlotte. "Meni će sigurno otpasti. A ako i ne otpadne, bit će rijetka. Rekli su mi da će pucati svaki put kad se počešljam."
Sunčeva svjetlost pada kroz prozor, ostavljajući ružičaste, zlatne, rešetkaste niti na Charlottinoj blijedoj koži. Kosa joj je tamna, tamnije crvena od onih niti u četki koja je pripadala Rachel Morris. Ta kosa je crvena poput krvi, poput otkucaja srca, slična grimiznoj koliko to prirodna kosa može biti.
"Učinimo to", reče Jorie. "Ošišajmo je sasvim kratko. Onako kakva je nekad bila."
"Sad?"
Pogledaše se, i svaka od njih zna kako ona druga ima svoj razlog osjećati da je baš sad pravi trenutak, baš sad, tu, dok su zajedno. Čemu nešto čekati kad je svijet tako izopačen i opasan? Čemu sjediti tako i buljiti u zrcalo, bojati se onoga što bi se moglo dogoditi ako se pokrenu? Jorie iz kuhinje uzme škarice i veliki ručnik koji će prebaciti preko Charlottinih ramena, i one se uputiše prema terasi u stražnjem dvorištu.
Ovo doba dana ispunjeno je ptičjim pjevom i Jorie se prisjeti Marylanda. Iako nitko u gradu ne zna gdje je bila, ljudi su i te kako svjesni koliko je dana prošlo otkad je zadnji put posjetila Ethana. Znaju da nije bila na skupovima potpore i da je odbila razgovarati sa sve uviđavnijim novinarima, iako je Mark Derry pokušao dogovoriti nekoliko intervjua.
Novinari, koji su se još uvijek motali po gradu, odustali su od Jorie kao važnog izvora informacija i usmjerili su svoju pozornost drugamo, smjestivši se pred sudnicom. Prijatelji i susjedi su oni koji nju promatraju. Zapravo se radi o nekoliko ljudi, onima koji se time zabavljaju i počinju već rano piti u Safehouseu; to su oni koji su se počeli kladiti hoće li se ili neće brak Fordovih održati. Još samo prije nekoliko tjedana gotovo su svi u gradu pretpostavljali da će Jorie ostati uz svog supruga, ali trenutačno su izgledi šezdeset prema četrdeset, i to samo pokazuje kako je sve neizvjesno. Ti ljudi ne bi shvatili da se Jorie većinu dana, otkad se vratila iz Marylanda, sprema posjetiti Ethana. Doista je namjeravala opet tamo otići, ali je uvijek završavalo tako da je umjesto tamo, ona skretala cestom prema jezeru. Provodila je sate i sate promatrajući kako vilini konjici nadlijeću nad vodom. Bacala je sive oblutke sve dok je ruke ne bi zaboljele. Sve te dane sa sobom je nosila dnevnik Rachel Morris. Svaki put kad bi posegnula za ključevima svog auta ili za češljem, on bi bio tu, i podsjetio bi je na sve ono što je vidjela kad ju je James pustio u kuću, na ono dok je hodao uz nju kroz polje i kad se rukama uhvatio za glavu i zaplakao.
Zato Jorie svake noći, kad svi zaspe, odlazi u majčinu kuhinju i stoji ondje u polutami nad loncima uzavrele vode, strpljivo praveći umake i jela za čiju pripravu treba potrošiti sate i sate, i ne odvaja se od pita s breskvama s onom hrskavom, ružičastom koricom. Charlotte je u pravu, Jorie nikada ne razmišlja dok radi, ali ne može cijeli život provesti ispred peći, i kad god dopusti da joj misli odlutaju, ona pomisli na Jamesa Morrisa, onoga Jamesa koji sam odbrojava dane svog života. Kad god se to dogodi, Jorie iznenada osjeti hladnoću, osjeti bijes prema čovjeku koji mu je to učinio, koji mu je ukrao i budućnost i prošlost; i zbog toga što je taj čovjek njezin suprug, ona je zarobljena ovdje, u ovom čudnom području tuge, u ovom najopasnijem mjestu, na kojemu nikada u životu nije mislila da će se naći.
"Hoćemo li to doista učiniti?" Charlotte je upita kad su već izašle van s ručnikom i škarama, imajući na umu šišanje nakratko. Charlotte je oduvijek bila neustrašiva – ona koja je vukla Jorie na praznike ili je tjerala da pješaci kroz šumu, koja je inzistirala da uče skijati i klizati, koja je reagirala naglo, koja je bila smiona – ali danas Charlottin glas podrhtava. Nešto ranije tog jutra oprala je kosu; šampon kojim se koristila mirisao je na vaniliju i taj je miris rastuži. Nije ni znala daje toliko tašta zbog nečega tako beznačajnog kao što je kosa. Nije očekivala da će joj to tako teško pasti.
Jorie rasklopi vrtni stolac i obriše sjedalo ručnikom. "Gospodo," reče Charlotti, "spustite svoju guzu."
Kozja krv je tu posađena u koritu i vrtni sljez je u punom cvatu, golemi cvjetovi poput tanjurića savijaju stapke. Čim vrapci što su sletjeli na drvenu ogradu opaziše kosu koja poče padati na ulaz, nakon što je Jorie počela zaozbiljno šišati, oni dolepršaše blizu, cvrkućući i čekajući priliku da prilete još bliže i ukradu čuperak-dva.
"Ako već šišamo, onda ćemo ošišati kako treba", reče Charlotte kad joj je kosa već počela padati. Na kraju krajeva, to je samo kosa. Ne šišaju joj dušu niti joj vade srce, ni krv, ni kosti ni bijele, ravne zube. "Skrati je."
"Skraćujem."
"Još kraće", zahtijeva Charlotte.
Jorie se rukama osloni na bokove i nasmije se: "Tko je ovdje glavni, ti ili ja?"
"Ja", jednostavno reče Charlotte, i Jorie zna da ona ne misli na frizuru. Ona govori o tome kako će se krajem tjedna odvesti u bolnicu u Hamiltonu, poći dizalom do drugoga kata i voditi uljudne razgovore dok joj sestra bude priključivala infuziju, što će je ispuniti otrovom od kojega bi joj trebalo biti bolje. Ona govori o svom životu na kocki, s kosom ili bez kose, sa srećom ili bez sreće, s nadom ili bez nade uopće.
Jorie spusti škare, klekne i zagrli prijateljicu. "Oprosti", reče.
Vrapčići iskoristiše trenutak te kradomice sletješe na prilaz dok Charlotte Kite plače prijateljici u naručju.
"O, Bože, nemoj! Oprosti." Charlotte nadlakticom obriše oči. "Uh! Mrzim praviti scene." Charlotte nije od onih koje se lako slome, i izgledi za oporavak su veliki. Pravi problem je što joj se iz minute u minutu, iz dana u dan, raspada strategija kojom se prije probijala kroz život. Uvijek ju je poricanje dobro služilo; pomoglo joj je preživjeti smrt roditelja i krajnje neuspješan brak, ali ovdje, u njezinu dvorištu, veo je iznenada podignut. Kao da Charlotte do tada ništa nije vidjela. Oči su joj bile zavezane i sad joj sva ta slava i tuga pred njom zaslijepi pogled. Ona treptanjem zadrži suze, ali joj to ništa ne pomogne. Oči je još uvijek peku.
"Već sam ti ošišala pola glave", reče Jorie. "Bolje me pusti da završim."
Istina je da su Charlotte uvijek poistovjećivali s njezinom kestenjastom kosom, ali to baš i nije bilo najbolje na njoj; najbolje su, zapravo, njezine crne, pametne oči. Bez pogovora je, ne žaleći se, podnijela operaciju, a sad Charlotte Kite – ona koja je uvijek bila ponosna na svoju izdržljivu, otpornu narav – evo plače dok je šišaju. "Samo nastavi", ustrajna je Charlotte dok Jorie, oklijevajući, drži škare u zraku. "Ne obraćaj pozornost na mene."
Jorie završi, a zatim nježno ručnikom istrese posljednje dlačice i mekanom četkom prođe kroz ono što je od kose ostalo. Tako kratku kosu ima i Collie, muška, simpatična frizura, ali uskoro će Charlotte možda uzeti britvu i riješiti se ostatka kose. Pri žutoj svjetlosti kolovoza Jorie shvati da obje izgledaju mnogo starije. A što je ona mislila? Da će ostati mlade zauvijek? Da ih nikada nikakvo zlo neće zadesiti ako nastave ići pravim putem?
"Reci mi da nije sve gotovo", reče Charlotte prijateljici. Nad njima su se skupili oblaci i nebo vrvi od komaraca i očajne vrućine. One su obje živjele dvaput duže od Rachel Morris i, s obzirom na to, mogu biti sretne.
"Nije gotovo." Riječi koje Jorie izgovara su slatke i imaju okus jabuka. "I nikad između mene i tebe neće biti gotovo."
Dok nebo tamni, a oblaci se počinju rumenjeti svijetloljubičastim sjenama, Jorie ode po vrč tople vode i šampon. Vrativši se, opere Charlottinu kosu tamo na ulazu, pod ružičastim nebom, dok desetci vrabaca zahvalno namotavaju vlasi crvene kose u svoja gnijezda. Potom im Jorie pripremi ručak i iznese van da mogu jesti na travi. Danas je donijela pečeno pile i složenac od patlidžana koji je prije par dana donijela Trisha Derry. Kad jednom započne s terapijom, Charlotte neće moći jesti ništa osim kruha, maslaca i kompota od jabuka, ali sad je proždrljiva. Jede dok ne osjeti da će puknuti. Nema više na koga ostaviti dojam, čak ni na sebe samu. Već je odlučila da se neće gledati u zrcalo, barem neko vrijeme. Bude li živa i zdrava, sljedećeg će si ljeta kupiti veliko zrcalo da visi u hodniku, i onda će u sebe danonoćno buljiti.
"Ma tko nam to dolazi", Jorie se nasmiješi, povirivši na ulicu gdje se zaustavi auto. One završiše s ukusnim jelom, popiše velike čaše limunade zaslađene sokom od trešanja, baš onako kako su voljele kad su bile djeca. "Je li to Barney Stark?"
To je nedvojbeno Barneyjev Lexus; prozori na autu su spušteni i Barney sjedi sam za upravljačem, zagledan u usijani, staklasti zrak.
"Čula sam da je otišao od kuće i da sad živi u svom uredu u Front Streetu."
"Što je s tim čovjekom?" upita Charlotte. "Svaki put kad se okrenem, eto i njega."
Jorie se nasmija. "Je li ti ikad palo na pamet da bi se mogao zanimati za tebe?"
"Ma daj, ne budi smiješna! Pa, pogledaj me! Ne čekaj, sad stvarno, možda je i bolje da me ne gledaš."
Charlotte ustane i krene prema ulaznim vratima. "Hej, Barney," mahne mu. "Nemoj tu sam sjediti. Dođi i večeraj s nama."
Dok tako sjedi u parkiranpm autu, Barney se doima preplašen. Za trenutak se učini da bi se mogao uplašiti i pobjeći, okrenuti ključem u bravi i odvesti se s Hillcresta što brže može, natrag, u sigurnost svog ureda i izmaglicu neodlučnosti, u kojoj je živio proteklih godina. Umjesto toga, on iziđe iz auta i priđe stazicom.
"Nisam ti htio smetati kad imaš društvo", reče i pruži Charlotti paketić – ružičastu kutijicu iz pekarnice koju ona odmah prepozna kao svoju. Čini mi se da je ovo kao nositi ugljen u Newcastle."
"Zar nije lijepo da te usporede s brdom ugljena?" uzvrati Charlotte, ali vidi se da je ganuta. Otkad ima pekarnicu, nitko joj se nikad nije sjetio donijeti desert.
"Oho", reče kad otvori kutiju. "Slatko priznanje. Moj omiljeni kolač."
Charlotte pođe unutra, kako bi složila obrok za Barneyja: na tanjur stavi piletine i povrća, ostavljajući Jorie i njega same.
"Reci joj neke lijepe vijesti", reče Charlotte Barneyju dok je ulazila unutra. "Već bi joj i dobro došle."
Barney sjedne u travu; previše se znoji te skine jaknu, a zatim olabavi kravatu. Nekako mu je neugodno kad je Jorie u blizini, ali jedan dio njega osjeća da je iznevjerio Fordove kad se nije osobno prihvatio braniti Ethana.
Da bi joj rekao čak i ono što bi bilo najsličnije dobrim vijestima, morat će joj lagati, a to Barney ne umije.
"Čini se da Fred Hart sjajno obavlja posao", reče, nadajući se da će njegovo mišljenje utješiti Jorie. "On misli da može dokazati da se Ethan promijenio i ima uza se pola grada spremnog potvrditi to; već su prikupili pedesetak tisuća dolara i to je siguran glas povjerenja."
"Ti nikad ne bi mogao voditi taj slučaj", čini se da je Jorie uvjerena u to. "Ti nikad ne bi mogao braniti nekoga tko je kriv."
Kad se Charlotte vratila s prepunim tanjurom piletine i patlidžana te s desertom i priborom za jelo, Jorie iskoristi trenutak i oprosti se s njom. Reče im daje umorna i našali se da njezina majka, otkad se ona vratila kući, ostaje budna i čeka kraj prozora dok nije sigurna da je Jorie za sobom zatvorila vrata, ali oboje znaju da je već iscrpljena od pretvaranja kako je dobre volje. Prikrij tugu, a ona će te izjedati iznutra. Tjera te da bježiš u mračne kutove i prazne sobe, potišten i nijem, bježeći od samoga sebe.
"Ne zna što će", reče Charlotte kad ih Jorie napusti. "Čak ne zna ni što bi mislila o svemu."
"Zna, i to dobro. U tome je problem."
Vrijeme je za desert i Barney uzme veliki nož koji je Charlotte donijela te odreže dvije velike kriške. Govori se daje kombinacija sastojaka u ovom kolaču tako ubitačna da bi mogla čovjeka prisiliti da prizna sve, ako se prejede tog kolača. No Barney se nikada nije bojao istine. Istina je njegov posao, i neće sad od nje pobjeći, bez obzira na sve. Dana se baš nije iznenadila kad ju je uvjerio da ni ona ni djeca neće morati mijenjati životne navike, iako on više neće živjeti u kući na Evergreenu. Od tada on održava vezu s kćerima i provodi s njima koliko god vremena može. Zadnja dva dana odlazio je kući na večeru; prošlo je bolje nego što je itko od njih očekivao i on točno zna gdje su njegove kćeri večeras.
Kelly je otišla s Rosarie Williams na jedan od onih prosvjednih skupova za prikupljanje novca za Ethana, koji se u ovo doba održavaju u Hamiltonu. Josie je na satovima plesa, a Sophie, njegova miljenica, njegova malena Sophie je gore u svojoj sobi, piše dnevnik i tako ublažava svoju ljutnju.
I tako sad Barney razmišlja o istini, sad kad ima i vremena i mogućnosti. Drago mu je što je u Charlottinu dvorištu, to je točno. Drago mu je promatrati kako se sumrak spušta među iskrivljena stabla jabuka na obronku iza njezine kuće, drago mu je što je tu i jede čokoladni kolač uz jak miris kave i kozje krvi u zraku.
A što Charlotte misli o ovom krupnom, mirnom čovjeku u njezinu dvorištu? Kad gleda u nju, jasno joj je da on ne primjećuje kako joj se kosa promijenila. On gleda nešto posve drugo. Gleda u njezinu nutrinu. I tad Charlotte shvati što je na stvari. Jorie je u pravu. Charlotte se iznenadi što joj je trebalo tako dugo da otkrije zašto je Barney Stark uvijek negdje u njezinoj blizini.
"Ja nisam u potrazi za dečkom, ako me zbog toga slijediš", reče mu ona izravno, između dva zalogaja kolača. Za dva tjedna će joj biti zlo od čokolade, ali sad je se ne može najesti. Kaže se da čokolada može prouzrokovati nešto slično zaljubljivanju. Od nje srce kuca jače i ona potiče najluđe ideje. "A čak da sam i zainteresirana, znaš, ja ti imam rak."
"Čuo sam", zapravo Barney zna dosta o njezinu zdravstvenom stanju. Često je zvao bolnicu kad je Charlotte bila na operaciji te ga je već i dežurna sestra prepoznavala po glasu.
"Budimo iskreni", reče Charlotte, zbog čega je on još više cijeni. Oblik njezine glave večeras mu se čini savršen, čak i ljepši nego inače. "Možda ću umrijeti."
"Pa, svi mi od nečega umiremo, zar ne?" vedro odgovori Barney.
"To je točno, Barney, ali neki od nas će možda umrijeti prije."
Barney sebi odreže još jedan komad kolača. U svom je poslu naučio kako nema jamstva za određene ishode, a ni izvjesnosti, dobrih, loših, ili neutralnih u koje bi se čovjek mogao pouzdati. Kad je imao sedamnaest godina, nije mogao ni zamisliti da će sa Charlottom Kite jesti čokoladni kolač u njezinu dvorištu. Nije se usudio ni sanjati o tome. On sad stavi noge na stolac i zagleda se u nebo.
"Ono je Orion", reče.
I Charlotte se zagleda u nebo. Ona osjeća bockanje zvjezdanog sjaja u svojim očima. Protrese glavom i zatrepće, a onda se ponovno usredotoči na dopola pojeden komad kolača, jer joj se učini suludim razmišljati o onome što se upravo događa. "Zna li tvoja žena gdje si?" upita.
"Više ne živimo zajedno, stoga je se ne tiče. Uostalom, ona ne zna ni tko sam."
Oboje se nasmijaše onome što sasvim sigurno nije šala, a onda im postane neugodno zbog nenadane bliskosti među njima i oni zašutješe.
"Mislim da Dana baš ne mari mnogo gdje sam!" Barney zaškilji, a oko zvijezda na nebu pojaviše se aureole. "Ona je dobra osoba, nemoj me pogrešno shvatiti. Samo što nije ona koju ja želim."
"Ti si zasigurno sišao s uma ako misliš ono što ja mislim."
"A što to?" Barney u mraku mladoliko izgleda.
"To, da pitaš mene da izlazimo. Ili, kako se to već danas kaže?"
"Upravo to mislim. Iako zapravo i ne moramo izaći van. Možemo i ovdje ostati sjediti."
Charlotte se nasmije; dvaput je u istoj večeri nešto podsjeti na prošlost.
"Je li to zbog toga što nikad nisam htjela s tobom izaći van dok smo bili u srednjoj školi?"
"Ako me pitaš jesam li ovo isto osjećao prema tebi, moj odgovor je da."
Barney nije namjeravao biti tako izravan, i možda je Slatko priznanje počelo djelovati. Svatko jednom shvati što želi najviše od svega, i to se dogodilo Barneyju. Možda su laži na kojima se temeljio brak Ethana Forda bacile svjetlo na Barneyjevu prijetvornost, kao da se pretvarao da bi mogao biti sretan s bilo kojom ženom koja nije Charlotte. Bilo kako bilo, ako to sad misli riješiti, onda je bolje ne odgađati. Barney Stark prestane buljiti u zvijezde. Za njega je Charlotte Kite najljepša žena koju je vidio, s kosom ili bez kose, i zato joj je – u ovom smiješnom i najgorem trenutku u životu – on to konačno i izjavio.
Pokazalo se da je Barney taj koji će pokupiti Charlotte i odvesti je na prvu dogovorenu kemoterapiju. Kad su već bili u bolnici u Hamiltonu, Charlotte se okrene prema njemu i reče: "Hvala što si me dovezao. Ti sad možeš ići kući", ali Barney se ponaša kao da ona nije ništa rekla. Čini se kao da ima sposobnost zaviriti joj u dušu i reče joj ono što ona već sigurno i sama zna, a to je da on neće otići nikamo. On čeka u hodniku dok se ona ne prijavi, a onda je prati do onkološkog odjela gdje se ona zavali u udobnu fotelju. Kad su pustili infuziju u Charlottine vene, Barney provjerava jesu li joj dali pravu kombinaciju lijekova, uspoređujući ono što piše na vrećicama s infuzijom s lijekovima koji su propisani na njezinu kartonu.
"Suprug?" obrati mu se sestra. Barney i Charlotte razmijeniše poglede. "Ja to odmah prepoznam" reče sestra.
"Kad čovjek tu tolike godine radi, onda odmah vidi što je tko kome."
"Nitko normalan se tu ne bi zadržavao." Charlotte je ii ddj e uporna, i kad su joj dali lijek protiv mučnine i kad je zapravo počela infuzija. Ona osjeća prazninu u trbuhu i neku vrstu mučnine i straha. "Bježi!" reče ona Barneyju. "Spašavaj se!"
Ali Barney je privukao stolac, a pokraj sebe ima torbu za spise koju otvori i izvadi časopis.
"Što ti je to?" Charlottino lice je blijedo, a oči sklopljene da ne gleda pravu zbilju prostorije u kojoj se nalaze. Barney Stark, koji ima sposobnost da gotovo svakoga može pročitati, ovdje prepoznaje strah, ali ponaša se kao da uopće nije ni najmanje neobično što sasvim jasno pokazuje svoje namjere dok otrov puni Chalottine vene. On se ponaša kao da pred sobom imaju sve vrijeme ovoga svijeta.
"Mislio sam ti čitati."
Charlottine su oči čvrsto sklopljene, ali kad je čula njegov glas, onda vidi što je on to donio sa sobom. "Sportske novosti?" Ona se nasmije, a Barneyju se njezin smijeh učini najljepšim zvukom koji je ikada čuo. Duž cijele prostorije ljudi su skriveni iza navučenih zastora, svakoga boli nešto drugo, svatko ima svoju agoniju, a evo, oni se tu zaljubljuju.
Sestra donese medovinu i krekere što Charlotte zahvalno prihvati. Ona primjećuje kako je Barney gleda, i nema pojma čime je to na svijetu zaslužila ovakvoga čovjeka, posebno sad, u ovom trenutku, kad je apsurdno i pomisliti da je takvo što moguće. Barney joj se nasmiješi i Charlotte u tom osmijehu vidi sve što on misli i osjeća. Barneyjevo najiskrenije ja otvara se pred njom, njegova prošlost i budućnost i ovaj trenutak. Cijeli je život Charlotte trčala za onim što joj je bilo nedostižno. Unatoč svemu što je izgubila i svemu što će još izgubiti, evo je danas ovdje, u ovoj sunčanoj sobi jednog popodneva u kolovozu, osjeća mučninu u trbuhu i strahuje za svoj život, ali želi, možda prvi put u životu, biti baš tu gdje jest.
"Hajde, onda!" Charlotte zaklopi oči kako možda čini onaj koji roni skačući s najviše litice. Sad barem zna što znači imati nadu kad je sve drugo na ovom svijetu upitno, te bez daha i neoprezno, očajnički želeći još, reče: "Čitaj mi!"
11 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 2:08 am
Margita
Administrator
LAKRDIJAŠ
LJUDI SU TAJ TJEDAN PRISTIZALI IZ SVIH DIJELOVA MASSACHUsettsa ne bi li ga vidjeli prije nego što ga prebace u Maryland, a kad im nisu dali ući u zgradu Okružnoga suda, smjestili su se izvan nje, na travi i na cesti, slijećući poput ptica pjevica koje u ovo doba godine lete prema jugu diljem Commonwealtha. Bio je to posljednji tjedan u kojemu su cvjetali ljiljani; tanke, zelene stabljike zatitrale bi svaki put kad bi prošao auto, a latice opadale poput lišća. Dvaput su u proteklih nekoliko dana na sudnicu bacali jaja i dojavljeno je iz međunarodne govornice da je postavljena bomba, ali gomila se i dalje okupljala podržati Ethana Forda, i dok sjedi tamo sam u svojoj ćeliji, Ethan čuje kako izvikuju njegovo ime i pronalazi utjehu gdje je najmanje očekivao da će je pronaći, u glasovima onih koji mu vjeruju.
Rosarie Williams je na vrhu te liste. Ona je osobno odaslala trideset tisuća letaka presavijajući papir, sve dok joj prsti nisu prokrvarili, i ližući poštanske marke dok joj sve što bi pojela nije imalo okus ljepila. Mark Derry je prilagodio i pretvorio u sobu radne skupine ono što je do sada koristio kao blagovaonicu, i ondje smješteni članovi vjerne skupine spremno uvjeravaju jedni druge da svijet kakav poznaju nije tako pogibeljan u što bi ih mnogi željeli uvjeriti. Među tim ljudima prevladavaju dobra djela. Telefaks su donirali prijatelji iz gradske vijećnice, a dobrovoljci iz vatrogasnog doma su radnoj skupini poklonili fotokopirni aparat. Većinu dana u tjednu Mark ima ekipu od pet ili više članova koja naokolo skuplja novac i osvješćuje ljude, ali Rosarie Williams je njegova desna ruka koja trčkara do zatvora i natrag, koja je vrijedna u blagovaonici koja je pretvorena u ured, i koja daruje svoje dragocjeno vrijeme i energiju čak i subotom uvečer, kad je većina djevojaka njezinih godina vani u potrazi za zabavom.
Mark Derry je toliko zavolio Rosarie da mu je iskreno žao što je ona prekinula s njegovim sinom; ona bi mu bila omiljena snaha da su okolnosti bile drukčije, nazočna za ručkom u vrijeme blagdana i na rođendanskim zabavama. Ali jasno je Marku i to da je Rosarie odveć zrela za dječaka poput Brendana. Ona ga i ne pogleda kad zlovoljno prođe pokraj nje u kuhinju napraviti sendvič sa šunkom i sirom. Onih večeri kad se Brendan vrati s posla iz Pizza Barna i svima donese besplatne pizze, Rosarie ni okom ne trepne. Zaokupljena je razmišljanjem kako ju je Ethan pogledao kad je posljednji put bila kod njega u zatvoru, kako ju je privukao k sebi i rekao da bi bio izgubljen bez nje i već bi odavno bio odustao da nema onih koji mu vjeruju.
A što se Brendana Derrvja tiče, on bi se u početku durio jer ga je mučilo to što mu je Rosarie bila tako blizu, a ipak tako daleko, no ubrzo je počeo izbjegavati svoj dom. U dubini duše osjećao se jadno svaki put kad bi ugledao Rosarie, onako kako se osjećaju ljudi kad im loše krene, potonulo, sa željom da budu ludo odvažni, iz štosa. Prestao se pojavljivati na poslu većinu večeri i počeo brzo, besciljno tumarati gradom, težeći samouništenju i izazivajući sudbinu svaki put kad bi za sobom zatvorio vrata i izašao iz kuće. Mogao je poginuti kad je udario u ono veliko kamenje tamo kod onog nezgodnog raskrižja na putu za Lantern Lake, da uz cestu nije stajao pokvareni Lexus Barneyja Starka, jedne zvjezdane večeri.
Davanje znaka svjetlima upozorilo je Brendana Derrvja da uspori, i kad je usporio, ugledao je prizor koji ga je naveo da zakoči. Kelly Stark i njezine sestre su u autu, uzdrhtale, blijede, i u strahu da su uništile očevo najdragocjenije vlasništvo. Tri djevojke plaču kako ih je otac napustio, bez razloga se preselio u svoj ured, i znaju da će ih omrznuti kad čuje da je njegov omiljeni Lexus uništen. No radi se samo o gumi koja se probušila na krhotinama stakla na cesti, što se lako može popraviti. Zapravo, Sophie i Josie su dobile zadatak da ručnom dizalicom podignu automobil, a za to su vrijeme Brendan i Kelly stajali sa strane uz mračnu cestu, slušali kreketanje žaba i otkrivali kako su jedno drugome zanimljiviji nego što su ikada mislili da bi mogli biti.
Nakon toga susreta, Kelly nastoji izbjegavati Rosarie Williams. Čula je iz prve ruke koliko Rosarie može biti okrutna, a osim toga, Kelly je počela ozbiljno sumnjati u njezino pomaganje Ethanu Fordu. Brendan smatra da Ethan nije ništa drugo nego osude vrijedan ubojica koji se poput zmije uvukao u njihove živote. I tako sada, svaki put kad Rosarie nazove, Kelly zapovjedi sestrama da kažu da je nema kod kuće. Ona ne prihvaća način na koji se Rosarie ponaša, a posebno to što se naočigled baca u naručje čovjeku u zatvoru. Sve više razmišlja o tome da supruga Ethana Forda ima pravo saznati pravu priču i dolazi u napast da joj otkrije sve što se zbiva kad Rosarie odlazi posjetiti Ethana. Riječ je o tako vatrenom flertu da se i zatvorski čuvari uzbude na sam spomen Rosariena imena. Osjete grozničavo uzbuđenje čim je vide, i popiju toliko hladne vode iz rashlađivača da se račun za izvorsku vodu ovaj mjesec udvostručio.
Kellvn otac zastupa Jorie pri prodaji kuće, i jednoga popodneva Kelly se susrela s Jorie u hodniku ispred njegova ureda. Dok su stajale ondje i uljudno razgovarale, Kelly je bila spremna prošaptati, Pričuvajte se Rosarie, ali je odustala pomno promotrivši Jorie. Bolna tjeskoba koju zapazi natjera je da uzmakne, te ona zatetura i udari o zid. Od same pomisli da bi joj mogla prouzrokovati još veću bol, Kelly se naježiše ruke i ona ne reče ništa, te ostade ondje gledaju ći za Jorie dok ova odbrza do posredništva za prodaju nekretnina, držeći u ruci papire koje joj je Barney Stark priredio.
Kad se radi o prodaji kuće, Jorie zna da treba biti zahvalna mladom paru iz Framinghama koji ju je odlučio kupiti; istina je da neki ljudi ne žele ni pogledati mjesto i kuću u kojoj je živio zločinac. Nikad se ne zna na što biste sve mogli naići kad biste u vrtu htjeli postaviti ljuljačku. Ne znate što se skriva u onom dijelu tavana do kojega možete doći samo puzeći, ili što može biti skriveno u garaži. Na svu sreću, ovi kupci nemaju zle primisli vezane za ovu kuću, posebice ako se uzme u obzir dobra pogodba: samo tisuću manje nego što se traži za bilo koju kuću u susjedstvu. Točno je da su fotografije izašle u obojima novinama koje izlaze u gradu, kao i u Monroe Gazette, ali ovih dana nitko na to ne obraća pozornost, automobili više ne usporavaju dok prolaze i nema onih koji se vozikaju prepričavajući, dodajući, i u tančine razrađujući već samu po sebi tužnu priču. Povremeno neki novinar zaobiđe kuću Ruth Solomon priđe s druge strane, iz Smithfield Roada, ali Joriena sestra Ann je bila poznata po tome da crijevo okrene prema takvima i dobro ih polije vodom; to je njezina prkosna osveta u kojoj je jako uživala. Ona je na posjedu koji pripada njezinoj obitelji, te je čak i Gigi, koja je obično nekako staromodnih svjetonazora kad se radi o zločestom ponašanju, čestitala majci na njezinim naporima da zadrže ono malo privatnosti što im je ostalo.
Ali većina ljudi ne treba više ni čitati novine da bi saznali činjenice; do sada su se već opredijelili, pogotovo što se tiče njihova mišljenja o Jorie. Neki su je odlučili potpuno ignorirati, za takve ona više ne postoji. Na ulici i u trgovinama mnogi koje je Jorie cijeli svoj život poznavala okreću od nje glavu kad prolazi, kao da nikada nije ni zakoračila u njihov svijet, kao da nikada do njih nije sjedila u školi niti kupovala u velikoj trgovini u Hilltopu, prala automobile na školskim dobrotvornim zabavama ili donosila domaća peciva s borovnicama za Dan knjižnice. To su oni građani Monroea koji se pitaju kako Jorie ima smjelosti pokazati se, i ni za živu glavu ne mogu shvatiti kako ona uspijeva tako živjeti, sad kad zna daje tolike godine spavala uz čudovište i sanjala u njegovu naručju.
Kad bi ih se prisililo da priznaju, neki bi možda rekli da se nisu u zadnje vrijeme okrenuli od Jorie; zapravo, mnogi su imali nešto protiv nje i mnogo prije nego što su Ethana priveli u zatvor. Uvijek su smatrali daje Jorie prelijepa i strašno umišljena i gledaju na nju ravnodušno, što je daleko od suzdržljivog. Tu je i priličan broj onih koji su uvijek zamjerali Ethanu drskost kojom je odbio svečanu dodjelu priznanja onda kad je izgorjela kuća McConnelovih. Drugi pak nikad nisu odobravali što su se Ethan i Jorie ljubili na bejzbolskom terenu za vrijeme treninga, tako besramno i pred svima, tamo gdje su ih sva djeca mogla vidjeti.
Ponekad Jorie nosi sunčane naočale kad ide obavljati neke poslove, oko glave zaveže maramu i nastoji se skriti. Ali katkad i ona uzvrati pogled i zagleda se, oči u oči, prkoseći drskim pogledima koji su u nju upućeni iz drogerije ili iz banke. No, u svakom slučaju, oni koji je poznaju znaju da plače, oči su joj natečene, čak i onih dana kad ni suzu ne pusti. Prelijepa kosa boje meda joj je zamršena, odjeća zgužvana, a lice izobličeno. Još prije samo nekoliko tjedana Jorie je bila prelijepa žena, ali s tim je sad gotovo. Ona izbjegava ljude, većinu vremena provodeći u kući, iza zatvorenih vrata. Kad je sama, u ostakljenom trijemu u rukama drži dnevnik, i skriva ga pod jastukom da ga majka ili sestra ne bi slučajno našle. Prestala je uređivati vrt i izvoditi majčina psa Mistera u šetnju. A sad, kad god se usudi izaći na sunce, Jorie se ospe, žalosne bubuljice pojave joj se na rukama, nogama i po grudima, u crvenoj crti, uz samo srce.
Ima još onih susjeda koji su brižni, poput Grace Henlev, knjižničarke, i gospođe Gage, njihove dugogodišnje prve susjede, koje navrate upitati Ruth Solomon mogu li joj kako pomoći i uporo inzistiraju na tome da joj donesu složenac koji u hladnjaku stoji nedirnut. To su oni ljudi s kojima joj se teško sresti, jer Jorie zna da je oni sažalijevaju, što je još više tjera u očaj, i zato navlači zastore usred dana i ne dopušta svom sinu da ide na gradski bazen, premda je očajno vruće – temperature se kreću iznad trideset stupnjeva – toliko da i trešnje prebrzo dozrijevaju.
Naravno, Ethan ima gomile svojih pobornika, zagovornika koji su se nemarno izvalili na travnjak pred sudnicom i koji se bave njegovim slučajem. Obitelj bi trebao umiriti toliki broj osoba koje Ethanu žele dobro, ali upravo te dobre ljude Collie navodi kao razlog zbog kojega ne posjećuje svog oca – gužva i novinari, promet i sav taj metež čine ga nervoznim, ili on samo tako kaže. On radije ostaje tu, na kauču s Misterom i gleda TV. Ali, ima tu još nešto zbog čega je Collie osamljen, i Jorie se sama uvjerila zašto on izbjegava ljude u gradu. Samo prije nekoliko dana vozila se kraj srednje škole za vrijeme treninga bejzbolske utakmice i vidjela dvojicu dječaka koji su na Collieja, dok je kraj njih prolazio, bacali loptice. Mislila je da se šale, sve dok nije opazila izraz Colliejeva lica. On je nastavio svojim putem, uz pločnik, ignorirajući zajedljivost ostalih dječaka i njihova izazivanja, čak i kad ga je jedna od bačenih loptica snažno udarila u lopaticu.
"Hej, dečki, prestanite s tim", čula je Jorie Barneyja Starka. On je dotrčao preko terena s treće baze i održao lekciju dječacima koji su vrijeđali Collieja, ali je šteta već bila učinjena. Collie je nastavio svojim putem dok mu se sunce zrcalilo u očima, a svjetlost kasnoga popodneva pretvarala mu kosu u svijetložutu; usne su mu se nesmiljeno i veoma odlučno stegnule, a ramena stisnula kako bi izbjegao sljedeći napad. Jorie je tad shvatila da više ništa neće biti isto, ma koliko ga ona pokušavala zaštititi. Na tren je pomislila na Jamesa Morrisa, dječaka poput njezina, čiji se život preokrenuo jednog običnog ljetnog jutra. Bila je ponosna na svog sina što nije popustio pred mučiteljima. Njima usprkos, nastavio je putem kojim je krenuo; u sebi ih je pretvorio u prah i pepeo.
Upitavši ga želi li s njom poći na završni prosvjedni skup kod sudnice, nije se iznenadila kad joj je odgovorio da ne želi. On ima svoje planove, nalazi se s Kat, i oni na tome ostadoše; ne razgovaraju o tome da on ne želi prići krugu od kilometar i pol oko sudnice, ni o tome koliko pati u sebi, više nego što je toga i sam svjestan. Charlotte pristane praviti Jorie društvo i otpratiti je do gradskoga središta. Voze se do sudnice pogledati završni prosvjedni skup ove sparne kolovoske noći. Pola grada se okupilo na King George's Roadu, i oni koji su nazočni izvrsno su raspoloženi. Tu su i Ethanovi prijatelji vatrogasci, kao i većina stalnih gostiju iz Safehousea, a tu je i povjerenik Male lige i nekoliko ljudi iz školskog odbora. No, tu je okupljeno i mnoštvo došljaka; mnogi od njih izvjesili su na stabla zastave svojih gradova: tu su predstavnici Everetta, kao i oni iz Cambridgea, Newtona i Essexa, uz veliku skupinu iz Hamiltona, okupljenih ispod stabala lipa. Tu su i žene iz Bostona koje su Ethanovu fotografiju vidjele u Heraldu i koje, samo gledajući ga, vide da se pokajao. Tu su i muškarci iz New Hampshirea i Mainea koji su zgriješili u životu i dobro bi im došlo nešto vlastitog oprosta. Netko prodaje zelene svjetleće štapiće i noć se žari od blještava nefrita. Duž ulice je nekoliko kamiona u kojima se prodaje sladoled, hot dog i cvrče pržene lepinje dok zrak prožima zagušljivi, slatkasti miris.
"Budite oprezne kad tamo krenete", savjetovao ih je Barney Stark kad je Jorie došla po Charlottu. "Ima raznih ljudi koji su u ovom trenutku u to upleteni i nedvojbeno pola njih ima svoje čudne razloge zbog kojih su došli na ovaj prosvjed. Što god da se dogodi, ne dopustite im da vam priđu."
Barney je još uvijek živio u svom uredu, ali je sve više i više vremena provodio kod Charlotte. A Jorie je osjećala da je zanemaruje – nije bila kod Charlotte otkada je odlučila obrijati glavu. Charlotte joj je objasnila da je potrošila mnogo snage bojeći se gubitka kose i shvatila da će biti bolje da s tim odmah završi, na brzinu, cvik, cvak. Jorie je poljubila prijateljicu u čelo. Nikad prije nije zapazila koliko je Charlotte uistinu lijepa, i kad je Charlotte posegnula za šeširom koji je počela nositi, Jorie joj je rekla da ga ne uzme. "Nemaš što skrivati", rekla je. "Izgledaš divno."
"Strašno divno", nasmijala se Charlotte, ali nije stavila šešir. "Nalikuješ na sebe."
"O, Bože, to je još strasnije. Recimo da nalikujem na Marsovca i neka tako ostane."
Kad su došle do kamiona, Charlotte je pojurila natrag u kuću i Jorie je najprije pomislila da se predomislila i odlučila pokriti glavu, ali se Charlotte vratila samo da se oprosti s Barneyjem na kojega je zaboravila i ostavila na dovratku.
"Vidimo se, prijatelju." Charlotte se propela na prste i poljubila ga, a zatim sretna i zadihana dotrčala do Jorie koja joj je pridržala otvorena vrata kamiona. "Ne volim otići a da se ne oprostim", rekla je Charlotte kad su krenule. "Nikad ne znaš hoćeš li nekoga opet vidjeti."
"Vidjet ćeš ti njega opet."
"Zapravo, mislim da je Barney Stark tu stalan. Ti si ona koja bi, bojim se, mogla nestati."
Jorie se osmjehne. "Obavijestit ću te kad to nakanim." "Slat ćemo jedna drugoj poruke s onoga svijeta." Jorie se na to nasmije. Sve je bilo u redu dok nije pogledala u Charlottu i priznala sebi da se taj gubitak čini grozno mogućim u ovom trenutku njihovih života. "Mislila sam samo na promjenu adrese."
"Znam što ćemo." Charlotte je izgledala mlado bez kose. Na sebi je imala pulover unatoč velikoj vrućini, jer joj je u posljednje vrijeme uvijek bilo hladno. U bolnici se tijekom liječenja tresla i pokušavala zamišljati plaže na Floridi i ljetovanje na koje ju je Barney obećao povesti kad bude dovoljno jaka za put. "Moramo se zavjetovati da ćemo jedna drugoj slati ljiljane, odemo li na drugu stranu. Ako to učinimo, znat ćemo da je nešto ostalo."
"Dobro," složi se Jorie, "ako te ikada napustim, nikada uistinu neću otići, i bilo bi bolje da to isto vrijedi i za tebe."
Zapečatile su obećanje zakvačivši mali prst, kao nekad davno kad obećanja nisu toliko boljela.
Bilo je strašno prometno u gradu i trebalo im je gotovo pola sata da dođu do King George's Roada, i morale su neko vrijeme kružiti prije nego što su našle parkirno mjesto. Sa svoga mjesta u krcatoj ulici napokon su mogle vidjeti široke travnjake oko zgrada državnog ureda. Ljudi se smiju čekajući da otpočne prosvjed i dobro se zabavljaju. Neki su donijeli deke i košare s hranom; djeca trčkaraju amo-tamo igrajući se lovice pri slabom svjetlu. Jorie i Charlotte sjede u kabini Ethanova kamiona. Na sjedištu između njih je termosica čaja s mlijekom i kutija uštipaka kupljenih u Kiteinoj pekarnici, punjenih džemom i kremom, ali ni jedna ne jede. Charlottine usnice reagiraju na zračenje i pojavile su se bolne ranice za koje je liječnik rekao da će uskoro nestati. Ona zato sebi priprema zobene pahuljice s vodom i uglavnom to jede, a, zapravo, to joj se počelo i sviđati, premda Barney to ne prestaje nazivati zobenom kašom.
A što se tiče Jorie, njoj se želudac steže i ona ima strašne probavne smetnje zbog živciranja. Promatrajući okupljenu gomilu, ona osjeti bol zbog svoje osamljenosti, kakvu je mogao osjetiti svatko tko se noćas nije našao među odanima. Kroz mrak, tamo na travnjaku, vide se Warren Peck i Hannah iz kafića, tu je i Hal Jordan, povjerenik Male lige, a uz pozornicu koju su podigli vatrogasci Jorie i Charlotte ugledaše Rosarie Williams, odjevenu kao da je pozvana na zabavu. Na njoj je svijetloplava haljina koju je najvjerojatnije posudila od majke i koja više pristaje odrasloj osobi nego djevojčici njezinih godina. Rosarie je raspustila crnu kosu i lice joj blista obasjano svjetlošću, bijelom poput dijamanata, koja struji iz onih šest dragulja koje su dječaci, mještani, postavili na travnjaku.
"Što Williamsova kći radi tu?" Charlotti se ne sviđa izraz svetice na Rosarienu licu.
"Ona je pomoćnica Marka Derrvja." Jorie se dobro zagleda u Charlottu i opazi daje ova strašno sumnjičava. "Nije ono što ti misliš. Ona samo pomaže."
"Ma pusti ti to, neke ljude privlači nevolja."
Charlotte zna koliko je to točno, još iz vremena dok je bila u braku s Javom. "Neki ljudi vode samo one bitke u kojima mogu pobijediti."
"Znam, znam. Ti misliš, ako si ti zaljubljena, da su i svi drugi."
"Nisam ja govorila o ljubavi. Samo ne vjerujem toj djevojci." Charlotte posegne za dekicom koju je donijela sa sobom. Noć je baršunasta, topla i raskošna, ali je ona promrzla do kostiju. "Ipak, ljubav je nešto drugo od onoga što sam ja mislila da će biti."
Sve je drukčije: način na koji sjede u Ethanovu kamionu jedne ljetne noći, nadajući se najboljem i strahujući od najgoreg, i to kako su njihovi životi uzdrmani, kao da su kockice i kao da se njihova budućnost odlučuje jednim bacanjem.
Mark Derry izađe na pozornicu, i čim se on pojavi gomila počne pljeskati. Ljudi iz mjesta i okolice znaju da Mark radi za Ethana, i poštuju ga; oni se ushitiše kad ih on pozva da iskažu svoju potporu, baš tu, sada, tako glasno i tako snažno da ih mogu čuti svi do Marylanda. Sirene trube duž King George's Roada, nekoliko rimskih svijeća, preostalih još od četvrtoga srpnja, pustiše u zrak i nebo se prošara tragovima grimizne i plavičaste svjetlosti.
Charlotte pruži ruku i u svoju uzme Jorienu dok tako sjede i promatraju. Charlottina ruka je mala i hladna, ali stisak joj je jak, i ona je čvrsto drži. Jorie razmišlja o plavom nebu, poljima, i o tome kako dolazi kraj. Sjeti se svojih dviju prijateljica iz srednje škole, Lindsav i Jeannie, dviju ljupkih djevojaka koje su se jednoga jutra probudile a da nisu ni znale da im je to posljednji dan u životu, koje su se počešljale, telefonom dogovorile i izašle kroz ulazna vrata u modru noć, putujući cestom koja se, skliska zbog nevidljive kišice, pretvorila u led prije nego što je to itko zapazio.
Svi dobri ljudi griješe, izvikuje Mark Derry s podija, a kad zatraži od svojih susjeda donacije i obećanja, ruke su u džepovima i ispisuju'se čekovi. Ispostavilo se da uvijek tihi vodoinstalater zvuči uvjerljivo i ohrabrujuće. Trisha Derry gleda sa strane; rukama je obgrlila svoju kćerkicu April i ima razloga izgledati ponosno, a tako se i osjeća. Mark Derry govori iz srca i vjeruje u ono što govori, ali – on nije bio u Marylandu, on nije prošao kroz sparinu ni kroz ona vrata što vode u Rachelinu sobu. Rachelin dnevnik je u Jorienoj torbici, ispod novčanika, popisa što sve treba kupiti i paketića papirnatih maramica Kleenex, da je podsjeti na ono što se dogodilo tamo daleko. To je knjiga nade koja nikada nije završena, popis snova ostavljen nedovršen. Nije joj stoga nikakva utjeha što čuje veselo klicanje kao odgovor na ono što Mark Derry govori, ne za nekoga tko nosi ovakav dnevnik.
Došao je red da se i Fred Hart pojavi na pozornici, i sasvim je jasno da odvjetnik iz Bostona privlači pozornost. On zamahne rukama i ljudi se uzburkaše, a kad je počeo govoriti, glas mu je tako tih da prisili gomilu da se zbije bliže i sluša ga pozorno. Hart najavi da će se izabrati skupina građana iz Monroea koja će otputovati na jug s Ethanom i pomagati tijekom suđenja. Ovu strategiju nitko nije spomenuo Jorie jer, da se Fred Hart potrudio s njom o tome razgovarati, ona bi odvjetnika uvjerila da je to taktička pogreška. Ona zamisli kakva bi mogla biti reakcija mještana Holdena. Sumnja da će se svi moći smjestiti u Black Horse Hotel i stoga će morati odsjesti u hotelu Econo Lodge, izvan grada, na autocesti.
Ali što će ljudi u Duke's Dineru reći kad ovi stranci uđu i naruče sendviče s piletinom i salatom od jaja na prepečencu? Hoće li im ti ljudi spomenuti daje groblje odmah gore pri brijegu i daje sljez koji tamo raste brižno njegovan? Hoće li im reći da je Rachel Morris navraćala do Dukea skoro svake subote i naručivala Coca-Colu od vanilije i pomfrit s vinskim octom, kao i to da je bila najljepša djevojka u gradu?
"On je htio da Collie i ja pođemo s njim", reče Jorie Charlotti. "U Maryland?" zaprepasti se Charlotte. "I on misli da bi ti uopće palo na pamet da Collieja uvlačiš u sve to?" "Collie bi mogao ostati s mojom mamom." "Kad bi ti to učinila? Nećeš ti Collieja nigdje ostaviti samoga, bez tebe."
Jorie se nasmiješi pri pomisli koliko je Charlotte dobro poznaje, jer zapravo, kad bolje razmisli kako sjedi na drugoj strani sudnice nasuprot onom prolazu u kojemu je James Morris, jednostavno sebe ne vidi tamo. Istina je da bi ona u Holdenu bila nevidljiva žena. Dok bi hodala gradom, ne bi ostavljala tragove. Kad bi otvorila usta, ni glasa ne bi ispustila.
Val uzbuđenja pokrene svjetinu na travnjaku, val koji strujeći vijuga kroz travu i zrak. Ljudi ustaju i, s mjesta gdje su parkirane, Jorie i Charlotte vide kako se otvaraju vrata sudnice. Kovitlac zelenkaste svjetlosti razlije se travnjakom.
"Neće ga pustiti van, tu, među sve ovo?" upita Charlotte. Ali oni baš to učiniše. Četiri čovjeka se priključiše drugima na pozornici: Dave Mevers, dvojica čuvara i s njima – Ethan Ford, a tada nastade razuzdano klicanje. Klicanje i neobuzdani poklici prolomiše se u beskrajnoj noći iznad sudnice, ponad stabala lipa. Danas se malo odstupilo od pravila i dopustilo Ethanu da se pojavi na prosvjednom skupu, ali to se moglo i očekivati. To je Monroe, gradić koji podržava Ethana; to su njegovi prijatelji i susjedi, a neki će s njim otputovati i u Maryland, ostaviti posao i obitelj, samo da bi njemu pomogli.
Uzvrativši za svu iskazanu potporu, Ethan okupljenima izrazi beskrajnu zahvalnost, i ljudi ušutkaše jedni druge kad on poče govoriti, kako bi ga bolje čuli. Prilaze sve bliže da ga bolje vide.
"Želiš li ići gore?" upita Charlotte.
Jorie se Ethan doima neobično sitan u daljini. Netko mu je za ovu prigodu donio čistu, bijelu košulju i on u njoj sjaji poput zvijezda, tako dalekih, da se čini da ni one nisu onakve kakvima se doimaju. Mark Derry stoji s Ethanove lijeve, a Fred Hart s desne strane. Podigli su združene ruke u zrak, pobjedonosno i puni nade, i bili su tako daleko da su mogli biti i u drugoj galaksiji. Jorie pomisli na onaj dan kad su im se životi razdvojili, kad se Ethanova prošlost izložila pred svima, poput neke nesreće na autocesti, ili komada voća, zlatnog izvana, a sivog i nejestivog iznutra. Ona je mislila da ga poznaje. Prepoznala bi ga bilo gdje samo po onomu njegovu divnom osmijehu. Sve joj je bilo poznato – način na koji je hodao, zvuk koji bi proizveo negdje duboko u grlu kad bi bio nezadovoljan, način na koji bi podignutim palcem davao znak svakom dječaku iz svoje momčadi, bez obzira na to jesu li uspješno odigrali ili ne. Znala je kako bi je privukao sebi uvečer i kako se osjećala dok ju je on tako privlačio.
"Ne, ne želim poći tamo", reče ona Charlotti.
Razmišlja li da se većina stvari ne može skriti onako kako je Ethan prikrio svoju prošlost? Zamišlja li da će, ako samo korakne naprijed, onaj dnevnik u njezinoj torbici početi krvariti, kako je jedanput i počeo, i da će nastaviti sve dok travnjak oko sudnice ne bude okupan krvlju, sve dok cipele svih okupljenih ne budu okrvavljene, a krv bude tekla niz pločnik, niz ulice?
"Hajde onda, gubimo se odavde", predloži Charlotte, te one tako i učiniše. Dok gomila okupljenih plješće, a Ethan zahvaljuje svim onim brižnim, odanim ljudima koji mu pružaju potporu, Jorie i Charlotte se odvoze iz grada. U svakom drugom dijelu Commonwealtha ovo je samo ugodna kolovoska večer. One uključiše radio, kako su to činile dok su bile još djeca. Iz navike, nađoše se na cesti za Hamilton, skrenuše na parkiralište kod Safehousea, ali ne uđoše unutra. Ionako je unutra prazno i ondje je samo otac Warrena Pecka, Ravmond, koji vodi posao, i tek nekoliko gostiju koji su ili prestari ili previše zbunjeni svime, a da bi nazočili prosvjedu za Ethana.
"Nisam te one noći trebala prisiliti da pođeš sa mnom", reče Charlotte. "Možda ga nikad ne bi ni upoznala da nije bilo mene."
Golemi mjesec visi na nebu, odmah nad krošnjama.
"Nemoj tako razmišljati", Jorie zatvori oči, ali još uvijek vidi mjesečinu. "Bez te noći ne bih imala Collieja."
I sam Collie trenutno želi da je miljama daleko od Monroea, bilo gdje, samo što dalje od Massachusettsa i svega što je ikad poznavao. Prolazeći poznatim ulicama na koje je naviknut, sve mu se čine preuske za njega, na onoj svjetlosti uličnih svjetiljki, i sjenovite; lipova stabla zastiru nebo te čak i u tom mraku zauzimaju previše mjesta. Collie obično dočekuje Kat na uglu, jer otkad se odselio u bakinu kuću ne može se prisiliti ponovno otići u Maple Street. Večeras se Kat dovezla biciklom. Colliejev bicikl je prilično uništen, gume se jako klimaju, a ramu je iskrivio kad je udario o ogradu, te se sad oboje voze na Katinu biciklu do one napuštene kuće izvan mjesta. Collie sjedi iza Kat a rukama ju je obujmio oko struka. Tako su blizu da može čuti kako joj srce lupa, a čuje i svoje.
Oni gotovo svake večeri dolaze u tu staru kuću; nitko ih ne nadzire i nitko ne zna gdje su. To mjesto je samo njihovo, barem privremeno. Našli su jedan stari kauč koji su postavili u dnevnu sobu i opskrbili se džepnim svjetiljkama i limenkama gaziranih pića – u toj ruševini punoj krhotina cigle i kamenja. Taje kuća tu postojala prije nego što je Monroe postao grad, kad su na tom mjestu bila samo polja i stabla jabuka sve dokle je pogled sezao, ali tako neće ostati dugo. Oboje, i Kat i Collie, imaju osjećaj da se sve urušava oko njih. Svaki put kad tu dođu strahuju da neće ništa zateći, samo cigle i daščice, i sve to pretvoreno u prašinu. Osjećaju da im je ostalo malo vremena. Ljeto je na izmaku i tone u zelenu izmaglicu. Za njih će ljeto uvijek značiti baš to, čak i onda kad ostare. Ljeto će pamtiti po tome kako su se glasali zrikavci, a oni stiskali jedno uz drugo na prastarom kauču koji je bio napušten mnogo prije nego što su se oni rodili, po tome kako nisu željeli zakoračiti u budućnost – još ne.
Rosarie je bila u pravu; sad je sve drukčije medu njima i oni više na to ne mogu utjecati. Ne razgovaraju više onako veselo i bezbrižno kao prije. Sad je sve drukčije. Samo jedna riječ mogla im je srce slomiti u komadiće. Večeras kroz rupe na krovu gledaju mjesec i oprezni su jedan prema drugom; ne spominju prosvjed kod sudnice; ne razgovaraju uopće. Kad postane kasno i rakuni zavladaju kućom, oni odlaze, ali to čine sporo, vukući se polako. Uvijek je to najteži dio večeri – povratak u grad.
Hodajući mračnim, mirnim ulicama pridržavaju Katin bicikl. Kasno je, te su čak i ljudi koji su nazočili skupu već u krevetu, vrata su zaključana, a prozori zasunom zatvoreni. U zraku se komešaju komarči i Kat zapali jednu od cigareta koje je ukrala iz ladice Rosarieina noćnog ormarića; zbuni je dim koji se podigao kroz mrak kad ga je otpuhnula. Komarči se raspršiše, a Kat zakašlja od dima.
"Bolje ti je da prestaneš s tim", namršti se Collie. "To ti je baš glupo."
Kat maše naokolo cigaretom kao da ne mari za Colliejevo mišljenje. Među njima se podiže dimna zavjesa i odjednom se Kat preplaši, shvativši da će ovaj trenutak pamtiti dok su živi. Osjeti se nekako skrhanom, kao da je sve ono što bi sad rekla ili učinila bilo pogrešno.
"Ne želim više biti ovdje", reče Collie. Strašno je čuti kad ti to kaže najbolji prijatelj, ali Kat mu ne odgovori. Molim te, pomisli, nemoj me nikada napustiti, ali ne reče ni riječi.
Čudno je to što se ona već osjeća kao da ju je napustio, ili možda to sama sebi sad govori kako se ne bi osjećala loše kad se to uistinu dogodi.
Collie se zagledao uvis i promatra nebo osuto zvijezdama. Bijele, žute, ružičaste, neke koje nitko nikada nije vidio. I Kat pogleda prema nebu. Rukama joj prođoše trnci. Ona je dala oduška pokori i sad plaća cijenu. Samo je dvaput u životu nekoga iskreno voljela, a sada ispašta i zbog toga.
"Sve ću učiniti da te usrećim", reče Kat i njezin glas joj se učini beznačajnim, čak i njoj samoj.
Collie joj okrene leđa i ona ne može vidjeti ono što on osjeća prema njoj, ali bez obzira na to – zna. Da se više nikada i ne vide, nije sigurna da bi mu nedostajala, ne onako pravo, ne onako kako bi on nedostajao njoj. Odbacivši cigaretu na pločnik, ona nogom pritisne zažareni opušak, a iskrice poletješe u zrak. Ma koliko daleko on odlazio, ona ga se nikad neće odreći u sebi.
Točno iznad njih jedna se zvijezda otkine sa svoga mjesta na blistavom nebu.
"Zaželi nešto!" povika Kat. Tako je blještava da je zaboravila kako se zaklela da više neće vjerovati u takve stvari, ali – kad ponovno otvori oči i pogleda u Collieja – postade joj jasno da on više ni u što ne može vjerovati. Gotovo je s njegovim željama.
Collie je otprati kući, prije nego što se on uputi bakinoj, tamo u Smith Lane. Zrak je gust i usijan i to ih usporava; za svaki korak im treba snage, volje i hrabrosti. Kuća u kojoj je prije živio sljedećeg će se tjedna prodati; kupci žele na pročelje staviti svoj pečat, kao uostalom i svi novi vlasnici. Collie se zaustavi čim dođoše do ugla. Ne usuđuje se koraknuti dalje. Čuju zvuk vrtne prskalice gospode Gage. Čuju i nekoga psa u daljini kad je zalajao kroz noć.
Tad se Collie nagne i poljubi je. Poljupcem joj iskaže sve ono što osjeća, a onda pobjege prema Smithfield Laneu, što dalje od nje. Kat pretrči ostatak puta do kuće, prečacem preko travnjaka koji je grozno neuredan ovoga ljeta, pun trnja i korova.
Ona preskače preko spartine i kamenja, u trku osjeća samo noge i tjeskobu, a srce joj lupa kao u košnici, bruji i već je probada.
Sva su vrata, i prednja i stražnja, zaključana, te se Kat popne kroz Rosarien prozor i probudi sestru kad se spusti na pod. Rosarie se prene i, kvrcnuvši utičnicu, upali svjetlo. "Kat?" reče Rosarie, ugledavši sestru kako stoji u mraku. Rosarie ne očekuje da će se Kat baciti na krevet, kao što ne bi mogla zamisliti da će se Kat u ovo doba popeti kroz prozor, ali vrlo brzo shvati. Kat se sklupčala i noge privukla grudima, pokušavajući zaustaviti sva svoja čuvstva.
"Da nisi možda mislila kako ćeš se udati i živjeti sretno do kraja života, ha? Ta nisi toliko glupa, Kat?" Rosarie provuče ruku kroz sestrinu kosu. Ona sama već smiješno dugo ne vjeruje u ljubav, a ima samo sedamnaest godina, ali vjeruje da treba težiti onome što te pokreće u životu.
"Prestani", poviče Kat.
"Natjeraj me", nasmije se Rosarie, a zatim lagano odgurne sestru. Kat se uvuče pod pokrivač. Strašno joj je hladno. Čini se da je svemu kraj, a ona tu ništa ne može učiniti. "Kad li će je prestati boljeti?" Kat prstom prijeđe preko opekline ne sestrinoj ruci. Njezina koža je lijepa, ali ožiljci neće otići.
"Mislila sam da si shvatila", nasmije se Rosarie. "Nikad."
Nekako se deke na Rosarienu krevetu uvijek doimaju teže, a jastuci mekši. Rosarie se protegne da ugasi svjetlo.
"Na spavanje", tjerala ju je. Glas joj je snen, kao daje ponovno zaspala. "Smiri se."
Mjesečina ulazi kroz prozor pretvarajući sve u srebrno i plavo. Diže se vjetar, trnov grm udari u kuću, a Kat pomno osluškuje taj zvuk. Kad te netko poljubi onako iskreno, onda na to jako dugo ne prestaješ misliti.
I Collie o tome razmišlja dok se vuče do bakine kuće duž Front Streeta, pokraj onih zamračenih izloga gore u Worthingtonu, a onda prolazi kroz stare uličice nad kojima se nadvijaju lipe i hrastovi, pokraj isprepletenih grana jabukovih stabala koja su još uvijek poredana uz cestu. Kasno je i mračno, ali Collie za to ne mari. Prolazeći pokraj knjižnice zastade, zagledavši se u mjesto gdje je nekad rasla stara jabuka Westfield Seek-No-Further. Zrak miriše na sumpor i slatke jabuke. Collie osjeća kao da sve to vidi prvi put, kao da je tudinac u gradu. Gdje se to nalazi? Ne zna. Kamo ide? Ni u to nije siguran. On začuje zvuk sirene, a kad se okrene, ugleda očev kamion. Za trenutak se prestraši da bi se mogao naći oči u oči s ocem, premda zna da je to nemoguće. Ethan je u zatvoru, pa ipak je Colliejev prvotni nagon pobjeći i odmagliti preko parkirališta knjižnice. No umjesto toga, on stoji na mjestu. Pogleda tko vozi i osjeti olakšanje. To je samo njegova mama za upravljačem.
"Hoćeš sa mnom?" pozva ga Jorie kroz otvoren prozor. Ostala je dokasno, zadržala se sa Charlottom i Barneyjem jedan sat, a možda i više, pijuckajući Charlottin omiljeni zeleni čaj koji ima neobičan naziv: cijepaj drvo nosi vodu. Čini se kao da je prosvjed kod sudnice bio film koji su već odgledale, predstava koju jednostavno nisu mogle odgledati do kraja.
Collie uđe u kamion. Već je odavno prošao njegov redarstveni sat i on očekuje da će ga majka ispitivati gdje je bio, ali ona i ne spomene to da bi on u ovo doba već trebao biti u krevetu. Dok se voze, Jorie razmišlja o tome kako je Collie bio lijepo dijete kad je bio malen, s onom lijepom svijetlom kosicom, i u kakvoga je lijepoga dječaka izrastao. No ipak, promijenio se u zadnjih nekoliko tjedana, sad je nekako odlučniji, mirniji i povučeniji. Nedvojbeno je narastao. I dok tako prolaze, on zuri kroz prozor zagledan u mračno susjedstvo i potiho zvižduče. Mogao bi biti i tisućama milja daleko. "Jesi li dobro?" upita ga Jorie, a kad je Collie pogleda krajičkom oka, ona osjeti svu onu ljubav prema njemu, onako iskreno, snažno, i jače nego ikada prije. Svjesna je da će on postati drukčiji čovjek od onoga kakav bi bio da se ništa od ovoga nije dogodilo. Bit će hirovitiji, imat će manje strpljenja i znatno će više birati one kojima će vjerovati. On je dječak čiji je otac nekoga ubio, eto to je on; onaj koji odbija razgovarati o onome što se dogodilo, onaj koji izlazi iz sobe na sam spomen očeva imena, onaj za kojega će ona učiniti sve, samo da ga poštedi.
"Što misliš o tome da se odselimo negdje daleko?" Jorie se trudi zvučati vedro. Pri tome ona ne misli na Maryland, već na neko sasvim drugo mjesto. "Sto misliš o tome da se odselimo u neki grad, gdje bismo mogli biti i činiti ono što želimo?
Collie je pozorno sluša. "A od čega bismo živjeli?" "Mogla bih se ja zaposliti kao učiteljica. Postoji agencija za zapošljavanje koja pronalazi radna mjesta u svakoj državi. Ne bismo bili bogati. Naravno, ako odlučimo otići." "Bi li to bilo daleko odavde?" "Može biti, a i ne mora."
"Želio bih da bude." Collie bulji kroz prozor dok prolaze pokraj srednje škole i mračnih terena iza nje. "Ne želim ga nikada više vidjeti."
"Mogao bi se predomisliti. Morat ćeš pričekati i vidjeti." Trudi se da joj glas ostane miran i čudi se kako može govoriti tako. Osjećajući da govori nešto vrlo blizu laži, ne rekavši baš ništa. Collie odmahne glavom. "Znam kako se osjećam." Ali Jorie je veoma svjesna toga da se to može i promijeniti. U jednom trenutku možeš nešto osjetiti – ljubav, primjerice – a već u sljedećem sve ono što si mislio da znaš i osjećaš može biti istreseno iz tebe, ostavljajući te praznog i slobodnog da možeš osjećati nešto sasvim drugo, nešto što nikad nisi ni očekivao, nešto novo novcato. Tijekom sljedećeg dana Jorie je razmatrala što bi bilo najbolje za Collieja. Kuća joj je ispražnjena, pokućstvo pospremljeno, a Ann i Gigi pomažu razvrstati stvari koje će ostaviti u podrumu Ruth Solomon. One na hrpu slažu rasparene zdjelice i motaju plahte, prskaju deke u kutijama kuglicama naftalina i ono bolje posuđe stavljaju u zaštitni omot da se ne bi okrhnulo.
"Eto što se događa kad najednom mjestu ostaneš trinaest godina", reče Ann. "Najprije ti vladaš stvarima, a onda stvari ovladaju tobom."
I Ann se natrag majci doselila gotovo praznih ruku. Prije bi bila ljubomorna na sve ono što je njezina sestra imala, ali sada joj se sve te stvari čine samo teretom. Za razliku od nje, Gigi je skupljačica. Ona se ponosi time što ima sedamnaest pari cipela i dvadeset šest pulovera, i očito joj se sviđa većina onih stvari koje pakira.
"Kad pođeš na fakultet, moći ćeš ponijeti što želiš", reče joj Jorie.
Gigi je osupnuta. "Zar ih ti ne želiš?"
"Ona sebi uvijek može kupiti nešto novo", objasni Ann kćeri. Kad je Gigi otišla gore donijeti još zaštitnog omota, Ann se okrene sestri. "Kad sam odlazila, nisam željela ništa uzeti. Ne kažem da i ti trebaš tako. Ja sam zadnja osoba kojoj se trebaš obratiti za savjet ali, ako se mene pita, onda ću ti reći kako mi se čini da ne trebaš poželjeti ništa što je pripadalo tebi i Ethanu.
"Možda se samo ne želim potpuno zatrpati stvarima."
"Možda."
"Ali ti ne misliš tako."
Nikada nisu razgovarale ovako i Jorie nikada nije držala do sestrina mišljenja, ali sada ju je zanimalo. Ann je znala zaobići pretvaranje i reći u lice ono što misli, ali čak ni ona sad nije znala reći što dalje.
"Jedino što sigurno znam", reče ona Jorie, "je da kasnim na posao i da ću te poduprijeti u svemu za što se odlučiš."
Toga popodneva, pomažući majci oko kuće, Jorie razmišlja o tome kako se čovjeku u samo jednome trenutku može promijeniti život. Razmišlja o onom desetogodišnjem dječaku, koji je trčao preko polja, suznih očiju, dok mu je krv žarila prste, i o svojem dragom sinu kojega je, dok se pri dnevnom svjetlu šetao, u leđa udarila bejzbolska loptica. Ona pomisli na onaj trenutak neposredno prije nego što je automobil Jeannie Atkins udario u ogradu, kako je sigurno svirao radio i kako su se vjerojatno Jeannie i Linsdav smijale, onako kako se i ona smijala onoga jutra prije nego što se začulo kucanje na njihovim vratima.
Negdje nakon večere, u sumrak, Jorie iznese telefon na trijem. Baš čudno kako je zapamtila broj, kao da ga je zvala cijeli život. Telefon je dugo zvonio prije nego što se James Morris javio. "Halo", reče s prizvukom nevjerice u glasu. On ne prima telefonske pozive, a i ne želi ih. "Ja sam."
Jorie osjeća da bi joj on mogao spustiti slušalicu, no umjesto toga James reče: "A to ste vi." Kao da su stari dobri prijatelji. Prepoznao joj je glas, a osim toga, ne zamjera joj što ga zove. Pas zalaje, a Jorie se nasmije. "Fergus", reče. "Jedan jedini."
"Je li tamo još uvijek onako vruće?"
"Mislim da me ne zovete zato da biste sa mnom razgovarali o vremenu." Glas Jamesa Morrisa uvijek tako zajedljivo zvuči kad pomisli da je netko neiskren, a tako je i sada. "Sto se dogodilo? Je li sve u redu?"
"Je, u redu je." Jorie sjedi u majčinom ostakljenom trijemu; kuća joj je prodana, suprug u zatvoru, život uništen, ali nekako joj James Morris podiže raspoloženje. Pomaže joj razmisliti o onome kroz što su sve ljudi na ovome svijetu spremni proći i koliko sve hrabrosti čovjek može imati. "Mislim da ću preživjeti."
"I ja tako mislim."
"On želi da i ja s njim pođem u Maryland."
"To me ne iznenađuje."
Jorie začu kako se vrata zalupiše; to James pušta van psa dok se mrak spušta nad poljima. On joj ne želi ništa loše. On se ne bi okrenuo od nje ni kad bi je vidio u sudnici, ne bi je potjerao s ceste i da je vidi kako se vozi kroz grad.
"Jeste li pročitali dnevnik?" upita on znatiželjno. "A kako? Da ga silom otvorim?" "Kladio bih se da je ključić u njega."
Večer se spušta, i tu i u Marylandu, tiha noć u kolovozu osuta zvijezdama.
"I, što će se dogoditi kad ga pročitam?"
"Onda ćete znati što ćete", reče James Morris.
"A, tako", nasmije se Jorie. "Kao da me jako dobro poznajete."
"Sasvim dobro."
"I ja sam mislila da njega dobro poznajem."
Jorie čuje kosove, tamo vani u čempresima. Ona zna što želi od Jamesa Morrisa, a to zna i on.
"To nije bila vaša greška", reče joj on.
To je dar koji joj je on poklonio, i to trajan. Kasnije te večeri, ona ode do zatvora, unatoč prijetećoj grmljavini i ponese Ethanu večeru. Nebo sja, kao što uvijek sja pred kišu, a ceste izgledaju kao da su smrvljeni dijamanti postavljeni na asfalt. Jorie se vozi pokraj onih redova divljih ljiljana koji će najviše za tjedan-dva procvjetati. Svaki put kad se onuda vozi, obuzme je neopisiva želja da se okrene za sto osamdeset stupnjeva i vrati otkuda je i došla. Riječi je počeše izdavati čim je skrenula u King George's Road. Putem do zgrada državnog ureda pazi na kraljevske vodene kokoške koje se skrivaju u močvarama Marylanda, pritajene i tihe, čak i kad im se približava opasnost.
Jorie parkira iza zatvora i krene stazicom koja vodi do stražnjih vrata, izbjegavajući sve novinare i one koji bi je tu mogli dočekati. Sinoć je zapuhao vjetar i još uvijek struji i stresa lišće sa stabala. Samo se nekoliko ljudi okupilo na travnjaku ispred zgrade; zadrti pobornici poput lijepe Rosarie Williams, Warrena Pecka i Marka Derrvja, koji razgovara s Daveom Meversom, dok ljudi skupljaju smeće koje je još od prethodne večeri ostalo razbacano po travi. Jorie požuri i provuče se kroz stražnja vrata prije nego što je oni opaziše. Mali je to grad, i zato je većina zaposlenih u zatvoru uviđavna te dopuštaju Jorie da dođe u posjet kad god to njoj odgovara. Istina je da se počelo govorkati kako baš i ne dolazi redovito, a počelo se šuškati i o tome koliko često navraća Rosarie Williams.
Došlo je dotle da su ljudi koji su zaposleni u zatvoru počeli čekati da se pojavi Rosarie, a neki su počeli i maštati o njoj.
Čak je i Dave Mevers, vjeran i pošten čovjek, sanjao da ga Rosarie traži da pobjegne s njom, premda se, na svu sreću, probudio u svom krevetu, uza svoju suprugu, prije nego što je i saznao bi li ono njegovo ja iz sna prihvatilo Rosarienu ponudu.
Večeras su oba dežurna čuvara, Frankie Links i Roger Lavvson, razočarani shvativši da je to samo Jorie i da pred vratima ne čeka Rosarie. No, ipak su vrlo ljubazni s njom kad je pustiše da ude. Frankie, koji je s njom išao u srednju školu, ali dva razreda iza, pretražuje joj torbicu i košaru s hranom u kojoj je Ethanu donijela njegove omiljene poslastice: sendviče sa salatom od jaja, kolače natopljene limunom, salatu od ribanog kupusa pomiješanu s mrkvom i domaću majonezu.
"Drekasto vrijeme vani", reče Frankie dok vodi Jorie do zatvorske ćelije. Frankie je prilično uljudan, ali oduvijek ima onu zločestu crtu u sebi, pa se tako i sad naceri kad stigoše do Ethanove ćelije. "Imate posjet, gospodine Bell", zazva ga Frankie, krajičkom oka pogledavajući u Jorie i očekujući njezinu reakciju kad gaje nazvao pravim imenom.
Ali Jorie ne reagira, a i zašto bi? Njoj se sad već sve čini kao san: način na koji ju je ljubio, način na koji ga je voljela. Pomične rešetke koje se otvoriše doimaju se posve stvarno, kao i odjek Frankiejevih koraka u hodniku nakon što za njom zatvori vrata, a on se vrati u svoj ured.
"Ti i ne znaš koliko mi nedostaješ", reče joj Ethan. On joj priđe, ali njoj se učini kao da čuje njegov glas iz velike daljine, s mjesta gdje se zelene polja i gdje je prašina tako crvena da ostavlja tanak sloj na ovratniku i orukavlju, crvena poput najcrvenijih ruža. Kad je on krene zagrliti, Jorie se okrene od njega. Košaru s hranom odloži na krevet i ostane tako leđima okrenuta prema njemu. Dok stoji tamo, na trenutak pomisli da čuje ocean, ali to nešto huči u njoj.
"Nisam mogla unijeti termosicu zbog oštrih rubova. Pretpostavljam da misle kako bi je mogao razbiti i krhotinama si prerezati žile, ili ozlijediti nekoga; zato sam ti donijela samo sendviče. Čini mi se da sam ih previše napravila."
"Ne posjećuješ me, Jorie." Glas mu je tugaljiv, onakav kakav nikad prije nije čula. "Sve rjeđe i rjeđe."
Jorie ga pogleda. Osjeti kako se u njoj sve uskovitlalo.
"Mark mi je rekao kako se ponudio da će dolaziti po tebe i dovoziti te na prosvjede, ali da ti nisi htjela ići. Ne želiš ni razgovarati o tome, ne želiš me ni vidjeti, a toliko mi nedostaješ."
Jorie pomisli na kosove, na to koliko je moguće poznavati nekoga, pa ipak se potpuno iznenaditi onim što se pokazalo da je taj netko.
"Bila sam na posljednjem prosvjedu." Izgrizla je nokte sve dok nisu prokrvarili, mali crveni polumjeseci koji je podsjećaju na to kako budna sjedi noćima i grize se. "Charlotte i ja smo bile tamo."
"Bila si tamo, a nisi se popela na pozornicu? Nisi došla gore biti uz mene?"
"Bila je strašna gužva." Zvuči to kao slaba isprika, čak i njoj samoj. Slično onome što Collie govori. "Bio si okružen ljudima."
"Ali nitko od njih nije bio moja supruga."
Jorie osjeća koliko je povrijeđen, ali shvaća da to nju nimalo ne dira. Ona pomisli na Collieja u onoj staroj, napuštenoj kući, kako čuči u mraku. Pomisli na sve one godine koje su proveli zajedno i obećanja koja su dali. Da je morala pretpostaviti kamo će je život odnijeti, nikad ovo ne bi mogla ni zamisliti. Ali sad su tu, i nema izlaza dok ne završe s tim.
Ethan sjedi na krevetu, ruku spuštenih u krilu. Nije ljut na Jorie. Zapravo je potpuno smiren. Od okrivljenih se očekuje da će biti tjeskobni, ali Ethan je pronašao mir. Imao je i više nego dosta vremena da o svemu razmisli. Punih petnaest godina, zapravo.
"Želiš znati kako sam ti mogao lagati, pa eto, reći ću ti istinu – bilo je lako. Dugo nisam mogao razmišljati o tome, a kad sam konačno uspio, činilo mi se da se sve to dogodilo nekom drugom. Kao da je to bila neka priča koju sam davno pročitao, tako davno da je se jedva mogu i sjetiti. Nije to nalikovalo na laži. Nisam se osjećao kao da poznajem čovjeka koji je sve to učinio, i ni sad se ne osjećam tako. Ja nikad ne bih učinio ono što je učinio on."
Jorie vadi večeru iz košare, ali Ethan joj uzme košaru s hranom iz ruke i odloži je na pod, samo da bi ona prestala tražiti po njoj. On želi da ga ona sasluša. Vidi se da mu je to potrebno.
"Čovjek za kojega si se udala? Čovjek kojega poznaješ? To sam ja. Eto, to sam ja."
Čudno je kako riječi odjekuju ćelijom kao da dolaze izdaleka, sad kad su tu, pred tobom, tebi pred nosom.
"Čak i sad, kad se prisilim pomisliti na to, kao da se nikada nije ni dogodilo."
"Bila sam u Marylandu," reče Jorie, "i ja ti mogu reći što se dogodilo."
Ethan je začuđeno pogleda kad ona to reče. "Bila si ondje? I nisi mi rekla?"
Jorie se nasmije, oporim smijehom, čak i za njezine uši. "Ne radi se o tome što ja tebi nisam rekla."
"Ne znam više ni gdje se to mjesto nalazi. Ne bih ga mogao pronaći, sve i da hoću."
"Pa eto, ja sam ga pronašla", Jorie osjeća da će zaplakati pri pomisli na to kako je slijedila Jamesa Morrisa kroz polje. Osjeti da će zaplakati prisjetivši se kako se njegov pas vukao za njim, vjerno, bez obzira na to kamo vodio put. "Još uvijek je tamo."
Jorie poželi da Frankie Links dođe po nju. On bi to učinio iz prkosa, misleći kako će ih uzrujati ako im skrati posjet; on je zločesta osoba, ali ovaj put bi joj Frankie učinio uslugu.
"Jorie, možemo se sto puta vraćati na to, ali nas to neće nikamo odvesti. Nisam morao priznati. Htio sam. Trebao sam. I sad te molim da mi oprostiš."
Jorie ima onaj grozni osjećaj da će se ugušiti; možda će potpuno prestati disati. "To je sve? I to je sve što želiš?"
Ethan Ford se spusti na koljena, tamo u ćeliji u kojoj su ranije uglavnom zadržavali pijane vozače, na goli betonski pod. Pogleda gore prema njoj, i to je on: čovjek za kojega se udala, onaj u kojega se zaljubila, zauvijek, rekla je. "Ne čini to", Jorie uzmakne korak.
"To je sve što tražim." Lice mu je poput anđela. Oči su mu tako crne da ne možeš pogleda skrenuti kad jedanput popustiš. "Baš me briga što drugi misle, Jorie, ne marim ni za ono što čine za mene. Želim samo da mi ti oprostiš, dušo."
On je pogleda, a ona shvati da ga poznaje barem toliko dobro da zna što on od nje očekuje. On želi da ona čučne i zagrli ga, želi da ga poljubi i zakune se da će mu oprostiti sve njegove grijehe.
"Što je s Colliejem? Želiš li da ti i on oprosti?"
"S vremenom će mi oprostiti", reče Ethan.
Stojeći tako ispred njega, Jorie pomisli na njihova sina, na to kako on nikoga nikad u životu ne bi povrijedio, kako je obilazio oko kuće i skupljao zamke za mrave koje je ona postavljala svakoga proljeća. Ona pomisli na one bijele cvjetiće koji su lepršali gradom nakon što je on posjekao jabuku. Pomisli na one narančaste ljiljane koji su je uvijek tako plašili i na svoju prijateljicu Charlotte Kite i njezinu prelijepu, ošišanu, crvenu kosu. Ona je voljela svog supruga tako iskreno da je i sama bila iznenađena, ali ona sada zna put za Maryland bolje nego što će ga on ikada znati. Ona shvaća da nije lako oprostiti i daje bez oprosta medu njima samo velika praznina; jedan metar ili stotinu milja ne mijenja ništa. To je ona udaljenost koju je nemoguće prijeći.
"Nadam se da si u pravu što se toga tiče. Nadam se da će ti on jednoga dana oprostiti."
"A ti, što je s tobom?"
Ustao je i gleda je u oči. Oboje čuju kako Frankie otvara vrata zatvorskog hodnika. Čuvar glasno zvižduče neku melodiju.
"Ja sam onaj koji misliš da jesam", reče Ethan. "Još uvijek sam onaj isti."
Jorie se ne žuri vozeći se kući i prolazeći pokraj jezera, gdje su se ona i Charlotte nekada davno kupale, kad još nije bilo gradskog bazena i kad nisu imale drugog izbora nego suočiti se s opasnim slatkovodnim kornjačama, ako su se u to ljetno doba željele rashladiti. Tinejdžeri iz grada i sad vole tu dolaziti unatoč kornjačama i blatu; u onim mračnim vodama imaju intimu, i slobodu na onoj šumovitoj obali. Jorie se zaustavi na blatnjavu parkiralištu i izašavši van izuje cipele i ostavi ih iza kamiona. Pođe svojom, nekad omiljenom stazicom do vode, oprezno koračajući, jer zna da na tom mjestu raste divlja kala i zvjezdana trava, i daje lako zapeti, ako ne paziš. Na drugoj strani jezera čuje kako se neka djeca bučno
zabavljaju. To je vjerojatno Rosarie Williams i njezina klapa koji potajno piju pivo, ljube se užarenim, pohlepnim usnicama ne mareći za ostali svijet, usredotočeni samo na jačinu svojih intimnih trenutaka: skakanje sa stijena i ronjenje, grljenje u plićacima i šaputanje u zavinute uši.
Trska je previsoka oko Lantern Lakea i ptičice se glasaju svojim pijukavim, drhtavim pjevom. Jorie i Charlotte su vjerovale da će se voda pretvoriti u srebro ako se zvijezda padalica sruši u jezero, i da će taj žar osvijetliti cijeli grad. Jednom su za Noć vještica obojile lica u srebrno, zamotale se u stare šalove protkane srebrnim nitima i došle ovamo plesati na mjesečini. Ludirale su se plešući, sve dok se nisu srušile u srebrnu hrpu na obali, i tako su se glasno smijale daje njihov smijeh odzvanjao i vraćao im se preko vode, poput zlatom obrubljena oblaka.
Jorie zagazi u vodu. Ne haje što na sebi ima omiljenu bluzu i što joj se kamenje može nakupiti u džepovima i povući je na dno. Sviđa joj se osjećaj blata pod nožnim prstima, onako ljepljiv. Žapci se prestrašiše kad ona prođe kraj njih i jedan lotos joj se približi – jedan otmjeni, žuti primjerak koji bliješti u mraku prigušenim svjetlom poput vodene krijesnice. Zrikavci su podivljali na vrućini i noć od njih podrhtava. Oluja koja je prijetila premjestila se prema obali i prolazi sa samo malo drhtanja i stenjanja u pucketajućem zraku. Između oblaka Jorie vidi zvijezde. One najjasnije se zrcale u jezeru, kao da se zvijezda padalica, koju su ona i Charlotte očekivale, napokon pojavila.
Kad joj je voda došla do struka, Jorie zaroni, zahvalna zbog osjećaja hladne vode na svojoj ljepljivoj koži. Ne razmišlja o ljubavi i oprostu dok pluta mračnim vodama. Razmišlja o jabuci u cvatu i o djevojčicama u srebrnoj odjeći; razmišlja o tome kako je čudno da nikad prije nije zapazila daje Charlotte lijepa, sve dok nije odrezala kosu. Jorie pluta sve dok nije počela drhtati od hladnoće. Petak je, večer, i tinejdžeri na drugoj strani jezera puštaju vatromet i navijaju tu trešteću kutiju. Glazba se razliježe vodom, a žabe poskakuju u plićaku; noć je blaga i topla. Mogao bi zaroniti i nitko ne bi znao, mogla bi te struja povući na dno, tako duboko da do tebe ni svjetlost zvijezda ne bi doprla, tako duboko da se nikada više ne bi vratio natrag.
Jorie izađe, iscijedi vodu s odjeće, a zatim se vrati do parkirališta, uzme svoje cipele i uđe u kamion. Nitko tko bi je u tom trenutku vidio ne bi mogao niti pretpostaviti da joj je kosa boje meda i da je nekad bila tako lijepa da su ostale djevojke bile ljubomorne na nju. Nikad ne bi mogli ni zamisliti da je prije samo nekoliko tjedana ona bila zaljubljena u svoga supruga i smatrala se najsretnijom ženom na svijetu. Odjeća joj je posivjela od vode, kosa joj pada u čupercima, zelenim poput korova. Pa ipak, Jorie u sebi osjeća nekakvu svjetlost, kao daje doista plivala u vodi koju su osvijetlile zvijezde padalice.
Ostavila je otvorene prozore na kamionu dok se vozila kući, unatoč rojevima komaraca koji poput malih tornada zuje kroz noć. Kad skrene na kolni prilaz, smiješno je što joj se njihova kuća tamo u Maple Streetu učini nestvarna. Ona shvati zašto je Collie odbio doći ovamo i spakirati svoje stvari. Jorie je sama morala isprazniti kuću, i na kraju je većinu odjeće odnijela u crkvu Svete Katarine u Hamilton na veliku rasprodaju, sad pred početak nastave, na kraju sezone. Večeras joj se čini kao da tu nikada nisu ni živjeli, ali i to se može promijeniti. Kad prođu godine, a Jorie i Collie budu stajali na pločniku, prisjetit će se možda stvari koje su sada zaboravili: kako je ljeti miris trave ulazio kroz prozore i kako je snijeg napadao na prilaz nogostupu, kako ih je Ethan doista volio, unatoč svemu što je učinio.
Jorie otvori garažna vrata i ude unutra. Ostalo je još samo nekoliko kartonskih kutija, onih s Ethanovim stvarima. Njegova kutija s alatom je na radnoj klupici, tamo uza svu onu evidenciju o svakom poslu koji je obavljao dok je radio u Monroeu. Jorie otvara dosje za dosjeom. Jezerska voda kaplje s nje na stranice i tinta se razlijeva, ali ne smeta, jer ti papiri više nikoga neće zanimati. Novi stanari će ih iznijeti uz rub pločnika onoga dana kad se odvozi smeće i završit će na odlagalištu smeća na kraju Worthingtona, i to će biti to.
Ethanova osobna imovina bila je uredno složena na radnoj klupici, ali on je uvijek bio takav, uredan i sustavan. Na metalnoj polici, iza staklenki s pomno razvrstanim čavlićima i vijcima, nalaze se ključevi od svih kuća na kojima je radio, svaki s privjeskom, za slučaj nužde. Recimo da se dogodi da je neka obitelj na praznicima i da puknu cijevi, ili da rakuni uspiju progristi zidnu ploču, ili da netko provali u kuću – Ethan je uvijek mogao srediti stvar.
Među ključevima na radnoj plohi samo jedan nema privjeska. Srebrn je, manji od drugih i, posegnuvši za njim, Jorie shvati da je to onaj pravi. Cijelo vrijeme bio je tu. Ključić je pričvršćen za krpicu od izrezane svile koja se razmotava u niti. Jorie uzme ključić i izađe u svoj vrt gdje je godinama uzgajala najslađe jagode, najčvršću zelenu salatu i mnoštvo mahuna bez konaca koje su bile tako ukusne da su i djeca tražila još. Ona pomisli na to koliko se razlikuje ispravno od neispravnog, i već je odlučila da će, ako ključić odgovara, pročitati Rachelin dnevnik, pa makar to značilo da ga mora napustiti.
Taj ključić stoji u njihovoj garaži trinaest godina; zahrđao je i loše je izrade, ali je ipak otključao bravicu. U dnevniku je lijepim slovima ispisano Rachelino ime; papir još uvijek miriše na kolonjsku vodu i Jorie misli da su to đurđice – taj cvjetni, mladenački miris, jednako pun nade koliko i opojan. Tu su stranice lijepog, krupnog rukopisa u nekoliko nijansi. Zacijelo je Rachel imala jedno od onih nalivpera u koje je moglo stati nekoliko punjenja, kakvo je jedne godine Collie dobio za rođendan, ali zadnji je odlomak napisan plavim. To je odlomak na koji je Jorie okrenula i preletjela pogledom preko stranica na kojima je zabilježeno samo onih šest mjeseci koje je Rachel Morris proživjela u svojoj petnaestoj godini. To je početak kolovoza, ali to je i kraj njezina života. Ona će počešljati kosu, nosit će svog malog brata na leđima, uputit će se pješice niz cestu do trgovine gdje radi, jednog tako vrućeg dana kad se asfalt topi pod njezinim tenisicama, a koža joj od sunca poprima boju marelice, tako da je u tom kratkom trenutku, dok kosovi dolijeću iz daljine, ona najljepša djevojčica na svijetu.
Posljednji odlomak napisan je u žurbi, smušeni odlomak u kojemu je na svako slovo "i" stavljena točka u obliku savršenog srca. Jorie osjeća kako joj srce udara; čini se da se nečiji život izdiže s te stranice. Ona osjeća Racheline riječi u svojim ustima, kako joj se tope, tamo na jeziku.
Upoznala sam danas najzgodnijeg dečka na svijetu. Išli smo na kupanje. Poljubio me je više puta nego što mogu prebrojiti. Napokon me je netko poljubio. Hura!
Pročitavši taj odlomak, Jorie se vrati na početak. Sjedi u svom vrtu i čita svaku riječ. Ubrzo saznaje o Rachel više nego što zna o svojoj sestri, i kad završi, shvati o čemu je govorio James Morris. Ona sad točno zna što joj je činiti. Neka druga supruga pristala bi otići u Maryland, ali Jorie je već bila tamo. Ona zna kako kosovi pjevaju ujutro i kako ceste vode oko slankaste vode i stabala slatkog kaučukovca. Umjesto toga, uputit će se nekamo gdje još nije bila, spakirat će sve njoj važne stvari, te će se ona i Collie odvesti tako daleko i voziti se onoliko dugo koliko im se prohtije.
Kad se konačno umore, zaustavit će se u motelu gdje ih nitko neće poznati, gdje će moći biti tko žele, čak i oni sami, ako tako odluče. Neće misliti na Ethana dok se bude pakirala, niti će razmišljati o svom gubitku dok bude brala stručak ljiljana koji će ostaviti na Charlottinim vratima, mali znak pažnje kojim će svojoj prijateljici dati do znanja da neke stvari zauvijek ostaju iste – njihovo prijateljstvo, primjerice, koje će se nastaviti i trajati, od sada pa zauvijek. Ethan će joj možda pasti na pamet dok bude vozila niz Front Street, ali ta će bolna misao brzo proći, i već kad skrene prema autocesti, Jorie će se usredotočiti na zemljovid koji će raširiti ispred sebe. Neće mariti je li Collie pojačao radio i neće je smetati povećana gužva u prometu, jer se ljudi vraćaju s ljetnih praznika. Možda bi neka druga žena vozila za Maryland, ali Jorie to ne namjerava. Umjesto toga, zamišljat će sve ono što je pred njima: cestu, oblake i nebo, sve ono od čega se sastoji budućnost, ono što moraš rukom slagati, oprezno i polako, sve dok svijet ponovno ne bude tvoj.
LJUDI SU TAJ TJEDAN PRISTIZALI IZ SVIH DIJELOVA MASSACHUsettsa ne bi li ga vidjeli prije nego što ga prebace u Maryland, a kad im nisu dali ući u zgradu Okružnoga suda, smjestili su se izvan nje, na travi i na cesti, slijećući poput ptica pjevica koje u ovo doba godine lete prema jugu diljem Commonwealtha. Bio je to posljednji tjedan u kojemu su cvjetali ljiljani; tanke, zelene stabljike zatitrale bi svaki put kad bi prošao auto, a latice opadale poput lišća. Dvaput su u proteklih nekoliko dana na sudnicu bacali jaja i dojavljeno je iz međunarodne govornice da je postavljena bomba, ali gomila se i dalje okupljala podržati Ethana Forda, i dok sjedi tamo sam u svojoj ćeliji, Ethan čuje kako izvikuju njegovo ime i pronalazi utjehu gdje je najmanje očekivao da će je pronaći, u glasovima onih koji mu vjeruju.
Rosarie Williams je na vrhu te liste. Ona je osobno odaslala trideset tisuća letaka presavijajući papir, sve dok joj prsti nisu prokrvarili, i ližući poštanske marke dok joj sve što bi pojela nije imalo okus ljepila. Mark Derry je prilagodio i pretvorio u sobu radne skupine ono što je do sada koristio kao blagovaonicu, i ondje smješteni članovi vjerne skupine spremno uvjeravaju jedni druge da svijet kakav poznaju nije tako pogibeljan u što bi ih mnogi željeli uvjeriti. Među tim ljudima prevladavaju dobra djela. Telefaks su donirali prijatelji iz gradske vijećnice, a dobrovoljci iz vatrogasnog doma su radnoj skupini poklonili fotokopirni aparat. Većinu dana u tjednu Mark ima ekipu od pet ili više članova koja naokolo skuplja novac i osvješćuje ljude, ali Rosarie Williams je njegova desna ruka koja trčkara do zatvora i natrag, koja je vrijedna u blagovaonici koja je pretvorena u ured, i koja daruje svoje dragocjeno vrijeme i energiju čak i subotom uvečer, kad je većina djevojaka njezinih godina vani u potrazi za zabavom.
Mark Derry je toliko zavolio Rosarie da mu je iskreno žao što je ona prekinula s njegovim sinom; ona bi mu bila omiljena snaha da su okolnosti bile drukčije, nazočna za ručkom u vrijeme blagdana i na rođendanskim zabavama. Ali jasno je Marku i to da je Rosarie odveć zrela za dječaka poput Brendana. Ona ga i ne pogleda kad zlovoljno prođe pokraj nje u kuhinju napraviti sendvič sa šunkom i sirom. Onih večeri kad se Brendan vrati s posla iz Pizza Barna i svima donese besplatne pizze, Rosarie ni okom ne trepne. Zaokupljena je razmišljanjem kako ju je Ethan pogledao kad je posljednji put bila kod njega u zatvoru, kako ju je privukao k sebi i rekao da bi bio izgubljen bez nje i već bi odavno bio odustao da nema onih koji mu vjeruju.
A što se Brendana Derrvja tiče, on bi se u početku durio jer ga je mučilo to što mu je Rosarie bila tako blizu, a ipak tako daleko, no ubrzo je počeo izbjegavati svoj dom. U dubini duše osjećao se jadno svaki put kad bi ugledao Rosarie, onako kako se osjećaju ljudi kad im loše krene, potonulo, sa željom da budu ludo odvažni, iz štosa. Prestao se pojavljivati na poslu većinu večeri i počeo brzo, besciljno tumarati gradom, težeći samouništenju i izazivajući sudbinu svaki put kad bi za sobom zatvorio vrata i izašao iz kuće. Mogao je poginuti kad je udario u ono veliko kamenje tamo kod onog nezgodnog raskrižja na putu za Lantern Lake, da uz cestu nije stajao pokvareni Lexus Barneyja Starka, jedne zvjezdane večeri.
Davanje znaka svjetlima upozorilo je Brendana Derrvja da uspori, i kad je usporio, ugledao je prizor koji ga je naveo da zakoči. Kelly Stark i njezine sestre su u autu, uzdrhtale, blijede, i u strahu da su uništile očevo najdragocjenije vlasništvo. Tri djevojke plaču kako ih je otac napustio, bez razloga se preselio u svoj ured, i znaju da će ih omrznuti kad čuje da je njegov omiljeni Lexus uništen. No radi se samo o gumi koja se probušila na krhotinama stakla na cesti, što se lako može popraviti. Zapravo, Sophie i Josie su dobile zadatak da ručnom dizalicom podignu automobil, a za to su vrijeme Brendan i Kelly stajali sa strane uz mračnu cestu, slušali kreketanje žaba i otkrivali kako su jedno drugome zanimljiviji nego što su ikada mislili da bi mogli biti.
Nakon toga susreta, Kelly nastoji izbjegavati Rosarie Williams. Čula je iz prve ruke koliko Rosarie može biti okrutna, a osim toga, Kelly je počela ozbiljno sumnjati u njezino pomaganje Ethanu Fordu. Brendan smatra da Ethan nije ništa drugo nego osude vrijedan ubojica koji se poput zmije uvukao u njihove živote. I tako sada, svaki put kad Rosarie nazove, Kelly zapovjedi sestrama da kažu da je nema kod kuće. Ona ne prihvaća način na koji se Rosarie ponaša, a posebno to što se naočigled baca u naručje čovjeku u zatvoru. Sve više razmišlja o tome da supruga Ethana Forda ima pravo saznati pravu priču i dolazi u napast da joj otkrije sve što se zbiva kad Rosarie odlazi posjetiti Ethana. Riječ je o tako vatrenom flertu da se i zatvorski čuvari uzbude na sam spomen Rosariena imena. Osjete grozničavo uzbuđenje čim je vide, i popiju toliko hladne vode iz rashlađivača da se račun za izvorsku vodu ovaj mjesec udvostručio.
Kellvn otac zastupa Jorie pri prodaji kuće, i jednoga popodneva Kelly se susrela s Jorie u hodniku ispred njegova ureda. Dok su stajale ondje i uljudno razgovarale, Kelly je bila spremna prošaptati, Pričuvajte se Rosarie, ali je odustala pomno promotrivši Jorie. Bolna tjeskoba koju zapazi natjera je da uzmakne, te ona zatetura i udari o zid. Od same pomisli da bi joj mogla prouzrokovati još veću bol, Kelly se naježiše ruke i ona ne reče ništa, te ostade ondje gledaju ći za Jorie dok ova odbrza do posredništva za prodaju nekretnina, držeći u ruci papire koje joj je Barney Stark priredio.
Kad se radi o prodaji kuće, Jorie zna da treba biti zahvalna mladom paru iz Framinghama koji ju je odlučio kupiti; istina je da neki ljudi ne žele ni pogledati mjesto i kuću u kojoj je živio zločinac. Nikad se ne zna na što biste sve mogli naići kad biste u vrtu htjeli postaviti ljuljačku. Ne znate što se skriva u onom dijelu tavana do kojega možete doći samo puzeći, ili što može biti skriveno u garaži. Na svu sreću, ovi kupci nemaju zle primisli vezane za ovu kuću, posebice ako se uzme u obzir dobra pogodba: samo tisuću manje nego što se traži za bilo koju kuću u susjedstvu. Točno je da su fotografije izašle u obojima novinama koje izlaze u gradu, kao i u Monroe Gazette, ali ovih dana nitko na to ne obraća pozornost, automobili više ne usporavaju dok prolaze i nema onih koji se vozikaju prepričavajući, dodajući, i u tančine razrađujući već samu po sebi tužnu priču. Povremeno neki novinar zaobiđe kuću Ruth Solomon priđe s druge strane, iz Smithfield Roada, ali Joriena sestra Ann je bila poznata po tome da crijevo okrene prema takvima i dobro ih polije vodom; to je njezina prkosna osveta u kojoj je jako uživala. Ona je na posjedu koji pripada njezinoj obitelji, te je čak i Gigi, koja je obično nekako staromodnih svjetonazora kad se radi o zločestom ponašanju, čestitala majci na njezinim naporima da zadrže ono malo privatnosti što im je ostalo.
Ali većina ljudi ne treba više ni čitati novine da bi saznali činjenice; do sada su se već opredijelili, pogotovo što se tiče njihova mišljenja o Jorie. Neki su je odlučili potpuno ignorirati, za takve ona više ne postoji. Na ulici i u trgovinama mnogi koje je Jorie cijeli svoj život poznavala okreću od nje glavu kad prolazi, kao da nikada nije ni zakoračila u njihov svijet, kao da nikada do njih nije sjedila u školi niti kupovala u velikoj trgovini u Hilltopu, prala automobile na školskim dobrotvornim zabavama ili donosila domaća peciva s borovnicama za Dan knjižnice. To su oni građani Monroea koji se pitaju kako Jorie ima smjelosti pokazati se, i ni za živu glavu ne mogu shvatiti kako ona uspijeva tako živjeti, sad kad zna daje tolike godine spavala uz čudovište i sanjala u njegovu naručju.
Kad bi ih se prisililo da priznaju, neki bi možda rekli da se nisu u zadnje vrijeme okrenuli od Jorie; zapravo, mnogi su imali nešto protiv nje i mnogo prije nego što su Ethana priveli u zatvor. Uvijek su smatrali daje Jorie prelijepa i strašno umišljena i gledaju na nju ravnodušno, što je daleko od suzdržljivog. Tu je i priličan broj onih koji su uvijek zamjerali Ethanu drskost kojom je odbio svečanu dodjelu priznanja onda kad je izgorjela kuća McConnelovih. Drugi pak nikad nisu odobravali što su se Ethan i Jorie ljubili na bejzbolskom terenu za vrijeme treninga, tako besramno i pred svima, tamo gdje su ih sva djeca mogla vidjeti.
Ponekad Jorie nosi sunčane naočale kad ide obavljati neke poslove, oko glave zaveže maramu i nastoji se skriti. Ali katkad i ona uzvrati pogled i zagleda se, oči u oči, prkoseći drskim pogledima koji su u nju upućeni iz drogerije ili iz banke. No, u svakom slučaju, oni koji je poznaju znaju da plače, oči su joj natečene, čak i onih dana kad ni suzu ne pusti. Prelijepa kosa boje meda joj je zamršena, odjeća zgužvana, a lice izobličeno. Još prije samo nekoliko tjedana Jorie je bila prelijepa žena, ali s tim je sad gotovo. Ona izbjegava ljude, većinu vremena provodeći u kući, iza zatvorenih vrata. Kad je sama, u ostakljenom trijemu u rukama drži dnevnik, i skriva ga pod jastukom da ga majka ili sestra ne bi slučajno našle. Prestala je uređivati vrt i izvoditi majčina psa Mistera u šetnju. A sad, kad god se usudi izaći na sunce, Jorie se ospe, žalosne bubuljice pojave joj se na rukama, nogama i po grudima, u crvenoj crti, uz samo srce.
Ima još onih susjeda koji su brižni, poput Grace Henlev, knjižničarke, i gospođe Gage, njihove dugogodišnje prve susjede, koje navrate upitati Ruth Solomon mogu li joj kako pomoći i uporo inzistiraju na tome da joj donesu složenac koji u hladnjaku stoji nedirnut. To su oni ljudi s kojima joj se teško sresti, jer Jorie zna da je oni sažalijevaju, što je još više tjera u očaj, i zato navlači zastore usred dana i ne dopušta svom sinu da ide na gradski bazen, premda je očajno vruće – temperature se kreću iznad trideset stupnjeva – toliko da i trešnje prebrzo dozrijevaju.
Naravno, Ethan ima gomile svojih pobornika, zagovornika koji su se nemarno izvalili na travnjak pred sudnicom i koji se bave njegovim slučajem. Obitelj bi trebao umiriti toliki broj osoba koje Ethanu žele dobro, ali upravo te dobre ljude Collie navodi kao razlog zbog kojega ne posjećuje svog oca – gužva i novinari, promet i sav taj metež čine ga nervoznim, ili on samo tako kaže. On radije ostaje tu, na kauču s Misterom i gleda TV. Ali, ima tu još nešto zbog čega je Collie osamljen, i Jorie se sama uvjerila zašto on izbjegava ljude u gradu. Samo prije nekoliko dana vozila se kraj srednje škole za vrijeme treninga bejzbolske utakmice i vidjela dvojicu dječaka koji su na Collieja, dok je kraj njih prolazio, bacali loptice. Mislila je da se šale, sve dok nije opazila izraz Colliejeva lica. On je nastavio svojim putem, uz pločnik, ignorirajući zajedljivost ostalih dječaka i njihova izazivanja, čak i kad ga je jedna od bačenih loptica snažno udarila u lopaticu.
"Hej, dečki, prestanite s tim", čula je Jorie Barneyja Starka. On je dotrčao preko terena s treće baze i održao lekciju dječacima koji su vrijeđali Collieja, ali je šteta već bila učinjena. Collie je nastavio svojim putem dok mu se sunce zrcalilo u očima, a svjetlost kasnoga popodneva pretvarala mu kosu u svijetložutu; usne su mu se nesmiljeno i veoma odlučno stegnule, a ramena stisnula kako bi izbjegao sljedeći napad. Jorie je tad shvatila da više ništa neće biti isto, ma koliko ga ona pokušavala zaštititi. Na tren je pomislila na Jamesa Morrisa, dječaka poput njezina, čiji se život preokrenuo jednog običnog ljetnog jutra. Bila je ponosna na svog sina što nije popustio pred mučiteljima. Njima usprkos, nastavio je putem kojim je krenuo; u sebi ih je pretvorio u prah i pepeo.
Upitavši ga želi li s njom poći na završni prosvjedni skup kod sudnice, nije se iznenadila kad joj je odgovorio da ne želi. On ima svoje planove, nalazi se s Kat, i oni na tome ostadoše; ne razgovaraju o tome da on ne želi prići krugu od kilometar i pol oko sudnice, ni o tome koliko pati u sebi, više nego što je toga i sam svjestan. Charlotte pristane praviti Jorie društvo i otpratiti je do gradskoga središta. Voze se do sudnice pogledati završni prosvjedni skup ove sparne kolovoske noći. Pola grada se okupilo na King George's Roadu, i oni koji su nazočni izvrsno su raspoloženi. Tu su i Ethanovi prijatelji vatrogasci, kao i većina stalnih gostiju iz Safehousea, a tu je i povjerenik Male lige i nekoliko ljudi iz školskog odbora. No, tu je okupljeno i mnoštvo došljaka; mnogi od njih izvjesili su na stabla zastave svojih gradova: tu su predstavnici Everetta, kao i oni iz Cambridgea, Newtona i Essexa, uz veliku skupinu iz Hamiltona, okupljenih ispod stabala lipa. Tu su i žene iz Bostona koje su Ethanovu fotografiju vidjele u Heraldu i koje, samo gledajući ga, vide da se pokajao. Tu su i muškarci iz New Hampshirea i Mainea koji su zgriješili u životu i dobro bi im došlo nešto vlastitog oprosta. Netko prodaje zelene svjetleće štapiće i noć se žari od blještava nefrita. Duž ulice je nekoliko kamiona u kojima se prodaje sladoled, hot dog i cvrče pržene lepinje dok zrak prožima zagušljivi, slatkasti miris.
"Budite oprezne kad tamo krenete", savjetovao ih je Barney Stark kad je Jorie došla po Charlottu. "Ima raznih ljudi koji su u ovom trenutku u to upleteni i nedvojbeno pola njih ima svoje čudne razloge zbog kojih su došli na ovaj prosvjed. Što god da se dogodi, ne dopustite im da vam priđu."
Barney je još uvijek živio u svom uredu, ali je sve više i više vremena provodio kod Charlotte. A Jorie je osjećala da je zanemaruje – nije bila kod Charlotte otkada je odlučila obrijati glavu. Charlotte joj je objasnila da je potrošila mnogo snage bojeći se gubitka kose i shvatila da će biti bolje da s tim odmah završi, na brzinu, cvik, cvak. Jorie je poljubila prijateljicu u čelo. Nikad prije nije zapazila koliko je Charlotte uistinu lijepa, i kad je Charlotte posegnula za šeširom koji je počela nositi, Jorie joj je rekla da ga ne uzme. "Nemaš što skrivati", rekla je. "Izgledaš divno."
"Strašno divno", nasmijala se Charlotte, ali nije stavila šešir. "Nalikuješ na sebe."
"O, Bože, to je još strasnije. Recimo da nalikujem na Marsovca i neka tako ostane."
Kad su došle do kamiona, Charlotte je pojurila natrag u kuću i Jorie je najprije pomislila da se predomislila i odlučila pokriti glavu, ali se Charlotte vratila samo da se oprosti s Barneyjem na kojega je zaboravila i ostavila na dovratku.
"Vidimo se, prijatelju." Charlotte se propela na prste i poljubila ga, a zatim sretna i zadihana dotrčala do Jorie koja joj je pridržala otvorena vrata kamiona. "Ne volim otići a da se ne oprostim", rekla je Charlotte kad su krenule. "Nikad ne znaš hoćeš li nekoga opet vidjeti."
"Vidjet ćeš ti njega opet."
"Zapravo, mislim da je Barney Stark tu stalan. Ti si ona koja bi, bojim se, mogla nestati."
Jorie se osmjehne. "Obavijestit ću te kad to nakanim." "Slat ćemo jedna drugoj poruke s onoga svijeta." Jorie se na to nasmije. Sve je bilo u redu dok nije pogledala u Charlottu i priznala sebi da se taj gubitak čini grozno mogućim u ovom trenutku njihovih života. "Mislila sam samo na promjenu adrese."
"Znam što ćemo." Charlotte je izgledala mlado bez kose. Na sebi je imala pulover unatoč velikoj vrućini, jer joj je u posljednje vrijeme uvijek bilo hladno. U bolnici se tijekom liječenja tresla i pokušavala zamišljati plaže na Floridi i ljetovanje na koje ju je Barney obećao povesti kad bude dovoljno jaka za put. "Moramo se zavjetovati da ćemo jedna drugoj slati ljiljane, odemo li na drugu stranu. Ako to učinimo, znat ćemo da je nešto ostalo."
"Dobro," složi se Jorie, "ako te ikada napustim, nikada uistinu neću otići, i bilo bi bolje da to isto vrijedi i za tebe."
Zapečatile su obećanje zakvačivši mali prst, kao nekad davno kad obećanja nisu toliko boljela.
Bilo je strašno prometno u gradu i trebalo im je gotovo pola sata da dođu do King George's Roada, i morale su neko vrijeme kružiti prije nego što su našle parkirno mjesto. Sa svoga mjesta u krcatoj ulici napokon su mogle vidjeti široke travnjake oko zgrada državnog ureda. Ljudi se smiju čekajući da otpočne prosvjed i dobro se zabavljaju. Neki su donijeli deke i košare s hranom; djeca trčkaraju amo-tamo igrajući se lovice pri slabom svjetlu. Jorie i Charlotte sjede u kabini Ethanova kamiona. Na sjedištu između njih je termosica čaja s mlijekom i kutija uštipaka kupljenih u Kiteinoj pekarnici, punjenih džemom i kremom, ali ni jedna ne jede. Charlottine usnice reagiraju na zračenje i pojavile su se bolne ranice za koje je liječnik rekao da će uskoro nestati. Ona zato sebi priprema zobene pahuljice s vodom i uglavnom to jede, a, zapravo, to joj se počelo i sviđati, premda Barney to ne prestaje nazivati zobenom kašom.
A što se tiče Jorie, njoj se želudac steže i ona ima strašne probavne smetnje zbog živciranja. Promatrajući okupljenu gomilu, ona osjeti bol zbog svoje osamljenosti, kakvu je mogao osjetiti svatko tko se noćas nije našao među odanima. Kroz mrak, tamo na travnjaku, vide se Warren Peck i Hannah iz kafića, tu je i Hal Jordan, povjerenik Male lige, a uz pozornicu koju su podigli vatrogasci Jorie i Charlotte ugledaše Rosarie Williams, odjevenu kao da je pozvana na zabavu. Na njoj je svijetloplava haljina koju je najvjerojatnije posudila od majke i koja više pristaje odrasloj osobi nego djevojčici njezinih godina. Rosarie je raspustila crnu kosu i lice joj blista obasjano svjetlošću, bijelom poput dijamanata, koja struji iz onih šest dragulja koje su dječaci, mještani, postavili na travnjaku.
"Što Williamsova kći radi tu?" Charlotti se ne sviđa izraz svetice na Rosarienu licu.
"Ona je pomoćnica Marka Derrvja." Jorie se dobro zagleda u Charlottu i opazi daje ova strašno sumnjičava. "Nije ono što ti misliš. Ona samo pomaže."
"Ma pusti ti to, neke ljude privlači nevolja."
Charlotte zna koliko je to točno, još iz vremena dok je bila u braku s Javom. "Neki ljudi vode samo one bitke u kojima mogu pobijediti."
"Znam, znam. Ti misliš, ako si ti zaljubljena, da su i svi drugi."
"Nisam ja govorila o ljubavi. Samo ne vjerujem toj djevojci." Charlotte posegne za dekicom koju je donijela sa sobom. Noć je baršunasta, topla i raskošna, ali je ona promrzla do kostiju. "Ipak, ljubav je nešto drugo od onoga što sam ja mislila da će biti."
Sve je drukčije: način na koji sjede u Ethanovu kamionu jedne ljetne noći, nadajući se najboljem i strahujući od najgoreg, i to kako su njihovi životi uzdrmani, kao da su kockice i kao da se njihova budućnost odlučuje jednim bacanjem.
Mark Derry izađe na pozornicu, i čim se on pojavi gomila počne pljeskati. Ljudi iz mjesta i okolice znaju da Mark radi za Ethana, i poštuju ga; oni se ushitiše kad ih on pozva da iskažu svoju potporu, baš tu, sada, tako glasno i tako snažno da ih mogu čuti svi do Marylanda. Sirene trube duž King George's Roada, nekoliko rimskih svijeća, preostalih još od četvrtoga srpnja, pustiše u zrak i nebo se prošara tragovima grimizne i plavičaste svjetlosti.
Charlotte pruži ruku i u svoju uzme Jorienu dok tako sjede i promatraju. Charlottina ruka je mala i hladna, ali stisak joj je jak, i ona je čvrsto drži. Jorie razmišlja o plavom nebu, poljima, i o tome kako dolazi kraj. Sjeti se svojih dviju prijateljica iz srednje škole, Lindsav i Jeannie, dviju ljupkih djevojaka koje su se jednoga jutra probudile a da nisu ni znale da im je to posljednji dan u životu, koje su se počešljale, telefonom dogovorile i izašle kroz ulazna vrata u modru noć, putujući cestom koja se, skliska zbog nevidljive kišice, pretvorila u led prije nego što je to itko zapazio.
Svi dobri ljudi griješe, izvikuje Mark Derry s podija, a kad zatraži od svojih susjeda donacije i obećanja, ruke su u džepovima i ispisuju'se čekovi. Ispostavilo se da uvijek tihi vodoinstalater zvuči uvjerljivo i ohrabrujuće. Trisha Derry gleda sa strane; rukama je obgrlila svoju kćerkicu April i ima razloga izgledati ponosno, a tako se i osjeća. Mark Derry govori iz srca i vjeruje u ono što govori, ali – on nije bio u Marylandu, on nije prošao kroz sparinu ni kroz ona vrata što vode u Rachelinu sobu. Rachelin dnevnik je u Jorienoj torbici, ispod novčanika, popisa što sve treba kupiti i paketića papirnatih maramica Kleenex, da je podsjeti na ono što se dogodilo tamo daleko. To je knjiga nade koja nikada nije završena, popis snova ostavljen nedovršen. Nije joj stoga nikakva utjeha što čuje veselo klicanje kao odgovor na ono što Mark Derry govori, ne za nekoga tko nosi ovakav dnevnik.
Došao je red da se i Fred Hart pojavi na pozornici, i sasvim je jasno da odvjetnik iz Bostona privlači pozornost. On zamahne rukama i ljudi se uzburkaše, a kad je počeo govoriti, glas mu je tako tih da prisili gomilu da se zbije bliže i sluša ga pozorno. Hart najavi da će se izabrati skupina građana iz Monroea koja će otputovati na jug s Ethanom i pomagati tijekom suđenja. Ovu strategiju nitko nije spomenuo Jorie jer, da se Fred Hart potrudio s njom o tome razgovarati, ona bi odvjetnika uvjerila da je to taktička pogreška. Ona zamisli kakva bi mogla biti reakcija mještana Holdena. Sumnja da će se svi moći smjestiti u Black Horse Hotel i stoga će morati odsjesti u hotelu Econo Lodge, izvan grada, na autocesti.
Ali što će ljudi u Duke's Dineru reći kad ovi stranci uđu i naruče sendviče s piletinom i salatom od jaja na prepečencu? Hoće li im ti ljudi spomenuti daje groblje odmah gore pri brijegu i daje sljez koji tamo raste brižno njegovan? Hoće li im reći da je Rachel Morris navraćala do Dukea skoro svake subote i naručivala Coca-Colu od vanilije i pomfrit s vinskim octom, kao i to da je bila najljepša djevojka u gradu?
"On je htio da Collie i ja pođemo s njim", reče Jorie Charlotti. "U Maryland?" zaprepasti se Charlotte. "I on misli da bi ti uopće palo na pamet da Collieja uvlačiš u sve to?" "Collie bi mogao ostati s mojom mamom." "Kad bi ti to učinila? Nećeš ti Collieja nigdje ostaviti samoga, bez tebe."
Jorie se nasmiješi pri pomisli koliko je Charlotte dobro poznaje, jer zapravo, kad bolje razmisli kako sjedi na drugoj strani sudnice nasuprot onom prolazu u kojemu je James Morris, jednostavno sebe ne vidi tamo. Istina je da bi ona u Holdenu bila nevidljiva žena. Dok bi hodala gradom, ne bi ostavljala tragove. Kad bi otvorila usta, ni glasa ne bi ispustila.
Val uzbuđenja pokrene svjetinu na travnjaku, val koji strujeći vijuga kroz travu i zrak. Ljudi ustaju i, s mjesta gdje su parkirane, Jorie i Charlotte vide kako se otvaraju vrata sudnice. Kovitlac zelenkaste svjetlosti razlije se travnjakom.
"Neće ga pustiti van, tu, među sve ovo?" upita Charlotte. Ali oni baš to učiniše. Četiri čovjeka se priključiše drugima na pozornici: Dave Mevers, dvojica čuvara i s njima – Ethan Ford, a tada nastade razuzdano klicanje. Klicanje i neobuzdani poklici prolomiše se u beskrajnoj noći iznad sudnice, ponad stabala lipa. Danas se malo odstupilo od pravila i dopustilo Ethanu da se pojavi na prosvjednom skupu, ali to se moglo i očekivati. To je Monroe, gradić koji podržava Ethana; to su njegovi prijatelji i susjedi, a neki će s njim otputovati i u Maryland, ostaviti posao i obitelj, samo da bi njemu pomogli.
Uzvrativši za svu iskazanu potporu, Ethan okupljenima izrazi beskrajnu zahvalnost, i ljudi ušutkaše jedni druge kad on poče govoriti, kako bi ga bolje čuli. Prilaze sve bliže da ga bolje vide.
"Želiš li ići gore?" upita Charlotte.
Jorie se Ethan doima neobično sitan u daljini. Netko mu je za ovu prigodu donio čistu, bijelu košulju i on u njoj sjaji poput zvijezda, tako dalekih, da se čini da ni one nisu onakve kakvima se doimaju. Mark Derry stoji s Ethanove lijeve, a Fred Hart s desne strane. Podigli su združene ruke u zrak, pobjedonosno i puni nade, i bili su tako daleko da su mogli biti i u drugoj galaksiji. Jorie pomisli na onaj dan kad su im se životi razdvojili, kad se Ethanova prošlost izložila pred svima, poput neke nesreće na autocesti, ili komada voća, zlatnog izvana, a sivog i nejestivog iznutra. Ona je mislila da ga poznaje. Prepoznala bi ga bilo gdje samo po onomu njegovu divnom osmijehu. Sve joj je bilo poznato – način na koji je hodao, zvuk koji bi proizveo negdje duboko u grlu kad bi bio nezadovoljan, način na koji bi podignutim palcem davao znak svakom dječaku iz svoje momčadi, bez obzira na to jesu li uspješno odigrali ili ne. Znala je kako bi je privukao sebi uvečer i kako se osjećala dok ju je on tako privlačio.
"Ne, ne želim poći tamo", reče ona Charlotti.
Razmišlja li da se većina stvari ne može skriti onako kako je Ethan prikrio svoju prošlost? Zamišlja li da će, ako samo korakne naprijed, onaj dnevnik u njezinoj torbici početi krvariti, kako je jedanput i počeo, i da će nastaviti sve dok travnjak oko sudnice ne bude okupan krvlju, sve dok cipele svih okupljenih ne budu okrvavljene, a krv bude tekla niz pločnik, niz ulice?
"Hajde onda, gubimo se odavde", predloži Charlotte, te one tako i učiniše. Dok gomila okupljenih plješće, a Ethan zahvaljuje svim onim brižnim, odanim ljudima koji mu pružaju potporu, Jorie i Charlotte se odvoze iz grada. U svakom drugom dijelu Commonwealtha ovo je samo ugodna kolovoska večer. One uključiše radio, kako su to činile dok su bile još djeca. Iz navike, nađoše se na cesti za Hamilton, skrenuše na parkiralište kod Safehousea, ali ne uđoše unutra. Ionako je unutra prazno i ondje je samo otac Warrena Pecka, Ravmond, koji vodi posao, i tek nekoliko gostiju koji su ili prestari ili previše zbunjeni svime, a da bi nazočili prosvjedu za Ethana.
"Nisam te one noći trebala prisiliti da pođeš sa mnom", reče Charlotte. "Možda ga nikad ne bi ni upoznala da nije bilo mene."
Golemi mjesec visi na nebu, odmah nad krošnjama.
"Nemoj tako razmišljati", Jorie zatvori oči, ali još uvijek vidi mjesečinu. "Bez te noći ne bih imala Collieja."
I sam Collie trenutno želi da je miljama daleko od Monroea, bilo gdje, samo što dalje od Massachusettsa i svega što je ikad poznavao. Prolazeći poznatim ulicama na koje je naviknut, sve mu se čine preuske za njega, na onoj svjetlosti uličnih svjetiljki, i sjenovite; lipova stabla zastiru nebo te čak i u tom mraku zauzimaju previše mjesta. Collie obično dočekuje Kat na uglu, jer otkad se odselio u bakinu kuću ne može se prisiliti ponovno otići u Maple Street. Večeras se Kat dovezla biciklom. Colliejev bicikl je prilično uništen, gume se jako klimaju, a ramu je iskrivio kad je udario o ogradu, te se sad oboje voze na Katinu biciklu do one napuštene kuće izvan mjesta. Collie sjedi iza Kat a rukama ju je obujmio oko struka. Tako su blizu da može čuti kako joj srce lupa, a čuje i svoje.
Oni gotovo svake večeri dolaze u tu staru kuću; nitko ih ne nadzire i nitko ne zna gdje su. To mjesto je samo njihovo, barem privremeno. Našli su jedan stari kauč koji su postavili u dnevnu sobu i opskrbili se džepnim svjetiljkama i limenkama gaziranih pića – u toj ruševini punoj krhotina cigle i kamenja. Taje kuća tu postojala prije nego što je Monroe postao grad, kad su na tom mjestu bila samo polja i stabla jabuka sve dokle je pogled sezao, ali tako neće ostati dugo. Oboje, i Kat i Collie, imaju osjećaj da se sve urušava oko njih. Svaki put kad tu dođu strahuju da neće ništa zateći, samo cigle i daščice, i sve to pretvoreno u prašinu. Osjećaju da im je ostalo malo vremena. Ljeto je na izmaku i tone u zelenu izmaglicu. Za njih će ljeto uvijek značiti baš to, čak i onda kad ostare. Ljeto će pamtiti po tome kako su se glasali zrikavci, a oni stiskali jedno uz drugo na prastarom kauču koji je bio napušten mnogo prije nego što su se oni rodili, po tome kako nisu željeli zakoračiti u budućnost – još ne.
Rosarie je bila u pravu; sad je sve drukčije medu njima i oni više na to ne mogu utjecati. Ne razgovaraju više onako veselo i bezbrižno kao prije. Sad je sve drukčije. Samo jedna riječ mogla im je srce slomiti u komadiće. Večeras kroz rupe na krovu gledaju mjesec i oprezni su jedan prema drugom; ne spominju prosvjed kod sudnice; ne razgovaraju uopće. Kad postane kasno i rakuni zavladaju kućom, oni odlaze, ali to čine sporo, vukući se polako. Uvijek je to najteži dio večeri – povratak u grad.
Hodajući mračnim, mirnim ulicama pridržavaju Katin bicikl. Kasno je, te su čak i ljudi koji su nazočili skupu već u krevetu, vrata su zaključana, a prozori zasunom zatvoreni. U zraku se komešaju komarči i Kat zapali jednu od cigareta koje je ukrala iz ladice Rosarieina noćnog ormarića; zbuni je dim koji se podigao kroz mrak kad ga je otpuhnula. Komarči se raspršiše, a Kat zakašlja od dima.
"Bolje ti je da prestaneš s tim", namršti se Collie. "To ti je baš glupo."
Kat maše naokolo cigaretom kao da ne mari za Colliejevo mišljenje. Među njima se podiže dimna zavjesa i odjednom se Kat preplaši, shvativši da će ovaj trenutak pamtiti dok su živi. Osjeti se nekako skrhanom, kao da je sve ono što bi sad rekla ili učinila bilo pogrešno.
"Ne želim više biti ovdje", reče Collie. Strašno je čuti kad ti to kaže najbolji prijatelj, ali Kat mu ne odgovori. Molim te, pomisli, nemoj me nikada napustiti, ali ne reče ni riječi.
Čudno je to što se ona već osjeća kao da ju je napustio, ili možda to sama sebi sad govori kako se ne bi osjećala loše kad se to uistinu dogodi.
Collie se zagledao uvis i promatra nebo osuto zvijezdama. Bijele, žute, ružičaste, neke koje nitko nikada nije vidio. I Kat pogleda prema nebu. Rukama joj prođoše trnci. Ona je dala oduška pokori i sad plaća cijenu. Samo je dvaput u životu nekoga iskreno voljela, a sada ispašta i zbog toga.
"Sve ću učiniti da te usrećim", reče Kat i njezin glas joj se učini beznačajnim, čak i njoj samoj.
Collie joj okrene leđa i ona ne može vidjeti ono što on osjeća prema njoj, ali bez obzira na to – zna. Da se više nikada i ne vide, nije sigurna da bi mu nedostajala, ne onako pravo, ne onako kako bi on nedostajao njoj. Odbacivši cigaretu na pločnik, ona nogom pritisne zažareni opušak, a iskrice poletješe u zrak. Ma koliko daleko on odlazio, ona ga se nikad neće odreći u sebi.
Točno iznad njih jedna se zvijezda otkine sa svoga mjesta na blistavom nebu.
"Zaželi nešto!" povika Kat. Tako je blještava da je zaboravila kako se zaklela da više neće vjerovati u takve stvari, ali – kad ponovno otvori oči i pogleda u Collieja – postade joj jasno da on više ni u što ne može vjerovati. Gotovo je s njegovim željama.
Collie je otprati kući, prije nego što se on uputi bakinoj, tamo u Smith Lane. Zrak je gust i usijan i to ih usporava; za svaki korak im treba snage, volje i hrabrosti. Kuća u kojoj je prije živio sljedećeg će se tjedna prodati; kupci žele na pročelje staviti svoj pečat, kao uostalom i svi novi vlasnici. Collie se zaustavi čim dođoše do ugla. Ne usuđuje se koraknuti dalje. Čuju zvuk vrtne prskalice gospode Gage. Čuju i nekoga psa u daljini kad je zalajao kroz noć.
Tad se Collie nagne i poljubi je. Poljupcem joj iskaže sve ono što osjeća, a onda pobjege prema Smithfield Laneu, što dalje od nje. Kat pretrči ostatak puta do kuće, prečacem preko travnjaka koji je grozno neuredan ovoga ljeta, pun trnja i korova.
Ona preskače preko spartine i kamenja, u trku osjeća samo noge i tjeskobu, a srce joj lupa kao u košnici, bruji i već je probada.
Sva su vrata, i prednja i stražnja, zaključana, te se Kat popne kroz Rosarien prozor i probudi sestru kad se spusti na pod. Rosarie se prene i, kvrcnuvši utičnicu, upali svjetlo. "Kat?" reče Rosarie, ugledavši sestru kako stoji u mraku. Rosarie ne očekuje da će se Kat baciti na krevet, kao što ne bi mogla zamisliti da će se Kat u ovo doba popeti kroz prozor, ali vrlo brzo shvati. Kat se sklupčala i noge privukla grudima, pokušavajući zaustaviti sva svoja čuvstva.
"Da nisi možda mislila kako ćeš se udati i živjeti sretno do kraja života, ha? Ta nisi toliko glupa, Kat?" Rosarie provuče ruku kroz sestrinu kosu. Ona sama već smiješno dugo ne vjeruje u ljubav, a ima samo sedamnaest godina, ali vjeruje da treba težiti onome što te pokreće u životu.
"Prestani", poviče Kat.
"Natjeraj me", nasmije se Rosarie, a zatim lagano odgurne sestru. Kat se uvuče pod pokrivač. Strašno joj je hladno. Čini se da je svemu kraj, a ona tu ništa ne može učiniti. "Kad li će je prestati boljeti?" Kat prstom prijeđe preko opekline ne sestrinoj ruci. Njezina koža je lijepa, ali ožiljci neće otići.
"Mislila sam da si shvatila", nasmije se Rosarie. "Nikad."
Nekako se deke na Rosarienu krevetu uvijek doimaju teže, a jastuci mekši. Rosarie se protegne da ugasi svjetlo.
"Na spavanje", tjerala ju je. Glas joj je snen, kao daje ponovno zaspala. "Smiri se."
Mjesečina ulazi kroz prozor pretvarajući sve u srebrno i plavo. Diže se vjetar, trnov grm udari u kuću, a Kat pomno osluškuje taj zvuk. Kad te netko poljubi onako iskreno, onda na to jako dugo ne prestaješ misliti.
I Collie o tome razmišlja dok se vuče do bakine kuće duž Front Streeta, pokraj onih zamračenih izloga gore u Worthingtonu, a onda prolazi kroz stare uličice nad kojima se nadvijaju lipe i hrastovi, pokraj isprepletenih grana jabukovih stabala koja su još uvijek poredana uz cestu. Kasno je i mračno, ali Collie za to ne mari. Prolazeći pokraj knjižnice zastade, zagledavši se u mjesto gdje je nekad rasla stara jabuka Westfield Seek-No-Further. Zrak miriše na sumpor i slatke jabuke. Collie osjeća kao da sve to vidi prvi put, kao da je tudinac u gradu. Gdje se to nalazi? Ne zna. Kamo ide? Ni u to nije siguran. On začuje zvuk sirene, a kad se okrene, ugleda očev kamion. Za trenutak se prestraši da bi se mogao naći oči u oči s ocem, premda zna da je to nemoguće. Ethan je u zatvoru, pa ipak je Colliejev prvotni nagon pobjeći i odmagliti preko parkirališta knjižnice. No umjesto toga, on stoji na mjestu. Pogleda tko vozi i osjeti olakšanje. To je samo njegova mama za upravljačem.
"Hoćeš sa mnom?" pozva ga Jorie kroz otvoren prozor. Ostala je dokasno, zadržala se sa Charlottom i Barneyjem jedan sat, a možda i više, pijuckajući Charlottin omiljeni zeleni čaj koji ima neobičan naziv: cijepaj drvo nosi vodu. Čini se kao da je prosvjed kod sudnice bio film koji su već odgledale, predstava koju jednostavno nisu mogle odgledati do kraja.
Collie uđe u kamion. Već je odavno prošao njegov redarstveni sat i on očekuje da će ga majka ispitivati gdje je bio, ali ona i ne spomene to da bi on u ovo doba već trebao biti u krevetu. Dok se voze, Jorie razmišlja o tome kako je Collie bio lijepo dijete kad je bio malen, s onom lijepom svijetlom kosicom, i u kakvoga je lijepoga dječaka izrastao. No ipak, promijenio se u zadnjih nekoliko tjedana, sad je nekako odlučniji, mirniji i povučeniji. Nedvojbeno je narastao. I dok tako prolaze, on zuri kroz prozor zagledan u mračno susjedstvo i potiho zvižduče. Mogao bi biti i tisućama milja daleko. "Jesi li dobro?" upita ga Jorie, a kad je Collie pogleda krajičkom oka, ona osjeti svu onu ljubav prema njemu, onako iskreno, snažno, i jače nego ikada prije. Svjesna je da će on postati drukčiji čovjek od onoga kakav bi bio da se ništa od ovoga nije dogodilo. Bit će hirovitiji, imat će manje strpljenja i znatno će više birati one kojima će vjerovati. On je dječak čiji je otac nekoga ubio, eto to je on; onaj koji odbija razgovarati o onome što se dogodilo, onaj koji izlazi iz sobe na sam spomen očeva imena, onaj za kojega će ona učiniti sve, samo da ga poštedi.
"Što misliš o tome da se odselimo negdje daleko?" Jorie se trudi zvučati vedro. Pri tome ona ne misli na Maryland, već na neko sasvim drugo mjesto. "Sto misliš o tome da se odselimo u neki grad, gdje bismo mogli biti i činiti ono što želimo?
Collie je pozorno sluša. "A od čega bismo živjeli?" "Mogla bih se ja zaposliti kao učiteljica. Postoji agencija za zapošljavanje koja pronalazi radna mjesta u svakoj državi. Ne bismo bili bogati. Naravno, ako odlučimo otići." "Bi li to bilo daleko odavde?" "Može biti, a i ne mora."
"Želio bih da bude." Collie bulji kroz prozor dok prolaze pokraj srednje škole i mračnih terena iza nje. "Ne želim ga nikada više vidjeti."
"Mogao bi se predomisliti. Morat ćeš pričekati i vidjeti." Trudi se da joj glas ostane miran i čudi se kako može govoriti tako. Osjećajući da govori nešto vrlo blizu laži, ne rekavši baš ništa. Collie odmahne glavom. "Znam kako se osjećam." Ali Jorie je veoma svjesna toga da se to može i promijeniti. U jednom trenutku možeš nešto osjetiti – ljubav, primjerice – a već u sljedećem sve ono što si mislio da znaš i osjećaš može biti istreseno iz tebe, ostavljajući te praznog i slobodnog da možeš osjećati nešto sasvim drugo, nešto što nikad nisi ni očekivao, nešto novo novcato. Tijekom sljedećeg dana Jorie je razmatrala što bi bilo najbolje za Collieja. Kuća joj je ispražnjena, pokućstvo pospremljeno, a Ann i Gigi pomažu razvrstati stvari koje će ostaviti u podrumu Ruth Solomon. One na hrpu slažu rasparene zdjelice i motaju plahte, prskaju deke u kutijama kuglicama naftalina i ono bolje posuđe stavljaju u zaštitni omot da se ne bi okrhnulo.
"Eto što se događa kad najednom mjestu ostaneš trinaest godina", reče Ann. "Najprije ti vladaš stvarima, a onda stvari ovladaju tobom."
I Ann se natrag majci doselila gotovo praznih ruku. Prije bi bila ljubomorna na sve ono što je njezina sestra imala, ali sada joj se sve te stvari čine samo teretom. Za razliku od nje, Gigi je skupljačica. Ona se ponosi time što ima sedamnaest pari cipela i dvadeset šest pulovera, i očito joj se sviđa većina onih stvari koje pakira.
"Kad pođeš na fakultet, moći ćeš ponijeti što želiš", reče joj Jorie.
Gigi je osupnuta. "Zar ih ti ne želiš?"
"Ona sebi uvijek može kupiti nešto novo", objasni Ann kćeri. Kad je Gigi otišla gore donijeti još zaštitnog omota, Ann se okrene sestri. "Kad sam odlazila, nisam željela ništa uzeti. Ne kažem da i ti trebaš tako. Ja sam zadnja osoba kojoj se trebaš obratiti za savjet ali, ako se mene pita, onda ću ti reći kako mi se čini da ne trebaš poželjeti ništa što je pripadalo tebi i Ethanu.
"Možda se samo ne želim potpuno zatrpati stvarima."
"Možda."
"Ali ti ne misliš tako."
Nikada nisu razgovarale ovako i Jorie nikada nije držala do sestrina mišljenja, ali sada ju je zanimalo. Ann je znala zaobići pretvaranje i reći u lice ono što misli, ali čak ni ona sad nije znala reći što dalje.
"Jedino što sigurno znam", reče ona Jorie, "je da kasnim na posao i da ću te poduprijeti u svemu za što se odlučiš."
Toga popodneva, pomažući majci oko kuće, Jorie razmišlja o tome kako se čovjeku u samo jednome trenutku može promijeniti život. Razmišlja o onom desetogodišnjem dječaku, koji je trčao preko polja, suznih očiju, dok mu je krv žarila prste, i o svojem dragom sinu kojega je, dok se pri dnevnom svjetlu šetao, u leđa udarila bejzbolska loptica. Ona pomisli na onaj trenutak neposredno prije nego što je automobil Jeannie Atkins udario u ogradu, kako je sigurno svirao radio i kako su se vjerojatno Jeannie i Linsdav smijale, onako kako se i ona smijala onoga jutra prije nego što se začulo kucanje na njihovim vratima.
Negdje nakon večere, u sumrak, Jorie iznese telefon na trijem. Baš čudno kako je zapamtila broj, kao da ga je zvala cijeli život. Telefon je dugo zvonio prije nego što se James Morris javio. "Halo", reče s prizvukom nevjerice u glasu. On ne prima telefonske pozive, a i ne želi ih. "Ja sam."
Jorie osjeća da bi joj on mogao spustiti slušalicu, no umjesto toga James reče: "A to ste vi." Kao da su stari dobri prijatelji. Prepoznao joj je glas, a osim toga, ne zamjera joj što ga zove. Pas zalaje, a Jorie se nasmije. "Fergus", reče. "Jedan jedini."
"Je li tamo još uvijek onako vruće?"
"Mislim da me ne zovete zato da biste sa mnom razgovarali o vremenu." Glas Jamesa Morrisa uvijek tako zajedljivo zvuči kad pomisli da je netko neiskren, a tako je i sada. "Sto se dogodilo? Je li sve u redu?"
"Je, u redu je." Jorie sjedi u majčinom ostakljenom trijemu; kuća joj je prodana, suprug u zatvoru, život uništen, ali nekako joj James Morris podiže raspoloženje. Pomaže joj razmisliti o onome kroz što su sve ljudi na ovome svijetu spremni proći i koliko sve hrabrosti čovjek može imati. "Mislim da ću preživjeti."
"I ja tako mislim."
"On želi da i ja s njim pođem u Maryland."
"To me ne iznenađuje."
Jorie začu kako se vrata zalupiše; to James pušta van psa dok se mrak spušta nad poljima. On joj ne želi ništa loše. On se ne bi okrenuo od nje ni kad bi je vidio u sudnici, ne bi je potjerao s ceste i da je vidi kako se vozi kroz grad.
"Jeste li pročitali dnevnik?" upita on znatiželjno. "A kako? Da ga silom otvorim?" "Kladio bih se da je ključić u njega."
Večer se spušta, i tu i u Marylandu, tiha noć u kolovozu osuta zvijezdama.
"I, što će se dogoditi kad ga pročitam?"
"Onda ćete znati što ćete", reče James Morris.
"A, tako", nasmije se Jorie. "Kao da me jako dobro poznajete."
"Sasvim dobro."
"I ja sam mislila da njega dobro poznajem."
Jorie čuje kosove, tamo vani u čempresima. Ona zna što želi od Jamesa Morrisa, a to zna i on.
"To nije bila vaša greška", reče joj on.
To je dar koji joj je on poklonio, i to trajan. Kasnije te večeri, ona ode do zatvora, unatoč prijetećoj grmljavini i ponese Ethanu večeru. Nebo sja, kao što uvijek sja pred kišu, a ceste izgledaju kao da su smrvljeni dijamanti postavljeni na asfalt. Jorie se vozi pokraj onih redova divljih ljiljana koji će najviše za tjedan-dva procvjetati. Svaki put kad se onuda vozi, obuzme je neopisiva želja da se okrene za sto osamdeset stupnjeva i vrati otkuda je i došla. Riječi je počeše izdavati čim je skrenula u King George's Road. Putem do zgrada državnog ureda pazi na kraljevske vodene kokoške koje se skrivaju u močvarama Marylanda, pritajene i tihe, čak i kad im se približava opasnost.
Jorie parkira iza zatvora i krene stazicom koja vodi do stražnjih vrata, izbjegavajući sve novinare i one koji bi je tu mogli dočekati. Sinoć je zapuhao vjetar i još uvijek struji i stresa lišće sa stabala. Samo se nekoliko ljudi okupilo na travnjaku ispred zgrade; zadrti pobornici poput lijepe Rosarie Williams, Warrena Pecka i Marka Derrvja, koji razgovara s Daveom Meversom, dok ljudi skupljaju smeće koje je još od prethodne večeri ostalo razbacano po travi. Jorie požuri i provuče se kroz stražnja vrata prije nego što je oni opaziše. Mali je to grad, i zato je većina zaposlenih u zatvoru uviđavna te dopuštaju Jorie da dođe u posjet kad god to njoj odgovara. Istina je da se počelo govorkati kako baš i ne dolazi redovito, a počelo se šuškati i o tome koliko često navraća Rosarie Williams.
Došlo je dotle da su ljudi koji su zaposleni u zatvoru počeli čekati da se pojavi Rosarie, a neki su počeli i maštati o njoj.
Čak je i Dave Mevers, vjeran i pošten čovjek, sanjao da ga Rosarie traži da pobjegne s njom, premda se, na svu sreću, probudio u svom krevetu, uza svoju suprugu, prije nego što je i saznao bi li ono njegovo ja iz sna prihvatilo Rosarienu ponudu.
Večeras su oba dežurna čuvara, Frankie Links i Roger Lavvson, razočarani shvativši da je to samo Jorie i da pred vratima ne čeka Rosarie. No, ipak su vrlo ljubazni s njom kad je pustiše da ude. Frankie, koji je s njom išao u srednju školu, ali dva razreda iza, pretražuje joj torbicu i košaru s hranom u kojoj je Ethanu donijela njegove omiljene poslastice: sendviče sa salatom od jaja, kolače natopljene limunom, salatu od ribanog kupusa pomiješanu s mrkvom i domaću majonezu.
"Drekasto vrijeme vani", reče Frankie dok vodi Jorie do zatvorske ćelije. Frankie je prilično uljudan, ali oduvijek ima onu zločestu crtu u sebi, pa se tako i sad naceri kad stigoše do Ethanove ćelije. "Imate posjet, gospodine Bell", zazva ga Frankie, krajičkom oka pogledavajući u Jorie i očekujući njezinu reakciju kad gaje nazvao pravim imenom.
Ali Jorie ne reagira, a i zašto bi? Njoj se sad već sve čini kao san: način na koji ju je ljubio, način na koji ga je voljela. Pomične rešetke koje se otvoriše doimaju se posve stvarno, kao i odjek Frankiejevih koraka u hodniku nakon što za njom zatvori vrata, a on se vrati u svoj ured.
"Ti i ne znaš koliko mi nedostaješ", reče joj Ethan. On joj priđe, ali njoj se učini kao da čuje njegov glas iz velike daljine, s mjesta gdje se zelene polja i gdje je prašina tako crvena da ostavlja tanak sloj na ovratniku i orukavlju, crvena poput najcrvenijih ruža. Kad je on krene zagrliti, Jorie se okrene od njega. Košaru s hranom odloži na krevet i ostane tako leđima okrenuta prema njemu. Dok stoji tamo, na trenutak pomisli da čuje ocean, ali to nešto huči u njoj.
"Nisam mogla unijeti termosicu zbog oštrih rubova. Pretpostavljam da misle kako bi je mogao razbiti i krhotinama si prerezati žile, ili ozlijediti nekoga; zato sam ti donijela samo sendviče. Čini mi se da sam ih previše napravila."
"Ne posjećuješ me, Jorie." Glas mu je tugaljiv, onakav kakav nikad prije nije čula. "Sve rjeđe i rjeđe."
Jorie ga pogleda. Osjeti kako se u njoj sve uskovitlalo.
"Mark mi je rekao kako se ponudio da će dolaziti po tebe i dovoziti te na prosvjede, ali da ti nisi htjela ići. Ne želiš ni razgovarati o tome, ne želiš me ni vidjeti, a toliko mi nedostaješ."
Jorie pomisli na kosove, na to koliko je moguće poznavati nekoga, pa ipak se potpuno iznenaditi onim što se pokazalo da je taj netko.
"Bila sam na posljednjem prosvjedu." Izgrizla je nokte sve dok nisu prokrvarili, mali crveni polumjeseci koji je podsjećaju na to kako budna sjedi noćima i grize se. "Charlotte i ja smo bile tamo."
"Bila si tamo, a nisi se popela na pozornicu? Nisi došla gore biti uz mene?"
"Bila je strašna gužva." Zvuči to kao slaba isprika, čak i njoj samoj. Slično onome što Collie govori. "Bio si okružen ljudima."
"Ali nitko od njih nije bio moja supruga."
Jorie osjeća koliko je povrijeđen, ali shvaća da to nju nimalo ne dira. Ona pomisli na Collieja u onoj staroj, napuštenoj kući, kako čuči u mraku. Pomisli na sve one godine koje su proveli zajedno i obećanja koja su dali. Da je morala pretpostaviti kamo će je život odnijeti, nikad ovo ne bi mogla ni zamisliti. Ali sad su tu, i nema izlaza dok ne završe s tim.
Ethan sjedi na krevetu, ruku spuštenih u krilu. Nije ljut na Jorie. Zapravo je potpuno smiren. Od okrivljenih se očekuje da će biti tjeskobni, ali Ethan je pronašao mir. Imao je i više nego dosta vremena da o svemu razmisli. Punih petnaest godina, zapravo.
"Želiš znati kako sam ti mogao lagati, pa eto, reći ću ti istinu – bilo je lako. Dugo nisam mogao razmišljati o tome, a kad sam konačno uspio, činilo mi se da se sve to dogodilo nekom drugom. Kao da je to bila neka priča koju sam davno pročitao, tako davno da je se jedva mogu i sjetiti. Nije to nalikovalo na laži. Nisam se osjećao kao da poznajem čovjeka koji je sve to učinio, i ni sad se ne osjećam tako. Ja nikad ne bih učinio ono što je učinio on."
Jorie vadi večeru iz košare, ali Ethan joj uzme košaru s hranom iz ruke i odloži je na pod, samo da bi ona prestala tražiti po njoj. On želi da ga ona sasluša. Vidi se da mu je to potrebno.
"Čovjek za kojega si se udala? Čovjek kojega poznaješ? To sam ja. Eto, to sam ja."
Čudno je kako riječi odjekuju ćelijom kao da dolaze izdaleka, sad kad su tu, pred tobom, tebi pred nosom.
"Čak i sad, kad se prisilim pomisliti na to, kao da se nikada nije ni dogodilo."
"Bila sam u Marylandu," reče Jorie, "i ja ti mogu reći što se dogodilo."
Ethan je začuđeno pogleda kad ona to reče. "Bila si ondje? I nisi mi rekla?"
Jorie se nasmije, oporim smijehom, čak i za njezine uši. "Ne radi se o tome što ja tebi nisam rekla."
"Ne znam više ni gdje se to mjesto nalazi. Ne bih ga mogao pronaći, sve i da hoću."
"Pa eto, ja sam ga pronašla", Jorie osjeća da će zaplakati pri pomisli na to kako je slijedila Jamesa Morrisa kroz polje. Osjeti da će zaplakati prisjetivši se kako se njegov pas vukao za njim, vjerno, bez obzira na to kamo vodio put. "Još uvijek je tamo."
Jorie poželi da Frankie Links dođe po nju. On bi to učinio iz prkosa, misleći kako će ih uzrujati ako im skrati posjet; on je zločesta osoba, ali ovaj put bi joj Frankie učinio uslugu.
"Jorie, možemo se sto puta vraćati na to, ali nas to neće nikamo odvesti. Nisam morao priznati. Htio sam. Trebao sam. I sad te molim da mi oprostiš."
Jorie ima onaj grozni osjećaj da će se ugušiti; možda će potpuno prestati disati. "To je sve? I to je sve što želiš?"
Ethan Ford se spusti na koljena, tamo u ćeliji u kojoj su ranije uglavnom zadržavali pijane vozače, na goli betonski pod. Pogleda gore prema njoj, i to je on: čovjek za kojega se udala, onaj u kojega se zaljubila, zauvijek, rekla je. "Ne čini to", Jorie uzmakne korak.
"To je sve što tražim." Lice mu je poput anđela. Oči su mu tako crne da ne možeš pogleda skrenuti kad jedanput popustiš. "Baš me briga što drugi misle, Jorie, ne marim ni za ono što čine za mene. Želim samo da mi ti oprostiš, dušo."
On je pogleda, a ona shvati da ga poznaje barem toliko dobro da zna što on od nje očekuje. On želi da ona čučne i zagrli ga, želi da ga poljubi i zakune se da će mu oprostiti sve njegove grijehe.
"Što je s Colliejem? Želiš li da ti i on oprosti?"
"S vremenom će mi oprostiti", reče Ethan.
Stojeći tako ispred njega, Jorie pomisli na njihova sina, na to kako on nikoga nikad u životu ne bi povrijedio, kako je obilazio oko kuće i skupljao zamke za mrave koje je ona postavljala svakoga proljeća. Ona pomisli na one bijele cvjetiće koji su lepršali gradom nakon što je on posjekao jabuku. Pomisli na one narančaste ljiljane koji su je uvijek tako plašili i na svoju prijateljicu Charlotte Kite i njezinu prelijepu, ošišanu, crvenu kosu. Ona je voljela svog supruga tako iskreno da je i sama bila iznenađena, ali ona sada zna put za Maryland bolje nego što će ga on ikada znati. Ona shvaća da nije lako oprostiti i daje bez oprosta medu njima samo velika praznina; jedan metar ili stotinu milja ne mijenja ništa. To je ona udaljenost koju je nemoguće prijeći.
"Nadam se da si u pravu što se toga tiče. Nadam se da će ti on jednoga dana oprostiti."
"A ti, što je s tobom?"
Ustao je i gleda je u oči. Oboje čuju kako Frankie otvara vrata zatvorskog hodnika. Čuvar glasno zvižduče neku melodiju.
"Ja sam onaj koji misliš da jesam", reče Ethan. "Još uvijek sam onaj isti."
Jorie se ne žuri vozeći se kući i prolazeći pokraj jezera, gdje su se ona i Charlotte nekada davno kupale, kad još nije bilo gradskog bazena i kad nisu imale drugog izbora nego suočiti se s opasnim slatkovodnim kornjačama, ako su se u to ljetno doba željele rashladiti. Tinejdžeri iz grada i sad vole tu dolaziti unatoč kornjačama i blatu; u onim mračnim vodama imaju intimu, i slobodu na onoj šumovitoj obali. Jorie se zaustavi na blatnjavu parkiralištu i izašavši van izuje cipele i ostavi ih iza kamiona. Pođe svojom, nekad omiljenom stazicom do vode, oprezno koračajući, jer zna da na tom mjestu raste divlja kala i zvjezdana trava, i daje lako zapeti, ako ne paziš. Na drugoj strani jezera čuje kako se neka djeca bučno
zabavljaju. To je vjerojatno Rosarie Williams i njezina klapa koji potajno piju pivo, ljube se užarenim, pohlepnim usnicama ne mareći za ostali svijet, usredotočeni samo na jačinu svojih intimnih trenutaka: skakanje sa stijena i ronjenje, grljenje u plićacima i šaputanje u zavinute uši.
Trska je previsoka oko Lantern Lakea i ptičice se glasaju svojim pijukavim, drhtavim pjevom. Jorie i Charlotte su vjerovale da će se voda pretvoriti u srebro ako se zvijezda padalica sruši u jezero, i da će taj žar osvijetliti cijeli grad. Jednom su za Noć vještica obojile lica u srebrno, zamotale se u stare šalove protkane srebrnim nitima i došle ovamo plesati na mjesečini. Ludirale su se plešući, sve dok se nisu srušile u srebrnu hrpu na obali, i tako su se glasno smijale daje njihov smijeh odzvanjao i vraćao im se preko vode, poput zlatom obrubljena oblaka.
Jorie zagazi u vodu. Ne haje što na sebi ima omiljenu bluzu i što joj se kamenje može nakupiti u džepovima i povući je na dno. Sviđa joj se osjećaj blata pod nožnim prstima, onako ljepljiv. Žapci se prestrašiše kad ona prođe kraj njih i jedan lotos joj se približi – jedan otmjeni, žuti primjerak koji bliješti u mraku prigušenim svjetlom poput vodene krijesnice. Zrikavci su podivljali na vrućini i noć od njih podrhtava. Oluja koja je prijetila premjestila se prema obali i prolazi sa samo malo drhtanja i stenjanja u pucketajućem zraku. Između oblaka Jorie vidi zvijezde. One najjasnije se zrcale u jezeru, kao da se zvijezda padalica, koju su ona i Charlotte očekivale, napokon pojavila.
Kad joj je voda došla do struka, Jorie zaroni, zahvalna zbog osjećaja hladne vode na svojoj ljepljivoj koži. Ne razmišlja o ljubavi i oprostu dok pluta mračnim vodama. Razmišlja o jabuci u cvatu i o djevojčicama u srebrnoj odjeći; razmišlja o tome kako je čudno da nikad prije nije zapazila daje Charlotte lijepa, sve dok nije odrezala kosu. Jorie pluta sve dok nije počela drhtati od hladnoće. Petak je, večer, i tinejdžeri na drugoj strani jezera puštaju vatromet i navijaju tu trešteću kutiju. Glazba se razliježe vodom, a žabe poskakuju u plićaku; noć je blaga i topla. Mogao bi zaroniti i nitko ne bi znao, mogla bi te struja povući na dno, tako duboko da do tebe ni svjetlost zvijezda ne bi doprla, tako duboko da se nikada više ne bi vratio natrag.
Jorie izađe, iscijedi vodu s odjeće, a zatim se vrati do parkirališta, uzme svoje cipele i uđe u kamion. Nitko tko bi je u tom trenutku vidio ne bi mogao niti pretpostaviti da joj je kosa boje meda i da je nekad bila tako lijepa da su ostale djevojke bile ljubomorne na nju. Nikad ne bi mogli ni zamisliti da je prije samo nekoliko tjedana ona bila zaljubljena u svoga supruga i smatrala se najsretnijom ženom na svijetu. Odjeća joj je posivjela od vode, kosa joj pada u čupercima, zelenim poput korova. Pa ipak, Jorie u sebi osjeća nekakvu svjetlost, kao daje doista plivala u vodi koju su osvijetlile zvijezde padalice.
Ostavila je otvorene prozore na kamionu dok se vozila kući, unatoč rojevima komaraca koji poput malih tornada zuje kroz noć. Kad skrene na kolni prilaz, smiješno je što joj se njihova kuća tamo u Maple Streetu učini nestvarna. Ona shvati zašto je Collie odbio doći ovamo i spakirati svoje stvari. Jorie je sama morala isprazniti kuću, i na kraju je većinu odjeće odnijela u crkvu Svete Katarine u Hamilton na veliku rasprodaju, sad pred početak nastave, na kraju sezone. Večeras joj se čini kao da tu nikada nisu ni živjeli, ali i to se može promijeniti. Kad prođu godine, a Jorie i Collie budu stajali na pločniku, prisjetit će se možda stvari koje su sada zaboravili: kako je ljeti miris trave ulazio kroz prozore i kako je snijeg napadao na prilaz nogostupu, kako ih je Ethan doista volio, unatoč svemu što je učinio.
Jorie otvori garažna vrata i ude unutra. Ostalo je još samo nekoliko kartonskih kutija, onih s Ethanovim stvarima. Njegova kutija s alatom je na radnoj klupici, tamo uza svu onu evidenciju o svakom poslu koji je obavljao dok je radio u Monroeu. Jorie otvara dosje za dosjeom. Jezerska voda kaplje s nje na stranice i tinta se razlijeva, ali ne smeta, jer ti papiri više nikoga neće zanimati. Novi stanari će ih iznijeti uz rub pločnika onoga dana kad se odvozi smeće i završit će na odlagalištu smeća na kraju Worthingtona, i to će biti to.
Ethanova osobna imovina bila je uredno složena na radnoj klupici, ali on je uvijek bio takav, uredan i sustavan. Na metalnoj polici, iza staklenki s pomno razvrstanim čavlićima i vijcima, nalaze se ključevi od svih kuća na kojima je radio, svaki s privjeskom, za slučaj nužde. Recimo da se dogodi da je neka obitelj na praznicima i da puknu cijevi, ili da rakuni uspiju progristi zidnu ploču, ili da netko provali u kuću – Ethan je uvijek mogao srediti stvar.
Među ključevima na radnoj plohi samo jedan nema privjeska. Srebrn je, manji od drugih i, posegnuvši za njim, Jorie shvati da je to onaj pravi. Cijelo vrijeme bio je tu. Ključić je pričvršćen za krpicu od izrezane svile koja se razmotava u niti. Jorie uzme ključić i izađe u svoj vrt gdje je godinama uzgajala najslađe jagode, najčvršću zelenu salatu i mnoštvo mahuna bez konaca koje su bile tako ukusne da su i djeca tražila još. Ona pomisli na to koliko se razlikuje ispravno od neispravnog, i već je odlučila da će, ako ključić odgovara, pročitati Rachelin dnevnik, pa makar to značilo da ga mora napustiti.
Taj ključić stoji u njihovoj garaži trinaest godina; zahrđao je i loše je izrade, ali je ipak otključao bravicu. U dnevniku je lijepim slovima ispisano Rachelino ime; papir još uvijek miriše na kolonjsku vodu i Jorie misli da su to đurđice – taj cvjetni, mladenački miris, jednako pun nade koliko i opojan. Tu su stranice lijepog, krupnog rukopisa u nekoliko nijansi. Zacijelo je Rachel imala jedno od onih nalivpera u koje je moglo stati nekoliko punjenja, kakvo je jedne godine Collie dobio za rođendan, ali zadnji je odlomak napisan plavim. To je odlomak na koji je Jorie okrenula i preletjela pogledom preko stranica na kojima je zabilježeno samo onih šest mjeseci koje je Rachel Morris proživjela u svojoj petnaestoj godini. To je početak kolovoza, ali to je i kraj njezina života. Ona će počešljati kosu, nosit će svog malog brata na leđima, uputit će se pješice niz cestu do trgovine gdje radi, jednog tako vrućeg dana kad se asfalt topi pod njezinim tenisicama, a koža joj od sunca poprima boju marelice, tako da je u tom kratkom trenutku, dok kosovi dolijeću iz daljine, ona najljepša djevojčica na svijetu.
Posljednji odlomak napisan je u žurbi, smušeni odlomak u kojemu je na svako slovo "i" stavljena točka u obliku savršenog srca. Jorie osjeća kako joj srce udara; čini se da se nečiji život izdiže s te stranice. Ona osjeća Racheline riječi u svojim ustima, kako joj se tope, tamo na jeziku.
Upoznala sam danas najzgodnijeg dečka na svijetu. Išli smo na kupanje. Poljubio me je više puta nego što mogu prebrojiti. Napokon me je netko poljubio. Hura!
Pročitavši taj odlomak, Jorie se vrati na početak. Sjedi u svom vrtu i čita svaku riječ. Ubrzo saznaje o Rachel više nego što zna o svojoj sestri, i kad završi, shvati o čemu je govorio James Morris. Ona sad točno zna što joj je činiti. Neka druga supruga pristala bi otići u Maryland, ali Jorie je već bila tamo. Ona zna kako kosovi pjevaju ujutro i kako ceste vode oko slankaste vode i stabala slatkog kaučukovca. Umjesto toga, uputit će se nekamo gdje još nije bila, spakirat će sve njoj važne stvari, te će se ona i Collie odvesti tako daleko i voziti se onoliko dugo koliko im se prohtije.
Kad se konačno umore, zaustavit će se u motelu gdje ih nitko neće poznati, gdje će moći biti tko žele, čak i oni sami, ako tako odluče. Neće misliti na Ethana dok se bude pakirala, niti će razmišljati o svom gubitku dok bude brala stručak ljiljana koji će ostaviti na Charlottinim vratima, mali znak pažnje kojim će svojoj prijateljici dati do znanja da neke stvari zauvijek ostaju iste – njihovo prijateljstvo, primjerice, koje će se nastaviti i trajati, od sada pa zauvijek. Ethan će joj možda pasti na pamet dok bude vozila niz Front Street, ali ta će bolna misao brzo proći, i već kad skrene prema autocesti, Jorie će se usredotočiti na zemljovid koji će raširiti ispred sebe. Neće mariti je li Collie pojačao radio i neće je smetati povećana gužva u prometu, jer se ljudi vraćaju s ljetnih praznika. Možda bi neka druga žena vozila za Maryland, ali Jorie to ne namjerava. Umjesto toga, zamišljat će sve ono što je pred njima: cestu, oblake i nebo, sve ono od čega se sastoji budućnost, ono što moraš rukom slagati, oprezno i polako, sve dok svijet ponovno ne bude tvoj.
12 Re: ALICE HOFFMAN Plavi dnevnik Sub Jan 28, 2012 2:25 am
Margita
Administrator
ČISTA SAVJEST
ČEKALA SAM MAJKU NA TRIJEMU ISPRED KUĆE, KAKO BIH BILA sigurna da me ne može izbjeći. Kad se bude vraćala s posla, neće imati izbora i morat će proći pokraj mene, a onda će morati saslušati ono što ću joj reći da moramo učiniti. Pretpostavljam daje, nakon što se zaustavila na kolnom prilazu, osjetila da je to neka zamka, jer se malo zadržala u autu prije nego što je izašla. Razmislila je o svemu, a onda stazicom došla do trijema i sjela pokraj mene na stube. Zveckala je ključevima od auta sve dok nisu zazvonili poput zvončića.
"U čemu je sad problem?" upitala je.
Moja majka je lijepo mirisala na parfem kojim se uvijek koristila, ali doimala se strašno umornom nakon što je cijeli dan provela na poslu, tako da skoro nisam rekla ni riječi. Pa ipak, nisam mogla zanemariti onaj drugi zadatak koji sam se zaklela obaviti, premda bi to bilo mnogo lakše. Rekla sam joj da moramo nešto raščistiti i da je bolje da to odmah riješimo.
"Mora li to biti baš danas?" Mama je uzdahnula i bila oprezna kao da sam ja samo jedna od tisuću onih koji od nje nešto zahtijevaju, kao da je pred njom bio dugačak red zahtjevnih kćeri, koji se pružio od naše kuće do autoceste.
"Želim da me odvedeš na jedno mjesto", rekla sam. Očekivala sam da će se majka usprotiviti, mislila sam da ću morati moliti i preklinjati da bude po mome, ali ona je odmah ustala i vratila se do auta. Sjela je za upravljač, zakrenuvši ključićem upalila motor, a ja sam se smjestila na suvozačevo mjesto te smo krenule prema Hamiltonu. Klesar se nalazio odmah na kraju King George's Roada, iza kuće obitelji Monroe i onih urušenih kamenih zidina. Moja majka je ostala sjediti u autu kad sam ušla, ali meni to nije smetalo, jer sam znala što hoću. Unutra su se nalazili komadi mramora i granita poredani duž stazice, u svim bojama – od svijetloružičaste do crne, ali kad sam ušla unutra rekla sam klesaru da želim nešto što će izgledati kao da je tamo oduvijek. Htjela sam sivu pločicu obrubljenu keramikom, i jedino što sam tražila da na njoj piše bilo je očevo ime.
Bilo je prašnjavo u klesarovu uredu i zidovi su bili prekriveni uzorcima koji su se prije koristili za spomenike, porukama ljubavi i duboke boli. U stražnjem dijelu radionice nalazio se anđeo čije je krilo bilo slomljeno na dva dijela i koje je klesar upravo popravljao. U zraku je još bilo komadića granita, što su letjeli poput mušica, ali meni nisu smetali. Sklopila sam oči i zaželjela jednu želju od tog anđela, a zatim izašla do auta uzeti od mame ček.
"Jesmo li uzele nešto skupo?" upitala me je. "Uzele smo ono što bi mu se svidjelo."
Mama se samo nasmijala na to. "Njemu bi se svidjelo biti sad tu s nama."
To je bilo više nego što smo razgovarale u posljednjih godinu dana i obje smo zvučale smiješno, poput ljudi izgubljenih u pustinji, koje bi grlo zaboljelo svaki put kad bi progovorili. Mama je počela prevrtati po torbi tražeći čekovnu knjižicu. Ponašala se kao da je pronaći čekovnu knjižicu bila najvažnija stvar na svijetu. Razmišljala sam kako želim svog oca vidjeti još jedanput i kako će on uvijek biti uz mene, bez obzira na sve.
Nakon što sam donijela ček, klesar je ispisao račun. Vjerojatno je mislio da sam mlađa, čim me je pomilovao po glavi.
Bog te blagoslovio, povikao je za mnom, i zbog nečega mi je njegov blagoslov nešto značio. Ušavši u auto, nisam čekala da mama krene, nego sam je obujmila rukama, a ona je pustila da je zagrlim. Nakon toga smo se trudile ponašati kao da se ništa nije dogodilo, ali nešto ipak jest. Mama je nastavila voziti po King George's Roadu, a onda skrenula na cestu koja ne vodi kući nego u Hamilton, i odvezle smo se na groblje. Točno smo znale gdje je to mjesto, ono mjesto gdje narančasti ljiljani rastu, čiji zadnji cvjetovi nalikuju sunčevoj svjetlosti, čak i kad padnu u travu. Bilo mi je drago da se mama posvađala s vlasnicima groblja i da je uporno zahtijevala ono što je željela postići, barem taj put.
"Lijepo izgleda", rekla sam joj.
Nismo izlazile iz auta, bilo bi to previše, toliko u tom trenutku ne bismo mogle podnijeti, ali ocijenila sam da će spomenik koji sam izabrala izgledati kao da tu i pripada. Znala sam da sam ispravno postupila. Kući smo se vozile otvorenih prozora i odjednom je mama izgledala mlađe. Zaustavile smo se kod Dairy Queena i naručile banana split, a mama se smijala dok sam grabila pune žličice sladoleda i šlaga i trpala ih u usta, tako da su mi obrazi bili napuhani poput hrčkovih. Provele smo se kako nismo odavno, ali kad smo se dovezle kući, znala sam da je mome djetinjstvu kraj. Osjećala sam to onako kako neki ljudi osjećaju promjenu vremena, duboko u kostima.
Te sam noći čekala da se Rosarie vrati sa sastanka u vezi s prikupljanjem novca za obranu. Znala sam što namjerava, ali o tome nisam govorila ni riječi.
Gdje ti je sestra? upitala bi me baka za vrijeme večere i nedjeljom ujutro, a ja bih samo slegnula ramenima. Vjerojatno je s Kelly, uvjerila bih baku, ali to, naravno, nije bila istina, jer Kelly više ne razgovara s Rosarie.
"Ne mogu vjerovati da si tako povrijedila Brendana! Nikada ne misliš na druge, nego samo na sebe", rekla je Kelly Rosarie kad su se zadnji put srele u Hanninu kafiću. Ja sam tada bila tamo sa svojom sestrom i htjela sam joj reći, Osvijesti se Kelly. Da Rosarie nije nogirala Brendana, on nikad ne bi bio tvoj. Bio bi joj u šaci, plazio bi oko nje, ludo zaljubljen. Ali, naravno, nisam rekla ništa. Samo sam mahnula kad je, otpuhujući, otišla, kao da sam joj poželjela sreću.
"Imaš premalo prijatelja da bi si mogla dopustiti izgubiti jednoga", savjetovala sam Rosarie. "Osim ako ne misliš daje Ethan Ford jedina osoba koja ti treba."
Moja me sestra pogleda. "Samo da znaš, njegova je supruga zbrisala i nitko ne zna kamo, ali da neće ići s njim u Maryland, to je izvjesno."
Tad sam shvatila. Netko je morao biti tamo s Ethanom Fordom, a Rosarie je odlučila da će to biti ona. Ona je postajala sve gora, ali to nije vidio nitko osim mene. Moja mama i baka su mislile kako je sve u redu, jer se Rosarie više ne vucara po gradu sad s jednim, sad s drugim dečkom. Ponašala se uzorno te, ako bi se bodovi davali za cjelokupno ponašanje, mogla bi se usporediti čak s Gigi Lyle. Kad bi netko od dečki nazvao Rosarie, ona se ne bi javljala na telefon. Rekla je da ima puno važnijih stvari o kojima mora razmišljati. Izgledala je tako ozbiljno ovih dana, sa smotanom dugom kosom i umivenim licem bez šminke, dok su joj crne oči gorjele kao daje na žeravici. Mama i baka nisu zamjećivale taj žar u njezinu pogledu; nisu zapazile kovčeg koji je zagurala pod krevet. Ali ja sam znala da je Rosarie podignula i zadnji novčić sa svog bankovnog računa. Počela mi se povjeravati te sam tako doznala da ona namjerava otići u Maryland i biti pomoćnica Marku Derrvju, samo da bi mogla biti blizu Ethana. Pustila sam je da govori i ponašala sam se kao da sam uz nju, ali ono obećanje koje sam dala, da ću je zaštititi, osujetit će njezine planove. Ni sama nisam znala kako ću to postići, sve dok nisam dobila pismo od Collieja.
Nitko nije očekivao da će se on javiti, barem ne još, ali on se javio meni. Pisao mi je da mu mama pokušava naći posao učiteljice u malome gradu u Michiganu, a pisao je i kako je zanimljivo to što u tome kraju ima mnogo voćnjaka. Iako oni imaju drukčije vrste od nas – Jonathan, Honeygold i Fireside – u zraku je mirisalo na jabuke i podsjećalo ga na kuću. Nije tako loše, barem ne kako je očekivao, a najbolje od svega je što je dobio psa. Prije nego što su kupili hranu i raspakirali se, Collie i njegova majka su otišli do ribnjaka i kupili štene, mješanca kojega su nazvali Žabac, jer ga se nije dalo istjerati iz blatnjavih lokvica. Poslat će mi fotku, pisao je, i namjeravala sam je, kad stigne, držati na svom noćnom ormariću. Mislila sam kako ću je gledati svaki dan.
Bilo mi je drago što se Collie, zbog svega što se dogodilo, nije okrenuo protiv mene. Na samom je kraju pisma napisao kako je znao da sam ja bila ta koja je nazvala TV postaju. Pisao je da mi oprašta, i taj sam redak puno puta pročitala. Ali ja nisam mogla oprostiti sebi, sve dok nisam ispunila svoj treći zadatak; i tako sam čekala Rosarie one večeri prije nego što će Ethana Forda otpremiti dalje. Na trenutak sam sklopila oči i nisam je čula kad je došla, sve dok nije legla kraj mene.
"Tko ti je rekao da možeš biti u mojoj sobi?" prošaptala je, ali osjetila sam da joj to nije smetalo. U zadnje joj se vrijeme sviđalo da sam u blizini. Nekako se sada doimala osamljenom.
"Želim da umjesto mene napišeš Collieju pismo." Neke je laži lako izgovoriti, a ova je bila jedna od tih. "Moraš mu napisati da ja s njim više ne želim imati nikakve veze. On je otišao, ja sam ostala, i neću ga čekati zauvijek."
"Napiši to sama", rekla mi je Rosarie, ali sam ja za to vrijeme već skoknula do njezine komode uzeti papir i olovku. "Zar ništa ne možeš sama učiniti?" žalila se Rosarie, ali još uvijek je malo uživala kad se radilo o slamanju nečijega srca pa se prihvatila pisanja pisma.
"Reci mu da mi nikad nije bilo iskreno stalo do njega i da me treba zaboraviti. Reci mu da ga mrzim i da bih bila najsretnija da ga nikad nisam ni upoznala."
"Ti si zločestija nego što sam mislila." Rosarie se cerekala dok je pisala Collieju. "Evo ti." Pružila mi je pismo kad je završila s pisanjem. "Nemoj sad zbog ovoga biti kmezava", dodala je, "ali odlučila sam da možeš zadržati moju sobu kad ja odem odavde."
"Odeš?" rekla sam, kao da nisam imala pojma o tome, a zapravo sam samo ja bila kod kuće kad se tog dana Mark Derry zaustavio i ostavio avionsku kartu za Rosarie. Obećala sam da ću joj je predati, i da ću joj prenijeti poruku da se treba s Markom i ostalom radnom skupinom idući dan naći u dva sata kod zatvora, ali čim je on otišao, ja sam avionsku kartu zagurala u ladicu svog noćnog ormarića. Bila je to povratna karta za Baltimore koju je platio fond za obranu, i ostavila sam tu kartu gdje sam je i stavila, iako sam željela za sebe Rosarienu sobu zauvijek. Već sam prije bila odlučila da joj neću reći kamo se treba javiti da bi otišla na taj put u Maryland. "Otići zauvijek?" zvučala sam bezazleno, i nitko ne bi ni posumnjao da sam i ja imala svoje planove.
"Ti to ne bi shvatila", rekla mi je Rosarie. Ali ja sam shvatila. Shvatila sam da će, ode li u Maryland prateći Ethana Forda, njezin život biti uništen – i to bi bila moja greška, stoga sam joj i dala da napiše ono pismo za koje sam znala da ga neću potpisati svojim imenom.
Te sam noći s bakom gledala vijesti. Govorilo se puno o tome što se događalo kod zatvora, jer su sutradan popodne Ethana Forda trebali prebaciti u Maryland. Ljudi su demonstrirali, i za i protiv. Uglavnom za, što me nije iznenadilo, sudeći po onome kako je Rosarie reagirala. Ušla je i mama s nama pogledati TV i sjela na naslon kauča, onako kako je nama uvijek branila.
"Zgodan je to muškarac", rekla je baka kad su pokazali Ethanovu fotografiju, onu koju sam vidjela i na početku ljeta. "Neka to bude pouka. Ne možeš suditi knjigu po koricama."
"Što misliš, što znači kad se nečiji odraz ne pokazuje u zrcalu?" Nadala sam se da će moje pitanje zvučati sasvim obično, ali sam zapazila da je mama značajno pogledala baku.
"Znači da nešto nije u redu sa zrcalom", rekla je baka, ali ja sam znala da to zapravo znači da nešto nije u redu s čovjekom.
Izašla sam do garaže kad sam bila sigurna da su svi zaspali. Iskrala sam se kroz prozor svoje spavaće sobe i dopuzala do mjesta na kojemu je krov nadsvođivao dvorište, a zatim sam skočila i otišla iza kuće. Zrikavci su se bez prestanka glasali, kako to uvijek čine u kolovozu, i zrak je bio uzavreo. Bilo je hladno i mračno kao u rogu. Tapkala sam tražeći put i sjela na betonski pod gdje sam izvadila dvije zadnje svijeće i nekoliko šibica. Mislila sam na oca dok sam palila svijeće. Tražila sam od njega da pazi na Rosarie, iako je ona imala mnogo loših navika i znala biti jako gruba. Molila sam ga da mi pomogne zaštititi je i ne dopustiti joj da pobjegne s nekim čovjekom koji čak nema ni odraza u zrcalu, i obećala sam mu da, ako to učini za mene, da neću više navraćati u garažu tako kasno. Prihvatit ću ono što se dogodilo i ono što sam izgubila.
Kad sam se sljedeće jutro probudila, znala sam što moram učiniti. Uzela sam bicikl, prošla kroz grad i skrenula u King George's Road. Bilo je još rano i stoga nije bilo prometa, a ja sam pedale tako brzo okretala da sam doslovce letjela. Pokušavala sam ne razmišljati previše i ne bojati se. Ušla sam ravno u zgradu Državnoga ureda i rekla šerifu Meversu da moram vidjeti Ethana Forda. Rekla sam da sam mu cijeli život bila susjeda i najbolja prijateljica njegova sina te da sam se samo poželjela oprostiti s njim prije nego što ga odvedu u Maryland. Pogled mi je bio plačan i najvjerojatnije je to bio uvjerljiv razlog koji je šerifa naveo da me pusti posjetiti Ethana Forda, premda je tog popodneva letio u Baltimore, gdje će ga dočekati šef gradske policije i odvesti do Istočne obale, do gradića u kojemu se sve to i dogodilo.
"On ima naporan dan, mlada damo, pa ću te pustiti da uđeš samo na tren", rekao mi je Dave Mevers, a ja sam mu se nasmiješila kao da nisam bila nasmrt prestrašena. "Jesi li spremna za sedmi razred?" upita šerif Mevers, jer njegov sin Jesse ide sa mnom u isti razred, a Jesse je vjerojatno uzbuđen zbog tako glupe stvari kao što je polazak u školu.
"O, da", rekla sam mu, kao da sam razmišljala o svemu drugom, osim o sljedećih nekoliko minuta. "Jedva čekam."
"Zar ti nisi bila prijateljica s Hillarv?" upitao je, misleći pritom na svoju kćer koja je bila takav snob da sa mnom nije htjela ni razgovarati, posebno ne nakon onoga što sam o njoj napisala na zidiću pred školom.
"Mislim da ste me zamijenili s nekim", odgovorila sam mu. Šerif me je poveo niz hodnik. Pozdravio je čuvara Frenkieja Linksa, a zatim otključao zatvorska vrata. Dave Mevers je raspoloženo zviždukao, ali mene nije mogao prevariti – ništa veselo se danas nije trebalo dogoditi. Nitko drugi nije bio utamničen, što je odavalo sliku gradića Monroea, ali ni praznina nije ostavljala dobar dojam. Činjenica daje bilo čisto i da se tu nalazio dugačak red upaljenih fluorescentnih svjetiljki nije mogla prikriti tamu, i od samog prolaska kroz taj hodnik ruke su mi se naježile.
Kad smo stigli do njegove ćelije, gospodin Ford nas je već čekao. Zasigurno je čuo naše korake, jer se po njemu vidjelo da očekuje društvo; iako očito nije očekivao mene. Izgledao je poput svih onih dječaka koji bi dolazili tražiti Rosarie, a završilo bi tako što su, umjesto s njom, morali razgovarati sa mnom, razočarani i iznevjereni; ali ovaj put sam zbog tog tračka razočaranja koji sam opazila bila sretna. A onda sam se, isto tako brzo, opet prestrašila. Dave Mevers je otključavao zatvorsku ćeliju da bih mogla ući unutra, što je bilo posljednja stvar koju sam željela učiniti u životu.
"Mogu s njim i odavde razgovarati." Čak i ja sam mogla čuti kako mi glas podrhtava. "Kroz rešetke."
"Samo ti uđi unutra", inzistirao je Dave Mevers. "Hajde, uđi." Nisam imala izbora, nego ući i suočiti se s Ethanom Fordom, premda sam znala da on nema odraza u zrcalu i da ga vjerojatno nikada neće ni imati. Prišla sam mu, kao da nisam bila nervozna, kao da sam baš svaki dan u životu dolazila u zatvor. Ne biste ni pomislili da ću biti dobra lažljivica, ali jesam. Za trenutak sam pomislila kako je gospodin Ford u zatvoru zbog mene, ali sam tu misao odmah potisnula. Previše se ljudskih života promijenilo zbog onoga što sam ja učinila, a da bih o tome i dalje razmišljala. I tako sam prešla na stvar. Rekla sam mu da me je Rosarie poslala k njemu, jer ga nije željela osobno razočarati. Ona neće poći na taj put u Maryland raditi pri fondu za obranu i neće se danas naći s Markom Derrvjem i ostalim članovima radne skupine; eto, to sam rekla i to onim odlučnim glasom kao da cijela naša obitelj zna da je bila predobra za njega. Kao daje on bio samo neki rad u dobrotvorne svrhe s kojim se Rosarie glupirala cijelo ovo ljeto.
"Možda niste znali, ali ona se zaljubila", rekoh.
Ponovno ugledah onaj treptaj u njegovim očima kad spomenuh ljubav, te stoga nastavih. Izmislih neko lijepo ime, ime čovjeka koji bi mogao biti pošten i iskren, iako Rosarie ne zaslužuje takvu odanost. "Michael Dove", rekoh otužnim glasom kao da ga sažalijevam, kao da time što gubi Rosarie gubi nešto strašno dragocjeno. Michael Dove ide na pravni fakultet u Californiju i Rosarie odlazi s njim. Ona je već tisuće milja daleko odavde, i eto, ne može baš pomagati svakome tko je u nevolji. Ako ćemo pravo, cijeli život je pred njom.
"Volio bih da mi to sama Rosarie kaže", reče Ethan Ford, i zbog nečega taj tren ja postadoh još hrabrija – zbog izgovorena imena moje sestre. Zbog pomisli na onaj pogled u Colliejevim očima kad smo došli ovamo i na ono kad je biciklom udario u ogradu, kao da nije mogao biti povrijeđen više nego što je bio, ma koliko bi mogao krvariti i što bi mogao slomiti napola.
Pružila sam Ethanu Fordu pismo, što se ispostavilo dobrim, jer sam vidjela da mi ne vjeruje, barem ne do tada. Možete u nečijim očima vidjeti sumnju, ali ona je brzo iščeznula kad je on pročitao pismo. Rosarie je smatrala daje ono što sam joj naredila da napiše, tako bezdušno, još onda kad je mislila da je pismo upućeno Collieju, i po izrazu Ethanova lica vidim daje bila u pravu. Da ga ne znam bolje, sažalijevala bih ga, ali ja nisam od onih koji sažalijevaju.
Bojala sam se da će mi se nasmijati i reći kako će on pisati Rosarie i kako će to nekako uspjeti srediti: da će joj slati redak za retkom slatkih riječi koje će nju na kraju dovesti u Maryland. Ali mogu reći daje pismo koje sam je natjerala da napiše bilo prilično dobro, vidjela sam da je prepoznao Rosarien rukopis, baš kao što sam se i nadala, i moram priznati da sam očekivala da će mu slomiti srce, barem malo, premda sam znala da je to nemoguće kad je riječ o čovjeku poput njega. Cijelo vrijeme dok je molio svoju suprugu da ga prati u Maryland pravio je planove da i Rosarie bude ondje. Kladim se da će, kad jednom dođe tamo, naći neku drugu, neku koja će možda raditi na sudu, neku djevojku koja će biti duboko osamljena, baš kao i Rosarie. Čak i ja sam mogla vidjeti da je on od onih kojima je potrebna žena koja će im vjerovati i da je to tko je ona, znatno manje važno od onoga koliko mu vjeruje.
Pomislila sam na Collieja i na onaj dan kad smo ušli u njegovu kuću i nismo doma zatekli nikoga. To je bila bol, čista i iskrena, najgora od svih mogućih. Ako sam i ja bila razlog tomu, neka bude. Nema okolišanja, želiš li biti ljudsko biće. Stoga, onoga dana kad je Collie odlazio, nisam otrčala do kuće njegove bake. Nisam ni stajala na ulici, ni trčala za njim. Nisam čak ni zaplakala. Umjesto toga, ostala sam u svojoj spavaćoj sobi i zaključala vrata, premda sam znala da se on sve više i više udaljava.
"A što je s Colliejem?" upitala sam. Usudila sam se, doista se nisam mogla zaustaviti. Nisam čak razmišljala ni o tome da je Dave Mevers negdje pri dnu hodnika, s druge strane vrata i da pregledava papire koje je poslao sud iz Marylanda, i da me možda uopće ne bi čuo da vrisnem. "Raspitujete se za Rosarie, a zar ne želite znati čujem li se s Colliejem? Mislila sam da će vas on malo više zanimati." Rekla sam to grubo i, premda su zatvorska vrata iza mene bila zaključana, nisam se bojala. "Jesi li se čula s njim?"
Po glasu Ethana Forda znala sam da je i nakon svega što se dogodilo, i nakon svega što je on učinio, duboko u srcu Collie još uvijek njegov sin. Ali to me nikada nije diralo. Ja sam znala kakav će biti moj odgovor.
"Ne", odgovorila sam mu. Bila je to laž koju sam sa zadovoljstvom izgovorila. "Ni riječi."
Nisam plakala kad je Collie otišao, ni onda kad mije umro otac, ali iz nekog neobjašnjivog razloga zaplakala sam pred Ethanom Fordom. Rekla sam mu da mije žao, a on je kimnuo kao daje shvatio, i na trenutak sam osjetila da sam mu bila spremna povjerovati. I što je još gore od toga, da sam mu bila spremna oprostiti, ali taj osjećaj nije potrajao. Bilo je još tako rano, ptičice su se budile u grmlju i moglo ih se čuti čak i u ovoj zatvorskoj ćeliji, i to što sam čula njihov pjev pomoglo mi je da se iz toga izvučem. Pomislila sam na Jorie Ford kako plače u svom vrtu, i tad sam shvatila daje Ethan Ford smutnja i da će nam svima biti bolje kad on ode. Pomislila sam na svoju sestru koja je zbog njega bila spremna propustiti završni razred srednje škole i tad se nisam osjećala loše što sam ga prijavila. Kad se jedna vrata zatvore, otvaraju se druga, i ja sam shvatila da je to točno.
Znala sam da sam predajući pismo Ethanu Fordu na sebe navukla vječni Rosarien jal, ali nisam marila. Sad – kad se riješim njega i uništenja do kojega je on mogao dovesti – život moje sestre uvijek će biti sadržajniji od mojega, kad se radi o nekim stvarima, ali doći će vrijeme kad ću ja znati više. Znat ću da su ponekad oni koje najviše voliš isti oni koji te ostave za sobom.
Kad me je šerif došao izvesti iz zatvora, jedva sam dočekala da umaknem. Oprostila sam se, ali Ethan Ford me nije čuo ili mi se, možda, nije potrudio odgovoriti. Otišla sam do Hannina kafića i naručila si doručak. Uzela sam ono što najviše volim – palačinke, prepečenac, čokoladni milk shake i komad pite od jabuka. Tamo je bila i Kelly Stark sa svojim sestrama, Sophie i Josie, i prišle su sjesti k meni, premda Kelly više uopće nije razgovarala s Rosarie. Bila je ludo zaljubljena u Brendana i s njim je provodila najviše vremena.
"Ti kao da nešto slaviš", rekla je Sophie. Ona je bila prilično pametna. I to joj se mora priznati.
"Možda i slavim." Nisam se baš morala povjeriti prvoj osobi koja mi se lijepo obratila, ali sam pomislila da bi, ako ikada to poželim učiniti, to mogla biti Sophie.
"Kako je Rosarie?" upitala je Kelly. Po glasu si joj mogao zaključiti daje zabrinuta, ali ne i da će žrtvovati svoj život u ime prijateljstva. Sve su te Starkove djevojke bile pametne i sve su imale prekrasnu, divnu dugu kosu, ali sjedeći tako s njima, teško ti je mrziti ih, unatoč tomu koliko su bile sretne.
"Ne baš predobro," rekla sam za sestru, "ali ja mislim da će se to srediti."
Tog poslijepodneva, dok su Ethana Forda premještali u Maryland, Rosarie nije znala da se treba u dva sata pojaviti i naći s Markom Derryjem. Umjesto toga, ona je čekala kraj telefona sa spremljenim putnim kovčegom pokraj sebe. Kad je pao mrak, telefonirala je Derrvjevima da čuje kakav je plan, ali Brendan joj je spustio slušalicu. Morala je zvati, ponovno i ponovno, te kad je napokon uspjela dobiti vezu, zrakoplov je već bio odletio. Gospođa Derry je obavijestila Rosarie kako je dobila naputak da nikome ne daje Markov broj telefona u hotelu u kojemu je odsjeo, kako bi izbjegli reportere i ostala njuškala, te rekla Rosarie da bi se trebala više pozabaviti školom koja počinje za nešto više od tjedan dana.
Nakon toga razgovora, Rosarie je svoj putni kovčeg spremila pod krevet. Svaki dan je čekala da će joj se on javiti, ali ja pretpostavljam da se on spetljao s nekom drugom. Rosarie se još uvijek nada, iako je ljeto već pri kraju i suđenje je otpočelo. Ljudi pričaju da će Ethana zadržati u zatvoru stotinu godina, i da nikada više neće izaći iz Marylanda, ali moja sestra i dalje čeka, čak i onih dana kad pada kiša. Smjestila se vani na pločniku i čeka poštara. Lice joj je musavo od plača, te nekih dana i ne nalikuje sebi. Ljudi prolaze kraj nje i trube, ali ona ne haje. Kosa joj se cijedi, mračna poput pepela. Možeš joj vidjeti kroz odjeću, ali ona ni za to ne mari. Dečki koji su je nekad opsjedali, sad je se boje, ali kad ona jednom dođe k sebi, zaboravit će oni kako su znali prolaziti pokraj nje pretvarajući se da je ne poznaju.
Katkad joj nećak Warrena Pecka, Kyle, koji je tako tih i dobroćudan da ga Rosarie nikada ne bi ni primijetila, donese kišobran ili čašu vode dok ona tako stoji po žezi ili na kiši. Ponadam se, kad god ga tako vidim, premda je niži od Rosarie i ima ožiljak iznad jednog oka, i uvijek mu mahnem i pokušam ga ohrabriti. Mojoj će sestri trebati jedan takav dečko, onaj koji nikada neće primijetiti ako se ona zagleda iza obzora, prema jugu i autocesti, i životu kakav je mogla voditi da je ljudi ovdje nisu voljeli, i da ovo nije bio njezin dom.
Kad se smrači, baka me pošalje da dovedem Rosarie u kuću. U posljednje vrijeme objedujemo zajedno, čak nam se i mama priključi za stolom.
"Dođi", kažem. Povučem je za ruku i Rosarie pođe za mnom, ali dok me tako slijedi, ja vidim koliko je povrijeđena. Ona je sad ljudsko biće, sa suzama koje krvare. Kaže mi da ja nemam pojma što je to prava ljubav. Ona kaže da je ljubav obećanje koje se nikada ne može prekršiti, ali ja znam da ništa ne traje vječno. Dobro znam da ćemo Collie i ja, kad se sljedeći put vidimo, biti drukčiji ljudi, i morat ćemo se dobro zagledati ispod površine da bismo vidjeli sebe onakvima kakvi smo nekada bili i ovakvima kakvi smo postali – a to nije lako. Neki, koji primjerice sada promatraju Rosarie, mogu zapaziti samo njezinu bol i patnju. Oni ne mogu imati pojma koliko je ona lijepa, ali ja znam. Baka mi je jednom davno rekla da kad izgubiš nekoga, misliš da si izgubio cijeli svijet, ali na kraju se ispostavi sasvim drukčije. Na kraju se pribereš i pogledaš kroz prozor, i učiniš li tako, vidiš da je vani sve ostalo isto onakvo kakvo je bilo i prije nego što se srušio tvoj svijet. Tu su ista stabla jabuka, iste ptice pjevice, i nad našim glavama isto nebo koje sja poput raja, tako visoko iznad nas, da se ne možemo ni ponadati da ćemo ikada dosegnuti te visine.
ČEKALA SAM MAJKU NA TRIJEMU ISPRED KUĆE, KAKO BIH BILA sigurna da me ne može izbjeći. Kad se bude vraćala s posla, neće imati izbora i morat će proći pokraj mene, a onda će morati saslušati ono što ću joj reći da moramo učiniti. Pretpostavljam daje, nakon što se zaustavila na kolnom prilazu, osjetila da je to neka zamka, jer se malo zadržala u autu prije nego što je izašla. Razmislila je o svemu, a onda stazicom došla do trijema i sjela pokraj mene na stube. Zveckala je ključevima od auta sve dok nisu zazvonili poput zvončića.
"U čemu je sad problem?" upitala je.
Moja majka je lijepo mirisala na parfem kojim se uvijek koristila, ali doimala se strašno umornom nakon što je cijeli dan provela na poslu, tako da skoro nisam rekla ni riječi. Pa ipak, nisam mogla zanemariti onaj drugi zadatak koji sam se zaklela obaviti, premda bi to bilo mnogo lakše. Rekla sam joj da moramo nešto raščistiti i da je bolje da to odmah riješimo.
"Mora li to biti baš danas?" Mama je uzdahnula i bila oprezna kao da sam ja samo jedna od tisuću onih koji od nje nešto zahtijevaju, kao da je pred njom bio dugačak red zahtjevnih kćeri, koji se pružio od naše kuće do autoceste.
"Želim da me odvedeš na jedno mjesto", rekla sam. Očekivala sam da će se majka usprotiviti, mislila sam da ću morati moliti i preklinjati da bude po mome, ali ona je odmah ustala i vratila se do auta. Sjela je za upravljač, zakrenuvši ključićem upalila motor, a ja sam se smjestila na suvozačevo mjesto te smo krenule prema Hamiltonu. Klesar se nalazio odmah na kraju King George's Roada, iza kuće obitelji Monroe i onih urušenih kamenih zidina. Moja majka je ostala sjediti u autu kad sam ušla, ali meni to nije smetalo, jer sam znala što hoću. Unutra su se nalazili komadi mramora i granita poredani duž stazice, u svim bojama – od svijetloružičaste do crne, ali kad sam ušla unutra rekla sam klesaru da želim nešto što će izgledati kao da je tamo oduvijek. Htjela sam sivu pločicu obrubljenu keramikom, i jedino što sam tražila da na njoj piše bilo je očevo ime.
Bilo je prašnjavo u klesarovu uredu i zidovi su bili prekriveni uzorcima koji su se prije koristili za spomenike, porukama ljubavi i duboke boli. U stražnjem dijelu radionice nalazio se anđeo čije je krilo bilo slomljeno na dva dijela i koje je klesar upravo popravljao. U zraku je još bilo komadića granita, što su letjeli poput mušica, ali meni nisu smetali. Sklopila sam oči i zaželjela jednu želju od tog anđela, a zatim izašla do auta uzeti od mame ček.
"Jesmo li uzele nešto skupo?" upitala me je. "Uzele smo ono što bi mu se svidjelo."
Mama se samo nasmijala na to. "Njemu bi se svidjelo biti sad tu s nama."
To je bilo više nego što smo razgovarale u posljednjih godinu dana i obje smo zvučale smiješno, poput ljudi izgubljenih u pustinji, koje bi grlo zaboljelo svaki put kad bi progovorili. Mama je počela prevrtati po torbi tražeći čekovnu knjižicu. Ponašala se kao da je pronaći čekovnu knjižicu bila najvažnija stvar na svijetu. Razmišljala sam kako želim svog oca vidjeti još jedanput i kako će on uvijek biti uz mene, bez obzira na sve.
Nakon što sam donijela ček, klesar je ispisao račun. Vjerojatno je mislio da sam mlađa, čim me je pomilovao po glavi.
Bog te blagoslovio, povikao je za mnom, i zbog nečega mi je njegov blagoslov nešto značio. Ušavši u auto, nisam čekala da mama krene, nego sam je obujmila rukama, a ona je pustila da je zagrlim. Nakon toga smo se trudile ponašati kao da se ništa nije dogodilo, ali nešto ipak jest. Mama je nastavila voziti po King George's Roadu, a onda skrenula na cestu koja ne vodi kući nego u Hamilton, i odvezle smo se na groblje. Točno smo znale gdje je to mjesto, ono mjesto gdje narančasti ljiljani rastu, čiji zadnji cvjetovi nalikuju sunčevoj svjetlosti, čak i kad padnu u travu. Bilo mi je drago da se mama posvađala s vlasnicima groblja i da je uporno zahtijevala ono što je željela postići, barem taj put.
"Lijepo izgleda", rekla sam joj.
Nismo izlazile iz auta, bilo bi to previše, toliko u tom trenutku ne bismo mogle podnijeti, ali ocijenila sam da će spomenik koji sam izabrala izgledati kao da tu i pripada. Znala sam da sam ispravno postupila. Kući smo se vozile otvorenih prozora i odjednom je mama izgledala mlađe. Zaustavile smo se kod Dairy Queena i naručile banana split, a mama se smijala dok sam grabila pune žličice sladoleda i šlaga i trpala ih u usta, tako da su mi obrazi bili napuhani poput hrčkovih. Provele smo se kako nismo odavno, ali kad smo se dovezle kući, znala sam da je mome djetinjstvu kraj. Osjećala sam to onako kako neki ljudi osjećaju promjenu vremena, duboko u kostima.
Te sam noći čekala da se Rosarie vrati sa sastanka u vezi s prikupljanjem novca za obranu. Znala sam što namjerava, ali o tome nisam govorila ni riječi.
Gdje ti je sestra? upitala bi me baka za vrijeme večere i nedjeljom ujutro, a ja bih samo slegnula ramenima. Vjerojatno je s Kelly, uvjerila bih baku, ali to, naravno, nije bila istina, jer Kelly više ne razgovara s Rosarie.
"Ne mogu vjerovati da si tako povrijedila Brendana! Nikada ne misliš na druge, nego samo na sebe", rekla je Kelly Rosarie kad su se zadnji put srele u Hanninu kafiću. Ja sam tada bila tamo sa svojom sestrom i htjela sam joj reći, Osvijesti se Kelly. Da Rosarie nije nogirala Brendana, on nikad ne bi bio tvoj. Bio bi joj u šaci, plazio bi oko nje, ludo zaljubljen. Ali, naravno, nisam rekla ništa. Samo sam mahnula kad je, otpuhujući, otišla, kao da sam joj poželjela sreću.
"Imaš premalo prijatelja da bi si mogla dopustiti izgubiti jednoga", savjetovala sam Rosarie. "Osim ako ne misliš daje Ethan Ford jedina osoba koja ti treba."
Moja me sestra pogleda. "Samo da znaš, njegova je supruga zbrisala i nitko ne zna kamo, ali da neće ići s njim u Maryland, to je izvjesno."
Tad sam shvatila. Netko je morao biti tamo s Ethanom Fordom, a Rosarie je odlučila da će to biti ona. Ona je postajala sve gora, ali to nije vidio nitko osim mene. Moja mama i baka su mislile kako je sve u redu, jer se Rosarie više ne vucara po gradu sad s jednim, sad s drugim dečkom. Ponašala se uzorno te, ako bi se bodovi davali za cjelokupno ponašanje, mogla bi se usporediti čak s Gigi Lyle. Kad bi netko od dečki nazvao Rosarie, ona se ne bi javljala na telefon. Rekla je da ima puno važnijih stvari o kojima mora razmišljati. Izgledala je tako ozbiljno ovih dana, sa smotanom dugom kosom i umivenim licem bez šminke, dok su joj crne oči gorjele kao daje na žeravici. Mama i baka nisu zamjećivale taj žar u njezinu pogledu; nisu zapazile kovčeg koji je zagurala pod krevet. Ali ja sam znala da je Rosarie podignula i zadnji novčić sa svog bankovnog računa. Počela mi se povjeravati te sam tako doznala da ona namjerava otići u Maryland i biti pomoćnica Marku Derrvju, samo da bi mogla biti blizu Ethana. Pustila sam je da govori i ponašala sam se kao da sam uz nju, ali ono obećanje koje sam dala, da ću je zaštititi, osujetit će njezine planove. Ni sama nisam znala kako ću to postići, sve dok nisam dobila pismo od Collieja.
Nitko nije očekivao da će se on javiti, barem ne još, ali on se javio meni. Pisao mi je da mu mama pokušava naći posao učiteljice u malome gradu u Michiganu, a pisao je i kako je zanimljivo to što u tome kraju ima mnogo voćnjaka. Iako oni imaju drukčije vrste od nas – Jonathan, Honeygold i Fireside – u zraku je mirisalo na jabuke i podsjećalo ga na kuću. Nije tako loše, barem ne kako je očekivao, a najbolje od svega je što je dobio psa. Prije nego što su kupili hranu i raspakirali se, Collie i njegova majka su otišli do ribnjaka i kupili štene, mješanca kojega su nazvali Žabac, jer ga se nije dalo istjerati iz blatnjavih lokvica. Poslat će mi fotku, pisao je, i namjeravala sam je, kad stigne, držati na svom noćnom ormariću. Mislila sam kako ću je gledati svaki dan.
Bilo mi je drago što se Collie, zbog svega što se dogodilo, nije okrenuo protiv mene. Na samom je kraju pisma napisao kako je znao da sam ja bila ta koja je nazvala TV postaju. Pisao je da mi oprašta, i taj sam redak puno puta pročitala. Ali ja nisam mogla oprostiti sebi, sve dok nisam ispunila svoj treći zadatak; i tako sam čekala Rosarie one večeri prije nego što će Ethana Forda otpremiti dalje. Na trenutak sam sklopila oči i nisam je čula kad je došla, sve dok nije legla kraj mene.
"Tko ti je rekao da možeš biti u mojoj sobi?" prošaptala je, ali osjetila sam da joj to nije smetalo. U zadnje joj se vrijeme sviđalo da sam u blizini. Nekako se sada doimala osamljenom.
"Želim da umjesto mene napišeš Collieju pismo." Neke je laži lako izgovoriti, a ova je bila jedna od tih. "Moraš mu napisati da ja s njim više ne želim imati nikakve veze. On je otišao, ja sam ostala, i neću ga čekati zauvijek."
"Napiši to sama", rekla mi je Rosarie, ali sam ja za to vrijeme već skoknula do njezine komode uzeti papir i olovku. "Zar ništa ne možeš sama učiniti?" žalila se Rosarie, ali još uvijek je malo uživala kad se radilo o slamanju nečijega srca pa se prihvatila pisanja pisma.
"Reci mu da mi nikad nije bilo iskreno stalo do njega i da me treba zaboraviti. Reci mu da ga mrzim i da bih bila najsretnija da ga nikad nisam ni upoznala."
"Ti si zločestija nego što sam mislila." Rosarie se cerekala dok je pisala Collieju. "Evo ti." Pružila mi je pismo kad je završila s pisanjem. "Nemoj sad zbog ovoga biti kmezava", dodala je, "ali odlučila sam da možeš zadržati moju sobu kad ja odem odavde."
"Odeš?" rekla sam, kao da nisam imala pojma o tome, a zapravo sam samo ja bila kod kuće kad se tog dana Mark Derry zaustavio i ostavio avionsku kartu za Rosarie. Obećala sam da ću joj je predati, i da ću joj prenijeti poruku da se treba s Markom i ostalom radnom skupinom idući dan naći u dva sata kod zatvora, ali čim je on otišao, ja sam avionsku kartu zagurala u ladicu svog noćnog ormarića. Bila je to povratna karta za Baltimore koju je platio fond za obranu, i ostavila sam tu kartu gdje sam je i stavila, iako sam željela za sebe Rosarienu sobu zauvijek. Već sam prije bila odlučila da joj neću reći kamo se treba javiti da bi otišla na taj put u Maryland. "Otići zauvijek?" zvučala sam bezazleno, i nitko ne bi ni posumnjao da sam i ja imala svoje planove.
"Ti to ne bi shvatila", rekla mi je Rosarie. Ali ja sam shvatila. Shvatila sam da će, ode li u Maryland prateći Ethana Forda, njezin život biti uništen – i to bi bila moja greška, stoga sam joj i dala da napiše ono pismo za koje sam znala da ga neću potpisati svojim imenom.
Te sam noći s bakom gledala vijesti. Govorilo se puno o tome što se događalo kod zatvora, jer su sutradan popodne Ethana Forda trebali prebaciti u Maryland. Ljudi su demonstrirali, i za i protiv. Uglavnom za, što me nije iznenadilo, sudeći po onome kako je Rosarie reagirala. Ušla je i mama s nama pogledati TV i sjela na naslon kauča, onako kako je nama uvijek branila.
"Zgodan je to muškarac", rekla je baka kad su pokazali Ethanovu fotografiju, onu koju sam vidjela i na početku ljeta. "Neka to bude pouka. Ne možeš suditi knjigu po koricama."
"Što misliš, što znači kad se nečiji odraz ne pokazuje u zrcalu?" Nadala sam se da će moje pitanje zvučati sasvim obično, ali sam zapazila da je mama značajno pogledala baku.
"Znači da nešto nije u redu sa zrcalom", rekla je baka, ali ja sam znala da to zapravo znači da nešto nije u redu s čovjekom.
Izašla sam do garaže kad sam bila sigurna da su svi zaspali. Iskrala sam se kroz prozor svoje spavaće sobe i dopuzala do mjesta na kojemu je krov nadsvođivao dvorište, a zatim sam skočila i otišla iza kuće. Zrikavci su se bez prestanka glasali, kako to uvijek čine u kolovozu, i zrak je bio uzavreo. Bilo je hladno i mračno kao u rogu. Tapkala sam tražeći put i sjela na betonski pod gdje sam izvadila dvije zadnje svijeće i nekoliko šibica. Mislila sam na oca dok sam palila svijeće. Tražila sam od njega da pazi na Rosarie, iako je ona imala mnogo loših navika i znala biti jako gruba. Molila sam ga da mi pomogne zaštititi je i ne dopustiti joj da pobjegne s nekim čovjekom koji čak nema ni odraza u zrcalu, i obećala sam mu da, ako to učini za mene, da neću više navraćati u garažu tako kasno. Prihvatit ću ono što se dogodilo i ono što sam izgubila.
Kad sam se sljedeće jutro probudila, znala sam što moram učiniti. Uzela sam bicikl, prošla kroz grad i skrenula u King George's Road. Bilo je još rano i stoga nije bilo prometa, a ja sam pedale tako brzo okretala da sam doslovce letjela. Pokušavala sam ne razmišljati previše i ne bojati se. Ušla sam ravno u zgradu Državnoga ureda i rekla šerifu Meversu da moram vidjeti Ethana Forda. Rekla sam da sam mu cijeli život bila susjeda i najbolja prijateljica njegova sina te da sam se samo poželjela oprostiti s njim prije nego što ga odvedu u Maryland. Pogled mi je bio plačan i najvjerojatnije je to bio uvjerljiv razlog koji je šerifa naveo da me pusti posjetiti Ethana Forda, premda je tog popodneva letio u Baltimore, gdje će ga dočekati šef gradske policije i odvesti do Istočne obale, do gradića u kojemu se sve to i dogodilo.
"On ima naporan dan, mlada damo, pa ću te pustiti da uđeš samo na tren", rekao mi je Dave Mevers, a ja sam mu se nasmiješila kao da nisam bila nasmrt prestrašena. "Jesi li spremna za sedmi razred?" upita šerif Mevers, jer njegov sin Jesse ide sa mnom u isti razred, a Jesse je vjerojatno uzbuđen zbog tako glupe stvari kao što je polazak u školu.
"O, da", rekla sam mu, kao da sam razmišljala o svemu drugom, osim o sljedećih nekoliko minuta. "Jedva čekam."
"Zar ti nisi bila prijateljica s Hillarv?" upitao je, misleći pritom na svoju kćer koja je bila takav snob da sa mnom nije htjela ni razgovarati, posebno ne nakon onoga što sam o njoj napisala na zidiću pred školom.
"Mislim da ste me zamijenili s nekim", odgovorila sam mu. Šerif me je poveo niz hodnik. Pozdravio je čuvara Frenkieja Linksa, a zatim otključao zatvorska vrata. Dave Mevers je raspoloženo zviždukao, ali mene nije mogao prevariti – ništa veselo se danas nije trebalo dogoditi. Nitko drugi nije bio utamničen, što je odavalo sliku gradića Monroea, ali ni praznina nije ostavljala dobar dojam. Činjenica daje bilo čisto i da se tu nalazio dugačak red upaljenih fluorescentnih svjetiljki nije mogla prikriti tamu, i od samog prolaska kroz taj hodnik ruke su mi se naježile.
Kad smo stigli do njegove ćelije, gospodin Ford nas je već čekao. Zasigurno je čuo naše korake, jer se po njemu vidjelo da očekuje društvo; iako očito nije očekivao mene. Izgledao je poput svih onih dječaka koji bi dolazili tražiti Rosarie, a završilo bi tako što su, umjesto s njom, morali razgovarati sa mnom, razočarani i iznevjereni; ali ovaj put sam zbog tog tračka razočaranja koji sam opazila bila sretna. A onda sam se, isto tako brzo, opet prestrašila. Dave Mevers je otključavao zatvorsku ćeliju da bih mogla ući unutra, što je bilo posljednja stvar koju sam željela učiniti u životu.
"Mogu s njim i odavde razgovarati." Čak i ja sam mogla čuti kako mi glas podrhtava. "Kroz rešetke."
"Samo ti uđi unutra", inzistirao je Dave Mevers. "Hajde, uđi." Nisam imala izbora, nego ući i suočiti se s Ethanom Fordom, premda sam znala da on nema odraza u zrcalu i da ga vjerojatno nikada neće ni imati. Prišla sam mu, kao da nisam bila nervozna, kao da sam baš svaki dan u životu dolazila u zatvor. Ne biste ni pomislili da ću biti dobra lažljivica, ali jesam. Za trenutak sam pomislila kako je gospodin Ford u zatvoru zbog mene, ali sam tu misao odmah potisnula. Previše se ljudskih života promijenilo zbog onoga što sam ja učinila, a da bih o tome i dalje razmišljala. I tako sam prešla na stvar. Rekla sam mu da me je Rosarie poslala k njemu, jer ga nije željela osobno razočarati. Ona neće poći na taj put u Maryland raditi pri fondu za obranu i neće se danas naći s Markom Derrvjem i ostalim članovima radne skupine; eto, to sam rekla i to onim odlučnim glasom kao da cijela naša obitelj zna da je bila predobra za njega. Kao daje on bio samo neki rad u dobrotvorne svrhe s kojim se Rosarie glupirala cijelo ovo ljeto.
"Možda niste znali, ali ona se zaljubila", rekoh.
Ponovno ugledah onaj treptaj u njegovim očima kad spomenuh ljubav, te stoga nastavih. Izmislih neko lijepo ime, ime čovjeka koji bi mogao biti pošten i iskren, iako Rosarie ne zaslužuje takvu odanost. "Michael Dove", rekoh otužnim glasom kao da ga sažalijevam, kao da time što gubi Rosarie gubi nešto strašno dragocjeno. Michael Dove ide na pravni fakultet u Californiju i Rosarie odlazi s njim. Ona je već tisuće milja daleko odavde, i eto, ne može baš pomagati svakome tko je u nevolji. Ako ćemo pravo, cijeli život je pred njom.
"Volio bih da mi to sama Rosarie kaže", reče Ethan Ford, i zbog nečega taj tren ja postadoh još hrabrija – zbog izgovorena imena moje sestre. Zbog pomisli na onaj pogled u Colliejevim očima kad smo došli ovamo i na ono kad je biciklom udario u ogradu, kao da nije mogao biti povrijeđen više nego što je bio, ma koliko bi mogao krvariti i što bi mogao slomiti napola.
Pružila sam Ethanu Fordu pismo, što se ispostavilo dobrim, jer sam vidjela da mi ne vjeruje, barem ne do tada. Možete u nečijim očima vidjeti sumnju, ali ona je brzo iščeznula kad je on pročitao pismo. Rosarie je smatrala daje ono što sam joj naredila da napiše, tako bezdušno, još onda kad je mislila da je pismo upućeno Collieju, i po izrazu Ethanova lica vidim daje bila u pravu. Da ga ne znam bolje, sažalijevala bih ga, ali ja nisam od onih koji sažalijevaju.
Bojala sam se da će mi se nasmijati i reći kako će on pisati Rosarie i kako će to nekako uspjeti srediti: da će joj slati redak za retkom slatkih riječi koje će nju na kraju dovesti u Maryland. Ali mogu reći daje pismo koje sam je natjerala da napiše bilo prilično dobro, vidjela sam da je prepoznao Rosarien rukopis, baš kao što sam se i nadala, i moram priznati da sam očekivala da će mu slomiti srce, barem malo, premda sam znala da je to nemoguće kad je riječ o čovjeku poput njega. Cijelo vrijeme dok je molio svoju suprugu da ga prati u Maryland pravio je planove da i Rosarie bude ondje. Kladim se da će, kad jednom dođe tamo, naći neku drugu, neku koja će možda raditi na sudu, neku djevojku koja će biti duboko osamljena, baš kao i Rosarie. Čak i ja sam mogla vidjeti da je on od onih kojima je potrebna žena koja će im vjerovati i da je to tko je ona, znatno manje važno od onoga koliko mu vjeruje.
Pomislila sam na Collieja i na onaj dan kad smo ušli u njegovu kuću i nismo doma zatekli nikoga. To je bila bol, čista i iskrena, najgora od svih mogućih. Ako sam i ja bila razlog tomu, neka bude. Nema okolišanja, želiš li biti ljudsko biće. Stoga, onoga dana kad je Collie odlazio, nisam otrčala do kuće njegove bake. Nisam ni stajala na ulici, ni trčala za njim. Nisam čak ni zaplakala. Umjesto toga, ostala sam u svojoj spavaćoj sobi i zaključala vrata, premda sam znala da se on sve više i više udaljava.
"A što je s Colliejem?" upitala sam. Usudila sam se, doista se nisam mogla zaustaviti. Nisam čak razmišljala ni o tome da je Dave Mevers negdje pri dnu hodnika, s druge strane vrata i da pregledava papire koje je poslao sud iz Marylanda, i da me možda uopće ne bi čuo da vrisnem. "Raspitujete se za Rosarie, a zar ne želite znati čujem li se s Colliejem? Mislila sam da će vas on malo više zanimati." Rekla sam to grubo i, premda su zatvorska vrata iza mene bila zaključana, nisam se bojala. "Jesi li se čula s njim?"
Po glasu Ethana Forda znala sam da je i nakon svega što se dogodilo, i nakon svega što je on učinio, duboko u srcu Collie još uvijek njegov sin. Ali to me nikada nije diralo. Ja sam znala kakav će biti moj odgovor.
"Ne", odgovorila sam mu. Bila je to laž koju sam sa zadovoljstvom izgovorila. "Ni riječi."
Nisam plakala kad je Collie otišao, ni onda kad mije umro otac, ali iz nekog neobjašnjivog razloga zaplakala sam pred Ethanom Fordom. Rekla sam mu da mije žao, a on je kimnuo kao daje shvatio, i na trenutak sam osjetila da sam mu bila spremna povjerovati. I što je još gore od toga, da sam mu bila spremna oprostiti, ali taj osjećaj nije potrajao. Bilo je još tako rano, ptičice su se budile u grmlju i moglo ih se čuti čak i u ovoj zatvorskoj ćeliji, i to što sam čula njihov pjev pomoglo mi je da se iz toga izvučem. Pomislila sam na Jorie Ford kako plače u svom vrtu, i tad sam shvatila daje Ethan Ford smutnja i da će nam svima biti bolje kad on ode. Pomislila sam na svoju sestru koja je zbog njega bila spremna propustiti završni razred srednje škole i tad se nisam osjećala loše što sam ga prijavila. Kad se jedna vrata zatvore, otvaraju se druga, i ja sam shvatila da je to točno.
Znala sam da sam predajući pismo Ethanu Fordu na sebe navukla vječni Rosarien jal, ali nisam marila. Sad – kad se riješim njega i uništenja do kojega je on mogao dovesti – život moje sestre uvijek će biti sadržajniji od mojega, kad se radi o nekim stvarima, ali doći će vrijeme kad ću ja znati više. Znat ću da su ponekad oni koje najviše voliš isti oni koji te ostave za sobom.
Kad me je šerif došao izvesti iz zatvora, jedva sam dočekala da umaknem. Oprostila sam se, ali Ethan Ford me nije čuo ili mi se, možda, nije potrudio odgovoriti. Otišla sam do Hannina kafića i naručila si doručak. Uzela sam ono što najviše volim – palačinke, prepečenac, čokoladni milk shake i komad pite od jabuka. Tamo je bila i Kelly Stark sa svojim sestrama, Sophie i Josie, i prišle su sjesti k meni, premda Kelly više uopće nije razgovarala s Rosarie. Bila je ludo zaljubljena u Brendana i s njim je provodila najviše vremena.
"Ti kao da nešto slaviš", rekla je Sophie. Ona je bila prilično pametna. I to joj se mora priznati.
"Možda i slavim." Nisam se baš morala povjeriti prvoj osobi koja mi se lijepo obratila, ali sam pomislila da bi, ako ikada to poželim učiniti, to mogla biti Sophie.
"Kako je Rosarie?" upitala je Kelly. Po glasu si joj mogao zaključiti daje zabrinuta, ali ne i da će žrtvovati svoj život u ime prijateljstva. Sve su te Starkove djevojke bile pametne i sve su imale prekrasnu, divnu dugu kosu, ali sjedeći tako s njima, teško ti je mrziti ih, unatoč tomu koliko su bile sretne.
"Ne baš predobro," rekla sam za sestru, "ali ja mislim da će se to srediti."
Tog poslijepodneva, dok su Ethana Forda premještali u Maryland, Rosarie nije znala da se treba u dva sata pojaviti i naći s Markom Derryjem. Umjesto toga, ona je čekala kraj telefona sa spremljenim putnim kovčegom pokraj sebe. Kad je pao mrak, telefonirala je Derrvjevima da čuje kakav je plan, ali Brendan joj je spustio slušalicu. Morala je zvati, ponovno i ponovno, te kad je napokon uspjela dobiti vezu, zrakoplov je već bio odletio. Gospođa Derry je obavijestila Rosarie kako je dobila naputak da nikome ne daje Markov broj telefona u hotelu u kojemu je odsjeo, kako bi izbjegli reportere i ostala njuškala, te rekla Rosarie da bi se trebala više pozabaviti školom koja počinje za nešto više od tjedan dana.
Nakon toga razgovora, Rosarie je svoj putni kovčeg spremila pod krevet. Svaki dan je čekala da će joj se on javiti, ali ja pretpostavljam da se on spetljao s nekom drugom. Rosarie se još uvijek nada, iako je ljeto već pri kraju i suđenje je otpočelo. Ljudi pričaju da će Ethana zadržati u zatvoru stotinu godina, i da nikada više neće izaći iz Marylanda, ali moja sestra i dalje čeka, čak i onih dana kad pada kiša. Smjestila se vani na pločniku i čeka poštara. Lice joj je musavo od plača, te nekih dana i ne nalikuje sebi. Ljudi prolaze kraj nje i trube, ali ona ne haje. Kosa joj se cijedi, mračna poput pepela. Možeš joj vidjeti kroz odjeću, ali ona ni za to ne mari. Dečki koji su je nekad opsjedali, sad je se boje, ali kad ona jednom dođe k sebi, zaboravit će oni kako su znali prolaziti pokraj nje pretvarajući se da je ne poznaju.
Katkad joj nećak Warrena Pecka, Kyle, koji je tako tih i dobroćudan da ga Rosarie nikada ne bi ni primijetila, donese kišobran ili čašu vode dok ona tako stoji po žezi ili na kiši. Ponadam se, kad god ga tako vidim, premda je niži od Rosarie i ima ožiljak iznad jednog oka, i uvijek mu mahnem i pokušam ga ohrabriti. Mojoj će sestri trebati jedan takav dečko, onaj koji nikada neće primijetiti ako se ona zagleda iza obzora, prema jugu i autocesti, i životu kakav je mogla voditi da je ljudi ovdje nisu voljeli, i da ovo nije bio njezin dom.
Kad se smrači, baka me pošalje da dovedem Rosarie u kuću. U posljednje vrijeme objedujemo zajedno, čak nam se i mama priključi za stolom.
"Dođi", kažem. Povučem je za ruku i Rosarie pođe za mnom, ali dok me tako slijedi, ja vidim koliko je povrijeđena. Ona je sad ljudsko biće, sa suzama koje krvare. Kaže mi da ja nemam pojma što je to prava ljubav. Ona kaže da je ljubav obećanje koje se nikada ne može prekršiti, ali ja znam da ništa ne traje vječno. Dobro znam da ćemo Collie i ja, kad se sljedeći put vidimo, biti drukčiji ljudi, i morat ćemo se dobro zagledati ispod površine da bismo vidjeli sebe onakvima kakvi smo nekada bili i ovakvima kakvi smo postali – a to nije lako. Neki, koji primjerice sada promatraju Rosarie, mogu zapaziti samo njezinu bol i patnju. Oni ne mogu imati pojma koliko je ona lijepa, ali ja znam. Baka mi je jednom davno rekla da kad izgubiš nekoga, misliš da si izgubio cijeli svijet, ali na kraju se ispostavi sasvim drukčije. Na kraju se pribereš i pogledaš kroz prozor, i učiniš li tako, vidiš da je vani sve ostalo isto onakvo kakvo je bilo i prije nego što se srušio tvoj svijet. Tu su ista stabla jabuka, iste ptice pjevice, i nad našim glavama isto nebo koje sja poput raja, tako visoko iznad nas, da se ne možemo ni ponadati da ćemo ikada dosegnuti te visine.
Poruka [Strana 1 od 1]
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
