Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:18 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:18 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ljubav i mržnja, odanost i izdaja ocrtavaju ovu kratku priču čija je radnja smještena u vrijeme Španjolske inkvizicije. Glavne junakinje dvije djevojčice Estrella i Catalina obećaju si da će njihovi životi biti isprepleteni zauvijek. No postoji tajna o Estrelli i njenoj obitelji - De Madrigali su Židovi koji svoju vjeru slijede u tajnosti, praveći se da su katolici kako bi izbjegli progone. Priča je to o prijateljstvu i ljubomori, o snazi ljubavi, otpora i ljudskog duha. Autoričina lirična proza i pronicljiva karakterizacija stapaju se i stvaraju priču punu beznađa iz koje (ipak) proviruje nada.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:19 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Mislila sam da poznajem svijet.
Mislila sam da poznajem sebe.
Mislila sam da poznajem najdražu prijateljicu.
Ali uistinu ništa nisam znala.

Estrella de madrigal Španjolska 1500



Poslednji izmenio Harriet dana Sub Jan 28, 2012 1:20 am, izmenjeno ukupno 1 puta



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:20 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
D
U
Š
A

Budi pažljiv

Pepeo
Ako je svaki život rijeka, tad nije čudo da sve promjene koje se dogode uočavamo tek kada smo daleko u najtamnijem moru. Jednog dana pogledaš oko sebe i ništa ti nije poznato, čak niti vlastito lice.
Moje ime je nekoć značilo kćer, unuka, prijateljica, sestra, voljena. Sada te riječi znače samo ono doslovno: zvijezda na noćnom nebu. Istina u tami.
Na mjestu sam na kojem nikada nisam pomišljala da ću biti. Ja sam netko za koga nikada nisam mislila da ću biti. Ja sam tajna. San. Ja sam ovo, tijelo i duša. Spalite me. Utopite me. Lažite mi. Još ću uvijek biti ono što jesam.


ŽIVJELI SMO u malenom seocetu u Španjolskoj. Sada ga više nema, ali tada se zvaše Encaleflora, po imenu limetinog cvijeta, po nečemu gorkom i slatkom. To je mojoj obitelji bio dom više od petsto godina. To je bilo najljepše selo na najljepšem mjestu u cijelom Aragonu. Počelo je jednog vrućeg dana.
Bila sam u vrtu kada sam osjetila miris paljevine. To nisu bili limetini cvijetovi, to je bila čista gorčina. Ogrisci, kore, koštice. Tako je počelo. Tako je nestao naš svijet.


NA DAN paleža, moja najdraža prijateljica, Catalina, utrčala je u naše dvorište, i povukla me za ruku.
Otrčimo na Plažu, rekla je. Idemo Vidjeti što gori.
Catalina je uvijek bila znatiželjna, uvijek zabavna. Njezin smijeh me podsjećao na žubor vode. Ona je bila niža od mene, i iako je moja baka rekla da joj je kosa previše kovrčava, a njezin nos gomoljast, ja sam uvijek smatrala da izgledamo kao sestre.
Između Cataline i mene se nije ništa moglo ispriječiti. Bile smo prijateljice još od kad smo bile bebe. Kada bih je pogledala u njoj nisam samo vidjela dijete koje je bila, niti djevojku koja je sada, nego sam vidjela ženu u koju će izrasti. Ostale djevojke koje sam poznavala su govorile ljudima iza leda i lažno se smiješile. Ali ne i Catalina. Ona me poznavala u dušu: ponekad sam bila lijena; vjerovala sam u pravu ljubav; bila sam tvrdoglava i odana, bila sam prijateljica do kraja vremena.
Zbog kose boje crnog ahata, Catalina i ja smo u djetinjstvu dobile slične nadimke. Mene nazvaše Gavran, a Catalinu Vrana. Razmak između naših rođendana je bio tjedan dana, a konačno smo navršile šesnaestu godinu. Razmišljale smo o našim budućnostima, kako su se ispre-pletale međusobno, kao da su dvije strune iste trake sudbine. Planirale smo da ćemo živjeti jedna pored druge čak i kada budemo udane žene. Mislile smo da znamo od čega će biti naš život: od mirne vode, a ne nemirne rijeke. Mislile smo da se ništa neće promijeniti.


NA DAN PALEŽA smo otrčale na Plažu na kojoj smo oduvijek uzimali vodu. U centru Plaze je bio bunar, a za vodu koju smo grabili drvenim kablovima se govorilo da dolazi iz raja. Bila je slatka i bistra, i tako ledena da bismo zadrhtali popivši je.
Na sjeveru je bila stara Kneževa palača, ali njega više nije bilo, i naše crkveno vijeće je odgovaralo samom kralju, Ferdinandu. Palača je bila prazna, osim vojničkih baraka i pošte. Ljudi su govorili da Knežev duh dolazi u vjetrovitim noćima kako bi pio hladnu, bistru vodu, i da si ga mogao čuti ako si pažljivo slušao. Ali danas nitko nije uzimao vodu iz bunara, čak niti duh. Oko bunara su bile desetine ljudi, ali nitko nije došao po vodu. Vojnici su sagradili lomaču od starog drveta. Bor i stari hrast, tako suhi da su planuli čim je upaljena baklja dotaknula drvo. U prvi mah sam pomislila da vojnici pale golubice. Nešto bijelo se uspinjalo u nebo. Rastužila sam se zbog jadnih zapaljenih ptica, ali tada shvatih da su to bile knjige. Stranice su letjele u vis, nestajući, pretvarajući se u žeravicu i pepeo. Lebdjele su u ništavilo.
Ugledala sam čovjeka s crvenim krugom na kaputu, kako plače. Imao je dugu bradu kao i moj djed, ali moj djed nikada ne bi plakao da ga svi vide, sa suzama koje su mu se slijevale niz bradu. Uplakani čovjek je preklinjao vojnike da mu ne bacaju knjige u vatru. Oni su mu se smijali. Stražar je zagrabio šaku pepela i bacio je na starca, tako da su se iskrice upalile na njegovom kaputu.
On je iz alajame, šapne Catalina.
To je bio dio grada gdje su živjeli Židovi, a neki su ga nazivali juderiom. Naši roditelji nam nisu dopuštali da idemo tamo. Mi smo bili Kršćani. Prije stotinu godina se većina Židova morala preobratiti ili pobjeći iz zemlje. Oni tvrdoglavi koji su ostali, smatrajući se Židovima, živjeli su iza vratnica. To su bili ljudi sa crvenim krugom koji su, činilo se, bili spremni na sve, čak i na smrt za svoje dragocje-ne knjige; to su bili ljudi koji po zakonu nisu mogli imati vlastitu zemlju, ženiti se izvan svoje vjere, niti dijeliti obrok s Kršćaninom.
U Catalininoj kosi je bilo žeravice. Ona ju nije primijetila pa sam ju ja otresla.
To su njegove knjige, reče Catalina za starca u pepelu. Gradsko Vijeće je objavilo novi proglas. Nema Više židovskih knjiga, nema medicinskih knjiga, niti knjiga o magiji.
Gledala sam kako se vojnici ponašaju prema starcu. Kao da je bio ptica ulovljena u zamku od svojih vlastitih kostiju. Kaput mu se zapalio, ali on više nije plakao. Mislim da me pogledao. Mislim da sam ja odvratila pogled.
Catalina je s ostalim ljudima zapljeskala kada je vojnik starca polio kablom hladne vode. Ja sam samo stajala.
Moja majka Abra učila me da su svi ljudi stvoreni od iste prašine. Na kraju naših dana, svi muškarci i žene uđu u isti vrt. Kad mi je to govorila stavila je prst na svoje usne. Učila me onome što je ona naučila od svog oca, tajne koje nikada ne smijem izreći. Lekcije koje su zvučale jednostavno, a zapravo su bile teške. Kako gledati zvijezde i znati njihova imena. Kako gledati u zdjelu s vodom sve dok ne vidiš sve što u toj malenoj zdjeli postoji.
U jednoj takvoj prilici sam zaspala, i moja se majka nasmijala kad sam se prenula iz sna s bradom u vodi.
Nisam dovoljno pametna da naučim išta, priznala sam.
Takve stvari ne učiš, rekla je moja majka. Osjećaš ih.
Sada me majka vidjela s Catalinom na Plazi. Doimala se užasnu-tom što nas vidi usred gužve, na mjestu na kojem nismo smjele biti.
Moja majka je u rukama nosila košaru s vunom; bila je pored rijeke na badnjevima s bojom, i ruke su joj bile obojene od njezina posla. Moja je majka bila poznata po vuni koju je prodavala. Što god Abra radila bilo je lijepo; znala je napraviti nešto prekrasno od nečeg običnog. To je bio njezin dar na kojemu sam zavidjela. Vuna koju je prela na svojem kolu je bila ljepša od ostalih, iako su naše ovce bile budalaste kao i sve ostale ovce.
Ponekad bih išla sa svojom majkom do njezinih kupaca, noseći košaru s vunom obojenom u sve moguće nijanse plave. Tirkizne, morske, noćne plave, ultramarin, plave poput ptičjeg jajeta, plave poput ranog jutra, plave kao unutrašnjost oblaka, plave boje jezera, rijeka, plave boje vječnosti. Majčine ruke su uvijek bile plave, ponekad kao voda, ponekad kao nebo, a nekad plave kao ptičje perje.
Na Plaži je moja majka bila poput komadića neba koji mi je prila-zio. Osoba nikada ne bi smjela biti licem u lice s nebom. Izgledala je zastrašujuće kao moja baka dok je bila bijesna. Prijeteća. Nepomirlji-va. Potrčala je, zgrabivši me. Mora da su mi u kosi bile iskre kao i u Catalininoj, budući da je majka stavila ruke u moju kosu. Tako mi je snažno obujmila glavu da me zaboljele
Moja majka i ja smo uvijek bila više kao sestre nego kao majka i kćer, ali ne i danas. Danas sam bila dijete koje je trebalo razmisliti prije nego što je došlo na Plažu. Ne čekajući moje objašnjenje, majka me odvukla za kosu. Kosa mi je bila dugačka pa sam se ponekad osjećala kao da imam krila. Čak i prije nego su me ostala djeca prozvala Gavranom, često sam sanjala da mogu letjeti. Letjela bih sve dok ne bih mogla dalje, do nekog mjesta na kojem još nitko nije bio. U snovima bih ušla u vrt u kojem su rasle ruže, toliko velike da sam se mogla sklupčati unutar njih. Znala bih protumačiti znakove koje nikada na javi nisam vidjela.
Dok smo odlazile sa Plaži pogledala sam preko ramena. Čovjek sa crvenim krugom se sklupčao dok su ga stražari udarali nogama. Tu nije bilo ruža, samo žar vatre. Neprestano je padao pepeo. Plaža je bila prljava i siva.
Nešto se iz dubine svijeta pomolilo iz bunara; monstrum se oslobo-dio medu nama. Vatra je bila njegov dah, a poruga zvuk njegova rezanja. Osjećala sam da nešto gori u meni.
Viknula sam Catalinino ime, ali me nije čula. Moja majka je odbila dopustiti mi da ostanem sa svojom prijateljicom.
Odlazimo i to je to. Nikada nemoj gledati tuđu nesreću, govorila je moja majka. Ako budeš, snaći će tebe, a ne onoga tko je zaslužuje.


Kosti
Cijeli taj dan smo mogli čuti povike ljude na ulici. Bacalo se kamenje, lomili se prozori; vratnice juderije su obojane crveno, bojom đavoljih djela. U proglasu koji je bio postavljen posvuda u selu, gradski oci objaviše da im je dosta židovskog potkradanja, iako nikada nije otkriveno što je ukradeno.
Budući da su Židovi pozajmljivali novac, krivilo ih se za lošu sreću koja je zadesila grad. Uistinu je jedini razlog zbog kojeg su Židovi pozajmljivali novac bio taj, što je kršćanima to crkva branila. Koliko je novca moglo biti u takvim posudbama? Židovi nisu bili bogati. U ozidanom dijelu grada u kojem su živjeli nije bilo limetinih stabala, nije bilo bršljana, niti vrtova prepunih jasmina. U ljetu je sunce golu zemlju pretvaralo u cigle. Vidjela sam djecu kako gledaju preko zida; nisu nosila cipele. U noći su vrata bila zaključana, kao što smo zaključavali i nastambe naših kokoši i svinja.
Ljudi su otišli k mojem djedu Joseu DeMadrigalu pitati ga njegovo mišljenje o događajima na Plazi. Naši najbliskiji prijatelji su uvijek tražili njegov savjet. Moj djed je bio cijenjeni učitelj. Dječaci iz sela su često k njemu dolazili učiti, i to samo oni najbolji, najbistriji dječaci. Ti učenici su se bojali mojeg djeda, kao što sam se i ja bojala, ali u njihovim očima je bilo još nečega: divljenja. Pohitali bi na predavanja, i klanjali se mojem djedu kada bi ulazio kroz vrata. Okupili bi se oko njega kako bi slušali njegovu mudrost, kao i naši prijatelji na dan paleža. Moj stariji brat, Luis, studirao je u sjemeništu. On je bio djedov miljenik, i iz dobrog razloga. Luis je bio suosjećajan i nježan, i bio je izvanredan učenik. Biti sjemeništarac je bila čast, i Luis je prošao mnoge zahtjevne ispite prije nego je odabran. Moj djed mu je pomagao oko njegovih studija kako bi mogao postati svećeni-kom; naporno je radio s Luisom kako bi ga naučio latinski i grčki. Često bi djed, misleći da ga nitko ne čuje, molio za Luisa, ali ne kao što se moli u crkvi; njegova molitva je bila posebna, samo za Luisa.
Koliko god sam se ponosila svojim bratom, nedostajao mi je, pogotovo danas kada se sve činilo tako zastrašujuće. Znala sam da bi se svi osjećali bolje da je Luis kod kuće.
Što se tiče mene, ja sam za velikog Jose DeMadrigala bila samo smetnja, nedostojna njegove pažnje. Bila sam zavidna, jer me djed ignorirao kada bih ga upitala i najjednostavnije pitanje, poput: zašto samo u nekim večerima palimo svijeće? Zašto djevojke ne mogu učiti?
Odnesi dijete, pozvao bi moju baku kada bih mu postavila pitanje. Uči je da mijesi kruh.
Tako se odnosio prema svim ženama, osim prema mojoj majci, koju je smatrao za sina. Obožavao je Abru, i zbog toga se moja majka osjećala kao kraljica svoje sudbine. Moj djed joj je dopustio da slobodno trči, pa se moja majka nije bojala nikoga. Znala je mnogo jezika pa su se ljudi šalili da može govoriti sa pticama. Bila je bistra, pa joj je djed dopuštao sudjelovati u razgovorima kada bi njegovi prijatelji navratili na čaj, što ženama često nije bilo dopušteno. U tim prilikama bi Abra sjedila iza paravana. Inače bi učeni muškarci prestali razmišljati o ozbiljnim stvarima; nekome bi čak moglo pasti na pamet oženiti moju majku.
Abra je bila oženjena za svu vječnost, iako moj otac, ljubav njezina života, godinama nije bio ovdje. Obolio je u vrijeme crne smrti, kada sam još bila dijete. Napustio nas je prije nego što sam ga se mogla sjećati. Doduše, ostalo mi je sjećanje na majčinu ljubav prema njemu. Još uvijek je nosila smaragdni prsten koji joj je moj otac poklonio na dan njihova vjenčanja. Voljela je smaragde. Govorila je da su oni jedina stvar koja je vječna, uvijek zelene boje, uvijek isti.


KADA SU SE NA DAN paleža naši prijatelji okupili oko naših ulaznih vrata, moj djed im je rekao da su vojnici na Plazi gonjeni zlom i željom za krvi. Poput oživljenog monstruma, baš kao što sam i ja pomislila. Nešto oslobođeno iz dubina zemlje.
Klonite se, rekao je djed prijateljima. Ne borite se protiv monstru-ma kamenjem i grančicama.
Čak su i svinje u dvorištu bile prestravljene bukom na Plazi. Siroti Dini, moj ljubimac, se skrivao ispod trijema. Ostale obitelji su svakog proljeća ubijale svinju kako bi napravili kobasice, ali moja obitelj je više voljela povrće pa je Dini bio sve jači i deblji. Često bi Catalina i ja uzele Dinija u moju ložnicu, dopuštajući mu da spava na mojoj postelji. Igrale smo se s njim kao da je kakva lutka. Jednom smo ga odjenule u staru dječju odjeću mojeg brata. Dini bi potrčao kada bih ga zovnula imenom, a na zapovijed se znao i pokloniti.
Unatoč tome, Dini je bio kao pravo veliko dijete uplašen zbog vike na Plazi, odbijajući izaći iz svojeg skrovišta ispod trijema, unatoč mojim pozivima. To je značilo da ću ga kasnije morati oprati lavandinim sapunom, kako baka ne bi prigovarala da je on prljavo stvorenje koje bi trebalo prodati na tržnici.
Moj djed me ignorirao, ali je moja baka bila gora. Uvijek je primje-ćivala loše stvari, nikada dobre. Baka se zvala Carmen, ali nikada nisam razmišljala o njoj kao o osobi s imenom. Bila je prezahtjevna za jednu tako ljudsku stvar. Zvala sam je Senora, iz poštovanja, ali i iz straha. Moja baka je imala dugačku bijelu kosu koju bi splela i nosila skupljenu, kao i ostale žene njezine dobi. Poznala je sve dječje prijevare, i nije dopuštala lijenost. Ponekad sam uistinu vjerovala da mi je baka mogla čitati misli, pogotovo one koje su imale veze sa stvarima koje nisam smjela, kao, iskrasti se navečer iz sobe, prošuljati se kroz dvorište Arriasovih i naći se s Catalinom, kako bismo zajedno na mjesečini plesale u polju suncokreta. Moja baka bi me uvijek čekala ispod prozora, spremna uhvatiti me na povratku. Za kaznu bih morala pomesti ne samo kuću, nego i dvorište gdje su se čuvale kokoši.
Ponekad bi malene sestrice Arrias, Marianna i Antonia dolazile pomoći mi s mojim zaduženjima, dok bi za to vrijeme njihova majka rezala suncokrete za tržnicu. Dok smo radile, uz strog i neprijateljski smiješak nas je gledala moja baka. Vidiš, govorila mi je bez riječi. Čak i male rade bolje nego ti, njima je samo osam i devet godina. Sestricama Arrias bi ponudila ledeni sok limete, alicante granizado, ili horchatu, bademovo mlijeko, slastice koje meni nikada nije nudila.
Ništa što bih napravila ne bi bilo dovoljno dobro mojoj baki. Kada me učila raditi kouclas, okruglice koje smo stavljali u naše najmilije jelo, adafinu, pileći složenac, nadvila bi se nada mnom. Miješaj brže, rekla bi.
Svaka okruglica koju sam napravila se raspala. Suprotno od svoje majke, ja stvari nisam činila ljepšima. Pod bakinim opreznim okom sam postajala tjeskobna, i griješila.
Pokupi nokte nakon što ih odrežeš! Govorila bi moja baka. To je najlakši način da te netko urekne. Ona bi kupila moje nokte i palila ih u loncu sve dok od njih ne bi ostao samo pepeo. Rekla bi da me želi zaštititi od echizo, čaranja; vještice su svoje uroke radile od noktiju i kose.
Jednom sam, prije nedjeljnog odlaska u crkvu nama-zala usne ružom, i iako sam se zaklela da me sunce opeklo, baka mi je izribala lice sapunom.
Sve ćeš nas ureći, vikala je.
Nije čudo što sam toliko vremena provodila u kući do. S jedne strane naše kuće je bila koliba Arriasovih, a s druge strane je živjela Catalinina obitelj. Catalinin dom nije bio tako čist kao naš, niti toliko održavan. Kod njih nije bilo srebrnih svijećnjaka, niti skupih sukana; svejedno mi se više sviđao. Catalinina majka nam je nudila bademove kolače, a da je nismo niti pitale. Kada nas je učila vesti, Catalinina majka mi je rekla da imam vješte ruke. A kada sam im pomagala u kući, zaklela se da nije mogla poželjeti marljiviju djevojku. Jednom je, kada Cataline nije bilo u sobi, uzdahnula i rekla da žali što Catalina nije tako lijepa kao ja.
Ja sam se nasmijala i rekla, Ali je! Izgledamo kao sestre.
Catalinin otac je bio tih čovjek, postolar koji je sjedio pored hrpe čizama. Bio je blag, i nikada nije podizao glas kao moj djed, ali Catalina ga nije cijenila. Čovjek koji popravlja tuđe cipele je bezvrijedan, govorila je. Catalina će se udati za svojeg rođaka Andresa, koji je došao živjeti k njima kada je njegova obitelj umrla od groznice, i Catalina je polagala svoje nade u njega.
Andres je pametan, rekla mi je Catalina. Preuzet će očev maslinik i obogatiti se.
U večer paleža na Plazi, krenula sam ka Catalini, ali me uhvatila baka. Možda je razlog zbog kojeg sam toliko vremena provodila kod Cataline bio Andres. Oboma su nam umrli roditelji, i često smo razgovarali o tome kako je teško zaboraviti takve stvari, iako ih se baš i ne sjećaš.
Ali sada nije bilo moguće otići u kuću do. Baka me povukla na stranu, u naš vinograd. Nakon svog onog pepela u zraku, grožđe je slatko mirisalo.
Na dan tvojeg rođenja smo ti tvoj djed i ja kupili nešto, rekla je baka. Na dan vatre, trebalo bi biti i vode. Sada ti je šesnaest. Dovoljno si narasla.
Bila sam začuđena kada mi je pokazala nisku savršenih bisera. Kada mi ih je stavila oko vrata, nisam znala što bih rekla. Nisam navikla na njezinu ljubaznost.
Biseri jesu bili hladni poput vode, ali malo nakon su se zagrijali na mojoj koži.
Uvijek su bili za tebe, malena Esther, rekla mi je baka. Još me više iznenadilo kada me nazvala mojim posebnim imenom, kojim me nazivala moja majka kada mi je pjevala uspavanke.
Ponekad bi moj djed zvao moju baku njenim posebnim imenom, imenom kojeg nisam smjela ponoviti. Tajno ime je zvučalo poput stakla, lomljivo i neobično. Majka se nasmijala kada sam glumila djeda kako zove baku.
Zvučala sam kao da se gušim.
Tako zvuči ljubav, rekla mi je majka. Misliš da je poput meda, a uistinu reže poput noža.
Počinjala sam shvaćati. Bakina ljubav je bila hladna jer se ona svega bojala; zato je sve moralo biti savršeno. Naklonila sam glavu i zahvalila joj. Biseri su bili moje bogatstvo i moja istina, a nosit ću ih samo u iznimnim danima. Najvažnijim danima svog života.


SLJEDEĆEG JUTRA sam tako čvrsto spavala da me majka morala tresti dok se nisam probudila, kako bismo zajedno otišle u musliman-ski dio grada. Usred noći sam čula muškarce u djedovoj sobi ispod stepenica; okupili su se u sobi u koju ja nisam smjela ući. Njihovi glasovi su zvučali poput bajalice koja mi se ušuljala u san. U snu sam prolazila kroz vratnice. Često sam to sanjala. Majka mi je rekla da je to neobičan san. Neki ljudi to nikada nisu sanjali, da su danima ili tjednima gledali u zdjelu s vodom, niti da su ih podučavali najveći učitelji.
Kako su Vratnice izgledale? Majka me upitala tog jutra. Jesu li bile zlatne, mramorne ili su bila izrađene od dragulja? je li tvoj otac bio u Vrtu?
Nisam željela razočarati majku istinom: vratnice u mom snu su bile od kostiju. Nisam joj željela reći da, iako je vrt uvijek bio isti, vratnice su svaki put bile drugačije. Svaki put ne bih znala gdje se nalazim. Bila sam izgubljena, ne mogavši viknuti ili pronaći put. Jedino što je uvijek bilo isto, bio je vrt, raskošni smaragdno zeleni vrt.


NISMO SMJELI ići u alajamu - za to si morao biti označen crve-nim krugom - ali smjeli smo ići u muslimansku četvrt, koja bijaše na rubnom dijelu grada, od kada je Mudejarima, kao i Židovima zabranjeno živjeti uz kršćane.
Abra je razumjela njihov govor, mješavinu španjolskog i arapskog, pa se mogla sporazumjeti sa trgovcima dok se cjenkala za cimet, klinčiće i slatke crvene naranče koje su u središtu bile krvave boje, poput srca. U muslimanskim trgovinama bilo je glaziranih čajnika, keramičkih pločica, arapske svile koju su isplele tisuće crva, slatkiša od sjemenka sezama i meda, i bakrenih lončića prekrasnih ornamenata kojima nije bilo kraja niti početka.


SVAKI PUT bismo u muslimanskoj četvrti otišle u jedan izuzetan posjet. Žena muslimanskog vidara kupovala je majčinu vunu, i bila je jako ljubazna pa bi nam uvijek ponudila šalicu čaja u svom vrtu. Tamo je rastao jedan crveni ljiljan, za kojeg je moja majka govorila da raste samo tamo. To je bio čudesan ljiljan, nastao iz istinske odanosti. Muslimanka je voljela svog muža istom silinom kojom je moja majka voljela mojeg oca. Čista ljubav vida-rove žene je obojala ljiljan u crveno. Posadila ga je i blagoslovila, i sada je on bio jedinstven.
Vidarova žena je trebala vunu jer je radila kaput mužu. Nešto u čemu će on biti siguran, nešto što će biti trajno. Njih dvije su se pogledale kao da se dobro znaju. Sigurno, znale su kako je živjeti u vrijeme kada je bilo tko mogao bez ikakva upozorenja postati nepoželjan.
Tog dana je vidar bio na prozoru dok su moja majka i njegova žena u košari tražile savršeno klupko vune. Vidar je bio visok i tih; bio je lijep i obrazovan čovjek. Neki kršćani nisu vjerovali u njegovu medicinu, ali svejedno bi došli k njemu kada bi se razboljeli.
Pozdravio je svoju ženu i ona se okrenula prema njemu; govorila je španjolsko-arapskim, u rukama držeći vunu koju je odabrala.
Što je rekla? upitala sam majku.
Rekla je, »Žena s Vunom mi je donijela nešto što će ti pomoći da poletiš, ako ćeš ikada morati.« Rekla je da zbog toga radi kaput nebeske boje. Zato da bude nevidljiv ako će ikada morati bježati iz Encalefore.
U gradu se pričalo da će izbaciti svakog muslimana koji se neće željeti preobratiti - dogodit će im se isto što i Židovima prije toliko godina. Muslimanske preobraćenike su nazivali Moriscos, ali kao i mnogi Conversos, još uvijek nisu smatrani jednakima.
Na putu kući, majka mi je rekla da je ljubav ista na svim jezicima. Rekla mi je što je vidar odgovorio svojoj ženi, a zbog čega su mojoj majci skoro navrle suze na oči.
Da odletim i ostavim te? Nikada.
Vidarova žena je oboljela od nečega što niti njezin muž, unatoč svim svojim lijekovima, nije mogao izliječiti. Moja majka nije bila vidar, ali je liječila travama, začinima i bajananjem. Bila je poznata po svojoj vještini, kao što je bila poznata i po svojoj prekrasnoj vuni. Znala je uzeti paukovu mrežu i povezati ranu tako da se ne zagnoji. Znala je koje su gljive u šumi bile dobre za jelo, a koje su izazivale osipe, sljepoću ili čak smrt. Za vidarovu ženu je moja majka jednom napravila amulet od vune i drva; vidarova žena je spavala s amuletom ispod slama-rice, ali joj nikako nije pomogao. Abra joj je također dala vrč lavandina čaja s medom koji je mnogim bolesnicima pomogao pobuditi apetit, ali svaki put kada bismo dolazile u muslimansku četvrt, vidarova žena je bila sve tanja. Bila je sjenka sebe same, čekajući na moju majku pored crvenog ljiljana.
Moja majka je bila dobra iscjeliteljica, ali neke tajne su bile skrive-ne, čak i za Abru.
Kad se više ništa nije moglo učiniti za vidarovu ženu, jedino je još moglo upitati sudbinu što će se dogoditi. Kada smo tog dana došle kući, majka je izvadila svoje karte. Držala ih je zavezane u plavu svilu koju je stavljala ispod slamarice svojeg kreveta. Karte su mirisale na parfem kojeg je Abra koristila, rumenicu. Na sebi su imale neobična pismena koja su izricala budućnost.
Nakon tog dana moja majka je spremila karte i više ih nije vadila.
Trava
Radovala sam se odlasku s majkom u brda. Na tim izletima majka je skupljala biljke koje su joj trebale. Uvijek smo išle početku svakog lunarnog mjeseca u vrijeme koje je moja majka nazivala tajnim imenom - Rosh Hadesh, vrijeme nade i mogućnosti. Dok smo tražile po livadama, rekla mi je da moram poštovati sve što raste. Neke biljke su bile lijepe, imale su cvjetove, i mogle su liječiti, ali je njihovo korijenje moglo biti otrovno.
Skupile smo različite sastojke - neke će Abra koristiti za liječenje, neke će odnijeti u badnjeve s bojom kako bi promijenila boju vune. Čak je i maleni dodatak činio razliku u vuni. Malo visoke trave, divljeg cvijeta ili sjemena su mogli promijeniti sve. Skupile smo zumbule, tamne gljive koje su postajale plave poput noćnog neba kada bi ih se potopilo u vodu, koru starog drveta koja je u središtu bila plava, travke boje tinte koje su rasle uz jezerce, zelene trave čije su komuške tamno plave boje. Postojala je jedna prekrasna biljka koju smo izbjegavale; crvene boje, bila je slična cvijetu u vrtu vidarove žene. Ali ako ga dotakneš, na koži će se pojaviti žuljevi kao da ti koža gori.
Majka me učila da ono iznutra ne mora biti isto onome što je izvana.
Budi oprezna, rekla mi je. Ne gledaj samo očima.
Kada sam rekla majci za bisere koje mi je baka poklonila, rekla mi je da su na dan mojeg rođenja baka i djed otišli u daleki grad. Bisere su donijeli od čovjeka koji je proputovao pola svijeta, do mora za koje nikada nismo čuli, niti ćemo ih ikada vidjeti, na mjestu gdje se mogu naći najljepši biseri.
To je više od ogrlice, rekla je moja majka. Pozorno pogledaj taj poklon i shvatiti ćeš što značiš svojoj baki.
To je bio jedan od razloga zašto sam voljela ići s majkom u brda. Razgovarala je sa mnom na drugačiji način, kao da mi nije majka, niti prijateljica, nego kao učiteljica koja mi može prenijeti sve što ću ikada trebati znati.
Što ti i tvoja majka radite u brdima? pitala me moja prijateljica Catalina. Neki ljudi kažu da gore ima Vještica.
Nasmijala sam se. Catalina je ponekad bila pravo dijete. Tražimo sve lijepo i ljekovito.
Nakon što bismo napunile košare, popele bi se na vrh brda. S tog mjesta smo mogle vidjeti cijeli grad koji se širio ispred nas; na ovoj visini, selo se činilo toliko malenim da bi stalo u džep. Sve do čega nam je stalo bilo je tamo, ali moja majka je uvijek gledala nebo. Mislim da se tada prisjećala mojeg oca. Mislim da je nekako mogla vidjeti njegovo lice, možda u oblicima oblaka.
Ta plava je boja suza, rekla je.
Suze su prozirne, rekoh.
Moja majka odmahne glavom. Ona je bila dva puta starija od mene, uz još dodane tri godine. Znala je više nego što ću ja znati i da živim stotinu godina.
Ne gledaš. Suze su upravo te boje. Plave.
Majka me učila stvarima koje nisu bile dio onoga što je ona naučila od svojeg oca. Njezin put je bio potpuno drugačiji. Govorila je, Žene znaju stvari koje muškarci nikada neće znati. Mi krijemo najbolje tajne. Mi pripovijedamo najbolje priče.
Kasno u noć, kad su baka i djed spavali, ja bih sjedila na majčinom krevetu i slušala ju. Naučila sam koji su lijekovi za glavobolje i za snove. Lavanda, korijander, zeleni luk, limetin sok i gospina trava. Rutvica, češnjak, đumbir. Jednostavne stvari bile su nevjerojatno snažne u pravoj kombinaciji.
Naučila sam da se svijeće moraju paliti u petak navečer, točno u sumrak, i da se najbolje iscjeljuje na Rosh Hodesh, kada je mjesec svjež i nov. Naučila sam molitve. Molimo ti se, vječni bože.
Majka me tijekom naših šetnji brdima naučila mnogo toga, kao i tijekom naših kasnonoćnih razgovora. Ali što je bilo najvažnije, naučila me reći Ne. Ne slažem se. To je bio dar. Shvaćala sam njegovu moć. Moć mojih vlastitih misli. Moć vjerovanja u sebe.



Srce
Ovog ljeta nakon dovršenih obaveza, Catalina i ja bismo često sjedile u sjeni masline u njezinu vrtu. Ljeto je bilo vruće i sanjivo i činilo se da će trajati dovijeka. Razgovarale bi gledajući Catalininog rođaka Andresa kako radi u polju iza naših kuća. Nisam mogla prestati gledati ga. Uvijek je bilo tako, ali je sada bilo još gore. Zurila sam i zurila, kao kakvo blesavo, praznoglavo djevojče. Znala sam da će se Catalina i on jednog dana oženiti. Tako su njezini roditelji planirali od dana kada su ga uzeli k sebi.
Unatoč tome, gledala sam ga.
Dalje u polju su bila bademova stabla, i od njihova mirisa mi se vrtjelo u glavi.
Voljela bih da živim s tobom, rekla sam Catalini.
Preseli se k nama. Tada bismo bile skupa cijeli dan, svakog dana.
Bio je idiličan dan za idilične misli. Planirale smo našu budućnost, čak i obroke koje ćemo spremati. Catalinino najdraže jelo je bila ljuta kobasica, a moje riža sa šafranom i maslinovim uljem. Obje smo voljele puding od mlijeka, badema i šećera, kao i crveno vino, kada bismo god krišom otpile gutljaj. Postajale smo sve gladnije i lakomislenije. Razmišljale smo o imenima za svoju djecu. Catalina će svog sina nazvati Juan. Ja ću svoju kćer nazvati Angelina, poput malenog anđela. To će biti djevojčica koja će sve raditi kako treba, i neće griješiti kao ja. Ona će biti netko tko će zadovoljiti čak i moju baku.
Što to imaš? najednom upita Catalina.
Ispod šala sam ponovno nosila svoje bisere. Znala sam da sam ih trebala spremiti u svoju kutijicu s dragocjenostima ispod svojeg kreveta, i čuvati ih za posebne prilike. To sam i namjeravala, ali bili su tako hladni na kojoj koži.
Baka mi ih je poklonila. Samo su za posebne prigode.
Je li danas posebno?
Bilo mi je nelagodno, kao da kod sebe imam nešto što ne bih smjela.
Samo sam ti ih željela pokazati, rekla sam. To nije bilo potpuno istina, ali nije bila niti laž. Kad ćete ti i Andres imati kćer, poklonite joj bisere, rekoh Catalini.
Ja želim rubine, smijala se Catalina.
Dok smo razgovarale, Andres je zatražio vode. Catalina ga je prozvala lijenim. Voljela mu se rugati i naređivati mu. Neka dođe sam, rekla je Catalina, no ja sam se ohrabrila našim glupostima i planovima za budućnost. Zbog bisera sam se osjećala kao žena, a ne kao djevojčica. Zaboravila sam se, kao i svoje mjesto. Potrčah na polje s čuturicom.
Zemlja se podignula i zaprašila mi lice, a Andres se nagnuo i rukom mi otro čelo. Toliko mi je bilo vruće, da sam sama gotovo popila vodu.
Gavrane, kakve to ti i Catalina urote kujete? upitao me Andres.
Ljudi me već dugo nisu zvali tako. To je bilo dječje ime, ali dok ga je Andres izgovarao, bilo je nešto više. Iznenadilo me kada sam otkrila da me gleda na način na koji nisam očekivala. Pitala sam se je li ime Gavran zabodeno u njegovo grlo poput noža.
Andres je izgledao poput anđela, unatoč tome što je cijelog dana kopao u polju. Kosa mu je bila duga i svijetla. Oči plave. Bio je tako neobičan, tako lijep, da su ljudi često zastali kako bi ga gledali, kao što sam i ja sada činila.
Tvoja, rođakinja misli da bih se trebala useliti k tebi.
Nisam mogla vjerovati što sam si dopustila. Zvučalo je kao da postojimo samo nas dvoje. Ja i Andres. Zajedno. Poput muža i žene. Catalina to nije rekla na taj način. Ona je imala planove s Andresom.
Andres se tako žestoko nasmije da je ispljunuo netom otpitu vodu. Tada me pogleda na drugačiji način.
Ma je li? I što ti kažeš?
Kažem da sliniš.
Nasmijala sam se i otrčala. To je vjerojatno bio razlog zašto me srce toliko boljelo. Trčala sam jako brzo. Ali unatoč tome, ne okrenuvši se, osjećala sam Andresov pogled na sebi.
Moja majka je bila istih godina kao i ja sada, kada je upoznala mojeg oca, obećavši mu se. U vrućem zraku sam osjećala miris bademovih cvijetova. Kada bih zaškiljila, pokušavši vidjeti svoju budućnost, mogla sam vidjeti samo bijelo blještavilo sunca. Boljelo me grlo, ne zbog riječi koje sam izgovorila, nego zbog riječi koje sam se bojala reći. Željela sam viknuti Da! Kažem da! Umjesto toga, pobjegla sam.
Što ne valja s mojim rođakom? upitala me Catalina kada sam sjela pored nje ispod masline. Ima glupav izraz lica. Nisi mu trebala udovoljiti. Moraš naučiti dječake kako se treba ponašati.
Andres je samo stajao, umjesto da je kopao kanal za natapanje polja. Moja majka nikada nije uspjela pogoditi modrinu njegovih očiju sa niti jednom svojom bojom. Da se trudila i tisuću godina, to ne bi uspjela. Zumbul, trstika, divlja trava, perje, ništa nije bilo niti blizu. Kao da sam bila u snu. Nisam mogla vidjeti ništa drugo osim Andresa, čak iz daljine. Iako nije bio moj.
Još uvijek ga gledaš? upita Catalina.
Naravno da ne, odgovorila sam najboljoj prijateljici.
I samo tako, bilo je gotovo. To je bio prvi put da sam joj lagala.
Ali ne i posljednji.


SLAVILI SMO LUISOV povratak iz sjemeništa, unatoč tome što će biti s nama jedan kratak tjedan prije nego povratka svojim studijima. Luis je unajmio kočiju u Barceloni, a tada je pješice došao s Plaze. Svi naši susjedi su izašli na svoje trjemove pozdraviti ga. Unatoč umoru, Luis bi zastao pored svake kuće, pitajući za zdravlje svakog susjeda, svakome poželjevši sreću.
Sada je Luis izgledao poput muškarca. Izgledao je kao važan pripadnik crkve, a ne više kao dječarac. Dok nam je hodao ususret, izgledao je poput stranca. Nosio je crnu halju sa crvenim remenom koji je označavao polaznika sjemeništa. Ali je tada poskočio i mahnuo, i ponovno je ličio na sebe, na mog dragog brata. Dječak dugih nogu i tamnih očiju gavrana koje su bile naše naslijede, nosio je veliki teret na svojim plećima: teret veličajnosti koju će jednog dana doseći.
Potrčala sam prema njemu i zagrlila ga.
Gavrane, nazvao me mojim dječjim imenom, Volio bih da možeš letjeti meni u posjet. Pili nije da mi nedostaješ. Nasmijao se.
Nije niti da ti meni nedostaješ, našalila sam se. Zagrlila sam ga čvršće. Nedostajao mi je svakog sata, svakog dana.
Izgledaš odraslo, reče moj brat.
Kad baka završi s tobom, izgledat ćeš debelo, zafrkavala sam ga.
U Luisovu čast moja baka je spravila, posebnu večeru: burkas, lišće vinove loze punjene fetom, i mljeveno meso začinjeno cimetom i češnjakom. Djed je obukao svoje svečano crno odijelo; konačno je izgledao zadovoljan. Luis mu je bio sve. Mog brata nije bilo godinu dana, i svi smo željeli da može ostati duže s nama. Njegove studije su bile važne, i on se želio vratiti i završiti ih što prije. Luis je bio predan učenik. Dok bi molio krunicu, zaklapao bi oči. Znao je čitati grčki, latinski, španjolski, hebrejski, arapski. S djedom je razgovarao na posebnom jeziku, nazvanom Ladino. To je bila mješavina dva jezika, hebrejskog i španjolskog.
Moja majka je zarumenila obraze i podignula kosu s ukosnicama od školjaka. Odjenula je svoju najbolju haljinu i svileni šal iz Istanbula. Od trenutka kada je moj brat stigao, Abra ga nije ispuštala iz vida. Vrijeme koje je Luis mogao provesti s nama je bilo kratko, pa smo svi željeli njegovu pažnju.
Svećenik iz naše crkve, Brat deLeon, koji je Luisa preporučio sjemeništu, došao je k nama na večeru. Nedjeljom bismo uvijek išli u njegovu crkvu, iako je bila na drugoj strani grada, dok je Naša Gospa od Milosrđa bila ulicu do nas. Više smo voljeli Kapelicu svih svetih, kao i mnogi naši prijatelji, a moj djed je govorio da je najbolje moliti s onima koje dobro poznaješ. Nakon što Luis završi naukovanje, vratit će se u našu crkvu. Bit će jedan od najvažnijih ljudi u gradu. Sjediti će u svim vijećima, čak i gradskom.
Brat deLeon je gledao moju baku dok je palila svijeće. Još uvijek nije bio potpuni mrak, ali naš običaj je bio upaliti svijeće prije večere petkom.
Zahvaljujemo našem gospodinu, rekao je Brat deLeon.
Bila je čast ugostiti svećenika u našem domu. Svi promrmljaju Amen. Pripadnici naše crkve su se križali na poseban način. Glava, usne, jedno, pa drugo rame. Šapnula sam Luisu da se Catalinina obitelj prije večere križa na drugi način.
Mi to radimo na ovaj način kako bi Bog znao što nam je u srcu, odgovorio mi je Luis na pitanje. Neobično me pogledao. Možda je očekivao da ću mu nešto reći.
Nastavimo s Večerom, reče djed Luisu. Istog časa je Luis prestao razgovarati sa mnom. Luis je poslužio adafinu koju sam napravila, naš pileći gulaš. Dodala sam malo bosiljka kojeg sam zasadila u bratovu čast. Ta biljka je donosila sreću i dug život, kako sam čula. Po prvi puta svi su se složili da je jelo ukusno. Čak niti moja baka nije rekla što ne valja.
Za mene je to stvarno bila sreća.


SVOJU LOŽNICU sam prepustila Luisu. Ja sam od sada spavala na slamnjači pored majčina kreveta. Nije mi smetalo. Luis je bio darežljiv i drag i za njega bi čovjek sve napravio. Svima je donio darove, čak i sestricama Arrias. U njegovoj torbi je bilo lavandine vodice, ušećerenih smokava, i posebna knjiga za djeda. Meni je brat donio rumenilo za usne, napravljeno od cvijeća iz neke daleke zemlje, a koje je bio iste boje kao i ljiljan u vrtu vidarove žene.
Luis je bio umoran, i većinu vremena kod nas je proveo spavajući. U sjemeništu je Luis učio dan i noć. Prepisivao je biskupove spise, pa su mu prsti bili poprskani tintom. Dok je bio kod kuće, podneva bi provodio učeći u Friarovoj kapelici, a nakon večere bi pomagao majci i namatao vunu oko svojih snažnih ruku. Smijao se i šalio, iako je u snu govorio latinski i grčki, kao da i u snovima uči.
Catalina je na dan bratova dolaska pokucala na naša vrata, ali ju je moja baka otjerala. Rekla je Catalini da smo prezaposleni za posjetitelje. Luisu je trebao mir i tišina, i odmor. Kasnije kada se Catalina vratila, Luis je čitao u dvorištu, i nije niti podigao pogled s knjige. Pomislio je da je unajmljena za rad u polju, rekavši joj da dode kasnije kada ne bude učio.
Tvoj brat misli da je tako važan i poseban, rekla mi je Catalina kada smo se kasnije našle na Plazi. Tog dana sam tri puta išla na bunar kako bi baka mogla oprati svu bratovu odjeću. Meni se ne čini nešto posebnim.
Moj brat je bio prezaposlen svojim naukovanjem, pa nije primjeći-vao stvari koje su drugima bile očite.
Zaboravio je na vrijeme večere. Zaboravio bi umiti lice. Čak i dok je živio kod nas, više je vremena provodio u crkvi, nego kod kuće.
Pa, on je poseban, rekla sam. On nema Vremena za gluparije.
Ma da? u Catalininom glasu je bilo nešto što nikada još nisam primijetila. Kažeš da sam ja glupa?
Osjetila sam kako mi je srce potonulo. Bila je bijesna. Nisam to željela.
Samo želim reći da ti i ja ne moramo učiti koliko i Luis. Imamo sreću. Možemo raditi što nas je god volja.
Tvoj brat je kao i svi drugi, znaš, rekla je Catalina na povratku kući. Ništa bolji. A možda je čak i gori. Prezirem ljude koji misle da su bolji od ostalih.
Željela sam reći nešto, ali nisam. Cijeloga života sam Catalini govorila sve. Sada sam se bojala ne samo onoga što bih mogla reći, nego i onoga što bi ona mogla čuti. Nije se doimala kakvom sam je oduvijek znala.
Hodale smo jedna pored druge, dok nam se voda izlijevala iz kablova. Voda iz bunara, ta hladna voda je bila toliko teška da je bilo vrlo naporno nositi kablove.
Pogledaj, golubica, rekla sam, uperivši prstom prema poljima iza naših kuća.
Golubica u vrtu je bila sreća, znak dobre žetve.
Ne budi smiješna. Stigle smo do Catalininog dvorišta. To je sokol. Činilo se da ju je moja pogreška odobrovoljila.


CATALINA MI JE REKLA da pitam svoju majku smijem li kod njih na večeru. Njezina majka je pravila ljute kobasice. Zar ih nisam obožavala? Zapanjilo me što se Catalina nije sjetila da nikada ne jedem kobasice.
Slagala sam Catalini da me boli želudac. Još jedna laž. Na neki način sam govorila istinu. Nisam izbjegavala večeru kod Cataline zbog kobasica koje nisam trebala jesti, niti zbog toga što je Luis boravio kod nas tako kratko. To je bilo zbog Cataline. Zbog nje me bolio želudac. Više nisam bila toliko sigurna da je poznajem u dušu.
A što se toga ticalo, nisam bila sigurna niti da ona poznaje mene.


MOJ BRAT je bio od onih ljudi koji su na prvi pogled točno znali kako se osoba osjeća. Znao je da mi nedostaje, pa je našao vremena samo za nas dvoje. Te večeri, umjesto da sam otišla kod Cataline, krenula sam s bratom u šetnju u brda u potragu za lavandom koju je moja majka koristila kao lijek protiv glavobolje i vrućice.
Luis mi je dopustio da s nama ide i moje maleno prase. Napravili smo Diniju ogrlicu od vune, vodeći ga na konopcu. Smijali smo se kada je istog časa svinja pronašla neke gljive, i kada se zbog nekih bobica nije želio pokrenuti. Morali smo zastati i čekati da se Dini najede, a kada niti onda nije želio krenuti, Luis je svinju uzeo u ruke. Smijali smo se dok nas nije zabolio trbuh.
Tvoja beba je predebela, zafrkavao me brat.
Kao da smo se vratili u vrijeme prije nego je Luis postao tako ozbiljan. Čak je i sada on izgledao premlado za svećenika. Željela sam da ostane doma, da ponovno bude moj brat, a ne netko tko uskoro mora postati važan muškarac. Neki ljudi poput Cataline bi mogli zavidjeti njegovom visokom položaju.
Jesi li siguran da je sjemenište ono što želiš? upitala sam svog brata.
Luis je u naručju držao stručke lavande. Bio je ljubazan i drag. Neka djevojka bi bila sretna da ga ima za muža.
Želim štiti i služiti naš narod, rekao je Luis. Kući smo se vraćali u tišini.
Bratov odgovor nije značio da. Značio je da je naš djed za njega želio takvu budućnost, a Luis je kao vjeran unuk svoju budućnost stavio u njegove ruke. Poput Brata deLeona, Luis će isto biti upućen u vladine odluke i crkvene proglase. Svećenik je dobivao usluge i davao ih, a naša obitelj i prijatelji će imati koristi od toga. Pitala sam se hoće li nas Luis uvijek napuštati. Čak i uz mene, hoće li biti negdje drugdje, rastrgan između vremena i mjesta, između sada i onoga uskoro. Zapitala sam se hoću li uvijek razmišljati o životu kakvog je mogao voditi, o obitelji koju je mogao imati, o budućnosti koju je sam mogao odabrati.


NA DAN Luisova odlaska otišla sam u polje. Željela sam samoću. Sada sam uvidjela da je Catalina bila u pravu. Sokol je preletio nad poljem. Napravio je gnijezdo u jednoj maslini, a ptice pjevice su sada bile u strahu i moglo ih se vidjeti samo u jutarnjim satima, dok je sokol lovio u planinama. Pozvala sam ga. Donijela sam mrvice kruha i komadiće naranče, ali me ignorirao. Sljedećeg dana sam se popela na maslinu i pokušala razgovarati sa sokolom. Stajala sam u krošnji gotovo sat vremena, ali nije bilo koristi. Od takva stvorenja nisam mogla stvoriti ljubimca. Nisam ga mogla natjerati niti da me posluša.
Ugledala sam Andresa na mjestu gdje je kopao kanal za svog ujaka. Gledao me dok sam bila na stablu. Ostala sam sjediti. Ako Andres dođe razgovarati sa mnom, tada je suđeno, a ako ne, tada će biti kao i sa sokolom. Ja ne mogu ništa ako mi priđe. Ja neću biti kriva, iako je on obećan Catalini. Ne možeš pripitomiti nešto što ne želi biti pripitomljeno, kao što ne možeš natjerati nekoga da te voli. Možeš samo čekati što će se dogoditi.
Andres je došao kada su oblaci postali tamno plavi, boje jezera, boje koja te može ohladiti čak i na vrući ljetni dan.
Nećeš mi valjda odletjeti, zar ne? reče Andres dok se približavao.
Zamijenila sam sokola za golubicu, rekla sam.
Andres mi je pomogao sići sa stabla.
Mirisala sam na masline i koru drveta; ruke su mi bile prljave, ali nisam marila za to, kao što nije niti on.
To je česta pogreška, reče Andres.
Nije bila, i ja sam to znala, ali svejedno sam mu se nasmiješila.
Jaz koji sam osjećala između sebe i Cataline osjećala sam kao kamen. Smatrala sam da ću se bolje osjećati ako nekome kažem istinu.
Više ne mogu reći Catalini što osjećam u Vezi nekih stvari, priznala sam Andresu.
Ne mogu niti ja, rekao je. Oboje smo gledali u nebo. Valjda smo bili preglasni jer je odletio sa svoje grane.
Ptice pjevice su se počele dozivati. Ali tebi mogu reći, rekao je.
Nakon toga ostali smo stajati u tišini, jer više ništa nije bilo potreb-no reći. Osjećala sam se bolje. Bila sam svjesna zraka oko sebe, vrućine dana i Andresove blizine.
Iako sam stajala na zemlji, morala sam se poduprijeti o maslinu zbog straha da ne padnem.


TE SAM VEČERI u krevetu imala osjećaj da se moj svijet prebrzo kreće. Je li tako sokol vidio naš svijet u letu? Sve je bilo mutno; dani koje smo živjeli su prebrzo nestajali.
Nakon Luisova odlaska ponovno sam imala svoju ložnicu. Ali nisam željela biti tamo. Otišla sam u majčinu sobu i legla na slamnjaču pored njena kreveta. Pogledala sam kroz prozor kako bih gledala zvijezde na noćnom nebu. Je li bilo krivo što sam se zaljubila u Andresa? Je li to bila sudbina ili obična izdaja?
Moja majka se nije probudila; sanjala je, bila sam sigurna u to. Nadala sam se da će sanjati nešto i za mene. Vratnice koje vode u vrt, golubicu koja će doći na moj poziv, vrijeme koje je dovoljno da živim svoj život s onime koga volim.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:21 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
A
N
Đ
E
L
I
Nemoj vjerovati



Kamen
Dan kada su počela uhićenja podsjetio me na dan paljenja knjiga, kada je zrak bio pun pepela. Dan kada je nešto loše izašlo na
Plažu iz dubine, nešto što će postati toliko snažno da ga ništa neće moći pobijediti, ili zatvoriti.
Sada shvaćam da ti dani nisu bili početak, nego samo nastavak. Monstruma se teško vidi, a još teže ubija. Treba vremena da naraste, da izađe van na vidjelo. Ljudi će ti reći da ne postoji, da samo umišljaš. Ali knjiga je knjiga. Stranice su stranice. Sokoli su sokoli, a golubice su golubice.
Mržnja je uvijek mržnja.


OBITELJ ARRIAS koja je živjela u kući do naše, uhićena je rano jutro. Majka, Miriam je vrištala kada su je zgrabili. Oca, Juana, su pretukli i odvukli. Vojnici su uzeli i dvoje djece, Mariannu i Antoniu, malene djevojčice koje nikome nisu mogle nauditi.
Baka mi je rekla da ne izlazim iz kuće. Gledali smo sa prozora. Bilo je grozno kada je Senora Arrias pokušala doći do svoje djece, ali u trenutku kada sam gurnula vrata kako bih joj otrčala pomoći, baka me zgrabi.
Ostani, rekla mi je.
Kada sam joj se otrgnula, majka je vrisnula, Ovaj put učini što ti baka kaže!
Zbog majčina tona glasa sam je poslušala. Nikada je nisam čula ovakvu.
Što su napravili Arriasovi? upitala sam. Nikada ne bi počinili neki zločin.
Moja baka se nasmijala. Bio je to grozan zvuk. Zvučala je kao da će zaplakati. A to je bilo nešto što moja baka nikada nije činila.
Oni su bili Conversos, novi kršćani. Njihove obitelji su se preobra-tile prije sto godina, kada su Židovi protjerivani. Sada su optuženi za prakticiranje svoje religije. Optuženi su da su Marranosi.
Zbunjeno sam pogledala baku. Arriasovi su bili dobri prijatelji našoj obitelji. Malene djevojčice su bile preslatka djeca koja su se voljela igrati s našim kokošima i skupljati perje kako bi napravile ogrlicu za svoju majku. Sada smo začule kako Marianna doziva majku.
Marrano je prikriveni Židov, rekla mi je baka.
Ali idu u nasu crkvu, primijetila sam.
Tako je, rekla je baka. Kao da im je to nešto pomoglo.
Što će vojnici napraviti? željela sam znati.
Znaš što znači Marrano? Baka me gledala, uistinu gledala i razgo-varala sa mnom. još sam je se više bojala nego inače.
To znači svinja. Što misliš što će napraviti ljudima koje smatraju svinjama? Skuhat će ih, pomozi nam bože. Žive će ih zapaliti.
Prestani! rekao je moj djed strašnim glasom. Sada sam znala zašto su njegovi učenici bili toliko ponizni pred njim. Od straha pred njim počela sam se tresti. Ne govori joj Više ništa!


NA PUTU između naše i kuće Arriasovih bilo je krvi, ali kada ju je moja baka namjeravala isprati, moj djed ju je zaustavio.
Neka svi Vide krv, rekao je. Ne čisti je. Jedino će se tako ljudi sjećati.
Otišla sam u vrt. Bilo mi je zlo. Uzela sam vodu iz bačve sa kišni-com i isprala ne samo mučninu, nego i krv na putu. Napravila sam što sam mogla, ali moj djed je bio u pravu: nije imalo smisla. Krv je poškropila cigle i nije se dala isprati.
Vratila sam se u naše dvorište i sjela na stube. Nisam marila na kokoši koje su mi čeprkale po cipelama. Moj dragi Dini je potrčao prema meni. Glasajući se tužno, legao je pored mene. Čak i u ovim vremenima, on je bio moja utjeha. Nikada nikome neću dopustiti da ga skuha. To je bila tako užasna pomisao. Izbrisala sam je iz uma.
Otišla sam do kuće Arriasovih, i vidjela da je moja majka bila u pravu: suze su imale boju. Na mjestu gdje su Marianna i Antonia Arrias stajale i plakale za svojom majkom bile su plave mrlje. Podignula sam kamen poškropljen njihovim suzama. Bio je hladan u mojem dlanu. Kada sam ga približila uhu, mogla sam čuti glasove djevojčica. Kamen je plakao.
Bacila sam ga u trnje gdje je rasla visoka trava. Nisam morala slušati kamen kako bih čula što se dogodilo. Nisam morala vidjeti krv na ciglama. Mogla sam čuti plač u glavi, mogla sam vidjeti krv u glavi. Bilo je sa mnom zauvijek, htjela ja ili ne htjela zaboraviti to.


SVI SU PRIČALI o suđenju Arriasovima. Glasine su bile grozne. Šaputalo se na ulicama i na Plazi, neistine govorene kao istine. Neki su govorili da je Senora Arrias ubijala malenu djecu i da je to razlog zašto su njezini suncokreti tako rasli, jer je tlo škropila dječjom krv. Drugi su se kleli da je Senora koristila magiju kojom je uništila susjedove usjeve. Zajedno su kćeri učili đavoljem jeziku. Zbog njih je kiša toliko dugo trajala i zbog toga je bilo mnogo loših maslina na drveću.
Oko jednog su se svi slagali: Arriasovi su bili Židovi koji su se samo pretvarali da su kršćani. Netko ih je prijavio, i iako svjedok na sudu nije imenovan, sudac je povjerovao njegovom iskazu. Jednom kada je osoba bila službeno optužena, nije je se branilo niti sudilo. Sama optužba je zapečatila krivnju.
Sudac je došao iz mjesta udaljenog stotinama milja. On je živio u Kneževoj palači. Oružarnica iza palače je sada bila napučena, budući da je pretvorena u zatvor. Kada bi nekoga uhitili, poslali bi ga u oružarnicu. Njihovu djecu bi dali staroj kršćanskoj obitelji koja će ih odgojiti na pravi način. Za optužene je osuda o herezi značila jednu stvar: smrt.
Naša obitelj se molila za Arriasove; cijela naša crkva se molila za njih. Brat deLeon je izmolio posebnu molitvu za njih, jednu koju nikada prije nisam čula. To je bio poziv upomoć svetoj Esther, svetici koju se dozivalo samo u najcrnjim vremenima. Ona je bila kraljica koja se da bi spasila svoj narod morala pretvarati da je netko drugi. Bila je toliko lijepa, šapnula mi je baka dok smo sjedili u hladnoj tamnoj crkvi, da su njezini krvnici povjerovali svemu što im je rekla.
Neke laži su nanosile bol, druge su iscjeljivale, rekla mi je baka. Nisam bila sigurna. Nisam željela povrijediti Catalinu, pa joj nisam rekla što osjećam prema Andresu. Ali zbog toga smo sada bile udaljene.
Ako se nešto prešuti ne znači da će to nestati.
Te noći prije večere dok sam još uvijek imala na sebi nedjeljnu odjeću i nisku bisera koje mi je poklonila baka, ugledala sam nešto kroz prozor. Unutar kuće Arriasovih je bila sjenka. Znala sam da ne smijem otići preko, ali sam svejedno to učinila. Možda je to bio zao duh, ili kletva. Ali moglo je biti i nešto drugo. Možda je Marianna pobjegla od obitelji kojoj su je dali pa se sada krila u svojoj staroj kući. Možda je zaključeno da je uhićenje bila grozna pogreška pa su vojnici pustili obitelj. Je li moguće da su ponovno živjeli u svojoj kući, slobodni od terora?
Ali nije bilo ništa slično. Ništa slično. Sagnula sam se ispod prozo-ra kako bi ostala neprimjećena. Kada sam provirila, ugledala sam Catalinu i njezinu majku kako prekopavaju po ladicama visokog drvenog ormara, vadeći iz njega tkanine koje je sašila Senora Arrias. Senora Arrias je radila prekrasnu čipku koja je izgledala poput karte zvjezdanog neba.
Catalina i njezina majka su silom otvorile još jednu ladicu, povese-livši se. Tamo je bila srebrnina, svijećnjaci koje je obitelj koristila petkom navečer.
Bez daha i drhtavih nogu sam potrčala natrag kući.
Upravo sam te večeri trebala otići na lekcije iz veza kod Cataline. Od pomisli na to mi je pozlilo. Baš kao što sam mogla čuti plavi kamen kako plače, tako sam, zaklo-pivši oči mogla vidjeti Catalinu kako uzima srebrninu. Ne možeš neke stvari poželjeti da ih nikada nisi vidio, niti ne razmišljati o njima. Kad ih se sjetiš one postanu dio tebe.
Razmišljala sam što učiniti, kao da mi Catalina više nije bila prijateljica, nego netko koga sam morala prevariti. Kada je vrućina dana minula, otišla sam Catalininoj kući u vrijeme održavanja lekcija. Znala sam da će i Andres biti tamo, s dobrim izgovorima da nam se pridruži - možda će nam poželjeti donijeti nekog voća, ili hladne vode, istovremeno mi šaljući poruke načinom na koji bi me pogledao, dok bi se ja trudila odgovoriti mu bez da itko primijeti.
Inače bih se veselila takvim planovima, ali kada mi je Catalina otvorila vrata, rekla sam joj da danas ne mogu prisustvovati lekcijama iz veza.
Danas mi je bilo loše, rekla sam joj. Nisam niti osjetila da je to laž. Cijelo Vrijeme imam bolove u želucu.
Ali planirale smo ovo! Moja majka te očekivala!
Nisam mogla ne pitati se imali li Catalinina majka nešto s uhiće-njem Arriasovih. Svakako ih se nakon suđenja brzo odrekla. Hitro je uzela stvari koje su im pripadale.
Ne bih željela povratiti svoju Večeru kod tebe, rekla sam. Znala sam da je Catalina bila gadljiva - i stvarno se povukla.
Obećaj da ćeš doći sutra, rekla je Catalina.
Morala sam obujmiti njezin prstom mojim kako bih zapečatila pogodbu, a nakon toga smo se obje morale prekrižiti. Nadala sam se da me bog ne kinji što nisam pitala Catalinu zašto je bila u kući Arriasovih. Iscrtala sam znak križa kao što je to uvijek činila moja obitelj: čelo, usne, ramena.
Tvoji doma to rade potpuno krivo, reče Catalina.
Nije istina, rekla sam.
Razmišljala sam o tome da smo išli u istu crkvu kao i Arriasovi. Razmišljala sam o izrazu bakina lica kada su ih uhitili.
Kada sam krenula otići, Catalina me zaustavila.
Daj mi svoje bisere da zapečatimo obećanje.
Posegnula sam i dotaknula ogrlicu oko svog vrata. To je bila jedina vrijedna stvar koju sam posjedovala. Jedini dar od moje bake i djeda. Catalina je primijetila moje oklijevanje.
Možda nisi tako dobra prijateljica kao što sam mislila da jesi, rekla je.
Zašto to misliš?
Catalina slegne ramenima. Čini se da Više ne mogu računati na tebe.
Tada se odmaknula. Njezin ponos je bio povrijeđen. Sada više nije bila sigurna da išta želi od mene. A što sam ja željela?
Željela sam da sve bude kao što je bilo prije.
Željela sam da mi Catalina ponovno bude prijateljica.
Možeš računati na mene, rekla sam. Željela sam da to bude istina kao što je bila u prošlosti. Uzmi ih, rekoh. Želim da ih uzmeš.
Skinula sam bisere i gledala dok ih je moja prijateljica stavljala oko svog vrata. S njima je izgledala potpuno isto, kao moja najstarija, i najdraža prijateljica, Catalina.
Kako izgledam? upitala me.
Nikada nisam primijetila koliko je Catalina držala do vanjštine.
Prekrasno, rekla sam.
To joj je bilo dovoljno. To je željela.
Ali ono što sam uistinu mislila bilo je: Još uvijek su moji.



TO JE BIO TREĆI PUT da sam lagala Catalini. Nakon trećeg puta više nije imalo smisla brojati.
Uskoro je na Plazi postavljen još jedan proglas. Bio je izvješen točno nasuprot rajskog bunara. Građani su imali dužnost prijaviti sudu svakoga za koga vjerovahu da je lažni kršćanin. Ako to ne učine i sami će biti optuženi za herezu, utamničeni, a tada će im se i suditi.
Plaza je bila napučena i bučna. U gradu je bilo mnogo stranaca koji su došli iz udaljenih gradova. Trgovci s kolima su prodavali punjeno lišće vinove loze i bademove kolače kao da je sajam. Bio je tamo i žongler koji je u zrak bacao svilene šalove, i hvatao ih dok su padali na zemlju. Bio je i neki čovjek koji je prodavao zečeve, noseći ih oderane i krvave na motki.
Bilo je toliko ljudi skupljenih oko proglasa da sam ga morala čitati iz daleka, škiljeći kroz oči i koncentrirajući se kako bih prepoznala slova. Konačno sam uspjela.
Bio je to popis kojim se opisivao prikriven Židov:
Subotom nose čistu odjeću.
Radili smo to, ali zato da provjetrimo našu najbolju odjeću za nedjeljnu misu.
Pale svijeće petkom navečer.
Radili smo to, ali da vidimo u mraku.
Dvaput godišnje poste.
Radili smo to, ali kao spomen na mog oca.
Pričaju priče o Kraljici Esther.
Radili smo to, ali samo zato jer je ona bila svetica spominjana u crkvi.
Ne jedu svinjetinu.
Radili smo to, ali samo zato jer smo više voljeli povrće.
Svoju djecu nazivaju imenima iz Starog zavjeta.
Radili smo to, ali to su bili samo nadimci koji nikome osim nama nisu značili. Ime kojim je moj djed iz ljubavi zvao moju baku, a koje je zvučalo poput noževa - Sara. Ime kojim me majka zvala dok sam bila malena, njišući me u mojoj kolijevci, a koje je bilo isto onome kojim me baka nazvala kada mi je poklonila bisere. Esther.
Ako prijavite nekoga sa sudom ćete podijeliti svu njegovu imovinu.
Ljudi su imali spuštene glave, kriomice bacajući poglede jedni na druge. S jednim proglasom pogled na svijet se promijenio i sada je bio prepun opasnih mogućnosti. Osjećala sam se kao na dan paleži, kada sam imala ugarke u kosi. Stojeći ondje, okružena susjedima u selu u kojem je moja obitelj živjela stotinama godina, ja sam jedino razmišljala o jednome.
Radili smo to.


UMJESTO DA ODEM KUĆI, uspela sam se na brdo na kojem smo moja majka i ja tražile biljke. Hodala sam toliko brzo da nisam mogla razmišljati. Željela sam da bude tako. Inače bih mislila o Catalini i njezinoj majci dok prekopavaju po kući Arriasovih. Pitala bih se je li moje ime uistinu Esther.
Zašla sam duboko u šumu, gdje su bili borovi i mekani sag stvoren od iglica koje su sve utišavale. Ali tišinu nisam željela. Nisam željela znati tajne. Zašto smo pohodili istu crkvu kao i Arriasovi. Zašto smo imali posebna imena. Željela sam biti tko sam oduvijek bila. Je li to bilo previše za tražiti?
Pojurila sam. Trčala se dok mi nije lupalo u ušima. Trčala sam sve dok nisam mogla više disati. Mislila sam da trčim bez ikakvog pravca, bez misli u glavi. Ali pratila sam kartu za koju nisam znala da imam u srcu. Uskoro sam se našla na proplanku gdje je bio očev grob. Sjetila sam se.
Prošlo je mnogo godina od kada sam bila zadnji put ovdje. Od vremena kada sam bila djevojčica. Ali vjerojatno sam se sjetila gdje su rasli borovi. Zapamtila sam put duboko u sebi.
Njegov grob je bio označen plavim kamenom na kojemu je bila urezana, preduboko da bi ikada nestala, zvijezda. Pomislila sam na svoje ime. Estrella. Očeva tamna zvijezda. Sjetila sam se svih tajni u našoj kući. Sjetila sam se načina na koji smo se voljeli. Kada sam bila malena, i kada bih s majkom došla ovdje, ostavile bismo dva kamenčića na očevom grobu kao znak našeg sjećanja. I sada sam to napravila. Trebalo mi je dosta vremena prije no sam se vratila na brdo iznad našeg grada. Kada sam došla tamo i pogledala dolje, shvatila sam da ništa ne želim od tog mjesta. Inače bih osjećala da gledam svoj dom: sada je to bila skupina kuća, popločanih krovova, polja, livada i drveća. To je moglo biti bilo gdje. To je moglo biti mjesto u kojem nikada nisam bila.
Ljubav
Na kraju grada, muslimanska četvrt je bila tiha, ali čim sam se bližila centru postajalo je sve glasnije. Na Plazi su izbijale pobune,
sugrađanin se okretao protiv sugrađanina. Svuda unaokolo krvava izdaja. Na trgovinama su bila strgnuta vrata. Ljudi su na leđima nosili ukradena dobra: tepihe i čajnike, komade tkanine. Da nije bilo vriskova, dima koji se uzdizao i gorčine u zraku, izgledalo bi kao karneval. Limetina stabla na Plazi su zapaljena. Zapaljeno limetino stablo miriše na crnoću i zlo, kao i oparen med ili pokvareno voće. Ljudi su govorili da su ta stabla oduvijek tamo, i da će naš grad živjeti dok god ona budu cvjetala i rasla.
Andres me čekao na rubu naše četvrti. Vidio je kada sam pobjegla i bio je zabrinut.
Nije vrijeme za lutanje, rekao je.
Imam osjećaj da uopće ne znam tko sam.
To su bila vremena u kojima se sve moglo zbiti. Bilo je vrijeme kada ti je jedna riječ mogla okrenuti svijet naglavce.
Ne brini. Ja znam što si u srcu, rekao je Andres. To je jedino važno.
I to je bilo to. To je bio taj trenutak. Znala sam kako bih se osjećala da ga izgubim. Tako se prepoznavala ljubav. To mi je rekla majka. Trebalo je zamisliti svoj život bez one druge osobe, i ako bi zadrhtao pri toj pomisli, tada si znao.
Andres me otpratio kući u tišini. Približili smo se jedno drugome koliko smo se usudili. Nikada mi nije trebalo toliko dugo da dođem do kuće, a cijelo to vrijeme sam željela da taj trenutak traje cijelu vječnost. Kada smo stigli do vratnica moje kuće, poljubio me. Bilo je mračno i nitko nas nije mogao vidjeti, ali sam se osjećala kao da gorim iznutra toliko snažno da je svatko iz bilo koje kuće mogao vidjeti moju svjetlost.
Tako sam saznala od čega su bile izrađene vratnice u mojim snovima. Bile su izrađene od toga.


OTIŠLA SAM RAZGOVARATI s bakom. Bojala sam se postaviti pitanja na koja sam trebala odgovore, pa sam izmolila krunicu prije nego sam imala hrabrosti prići joj. Mijesila je tijesto na velikom stolu. Na našem stolu su se vidjela udubljenja još od kad su moje šukun-šukun bake na njemu rezale povrće. Moja šukun-šukun-šukunbaka je toliko često mijesila tijesto za kruh da se stol u sredini udubio, i sada je moja baka mijesila kruh na upravo tom istom mjestu. Dodala je masline i češnjak, a tada tijesto podijelila na tri dijela kako bi se lijepo diglo. Baka je odlučila ne ići niti razmišljati o pobunama na Plazi dok one ne prestanu. Ali ja sam bila tamo. Ja sam pročitala proglas.
Moja baka nije bila osoba koju si mogao prevariti lijepim riječima i otezanjem.
Moram te nešto pitati, rekla sam.
Zaposlena sam. Nije me niti pogledala.
Jesam li ja Esther?
Baka je na trenutak prestala mijesiti tijesto, a tada je ponovno nastavila. Nije bilo odgovora, pa sam pokušala s još jednim pitanjem.
Jesi li ti Sara? upitala sam.
Sada je baka prestala sa svojim poslom. Odgurnula je tijesto i pogledala me. Nikada me nije pogledala na ovakav način. Nije mogla, jer je skrivala istinu od mene. Na trenutak sam mogla vidjeti njezinu nutrinu. Prestala me štititi od istine, i sada je ona zasjala između nas dvije.
Znači, to je bila istina. Osjetih kako mi se lice žari. Je li sve što sam ikada mislila i činila u svojem životu bila laž?
I nitko mi nikada nije rekao?
Jednom kada saznaš neke stvari, ne možeš se Vratiti. To je teret koji ne možeš s nikim podijeliti.
Bilo mi je vruće, i osjećala sam se glupo. Potrčala sam u svoju ložnicu, bacivši se na krevet. Moja slamnjača je bila napunjena svježom slamom, ali ja sam bila poput limete, a ne njezina cvijeta. Gorčina traži gorčinu.
Moja baka je došla za mnom. Sjela je na rub postelje.
Namjeravali smo ti reći, rekla je.
Kada? Kad bih bila zakopana u svom grobu?
Govorim ti sada. Mi smo Židovi i oduvijek smo to bili, ali jedini način na koji smo mogli preživjeti jest da se pretvaramo da smo netko drugi.
Sjela sam, lica užarenog suzama. Možda su bile prozirne, a možda plave. Koja je uopće bila razlika?
Marranos, rekla sam. Svinje.
Moja baka me pogledala kao da me namjerava udariti, ali nije to učinila. To je na kraju krajeva i bila istina. Tako su nas nazivali.
Moraš to reći Luisu, rekla sam. On živi u laži. Bit će bijesan.
Luis zna. Jednog dana će naslijediti Brata deLeona da zaštititi naš narod, kao što je to činio i Brat. Tako ćemo imati glas koji će slušati gradski oci.
Rekli ste Luisu, ali ne i meni! Jer vam ništa ne značim!
Svijet se morao promijeniti kada sam ja ovako razgovarala sa svojom bakom.
Upravo suprotno, rekla je baka. Šutjeli smo jer te nismo Željeli opterećivati time, prije nego je potrebno.
Kada sam bila malena, željela sam da mi baka prije spavanja ispripovjedi priču, a ona bi me jedva pogledala kada bih odlazila u krevet. Sada sam ja odbijala pogledati nju.
Ovakvo nešto ne smiješ reći nikome. Ako želiš da preživimo ne smiješ vjerovati nikome. Baka me pogladila po kosi. Esther, rekla je.
To je bilo moje ime. Moje tajno ime. Jedno koje nikada neću moći koristiti.
Pogledala sam svoju baku.
Po prvi put u svom životu nisam je se bojala.


KASNO TE VEČERI me probudila majka. Protresla me, a tada mi pokazala da je slijedim. Mjesec je bio visoko na nebu i sve je izgledalo bijelo. Preko noćne halje sam navukla ogrtač, i uvukla noge u svoje cipele.
Osjećala sam se kao u snu, iako je cesta po kojoj smo hodali bila stvarna. Prolazile smo kroz grad u tišini. Svejedno, znala sam da su majka i baka pričale o meni. Sada se činilo da će mi povjeriti svoje znanje. Moja majka me još jednom podsjetila da nikome ne smijem reći o mjestu na koje me vodi.
Niti za išta na svijetu. Nikada ne smiješ reći, rekla mi je majka.
Zaklela sam se da neću.
Nisam joj rekla da sam u snu, prije nego me probudila, stajala u vrtu. Netko me nazvao Esther.
Esther, rekao je glas u snu. Oni koje Voliš neće gorjeti niti se utopiti. Oni će odletjeti.
Moja majka je u šumi bila kao kod kuće i nije primjećivala kada bi joj halje zapele o trnje. Za njom su ostale malene plave niti. Morala sam se boriti kako bih je mogla pratiti. Teško sam disala i boljela su me rebra, no svejedno smo nastavile. Bilo je kamenja; obilazile smo ih.
Bilo je niskih grana, prolazile bismo ispod njih. Bio je tamo maleni potok, ali našle smo put preko njega.
Prolazile smo pored skrivenih grobova, označenih plavim kame-njem s ugraviranom zvijezdom. Stale smo tek kada smo stigle na udaljeno mjesto, čak i dalje od mjesta na kojem je moj otac bio pokopan. Prošle smo kroz šljivik, a tada se provukle kroz visoku živicu prekrivenu bijelim cvijećem. Na čistini s druge strane živice bio je bazen napravljen od cedrovih dasaka. Majka je rekla da je taj bazen jako star i da ga svake godine ljudi iz naše crkve popravljaju i pune čistom kišnicom. Majka mi je rekla da se taj stari drveni badanj naziva mikva, kupka. Bio je jedino za žene kako bi nas očistio i učinio nas snažnijima. Sve žene iz naše crkve su dijelile našu tajnu: sve su dolazile ovamo.
Majka je zavezala svoju dugačku kosu i svukla odjeću. Bila sam zadivljena njezinom ljepotom. Osjećala sam se kao dijete u usporedbi s njom, ali kada mi je rekla da se skinem i uđem u bazen s njom, poslušala sam je.
Plutale smo u tamnoj vodi. Iznad nas je nebo bilo prekriveno zvijezdama i činilo se da je više bijelo nego crno. Pomislila sam na sol i brašno na bakinom stolnjaku. Pomislila sam na bisere u moru. Čak i ovako udaljene od grada osjećale smo smrad spaljenih limetinih cvijetova s
Plaze. Neke stvari su bile jake i pratile su te. Mjesto u kojem si odrastao, miris limetinih cvijetova, tvoji snovi. Zagledavši se u vodu, sjetih se zdjele s vodom u koju sam morala zuriti toliko puta i pomislila, Sve je ovdje. Početak i kraj.
Kasnije, dok sam se odijevala, osjetila sam teret našeg podrijetla. Unatoč tome, pod zvijezdama sam se osjećala kao najistinitija ja, toliko čista da sam drhtala, ista onome tko sam oduvijek bila, bez obzira na ono što mi je rečeno.
Do grada je bio dalek put, a ja sam imala još jedno pitanje.
Zašto naši djedovi umjesto da žive lažnim životima, nisu otišli odavde?
Kada su izbacili Židove, sud je uzeo njihovu djecu. Nisu ih Željeli vratiti sve dok se naši djedovi nisu preobratili. Trebali su pobjeći nakon toga.
Oduvijek smo živjeli ovdje, rekla je moja majka. U ovoj zemlji su kosti stare petsto godina.
Moja majka je znala koliko je bilo teško ostaviti mrtve. Ali zar ih nismo nosili sa sobom? Zar nije moj otac s nama dok god mislimo na njega?
Ostatak puta provedosmo u tišini. Bila je gotovo zora kada smo se ušuljale u naše vlastito dvorište, u našu kuću. Zastale smo u dvorištu i skinule cipele kako ne
bismo probudile djeda i baku. Kokoši su još uvijek spavale, ali nad poljima na sve svjetlijem nebu, letio je sokol. Cijelog svog života, svakog dana gledala sam ova polja, masline i bademe, isti horizont. Unatoč tome, pomislih da je greška da se ljudi poput nas vežu uz neko mjesto. Greška je što nismo spremni otići. Ako je sve što trebamo u onome tko smo. I čega se sjećamo.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:24 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
S V I J E T L O KO J E
K
O
P
N
I
Kome možeš reći




Tuga
Sljedećih nekoliko dana bilo je mnogo krađa i ulice su postale opasne. Djed je napravio novi lokot za naša vrata i zakucao je prozore. Nismo išli na tržnicu, niti na badnjeve s bojom, niti na bunar na Plazi. Navečer bismo uzimali životinje u kuću, dopuštajući kokošima da liježu jaja na našim sagovima, ovcama da se skrivaju ispod našeg stola, svinjama da spavaju pored naše peći. Jedino je Dini spavao u mojoj sobi.
Dini je bio tih i pristojno se ponašao. Spavao je sklupčan na hrpi sagova u kutu. Dok je sretan, tonuo u san, mogla sam čuti kako njuška, sretan što je pored mene. Zaželjela sam da mogu spavati tako spokojno kao i on. Zaželjela sam biti mirna.


JEDNE VEČERI sam otišla u šetnju s Catalinom. Obje smo bile nemirne, i nedostajale smo jedna drugoj. Možda sam bila u krivu. Možda nismo bile udaljene. Možda smo mogle biti prijateljice. Vrana i Gavran. Dvije djevojčice s istom crnom kosom koje su izgledale kao sestre. Dvije djevojčice koje su vjerovale da mogu postati što god požele.
Sjećaš se kada smo trčale kroz polja pretvarajući se da smo ma-garci? upitala sam.
Bile smo smiješne, reče Catalina.
Ti si bila hitrija od mene, kažem.
Jesam, Catalina je izgledala zadovoljno.
Zapravo bih ja uvijek na kraju utrke usporila. Ja sam bila magarac koji nije morao pobijediti. Možda je to bio razlog zašto bih uvijek bila sretna što Catalini mogu dati ako me ona nešto zamoli.
Ali ti si bila ljepša, rekla je Catalina.
Odmaknula je svoju ruku od moje.
Magarac je magarac. Nasmijala sam se. Niti jedan nije lijep.
Možda i nije, kaže Catalina, ali neke ptice nazivaju vranama, a neke gavranima. Prestare smo da se više pretvaramo.
Catalina zastane i oštro se zagleda u mene. Ne sviđa mi se kako gledaš Andresa, rekla je.
Željela sam reći, ne mogu si pomoći, ali nisam rekla ništa.
Kloni ga se, rekla je Catalina. Neću te ponovno upozoriti.


JEDNOG JUTRA nakon što smo se probudili, otkrismo da je jedan od prozora širom otvoren. Netko je provalio. Moja baka se uvjerila da su njezino najveće blago, njezini svijećnjaci na mjestu. Pretražila je naše stvari. Činilo se da je sve što su kradljivci uzeli bila hrana. Masline, brašno, staklenka meda. Ljudi su se bojali otići u trgovinu ili čak na vlastita polja. Tih dana je bilo opasno da žena sama odlazi na tržnicu, jer bi je vojnici uhvatili i ispitali o njezinim prijateljima i susjedima. Moja baka je odlučila da će od sada ostavljati košaru hrane za svakog gladnog prolaznika.
Nakon što smo ostavili malo kruha i fete za prolaznike, baka se okrenula prema meni, upitavši me gdje su mi biseri. Jesu li oni ukradeni?
Sigurna sam da su ovdje, rekla sam.
Otišla sam u svoju ložnicu, pretvarajući se da ih tražim. Nakon toga sam se vratila i rekla baki da sam pronašla ogrlicu u kutijici u kojoj sam čuvala svoje sitnice.
Trebala bi ih staviti. Bit će sigurni oko tvog vrata.
Rekla sam joj da je toliko vruće da ne mogu podnijeti da mi je išta na koži.
Baka je stisnula oči.
Biseri su iz mora. Oni su uvijek hladni.
Nije bilo lako lagati mojoj baki. Svejedno, počela sam, i koliko se god loše osjećala morala sam nastaviti.
Nosit ću ih za Večeru, rekla sam baki.
Istog časa sam otišla kod Cataline, iako sam se užasavala susreta s njom. Nisam mogla vjerovati da sam joj dala nešto toliko dragocjeno.
Pokucala sam nekoliko puta, ali nitko nije odgovarao. Učinilo mi se da čujem zvukove iz kuće.
Konačno sam dozvala Catalinu. Trebalo joj je dosta vremena da provjeri tko je na vratima.
Znači gavran zove Vranu, rekla je.
Trebaju mi biseri, rekla sam. Baka me pitala gdje su mi.
Dala si mi ih, rekla je Catalina.
Catalina je stajala iza otvorenih vrata. U zraku su bile malene mušice, toliko sitne da ih je bilo nemoguće vidjeti, ali unatoč tome, grizle su. Čak su i kokoši u Catalinom dvorištu tražile utočište ispod kuće.
Znam, rekla sam, ali trebam ih.
Ti si mi rekla da ih uzmem. Ti si mi rekla!
Zagledala sam se u Catalinine oči. Poznavala sam je tako dugo, cijeli svoj život, i nikada nisam primijetila da su zelene.
Trebam ih natrag, rekla sam joj, nadajući se da mi glas zvuči snažnije nego što sam ja to bila. Trenutak je šutjela, a tada kaže. Ja ih trebam Više.
Mora da nas je Andres čuo. Izašao je van i radosno me dozvao. Rekao je moje ime, Estrella, kao da znači ljepota, i ti si moja ili sjajna zvijezda.
Ugledala sam izraz Catalinina lica. Možda sam ga zaslužila. Možda je sve bila moja krivnja.
Estrella ide, rekla je Catalina Andresu.
Trebam ogrlicu, rekla sam Catalini.
Njezin izraz lica kada me pogledala je bio drugačiji od Cataline koju sam ja poznavala. Nešto u meni je počelo tući, kao da u prsima imam golubicu.
Pa, više nisu tvoji.
Catalina zalupivši vratima ude u kuću. Andres i ja smo stajali.
Zašto je tako ljuta? on upita.
Rekla sam mu za bisere, iako sam znala da tu ima i nešto više. Catalina je bila ljuta što je ona, ona, a ja ja. Bila je ljuta što je Andres stajao tu i razgovarao sa mnom, i kako je izgovorio moje ime kao da je tajna koju dijelimo zajedno.
Nisam mogla učiniti ništa. Možda je moja baka bila u pravu kada je jednom rekla, Misliš da poznaješ nekoga, ali što je to? Samo ono što ti žele pokazati. Zapamti da je bitno ono što je unutra.
Catalina je iz kuće pozvala Andresa da dođe večerati.
Čekaj me ovdje, rekao mi je.
Andres je ušao, a kada se vratio sa sobom je imao moje bisere. Ispružila sam ruku, ali je on stavio bisere meni oko vrata i zakopčao ih. Otpratio me kući. Srce mi je tuklo tolikom silinom da sam se osjećala kao da netko na mene baca kamenje. Osjećala sam da je sve moguće. Doista sve.
Andres nije izgledao vedro, i nije hodao blizu mene. Konačno sam ga upitala što nije u redu.
Kada sam otišao po tvoje bisere, Catalina mi je rekla da si zaljub-ljena u nekoga, rekao je Andres.
Možda i jesam.
Rekla je da je to neki Phillipe koji radi na badnjevima s bojom. Rekla je da si toliko žarko željela bisere natrag jer ti ih je on poklonio.
Moji baka i djed su mi ih dali. A taj momak o kojem ona govori - ja ga niti ne poznajem. Nije on taj. Rekla sam to na način da Andres shvati istinu.
Andres mi je uzeo ruku, i ja sam mu to dopustila. Pokušavala sam misliti na zdjelu s vodom, na rijeku koja se uvijek kreće i mijenja, o vrtu s deset vratnica, ali jedino sam mogla razmišljati o njemu. Poljubili smo se pored ograde, na način od kojeg mi se zavrtjelo u glavi. Nasmijali smo se našim osjećajima. Nasmijali smo se zbog omamljenosti koju smo oboje osjećali. Poljubili smo se ponovno, kako bismo bili sigurni da je ono što smo osjećali bilo stvarno. I bilo je.
Nemoj dopustiti da te djed obeća nekome, rekao je Andres.
Moj djed ne odlučuje umjesto mene.
Noć je bila svježa, ali ja sam izgarala. Osjećala sam se kao onog dana kada me je majka naučila vrtložnom plesu, plesu kojeg su plesali samo muškarci. Taj ples je bio mističan, zbog kojeg je vrt sjao u tvojoj glavi.
Andres se nasmijao. Tada se nikome nemoj obećati. Samo meni. Ne moramo nikome reći ako to ne želiš. To će biti samo naše obećanje.
Kako sam mogla išta obećati kada sam znala što Catalina osjeća prema Andresu? No opet, kako sam mogla odustati od njega?
Što je s Catalinom? konačno upitah. Mislila sam da ćeš nju oženiti.
To se nikada ne bi dogodilo. S njom nikada.


SJETILA SAM SE što mi je majka rekla kada je ona prvi put ugledala mog oca. Kako je, kada se okrenuo prema njoj, osjetila udarac. Kako je pokušala suspregnuti svoje osjećaje prema njemu, kako se pravila da joj nije stalo sve dok nije razboljela želudac. Jednom kada ga je ugledala bilo je kao da je progutala tisuću noževa. Pokušala je ne osjećati tako, ali svaki put kada bi ga vidjela osjetila bi ona taj nož.
Mogla sam ga i ja sada osjetiti kako mi probada prsa. Možda je to bila ljubav, a možda me probadao Catalinin izraz lica dok nas je gledala u dvorištu. Izašla je nakon što je Andres pošao sa mnom, i još uvijek je bila tamo i zurila. Gledala je cijelo vrijeme. Poželjela sam da nas nije vidjela. Poželjela sam da sam upoznala Andresa stotinama milja dalje od Encalefore.
Nije bilo čudo što su se Catalinini osjećaji promijenili u tamne, crne misli. Catalina nije imala pojma tko sam bila ja. Ja sam bila Esther. Ja sam bila zaljubljena u njezinog rođaka, njoj ne rekavši o tome niti riječ. Esther, djevojka s tajnim životom. Esther koja je vidjela Catalinu dok krade srebrninu i tkanine.
Rekla sam Andresu da mu se ne mogu obećati tako lako.
Rekla sam mu da je to bilo lakše nego reći mu istinu. Nisam bila sigurna da ga zaslužujem.


TE VEČERI nisam mogla pojesti svoju večeri, niti kasnije spavati. Pitala sam se kako bi Andres reagirao da zna da sam Židovka, a ne kršćanka kao on. Po zakonu se nismo mogli vjenčati; nismo smjeli niti razgovarati niti podijeliti obrok; kada bi se usudili tako nešto, bio bi to najgori mogući zločin, hereza.
Otkopčala sam bisere i stavila ih u kutijicu sa sitnicama u kojoj sam čuvala svoja mala blaga, većinom stvari koje smo Catalina i ja skupile u brdima. Bilo je modrog ptičjeg perja, prešanog cvijeća, Catalinino pisamce koje mi je napisala za moj zadnji rođendan sa smiješnom pjesmicom koja je kazala da smo nas dvije poput dva stabla koja rastu u istom vrtu. Stavila sam svoju kutijicu s blagom ispod moje slamnjače. Spavala sam na njoj. S početka me žuljala i ometala mi san. Ali nakon nekoliko tjedana nisam je uopće više osjećala, a do sljedećeg tjedna sam uopće zaboravila da je ondje.


POBUNE NA PLAZI su se utišale, ljudi su nastavili sa svojim životima, odlazili su u polja, na tržnicu, na bunar u kojem je voda dolazila iz raja. Ali u mojoj kući je još uvijek bilo nemirno. Jednog dana majka je izvukla karte da vidi što nam sprema budućnost. Istog časa je napravila grimasu. Nije joj se svidjelo što nam je slijedilo.
Loš je trenutak za postojati na ovome svijetu, rekla je.
Majka mi je oko ruke zavezala komad crvene vune koju sam nosila ispod odjeće. Za sreću, rekla je. To je bio tajni amulet. Tada je i oko svoje ruke zavezala trak crvene vune.
Promiješala je karte i ponovno ih rasprostrla ispred sebe. Pismena su bila ista.
Nešto će se zbiti, rekla mi je majka.
Nije mi se svidio njezin nemir, pa pokušah okrenuti na šalu.
Uvijek se nešto mora zbiti, rekla sam.
Ovo će biti drugačije. Počet će s jednom tugom, koja će postati njih tisuću. A onda će tuge biti kao i zvijezda na nebu.


UPORNO SAM TRAŽILA neki znak. Ali naši životi su se nastavi-li kao i obično. Svijet se ponovno činio normalnim - nije bilo paljenja, nije bilo uhićenja, samo ljetna popodneva i tamno plave noći.
A tada sam jednog sunčanog dana začula slavuja u poljima. Bilo je podne, i nije bilo vrijeme za njega. Majka mi je rekla da ptice i životinje znaju budućnost prije nas. Pokušavaju nas upozoriti, ali mi ih ne slušamo.
Istrčala sam van kako bih ga otjerala, ali ga nisam mogla vidjeti. On je neumorno pjevao svoju tužaljku.
Moja majka je stala iza mene.
Stavila je ruku na moje rame.
SADA POČINJEMO, rekla je.


USKORO SE u našem dvorištu pojavio muslimanski dječarac.
Osim moje majke, većina naših susjeda nije odlazila u musliman-sku četvrt. Neki bi ponekad zašli u neki dućan, ili bi u slučaju bolesti otišli u posjet vidaru. Što se tiče muslimana, oni nisu dolazili u naš dio grada.
Ali sada je taj dječak bio u našem dvorištu. To je bio onaj kojeg smo vidjeli da radi u vidarovom vrtu. Dječak je izgledao nervozno. Držao je dvije velike drvene kutije. Pitala sam se jesu li to kutije s blagom; pitala sam se je li to dobar znak koji će nas uvjeriti da su majčine karte bile u krivu.
Kada je moja baka spazila dječaka, potrčala je u dvorište vičući, pokušavajući ga otjerati. Dječak je stajao na mjestu, i vikao na španjolskom i arapskom, ali se nisu razumjeli. Moja majka je istrčala iz kuće. Ona je ušutkala moju baku - nešto što nikada nije činila - i poslušala dječaka. Majčina kosa je bila raspuštena i bila je bosih nogu, zbog čega se dječak doimao iznenađeno. Iz poštovanja je gledao u zemlju dok je govorio. Sada sam mogla čuti da unutar kutija očajnički kvocaju kokoši.
Naše vlastite prasne kokoši su pobjegle ispod kuće gdje je bilo hladno i zaklonjeno.
Majka je klimnula glavom, i dječak je spustio kutije, a tada istrčao iz našeg dvorišta. Unatoč tome što u ovom dijelu grada nije bilo sigurno za njega, on je svejedno došao.
Majka je otišla do kutija i čučnula pored njih. Utišavala je kokoši. Upitala sam je što se dogodilo. Žena muslimanskog vidara je umrla. Prije nego je preminula, rekla je mužu da pošalje kokoši mojoj majci na poklon.
Kako mogu od nje nešto uzeti? rekla je moja majka. Ništa joj nisam dala.
Ona je vjerovala da jesi.
Sjetila sam se izraza lica vidarove žene kada je ugledala vunu koju joj je moja majka donijela. To je svakako bio dar.
Otvorila sam kutije i pustila kokoši. Zakokodakale su i razletjele se po dvorištu. Ove kokoši nisu bile smeđe poput naših; bile su svijetlo sive boje, a pijetao je bio prekrasan i razjaren. Kada ga je moja baka pokušala otjerati, on se nije sakrio ispod kuće nego se postavio pred njom, kao kakav kralj svih pijetlova, bez obzira što je bio u novom dvorištu.
Gledaj, rekoh majci.
U kutijama su bila jaja.
Moja majka posegne za jajima. Nisu bila smeđa kao jaja naših kokoši, već boje jezera. Bilo je to nešto prekrasno. To je bila boja koju moja majka nikada nije koristila za vunu, jer je se nije moglo napraviti. To bijaše dar žene koja je bila prijateljica mojoj majci iako su živjele u dva različita svijeta. Majka je rukama prekrila usta. To bi napravila svaki put kada bi joj se plakalo, kako joj duh ne bi od tuge izašao iz tijela.
Moja baka me primila za ruku i kimnula glavom kako bih je pratila.
Pusti majku, rekla je. Izgubivši prijatelja, sjetila se svega što je Već izgubila i sVega što ponovno može izgubiti. To nikako ne može postati lakše.
Svi tugujemo sami.


DJEDOVA RADNA SOBA je bila u podrumu, u staroj špilji na kojoj je izgrađena naša kuća. Jedne večeri sam iz te sobe začula jecanje. Sišla sam dolje u noćnoj haljini.
Moja majka i baka su spavale, ali djed nije bio sam. Pogledala sam kroz pukotinu na vratima njegove radne sobe. Ugledala sam Senora deLeona, oca Brata deLeona. Na stolu je bio još jedan čovjek koji je krvario. Moj djed ga je šivao iglom i koncem, kao da čovjek nije ništa kompliciraniji od košulje ili plašta.
Pokušala sam biti što tiša. Sada sam shvaćala. Moj djed nije bio samo učitelj nego i kirurg, što nije bilo dopušteno. Sve knjige o kirurgiji i medicini su bile spaljene. Posjedovanje takvih knjiga bilo je kao i posjedovanje židovskih. Zadrhtala sam i potrčala gore. Sjetila sam se Catalininih pitanja. Zašto su kod nas usred noći dolazili ljudi? Kakve je to sastanke održavao moj djed?
On je učitelj, rekla sam joj.
Catalina je izgledala sumnjičavo. Učitelji ne predaju usred noći.
Sada sam i sama željela znati odgovor na to pitanje. Mi nismo bili samo Marranosi; moj djed je radio i vjerovao sve što je bilo protivno crkvenim proglasima.
Djed je imao krvi na odjeći. Senor deLeon i onaj drugi čovjek su izašli na dvorišna vrata. Moj djed je očekivao uspavanu kuću, i uplašila sam ga. Iz ruku mu je ispalo sve što je nosio u čistoj krpi - noževi, konac, igle, stvari koje su nalikovale malenim sjekirama i pilama, bočica gorke tekućine koja je bila toliko snažna da je mogla prekinuti čovjekov život ako bi je se previše otpilo.
Donesi mi Vode, naredio mi je djed i ja sam poslušala.
Zurili smo jedno u drugo, i moj djed nije rekao ništa. Ali kada sam krenula otići, on je klimnuo glavom da sjednem. Ruke i noge su mi se tresle. Pravila sam se kao da je uobičajeno da nas dvoje tako sjedimo. Vratila sam se nazad na svoje mjesto.
Bila si dolje? upitao me djed.
Ja sam klimula.
Što si vidjela? upitao me tada.
Ništa, odgovorila sam. Ništa, jer bi ti želio da ništa nisam vidjela, iako se čovjek na stolu možda ne bi složio.
Moj djed je izgledao iznenađeno. Uspjela sam reći istinu, ne rekavši ništa.
Dobar odgovor, rekao je.
Moj djed je ustao i nad zdjelom za pranje smeđim sapunom oprao ruke. Tada se vratio i sjeo nasuprot mene.
Koliko znaš o tome tko zapravo jesi? upitao me djed.
Ne znam ništa jer toliko i trebam znati, iako se moja baka s time ne bi složila.
Djed ponovno klimne. Na neki način sam ga, ne trudivši se, zado-voljila.
Dobar odgovor, ponovno kaže.
Neko vrijeme smo proveli u tišini, a tada mu kažem.
Možda su prije stotinu godina naši ljudi trebali pobjeći odavde, rekla sam. To je bila hrabro, možda nepristojno reći, ali o tome sam mnogo razmišljala.
A onda bježati iz jednog mjesta u drugo, a tada i od tamo? Nakon što jednom pobjegneš, znaš li hoćeš li morati bježati cijeli svoj život?
Dobar odgovor, kažem.
Moj djed zabaci glavu i nasmije se. To me iznenadilo više od svega. To da se mogao smijati. Zbog toga sam se usudila reći još nešto.
Ali postoje drugi odgovori.
Moj djed me pogledao kao da me vidi prvi put, a možda i jest bilo tako. On klimne prije nego mi je odgovorio.
Živimo trenutak za trenutkom, rekao mi je djed. Sve se mijenja. Jedan trenutak smo dio rijeke a Već slijedeći smo združeni s morem.
Zar nije magija zašiti čovjeka uz pomoć konca i igle?
To je medicina. Kirurgija.
Čula sam ljude kako govore da Židovi imaju škole magije.
Naš je način shvatiti božje tajne. To se naziva Kabala. To je put kojim se uči postati jedinstven sa svijetom. To je put svijetla i znanja.
Deset vrata koja Vode do Vrta, rekla sam. Deset tajni Drva Života.
Tko ti je to rekao? To bijaše više od iznenađenja. Bio je šokiran što znam takve stvari. Tvoja majka?
Sanjala sam ih. Mislila sam da možda u svojoj sobi imaš neke knjige o tome.
O kakvoj sobi ti pričaš? Mislio sam da ništa ne znaš.
Djed je u sebi sakrivao osmijeh, ali ja sam ga vidjela.
Istina. Samo sam razmišljala što bih mogla vidjeti kada bih išta vidjela. Nasmiješila sam se.
Ti si pametna djevojka, rekao mi je djed. Pametnija nego što sam mislio da jesi.
Odveo me u dolje.
Samo da znaš, rekao je.
Vrata je otvorio metalnim ključem koji je bio sakriven ispod zadnje stepenice. Soba je bila malena, cijela ispunjena knjigama, od poda do stropa. Nisam niti znala da postoji toliko knjiga, a kamoli da su u našoj kući. Tu je učio svoje učenike. Na stolu su bile bilješke o Žohari, knjizi svijetla, knjizi istinskog znanja, vodiču k vratnicama.
Što ćeš reći ako te tko pita jesi li ikada bila u ovoj sobi? upitao me djed.
Sjetila sam se učenja koje se uvijek odvijalo ovdje, ispod mojih nogu. Pomislila sam na sve ljude koji su zašiveni i ozdravljeni. Osjetila sam nešto prema svom djedu što prije nisam osjećala. Shvatila sam zašto su ga njegovi učenici onako gledali.
Kojoj sobi? rekla sam.
Znala sam da je to bio dobar odgovor; to mi nitko nije trebao reći. Dovoljno dobar da me Jose deMadrigal, najveći učitelj kojeg je naš grad poznavao pogledao drugim očima.
Sjedni, rekao mi je djed. Počet ćemo s abecedom.


U GRADU je vladalo zatišje, ali ta tišina se činila poput one prije nego se oluja obruši na zemlju. Bilo je premirno. Bilo je preneprirod-no. Čak niti ptice nisu pjevale.
U nedjelju je na misi Brat govorio da moramo vjerovati u raj, ali istovremeno moramo biti spremni na zlo koje je na zemlji. Pogledala sam ljude oko sebe. Vidjela sam da smo svi isti. Marranosi. Naše istinito ja je bilo skriveno. Vidjela sam i nešto više: svi smo bili u strahu. Znali smo da se loše stvari događaju zajedno, jedna za drugom, kao da i neke tajne ne mogu ostati skrivene. Moj djed je počeo šaptati neke od tih stvari. Učio me o el Diva de Pardon, o danu oprosta, kada smo priznavali svoje grijehe, kao i o Kraljici Esther po kojoj sam nazvana, koja je skrivala svoje židovsko nasljedstvo kako bi spasila svoj narod.
Gotovo sam svakog dana učila sa svojim djedom. Iako sam mislila da sam budalasta, nekako sam učila. Postojale su osnovne molitve, i put svijetla. Način na koji se pročišćavao um; uz bajanje bilo je moguće postati bliži sveznajućem i moćnom bogu. Počela sam shvaćati da dublje gledajući u sebe, počinjem shvaćati ono što je beskonačno.
Jednog dana me djed pozvao k sebi u svoju radnu sobu. Bio je budan cijelu noć, i lice mu je bilo blijedo. Oči su mu bile tamne i crvene. Zaključao je vrata i izvadio neke papire. Osjećala sam kao da su knjige na policama žive, pa dišu i dršću poput golubica. Mislila sam da sam ovdje kako bih učila, ali knjige mojeg djeda su bile zatvorene.
Ako se išta dogodi, želim da znaš, rekao je. Predao mi je komad papira na kojem je bilo ime i adresa. Ovaj čovjek iz Amsterdama ti može pomoći ukrcati se na brod.
Skoro sam se nasmijala. Ja ne znam gdje je Amsterdam. Ovdje sam kako bih učila hebrejski. Daj taj papir mojoj majci ili Luisu.
Ti si ta koja će ići.
Istog trenutka me napustio smijeh.
Moj djed me učio o najmoćnijoj knjizi, o putu Svijetla, Žohari. Stvari koje mi je rekao ću shvatiti tek kad ostarim, a i tada će mi predstavljati misterij.
Cijelu noć sam bajao, i sada.
Vidim koji je odgovor. To ćeš biti ti, rekao mi je djed.
Ne, rekla sam. Neću biti.
Ništa na svijetu nije lako, rekao je djed. Zato postoje deset Vratnica kroz koja treba proći kako bi se došlo do Vrta. Da je Život lak, bila bi samo jedna Vrata. Ne bi ih bilo uopće.
Od čega su napravljene Vratnice? upitah.
Krune, Mudrosti, Inteligencije, Ljubavi, Prosudbe, Suosjećanja, Izdržljivosti, Veličajnosti, Stvaranja Svijeta, Kraljevstva.
U mojim snovima se čine stvarnima, rekla sam djedu.
Ti ih vidiš kako ti želiš. Vratnice su uvijek različite, samo je Vrt isti. A Drvo Života koje raste tamo jest istina. Spajanje sa silom je srce svega. Ti stvaraš svoja Vrata, a tada prolaziš kroz njih. Ako si sposoban, proći ćeš ravno kroz njih. On me pogleda. Ako se usudiš.


ODMAH NAKON toga je stiglo pismo mog brata. Do sada nikada nisam dobila pismo. Morala sam otići do Kneževe palače i službeno potpisati primitak. Vojniku koji je bio zadužen za pošiljke pisama sam platila nekoliko novčića kao zahvalu. Otišla sam na bunar i sjela na rub. Moj djed je Luisu poslao kodiranu poruku u kojoj mu je javio da sam postala njegov učenik, iako sam bila samo djevojka.
U svom pismu brat mi nije mnogo mogao napisati; netko iz Kneže-ve plače ili iz sjemeništa ga je mogao otvoriti i pročitati. Ali napisao mi je koliko se ponosi mnome. Rekao mi je da je naš put opasan i istinit, i da je najvažnije od svega zapamtiti povijest našeg naroda.
Uvijek netko zaboravi, a netko drugi nestane, napisao mi je brat.
Nakon što sam pročitala pismo, ponijela sam ga kući i zapalila u keramičkoj posudi. To je bio najbolji način čuvanja tajne. Čuvati je u glavi.
Vatra je spalila bijele i plave ukrase na posudi, ali meni je uzorak izgledao još ljepši.
Što si napravila! viknula je moja baka kada je vidjela tragove paleži.
U njoj su spaljene riječi moga brata, rekla sam joj.
Umjesto da me kazni, baka nam je u toj posudi poslužila večeru. Bila je to adafina, piletina i okruglice, moja i Luisova najdraža večera.


TE NOĆI sam sanjala Catalinu. Ja sam bila s jedne strane vrata, a ona s druge. Ona me gledala, dozivala me, ali se ja nisam javljala. Padala je i jedino sam trebala posegnuti za njom da je spasim, ali to nisam učinila. Ovog puta vratnice su bile napravljene od crnog perja, i bile su toliko krhke da sam znala da će se raspasti ukoliko se pomaknem. Zbog toga sam ostala na mjestu, tiha.
Tog dana sam se zbog tog sna osjećala užasno. Catalina i ja više nismo petkom odlazile na bunar na Plazi. Odlučila sam je potražiti. Možda uspijem popraviti stvari. Iz dvorišta sam uzela drveni kabao i otišla na Plažu. Nije bilo toliko ljudi kao i prije pobuna, ali ipak su prolazili Plažom. Na bunaru je bila skupina djevojaka mojih godina, i Catalina je bila medu njima.
Dok sam prilazila Catalina me pratila pogledom. Ona okrene lice. Jedna od djevojaka, Rosa gurne laktom Catalinu. Onda me obje pogledaše, nasmijavši se.
Trebala si nešto? pitala je Catalina dok sam prilazila. U ovoj vodi nema bisera. Za njih moraš otići na ocean.
Tražila sam tebe, rekla sam.
Pa nemoj se truditi. Andres nije sa mnom.
Djevojka imenom Rosa sakrije lice, ali mogla sam čuti njezin smijeh.
Ne tražim njega. Trebam tebe, kažem.
Pa, sada kad si me našla, bolje ti je da otrčiš kući. Inače bih te mogla ošamariti. Andres je budala. Ti misliš da si bolja od mene!
Ne mislim da sam bolja od tebe, rekla sam dok sam spuštala kablove u bunar. Izvukla sam ih brzo, tako da se dosta vode izlilo iz njih.
Dobro, rekla je Catalina. Ni ja ne mislim da si bolja. Ne znam tko si. Niti se ne križaš kao što to činimo mi.
Podignula sam pogled s bunara i ugledala Catalinu kako zuri u mene. Dan je bio na izmaku i sunce je bilo veliko. Pomislila sam na čovjeka sa crvenim križem na odjeći. Razmišljala sam kako stvari gore i nestaju u zraku.
Posegnuvši za kablovima, u vodi sam mogla vidjeti kako plutaju naši odrazi. Tu smo bile ona i ja. Vidjela sam posve jasno da uopće ne sličimo.


ŠTO BI BILO da nisam ono što ti misliš? pitala sam Andresa kada smo se kasnije sreli.
Bili smo ispod jedne posebne masline. Bilo je kasno u noći i oboje smo trebali biti kod kuće i spavati. Umjesto toga bili smo ovdje i sanjali na glas. Iskrali smo se, i činilo se da smo sami na svijetu. Ali nismo bili.
Ti si, rekao je Andres, djevojka koju sam čekao.
U ovaj sat na poljima je bilo stvorenja koja nikada nisam vidjela pod svijetlom dana. Šišmiši, brzi maleni miševi, i slavuj kojeg sam čula tijekom dana, koji je još uvijek žalosno pjevao.
Možda nisam tko sam mislila da jesam, rekla sam.
Možeš biti bilo tko, meni neće biti bitno.
Koliko je muškaraca to reklo ženama na ovom svijetu? Koliko je djevojaka vjerovalo u to, samo da bi ostale čekati.
Ali ponekad, sokol je sokol, a golubica je golubica, a slavuj je ptica koja pjeva sve do jutra. Odlučila sam vjerovati mu.
Nećeš promijeniti svoje mišljenje?
On se nasmije i kaže, Hoćeš li ti?
Daj da ti kažem tko uistinu jesam.
Ne moraš. Poznam te. Znam tvoje srce. To je jedina stvar koja će mi ikada biti važna.
Svejedno sam mu rekla. Iako je to bilo opasno, iako sam znala da nikada ne smijem reći. Nakon toga me poljubio.
Obećala sam mu, i on je obećao meni, samo tako. Bez obzira kakvi ćemo biti u očima drugih. Mi smo pripadali jedno drugome.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Alice Hoffman – Vradžbina taj Sub Jan 28, 2012 1:25 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
LJ
U
S
K
E
Ko te izdao


Krv

Dogodilo se zbog sitnice. Malene poput ugriza otrovnog kukca. Ta mala stvar je bila poljubac.
Čovjek bi pomislio da poljubac na svijet može donijeti samo dobre stvari, ali ovaj put to nije bio slučaj.
Andres i ja smo se nastavili viđati gotovo svake večeri ispod masline gdje se bio nastanio sokol. To je bilo naše tajno sastajalište.
Ali tajne dugo ne mogu biti sakrivene. Tada sam to naučila.
Catalina nas je uhvatila. Čekala je u dvorištu, a kada smo se Andres i ja našli, suočila se s nama. Bila je mračna noć, ali tama nas nije uspjela sakriti. Catalina je zahtijevala objašnjenje. Osjećala je da ima pravo optužiti nas budući da je ona ovdje gubila.
Nismo željeli da se to dogodi, rekla sam.
Catalina se gorko nasmije.
Andres joj je pokušao objasniti. Ti i ja smo poput braće, rekao joj je. Ljubav prema tebi postoji, objasnio je, ali je drugačija od one koju osjećam prema Estrelli.
Ne treba mi tvoja ljubav, tada se okomila na mene. Želim da te nikada nisam upoznala. Želim da nikada nisi postojala. Sada se pitam što si mi još lagala.
Zaklopila je oči kao da sam stvarno nestala. Kada ih je ponovno otvorila, znala sam da me više ne vidi. Ja za nju više nisam postojala.


SLUŽBENICI nisu došli Catalini. Ona je otišla k njima. Tražila je da je sudac u Kneževoj palači sasluša. Kleknula je ispred njega i rekla mu da moj djed ima tajni život i školu magije; da se bavimo magijom i judaizmom. Rekla je olako, kao da nabraja svinje u svojem dvorištu. Prijavila nas je kao da je to najlakša stvar na svijetu, poput kućanskog posla ili recitiranja dnevne molitve.
Catalina je rekla da je vidjela mojeg djeda kako na naša vrata stavlja kaplju krvi na dan za koji se znao da Židovi slave Pashu. Pitala sam djeda je li to istina, a on mi je odgovorio da ljudi iz naše crkve to čine. No to je bila kokošja krv, a ne krv ukradenog djeteta kako je Catalina posvjedočila.
Catalina je rekla da nikada nije vidjela člana mojeg obitelji da jede chorizo, zbog čega je i posumnjala. Odbijali smo kobasice i pečeno meso, a naše svinje su bili naši ljubimci; objavila je da spavamo s njima. Jednom je čula kako moj djed zove moju baku Sarom, dok je Senora deMadrigal za ostatak sela bila Carmen.
I na to su se sveli svi dokazi.
Na ime.


BRAT DELEON nam je to ispričao. Kako je Catalina ispraćena iz Kneževe palače kao da je važna ličnost, i kako je bila odjevena u svilu, i kako je na nogama imala nove satenske cipele.
Rekao nam je da pobjegnemo iz grada, da sve bez pitanja ostavimo, ali vojnici su došli toliko brzo da smo jedva imali vremena udahnuti. Kada su uhitili mojeg djeda, sa sobom su uzeli sve što im je trebalo kao dokaz na suđenju. Uzeli su sve stvari koje su nam nešto značile. Naše svijećnjake, srebrninu, pisma mojeg oca mojoj majci, čak i moju kutiju sa sitnicama koju su uzeli ispod mojeg madraca, a u kojoj sam držala svoje bisere.
Srećom, moja majka je uspjela sakriti svoj smaragdni prsten u cipelu. Vojnici su uzeli gotovo sve, umalo uništivši našu kuću. Posude je razbijeno, namještaj raspolovljen, vuneni pokrivači razderani. Moja baka je krenula na vojnika nožem. On ju je samo odgurnuo i ona je pala na tlo. Vojnik je se nije bojao kao što sam je se ja bojala. Jedva ju je i vidio.
Nemojte se boriti s njima, rekao je djed.
Poslušali smo djeda, iako smo istovremeno plakali. Ipak vojnici nisu znali za sakrivenu sobu prepunu knjiga i kirurških instrumenata, i uhitili su samo jednog člana naše obitelji za kojeg je rečeno da je neprijatelj crkve.
Vojnici zaduženi za uhićenje su imali toliko pristojnosti pa su pustili velikog učitelja Josea deMadrigala da iz svoje kuće izađe kao slobodan čovjek, ali tako je ostalo sve dok nije došao do ulaza u naše dvorište. Tada su ga okovali teškim okovima namijenjenim za heretike i ubojice.
Plakali smo i jecali, obitelj čovjeka za kojeg više nije bilo nikakve nade. Isplakali smo toliko suza da je sam zrak bio obojan plavo.
Djed, otac, suprug, najdraži.
Vojnici su uzeli ovcu od koje je moja majka uzimala svoju krasnu vunu. Kokoši su se razbježale i pobjegle ispod kuće, ali svinje su se skupile zajedno, izašle kroz vrata i krenule za mojim djedom niz put. U posljednjem trenutku je jedan od vojnika zgrabio Dinnija, mog ljubimca, prebacio ga preko svog ramena i odnio. Dini je skvičao. Zvučao je kao čovjek. Krenula sam po njega, ali je moja majka potrčala za mnom i zadržala me, pokrivši mi uši. Svejedno sam mogla čuti što su vojnici radili; mogla sam to vidjeti i zatvorenih očiju. Moj djed, moj ljubimac, moj život, moj svijet. Znala sam da je monstrum s Plaze prošao kroz našu kuću, uništavajući sve na svojem putu.
Stajali smo, slomljeni.


BRAT DELEON je nam je te večeri ponovno rekao da odemo. Da ostavimo djeda. Da ostavimo dom.
Sada sam počinjala shvaćati zašto su ljudi odlučili ostati. Bilo je teško napustiti voljene.
Kada smo odbili pobjeći, Brat nam je rekao da se klonimo sudnice. Obećala sam da neću izlaziti iz svog dvorišta, ali istovremeno dok sam to izgovarala, imala sam potpuno druge namjere.
Brat deLeon je nam je te večeri ponovno rekao da odemo. Da ostavimo djeda. Da ostavimo dom.
Sada sam počinjala shvaćati zašto su ljudi odlučili ostati. Bilo je teško napustiti voljene.
Kada smo odbili pobjeći, Brat nam je rekao da se klonimo sudnice. Obećala sam da neću izlaziti iz svog dvorišta, ali istovremeno dok sam to izgovarala, imala sam potpuno druge namjere. Vidjela sam što se dogodilo
Arriasovima i znala sam da će uskoro početi suđenje mojem djedu.
Sljedeće jutro sam rekla majci i baki da idem u polja iza kuće. Umjesto toga otišla sam na Plažu šalom prekrivene glave da me nitko ne bi prepoznao. Sakrila sam sve osim očiju. Ušla sam u zadnji trenutak prije nego su se zatvorila vrata sudnice. Sjela sam odzada.
Prepoznala sam je nekoliko redova ispred sebe. Prepoznala sam je po obliku njezine glave, po visini njezinih ramena, po načinu na koji je pljeskala rukama i postavila ih na klupu ispred sebe. Catalina.
Kako to da nikada nisam primijetila koliko je Catalina bila nesmi-ljena, kako je sjala kada su se loše stvari događale ljudima? Gledala nas je: moju prelijepu majku, moju snažnu baku i iznimnog brata, i bila je ljubomorna. Toliko ljubomorna da nisam vidjela što joj je sjalo ispod kože. Bila je zelena od zavisti; sada sam to vidjela. Neće je pozvati kao svjedoka, samo će govoriti sudac. Unatoč tome Catalina je bila u središtu suđenja, i ona je to znala. Sjala je poput smaragda. Pažljivo je uredila kosu, podigavši je kopčama od kornjačina oklopa. Zapitala sam se jesu li te kopče pripadale nekoj Marrano ženi koja je ostala bez svega.
Konačno je pročitan dug popis zločina. Hereza, judaizam, magija, medicina, ubojstvo, krv.
Nazvali su mog djeda čarobnjakom. Najvećim čarobnjakom našeg sela i našeg vremena. Zlim, najopasnijim, koji je ljudima našeg grada predstavljao veću prijetnju od crne groznice.
Sud je odlučio mog djeda podvrgnuti testu. Vješticama su držali glavu ispod vode kako bi vidjeli hoće li se utopiti. Jedino je njihova smrt mogla posvjedočiti njihovu nevinost. To je bio krug nemogućih, smrtnih osuda.
Donijeli su kobasicu koju su napravili od Dinija, i objavili da je to kobasica od svinje stare tri godine, a koja tijekom tog vremena nije skuhana. Od svinje koja je spavala sa ženama obitelji.
Ljudi u sudnici izraziše svoje gađenje, proklinjući nas, nas koji smo postali manje ljudima. Marranosi. Svinje.
Osjetih da mi se u grlu nešto uzdiže: užas prema našem svijetu.


MOJ DJED je odbio pojesti kobasicu. Rekao je da mu nije dobro. Rekao je da ništa ne može jesti. Rekao je da vjeruje da je sud nepravedan, i da svako suđenje završi u korist sucu, a ne istini.
Vojnici su mu otvorili usta, uguravši mu kobasicu u nj. Kada ju je moj djed ispljunuo, ugurali su je ponovno, a tada zatvorili usta željeznom maskom. Zatezali su masku sve dok se nije začulo pucanje kosti njegova lica. Rekli su djedu da će ga pustiti kada pojede svinju. Nakon nekog vremena je klimnuo, ali kada su otkopčali masku, ponovno je pljunuo na njih. U tom trenutku sam vidjela kraj njegova života. Njegov ponos, njegovo poštenje, njegove tajne i njegovu smrt.
Službenici suda su doveli rabina iz juderije. Prepoznala sam ga: to je bio starac s bradom kojem su spalili knjige. Još uvijek je na sebi imao crveni krug. U pokrajnjem dijelu sudnice su sjedile dvije žene odjevene u crnu odjeću s istim takvim crvenim krugom zasitim na odjeći. Pogledala sam ih, a tada odmaknula pogled. Prepoznala sam jezik kojim su govorile. Ladino. Mješavina hebrejskog i španjolskog. To je bio jezik kojim su govorili moj djed i baka kada su mislili da nitko ne sluša.
Osjetila sam kako se svijet koji poznajem urušava. Sudac je pitao rabina je li moj djed Židov koji prakticira običaje židovstva. Slijedilo je pitanje nakon pitanja. Je li poznat kao kirurg? Je li posjedovao knjige? Je li bio na čelu škole magije? Rabin je na svako pitanje oštrim glasom odgovorio s ne. Glas mu je bio čvrst i činilo se kao da dolazi iz daljine. Imao je oči gavrana, tamne i duboke. Govorio je glasom gavrana, starim i mudrim, iznad okrutnosti ljudske rase.
Rabin nije želio odgovarati sudu, no svejedno su ga ispitivali. Je li moj djed bio čarobnjak, poznat po tome da je koristio knjige magije i iluminacije? Je li mogao ljude razdvojiti, a tada ih ponovno spojiti s iglom i koncem? Je li bajao za vrijeme mladog mjeseca i posta?
Rabin je pogledao mog djeda. Prije stotinu godina neki su ostali, a neki pobjegli. Neki su prognani u jude-riju. Ostali su otišli u Portugal i Amsterdam, a neki su se sakrili i u tajnosti vršili svoje običaje. Koja je uopće bila razlika? Na djedovoj odjeći nije bilo crvenog kruga, ali sada se činilo da je najveći zločin biti ono što nisi.
Ako je to bila istina, što je bilo s Catalinom - onom koja se pretva-rala da je prijateljica, a bila je upravo suprotno? Kada sam je pogledala činila se drugačijom od one osobe kakvom sam je poznavala. Moja prijateljica je nestala u zelenom dimu. I sada sam vidjela da joj je sud nešto poklonio za njezinu izdaju.
Catalina je nosila moje bisere.
Sve je izbrisala, našu prošlost i naše prijateljstvo. Ja sam bila djevojka koja je otela Andresa, djevojka koja joj je lagala o sebi. Po tome, ona mi nije ništa dugovala.


UHITILI SU MOJU MAJKU kako bi naveli djeda da govori. Catalinina majka se udružila sa svojom kćeri. Rekla je sucima da je moja majka lijegala jaja, kao kokoš. Plava jaja koja su bila ispunjena ljudskom krvi.
Bila je suša i u našoj bačvi nije bilo vode, a budući da meni nije dopuštala da idem na Plažu, vojnici su majku uhitili kad je bila na bunaru. Gdje je voda dolazila ravno iz raja. Gdje je moja obitelj dolazila piti već pet stotina godina.
Odvukli su je za kosu. To nam je trčeći došla reći naša susjeda, Senora dePaz. Otišla sam je potražiti i našla njezinu kosu koje je bilo posvuda. Ptice su se skupljale na Plazi, tisuću golubica, svaka s pramenom crne kose u kljunu.
Vojnici su vukli moju majku preko kamenja. Baka i ja smo obje bile tamo, u zadnjem redu kada je tog istog popodneva Abra bila pred sudom. Još uvijek su joj se niz lice, ruke i noge slijevale trake krvi.
I tamo, red dalje, bila je Catalina.
Sudac je prvo pitao moju majku može li izliječiti prehladu. Kao i rabin s crvenim krugom trebala je odgovoriti ne. Trebala je postati gavran. Nije shvaćala da je svaka sučeva riječ bila zamka, i da je svaka njezina riječ bio kamen koji će je zatvoriti u tu zamku.
Moja majka je rekla da je bila najlakša stvar izliječiti prehladu s mješavinom češnjaka i čajeva od korijenja. Na sučevu licu se vidjelo da je to bio krivi odgovor. Uslijedilo je drugo pitanje: Može li poroditi dijete prije njegova vremena? Mogla je to, ako je bilo potrebno, ako je majka bila bolesna, ili je dijete bilo preveliko pa je na svijet trebalo doći ranije. Napravila bi eliksir od korijenja i lišća, a buduća majka je morala hodati sve do zore, najbolje prve večeri punog mjeseca.
Moja majka je mirno sjedila tamo, ne shvaćajući da je upala u sučevu zamku sve dok nije počela slijedeća serija optužbi. Sučevo lice je još uvijek bilo bezlično, kao da je on razuman čovjek koji radi na razumnom slučaju.
Je li mogla zvati pale anđele? Je li mogla ubijati prokletstvima i kapljom krvi razmazanom po vratima? Je li mogla zavoditi muškarce naopako izgovarajući njihova imena dvanaest puta? Može li se u kutu njezina oka naći znak zla? Može li nesti jaja poput kokoši, i jesu li ona uistinu ispunjena krvlju? Je li ona, kao što se znalo za vještice i Zidove spavala sa svinjama?
Moja majka nije više govorila. Zamka se zatvorila nad njom, i nije više ništa mogla učiniti. Ne možeš nijekati apsurdne stvari. Ne možeš razumno razgovarati sa zlom.
Abra deMadrigal više nije izgledala mlado, kao da mi je sestra. Težina njezine tuge ju je postarala. Još uvijek je bila lijepa, ali izgledala je udaljeno. Nije niti čudo što moj narod ima oči gavrana, tako daleke i tužne. Koliko god bila mudra, moja majka je izgledala kao žena koja ne shvaća koliko zla ima na ovome svijetu. Sve do ovog trenutka.
Ono što sam čula u toj sudnici se činilo poput sna, a što sam vidjela poput noćne more. Hoću li se probuditi a ova će scena preda mnom nestati? Snažno sam zagrizla dlan svoje ruke, sve dok nisam osjetila krv, pravu, ljudsku krv. Po boli sam znala istinu: neće biti buđenja.
Andres je čuo što se dogodilo nakon što se vratio iz polja. Otrčao je u sudnicu kako bi bio sa mnom.
Ne smiješ biti tu, rekao mi je Andres. Preopasno je.
Prvo sam odbila otići. Moja baka je pogledala Andresa, iznenađena što ga vidi.
Što on radi ovdje? upitala me.
Ništa. Umirila sam je. Okrenula sam se prema Andresu.
Odlazi.
Misliš da je gotovo? upitao me Andres. Moja teta je ponovno otišla govoriti sa sucem. Tko zna kakve će laži izgovoriti. Doći će po ostatak tvoje obitelji. Gavrane, doći će po tebe.
Kada sam šapnula baki da moramo otići, ona je odmahnula rukom.
Ti idi, rekla je. Ti ne bi trebala biti ovdje. Ti si dijete.
Izašla sam u dvorište s Andresom, ali nisam željela otići dalje. Morala sam pričekati baku i odvesti je sa sobom.
Andres i ja smo se bez riječi skutrili u sjeni. Bili smo si tako blizu da smo mogli čuti kako nam udaraju srca. Kada je gomila izašla iz sudnice, ugledala sam svoju baku u gomili koja ju je gurala prema naprijed. Andres se probio do nje i pomogao joj da se sakrije u sjene.
Rekla sam baki da idemo u šumu gdje ćemo biti sigurne preko noći. Moja baka se povukla. Insistirala je da se vrati kući; morala je očistiti prije nego se djed vrati kući.
Andres i ja izmjenismo poglede. Baka je bila preplavljena događa-jima koji su nas zadesili. Vratila se u prošlost jer je sadašnjost bila preužasna. Bila sam nježna sa bakom, kao da je ona dijete, a ne ja. Rekla sam joj da može očistiti kuću sljedeći dan, i da ću joj ja pomoći. Ali znala sam: više nećemo živjeti u našoj kući. Po svoj prilici vojnici su nas već čekali.
Izašli smo iz grada što smo brže mogli. Na pola puta uzbrdo, moja baka se srušila. Rekla je da ne može dalje. Željela se vratiti i vidjeti moju majku i djeda, morala je očistiti i pripremiti kuću, morala je ostati u svojoj ložnici i zaključati sva vrata.
Morate nastaviti, rekao je Andres. Inače će vas Estrella pratiti do grada, a tada će i nju uhvatiti. Zar to želite?
Moja baka je pogledala Andresa kao da ga vidi po prvi puta.
Štitit ću vas obje, rekao je. Štitit ćemo jedni druge.


TE NOĆI su ubili mojeg djeda. Dok smo baka i ja spavale na livadi, oni su ga nasmrt kamenovali. Lomili su mu kost jednu po jednu. Željeli su ga natjerati da prizna svoje grijehe, a on je odbio to učiniti. Andres je to saznao kada je otišao u voćnjak kupiti voće i sir za doručak. Ljudi u cijelom gradu su osluškivali da čuju djedove vriskove, ali nije bilo niti jednog. Čula se samo tišina.
Kada sam ispričala baki što se dogodilo, podignula je ruku da me ušutka. Nije željela čuti.
Nemoj govoriti o svojem djedu sve dok nismo u njegovoj prisutnos-ti, rekla mi je. Činilo mi se da je baka upola manja nego što je bila. Izgovaranje jedne rečenice joj je oduzimalo snagu. Oko nje je bila lokva plave tekućine. Kao što mi je majka rekla. Plava boja suza.
Andres je smatrao za svoju dužnost štititi nas, ali ja sam to isto željela učiniti za njega. Bez obzira koliko boljelo.
Nisi siguran ovdje s nama, rekla sam mu na dan kada je umro moj djed.
Ne marim za to, rekao je Andres.
Pa, onda te ovdje ne želim.
Pogledao me, povrijeđen.
Svejedno, nastavih. Ponekad je laž bila u korist voljenoga. Idi sada, rekla sam.
Obećaj mi jednu stvar: nećeš se vraćati u grad, rekao mi je. Više nije bilo niti jednog obećanja koje je imalo smisla održati.
Ne dolazi Više u šumu, rekla sam. Zaboravi put. Zaboravi mene.
Okrenula sam se da ne gledam kako odlazi, ali znala sam kada je otišao. Držala sam oči zatvorene sve dok više nisam mogla čuti njegove korake.


SLJEDEĆEG DANA sam rekla baki da idem u potragu za hranom, ali to je bila još jedna laž. Nakon što sam se uvjerila da ima vode i da joj je udobno, otišla sam u grad. Zamotala sam glavu u šal. Morala sam vidjeti svoju majku. Nisam marila što je to bilo opasno; sve je bilo.
Ja nisam bila jedina ispred zida zatvora. Tamo su bile gomile ljudi, a svi su izvikivali imena svojih sinova, kćeri ili muževa. Svi su gubili svoje voljene.
Na Plazi je upaljena lomača. Mogla sam osjetiti smrad zelenog drva; palilo mi je nosnice dok sam udisala.
Zašto to rade? upitala sam čovjeka do sebe.
Nikada nisam vidjela tako visoku lomaču.
Sve zatvorenike će spaliti zbog hereze, rekao mi je. U muci će gorjeti.
Ugledala sam majku kako viri između prozorskih rešetki. Osjećala sam se kao da u jezeru gledam vlastiti odraz. Sjetila sam se zdjele s vodom u koju me majka naučila gledati. Bila je istina, sve što je netko trebao znati bilo je u zdjeli koja je mogla stati u dlan.
Majka me ugledala. Bacila je nešto kroz prozor i ja sam potrčala da uhvatim. Neka starica je stigla prije mene. Bio je to komad vune u kojem je bilo nešto zamotano.
To pripada mojoj majci! rekla sam starici.
Pa, sada je moje!
Starica je tamo kupovala obiteljska blaga koja su ljudi jeftino prodavali kako bi svojim voljenima u zatvoru priskrbili hranu i čistu vodu.
Starica je pohlepno odmotala tkaninu. Siknula je.
Unutra je bio samo truli luk.
To želiš - evo ti. Bacila mi je starica.
U rukama sam držala luk. Nisam ga trebala oguliti da znam da su mi oči pune suza. Pogledala sam na prozor ali moje majke više nije bilo. Krenula sam ulicom i našla zasjenjeno mjesto.
Sjela sam i ogulila luk. Majka je napravila rupu koju je zakrpala s komad ljuske. Unutra je bio njezin smaragdni prsten. Onaj koji joj je moj otac darovao kada joj se zarekao na ljubav, u nekom drugom životu i vremenu. To je bio njezin posljednji dar meni.


JEDAN DAR zaslužuje nešto zauzvrat. Tako me učila majka i ja sam u to vjerovala.
Otišla sam k muslimanskom vidaru po dar za majku. U ovakva vremena nisam imala otići nigdje drugdje. Nikome moćnome. Morala sam lupati po vratima prije nego mi je otvorio onaj dječak koji nam je donio kokoši. Kada sam rekla da moram vidjeti vidara, počeo je vikati na mene. Nismo govorili isti jezik i jedino što smo mogli jest da vičemo jedno na drugo.
Mora da nas je vidar čuo. Izašao je van i otpustio dječaka. Bojala sam se da će vidar isto vikati na mene. Ali on me ljubazno upitao što želim.
Pomoć za majku, rekla sam.
Misliš da na ovom svijetu ja išta mogu napraviti?
Vidar je izgledao drugačije nego za vremena dok mu je žena još bila živa. Bio je pepeljast. Nosio je plavu opravu koju mu je napravila njegova žena od vune moje majke. Shvatila sam da ju je odjenuo kada mu je umrla žena i od tada je nije skinuo.
Moja majka je pomogla vašoj ženi da napravi nešto za vas. Sada vi pomognite meni!
Mislim da sam plakala. Zvučala sam ljutito, ali to nisam bila.
Na Plazi su napravili lomaču. Moja majka je jedna od zatvorenika koje će spaliti.
Mogu joj pomoći da prijeđe na drugi svijet, što god on bio za tvoj narod. Muslimani su nas nazivali Ljudima od Knjige. Znao je tko sam. Usprkos tome mi je želio pomoći.
Pogledala sam vidara. Stajala sam pored crvenog ljiljana, onog koji je rastao iz prave ljubavi.
Razumiješ me? upitao me doktor. Neka odabere svoje Vrijeme za odlazak prije patnje.
Klimnula sam. Željela sam to za svoju majku. Sada sam joj jedino to mogla dati.
Pričekaj me ovdje, rekao mi je doktor.
Nakon što je doktor ušao u kuću, sjela sam ispod masline. Zrak je bio tako težak pa mi se učinilo da ću zaspati. Ubrzo je do mene dotrčao doktorov dječak. Predao mi je paket. Unutra su bile dvije tablete napravljene od bijelog praha. Pogledali smo jedno drugo, a tada je dječak otrčao.
Prošla sam tržnicom, kružeći oko tezgi sa voćem i povrćem, sve dok nisam na podu ugledala smeđi luk. Gurala sam ga nogom, sve dok se nisam uspjela krišom sagnuti i uzeti ga. Izdubila sam rupu u luku i u nj stavila tablete. Moja majka je poznavala medicinu; ona je bila iscjelitelj. Ona će znati da će je te tablete uzeti s ovog svijeta. Da će joj pomoći da odleti.
Pokušala sam otići do zatvora, ali posvuda su bili vojnici. Žena koja je pohodila našu crkvu i koja je ponekad pekla kolače od badema s mojom bakom, Senora Rocamora, me zgrabila.
Bježi, rekla mi je. Traže tebe i brata.
Na svu sreću, moj brat je bio na sigurnom u sjemeništu. Zamolila sam bakinu staru prijateljicu da odnese luk mojoj majci, i da ga baci preko zidina kada ugleda Abru. Senora je rekla da je prestara i slaba da bilo što baca preko zidina zatvora, ali prije nego se mogla odlučiti, izgubila sam je. Gomila nas je počela gurati, i u hipu Senora Rocamora je nestala, odvedena od vojnika. Vojnici su mi bili toliko blizu da sam mogla osjetiti toplinu njihovih tijela. Nosila sam svoj šal kako me nitko ne bi prepoznao, ali svejedno sam potrčala.
Na povratku, u šumi me čekao Andres. Pazio je na moju baku. Nije me poslušao.
Istini na volju, nikada u životu nisam bila tako zahvalna što vidim nekoga.
Čim je baka zaspala, Andres i ja otiđosmo dublje u šumu. Bilo je mračno, ali smo vidjeli pod svjetlosti zvijezda.
Sada znaš da nikada ne možemo biti zajedno, rekla sam mu.
Ovdje možemo, rekao je Andres. Ali ovo nije jedino mjesto na svijetu. Za tebe bih učinio sve.
Djed mi je rekao da odem u Amsterdam. Možda možemo otići zajedno. Ali još uvijek nije bilo vrijeme za odlazak. Nisam završila ono što sam morala u Encaleflori.
Predala sam Andresu luk.
Ako želiš nešto napraviti za mene, uzmi ovo, otiđi do zatvora i pozovi moju majku. Kada je vidiš, baci joj ovo. Reci joj da je to moj dar njoj.
Mogu li još što učiniti? upitao me Andres.
Pitao me, pa sam ga još nešto zatražila. Više nisam imala ponosa.
Pokušaj se javiti mom bratu. Reci mu da otiđe iz sjemeništa što je dalje moguće. Reci mu da krene prema Amsterdamu.
Reći ću mu tako, uvjerio me Andres.
Andres se vratio kasno. Donio nam je malo kruha i sira. Baka i ja smo gladovale. Zaštitio nas je kako je i rekao, ovaj put od gladi.
Ali znala sam da je učinio mnogo više.
Kada je moja baka zaspala, Andres i ja otiđosmo dublje u šumu. Pitala sam ga je li moja majka dobila luk. Jest. Andres ju je pozvao, i ona se odazvala. Tada joj je kroz rešetke ubacio luk. Abra ga je brzo sakrila u odjeću. Ruke su joj još uvijek bile plave od posla kojeg je tako dugo radila. Toliko je suza isplakala da ih više nije imala.
Zahvali mojoj kćeri, viknula je moja majka. Bolji dar mi nije mogla dati.


ANDRES JE OTIŠAO posjetiti i Brata deLeona. Isprva je Brat odbio razgovarati s njim, ali kada je Andres objasnio da sam ga poslala ja, Brat je obećao da će se javiti mom bratu ako uspije. Nakon toga je Andres učinio još jednu stvar. Govorio je s prijateljem koji je mogao mene i moju baku prevesti u Amsterdam, gdje je čovjek o kojem mi je pričao djed. Tamo ćemo se ukrcati na brod kojim ćemo otploviti daleko, daleko, gdje nas nitko neće moći povrijediti.
Ali trebalo je izdašno platiti.
Pogledala sam Andresa. Sama pomisao da ga ostavim za sobom, me zaustavila.
Idem s tobom, rekao mi je.
Skinula sam majčin smaragdni prsten s ogrlice i dala mu ga da plati putovanje.
Moja majka je bila u pravu. To je bila jedina stvar koja je bila vječna, na koju smo se mogli pouzdati. Sve što smo sada imali bila je ljubav koju smo osjećali jedni za druge.
Zemlja
Poželjela sam da živimo u drugo vrijeme i u nekoj drugoj zemlji. Ali možda niti to ne bi ništa promijenilo. Dođe vrijeme kada svaki pripadnik mog naroda shvati da se Židov nikada ne smije vezati za jedno mjesto. Pravila se uvijek mijenjaju i mi uvijek gubimo. Ljudi će nas uvijek prezirati, i moramo biti spremni otići. Ne smijemo pustiti korijenje niti u jednoj zemlji, nego samo u vrtu kojeg nosimo u sebi.
Nakon dva dana provedena u šumi, Andres se nije vratio.
Tri dana. Četiri.
Moja baka je rekla da je uzeo smaragd i nestao. Rekla je da je bilo glupo vjerovati ikome. Svoje misli sam zadržala za sebe. Andres me nikada ne bi prevario. Znala sam to, kao što je i moja majka znala da je moj otac njezina jedina ljubav.
Moja baka je bila uvjerena da za nas nema nade. Čupala si je vlas po vlas. Šaptala je molitve koje nisam poznavala. Željela je vratiti se kući, i iako više nismo imale doma, shvatila sam kada je rekla da se moramo vratiti još jednom vidjeti mjesto gdje smo proveli cijeli svoj život.
Zato da se možemo prisjećati.
Bilo je opasno, ali odvela sam je tamo. Što je još imala? Kako sam darovala svojoj majci, tako sam sada darovala i baki.
Krenule smo u sumrak, zamotane crnim šalovima. Bile smo poput stranaca u vlastitom selu. Naša kuća je izgledala kao da je godinama napuštena. Vrata su bila istrgnuta a dvorište pusto, bez svinja i kokoši. O nekim stvarima sam odbila misliti. O svojoj obitelji, svom ljubimcu Diniju, o kuhinjskom stolu na kojem je moja šukun baka mijesila tijesto za kruh.
Ostavila sam baku da razgleda kuću. Ja nisam željela ući.
Nešto sam drugo morala učiniti.
Otišla sam ka Catalininoj kući i stala u dvorištu. Sjetila sam se dana kada smo otišle na Plazu, kada su joj bile iskrice u kosi. Sjetila sam kako smo spavale u istom krevetu i šaptale svoje snove. Jedan drugu smo nazivale sestrom.
Umjesto da sam pokucala na vrata, podignula sam kamen i svom silinom ga bacila. Nešto se razbilo.
Catalina je došla na vrata i odškrinula ih dovoljno da je vidim.
Nisam željela da se ovo dogodi, rekla mi je. Ali, izdala si me.
Zagledala sam se u nju da vidim je li to neka gruba šala, ali nije bila. Ona je to uistinu mislila.
Uzela si mog rođaka, rekla je Catalina.
Tada sam shvatila da ona nema pojma što je učinila mojoj obitelji. Ona je smatrala da su ljubav i mržnja jednaki.
Razderala sam odjeću onako kako je moj djed rekao da moj narod čini kada oplakuje mrtve. Učinila sam to baš ondje, u Catalininom dvorištu, tako da može vidjeti da je za mene mrtva. Izrekla sam kletvu koju me moja baka naučila.
Neka znadeš tuđu patnju, neka je znadeš svaki dan svojeg života, sada i zauvijek, sve dok ne shvatiš što si učinila.


KAD SAM KRENULA po baku, naš susjed, Senor dePaz je izašao iz kuće, naočigled uznemiren. Stajao je u sjeni naše kuće, ispod lijehe bijelog cvijeća koje je još uvijek mirisalo slatko, kao i svakog ljeta mog života. Miris jasmina je bio posvuda, dubok i tragičan.
Doveli su tvog brata iz sjemeništa, rekao mi je Senor. Poslali su po njega tucet vojnika.
Ušla sam u svoju staru kuću i rekla baki da moramo požuriti. Nisam se ogledala oko sebe, ali sam zgrabila nešto hrane koja je ostala za nama. Masline i ustajale bademove kolače. Moja baka je nosila knjige koje su pripadale mojem djedu, ali sam joj rekla da može ponijeti samo jednu. Uzela je djedov notes, u kojem je bilo zapisano sve što je vjerovao. Nosila ga je ispod šala, blizu svog srca.
Mislila sam da je moj brat siguran jer je daleko od kuće. Ali ništa u našem kraljevstvu nije bilo daleko. Objasnila sam baki da se izlažemo opasnosti ako odemo vidjeti brata. Zajedno smo odlučile. Otići ćemo. Niti jedna nije željela da bude ikako drugačije.


KADA SMO stigle na Plazu moj brat je već bio zavezan za drveni stup. Tamo je bilo zavezano pedeset ljudi, uključujući moju majku. Bratov zločin je smatran najgorim, jer je učio za svećenika. Skinuli su ga i obrijali mu glavu; istukli su ga tankim kožnim trakama, tako da je njegovo tijelo cijelo bilo prekriveno ranama i ožiljcima. Lomili su mu kosti, jednu po jednu. Da sada moj djed ima sav crveni konac na svijetu ne bi mogao zaliječiti Luisa. U gomili sam ugledala Brata deLeona. Jecao je, ali to za mene nije bilo dovoljno. Rekla sam baki da ostane uz zidine, u sjenama. Moja neustrašiva baka je slabo klimnula glavom. Otišla sam do Brata. Kada me ugledao ispružio je ruke da me zagrli, ali ja sam se izmaknula.
Mislila sam da ste Vi zaštitnik našeg naroda, rekla sam.
Živim za to. Za svakog tko ostane.
Zar ne vidite? Nitko niti neće ostati. Zaštitite ih sada, ili Više nikoga nećete trebati štititi!
Ova bitka traje i traje. Nikada joj neće biti kraja. Premlada si da to shvatiš.
Ne! Vi ste prevelika kukavica da se borite.
Bila sam sita laži i tajni, i bitaka tako starih da smo morali zaborav-ljati tko smo kako bismo pobijedili.
A još uvijek smo gubili. Još uvijek su nas vezivali za drvene stupove.


VOJNICI SU prolili vodu po kožnim trakama. Na vrućem suncu one su se više stiskale sve dok nije nagrnula krv iz očiju i usta zavezanih nesretnika. Neki dobri ljudi na Plazi su se molili, i kršćani i muslimani i Zidovi. Ali bilo je mnogo onih koji su željeli krv. Monstrum iz dubine zemlje je plazio trgom. Monstrum stvoren od spaljenih knjiga, dima i mržnje, ali je tako narastao i ojačao da može pozvoniti zvonom na kapeli u staroj Kneževoj palači. Zvono je zvonilo i zvonilo, ljudi su vrištali i nije bilo načina zaustaviti sve to.


MOŽDA SAM bacila kamen u Catalinin prozor da ona čuje glaso-ve optuženih. Sada ih više nije mogla zaustaviti. Ljudi su čuli zapomaganje kilometrima uokolo. Kada bi Catalina doživjela stotu, još uvijek bi ih čula, čak i ako bi oglušila.
Ljudi su se smijali mojoj majci. Govorili su joj da se spasi kada je tako vješta, kada je učila od svog oca čarobnjaka. Zašto se ne pretvori u pticu ili zmiju? Nadala sam se da je progutala tabletu koje sam joj donijela od muslimanskog vidara. Rekao je da će odletjeti poput ptice nakon što ih proguta; s neba će gledati na svijet zmija.
Tada sam shvatila da nije to napravila. Pogledala sam svojeg brata i vidjela da su mu oči zatvorene. Majka je dala tablete njemu. Luis više ništa nije osjećao. Nisu mu više mogli nauditi; njegov duh je bio iznad njega, iako se njegovo tijelo borilo za zadnje udisaje.
Govorila sam mu bez glasa. Izmolila sam molitvu koju nitko nije mogao čuti. Moje usne su se brzo pomicale.
Znala sam da će moj brat biti dio ovog svijeta bez obzira što se dogodilo. Ljubav koju sam osjećala prema njemu je bila poput krvi koja je tekla prema njemu. Moja krv je govorila moju molitvu iako je Luis još uvijek živio na ovom svijetu.
Moja baka se uspjela probiti do mene. Rekla sam joj da se okrene kada zapale vatru svojim bakljama. Sve je smrdjelo na trulež: krv i znoj i prljavština. Kao što je zlo smrdjelo. Nisam mogla shvatiti kako je nešto tako užasno, ovakva čovjekova djela, moglo postojati na ovom svijetu. Koristili su zeleno drvo. Zeleno drvo gori cijelu vječnost. Miriše zeleno, pršti i dimi se. To su i željeli: patnju. Dali su nam cijelu vječnost da plačemo za onima koje izgubismo.
Zbog majčine ljepote, sudac se sažalio nad njom. Naredio je stražaru da joj slomi vrat da ne osjeti vatru. Tako je sudac pokazao svoju milost. Učinilo mi se da sam začula majčin uzdah kada su je ubili, iako sam bila daleko. Učinilo mi se da sam ugledala njezin duh kako je pobjegao i odletio u nebo.
Pedeset ljudi je zapaljeno.
Tada su počeli vriskovi. Poput hladnih noževa, poput oluje, kao jecaji anđela koji se spustiše na zemlju kako bi osvetili sve zlo. Vatra je bila tako jaka, da smo je mogli osjetiti poput vala koji nas je zapahnuo. Bilo je toliko iskri u zraku da smo ih gutali kroz šalove. Rub bakine haljine se zapalio, i morala sam gaziti po njemu da ga ugasim. Moja baka je stajala mirno. Da je bilo po njezinu, i nju bi spalili zajedno s ostalima.
Moja baka je pored mene plakala. Nikada je nisam vidjela da plače, i sada to nisam mogla gledati. Cijelog života sam bila u strahu od nje, a sada se ona bojala. To nisam mogla podnijeti. Nosila je crni šal, kao i ja. Nitko nas nije primijetio. Cijele smo bile posute pepelom, poput dvije žene od pepela, spremne nestati, nošene po svim zakutcima svijeta, od istoka do zapada.
Od vrištanja je bilo nemoguće razmišljati. Ljudi pokušavahu doći do svojih voljenih. Kada bi i uspjeli, rušili bi ih, neke i ubijali, a oni bi krvarili otvorenih glava na kamenju. Ništa nije ovo moglo promijeniti. To je bio kamen koji se spuštao niz planinu, sve veći i veći, nezaus-tavljiv, rušeći sve na svojem putu.
Vatra je bila izvan kontrole. Ljudi su se davili od dima i žerave. Jedan od stražara je udahnuo vatru, a tada se srušio. Znala sam da se moramo maknuti od vrućine. Morale smo nestati sa tog mjesta. Ali kako sam mogla ostaviti svojeg brata? Pogledala sam prema gore; vidjela sam ga kroz plamen.
Znala sam da je ovo istina: na tren je otvorio oči. Ostali ljudi su se svijali i topili, ali moj brat je zaustavio svoju borbu samo na tren kako bi me pogledao. Jedan trenutak koji će trajati zauvijek. Tada se plamen podigao i moj brat nestade.
Dim je bio taman poput olujnog oblaka.
Zauvijek će voda iz bunara koja je dolazila iz raja biti crna, prepu-na pepela.
Nebo
Povukla sam baku prema muslimanskoj četvrti, kroz uske ulice koje su mirisale na cimet i slatki začin. Osjetila sam golubicu kako panično tuče ispod moje kože. Mislila sam da je ta četvrt jedino mjesto s kojeg smo baka i ja mogle nestati. Zamotale smo šalove oko glave; tako odjevene izgledale smo kao ostali prolaznici na ulici. Ali sa sobom smo, na našoj odjeći i u našoj kosi donijeli miris vatre. Neki muškarci su vikali na nas. Potrčale smo brže.
Možda su mislili da donosimo nesreću. Možda su govorili da žene ne bi smjele biti same u sumrak. Otišla sam na jedinu adresu koju sam znala. Vidarovoj kući. Bio je sumrak i sa sobom sam vukla baku. Bilo je sve teže. Bila je teška kao netko tko je odustao; opirala se svakom koraku, ali kada bi jače povukla, slijedila me, poput vreće pepela koja nema dovoljno života i volje napraviti suprotno.


U VIDAROVOJ kući nisu gorjele svijeće, a na vratima nije bilo njegovih pacijenata. Kada bismo majka i ja dolazile ovamo, kokoši bi podigle graju. Sada je dvorište bilo tiho. Pomislila sam na kokoši koje su pripadale vidarovoj ženi, kako sada lutaju susjedstvom prije nego ih zgrabi Catalinina majka ili bilo tko drugi. Kradljivac će se sljedeće jutro iznenaditi bojom njihovih jaja. Sigurno će se pitati jesu li plava jaja prokletstvo ili blagoslov. Kada ih otvore, unutra će biti ljudska krv. To je bila istina. Krv moje majke koja će tamo biti zauvijek. Krv mog brata, mojeg djeda i mojeg oca.
Poželjela sam da svatko tko pojede ta jaja umre. Znala sam da kletve uvijek ostaju s tobom, ali nisam marila. Ja nikada više neću jesti jaja. Čak ako neće biti ničega drugog osim kamenja i trava.
Ušuljale smo se u vidarovu štalu. Nitko nas ovdje neće naći; bit ćemo sigurne preko noći. Tamo je bila jedna mula koja nije presretna što nas vidi, njakala je sve dok joj nisam dala malo bademovih kolača koje sam imala u džepu. Nakon toga me mula pratila, ne puštajući me na miru. Imala je topli dah i tamne oči i podsjetila me na Dinija. Pomislila sam na to koliko je meni mnogo značio, i koliko je malo značio vojnicima koji su ga uzeli. Sjetila sam se kako me pratio i kako bi znao kada sam bila nesretna. Sjetila sam se kako je bio vjeran na način na koji neki ljudi nisu znali da je moguće.
Nisam se mogla misliti na sve stvari koje su vojnici počinili. Kada bih razmišljala o svim groznim stvarima na ovom svijetu, završila bih kao baka. Kao vreća pepela. Gotovo mrtva. Ne prihvaćajući dane koji su mi dani, bacajući ih nepovratno, pomažući onome tko nas želi uništiti.
Baka nije govorila. Bila je zamotana u svoj šal, i nije se micala, spremna da je se pokopa. Moja majka mi je šapnula da su naši ljudi uvijek pokapani jednostavno, spremni prihvatiti vječnost, zamotani u bijelo platno i brzo spušteni u zemlju. Svi su stvoreni od pepela i svi će se tome vratiti. To mi je ona rekla, i ja sam u to vjerovala. U svojim mislima, zamotala sam svoju majku i svojeg brata i djeda u bijelo platno. Zatvorila sam oči i pokopala ih ispod badema, na mjestu na kojem je uvijek bilo vode.
Kada sam baki ponudila komad ustajalog kolača, odmahnula je. Rekla je da nema smisla išta činiti, pogotovu jesti. Rekla je da je ovaj svijet jama stvorena od tame, tamnog svijetla, zla i gubitka.
Ali kada bi to bila istina, u našim životima nikada ne bi bilo svijetlih trenutaka. Moja majka nikada ne bi postojala, moj brat nikada ne bi bio tako dobar čovjek, Andres me ne bi negdje čekao, iako nisam znala gdje.
Rekla sam baki da je u krivu. Moramo preživjeti kako bismo pamtile. Inače će sve nestati. Naši voljeni će nestati kao da ih nikada nismo voljeli, kao da nikada nisu govorili, kročili ovom zemljom i gorjeli. Zlo je bilo zaboraviti ih. To je bila tamna jama.
Pronašla sam kupu i uzela vode iz mulinog korita, insistirajući da popije. Kada je bila gotova, od stare krpe sam joj napravila ležaj. Izašla sam van nakon što je zaspala. Pogledala sam vrtloge zvijezda. To su bile iste zvijezde koje sam oduvijek gledala, a koje možda više nikada neću vidjeti nakon što otiđemo.
Vidar je izašao van da se pomoli prije spavanja. Još je uvijek nosio plavi kaput kojeg mu je žena napravila od vune moje majke, spletene od vune naših ovaca, obojanom cvijećem sa brda iznad nas. Molio se pored crvenog cvijeta, pored dokaza vječne ljubavi.
Vidar se pretvarao kao da me nije vidio, ali je znao da sam tamo. Nakon molitve rekao je, Dobro je što ćeš spavati u štali. Ali otiđi ujutro dok je još mračno. Tako te Vojnici neće naći.
Zahvalila sam mu se na njegovoj dobroti. Mislim da će taj crveni ljiljan uvijek rasti, rekla sam. Željela sam na neki način odati počast njegovoj ženi.
Kada sam krenula natrag prema štali začula sam ga kako govori, Sada oboje imamo nekoga poput ptice. Odletjeli su daleko od onoga što ih može povrijediti. Još uvijek lete.


SJETILA SAM se kako su vojnici prvo spalili knjige. Kako su stranice bile poput golubica. Sve što smo znali nas je osudilo, a naša pitanja zapečatila našu sudbinu. Znanje je bio put mog naroda, a ono je bilo opasno. Znanje te oslobađalo i dovodilo u pogibelj. To je bio ključ deset vrata. Sada sam ih vidjela jasno, vrata koja su me čekala. Pepeo, Kosti, Trava, Srce, Kamen, Ljubav, Tuga, Krv, Zemlja, Nebo.


MALO PRIJE ZORE, baka i ja smo krenule natrag u brda. Tamo smo stigle tek kasno uvečer. Andres nas je čekao tamo sa dvije mule. Znala sam da me neće izdati. Osjetila sam da za nas negdje u svijetu ima nade. Otići ćemo u Amsterdam gdje će nas čekati brod. Otići ćemo na mjesto tako daleko, da nas nitko neće tamo pratiti. Otići ćemo na kameni otok na drugoj strani oceana. U Južnu Ameriku. Uklopit ćemo se tamo jer govorimo španjolski, ali nećemo biti kao ostali. Petkom navečer, kada se nebo zamrači, a oblaci se otisnu na more, daleko od otoka, obale i kamenja, palit ćemo svijeće i moliti naše molitve i nitko nas neće zaustaviti. Konačno ćemo biti ono što jesmo. Neki ljudi kažu, Spasi sebe i spasio si svoj život. Ja kažem, Budi svoj i spasi svoju dušu.


ANDRES JE čekao dok smo baka i ja pratile put koji mi je majka pokazala. Kada smo došle do bazena, skinule smo svoju prljavu, pepelom pokrivenu odjeću. Vidjela sam baku kao djevojku koja je bila i staricu koja je postala. Pomogla sam joj da ude u bazen, a tada sam i ja ušla u tamnu vodu.
Voda je bila tako bistra i čista da se činilo da dolazi iz raja. Zvijez-de su poput dijamanata sjale u vodi. Tamo gdje idemo će na nebu biti drugačije zvijezde, i željela sam pamtiti ove, koje su plutale u rajskog vodi, one koje sam poznavala cijeli svoj život.
Čak i kada sam bila starica, starija čak i od svoje bake, starija od najstarijeg gavrana na nebu, sjećala sam se svega što sam znala i vidjela. Pepela i gorućih golubica. Izraz bratova lica, plave boje majčinih ruku, boje suza, vrata tuge i vrata ljubavi.
Sjela bih i rekla svojim sinovima i kćerima da slušaju, iako smo bili tisućama kilometara dalje, daleko na drugoj obali.
Pamtite što sam vam rekla.
Pamtite mene.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu