Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Alison Pirson – Ne znam kako joj polazi za rukom Allison%252520Pearson%25252CAlison%252520Pirson%252520-%252520Ne%252520znam%252520kako%252520joj%252520polazi%252520za%252520rukom3%252520%25252B

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
"Mama, hoćeš li me ti večeras uspavati?" "Ne dušo."
Upoznajte Kejt Redi, finansijskog menadžera, majku dvoje dece. Ona može da barata sa devet različitih valuta u pet vremenskih zona, da opere i obuče sebe i dvoje dece i izađe iz kuće za pola sata. Kao žrtva oskudice u vremenu, Kejt sekunde broji kao što druge žene broje kalorije. Dok trči sa jednog sastanka na drugi, kroz glavu joj prolazi beskrajna traka ludog života zaposlene majke: zapamti izveštaje o klijentima, skočko-dvorac, prekookeanski telefonski razgovor, božićnu predstavu, proveri berzanski izveštaj, otkaži pregled, ispravi tu opuštenu karlicu, nađi vremena za seks. Svemu tome dodajte i bezobraznu dadilju, šefa Australijanca koji Kejtine grudi gleda kao da su specijalna ponuda, muža koji u svemu tome ispašta, njegove blago zaprepašćene roditelje, dvoje zahtevne dece i ljubavnika sa interneta, i dobićete ženu koja žonglira s toliko loptica da će nešto uskoro pasti na zemlju.
U knjizi koja je u isto vreme gromoglasno smešna i bolno tužna, Alison Pirson je prikazala tajne živote zaposlenih majki pune krivice, njihovo uzajamno optuživanje, komična zavaravanja, prevare, vrtoglavu iscrpljenost i očajanje kao nijedan pisac pre nje. Uz oštru ironiju i sjajan stil ona je odlično dramatizovala nedoumice zaposlenih majki na početku 21. veka.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Prvi deo
1
Dom
1:37 Otkud ja ovde? Da li bi neko mogao da mi kaže? Ne mislim na ovu kuhinju, nego na život. Danas je u školi božična predstava, a ja lupam po kolačima s nadevom. U stvari, da raščistimo, ja menjam punjene kolače, što je, ipak, zahtevniji i suptilniji posao.
Odbacim luksuzno pakovanje iz Sejnzberija, izvadim male pite iz posuda od metalne folije, stavim ih na dasku za seckanje, a zatim oklagijom udarim po netaknutim brašnjavim površinama. Verujte mi, to samo zvuči jednostavno. Ako pitu udarim prejako, klecnuće kao neka debela žena, testo će sa strane pući, a voćni fil iscuriti. Ali – odlučnim pokretom nadole, kao kad hoćeš da spljeskaš malu bubu, pokrenuću sasvim mali odron mrvica i dobiti kolače koji liče na domaće. Pokušavam da postignem baš taj domaći izgled. Dom je gde i duša. Dobra majka je u domu i peče kolače za svoju decu.
Čitava ova gužva počela je pre deset dana, kada je Emili donela poruku koja je sada zalepljena za frižider magnetom u obliku Tinkija Vinkija. Pisalo je da se „roditelji mole da prikladnom prazničnom hranom doprinesu" božičnoj zabavi koja se svake godine organizuje posle predstave. Poruka je odštampana crvenim slovima, a u dnu, pored potpisa gospođice Empson, nalazi se Sneško Belić s betonskom pločom i stidljivim osmehom. Ali, ne dajte se prevariti neformalnošću ni gomilom veselih uzvičnika!!! O, ne. Školske poruke ispisane su u šiframa, a te šifre su tako duboko sakrivene u tekstu da bi ih mogli protumačiti samo pripadnici obaveštajne službe ili žene sa osećajem krivice u odmakloj fazi nedostatka sna.
Pogledajte, na primer, tu reč roditelji. Kada napisu „roditelji", zapravo misle – uvek misle – na majke. (Da li je ijedan otac koji pored sebe ima ženu ikada pročitao poruku iz škole? Pretpostavljam da to tehnički nije nemoguće, ali samo ukoliko je to pozivnica za zabavu koja je, pri tom, bila pre najmanje deset dana.) A „dobrovoljno"? Dobrovoljno na učiteljskom jeziku znači „pod pretnjom bolne smrti i/ili nemogućnosti da vaše dete pohađa željenu srednju školu". Što se tiče „prikladne praznične hrane", to sigurno nije ono što lenja varalica kupi u supermarketu.
Otkud ja to znam? Otud što se još sećam pogleda koji je moja rođena majka 1974. godine razmenila sa Fridom Dejvis, kada je dečkić u prašnjavoj zelenoj jakni prišao oltaru na Prazniku žetve s dve konzerve bresaka u kutiji od cipela. Taj pogled se ne zaboravlja. Poručivao je: kakva je to aljkuša skoknula do prodavnice na ćošku u znak zahvalnosti na božjoj naklonosti, iako Gospod jasno zahteva korpu raznovrsnog voća u celofanu? Ili pletenicu od testa. Hleb Fride Dejvis bio je ispleten gusto kao kike rečnih sirena, a njeni blizanci nosili su ga po čitavoj crkvi.
„Vidiš, Ketrin", objasnila je kasnije gospođa Dejvis uz dubinsko pročišćavanje sinusa i čajne kolačiće, „neke majke se trude, kao tvoja majka i ja. Ali ima i onih osoba", duže šmrkanje, „koje se ne trude."
Naravno, znala sam o kome se radi. Žene koje skraćuju put. Čak i u to vreme, majke koje idu na posao izbile su na loš glas. Žene koje nose pantalone i čak, kako su tvrdili, dopuštaju deci da gledaju televiziju u po bela dana. Glasine o nemaru ovih stvorenja skupljale su se kao prašina u njihovim domovima.
Kao što vidite, čak i pre nego što sam dovoljno odrasla da bih razumela šta, zapravo, znači biti žena, već sam shvatila da je ženski svet podeljen na dva dela. S jedne strane su prave majke, požrtvovane pekačice pita s jabukama i pedantne nadzornice mašine za pranje veša. I postoji ona druga vrsta žena. U svojoj trideset petoj tačno znam kojoj strani pripadam, pa pretpostavljam da sam zato ovde, trinaestog decembra u sitne sate, oklagijom udaram po punjenim kolačima ne bi li postali nalik nečemu što bi majka napravila. Nekada su žene imale vremena da prave voćne pite i glume orgazme. Sada se snalazimo s orgazmima, ali moramo da lažemo u vezi sa kolačima. I to je njima napredak.
„Do đavola! Do đavola! Gde je Pola sakrila sito?“
„Kejt, šta to radiš? Dva sata je ujutro."
Ričard stoji na vratima kuhinje i žmirka zbog svetla. Rič i njegova fina prugasta pižama koja se pranjem i gužvanjem pretvorila u dečju benkicu. Rič i njegova nepresušna engleska razumnost i iskrzana dobrota. Spori Ričard, tako ga zove moja koleginica sa studija u Americi, jer ga je rad u moralnom arhitektonskom birou usporio gotovo do mrtve tačke, pa mu treba pola sata da iznese korpu za đubre, a meni stalno govori da usporim.
„Uspori, Kejti. Kao da si na vožnji u zabavnom parku. Kako se beše zove? Ono kad ljudi vrište prilepljeni za stranice, sve dok se prokletinja vrti?"
„Centrifugalna sila."
„Znam to. Kako se zove ta vožnja?"
„Nemam pojma. Zid smrti?"
„Baš to."
Vidim na šta cilja. Nisam baš toliko zaglibila da ne shvatam kako u životu sigurno postoji još nešto sem krivotvorenja testa u ponoć. I zamora. Zamora ronilaca na velikim dubinama, puta do dna izmorenosti. Da budem iskrena, nisam se odmorila još od Emilinog rođenja. Pet godina hodam unaokolo u teškom odelu uspavanosti. Ali, koja je alternativa? Da odem u školu po podne i bez trunke srama bacim kutiju najboljih kolača iz Sejnzberija na sto sa prazničnim ponudama? Emili bi tada uz titule mama koja nikad nije tu i mama koja viče mogla da doda i mama koja se nije potrudila. Za dvadeset godina, kada moju ćerku budu uhapsili u Bakingemskoj palati zbog pokušaja otmice kralja, kriminalistički psiholog će se pojaviti na vestima i reći: „Prijatelji smatraju da su mentalni problemi Emili Setok posledica jedne božićne predstave u školi, kada ju je majka, samo senka u njenom životu, ponizila pred ostalim đacima.“
„Kejt? Halo?“
„Treba mi sito, Ričarde.“
„Zašto?"
„Da bih voćne kolače posula šećerom u prahu."
„Zbog čega?"
„Zbog toga što su previše ujednačene boje i tako će svi u školi znati da ih nisam sama napravila, eto zbog čega."
Ričard usporeno trepće, kao Stanlio dok uviđa novu glupost. „Ne mislim na šećer u prahu. Zašto spremaš, Kejti? Jesi li poludela? Stigla si iz Amerike pre samo tri sata. Niko od tebe ne očekuje da napraviš nešto za školsku predstavu."
„E,ja od sebe očekujem." Iznenađuje me bes u sopstvenom glasu i primećujem da se Ričard trznuo. „Dakle, gde je Pola sakrila jebeno sito?"
Rič odjednom deluje starije. Nekada bi se mom mužu, kada bi se namrštio, između obrva pojavio uzvičnik, ali sada se to proširilo, produbilo i bez mog znanja pretvorilo u kapiju s pet prečki. Moj divni, veseli Ričard, koji me je nekada gledao kao i Denis Kvejd Elen Bárkin u filmu Biglzi, a sada me, u trinaestoj godini ravnopravne zajednice pune podrške, gleda kao spaljeni pas medicinskog istraživača – svestan je da su takvi eksperimenti možda neophodni za dobrobit ljudskog napretka, ali ipak nekako moli za slobodu.
„Ne viči", uzdahne. „Probudićeš ih." Jedna ruka u prugastom rukavu pokazuje ka spratu gde naša deca spavaju. „U svakom slučaju, Pola ga nije sakrila. Ne možeš da je kriviš za sve, Kejt. Sito je na svom mestu, u fioci pored mikrotalasne."
„Ne, njegovo mesto je baš u ovom kredencu."
„Ne od 1997. Draga, hajde na spavanje, molim te! Treba da ustaneš za pet sati."
Dok gledam kako Ričard ide uz stepenice, želim da pođem za njim, ali ne mogu da ostavim kuhinju u ovakvom stanju. Jednostavno, ne mogu. Prostorija kao da je pretrpela žestoku borbu. Svuda ima šrapnela od lego kockica, a dve sakate barbike (jedna bez nogu, druga bez glave) uživaju u nekakvom pikniku na kariranom putnom ćebetu na kome još ima trave od poslednje posete Primrouz Hilu u avgustu. Na podu pored police s povrćem nalazi se gomilica suvog grožđa za koju sam sigurna da je bila tu onog jutra kada sam krenula na aerodrom. Neke stvari su se promenile u mom odsustvu: u veliku staklenu činiju na stolu od borovine, pored vrata koja vode u dvorište, dodato je šest jabuka, ali niko se nije setio da baci staro voće, pa su kruške na dnu počele da ispuštaju lepljivu žutu sluz. Dok ih bacam u korpu, zgrozim se pomalo pri dodiru trulog voća. Nakon što sam oprala i obrisala činiju, pažljivo čistim zalutalu sluz sa jabuka i vraćam ih na mesto. Sve to traje možda sedam minuta. Zatim čistim šećer u prahu sa čelične radne površine, ali ribanje donosi pogan miris. Pomirišem krpu. Sluzava je, puna bakterija i smrdi slatkasto kao ustajala voda iz vaze s cvećem. Koliko bi zaista užegla morala da bude krpa za sudove da bi se neko u ovoj kući setio da je baci?
Bacam krpu u prepunu korpu i ispod sudopere tražim novu. Nema nove. Naravno da nema nove, Kejt, pošto nisi bila ovde da je kupiš. Izvadi staru krpu iz kante i potopi je u vruću vodu s mnogo antibakterijskog sredstva. Sad još samo da spremim Emilina krila i oreol za sutra ujutro.
Tek što sam ugasila svetio i krenula uz stepenice, kada mi se javi uznemirujuća misao. Ako Pola vidi pakovanje iz Sejnzberija u kanti, procuriće glasine kod dadilja o mojoj velikoj prevari s punjenim kolačima. Strašno. Vadim karton iz korpe, umotam ga u jučerašnje novine i u ispruženoj ruci iznosim smotuljak kroz ulazna vrata. Pogledam levo i desno da proverim da me neko ne posmatra i ubacim ga u veliku crnu vreću pred kućom. Konačno, pošto su dokazi moje krivice uklonjeni, odlazim u krevet za svojim mužem.
Kroz prozor na odmorištu i decembarsku maglu vidim mladi mesec zavaljen u ligeštul iznad Londona. Čak i mesec može da se opusti jednom mesečno. Čovek na mesecu, naravno. Da je u pitanju žena na mesecu, nikada ne bi mogla da sedne. Pa, je 1’ nije tako?
*
NE ŽURIM s pranjem zuba. Dvadeset poteza za svaki kutnjak. Ako dovoljno dugo ostanem u kupatilu, Ričard će zaspati i neće pokušavati da vodi Ijubav sa mnom. Ako ne vodimo ljubav, mogu da preskočim jutarnje kupanje. Ako preskočim kupanje, imaću vremena da se pozabavim mejlovima koju su se nakupili dok sam bila odsutna, možda čak i kupim poklone na putu do posla. Još samo deset dana za kupovinu do Božića, a ja imam tačno devet poklona, što znači da preostaje još dvanaest, uz sitnice za dečje čarape s poklonima. A još nema isporuke od Kviktojevog servisa za brzu kupovinu na Internetu.
„Kejt, hoćeš li doći u krevet?", zove Rič iz spavaće sobe. Glas mu je nejasan od pospanosti. Dobro je.
„Moram da pričam s tobom o nečemu. Kejt?“
„Dolazim", kažem. „Samo da proverim da li su dobro."
Penjem se uz stepenice do sledećeg odmorišta. Tepih je ovde toliko iskrzan da tragovi stopala deluju kao mrtva trava koju nađete ispod šatora pet dana nakon venčanja. Neko će ovde doživeti nezgodu. Na kraju stepeništa pokušavam da dođem do daha i proklinjem ove uske i visoke londonske kuće. Dok mirno stojim ispred vrata dečjih soba, mogu da čujem koliko drugačije spavaju – on njuška kao prasence, a ona diše tiho kao princeza.
Kad ne mogu da spavam, a verujte mi, sanjala bih spavanje da mi mozak nije preopterećen sanjarenjem o drugim stvarima, volim da se ušunjam u Benovu sobu, sednem na plavu stolicu i samo ga posmatram. Moja bebica izgleda kao da se onesvestila, kao veoma mali čovek koji pokušava da uskoči u autobus u pokretu. Večeras je ispružen čitavom dužinom kreveca, a maleni prsti su uvijeni oko nevidljivog štapa. Pored obraza ugnezdio se odvratni kengur koga on obožava. Polica je puna svih punjenih životinjica koje nervozan roditelj može da kupi, a u šta se on zaljubio? U razrokog torbara iz kante s odbačenim igračkama iz prodavnice Vulvorts. Ben još ne ume da nam kaže kada je umoran, ali zna da kaže Ru. Bez Rua ne može da spava, zato što njemu Ru znači spavanje.
Četiri dana nisam videla sina. Četiri dana, tri noći. Najpre put u Stokholm da bih se sastala s novim nervoznim klijentom, zatim je iz kancelarije zvao Rod Task i rekao mi da se dovučem u Njujork kako bih pružila podršku starom klijentu i uverila ga da s novim klijentom ne provodim previše vremena.
Bendžamin se nikada ne ljuti zbog mog odsustvovanja. Još je mali. Uvek me dočeka s potpunim oduševljenjem, mašući rukama kao obožavalac na holivudskoj premijeri. Ali ne i njegova sestra. Emili ima pet godina i mnogo ljubomorne mudrosti. Majčin povratak svaki put pokrene komplikovan niz grdnji i kazni.
„Zapravo, Pola mi čita tu priču."
„Ali, hoću da me tata kupa."
Valis Simpson je imala topliji prijem kod kraljice majke nego ja kod Emili nakon poslovnog puta. Ali držim se. Srce mi se zgužva iznutra i nekako se držim. Možda mislim da sam zaslužila.
Ostavljam Bena koji tiho hrče i nežno guram vrata druge sobe. Okupana prijatnom svetlošću Pepeljugine lampe, moja ćerka je gola kao novorođenče, što je njen izbor. (Odeća je neprestano iritira, ako ne računamo venčanice i odore princeza.) Kad je pokrijem jorganom, noge joj se u znak protesta trzaju kao žabi u laboratoriji. Čak i dok je bila beba, Emili nije podnosila da bude pokrivena. Kupila sam joj jednu od onih vreća za spavanje s rajsferšlusom, ali se u njoj bacakala i naduvavala obraze kao bog vetra u uglu starih mapa. Na kraju sam mogla samo da priznam poraz i poklonim vreću. Čak i kad je usnula, kad je lice moje devojčice kao cvet kajsije, jasno se vidi njena odlučna isturena vilica. U poslednjem izveštaju iz škole pisalo je: „Emili je vrlo takmičarski nastrojena devojčica i moraće da nauči kako se podnosi poraz."
„Da li te podseća na nekoga, Kejt?“, pitao je Ričard i zakikotao se kao nagaženi štenac, što često radi u poslednje vreme.
Pokušavala sam godinama da svojoj ćerci objasnim zašto mama mora na posao. Smatrala sam da je dovoljno odrasla da to čuje. Zato što i mama i tata moraju da zarađuju novac da bi platili našu kuću i sve stvari u kojima uživa, kao što su časovi baleta i letovanja. Zato što mama dobro radi svoj posao i zaista je važno da žene rade koliko i muškarci. Svaki put govor naraste do potresnog vrhunca s trubama, horom i uplakanim sestrinstvom koje maše zastavama, a tada uveravam Emili da će sve to razumeti kad bude velika devojčica i poželi da i sama radi zanimljive stvari.
Nažalost, ideja ravnopravnosti koja se odavno učvrstila u zapadnom društvu ne važi u fundamentalističkom režimu petogodišnjakinje. Ne postoji drugi Bog sem mame, a tata je njen prorok.
Ujutro, dok se spremam da izađem iz kuće, Emili neprestano postavlja isto pitanje dok ne poželim da je udarim, a zatim, na putu do posla, plače mi se zbog toga što sam htela da je udarim.
„Hoćeš li me ti večeras uspavati? Hoće mama večeras da me uspava? Hoćeš li? Ko će me večeras uspavati? Hoćeš ti, mama, hoćeš ti?“
Da li znate na koliko načina možete reći ne, a da ne upotrebite samu reč „ne“? Ja znam.
Zapamtiti
Anđeoska krila. Pogledaj cene za novi tepih na stepeništu. Izvadi lazanje iz zamrzivača za ručak u subotu. Kupi kuhinjsku hartiju, onu specijalnu stvarčicu za poliranje čelika, poklon i čestitku za Harijevu zabavu. Koliko godina ima Hari? Pet? Šest? Obavezno se organizuj i napuni fioku poklonima kao prava majka. Kupi jelku i ukrasna svetla koja je preporučio Telegraf (Selfridžes ili Habitat? Ne sećam se. Užas.) Božični mito/poklon za dadilju (Karta za Eurostar? Novac? „Dona Karan"?). Emili želi lutku Bejbi Vivi (preko mene mrtve). Poklon za Ričarda (Degustacija vina? Utakmica Arsenala? Pižama?), knjiga za njegove roditelje – Izgubljeni vrtovi nečega? Zamoli Ričarda da pokupi stvari sa kemijskog. Šta obući za zabavu na poslu? Crna somotska premala. Prestani da jedeš ODMAH. Mrežasta ljubičasta. Nema vremena za depilaciju, samo brijanje. Zakaži masažu protiv stresa. Što pre zakaži izvlačenje pramenova (počinjem da ličim na Džordža Majkla iz srednjeg perioda). Vežbe stezzzzanja karlice! Zalihe pilule!!! Sladoled torta (Rojal ajsing? prov. Deliju). Brusnice. Mini kobasice za žurku. Obične markice za čestitke, puta 40. Poklon za Eminu učiteljicu. Šta god radila, Bena moraš da odbiješ od varalice pre Božića s rodbinom. Poteraj Kviktoj, beskorisnu kompaniju za naručivanje poklona poštom. Bris. Vino, džin. Vin santo. Zovi kevu. Gde li sam ostavila recept Simon Hopkinson za gusku „sušenu fenom za kosu“? Fil? Hrčak???

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
2
Posao
6:37 „O, poštujmo ga. O, poštujmo ga. O, poštujmo ga.“ Mazi me, vuče, ali kad to ne upali, Emili me budi božičnom pesmicom. Stoji s moje strane kreveta i želi da zna gde je njen poklon. „Ne možeš kupiti njihovu ljubav“, kaže moja svekrva, koja očigledno nikada nije odvojila dovoljno novca za taj problem.
Jednom jesam pokušala da se vratim praznih ruku sa službenog puta, ali na povratku s Hitroua izgubila sam petlju i rekla taksisti da stane kod Honsloua, gde sam uletela u prodavnicu igračaka Tojz ar as i time dodala zatrovanu drhtavicu umoru od letenja. Emilina ogromna kolekcija Barbika sada je neverovatno droljasta i samo je pitanje vremena kada će postati izložba T rejsi Emin. Flamenko Barbika, Barbika fudbalskog kluba Milan (fudbalerske krpice, elegantne čizme), tajlandska Barbika (elastična koketa koja može da se savije unazad i sisa svoje nožne prste) i ona koju Ričard naziva Klaus Barbika, zastrašujuća iiber-plavuša slepih plavih očiju u kratkim pantalonama i crnim čizmama.
„Mama“, kaže Emili dok odmerava svoj poklon znalačkim okom. „Ova Barbika vila mogla bi da mahne čarobnim štapićem i učini da mali Isus ne bude ljut.“
„Barbika nije u priči o malom Isusu, Emili.“
Prostreli me pogledom Hilari Klinton, punim uzvišene snishodljivosti, kojim poručuje „mene ovo boli više nego tebe“ „Ne taj mali Isus“, uzdahne. „Jedan drugi, ludice.“
Eto vidite, kada se vratite iz posete klijentu, od petogodišnjeg deteta možete kupiti ako ne ljubav ili oproštaj, onda bar neku amnestiju. Čitave one minute kada potreba za optuživanjem nakratko popusti pred potrebom da se u veselom besu zapakovani poklon pocepa. (Ako zaposlena majka kaže da nikada ne potkupljuje svoju decu, u svoju poslovnu biografiju slobodno može da doda lažov.) Emili sada ima poklon za svaku priliku kada je njena majka bila neverna, kad se zaigrala s karijerom. Baš tako je i moja mama dobijala novi ukras za svoju narukvicu kad god se moj otac zaigrao s drugom ženom. Do trenutka kada je u mojoj trinaestoj godini otac otišao, mama nije mogla da podigne ruku od težine zlatne narukvice na zglobu.
Ležim i razmišljam o tome kako bi stvari mogle biti mnogo gore (bar moj muž nije alkoholičar i serijski preljubnik), kada se Ben dotetura do spavaće sobe, a ja ne mogu da verujem šta vidim.
„Zaboga, Ričarde, šta mu se desilo s kosom?“
Rič proviri preko jorgana, kao da svog sina, koji će u januaru napuniti godinu dana, vidi prvi put. „Ah. Pola ga je odvela u onaj salon pored garaže. Reče da mu upada u oči.“ „Izgleda kao Hitlerov omladinac."
„Pa, porašće ponovo, očigledno. A Pola je pomislila, ja sam se očigledno složio, da je paž malog lorda Fontleroja... pa, današnji klinci ne izgledaju tako, zar ne?“
„On nije klinac. On je moja beba. A ja želim da tako izgleda. Kao beba.“
U poslednje vreme, Ričard je usvojio uobičajenu proceduru za moje trenutke besa. Nekakva ponizna poza za slučaj nuklearnog napada, sa spuštenom glavom, ali ovog jutra nije mogao da prikrije buntovničko mrmljanje.
„Mislim da u tako kratkom roku nismo mogli da obavimo međunarodni konferencijski razgovor sa stilistom."
„A šta bi to trebalo da znači ?“
„Znači da bi trebalo da se opustiš, Kejt.“ A onda jednim uvežbanim pokretom podiže bebu, briše sline s njenog nosića i silazi na doručak.

7:15 Prebacivanje brzina između kuće i posla nekada je toliko naglo da mogu da čujem struganje zupčanika u mozgu. Treba mi vremena da se vratim na dečju talasnu dužinu. Pucam od dobrih namera i počinjem u stilu Džuli Endruz, puna entuzijazma teniskog kluba i ludih raspevanih akcenata.
„E pa, deco, šta biste vi voleli da-nas za Jo-ručak?"
Emili i Ben neko vreme udovoljavaju ovom strancu, do trenutka kad Ben više ne može da trpi i ustane u svojoj visokoj stolici, pruži se i uštine me za mišicu kao da hoće da se uveri jesam li to zaista ja. Olakšanje je očigledno kada se posle zamornih pola sata vrati nervozna osoba koju znaju kao mamu. „Ješćete obične pahuljice i gotovo! Ne, nemamo voćne. Ne zanima me šta vam je tata dopuštao."
Ričard mora da krene ranije. Poseta lokaciji u Batersiju s klijentom. Da li ja mogu da predam decu Poli? Da, ali samo ako mogu da krenem tačno u 7:45.
7:57 I ona stiže, razbacuje se gomilom neoprostivih opravdanja. Saobraćaj, kiša, položaj zvezda. Znaš kako je, Kejt. Zaista znam. Cokćem i uzdišem na mestima predviđenim za saosećanje, dok moja dadilja kuva sebi kafu i nezainteresovano prelistava moje novine. Ako bih sada pomenula da je za 26 meseci, koliko pazi našu decu, uspela da zakasni svakog četvrtog jutra, rizikovala bih svađu, a svađa bi zagadila vazduh koji udišu moja deca. Dakle, svađe neće biti. Ne danas. Imam tri minuta da stignem do autobusa koji je udaljen osam minuta.
8:27 Zakasniću na posao. Nepristojno i bezobrazno ću zakasniti. Traka za autobuse puna je autobusa. Napusti autobus. Pluća mi gore dok trčim niz Siti Roud. Presečem preko Trga Finzberi, gde mi štikle upadaju u zabranjenu travu, čime izazivam uobičajeno ,,Alo!“’ od matorca, čiji je posao da viče na tebe zbog trčanja po travi.
„Alo, gospođice! Ne moš’ da obiđeš k’o svi ostali?“
Neprijatno je kada neko viče na tebe, ali počinjem da se brinem što jedan mali sramni deo u meni uživa u tome što me neko naziva „gospođicom" na javnom mestu. Kada imaš trideset pet godina, a gravitacija i dvoje dece vuku te nadole, prihvataš bilo koji kompliment. U svakom slučaju, čini mi se da mi je prečica uštedela dva i po minuta.
8:47 Edvin Morgan Forster, jedna od najstarijih i najuglednijih institucija ovog grada, nalazi se na uglu ulica Brodgejt i Sejnt Entoni Lejn. To je tvrđava iz devetnaestog veka s velikom isturenom staklenom lađom iz dvadesetog veka. Podseća na brod koji je udario u robnu kuću i izašao s druge strane. Približavajući se glavnom ulazu usporavam do užurbanog hoda i kontrolišem samu sebe.
Cipele, iste, komada dva? U redu.
Blejzer je bez tragova bebinog povraćanja? U redu.
Suknja nije uvučena u gaćice? U redu.
Grudnjak se ne vidi? U redu.
U redu, ulazim. Brzo koračam mermernim holom i pokažem svoju propusnicu Džeraldu iz obezbeđenja. Pre osamnaest meseci hol firme Edvin Morgan Forster izgledao je kao banka, a nakon renoviranja podseća na deo u zoološkom vrtu za čuvanje pingvina koji je uradio ruski konstruktivista. Svaka površina je bleštave arktičkobele boje, osim zadnjeg zida, ofarbanog baš u boju tirkiznog „Jardlijevog“ sapuna koji je moja baba-tetka Filis volela pre trideset godina, ali dizajner je to opisao kao „okeansku boju vizionarstva i futurizma“. Za ovu mudrost je firma, koju plaćaju da upravlja tuđim novcem, dala nepotvrđenih 750.000 dolara.
Možete li da poverujete? Četiri lifta za sedamnaest spratova. Podelite to na 430 zaposlenih, uračunajte i šest neodlučnih pritiskača dugmića, dva skota koji ne pridržavaju vrata i Rozu Kieb sa svojim kolicima sa sendvičima, pa ćete ili čekati četiri minuta ili krenuti stepenicama. Krenula sam stepenicama.
Na 13. sprat stižem crvenog lica i nalećem baš na Robina Kuper-Klarka, našeg šefa investicija, u prugastom odelu. Sudar mirisa je nagao i žestok. Ja: toaletni znoj. On: „Florisov elit" sa podlogom „vinčestera“ i kontrolne table od orahovine.
Robin je izrazito visok i talentovan je da te gleda s visine, a da te pri tom uopšte ne gleda s visine, da se ni na koji način ne osećaš malom. Uopšte se nisam iznenadila kada sam prošle godine u čitulji otkrila da je njegov otac bio biskup s ratnim ordenom. U Robinu postoji i nešto sveto i nešto neuništivo. Mislim da bih u nekoliko prilika umrla u ovoj firmi da nije bilo njegove ljubaznosti i neznatno podsmešljivog poštovanja.
„Neobična boja, Kejt. Bila si na skijanju?" Uglovi njegovih usana krive se na pola puta do osmeha, ali jedna gusta siva obrva izvija se prema satu iznad prijemnog stola.
Da li da rizikujem i pretvaram se da sam ovde od sedam i da sam samo izašla na kapućino? Letimičan pogled preko kancelarije i vidim da se moj pomoćnik Gaj smeška s predumišljajem pored hladnjaka za vodu. Do đavola! Gaj me je sigurno primetio u istom trenutku. Preko pognutih glava brokera s telefonskim slušalicama uglavljenim ispod brada, preko sekretarica i evropskog deska i tima za globalni kapital – prolama se glas mog pomoćnika, s tonom „pažnja svim rukovodiocima". „Stavio sam dokument od Bengta Bergmana na vaš sto, Ketrin", obaveštava. „Zao mi je, vidim da ste opet imali problema da ga primite."
Obratite pažnju kako koristi reč „opet". To je kap otrova na oštrici bodeža. Mali gmizavac. Dok smo pre tri godine stipendirali Gaja Cejsa u Evropskoj poslovnoj školi, bio je glavobolja s fakulteta Boliol u četvorodelnom odelu i bez lične higijene. Vratio se u crnom „Armanijevom" odelu, s izrazom nekoga ko ima diplomu iz slepe ambicije. Mislim da iskreno mogu reći kako je Gaj jedini muškarac u Edvin Morgan Forsteru kome se dopada to što imam decu. Male boginje, letovanja, školske proslave – prilike da Gaj zasija u mom odsustvu. Sada me Robin Kuper-Klark gleda s iščekivanjem. Razmišljaj, Kejt, razmišljaj.
Postoji mogućnost da se izvučete zbog kašnjenja u Londonu. Najhitnije je ponuditi ono što moja prijateljica Debra, advokat, naziva „muškim izgovorom". Viši rukovodioci iskreno bi se prepali zbog priče o bebi koja povraća noću ili o dadilji kojoj nema traga (nekim čudom, iako za brigu o deci plaćaju oba roditelja, uvek se žena smatra odgovornom za to), ali vrlo rado prihvata ju sve što ima veze s motorom s unutrašnjim sagorevanjem. „Kola su pokvarena/obijena. “„Da ste samo videli – dopisati opis nesreće –u dopisati ime ulice. “ Bilo koji od ova dva modela biće dobro prihvaćen. Alarmi u kolima su jako korisna novina na repertoaru muških izgovora. Mada imaju sve ženske simptome, nepredvidljivost i vrištanje, prikačeni su za jedan od „muških izgovora"’, te mogu da se voze do garaže na opravku.
„Da ste samo videli gužvu na Dolstonskoj petlji", kažem Robinu, a crte lica sklopim u masku stoičke urbane rezigniranosti i ispruženih ruku pokazujem čitavu gužvu s automobilima. „Neki manijak u belom kombiju. Semafori neusklađeni. Neverovatno. Bila sam zaglavljena nekih dvadeset minuta."
Klima glavom. „Zbog vožnje u Londonu čovek je zahvalan na jugoistočnoj mreži."
Pauza traje jedan otkucaj srca. U toj pauzi pokušavam da pitam za zdravlje Džil Kuper-Klark, kojoj su letos otkrili rak dojke. Ali, Robin je jedan od onih Engleza od rođenja opremljenih sistemom za rano upozoravanje, koji im pomaže da presretnu i odbiju svako pitanje lične prirode. Zato, još u trenutku dok se moje moje usne oblikuju da izgovore ime njegove žene, on kaže: „Reći ću Kristini da nam zakaže ručak, Kejt. Znaš da su renovirali neki stari podrum kod Old Bejlija, nesumnjivo služe blago pečenu dovitljivost. Zvuči zabavno, zar ne?"
„Aha, baš sam se pitala kako..."
„Odlično. Pričaćemo kasnije."
Pribrala sam se dok sam stigla do utočišta mog radnog stola. Evo kako stvari stoje: ja volim svoj posao. Možda ne zvuči uvek tako, ali jeste. Volim uzbuđenje kada akcije koje sam kupila uz rizik procvetaju. Dopada mi se to što sam jedna od šačice žena u Klupskom foajeu na aerodromu, a kad se vratim, volim da podelim s prijateljima svoje strašne priče s putovanja. Volim hotele u kojima se sobna posluga pojavljuje kao duh iz boce i predele belog pamuka koji mi pružaju neophodan san. (Kad sam bila mlađa, htela sam da idem u hotel s drugim ljudima, a sada kada imam dvoje dece, moja najveća želja je da budem sama u krevetu, ako je moguće na dvanaest sati.) Najviše volim sam rad: onaj osećaj kad znam da sam dobra u tome, da kontrolišem nešto u životu koji je u užasnom haosu. Volim to što brojevi rade ono što im kažem, a nikada ne pitaju zašto.
9:03 Uključujem računar i čekam da se poveže. Jutros je mreža tako spora da bi brže bilo odleteti do Hong Konga i lično pokupiti prokleti Hang Seng . Kucam svoju lozinku, Ben Pampers, i odmah idem na Blumbergov sajt da bih videla šta je berza radila tokom noći. Nikei je stabilan, brazilska Bovespa, kao i obično, igra blesavu sambu, a Dou-Džons izgleda kao nalaz pacijenta na intenzivnoj nezi koga ne treba oživljavati. Dušo, napolju je hladno, ali ne samo zbog magle koja se pripija uz zgrade ispred mog prozora.
Zatim proveravam da li se kursevi kreću dramatično, pa ukucavam „top“ da bih pogledala vesti o velikim korporacijama. Najvažnija je priča o brokeru Gejl Fender, odnosno nekadašnjem trgovcu. Ona svoju firmu Lorens Herbert tuži, na osnovu polne diskriminacije, zbog toga što su njene kolege muškarci dobijali daleko veće povišice za lošije rezultate. U naslovu piše „Ledena deva hladi muškarce". Što se medija tiče, žene u Londonu su ili Elizabeta I ili igračica na pauzi. Ona stara priča o devici i kurvi sažeta je u Vol Strit žurnalu.
Meni se uvek dopadala ideja da postanem Ledena deva, samo ne znam gde može da se kupi kostim: oivičen belim krznom, potpetice kao stalaktiti i odgovarajući pijuk. U svakom slučaju, priča o Gejl Fender završiće se kao i svaka slična priča: bez komentara, dok pognute glave napušta sudnicu kroz sporedna vrata. Ovaj grad guši svako drugačije mišljenje: znamo kako da vas nateramo da ćutite. Najčešće upali kada ljudima napunite usta novčanicama od 50 funti.
Kliknem na mejlove. Četrdeset devet novih u mom sandučetu otkako nisam bila u kancelariji. Letimično ih pregledam da bih najpre izbacila gluposti.
Besplatna pretplata na novi časopis o investicijama? Đubre.
Pozvani ste na konferenciju o globalizaciji na obali Ženevskog jezera, na kojoj će kuvati poznati svetski kuvar Žan-Luj... Đubre.
Sektor za kadrove želi da zna da li ću se pojaviti u novom spotu EMF-a. Samo ako budem dobila ličnu prikolicu u kojoj je Džon Kjuzak vezan za krevet.
Hoću li potpisati čestitku za nekog jadnika u blagajni koji je postao višak? (Džef Bruks odlazi dobrovoljno, ali prinudni će uskoro krenuti.) Da.
Na samom vrhu sandučeta je poruka od Silije Harmsvort, šefa kadrovskog odseka. Kaže da je moj šef, Rod Task, morao da otkaže uvodni razgovor s pripravnicima EMF-a, pa ako bih mogla danas u vreme ručka da upadnem na njegovo mesto? „Biće nam jako drago da Vas vidimo u konferencijskoj sali na trinaestom spratu od 13 časova pa nadalje!"
Ne, ne i ne. Do petka moram da napišem devet fmansijskih izveštaja. I još treba da prisustvujem jako važnoj predstavi o Hristovom rođenju, danas u 14:30.
Pošto sam završila s poslovnim porukama, mogu da pređeni na prave mejlove, na one bitne: poruke od prijatelja, viceve i priče koji se kao slatkiši dele po čitavom svetu. Ako je tačno ono što se priča, da je moja generacija gladna vremena, onda su mejlovi naše meze za kajanje, hrana za utehu. Bilo bi teško objasniti koliko me nahrane ljudi s kojima se redovno dopisujem.
Debra, moja najbolja prijateljica s fakulteta, koja je sada majka dvoje dece i advokat u firmi Edison Poup, preko puta Engleske banke i na deset minuta hoda od Edvin Morgan Forstera. Nije baš da je obilazim. Ne bi bilo drugačije ni da radi na Plutonu. A tu je i Kendi. Koleginica, finansijski menadžer poganog jezika, čarobnjak za Internet i ponosni izdanak Rokaveja u Nju Džersiju, Kendis Mariin Streton. Moja sestra po oružju i žena na izvidnici za najnovija dostignuća svetske industrije körseta. Moj omiljeni lik iz književnosti je Rozalinda iz Kako vam drago. Kendin omiljeni lik iz književnosti je onaj tip u beloj majici iz knjige Elmora Leonarda koji kaže: „Očigledno ste me zamenili s nekim kome je stalo."
Kendi sedi tamo, pored stuba, četiri i po metra od mene, ali, u prošeku, dnevno naglas razmenimo tek nekoliko reči. Na ekranu, s druge strane, družimo se kao klasične komšije.
Šalje: Kendi Streton, EMF Prima: Kejt Redi, EMF
K8 ,
Pitanje: Zašto su udate žene deblje od neudatih?
Odgovor: Neudate žene dođu kući, pogledaju šta je u frižideru i odu na spavanje. Udate žene dođu kući, pogledaju šta je u krevetu i odu do frižidera.
Kako ti? Ja: cistitis. Previše seksa.
XXXX
Šalje: Debra Ričardson, Edison Poup
Prima: Kejt Redi, EMF
’Jutro,
Kako je bilo u Švedskoj i Njujorku? Baš te žalim. Feliks je pao sa stola i polomio ruku na 4 mesta (nisam znala da može da se polomi na 4 mesta). Noćna mora. Provela sam šest sati na Urgentnom. Dobre stare zdravstvene ustanove! Juče je Rubi objavila da voli dadilju, tatu, svog zeku, brata, sve teletabise i mamu, baš tim redosledom. Lepo je znati da se sve to isplati, a?
Nisi zaboravila RUČAK u petak? Molim te reci mi da nećeš otkazati.
Deb xxxx
Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
Još jedan odmor od nekoliko dana. Stokholm, Njujork, Hekni. Do zore krivotvorila punjene kolače za Emilinu božičnu predstavu – ništa me ne pitaj.
Plus, Pol Pot je odvratno ošišao Bena, kao nacistu. Ne usuđujem se da se žalim pošto sam bila odsutna, a kada sam odsutna, odričem se svih prava majčinskog univerziteta. Plus, treba da podsetim gospodara Roda Taška da danas moram ranije da odem zbog predstave.
Imaš neki predlog kako to da izvedem, a da ne pominjem reči
a/ dete ili
b/ otići?
Ljubim te, K8 xxxx
P.S.: Šta beše ,,seks“’? Sećam se kroz maglu.
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
dušo, moraš da prestaneš s tim glupostima kućne boginje, pogledaj druge mame u oči & reci im, Zauzeta sam & Ponosna sam ili ćeš umreti.
reci rodu tašku da imaš veliki problem s menstruacijom. Australijanci se ženskih tegoba plaše više od Britanaca. Vidimo se kasnije xxxxxx
Bacim pogled preko kancelarije i vidim da Kendi nateže iz limenke koju zatim podiže iznad glave da bi mi veselo nazdravila. Kendi je doskoro živela na koka-koli, dijetalnoj i onoj drugoj, nakon čega je postala mršava kao grana, s upadljivim grudima. To joj je obezbedilo gomilu ljubavnika, ali malo ljubavi. Godinu dana je starija od mene. U trideset šestoj godini urođeno je neudata, ali ponekad joj zavidim na sposobnosti da radi fantastične stvari – posle posla može da ode na piće, vikendom može da ode u kupatilo bez radoznale petogodišnjakinje, na posao može da dođe s podočnjacima nakon čitave noći seksa, umesto da dođe na posao s podočnjacima nakon noći neprospavane zbog rasplakanog proizvoda seksa. Kendi jeste pre nekoliko godina bila verena sa savetnikom iz Andersena. Nažalost, bila je toliko zauzeta zaključivanjem nemačkog penzionog fonda, da ga je ispalila na tri sastanka zaredom. Na trećem sastanku, Bil ju je čekao u restoranu u Smitfildu, gde se zapričao sa sestrom iz bolnice, koja je sedela za susednim stolom. Venčali su se u avgustu.
Ipak, Kendi kaže da neće brinuti o svojoj plodnosti dok Kartije ne počne da pravi biološki sat.
Šalje: Kejt Redi, EMF
Prima: Debra Ričardson, Edison Poup
Draga D,
Užasno kasnim jutros, sada ne mogu mnogo da pišem, nema šanse da otkažem ručak.
Zašto je iskren ženski izgovor uvek manje prihvatljiv od lažnog muškog izgovora?
Zbunjena, K8.
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Zato što ne žele da ih podsećaš na to da imaš život, budalice. Vidimo se u petak.
D xx
Odlučila sam da Roda Taška neću direktno pitati da izađem ranije s posla zbog Emiline predstave. Bolje da to neobavezno prikačim nekom poslovnom mejlu kao P.S.. Izgledaće kao životna činjenica, ne kao usluga. Upravo je stigao odgovor.
Šalje: Rod Task Prima: Kejt Redi
Isuse, Kejti, kao da si tek juče ti glumila u školskoj predstavi.
Naravno, koliko god ti vremena treba, ali trebalo bi da popričamo oko 17:30. Opet treba da putuješ u Stokholm i pružiš podršku Svenu. Da li ti petak odgovara, lepotice? Pozdrav, Rod
Ne, petak mi uopšte ne odgovara. Ne mogu da verujem da od mene očekuje još jedno putovanje pre Božića. Znači da ću propustiti kancelarijsku zabavu, ponovo morati da otkažem ručak s Debrom, a i neću imati vremena za kupovinu kako sam planirala.
Naša kancelarija nema zidove, ali šef marketinga ima jednu ili dve odvojene prostorije. Druga pripada Robinu Kuper-Klarku. Ulećem u kancelariju da se žalim, ali ona je prazna. Ipak, ostanem nakratko da bih uživala u pogledu kroz ogromni prozor. Odmah ispod je klizalište Brodgejt, ledeni tanjir između razmaknutih kula od betona i čelika. U ovo vreme je prazno, osim usamljenog klizača, visokog crnca u zelenoj trenerci. U početku mi se učinilo da kliza u osmicama, ali posle dugačkog uzdužnog poteza nastaje veliki znak dolara. Dok se magla povlači, grad izgleda kao u vreme ,,blickriga“, kada je dim nestao i otkrio kupolu crkve svetog Pavla. Ako se okrenete oko sebe, videćete toranj na doku Kaneri, koji namiguje kao bezobrazni kiklop.
Na izlasku iz Rodove kancelarije nalećem pravo na Siliju Harmsvort, ali niko od učesnika nije povređen – samo sam se odbila od njenog zapanjujućeg poprsja. Kada Engleskinja određenog društvenog staleža napuni pedeset godina, više nema grudi, već nedra ili čak prsa, zavisno od površine imanja i starosti rodoslova. Grudi su u paru, ali poprsje je uvek jedno. Kod poprsja ne postoji mogućnost dekoltea ili ikakvog poskakivanja. Grudi poručuju „Hajde da se igramo!“, ali poprsje je kao istureni nos automobila za sudaranje – „Sklanjaj se s puta!“ Kraljica ima poprsje, kao i Silija Harmsvort.
„Ketrin Redi, uvek u žurbi", kaže svadljivo. Iako je šef kadrovskog odseka, Silija je jedna od najnehumanijih osoba u ovoj zgradi, bez i malo truda: nema dece, neprivlačna je, hladna kao šabli, a ima dar da učini da se u istom trenutku osećaš i beskorisno i iskorišćeno. Kada sam se nakon Emilinog rođenja vratila na posao, saznala sam da je Kris Bans, šef rizičnih kredita i najuspešniji zaposleni EMF-a u poslednje dve godine, sipao čašicu votke u majčino mleko koje sam čuvala u kancelarijskom frižideru pored liftova. Obratila sam se Siliji i kao žena ženu je pitala šta bi trebalo da učinim protiv kretena koji mi je u Dejvis baru tvrdio da je ubacivanje alkohola u hranu namenjenu dvanaestonedeljnoj bebi „zeeezanje!"
Još se sećam grimase gađenja na Silijinom licu, ali ne zbog mamlaza Bansa. „Poslužite se svojom ženskom prepredenošću, draga", rekla je.
Silija kaže da je oduševljena što ću u vreme ručka moći da razgovaram s pripravnicima. „Rod je rekao da biste prezentaciju mogli da održite i u snu. Samo slajdovi i nekoliko sendviča, znate već kako ide, Kejt. I ne zaboravite Statut."
Na brzinu se preračunam. Ako uvodni razgovor traje jedan sat, a tu računam i piće, recimo da će mi ostati pola sata da uhvatim taksi i pređem čitav grad do Emiline škole kako bih stigla na početak predstave. Trebalo bi da bude dovoljno vremena. Mislim da ću uspeti, samo ako ne budu postavljali prokleta pitanja.
13:01 „Dobar dan, dame i gospodo. Ja sam Kejt Redi i htela bih svima da poželim dobrodošlicu na trinaesti sprat. Za neke je trinaest nesrećan broj, ali ne ovde u Edvin Morgan Forsteru, koji spada u prvih deset firmi za upravljanje novcem u Velikoj Britaniji, među pedeset je vodećih u svetu što se tiče imovine i poslednjih pet godina biran je za menadžera godine. Prošle godine smo imali više od 300 miliona funti prihoda, pa je jasno zašto nismo štedeli na tim predivnim sendvičima s tunjevinom koji su pred vama.“
Rod je u pravu. Ovakve stvari mogu da radim u snu; u stvari, trenutno i jeste tako. Još me drži umor od putovanja, lobanja mi se steže, a noge kao da mi neko puni ledenom vodom.
„Sigurna sam da vam je poznat pojam ’menadžer kapitala’. Ako pojednostavimo, menadžer kapitala je kockar visoke klase. Moj posao je da proučim kompanije širom sveta, procenim kretanje njihovih proizvoda na tržištu, proverim prolazna vremena džokeja, stavim gomilu novca na najboljeg, a zatim se iskreno nadam da neće pasti kod prve prepreke."
Po čitavoj prostoriji čuje se smeh, preterano zahvalan smeh dvadesetogodišnjaka na pola puta između arogancije zbog toga što su među samo šest pripravnika EMF-a i popuštanja bešike zbog toga što su otkriveni.
„Ako konji koje sam izabrala ipak padnu, moram da odlučim da li ćemo ih odmah upucati ili se isplati lečiti polomljenu nogu. Zapamtite, dame i gospodo, sažaljenje može da bude skupo, ali neće uvek biti bačen novac."
Pre dvanaest godina i ja sam bila pripravnik. Sedela sam baš u ovakvoj sobi, neprestano prekrštala noge, ne znajući da li je gore da izgledam kao vojvotkinja od Kenta ili Seron Stoun. Bila sam jedini ženski kandidat te godine, okružena muškarcima, velikim muškim životinjama u prugastom krznu. Ja nisam tako izgledala: izgledala sam kao školski inspektori iz Vulverhemptona u tankom crnom Vislsovom odelu, za koje sam dala poslednjih četrdeset funti.
Ovogodišnja grupa kandidata je vrlo uobičajena. Četiri dečka, dve devojke. Momci su uvek pogrbljeni, dok devojke sede pravo u prvim redovima i imaju spremne olovke za beleške koje im nikada neće trebati. Posle nekog vremena prepoznajete tipove. Eno gospodina Anarhiste sa zulufima koji liče na čičak-traku i natmurenim pogledom Lijama Galagera. Danas je u odelu, ali u glavi sigurno i dalje nosi kožnu jaknu. Dejv je kao student sigurno bio neki aktivista. Proučio je ekonomiju da bi se bolje pripremio za težak život radnika, a pri tom moralno ucenjivao klince u svom hodniku da kupuju kafu iz Ruande koja nije za piće.
Sada sedi i samom sebi govori da će ovo sranje u gradu raditi dve godine, najviše pet. Nagomilaće ozbiljan novac, a zatim krenuti u humanitarni pohod. Gotovo da ga žalim. Za sedam godina živeće u nekom modernističkom mauzoleju na Noting Hilu, školovaće dvoje dece, imaće ženu s opasnom zavisnošću od cipela Džimija Cua, a Dejv će kao i mi ostali dremati uz TV seriju Kukavice, s primerkom neotvorenog Nju stejtsmena u krilu.
Troje preostalih su ona vrsta bogataša ružičaste kože koji su se od porodice odvojili u predškolskom. Onaj koji se zove Džulijan ima toliko aktivnu Adamovu jabučicu da će napraviti jabukovaču. Kao i obično, devojke su nesumnjivo žene, dok su muškarci tek nešto više od dečaka. Dve kandidatkinje zajedno pokrivaju spektar ženskog roda – jedna je bleda devojka iz okruga, s dobrodušnim okruglim licem i somotskom trakom na glavi, dijademom koju njena klasa nosi tokom dana. Klarisa, ali ne znam prezime. Bacam pogled na spisak skraćenih biografija i vidim da je Klarisa diplomirala moderne studije na univerzitetu Piterboro. Savršena za rad u kancelariji. Mora da je nećaka nekog direktora. S takvim obrazovanjem ne možete doći u EMF, osim ako niste u krvnom srodstvu s novcem.
Devojka pored nje deluje zanimljivije. Rodila se i odrasla na Šri Lanci, ali je obrazovanje stekla u Ženskoj školi u Celsiju i na Ekonomskom fakultetu u Londonu, jedna je od onih unuka Carstva koje su na kraju više Engleskinje od samih Engleskinja, zbog slatke ljubaznosti i vrlo pristojne gramatike. Momo Gumeratne je toliko lepa da u Kvadratnu milju ne bi trebalo da ulazi bez naoružane pratnje. Ima držanje mačke i listolike oči koje mirno gledaju kroz okvir od kornjačinog oklopa.
Pripravnici mi uzvraćaju procenjivački pogled. Pitam se šta vide. Plavkasta kosa, pristojne noge, u dovoljno dobrom stanju da ne kažu da sam majka. Neće pogoditi ni da sam sa severa (naglasak se izgubio kada sam zbog studija došla na jug). Možda me se pomalo i plaše. Pre neki dan Rič mi je rekao da ga ponekad preplašim.
„Sigurna sam da ste svi pročitali ono što je na vašem bankovnom i računu za izgradnju odštampano najsitnije, kao poslednji red na tabli kod optičara. „Zapamtite da vrednost Vaše investicije može i da opadne i da poraste!" Jeste li? E pa, to je moja odgovornost. Ako napravim pogrešan izbor, vrednost opadne. Zato se mi u EMF-u maksimalno trudimo da se to ne desi i uglavnom u tome uspevamo. Kada prodajem avionske akcije vredne tri miliona dolara, kao što sam jutros uradila, pomaže mi što sam svesna da jedino naše podrhtavanje u svetu može da ugrozi penziju male starice u Dambartonu. Ali, ne brini, Džulijane, pripravnicima je ograničena vrednost posla koji mogu da sklope. Za početak dobijate pedeset hiljada, kao vežbu.“
Džulijanovi obrazi menjaju boju od dimljene pastrmke do jagode, a bleda devojka podiže ruku. „Možete li mi reći zašto ste danas prodali baš te akcije?“
„To je jako dobro pitanje, Klarisa. Elem, imala sam četiri miliona dolara, a cena je skočila i nastavila da raste. Ipak, mi smo već zaradili dovoljno novca, a iz berzanskih novina sam saznala da od avionskih kompanija stižu loše vesti. Dakle, posao menadžera kapitala jeste da novac naših klijenata izvuče pre nego što cena oslabi. Ja sve vreme pokušavam da uravnotežim ono dobro što može da se desi s delom svemoćnog nadrndanog Boga koje se, možda, krije odmah iza ćoška."
Po mom iskustvu, najvažniji test za svakog pripravnika Edvin Morgan Fontera nije njihova sposobnost da shvate osnove investiranja ili da obezbede propusnicu za parking. Ne, najbolji pokazatelj sposobnosti jeste da uspeš da ostaneš ozbiljan kada prvi put čuješ Statut firme. Interno poznat pod imenom „pet stubova mudrosti", Statut firme je najveća glupost korporacije. (Kakvim čudom logike su tvrdokorni kapitalisti s kraja dvadesetog veka završili sa sloganima koje su pevali Maovi seljaci, kojima nije bilo dozvoljeno čak ni da poseduju sopstveni bicikl?)
„Evo naših pet stubova:
1/ Zajednički rad!
2/ Uzajamna iskrenost!
3/ Najbolji rezultati!
4/ Briga o klijentu!
5/ Predanost uspehu!“
Vidim kako se Dejv muški trudi da sakrije osmeh. Dobar si, dečko. Bacam pogled na sat. Sranje. Vreme je da krenem. „Ako nema više pitanja..."
Do đavola! Sada je druga devojka podigla ruku. Na muškarce bar možeš da se osloniš da neće postavljati pitanja. I kada ništa ne znaju, kao ovi, a posebno ne na mom nivou, gde postavljanjem pitanja priznaju da na svetu još ima nečega što ne znaju.
„Izvinjavam se“, počinje mlada Srilančanka, kao da se izvinjava za neku grešku koju će tek napraviti. „Znam da u EMF-u ima... pa, kao žena, gospođo Redi, možete li mi iskreno reći kako je vama na ovom poslu?"
„Pa, gospođice..."
„Momo Gumeratne."
„Dakle, Momo, ovde ima šezdeset menadžera kapitala, od toga samo tri žene. Politika EMF-a pruža jednake šanse i sve dok dolaze pripravnici slični vama, trudićemo se da se to zaista poštuje.
S druge strane, čula sam da Japanci rade na posudi u kojoj možete gajiti bebu van materice. Kada vi budete spremni za decu, gospođice Gumeratne, sigurno će to usavršiti tako da ćemo zaista imati prvu bebu na pauzi za ručak. Verujte mi, to bi usrećilo sve u Morgan Forsteru.“
Očekujem da će ovo prekinuti pitanja, ali Momo nije tiha kao što mi se učinilo. Ponovo podiže ruku, a njena koža boje kafe malo je crvenija. Dok se okrećem da bih uzela torbu i time pokazala da je sastanak završen, ona progovara:
„Iskreno se izvinjavam, gospođo Redi. Ali, mogu li da znam da li vi imate dece?“
Ne, ne može. „Da, bilo ih je dvoje kada sam poslednji put proverila. Mogu li da vam predložim da svoja pitanja ne počinjete sa izvinjavanjem, gospođice Gumeratne. Ima mnogo reči koje će vam biti korisne u ovoj zgradi, ali ’izvinite’ nije jedna od njih. Dakle, ako je to sve, ja zaista moram da krenem i proverim berzu. Treba izabrati pobednike i upravljati novcem! Hvala vam na pažnji, dame i gospodo. Slobodno mi priđite ako me vidite negde u zgradi, a ja ću proveriti da li ste zapamtili pet stubova mudrosti. Ako zaista imate sreće, reći ću vam svoj lični stub broj šest.“
Gledaju me tupavo.
„Stub broj šest: ako novac reaguje na vaš dodir, nema granica onome što žena može da postigne u ovom gradu. Novac ne zna kog ste pola.“
14:17 Uvek možete da birate taksi ispred Vorburga. Samo ne danas. Danas su svi taksisti posvećeni nekom reliju koji ima za cilj da Kejt zakasni. Nakon sedam minuta histerisanja na ivičnjaku, bacam se pred taksi kome je svetio ugašeno. Vozač skreće da bi me izbegao. Kažem mu da ću platiti duplo više od taksimetra ako me doveze do Emiline škole bez kočenja. Dok se njišemo uskim zakrčenim ulicama, ja se kotrljam po zadnjem sedištu i osećam puls na vratu i zglobovima koji poskakuje poput cvrčaka.
14:49 Drveni pod u holu Emiline škole očigledno je postavljen isključivo da bi razotkrio zaposlene majke na visokim štiklama koje kasne. Kuckam u trenutku kada anđeo Gabrijel saopštava veliku novost Devici Mariji, koja počinje da čupa vunu s obližnjeg magarca. Mariju igra Ženevjev Lo, ćerka Aleksandre Lo, vrhovna majka reprezentativne figure – drugim rečima, prkosno nezaposlena. Postoji ozbiljno nadmetanje između vrhovnih majki da svojim mladima obezbede glavnu ulogu. Verujte mi, nisu one tek tako odustale od upravnog odbora ili velike TV serije da bi sada mali Džošua igrao krčmarevog brata u Gepovoj rolci.
„Prošle godine ovca je za njega bila savršena", žale se one. „Ali, osećam da bi ovog Božića zaista mogao da se izbori s nekim većim izazovom."
Dok tri mudraca (crvenokosi dečačić koga guraju dve male devojčice) hodaju preko pozornice s poklonima za malog Isusa, ulazna vrata iza nas otvaraju se uz izdajničko škripanje. Stotine pari očiju okreće se i vidi ženu pocrvenelog lica koja nosi potrošačku kesu iz Teška i torbu za spise. Izgleda kao mama Ejmi Redman. Dok se ponizno i pokajnički provlači između sedišta u poslednjem redu, Aleksandra Lo je glasno ućutkuje. Moje instinktivno saosećanje s ovim sapatničkim stvorenjem odmah je nadvladala užasna zahvalnost. Zahvaljujući njoj, ja više nisam poslednja koja je stigla. (Ne želim da druge zaposlene majke nezasluženo pate. Zaista je tako. Samo mi je potrebno da znam da smo sve podjednako zabrljale.)
Na sceni nesiguran plač frulica najavljuje poslednju pesmu. Moj anđeo je treći s leva u poslednjem redu. Za ovaj važan događaj Emili ima onaj mračni pogled koncentracije i čudno nabranu obrvu, kao kada je izlazila iz materice. Sećam se da je nekoliko minuta gledala salu za porođaje, kao da kaže: „Ne, nemojte mi reći, shvatiću za koji trenutak." Ovog trenutka, dok pored nje stoje uzvrpoljeni dečaci, a jednom od njih očigledno treba toalet, moja devojčica peva pesmu bez zamuckivanja. Osetim kuckanje ponosa u grudima.
Zašto je dečje užurbano pevanje pesme U jaslama toliko dirljivije od čitavog naštimovanog Hora Kraljevskog koledža? Kopam po zakrčenom ćošku svog džepa i nalazim maramicu.
15:41 Na prazničnoj zakusci ima nekoliko očeva iza videokamera, ali je hol krcat majkama koje kao moljci lepršaju oko malih svetiljki njihovih života. Na školskim okupljanjima, druge žene mi uvek deluju kao prave majke. Ja se nikada ne osećam dovoljno staro za takvu titulu, niti dovoljno kvalifikovano. Osećam da moje telo usvaja prenaglašene materinske pokrete kao mimičar. Ipak, dokaz mog majčinstva me čvrsto drži za levu ruku i insistira da nosim njen oreol u svojoj kosi. Emili je očigledno laknulo i zahvalna je što je mama stigla. Prošle godine morala sam da odustanem u poslednjem trenutku. Pregovori oko posla došli su do kritične faze, pa sam morala da uskočim u avion za Sjedinjene Države. Donela sam joj muzičku kuglu sa snežnim Njujorkom, koju sam pokupila u Saksu na Petoj aveniji kao utešni poklon, ali uopšte nije bio utešan. Deca pamte kada se ne pojavite, a ne kada dođete.
Želim da se izvučem i pozovem kancelariju, ali nema načina da izbegnem Aleksandru Lo, koja proždire svaki pomen Ženevjevinog tumačenja Device Marije i njenog bavarskog kolača. Aleksandra uzima jedan od mojih punjenih kolača, noktom nesigurno bocka brdašce prah-šećera na površini, a zatim čitav komad ubacuje u usta i iskazuje svoju presudu kroz kišu mrvica. „Nef-vevf-ovaftni kolači, Kejt. Jesi li voće držala u rakiji ili vinjaku?"
„Ah, od svega po malo. Znaš kako to ide, Aleks.“
Klima glavom. „Pomislila sam da bismo sledeće godine sve mogle da napravimo kuglóf. Šta ti misliš? Imaš li dobar recept?"
„Ne, ali znam da jedan supermarket ima."
„Ha-ha-ha-ha! Odlično. Ha! Ha! Ha!"
Aleksandra je jedina žena koja se smeje kao po uputstvu. Neveselo, mučno, s ramenima kao Ted Hit. Uskoro će me pitati da li sam prešla na skraćeno radno vreme.
„Pa, da li sada radiš skraćeno? Ne. I dalje puno radno vreme. Bože dragi! Ne znam kako ti polazi za rukom, zaista. Rekoh, Kler, upravo sam rekla Kejt, ne znam kako joj polazi za rukom. A ti?"
19:27 Trud oko anđela uzeo je danak kod Emili. Toliko je iscrpljena da ne bi primetila da preskočim tri strane priče pred spavanje. Moram da se pozabavim nagomilanim mejlovima.
Ali, baš dok preskačem stranice, sumnjičavo oko iznenada se otvorilo.
„Mamice, pogrešila si.“
„Stvarno?"
„Preskočila si onaj deo kada Praslin uskače kod Kengu u džep! “
„Zaboga, jesam li?“
„Nema veze, mamice. Možemo opet iz početka."
20:11 Telefonska sekretarica na stolu pored televizora je puna. Slušam poruke. Grleni glas sa zapadnjačkim naglaskom obaveštava me da Kviktoj odgovara na moj poziv zbog neisporučenih božičnih poklona. „Nažalost, usled nečuvene potražnje, robu nećete dobiti pre Nove godine."
Gospode bože! Šta je tim ljudima?
Sledeća je poruka od moje majke, koja zauzima veći deo trake. Nenaviknuta na novu tehnologiju, mama još pravi pauze da bi osoba na drugom kraju mogla da odgovori. Pozvala je kako bi mi rekla da ne brinem, sasvim će se lepo snaći za Božić i bez nas. Njeno uveravanje na neki način je prodornije od bilo kakvog negodovanja. To je onaj podmukao udarac koji su majke vekovima usavršavale. Najpre učine da se osećaš krivom, a zatim si ogorčena zbog toga, pa se osećaš još gore.
„Poslala sam neke knjige za Emili i Bena i neku sitnicu za tebe i Ričarda. Nadam se da sam pogodila." Uvek se plaši da nam neće udovoljiti.
Nakon iznurenog prekora moje majke, glas Džil KuperKlark koja mi čestita Božić pravo je osveženje. Izvinjava se što se ove godine nije organizovala u vezi sa čestitkama, bila je malo pometena – smeh – ali bar njen novi specijalista liči na Dirka Bogarda. Pozdravlja me i kaže da je pozovem ponekad.
Konačno čujem glas koji je toliko hladan da ga jedva prepoznajem: Žanin, bivša koleginica broker. Žanin je dala otkaz prošle godine kada je firma njenog muža zaplivala na berzi, pa je Grejem došao do bogatstva kojim se kupuje jahta sa imenom Tabita, nekada vlasništvo rođaka Aristotela Onazisa. Dok je Žanin radila, zajedno smo se patile trčeći kući dok smo na Muškoj teritoriji izbegavale snajpersku paljbu. Ovih dana Žanin pohađa večernju školu „Lekovita bašta Celsija", kako najbolje iskoristiti sezonske saksije na prozoru. Za svoje sofe ima i zimske i letnje pokrivače, koji se menjaju u određeno doba godine. Nedavno je sve porodične fotografije ubacila u ukoričene albume i oni sada stoje na stočiću u njenom salonu koji miriše na kožu i zadovoljstvo. Kada sam poslednji put pitala Žanin čime se bavi, rekla je: „Ma, znaš, grnčarijom.“ Ne, ne znam. Mislim da se grnčarija i ja nikada nismo upoznale.
Žanin zove kako bi potvrdila da ćemo doći na njihovu novogodišnju večeru. Žao joj je što nas uznemirava. Ne zvuči tako. Zvuči kao gnevna ugostiteljka koju omalovažavaju.
Kakva novogodišnja večera? Nekoliko minuta kopam po gomili na stolu u hodniku. Leci indijskog restorana, suvo lišće, jedna smeđa rukavica i nalazim neotvorenu gomilu božičnih pošiljki. Haram po kovertama dok ne nađem jednu koja je ispisana Žanininim elegantnim rukopisom. Unutra je čestitka sa fotomontažom Grejema, Žanin i njihove savršene dece, a i pozivnica za večeru. Treba odgovoriti do desetog decembra.
Sada radim ono što radim u ovakvim situacijama: okrivljujem Ričarda. (Ne mora zaista da bude njegova greška, ali neko mora da snosi krivicu, kako bih inače podnela život?) Ričard kleči na podu i pravi Benu irvasa od kartona i nečega što liči na nestalu smeđu rukavicu. Kažem mu da više nismo u stanju čak ni da odbijamo događaje kojima nećemo moći da prisustvujemo: sada smo gotovo potpuno odvojeni od društva. Najednom jako želim da sam jedna od onih žena koje na pozive odgovaraju odmah, na debelom i glatkom papiru s bordurom u stilu Vilijema Morisa. Obavezno nalivperom, a ne zelenim osušenim flomasterom koji sam našla u Emilinoj pernici.
Rič slegne ramenima. „Nemoj da misliš o tome, Kejt. Poludela bi.“
Možda, ali bilo bi lepo da imam takav izbor.

23:57 Kupatilo. Moje omiljeno mesto. Naginjem se nad praznom kadom, skupljam patkice i uništenu galiju, odlepljujem slova. Otkako su samoglasnici otišli kroz šolju, slova po obodu formiraju naredbe na hrvatskom (scrtzchk!). Ljuštim skoreni polusuvi peškirić s Barbikom, koji je počeo da smrdi na punoglavce. Zatim za kraj hvatam prostirku koja se ne kliza, čije se vakuumske gumice nakratko drže, a zatim popuste uz negodujuče podrigivanje.
Nakon toga preturam po ormariću u potrazi za opuštajućim uljem za kupanje – lavanda, morski krastavac ili bergamot. Kao i uvek, nemam sredstva protiv stresa, tako da moram da se zadovoljim nečim penušavim otrovnozelene boje pod imenom Vitalnost. Zatim pustim vodu koja je pretopla, toliko je topla da moje telo kada uđem odmah pomisli da je u pitanju hladna. Legnem tako da mi samo nozdrve vire, kao aligator. U zamagljenom ogledalu sa strane vidim ženu koja brzo nestaje i pomislim kako je ovo njeno vreme, vreme samo za nju, ako ne računamo dinosaurusa Barnija koji joj odjednom ispliva između kolena i osmehuje se kao serijski ubica.
Kada je prastara i prošarana sivoplavim venama. Novca nam je nestalo posle sređivanja kuhinje, tako da je kuća u uzlaznom neredu. Što ste više, standard je niži. Kuhinju je opremio Terens Kotiran, dnevnu sobu Ikea, a kupatilo Gljivica i Babaroga. Ali, skinula sam sočiva, pa uz svecu u kupatilu, koje se ljušti kao gubavac, vidim rimski vestalski hram, a ne radove na saniranju vlage u vrednosti od pet hiljada.
Dok mehurići nestaju na mojim šakama, na zglavcima se pojavljuju krljuštava ružičasta ostrvca. Već ih imam iza desnog uha. Ekcem zbog stresa, tako je rekla medicinska sestra na poslu. „Možete li nekako da smanjite pritisak u svom životu, Kejt?“ Pa, da vidimo: transplantacija mozga, dobitak na lutriji, reprogramiranje muža ne bi li shvatio da stvari koje ostanu u dnu stepeništa uglavnom treba odneti na vrh.
Ne znam kako da nastavim ovako. Ne znam ni kako da stanem. Ne znam da li sam bila previše gruba prema onoj devojci sa Sri Lanke danas na uvodnom razgovoru. Momo Nešto?
Delovala je fino. Zamolila me je da budem iskrena. Da li je trebalo da budem? Da joj kažem da u EMF-u može da uspe jedino ako se ponaša kao muškarac, a ako se ponašaš kao muškarac, reći će da si gruba i naporna. Međutim, ako se ponašaš kao žena, reći će da si emotivna i teška. Teško je sve ono što oni nisu. Ma, naučiće sama.
Da sam u njenim godinama znala ovo što sada znam, da li bih ikada rodila decu? Zatvaram oči i zamišljam kakav bi svet bio bez Emili i Bena: kao svet bez muzike i munja.
Zaronim i nateram svoje misli da otplutaju, ali osećam da su se za moj mozak zalepile kao čičak.
Zapamtiti

Popričaj s Polom i opisi joj novi strogi pristup dečjim frizurama/poštovanju vremena, itd. Razgovaraj s Rodom Taškom i opisi mu novi strogi pristup sarađivanju s klijentima, odnosno JA NISAM NJIHOVA GEJŠA ZA HITNE SLUČAJEVE. Povišica: ponavljaj za mnom, Neću Prihvatiti Dodatni Posao Bez Dodatnog Novca! Uzmi cene za novi tepih na stepeništu. Kupi jelku i modeme lampice (Džon Luis ili Ikea?). Poklon za Ričarda (Kako biti boginja u domu?), za njegove roditelje (kotur sira ili alpsko bilje koje su reklamirali u dodatku u boji S. Tajmsa, gde li sam ostavila isečak?) Poklončiće za čarape za E i B. Gumene bombone za ujaka Alfa. Slatkiši za mučninu pri putovanju. Zamoli Polu da pokupi stvari sa kemijskog. Koliko se plaća pomoćnik za kupovinu? Vežbe stezzzzanja karlice! Napraviti fil za božični kolač: prekasno, kupi gotovo. Ekspresne markice za čestitke, puta 30. Odbij Bena od varalice! Seti se Rua!! Pozovi prokletu beskorisnu kompaniju za poklone Kviktoj i zapreti tužbom. Pelene, flašice, video kaseta Uspavana lepotica. Bris!!! Pramenovi. Hrčak?

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
3
Srećni praznici
MOGU DA operem i obučem sebe i dvoje dece i izađem iz kuće za pola sata, mogu da žongliram s devet različitih valuta u pet vremenskih zona, mogu da svršim tiho i efikasno, mogu da spremim i pojedem večeru s nogu dok telefonom razgovaram sa Zapadnom obalom, mogu Benu da čitam Pogodi koliko te volim? dok pratim cene na teletekstu, ali mogu li da pronađem taksi koji će me odvesti do aerodroma?
Zbog programa smanjenja troškova, Edvin Morgan Forster više ne šalje kola da me odvezu do Hitroua. Moram sama da ih nađem. Sinoć sam rezervisala lokalni taksi koji se jutros nije pojavio. Kada sam pozvala da bih se žalila, čovek mi je rekao da mu je jako žao, ali prva kola mogu da mi nabave tek za pola sata.
„U ovo doba dana je gužva, lepotice.“
Znam da je u ovo doba dana gužva. Baš zato sam taksi rezervisala sinoć.
On kaže da bi, možda, mogao nešto da mi nabavi za dvadeset minuta. Ljutito odbijam njegovu ponudu i zalupim slušalicu. Odmah zažalim jer sva ostala udruženja ili nemaju slobodno vozilo ili mi predlažu da čekam mnogo duže.
Izbezumljena primećujem prljavu bronzanu vizitkarticu koja viri ispod otirača. Neko taksi udruženje za koje nikada nisam čula: „Pegaz – Vaš krilati vozač". Kada okrenem broj, čovek na telefonu mi kaže da dolazi odmah. Olakšanje je kratkog veka. Pošto je ovo Hekni, na vratima se pojavljuje „Pegaz – Vaš drogirani vozač“. Pegazove kočije su „nišan sani“, sakriven iza neprobojne tame zavesa od dima cigareta i trave, koji je stao pod uglom od četrdeset pet stepeni u odnosu na ivičnjak. Ulazim, disanje je tehnički nemoguće, pa pokušam da otvorim prozor i izbacim glavu kao pas.
„Prozor ne radi“, iznosi vozač činjenicu bez žaljenja.
„A sigurnosni pojas?“
„Ne radi.“
„Znate da je to protivzakonito?“
U retrovizoru vidim da mi je Pegaz uputio sažaljivi pogled koji poručuje da nađem pravi život.
Taksi koji se nije pojavio učinio me je tako napetom da sam s Ričardom započela užasno glupu svađu. Pronašao je ček za božični dodatak za Polu koji sam sakrila u Emilinoj kutijici za ručak. Rekao je da uopšte ne razume zašto na poklon za dadilju potrošim više novca nego za čitavu porodicu.
Pokušala sam da mu objasnim. „Zato što će Pola otići ako ne bude zadovoljna."
„Da li bi to stvarno bilo tako strašno, Kejti?“
„Iskreno, bilo bi lakše kada bi ti otišao.“
„Aha! Jasno mi je.“
Nije trebalo tako da kažem. Prokleti umor. Zbog njega uvek kažeš ono što ne misliš iako se u tom trenutku tako osećaš. Ričard je posle toga sedeo za kuhinjskim stolom i pravio se da čita nešto jako zanimljivo u časopisu Arhitektonski pregled. Pri tom je uspeo da izgleda kao Trevor Hauard na kraju Kratkog susreta – potpuno staloženo i vlažnih očiju.
Nije me ni pogledao kad sam se pozdravila. Zatim je Ben ustao u svojoj visokoj stolici i jodlovanjem tražio da ga zagrlim. Ne. Žao mi je. Ne u čistom kostimu: vidi na šta liči! Tako umazan džemom i voćnim jogurtom od kajsije izgleda kao da je obasjan ličnim zalaskom sunca.
Taksi staje, kreće i ponovo staje duž Juston Rouda. Ako je ovo jedna od najvažnijih arterija Londona, Londonu treba bajpas. Njegovi stanovnici sede u kolima dok su im srca natopljena besom.
Čim smo prošli Kings Kros, ja otvaram svoju poštu. Od mame sam dobila čestitku i novinski božični dodatak 26 recepata za čaroban Božić bez stresa! S nevericom prelistavam strane. Ko može bez stresa da karamelizuje mali crni luk?
Puzimo dalje na zapad, preko nadvožnjaka i pored spojenih kućica od crvene cigle nanizanih kao zubi u protezi. Božić je bio prilično jednostavan događaj dok sam živela u takvoj kući. Imali smo jelku, tačkastu ćurku, japanske jabuke u narandžastoj mrežici, možda urme slepljene u posudi od palminog drveta i punu konzervu bombona koje čitava porodica jede dok gleda Morkamba i Vajza. U prizemlju pored jelke uvek te čeka veliki poklon, kućica za lutke, klizaljke, možda i bicikl s pomoćnim točkovima ili zvoncem, a i ona čarapa s iznenađenjem u dnu kreveta čiju težinu osetiš na nogama. Međutim, Božić je, kao i sve ostalo, prešao na veću brzinu. Sada još u avgustu moraš da rezervišeš karte za izvođenje Krčka Oraščića, a tu je i Bronzana Keli. Prvi put kada sam čula to ime, pretpostavila sam da je Keli jedna od onih riba na naduvavan je iz Čuvara plaže, ali ispostavilo se da je u pitanju jedina vrsta ćurke koju možete jesti. I nakon što provedete čitav sat na telefonu i čekate kako biste zamolili supermarket da vas stavi na listu čekanja za Keli, treba još i da donesete pticu kući i napunite je. Nekada se ćurka punila bajatim hlebom sa seckanim lukom i kašikom aromatične žalfije, ali moj božični dodatak tvrdi da smo prešli na „puter s porcinima, crveni pirinač i brusnice za oživljavanje izmučenog nepca".
Mislim da sedamdesetih nismo imali nepca: imali smo gurmane i gorušicu koju smo smirivali sisanjem bombona boje i sastava nadgrobne ploče. Kad pomisliš, to je baš smešno, zar ne? Baš kad su milioni žena pobegli od uloge domaćice, odjednom se pojavila hrana koju vredi kuvati. Samo pomisli kakve bi sve divne stvari mogla da spremaš, Kejt, da si ikada u svojoj kuhinji.

8:43 Pegaz je izabrao ,,kraći“ put do Hitroua. Dakle, još sat i dvadeset dva minuta do poletanja, a mi stojimo pored niza arapskih kasapnica u Sautfolu. Osećam kako mi srce ubrzava, kao da mi je noga zalepljena za nevidljivu papučicu za gas.
„Zar ne možete malo brže? Ja, prosto, moram da nadoknadim izgubljeno vreme."
Mladić u beloj pamučnoj pižami izlazi na put ispred nas sa jagnjetom veličine deteta prebačenim preko ramena. Moj vozač naglo zakoči, a zatim se s prednjeg sedišta čujp kratka galama. „Kad sam poslednji put proverio, gaženje ljudi još je bilo protiv zakona."
Zatvaram oči i trudim se da se smirim. Sve će delovati mnogo sređenije ako efikasno iskoristim vreme: nazvati Kviktoj („Neprestana zabava!") mobilnim telefonom i žaliti se na nepojavljivanje bitnih božičnih poklona.
„Hvala vam što ste izabrali Kviktoj. Zao nam je, vi ste na čekanju. Neko će uskoro odgovoriti na vaš poziv." Uobičajeno.
Počinjem da listam raskupusane oglase da bih pronašla prodavnice životinja u severnom Londonu. Uopšte me ne iznenađuje državna nestašica malih hrčaka, ali je možda preostao jedan u Voltamstou. Da li sam zainteresovana? Da.
Kada konačno dobijem Kviktoj, zbunjeni operater preko volje priznaje da mojoj porudžbini nema traga. Kažem mu da sam većinski deoničar u njegovoj kompaniji i da ćemo razmotriti svoje investicije.
„U redu", popušta. „Imali smo neke probleme s isporukom zbog neočekivane potražnje."
Ističem da potražnja nikako ne može biti neočekivana.
„Rođenje malog Isusa. Slavi se preko 2000 godina. Igračke i Božić. Možda vam je poznato?"
„Možda želite priznanicu, gospođice?"
„Ne, ne želim priznanicu. Zahtevam da moje igračke budu odmah isporučene da bi moja deca imala šta da otvaraju za Božić."
Pauza, pa pištanje, a zatim odjekuje vikanje: „Alo, Džefe, neka opasna riba ludi na telefonu zbog Zlatokosinog kompleta za kašu i psa ovčara za guranje. Š’a joj kažem?"
*
9:17 Stižem na Hitrou pre vremena. Pokušavam da se iskupim zbog vikanja na vozača. Pitam kako se zove.
„Vinston", kaže sumnjičavo.
„Hvala, Vinstone. Baš ti je dobar taj put. Inače, ja se zovem Kejt. Vinston je baš dobro ime. Je li po Čerčilu?"
Uživa u trenutku pre nego što odgovori: „Po Silkotu ."
9:26 Guram se kroz zakrčenu čekaonicu i setim se da sam nešto zaboravila. Moram da pozovem kuću. Mobilni ne radi. Zašto? Pokušavam s govornicom koja mi proguta tri novčića, ne da mi vezu i ponavlja: „Hvala što koristite Britiš telekom“
Konačno uspeva s telefonom pored šaltera koji radi na kreditnu karticu. Posmatraju me tri člana posade u plavim uniformama.
„Ričarde, halo? Šta god da se desi, nemoj da zaboraviš na čarape.“
„Donji veš?“
„Šta?“
„Čarape. Pričamo o donjem vešu, Kejt? Podvezice, crna čipka, osam centimetara nežne butine ili dosadno spremište za Deda Mrazove poklone?"
„Ričarde, jesi li ti nešto pio?“
„Nije ti loša ideja." Dok prekida vezu, sigurna sam da čujem kako Pola nudi Emili žvaku „haba-baba".
MOJOJ ĆERKI NIJE DOZVOLJENA ŽVAKAĆA GUMA.
Šalje: Kejt Redi, Stokholm Prima: Kendi Streton
Klijent preti da će raskinuti zbog zabrinjavajućeg pada u kontroli kapitala. Izvrtela sam priču da su menadžeri imovine u Edvin Morgan Forsteru kao Bjorn Borg, igraju na procenat s osnovne linije i ciljaju stalne pobede na duže staze, a ne kratkovečni razmetljivci koji jure brzi profit, a zatim naprave greške. Izgleda da su poverovali. Bog će znati zašto. Stalno sam istrčavala iz konferencijske sale Bengta Bergmana do toaleta za rukovodioce, gde sam se zaključavala u kabini i mobilnim telefonom zvala prodavnice životinja u Voltamstou. Do pre tri dana Emili nije pominjala hrčka u pismima za Deda Mraza. Odjednom je to skočilo na prvo mesto.
Svi švedski klijenti imaju imena koja zvuče kao loša igra slaganja slova. Sven Šoštrom mi je za ručkom stalno krao riblje rolnice s tanjira i tvrdio da strastveno veruje u „čvršću Evropsku uniju".
Naravno, naletela sam na jedinog čoveka u Skandinaviji koji ne koristi PC.
Tvöja K8 xxxxx
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Kad ćeš se ponovo videti sa Svenom?
Hoćeš li se zbližiti sa Svenom?
Samo napred, dušo, opustićeš se!
Voli te Cistitis XXX
Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
To NIJE SMEŠNO. Ne zaboravi da sam ja srećno udata. U svakom slučaju udata.
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Upravo me je neverovatno ponizila odvratna sekretarica škole u Pajper Plejsu (znam, znam, moram da prekinem s tim glupostima oko obrazovanja). Da, Rubi će, možda, uzeti u obzir za upis 2002, ali „Moram vas upozoriti, gospođo Ričardson, da na našoj listi ima više od sto devojčica, a mi obraćamo pažnju na krvno srodstvo."
Da nemaš malo semteksa ? Treba zaustaviti te uobražene krave.
Šta ima novo?
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Još nisam prijavila Em za školu. Dok nađem vremena za to, verovatno ću morati da spavam s direktorom škole kako bih mogla da je ubacim... Još veći problem: imam dva dana da Bena odbijem od varalice zato što svekrva misli da je varalica đavolja igračka, da je koriste samo Cigani i pušači koju svoju decu „smeste pred televizor".
Šta drugo možeš da uradiš s decom u Jorkširu?
Našla hrčka za Emili. Izgleda da su ženke hrčka vrlo loše naravi i ponekad grizu ili pojedu svoje mladunče. Pitam se zašto.
2:11 Oluja. Odložen povratni let. Nestale su dragocene sekunde koje sam odvojila za kupovinu u poslednjem trenutku u Londonu. Tražim poklone po radnjama na aerodromu u Stokholmu. Šta bi se Riču više dopalo? Meso irvasa sušeno na vetru ili praznični film na videokaseti pod nazivom Slatke švedske tinejdžerke na snegu? I dalje odbijam da Emili kupim prostačku i prljavu lutku Bejbi Vivi koju za doručkom reklamiraju na tele-
viziji. Kompromis je lokalna švedska lutka tipa Barbike, celovita osoba, verovatno socijaldemokrata i nosi uniformu mirovnih snaga.
Badnje veče, prostorije Edvin Morgan Forstera Mogla sam da pretpostavim kuda su krenuli moji pregovori za povišicu kada je Rod Task otpozadi prišao mojoj stolici, gotovo me tri puta potapšao po ramenima kao veterinar koji priprema mačku za ubod i opisao me kao „visokocenjenog člana tima“. Bila je sredina popodneva, samo dno dana, a nebo iznad Brodgejta imalo je boju čaja.
Rod je objasnio da ove godine neće biti dodatka: to je onaj dodatak na koji sam računala da bih njime mogla da završim radove na kući i svašta. Rekao je da su vremena teška za sve, ali zaista su dobre vesti što ima novi veliki izazov za mene.
„Mislimo da si ti prava osoba za servisiranje klijenata, Kejti, jer odlično radiš taj posao. Ako ništa drugo, imaš najbolje noge.“
Nizak i krupan Australijanac, ima glas koji drugi momci koriste za prizivanje kelnera. Rod se najpre dovukao iz Sidneja da bi se EMF-u pridružio kao šef marketinga, pre tri i po godine. Doveden je da grafitom dopuni patent olovku ove engleske firme. Zaista sam verovala da ću morati da dam otkaz. Zbog toga što nije mogao da me pogleda u oči (ali ne samo zato što sam pet centimetara viša od njega), zbog toga što je uvek komentarisao delove mog tela kao da su na jelovniku, zbog njegove navike da svaki sastanak završi naredbom „Idi tamo i šutiraj jebene gume!“ Nakon nekoliko nedelja, kada je Kendi ljubazno zamolila Roda da joj prevede tu frazu, nekoliko sekundi ju je zbunjeno gledao, a zatim se široko osmehnuo. „Zajebi klijenta i uzmi koliko god možeš novca!"
Dakle, spremala sam se da dam otkaz. Ali, Emili je tada ušla u užasnu drugu godinu, a ja sam kupila knjigu pod nazivom Pripitomljavanje bebaca. Pravo otkriće. Saveti o snalaženju s ljuti tim i nezrelim malim ljudima koji nemaju predstave o granicama i neprestano iskušavaju svoju majku bili su savršeno primenjivi na mog šefa. Umesto da ga gledam kao nadređenog, počela sam da se prema njemu odnosim kao prema nestašnom dečaku. Kad god bih osetila da će biti nevaljao, potrudila bih se da mu skrenem pažnju. Ako bih htela da uradi nešto, uvek bih učinila da izgleda kao da se on toga setio.
U svakom slučaju, Rod kaže da od danas preuzimam odgovornost za. Fondaciju Selindžer. Sa sedištem u Njujorku. Direktor se zove Džek Ejbelhamer. Posao od dvesta miliona dolara, neophodan je neko s mojim iskustvom. Tokom praznika mogu da se upoznam s njihovim poslovanjem, naravno, a i dalje ću biti dadilja svim starim klijentima, dok Rod ne pronađe nekoga ko bi mogao da preuzme jedan deo.
Pitam Roda kakav je Ejbelhamer.
„Dobro zamahuje.“
„Molim?"
„Mora da poradi na kraćim partijama."
„Ah, golf."
„S’a si mislila, o čemu pričam, Kejti, o seksu?"
Praznik zvanično ne počinje dok ne zatvorimo, ali firma je skoro napuštena. Nezvanično, sada smo u čistilištu između ručka s pićem i čaja s alkoholom. Kad se vratim svom stolu, Kendi sedi na radijatoru ispod prozora, a noge drži na mojoj stolici. Na sebi ima neverovatnu crvenu bluzu, ljubičaste mrežaste čarape, a u kosi ima zlatne šljokice.
„Dobro, da pogađam", kaže. „Posrao se po tebi, a ti si ponudila da mu obrišeš dupe?"
„Izvinjavam se." Hvatam je za članke i sklanjam joj noge sa stolice. „Zapravo, prošlo je prilično dobro. Rod smatra da su moje veštine u odnosu s klijentima veoma korisne, pa su mi, u znak poverenja, dali da sama vodim jednu veliku fondaciju."
„Naravno." Kada se Kendi nasmeje, možeš da vidiš usta puna zavidnih američkih zuba.
„Ne gledaj me tako!“
„Kejt, ovde znak velikog poverenja uvek prate bar četiri nule, znaš i sama. Šta je još rekao?“
Nemam vremena da odgovorim. Kendi stavlja prst na usta dok Kris Bans, dežurno kopile, nadmeno prolazi pored nas na putu za muški toalet, pošto je pojeo obilniji ručak. Bans je na kokainu, pa u isto vreme izgleda i mršavo i otečeno. Otkad sam vrlo ljubazno i jasno rekla da me ne zanima šta krije u boksericama, seksualnu napetost između nas zamenili su čarkanje i povremena paljba pravom municijom kada dobijem posao koji je on želeo. (Tipovi kao što je Bans odbijanje shvataju kao uvredu koja mora biti otplaćena s obaveznom kamatom, kao dug zemalja Trećeg sveta.)
Kendi naginje glavu ka figuri koja odlazi. „Mnogo govana ulazi u EMF na razne načine. Jesi i njima ponudila da im očistiš kancelariju?"
„Za šta me ti smatraš? Rod je rekao da niko neće dobiti dodatak."
„A ti si mu poverovala?" Kendi zatvara oči i uzdahne kroz osmeh. „Zato te volim, Kejt. Ti si najpametnija ekonomistkinja posle Mejnard Kinis, a i dalje misliš da ti čine uslugu kada te naprave budalom.1'
„Kendi, Mejnard Kinis je bio muškarac."
Odmahuje glavom, a šljokice zatrepere. „Nije. Bio je peder. Mislim da žene treba da prisvoje sve muške istorijske ličnosti koje su imale jaku žensku stranu kao mi.“
18:09 Spremanje automobila za put na sever do svekrve i svekra traje najmanje dva sata. Prvog sata, Ričard sastavlja zanimljivu slagalicu od bebine svojine u prtljažniku. (Čak je i Luj XIV putovao s manje prtljaga nego Ben.) Zatim, sledi trenutak kada traži ključ od prtljažnika koji stoji na krovu automobila kao prevrnuti čamac. „Gde smo ga ostavili, Kejt?“ Nakon deset minuta psovanja i prevrtanja svake fioke u kući, Ričard ključ pronalazi u džepu svoje jakne.
Nakon što mi je Rič rekao da decu ,,odmah“ ubacim u kola, usledi dvadeset minuta izbezumljenog raspakivanja da bi on „samo proverio“ da li je spakovao sterilizátor za koji je „ubeđen“ da ga je stavio pored rezervnog točka. Posle toga ponovo besno pakovanje, isprekidano sa „jebem ti!“, pa su na kraju stvari spljeskane jedna preko druge, a one koje su preostale ugurane su u prostor za noge kod zadnjih i prednjih sedišta. Prostirka za presvlačenje koja se lako održava, prenosiva stolica za bebu koja se lako pakuje i njen pratilac crvena lako sklopiva prenosiva kolevka. Portikle, plastične posu dice Tomas lokomotiva. Benkice. Emilino ćebence, nesrećno klupko žute vune koje izgleda kao da je nekoliko puta pregaženo. Mi uvek putujemo sa čitavim zoološkim vrtom plišanih lutkica. Benov voljeni Ru, ovca, nilski konj u baletskoj haljinici, krtica koja jezivo podseća na Roja Haterslija. Benove varalice (koje po svaku cenu moraju biti sakrivene od Ričardovih roditelja). Emilino iznenađenje, hrčak, spakovan je u prtljažniku.
Emili i Ben su vezani pozadi u svojim sedištima, kao kosmonauti koji očekuju poletanje, a zadovoljno treptanje ubrzo zamenjuje direktna borba. U trenutku slabosti (a kada ja to imam trenutke snage?), otvorila sam Deda Mrazovu kutiju sa čokoladom koja je namenjena za Božić i dala svakome po nekoliko komada umotanih u foliju da bi bili tihi. Rezultat toga je da Emili, koja je do pre petnaest minuta nosila belu pižamu, sada izgleda kao dalmatinac zbog tamnosmeđe njuškice i čokoladnih mrlja na svim mogućim mestima.
Ričard, koji je herojski ravnodušan prema čistoći i izgledu svojih potomaka jedanaest i po meseci godišnje, odjednom me pita zašto su Emili i Ben tako štrokavi. Šta će njegova majka pomisliti?
Brišem decu vlažnim maramicama za putovanje. Pred nama su tri sata vožnje po Autoputu Al. Kola su toliko pretovarena da se ljuljaju kao brod.
„Jesmo li još u Engleskoj?", zahteva da zna mudrica iz pozadine.
„Jesmo."
„Jesmo li stigli do bakine kuće?"
„Nismo."
„Ali, ja hoću da budem u bakinoj kući."
Do Hetfilda oba deteta već izvode fugu vrištanja i jecanja. Pojačam kasetu Kraljevskih božićnihpesama, pa Ričard i ja poletno pevamo. (Rič je stručnjak za glavnu melodiju, a ja preuzimam deo koji peva Džesi Norman.) U blizini Piterboroa, sto šezdeset kilometara od Londona, mala dosadna misao izdvoji se iz gomile đubreta koje trenutno ispunjava moju glavu.
„Rič, jesi li se setio da spakuješ Rua?"
„Nisam znao da ja treba da se setim Rua. Mislio sam da ćeš se ti setiti Rua."
KAO I SVAKA DRUGA FAMILIJA, i Šetokovi imaju neke svoje božične običaje. Jedan od njih je da ja kupujem poklone za svoju familiju i poklone za našu decu i naše kumi će i poklone za Ričarda i poklone za Ričardove roditelje i njegovog brata Pitera i Piterovu ženu Seril i njihovo troje dece i Ričardovog ujaka Alfa, koji za drugi dan Božića dolazi iz Metloka, voli ragbi ligu i može da jede samo mekane bombone. Ako se Ričard seti, zavisno od toga kada se prodavnice otvaraju, on kupi meni poklon.
„Šta smo beše kupili za tatu?", raspitivaće se Rič dok prilazimo Jorkširu. To bračno „smo" znači „si", što znači „ja".
Ja kupim ukrasni papir i selotejp i uvijam sve poklone. Ja kupim čestitke i veliki tabak običnih markica. Dok ispišem sve čestitke, falsifikujem Ričov potpis i napišem nešto toplo i vedro o tome kako vreme leti i da bi stvarno trebalo da se vidimo do Nove godine (laž), već je prekasno za poštu druge klase i zato čekam u redu u pošti da bih kupila markice prve klase. Zatim se izborim da uđem u deo s hranom u Seljndžesu da bih kupila sir i one kolačiće koje Barbara voli.
Nakon svega toga, kada stignemo do kuće Barbare i Donalda, povadimo stvari iz kola i sve poklone stavimo ispod jelke, a hranu i piće u kuhinju, usledi hor: „0, Ričarde, hvala ti što si kupio vino. Nisi morao da se mučiš."
Da li se može umreti od nezahvalnosti?

Ponoćna misa, Crkva svete Marije, Rotli Travnjaci u naselju toliko su puni leda večeras da su gotovo muzikalni. Na putu od stare mlinarske kuće Šetokovih do malene normanske crkve kuckamo i zveckamo. Klupe u crkvi su prepune, vazduh je gust i vlažan i aromatizovan vinskim zadahom. Znam da ne treba podržavati pijance koji samo jednom godišnje dolaze u crkvu, ali dok stojim ovde pored Riča, pomislim koliko ih volim, čak im i zavidim. Njihovi bučni pokušaji da budu tihi, osećaj da su došli zbog toplote i svetla i malo ljudske dobrote.
Držim se, zaista mi ide, dok ne dođemo do onog stiha u pesmi Mali grad Vitlejem i tada obema rukavicama moram da stisnem oči:
„Iznad tebe usnulog bez snova tihe zvezde prolaze."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
4
Božić
5:37, Rotli,Jorkšir Napolju je još mrak. Nas četvoro zajedno smo u krevetu u opruženom i paukolikom zagrljaju. Emili je poludela zbog Deda Mraza i čepa ukrasni papir. Ben se igra otpacima. Dajem Ričardu paket sa sušenim mesom irvasa, dva para švedskih čarapa, petodnevni kurs degustacije vina u Burgonji i knjigu Kako biti boginja u domu (šala). Kasnije od Barbare i Donalda dobijam plastificiranu kecelju i knjigu Kako biti boginja u domu (nije šala).
Ričard mi je dao:
1.donji veš Agent Provocateur – crveni grudnjak sa ispupčenim tačkama od crnog satena i malim korpicama iznad koje bradavice vire kao srednjovekovni ratnici sa šlemovima preko zidina. A i nešto što liči na skalameriju od podvezica i gaćica ukrašenu ribarskom mrežom.
2. članarinu u Nacionalnom udruženju za zaštitu kulturnih dobara
Ijedno i drugo spadaju u kategoriju PS poklona – Promeni Se. Emili mi daje divan putni sat. Umesto alarma ima poruku koju je sama snimila: „Probudi se, mamice, probudi se, spavalice!“
Mi dajemo Emili hrčka (ženka je, ali zvaće se Isus), Barbikin bicikl, kućicu za lutke iz Brembli Hedža, psa-robota s daljinskim upravljačem i gomilu drugih plastičnih stvari koje joj ne trebaju. Emili je oduševljena Barbikom Mirotvorcem koju sam pokupila u fri-šopu u Stokholmu, dok ne otvori Polin poklon: Bejbi Vivi, što sam izričito zabranila.
Iako rizikujemo da izazovemo histerisanje, trudimo se da većinu dečjih poklona otvorimo na spratu da se moji svekar i svekrva ne bi zaprepastili zbog bezobzirnog razbacivanja u prestonici („Bacate novac na sve i svašta“) i nečuvenog kvarenja mlađe generacije („U moje vreme, bio bi srećan kad dobiješ lutku s porcelanskom glavom i narandžu“).
Neke stvari je teže prikriti. Na primer, babi i dedi je teško objasniti da tvoje dete samo povremeno gleda videokasete, kada ono za doručkom do reči otpeva svaku pesmu iz Male sirene, a na kraju pametno istakne da na DVD verziji postoji i dodatna pesma. Za stolom osetim još jedan mogući izvor sukoba kada podsetim Emili da se ne igra solju.
„Emili, deka te je zamolio da ostaviš to.“
„Ne, nisam", blago kaže Donald. „Rekao sam joj da ostavi. To je razlika između moje i tvoje generacije, Kejt. Mi govorimo, a vi molite."
Nekoliko minuta kasnije, dok stojim pored šporeta i pravim kajganu, odjednom osetim da Barbara stoji pored mene. Ne može da sakrije nevericu zbog sadržaja tiganja. „Zaboga, zar deca vole suva jaja?"
„Da, uvek ih ovako pravim."
„Ah."
Barbara je opsednuta hranom koju moja porodica jede, bez obzira da li je u pitanju nedostatak povrća kod dece ili moja nevoljnost da se bakćem s tri trodelna obroka dnevno. „Moraš da sakupiš snagu, Ketrin." A nijedno okupljanje familije Šetok ne bi bilo savršeno bez trenutka kada me svekrva napadne u ćošku sa afričkim ljubičicama pored ostave i sikće: „Ričard izgleda mršavo, Ketrin. Zar Ričard ne izgleda mršavo?“
Kada Barbara kaže „mršav", ta reč odmah oteža: krupna je, zadihana i optužuje. Zatvaram oči i pokušavam da pronađem rezerve strpljenja i razumevanja kojih nema. Žena ispred mene mom je mužu podarila DNK koji mu je za čitav život obezbedio figuru uloška za hemijsku olovku, a trideset šest godina kasnije ona krivi mene. Da li je to u redu? Uzdižem se iznad takvog potcenjivanja mog suprugovanja ili bar onog što je ostalo od toga.
„Ali Ričard jeste mršav", bunim se. „Rič je bio žgoljav i kada smo se upoznali. To je jedna od stvari koje su mi se kod njega dopale."
„Uvek je bio mršaviji", priznaje Barbara. „Ali, od njega ništa nije ostalo. Kad ga je videla kako izlazi iz auta, Šeril je rekla: ’Zar Ričard ne izgleda propalo, Barbara?’"
Šeril je moja jetrva. Pre nego što se udala za Pitera, Ričardovog brata knjigovođu, Šeril je bila nešto u građevinskom preduzeću u Halifaksu. Otkako je 1989. rodila prvog od tri sina, Šeril je postala član onoga što moja prijateljica Debra zove Mamafija – moćno udruženje boravka u domu organizovanih mama. I Šeril i Barbara muškarce posmatraju kao stoku koju treba dobro odgajati. Nijedan Božić u familiji Šetok ne bi bio savršen ako me Šeril ne bi pitala da li sam kašmirsku rolku kupila u BHS-u ili da li je zaista u redu da Ričard gore sam kupa decu.
Piter je za porodicu beskorisniji od Ričarda, ali sam tokom godina shvatila da Šeril uživa, čak i podstiče beskorisnost svog muža. Piter ima važnu ulogu u drami Šerilinog života pod nazivom Krst koji nosim na leđima. Svakom mučeniku je potreban Petar koji u datom vremenu može da se izdresira tako da ne ume da prepozna ni svoje gaće.
Stvari koje u Londonu uzimam zdravo za gotovo ovde shvataju kao pomahnitali egalitarizam. „Soma", kaže Ričard uz namrgođeno likovanje i prolazi kroz kuhinju noseći punu pelenu na bezbednoj udaljenosti, dok njen miris kajsije vodi uzaludnu bitku sa unutrašnjim smradom. (Rič je razvio sistem za klasifikaciju Benovih pelena: manji incident je Tan Pi, prosečna količina je Krok Manur, dok je Soma natprosečan posao za sedam vlažnih maramica. Jednom, ali samo jednom, desio se Krakatau. Što nije strašno, osim na grčkom aerodromu.)
„Naravno, u naše vreme očevi uopšte nisu pomagali", kaže Barbara uz mrštenje. „Donald nije hteo ni da priđe peleni. Vozio bi čitav kilometar da je zaobiđe."
„Ričard je divan", kažem jako pažljivo. „Bez njega se ne bih snašla."
Barbara uzima crveni luk i nervozno ga secka. „Moraš malo da ih paziš, te muškarce. Osetljivo cveće“, nastavlja poetično i pritiska nož dok luk tiho ne zaplače. „Možeš li da mi promešaš taj umak, Ketrin?“ Šeril ulazi i počinje da odmrzava sir i korpice od testa za sutrašnji koktel.
Osećam se usamljeno dok Barbara i Šeril ćaskaju u kuhinji iako ja stojim pored njih. Pretpostavljam da je vekovima ovako. Žene rade ono što rade i razmenjuju zavereničke poglede i popustljive uzdahe o muškarcima. Ali, ja nikada nisam pristupila Mamafiji, ne znam njihove šifre, lozinke, specijalna rukovanja. Ja očekujem da muškarac, moj muškarac, radi ženski posao. Ako to ne radi, ja ne mogu da radim muški posao. A ovde gore u Jorkširu, ponos koji osećam zbog svog posla, činjenica da mogu i zaista održavam naše živote na pravom putu, makar to bilo jedva, zgrušava se u neprijatnost. Odjednom shvatim da porodici treba mnogo pažnje, ona je podmazuje da bi glatko funkcionisala. Moja mala porodica se kotrlja, a kočnice počinju da škripe.
Ričard se vraća u kuhinju bez pelene, stavlja mi ruku oko struka, podiže me na stari šporet, naslanja mi glavu na pregib vrata i igra se mojom kosom. Baš kao Ben.
„Srećna, dušo?“
Zvuči kao pitanje, ali je, zapravo, odgovor. Vidim da je Ričard ovde srećan, s uposlenim ženama i mirisom kuhinje, i zbog toga što ja nisam na telefonu svakih pet minuta. „Ričard je pravi domaćin", ponosno kaže Barbara.
Kažem mu da bi bolje prošao da se oženio nekom devojkom iz bogate porodice koja dobro pravi kolače s nadevom. To je samo delom bila šala.
„Eto, nisam, sigurno bih umro od dosade. U svakom slučaju, ako nam zatrebaju punjeni kolači, znam jednu neverovatnu ženu koja ume da ih falsifikuje“, kaže dok me mazi po vratu, pa mi zadene za uvo jedan zalutali pramen.
Nakon prazničnog ručka s familijom Šetok želim samo da se opustim uz Leonarda Di Kaprija i Titanik, koji prikazuju na televiziji. Umesto toga, pratim po dnevnoj sobi Bena koji se vere po nestabilnim stočićima, grize kablove lampi ili grabi gomilice badema sa srebrnim prelivom. Odmeravam da li da mu zabranim srebrne bademe i time izazovem ponižavajući izliv besa („Zar ne može ni svoje dete da kontroliše?“) ili da mu dozvolim da se zadavi, a time ugrozim njegov život i Viltonov tepih Barbare i Donalda.
Izvlačim se dok Ben spava. Ležim na krevetu i na laptopu pišem pismo jednom sasvim drugom svetu.
Šalje: Kejt Redi, Rotli, Jorkšir Prima: Debra Ričardson Najdraža Debs, kako je kod tebe?
Ovde su prisutni svi elementi tradicionalnog engleskog Božića: rolnice s kobasicom, pesme, neprimetne optužbe. Svekrva zauzeta pripremanjem hrane za hitan slučaj sinu koga je zapustila bezosećajna kučka iz prestonice (ja).
Znaš da uvek govorim kako želim da budem sa svojom decom. E, stvarno želim da budem sa svojom decom. Ponekad, kada se kući vratim nakon što Emili zaspi, odem do korpe za veš i mirišem njihovu odeću. Tako mi nedostaju. Ovo nikome nisam rekla. Ali, kada sam s njima, kao sad, previše su zahtevni. Kao da čitavu ljubavnu vezu utrpaš u jedan duži vikend – strast, poljupci, gorke suze, volim te, ne ostavljaj me, plati mi piće, njega voliš više nego mene, vodi me u krevet, imaš divnu kosu, zagrli me, mrzim te.
Iscrpljena sam, preplašena, moram da se vratim poslu da bih se odmorila. Kakva je to majka koja se plaši rođene dece? Iz Rotli ja, tvoja K8 xxxxxxx
Htela sam da kliknem na Pošalji, ali ipak pritisnem taster za brisanje. Postoji granica stvarima koje možeš da priznaš, čak i najbližoj prijateljici. Čak i samoj sebi.


4
Drugi dan Božića
ETO, FINO SMO PREŽIVELI praznično raspoloženje. Ako ne računamo ručak drugog dana Božića. Zaboravila sam kako je to ime nastalo , ali možda ima neke veze sa željom da sve svoje voljene jednog po jednog izvedeš napolje i udariš u lice?
Elem, Ričard kaže da sam ja kriva, što i nije daleko od istine, ali tvrdim da sam bila izazvana. Kad god smo u kući njegovih roditelja, čini mi se da su se deca pretvorila u ručne bombe. Svakog trenutka osigurač može da se izvuče, a oni će eksplodirati po šezlongu ili razneti čitav kredenac sa spravicama Rojal Vustera za kuvanje jaja. Rič i ja jurimo za njima, bacamo se za padajućim ukrasima kao igrači kriketa u uzaludnoj utakmici na kraju šampionata.
12:03 Danas se održava godišnji koktel Setokovih. Barbara je mene zadužila za indijske orahe, pistaće i kikiriki za stariju decu. Donaldov novac je svež, pošto poseduje lanac prodavnica sportske opreme na severu, ali se kao i svaki Englez trudi da novac izgleda staro. Kao kad gajiš mahovinu na tek postavljenoj stazi. Dečaci su prvi Setokovi koji idu u državnu školu, ali najbolju.
Dok sipam orahe u male porodične kristalne činijice, pomislim koliko sam zahvalna na tome što sam korisna. Osetim bol u grudima zbog jednog složenijeg osećanja. Kao gorušica, samo što još nisam jela. Božić kod familije Šetok za mene nije lak. Evo me u nedrima relativno funkcionalne porodice, a u kostima mi odzvanja svaki Božić iz detinjstva. Dovoljno je samo da čujem na Radiju 2 kako Hari Belafonte peva Marijinog sina i vratim se u to vreme. Tata se tetura po kuhinji pošto se vratio iz kafane i nosi neki poklon za pomirenje s mojom majkom – čipkanu spavaćicu pogrešne veličine ili zlatni sat koji je skinuo nekome u prodavnici. Moj otac je uvek ulazio kao filmska zvezda, upijajući sav vazduh u prostoriji. Džuli i ja sedele bismo na kauču i plitko disale, molile se da mu još jednom oprosti, da ga primi nazad da bismo Božić provele kako porodica treba da ga provede, kako ga provodi prijatna Ričardova porodica.
Odnesem malo oraha u veliku dnevnu sobu u obliku slova L s velikim prozorima prema bašti. Donald koji blista od zadovoljstva hvata me za ruku i predstavlja me jednom od svojih prijatelja s golfa. Čovek od šezdesetak godina, nosi sportski sako, crvenu košulju i kravatu koja je tek nešto manje šarena od test signala na televizoru.
„Džeri, ovo je moja snaja Ketrin. Znaš, Ketrin je žena s karijerom. Zadržala je svoje prezime. To je sada u modi."
Džeri se isprsi. „Da li putuješ za svojim poslom, Ketrin?"
„Da, često idem u Sjedinjene Države i..."
„Pa, ko pazi Ričarda dok si odsutna?"
„Ričard. Hoću da kažem da Ričard pazi Ričarda. I decu. A imamo i dadilju koja pazi decu i... Pa, nekako se snalazimo."
Džeri odsutno klima glavom kao da mu saopštavam novosti o nekom praistorijskom akvaduktu. „Ah, to je izvanredno. Da li znaš ko je Anita Rodik, dušo?"
„Ne, ja...“
„Moraš da joj odaš priznanje, zar ne? Toliko kose. Neverovatno za njene godine. A ni trunke viška na njoj. Često se zapuste u to vreme, je 1’ tako?"
„Ko?"
„Italijanke.“
„Nisam znala da je Anita Rodik Italijanka...“
„Jes’, vala. To je prava žena, pljunuta Klaudija Kardinale iz mladih dana, pre nego što se dohvatila makarona sa sirom. Cime je Donald rekao da se baviš?"
„Ja sam menadžer kapitala, ulažem novac u ime penzionih fondova i kompanija u ..."
„Ja uvek kažem da ne možeš da pogrešiš s Bredfordom i Binglijem. Račun s depozitom na trideset dana koji odmah može da se koristi."
„Zvuči dobro."
„Pretpostavljam da ti tvoji hoće da nas uvuku u onu vrašku Evropsku uniju?"
„Ne..."
„Pre nego što primetimo, Ketrin, Gordon Braun će nas povesti u prodavnice, sa džepom punim švapskih maraka. Jesmo li zbog toga dobili rat? Šta ti kažeš?"
Postoji trenutak u ovakvim razgovorima kada ona osoba koja si tokom ostatka godine pokušava da dođe do vazduha kroz slojeve ukrasnog papira i masnoće i konačno izleti kao vanzemaljac iz grudi Džona Harta .
„Zapravo, Džeri", kažem glasnije nego što sam nameravala, „pristupanje Evropskoj uniji zavisiće od fiskalnog debalansa, napredovanja reforme prihoda i stanja državnog računa. U svakom slučaju, globalnom ekonomijom upravlja Alan Grinspen i Američke savezne zalihe. Zato bi trebalo da se okrenemo SAD-u umesto Evropi."
Džeri krene unazad i leđima udari u kredenac s porcelanom koji zazveči kao zvončići na sankama. „Eh, drago mi je što smo razgovarali, dušo. Baš je srećnik taj Ričard. Čuješ li, Barbara, kažem da je tvoj Ričard dobro prošao. Tvoja Ketrin bi mogla da učestvuje u kvizu. Ima pametnu glavu i predivno lice na njoj."
Zgrabivši čašu šerija, izađem kroz francuska vrata i zahvalno se predam hladnom vazduhu u bašti. Sednem na ljuljašku. Stvarno, Kejt, zašto si malopre ponizila onog dobroćudnog starca? Razmetala sam se. Pokazala sam mu da nisam samo još jedna plavuša u setu džempera. Nije imao loše namere. Kako će sada jadni Džeri znati kakva sam ja žena. Neka čudna nova vrsta. Tamo u Londonu, u Edvin Morgan Forsteru mislili bi da sam nastrana zbog toga što imam život izvan posla. Ovde gore ljudi misle da sam nakaza zato što imam posao umesto života.
Juče sam Barbari rekla da Emili voli brokoli. Nemam pojma da li je to istina. U EMF-u, s druge strane, pravim se da čitam kolumnu Leks u Fajnenšel tajmsu svakog dana pre posla. Ipak, ako bih to radila, ne bih imala onih trinaest minuta s Emili koje ugrabim dok putujemo autobusom. Tada se vežbamo čitanje, ćaskamo i držimo se za ruke. Dvostrukim agentima laganje je posao.
15:12 Čitava familija krčka preko polja i provlači se između holandskih krava. Donald, Barbara, ostatak odraslih i gomila unučića. Jak mraz je kravlju balegu pretvorio u podmetače, a deca skaču po njima i oslobađaju gadnu zelenu tečnost ispod njih. Nebo je boje sunđera za suđe, oblake za ribanje iznenada probije neverovatan zrak sunca, kao pozorišno svetio. Uživam u tome kako su osvetljena brda ispred mene, kada zazvoni mobilni telefon. Krave i Barbara istovremeno širom otvore oči s dugim trepavicama, kao Elizabet Tejlor kada joj kažu da glumi iznenađenje.
„Kakva je to užasna buka, Ketrin?"
„Izvini, Barbara. Moj telefon. Halo? Da, halo?“
Glas nekog čoveka odbija se sa satelita i stiže u Dejls. U pitanju je Džek Ejbelhamer, klijent iz Amerike koga mi je Rod dao kao utešnu nagradu pošto nisam dobila povišicu plate. Glas je pun prezira srednje klase (Jenkiji ne mogu da veruju da lenji Britanci imaju slobodnu čitavu nedelju između Božića i Nove godine). Još nisam upoznala gospodina Ejbelhamera, ali zvuči kao da mu to ime potpuno odgovara, a ja sam ta koju će prikucati .
„Pobogu, Ketrin Redi, u vašoj kancelariji nema nikoga. Dva sata pokušavam da vas dobijem. Jeste li videli šta se desilo s kompanijom Toki raber?“
„Bojim se da sam to propustila, gospodine Ejbelhamer. Samo me podsetite." Odugovlači, Kejt. Odugovlači.
EMF je nedavno kupio veliki paket deonica japanske kompanije Toki raber u Ejbelhamerovo ime. Ispostavilo se da je pametnjaković koji je sklopio taj posao prevideo da Toki raber u Americi poseduje malu kompaniju koja proizvodi dušeke za dečje krevete. Iste one dušeke koji su povučeni iz prodaje u Americi pošto su naučnici utvrdili moguću vezu sa umiranjem dece u krevecu. Jadnik. Jadnik. Jadnik.
Ejbelhamer kaže da je cena akcija pala za 15 procenata nakon jučerašnjeg otvaranja berze u Tokiju. Stropoštala se. Osetim da je i moj želudac pao za isti procenat.
„Vi ste toplo preporučili te akcije“, odbrusi Ejbelhamer. Mogu da ga zamislim. Osedeli namršteni magnat u nekoj kuli u Njujorku. „Šta tačno nameravate da učinite povodom ovoga? Gospođice Redi, da li me čujete?"
Nekoliko krava probuđenih iz sanjarenja krenulo je u istraživačko njuškanje mog pozajmljenog kariranog kaputa. Ma šta se desilo, moj najvažniji klijent ne sme da zna da me upravo liže krava.
„Pa, gospodine Ejbelhamer, sada po svaku cenu moramo da izbegnemo povratnu reakciju. Jasno je da će mi trebati nekoliko dana za analizu. Očigledno je i da ću morati da razgovaram s našim analitičarem za Japan. Sigurna sam da znate da je Roj najbolji u tom poslu." (Laž: analitičar je narkoman iz Romforda koji je trenutno na kresanju u Dubaiju sa striptizetom koju je pokupio u Faringdon Roudu. Kakve su šanse da odvratnog malog žgoljavca izvučem iz kreveta? Ravne nuli.) „A ja ću vas pozvati kada budem imala konkretan plan delovanja.“
S druge strane polja kroz Ejbelhamerovu hladnu prekookeansku tišinu probija se glas moje svekrve, jasan kao crkveno zvono. „Ti Amerikanci zaista nemaju poštovanja za tradiciju."
19:35 Ponovo smo u kući, a ja brišem balegu sa Emilinih pantalona „Mini Boden". Ljubičasti šav. (Pola kao da je pakovala za vikend na Floridi, a ne u Jorkširu. Trebalo je sama da spakujem kofer.) Šeril ulazi u vešernicu i namršti se. Njena deca nose smeđi nepromočivi poliester. „Mislim da je strašno praktično."
2:35 Neka prilika nadnosi se nad našim krevetom. Sednem i naslepo tražim prekidač za svetio. Moj svekar.
„Ketrin, traži te neki gospodin Hokusai, zove iz Tokija. Vrlo mu je stalo da priča s tobom. Da li bi bila ljubazna da se javiš u radnoj sobi?"
Donaldov glas je zastrašujuće smiren, kao da potiskuje sve ono što bi mogao da kaže. Podiže belu obrvu dok se teturam pored njega u spavaćici. Pogledam se u ogledalu u hodniku. Shvatam da ne nosim spavaćicu. Nosim grudnjak Agent Provocateur.
3:57 Emili je bolesna. Mislim da je od uzbuđenja. Previše čokoladica i neuobičajena doza mame. Upravo sam završila razgovor s japanskom kompanijom za gumu i uvukla se u krevet pored Ričarda koji hrče, kada iz susedne sobe čujem plač, kao životinja koju love u snu. Ulazim i vidim da Emili sedi u krevetu. Rukom je pokrila levo uho. Povratila je po svemu – po spavaćici, po svom jorganu (zaboga, to je Barbarin jorgan), po ćebencetu, ovci, nilskom konju, čak i po svojoj kosi. Gleda me užasnuto i molećivo: Emili ne podnosi gubljenje dostojanstva.
„Loše mi je, mamice, ne daj da ponovo budem bolesna", moli ona.
Nosim je preko odmorišta do kupatila i držim je iznad šolje, kao što je mene držala moja mama. Dlan mi je hladan na njenom čelu. Osećam kako joj se stomak iznenada zgrči, a zatim opusti kada iz njega izađe ono što je ostalo. A zatim, pošto sam nas obe svukla, zajedno se kupamo u tišini, a ja iščešljavam brusnice iz njene kose.
Pronašla sam čistu odeću za spavanje, promenila posteljinu i ušuškala Em. Potrudila sam se da skinem masnoću ruske salate s Barbarinog jorgana koji sam ostavila da se natapa u kupatilu. Zatim legnem na pod pored kreveta svog deteta i procenjujem kolika bi šteta bila ako bi Ejbelhamer toliko pobesneo da Fondacija Selindžer napusti Edvin Morgan Forster. Posao od dvesta miliona dolara. Glave će pasti. A ja čak nemam ni svetlije pramenove na glavi. Nisam imala vremena. Juče mi je Emili pokazala kako me je nacrtala.
„O, mama nosi divni smeđi šešir?“, uzviknula sam.
„Ne, budalice, tvoja kosa je gore smeđa, a dole žuta."
Iznenadim se kada velike suze male devojčice krenu da mi cure niz obraze i toplo mi ulaze u uši.
8:51 Površina. Osećam se kao ronilac u čizmama s olovom. Emili i dalje spava. Dodirnem joj čelo. Mnogo je hladnije. U prizemlju, Barbara je u kućnom mantilu i stisnutih usana besno gleda kuhinjski sat.
„Ketrin, nadam se da ne misliš da nisam u pravu, ali mogla bi malo da se našminkaš pre nego što siđeš. Valjda ne želiš da Ričard pomisli da si prestala da se trudiš? Muškarci se lako prihvate takvih stvari."
Izvinim se, ali kažem da sam pola noći probdela sa Emili i uopšte nisam spavala. Osećam kako me gleda onim hladnim procenjivačkim pogledom kojim me je pogledala kada me je Ričard prvi put doveo kući. Tako se gleda junica prilikom kupovine.
„Znam ja da ti blistaš kad se potrudiš, dušo“, veselo priznaje. „Ali, malo ruža čini čuda. Što se mene tiče, ruž ’Helene Rubinštajn’ u boji jesenje vatre je odličan. Šolja čaja?“
Nisam htela za ručkom drugog dana Božića sebe da predstavim kao glavnog hranioca porodice. Izletelo je. Za stolom se pričalo o odlukama u predstojećoj godini, a onda je Donald (iskren i sumoran, kao Bernard Hepton u seriji Koldic) rekao da bi Ketrin mogla malo manje da radi narednih dvanaest meseci. To bi bilo sasvim u redu, učtivo, ljupko, čak i brižno, da moja jetrva nije uz frktanje dodala: „Da bi deca mogla da je prepoznaju u policijskoj stanici."
Ufff! Šeril je očigledno popila previše vina, a od mene se očekivalo da pređem preko toga. Ali nakon tri dana nametnute poniznosti supruge, nisam bila sposobna da pređem ni preko čega. I baš tada sam rečenicu započela ovim rečima: „Pošto sam ja glavni hranilac u našoj kući..." Ispostavilo se da tu rečenicu nikada neću dovršiti. Kada sam pogledala zapanjena lica oko stola, shvatila sam kako je bolje da pustim da zamre kao zvuk trube.
Donald je gurnuo naočare na nosu i poslužio se paškanatom, a znam da ga ne podnosi. Barbara je šaku prinela grlu kao da želi da sakrije koliko je pocrvenelo od zaprepašćenja. Ne bi bilo gore čak ni da sam objavila da imam silikonske grudi, lezbijske porive ili da ne volim Alana Beneta. Ove neprijatnosti su u prirodnom redosledu.
Rič se, u međuvremenu, hrabro trudio da se pravi kako sam rekla „branilac" i ubeđivao je svoju rodbinu u to. „Znaš li u čemu je tvoj problem, Kejt?", rekao mi je kasnije u našoj sobi, sedeći na krevetu dok sam pakovala torbu za krizni sastanak u Londonu. „Ti si ubeđena da će ljudi prihvatiti tvoju analizu ako imaju tačne informacije. Ljudi, odnosno roditelji, dođu u godine kada se plaše novih informacija. Ne pomažu im. Oni ne žele da znaju da ti zarađuješ više od mene. Za mog oca to je prosto nezamislivo."
„A za tebe?"
Spusti pogled prema svojim pertlama. „Pa, da budem iskren, i meni je prilično teško.“
13:06, 27. decembar U vozu do Londona grejanje se pokvarilo, a prozori praznog kupea su smrznuti. Izgleda kao da putujem u ogromnoj mentol bomboni. Čekam u redu u bifeu. Moji sadrugovi odbegli s Božića željni su alkohola. Ili nemaju porodicu ili beže od previše porodice, u svakom slučaju su usamljeni i živahni.
Kupim četiri mini-flaše – viski, „bejlis“, „bejlis“, „tija marija" . Samo što sam sela na svoje sedište, čujem cvrkutanje mobilnog telefona u torbi. Po broju vidim da zove Rod Task. Pre nego što se javim, iz predostrožnosti telefon držim podalje od uha.
„Dobro, da li možeš da mi objasniš zašto smo kupili gomiletinu akcija nekih jebenih Japanaca, koji prave jebene dušeke koji jebeno ubijaju decu? Isus je plakao, Kejti. Čuješ li me?“
Kažem Rodu kako bih volela da mogu da ga čujem, ali, nažalost, veza se prekida pošto voz ulazi u tunel. Prekidam vezu. Dok mešam drugi „bejlis“ s viskijem, pada mi na pamet da je razlog što sam dobila Selindžera za klijenta možda to što je neko znao da će Toki raber propasti i zato ga prebacio meni. Kejt, tako si naivna.
Nekoliko sekundi kasnije, Rod ponovo zove da bismo nas dvoje vodili konferencijski razgovor sa zastrašujućim Ejbelhamerom iz Njujorka. Dok klijentu, koji je udaljen gotovo šest hiljada kilometara, izručujem uobičajena uveravanja, posmatram kako moje reči lebde u maglovitim prstenovima toplog vazduha. Prstom u rukavici upišem jednu reč na hladnom staklu: RIČ.
„Nadate se dobitku na lutriji , je1’ da?“, pita kondukter i upire prstom u prozor kad je kasnije naišao da pokupi prazne flašice.
„Molim? O, to se ne odnosi na novac, nego na čoveka. Rič je moj muž.“
Zapamtiti: odluke za Novu godinu

Uravnoteži posao i život zarad zdravijeg i srećnijegpostojanja. Ustaj sat ranije da maksimalno povećaš vreme koje imaš na raspolaganju. Provodi više vremena sa svojom decom. Nauči da budeš prirodna sa decom. Ne uzimaj Ričarda zdravo za gotovo! Češće primaj goste – nedeljni ručak i slično. Relaksirajući hobi?? Nauči italijanski. Iskoristi prednosti Londona – pozorišta, Tejt Modern, itd. Prekini sa otkazivanjem tretmana za otklanjanje stresa. Napravi fioku spoklonima kao prava organizovana majka. Potrudi se da uđeš u broj 38. Lični trener? Nazovi prijatelje u nadi da te se sećaju. Zenšen, masna riba, bez pšenice. Seks? Nova mašina za pranje suđa. Jesenja vatra ’Helene Rubinštajn’

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
6
Sud majčinstva
GUSTA CRKVENA tišina ispunjava prostoriju obloženu hrastovinom. Na optuženičkoj klupi stoji plavuša u tridesetim godinama. Na sebi ima belu pamučnu spavaćicu ispod koje se jasno vidi crveni grudnjak. Žena izgleda umorno, ali prkosno. Kad se obratila sudu, glavu je nagnula kao lovački pas koji je nešto nanjušio. Ipak, kada se povremeno počeše iza desnog uha, bilo bi vam oprošteno ako pomislite da je na ivici suza.
„Ketrin Redi“, zagrmi sudija. „Večeras ste pred sudom majčinstva pod optužbom da ste zaposlena majka koja odsustvo iz kuće svojoj deci preterano nadoknađuje materijalnim stvarima. Kako se izjašnjavate?"
„Nisam kriva", kaže žena.
Tužilac skoči na noge. „Gospođo Setok, mislim da je to vaše pravo ime, možete li, molim vas, reći sudu šta ste svojoj deci, Emili i Bendžaminu, poklonili za Božić?"
„Pa, ne sećam se baš detaljno."
„Ona se ne seća", podrugljivo kaže tužilac. „Ali, ne bi li bilo istinito reći da je vrednost kupljenih poklona blizu 400 funti?"
„Nisam baš sigurna..."
„Za dvoje male dece, gospođo Setok. Četiri. Sto. Tine. Fuunti. Kako mi se čini, nakon što ste svojoj ćerki Emili objasnili da će joj Deda Mraz doneti ili Barbikin bicikl ili kućicu za lutke iz Brembli hedža ili hrčka u kavezu s flašicom za vodu, vi ste joj dali sva tri gorepomenuta poklona, kao i Bini Bej bi za koju je pokazala interesovanje tokom kraćeg zaustavljanja na benzinskoj pumpi ispred Njuarka?“
„Da, ali najpre sam kupila kućicu za lutke, a ona je zatim pisala Deda Mrazu i rekla da želi hrčka...“
„Da li je tačno da ste svojoj svekrvi, gospođi Barbari Šetok, odgovorili da Emili voli brokoli iako u tom trenutku niste bili sigurni da li je to istina?“
„Da, ali majci svog muža nikako nisam mogla reći kako ne znam da li moje dete voli brokoli."
„Zašto ne?“
„Takve stvari majke treba da znaju."
„Glasnije!", zahteva sudija.
„Kažem da takve stvari majke treba da znaju."
„A vi ne znate?"
Žena oseća kako joj se grlo steže. Kada proguta, usta su joj suva, kao da su obložena tankim slojem kartona. Ovog bi ukusa bile tvoje reči ako bi te neko naterao da ih progutaš. Kada ponovo progovori, to je veoma tiho.
„Ponekad ne znam šta deca vole", priznaje. „Mislim, ono što vole menja se iz dana u dan, čak i iz sata u sat. Ben nije podnosio ribu, a odjednom... Vidite, nisam uvek pored njih kad se menjaju. Ali, ako bih to rekla Barbari, smatrala bi da sam loša majka."
Tužilac se okreće ka sudiji, a njegovo izduženo bledo lice grči se od malog osmeha. „Molim da sud primeti da će optužena radije izreći laž nego se suočiti s neprijatnošću."
Žena uzbuđeno odmahuje glavom. Apeluje na sudi ju. „Ne, ne, ne. Nije baš tako. Nije to neprijatnost, časni sudijo. Ne mogu opisati. Liči na sram, iskonski životinjski sram, kao da ne možete da prepoznate svoje ruke ili lice. Slušajte, sigurna sam da Ričard, to je moj muž, dakle Ričard sigurno ne zna da li Emili voli brokoli ili ne. Ali, to je nekako normalno. Neprirodno je da majka to ne zna..."
„Zaista", kaže sudija, zapisuje reči „neprirodno" i „majka" i podvlači ih.
„Očigledno je“, brzo kaže žena, strahujući da je možda već rekla previše, „očigledno je da ne želim da razmazim svoju decu.“
Vidimo kako prestaje da govori. Kao da razmišlja. Naravno da želi da razmazi svoju decu, očajnički. Mora da veruje, bar na ovaj način, kako im je bolje kad ona nije s njima. Želi da Emili i Ben imaju sve ono što ona nije imala. Ali to ne može da kaže muškarcima u sudnici. Ne znaju oni kako je to kada se prvog dana škole pojaviš u pogrešnoj nijansi sive vunene uniforme, zato što je mama tvoju kupila u prodavnici Oksfam, a sve ostali u razredu nosili su plavosive kupljene u Vajatu i Muru. Ona zna da oni ne znaju kako je to kada nemaš ništa.
Pročistivši grlo, žena pokušava da pogodi onaj glas koji, po njenom iskustvu, muškarci poštuju. „Zašto toliko radim ako ne mogu svojoj deci da kupim stvari koje ih uveseljavaju?"
Sudija viri preko svojih naočara s pola stakla. „Gospođo Setok, mi se ovde ne bavimo filozofskim nagađanjima."
„Pa, možda bi trebalo", odgovara žena i nervozno se češe iza desnog uha. „Dobra majka ne treba da poznaje samo omiljeno povrće."
„Tišina! Tišina u sudnici!", kaže sudija. „Pozovite Ričarda Šetoka."
Ne, samo da ne pozovu Ričarda. Rič ne bi svedočio protiv mene, zar ne?

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Drugi deo
7
Srećna Nova godina
Ponedeljak, 5:57 „Iii otvori svet. Iii zatvori svet. Otvori svet iii zatvori svet."
Stojim nasred dnevne sobe raširenih nogu i s rukama iznad glave. U svakoj šaci držim meku kuglu koja podseća na glavu džinovske hobotnice. Tim loptama treba da opišem krug u vazduhu. „Iii otvori svet, iii zatvori svet."
Osoba koja mi govori šta da radim je poremećeno vesela žena, stara pedesetak godina, koja oko vrata ima kristal na lančiću. Verovatno vodi društvo za zaštitu životinja koje bi svi drugi rado pregazili: pacovi, slepi miševi, hermelini. Fej je lični trener koja je unajmljena da mi pomogne tokom intenzivnog novogodišnjeg programa relaksacionih vežbi. Pozvala sam je telefonom u Akademiju zdravlja i sposobnosti „Džuno". Nije jeftino, ali cenim da ću mnogo uštedeti ako se vratim u odeću koju sam nosila pre trudnoće. Uz to, sigurno neće biti skupo kao učlanjivanje u teretane za koje nikada nemam vremena.
„Kejt, ti vežbaš samo dok podižeš taj svoj novčanik pun članskih karata centara za rekreaciju", kaže Ričard.
To nije fer. A nije ni istina. Na osnovu umerenih procena, moje godišnje plivanje u poslednjem klubu za rekreaciju, koje sam ugurala između ručka u Konandrumu i novog posla u Blekfrajarsu, koštalo je 47,5 funti za dužinu bazena.
Elem, tako sam ja očekivala Sindi Kraford u ružičastoj likri, a, umesto toga, otvorila sam vrata i videla Isidoru Dankan u zelenoj čoji. Moj lični trener liči na vilu koju može da nosi vetar, a na njoj je ogrtač koji je pre toga nosio sam Daglas Herd kao ministar spoljnih poslova. „Zovem se Fej", rekla je i iz torbe u kakvoj Meri Popins drži svoj čiviluk izvadila nešto što je nazvala mojim ,,či loptama".
Nisam baš zamišljala da ću strpljivo kotrljati či loptice. Pitam da li bih mogla da ubrzam i počnem da radim nešto sa svojim stomakom. „Znate, imala sam carski rez i htela bih da se rešim te viseće kože.“
Fej se trese zbog prekida kao hrt na konkursu za ovčarskog psa. „Ja pristupam čitavoj ličnosti, Katja. Mogu li te zvati Katja? Vidiš, kad budemo oslobodili um, možemo preći na telo. Postepeno ćemo upoznavati razne delove jedne s drugima dok ne uspostavimo harmoničnu konverzaciju."
„Zapravo", sakupim svu harmoniju i kažem Fej. „Ja sam strašno zauzeta. Ako bismo mogli samo da kažemo ’Zdravo, stomačni mišići, sećate se mene?’, bilo bi fantastično."
„Ne moraš mi govoriti da si zauzeta, Katja. Vidim to po težini tvoje glave. Ti zaista imaš jako tešku glavu. Jadnu izmorenu glavu. A tek ligamenti na vratu. Labavi! Laabavi! Laaabavi! Jedva drže sirotu glavu. A to dalje zaista nepodnošljivo opterećuje donji deo leđa."
A ja mislila da ovakvim ljudima plaćaš da bi ti pomogli da se bolje osećaš. Nakon trideset minuta sa Fej osećam se kao da bi trebalo da zakažem balsamovanje. Sada mi predlaže da ležim na leđima, ispružim ruke iznad glave i pretvaram se da ležim na spravi za mučenje. Jave mi se misli izdajnika u Londonskoj kuli, iz kojih je tajne izvlačio lični mučitelj za 25 funti na sat. Kako Fej kaže, ova vežba će mi ispraviti kičmu. Ona nikada nije videla tako tužnu i uništenu kičmu.
„Tako je, samo napred, Katja, odlično", blista ona. „Sada polako vrati ruke preko glave i ponavljaj za mnom, takmičenje izaziva kočenje, takmičenje i-za-zi-va ko-če-nje."
*
7:01 Fej odlazi. Nepodnošljiv pritisak istog trenutka nestaje. Počastim se činijom pahuljica s medom. Ne mogu istog jutra i da vežbam i da uskraćujem samoj sebi. Dok sedim u kuhinji, odjednom sam svesna neobičnog zvuka, suvog bežičnog šuštanja. Tražim izvor po prostoriji. Treba mi nekoliko sekundi da shvatim: tišina. Zvuk ničega odjekuje u mojim ušima. Imam nekoliko minuta samo za sebe i upijam ih pre nego što Emili i Ben bučno ulete kroz vrata.
Posle praznika uvek osećam nešto novo u potrebama moje dece. Daleko od toga da su siti vremena koje smo proveli zajedno, oni su iscrpljeni glađu i kao novorođenčad željni moje pažnje. Što me više imaju, to ih više podseća koliko još žele. (Možda to važi za sve ljudske apetite. San izaziva san, kad jedeš, ogladniš, kresanje potpaljuje želju.) Očigledno je da moja deca još nisu shvatila šta znači posvećivanje vremena. Otkako smo se vratili od Ričardovih roditelja, svaki put kada krenem iz kuće, oni izgledaju kao siromašna deca koja posmatraju kako im otac odlazi u zatvor. Benovo lice je kao crveni balon pun tuge. Emili je počela s nekim odvratnim kašljanjem usred noći. Iskašljava, iskašljava, dok joj ne pozli. Kada sam to pomenula Poli očekujući podršku, rekla je: „Traži pažnju." S tračkom likovanja. (Naravno, htela je reći da pažnja nedostaje.)
Zatim, Emili neprestano traži da se igram s njom, uvek u najnezgodnijim trenucima, kao da me iskušava i istovremeno čeka da ne uspem. Kao ovog jutra. Dok se ja očajnički trudim da stignem kod lekara, ona mi priđe i uhvati se za suknju.
„Mamice, vidim nešto na slovo, na slovo b.“
„Nemoj sada, Em.“
„Ali mooooolim te. Nešto na slovo b."
„Banana?"
„Nije."
„Bata?"
„Nije."
„Bokal?"
„Nije."
„Ne znam, Emili. Predajem se."
„Bideo!“
„Video ne počinje sa b.“
„Počinjava."
„Kaže se počinje."
„Počinje sa b.“
„Ne, ne počinje. Počinje sa v. V kao voda. V kao vulkan. V kao varalica. Znaš, Emili, ako izabereš pravo slovo, uštedećeš nam mnogo vremena."
„Kejti, pusti je, ima samo pet godina", kaže Ričard koji je sišao. Kosa mu je još vlažna od tuširanja, a sada pažljivo iseca masku Kruele de Vil s kutije pahuljica.
Preko stola ga prostrelim pogledom. Naravno da me Rič neće podržati. Ne možemo da održimo jedinstven stav.
„Ako je ja ne ispravim, ko će? Neće valjda one mule iz škole, koje smatraju da je svako čitanje prihvatljivo?"
„Kejt, to je samo ’na slovo, na slovo’, zaboga, a ne Želite li da postanete milioner.“
Primećujem da me Rič više ne gleda kao da sam samo luda. Zbog skretanja pogleda i nabranih obrva čini mi se da sada procenjuje koliko treba da sačeka pre nego što pozove hitnu pomoć.
„Ti u svemu vidiš takmičenje, Kejt. Je li tako?"
„Sve i jeste takmičenje, Rič, ako nisi primetio. Neko želi da ti razbije kesten na kanapu , neko želi lepšu lutku iz specijalne serije, neko želi da ti oduzme najvećeg klijenta samo kako bi dokazao da je taj izvan tvojih mogućnosti." Dok vadim suđe iz mašine, pomislim na Fej i njenu blesavu mantru. Kako ono beše? „Takmičenje izaziva kočenje." Neka ona to proba u kancelarijama Edvin Morgan Forstera. „Bez takmičenja nema plaćanja. Biće sranja."
„Mamice, mogu li da gledam bideo kasetu? Mooolim te, mogu li da gledam bideo?" Emili se popela na granitnu radnu ploču i na moju kosu kači umetak Barbike.
„Koliko sam ti puta rekla da za doručkom ne gledamo bideo. Bože, video.“
„Stvarno, Kejt. Moraš da usporiš."
„Ne, Ričarde, meni treba helikopter. Imam zakazano kod lekara, zakasniću deset minuta, a zbog toga ću još više zakasniti na konferencijski razgovor s Australijom. Na tabli je broj telefona taksija Pegaz, možeš li da ih pozoveš? I reci im da ne šalju onog čudaka sa ’nisan sanijem’."
Ričard je bolja osoba od mene, to je jasno. Ali, što se tiče paćenja i gorkog iskustva, bolja sam od njega, a to znanje je moje oružje. Zašto sam prema Emili toliko stroža od njega? Pretpostavljam, zbog toga što se bojim da bi Ričard našu decu učio da žive u Engleskoj koja ne postoji. Gde ljudi kažu „Posle vas" umesto „Prvo ja“. To je bolje i prijatnije mesto, sigurna sam, ali ja tamo nisam živela i radila.
Rič je imao srećno detinjstvo, a srećno detinjstvo je sjajna priprema, jedini način da postaneš srećna odrasla osoba. Ali, srećna detinjstva ništa ne vrede za probijanje i uspeh. Patnja, odbijanje i čekanje autobusa na kiši pravo su gorivo za to. Na primer, Ričard uopšte nije pronicljiv, uvek premalo naplaćuje klijentima zato što ih sažaljeva. Luđački je optimističan, pošto je nedavno ženi kupio erotičan donji veš, a ona od rođenja prvog deteta u bračni krevet ulazi u Gepovoj majici veličine XXXL s motivom jazavičara.
To je zbog dece. On je tatica, ja sam mamica, a u rasporedu više nema traženja vremena da budemo Kejt i Ričard, ti i ja. Seks je sada u kategoriji neki drugi posao, odmah uz dozvole za parkiranje i novi tepih na stepenicama. Emili nas je jednom uhvatila kako se ljubimo u kuhinji, nije imala ni tri godine. Iskalila se na roditeljima kao kraljica Viktorija kada je slugu uhvatila na delu.
„Ne radite to! Od toga me boli stomak", prosiktala je.
I nismo.
*
8:17 Uprkos mom izričitom zahtevu, Pegaz je ponovo poslao „nisan sani“. Zadnje sedište je toliko vlažno da možeš gajiti pečurke. Naprežem i butne mišiće i zadnjicu, podižem sivu vunenu suknju „Nikol Fari“ i trudim se da čučim nekoliko centimetara iznad budi.
Kada zamolim vozača da pronađe brži put do bolnice, umesto odgovora on pojačava zvuk kasetofona toliko da mi se jagodice tresu od muzike snage oluje. (Je li ovo gangsterski rep?)
Nakon pokušaja da budem prijatna prema Vinstonu za Božić, nemam nameru da ponovo razgovaram s njim. Ali, dok se iskobeljavam kroz vrata automobila, on se okreće i kroz žuti dim mi kaže: „Nadam se da unutra imaju nešto jako da vas leče, gospoja."
Kakav bezobraznik. Šta to treba da znači? Stvari nisu ništa bolje kada uđem kod lekara opšte prakse i tražim svoju godišnju zalihu pilule. Doktor Dobson kuca na računani i ekran počinje da treperi opasnim zelenim svetlom, kao da sam neki podmukli kriminalni um koga traži CIA.
„Ah, gospođo Šetok, nismo vam proverili sekret od... Koliko je prošlo?“
„Pa, jesam uradila jedan ‘96. i vi ste slomili preparat. Mislim, pisali su mi i rekli da se slomio u transportu i da bih morala ponovo da dođem. Ali, očigledno, već sam dolazila, a vreme je jako dragoceno, pa bih molila svoje pilule?“
„I za poslednje četiri godine nikako niste mogli da nađete vreme i svratite da uradimo još jedan test?“ Kao baset u ljudskom obličju, doktor Dobson ima brižne vlažne oči kao psi i profesionalci kojima je stalo.
„Pa, ne. Morate da zovete da biste zakazali, a onda užasno dugo čekate zato što se nikada ne javljaju na telefon i...“
Njegov prst dolazi do datuma na polovini mog kartona. „A jednom prilikom niste otkazali. Dvadeset treći mart prošle godine."
„Tajvan."
„Pardon?"
„Bila sam na Tajvanu. Nije lako otkazati usred noći dok ste na drugoj hemisferi, a nemate na raspolaganju čitav sat da čekate na telefonu i nadate se da će se operaterka u Drejton Lejnu javiti čisto iz radoznalosti."
Doktor nervozno povlači kravatu, koja je bež i očigledno istkana od pahuljica. „Jasno, jasno", kaže, ali vidi se da nije jasno. „Pa, mislim da ne bi bilo pametno da vam prepišem zalihe ’mikroginona’ za još jednu godinu dok ne proverite sekret, gospođo Setok. Možda ste čuli da Vlada vrlo aktivno učestvuje u zdravlju grlića materice?"
„Vlada misli da je za mene bolje da rodim još jedno dete?"
Tužno odmahuje glavom. „Ja ne bih tako rekao. Vlada samo želi da ohrabri žene da jednostavnim testom izbegnu smrtonosnu bolest."
„Pa, ako rodim još jednu bebu, stvarno ću umreti." Bože, ne mogu da verujem da sam to upravo rekla. Šta si time htela da kažeš, Kejt?
„Nema potrebe da se uzbuđujete, gospođo Šetok."
„Nisam uzbuđena", insistiram, ali previše piskavo. „Ja sam samo jako zauzeta žena kojoj u ovom trenutku ne treba još dece. Ako nemate ništa protiv. Dakle, da li biste mogli da mi date pilule?"
Doktor sporo i pažljivo zapisuje prastarim penkalom koje na vrhu ima gromuljicu mastila. Svaka reč je malo razmazana. Pita me da li imam neke druge simptome.
„Ali, ja nisam bolesna."
„Da li uredno spavate, kako spavate?"
Prvi put od dolaska otkačene Fej jutros u šest, moje lice se opušta dovoljno da se nasmešim. „Pa, imam sina od jedanaest meseci kome rastu prvi zubi. Spavanje se tu ne uklapa, je li tako?"
Doktor Dobson mi uzvrati pogled, ali sa opreznim boricama u uglovima očiju, koje izgledaju kao izvrnuti zarezi oko osmeha. Shvatam da se izraz njegovog lica može opisati kao napaćen. Ko je napaćen više od lekara? Koliko li bola on vidi. Elem, kaže mi da dođem kad god osetim da mi to treba. Bilo kad. Kaže da će pozvati sestru i videti da li može odmah da me ubaci za proveru sekreta. „Sigurno možete da odvojite deset minuta?“ Sigurno ne mogu, ali ostanem.
Kancelarije Edvin Morgan Forstera, 9:06 Kasnim i umirem za toaletom. Moraću da čekam. Do srede treba da predam sedam izveštaja, posle razgovora s dvanaest menadžera. Takođe do srede moram da pripremim opširan izveštaj o fijasku japanske kompanije Toki raber. Zatim, Rod Task skače na moj sto i kaže mi kako moram da odem i popušim Džeku Ejbelhameru u Njujorku ne bih li spasla svoju karijeru. Zamisli, u sredu. Nisam sigurna da li je baš rekao „pušenje", ali jeste rekao „na kolenima, dušo".
Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
Dan je divno počeo. Sekret. Kao seks s Limenkom. Zar tu prokletu sondu ne mogu da naprave od gume. Možda bi jadne žene kao ja dvaput nedeljno čekale u redu?
Kasnim šesnaest minuta, a Gaj kod mog stola svima govori kako je gotovo siguran da će Kejt doći u neko doba. Osetila sam se kao mama medved i htela sam da zarežim „Neko je sedeo u mojoj stolici." Ništa nisam rekla. Nisam htela da pružim zadovoljstvo malom gmizavcu.
Plus, moram u Njujork da „umirim" klijenta Još nisam upoznala Džeka Ejbelhamera, a već ga mrzim.
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Draga Dezdemona, pazi ti na Gaja ’Jaga’ Čejsa. Nemoj ispustiti maramicu, dušo. On očajnički želi tvoj posao.
P.S.: Jesam se jebala i sa Strašilorti bez mozga i sa Plašljivim lavom (subota veče, japanski restoran), ali nisam probala s Limenkom. Mada, Sposobni Čekić obećava.
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Drago mi je što čujem da si živa posle Božića. Za sebe nisam sigurna. (Kako da znam?) Žao mi je zbog Feliksovog kolena i Rubine infekcije uha. Da li bi neko mogao da smisli novu reč za praznik s decom koja ne obuhvata
a/ praznik
b/ odmor ,
c/ zadovoljstvo
isPraznik?
K xxxxx
14:35 Baš kad sam krenula na sastanak Evropske grupe, zove me Pola. Kaže da je izgleda zakačila virus koji je Emili imala tokom Božića. Da li je u redu ako danas ode ranije? Pomislim: Ne, to apsolutno nije u redu, ovo ti je prvi radni dan posle čitave dve slobodne nedelje. Kažem: Da, naravno, sirotice, zvučiš užasno.
Nazovem Ričarda na poslu. Na sastanku je povodom projekta neke Mirovne pagode za Britiš nuklear jjuls. Ostavljam hitnu poruku. Zamolim ga da što pre ode kući i održava mir.
20:12 Došunjam se kući pre nego što Emili ode na spavanje. U hodniku naletim na Ričarda. Kaže, ne, još nije sredio nove dozvole za parkiranje. Da, oboma je oprana kosa. Trčim gore. Očajnički želim da se iskupim zbog jutrošnjih oštrih reči tokom igre „na slovo, na slovo". Moja ćerka je sva raznežena i uvija mi kosu oko svog prstića. „Koji je tvoj omiljeni Tvini, mama?“
„Ne znam, dušo.“
„Majlo je najveći."
„Aha. Šta si danas radila u školi, ljubavi?"
„Ništa."
„Hajde, sigurno jesi. Šta si radila, Em?“
„Vidim nešto na slovo, na slovo p.“
„Prozor?"
„Nije."
„Prekidač?"
„Nije."
„Pa, šta bi to moglo biti. Pitam se. Pasetofon?"
„Daaaa! Ti si pametna, mamice."
„Trudim se, dušo. Zaista se trudim."
Zapamtiti

Pisma zahvalnice. Raskomadaj jelku i sakrij je u vreće za đubre pošto đubretari neće hteti da je odnesu (Nije naš posao, lepotice). Ček za kurs Skakutave Bebe (94 funte mesečno – bilo bi jeftinije upisati obuku za astronaute). Novi baletski triko za Emili (plavi, ne roze). Pronađi osteopatu daproveri„tešku glavu". Pozovi mamu, odgovori na sestrin poziv ili ćeš potvrditi njenu sumnju da si uobražena krava koja je izgubila kontakt sa svojim korenima. PRAMENOVI! Kada mi ističe pasoš? Ne daj Bože. Pitaj trendi prijatelja šta je gengsta rep. Nemam trendi prijatelje. Nađi trendi prijatelja. Umiritelj Ričard? Dadilja od subote do srede. Plati pretplatu za novine/pročitaj stara izdanja. Nazovi agenciju za dadilje i pitaj da lije Pola još bolesna. Pogledaj neverovatni novi kung-fu film. Sedeći tigar? Uspavani zmaj? Skrati Benu nokte. Pločice s imenima, zakaži kod zubara, pozovi Akademiju zdravlja ,,Džuno“ i traži ličnog trenera koji će stezati stomak umesto da širi dušu. Rođendanska torta Teletabis za Bena, gde? Vežbe stezzzanja karlice. Vrati kasetu Snežana! ORGANIZUJ Emiline prijave za školu. Budi ljubaznija i strpljivija sa Emili, da ne bi porasla kao zahtevni psihopata. CENE ZA NOVI
TEPIH NA STEPENIŠTU. Pozovi Džil Kuper-Klark. Društveni život: pozovi ljude na ručak u subotu – Sajmona i Kirsti? Elison i Džona? Počni da planiraš za polugodište. Zar već? Da, već. NedeIja, zabava na bazenu za nekog ko se zove Džeda – saznaj da lije dečak ili devojčica. Češće prazni bešiku. Spremi se da upoznaš Ejbelhamera.


8
Muke sa zubima
Utorak, 4:48 Vrištanje iz Benove sobe. Vrisak iz horora. Treći ili četvrti put ove noći? Opet mu rastu zubi. A već smo prešli dozvoljenu količinu lekova. Verovatno će pisati o meni u Vestima iz sveta kao o mami čudovištu koja je drogirala svoje dete kako bi mogla da spava. U pravu su kada kažu da je propala noć – skršena i nepopravljiva. Vratiš se u krevet, ležiš i pokušavaš da sklopiš slagalicu sna kojoj nedostaje pola delova. Možda će se sam smiriti. Samo neka se smiri. I svaki put u ovo vreme, kada noć posvetli od prvih nagoveštaja jutra, počneš da sklapaš s Bogom očajničke pogodbe. „Bože, samo ga pusti da zaspi, a ja ću...“
Šta ću ja? Biću bolja majka, nikada se više neću žaliti, od sad pa do kraja života upijaću svako zrnce sna.
Ne, neće zaspati. Bendžaminovo eksperimentalno vikanje „jesi li tu“ pretvorilo se u grlenu Pavarotijevu ariju. (Nessun Dorma znači „niko neće spavati", zar ne?) Knjiga kaže da bebu treba pustiti da plače, ali Ben nije pročitao tu knjigu. On ne razume da će se posle četrdesetak minuta neprestanog plakanja beba smiriti. Knjiga kaže da Ben možda ima problema s vezivanjem. Ja mislim da je samo otkrio da mamica danju nije tu, ali je raspoloživa za noćne zagrljaje.
Mozak je spreman da izađe iz kreveta, ali moje telo zaostaje kao ogorčeni tinejdžer. Ričard pored mene leži na leđima,
ruke su mu prekrštene na grudima i glasno uzdiše. Spava kao beba. (Otkud uopšte taj izraz?)
Penjem se stepenicama, a noge su mi teške kao olovo. Kroz prozor na odmorištu nazirem u dnu naše bašte fasade kuća sa strašnim nevidećim očima. Neko ustaje rano i pali svetio u kuhinji, koja blesne žuto kao šibica. Kroz prozore se jako dobro vidi koliko su bogati ljudi koji tu žive. Mi smo u severoistočnom delu grada, tako da se ovde doselilo mnogo mudrih poslovnih ljudi sličnih meni. Upropastili smo sebe boreći se s vlagom i sređujući viktorijanske ruševine. Na našim prozorima nema ničega. Mi se oslanjamo na stare žaluzine čije je renoviranje koštalo. Naše siromašne komšije još se oslanjaju na prave zavese ili svoju privatnost kriju iza mrežica sličnih velovima. Tokom sedamdesetih, parovi kao što smo mi skidali su stare viktorijanske elemente, kamine, zidne ukrase, kade sa životinjskom šapom na svakom uglu, a sve to u ime modernizma. Sada, u ime drugačijeg modernizma, dajemo čitavo bogatstvo da sve to vratimo. (Da li je slučajno to što trošimo mnogo više nego što su naši roditelji trošili na sređivanje kuće, a u njoj provodimo sve manje vremena zato što moramo da zarađujemo kako bismo platili francuske hromirane slavine i hrastov parket? Kao da je dom postao scena za predstavu, a mi se nadamo da ćemo jednog dana u njoj glumiti.)
Na spratu zatičem Bena kako trese ogradu svog kreveca. Nasmeši se, a iz usta mu iscuri bala koja mu kao bandži visi s brade do stomaka i tu svetluca i vrti se u mraku.
„Ćao, bebo. Kakvo ti je ovo vreme, je li?“
Podignem ga, a on isproba novi sekutić na mom vratu, uzbuđen zbog našeg susreta. Jao!
Nisam želela dečaka. Posle Emili, sumnjala sam da moje telo može da pravi samo njoj slične. Bila sam sasvim rada da dobijem još jednu devojčicu, prelepu, samostalnu, složenu kao sat. „Dečaci tako nisu u modi“, objavila je Kendi na ručku s koleginicama prošle godine u ovo vreme. Moj stomak je bio toliki da je barmen morao da donese stolicu, pošto nisam mogla da se uvučem u separe kao svi ostali. Svi smo se smejali. Smeh je bio nervozan i buntovnički, ali s notom trijumfa. Tako su se Kelti smejali kada su shvatili da Rimljanima dolazi kraj. Ali, tri dana kasnije, predali su mi ga u porođajnoj sali. Njega! Bio je tako mali, suočen sa ogromnim i neverovatnim zadatkom da postane muškarac, a ja sam ga zavolela. Zavolela sam ga istog trenutka. A on nije mogao da se odvoji od mene. I sada je tako. Majka jednogodišnjeg deteta je kao filmska zvezda u svetu bez kritičara.
Moja bebica je odjednom tako teška. To malo telo ispunjava se dečaštvom. Butine su mu čvrste i debele kao bokserska rukavica. Nosim ga do plave stolice, držim ga za ručicu i pevušim našu omiljeni pesmu.
„Lavanda je plava, lavanda je zelena,
kad ja budem kralj, ti ćeš biti kraljica."
Majke je godinama pevaju, ali niko još nema predstave šta znači. Pevanje uspavanki pomalo liči na samo majčinstvo: nešto što se radi naslepo, po instinktu, ali svrha je na čaroban način jasna.
Osećam da se svaki delić Bena opušta, njegova težina se po benkici raspoređuje kao pesak, sve dok se ravnomerno ne prostre na mojim grudima. Moraš tačno da proceniš trenutak, moraš da osetiš kada je dremanje prešlo u san. Ustajem i tiho se krećem prema krevecu, do poslednjeg trenutka ne dozvoljavam da sklizne. Tako. Aleluja! A onda, baš kad pomislim da sam se izvukla, njegove oči se otvaraju. Donja usna mu drhti nekoliko sekundi, kao Riku dok gleda svoju izgubljenu Ilzu u Kazablanci. Zatim čitava usta formiraju drhtavo O, a pluća se pune za reprizu vriska.
(Bebe nikada ne popuštaju. Pravični su koliko i tiranin. Ne računaju zagrljaje koje su dobili, niti duge sate probdevene s njima u mraku. Možeš sto puta odgovoriti na taj plač, ali će te već sledeći put prekoriti zbog dezertiranja.)
„U redu, u redu. Mamica je ovde. Dobro je, još sam tu.“
Vraćamo se plavoj stolici, držim Benovu ruku i ponovo krećem s ritualom za spavanje.

5:16 Ben je konačno zaspao.
5:36 Emili traži da joj čitam knjigu Gospođica Bizi. Ne.
7:45 Pola se danas vratila i oseća se mnogo bolje, hvala bogu. Reci joj da se seti teletabis torte za Benov rođendan u petak. E, i svece. Nemoj preterivati s keksom, u slučaju da su ostale majke osetljive na šećer. (Prošle godine, Anđela Brant je zabranila suvo grožđe.) Pola mi traži veliku količinu novca, dovoljnu da pokrije prijem u Bakingemskoj palati. Ne usuđujem se da to dovodim u pitanje.
8:27 Stižem do Brodgejta toliko obeznanjena da u Starbaku uzimam dva dupla espresa i eksiram ih kao votku. Negde sam pročitala da su ljudi koji pate od nedostatka sna u stanju takozvane hipnagogije, međustanju između spavanja i budnosti kada umom proleću nerealne slike. Kao da su se zaglavili u filmu Dejvida Linča. To bi moglo da objasni zašto Roda Taška više ne vidim samo kao neprijatnog australijskog siledžiju, već počinje da mi liči na Denisa Hopera koji ne trepće i luđački se smeje. Sedim za svojim stolom sa starim naočarima, koje čuvam u fioci, kako bih odavala utisak intenzivne mentalne aktivnosti. Zatim izaberem posao koji zahteva najmanje mozga i gde se greške neće primetiti. Sve će biti u redu, samo da ništa ne kupujem i prodajem. Imam dvadeset devet mejlova. Ne mogu da verujem dok čitam prvi.
Šalje: Džek Ejbelhamer, Fondacija Selindžer
Prima: Kejt Redi, EMF
Ketrin,
Ne mogu Vam preneti koliko mi je laknulo što je rešen problem na koji smo naleteli tokom praznika. Jasno je da je i za Vas bio loš trenutak.
Divne vesti da je „Toki raber" patentirao novi neprobojni prezervativ. Fantastični oporavak akcija. Divim se vašoj pribranosti kad ste pod pritiskom. Mogli bismo da proslavimo u četvrtak? Znam jedan odličan novi restoran s jastozima niz ulicu.
Sve najbolje, Džek
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Šta kažeš na to da odemo u kafanu, popijemo flašu-dve, pa da nas uhapse zbog nedoličnog ponašanja i propustimo jebeni sastanak?
Izgledaš užasno.
K xxxxx
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Ne moram da popijem da bih se ponašala nedolično. Ne želim da izlazim iz kreveta nedelju dana Voli te i ljubi K8 xxxxxx
Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
HITNO! Molim te, reci mi da si upravo dobila moju poruku.
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi Koju poruku?
Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
O pijančenju i nedoličnosti. Brzo. ODMAH!
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Zao mi je, dušo. Mora da si je poslala nekoj drugoj srećnici.
Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
Zapravo, klijentu u Njujorku. Mrtva sam. Nemoj da mi donosiš cveće na sahranu.
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Kakvo sranje. Odmah da si poslala još jednu.
Poštovani gospodine, moja zla i poročna bliznakinja, koja se takođe zove Kejt Redi, upravo vam je poslala luđačku i uvredljivu poruku. Molim Vas da je ignorišete.
Ma, ne brini. Ejbelhamer je Amerikanac, je l’ tako? Seti se da za njih mi nemamo smisao za humor.
15:23 Vođe timova počinju da se okupljaju zbog strateškog sastanka u kancelariji Roda Taška. Oči mi se zatvaraju kao kod lutke. Jedino što me drži budnom je pomisao da će me Ejbelhamer tužiti zbog seksualnog uznemiravanja. Ameri su opsednuti „neprikladnim ponašanjem". Još nema odgovora od njega. Nade da će moju poruku pripisati šarmantnoj britanskoj ekscentričnosti nestaju s dnevnim svetlom. Izgubljena sam u noćnoj mori i ne primećujem da mi se približava Silija Harmsvort. Šef kadrovskog odseka pruža jedan koščati prst i bočne gde me je Ben jutros ujeo. Osećam se kao da se to desilo pre tri života. „Imaš nešto na vratu, Ketrin."
„A, to. Beba me je ujela.“
Momci koji sede za stolom kikoću se kroz vodu koju piju. Silija se hladno osmehne kao zla kraljica kada Snežani daje otrovnu jabuku. Izvinjavam se i trčim prema ženskom toaletu. Kendi me prati. Svetio je očajno, ali u ogledalu vidim nešto što liči na ljubavnu šljivu koju mi je na polovini vrata napravio vampir tinejdžer. Pokušavam s podlogom. Ne vredi. Pokušavam s puderom. Sranje. Ujed izgleda užasno i zapenjeno, kao Etna gledana iz vazduha.
Kendi ulazi i maše korektorom Touche Eclat, koji mi zatim nanosi na vrat.
„Hej, je li Spori Ričard napravio tu šljivu? Odlično, dušo.“ „Ne, nego beba kojoj rastu zubi. Moj dragi muž je sve to prespavao. Ali, zamalo da ja njega ujedem da bih ga probudila."

U kancelariji Roda Taška moje kolege rade ono što najviše vole da rade: sastanče. Ako ovaj sastanak krene jako dobro, ako ga dovoljno budu razvlačili, sutra će moći sebe da nagrade još jednim sastankom. Uz malo sreće, neuspeh sastanka broj 1 može se nadoknaditi na sastancima broj 3, 4 i 5. Kada sam došla u London kao pripravnik, pretpostavila sam da se na sastancima donose odluke. Trebalo mi je nekoliko nedelja da shvatim da su to arene za hvalisanje, gradski ekvivalent češkanju gorila, što vidimo u emisijama o životinjama. Dok gledam momke kako se bore za poziciju, ponekad mi se čini da zaista mogu da čujem šapat Dejvida Atenborou, koji komentariše busanje u grudi i bištenje:
„Ovde, u samom srcu urbane džungle, vidimo Carlija Bejnsa, mladog majmuna iz odseka za SAD, kako se približava vođi grupe s ožiljcima iz borbi, Rodu Tašku. Obratite pažnju na Čarlijevo držanje, na način na koji pokazuje svoju poniznost, a u isto vreme traži odobrenje starijeg mužjaka..."
Većina žena koje ovde poznajem ne podnosi ovakvo politiziranje. Iz očiglednih razloga, mi propuštamo trešenje doka koje se odigrava kod korporacijskih pisoara. Nije primamljivo tražiti nekog truta s peruti koji će ti laskati u kafani nakon posla. Budimo iskreni, ko ima snage? Kao dobre i marljive devojčice iz škole, i dalje mislimo kako samo treba da se trudimo i posao završavamo na vreme, a zbog toga:
a/ trud će doneti nagradu i
b/ kući možemo stići do sedam.
E, to se ne dešava. I ne možemo.
Blago vibriranje telefona u džepu jakne poručuje mi da je stigao SMS. Otvorim poruku. Od Kendi.
pitanje: Kolko muškrc je ptrbn
da se zavje sjalca?
odgovor: Jedan.
On je samo drži
& čeka dok se svet
vrti oko njega.
Kikotanjem privlačim neprijateljske poglede svih oko stola sem Kendi, koja se pravi da užurbano zapisuje predlog Carlija Bejnsa o nečemu što je on nazvao organizaciona amelioracija.
Pregled mesečnih izveštaja traje i traje. Ponovo gubim bitku s nesvesticom. Iznenada primetim da se na Rodovom računani još vrti božični skrinsejver, Sneško Belić koji nestaje u snežnoj mećavi. Pomislim kako bi prijalo da se zakopam u sneg, da utonem u njegovo hladno i prihvatajuće ništa. Setim se kapetana Outsa na Južnom polu: „Izlazim napolje i možda ću se zadržati."
„Tek što si ušla, Kejti", obrecne se Rod i u mene kao strelicu uperi Mon Blanovu olovku.
Shvatam da sam verovatno svoje misli izgovorila kao ludača koja luta ulicama obučena u kese za otpad i komentariše neki svoj paranoični svet.
„Izvinite, Rod. To je kapetan Outs. Samo sam ga citirala."
Svi menadžeri u sobi okreću pogled kao jedan. Na kraju stola, dovoljno blizu za ulizivanje Rodu, punokrvne nozdrve mog pomoćnika Gaja zadovoljno se šire čim namirišu moje poniženje.
„Sećate se kapetana Outsa?", pitam šefa. „On je izašao iz šatora i krenuo u sigurnu smrt u škotskoj ekspediciji na Južni pol.“
„Prokleto tipično za Britanca", frkne Rod. „Besmisleno žrtvovanje. Kako to zovu, Kejti, čast?“
Sada me svi gledaju, pitaju se kako ću se izvući iz ovoga. Hajde! Kejt zove mozak, Kejt zove mozak, da li me čuješ?
„Zapravo, Rod, ekspedicija na Južni pol nije loš model menadžmenta. Kako bi bilo da to primenimo na naš najneuspešniji posao? Na onaj koji crpi naše resurse? Možda najgori posao treba da se prošeta po snegu.“
Na predlog za smanjenje troškova Rodove oči gladno zasijaju. „Ha. Nije loše, Kejti, nije loše. Pozabavi se time, Gaj!“ Oči se okreću od mene. Ovo je bilo blizu.
19:23 Dovlačim se kući i nailazim na Polu koja je ljuta. Ljutnja dadilje može se skupiti iznenadno kao morska magla i biti dvostruko prevrtljiva. Sređuje kuhinju, što znači da je baš gadno. Samo želim da se srušim na sofu sa čašom vina i otkrijem da li su još uvek živi likovi koje znam ulstendersima, a nisam gledala od juna. To je dovoljno vremena da čitave dinastije padnu na Skveru Albert i da Fil Mičel napravi bar još dvoje vanbračne dece s bivšim ženama svog pokojnog brata. Umesto toga, vrlo pažljivo moram da zaobilazim današnje događaje. Hvalim hranljivost Emiline kutije za užinu, obećavam da ću sutra kupiti pločice s imenima, da mi uopšte nije teško (kako da ne). Zatim pokušam s razmetljivim kulturnim uvlačenjem i pominjem zvezdu sapunica koja se upravo porodila, o kojoj se priča na sedam stranica Polinog novog časopisa Helou.
Dve trudnoće uništile su moje kratkotrajno pamćenje, ali stekla sam jezivu sposobnost da se odmah setim imena beba poznatih. Recimo, znam porod Demi Mur i Brusa Vilisa (Ramer, Skaut, Talula) ili Pirsa Brosnana (Dilan, a tako se zove i prvo dete Zite-Džons i Maj kl a. Daglasa i drugo dete Pamele Anderson). Možda to nije korisno na profesionalnom planu, ali mi je u nekoliko kritičnih situacija pomoglo s Polom.
„Dilan postaje jako popularno ime“, primeti Pola.
,,Da“, odgovorim. „Ali seti se ćerkice Vudija Alena i Mije Farou. Njoj su dali ime Dilan, a ona je na kraju htela da ga promeni."
Pola klimne. „A i onom drugom su dali neko glupo ime, je l’ tako?“
„Sečel!“
„Da, to je to.“ Pola se smeje, a ja joj se pridružim. Jedno od zadovoljstava koje je demokratija donela jesu ludorije zvezda. Vidim da ljutnja polako nestaje i tada nepromišljeno pitam da li je uspela da pronađe tortu sa teletabisima.
„Ne mogu ja svega da se setim“, odgovori, zamahne svojim nevidljivim crnim plaštom i izleti napolje. Dok se ulazna vrata tresu, vidim šta je izazvalo ljutnju. U Ivningstaru je izašao tekst o tome koliko zarađuju dadilje u Londonu, o njihovim neverovatnim dodacima. Prvoklasna kola, privatni lekari, članarina u teretani, korišćenje aviona, konja.
Konj? Mislila sam da je sasvim u redu to što Poli dozvoljavam da koristi moja kola, a ja idem autobusom. Šta god bilo, neću dozvoliti da me učenom natera da platim još više. Već smo na samoj granici.
20:17 Kažem Ričardu da ćemo Poli morati da povećamo platu. Možda platimo i časove jahanja. Usledi užasna dreka i Ričard ističe da Pola dobija više od njega, pošto smo joj platili porez i zdravstveno osiguranje.
„A čija je to greška?“, pitam.
„Šta time hoćeš da kažeš?"
„Ništa."
„Znam ja to tvoje ništa, Kejt."
Tokom večere za stolom sedimo jako blizu jedno drugom i tiho drhtimo. Ričard je spremio špagete i napravio salatu od avokada i paradajza. Započinjemo oprezan razgovor o deci, Benövöm ogromnom apetitu, Emilinoj novoj opsednutosti Meri Popins.
Ponovo počinje da mi se sviđa. Dok namotava špagete na viljušku, usput pomene da j e danas sam napravio pesto . To me istovremeno oduševi i strašno pokopa. Ne mogu da izdržim.
„Kako si našao vremena da napraviš pesto? A tanjiri? Da nećeš, možda, preći na grnčarstvo? Do đavola, zašto ne možeš da uradiš nešto što je stvarno potrebno? Kako bi bilo da obnoviš dozvolu za parkiranje?"
„Nova dozvola je u kolima", odgovara on. „Ako bi gospođa mogla da odvoji malo vremena u svom rasporedu da pogleda."
„Aha, sada si savršeni muž, je 1’ tako?"
Čuje se škripanje metala po drvetu kada Ričard odgura svoju stolicu od stola. „Kejt, ja se predajem. Tražiš da uradim neke stvari da bih ti pomogao, a kada ih uradim, ti me zbog toga prezireš."
Iz nekog razloga ne mogu da formulišem odgovor. To što je rekao vrlo je grubo, ali ne može se osporiti. Žene se često šale i kažu da im treba supruga da ih pazi i to zaista misle: svima nama treba supruga. Ali, ne očekujte da se zahvalimo muškarcima koji od nas preuzmu ulogu domaćice.
„Kejt, moramo da razgovaramo."
„Ne sada, Rič. Treba mi kupanje."
I DALJE NEMAM ulja za kupanje. Našla sam staro pakovanje soli s mirisom lavande u dnu ormarića. Obećava „opuštanje i motivaciju". Dodam i malo Benovog šampona od koga voda postane tamnoplava.
Ulazim u vrelu plavu lagunu i ležim s omiljenim štivom. Budimo iskreni, poslednjih godina to je jedino što čitam. Bolja od bilo koje fikcije, Džejmsonov vodič za imanja na selu je blistava brošura prepuna fotografija poželjnih nekretnina koje se prodaju na britanskim ostrvima. Džumbus u Hekniju mogli bismo da zamenimo za, recimo, preuređeni mlin u Kotsvoldsu ili minijaturni zamak u Peblširu. (Gde je Peblšir? Zvuči udaljeno.) Slike su predivne, ali najviše mi se sviđaju opisi. Na osamnaestoj strani je kuća u Berkširu s dodatom radnom sobom koja ima ,,burastu“ tavanicu i bašte pune odraslih voćaka. Šta je ,,burasta“ tavanica? Nisam baš sigurna, ali znam da je želim. A tek odrasle voćke! Zamišljam sebe kako se krećem kroz biblioteku obloženu drvetom gde u visokim vazama stoji tek ubrano cveće. Zatim ulazim u kuhinju sa starinskim kredencima i najnovijim aparatima. Stojim pored starog šporeta, ali ne da bih u njemu pekla, za to bih koristila novu duplu rernu. Zapisivala bih datume na teglama sa džemom koji sam napravila od jabuka ubranih sa odraslih voćki u velikoj bašti, dok se moja deca zadovoljno igraju u kutku obloženom finom tkaninom.
„Kejtina pornografija." Tako Ričard zove Džejmsonovu brošuru kada pronađe primerak sakriven ispod moje strane kreveta. Ima smisla. Slike od kojih ti voda curi iz usta, u kojima ja mogu da uživam, pružaju ti priliku da osetiš takve živote, a da ne moraš da se mučiš i zaista ih živiš. Što sam depresivnija u svojoj kući, to je veća moja požuda za nekretninama.
Pomislim na Ričarda i setim se naše svađe oko pesta. Trgnem se zbog svoje uloge u tome. Svojom dobrotom i razboritošću on u meni izaziva potpuno suprotno. Zašto? Ričard smatra da ja previše popuštam Poli, da joj dozvoljavam stvari koje nikako ne bi trebalo dozvoliti zaposlenom koga nagrađuješ dobrom platóm i uslovima. On misli da je ona prilično bistra dvadesetpetogodišnjakinja iz Kenta, koja je vrlo fina s našom decom, ali od nas pokušava da izvuče svaku paru. Misli da mu ona namerno iskuva čarape ako je zamoli da uradi bilo šta što nije njen deo posla. Smatra da ona ima preveliku moć u našoj kući. U pravu je. Ali, Rič brigu o deci ne posmatra kao ja. Muškarci misle da se briga o deci vodi novčanikom, a žene to osećaju u svojoj materici. Telefoni jesu postali bežični, ali majke nikada neće.
Ja u Poli vidim osobu koja je s mojom decom onda kada ja nisam, osobu na koju moram da se oslonim da će moju decu voleti i paziti i opaziti prve znake meningitisa. Ako ostavi nered u kući, ako navede besmislen razlog da mašinu za suđe nije uključila zato što ima i dečjeg i našeg posuđa, ako mi ne da čitav kusur iz prodavnice i „izgubi" račun, neću dizati frku.
Kažu da je najveći problem zaposlenih žena moje generacije to što ne znamo kako treba s poslugom. Greška. Problem zaposlenih žena moje generacije je to što smo mi posluga, neizmerno zahvalne na bilo kakvoj pomoć u kući za koju mnogo plaćamo, a pri tom se borimo da zadržimo posao gospodara.
Kada sam se vratila na posao, ćerku sam dala u obdanište na deset minuta hoda od naše kuće, a meni su se svidele vedre Škotkinje koje su ga vodile. Međutim, vremenom je počelo da mi smeta. U maloj sobi za bebe bilo je dvanaest kolevki. Prilikom prve posete samu sebe sam ubedila da je prijatno, ali svaki put kada bih ostavila Emili, sve više je ličilo na rumunsko sirotište. Kada sam Mojru pitala kako bebice mogu da spavaju uz buku koju prave starija deca u susednoj sobi, slegnula je ramenima i rekla: „A, pa naviknu se na kraju." A postavilo se i pitanje cena. Ako po dete dođeš posle 18:30, Dečje ćoše ti prvih deset minuta naplati 10 funti, a 50 ako još kasniš. Uvek sam dolazila posle 18:30. Sram je pljuskao kao žuč po mom stomaku dok sam trčala od podzemne da je pokupim.
Sa tridesetoro dece oko nje, Emili je pokupila sve infekcije. Njena prva zimska prehlada trajala je od oktobra do marta, a njen nosić bio je sav u krastama. Nakon što bi obezbedio bakterije za infekciju, vrtić je uvek insistirao da svoje bolesno dete čuvate kod kuće, ali cenu nije smanjivao. Sećam se sati koje sam provela telefonirajući agencijama za čuvanje dece (praveći se da zovem klijente) ili moleći prijatelje za pomoć. (A ja ne volim da tražim usluge, ni osećaj zaduženosti.) Tako sam jednog užasnog jutra odvela grozničavu Em do kuće nekoga u Krauč Endu koga su mi preporučili u mojoj posleporođajnoj grupi za savetovanje. Na kraju dana žena je rekla da je Emili čitav dan plakala, osim onog jednog sata dok su gledali kasetu Uspavana lepotica, što ju je izgleda smirilo. Tog dana moja ćerka je izgovorila svoju prvu rečenicu: „Hoću kući." Ali, ja nisam bila tu da bih je čula, niti sam bila u kući kojoj je želela da se vrati.
Dakle, Pola možda nije savršena. Ali, šta je još savršeno? Mama koja ostaje kod kuće i baci svoj život da mala stopala mogu po njemu da hodaju. Da li bi ti to uradila? Da li bih ja to mogla? Ne poznaješ me dobro ako misliš da bih mogla.
Izlazim iz kade, namažem hidratantnu kremu na kraste po rukama, iza kolena i ušiju, ogrnem se kućnom haljinom i odlazim u radnu sobu da proverim poruke pre spavanja.
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Ketrin, ne sećam se da sam pomenuo piće, ali nedolično mi se sviđa. Nedelju dana u krevetu može biti problem: možda ću morati da promenim planove. Možda bi, ipak, trebalo da jedemo ostrige? s ljubavlju Džek
S ljubavlju? Važan klijent? Bože, Kejt! Vidi šta si sada napravila.
Zapamtiti

Skrati Benu nokte, zahvalnice za Božić? I pismo žalbe što jelka nije odneta. Ponizi odvratnog Gaja pred Rodom da mu pokažeš ko je glavni. Nauči da šalješ SMS. Benov rođendan – nađi tortu sa teletabisima. Triko za balet (roze, ne plavi!). Poklon – razigrani Tinki Vinki ili drvena igračka za učenje? Razigrani Tinki Vinki i drvena igračka za učenje. Emili cipele/škola/nauči je da čita. Zovi mamu, zovi Džil Kuper-Klark, MORAŠ da odgovoriš sestri – zašto Džuli zvuči tako besno? Jedina osoba u Londonu koja još nije videla fant. Novi film – Magični tigar, vatreni zmaj? Polugodište kada/šta? Pozovi prijatelje na nedeljni ručak. Kupi pinjole i bosiljak da sama napraviš pesto, kratak kulinarski kurs (Lejt ili nešto slično). Ponude za letovanje. Kupi Isusu lopticu za igru. Cene za tepih na stepeništu? Sijalice, lale, krema za usne, injekcije protiv bora?


9
Kada sam upoznala Džeka
7:03 Krijem se u donjem toaletu s koferom da bih izbegla Bena. On je u susednoj kuhinji, gde ga Ričard hrani. Očajnički želim da uđem, ali kažem sebi da nije fer ukrasti nekoliko sebičnih minuta njegovog društva, a zatim ostaviti neutešnu bebu. (Knjiga kaže da deca prevaziđu strah od razdvajanja do druge godine, ali ne kaže šta važi za majke.) Bolje da me uopšte ne vidi. Dok sedim na korpi za veš, imam vremena da proučim prostoriju i primetim paučinu koja visi na prozoru kao veštičje zavese. (Naša čistačica Huanita boluje od vertiga, pa ne može da čisti ništa što je više od pojasa, sasvim razumljivo.) Mozaik sirene ostao je poluzavršen pošto smo odbili da mu damo još novca, tako da ima sise, a nema rep.
Kroz zatvorena vrata razabirem prigušeno mumlanje koje prati Benovo kikotanje u stilu Sida Džejmsa. Rič se sigurno pretvara da su kašike s pahuljicama automobili ne bi li ga naterao da otvori usta. Sirena spolja objavljuje da je Pegaz stigao.
Iskradam se iz svoje kuće kao lopov kada začujem optužujuće ,,ju-hu“’ iz ,,volvoa“ parkiranog s druge strane ulice. Anđela Brant, vođa lokalne Mamafije. Ima lice kao „ford anglija“, s isturenim farovima na trougaonoj lobanji. Anđela je prilično ružnjikava. Tek je sedam sati, otkud ona ovde? Verovatno je odvela Davinu na časove japanskog. Još trideset sekundi i Anđela će me pitati da li sam već upisala Emili u školu.
„Zdravo, Kejt, odavno se nismo videle. Jesi li već upisala Emili u školu?"
Pet sekundi! I naravno, Anđela je oborila sopstveni rekord u obrazovnoj paranoji. U iskušenju sam da joj kažem kako razmatramo lokalnu državnu školu. Uz malo sreće, izazvala bih težak srčani udar na licu mesta. „Mislim da je ’Sveti Stefan’ još na spisku, Anđela."
„Stvarno?" Farovi se zaprepašćeno okrenu u dupljama. „Ali, kako misliš da je upišeš na neko pristojno mesto s jedanaest godina? Jesi li pročitala poslednji izveštaj škole ’Sveti Stefan’?"
„Ne, ja..."
„Da li znaš da učenici državnih škola posle osamnaest meseci zaostaju za privatnim sektorom 2,4 godine, a 3,2 do devete godine?"
„Zaboga, to stvarno zvuči loše. Pa, Ričard i ja ćemo pogledati ’Pajper Plejs’, ali deluje mi previše strogo. Najhitnije mi je da Emili stvarno bude srećna dok je još mala, znaš već."
Anđela na reč srećna ustukne kao konj pred zvečarkom. „Pa, znam da u ’Pajper Plejsu’ u šestom razredu svi imaju anoreksiju", kaže vedro. „Ali, pružaju fantastično i ispunjeno obrazovanje."
Divno. Moja ćerka će postati prva ispunjena anoreksičarka na svetu. Na Oksford će je primiti sa 35 kilograma, ustaće iz bolničkog kreveta i biti najbolji student društvenih nauka. Zatim će šest godina raditi svoj posao, postati majka, odustati od posla pošto će to biti previše za nju, pa će jutra provoditi u kafiću dešifrujući uslove za upis u školu „Sveti Pavle" i piti ispošćenu belu kafu s Davinom Brant, domaćicom koja tečno govori japanski. Isuse, šta je s tim ženama?
„Izvini, Anđela, žurim. Da stignem na avion."
Mučim se s otvaranjem vrata taksija kada Anđela ispaljuje svoj pucanj za rastanak. „Slušaj, Kejt, ako stvarno želiš da upišeš Emili u ’Pajper Plejs’, daću ti broj jednog psihologa. Svi idu kod njega. Naučiće je pravilnim odgovorima, da se lepo predstavi na razgovoru."
Duboko i zahvalno udahnem slatkasti vazduh s mirisom trave u Vinstonovim kolima. Vraća me u blaže dane, kada su deca po dužnosti morala da budu neodgovorna.
„A kako treba da se predstavi, Anđela?"
Brantova se nasrne je. „Ma, znaš, maštovito, ali ne previše maštovito."


*
BOŽE, KAKO PREZIREM samu sebe posle razgovora sa Anđelom Brant. Tačno osećam kako se Anđelina majčinska ambicija uvlači u mene kao virus gripa. Pokušaš da se boriš s tim, da ga napadneš osećajem da će tvoje dete proći sasvim dobro bez kljukanja podacima kao neko jadno gušče. Ali, jednog dana je tvoj imuni sistem malo slabiji i eto Anđele s tabelama, prošecima i brojem telefona psihologa. Znaš li šta je najtužnije? Na kraju ću verovatno upisati Emili u Srednju anoreksičnu. Strah od toga šta bi mogla da joj učini ta luđački takmičarska škola ipak je manji od straha da ću je usporiti, da će nekako zaostati za ostalima zbog mene. A svake godine ta trka počinje ranije. U našem kraju čak postoji vrtić sa zidom posvećenim impresionistima. Majke su nevoljno prihvatile da novac ne može kupiti ljubav, ali misle da može kupiti Monea, što je njima sasvim dovoljno.
Iscrpljene zaposlene majke upisuju svoje ćerke na akademije stresa. Možda je to jedino što razumemo. Stres i uspeh. Te reči čak imaju nešto zajedničko.
*
9:28 „A šta je gospođin problem?"
„Šta?"
Vinston me proučava u retrovizoru. Njegove gotovo crne oči su nasmejane.
„Anđela? Ma, ne znam. Gradski bes, frustrirana žena koja živi kroz svoju decu, nedovoljno oralnog seksa. Sve uobičajeno."
Vinstonov smeh ispunjava taksi. Dubok i grub odjekuje u mom pleksusu i nakratko me smiruje.
Saobraćaj na putu do aerodroma toliko je gust da imam vremena da razmišljam o predstojećem iskušenju upoznavanja sa Ejbelhamerom. Sinoć sam razgovarala s Rodom Taskom i rekao je: „Džek deluje jako uzbuđeno što će te upoznati, Kejti.“
„Biće da je to zbog Grinspenovog smanjenja kamate za pola procenta", improvizovala sam. Nisam baš mogla šefu da kažem da sam klijentu poslala mejl u kome sam obećala nedolično ponašanje i nedelju dana u krevetu, da ne pominjem ljubav i poljupce.
Ne mogu da prestanem sa češanjem. Sinoć sam kosu oprala novim šamponom, možda je alergijska reakcija? Ili sam možda pokupila neki niži oblik života na zadnjem sedištu Pegaza. Prastari taksi je kao močvara i mogao bi da posluži kao leglo velikog broja beskičmenjaka.
S druge strane, muzika koja se razleže po unutrašnjosti dolazi sa suprotnog kraja ljudskog razvoja. Intenzivne trube i sažete udaraljke podsećaju me na Rapsodiju u plavom.
„Je li to Geršvin, Vinstone?"
Odmahuje glavom. „Ravel." Moj taksista sluša Ravela?
Prolazimo pored fabrike Huver kada počne sporiji deo. Nisam čula ništa tužnije. Na polovini se začuje flauta i diše uz klavir. Zatvorim oči i vidim pticu koja lebdi iznad mora.
Prostorije Fondacije Selindžer u Njujorku
15:00 Istočna obala Uz vrtoglavicu stižem u kancelariju strašnog Ejbelhamera, odmah iza ugla od centra Vol Strita. Prati me moj pomoćnik Gaj, na koga putovanje nije uticalo. Naprotiv, Gaj je odvratno u toku i poznaje Nasdaq bolje nego sopstveni puls.
Za upoznavanje s Ejbelhamerom izabrala sam prilično odbojnu odeću. Jednostavna, crna, ispod kolena. Cipele sicilijanske udovice. Ličim na Mariju fon Trap pre nego što je isekla one zavese u spavaćoj sobi.
Moja rešenost da sastanak održim nekoliko stepeni ispod nule otopila se kada je Džek Ejbelhamer ušao. Očekivala sam sedokosog aristokratu, kad stiže opušten, kratko ošišan sportista sa sporim osmehom kakav ima Džordž Kluni, kome se oči nasmeju pre nego što usta odrade posao. Sranje. Sranje.
„Pa, Kejt Redi, pravo je zadovoljstvo što konačno mogu da povežem lice s onim finim ciframa koje ste mi slali“, kaže strašni Ejbelhamer.
Aha. Već šest meseci obaveštavam Selindžer o napredovanju uloga. Sve je lako dok jedna od Džekovih mlađih savetnica, crvenokosa namrštena kao agent Skali, ne namesti svoje tanke naočare i kaže: „Smem li da pitam, ako su vaše procene za Japan tako niske, zašto ste se opredelili za Japan?"
„Ah, to je zaista dobro pitanje. Pravo pitanje za tebe Gaj, čini mi se."
Graciozno se naklonim svom pomoćniku, sednem i zavalim se i gledam kako će se mali gmizavac izvući iz ovoga. Usput pogledam mobilni.
SMS od Pole Pots za Kejt Redi
Emli posl. kući
iz škole zbog
GNJIDE, cela porod.
mora da se leći
I TI!
nazdravlje Pola
Ne mogu da poverujem u to što sam pročitala. Prešla sam Atlantski okean i uvezla vaške kao bube u Koloradu. Izvinim se, izađem sa sastanka i otrčim u toalet. Pri bolesno zelenom svetlu pokušavam da pregledam kosu, čupam vlasi. Kako izgledaju gnjide? Vidim grozd jaja koji se raspadne, možda je i perut. Nervozno češljam kosu.
Nemoguće je izvući se s dogovorene večere sa Ejbelhamerom. Teško da kao izgovor mogu da iskoristim uništavanje parazita.


Morski restoran Brodi
19:30 Za večerom sedim uspravno kao kraljica Meri, na određenoj udaljenosti od stola. Zamišljam vredne gnjide kako uskaču u čorbu sa školjkama mog klijenta.
„Mogu li da ti ponudim vožnju do hotela, Kejt“, pita Džek. „Mm, važi, ali možemo li da stanemo kod apoteke. Moram da kupim nešto."
Podiže obrve u iščekivanju.
„Mislim na šampon. Moram da operem kosu.“
„Sada? Baš sada želiš da opereš kosu?"
„Da. Da izbacim London iz kose."
Bravo, devojko. Maštovito, ali ne previše maštovito.
Zašto ne treba spavati sa Ejbelhamerom
1/ Noge nisam depilirala od Noći veštica
2/ Gnjide bi mogle da skoče na savršenu frizuru Poslovne škole Harvarda
3/ Veliki klijent, ergo neprofesionalno
4/ Udata sam.

Zar ne bi trebalo da je redosled drugačiji?

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
10
Rođendan
Petak, 6:02 Danas je mom sinu prvi rođendan, a ja sedim na nebu iznad Hitroua. Avion dugo ne može da sleti zbog loše vidljivosti i gustog vazdušnog saobraćaja. Već pedeset tri minuta ovako letimo, na visini koja je kao plitka voda, što me čini nervoznom. Osećam kako mi se bose noge ispod ćebeta grče i pokušavaju da nas održe u vazduhu. Razmišljam o svim onim džambo-džetovima koji u magli šušte jedan pored drugog.
Kroz zvučnik se čuje glas pilota. Jedan od onih prijateljski nastrojenih tipova, „zovite me Pit“. Presečem se. U ovakvim trenucima ne želim da se pilot zove Pit. Užasno želim da je pilot momak iz Vestbridža koji se zove Rodžer Karter, vođa krila iz bitke za Britaniju, s ljubavnicom u Egediru, dobar prijatelj Rejmonda Bakstera iz Sveta sutrašnjice. Jedan od onih koji bi mogli da nas spuste na zemlju i s jednom vezanom rukom. Slušaj, ja moram da ostanem živa. Ja sam majka.
Pilot nam kaže da ćemo morati da krenemo prema Stenstedu. Nestaje nam goriva. Nema razloga za brigu. Ne, uopšte nema. Danas je Benov rođendan. Treba da sletim bezbedno da bih iz pekare pokupila tortu sa teletabisima, da obučem sina za njegovu prvu zabavu, u tamnocrvene pan talone i bledožutu košulju, pre nego što mu Pola navuče svetlosmeđe vojne krpice koje ona voli. Moja smrt ne dolazi u obzir. Kao prvo, Ričard nikada ne bi mogao da priča s Emili o menstruaciji. Verovatno bi se obratio svojoj majci, a Barbara bi Em održala kratak govor o „ličnoj čistoći" i dala joj nešto slično higijenskoj maramici. Seks bi pomenula kao „ono odeljenje". U smislu „između mene i Donalda nema ničeg neumesnog u onom odeljenju, hvala najlepše". (U velikim robnim kućama života Ono odeljenje nalazi se na spratu ženskog donjeg rublja i kućnih aparata.) Ne, ne, ne. Moram da živim. Ja sam majka. Ranije smrt zaista nije bila problem. Mislim, naravno, da je izbegavaš koliko je to moguće, ali otkako sam dobila decu, nenasmešenog Coveka sa srpom vidim svuda i skačem sve više i više da bih izbegla zamahe oštrice.
„Gospođo, da li je sve u redu?“ Svetio u avionu ne bi moglo da bude slabije, pa se od stjuardese vidi samo ledenobeli osmeh sa okvirom od karmina.
Obratim se zubima. „Zapravo, mojoj bebi je danas prvi rođendan. Nadala sam se da ću stići kući do doručka."
„Obećavam da ćemo učiniti sve što možemo. Da vam donesem malo vode?"
„S viskijem, hvala."

Aerodrom Stensted
8:58 Avion je napunjen i stoji na pisti. Pilot Pontijusa kaže da nije njegova krivica, ali moraćemo da se vratimo na Hitrou. To je prosto divno. Dok se uspinjemo, dve prazne flašice viskija skliznu s mog stola i zamalo da slete u krilo žene s druge strane prolaza. Uputi mi lenj osmeh, namesti svoj zeleni šal, otvori „Gučijevu" putnu torbu. Zatim izvadi bočicu za aromaterapiju i nanese lavandu na puisne tačke i rasprši je po licu, a zatim otpije nekoliko promišljenih gutljaja iz velike flaše „evijana". Zatim svoju urednu glavu bez gnjida spusti na elegantan jastuk od sivog kašmira. Poželim da se pružim, kucnem je po ramenu i pitam da li bih mogla da kupim njen život.
Kada se uverim da je boginja zaspala, krišom otvorim sopstvenu torbu. Sadržaj:
Dve kesice leka protiv bolova za decu (za hitne slučajeve) Neoprana bela kašičica za sirup s prljavim obodom
Rezervne gaćice za Emili (kupaće)
Češalj za gnjide (kupila za sebe u Njujorku)
Usamljeni prljavi tampon
Odvratna smeđa igračkica Pokemon od prošlonedeljne krizne posete Mekdonaldsu Narandžasti flomaster bez poklopca Knjiga o Psiću Pondži Persiju Papirne maramice narandžaste od flomastera Pakovanje specijalne serije bombonica ukusa pite s bananom (odvratno, ali ostale su samo tri) Minijaturna toaletna voda „Koko Šanel“ (raspršivač pokvaren)
Knjiga Gospođica Bizi koju mi je Emili uvalila za putovanje
Između novčanika i pakovanja osušenih „Pampers" vlažnih maramica nalazim podsetnicu Džeka Ejbelhamera, s njegovim kućnim telefonom i porukom na poleđini „Bilo kada!“
Kad ugledam njegov rukopis, osetim grebanje u dnu stomaka. Osećaj davnih tinejdžerskih zaljubljivanja, dok je seks još bio tajnovit koliko i uzbudljiv. Uz večeru u Njujorku, Džek i ja smo pričali o svemu – muzici, filmovima, Tomu Henksu (da li je on novi Džimi Stjuart?), poeziji Emili Dikinson, Kejt Blanšet i njenoj ulozi Elizabete I, Apolu 13, žele-bombonama, Artu Tejtumu, Rimu i Veneciji, nedokučivoj privlačnosti Alana Grinspena, čak i o akcijama koje kupujem u njegovo ime. Samo ne o deci. Kejt, zašto nisi pomenula svoju decu?
14:07 Vratila sam se s Hitroua, utrčala u kancelariju da se pokažem. Napravim utisak da sam užasno zauzeta tako što na stolu gomilam knjige i flnansijske žurnale, a zatim s mobilnog okrenem svoj fiksni broj i pustim da zvoni. Javim se i vodim živahan „sve može"’ razgovor o dobrim akcijama sa samom sobom, pa prekinem vezu. Gaju kažem da moram da izađem i pokupim neko strašno važno istraživanje. Zaustavim taksi i kažem vozaču da me odveze do Hajberi Kornera i sačeka me ispred pekare dok ja iskočim i preuzmem tortu sa teletabisima. Nije tako loša: Po ima malo čudno lice, a La-La možda malo vuče na boju senfa umesto žute. Deset minuta kasnije, dok ulazimo u našu ulicu, vidim plavi balon vezan za ulazna vrata. Ulazim u kuću, a Ben se dogega do hodnika, jaukne u znak prepoznavanja i počne da plače. Padam na kolena, podignem ga i čvrsto zagrlim.
Pre tačno godinu dana, bio je tek nekoliko minuta star, go
i premazan zaštitnom kremom. Danas ga je Pola obukla u dres Arsenala na čijim leđima piše Adams. Ne pokazujem koliko me je to uznemirilo. Umesto toga, kada ona izađe iz kuhinje, Benu mirno dam sokić i gledam kako ga izvrće. Ljubičastu tečnost je prosuo od vrata do pupka.
„Jao, strašno", kažem naglas. „Nisi, valjda, prosuo sokić preko tog lepog fudbalskog dresa. Moraćemo gore da se presvučemo."
Tooo!
16:00 Benova zabava puna je Polinih koleginica dadilja sa sopstvenom zaduženom decom. Većinu ne prepoznajem. One su deo njegovog života bez mene. Kada ove nepoznate devojke izgovore njegovo ime, a moj sin se ozari, osetim trunku – čega? Da ne znam da nije tako, rekla bih kajanja.
U dnevnoj sobi, šačica nezaposlenih majki vodi aktivan razgovor o obližnjem vrtiću. Uopšte ne primećuju svoju decu koju kontrolišu bez mnogo truda, kao stručnjaci za puštanje zmajeva, dok Niže Majke kao ja previše trče oko svog bučnog poroda.
Između dve vrste majki postoji neprijatni jaz koji ponekad otežava razgovor. Mislim da nezaposlena majka gleda zaposlenu sa zavišću i strahom zato što smatra da se zaposlena mama izvukla. Zaposlena mama uzvraća pogled zavisti i straha zato što zna da se nije izvukla. I jedna i druga moraju sebe da ubede da je alternativa loša, da bi mogle da žive. Zaposlena majka kaže: „Svojoj deci mogu biti bolja majka zato što sam ispunjenija osoba.“ Ponekad, možda, i poveruje u to. Majka koja ostaje u kući zna da su njena deca u prednosti, a to je ono što je drži kada joj klinac prospe sok na jedinu čistu majicu.
Elem, ovde u kuhinji našla sam utehu sa šačicom poznatih žena, ostatkom moje prve grupe za majke s decom. Ne mogu da verujem da se znamo više od pet godina. Džudit, punačka crnka pored mikrotalasne, nekada je bila agent za patente. Vratila se na posao i radila nekoliko godina, ali je jednog dana našla pseće dlake na zadnjem sedištu porodičnog ,,pežoa“. Samo što oni nisu imali psa. Rekla je sebi kako ne treba da brine zbog toga, dok je uporan osećaj u stomaku nije naterao da se iskrade s posla. Parkirala je ispred svoje kuće i pratila dadilju do stana na Holovej Roudu. Iza zaključanih vrata našla je Džošuu u uglu ograđenog mrežicom za kamin dok ga čuva nemački ovčar. Dadilja Tara se zabavljala sa svojim dečkom u susednoj sobi. Dečko je imao tetovažu Metalike na guzi koja je išla gore-dole.
Svi smo rekli Džudit da je samo bila jako loše sreće. Imala je jednu lastu u proleću loših dadilja. „Ali, šta ako je on video nešto, Kejt?“, plakala je na telefonu.
„Džoš ništa nije video, Džudi, on nema ni tri godine. A oni se do pete godine ne sećaju ničeg."
Ali, Džudit nikada više nije rizikovala s agencijama za brigu o deci. Znali smo da je muči slika čeljusti psa tako blizu lica njene bebe. Tih dana dobijaie smo posekotine na savesti svaki put kada bismo po povratku kući našle novu ogrebotinu ili modricu na svojim bebicama. Dešava se, ali zaboli činjenica da se to desilo u mom odsustvu. A tu je i ona tajna, ono prećutno ubeđenje da bih ja stigla. Stigla bih do ćoška stola pre nego što udari čelo, do betona pre nego što povredi malo koleno. „Avaks", čini mi se da ih tako zove vazduhoplovstvo. Priroda je majci dala sistem za rano uzbunjivanje, pa je majka ubeđena da nijedna dadilja ni muškarac ne mogu da se približe njenoj brzini i predosećajima. Džudit se nije bunila kada joj je muž Najdžel rekao da zbog pritiska na poslu mora da ode na skijanje. Džudit se kod kuće odmarala s troje dece mlađih od četiri godine (blizanci su došli ubrzo pošto je dadilja otišla). Ona stara Džudit poslala bi svog muža na jedno mesto, ali ta je Džudit odavno nestala.
Mi ostale neko vreme držale smo se ubeđenja da smo obrazovane za nešto više od eksperimentalnog podgrevanja dečje hrane. Međutim, jedna po jedna odustajale smo. Odustajanje, tako se kaže? E pa, ja ne bih tako rekla. Odustajanje zvuči kao predaja, ali mi smo vodile časne bitke, hrabro, ne bez gubitaka. Da li su moje majke saborci odustale od posla? Ne, posao je odustao od njih ili im je bar onemogućio da nastave. Karen (to je ona što ubacuje žele u Elina usta) bila je izgurana s puta u svojoj knjigovodstvenoj firmi nakon što su joj posredno, nizom namigivanja i klimanja, objasnili da je više ne smatraju nekim ko može da postane suvlasnik pošto je rodila Luisa. Skrenula je pogled s puta na samo nekoliko meseci i našla se u traci za mame. (Traka za mame liči na put, ali možeš njime ići stotinama kilometara, a da ne primetiš da ne ideš nikuda.) Karen je mislila da svoj posao može da radi četiri dana, jedan dan kod kuće. Njen šef se složio, što i jeste bio problem. Ako bi Karen uspela, rekao je, bio bi to „nepovoljan presedan".
Smešno je to što sam na početku mislila da će deo s bebom biti najteži i da će se sve vratiti na staro ako preživim tih prvih nekoliko nedelja. Ali, bilo je gore. Sa šest meseci bar ne umeju da kažu da žele tebe.
Pet i po godina nakon rođenja naših bebica, samo tri iz naše prvobitne grupe još ima posao. Kerolin je grafički dizajner i radi kod kuće, tako da sav posao može da organizuje prema Maksovoj školi. Danas nije mogla da dođe zato što završava brošuru za IBM.
Elis ima slatko lice, kratku crnu kosu i kožni prsluk i stoji pored sudopere. Vratila se režiranju dokumentaraca koji su osvajali nagrade zbog otkrivanja korupcije na visokim položajima i posebno naglašene tuge na onim nižim. Svake noći kada bi se kasno vraćala iz kabine za montažu, Elis je uspavanog Natanijela nosila sa sobom u krevet. Kada bi, inače, mogla da ga drži blizu sebe? To je kratko trajalo, samo dok je bio mali. Ali, Net nije smatrao da je raj zakupio na kratko. Uskoro je ležao poprečno na krevetu, a majku i oca oterao je na ivice. Kada se rodio Džejkob, Elis je i njega nosila u krevet. Ubrzo je njen muž Don napustio kuću, odabravši devetnaestogodišnju istraživačicu i drugačiji raspored spavanja.
Sada gledam Elis, koja je iscrpljena kao zavisnik. Izdaleka izgleda mlado kao kad smo se upoznale, ali izbliza se vidi kako joj je majčinstvo ukralo mladost. Kao da su joj dečaci doslovce popili krv. Možda ima dobar auto, ali njeni sinovi noću traže više od snage koju prikupi tokom dana. Kako bi mogla da nađe vremena da upozna novog muškarca, ako uopšte postoji neki koji je spreman da prihvati izdanak drugog mužjaka. Pročitavši moje misli, uz usiljen osmeh progovori: „Dečaci su sada moja jedina droga."
Spustim ruku na zlatastu glavu svog dečaka. Komadić čokoladnih pahuljica ugnezdio se u njegovom levom uhu. Vreme je da zapevamo rođendansku pesmu. Pola vadi „Zipov" upaljač iz džepa da bi upalila svećice. (Bože, valjda nije počela da puši?) Nosim tortu do stola. Benove oči cakle se od uzbuđenja, a moje od tuge. Da li je ovo poslednji put da moje dete puni godinu dana? I koliko sam ja uopšte od te godine videla?
„O, Kejt, nije trebalo toliko da se mučiš", kaže Elis i podignute obrve pokazuje na tortu sa teletabisima.
„Loša majka", nečujno izgovorim preko stola.
„I ja“, uz smeh mi šapne.
Zapamtiti Gnjide, sir, čestitka za Dan zaljubljenih.


10
Ne opravdavaj potrebu
TEŠKO JE OBJASNITI kako je počela moja veza sa Džekom. Zaista nikoga nisam tražila. Nisam bila srećna, ali ni nesrećna. Bila sam u međuzoni preživljavanja. Mislim da većina nas tu provede veći deo svog života. Kada teško povređenog prime u urgentni, osoblje bolnice obavi trijažu. Trijaža je dodeljivanje stepena hitnosti povredama da bi se utvrdio redosled lečenja. Taj izraz prvi put sam čula jedne večeri dok sam gledala ER, u ono vreme kada smo se svi pitali kako će se razvijati odnos između Hetavej i Daga. Tada mi se učinilo da trijaža zvuči kao moj život. Svaki dan se svodio na procenjivanje kome je moja pažnja najpotrebnija: deci, poslu ili mom mužu. Primetićete da sam sebe izostavila s tog spiska, ali ne zato što sam dobra i nesebična osoba. Daleko od toga. Sebičnost nije dolazila u obzir – za to nije bilo vremena.
Gotovo svakog vikenda vraćala bih se kolima iz supermarketa. Gledala bih kroz zamagljeni izlog kafea i videla par koji se dodiruje prstima uz kapućino ili usamljenog čoveka koji čita novine. Svaki put žudela sam da uđem, naručim piće i samo sedim i sedim. Ali to je bilo nemoguće. Kad nisam bila na poslu, morala sam da budem majka. Kad nisam bila majka, poslu sam dugovala da budem na poslu. Odvojiti vreme za samu sebe delovalo je kao krađa. Nije pomagala ni činjenica da tako nešto nije osetio nijedan muškarac koga sam poznavala. Bila je to samo još jedna oblast u kojoj nismo bili ravnopravni.
Majke su dobijaie najveći deo krivice. I tako, ponajmanje mi je trebalo da volim još nekoga. Tada su krenuli mejlovi.
Tokom nedelja nakon naše prve večere, Džek mi je slao mejlove. U početku svakog dana, a zatim svakog sata. Ponekad bismo jedno drugom odgovorili za nekoliko sekundi i delovalo je kao jedan od onih teniskih mečeva kada dobro vraćena lopta drugog igrača inspiriše na lob. U početku sam bila hladna, ali on je bio toliko razigran i uporan da je prirodni takmičarski duh preuzeo kontrolu i uskoro sam trčala do kraja terena da stignem loptu i vratim je s felšom. Dakle, ne, nije mi bio potreban, ali on je u meni stvorio potrebu u obliku Džeka, potrebu koju je samo on mogao da usliši. Da li žena u pustinji zna koliko je žedna dok joj ne prislone flašu na usne? Počela sam da se radujem prezimenu Ejbelhamer kada bi se pojavilo u mom sandučetu, a tako se ničemu u životu nisam radovala.
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi, EMF
Nasdaq je udario kao Perl Harbor, mnogo povređenih, klijent traži stručno mišljenje od uvaženog britanskog menadžera: da li da se upucam odmah ili posle ručka?
Džek
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Budite uvereni da Vaš menadžer neprestano misli na Vas. Očekujemo najave kamatnih stopa od svemoćnog Ala Grinspena. Stručno mišljenje: neizbežan oporavak na duže staze. Ne pucaj. Nestručno mišljenje: sakrij se ispod stola dok ne prestane bombardovanje, pa izađi i proceni ima li preživelih akcija. Pojedi sendvič sa ćuretinom. Zatim pucaj. Ketrin xxxxx
Šalje: Džek Ejbelham er Prima: Kejt Redi
da li znaš da je žena Alana Grinspena rekla kako je on toliko posredan da nije ni primetila kad ju je zaprosio? tog tipa je teže pročitati nego Tomasa Pinčona Hej, zar ne bi trebalo da si u krevetu? Tu je uveliko noć, zar ne?
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Volim noć. Imam više vremena nego danju. Zašto je trošiti u krevetu?
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Krevet nije uvek gubljenje vremena znaš li onaj govor kada tip kaže svojoj ljubavnici da bi voleo da sakupi sedam godina u jednu noć. sigurno je Šekspir, je l’ tako?
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Sedam godina u jednoj noći, zvuči dovoljno da otplatim svoj dug spavanju. Nije Šekspir. Marlou, čini mi se. To je baš nepravedno sa Šekspirom. Sve što je lepo pripada njemu, bez obzira da li je zaista napisao. On je Bil Gejts emotivnog softvera
Nego, otkud to da si čitao Marloua? Da li je Vol Strit žurnal predvideo preporod renesansnih pisaca?
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Nepravda, gospo, nepravda ne sudi o čoveku prema njegovom portfoliju. Nekad sam bio izmučeni student engleskog jezika, ali morao sam da pronađem način za finansiranje navike da kupujem prva izdanja Neki kupuju brodove, ja kupim prvo izdanje Uliksa. Koji je tvoj izgovor?
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
I ja sam nekada bila jadan student engleskog jezika Siromaštvo je prilično strašno kad nije dosadno. Nisam htela da se plašim čitavog života. U Britaniji ima mnogo ljudi koji će ti reći da novac nije bitan. To su ljudi koje nazivamo srednjom klasom.
Posedovanje prvih izdanja je baš dečačka zanimacija. Uz dužno poštovanje, predlažem da novac trošite na nešto zaista bitno. CIPELE, na primer.
K xxxxxxxxxxx
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Da li shvataš da si mi dosad poslala tačno 147 poljubaca, a ja tebi nijedan?
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer Palo mi je na pamet
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

7:01 Ben je otkrio svoj penis. Dok leži na prostirci za presvlačenje, na licu mu je trijumfalno ushićenje bića koje je upravo otkrilo prekidač za Sunčev sistem. Mali prsti čvrsto su obavijeni oko palice. Pobesni i lije krupne tople suze pošto sam njegovu novu omiljenu igračku zarobila u peleni srednje veličine i užurbano zalepila čičak sa strane.
„Ne, to je dobar dečko. Sada moramo da ga ostavimo i siđemo da jedemo pahuljice."
Koja je ispravna reakcija svetske majke na seksualnost sopstvenog sina? Oduševljenje zbog toga što penis radi, naravno. Zapanjenost zbog toga što je u mom ženskom telu poraslo ovo čudo urologije i zadovoljstva veličine gusenice. Ali i neobična stidljivost zbog dokaza rane muškosti i svega što ona sa sobom nosi – traktor, fudbal, druge žene. Jednog dana Ben će u svom životu imati druge žene pored mene, a delić leda u mom srcu već mi najavljuje kako ću se osećati.
U prizemlju tražim put preko otpada na kuhinjskom podu. Tamo pored kante je gomilica suvog grožđa. Nije moguće da je to isto ono grožđe od pre Božića. Moram reći Poli da ne dozvoljava deci da ga bacaju. (Ne vredi da molim čistačicu. Huanita ima probleme s hrskavicom, pa ne može da klekne.) Ričarda nalazim kako se klanja ispred TV-a. Tako neobrijan, moj muž je u svom najofucanijem i najprimitivnijem izdanju, kao Ted Hjuz u mašini za sušenje veša. Sumnjam da se zaljubio u voditeljku dečjeg programa, Zoi ili Kloi. Kada ga pitam otkud to da je pustio dečju emisiju pre nego što su se oni probudili, odgovara mi „jako edukativno" osornim glasom koji poručuje „ne sada, ženo". Mislim da mi još nije oprostio veliku svađu oko pesta.
Ne mogu da ne primetim da je Zoi-Kloi pre obučena za letnju zabavu nego za februarsko jutro. Na sebi ima narandžasti prsluk, a na malim zanimljivim grudima ružičastim šljokicama ispisano je „Hoćemo li?" U kom trenutku su dečje voditeljke više počele da liče na maloletne kurve nego na, recimo, uvaženu Valeri Singlton?
„Ričarde?"
„Da.“
„Ben se stalno igra samim sobom. Mislim, ima samo godinu dana. Deluje mi rano. Misliš li da je to normalno?"
Rič čak i ne podiže pogled.
„Najveseliji oblik zabave poznat muškarcu. Pred njim je čitav život zadovoljstva. Uz to, besplatno je“, kaže nagnuvši glavu na jednu stranu da bi Kloi-Zoi uzvratio užasan majmunski smešak.
Okrenem se zbog zadovoljnog grgotanja s druge strane sobe. Ben je otpuzao do frižidera i povukao vrata. Izvrnuo je veliku flašu soka iznad mojih cipela. Borovnica svuda krvari. Uskačem u akciju i pokušavam da zaustavim klizište kao egzotična i autoritativna medicinska sestra Hetavej. Tražim još papirnih ubrusa. Nema više papirnih ubrusa, a Ben sedi u barici ljubičaste glukoze. Cvili kada ga uhvatim za kragnu pižame i držim pod česmom.
Pitam Ričarda kako je uspeo da ne kupi papirne ubruse iako sam ih tri puta podvukla na spisku za kupovinu od petka. Rič objašnjava da u supermarketu nije mogao da pronađe željenu vrstu „nežno mače“, a nikako nije mogao da pita gde je.
„Ne razumem."
„Postoje neke reči za koje ne možeš očekivati da će ih odrastao muškarac izgovoriti, Kejti. Nežno mače su dve.“
„Ne možeš da kažeš kuhinjska hartija nežno mače?“
„Ne naglas.“
„Zašto, pobogu?"
„Ne znam. Samo znam da bih radije pojeo nežno mače. Od same pomisli na te reči...“
Uz teatralno stresanje, Ričard se vraća TV-u i tiho se poklanja očima Kloi-Zoi boje otopljene čokolade.
„Ali, nemamo papirne ubruse, Rič, a ovde imamo izlivanje, ako nisi primetio."
„Znam, ali nisam bio siguran da li je samo to mače dolazilo u obzir ili je moglo da posluži i luksuzno troslojno upijajuće.“ Stenje kao los. „Ne vredi, Kejt... Nemoj da me teraš.“
Da bih ubuduće znala, zamolim muža da mi kaže još neke reči koje odrastao muškarac ne može da izgovori. Bez nekog određenog redosleda, to su: patkica za kadu, svežina poljane, bogata aroma, duboki tanjir, riblji filet, umak od sira, voš end go, bodiform, krem od jaja, uložak.
8:01 Moram da jurim. Danas je velika prezentacija pred direktorima EMF-a. Prilika da zadivim smirenim autoritetom, neviđenim poznavanjem svetskog tržišta, itd. Brišem sok sa cipela, ostavljam Poli poruku da kupi papirne ubruse i MOLIM je da vrati u videoklub kasetu Snežana. Kazna je sada verovatno veća od troškova snimanja bilo kog Diznijevog filma. Zgrabim tašnu i ovlaš poljubim Bena, koji se baci prema meni kao Danijel Dej Luis kada se oprašta od Medlin Stou u filmu Poslednji Mohikanac.
„Mama, šta je siva četkica?" Emili mi se isprečila na putu do vrata.
„Ne znam, dušo. Lepo se provedi. Cao."
15:26 Prezentacija teče savršeno. Generalni direktor, ser Alister Kobold, upravo je pohvalio moje shvatanje problema evropske integracije. Na jedan kratak trenutak osećam se kao kraljica svega što je preda mnom u konferencijskoj sali na sedamnaestom spratu, dok se London prostire kao selo od lego kockica.
Približavam se završnom delu kada začujem kašljanje na vratima. Vidim Siliju Harmsvort, koja nervozno cupka s porukom „ne obraćajte pažnju na mene“. Ljudi koji se prave da su nevažni na taj način pokušavaju da budu u centru pažnje. „Jako mi je žao što vas prekidam, Robine, ali na recepciji imamo pijanicu koji pravi probleme obezbeđenju", kaže uz samozadovoljan osmeh.
Robin Kuper-Klark podiže obrvu.
„A kakve to veze ima s nama, Silija?"
„Znate, on tvrdi da je Kejtin otac."


12
Upoznaje Kejtinog tatu
ŠABLON SUSRETA s mojim ocem nije se mnogo promenio u poslednjih dvadeset godina. Mesecima ne znam ništa o njemu, osim izveštaja moje sestre o skandaloznim ispadima i spiskovima boljki koje su nestale zajedno s lordom Nelsonom – vilični grč, skorbut, čirevi. A onda, jednog dana, kada se već oprostim od njega, kada popusti ono zatezanje srca slično cimanju zvona, on se pojavi i započne razgovor koji se zasniva na vezi kakvu nikada nismo imali. Moj tata uvek je mešao sentimentalnost i bliskost. Što se njega tiče, još sam njegova mala devojčica mada je, dok sam bila mala devojčica, od mene tražio stvari koje su zahtevale snagu žene. Sad kad sam odrasla, on traži dečju poslušnost i naljuti se čim je ne dobije. Ponekad je pripit, nikada nisam sigurna. Ali, uvek, uvek želi novac.
U predvorju EMF-a od hromiranih površina i bele boje, Džozef Alojzus Redi odskače kao stvorenje iz daleko primitivnijeg doba. Posetioci u odelima ne mogu da odvoje oči od njega. (Izaziva nevericu kao užasan smrad.)
S polovnim sivim kaputom i gnezdom sede kose izgleda kao kotlokrpa koji je došao da prodaje šerpe i lonce posadi svemirskog broda Enterprajz. Dva radnika obezbeđenja sa šuškavim voki-tokijima pokušavaju da ga ubede da se pomeri, ali Džo se tvrdoglavo posadio na jednu od klupa od perforiranog čelika. Pored njegovih nogu nalazi se bela plastična kesa. Ima razdražljivo i ponosno držanje pijanice. Ugledavši me, raskrsti ruke i tvrdoglavo uperi prstom. „Eto. Eto naše Keti. Š’a sam rek’o?“
„Hvala, Džeralde“, brzo kažem čuvaru. „Moj tata danas nije pri sebi. Ja ću preuzeti.'1 Vodim ga ka vratima i trudim se da gledam pravo kako bih izbegla sažaljive osmehe koji su oduvek neizbežni pratioci porodice Redi.
Čim izađemo na bezbedno, pomenem kafe Cipsajd, koji je daleko od kretanja mojih kolega. Tata me povuče niz ulicu prema Kings armsu. Taj pab je i Dikens posećivao. Ima piljevinu na podu i mladu konobaricu bele kože s probušenim jezikom. Sedimo za stolom u uglu, ispod portreta nekog grofa s rumenim obrazima. Moj otac pije dupli viski i jede veliko pakovanje kikirikija. Ja pijem „biter lemon“. Moja mama je uvek pila „biter lemon". U početku je bilo samo bezalkoholno piće, a tek kasnije postalo je stanje uma.
„Pa, kak’a je mala Ema?“, pita moj otac. Dah mu je jaka mešavina „džonija vokera" i kuvanih jaja.
„Emili."
„Jes’, Emili. Sad će sigurno sedma."
„Šest. U junu će napuniti šest, ćale."
Odlučno klima glavom, kao da je šest dovoljno blizu sedam da nije ni bitno.
„A mališan? Džuli kaže da ima nešto na mene."
Isuse, zaista ne postoji roditelj koji je toliko loš ili odsutan da se ne pali na genetsko zaveštanje. Besno zurim u svoje kiselo gazirano piće. Ne mogu da ne pomislim da se neki lanac DNK sa odlikama Džoa Redija odvija u mom dragom sinu. „Zapravo, Ben liči na mene, ćale."
„Pa, mi smo ionako uvek bili slični, Keti patkice. Oboje lepuškasti, oboje imamo malo oštriju narav, je 1’ da?"
Ukrade gutljaj viskija i ubaci šaku kikirikija u usta – kod mog oca ništa nije umereno. Bar smo u tome isti.
„Pa, nećeš svog oca da pitaš kako mu ide? Kol’ki sam put preš’o da te vidim."
Naglasak mu je severnjački, toliko izražen da se može šeći kao kolač, ali s melodičnim odjekom iz rodnog kraja njegove majke. Da li sam zaista nekada tako pričala? Ričard kaže da sam mu zvučala kao Monti Pajton kada smo se upoznali. Tada sam još govorila nOvčanik umesto novčAnik, pre nego što sam naučila šta se rimuje sa ,,dupe“. Mada, ovde dole niko ne kaže dupe, nego guza ili pozadina. Ja svojoj deci sada kažem pozadina i svaki put se zamorim zbog dužine te reči. Jezik mi bude kao kod ove kelnerice – otežao od stranog tela.
Ćale želi da mu olakšam tako što ću ga pitati zašto je došao. Ali, neću mu olakšati. Još se sećam kako je stajao ispred banke kada sam dobila prvu platu i kako je lizao prste da bi prebrojao novčanice koje sam mu dala. Moj rođeni otac. Ako želi novac, neka traži.
„Opet isto?“ Kelnerica je došla da pokupi prazne čaše.
„Ne.“
„Jes’, za mene isto, a i sebi uzmi jedno, lepotice.“
Ćale se nasmeši, a devojka pocrveni i ispravi se kako to žene rade u njegovom prisustvu. Nekada je moj otac bio lep čovek. Više lep nego zgodan, pa samim tim osuđen da istruli umesto da sazri. „Tajron Pauer“, mrmljala bi moja baka blagonaklono kada bi ga videla. Ja sam bila mala i nisam znala holivudske zvezde, pa sam pretpostavljala da je Tajron Pauer naziv za strujni udar koji ljudi dožive u susretu s mojim ocem, a ne nečije ime. Jogunasta i neodoljiva prirodna sila. Gledam ga i pokušavam da ga vidim kako ga drugi vide: lice u obliku oteklog srca, nos i obrazi prošarani crvenim nitima kao delta neke reke boje rđe. Duge trepavice oivičavaju, po tvrdnji moje majke, najupečatljivije plave oči koje je ikada videla. Indigo jezerca u kojima su se utopili sav taj šarm i inteligencija. Zenskaroš, tako ga je nazvao moj prvi dečko. „Tvoj tata baš ume sa ženama, Ket. Da si ga samo videla u subotu uveče u klubu sa onom Kristinom." Kako sam pocrvenela na pomen njegovog seksualnog života u blizini mog.
„Šta ti misliš o ovome?" Otac nešto radi ispod stola. Iz svoje kese izvuče crnu fasciklu, a iz nje nekoliko papira za crtanje. Vidim crtež nečeg debelog s njuškom i četvrtastim krilima sa strane. Leteća svinja? Okrenem papir.
„Šta je ovo?“
„Prva biološki razgradiva pelena na svetu."
„Ali, ti ništa ne znaš o pelenama."
„Sad znam."
Trebalo bi da znate, mom ocu ovo nije prvi poduhvat ovakve vrste. On je jedan od najvećih neotkrivenih pronalazača na svetu i malo je toga što on nije otkrio. Kad smo Džuli i ja bile male, pravio je kamenje s Meseca, grudve od smole koje su na tezgi u Česterfildu prodavane kao suvenir sa sletanja Apola 11. „Samo pomislite, gospoja, u ruci držite kamen koji je sam Nil Armstrong držao." Jesu se odlično prodavali, a kasnije, kada je putovanje po svemiru izgubilo svoju čar, preporodili su se kao poseban kamen za struganje zadebljane kože dama iz Vorksopa.
Usledila su vratanca za ljubimce koja nisu dozvoljavala da unose plen u kuću. Dobra zamisao, ali mačka se zaglavila u povratnom mehanizmu. Ponekad su ćaletovi izumi već bili izmišljeni. Recimo, povezi za oči za putnike u avionu, koje je smislio, a nikada nije leteo.
„Džo", rekla je mama oprezno. „Čula sam da u avionima već imaju prekrivače za oči." Ali, on nije dozvolio da ga zaustavi takvo žensko cepidlačenje. U našoj kući, ćale je mislio na veliko. Mama je sakupljala komadiće četkom i lopaticom. Na vizitkarti sebe je opisao kao organizatora.
Dok listam njegov poslovni plan za Redijevu biološki rastvorivu pelenu, on veselo priča. „Ima mnogo zainteresovanih, znaš. Derek Maršal iz Ministarstva za trgovinu kaže da nije video ništa slično. Ali, meni malo nedostaje kapitala, dušo, a to je tvoja branša. Kako to zovu, avanturistički kapital?"
„Rizični kapital."
„Baš taj."
Ćale kaže da ovog puta nije u pitanju veliki novac, samo za početak.
„Koliko?“
„Taman da pokrenem proizvodnju."
„Koliko?"
„Deset hiljadarki i troškovi za razvoj, a imam i ambalažu. Recimo, trinaest i po. Ne bih tražio, dušo, ali nešto mi je utanjio priliv novca.“
Nisam svesna da li mi se izraz lica promenio. Sigurno jeste, pošto se on meškolji u stolici na način koji prepoznajem kao nelagodnost. Mislim da je na trenutak shvatio koliko su mi mučne ove transakcije. Pruža se preko stola i stavi svoju šaku na moju. „Ne brini, dušo“, kaže. „Ako nemaš, primiču i ček.“
Ostavljam oca na stanici Murgejt. Odatle može otići Severnom linijom preko Kings Krosa, a dalje vozom do kuće. Dajem mu novac za kartu. Besmislena suma, ovih dana jeftinije je leteti do Bostona nego otići do Donkastera. Dodajem mu za taksi na kraju puta. Cale je nešto nejasan što se tiče toga gde trenutno živi (u prevodu, s kim trenutno živi), ali obećava da će otići pravo tamo. Stojim van stanice, iza ćoška, pored aparata za fotografije. Posle nekoliko minuta pogledam unutra i vidim da je započeo razgovor s mladim sviračem. Opušteno i velikodušno ubacuje jednu od desetica koje sam mu upravo dala u otvorenu kutiju za gitaru tog mladića, skida kaput, nežno ga prebacuje preko njegovog usnulog psa i sada će – zaboga – zapevati.

Voda je široka, ne mogu je preći,
A ni krila nemam da preletim.
Dajte mi čamac koji nosi dvoje,
I zajedno ćemo veslati, moja draga i ja.
To je njegova omiljena balada i obavezna kod Redijevih, pored Dole kod vrbaka. Odela u prolazu koja žure prema liftovima zastaju i okreću glave. Zapanjeni su lepotom tenora i uvijenom tugom koju ćale tako dobro imitira. Žena u kaputu od kamilje dlake savija se da bi ubacila nešto novčića u kutiju, a moj otac namešta nevidljivi šešir.
Gotovo da mogu da čujem mamin glas, ljutitu pratnju koja probada tužnu melodiju.
„On može da te vrti oko malog prsta."
„Ne može.“
„Može. Uvek je mogao. Ako je taj tvoj otac toliko prokleto divan, idi kod njega. Hajde, idi.“
„Ne želim da idem kod njega, mama.“
„Uvek si bila njegova. Tatina devojčica.“
Uranjam u buku ulice, kupujem primerak Standarda da bih nešto držala u rukama i krenem prema poslu.
Ljubav deteta prema roditelju gotovo je neuništiva, ali kako prolaze godine, kapkanje razbijenih iluzija može da izazove koroziju. Prvo što sam osetila prema ocu bio je ponos, izrazita zahvalnost što je moj, tako jaka da pluća pucaju. Izgledao je bolje nego ičiji tata, bio je toliko pametan da je sve mogao da sabere u glavi i da izrecituje fudbalske rezultate čim bi subotom izašli na teliški. Bez ijedne greške. Subotom ujutro Džuli i ja smele smo s njim u kladionicu, gde bismo se čvrsto držale za noge našeg heroja. Sećam se kako sam se osećalau šumi pantalona, okružena mirisom pokislih kapa. Godinama kasnije, na studijama, gledala sam kako se očevi iz srednje klase vuku kroz porodične salone noseći pribor za čaj i porcelanske šolje, i žudela sam za njihovim mlitavim zagrljajem.
Jedne zime, mora da je bila ’75. ili ’76, ćale nas je odveo u Pik Distrikt na sankanje. Druge porodice imale su kupljene sanke. Visoke, sa sedištem od prepletenih letvica, izgledale su kao raskošne staromodne sanke. Naše su ležale na zemlji. Ćale ih je skrpio od cepanica i s donje strane dodao metalne vodice koje je skinuo s vrata automobila. „Probaj ih“, rekao je trljajući ruke.
U prvoj vožnji, Džuli je odmah pala, a sanke su samostalno nastavile spuštanje. Ćale joj je rekao da ne bude takva maza.
Došao je red na mene, a ja sam se čvrsto držala, rešena da pokažem kako su naše sanke, sanke koje je naš tata napravio, podjednako dobre kao bilo koje druge. Ali, na pola puta niz brdo, udarila sam u neku izbočinu i naglo skrenula desno, prema strmini ograđenoj nisko postavljenom bodljikavom žicom. Metalne trake, dodate da malo ubrzaju stvari, učinile su sanke nezaustavljivim. Prošle su ispod ograde, a dva roglja virila su preko ponora dok sam ja na pola metra od ivice ležala na zadnjem delu upletena u žicu.
Mislila sam da će umreti kada je dotrčao, toliko je bio zadihan. Kleknuo je na kraj sanki, da ostanu u mestu, i vadio trnove žice iz mog prsluka, ruku i kose. Otkačivši poslednji komad žice, izvukao me je, a sanke su jurnule napred. Dve sekunde kasnije čuli smo kako su udarile o put ispod nas. Nekada sam mislila da taj dan pamtim tako dobro zato što mi je spasao život. Sada mislim da je to zato što je tada učinio nešto da bi me zaštitio jedini put za sve godine koje smo proveli kao otac i ćerka.
Ali, ćale je bio moja prva ljubav i uvek sam bila na njegovoj strani, čak i kada su majčine oči boje lešnika nestale u velikim podočnjacima, kada je počela da nosi nepristupačne spavaćice od brušenog najlona i da se smeje na pogrešnim mestima. Jednog dana, u prodavnici, neki čovek je oborio konzerve mleka. Male plavo-bele konzerve kotrljale su se svuda, a mama se smejala i smejala, toliko da je prodavačica morala da donese čašu vode. Međutim, ćerke ne žele da primete znake da je njihova majka nesrećna. To bi moglo da znači kako njihov otac nije savršen.
Godinama nakon što je postalo jasno da je zaljubljivanje u Džozefa Alojzusa Redija nezgodno, i dalje nisam mogla da prestanem. Koliko mi je dokaza bilo potrebno? Jednog dana kući je doneo da mama opere posteljinu koju je delio sa svojom novom devojkom. Jedne noći, usnulu me je nosio niz stepenice da bih policajcu koji je stajao u sobi rekla da je on, Džozef Redi, bio kod kuće. Morala sam da se zakunem da se toga sećam. I zaklela sam se.
„Naša Kejti ima fotografsko pamćenje", rekao je ćale policajcu. „Je l tako, dušo? Hajde, nasmej se čiki!“
Otac je kalup muškarca koji priroda da devojčici. A šta kad se taj kalup polomi ili izmeni?
Prolazim kroz ulazna vrata Edvin Morgan Forstera. Zahvalna sam na hladnom okrepljujućem prostoru, na kuckanju obuće po mermeru, na tome kako me lift bez protivljenja prima u svoju unutrašnjost sa ogledalima. Ne želim da pogledam ženu u odrazu, ne želim da me vidi ovakvu.
Imam spremne izgovore kada se otvore vrata na trinaestom spratu, ali Robin Kuper-Klark stoji baš tu.
„Izvrsna prezentacija, Kejt“, kaže i nezgrapno stavlja šaku na moje rame.
„Prvoklasno. Trebalo bi samo da dovršiš neke stvari. Bez žurbe, kad stigneš. Nadam se da nemaš prave probleme s familijom?" Ne mogu da zamislim šta bi rekao šef investicija ako mu kažem istinu. Kuper-Klarkovi postali su mi prijatelji kada smo se Džil i ja uplašeno zbližile prilikom lova na fazane koji je organizovala firma. Ričard i ja smo nekoliko puta išli kod njih u Saseks, ali Robinu nikada nisam pominjala svog oca. Želim njegovo poštovanje, a ne sažaljenje.
„Ne, sve je u redu."
„Odlično. Pričaćemo kasnije."
Ekran sam poslednji put pogledala pre tri sata. FTSE je skočio za 50, Dou je pao za 100, a dolar za 1 procenat. I tako smireno i odmereno radim proračune koji su neophodni da moja ulaganja opstanu.
Znala sam samo da se tome neću vratiti, prevarama, vrdanjima i zadržavanju daha u mračnom hodniku.

13
Kupovina
UMOR OD LETENJA ima sopstvenu mikroklimu: siva, lepljiva, singapurska. Tek što sam se vratila sa skoka do Bostona, pa se krećem kroz hladnu februarsku kišu tropskom letargijom. Izlazim na Long Ejkr, pravo pred kurira. Kroz kišobran vidim oči pune mržnje.
„Kravo glupa“, ispljune. „Jebem ti, š’o ne gledaš gde ideš?"
Imam još četrnaest minuta do sastanka s Rodom i savetnicima u Kovent Gardenu, blizu trga. Dovoljno vremena da otrčim do rasprodaje cipela.
Čini mi se da sam zaboravila kako da kupujem sa zadovoljstvom. Za mene nema otegnute predigre, niti bezopasnog flertovanja sa somotom i svilom pre susreta sa opuštenim lanom ili predivnom mekom alpakom. Sada kupujem kao skakavac: izgladnelo i haotično skupljam stvari koje mi trebaju i stvari koje mi sigurno neće trebati, ali ih ipak zaslužujem, pošto nemam vremena za kupovinu. Zgrabim par mekih čizama s tankom štiklom (u njima mogu da gazim Gaja po prstima). Nakon kraćeg premišljanja, uzimam i par crnih sandala s toliko rupica da izgledaju kao Brajevo pismo za nekoga ko ima fetiš prema stopalima. Zanimljivo je da kupovina dva para cipela deluje ekstravagantno, ali daju popust. U drugom delu prodavnice vidim sređenu crnku, dokaz da kozmetika može da pobedi gravitaciju. Umotana je u svetlosivi kašmir. Svaku cipelu odmerava kao sudija na izložbi cveća. Vidi se da ima vremena i novca na raspolaganju. Pred njom je sigurno čitav dan otegnutog razgledanja, čitav predeo mogućnosti, dijetalne kafe s mlekom i divan lagani ručak. Primećujem da je zastala kod para zebrastih broj 39. Ona mora biti zaustavljena. Izvedi piruetu u stilu Carlijevih anđela i na vreme stigni do njih.
„Izvinite, baš sam te htela da uzmem.“ Zvuči mrzovoljno i žalosno kako neko tako mlitav i može da zvuči.
„Žao mi je, prva sam došla“, kažem i uguram nogu u zebru.
„Nema potrebe da budete agresivni", nasmeši se i ode, ostavivši iza sebe trag parfema. Nije li mirisna? Svakako. Jesam li dobila želju da joj zavrnem vrat koji je toliko nenaboran da je to jezivo? Nego šta.
Prodavačica na kasi zastaje kod zebrastih cipela i prevrne ih. „Gospođo, ove nisu vaš broj."
„Znam. Ipak ću ih uzeti."
Mašina za kreditne kartice vredno mrmlja, a zatim ispljune.
„Žao mi je, gospođo. Vaša kartica je odbijena. Moraću da ih pozovem."
„Ja nemam vremena za to."
Prodavačica se nasmeši. „Hoćemo li pokušati s nekom drugom karticom?"
10:36 Kasnim na sastanak šest minuta i trideset pet sekundi. Ulazim u prostoriju punu ljudi u odelima i pokušavam da sakrijem sjajnu reklamnu kesu iza kolena. Rod Task podiže pogled s beleški uz kez ajkule. „Ah, kad zagusti, dame odu u kupovinu. Lepo od tebe što si nam se pridružila, Kejt."
12:19 Još četiri dana do Emilinog polugodišta, ali previše sam bila zauzeta da bih rezervisala odmor. A Pola ide u Maroko na nedelju dana. Jutros sam je pitala ima li nade da se njena putovanja ikada uklope s našim. Prostrelila me je pogledom Jovanke Orleanke s porukom „sklanjaj te šibice". I tako, ponudila sam da .joj platim let. Slaba si, Kejt, vrlo slaba.
Pravim se da proveravam stanje uloga dok zovem turističku agenciju. Možda Florida?
Na vezi čujem kikotanje hijene. „Žao mi je, sve je prodato do oktobra."
„Diznilend, Pariz?"
Non. Eurostar je, očigledno, prepun odvratnih ljudi koji planiraju unapred. Bilo bi mudro da sada rezervišem za Uskrs, kaže mi agent. Ima još nekoliko slobodnih mesta za Uskrs.
„Jeste li razmišljali o odmaralištu Senterparks, gospođo Setok?" Jesam li razmišljala o odmaralištu Senterparks? Kao odlazak u pakao u Taperverovoj posudi.
Pokušavam sa Kornvolom, Kotsvoldsom i Kanarskim ostrvima. Sve je puno. Na kraju dođem do neke firme koja se zove Kolibe Simri. Za divno čudo, Volda kaže da je neko otkazao u Sent Dejvidu. „Relativno udobno, znate, a s kaminom ne možete pogrešiti, zar ne?"
Upravo se spremam da izađem na ručak kada stiže dečko iz odseka za poštu. Nosi dva buketa za Dan zaljubljenih. Jedan je od gardenija, ljiljana, belih ruža veličine šake i izgleda kao venčani buket Grejs Keli. Drugi kao da je od dvorišnih lala i pogrebne paprati. Otvaram kartice. Lale su od mog muža.
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Htela sam da ti kažem, ne panici zbog gnjida. One su sada sastavni deo srednje klase. U Feliksovoj školi upravo su proslavili Dan gnjida da bi sprali ljagu od gnjida!
Kakav je bio taj tvoj Čekić u Njujorku?
Srećom, suviše smo propale da bismo mogle da učinimo preljubu. Ručak u četvrtak, je 1’ tako?
Deb xxxx
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Lepo je znati da su gnjide postale ugnjetena nacionalna manjina koju finansira EU i nisu više paraziti koje svake noći moraš da iščešljavaš iz kose neraspoloženog deteta. (Pokušala s uljem čajevca – smrdelo, ali nije pomoglo. Prelazim na hemikalije koje je smućkao Sadam Husein. Samo ne znam da li će pre ubiti decu ili gnjide.)
Izvini, ne mogu na ručak. Zaboravila sam da je polugodište.
Mislim da mi je Čekić upravo poslao veliki buket za Dan zaljubljenih.
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Loše vesti, dušo. Spori Ričard je zvao dok si bila na ručku, a glupa sekretarica je rekla: „O, pa vaše cveće je mnogo lepše od onih lala koje je dobila."
Pravi se da te proganja cvećar. Preporučujem GEJ cvećara. P.S.: Hvala na ludim zebrastim cipelama. Jesi li ih sama ulovila?
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Kejt, previše smo stare za preljubu, JE LI TAKO? xxxxx
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Nemoj da uradiš ništa odvratno i nemoralno.
A da meni ne ispričaš SVE.
D xxxx
13:21 Pola sata za užurbano razgledanje po sjajnoj prodavnici tehnike blizu Liverpulske ulice. Bez ručka. Atmosfera u radnji je delirična i malarična. Ovde svi imaju previše novca i nedovoljno vremena da ga potroše. Primetim jednog od naših tehničara koji s mnogo poštovanja drži digitalnu kameru, kao da je komad Hristovog krsta.
Začas nađem baš ono što mi treba. Najnoviji i najmanji lični organizator. Zaista preslatka stvarčica, neverovatno lagan, ali naučnički krupan i razdragan, kao podmetač za čaše iz pedesetih. Džepna memorija nudi impresivan niz obećanja:
Olakšaće vam život!
Odagnati stres!
Plaćati vaše račune!
Zapamtiće rođendane vaših prijatelja!
Vodiče ljubav s vašim mužem dok vi čitate onaj roman Kerol Šilds koji ste započeli pre prve trudnoće!
Kažem da ga uzimam. Čak i ne pitam koliko je. Na više načina, zaslužila sam ga.
14:08 Rod Task prilazi mom stolu kao marinac koji upada na plažu.
„Kejti, treba mi tvoja pomoć!", viče. A zatim zloslutno razdvaja usne i stisne zube da bi oblikovao nešto što liči na osmeh. (Rod je najstrašniji kada se trudi da bude ljubazan.)
Razigrano ćuška narcis u mojoj vazi i kaže mi da treba da uradim plan za etički penzioni fond vredan 300 miliona dolara. Taj plan je neka vrsta takmičenja, gde se suparničke firme za investicije trude da ubede mogućeg klijenta kako su baš oni najodgovorniji kockari u gradu. Ah, Rod je zaboravio da mi odmah pomene plan, tako da imam samo dvanaest dana za pripremu. Mada je to sada moja krivica, jer da nije moja krivica, to bi značilo da je Rod pogrešio. A Rod je muškarac, pa to nije moguće.
Čujem sebe kako počinjem da se bunim plačnim glasom, ali Rod tera dalje.
„Očekuju od nas da oformimo tim koji će pokazati da je EMF posvećen raznolikosti", kaže. „Mislim da biste to bile ti i ona žuta iz Istraživanja."
„Molim?"
„Moma, je 1’ tako?“
„Momo nije Kineskinja. Ona je iz Šri Lanke.“
„Nebitno", odgovori i slegne ramenima. „Jebi ga, meni ona deluje prilično raznoliko."
„Rod, ja prosto ne mogu. Momo uopšte nema iskustva. Ne možeš tek tako..."
Moj šef je sada stegao narcis za vrat, a utučeni cvet seje žuti prah po sivom podu.
„Hej, lepotice, kod nas nema ’ne može’. Kad je bilo toga? Samo pičke ne mogu."
*
DA LI ME JE ZAPREPASTIO razgovor s Rodom? Zapravo, pre biste se vi zaprepastili time koliko ja nisam bila zaprepašćena. Sovinizam je vazduh koji ja udišem – mešavina „envija" i slankastog mirisa teretane. Kao jedan od onih osveživača vazduha koje Vinston drži u svojim kolima, miris te zanese tim uđeš u, London. Zagadi ti nozdrve, a zatim se uvuče u mozak. Ubrzo postane jedini miris na svetu. Svi drugi (mleko, jabuke, sapun) deluju otužno i slatkasto u poređenju s njim. Kada sam prvi put došla u Grad, namirisala sam ga i u njemu videla moć.
Iskreno, ne smeta mi. Neka komentarišu moje noge, ako če te noge meni i mojoj deci obezbediti cipele. Kao žena, nećete dobiti ono što želite unutar Edvin Morgan Forstera, ali će zbog toga firma napolju dobiti ono što želi – poslove, dobru reputaciju zbog raznolikosti – i biće vam dužni zbog toga. To je najstarija pogodba i meni sasvim odgovara. Ponekad mi je žao drugih žena. Onih starijih, kao što je Kler Mejnvoring iz operative, koju seda kosa svrstava u nestale u firmi. Ili dece kao što je Momo, koja misle da ti muškarci neće gledati pod suknju ako imaš diplomu menadžera.
Ovde postoje samo tri vrste žena. To mi je uz piće u Komiju i Berouu objasnio Kris Bans, u vreme dok se još nadao da će stići do mojih gaćica. „Ili si riba ili mamica ili bakica." U to vreme bila sam riba.
A zakon o jednakim pravima? Ništa ne pomaže, samo sakriva mržnju prema ženama u vlažne pećine Interneta. Stalno se šalimo na račun muškaraca na mreži, ali sve su to suve i bespomoćne šale iz besa. Ono što neki muškarci šalju nateralo bi ginekologa da prilegne. Neka donose zakone koliko hoće. Možeš li zakonom naterati petla da ne kukuriče?
Kako ja to vidim, žene u Gradu su kao prva generacija naseljenika. Sides s broda, gledaš u svoja stopala, radiš koliko možeš i daješ sve od sebe da zanemariš čarke domorodaca, koji te mrze samo zato što drugačije izgledaš i mirišeš i mogla bi da im uzmeš posao jednog dana. A ti se nadaš. Znaš da se u tvom životu verovatno ništa neće poboljšati, ali sama činjenica da zauzimaš taj prostor, da su morali da postave korpicu za tampone u toaletu, sve to će olakšati ženama koje dolaze posle tebe. Pre mnogo godina, dok sam bila u školi, pročitala sam knjigu o katedrali Vilijema Goldinga. Građenje srednjovekovne katedrale trajalo je nekoliko generacija, a ljudi koji su napravili planove znali su da čak ni njihovi sinovi neće doživeti krunisanje sanjane kule, tek unuci ili praunuci. Tako je i sa ženama u Gradu, čini mi se. Mi smo temelj, a žene koje će doći posle nas neće nas se ni sećati. Ipak, hodače po našim kostima.
Prošle godine, na fotografisanju za brošuru EMF-a, morali su da „pozajme" radnice iz sendvičarnice u podrumu da bi popunili praznine na mestima gde bi trebalo da budu žene i nacionalne manjine. Sedela sam na lažnom sastanku preko puta konobarice iz Kolumbije, koja je nosila crveni sako Silije Harmsvort. Rekli su joj da proučava neki izveštaj. Fotograf je morao da ga okrene na pravu stranu.
Kasnije sam sišla da kupim kiflu. Pokušala sam da uhvatim njen pogled preko pulta, da s njom podelim saučesnički devojački pogled – Muškarci! Šta ćemo s njima? Ali, ona nije ni podigla pogled s posude krem sira.

16:53 Moram da počnem da radim na etičkom fondu, ali stalno mislim na Džekov buket. A tu je i Emilin rođendan. Još tri i po meseca, a moja čerka već odbrojava sekunde. (Želja da dočekaš rođendan kada imaš pet godina jednaka je želji da ga preskočiš kada imaš trideset pet.) Prvi put se osećam kao prava majka, pa zovem Rodžera Dugu, klovna s dobrom reputacijom kod Mamaflje. Njegova telefonska sekretarica obaveštava me da je svakog vikenda pretrpan, ali ima još nekoliko praznih mesta za Noć veštica. Do đavola, bilo bi lakše rezervisati tri tenora. Ja sam baš našla da postanem roditelj u vreme kada su rođendani konačno postali takmičarski sport.
„Oh, žao mi je. Izvinite, Kejt Redi?"
„Da." Podižem pogled, a pored mog stola stoji prelepa mlada žena koja me je namučila pred Božić na uvodnom razgovoru s pripravnicima. I sada je crvena u licu, ali u njenoj stidljivosti nema ničeg krhkog ili bespomoćnog. Njena ćutljivost kao da je izlivena od nekog finog i otpornog materijala.
„Izvinite", kaže ponovo, „ali, kako sam shvatila, mi ćemo zajedno raditi na, mmm, prezentaciji. Gospodin Task mi je rekao da mogu da doprinesem."
Sigurna sam da jeste. „O da, Momo. Momo beše? Dakle, ja nisam očekivala da ćemo tako brzo raditi zajedno i svakako će biti veliki izazov."
Hajde, Kejt, pomozi malo devojci. Nije ona kriva za to što su ti je uvalili. „Čula sam mnogo dobrih stvari o tebi, Momo."
„I ja o vama", zahvalno odgovori i sedne. „Svi mi, odnosno sve žene, pitamo se kako vam polazi za rukom." Pokazuje prema moru muškaraca u odelima. „O, je li ovo vaše?"
Na trenutak nestaje ispod mog stola, a zatim se vrati s narcisom u ruci.
„Oh, žao mi je, polomio se."
Zapamtiti

Zahvalnice, pozovi mamu, pozovi sestru. PRAMENOVI! Popuni formulare Organizacije za kontrolu investicija. Spisak obaveza za Momo. Pogledaj fantastični novi film. – Sedeči tigar? Uspavani zmaj? Skrati nokte Benu. Pozovi Akademiju zdravlja Džuno i plati novog ličnog trenera. STEZZZANJE karlice. Prijave za Emilinu školu ORGAN IZUJ SE. Svekrov 65. rođendan – ulaznice za Ejkbem? Pozovi Džil Kuper-Klark. Društveni život: pozovi ljude na nedeljni ručak-Sajmon i Kirsti? CENEZA TEPIH NA STEPENIŠTU! Poruka za Huanitu. Spakuj se za polugodište. Ru!! Peškiri, pelene, flašice, lek za bebe, prenosivi krevetac, vlažne maramice, gumene čizme.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
14
Polugodište
„KEJT, NE ŽELIM da se svađam s tobom oko gumenih čizama."
„E, pa, ja želim da se raspravljam s tobom oko gumenih čizama. Emili je mokra do gole kože. Pogledaj samo kakve su joj pan talone. Na sve moram da mislim. Na svaku sitnicu. Kunem se da u mom mozgu nema više mesta za informacije, Ričarde. Setila sam se da te zamolim da proveriš da li je sve u kolima."
„Zaboravio sam, žao mi je. Zar je toliko bitno?"
„Ne, nije ti žao. Da ti je žao, setio bi se."
Koliko pamćenja može da izdrži ljudski mozak? Negde sam pročitala da je dugoročno pamćenje, u suštini, jedno ogromno skladište gde se kao vino čuvaju svi ljudi, sva mesta, sve šale i pesme koje smo ikada čuli. Ali, ako neko sećanje ne posećujemo dovoljno često, put do njega zaraste u trnovito žbunje. Kao prilaz zamku uspavane lepotice. Da li se zato u svakoj bajci traži put nazad?
Elem, moje pamćenje nije kao pre dece, ali moram da se trudim da pamtim. Neko mora. Koja je ona užasna reč? Multitasking? Žene su jako dobre u tome. Ali Rič... Ako Riča zamolite da misli na više od tri stvari, videćete kako mu dim izlazi iz ušiju, kao da su unutra pregorele žice. Čula sam na radiju žene koje tvrde da muškarci glume beskorisnost kako ne bi ništa morali da rade. Nažalost, iscrpnim naučnim ispitivanjem u kući Setokovih otkriveno je da je nesposobnost da se zapamti hemijsko čišćenje, tablete za mašinu za sudove i film za fotoaparat, zapravo, nasledni defekt. Kao daltonizam ili loše srce. Nije u pitanju lenjost nego biologija.
Tokom beskrajnog puta do Velsa u subotu posmatrala sam Ričarda. Primetila sam kako ume da se odvoji od dece kada mu je potrebno, kada ima pravac koga se drži. Život je muškarcima put, a ženama mapa. Mi uvek mislimo na sporedne puteve, klizišta, povratne puteve, dok oni, jednostavno, teraju brzom trakom. Njihovo jedino odstupanje je povremena briljantna ideja za prečicu, za koju se, uglavnom, ispostavi da je prevrtljivija od prvobitne putanje. Da li zato muškarci žive na kratke staze toliko bolje nego mi? Budućnost je puna muškaraca koji su živeli danas za sutra, dok su žene utorkom planirale dve nedelje unapred. Mnogo svađa u koje Ričard i ja upadamo ovih dana vezano je za pamćenje ili zaboravljanje. Kao ona kada smo došli na plažu u Pembrukširu, prvog popodneva raspusta. Ispostavilo se da Ričard nije spakovao dečje gumene čizme. Ne znam zašto sam tako pobesnela. Deci noge jesu bile mokre, ali tako su se divno zabavljala.
*
UMOTANI U TRI SLOJA odeće, Ben i Emili zadovoljno se igraju pored kanala boje čokoladnog mleka koji peni preko kamenja i izliva se u more. Ona je napravila zamak s vodenim bašticama i fontanom od školjke, dok je on uzimao kamenčić, nosio ga do vode i bacao, da bi se zatim vratio po sledeći. Nisam ih videla srećnije i zadovoljnije. Ali, vreme se pokvarilo. Naravno da se vreme pokvarilo. Na odmoru smo u Velsu, kako sam to zaboravila? Mokri Vels. Sunce se nešto ranije probilo, tek toliko da se na Emilinom licu pojave pegice, ali kiša samo što nije pljusnula. Odlučili smo da izbegnemo gubitke i odvedemo decu u kolibu koju sam iznajmila nekoliko kilometara unutar kopna. Treba nam skoro petnaest minuta da ih izvučemo iz vode i ubacimo u kola. Molbe zamenjuju pretnje, a kada to ne pomogne, pređemo na podmićivanje.
Obećavam Emili da će mama konačno naći vremena da joj pročita Malu gospođicu Bizi. Svukla sam im mokru odeću, skuvala im čaj, okupala ih u ledenom kupatilu s grejalicom, koje smrdi na izgoreli vazduh, i ubedila Bena da leži u svojoj prenosivoj ogradici. Sada smo se moja ćerka i ja smestile pored vatre, odnosno dve jadne cepanice.
„Mala gospođica Bizi najviše je volela da radi i bude zauzeta. Svakog dana ustajala bi u tri sata ujutro. Zatim bi mala gospođica Bizi pročitala poglavlje svoje omiljene knjige. Knjiga se zvala Posao je dobar.“
„Em, zar ne možemo da čitamo nešto zabavnije?"
„Ne, hoću ovu.“
„Hajde, neka bude. Dokle smo stigli? Gospođica Bizi nije bila srećna kada nije bila zauzeta poslom."
„Mama, došla si na Benov rođendan."
„Jesam." Vidim da razmišlja. Misli petogodišnjaka potpuno su jasne, pošto još nisu naučili da ih skrivaju. Od ove se Emilina obrva zatalasala kao peščana dina od vetra.
„Da li ti je učiteljica rekla da možeš da odeš ranije?", pita konačno.
„Ne, dušo, mama nema učiteljicu. Ima, pa, ima šefa, jednog čiku koji je glavni. A ona mora da ga pita da izađe."
„Možeš li da pitaš tog čiku da te i nekim drugim danima ranije pusti kući?"
„Ne. Pa, mogla bih, ali ne često."
„Zašto?"
„Zato što mama mora da bude na poslu ili... neki ljudi bi mogli da se naljute na nju. Hajde da završimo priču, Em. Mala gospođica Bizi..."
„Da li bi utorkom mogla da dođeš kući ranije da me vodiš na balet? Možeš li mama, molim te?"
„Pola te vodi na balet, dušo, i kaže da si jako dobra. A mama obećava da će pokušati da dođe na tvoj nastup na kraju ove godine."
„Ali, to nije fer. Elu njena mama vodi na balet."
„Emili, sada zaista nemam vremena da se raspravljam s tobom. Hajde da završimo priču."
„A mala gospođica Bizi celog dana nije se odmarala, nijedan minut, nijednu sekundu."
Kada su oboje zaspali na spratu, Ričard me je optužio da nisam opuštena. Baš me je iznervirao. Čitava tri sata u kolima pevala sam pesme iz Olivera Lajonela Barta.
,,Gde-e-e je ljubav? Da li pada s neba iznad nas?"
Đavola. A Mark Lester je bio tako nepodnošljivo lep kao Oliver. Pre neki dan pročitala sam da je sada osteopata u Čeltenhemu ili tako nešto. Mislim, to ne može biti tačno, je P tako? Kao razbijanje čarolije.
Posle Olivera, dvadeset puta smo pevali refren pesme Točkovi autobusa. Bila sam jako vesela iako me ta pesma izluđuje. Ben je zatim povratio u kolima kod Svonsija. Odnela sam ga do pumpe, oprala ga, nekako ga obrisala jedinim suvim ubrusom i presvukla, a na kraju kupila sve neophodne stvari za kolibu: kesice čaja, mleko, tost hleb. Prilično dobro sam odglumila mamu u prazničnom izdanju, zar ne?
Ali, Rič je bio u pravu. Noću nisam spavala jer sam mislila na predstojeću prezentaciju kojom me je Rod iznenadio. Ostavila sam Momo da u mom odsustvu istraži farmaceutski etički sektor, ali ona prosto nije imala dovoljno iskustva da na vreme savlada čitav materijal. Dva puta dnevno zvala sam je iz govornice na puteljku s visokom živicom ili pored neke šljunkovite obale, dok se signal mog mobilnog telefona gubio i vraćao kao plima i oseka. Naravno, rekla sam Momo na šta da pazi, kako da upoređuje kriterijume pretraživanja i gomilu drugih stvari, ali bilo je to kao da sam Skejteru rekla da pristane svemirskim brodom. Posebno sam naložila Gaju da joj pomogne, ali u mom odsustvu on je imao druge obaveze. Premeravao je svoje mršavo makijavelističko dupe za moju fotelju. Nema šanse da Gaj uradi nešto što će mene prikazati u dobrom svetlu.
Pored toga, telefonska linija u kolibi kao da je radila na paru, pa nisam mogla da skinem mejlove. Četiri dana bez kontakta sa Ejbelhamerom i shvatila sam koliko se oslanjam na njega za oslobađanje od pritiska. Bez njegove prijatne pažnje bila sam blizu pucanja.
*
Četvrtak, parking, katedrala svetog Davida, 15:47 Pljusak počinje dok vadim Benova kolica iz prtljažnika. Neverovatna kiša, luđačka kiša, kiša na kojoj jebeno peva Džin Keli. Pokušavam da uguram bebu u kolica, ali njegovo telo se ukruti dok moje nestrpljenje raste. Osećam se kao čuvar u ludnici koji pokušava da navuče pacijentu luđačku košulju. Ričard je doneo prekrivač za kišu i dodaje mi tu kombinaciju celofana i opreme za planinarenje.
Hrabro postavljam veliku petlju iznad Benove glave i pokušavam da pričvrstim štipaljke, ali ne mogu da ih prebacim preko ručki i zakačim za tkaninu. Deluje u redu, ali ostale su mi dve elastične omče. Čemu one služe, do đavola? Prebacujem ostatak prekrivača preko bebinih nogu, ali ga vetar podigne i baci meni u lice. Sranje.
Sad ispočetka.
„Hajde, Kejt“, kaže Ričard. „Kisnemo. Sigurno znaš kako se namešta taj prekrivač."
Sigurno ne znam. Otkud bih znala. Jedini kontakt s ovom prokletinjom imala sam pre trinaest meseci kada sam u prodavnici davala „viza" karticu i brecnula se na prodavačicu koja je pokušala da mi pokaže kako se postavlja prekrivač za kišu. (Nije baš da mogu da pozovem Polu u Maroko i pitam kako se koristi dečja oprema.)
Ben sada urla. Kišne kapi se pridružuju slinama iznad njegovih usana i nastaje pravi vodopad. Jeste li primetili da sva dečja oprema dolazi s obećanjem da je „lako sklopiva"? Ovo u industrijskom žargonu znači „neka pokušavaju samo oni koje je obučavala NASA".
„Kejt, pobogu“, šišti Ričard koji može da istrpi sve sem javnog ponižavanja.
„Pokušavam. Pokušavam. Emili, ne prilazi kolima. EMILI, ODMAH DA SI DOŠLA OVAMO!“
Autobus je stao pored nas i izbacio grupu sedamdesetogodišnjaka. Starije dame sa sveže ispečenom trajnom i kratkim postavljenim kaputima, u kojima njihova zdepasta tela izgledaju kao bojleri izolovani zbog uštede struje. Kao jedna, uranjaju u svoje tašnice i vade blistave paketiće, koji se u trenu pretvore u providne kabanice. I onda stoje, čavrljaju i posmatraju moju borbu.
„Jadničak mali“, kaže jedna i pokazuje prema mom sinu. „Ko se to nama pokvasio? Ne brini, mama će brzo da te sredi.“
Prsti su mi otupeli od hladnoće. Kako da otvorim prokletu štipaljku kad je jedva držim? Ispod pogrešnog dela plastike vidim Bena koji je crven kao cvekla. Okrenem se prema gospođama.
„Nova kolica“, glasno kažem. Sve nasmešeno klimnu, spremne da budu uvučene u žensku borbu s beznadežnom mašinom koju je napravio muškarac.
„Baš prave krute stvari, zar ne?“, kaže žena u kariranim pantalonama, uzima od mene plastični prekrivač, brzo ga prebaci preko kolica i uvežbanim pokretima ga pričvrsti. „Moja ćerka je ista ti“, potapše me po ramenu. „Sada je doktorka gore u Bridžendu, vala. Dva sinčića. Puno posla, znaš. Nema odmora, je P da?“
Odmahnem glavom, pokušavam da se nasmešim, ali usne su mi zgrčene od hladnoće. Njene ruke su crvene i koščate, ruke prave majke koja je tri puta dnevno prala, čistila povrće i mešala pamučne pelene u loncu. Takve ruke će nestati u sledećoj generaciji, zajedno s keceljama i nedeljnim pečenjem.
Ričard gura kolica, pogrbljen zbog kiše, malim putem prema katedrali. Emili je toliko mokra da je od deteta postala vodena vila. „Mama?“
„Šta je bilo, Emili?"
„Mali Isus ima mnogo kuća, je 1’ da? Da li on ovamo dolazi na odmor?"
„Ne znam, dušo. Pitaj tatu.“


*
KATEDRALE SU PRAVLJENE da zapanje. Svete tvrđave koje uvek izgledaju kao da su s neba spuštene na brdo. Katedrala svetog Davida je drugačija. Nalazi se na obodu malog velškog grada (koji ne zaslužuje tu titulu), sakrivena u dolini koja je tako savršena da izgleda kao duborez. Stoka se vodi na ispašu skoro do njenih zidova.
Sviđa mi se ovo mesto. Prastara hladnoća ispuni ti pluća kada gurneš vrata. Uvek pomislim da je to zarobljeni dah svetaca. Imala sam sedam ili osam godina kada sam prvi put došla ovamo, sa šećernom vunom na usnama. Liznem ih i mogu da osetim paučinastu slast. Videla sam i veće katedrale: Bogorodičina crkva, Sevilja, Sveti Pavle. Ali, veličina ove crkve krije se u tome što je mala. Jedva je veća od štale. Ne bih se iznenadila da vidim vola i magarca ispred krstionice.
Sveti David jedno je od retkih mesta koja me umiruju. Ali danas, ovde u crkvenoj lađi, shvatam da nisam navikla na mir, da je čak i neprijatno osećanje. Katedrala je bezvremena, a moj život... moj život se svodi na vreme. Rič je odveo Bena i Emili da pogledaju prodavnicu suvenira. Ostanem sama i uhvatim sebe kako usnama oblikujem reči koje niko ne može da čuje: „Pomozi mi.“ Od Boga, u koga nisam sigurna da verujem, tražim da me izvuče iz gužve koju ne razumem. Odlično, Kejt. Zaista odlično.
Na udaljenom zidu vidim ploču posvećenu lokalnom velikanu. U sećanje na nekog Tomasa i njegov relikt Angarad. Relikt. Je li to isto što i relikvija? Moraću da pitam Ričarda, on zna latinski. Imao je klasično obrazovanje, a ne opsežni haos koji sam ja trpela.
Napolju je krivudavo tamno stepenište koje povezuje katedralu s majušnim gradom na brdu. Vučem unazad kolica uz stepenice i svaki stepenik osećam u donjem delu leđa. Rič na ramenima nosi nemirnu Emili. I njoj i Benu treba večera. Kriva je loša majka. Uvek zaboraviš da su deca kao kolaako im redovno ne ubacuješ gorivo, zatrešće se i stati. Hodamo ulicom punom kafea i gledamo izloge, tražimo neki koji je prikladan za decu. Ima li mesta za kolica? Ima li unutra starijih ljudi koji ne bi da dele svoje kolače sa slinavim Benom? Britanija i dalje nije zemlja za malu decu. Ako odlutate predaleko od picerije, naići ćete na iste prekorne uzdahe kojih se sećam iz detinjstva. Odlučili smo se za jeftini lokal pun drugih roditelja na odmoru, koji su nervozni i umorni kao i mi. Sednemo za sto u najdaljem uglu. Prebačeni preko naslona stolica, naši kaputi se isparavaju kao krave. Čitam jelovnik naglas i Emili glasno obznani da ne želi ništa od ponuđenog. Ona hoće špagete.
„Možemo da vam damo makarone iz konzerve", ponudi ljubazna konobarica.
„Neću makarone", kuka Emili. „Hoću špagete."
Razmaženo gradsko derište. Moja je krivica što sam joj sve dala tako rano. Ja sam špagete prvi put jela u devetnaestoj godini. U Rimu. Spaghetti alle vongole – vrlo čudno i sramotno iskušenje s vanzemaljskim školjkama i neukrotivom testeninom.
Ponekad se brinem da sam dovde stigla i uspela u životu samo da bi moji klinci odrasli podjednako razuzdano i razmaženo kao oni ljudi koji su me nipodaštavali na fakultetu.
Dok Rič secka deci velški prženi sir, moj telefon zapišti. SMS od Gaja.
TurkE kriza.
ROD i R K-K odsutni.
Devalvacija?
Akcije u Turskoj propadaju.
Šta da radim?

Do đavola. Skočim na noge, projurim pored drugih porodica, nagazim na labradora, izletim na ulicu. Pokušavam s mobilnim, ali ovoga puta pišti drugačije kako bi mi rekao da je baterija prazna. Nema signala. Naravno da nema signala kad sam u Velsu. Utrčavam u kafe.
„Imate li telefon kojim bih mogla da se poslužim?" „’Zvinte?" Konobarica me gleda zbunjeno.
„Govornicu?"
„A, da. Ali, nešto ne radi.“
„Faks?“
„Šta?“
„Telefaks? Hitno moram da pošaljem poruku."
„A. Možda ima u knjižari."
U knjižari nemaju faks, misli da imaju u apoteci. Apotekar ima faks. Faksu treba papir. Nazad u knjižaru. Samo što se nije zatvorila. Lupam na vrata. Molim. Moram da kupim ris od 500 listova, od čega mi treba tačno jedan. Nazad u apoteku. Nažvrljam poruku za Gaja, koristeći olovku za potpisivanje recepata pričvršćenu za tezgu.
Gaj, MORAŠ da proceniš kakvi su troškovi ako propadnu poslovi u Turskoj i naplate nam kamate od 2000% (moglo bi da nam ode mnogo novca), naspram gubitaka ako vrednost akcija padne zbog devalvacije valute.
1/ Koliko imamo u Turskoj?
2/ Šta se dešava s tržištem – kako deluje na druge oblasti?
Odgovori da budu na mom stolu sutra ujutru u 8:30. Vraćam se iz ovih stopa, Kejt.

21:50 Put M4 jako je zakrčen u oba smera. Dijamantska ogrlica od farova dugačka je nekoliko kilometara. S vozačevog sedišta Rič mi upućuje upitne poglede. Zahvalna sam zbog mraka, što znači da ne moram da primetim njegovu uznemirenost dok ne budem spremna.
Konačno progovori. „I dalje mislim da je malo čudno, Kejt. Zašto bi sama sebi poslala ono cveće na Dan zaljubljenih?"
„Da podignem moral. Htela sam da kolege na poslu osete da sam ja osoba koja dobija cveće na Dan zaljubljenih. A nisam bila sigurna da ćeš se setiti. Znam da je žalosno."
Nije teško lagati kad se potrudiš. Lakše nego reći da je cveće od klijenta s kojim sam nedavno večerala, koji od tada zaokuplja veći deo mog svesnog uma i prilično upada u moje snove. Vreme je da promenimo temu.
„Rič, šta je relikt? Pročitala sam danas na grobnici u katedrali. I njegov relikt Angarad."
„Udovica. Bukvalno znači ono što ostaje."
„Dakle, žena ostaje iza muža?"
„Upravo tako, Kejt." Nasmeje se. „Naravno, u našem braku, ja bih bio ono što ostaje iza tebe."
Rekao je to s dovoljno ljubavi da me zaboli. Da li se zaista tako oseća zbog mene? Tako sitno? Dok prelazimo kilometre, kujem brojne planove i strategije da naš odnos postane bolji. Da ispravimo stvari. Ali, tri sata kasnije, dok prolazimo pored Ridinga, počinjem da osećam gravitaciju Londona, a moja odlučnost da promenim život sagori pri ulasku u atmosferu.
Razlozi da dam otkaz & živim na selu
1/ Bolji kvalitet života
2/ Mogu da kupim vilu s mnogo balkona po ceni kuće u Hekniju
3/ Prilika da budem prava majka koja ima vremena da voli muža, da naučim tajne srca svoje dece i da otkrijem kako se postavlja prokleti prekrivač za kišu na kolicima

Razlozi da ne dam otkaz & živim na selu
1/ Poludela bih
2/ Pogledaj prethodnu stavku
3/ Pogledaj prethodnu stavku

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Treći deo
15
Golubovi
GDE JE PTICA GRABLJIVICA kad ti zatreba? Od ranog jutra dva goluba sede na ispustu prozora moje kancelarije. Izgleda da im je ovo prvi sastanak. Već čitav sat mužjak kao da se udvara ženki ljubaznim klanjanjem pred njom. Bar pretpostavljam da je to mužjak, zato što je druga ptica boje vode za pranje suda i stidljivo spušta glavu kao princeza Dajana. On ima neverovatnu ogrlicu od nakostrešenog perja oko vrata, zelene i ljubičaste boje s petrolejskim sjajem.
Nije bilo strašno dok je mužjak šaputao slatke besmislice, ali sada skače okolo raširenog repa, šišti, zviždi da bi privukao njenu pažnju. Buka je neverovatna. Nekoliko puta pokucam jako po prozoru da ih uplašim, ali zaljubljeni par nikoga ne vidi. Pozovem Gaja i kažem mu da odmah okrene korporaciju i pita za uputstva s golubovima.
Gaj složi lice kao batler. „Da li želite da uredim da ih upucaju, Kejt?“
„Ne, Gaj, imaju sokola koji ih lovi. Možeš li da pitaš kada će nas posetiti?“
Malo ljudi zna da London upošljava sokolara koji povremeno dovodi svoju pticu i na taj način kontroliše broj golubova. Kada je prošli put bio oyde, Kendi i ja smo krenule na ručak, a moja neustrašiva prijateljica iz Njujorka zapanjila se videvši krupnog seljaka s kožnom rukavicom koji je pustio pernati projektil u vazduh iznad naših glava.
„Ako si se ikada zapitala zašto su pločnici u centru toliko čistiji od ostatka Londona, eto ti odgovora", rekla sam joj.
„Aha, kapiram“, iscerila se Kendi. „Tako sva govna ostanu unutra.“
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Kako si TI? Ja sam nakon 3 dana raspusta toliko nervozna da bih otišla u manastir. Imaju li program odvikavanja od posla za ovakve jadne džankije kao što smo mi?
Otišli smo u hotel u Somersetu koji je „prikladan za decu". Isterali su nas nakon što je Feliks napravio kratak spoj u trpezariji. Ubacio je viljušku u zajednički toster i svuda je nestalo struje. Rubi kaže da me mrzi.
Šta misliš, da li svojoj deci nanosimo samo kratkotrajnu štetu ili nas kasnije čekaju velike tužbe?
Ručak u sredu, je 1’ tako?
Tvoja drugarica xxx
Naslov: Kriza japanskog bankarstva Uz zabrinutost, klijent primećuje prevrat na Dalekom istoku. Koliko sam razumeo, Origami banka je okrenula list, Sumo banka se trese, a Bonsai banka je resila da odseče nekoliko manjih ogranaka.
Gospođo, imate li neki savet u vezi s ovim? xxxxx
Naslov: Kriza japanskog bankarstva Gospodine, zar ne bi trebalo da upravljate poslovnim carstvom? Šale s propadanjem naših orijentalnih prijatelja nisu baš slane, mada jesam čula da su se akcije u Kamikaze banci srušile, a 500 radnika u Karate banci dobilo je nogu. Ketrin. xx
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Hej, nedostajala si mi. Navikao sam se na tvoj tempo. Kako je bilo na odmoru? Nadam se toplo i relaksirajuće.
Gledao sam odličan film pre neko veče, o tipu koji je izgubio pamćenje, tako da mora na svom telu da zapisuje sve što treba da zapamti. Setio sam se tebe. Rekla si da uvek ima previše stvari koje treba da zapamtiš, je 1’ tako?
Džek xx
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Ne baš toplo i relaksirajuće. Ovde je i dalje hladno. Jutros sam prošla pored tipa na klizalištu. Vrteo se po ledu kao da je zapisivao svoje ime – nije li to romantično? Mada, u pravu si što se tiče filma. Veći deo mog tela već je prekriven porukama, ali za tebe sam ostavila mesto iza levog kolena.
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Ketrin Redi
Ja pomalo klizam, a ti? Možda bismo jednog dana mogli da izvedemo nekoliko poteza na tankom ledu?
Što se tiče levog kolena, stižem odmah. Spremam pisaljku.
10:23 Sada je prokleti golub počeo da klepeće krilima, kao da sam sebi aplaudira što je tako dobar ljubavnik. Ženka u međuvremenu radi nešto što bi kod žena bilo ležanje na leđima i mahanje nogama u vazduhu. Potpuno neprihvatljivo. Uspem da otvorim prozor i pokušavam da ih oteram, ali ljubav je, kako se ispostavilo, i gluva i šlepa.
Imam toliko obaveza da sam iznenađena što mi glava nije klonula na jednu stranu od aktivnosti u njoj. Za dva dana imam prezentaciju u SAD-u za plan fonda etičkih penzija vredan 300 miliona dolara, a treba da radim s dvadesetogodišnjom pripravnicom koja nema sve kvalifikacije za posao. Nije bela, nije muško, jedino je sposobna da odradi posao. Momo Gumeratne i ja bićemo predstavnice strasne predanosti EMF-a raznolikosti. Najveći uspeh te predanosti dosad bilo je uvođenje takosa na jelovnik menze. Uz to, još nisam obezbedila zabavljača za Emilin rođendan. Uz to, moram da pokupim odeću za prezentaciju sa hemijskog čišćenja. Uz to, sigurna sam da je bilo još nešto.
Do đavola, samo mi je to trebalo. Na mom stolu je poruka od Robina Kuper-Klarka u kojoj piše da je u toku interna istraga zbog toga što je EMF prodao neke akcije koje nije posedovao. Preko stola dodam poruku Momo i kažem joj da je odnese do stola Krisa Bansa. „Ali, pazi da te ne vidi."
Listolike oči skupljaju se u uglovima dok gleda papir. „Prodali smo akcije koje nismo imali, pa nas neko tuži, a Robin želi da zna ko je odgovoran."
„Tačno."
„Znači, saznaćemo ko je pogrešio?"
„Ne, Momo. Cilj je da prebacujemo krompir dok se ostali ne umore. Znaš li kako se igraju muzičke stolice? Znaš? E, ovo su muzičke poruke. Poslednja osoba koja drži taj papir u velikom je sranju. Dakle, molim te, odnesi to do Bansovog stola. Recimo, odmah?"
Počinjem da prepoznajem izraz lica moje pomoćnice – nekakvo drhtavo mrštenje, dok se čvrsti principi bore sa željom da bude uslužna. „Izvinite, Kejt, kako znamo da je Kris Bans kriv?"
Otkotrljam se na stolici od nje da ne bih počela da se nerviram. Napolju na ispustu, porodica golubova uokvirena je kranom u daljini. Kako opisati Krisa Bansa, čoveka koji se tokom razgovora nesvesno hvata za prepone kao da proverava da li je njegova muškost i dalje tu ili se trlja zbog uzbuđenja kada shvati da će preći nekoga? Naročito mene.
„Slušaj, Bans je lenština koja nikada ne obavlja svoja zaduženja i prepušta savesnim devojčicama kao što smo nas dve da urade sve one dosadne stvari koje zadovoljavaju šefove. Kada bi u Nadleštvu za menadžere investicija znali šta je sve Bans uradio, došli bi s gomilom nemačkih ovčara. Ali, Bans tako dobro igra igru muzičkih poruka, pa se uspešno izvlači. Je li sada jasnije?"
„Izvinite", kaže Momo, kako bi neka druga osoba rekla „dobro", a zatim krene noseći poruku ispred sebe kao miner bombu.
„Hoćeš li uspeti da je istreniraš?" Kendi stoji pored mog stola u suknji kratkoj kao SMS. Nisam ni čula kad je prišla.
„Ne znam. Pokušavam da joj pojasnim činjenicu da nije svako dobra osoba."
„Pobogu. Nije, valjda, u pitanju srećno detinjstvo?" „Bojim se da jeste."
Kendi začuđeno i sažaljivo odmahuje glavom. „Jadno dete. Nikada neće uspeti".
11:25 Resila sam da pokrenem svoj novi lični organizator. Džepna memorija zauvek će promeniti moj život!
Džepna memorija oteraće stres!
Džepna memorija učiniće da moje vreme radi za mene! Nakon deset minuta čitanja uputstava otkrila sam da džepna memorija ne radi s mojim računarom. Zovem broj za pomoć. Skolarac na drugom kraju diktira mi svoja pripremljena skripta, jasno koliko i čovek koji prevodi s jezika urdu.
„Imate li pozadi svoj veliki serijski port, gospođo?"
„Ja ili računar? Otkud ja to znam?"
„Gospođo, vama treba komplet za povezivanje."
„Ne, meni treba da moj lični organizator organizuje." „Možete odmah poručiti komplet za povezivanje, gospođo. Ako želite da nastavite..."
„Izvinjavam se, da li ovo spada u vaše obećanje ćete mi pojednostaviti život? Zar ne mogu prosto otići do prodavnice i kupiti ga?"
„Nemamo mnogo dostupnih, gospođo. Ljudi ih naručuju. Stići će za pet do deset dana."
„Ja nemam pet do deset dana. Za dvadeset četiri sata odlazim u SAD."
„Bojim se da ne možemo..."
„Pičkice ne mogu."
„Molim, gospođo?"
„To je stara australijska poslovica, a znači da svom šefu treba da kažete da imam nekoliko miliona akcija njegove kompanije, koje su trenutno pod proverom, a naše istraživanje tržišta ne ide im u prilog. Da li sam jasna?" Čuje se kako guta.
„Moraću da razgovaram sa šefom."
Utorak 8:11 Eto dokle smo stigli. Ričard i ja smo sinoć ležali u krevetu i razmatrali da li smo suviše umorni za seks. Nisam baš mogla da se setim zaključka dok jutros nisam ustala i primetila da su mi butine s unutrašnje strane lepljive. Nije baš preporučljivo pred važnu prezentaciju. Sportisti uvek kažu da nikada ne upražnjavaju seks pred važnu utakmicu, je P tako? Nikada nisam čula da se sportistkinje žale, ali sigurno je i njima tako, ako ne i gore. Ništa ne može da uspava kao ženski orgazam. Satima nakon što se zemlja tresla, dubok lepljivi umor i dalje pokušava da te obori. Zbog svršavanja, ali pravog svršavanja, poželiš da ne ustaješ do Božića. Verujem da se to priroda potrudila da spermatozoidi lakše stignu do jajne ćelije. (Ako malo razmislite, skoro sve u ženskoj biologiji svodi se na to da nas priroda tera da želimo bebu ili da je štitimo kada je dobijemo.) Do prošle godine imala sam blagi PMS. Bio je prisutan, ali daleko od grčevitog pakla kroz koji neke žene prolaze. Ali, čim sam napunila trideset pet, rat je počeo. Sada svakog meseca moji hormoni izlaze na ulice, skaču, mašu transparentima i viču: „Spasite naše jajne ćelije". Kao da moje telo zna da je ostalo malo vremena i zato se gubitak svake ćelije oplakuje kao nestanak dragog kamena. Ali, kako da rodim još jednu bebu kada ne viđam ni ove koje već imam? Poslednjih nekoliko dana skoro da nisam bila kod kuće. Pogledam kancelarijski sat, vidim da je prošlo osam, znam da sam propustila vreme kad moji klinci idu na spavanje i odlučim da sad već mogu i svu noć da radim. Momo naruči picu ili uzmemo nešto zdravo u kutiji od stiropora iz menze, gotovo uvek nejestivo, tako da završimo našom uobičajenom ponoćnom gozbom: kesom tortilja čipsa s nekoliko čokoladica iz aparata i sve speremo dijetalnom koka-kolom.
Podigla sam slušalicu kada sam sinoć konačno stigla kući u 23:55, očekujući da ću čuti Momo i još cifara. I koga sam čula?
Moju svekrvu Barbaru. Nisam mogla da verujem da zove tako kasno. „Možeš da mi kažeš da ne guram nos gde mu nije mesto, Ketrin, ali razgovarala sam s Ričardom i zvučao mi je umorno. Nadam se da je sve u redu.“
Ona misli da je on umoran?
10:07 Sastanak s Rodom, Momo i Gajem. Treći put uvežbavamo prezentaciju. Rod i Gaj glume klijente. U tom trenutku uleće Rodova sekretarica Lorejn.
„Izvinjavam se što smetam, Kejt, ali neko vas traži na liniji 3. Kaže da ste vi rekli da je hitno."
„Ali, ko je?"
Lorejn kao da okleva da kaže. S nelagodom stoji na vratima dok konačno ne kaže vrlo tihim glasom: „Neki Persi Ananas."
Gaj prevrne očima, toliko da umalo ne gleda u svoju lobanju. Momo gleda svoje cipele.
„Ko je taj Persi Ananas, do đavola?", pita Rod druželjubivo.
Rešila sam da budem bezobrazna.
„Ah, da, biće da je to Persi Ananas iz sveta zabave, deo kompanije Voćnisvet.com, koja treba da se pojavi na tržištu. Direktor dolazi da se vidimo i porazgovaramo o poslu. Samo njegova mala šala."
Zaboga. Još nemam zabavljača za Emilinu zabavu. Pokušala sam sa svim favoritima: Rodžer Duga, klovn Žizi i Keti Kolačić, koja izvodi neverovatne stvari čokoladnim bombonicama i pumpom za bicikle. Svi imaju zakazano u Monaku ili Las Vegasu ili kod neke debelguze Vrhovne majke, koja je papirne tanjire i salvete za Jokastin sedmi rođendan spremila čim joj je pukao vodenjak.
Ubrzano klizim niz lanac ishrane i prešla sam na teritoriju malih oglasa i bradatih čudaka čije fotografije liče na one iz vesti o kampanji protiv pedofila. Nakratko sam se ponadala u ponedeljak, kada je Persi Ananas iz Grejvsenda rekao da će za 120 funti doći i izvesti divnu predstavu za devojčicu.
Ali, jutros je poštom stigao Persijev letak. Na njemu se vidi debeljuškasto stvorenje koje od balona dureks roze boje pravi zabrinjavajuće falusne jazavičare.
Naravno, Emili u stvari želi zabavu na bazenu, ali to ne dolazi u obzir. Na bazenu koji unajmite za takvu priliku voda je mlaka, bogata bakterijama i, za razliku od obične vode, neprozirna. A i morala bih da odvojim vreme za depilaciju. Ne mogu da se skidam u javnosti s drugim roditeljima.
23:19 Stižem kući i na stolu u hodniku nalazim komplet za povezivanje sa džepnom memorijom. Ričard se smestio na sofu i gleda utakmicu Arsenala. U rerni mi je ostavio malo špageta: imaju ukus i miris pečenih nožnih prstiju. „Da li bi došlo u obzir da još neko osim mene odnese gore stvari koje su ostavljene u dnu stepeništa?"
Rič ne odvaja pogled od televizora. „Ah, stiglo je njeno visočanstvo. Zar je već došao taj deo meseca?"
„Ti mene optužuješ da imam PMS?"
Ričard se nasmeje i ispusti daljinac. „Bože, Kejt, s nostalgijom se sećam tvog predmenstrualnog sindroma. Ovih dana imamo predmenstrualni sindrom, intermenstrualni sindrom. Non-stop sindrom. Da li bi mogla da ga isključiš kada konačno budeš došla u krevet ili ćeš i u snu izdavati naređenja?"
Otvorim mašinu za suđe i primetim da navodno čisti tanjiri imaju sive naslage. Prokleta mašina se pokvarila. „Možda ti je promaklo, Rič, ali čeka me važna prezentacija..."
„To bi moglo da mi promakne samo kad bih bio balsamovan u Tunguziji."
„Znaš, ovo radim za nas."
„Za nas, Kejt? Deca te nisu videla otkad smo se vratili iz Velsa. Možda bi trebalo da postaneš TV voditeljka. Tako bi te viđali bar jednom dnevno na ekranu."
Dok stojim u vratima i s velike udaljenosti gledam zbunjeni jad mog muža, pomislim koliko su mi poznate ovakve situacije i načini da se iz njih izvučem. Mogu da odem ujutro na aerodrom, dok je mraz na zemlji, i nadam se da će se otopiti dok se vratim. Ili da odmah skinem odeću i podsetim nas oboje da ljubav može da se oseti. Toliko sam iscrpljena da se osećam kao leš. Ne, osećam se kao da nosim mrtvo telo na leđima. Ali, ne mogu da ga ostavim ovakvog, a neke vrste seksa troše manje energije i vremena.
„Molim te, budi na mojoj strani, Rič“, kažem mu dok ustajem nekoliko minuta kasnije. „Na poslu sam sama protiv svih. Ne želim da tako bude i kod kuće.“
1:01 Skoro da sam završila prebacivanje svih potrebnih podataka u džepnu memoriju kada se sa sprata začuje krik.
4:17 Emili se budi treći put. Rve se sa svojim ćebetom, a vlažni pramenovi kose lepe se i suše na njenom bledom obrazu. Ne ume da kaže šta joj je. Kako je mogla ovo baš večeras da mi uradi? A za tri sata moram da krenem na aerodrom. Probode me osećaj krivice pri samoj pomisli. Procenila sam da je ovo samo pretkazna zato što je ostavljam. Ali, Emili kao mačka predoseti odlazak, pre nego što spakujem kofer, i najzad zakuka: „Mamice, boli me ribica.“
Sipam joj čašu soka od borovnice i narednih dvadeset minuta pokušavam da telefonom dobijem dežurnog doktora. On predloži da joj dam lek protiv bolova i što pre donesem uzorak urina. U kuhinji pokušavam da pronađem nešto najsličnije flašici za uzorke. Nešto što ne može da procuri, ali je dovoljno veliko da ona piški. Našla sam jedino flašicu sa Barbikom. Moraće da posluži. Opet sam na spratu i klečim pored šolje. Ne mogu da nateram drhtavu Em da piški u flašicu.
,,Mamice?“
„Molim, srećo?"
„Mogu li da imam zabavu s plivanjem?" „Naravno, dušo."
Flaša se odmah napuni do vrha.
Podne, aerodrom Džej-Ef-Kej, Njujork
Krupni carinik, koji strašno liči na Sipovica iz serije Njujorški plavci, kopa po mojoj torbici. Potpuno smireno gledam kako vadi moj mobilni, rezervne čarape i knjižicu o psiću Persiju. Zavlači mesnatu ruku u bočni džep i vadi flašicu sa Barbikom. To je trebalo da ostane na kuhinjskom stolu. Ako je flašica ovde, gde je džepna memorija?
Carinik otvori flašicu i omiriše.
„Gospođo, kako biste opisali ovu tečnost?"
„To je mokraća moje ćerke."
„Gospođo, mislim da bi trebalo da krenete sa mnom."
Zapamtiti

Apsolutno prokleto sve.


16
Prezentacija
Sreda, motel Ferveder, Šenksvil, Nju Dzersi
Budna od četiri sata, zaglibljena u umoru od putovanja. Pre šest ne poslužuju po sobama, pa uzimam smrdljivu kafu metalnog ukusa iz mašine u hodniku i dodam alkohol iz flašice u mini-baru. Viski daje jednu puniju notu ovom blatu. U ogledalu vidim staru ženu i skrenem pogled.
Ovog jutra oblačim se za borbu u pun ,,Armanijev“ oklop. Neverovatno mi prija dok oblačim uštirkanu belu košulju, smeđi blejzer i suknju koja je tako ispeglana da bih mogla da se ogledam u njoj. Obujem karamel cipele s tankim štiklama, belim stepom i vrhom koji može da probuši prepone.
Želim da postignem izgled Ketrin Hepbern koja razbija.
Dva sata pred prezentaciju, Momo mi se pridruži u sobi. Ona nosi plavi svileni kostim, a kosa joj je skupljena na temenu. Možda je u sebi nervozna, ali u toj meri tajnovito smireno da bi u njeno ime trebalo zasnovati religiju.
Ipak, danas moram imati samopouzdanja za obe i zračiti dobrodušnošću voditelja kviza koji zna da mu sledi obnavljanje ugovora. Prezentaciju smo prošli već pedeset puta, ali nije na odmet ponoviti sve što ne sme da se radi.
„Ako ti ponude piće, ne prihvataj! Šta god radila, ne oslovljavaj ih imenom! Ovo je etički fond, a ti ljudi sebe smatraju onima koji vole prisnost, ali ako pokušaš, shvatiće da im više odgovara persiranje. Razmišljaju da li da nam povere užasno mnogo novca i zato neka stalno bude gospodine i gospođo. I zapamti, mi smo udvarači.“
Momo izgleda iznenađeno. „Je li to flertovanje?“
„Da, samo što mi ne flertujemo. Ovo je kao kroćenje lava.“ „To je ona što je bila udata za Kurta Kobejna?“
„Kroćenje lava, Momo, ne Kortni Lav. Jesi li ti gledala Opstanak kad si bila mala?“ Odmahne glavom. Šta gledaju deca danas?
„Nisi? Nema veze, treba da pokažemo svoju neuništivu predanost. Očajnički želimo da udovoljimo voljenom, prepešačile bismo milion kilometara zbog njih i takve stvari. Najhitnije je da ih podsećamo na našu neviđenu predanost raznolikosti, iako iza sebe imamo stotine belih muškaraca koji su praktično izmislili bankarstvo. Etički fondovi očekuju pristojnu zaradu, žele raznolikost, ali ne i Treći svet. Zato možemo da im ponudimo najbolje iz Britanije u duginim bojama i tu mi stupamo na scenu."
„Nije li to malo neetički, Kejt?“ I posle više nedelja izloženosti radioaktivnosti mog cinizma, ona može da postavi takvo pitanje? Šta da radim s ovim detetom? „Ako bismo rekle istinu, Momo, izgubile bismo, ali to bi bilo vrlo etički. Ali, ako blefiramo i dobijemo, tada će dve žene, od kojih jedna nije bela, dobiti posao za EMF vredan 300 miliona dolara. To će pokazati da se raznolikost zaista isplati i da ćemo jednog dana dobiti priliku da vodimo radnju umesto što samo ukrašavamo izlog. Što je na kraju etički, a mi ćemo moći da kupimo mnogo odličnih cipela. Sledeće pitanje?"
„Dakle, laganje nije loše?"
„Samo ako loše lažeš."
Momo se nasmeje prejako za svoju nežnu građu i padne na krevet, a jedna cipela joj spadne i lupi o pod. (Moram da uradim nešto s njenim cipelama: tamnoplave i ravne, što uopšte ne ističe njene noge koje su oblikovane kao kod balerine.) Dok leži na šarenom narandžastom prekrivaču, pogleda me i uzdahne.
„Ne razumem te, Kejt. Ponekad pomislim da sve smatraš velikim sranjem, a zatim kao da želiš da pobediš."
„O, pa ja zaista žarko želim. Samo me prati. Kad sam bila mala, u čarapi bih krila hotel za ’monopol’. Ako bih stala na dobro polje, krišom bih izvukla hotel. Tata me je uhvatio jednog Božića i udario me krckalicom za orahe po glavi zato što sam bila prevrtljiva mala krava."
Vidim kako se Momo trudi da uklopi ovu epizodu u Dikensovom stilu u fino i sređeno detinjstvo, koje s pravom pripada svakoj devojčici iz srednje klase. Još nije shvatila da putujem s lažnim pasošem. Zašto bi? Ovih dana ni sama sebe ne bih prepoznala među varalicama Londona.
Kada odgovori, zvuči kao da joj sunce sija u oči. „To je užasno. Tvoj otac. Zaista mi je žao.“
„Ne treba da ti bude žao. Žali gubitnike. Hajde sada ponovo da prođemo onaj deo kada mi predaješ listu klijenata."
Telefon zazvoni i na trenutak nijedna ne prepoznaje njegovo strano meketanje. Rod zove, pošto ima nekoliko predloga u poslednjem trenutku. Okrenem se prema Momo nakon što spustim slušalicu.
„Dobro, pogodi šta je rekao."
Nabere obrvu i pravi se da razmišlja, a zatim odgovori najčistijim glasom gospođe iz Čeltenhema: „Idite i šutirajte jebene gume."
Odjednom daleko manje brinem za nju.
„U redu, dobila si posao. Znaš, Rod nije loš, samo treba da naučiš kako da se nosiš s njim. Ako ga nateraš da pomisli kako je sve što želiš da uradiš njegova zamisao, biće beskrajno srećan."
Momo se namršti. „Kada govoriš o muškarcima na poslu, Kejt, zvuči kao da smo im majke."
„Mi i jesmo njihove majke. Ljudi se na poslu drže za moju suknju, a kada odem kući i tamo ima onih koji mi se drže za suknju. Bolje da se navikneš. Dobro, hajde sada ponovo da pokušamo s uvodom."
Telefon opet zvoni. Zove Pola da bi mi rekla kako je moj lični organizator pronašla u fioci za povrće. Ben je počeo da skriva stvari u frižider. Svi podaci koji su mi bili neophodni za poslednjih dvanaest sati bili su pored celera. Osim toga, Emili pije antibiotike zbog urinarne infekcije. I dalje ima temperaturu, ali bi volela da priča sa mnom, ako nije problem.
Emili uzima slušalicu i odmah je uzbuđena i stidljiva. Svaki put kada čujem glas svoje čerke na telefonu, kao da ga čujem prvi put. Ne mogu da prihvatim da nešto što je donedavno raslo u meni može da razgovara sa mnom, a kamoli da se odbija od satelita.
„Mama, jesi li ti u Americi?"
„Jesam, Em.“
„Kao Vudi i Džesi u Priči o igračkama 2?“
„Da, baš tako. A kako se ti osećaš, dušo?"
„Dobro. Ben se udario. Bilo je puno, puno krvi."
U ovom trenutku osećam kao da je meni krv stala, kao da je neko blicnuo čitavo moje biće. „Em, mogu li ponovo da pričam s Polom? Budi dobra devojčica i zamoli Polu da odmah dođe do telefona."
Trudim se da mi glas ostane smiren i pitanje Benove povrede postavim usput. Ono što zaista želim jeste da se pojavim u svojoj kuhinji u vatrenoj lopti, s blistavim majčinskim očnjacima i zmijama umesto kose.
„A, to", kaže Pola nehajno. „Ma, samo je udario glavu o sto."
Onaj metalni sto sa ćoškovima za koji sam izričito rekla da mora biti bačen u podrum kako se Ben ne bi povredio? Baš taj. Hej, dešava se, kaže mi Pola, ali njen glas poručuje: „Ti ionako nisi bila ovde, pa nemaš pravo da me kritikuješ." Uostalom, ne veruje da mu treba zašivanje. Zašivanje? Gospode bože. Pročistim grlo i pokušavam da pronađem onaj fini popustljivi tonalitet u kome naređenje zvuči kao predlog. Možda bi Pola mogla da odvede Bena u bolnicu? Za svaki slučaj. Dubok uzdah, a onda odjednom govori Benu da ostavi nešto. S ove udaljenosti, glas osobe koja brine o mom detetu zvuči pakosno i nezainteresovano. Najstrašnije je što zvuči kao neko ko nije kao ja. Skoro da čujem Bena, mora da je pored prozora, i ispušta zvuke koji liče na bolne, ali on na taj način pokazuje veliko zadovoljstvo otkrivanja. Pola kaže da ima još nešto. Aleksandra Lo je zvala u vezi sa sastankom u školi. Hoću li biti tamo?
,,Šta?“
„Možeš li da odeš na roditeljski sastanak?"
„Sada zaista ne mogu o tome da razmišljam."
„Znači, da joj kažem ne."
„Ne. Reci joj da ću je zvati... posle."
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Pitanje: Zašto je teško naći muškarca koji je osećajan, brižan i zgodan?
Odgovor: Zato što već ima dečka Šta ima?
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Potpuno odlepila Bukvalno. Život tela deo prošlosti. Sada sam samo mozak na štapiću. Spremam se da se borim za $$$$$$ posao sa uplašenom pripravnicom, koja misli da je Džefri Čoser reper. Plus, Emili je bolesna, a Ben zamalo obezglavljen dok je Pola Pot zauzeta slušanjem Radija Kis.
Ne želim više da budem odrasla
Kada je počelo to da moramo da budemo odrasli?
K XXX
14:57 Prostor našeg poslovnog klijenta uređen je u stilu koji odmah prepoznajem kao korporacijski udobno. Karirane fotelje, mnogo tikovine i visećih etno ukrasa kupljenih na meru. Izgled poručuje: mi smo ozbiljni, ali, slušaj, možeš i jogu da vežbaš ovde ako te ponese. Momo i mene u salu za sastanke uvodi najveće žensko biće koje sam ikada videla. Kerol Dansten je očigledno vrlo pomogla raznolikost na poslu, odeljak za debele. Ostala je bez daha zbog šetnje od ulaza. Dok je gledam, pitam se kakva je muka potrebna da toliko jedeš iz utehe. Predstavi nas, upozna nas s osamnaest lica oko stola. Čujem Momo kako odbija piće. Tako treba. „I, na kraju, ali ne i najmanje važan, naš uvaženi kolega iz Fondacije Selindžer, gospodin Ejbelhamer, koji je u upravnom odboru, gospođice Redi."
I stvarno je tu. U najdaljem uglu, izdvojen od ostalih odela gotovo opuštenim stavom i velikim osmehom. U isto vreme osoba koju uopšte ne želim da vidim i jedina koju želim da vidim – Džek.
Prezentacija dobro napreduje. Možda i previše dobro. Na polovini već mogu da osetim prijatan ugriz džina i tonika na jeziku, u avionu. Pokušala sam da ne mislim na prisustvo mog mejl ljubavnika u ovoj prostoriji, mada ga osećam kao sunce na koživ
Pokazujem mogućim klijentima knjižicu sa slikama ljudi koji vode poslove u Londonu. To je galerija gradskih lica koja se nije bitno promenila u poslednjih 300 godina. Podgojena gospoda s Hogartovih slika, mali laktaši. Muškarci kojima su nestali poslednji tragovi kose, a na njeno mesto je došla šećerna vuna na ružičastom tanjiru od kože. Kandidati za srčani udar, čija su orna lica iz predškolskog zatrpana odronom srednjeg doba. Mladi muškarci s ukočenim voštanim licima, koja nastanu posle mnogo poslušnih sati ispred ekrana. S posebnim ponosom pokazujem našeg menadžera graničnog kapitala, Krisa Bansa, koji zbog zavisnosti od kokaina ima oči pacova i prateće manire. Na početku je fotografija Robina Kuper-Klarka, koji je visok kao breza, nedokučiv i polunasmejan. Tako bi Bog izgledao, ako bi Bog kupovao košulje kod Tumbula i Esera.
Kerol Dansten pročisti grlo. „Gospođice Redi, Nju Džersi je nedavno potpisao Mekmejhonove principe. Da li bi to predstavljalo problem za premeštanje naše aktive?"
Dobro, Kejt, nemoj da paničiš. Hajde razmisli. Razmišljaj! „Ne. Sigurna sam da, ako dobijemo listu akcija koje su po Mekhmmm-mejhonovim pravilima..."
„Mi nemamo listu, gospođice Redi", osorno kaže krupna žena. „Naravno, očekivali bismo da nam Edvin Morgan Forster obezbedi listu koja se povinuje Mekmejhonovim principima. Vama su oni, naravno, poznati."
Osamnaest lica u prostoriji okreće se ka meni. Devetnaest, ako računate i Momo, koja me gleda vernim očima koker španijela. Nikada nisam čula ni za Mekmejhona ni za njegove jebene principe. Sekunde koje inače prolaze tiho, skromno, srećno i neopaženo odjednom su duge, glasne i nemilosrdne. Osećam kako mi krv navire u grlo, vrat i grudi, do boje maline koja se javlja samo od seksa i srama. Klima-uređaj uzdiše kao žena koju odvajaju od ljubavnika. Ne. Ne razmišljaj o ljubavnicima. Razmišljaj o Mekmejhonu. Ko god on bio. Verovatno neki uobraženi mali Kelt koji želi da se osveti anglosaksonskim kapitalističkim tlačiteljima. Izbegavam pogled prema kraju stola gde sedi Džek.
Tanka ukočena usta Kerol Danston upravo se opet otvaraju, kada progovori muški glas. „Kerol, mislim da možemo da se oslonimo na veliko iskustvo gospođice Redi s etičkim fondovima i njeno poznavanje principa zapošljavanja u kompanijama u Irskoj."
Osetim talas zahvalnosti, opojan kao kiseonik. Džek je otvorio vratanca za hitne slučajeve i pružio mi izlaz. Spremno klimam glavom. „Kako je rekao gospodin Ejbelhamer, imamo tim koji prati principe zapošljavanja. U svoje ime, dodala bih, u potpunosti podržavam Mekmejhonove principe, pošto sam i sama Irkinja."
Nešto je lupilo iza mene. Momo je ispustila fasciklu, ali se neprijatnost izgubila u mrmljanju u znak prihvatanja mojih etničkih akreditiva. Na talasu dobre volje prelazim pravo na završnicu. Završnica je deo kada se kaže „Dajte nam novac". Ali, ljubazno i bez pominjanja novca.
17:11 Momo i ja upadamo u taksi kada se iza nas začuje škripanje kože.
„Moram da vam kažem kako je bilo zadovoljstvo prisustvovati takvom predstavljanju, gospođice Redi."
„Hvala vam, gospodine Ejbelhamer. Jako sam vam zahvalna na pomoći." Momo je upala u naboj između Džeka i mene i izgleda zbunjeno. Malo se naslonio na ivicu vrata.
„Pitao sam se da li biste bile zainteresovane za piće. Možda i razgledanje Šenksvila. Video sam da krčma Sinatra služi koktel koji se zove ’poleti sa mnom’, kao njegova pesma.“
„Znate, gospođica Gumeratne i ja smo jako umorne."
Klima u znak razumevanja. „Drugi put. Čuvajte se.“
Na putu do hotela, Momo pita: „Izvini, Kejt, da li ti znaš ovog tipa?“
„Ne. Ne znam ga." Iskren odgovor. Ne znam Džeka Ejbelhamera, ali možda sam u njega zaljubljena. Kako mogu da se zaljubim u nekoga koga ne znam? Kad malo razmislim, verovatno je tako lakše. Prazan ekran na kome možeš da kucaš svoje žudnje.
„Liči na Džordža Klunija", kaže Momo s uzdahom. „Možda je trebalo da prihvatimo to piće.“
„Ne. Ne bi bilo profesionalno pre njihove odluke. Uostalom, treba i same da proslavimo. Bila si prava zvezda."
„Izvini, Kejt, ali ti si bila briljantna. Ne bih mogla da uradim ono što si ti uradila." Momo dozvoli sebi jedan osmeh i odjednom vidim koliko je njeno lice bilo napeto. „Nisam znala da si Irkinja."
„Samo delom. S očeve strane."
„Kao Mekmejhon?"
„Da, samo bez principa."
Kikoće se. „Čime se bavi tvoj otac?"
„Istim poslom kao i ja."
„On je menadžer kapitala?"
„Ne, ali se kao i mi kladi na imaginarne konje, pravi se da je u pitanju nauka, a kada se ne vrate, on ode iz grada."
„Zaboga", kaže Momo, koja je toliko zaprepašćena da je prvi put zaboravila da se izvini. „Zvuči kao neobičan čovek."
KAD GOD drugim ljudima pričam o svom ćaletu, uhvatim sebe kako koristim drugačiji glas, udaljen, hladan i ironičan. Glas kojim se pričaju smešne priče. Neobični likovi jesu divni kod Dikensa ili kao epizodne uloge u filmovima, gde ih igraju naduveni bivši idoli iz matinea, koji jedino uz pomoć simpatija publike mogu doći do nagrade za najbolju sporednu ulogu. Ali, svakako, ne želite takvog u svom životu.
„Pravi se da imamo gomilu para, Katice patkice", rekao mi je ćale jednom. Sedeli smo u bašti paba u vukojebini dugog sumornog niza severnih gradova. Džuli i ja sedele smo na klupici sa čašom dopola punom pića koje je imalo ukus pepsija pomešanog sa kreozotom, ali mi smo verovale da je to nektar za kulturne dame. Imala sam dvanaest godina, izgubljena zbog selidbe u drugi grad svakih šest meseci, pa nisam znala šta je stabilno ponašanje, a bila toliko zadivljena svojim ocem da nisam mogla da se bunim. Naravno da novca nismo imali, a kada ga je i bilo, Džo bi ga maznuo iz mamine tašne za neki od svojih planova. Ali, pravila sam se da imam novac. Mislim da sam čak i tada mogla da namirišem razočaranje koje se nakuplja oko mog oca i htela sam da ga zaštitim. Razočaranje uništi muškarca samo tako. Žene oko njega moraju da se pretvaraju kako ga ne osećaju, dok on tako sedi, jedna ruka mu se trese, a drugom smiruje čašu, i insistira da i dalje ima nečeg zbog čega vredi pokušavati.
Ima tu jedna smešna stvar. Sve žene koje poznajem u Londonu na neki način su tatine devojčice. (Kendin otac otišao je kad je imala pet godina i mislim da od tada pokušava da ga nađe. Debrin otac vodio je prodavnicu automobila na srednjem zapadu, pa su ga Deb i njene sestre viđale povremeno, između partija golfa tokom vikenda.) Ćerke koje se trude da budu sinovi koje njihovi očevi nikada neće imati, ćerke koje su uspešne u školi da bi privukle pažnju muškarca koji uvek gleda na drugu stranu, ćerke slične jadnoj ludoj Antigoni koja traži neuhvatljivo priviđenje očinske ljubavi. Pa, zašto onda mi tatine devojčice radimo na mestima koja su tako neprijatna za žene? Zato što je odobravanje muškarca jedina stvar koja može da nas uteši. Nije li to tužno? Nije li to jebeno tužno?
Zatvaram oči i pokušavam da oteram misli o svom ćudljivom ocu. Otkako mi se pojavio na poslu s idejom za pelene, zove me gotovo svakodnevno. Pre neko veče, ostavio je poruku na sekretarici i rekao da nema dovoljno novca.
„Koliko si mu dala?“, pitao me je Rič i prebledeo.
Pomenula sam svotu, oko trećine onoga što sam pre neko veče ispisala u pabu. Rič je pobesneo.
„Bože, ženo, hoćeš li ikada naučiti?"
To je dobro pitanje. Ne postoji statut kojim se ograničava sažaljenje, je l’ tako?

20:18 Mora da sam legla na krevet i zadremala. Probudio me je telefon.
Ričard je. Zvuči neverovatno iznervirano. Kaže da ne može da nađe loptu za prašak za pranje veša. Pola je javila da je bolesna, Ben je trčao unaokolo bez pelene i desila se nezgoda s jorganom. Zato je skinuo prekrivač i ubacio ga u mašinu, ali ne može da nađe loptu.
Kažem mu da se verovatno zagubila u posteljini, pa treba da pogleda u korpi s vešom za peglanje.
„Gde je ta korpa?"
„To je ona puna odeće odmah pored daske za peglanje. Rič, zar me nećeš pitati ni kako je prošlo?"
„Šta?"
„Prezentacija."
„Trebaš mi."
„Ma daj, Rič, sigurno možeš samo jednom da se snađeš s pranjem?"
„Kejt, nema to veze s pranjem, samo mi trebaš. Zašto ne možeš večeras da se vratiš?"
„Jednostavno, ne mogu. Slušaj, vraćam se sutra, prvim letom."
Opet telefon. Pustim ga da zvoni i zvoni. Sigurno će me Ričard pitati gde je hrana za hrčka ili mikrotalasna ili dečje uši. Možda je zaista neki problem s decom, pa se javim.
„Bilo mi je drago kada sam saznao da si Irkinja. Na trenutak sam bio blizu da te pomešam s onom Ketrin Redi koja upravlja mojim novcem, koja mi je rekla da je Francuskinja."
„Nisam rekla da sam Francuskinja, Džek. Rekla sam da imam francuske krvi.“
Smeje se. „Šta je sledeće, Ciroki? Ti si baš zanimljiva, Kejt.“ Sada čujem glas, odgovoran glas žene koja svom klijentu prilično odlučnim glasom kaže da ni pod kojim uslovima neće probati koktel „poleti sa mnom" u nekakvom jeftinom restoranu pored puta. N jegov odgovor odmah stiže preko žice: „Nema problema, imaju odlične koktele i sa nazivima drugih pesama."
Setim se jednog stiha iz pesme Opčinjen, uznemiren, pometen i otpevam ga.
Ejbelhamer tiho zazviždi. „Znači, istina je – zaista sve znaš?" „Ne znam kako da stignem do krčme Sinatra “


17
Noć i dan

KRČMA SINA TRA vesela je koliko i striptizeta na kraju karijere. Pored zidova su separei od crvenog pliša. Pedeset godina večera napravilo je otiske na crvenom materijalu. Zadnji zid posvećen je dečku iz kraja koji je uspeo. (Frenk je iz Hobokena, odmah niz put.) Tu je slika Sinatre i Lorin Bekol, Sinatre sa raspuštenim bendom, Sinatra koji stoji pored klavira dok mu je tanka kravata napola razvezana, a vrat se napreže zbog neke davno nestale note. Sinatra s Avom Gardner iz pedesetih, on izgleda izgladnelo, a ona nezasito. Kad vidim to dvoje zajedno, ne mogu da ih ne zamislim u krevetu.
U svakom separeu nalazi se mali džuboks u koji možete da ubacite novčić i izaberete neki od Frenkovih hitova. Toliko naslova, a mnogo njih sadrži reč ‘ti*. Džek Ejbelhamer i ja izabrali smo sto u ćošku, ispod postera iz filma Odavde do večnosti, u kome Frenk igra Mada. Kelneru, uznemirenom čoveku kome treba manje teletine, sigurno izgledamo kao normalan par koji se smeje uz spisak koktela. (,,Vradžbina“ mi zvuči zlo, pa se odlučim za „noć i dan“.) Džek i ja smo u nevolji. Kao astronauti koji su se vratili, pokušavamo da iz bestežinskog sveta mejlova, gde možeš da kažeš šta želiš, bilo da je iskreno ili neiskreno, pređemo u stvaran svet, u kome reči imaju neku svoju gravitaciju, a prizemljuju ih naši pokreti, ruke, usne i oči.
Nikada nisam videla Džeka bez odela. Ne bi bilo mnogo strašnije ni da je potpuno nag. Smejem se i pijem i smejem se i osećam kako me probada igla sumnje. Džeka Ejbelhamera poznajem kao što bih poznavala neki lik iz knjige. On treba da postoji kako bi moju stvarnost učinio podnošljivijom, ne da bi je komplikovao.
„Pa, šta ćemo, sinjora?“ Džek čita jelovnik. „Teletina s maršalom, teletina s maskarponeom ili teletina s predivnom seckanom teletinom? Ne voliš teletinu? Dobro, imamo odlične scalloppina a la limone.“
Ubacuje novčić u džuboks i kreće prstom prema pesmi Gde i kada.
„Ne, ne tu.“
„Ali, lepa je.“
„Zaplakaću. Plakala sam kada sam čula da je Sinatra umro.“
„Hej, i ja volim Frenka, ali bio je star kada je umro. Zašto bi plakala?“
Nisam sigurna koliko želim da se otvorim pred ovim najpoznatijim strancem. Da mu ispričam ono s neobičnim likom ili istinu? Moj tata je imao gomilu starih Sinatrinih ploča koje je držao u kredencu, na polici s pregradama, u omotima od smeđeg papira. Džuli i ja bile smo fascinirane njima kao klinke. Smeđi papir mirisao je na stare ljude, ali same ploče svakoga su činile mlađim. Sijale su crno kao bubašvabe, a imale su ružičaste nalepnice sa srebrnim tekstom, koje su ličile na pozivnice za bal. Moj tata je uvek odlično imitirao Sinatru na porodičnim okupljanjima. Stajao bi na stolu i s mnogo pljuvanja pevao „Cik-kago, Cik-kago, taj veseli grad!" Najviše je voleo tužne pesme. Do kraja i Ni gde, ni kada. „Frenk je svetac zaštitnik neuzvraćene ljubavi", govorio je tata. „Čuješ li taj glas, Ketrin?"
„Kejt?"
„Frenk je mogao da usreći moje roditelje", kažem dok proučavam jelovnik. „Sinatrina muzika u našu kuću uvek je donosila pomirenje. Bilo je bezbedno izaći ako je moj ćale pustio pesmu Poleti sa mnom. Mislim da ću, umesto govedine, probati još jedan koktel. Šta misliš, šta bi se desilo da pomešam ’ljubav i brak’ sa ’strancima u noći’?"
Džek hvata oštricu noža kojim se igram, tako da oboje držimo po jedan kraj. „Ništa previše strašno. Možda bi osetila čudan ukus u ustima. U najgorem, težak slučaj kajanja ujutro. Šta je skočko-dvorac?“
„Kakav skočko-dvorac?“
„Skočko-dvorac. Zapisala si na ruci. Od osmog razreda nisam video da devojčica piše po svojoj ruci. Kejt, zaista bi trebalo da pogledaš one nove stvarčice, dnevnike."
Pogledam mrežu žvrljotina hemijskom olovkom na nadlanici, podsetnik za Emilin rođendan. Vreme je za odluku: da mu kažem da sam majka? (Očigledno je ovo jedina situacija u kojoj bi to bilo sramno otkriće.)
„Skočko-dvorac je... to je dvorac na naduvavanje po kome se skače. Za rođendan moje ćerke. Moram da podsetim samu sebe da ga iznajmim. Mislim, još je daleko, ali dok se ja setim, obično bude kasno."
„Ti imaš dete?" Zvuči zainteresovano, ne uplašeno.
„Dvoje. Tako tvrde. Ne viđam ih koliko bih želela. Emili će u junu napuniti šest i ubeđena je da je uspavana lepotica. Ben ima godinu i nešto i ne možeš ga naterati da se smiri jer je... pa, dečak je."
Džek svečano klimne glavom. „Zapanjuje to što nas još prave. Stvarno, trebalo bi da smo mi muškarci izumrli zajedno sa stegosaurusima. Ali, nekoliko nas resilo je da ostane i vidi kako će svet izgledati pod vašom upravom."
„Nije baš da volim kada me ismevaju, gospodine Ejbelhamer."
„Gospođice Redi, biće da je to zbog vaše nemačke krvi."
Kasnije, posle govedine (krpa umotana u sunđerast sir), dobili smo tiramisu (imao je ukus pene za brijanje posute bademima). Hrana je tako suštinski užasna da već uživam u budućoj internoj šali. A zatim plesanje. Mnogo plesanja. Čini mi se da se sećam i pevanja, ali to nije moguće. U kakvom stanju treba da budem da bih pevala u javnosti?

Još glas u meni ponavlja, ti, ti, ti,
Noću i danju, ti si ta,
Jedina pod mesecom i suncem,
Da li si blizu ili daleko, draga, nije važno gde si,
Jer mislim na tebe i noću i danju.
2:34 „Probudi se, mama, probudi se, spavalice."
Ustajem u zaslepljujućoj panici. Prekrijem grudi rukama, ali shvatim da je mrak. Emili? Ovde, u Nju Džersiju? Treba mi nekoliko sekundi da pronađem prekidač za svetio i još nekoliko da shvatim kako se glas čuje iz budilnika, onog putnog sa snimljenom porukom, koji mi je Emili poklonila za Božić. U Londonu je verovatno vreme za ustajanje. „Hajde, mamice, lenjivice, zakasnićeš.“ U Emilinom glasu oseća se ponos zbog zadatka: kada naređuje, zvuči isto kao njena majka.
Pogledam po sobi ne bih li našla tragove preljube. Moja haljina je na vešalici, cipele ispod stolice, a na njoj uredno složen donji veš. Džek me je doveo, svukao i stavio u krevet. Kao dete. Odjednom pomislim koliko bi užasno bilo da je bio ovde i da nas je Emilin glas prekinuo u ...
Bože, moja glava! Treba mi vode. Ulazim u kupatilo, palim svetio. Svetlost je kao bušilica. Gasim svetio. Popijem čašu vode, pa još jednu. Stanem pod tuš otvorenih usta i pustim vodu da ulazi. Na putu do kreveta vidim nešto zapisano na hotelskom blokčiću. Upalim stonu lampu.
„Neke stvari dese se prvi put,
Možda se i ponovo dese,
... ali, ko zna gde i kada?“
Lepo spavaj, Džek
10:09 Aerodrom u Njuarku. Avion užasno kasni. Ležim ispružena preko sedišta u čekaonici. Magla izvan prozora savršeno se slaže s potpunim mrakom u mojoj glavi. Razmišljam o prošloj noći iako se trudim da ne razmišljam o prošloj noći. Nevernost u stilu Redijevih – mnogo krivice, bez seksa. Odlično, Kejt, zaista odlično.
Napiješ se s klijentom koji te odnese do sobe, skine ti svu odeću, a zatim se vaspitano povuče. Ne znam kako bi trebalo da se osećam. Da budem besna zbog seksualnog prepadanja ili prestravljena zbog odsustva istog? Možda je Ejbelhamera odbila neusklađena kombinacija grudnjaka i gaćica? Možda je pobegao kada je video stomak Redijeve koji, posle dve trudnoće i carskog reza, liči na sutlijaš njene bake – površinska koža naduta je iznad zrnastog mulja. Ako se onesvestiš pred mogućim ljubavnikom, ne možeš da uvučeš pupak do kičme, kako preporučuje lični trener.
Na pomisao kako me Džek svlači, čitavo moje biće oseća se kao svilene gaćice koje klize niz nogu.
„Kejt, je li tebi dobro?“ Momo se vratila s kafom i britanskim novinama.
„Ne. Užasno. Nešto u vestima?"
„Samo torijevci koji se međusobno ubijaju. A sve zaposlene majke lude. Piše da bi 78 procenata odmah dalo otkaz da mogu.“
„Ha! Sigurno nije tačno. Mi koje smo stvarno opterećene nemamo vremena da popunjavamo glupe ankete. O čemu razmišljaš, Momo?“
Slatko nabere nos. „Izvinjavam se, ali ja ih neću imati. Decu. Stvarno ne znam kako ti polazi za rukom, Kejt.“
„Odeljci, eto kako. Oni su u jednom odeljku, posao u drugom. A ti moraš da sprečiš da se pomešaju. Zeznuto je, ali izvodljivo. Uostalom, moraš imati decu. Lepa si i pametna, a ima previše odvratnih kretena koji se razmnožavaju."
Momo odmahne glavom. „Volim ja decu, stvarno, ali želim da nastavim s karijerom, a sama si rekla kako Grad gleda majke. U svakom slučaju, previše sam obrazovana da bih pazila malu decu“, kaže hladno.
Kako da joj objasnim? Mnogo žena njenih godina vidi meni slične, koje izluđuje dvostruki život, pa se odluče da decu odlože koliko je moguće. Videla sam to kod drugarica. Zađu u tridesete, paniče, izaberu pogrešnog tipa (do tada odgovara bilo koji donator sperme), otkriju da ne mogu da zatrudne i nalete na kliniku za veštačku oplodnju. Bolno i poražavajuće. Ponekad uspe, uglavnom ne. Mislimo da smo nadmudrile majku prirodu, ali ona nije tek tako majka. Ona ume da nas išamara i spusti na zemlju. Svet neće skončati uz prasak, već sa ženom koja kroz staklo gleda svoje zamrznute jajne ćelije i razmišlja hoće li ikada imati vremena da ih odmrzne. Pokušavam da isključim aerodromsku buku i mislim na to šta meni znače Emili i Ben, a zatim prikupim svu preostalu snagu i usmerim je ka Momo.
„Deca su dokaz da smo postojale, Momo, tamo odlazimo kada umremo. Ona su i najbolje i najgore, ali ništa drugo ne postoji. Moraš da mi veruješ. Život je zagonetka, a oni su odgovor. Ako odgovor postoji, to su sigurno oni.“
Momo mi dodaje maramicu iz svoje tašne. Da li me je rasplakala pomisao na decu ili to što sinoć uopšte nisam mislila na njih?
Let od Njujorka do Hitroua, 20:53
Adrenalin me uvek izvuče za posao, ali na putu kući kao mamurluk me udari činjenica da sam bila odsutna. Dom. Osećam se i suštinski bitno (kako će se snaći bez mene?) i bolno nevažno (snađu se).
Dok sam u inostranstvu, u hotelskoj sobi sedim pred svojim laptopom i čitam mejlove uz pomoć daljinskog pristupa. Čuje se kako poziva neki udaljeni kraj svemira. Nekoliko sekundi šuštavih smetnji, a zatim pištanje obigra oko satelita i vrati se. Daljinski pristup. Zar ja ne komuniciram tako sa svojom decom? Pozovem ih kada mi trebaju, ali ih inače držim na udaljenosti. Čim s Emili i Benom provedem pravo vreme, nekoliko dana i noći, iznenadi me koliko su živi. Nisu samo stidljiva nasmejana devojčica i dečak sa slike koju držim u novčaniku i koju sam upravo pokazala Momo. Ja sam njima potrebna kao što su meni potrebni voda ili svetlost. Poražavajuće jednostavno. Ne uklapa se ni u jednu od teorija o tome šta žene treba da urade sa svojim životima. Te teorije u knjigama ispišu žene koje nikada nisu imale decu ili su ih odgajale kao ja – daljinskim pristupom. Deca vam promene sve – ne piše u knjigama. Dok sedim na prvim sedištima i ispijam veliki džin, osetim taj besmisleni organ u svojim grudima-otekao je i težak kao tikva. Momo je pored mene. Posle suza na aerodromu, moja pomoćnica je uznemireno uslužna. Unervozila ju je ona tužna neznanka koja je pričala o smislu života. Momo želi da se normalna Kejt što pre vrati, kao i ja.
„Kejt, dam ti Harvardov poslovni pregled za Vemti fer.“ Pruža mi dodatak sa slovima ozbiljne sive boje.
„Ima li fotografija Džonija Depa?“
„Ne, ali ima strašno zanimljiv tekst o tome šta treba i ne treba raditi prilikom kinestetske prezentacije. Pogodi šta je na prvom mestu!“
„Raskopčaj dva dugmeta više na košulji?"
„Ne, Kejt, budi ozbiljna. Potrudite se da vaši pokreti klijentu pokazuju vaše namere.“
„Kao što rekoh, dva dugmeta na košulji." (Zašto imam potrebu da ovoj divnoj i ozbiljnoj devojci raspršim iluzije? Možda je bolje da ja prva stignem, pre nego što ih unište muškarci.)
S druge strane prolaza, uznemirena crnka u širokom ružičastom džemperu pokušava da utiša bučnu bebu. Ustaje i ljulja je. Ponovo sedne i pokušava da bebinu nežnu glavu postavi u udubljenje svog ramena. Na kraju podiže džemper i izvadi dojku. Čovek u odelu na susednom sedištu otrči prema toaletu posle jednog pogleda na dojku veličine stene.
Postoji jedna malo poznata zakonitost kod plakanja beba. Što je majka očajnija i poniženija, sve je glasnije. Ne moram ni da pogledam, ali znam kako na moje saputnike utiče mehaničko zavijanje. Kabina pucketa od statičke ozlojeđenosti: muškarci koji pokušavaju da rade, muškarci koji pokušavaju da se odmore, žene koje možda uživaju u poslednjih nekoliko sati slobode i ne žele da ih išta podseća na ono što imaju kod kuće, žene koje su daleko od dece, a krivica ih bocka.
Majka na licu ima izraz koji dobro poznajem. Dva dela maničnog izvinjavanja („Izvinite zbog ovoga!") i tri dela prkosa („Platili smo za svoje sedište kao i svi vi, a ona je mala, šta očekujete?"). Beba nema više od dva-tri meseca. Kratka mekana kosica, nežna kao pahulje maslačka, formira krunu oko lobanje, čvrste i lepe kao jaje. Dok vrišti, vidi joj se puls na plavoj veni kod slepoočnice.
„Ne, Lola, ne dušo, to boli“, grdi je majka dok beba besno vuče njenu dugu tamnu kosu. Odjednom osetim duboku bol zbog mog Bena. I on to radi kada je previše umoran. Kada ne može da zaspi, beba se nervira kao alkoholičar koji ne može da uđe u kafanu. Momo sve posmatra prestravljenim nepoimanjem devojke od dvadeset i nešto godina. Šapatom me pita zašto žena ne može da utiša dete.
„Zato što beba želi da spava, ali verovatno ima bolove zbog pritiska u ušima. Jedini način da ujednači pritisak jeste naterati je da nešto popije, ali neće se prihvatiti sise zato što je previše iscrpljena da sisa."
Kod reči sisa Momo gadljivo zadrhti u svom džemperu „Dona Karan" od sive vune. Kaže da joj je čitava ta ideja o dojenju strašno čudna.
Kažem joj da je baš suprotno od čudnog. „Zapravo, to je možda jedino vreme u životu kada shvataš svoje telo. Sedela sam u porođajnoj sali, Emili je njuškala, mleko je krenulo, a ja sam pomislila: ’Ja sam sisar’."
„Zvuči odvratno“, kaže Momo.
„Nije bilo odvratno, bilo je umirujuće. Čitavog života odbacujemo ono što nam je preostalo od instinkta, a baš ovaj... Kako ide ona pesma Kerol King? ’Oh, ti činiš da se osećam kao prirodna žena’."
Nije trebalo da zapevam. Žena u ružičastom džemperu me je čula i očigledno misli da sam sarkastična zato što izvodi ulogu Majke zemlje u javnosti. Pokušavam da ispravim stvar zavereničkim osmehom koji poručuje: ne brini, prošla sam kroz to! Ali, zaboravila sam da sam uniformisana. Videvši odelo i laptop, očigledno je pomislila da sam neprijatelj bez dece i prostrelila me je pogledom velikog kalibra.
Moram da pokušam da se naspavam, ali u glavi imam oluju misli. Kada pomislim na Džeka, osetim... Šta osetim? Osetim se kao idiot. Ko je on uopšte i šta hoće od mene, i šta ja hoću od njega? Ali, uglavnom se osećam uzbuđeno, kao da me je neko napao iz zasede. Oko mog srca okuplja se vojska i naređuje mi da izađem podignutih ruku. Ponekad poželim da se predam. Ali, pomislim na svoju decu koja, kao male sove u Benovoj knjizi, čekaju da im se mama vrati iz lova. Znam napamet tu prokletu stvar.
„I male sove sklopile su oči i poželele da se njihova majka vrati. I VRATILA SE. Tiho i nežno, kroz drveće, doletela je Sari, Persiju i Bilu. ’Mama!’, viknuše. Lepršali su i igrali i skakali gore-dole na grani.
’ČEMU TA GUŽVA?’, pitala je mama sova. ’Znali ste da ću se vratiti.’"
„Momo, šta misliš, da li bismo mogle da nabavimo još džina? Čini mi se da sam još u direktnom kontaktu sa svojom savešću.“ Pošto je Atlantski okean ispod nas, pokušavam da napišem poruku koja će srediti naš odnos.
13:05
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Budući da nisam navikla da me pijanu svlači nepoznat muškarac...
Ne, previše je nepristojno. Pokušaću s pristupom „sve je kao i pre“. 13:11
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Nakon našeg nedavnog sastanka, razmišljala sam o privremenom povećanju obrtnog fonda U slučaju da imate dalje želje...
Ako Vam budem potrebna...
Spremna sam...
Znate da bih dubila na trepavicama...
Razmatrala sam neke opcije koje bi trebalo da legnu...
Ma, do đavola!
13:22
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Džek, htela sam samo da kažem kako moje ponašanje sinoć nije uobičajeno. Nadam se da to kratkotrajno skretanje neće promeniti naš profesionalni odnos, koji jako cenim. Ne sećam se događaja baš najjasnije, ali verujem da te nisam previše osramotila, pošto si me ljubazno vratio u hotelsku sobu. Naravno, nadam se da ovo neće imati nikakav uticaj na buduće poslove sa EMF-om, za koji ostaješ poštovani klijent. Iskren pozdrav, Kejt
Ovu ću poslati čim stignem kući.
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
U Sjedinjenim Državama, kada te žena poljubi u usta i pozove te na pusto ostrvo, to ume da promeni profesionalni odnos, donekle.
A možda je to deo novog pristupa rada s klijentima u Britaniji?
Veče u Sinatri bilo je divno. Molim te, nemoj da se stidiš zbog hotelske sobe, oči su mi stalno bile zatvorene, gospoja, osim kada si me zamolila da ti izvadim sočiva. Levo oko je zelenije. Kada sam se vratio u stan, na televiziji je bio Buč Kesidi. Kejt, da li se sećaš kraja, kada su Sandens i Buč opkoljeni meksičkom vojskom? Znaju da im neće pomoći, ali ipak istrče pucajući.
U jednom trenutku pomislio sam da smo mi u nevolji. Džek
Zapamtiti

Deca, skočko-dvorac, kalupi za marcipan u obliku zeca, muž.
Zaboraviti

Tebe, tebe, tebe.


18
Sud majčinstva
PRI SVAKOM POJAVLJIVANJU pred sudom majčinstva, žena kao da nije govorila sebi u prilog. Bilo je teško zaključiti gde je krenulo po zlu. Svi argumenti bili su joj navrh jezika, savršeno dobri razlozi zbog kojih se zaposlila, način na koji je to doprinelo i njoj i deci, odličan citat Glorije Stajnem kako nijedan muškarac nije morao da traži savet o tome kako da spoji karijeru i očinstvo. A zatim, čim je stala za govornicu, opravdanja u njenim ustima pretvorila su se u pepeo.
Pomislila je da to, možda, ima veze s tim što je uvek pozivaju noću, dok spava, pa očigledno nije u najbistrijem izdanju. Ni sudnica nije pomagala. Zagušljiva, obložena drvetom i puna sumornih lica s perikama i crnim obrvama. Bilo je kao da svedoči u ogromnom kovčegu dok pogrebnici posmatraju i čekaju da sama sebi iskopa grob. I prezirala je sudiju. Ima najmanje šezdeset pet godina i slabo čuje.
„Ketrin Redi“, zagrmi. „Večeras ste izvedeni pred Sud majčinstva pod optužbom da ste u Londonu ostavili bolesno dete i zbog posla odleteli u Sjedinjene Američke Države. Kako se izjašnjavate?"
Bože, samo ne to. „Emili sam ostavila u Londonu s temperaturom, istina je, poštovani sudija. Ali, da sam se tako naprasno povukla iz prezentacije, Edvin Morgan Forster nikada mi više ne bi dao tako veliki posao.“
„Kakva to majka ostavi svoju bolesnu ćerku?“, neumoljiv je sudija dok je kameno posmatra.
„Ja, ali.. “
„Glasnije!"
„Ja, poštovani sudija. Jesam ostavila Emili, ali znala sam da će dobiti odgovarajuće lečenje. Pila je antibiotike i razgovarale smo svakodnevno. Nameravam da organizujem rođendansku zabavu na bazenu i iskreno verujem da bi žene trebalo da budu uzor svojim ćerkama... Stvarno je mnogo volim."
„Gospođo Šetok." Tužilac je ustao i prstom upire u nju. „Ovaj sud je čuo kada ste se poverili svojoj koleginici, gospođici Kendis Streton, kako verujete da ste osetili nalet nečega što ste nazvali ’skoro orgazmično olakšanje’ što ste napustili porodicu posle raspusta i vratili se na posao. Koji je vaš odgovor na to?"
Žena se smeje. Mračan i gorak smeh.
„To je neverovatno nepravedno. Naravno, lepo je biti na mestu gde vas niko ne prati okolo i viče: ’Mama, kaka!’ Ne poričem to. Na poslu ljudi bar vide kad ste zauzeti i ne traže vam tost ili lizalice ili da im podignete gaće. Ako je pogrešno naći olakšanje od toga, žao mi je: kriva sam."
„Jeste li rekli ’kriva’?", pridigao se sudija.
„U svoju odbranu", nastavlja ona. „Molim da se uzme u obzir da sam kod Svetog Davida sagradila tri peščana zamka i dopustila Emili da mi kosu ukrasi delićima rakova za koje je tvrdila da su sirenini dragulji. I otpevala sam sve pesme i napravila sve sendviče. Svakog dana pravila sam dve vrste iako oni jedu samo hrskave..."
„Gospođo Šetok, molim vas da se držite optužbe", urla sudija. „Jeste li krivi ili ne? Zabavljanje na obali mora ne zanima Sud majčinstva."
Žena nagne glavu na jednu stranu i vidi se da je nešto zločesto, skoro buntovno, ušlo u njene oči.
„Postoji li Sud očinstva, gospodine? Znam da je pitanje glupo. Zamislite samo koliko bi potrajala obrada zaostalih slučajeva. Svi oni muškarci koji su svratili do pab na povratku kući i nisu stigli na vreme za priču pred spavanje tokom, recimo, dve hiljade godina?"
„Tišina! Tišina, rekoh. Ako nastavite ovako, gospođo Setok, narediču da vas odvedu u ćeliju."
„Divno zvuči. Mogla bih da se naspavam."
Sudija udara čekićem. Svakog trenutka je veći, a njegovo staro belo lice postaje crveno, kao špric koji se puni krvlju. Optužena je pak sve manja i manja. Manja od Barbike, ona se popne na ivicu optuženičke klupe i nesigurno balansira na visokim štiklama. Kada počne da viče na sudiju, glas je kao cijukanje hrčka.
„Dobro, hoćete pravu istinu? Kriva sam. Neverovatno, neurotično i patološki kriva. Slušajte, žao mi je, ali ja moram da idem. Pobogu, vidite koliko je sati."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
19
Ljubav, laži, krv
DA LI MOŽETE da namirišete prevaru na svom ljubavniku? Ja sam ubeđena da Ričard može. Stalno je oko mene otkako sam se vratila iz Nju Džersija. Sedeo je na ivici kade dok sam pokušavala da se potopim i odagnam putovanje, insistirao je da mi opere leđa, primetio moju frizuru koja se tri godine nije promenila. I stalno gleda i gleda, kao da pokušava da pronađe nešto što ne može baš da odredi, a zatim stidljivo skrene pogled, kada sretne moj. Prvi put među nama postoji stidljivost. Oprezno smo ljubazni, kao gosti na večeri, a krajem jula biće sedam godina kako smo u braku.
Dok Rič zaključava vrata u prizemlju, ja uskočim u krevet i glumim duboki san da bih izbegla seks zbog povratka. Ležim pored njega, a ispod kapaka mi ide kolaž krivice, posla, želje i kupovine: hleb, pirinčani hlepčići, Džekov osmeh, tunjevina u konzervi, proveri nivo uloga, sok od jabuke, abecedne stvarčice od krompira (pitati Polu), tabele, reč „poljubac" izgovorena s američkim naglaskom, krastavci, zec za marcipan, zeleni žele za travu.
U zoru, dok Ričard i ja konačno vodimo ljubav, a deca počinju da se meškolje u svojim krevetima, ima tu nešto posesivno i namereno, kao da se moj muž predaje nekom dubokom teritorijalnom porivu da postavi svoju zastavu i ponovo me prisvoji. Na neki način i želim da me prisvoji. Manje me plaši nego da se zaustavim u nekoj stranoj zemlji sa čudnim navikama i nepoznatim obeležjima.
Ričard još leži na meni kada deca vrišteći ulete u sobu. Emilina prva reakcija kada vidi da sam se vratila jeste čista radost, a nekoliko sekundi kasnije pretvori se u durenje praćeno ljubomornim Otelovim pogledom. Ben je toliko oduševljen da brižne u plač i padne na guzu umotanu u pelenu. Malo telo ne može da izdrži snagu njegovih osećanja. Kad se njih dvoje popnu na krevet, Emili zajaše Ričardove grudi, a Ben leži na vlazi koju je njegov otac ostavio na mom nagom telu. Lice mu je u nivou s mojim. Pokazuje na njegove delove.
,,Ooč-ii!“
„Oči, bravo, mali.“
,,Noooš.“
„Nos, tako je, Bene pametnice. Jesi li učio reči dok mama nije bila tu?“
Njegov kažiprst, tanak kao olovka, stao je između mojih grudi.
„A to su, mladiću, ženske grudi i tvoja majka ima prilično divne primerke istih", kaže Ričard dok se naginje i sklanja ruku svog sina.
„Mama izgleda kao ja, je 1’ tako?“, insistira Emili. Penje se i odgura Bena niže, na moj stomak, čija meka kupola još pamti da ih je oboje krila.
,,Ja“, cvrkuće Ben veselo. „Ja, ja, ja“, uzvikuju dok njihova majka nestaje pod svojom decom.
*
MISLIM DAJE SVAKA ŽENA sa bebom već počinila neku vrstu prevare. Nova ljubav u gnezdu toliko je nezasita da stara može samo strpljivo da čeka i nada se mrvicama koje uljez neće pojesti u svojoj pohlepi kukavice. Drugo zahlađenje još više ubija ljubav odraslih. Čudo je ako strast uopšte preživi, jer suviše često umre u tim godinama ranog odgajanja.
Satima i danima nakon što se vratim s putovanja, obećavam sebi da mi je to poslednje. Priča po kojoj živim – da je rad samo jedan od niza izbora koji neće uticati na moju decu – razotkriva se u pravom svetlu: fikcija puna želja. Potrebna sam Emili i Benu, a oni žele mene. Naravno, Ričarda obožavaju, ali on im je drugar za igru, pratilac u avanturama. Ja sam suprotno od toga. Tata je okean, mama je luka, bezbedno utočište u kome se sakriju i skupljaju hrabrost da sledeći put odu još dalje. Ali, ja znam da nisam neka luka. Ponekad, kad su stvari jako loše, ležim ovde i pomislim da sam brod u noći, a moja deca kao galebovi viču dok prolazim.
I zato izvadim svoj digitron i ponovo sabiram. Ako dam otkaz, mogli bismo da prodamo kuću, skinemo hipoteku i vratimo dug za renoviranje doma, koji je izmakao kontroli kada smo prvi put shvatili da se buđ podiže, a kuća sleže. („Lepotice, tebi treba potpora", rekao je majstor. Da znaš da mi treba.) Odselimo se iz Londona, kupimo kuću s pristojnom baštom, nadamo se da će Ričard naći još arhitektonskog posla, utvrdimo da li bih ja mogla da radim honorarno. Bez odmora u inostranstvu. Sve u ekonomičnom pakovanju, a kupovina cipela na minimumu. Desi se da me do suza pogodi slika štedljive i odgovorne domaćice kakva sam mogla da postanem, a sigurno bih. Ali, tako me užasno plaši mogućnost da nakon svih ovih godina nemam prihode. Moram da imam svoj novac, kao što imam svoja pluća. („Vaša mama nikada nije imala novac za bežanje“, govorila je tetka Filis dok je maramicom brisala moje lice.) I šta bi od mene ostalo ako bih po čitav dan bila sama s decom? Dečja zahtevnost je beskrajna. Možete ih neprestano nalivati ljubavlju i strpljenjem, ali kada je u redu reći „dosta"? Nikada. Nikada ne možete reći dosta. Da biste nekome tako nesebično služili, morate potisnuti nešto u sebi. Divim se ženama koje to mogu, ali ja se pri samoj pomisli razbolim od panike. Nikome ne bih to priznala, ali mislim da se davanjem otkaza postaje nestala osoba. Jedna od nestalih u kući. Pošte u Britaniji trebalo bi da su pune postera na kojima piše „Traže se žene koje su se izgubile u svojoj deci i nisu više viđene". Tako, dok moja deca skaču po meni i viču ,,ja“, neki glas u meni ponavlja „ja, ja, ja“.
*
7:42 Potpuni pakao dok pokušavam da izađem iz kuće. Emili prijavljuje da nijedan od tri ponuđena kompleta odeće nije prihvatljiv. Izgleda da je žuta njena omiljena boja.
„Ali, sva tvoja odeća je ružičasta."
„Roze je tako blesavo."
„Hajde, dušo, pusti da ti mama podigne suknjicu. Što je lepa suknjica!"
Pljesne me. „Neću roze. Mrzim roze."
„Emili Setok, pazi kako razgovaraš sa mnom. Mislila sam da ćeš uskoro napuniti šest, a ne dve godine."
„Mama, to što si rekla nije lepo."
Kako da se nosim s detetom koje za dvadeset sekundi može da pređe iz histerije u ulogu sređene dame? Dok izlazim, viknem Ričardu koga ne vidim, da pozove nekog da pogleda mašinu za pranje suda. Poli dajem spisak stvari koje nam trebaju i sav svoj novac, ali pri tom pazim da četiri puta kažem „molim te". I čim stignem do vrata, Emili brižne u plač u podnožju stepenica. S ovog kraja hodnika, manje liči na krilatu furiju, a više na malu tužnu devojčicu. Osećam kako moj bes nestane do kajanja. Vratim se i zagrlim je, ali najpre skinem blejzer da bih izbegla sluzavi trag slina.
„Mama, jesi li išla u Empajer skejt?"
„Šta?"
„Hoću da idem u Empajer skejt s tobom. To je u Americi."
„A, Empajer Stejt Bilding. Da, dušo, mama će te voditi jednog dana, kad budeš velika devojčica."
„Kad napunim sedam godina?"
„Da, kad napuniš sedam godina." I njeno lice se razvedri kao nebo posle oluje.
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Veliko okupljanje savetnika ovde u maju. Stop. Hitno potrebno prisustvo neverovatnog britanskog menadžera kapitala Stop.
Odličan restoran s ostrigama kod stanice Grand Central. Stop.
Možeš li da progutaš tuce ostriga? Ja ne mogu. Stop.
14:30 Na Kings Krosu ulazim u voz za Jork zbog konferencije. Dozvoljavam sebi da samo dvaput u toku jednog sata pomislim na Džeka, što zahteva užasnu samodisciplinu koja je malo otežana zato što sam svoje sledovanje potrošila pre nego što smo izašli iz stanice. Kad se setim kako sam ga poljubila, a on uzvratio, dolazi do otapanja mog jezgra. Osećam se kao da sam puna zlata. Voz se trese i stenje na ležajevima. Raširim svoje stvari po stolu. Konačno imam vremena da sednem i opustim se uz novine. Naslov na strani 2: Kako drugo dete može da vam uništi karijeru? To sigurno neću čitati. Kunem se, od Emilinog rođenja, svakog meseca objave neko novo istraživanje koje dokazuje da moje dete uništava moju poslovnu perspektivu ili, još bolnije, moj posao uništava perspektivu mog deteta. Gde god se okreneš, osuđuju te.
Umesto toga, okrenem žensku stranu i počnem da popunjavam nešto što se zove Stres test.
Da li patite od navedenog?
a! Nesanica
b/ Nervoza

Pobogu, šta je sad? Prokleti mobilni. Zove Rod Task s posla. „Kejti, čujem da je prezentacija sa Mu-mu prošla odlično." „Momo.“
„Aha. Mislim da vas dve treba da se držite jedna druge, da krenete na još neki etički posao."
Rod kaže da mora da pristupi nekom fajlu o Selindžeru, ali ne može da uđe u moj računar. Traži šifru.
„Ben pampers."
„Pampur? Nisam znao da si toliki ljubitelj vina.
„P-A-M-P-E-R-S. To je neka vrsta, ovaj, kozmetike."
Kada ste poslednji put našli vremena da pročitate knjigu?
a/ Prošlog meseca?
b/ Ne od...
Opet mobilni. Moja majka. „Jesi li zauzeta, Kejt, ljubavi?"
„Ne, u redu je, mama."
Navalim se na najbliži naslon za glavu i spremim se za dug razgovor. Nije baš da mami mogu da kažem da zauzeta ne znači isto što i u njeno vreme. Zauzeta ne znači jutro s mašinom za pranje veša i sendvič sa sirom i kiselim krastavcima pre nego što pokupi decu iz škole. Zauzetost je zauzetija u moje vreme – postala je globalna.
Mama je ubeđena da se nešto loše desilo ako joj ne uzvratim poziv za dvadeset četiri sata. Teško je objasniti da je jedina šansa da je pozovem baš ako se ništa loše ne dešava. Kod mene je pretežno olujno s mestimičnim razvedravanjem.
Mama kaže da je pozvala samo da proveri kako se Emili snalazi u školi pošto je njena drugarica Ela otišla.
Loš trenutak. Pojma nisam imala da je Ela otišla. Nisam bila u školi otkad sam počela da spremam prezentaciju. „A, dobro. Stvarno, odlično je to podnela. I odlično joj ide balet." Ulazimo u tunel. Veza se prekida.
Zbog čvora u stomaku ne mogu da mislim na Stres test. Kada sam počela da lažem svoju majku? Ne mislim na ona obavezna prikrivanja između majke i ćerke: najkasnije u jedanaest, nikad nisam probala, tri koka-kole, ali svi to nose, spavao je na podu, da, Debin drug, ne, nije bilo skupo, na rasprodaji, da, odlično sam prošla, dobro, ne može bolje.
Ne, ne te laži koje su obostrana zaštita. Dok si mlada, majka te štiti od sveta zato što misli da si premala da bi shvatila, a kad ona ostari, ti je štitiš zato što je previše stara da bi shvatila, ili da joj naneseš još jedno novo shvatanje. Želim da znam, znam, ne želim da znam – to je kriva života.
Ovde govorim o lažima majci o majčinstvu. Kažem da je Emili dobro podnela odlazak najbolje drugarice iako nisam ni čula za to. Radije bih da mama misli da nisam uspela na poslu nego da sam se otuđila od svoje dece. Ona misli da imam sve i jako joj je drago. Znači, ne mogu da joj kažem. Bilo bi to kao da saznamo da se Pepeljuga vratila u palatu da bi je princ bacio na čišćenje šporeta.
Hotel Kloisters, Jork, 19:47
Pozovem mamu. Kao da teško diše. Posle malo nežnog ispitivanja, priznaje da se u poslednje vreme lošije osećala, a to u prevodu s majčinskog jezika znači da je izgubila osećaj u svim udovima, a unutrašnji organi otkazuju. Bože!
I ne trudim se da spustim slušalicu pre nego što okrenem broj moje sestre Džuli, koja živi blizu mame. Javlja se Stiven, njen najstariji sin. Kaže da mama gleda seriju, ali pozvaće je.
Džulin glas me iznenađuje. Slatko šuškanje moje mlađe sestre zamenilo je nešto napeto i namrgođeno. Pri svakom našem razgovoru u poslednje vreme, ona kao da se sprema za svađu oko neke nepravde koja je previše bolna da bi imala ime.
Ja sam pobegla, a Džuli nije. Džuli je zatrudnela i udala se u dvadeset prvoj i dobila troje dece do dvadeset osme, a ja nisam. Džulin muž je električar, a moj arhitekta. Džuli živi kilometar i po od mame i trudi se da je obiđe svakog drugog dana, a ja ne. Džuli, koja ima vešte ruke, donese u kuću nešto novca praveći minijaturne zavese u lokalnoj fabrici kućica za lutke, a ja, s dobrom glavom, ne. (Zapravo, ja verovatno neposredno ulažem novac svojih klijenata u fabrike na istoku koje ugrožavaju Džulinog poslodavca.) Džuli je jednom bila u inostranstvu, u Riminiju, i nije imala sreće s vremenom. Ja putujem bar dvaput nedeljno. Iako niko nije kriv za sve to, moja sestra i ja sada obitavamo u atmosferi krivice i optuživanja.
Pitam Džuli misli li kako bi trebalo da mama obiđe doktora, a njen uzdah dovoljno je jak da sravni drveće. „Mama mene ne sluša, ali, ako si toliko zabrinuta, zašto ne odeš do nje i sama joj ne kažeš?“
Objašnjavam joj kakav je bio moj raspored, a Džuli upada: „U svakom slučaju, nije s fizičke strane. Uznemiravali su je neki ljudi koji su dolazili u stan. Rekli su da traže novac koji im tata duguje."
„Zašto mi to nisi rekla?"
U dnevnoj sobi moje sestre čuje se tužna muzika iz serije. Džuli i ja obožavale smoKoronejšn strit dok smo bile male. Jedno vreme svađale smo se zbog naklonosti Reja Lengtona, mehaničara s talasastom crnom kosom, dok nije spljeskan ispod jednog od svojih automobila. Dvadeset godina je nisam gledala.
„Ostavila sam nekoliko poruka na toj tvojoj sekretarici, Ket", kaže moja sestra. „Ali, tebe nikad nema."
20:16 Konferencija je u vezi s preduzetničkom firmom Dot.com ili barem onim što je od njih ostalo. Ispostavilo se da momci, koji su ubedili Grad da mogu da vide budućnost, nisu daleko od kristalnih kugli. Ne biste poverovali koliko je kapitala dato firmama koje su htele da prodaju dizajniranu odeću preko Interneta. Ali, pogodite šta se dogodilo. Ljudi više vole da odu do prodavnice i probaju stvari. (Ženski menadžeri mnogo su se manje opekli u katastrofi. Pošto bolje procenjujemo odnos između rizika i dobitka, na neproverene akcije trošile smo daleko manje od svojih kolega. Rekli su da smo imale sreće, ali ja se ne slažem. Mislim da je to urođeno. Moramo da želimo da u kuhinji uvek imamo osnovnu hranu kako bismo mogle da nahranimo ta mala usta kada sabljozubi tigar zapreči ulaz u pećinu.)
Raspakujem kofer pred večeru i nalazim veliki koverat s natpisom „Ne otvarati do nedelje!", ispisan Ričardovim rukopisom. Otvorim ga. Moje čestitke za Dan majki. Na jednoj je otisak Benove šake u crvenoj boji. Napola sam nasmejana, a napola zgrčena zbog pomisli na nered koji mora da je ispratio tu kreativnost. Emili je nacrtala mene. Na glavi imam krunu i držim zelenu mačku i toliko sam visoka da obližnja palata deluje sićušno. Unutra je napisala: „Volim svoju mamu. Ljubav je posebna, od nje mi srce zasvetli i suze krenu.“ Ne mogu da verujem. Zaboravila sam na Dan majki. Mama mi nikada neće oprostiti. Okrenem recepciju. „Možete li mi dati broj cvećare?"
Šalje: Džek Ejbelhamer
Prima: Kejt Redi
Hoćeš li doći u Njujork?
Ili ja? Stop.
Mislim na tebe. Stop.
Šalje: Kejt Redi
Prima: Džek Ejbelhamer
Nemoj. Stop.
Zapamtiti
Popravi mašinu za sudove. Tepih na stepeništu? Treba srediti prenose fondova – bez sranja! Pozovi Džil Kuper-Klark. Prijava za Bena za vrtić? Emilina škola, saznaj ODMAH! Ček za balet. Podseti Ričarda da spremi novac za dadilju. NOVAC ZA HUANITU! Promeni šifru na računam. Polin rođendan – BMV? Karte za koncert Dzordža Majkla? Tretman u banji, jastuk za aromatičnu relaksaciju? Pozovi ćaleta i popričaj o dugovima. Nađi vremena da obiđeš mamu. Kupi Sinatrin CD. Zenšen za bolje pamćenje, ili onaj ginko?


20
Kako je nekada bilo
3:39 Probudilo me je zvono na vratima. To je Rob, naš komšija, tri kuće niže. Kaže da je čuo neku buku i video grupu momaka kod našeg auta, pa je viknuo, a oni su pobegli. Ričard izlazi da proceni štetu. Bočni prozor razbijen, zadnji je napukao. Naravno, alarm se nije aktivirao. Alarm u kolima obično pokrene i mačji dah, ali je beznadežno tih kada se dešava pravo obijanje.
Rič ide da zalepi prozore dok ja telefoniram firmi za stakla koja radi dvadeset četiri časa dnevno.
„Zao nam je, vaš poziv je na čekanju. Zbog velike potražnje. Molimo vas, ostanite na vezi dok vas povežemo."
Potražnja? Kakva potražnja? Pa, tek je četiri sata ujutro.
„Ako znate lokal koji vam je potreban, pritisnite taster jedan. Ako želite da razgovarate s operaterom, pritisnite taster dva.“
Pritisnem 2.
„Molimo vas, sačekajte dok pokušavamo da vas povežemo, brzo ćemo odgovoriti na vaš poziv. Hvala što ste se odlučili za Prontoglas. Ako želite da razgovarate s operaterom, molimo pritisnite taster tri.“
Pritisnem 3. „Žao nam je, u ovom trenutku ne možemo odgovoriti na vaš poziv. Molimo, pokušajte kasnije!"
Pomislim na vreme koje se potroši u onim odjekujućim odajama gde pozivi čekaju. Pakao nisu drugi: pakao je pokušavati da doprete do drugih dok sedam minuta slušate Vivaldija na panovoj fruli. Odlučim da se obučem i odem na posao ranije. Ovo je fino vreme za razgovor s Tokijem. Ali, dok petljam oko dugmadi na košulji, sa sprata čujem krik. Ben stoji u svom krevecu i protestuje zbog čudovišta koje ga je izvuklo iz sna. Optuživački upire prstom u nevidljivog napadača.
„Znam, dušo, znam. Sve su nas probudili neki zli ljudi.“
Ben je toliko preplašen da ne može da zaspi. Spustim ga na sofu pored kreveca i legnem pored njega.
,,Ru“, stenje. „Ru." I tako ustanem, dohvatim žgoljavog kengura i ušuškam ga pod njegovu ruku.
Bebe imaju jednu čarobnu tačku između obrva. Ako prstom pređete preko nje i niz nos, oči im se same sklope, kao ljudske roletne. Moj sinčić ne voli da spava, pošto ga san odvaja od života u kome uživa, ali počinje da drema dok mu se tamnoplave oči prazne od svih misli. Ležim i razmišljam o pukotinama na tavanici oko lustera, gde je gips krenuo da puca. Čak i moj plafon ima ekcem od stresa. Zamišljam prst koji češka moje obrve i skotrljam se u prepun san.
6:07 Ričard dolazi u Benovu sobu da me zameni. Beba je ispružena na njegovom stomaku kao štene. Šapućemo.
„Rekao sam da je zamisao da kupimo ’volvo ’ loša, Kejt."
„Neki kreteni nam obiju kola i ja sam kriva?"
„Ne, samo što je u ovom kraju to očigledno upadljivo, zar ne?"
„Ma, daj, Rič. Čak ni Toni Ben više ne smatra posedovanje krađom."
Smeje se. „A ko je rekao da je zločin samo pravedna kazna za nepravedno društvo."
„Nisam ja to rekla. Kad sam ja to rekla?"
„Ubrzo nakon što ste prisvojili svoj prvi ’golf kabriolet’, gospođo Engels."
Na mene je red da se smejem. Ohrabren, Ričard me ljubi u kosu i istraživačkom rukom kreće pod moju spavaćicu. Neverovatno je kako, čak i kad niste raspoložene, bradavice začas postanu kao ledeni dragulji. Rič me upravo vuče dole, na prostirku sa Vinijem Puom, kada se Ben uspravi, svojim roditeljima uputi pogled „kako ste mogli“ i prstom pokaže na sebe. (Jesam li pomenula da bebe sprečavaju i seks? Očekivali biste da osečaju nostalgiju prema činu kojim su nastale. Naprotiv, kao da imaju alarm za mogućnost rivala, i na znak zaplaču kao da su direktno vezani za kopču grudnjaka.) Rič podiže svog sina i silazi na doručak.
Pokušavam da ponovo zadremam, ali razmišljam o tome koliko smo se Ričard i ja promenili. Upoznali smo se pre petnaest godina na fakultetu. Ja sam opsedala Barkli banku, a on je tamo otvarao račun. Uzviknula sam nešto o Južnoj Africi (Kako smete da ulažete u surovost?), a Rič je prišao našoj pravičnoj gomili i ja sam mu dala letak, koji je on ljubazno gledao.
„Zaboga, to zvuči loše", rekao je pre nego što me je pozvao na kafu.
Ričard Setok bio je najkulturniji muškarac koga sam upoznala. Dok je govorio, zvučao je kao da je Kenet Brana progutao Keneta Mura. Naoružana znanjem da su svi dečaci iz državnih škola emocionalno uskraćeni, nisam znala šta da radim kada je postalo jasno da je ovaj primerak sposobniji za naklonost nego što sam očekivala. Rič nije želeo da spase svet kao moji prijatelji idealisti. On ga je činio boljim mestom samo svojim prisustvom.
Prvi put smo vodili ljubav u njegovoj studentskoj sobi u potkrovlju. Sunce je kao stub zlatnog praha ulazilo kroz svetlarnik, dok je Rič svečano skinuo moj bedž „biciklisti protiv bombe“ i rekao: „Siguran sam da će Rusi mirnije spavati, Kejt, pošto znaju da si prošla test sposobnosti za bicikliste."
Jesam li se ikada ranije smejala na sopstveni račun? Zvuk koji je izašao te noći bio je zarđao od neupotrebljavanja, kao zatvoreni izvor koji oživi uz grgotanje. „Tvoj tuberkulozni smeh“, tako ga je Ričard nazvao. „Zato što je mračan, gorak i severnjački i zbog njega poželim da te pojedem." To je i dalje moj omiljeni zvuk, zvuk kada smo bili pravi mi.
Sećam se koliko sam volela njegovo telo, ali još više sam volela kako se moje telo osećalo pored njega. Na svaku pravu liniju krivina, pršljenovi na njegovim leđima kao kamene stepenice koje vode u planinu zadovoljstva. Danju smo vozili bicikle i na najmanjoj kosini vikali ,,Brdo!“, ali noću smo istraživali drugačiji teren.
Kad smo Rič i ja počeli da spavamo zajedno – mislim na pravo spavanje, ne na seks – ležali smo na sredini kreveta, licem u lice, dovoljno blizu da jedno drugom osetimo nalete toplog noćnog daha. Moje grudi bile su naslonjene na njegove, a noge bi ispod i iznad njegovih nestajale kao sirenin rep. I dalje mi nije jasno kako. Kada pomislim na nas u krevetu u to vreme, na pamet mi padne oblik morskog konjića.
Vremenom smo lica okrenuli prema ivicama kreveta. Verovatno biste mogli da nađete tačan datum našeg prvog rastavljanja. Tog dana kupili smo veliki bračni krevet, krajem osamdesetih. A zatim, dolaskom prvog deteta, počela je borba za san. Počeli smo da tonemo umesto da uranjamo u krevet. Nekada smo s podjednakom lakoćom ulazili i izlazili iz sna, kao što smo ulazili i izlazili jedno iz drugog, a tada smo ljubomorno čuvali mesto za odmor. Telo je počelo da me uzbunjuje jezom zbog bilo čega što je pretilo da mi oduzme preostalu snagu. Zalutalo koleno ili lakat bili su dovoljni da pokrenu granični rat. Sećam se da sam počela da primećujem koliko glasno Ričard kija, koliko je ekscentrično naglašeno. AP-ćiha! AP-ćiha! Tako je zvučalo.
Dok smo bili studenti, putovali smo vozom po Evropi. Jedne noći završili smo u malom hotelu u Minhenu, gde smo se kao histerici srušili na krevet. Izgledao je kao bračni, ali kada smo povukli posteljinu, ispostavilo se da se radi o dva dušeka. Povezivala ih je i razdvajala tanka drvena letva, tako da je susret na sredini umesto neminovnosti postao zadatak. Sve je delovalo tako tevtonski. „Ti budi Istočna Nemačka, a ja ću Zapadna", sećam se da sam rekla Riču dok smo ležali na razdvojenim polovinama na svetlosti ulične lampe. Smejali smo se, ali vremenom sam počela da se pitam nije li smeštaj u Minhenu kao prava bračna postelja: praktično, bez strasti, razdvaja ono što je Bog spojio.
*
7:41 Posle doručka, Ben u benkici „Džekson Polok“ užasno je mazan. Pola ga odlepljuje s mene kada stigne Vinston da me odveze na posao. „U redu, dušo, u redu je“, čujem Polu dok zatvaram vrata za sobom. Sedim na zadnjem sedištu Pegaza i pokušavam da čitam Fajnenšel tajms ne bih li bila u toku za prezentaciju, ali ne mogu da se koncentrišem. Čuje se muzika, neki džez aranžman na klaviru, koji gotovo da mogu da prepoznam.
– Neko da me čuva? Zvuči kao da je pijanista razbio melodiju na hiljadu delića i baca ih u vazduh da bi video kako če pasti. Akordi zvuče kao da meša špil karata. Vinston pevuši glavnu melodiju i povremeno vrisne, u pozdrav pijanisti zbog izuzetno lukavog izvođenja. Ovog jutra, raspoloženje i opuštenost mog vozača deluju kao prekor. Hoću da prestane.
„Da li bismo mogli da izbegnemo semafore za Nju Nort, Vinstone, i prođemo sporednim putem? Nisam ubeđena da je ovo najbrži."
Neko vreme ne odgovara, ali pusti da se pesma završi. A zatim, dok poslednji akord još bruji u vazduhu, kaže: „Znate, gospođo, u mom kraju potrebno je mnogo vremena da se stvari rade naprasno."
„Kejt. Zovem se Kejt."
„Znam kako se zovete. S’o se mene tiče, jurcanje unaokolo je gubljenje vremena. Ako prebrzo letite, gospođo, promašićete svoje gnezdo."
Smeh mračniji nego inače. „Pa, bojim se da je takav ležerniji pogled dozvoljen vozaču taksija..."
Vinston ne uzvraća na moju uobraženost, samo me dugo gleda u retrovizoru i zamišljeno kaže: „Mislite da želim da budem kao vi? Čak ni vi ne želite da budete vi."
Dosta je bilo. „Slušaj, ne plaćam ti za psihoterapiju. Plaćam ti da me u najkraćem vremenu dovezeš do Brodgejta, ali izgleda da je to van tvojih mogućnosti. Ako ti ne smeta, izaći ću ovde, brže je pešice."
Dok dajem dvadeseticu, Vinston po džepu traži kusur i zapeva: „Postoji neko koga žudim da vidim/Nadam se da će on/Na kraju biti/Neko da me čuva.“
8:33 Iz lifta nalećem pravo na Siliju Harmsvort. „Imaš li nešto na blejzeru, dušo?“, nasmeši se šef kadrovskog odseka.
„Ne. Zapravo, tek što sam ga podigla s hemijskog čišćenja."
Spustim pogled na rame i vidim razmazani užas, epoletu od Benove pasirane banane. Ne, Bože, kako možeš to da mi uradiš?
„Zapanjena sam kako se snalaziš s ovim poslom, Ketrin", guguče Silija, otvoreno oduševljena dokazom da se ne snalazim.
(Silija je jedna od onih usedelica koja je uživala u činjenici da je jedina žena u muškom svetu. Imala je dozvolu da se oseća lepo dok se nisu pojavili devojčurci kao ja i ukinule njen monopol.)
„Stvarno je teško sa svom tom dečicom“, kaže veselo. „Baš sam rekla Robinu Kuper-Klarku dok si bila odsutna, je 1’ tako, da ne znam kako ti polazi za rukom."
„Dvoje."
„Izvinjavam se?"
„Dvoje. Sva ta dečica. Imam dvoje. Jedno manje nego što ima Robin."
Okrenem se na peti, priđem stolu, skinem uprljani blejzer i zatvorim donju fioku. S prozora dolazi neverovatna buka. Golubovi su resili da se zajedno dosele na ispust. Mužjak sedi s grančicom u kljunu i izgleda pomalo blesavo. Prepoznajem taj izraz. Tako mene Rič gleda kada donesem kući spakovane police za sklapanje. U međuvremenu, ženka je zauzeta gomilanjem grančica u nešto veličine tanjira što liči na splav. E, baš lepo, sad prave gnezdo.
„Gaj, jesi li stupio u kontakt s gradskim vlastima u vezi sa sokolarom? Prokleti golubovi samo što nisu počeli da se razmnožavaju."
U malom džepnom ogledalu proverim da li na vratu imam Benove ujede. Zatim smireno ušetam na sastanak s Robinom Kuper-Klarkom i drugim rukovodiocima i počnem prezentaciju. Ide veoma dobro. Sve oči u sobi prikovane su za mene, pogotovu onog kopilana Krisa Bansa. Očigledno, počinjem da uživam ozbiljno poštovanje. Taktika da se ponašam kao muško, da nikada ne pominjem decu i slično očigledno se isplati.
Dok prelazim sa slajdova na troškove, odjednom shvatim da jedina u sobi nemam penis. Kejt, to nije dobra misao u ovom trenutku. Možemo li da ne razmišljamo o đokama na skupu sa sedamnaest muškaraca? Kad ih već pominjem, zašto moraju tako uporno da me gledaju? Pogledam dole. Ispod tanke bele košulje imam crveni grudnjak Agent Provocateur, ono što sam zgrabila u polumraku iz fioke u 4:30. Gospode, izgledam kao Pamela Anderson na dodeli Oskara.
11:37 Sedim u ženskom toaletu, obraza naslonjenog na zid kabine da bih rashladila besno crvenilo. Zid izgleda kao mapa svemira, zbog crnih pločica prošaranih belim zvezdama. Osećam se kao da me nešto odvlači u duboki svemir i želim da odem tamo. Možda bih na nekoliko milenijuma mogla da se sakrijem u crnoj rupi, dok ne izbledi sećanje na javno poniženje? Ranije sam ovde pušila u očajnim situacijama, a sada tiho pevam. „Ja sam jaka, ja sam nepobediva, ja sam Ze-na.“
To je pesma Helen Redi iz vremena kada sam išla u školu. Sviđalo mi se to što je imala isto prezime kao ja i što je zvučala tako, pa, ispunjeno, ubeđeno da žene mogu da se nose sa svim što im život donese. Na fakultetu, dok smo se spremale za izlazak, Debra i ja neprestano bismo puštale ploču da sakupimo snagu. Igrale bismo po sobi i dobacivale se Debinom figuricom Ekšn mena. (Nakon što mu se slomila noga, Deb je rekla da bi trebalo da ga zovemo Neaktivni čovek , ’po svim našim beskorisnim momcima’.)

„Ah, da, jesam mudra,
Ali mudrost iz bola rođena,
Da, platila sam cenu,
Ali vidite koliko sam dobila!
Ja sam jaka. Ja sam ne-po-be-di-va.
Ja sam Zena.“
Da li verujem u ravnopravnost polova? Nisam sigurna. Nekada jesam, strasnom ubeđenošću nekog jako mladog ko zna apsolutno sve, dakle baš ništa. Lepa je to zamisao, jednakost, plemenita i neporecivo pravedna. Ali, kako je, do đavola, trebalo da se sprovede? Mogli su da nam daju dobre poslove i trudničko bolovanje, ali projekat je bio osuđen na propast, sve dok ne reprogramiraju muškarca da primeti da je nestalo toalet-papira. Žene u svojim glavama nose slagalicu porodice, jednostavno je tako. Svake noći, na putu do kuće, gledam žene koje hodaju na svedu uličnih lampi i održavaju ravnotežu između kesa iz prodavnice i torbe sa spisima. Ili drhte na stanicama kao previše navijene mehaničke igračke.
Ne tako davno, moja prijateljica Filipa rekla mi je da su ona i njen muž sastavili testament. Fil je rekla da želi klauzulu u kojoj bi Mark obećao da će deci šeći nokte u slučaju njene smrti. On je mislio da se ona šali. Nije se šalila.
Jedne subote, prošle godine, vratila sam se iz Bostona i zatekla Ričarda u hodniku, spremnog da naše dvoje dece povede na zabavu. Emili je bila neočešljana i kao da je imala ožiljak iz dvoboja na obrazu, za koji se ispostavilo da je kečap od ručka. Ben je bio povijen i nosio je nešto jako malo i isprskano kajsijom, što ja nisam prepoznala. Malo bolje sam pogledala i videla da je u pitanju odeća jedne od Emilinih lutaka.
Kada sam svom mužu rekla da naša deca izgledaju kao da su krenula da prose, Rič je rekao da ih obučem sama ako mi se ne sviđa.
Nije mi se sviđalo. Sama sam ih obukla.

Šalje: Kejt Redi Prima: Kendi Streton
Prosto dražestan dan do sada Upravo sam greškom pokazala grudi šefu investicija & njegovim snagama Kris Bans mi je kasnije prišao i rekao:
„Kejt, baš si bila profi s bradavicama"
Smejao se kao lud i pomenuo da će me staviti na svoj veb sajt. KAKAV VEB SAJT?
Plus, Ejbelhamer me je pozvao na seks-sastanak u Njujorku. Zašto su svi muškarci kreteni?
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi
Dušice, ne brini, imaš strava sike.
Zavist zbog penisa nije u modi.
Zdravo, zavisti zbog sisa!
Bans je govance.
Njegov veb sajt je sigurno centrala za drkanje.
Nadam se da ćeš se naći sa Čekićarem u Njujorku, zvuči odlično.
Mrzim kad glumiš Britanku.
Kandida Herpes xxx
13:11 Ručak s Robinom Kuper-Klarkom i novim klijentom, Džeremijem Brauningom, u Tartufu. Nalazi se na krovu zgrade koja gleda na Kraljevsku berzu. Restoran je tako tih da se to, van manastira, samo novcem može kupiti. Ovo mora da je ona tišina koju zovu zlatnom. Niske stolice napravljene su od kože, a kelneri dolaze s kolicima za posluživanje. Jelovnik je od onih koje najmanje volim: meso za momke, nikakvo popuštanje za ženski ukus. Kada upitam našeg konobara da li imaju salatu, on kaže: ,Mais oui, madame“, i ponudi mi nešto što u sebi ima gesiers.
Nesigurno klimnem glavom, a Robin se nakašlje i kaže: „Mislim da je to pečeni grkljan." Kako iko može da proguta grkljan?
Kažem da bih želela salatu, ako bi mogli da izostave grkljan. Na Robinovim usnama nazire se osmeh Aleksa Ginisa, ali konobaru nije smešno. Crvena krv je valuta u ovom kraju.
„Imate li neke veze s Redijevima iz Vustera?“, pita Džeremi dok Robin gleda ponudu vina. Naš klijent ima pedesetak godina, ali dobro izgleda i toga je svestan. Od vrata naviše skijaški je pocrneo, ramena su napumpana u teretani i sočna od uspeha.
„Ne. Ne verujem. Ja sam iz malo severnijih krajeva."
„Granice?"
„Ne, bliže Derbiširu i Jorkširu. Selili smo se.“
„Ah, jasno."
Nakon što smo utvrdili da nisam vredna poznavanja, naš novi klijent oseća da sme da me zanemari. Za deset godina moja zemlja postala je besklasno društvo, ali ta vest teško stiže do ljudi koji nju poseduju. Za ljude kao što je Džeremi, Engleska i dalje postoji samo do Hajd parka, a dalje je Škotska, gde u avgustu idu na ubijanje. Sever, veliko prostranstvo između jugozapadnog Londona i Edinburga, njima je strana zemlja, koju je najbolje preći avionom ili noću u kolima za spavanje brzog voza. Preci Džeremija Brauninga možda jesu osvojili Indiju, ali ne biste mogli da ih naterate da odu dalje od Vigama.
Robin prema meni nikada ne bi mogao da se postavi kao Džeremi. Ipak je poslednjih deset godina proveo sa Džil, koja sasvim dobro zna da su snobovi foliranti i da je žena u svakom smislu opasna. Zabavlja me da gledam šefa u ovakvim situacijama. Prijatan, druželjubiv i bez truda pametniji od svih svojih klijenata, ali, ipak, čini da se osećaju kao vođe pobedničkog tima. Videvši kako sam izostavljena, on nežno i odlučno pokušava da me vrati u razgovor. „Dakle, Kejt će biti viši menadžer vašeg fonda. Nju treba konsultovati u vezi sa strukturom vaših portfolija i drugih stvari. Ona čak može da objasni i misteriozno funkcionisanje Saveznih rezervi."
A zatim, nekoliko minuta kasnije, dok su usta našeg gosta puna živine: „Zapravo, Džeremi, Kejtini fondovi bili su najuspešniji u poslednjih šest meseci, što je, po svim standardima, bio prilično nepovoljan period, je li tako, Kejt?“
Volim ga zbog toga, ali ne pomaže. Neki muškarci prosto više vole da sarađuju s drugim muškarcem, bilo kojim muškarcem, samo da nije žena. Džeremi Brauning jedan je od njih. Vidim koliko se muči da me uklopi negde: nisam udata za njega, jasno je da mu nisam majka i zasigurno neću u krevet s njim. Šta onda ovo žensko radi ovde, sigurno se pita dok žvaće svog goluba. Čemu ona služi.
Više od deset godina primećujem takve stvari, ali još nisam sigurna da razumem. Strah od nepoznatog? Ipak je Džeremi u sedmoj godini poslat u školu za dečake, pohađao je jedan od poslednjih muških fakulteta, a njegova žena Anabel ostaje kod kuće sa sinovima naslednicima. Po njegovom mišljenju, sve drugo je zločin protiv prirodnog poretka.
„Izvinite, da li bih, možda, mogao dobiti nazad svoje vino?" Džeremi me kucka po ramenu. Vidim da sam čašu svog komšije gurala prema sredini stola da bih sprečila slučajno prosipanje. Taj refleks stekla sam tokom jela s Emili i Benom.
„Bože, strašno mi je žao, kad imate decu, uvek očekujete da će neko nešto oboriti."
„Ah, imate decu?", pita me.
„Da. Dvoje, zapravo."
„Nadam se da ih nemate još u planu."
To visi u vazduhu, pretpostavka da je moja plodnost deo njegovog feudalnog poseda, da me plaća da budem samo njegova, a ne da nosim mladunče mužjaka suparnika. Poželim da mu uzvratim kompliment i šutnem ga ispod stola tako jako da više ni on ne bi mogao da ima decu. Ali, izraz „smrskana jaja" ne izgleda baš najbolje izveštaju o klijentu.
„Naravno", odgovorim i pročistim grlo od salate. „Vi ćete biti moj prioritet, Džeremi."
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
U nastavku našeg razgovora o limitima za pozajmljivanje prilažem i neke misli o ZAJMOVIMA. Nisu moje, bojim se, mada su jako blizu onome što mislim o osobi koja upravlja mojim novcem.
Ništa ne mogu pokloniti,
Zajam je sve što mogu da dam,
Ali ne prezri onog koji pozajmljuje,
Čovek od čoveka ne može dobiti više
O, smrtni čovek pozajmiti može
Ono što smrtni čovek može dati,
I neće sutra nestati,
Ali jednom svakako hoće.
Ako su smrt i vreme jači,
Ljubav, ipak, može biti jaka.
Svet će duže trajati,
Ali ovo će trajati duga
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer Hvala na mislima o ZAJMU. Kao Vaš menadžer, moram da istaknem da vrednost Vaše investicije može i opasti i porasti. U ovom trenutku, tržište je vrlo nestabilno, ali uskoro ću doći u SAD i možda ćemo moći da razmotrimo podizanje stepena otvorenosti.
Pesma je divna Kxxxxxx
3:44 Decu sam ostavila kod kuće samu i uplakanu i došla na posao. Treba završavati neke stvari. Ne može da čeka. Neću dugo. Možda dvadeset minuta, ne više od četrdeset. Neće ni primetiti da me nema.
Kancelarija je tiha, čuju se samo uzdasi i zvuci mašina koje jedna s drugom vode ljubav u polumraku. Vrlo dobro radim bez ometanja. Cifre lete pod mojim rukama, kao vojska mrava u rodovima. Sačuvam kvartalni izveštaj o fondovima, uspavam ekran i iskradem se iz zgrade. Napolju je postnuklearna zora – nalet toplog vetra, razigrano smeće, nebo boje šerpe. Primetim taksi, nejasno žuto svetio na horizontu. Mašem dok prilazi. Nije stao. Još jedan taksi proleti, prazan kao pogrebna kola. Paničim. Približava se treći taksi. Izlazim na put da bih ga zaustavila. Skreće da me izbegne i vidim veliko pečurkasto lice kako kroz staklo govori: „Kravetino glupa, š’o ne gledaš ’de ideš?“
Sedim na ivičnjaku i plačem zbog nerviranja i samosažaljenja. Vatrogasna kola prolete ulicom uz neutešno zavijanje. Zaustavljaju se i momci mi dopuste da se popnem. Zahvalna sam na vožnji i zaboravim da im kažem kuda idem, ali brzo se krećemo poznatim ulicama dok ne stignemo do moje. Prilazimo mojoj kući i vidim gomilu ljudi koji stoje ispred. Dim izlazi kroz prozor jedne od spavaćih soba. Emilin prozor.
„Gospođice, povucite se, mi ćemo ovo rešiti", kaže neki čovek.
Šakama udaram po vratima. Zovem decu, ali ne čujem ništa zbog sirene. Ne čujem sebe dok vrištim. Isključite sirenu. Molim vas, može li neko da isključi tu jebenu sirenu...
„Kejt! Kejt, probudi se. U redu je. U redu je.“
„Šta?“
„Dušo, u redu je. Loše si sanjala."
Podignem se. Spavaćica je potpuno mokra od znoja. U grudima mi je ptica koja se trudi da izleti.
„Ostavila sam decu, Rič. Bilo je vatre."
„Dobro je. Stvarno je dobro."
„Ne, ostavila sam ih same. Otišla sam na posao. Ostavila sam ih.
„Ne. Nisi ih ostavila. Slušaj, to Ben plače. Slušaj, Kejt."
Istina. Sa sprata se čuje sirena, neumoljivo zavijanje bebe kojoj niču zubi. Jednočlana vatrogasna brigada.


21
Nedelja
DAN ZA ODMOR, inače poznat kao dan neprestanog fizičkog rada. Započinjem izbacivanjem izumrlih gotovih jela iz frižidera. (Ili redi jela , kako ih zove moja jetrva.) Obrišem neobične tragove nalik algama sa staklenih polica. Odbacujem komadić parmezana koji smrdi kao kuća starih ljudi. Rešim se odvratnih „srećnih pilećih komada“ kojima Pola hrani decu i potrudim se da ih sakrijem na dnu korpe. Za moje ranjive mlade samo prirodno hranjena živina. Koliko puta moram da joj kažem?
Tri puta napunim i ispraznim veš mašinu. Huanita ima hronične probleme s leđima (tri i po godine), pa se od nje ne može očekivati da nosi težak veš po kući. Pranje odeće odraslih ne spada u zaduženja dadilje, mada Pola povremeno prekrši stroga pravila da bi ubacila neki od mojih džempera koji se peru ručno. (Uvek pomislim da se žalim zbog toga, ali zavedem pod Zaostali problemi s Polom: treći tom.)
Danas sam pozvala Kirsti i Sajmona na „opuštajući" ručak. Važno je viđati se s prijateljima, setiti se da u životu postoji još nešto osim posla, tkati tkaninu društva, čime se pojačava osećaj zajednice, itd. Isto tako je važno i da deca vide smirenu mamu u kućnom okruženju, kako bi mogla da izgrade srećna sećanja na detinjstvo, umesto žene u crnom koja izleće kroz vrata izvikujući uputstva.
Sve je pod kontrolom. Ispod postolja od providne plastike kuvar je otvoren kao Biblija, sastojci su u zadovoljavajućem rasporedu. Tu je i veoma nakićena flašica maslinovog ulja sa svilenom sijenskom trakom. Nosim ljupku kecelju „Ket Kidston“ sa odštampanim retro cvetnim motivom. To daje ironičnu crtu ulozi domaćice iz pedesetih, dok naglašava smešnu udaljenost od užasnog robovanja u domu žena sličnih mojoj mami. Verovatno. Zamislila sam i da se nekoliko sekundi pre nego što gosti stignu presvučem u odeću ležerne vikend domaćice: džins „Erl“, ružičasti kašmir „Dona Karan“. Trudim se da pratim uputstva za korpice od kora sa salsifom, prazilukom i plavim sirom, ali Ben planinari uz moje noge, koristeći neisečene nokte kao krampone. Čim ga spustim, počne da zavija kao vatrogasna sirena.
Ima onih koji sami prave korpice, ali oni su kao ljudi koji upražnjavaju vezivanje u spavaćoj sobi: cenite njihov trud i tehniku, ali to ne znači da i sami želite to da radite. Izvadim kore iz pakovanja i namažem jednu otopljenim puterom. Zatim stavim drugu preko nje. Opuštajuće. Ulazi Emili s napućenom donjom usnom. „Gde je Pola?“
„Nedelja je. Pola danas ne dolazi, dušo. Hoće li mama i Emili praviti divne kolače?"
„Neću. Hoću Polu.“ (Kunem se da sam osetila nož koji mi je prošao kroz srce kada je to prvi put rekla. I dalje ništa s tim ne može da se uporedi, s nevernošću prvorođenog deteta.)
„Dušo, pa baš bih volela da mi pomogneš s kolačićima. Biće zabavno."
Svojim velikim očima Emili odmerava prizor svoje majke koja pokušava da glumi majku. „Tata je rekao da mogu da gledam Ragretse.“
„Dobro, možeš da gledaš Ragretse ako obučeš svoju plavu haljinu pre nego što stignu Kirsti i Sajmon."
*
11:47 Sve je pod kontrolom. Vraćam se receptu. „Umešajte limunov sok i plavi sir u ohlađen bešamel sos.“ Šta je bešamel sos?
Okrenem list. „Za bešamel sos pogledajte stranu 74.“ Šta? Sad mi to kažu? Zvoni mobilni. Rod Task. „Loš trenutak, Kejti?“ „Ne, sasvim je u redu. Jao! Bene, prestani. Izvini, Rode. Reci.“ „Faksom ti šaljem pojedinosti za sutrašnji sastanak, Kejti. Moraš da budeš u toku sa stanjem kapitala, nadležnosti i strategija. Tvoja struka. Mlađani Gaj pevao ti je hvalospeve u petak uveče, rekao je da se odlično snalaziš, kad se uzme u obzir.“ „Šta se uzima u obzir?"
„Ma, znaš već kako se momci raspričaju uz kari.“
Ne, ne znam. Baš bih volela da s Rodom i društvom izađem na indijsku hranu petkom kako bih sprečila onog gmizavca Gaja da mi proganja radno mesto. Ali, morala sam kući da bih čitala Harija Potera. Odjednom osetim zlokoban miris iz pećnice. „Ne brini, Rode! Sve je pod kontrolom. Vidimo se sutra.“
„Samo polako, lepotice!11
Otvaram vrata pećnice i otkrivam katastrofu. Korpice su se pretvorile u okamenjenu šumu. Ne paniči. Razmišljaj, Kejt, razmišljaj. Istrči kroz vrata izvikujući uputstva. Da li bi Ričard bio ljubazan da obuče Bena i pospremi kuhinju?
12:31 Vratila sam se iz supermarketa. Ben je obučen, ali kuhinja izgleda kao Diznijev crtać.
„Ričarde, zar te nisam zamolila da pospremiš?14 Podiže pogled s novina, zapanjen.,Jesam pospremao. Već sam CD-ove složio po abecednom redu.11
Šutnem vozić pod sofu, ostatak igračaka bacim u pomoćnu prostoriju i sušilicom za veš zatvorim vrata. Katastrofu od grojera i salsife zamenim gotovim kišom od spanaća. Sada da napravim dresing. Gizdava bočica maslinovog ulja ima nepomičan zapušač od crvenog voska. Otvaračem za flaše pokušavam da izvučem zapušač, ali samo posipam salatu od mladog lišća crvenim pahuljama. Zubima. Ne vredi. Sranje. Sranje. Napadnem zapušač oštrim nožem. Promašim flašicu i pogodim nadlanicu. Izgleda kao pokušaj samoubistva u pijanom stanju. Tražim po fioci za prvu pomoć. Nađem samo jedan flaster: „gos’n Modrica". Trčim uz stepenice da obučem odeću ležerne domaćice. Uvučem se u novi džins, ali ni traga od ružičastog vunenog džempera „Dona Karan“. Zašto u ovoj kući nikada ništa nije na svom mestu?
12:58 Našla džemper. Pola ga je sakrila u dnu ormana s provetravanjem, što nije čudno. Očigledno da je upravo preživeo pranje s dečjim stvarima. Toliko se skupio da bi odgovarao samo Palčići ili Ali Mekbil. Silazim i otkrivam da Ben ostatak plavog sira ubacuje u video. Emili vrišti zato što se zaglavila kaseta s Ragretsima. Ričardu ni traga. Zvono na vratima.
Kirsti i Sajmon Bing su Ričardove kolege. Naših su godina, ali nemaju dece, osim izvrsnog primerka sivoplave mačke, koja kao dim luta između japanskog porcelana u njihovom potkrovlju u Klerkenvelu. Kada odemo u posetu Bingovima, veliki deo vremena provedem vičući na Bena dok puzi uz otvoreno stepenište bez ograde i radosno zuri u ponor. Između ljudi bez dece i nas povijenih od podmlatka postoji tiha nategnutost. Pre Emilinog rođenja, s Kirsti i Sajmonojn iznajmili smo vilu kod Sijene. Našu vezu u zahlađenju često podgreju sećanja na tu sunčanu nedelju. Ovih dana, ako se uopšte i družimo, Ričard i ja najčešće provodimo vreme s ljudima s decom. Zato što oni razumeju iznenadnu potrebu da stvoriš picu i maramice, često istovremeno. Nepredvidivi smrad i spavanje. Promene raspoloženja koje stižu kao tenkovi.
Kirsti i Sajmon uvek deluju srećno što nas vide, ali mislim da mogu reći kako su njihovi pozdravi posebno neobuzdan uvod u zajedničko olakšanje kada zatvore vrata za nama, pa mogu da se vrate svojoj sofi bez slina. Ali, danas su oni došli kod nas, gde je svaki deo nameštaja, u suštini, velika maramica. Kuhinja je besprekorna, u poređenju s uobičajenim stanjem, ali vidim kako Kirsti upućuje osmeh pun razumevanja prema jedinoj igrački koja je ostala nasred poda. Sasvim je razumljivo što želim da je udarim.
Ručak prolazi tiho, a ja prihvatam komplimente za kupljeni tart, bez mnogo stida, iznenađujuće. Pa, jesam se jako potrudila da ga nabavim. Razgovor s Bingovima je raznovrstan. Da li je zaista dobra zamisao da dvorište Britanskog muzeja bude otvoreno uveče? „Neuspeli eksperiment11, prema Sajmonu, koji bi se potresao ako bi saznao da sam zaboravila gde se tačno nalazi Britanski muzej.
Zatim, prelazimo na učmalost trenutne ponude u bioskopima. Kirsti i Sajmon pogledali su neki francuski film o dve devojke koje rade u fabrici i oduševljeni su. Rič otkriva da ga je i on gledao. Kako je našao vremena za to?
„Kejt je radila u fabrici, je 1’ da, dušo?“
„Oh, zaista fascinantno", kaže Sajmon.
„Ne baš. Plastični poklopci za bočice s aerosolima. Veoma dosadno, veoma smrdljivo i veoma loše plaćeno."
Blago neprijatnu tišinu koja usledi prekida Kirsti. „Šta ti kažeš, Kejt?", pita vedro. „Jesi li gledala neki dobar film?"
„Ah. Dopao mi se Pritajeni tigar...", zastanem. „I pritajeni zmaj."
„Skriveni", mrmlja Rič.
„Skriveni tigar", kažem. „Svideli su mi se, ovaj, kineski delovi. Majk Li je baš dobar, zar ne?"
„Ang", mrmlja Ričard.
„Ja volim Meri Popins", cvrkuće Emili, Bog je blagoslovio. Dotrčala je s druge strane kuhinje, a na sebi ima samo rep male sirene od zelene svile. „Džejn i Majki idu na posao u banku sa svojim tatom. To je blizu gde mama radi i ima puno golubova." Počinje da peva glasno i loše, sa svom dečjom neustrašivošću. „Nahranite golubove, dvoparac za kesu, dvoparac, dvoparac, dvoparac za kesu. Da li ti hraniš ptice, mama?"
Ne, ja pozovem čoveka da dođe i ubije ih.
„Da, naravno, dušo."
„Mogu li ja s tobom na posao?"
„Naravno da ne.“
Kirsti i Sajmon se učtivo nasmeju. Kirsti kopka komadić narandžastog plastelina koji se zaglavio između zubaca viljuške za desert i pita se da li je vreme da se krene.
Zapamtiti

Izbegavaj društvena okupljanja koja zahtevaju čistu odeću ili čist nameštaj. Spisak za pakovanje za Eurodizni. Hleb? Mleko. Tepih za stepenište. Pozovi ćaleta. Prijavniformular za Benov vrtić. Pozovi Džil Kuper-Klark!! Čokoladni pačići!


22
Koliko košta?
Sreda, 22:35 Debra me zove na kuću, što je čudno, pošto ovih dana retko razgovaramo, samo se dopisujemo. Čim čujem njen glas, znam da nešto nije u redu. Zato pitam kako je. I uz jedan dubok uzdah, ona krene: Ma, kao i uvek; Džim će biti odsutan za Uskrs da bi sklopio neki posao, ona će morati da odveze decu u Safok i ostavi ih kod svoje porodice, njen otac je imao infarkt, mama se pravi da se snalazi, ali joj ne ide, a oni ne žele da smetaju Deb zato što je tako zauzeta i važna, naravno, ona bi volela da joj smetaju, ali je previše zauzeta na poslu, gde i dalje ne žele da je proglase suvlasnikom zato što ono kopile Pilbat kaže da „kod njene predanosti stoji upitnik", iako je ona prokleto zaslužila to suvlasništvo i stvarno jeste, a pri tom je Anka, dadilja koju zapošljava od Feliksove prve godine, potkrada. Da li je pomenula krađe?
Ne, nije.
Dakle, da bude iskrena, znala je za krađe od prošlog leta, ali nije sebi dozvolila da zna, nije želela da zna. U početku su to bile male količine novca za koje je mislila da ih je ostavljala po kući, pa nije mogla da ih nađe. Posle toga, počele su da nestaju stvari – vokmen, srebrni ram za sliku, ona mala digitalna kamera koju je Džim doneo iz Singapura. Čitava porodica se šalila oko duha kradljivca, a Deb je stavila bolje brave na vrata. Nikad se ne zna. A zatim, baš pred Božić, zagubila je svoju kožnu jaknu, onu divnu žućkastu „Nikol Fari“, čiju kupovinu nikako nije mogla da opravda, a može da se zakune da je nigde nije ostavila. Pozvala je sve restorane koje je posetila, ispraznila svoju garderobu. Sa Ankom se gorko šalila da verovatno ima preuranjene simptome Alchajmerove bolesti, a Anka joj je skuvala solju čaja s tri kocke šećera – nije ni čudo što Slovaci nemaju zube – i najslađe joj rekla: „Samo malo si umorna, mislim. Ne luda.“
Dakle, Debra nikada ne bi saznala da jednog dana nije svratila kući između dva sastanka. Dok je petljala s ključevima na ulaznim vratima, okrenula se i videla Anku kako niz ulicu gura kolica s Rubi i nosi kožnu jaknu. Kaže da se osetila tako slabo da nije mogla da se kreće, ali uspela je da se sakrije iza kanti, da je Anka ne bi videla. Zatim je prošle subote, dok je Anka bila odsutna, Deb ušla u njenu sobu, kao lopov u sopstvenoj kući. U ormanu su bili njena jakna i nekoliko boljih džempera. Nisu čak ni bili sakriveni. U fioci je našla kameru i bakin sat sa srebrnom ribom umesto velike kazaljke.
„Pa, šta si joj rekla?"
„Ništa."
„Ali, Deb, nešto moraš da kažeš."
„Anka je kod nas četiri godine. Donela je Feliksa u bolnicu onog dana kada se Rubi rodila. Ona je član porodice."
„Članovi porodice uglavnom ne kradu tvoje stvari da bi kasnije saosećali s tobom."
Zapanjena sam zbog ravnodušnosti glasa moje prijateljice. Potpuno je lišen borbenosti.
„Kejt, razmišljala sam o ovome. Feliks je već dovoljno uznemiren pošto sam ja stalno odsutna. Njegov ekcem je gori... A on voli Anku, zaista."
„Ma, daj, ona je lopov, a ti si njen šef. Ni sekundu je ne bi trpela na poslu."
„Mogu da živim s tim da ona krade od mene, Kejt. Ali ne mogu da živim s tim da su moja deca nesrećna. U svakom slučaju, meni je to dovoljno. Kako si ti?"
Udahnem duboko, ali se zaustavim. „Dobro."
Debra završi razgovor, ali pre toga smo ugovorile još jedan ručak, na koji nećemo otići. Upišem njeno ime u rokovnik, ipak, a oko njega nacrtam glupavog smajlija, kojeg je Deb uvek crtala pored imena Josifa Staljina na margini naših zajedničkih beležaka iz istorije iz 1983. (Jedna je morala da ide na predavanja, a druga da se izležava.)
Koliko košta da platiš nekome da bude majka tvojoj deci? Da li je neko izračunao? Ne govorim o novcu. Mnogo novca, ali koliko onog drugog?
Četvrtak, 4:05 Emili me budi da bi mi rekla kako ne može da spava. Sad nas ima dve. Pipnem joj čelo, ali se ispostavi da je temperatura od uzbuđenja zbog pariškog Diznilenda, gde idemo danas, ako završim sve poslove na vreme. Moja ćerka želi da ode u Diznilend od dana kada je shvatila da zamak Uspavane lepotice iz njenih crtaća zaista postoji.
Popne se na krevet pored mene i šapne: „Hoće li Mini Maus znati moje ime, mama?“ Naravno, kažem da hoće, a moja ćerka se kao torbar ukopa u moja leđa i zaspi dok ja ležim, svakog trenutka sve budnija. Pokušavam da se setim svega što treba zapamtiti: pasoši, karte, novac, kišni mantili (naravno da će padati kiša, praznik je), slagalice/bojice/papir, u slučaju da se zaglavimo u podvodnom tunelu, suve kajsije za užinu, žele bombone za podmićivanje, čokoladne za totalni krah.
Nije li gospođa Parkherst pomenula da žene moraju prestati da budu klasa sluškinja za muškarce? E, pokušale smo, Emiin, da znaš da smo pokušale. Žene sada rade iste poslove kao muškarci, podjednako dobro. Ali, žene sve vreme sa sobom nose podatke koji im ne daju mira. Cenim da je unutar glave svake majke svakog dana kao na aerodromu Getvik. Vakcine (bosti ili ne bosti?), šeme za čitanje, veličine obuće, pakovanje za putovanja, briga za decu lukavo načinjena od krila i molitvi – sve to kruži okolo i očekuje dalja uputstva od kontrole leta. Ako ih žene ne bi bezbedno prizemljile, pa, čitav svet bi se srušio, zar ne?

12:27 Golubica je snela dva jajeta. Elipsasta su i zapanjujuće bela s blagom nijansom plave. Izgleda da se majka i otac smenjuju u ležanju na njima. Dok ih gledam, setim se smena koje Ričard i ja imamo kada je neko dete bolesno.
Do kraja dana treba da napišem četiri izveštaja o klijentima, prodam veliki broj akcija (pošto tržišta propadaju, politika kompanije je da ima više novca) i kupim jato čokoladnih pačića kod Tomtona. Pored toga, Momo i ja radimo na još jednom etičkom fondu u Italiji. Ovog jutra nisam se čula s Džekom i čeznem da se u gornjem desnom uglu ekrana pojavi mala koverta. Tako ću znati da on tamo negde misli na mene, kao što ja mislim na njega.
(Kako sam se osećala ranije? Pre nego što sam počela da čekam njegove poruke? Čekam i čekam. Ili čekam i čitam njegovu poslednju poruku ili pišem odgovor, da bih ponovo čekala. Više ne živim, nego stalno čekam. Nestrpljivost je kao glad. Zurim u ekran da bih prizvala reči, da bih ga naterala da progovori.)
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer Džek, jesi li tu?
Šalje: Kejt Redi
Prima: Džek Ejbelhamer
O ČEMU RAZMIŠLJAŠ? Progovori, do đavola!!
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer Jesam li rekla nešto loše?
Šalje: Kejt Redi
Prima: Džek Ejbelhamer
Halo?
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
Da li postoji neko ko bi MOGAO da bude važniji od mene?
XXXXXXXXXXXXXXX
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Tvoj sam rob i šta drugo mogu Do da uslišavam tvoje želje?
Vremena imam previše,
Obaveza nemam dok ti ne zatražiš.
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer
OK, oprošteno ti je. To je divno. Sonet Bila Gejtsa, je l’ tako? Samo da raščistimo nešto, bude U još toliko dugih pauza, imaćeš velike probleme. U stvari, mrtav si čovek.
To je obećanje xxxxx
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi
Bil Gejtspir, čini mi se, za svaku priliku ima prikladan emotivni softver... Što se tebe tiče, Ketrin, već imam velike probleme.
Ako moja smrt podrazumeva lično pojavljivanje mog menadžera, spreman sam da umrem kao muškarac.
Znao sam da ideš u Diznilend s decom, pa sam pretpostavio da ćeš biti u gužvi zbog priprema i nećeš hteti poruke. Trudim se da mislim kako si srećna bez mene, a da sebe ne unesrećim.
Niti pitati smem, uz ljubomornu misao,
Gde bi mogla biti, šta mi radiš,
Ali, kao tužan rob, stanem i ništa ne mislim,
Samo na to gde si ti, kako me činiš srećnim.

Tako lepo pišeš o deci – o Emilinom čitanju, kako Ben pokušava da priča s tobom – i vidim da si divna majka.
I toliko primećuješ. Moja mama ostajala je kod kuće, igrala bridž i pila votku-martini s prijateljicama Čitavog dana je bila tu, ali nikada nije bila tu za nas troje. Nemoj da romantizuješ roditelja koji ostaje kod kuće – možeš da zasereš, bila blizu, bila daleko.
Znaš, pošto živiš u mojoj glavi, prilično si prenosiva Shvatio sam da stalno pričam s tobom. Najgore je što počinjem da mislim da me možeš čuti.
Džek xxxxxxx
Šalje: Kejt Redi Prima: Džek Ejbelhamer Čujem te.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
23
Uskrs
Subotnji ručak, restoran Zapčeva dvorana, Diznilend u Parizu
Francuski poljubac pun entuzijazma i strastveni zagrljaj s visokim crnim muškarcem. Nažalost, zove se Silja. Emili se užasno stidi zbog upoznavanja svojih omiljenih crtanih likova, pa se sakrila iza majčinih nogu i odbija da se pozdravi.
Malo kasnije, Pola ulazi u restoran vibrirajući kao gong od ozlojeđenosti. „Pristala" je da nam se pridruži u Evrodiznilendu, kao što su Britanci „pristali" da vrate Indiju. Prosto znam da kratkotrajno olakšanje zbog toga što je tu neće biti vredno dugoročne taktične nepogodnosti.
Čini mi se da se sve vreme unapred izvinjavam zbog nečega što nisam uradila. Izvinjavam se što je Ben sinoć sve probudio svojim hrkanjem, izvinjavam se što je usluga po sobama tako spora, izvinjavam se što Francuzi ne govore engleski. Ah, da, zaboravila sam da se izvinim zbog kiše. Zbog toga mi je zaista žao.
U međuvremenu, Pola se zavali i posmatra moje majčinske veštine kao sujetni instruktor vožnje koji učenika pametnjakovića vodi ka neizbežnoj rupi.
Nakon petnaest minuta čekanja u redu za ručak u Zapčevoj dvorani (imitacija raskoši, gargojli napravljeni od sivog stiropora), stižemo do pulta i Pola za sebe, Emili i Bena naručuje pileće medaljone. Odlučujem da joj se suprotstavim na osnovu toga što piletina najverovatnije liči na antibiotike uvaljane u prezle. Predlažem da bi deca umesto toga mogla da uzmu kiš, zbog malih šansi da će biti napravljen od sastojaka s farme, a ne iz epruvete. „Kako ti kažeš“, veselo uzvraća Pola.
Za stolom, kada Benu iznesem kiš, njegova malecna tanka usta pretvore se u posekotinu očaja. Počinju oni njegovi štucavi jecaji kada ne može dovoljno brzo da udahne vazduh. Okolne francuske porodice sa enfants u tamnoplavom ili sivom lanu, koje jedu haricots verts, okreću se i zure u anglosaksonske varvare. Posle prvog zalogaja, Emili objavljuje da ne želi kiš zato što ima ukus jaja. Hoće pileće medaljone. Pola ne kaže „rekla sam ti“. Umesto toga, zagrli Bena jednim od onih posebno ohrabrujućih „nema veze“ zagrljaja i hrani ga krompirićima iz svog tanjira.
(Ponekad kad sam s Polom i decom, osećam se kao u školi, kada su se tri devojčice iz mog društva zbližile, po svemu sudeći, preko noći. Kako mi je promaklo? Ja sam uvek imala dozvolu da se uhvatim pod ruku s popularnom Džeraldin, plavušom poput Fare Foset s grudima i narukvicom na nozi, ali izgurana sam da bih prihvatila lakat Helge, Austrijanke s naočarima, visoke kao Alpi. I dalje sam bila deo grupe, ali izbačena iz jezgra i kikotanja, za koje sam bolno bila ubeđena da je upućeno meni.)
„Emili, molim te prestani!"
Em otvara papirne kesice šećera i posipa ih po stolu. Sklopimo dogovor: može da pravi šećernu planinu niz koju se skija njen privezak u obliku Mini Maus samo ako pojede kiš i tri boranije. Ne, neka búd epet komada. Može? Volela bih da mogu više da se opustim, ali nešto mi zuji u mozgu i govori mi da sam nešto zaboravila. Šta još? Šta još?
19:16 Vreme je za spavanje, ali Emili je vrlo uzbuđena i želi da još jednom prođemo priču o Uskrsu. Opsednuta je time otkad je saznala da je mali Isus, o kome je pevala pesme za Božić, odrastao u čoveka na krstu. Ovo je situacija kada poželite da se pojavi dobra vila s objašnjenjima i mahne svojim čarobnim štapićem mudrosti.
„Zašto su ubili Isusa?“
O, Bože. „Zato što, pa, zato što se ljudima nije sviđalo šta je pričao i hteli su da prestane.4'
Vidim kako Emili po glavi traži najgori zločin koji može da zamisli. Konačno progovori.
„Oni nisu hteli da dele?44
„To je tačno, na neki način nisu hteli da dele.“
„Pošto je Isus umro, postao je bolji i otišao na Nebo.“
„Tako je.“
„Koliko je bio star kada su ga raskrstili?“
„Razapeli. Imao je trideset tri godine.“
„Koliko ti imaš, mama?“
„Trideset pet, dušo.“
„Neki ljudi mogu da imaju i sto godina, je 1’ da, mama?“
„Da, mogu.“
„Ali, onda ipak umru?“
„Da.“ (Želi da joj kažem da ja neću umreti. Znam da to želi. Jedino što ne mogu da kažem.)
„Umiranje je tužno zato što više ne možeš da vidiš svoje drugove?“
„Jeste, Em, baš je tužno, ali uvek će biti ljudi koji te vole...“
„Na Nebu ima puno ljudi, mama, je 1’ da? Puno, puno.“
„Da, dušo.“
Pošto smo agnostici koji nedeljom ostaju kod kuće, Ričard i ja odlučili smo da svojoj deci nećemo pružati lažnu utehu obećavanjem zagrobnog života. Nema anđela i arhanđela, nema harfi, nema Jelisejskih polja punih ljudi koje niste podnosili na fakultetu, u lošoj obući. Ta odluka držala se, pa, otprilike tri sekunde pošto je moja ćerka prvi put pomenula reč „umreti“. Kako sam ja, kada joj nisam dala da čita priče Roalda Dola zato što su previše okrutne, mogla da otvorim vrata peći i pozovem je da razmišlja o umiranju svih koje će ikada znati i voleti?)
„A i uskršnji zeka je na Nebu?“
„Ne, uskršnji zeka nije. Svakako nije.“
„Ipak, Uspavana lepotica jeste."
„Ne, Uspavana lepotica je u svom zamku, sutra ćemo je videti."
*
ČESTO ME ZAPREPASTE Emilina pitanja, ali ne kao činjenica da mogu da joj odgovorim kako god poželim. Mogu da joj kažem da Bog postoji ili da Bog ne postoji, mogu da joj kažem da je Oejzis bolji od Blura, mada, dok ona dovoljno poraste da kupuje albume, albuma više neće biti, a Madona će biti daleka kao Hajdn. Mogu da joj kažem da je Keri Grant s Vilijemom Šekspirom u trci za titulu Najvećeg Engleza, mogu da je ohrabrim da navija za fudbalski tim ili da joj kažem da je sport neverovatno dosadan, mogu da je posavetujem da pazi kome daje svoju nevinost ili da joj dam kratke savete o kontracepciji. Mogu da joj predložim da što ranije počne da uplaćuje četvrtinu svojih godišnjih primanja u penzioni fond ili da joj kažem da je ljubav rešenje. Mogu da joj kažem baš bilo šta, a ta sloboda je i neverovatna i strašna.
Kada su pre gotovo šest godina iz bolnice poslali s nama kući bebu, zaboravili su priručnik za smisao života. Sećam se kako ju je Ričard nosio od kola u njenoj maloj nosiljci s velikom drškom, a zatim je ispitivački spustio na pod dnevne sobe. (U to vreme, još smo bili ubeđeni da ćemo je slomiti. Nismo znali da je obrnuto.) Rič i ja pogledali smo našu ćerku, zatim jedno drugo i pomislili: „Šta sad?“
Za vožnju automobila potrebna vam je dozvola, ali od vas očekuju da s bebom učite u hodu. Postati roditelj isto je kao da pokušavate da napravite brod na moru.
U bolnici nam jesu dali tanku knjižicu u plavoj plastičnoj fascikli s nekoliko crteža roditelja čiča-gliša na svakoj strani. Bilo je čiča-gliša koji umaču svoje uglaste laktove u kadicu ili proveravaju temperaturu mleka na nadlanicama svojih štapićastih ruku. Bio je tu i raspored hranjenja, saveti za prelazak sa veštačke na čvrstu hranu i, koliko se sećam, spisak čestih osipa.
Ali, sigurno nije bilo ni reči o tome kako da pripremite svoje dete za činjenicu da ćete umreti.
Čim pogledam Emu, ona se ozari i smete. Ostanem bez daha, kako se to majkama često desi, zbog pritiska miliona majki pre mene, i borim se sa suzama dok moje dete postavlja najdrevnije pitanje.
„Da li ćeš ti umreti, mama?“
„Jednog dana hoću. Ali, taj dan je jako, jako daleko."
„Koliko daleko?“
„Ne pre nego što i ti budeš mama. Brzo, Em. Zatvaramo oči.“
,,Ma-ma?“
„Spavaj, ljubavi! Spavaj sada! Sutra je uzbudljiv dan.“
Dakle, jesam li se dobro snašla? Da li tako treba da im se kaže? Je li tako?

Nedelja, 15:14 Emili i ja zajedno smo na toboganu u cirkusu, a vrištanje leti zajedno s našim stomacima. Sklapam oči i napravim polaroid u glavi: zabavljam se sa svojim divnim detetom. Vetar joj nosi kosu, a ona me čvrsto drži za ruku. Ali, čak ni ovde ne mogu da pobegnem – nešto u ovoj vožnji podseća me na posao. Berza se penje, penje, penje, a zatim – vump – stomak ti propadne.
O, Kejt, ti glupa, glupa, neviđeno praznoglava... ženo... Bože, ne... Zaboravila sam da plasiram akcije u četvrtak. Trebalo je da prodam 5 procenata kapitala, politika EMF-a jeste da drži manje akcija, a više novca kada tržište propada. Kad stignemo do vrha, pred očima mi sevne severna Francuska i čitava karijera. EMF je već zamrznuo zapošljavanje. Sledeći su na redu viškovi. A ko će biti glavni kandidat? Neka istupi menadžer kapitala koja je zaboravila da proda akcije svog klijenta zato što je kupovala proklete čokoladne zečeve za Uskrs.
„Dobiću nogu.“
,,SŠta?“ Ričard nas čeka dok izlazimo iz malog voza.
„Otpuštena sam. Zaboravila sam. Pokušavala sam sve da zapamtim i zaboravila sam.“
„Polako, Kejti. Ispričaj mi polako."
„Tata, zašto mama plače?“
„Ne plače, mila“, kaže Pola, koja je izronila iz gužve i podigla Emili. „Mama se tako lepo provodi da se smejala dok suze nisu same pošle. Dobro, ko hoće palačinke? Hoćeš li ti sa džemom ili sa limunom? Ja ću džem.“
„Smem da ih povedem?“, brzo pita Pola. Klimnem glavom, naravno, pošto ne mogu da pričam. I tako Pola odvede decu. Ben je u kolicima, a Emili skakuće pored nje. Kako bih se snašla bez nje?
16:40 Smirila sam se. Smirena sam kao osuđena žena. Baš ništa ne mogu da uradim, praznik je. Ništa ne mogu da prodam do utorka. Nema svrhe da pokvarim ostatak putovanja. Dok izlazim iz jedne od šolja za čaj na vožnji Ludog Seširdžije, u redu primetim čoveka koji pokušava da me prepozna. To je Martin, bivši dečko. Znate kakvo osećanje može da izazove bivši dečko kada ga vidite? Sada se osećam tako. Avet jedne strasti, kao da neko izvlači svilenu maramicu iz mog srca. Brzo se okrenem i pričvrstim već nameštene kaiševe na Benovim kolicima.
Prve misli: Zašto bivši ne treba da te prepozna
a/ Na sebi imam žuti plastični pončo za kišu, kupljen u Diznijevojprodavnici, ukrašen logom Mikija Mausa, s mirisom umotanog kondoma.
b/ Kosu sam jutros osušila u hotelskom kupatilu fenom snage komarčevih krila, a sada je slepljena uz moju lobanju kao izanđala frizura starice u staračkom domu.
c/ Samo što nisam dobila otkaz, tako da nisam u najboljoj situaciji da mu pokažem koliko je život bez njega savršen.
Druga misao:
a/ Ne prepoznaje me. ČAK ME NI NE PREPOZNAJE! Odvratno sam se izmenila i smežurala, pa više nisam seksualno poželjna muškarcu koji je nekada bio opsednut mnome.
Preko pastelne izmaglice šoljica u pokretu uhvatim pogled tog muškarca. Nasmeši mi se. Nije Martin.
20:58 Eurostarom krećemo kući, prema Londonu. Ben leži na leđima preko mene. Njegove trepavice su duge, ima buckaste ručice bebe, a na zglavcima ima jamice, kao rupice u testu. Kada poraste, neću moći da mu kažem koliko sam volela njegove ruke. Možda se neću sećati. Pružam se da dohvatim laptop, ali se beba okreće i uzdiše kao da će se probuditi. Ionako ne želim da proveravam mejlove. Verovatno sam od Roda dobila nuklearno sranje i likujuće ,,saosećanje“ od užasnog Gaja. Pripremiću se za svoju sudbinu švorc majke koja ostaje kod kuće, kupiću kaznene svetlosmeđe dukserice u Gepu. I pokušaću da naučim pesmicu Mali pauk.
Dakle, jasno vam je zašto nisam pročitala mejl koji sam dobila od Roda. Onaj u kome je pisalo da je sve u redu, da je, u stvari, mnogo bolje od toga.
Šalje: Rod Task Prima: Kejt Redi
Kejt, GDE SI TI, JEBEM MU? Savezne rezerve opet presekle kamate. Ostatak tima do grla u vodi. Ti jedina nisi prodala. Koja je tvoja tajna, genije? Je l’ se krešeš sa Grinspenom? Gurni matorca sa sebe i vrati se. Častim pivo.
Pozdrav, Rod


24
Trijumfalna Kejt
Prostorije Edvin Morgan Forstera, utorak, 9:27
Aleluja! Ja sam guru. Savršeno sam pogodila trenutak na tržištu i time privremeno dobila status boginje na poslu. Inače se kaže – zaboravila sam da plasiram nekoliko ponuda i spasio me je iznenadno rezanje kamata. Vrtim se oko aparata za kafu i primam čestitke od kolega koje su zapanjene i namrštene.
„Ti mora da si jedina osoba koja je predvidela državno skraćivanje i oporavak tržišta, Kejt“, oduševljava se Gevin Perut. Složim lice u imitaciju poniznosti i tihog ponosa, bar se nadam.
„Sranje, bio sam likvidan 6 posto. Koštalo nas je nekoliko baznih poena", kuka Jan ružičastog lica. „A Brajan je bio likvidan 15 posto. Jadnik je potonuo još dublje."
Saosećajno klimam glavom i neobavezno kažem: „Imala sam samo 1 procenat novca, u stvari." Kušam uspeh, uživam u ukusu sličnom šampanjcu na mom jeziku. Kris Bans prolazi na putu do toaleta i izbegava moj pogled. Momo mi prilazi i suvo me poljubi u obraz, otprilike u isto vreme kada se Gajev pogled kao harpun zabada u moje plećke. Na drugom kraju kancelarije vidim Robina Kuper-Klarka, koji mi prilazi sa osmehom, kao da je biskup, a ja mladi smotani sveštenik.
„I trećeg dana ona ponovo ustade", kaže Robin. „Vidi, vidi, gospođice Redi, ko kaže da je Uskrs izgubio smisao?"
On zna. On zna. Prokletstvo, naravno da zna. Najbistriji čovek u sunčevom sistemu.
„Robine, imala sam neverovatno mnogo sreće. Alan Grinspen mi je otvorio grobnicu.1'
„Imala si mnogo sreće, Kejt, ali si i jako dobra. Dobri ljudi zaslužuju dobru sreću. Usput, je li ti Rod rekao da treba da ideš u Frankfurt?"
Toliko sam vesela da mi stolica praktično i ne treba kada sednem za sto. Pregledam valute, proveravam tržišta, a zatim otvorim poštu. Nasmešim se kada na početku liste vidim imena dve najdraže prijateljice.
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi, EMF
Očajnički pokušavam da zaposlim novu dadilju. Anka je izletela kada sam je suočila s ukradenim stvarima. Došla je Džimova mama iz Sarija da malo pomogne, ali u petak mora nazad. Upomoć!!! Neki predlog? Većini kandidata treba auto, a ostale imaju po 37 godina i težak psihički poremećaj, pa traže platu na nivou urednika u Vogu.
Razlog da dam otkaz: zato što više ne mogu da idem na posao! Kada stižemo do onog zabavnog dela života? Do onog kada kažemo: „Ah! Znači, zbog ovoga smo se mučili i patili?" RučakuČET???
P.S.: Moram da pokušam da život učinim pozitivnijim – znam da ima ljudi koji žive u siromaštvu, nemaju cipele, itd.
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Pa, DRAGO mi je što je otišla. I trebalo je da se suočiš s njom. Uskoro ćeš naći nekoga, ne paniči! Čujem da su Australijanke jako dobre. Poslaću ti brojeve agencije i pitaću Polu da li zna nekoga ko traži posao. Danas sam glavna u kancelariji. Ćorava koka.
Ako možeš da se sretneš sa Trijumfom i Propašću I prodaš drugo kao da je prvo,
TADA bićeš žena, devojko!
A moja nagrada? Put u Nemačku na jeftinom letu – prevoznik koji se zove Kreni ili Skreni ili Bleni ili nešto tako.
Auf Wiedersehen Pet. Možemo li da pomerimo ručak? Izvini, puno ljubavi K xxxxxx
Šalje: Kendi Streton Prima: Kejt Redi Jebi ga. Trudna sam.
Istog trenutka pogledam prema Kendinom stolu. Osetivši moj pogled, podigne glavu s posla i mahne mi. Maše kao dete, u istom trenutku i tužno i veselo.
*
Kendi je trudna. Ne kasni, baš je trudna. Prošlo je bar četiri i po meseca, bar tako kažu u klinici u Ulici Vimpol, koju smo juče posetili. Nekoliko godina njen ciklus bio je prilično neredovan (droga, najverovatnije), a ona nije primetila ništa neobično, osim malo dodatne težine i osetljivih dojki, što je pripisala ambicioznom seksu s Derenom, specijalistom iz blagajne, na nedavnom skijanju.
„Rešiću ga se.“
,,Dobro.“
Sedimo na našem uobičajenom mestu, na visokim stolicama u Komiju i Berou, gledamo na arenu u kojoj zimi živi klizalište. Kendi pije čašu šampanjca, a ja flašu mineralne vode. „Kejt, ne seri da se slažeš sa mnom, kad se ne slažeš." „Samo kažem da ću podržati tvoju odluku."
„Odluku? Nije to odluka, dušo, nego jebena katastrofa." „Samo sam pomislila, pa, abortus tako kasno i nije zabavan." „A zabavno je da sama podižeš dete dvadeset godina?" „Nije nemoguće, a ti imaš trideset šest godina."
„Zapravo, trideset sedam u utorak."
„Pa, vreme ti ističe."
„Rešiću ga se."
„Dobro.“
„Šta?"
„Ništa."
„Znam to tvoje ništa, Kejt.“
„Samo mislim da bi stvarno mogla da se pokaješ, to je sve.“
Zgnječi cigaretu da bi je ugasila i zapali sledeću. „Ima jedno mesto u Hemersmitu. Nije jeftino, ali rade i odmakle, bez pitanja."
„Dobro, poći ću s tobom."
„Ne."
„E, neću te pustiti samu."
„Nije to proslava zbog bebe, nego jebeni abortus."
Proučavam lice moje prijateljice.
„Šta ako zaplače?"
„Šta je s tobom, Kejt? Jesi li ti jedna od onih luđaka za život?"
„Dešavalo se da fetus zaplače u toj fazi razvoja. Znam da si ti jaka, ali mene bi to ubilo."
„Može ovde još jedna čaša?", poziva barmena. „Hajde, objasni mi."
„Šta?"
„Decu."
„Ne mogu. Moraš sama da osetiš."
„Ma, daj, Kejt. Ti možeš da prodaš bilo šta bilo kome. Pokušaj!"
Taj izraz na njenom licu. Pravi Kendin izraz, prkosan i povređen u isto vreme. Pogled sedmogodišnje devojčice koja je pala s drveta, iako su joj rekli da se ne penje, pa ne želi da plače iako stvarno boli. Želim da je zagrlim, ali pre će odbiti zagrljaj nego što će priznati da joj je potreban. Jedini način da je navedem da nešto prihvati jeste prikazivanje svega kao prilike koju bi samo budala odbila.
„Znaš ona dva dana kada sam rodila svoje bebice?"
Klimne.
„E, ako bih od čitavog života mogla da zadržim samo dva dana, to su dani koje bih zadržala."
„Zašto?"
„Strahopoštovanje."
„Strahopoštovanje?" Kendi prasne u onaj svoj veliki smeh. „Ne smeš da piješ, ne smeš da pušiš, noću ne možeš da izlaziš, sise ti izgledaju kao dva mrtva glodara, pička ti je razvučena kao tunel, a ti mi nudiš strahopoštovanje? Stvarno, šta još ima lepo, mama?"
Ništa od pogodbe. „Kend, moram da krenem. Pošalji mi poruku s datumom i vremenom, pa ćemo se naći tamo."
„Rešiću ga se."
„Dobro."




25
Povratak u školu
8:01 „Dobro, Emili, idemo. Brzo. Mama će zakasniti. Kutija s ručkom? Dobro. Knjige iz biblioteke? Ne. Ne možeš da imaš pletenice. Pa, ne možeš. Zubi? O, zaboga! Brzo ih operi, molim te! Požuri! Ali najpre izvadi taj tost iz usta! Nije tost? E, ne želim da jedeš uskršnja jaja... Pa, nije trebalo da ti tata to kaže. Nisam ja užasna. Dobro, idemo.“
Prvi dan škole posle praznika, a deca su divlja i grozničava kao poniji pred trku. Emili koristi onaj bebasti govor kome pribegava ako sam bila odsutna ili ću biti. Izluđuje me.
„Mama, koji ti je najbolji lik u Medvedu i velikoj plavoj kući.“
„Ne znam. Mmm, Tater?“
„Ali, meni je Odžo naj-najbolji.“ Emili je skrhana jer ne može da veruje u moju izdaju.
„Ljudi ne moraju da vole iste stvari, Em. Dobro je voleti različite stvari. Na primer, tata voli onu blesavu Zoi iz jutarnjeg programa, a mami se Zoi uopšte ne sviđa.“
„Ne zove se Zoi, nego Kloi“, kaže Rič, ne trudeći se da odvoji pogled od TV-a.
„Čisto da znaš, Kloi je diplomirala antropologiju."
„Da li zato ima potrebu da bude gola od pojasa nagore?"
„Ali, zašto ne voliš Odža, mama?"
„Volim Odža, Em, mislim da je stvarno fantastičan."
„Nije ona gola, samo ima odlične grudi koje same stoje."
„Nije ona dečak. Odžo je devojčica.“

8:32 Izvlačim Em iz kuće, a Rič, koji je još u majici i boksericama, dogega se do hodnika i pita kada bi mogao da ode na petodnevni kurs degustacije vina u Burgonji?
Burgonja? Pet dana? Da me ostavi samu s decom, a tržište se koleba kao tobogan u Diznilendu?
„Ne mogu da verujem da me sada to pitaš, Rič. Pobogu, odakle ti to?“
„Od tebe. Kejti, ti si mi dala za Božić. Moj poklon, sećaš se?“
O, zaboga, sada mi se vraća. Trenutak kada se veliki osećaj krivice maskirao u darežljivost. Moram da naučim da potiskujem to dok ne prođe poriv. Kažem Riču da ću razmisliti, nasmešim se i stavim pod „Zaboraviti".
U kolima, Em u bezumnom besu šutira poleđinu suvozačevog sedišta. Nema svrhe da je opominjem, ne zna šta radi. Ponekad su osećanja petogodišnjaka prevelika za njihova tela.
„Mama, setila sam se.“
„Čega, dušo?“
„A šta da su vikendi nedelje, a nedelje da su vikendi?"
Dok čekamo na semaforu, u grudima osetim grebanje, kao da ptica pokušava da pobegne.
„Ondaa bi sve mamice i tatice biji sa svojom deecom višee."
„Emili, molim te, pričaj lepo. Nisi beba.“
„Mama, boli me tiba. Mamice, da li ćeš me večeras uspavati? Uspavaćeš me?“
„Da, obećavam.“
*
NE MOGU NI DA PRETPOSTAVIM na šta sam mislila kada sam dozvolila Aleksandri Lo da me upiše u udruženje roditelja. Ne, nije tačno, odlično sam znala na šta mislim: mislila sam da bih sat vremena u nekoj slabo osvetljenoj pretoploj učionici mogla da se pravim da sam kao svaka druga majka. Kada predsedavajući pomene Roja, odsutnog staratelja, dođe mi da se znalački osmehnem. Dođe mi da zakukam kada neko pokrene temu letnje fešte (zar je VEĆ to doba godine?) i poželim da dišem taj ustajali prijateljski vazduh. Zatim, nakon što smo glasali za nabavku računara i unapređivanje sale za fizičko, želim da stegnem plastičnu čašu vrelog narandžastog pića i odbijem čokoladicu, uz značajno tapkanje po stomaku, ali kažem: „Ma, neka!“, kao da je čokolada najnesmotrenije i najopojnije što sam uradila u poslednje vreme.
A sad, realno, kakve sam šanse imala da stignem na roditeljski sastanak u sredu u 18:30? Aleksandra je 18:30 opisala kao „posle posla“, ali kakav te posao ovih dana pušta pre 18:30? Prosveta, očigledno, ali čak i učitelji moraju da podele gomile ocena. Kad sam bila mala, bilo je očeva koji su dolazili na vreme za porodičnu večeru, očeva koji su leti kosili travu dok je bilo sunca, a u sumrak zalivali grašak. Ali, to doba, kada se radilo za život, a ne živelo za rad, deluje tako daleko, u zemlji gde medicinske sestre u okrugu voze „mini moris“, a televizori svetle kao žar. Ne znam nikoga na poslu ko tokom nedelje jede sa svojom decom.
Ne, zaista nije bilo realno uključiti se u udruženje roditelja, a u prva tri meseca nisam bila ni na jednom sastanku. Zato pokušavam da izbegnem Aleksandru Lo kada ostavljam Emili u školi. Lakše reći nego učiniti. Aleksandru je teže izbeći nego poplavu.
„O, Kejt, tu si.“ Doleće s drugog kraja prostorije. Jutros nosi haljinu koja je vrlo gusto ukrašena cvetnim motivima, pa izgleda kao da je pri velikoj brzini uletela u fotelju. „Taman smo htele daorganizujemo potragu. Ha, ha, ha! I dalje radiš puno radno vreme? Zaboga! Ne znam kako ti polazi za rukom. Dajen, baš joj pričam, ne znamo kako joj polazi za rukom, je l’ da?“
Dajen Persival, majka Emilinog druga iz razreda, Olivera, pruža mršavu kvarcovanu ruku na čijem je domalom prstu ogromni safir. Odmah prepoznam tu vrstu. Ona je jedna od onih žena koje su napete kao struna i glavni posao im je da ostanu zgodne za svoje muževe. One vežbaju, kosu sređuju dva puta nedeljno, igraju tenis pod punom šminkom, a kada to nije dovoljno, legnu pod hirurški nož. „Te bogate majke koje ostaju kod kuće džogiraju za život", kaže Debra. U pravu je. Te žene nisu zaljubljene, nego uplašene. Plaše se da će muževljeva ljubav pobeći i sleteti na neku njihovu mlađu verziju.
I one se bave menadžmentom kapitala, samo što moj kapital čini veći deo sveta, a njihov kapital su one same, što je divan proizvod, ali mu preti umanjena dobit. Nemojte me pogrešno shvatiti. Kada dođe vreme, ja ću svoj vrat verovatno zategnuti do ušiju, i kao sve Dajen ovog sveta, učiniću to da bih nekome udovoljila. Jedina razlika je to što ću ja udovoljiti sebi. Iako ponekad ne želim da budem Kejt, zaista, zaista ne želim da budem Dajen.
Nisam dosad razgovarala s Dajen Persival, ali ništa me ne sprečava da se namrštim čim pomislim na nju. Dajen je od onih majki koje šalju poruke. Porukama pozivaju na igranje, porukama se zahvaljuju što je tvoje dete došlo na igranje. (Zaista, nema na čemu.) Prošle nedelje prevazišla je samu sebe i poslala poruku u Oliverovo ime da bi se Emili zahvalila na pozivu za čaj. Kakav je to život u kome je moguće poslati poruku zbog tako beznačajnog događaja s ribljim kroketima i graškom, a pri tom se još nije ni desilo? Pošto su lišene hijerarhije na poslu, mnogo majki iz škole uposlilo se izmišljanjem besmislenih testova, čija je svrha da pokažu kako majke koje imaju pametnija posla padaju na njima.
„Hvala ti na zahvalnici, unapred se radujem primanju tvoje poruke u kojoj potvrđuješ prijem moje poruke. Hvala ti i gubi se.“
Hotel Novalis, Frankfurt, 20:19
Sranje. Večeras, ipak, neću moći da uspavam Emili. Ubacili su mi sastanak s nemačkim klijentom i morala sam na prvi avion. Prošlo je očekivano. Lupetala sam i lupetala i mislim da sam nam obezbedila još nekoliko meseci, tako da ćemo imati vremena da preokrenemo kretanje uloga.
Vratila sam se u hotel, nasula sebi veliko piće i taman ušla u kadu kada je telefon zazvonio. Bože, šta sad? Prvi put u životu javljam se na telefon u kupatilu, svetli telefon na zidu pored peškira. Ričard je. Glas mu je nekako čudan. „Draga, bojim se da imam tužne vesti. Robin je zvao.“


26
Smrt jedne majke
DŽIL KUPER-KLARK UMRLA JE mirno, kod kuće, u poneđeljak ujutro. Imala je četrdeset sedam godina. Ustanovili su rak nakon što su deca prošlog leta završila školu. Prošao je kroz nju kao šumski požar. Najpre su ušli hirurzi, a posle njih specijalne jedinice farmakologa i radiologa, u pokušajima da zaustave vatru. Ipak, rak je bio nezaustavljiv. Dojka, pluća, pankreas. Džil je bila najenergičnija osoba koju sam poznavala, ali ta energija kao da se okrenula protiv nje, upotrebljena u zle svrhe smrti. Poslednji put sam je videla na zabavi u Edvin Morgan Forsteru u arapskom stilu, vredan trilijarde dolara, s pravim peskom i besnom kamilom. Džil je nosila turban da bi sakrila ćelavost i, kao i obično, zasmejavala me.
„Seckanje i paljenje, Kejt. Ne bi verovala koliko je primitivno to prokleto lečenje. Osećam se kao srednjovekovno selo koje ruše i pale do temelja. Mada, mislim da je lakše da te uništava Viking nego onkolog, je l’ tako?“
Pre lečenja, Džil je imala gustu i živu kestenjastu kosu i keltski bledo lice, posuto pegicama boje cimeta. Tri bebe, krupni dečaci, nisu uspele da zamore to čvrsto telo povremene teniserke. Robin je govorio da biste morali da vidite njen bekhend da biste je potpuno sagledali: taman kad pomislite da je gotovo, da nema šanse da se loptica vrati, ona bi se obrnula i vratila je s linije. Pretprošlog leta gledala sam je u njihovoj kući u Saseksu, a kada je udarila lopticu, Džil je prkosno i vedro viknula: ,,Ha!“ Mislim da smo svi čekali da taj potez izvede i s rakom.
Iza Džil ostala su tri sina i muž, koji je upravo izašao iz lifta. Čujem oštro kuckanje njegovih cipela po središnjem kvadratu od bukve, koji bi mogao da se koristi za plesanje da je ovaj posao nežniji. Oboje smo na posao došli užasno rano, Robin da bi nadoknadio propušteno, ja da bih odradila unapred. Šeta se po svojoj kancelariji, kašlje, otvara i zatvara fioku.
Donosim mu šolju čaja, a on počne: „O, zdravo, Kejt. Slušaj, izvini što sam te ostavio da sama vodiš poslove. Siguran sam da ti je bilo naporno poredSelindžera. Ali, čim prođe sahrana, biću ti na raspolaganju."
„Ne brini. Sve je pod kontrolom." Laž. Hoću da ga pitam kako je, ali onaj njegov sistem za rano uzbunjivanje, koji presreće bolna lična pitanja, u punom je zamahu. Zato pitam nešto drugo.
„Kako su dečaci?"
„Pa, srećniji smo od većine ljudi", kaže Robin i glatko se prebacuje u ulogu šefa investicija. „Znaš da je Tim u Bristolu, Sem polaže malu maturu, a Aleks samo što nije napunio devet godina. Nisu više mali dečaci kojima, mmm, treba majka, kako mlađim dečacima, zapravo, treba majka." A zatim ispusti zvuk koji u Edvin Morgan Forsteru niko nije čuo. Nešto između laveža i jecaja, skoro da nije ljudski, ili je možda previše ljudski. Ne želim nikada više da ga čujem.
Uštine koren svog nosa na nekoliko besnih sekundi, a zatim se okrene prema meni. „Džil mi je ostavila ovo", kaže i pruži mi gomilu papira. Dvadeset strana vrednog rukopisa s naslovom Tvoja porodica: kako funkcioniše!.
„Tu sve piše." Odmahuje glavom u čudu. „Čak je napisala i gde da nađem proklete novogodišnje ukrase. Zapanjila bi se da znaš koliko treba da se zapamti, Kejt."
Ne, ne bih.
*
Petak, 12:33 Ako sada odem s posla, stići ću na Džilinu sahranu u Saseksu u tri sata, a imaću vremena da kupim sendvič na putu do stanice. Momo i ja pregledamo neki materijal za novu prezentaciju. Momo pita da li sam poznavala suprugu gospodina Kuper-Klarka, a ja joj kažem da je ona bila neverovatna osoba. Momo me sumnjičavo pogleda. „Ali, ona nije radila, je l’ tako?“ Pogledam njeno lice. Koliko godina ima, dvadeset četiri, dvadeset pet? Dovoljno je mlada da ne zna šta su žene morale da trpe pre nje, dovoljno mlada da svoju slobodu uzima zdravo za gotovo. Mirno joj odgovorim: „Džil je radila u državnoj službi dok njen drugi sin, Sem, nije napunio dve godine. Do sada bi već vodila ministarstvo, ali odlučila je da umesto toga vodi svoj dom. Prosto nije smatrala da i ona i Robin mogu imati zahtevne poslove, a da to ne utiče na decu. Rekla mi je da je pokušala, da veruje da je moguće, ali srce joj nije dalo.“
Momo se savija da ubaci nešto u korpu, a ja kroz prozor vidim golubicu koja je perjem kao krinolinom prekrila jaja. Tate goluba nema na vidiku. Gde je on?
„Oh, tako tužno“, kaže Momo. „Mislim, kakav je gubitak kada ništa ne napraviš od života.“
13:11 Ako ovog trenutka odem s posla, trebalo bi da stignem na voz.
13:27 Istrčavam iz kancelarije kada mi Robinova sekretarica daje Džilin porodični podsetnik, koji je on zaboravio. Dok stignem do reke, pluća mi gore, a kapi znoja na mojim grudima izgledaju kao pokidana ogrlica. Spotaknem se na stepenicama stanice i pocepam čarapu na levom kolenu. Prelećem preko stanične dvorane, uklizam u prodavnicu i zgrabim prvi par čarapa koji vidim. Preplašenoj devojci kažem da zadrži kusur. Na kapiji, čuvar se nasmeši i kaže: „Dušo, zakasnila si.“ Zaobilazim kapiju, ulazim u voz koji ubrzava, dok me čuvar juri. Kroz prozor gledam kako London ubrzano nestaje, njegovo sivilo prelazi u prirodu. Teško mi je i da pogledam proleće, tako bolno zeleno i detinjasto puno nade.
Kupim šolju kafe s kolica u prolazu i otvorim poslovnu tašnu da izvadim posao. Na vrhu gomile je Džilin porodični podsetnik. Ne bi trebalo da ga čitam, ali zaista želim. Želim ponovo da čujem svoju prijateljicu, čak iako su to samo njene zapisane reči. Možda samo da pogledam jednu stranu?
Kad nadgledaš Aleksa dok se kupa, ne zaboravi da mu opereš između prstiju, obično tu bude mnogo crnog i poneka grudvica. MORAŠ da staviš Ojlatum (tirkizna bočica, bela slova) u vodu zbog njegovog ekcema. Molim te, pravi se daje u pitanju pena, mrzi kada ga nešto podseća na kožu.
Aleks će ti reći da ne voli testeninu. On voli testeninu. Zato budi uporan. Nežno uporan. Da, može da dobije rolnicu od sira (odvratno i bez sira), ali samo ako pojede i komad pravog sira. Ne, ne može da živi na kukuruzu šećercu. Predlažem da porodica pređe na čaj od crvenog grma (kažu da je antikancerogeno). Obećala sam Semu da će za petnaesti rođendan dobiti sočiva. Pre nego što se izdereš na njega, u sebi izbroj do deset i pomisli ,,testosteron“. Seti se muka koje smo imali s Timom i kako je on sada dobar. Timijeva devojka je Sarmila – iz Bredforda, divna i v. pametna. Njeni roditelji se protive lenjom belom dečku – našem – pa bi mogao da ih pozoveš u kuću i šarmiraš ih kako umeš. (Otac Dipek voli golf i oboje su vegetarijanci.) Tim će se praviti da mu se ne sviđa kada ga budeš pitao, ali biće ponosan.
ROĐENDAN: Omiljeni parfem tvoje majke je „diorisima Kasete su sigurna stvar. Bilo šta od Brina Terfela, samo ne Oklahoma, koju smo joj poklonili prošle godine. Kao i knjige Alana Bereta i turski slatkiši. Moja majka voli sve od Margaret Forster ili Antonije Frejzer. Možda bi mami hteo da daš moje prstenje, ili možda da ih sačuvaš. Mogli bi da zatrebaju nekom od dečaka za veridbu u skorije vreme.
KUMOVI: Ti si kum Hariju (Pakstonu), Lusi (Gudridž) i Elis (Benson). Njihovi rođendani označeni su na kalendaru pored frižidera. U fioci s poklonima, poslednja u kredencu u radnoj sobi, pokloni su označeni njihovim inicijalima i trebalo bi dapotraju do sledećeg Božića. Brak Sajmona i Kler je klimav, pa bi mogao da izvedeš Harija i kažeš mu da ti se obrati kad mu zatreba. Ne zaboravi Lusino krizmanje u septembru.
DRUGI PROBLEMI
1/ Kako se koristi veš-mašina. Možda ti zatreba za hitne slučajeve. Pogledaj smeđu svesku. Nota bene: temperatura za tvoje vunene čarape.
2/ Veličine kesa za korpu. Isto.
3/ Čistačica – ponedeljkom i četvrtkom. 7 funti na sat, plus, pomažemo Džin s većim računima i praznicima. Samohrana majka, ćerka Ajlin. Zeli da bude medicinska sestra.
4/ Bejbisiterke – brojevi su u zelenoj svesci. NE Džodi, koja je spavala sa svojim dečkom u našem krevetu dok smo mi bili u „Glindebomu.
5/ Amika za modrice (ormarić u kupatilu)
6/ Ignacija za tugu (žuta bočica, moj noćni stočić)
7/ Poštar se zove Pat (stvarno) i raznosač novina je devojčica (Holi). Đubretari dolaze utorkom ujutro i ne nose đubre iz bašte. Saveti za Božić u smeđoj svesci – budi darežljiv!
8/ Posle sahrane, dečaci bi mogli da se vide s Megi, savetnicom u prihvatilištu. Malo je alternativno za tvoj ukus, ali mislim da bi se njima baš svidela i mogli bi da joj kažu ono što tebi ne bi rekli iz straha da te ne uznemire, dragi moj. Poljubi ih za mene i nemoj da prestaneš samo zato što će biti viši od tebe. Hoćeš li?
Sve je tu. Strana za stranom. Minutaža dečjih života, ritam njihovih dana. Trgnem se kada shvatim da ne bih mogla da napišem takvo uputstvo za Ričarda. Na strani s rođendanima je mrlja veličine šolje. Nešto masno i brašnjavo. Džil je nešto mesila dok je pisala.
Čitala bih dalje, ali suze me sprečavaju. Umesto toga uzimam Dejli telegrafi okrenem stranu sa čituljama. Danas imamo uvaženog biologa, čoveka koji je šezdesetih vodio IBM i platinastu striptizem po imenu Dizi, koja se viđala s Daglasom Ferbanksom i Aga Kanom. Ni traga od Kuper-Klark. Džil nije imala život koji bi bio zabeležen. Kako je Momo rekla, „gubitak"? Kako toliko ljubavi može biti gubitak?
14:57 U toaletu veličine kućice za lutke skidam svoje poderane čarape i u Hudinijevom stilu uvlačim se u nove crne. U hodniku od stjuarda dobijam odobravajući zvižduk. Pogledam dole i vidim da crne čarape pozadi imaju izvezenog Plejbojevog zeca. Kunem se da čujem kako se Džil smeje.
Sent Botolf, Gringejt, 15:17
Stižem u trenutku kada župnik poziva skup da se zahvali Bogu na životu Džilijen Kordelije Kuper-Klark. Nisam znala da se preživala Kordelija . Pristaje joj, bila je određena i vođena ljubavlju.
Vidim Robina i dečake u prvom redu. Robin mora da se sagne da bi svog najmlađeg sina poljubio u kestenjastu kosu. Aleks se pomalo trese u novom odelu, njegovom prvom. Džil mi je rekla da su zajedno došli u London da bi ga izabrali. Sigurno je znala kada će ga prvi put obući.
Pevamo Gospod sve nade, njenu omiljenu crkvenu pesmu. Melodija ima malo škotske melanholije, što ranije nisam primećivala. Dok nestaje, prolomi se suzdržavani kašalj, a župnik, čovek s krestom tanke kose koji liči na pticu, zamoli da se setimo Džil minutom ćutanja.
Sklopim oči i naslonim ruke na leđa klupice i odmah se vratim u šumu blizu Northemptona. Avgust. Dva meseca posle Emilinog rođenja. Džejms Entvisl organizovao je lov za klijente na seoskom imanju. On je bio moj šef pre Roda. Insistirao je da prisustvujem iako nisam znala da pucam. Jedva da sam bila sposobna da zapamtim gde je Nemačka, a kamoli da zabavljam gomilu bankara iz Frankfurta. Do ručka osećala sam se kao da mi je neko za grudi privezao užareno kamenje. Dojke su vrištale da se isprazne. Bio je samo jedan toalet, prenosiv i sakriven među drvečem. Zaključala sam se, raskopčala košulju i počela da muzem mleko u šolju. Mleko žene razlikuje se od kravljeg, finije je i manje kremasto i aristokratski plavičasto, kao porcelán. Kada je došlo u dodir s hemikalijama u čeličnoj šolji, napravila se mutna čorba.
Ali, mleko u početku nije htelo da krene. Da bi išlo, morala sam da zamišljam Emili, njen miris, njene velike oči, dodir njene kože. Bilo mi je vruće, bila sam nervozna. Postala sam svesna nakašljavanja s druge strane vrata. Pravio se red, a još nisam ispraznila ni levu stranu. Zatim sam čula prilično oštar ženski glas, koji je autoritet izvlačio iz svoje topline.
„Pa, gospodo, zašto vi lepo ne odete i olakšate se u žbunju? To je jedna od vaših prirodnih prednosti nad damama. Rekla bih da je gospođici Redi toalet, ipak, potrebniji. Hvala vam najlepše."
Izašla sam deset minuta kasnije, a Džil Kuper-Klark sedela je na panju na čistini. Videvši me, mahnula mi je i iz torbe izvukla kesu leda koju je trijumfalno podigla iznad glave. „Koliko se sećam, ovo je najbolji lek za bolne sise.“
Primećivala sam je i ranije na okupljanjima firme (Regata Henli, kišoviti Zlatni kup u Čeltenhemu), ali mislila sam da je samo još jedna supruga golfera. Jedna od onih koje ti dosađuju pričom o održavanju teniskog terena ili bazena.
Džil me je pitala za bebu, jedina osoba povezana s poslom koja je to uradila. Zatim je priznala da je Aleks, koji je upravo proslavio četvrti rođendan, njen poklon samoj sebi. Svi su govorili da je luda što želi i treće dete, kada se konačno rešila pelena i neprospavanih noći, ali ona je osećala da je propustila Timovo i Semovo najranije detinjstvo zato što je bila na poslu.
„Šta znam, činilo mi se da mi je vreme ukradeno i htela sam da ga vratim. “
Kad smo već bile u duhu ispovedanja, rekla sam joj kako se plašim da sebi dozvolim previše osećanja. Nisam znala kako da se vratim na posao, a da ne očvrsnem srce.
„Znaš kako, Kejt“, rekla mi je Džil. „Oni se ponašaju kao da nam čine uslugu time što nam dopuštaju da se vratimo na posao pošto rodimo dete. A cena koju moramo da platimo za tu uslugu jeste da se ne bunimo, da ne razmišljamo o tome kako život ne može biti kao pre. Ali, nikada nemoj da zaboraviš da mi njima činimo uslugu. Mi produžavamo ljudsku rasu, a od toga ništa nije važnije. Gde će oni naći svoje proklete klijente ako mi prestanemo da se razmnožavamo?"
Čuli su se pucnji, a Džil se nasmejala. Njen smeh bio je divan i oslobađajući, kao da je uklanjao svu glupost i zlobnost ovog sveta. Ona je jedina osoba koja nikada nije rekla „ne znam kako joj polazi za rukom". Ona je znala kako i znala je cenu.
„Dragi prijatelji, izgovorimo zajedno reči kojima nas je Isus naučio: Oče naš na nebesima."
*
DŽILIN GROB je u podnožju brda koje se strmo spušta iza crkve. Na vrhu su viktorijanski spomenici i grobnice s anđelima čuvarima. Što dalje krčkate šljunčanim putem i bliže sadašnjem vremenu, spomenici postaju manji i skromniji. Naši preci su znali da imaju rezervisano sedište, čak i lođu, za zagrobni život. Mi oprezno iznesemo molbu, a onda prihvatimo bilo kakav odgovor.
Džilino mesto gleda na dolinu. Brda na drugoj strani imaju omorike po grebenima koje liče na tragove maškare. U dubokoj udolini ispod njih skupila se gusta srebrna magla. Dok župnik peva, a Robin istupa da bi bacio grumen zemlje na kovčeg svoje žene, ja skrećem pogled i vlažnim očima osmotrim okolne spomenike. Odani sin. Otac i deda. Voljeni jedinac. Voljena supruga i majka. Sestra. Supruga. Majka. Kada umremo, ne pamte nas po tome ko smo bili, već po tome šta smo drugima značili. Koliko smo voleli i bili voljeni.

Zapamtiti
Sve prolazi, čovečanstvo je trava.
Ljubljenje detetovog hladnog obraza.
Uzvrati telefonske pozive.



27
Predomišljanje
Udvaranje se odigrava u proleće i leto, a u Evropi razmnožavanje traje od aprila do kraja jeseni. Tokom udvaranja, mužjaci glasno guguču, pokazuju se pred ženkama i uključuju se u paradne borbe. Golubovi mogu da žive i 30 godina. Monogamni su i uglavnom imaju jednog partnera, stoje neverovatna osobina za tako društvene ptice.
Par golubova koji se udvaraju može satima biti tih, dok jedan od njih, najčešće mužjak, ponekad i ženka, nežno provlači kljun kroz perje svog ljubavnika. Prvih pet ili šest meseci, pre punog sazrevanja, gugutanje mužjaka je tupo i melankolično, dok ga ne zamene slabiji i nazalni pozivi adolescenata. Gugutanje vremenom kada ptica odraste, postane bogatije.
Iz Navika golubova
Tiho je ovde na ispustu. Čuju se sirene i režanje grada, ali prigušeno zbog visine, kao pokriveno jorganom od vazduha.
Sada sam vrlo blizu golubova. Vidim je i ona vidi mene. Duboko krkljanje, a vrat joj se jako trese. Svi instinkti govore joj da pobegne, osim onog jednog koji govori da ostane sa svojim ptićem. Jedno jaje se izleglo dok sam bila u Saseksu. Iz kancelarija je bilo teško videti mladunče, ali onako izbliza vidim ga jako dobro. Prosto je teško poverovati da će ovo stvorenje ikada biti sposobno da leti. Ne liči na pticu, pre na karikaturu ptice.
Smežurana i ćelava, kao svako novorođenče, izgleda drevno, hiljadu godina staro.
Pokušala sam da otvorim prozor i pružim se, ali toliko su izlakirani da blizu gnezda nijedan ne može da se odškrine. Šta sam drugo mogla nego da izađem kroz sledeći prozor. I tako, sada klečim i gomilam knjige po ispustu. Primerke sam pažljivo izabrala prema veličini i izdržljivosti.
Kvadratni obrok: vodič za londonske restorane
Predviđanja brokera za 2000.
Globalna uputstva CFBC za 1997, ’98. i ’99.
Pregled farmaceutske industrije
Udžbenik za kurs italijanskog koji nikada nisam završila
Put Vorena Bitija
Deset prirodnih zakona za uspešno upravljanje vremenom i životom: dokazane strategije za povećanu produktivnost i unutrašnji mir
Ptice, svakako, mogu da zadrže poslednju. Za slučaj da ove ne pomognu, ubacila sam i Priručnik za finansijske izglede, koji je dubok i zanimljiv koliko i kocka vazduha. Hoću da napravim zaštitni zid oko golubice i njenog gnezda. Na povratku sa Džiline sahrane pozvao me je Gaj. Dobre vesti, rekao je, uzvratili su mu poziv i rekli da će sokolar doći sutra. Ja sam zahtevala da se soko pojavi, a sada jako želim da bude daleko.
Privlačim mnogo pažnje dole na trgu. Prvi radnici počinju da upiru prstom u ženu na simsu. Verovatno se pitaju da li sam žrtva recesije ili ljubavi. Broker se pre neko jutro bacio pod voz u Murgejtu i promašio: upao je u rupu ispod šina i izvukli su ga spasioci. Svi su govorili da je u pitanju čudo, ali ja sam se pitala kako izgleda kada je tako loše da pokušaš sve da okončaš i ne uspeš čak ni to. Da li je to preporod ili živa smrt?
Iza mene, u kancelariji, leluja Kendin glas, šaljiv kao i uvek, ali protkan strahom.
„Kejt, vraćaj se unutra!"
„Ne mogu.“
„Dušo, ovakve stvari najčešće su poziv u pomoć. Svi te volimo."
„Ne tražim pomoć, pokušavam da sakrijem golubicu." „Kejt?"
„Moram da joj pomognem."
„Zašto?"
„Dolazi soko."
Čujem Kendi kako frkće. „Uvek dolazi neki jebeni soko. Ne mogu da verujem da vodimo ovaj razgovor o glupoj ptici. Odmah da si ušla, Kejt Redi, ili zovem obezbeđenje."
Grupa kolega kroz staklo prati moje napredovanje i ironično navija kada dodam sledeću knjigu. Dok uzimam Vorena Bafea, ugledam svoju šaku, sa svetlucavom burmom i ekcemom na zglavcima, i pomislim šta bi joj se desilo kada bih pala – tetive, koža, krv. Ne, ne razmišljaj o tome, daj samo da završimo bedeme za prirodne zakone. Dok se vraćam duž ispusta, vidim Kendi koja se naginje kroz prozor i Gaja koji visi nad njom. Na licu svog pomoćnika ne vidim strah, nego tračak nade.
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Džim je odsutan drugi vikend zaredom. Ne znam da li ću ja ubiti decu ili ona mene. Ostavio me je da organizujem zabavu za njegov 40. rođendan – rekao mi je da pozovem „dežurne krivce". Kako on može da isprazni glavu od svih kućnih stvari kada ima veliki posao, a ja ne mogu?
Rekla bih da ćeš pomisliti da sam možda malkice besna na njega. Znaš neke zgodne samce?...
NE ODGOVARAJ NA TO PITANJE.
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Pitanje: Šta treba da uradiš kada vidiš da ti se bivši muž u bolovima valja po zemlji?
Odgovor: Za svaki slučaj, pucaj ponovo.
Možeš da zauzmeš čvrst stav sa Džimom. Reci mu da tvoj posao nije hobi. Mora da odradi svoj deo, itd. Mada, iako Ričard pomaže, na kraju ja sve moram ponovo da uradim... Znači, možda je bolje da sve odmah sama uradiš??? Brinem za tebe. Brinem i za Kendi. Jesam li ti rekla da je trudna? Neće ni da razgovara o tome. Pravi se da se to ne dešava njoj. I ja sam prilično luda posle Džiline sahrane. Upravo sam ojačala reputaciju kancelarijske luđače popevši se na prozorski ispust da bih spasla golupče.
Šta je smisao života? Molim hitan savet xxxxxxx
12:17 Eto, Momo i ja smo uspele. Rod je kasno sinoć dobio vesti. Osvojile smo nadmetanje u Nju Džersiju. Momo nije na zemlji. Kao Emili, bukvalno skače od sreće.
„Uspela si, Kejt, uspela si!“
„Ne, mi smo uspele. Mi. Ti i ja zajedno."
Da proslavimo, Rod vodi čitav tinji na ručak u restoranu u tržnici Ledenhol. Prilično se promenilo od moje poslednje posete. Krečnjak je, očigledno, prošlogodišnji materijal. Sada je svuda brušeno staklo koje formira lažne japanske mostiće iznad potoka punih zjapećih šarana, koji ne mogu da odluče da li su umetnost ili hrana.
Rod se uspinje na visoku stolicu do mene, Kris Bans je preko puta Momo. Ne sviđa mi se kako je gleda, pohlepno, podmuklo, uz vlaženje usana. Ali, izgleda da je zabavlja da flertuje s njim, isprobavajući novu moć koju joj je dalo samopouzdanje. Hvatam sebe da sam nekoliko puta pomenula Fondaciju Selindžer, samo zbog užitka kada naglas izgovorim Džekovo ime. Sviđa mi se kada čujem i vidim njegovo ime – na bočnim stranama kombija, iznad izloga. Džek Nikolson, Džek i čarobni pasulj, Džek Denijels. Čak je i ministar inostranih poslova postao privlačniji pošto se zove Džek.
„Kejti, šta je s tim jebenim golubom?", pita Rod dok stiže jastog. „Hoćeš li ga oterati ili pojesti?"
„Ah, to je slično etičkom fondu. Deo mojih planova da budem pažljivija prema prirodi."
„Pobogu, da nismo malo preterali?“, pita moj šef i komada rolnicu od testa.
Usput, kaže Rod, ima jedan posao za mene i Momo. Neki Stoun. „Jedan kamen i dve ribe, kapiraš?"
Prihvatim, ali kažem mu da će mi trebati više sredstava.
„Ne mogu da povećam broj glava, Kejti", kaže Rod. „Moraš samo da izađeš i šutiraš jebene gume, mala."


28
Šta je majka videla
I TAKO, žurim kući s posla, a kada uđem i pozovem, nema odgovora. Iz dnevne sobe čujem cviljenje i prva misao mi je ,,bol“ – nešto ih boli – pa mi srce ubrza, uđem i zateknem Polu na sofi s Emili i Benom. Sklupčani gledaju Priču o igračkama i nekontrolisano se kikoću.
„Šta je tako smešno?“, pitam, ali se oni previše smeju da bi mogli da odgovore. Emili plače od smeha. Kada ih vidim tako srećne i opuštene, odjednom pomislim: „Kejt, ti ovo plaćaš. Ti bukvalno plaćaš ovo! Da neka druga žena sedi na sofi i grli tvoju decu.“
Tako pitam Polu zar nema ništa pametnije da radi i ne sviđa mi se kako zvučim. Nadmeno, kao krvopija. Svi me pogledaju, oči im se šire u čudu, a zatim ponovo počnu da se kikoću. Ne mogu da se zaustave. Smeju se blesavoj ženi koja je ušla i pokušala da ukine zabavu. Kao da zabava može tek tako da se isključi.
Ponekad pomislim da im je Pola previše bliska, to nije zdravo. Uglavnom, sve bih učinila da ostane. Pola mi je rekla da zna majke koje svakih šest meseci šutnu dadilju. Da se ne bi previše vezali. Neki ljudi su baš sebični. Oduzeti svojoj deci poznato voljeno biće zato što želiš da to budeš ti, a ne možeš.
Naravno, ponekad uhvatim sebe kako brinem da ona s decom priča kako bih ja to radila. Kada sam ja bila mala, govorili smo „večera“ za ručak, a ,,čaj“ za večeru. Sada sam se pridružila klasi profesionalaca, pa svoju decu učim ručku i večeri. Ne smem da se žalim, je 1’ tako? Ričard ih ispravlja. ,,Klonja“, insistira on kada Emili ponovo zahteva da ide u toalet. Da budem iskrena, više mi prijaju reči koje sam ja sama naučila. Znam da ih Pola dosta pušta da gledaju televiziju, ali vidim da je u drugim stvarima daleko bolja nego što bih ja bila – uporna i strpljiva. Posle vikenda provedenog s njima, vrištim da me puste iz kuče, ali kod Pole sve ide njenim tempom. Nikada ne viče. Veliki deo onog dobrog u njima potiče od nje.
Pre neko veče, otišla sam u školu na sastanak sa učiteljicom, a direktorka me je odvela na stranu i rekla da će Emili biti potrebno, kako bi to rekla, više prikladnije stimulacije kod kuće, ako se nadamo da će ući u „Pajper Plejs“. Deca koja imaju nezaposlene majke redovno posećuju muzeje i otvaraju vidike. Čak su i špageti koje jedu, Špageti Alfabeti, na jebenom latinskom. A što se tiče domova s dva zaposlena roditelja. „Dešava se da se oslonimo na te-le-vi-zi-ju“, rekla je gospođica Ekland izvukavši pet slogova iz te strašne reči.
„Izgleda da Emili na zavidnom nivou poznaje crtane filmove Volta Diznija“, kazala je. Na taj način mi je rekla da Pola ne valja.
„Emili će morati da pokaže šira interesovanja kako bi sebi obezbedila mesto u dobroj školi. Kao što znate, gospođo Šetok, u Londonu je konkurencija vrlo oštra. Preporučujem neki instrument, ali ne violinu, to je sada previše obično. Možda klarinet, koji ima karakter. Razmislite i o nekom od neuobičajenih sportova." Po njenom mišljenju, ragbi za devojčice dobija na popularnosti.
„Emili je u šestoj godini potreban CV?“
Možda je trebalo da pokušam da izbacim nevericu iz svog glasa.
„Pa, gospođo Šetok, ima određenih situacija kod kuće kada nijedan roditelj nije prisutan. Tako neke stvari, kako bih rekla, promaknu. Jeste li vi sami kao dete učili neki instrument?’
„Ne, ali otac nam je mnogo pevao.“
„Aha“, rekla je glasom koji takva žena drži u lopatici za skupljanje kake.
Ogavna gramziva obrazovna veštica.
Pre nego što je počela da radi za nas, Pola je bila u jednoj porodici u Hampstedu. Majka Džulija rekla je da deca ne smeju da gledaju TV.
„A Džulija je radila na televiziji i pravila sva ta sranja za Kanal 5’, rekla mi je Pola jednog dana uz smeh. „A deci, kao, nije dala da gledaju telišku zato što je zla!“ Vikendom su Džulija i njen muž Majk ostajali u krevetu dok su deca u prizemlju čitavo jutro gledala videokasete.
Pocrvenim kada pomislim na tu priču. Nemam li ja iste takve dvostruke standarde? Poli kažem da Ben mora da pije vodu umesto soka, a vikendom mu brzo dam sok od jabuke čim zatraži, samo da bih kupila malo mira i tišine. Hoću da moja dadilja bude bolja majka nego što bih ja ikada bila. Očekujem da moje dvoje voli kao da su njeni, a kada dođem kući i vidim da ih voli kao svoje, odjednom su moja deca, koju samo ja smem da volim. Dok praznim mašinu za suđe i mirno perem loše oprane tanjire, vidim da me Pola posmatra s drugog kraja kuhinje. Češlja Emili i stvarno me gleda. Da mi je samo znati o čemu razmišlja. Jednom mi je rekla da neće imati dadilju. Previše je znala o tome – devojke koje se ulizuju mamama i tračare preko mobilnog čim izađu.
Emili vrisne pošto je četka naišla na gužvu. ,,Tiho“, grdi je Pola. „Princezama svake večeri kosa mora da se češlja sto puta, je l’ tako, mama?“ Pogleda preko prostorije u potrazi za pomirenjem i slaganjem.
Ne. Ne želim da znam. Ako bih znala šta zaista misli, verovatno bi me ubilo. Ipak, deo mene želi da sazna njene misli.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četvrti deo
29
U supermarketu
MENI LETO ODUVEK POČINJE Emilinim rođendanom. Kada mi je pre šest godina pukao vodenjak, taksijem sam otišla u bolnicu, a ljudi su sedeli za stolovima kafića na trotoarima i izlazili na ulice, kao da je u čitavom gradu bio karneval zbog dolaska mog deteta.
Dan pred njenu zabavu, s Benom kupujem u supermarketu. Supermarket. Ko bi rekao da jedna reč može sadržati toliko bola – prava Orestija patnje. Najpre moram da oslobodim jedna od ekstraširokih kolica, koja su u snošaju s drugim kolicima ispred radnje. Vučem i vučem i guram jednom rukom, dok drugom držim odbeglu bebicu.
Kao ptičji kavez na točkovima. Ekstraširoka kolica pokretljiva su kao ostrvo. Pokušavam da ubedim Bena da sedne na mesto za bebu. On odbija, pošto mu se više sviđa da se vozi u prtljažnom delu – odatle može da izbacuje svu robu koja mu se ne sviđa. U očajanju otvorim kutiju mini-sladoleda i dam mu dva. Sada su mu obe ruke zauzete, pa ga ubacim u sedište i vežem. (Loša, loša majka koja podmićuje.) Još samo da pronađem trideset sedam artikala sa spiska. Ričard je nakon što sam jutros na njega bacila radio rekao da me, možda, čitava gužva oko rođendana malo pritiska. Zašto se ne bih odmorila i poslala njega u kupovinu? Nemoguće, rekla sam, kupio bi potpuno pogrešne stvari.
„Ali, imam spisak, Kejt“, obratio mi se razumnim glasom čoveka u belom mantilu. „Kako bih mogao da pogrešim?"
Svaka žena zna, a nijedan muškarac nikada neće razumeti – čak i da donese sve sa spiska, ipak neće naći prave stvari. Zašto? Zato što žena iskreno veruje da bi ona u supermarketu bolje odabrala. Punačkije pile s bogatijeg pašnjaka u Francuskoj, ukusniji jogurt, baš onu vrstu salate za kojom je žudela, a čijeg imena nije mogla da se seti, sve do otkrovenja pred policom zdrave hrane. Muškarci spiskove prave da bi uredili svet, da bi ga sputali. Ženama je spisak samo početak, koordinate po kojima upravljamo do slobode. (Nemojte me pogrešno razumeti, ne tvrdim da je išta od ovoga pravedno. Kada žena kupi nešto što nije na spisku, a ispostavi se da nije jestivo, to se zove eksperiment. Kada muškarac učini istu stvar, to je „bačen novac“.)

15:31 Priključujem se redu na kasi. Sigurna sam da sam zaboravila nešto bitno. Šta?
15:39 Divno, Ben je napunio pelenu. Dok se pitam koliko dugo mogu da stojim ovde i prkosim zapanjenim nozdrvama obližnjih muškaraca, moj sin uvlači ruku umazanu mini-sladoledom u pantalonice. Kada je izvuče, prošarana je sladoledom i izmetom. Onesvestila bih se od očaja. Umesto toga, pretrčim čitavu radnju do sobe za presvlačenje beba, držeći dete iznad glave kao bombu bez osigurača.
16:01 Opet sam u redu. Šesnaest minuta. Procenjujem da je Ben dosad pojeo dvanaesti deo hrane za proslavu. Dok on zadovoljno mljacka, ja zgrabim časopis s police pored kase i čitanjem horoskopa pokušavam da snizim sebi pritisak.
Jupiter ulazi u vašu 9. kuću, što je zaista jedna od najkorisnijih stvari koje on može da uradi za vas. Vaša samosvest raste, a vidici se šire. Ispunjeni ste ljubavlju prema svima, čak i prema deci, koju ne možete da savladate. Ovog trenutka, najpozitivnije je to što, nivo vašeg besa rekordno nizak. Pokušajte da zadržite to osećanje smirenosti i kad euforija prođe.
„Gospođo, izvinite!"
Podignem pogled, očekujući da je na mene red da stavljam stvari na pokretnu traku. Umesto toga, kasirka me obaveštava da sam čekala u normalnom redu, kroz koji ovo ostrvo od kolica ne može da prođe. „Izvinite, gospođo, da li biste mogli da pređete na jednu od širih kasa?“
„Izvinjavate se? Ne bih rekla da je to dovoljno!" Pet sekundi vrlo sam tiha, a zatim pesnicama udarim u pakovanje čarapa. Zbog zvuka doleteo je čovek iz obezbeđenja. Ben je briznuo u plač, kao i svako dete u neposrednoj blizini. Ispunjena sam ljubavlju prema svima.
16:39 Kasirka je spora kao da je pod vodom. Što je gore, uslužna je i prijatna.
„Znate da ako kupite još jedan, još jedan dobijate besplatno?" „Molim?"
„Mali sir, ’oćete jedan besplatan?"
„Ne, ne želim."
„Pravite veselje, je 1’?“
Ne, osamdeset mini-kobasica, dvadeset četiri čokoladne rolnice „Barbi" i ogromna kesa „ledenih bombona" kupujem za sebe, pošto sam poludela bulimičarka.
„Moja ćerka. Sutra puni šest."
„O, divno. Imate bonus karticu?"
„Ne, ja..."
„’Oćete jednu za ovu gomilu, je 1’ da? Uštediš koju paru, dušo." „Zapravo, nemam vremena..."
„Popust?"
„Ne, zaista, moram da...“
„Š’o je lepa.“
„Molim?“
„Vaše devojče. Š’o je lepa!“
„On. To je dečak.“
„O, pa otkud znam, s tim kovrdžama. Š’o ne kažeš mami da te šiša, mališa?"
Zašto supermarketi ne odrede kasu za zaposlene majke na kojima će raditi natmureni superefikasni androidi? Ili Francuzi. Francuzi bi bili savršeni.
21:43 Sve je pod kontrolom. Oba deteta su u krevetu. Trebalo mi je samo sat i četrdeset pet minuta da sastavim poklon-iznenađenje. Debra me je upozorila da više nije dovoljan samo jedan poklon u sredini, kao u vreme kada smo mi bile male. Danas u svakom sloju mora da bude poklon, a sve u pokušaju da klince ubedimo kako je život fer. Zašto? Život nije fer, život su slojevi ukrasnog papira u čijem je središtu jedna pokvarena zezalica.
U susednoj sobi, Ričard pred televizorom puni kese za žurku. (Teoretski, ja naravno ne odobravam povećanje poklona koje deca očekuju da ponesu sa sobom. Kao u trci naoružanja, to može dovesti samo do obostrane propasti. U praksi, prevelika sam kukavica da bih predala balon i parče torte, što bi, po meni, bilo više nego dovoljno. Mamaflja bi naručila moje ubistvo.)
Nažalost, supermarket nije mogao da roze tortu koju sam naručila zameni žutom u tako kratkom roku. Roze je bila Emilina omiljena boja, zatim je došla žuta. Kad sam naručila tortu, roze je opet bilo u usponu, ali žuta se preko noći povratila, tokom mog prošlonedeljnog odsustva. Nema veze, kupila sam gotove kore i sada ću ih sama filovati – neravno, ali brižljivo. Majčina ruka tako mnogo znači. Sranje, gde je šećer u prahu?
23:12 Kutiju sam našla u dnu kredenca, ispod procurele flaše soja-sosa. Pošto je rok trajanja istekao pre godinu dana, šećer u prahu iz kutije izlazi u jednom komadu. Prilično podseća na ono kamenje s Meseca koje je moj tata pravio pre 30 godina. Ili na kokain od 50.000 funti. Srećom, nije ovo drugo, inače bih sama utrošila čitav komad i legla na kuhinjski pod u iščekivanju milosrdne trenutne smrti.
Ipak, trebalo bi da bude dovoljno da prekrijem tortu. Treba mi osam minuta da šećernu stenu pretvorim u prašinu. Pazim da ne dodam previše tople vode, a zatim dodam najmanju kap žute boje. Dobila sam neku bledožutu, pomalo njanjavu, pomalo, kako bih rekla, kao haljina učiteljice prvog dana škole. Za rođendan mi treba nešto veselije, žumanac žuta, Van Gog žuta. Ohrabrena, dodam još nekoliko kapi. Dodam još dve kapi i žustro mešam.
Uz suze razmatram sadržaj činije, a Ričard ulazi u kuhinju i priča o nekom dokumentarcu o razvoju dece. „Jesi li znala da bebe svoj pol identifikuju posle trećeg meseca? Verovatno zato Ben čitav dan sedi na noši i čita sportske strane. Kakav otac, takav – bože, Kejt, šta je to?"
Rič je primetio preliv. Uz dobru nameru, boja preliva mogla bi se opisati kao safari žuta. Uznemirujuće liči na jednu od Benovih izazovnijih pelena.
Ričard se smeje. Onim neoprostivim i oslobođenim smehom, koji ti pobegne kada si tako užasno zahvalna što je neko drugi zasrao, a ne ti. „Dušo, ne brini, poradićemo na tome. Imamo preliv boje balege, zato ćemo napraviti – kravlju tortu! Imaš ukrase od bele čokolade?"
Nedelja, 19:19
Zurka je protekla prilično dobro, ako ne računamo to što je Džošua Mejhju povratio u hodniku i onaj trenutak kada sam unela tortu i počela da pevam: „Srećan ti rođendan, draga Emili, srećan ti rođendan."
„Ali, mama, neću braon preliv", zakukala je.
„Dušo, nije braon nego žut."
„Neću žut. Hoću roze.“
Nakon što je otišlo svih osamnaest gostiju, krenem da raščišćavam ostatke – pakovanja od soka nalik na propala pluća, papirni tanjiri ,,Barbi“, trideset šest netaknutih sendviča s jajima (tu su samo da bi se roditelji bolje osećali, nijedno dete koje drži do sebe ne bi ni gricnulo nešto što nema aditiva). Danas sam poslala mejl Džeku Ejbelhameru i predložila da bi bilo bolje da njegov fond predam kolegi, pod ovim okolnostima. Moja osećanja, koja su počela kao mala zaljubljenost, a sada se osećam kao da ležim ispod valjka, učinila su naš profesionalni odnos komplikovanim. Poruka je bila prijateljska, ali odlučna. Narednih nekoliko sati osvetljavalo me je osećanje da sam pravilno postupila, najsvetlija sijalica u majčinskom lusteru. Međutim, sijalica je pregorela. Ili to, ili sam se saplela na kabl i isključila sebe iz utičnice – nema čorbe, nema protoka energije, svakako nema trenutnih veza. Već pet puta proveravala sam elektronsko sanduče u iščekivanju odgovora. Ma, daj odrasti, Kejt. Prestani da se ponašaš kao zaljubljena tinejdžerka.
U svom samoporicanju, dosad sam pojela dve čokoladne rolnice, činiju bombona i sipala pola boce džina u domaću limunadu, koju sam kupila u Marksu i Spenseru, a zatim presula u ružičasti bokal da bi prošla kao moja.
Noć je vrelalepljiva i žedna kiše. Ventilator, koji sam iskopala ispod stepeništa, ne služi ničemu – samo stoji na kuhinjskom stolu i meša čorbasti vazduh. Nešto ranije, baš kada smo odlazili s bazena, desio se jedan pokušaj grmljavine, ali više je podsećao na cepanje pakpapira nego na grleni urlik koji nam treba da otera vrućinu. A tek smrad! U dvorištu perem prostirku po kojoj je povratio Džošua Mejhju. Ovsena kaša prošarana je pastelnim kupicama „ledenih bombona“.
Jesam primetila da je Džošua bio bled i mokar dok je Emili otvarala poklon-iznenađenje, i uspela sam da ga izvedem u hodnik, ali borila sam se sa ulaznim vratima kada je on rođendansku hranu isporučio na stazu. Kad se njegova majka pojavila, uzviknula je: „Šta se desilo jadnom malom Džošiju?“
Uspela sam da potisnem očigledan odgovor – desilo se to da je mali Džoši prosuo tepih-bombu na uzbekistanski čilim vredan 500 funti. Da je u pitanju bio sadržaj stomaka mog deteta, već bih bila na kolenima sa čekovnom knjižicom. Ali, Imodžen Mejhju, osoba koja je u toj meri srdačna da deluje kao da je čitavo njeno biće satkano od kamilice, samo je zahtevala da zna je li Džošua dobio „prekomerni šećer“.
Nasmejala sam se sitnim smehom domaćice i rekla da je šećer tradicija na rođendanskim zabavama, ali Imodžen se nije pridružila smejanju. Otišla je s izrazom koji je nagoveštavao tužbu protiv mojih kolačića u neposrednoj budućnosti. Čim je ona izašla, doživela sam još jedan susret sa Anđelom Brant, koja je klečala pored čiviluka i brisala sladoled od jagode s Davininog zelenog somota. „Jesi li već upisala Emu negde, Kejt?“
„Mmmne."
„Pa, Davini je obezbeđeno mesto u ’Holbruk Hausu’, ali u ’Pajper Plejsu’ ima drugi razgovor u četvrtak. U taj se uzdamo zato što se tako otvaraju vrata za mnoge druge stvari, zar ne?"
„Da, zamisli."
Nakon što sam prala ruke u pokušaju da uklonim smrad bljuvotine, uđem u dnevnu sobu gde se Ričard izvalio na sofi, a nedeljni dodatak kao šator stoji na njegovom licu. Pri svakom izdisaju, naduvaju se Madonine grudi, čija je slika na naslovnoj strani, s pratećim tekstom Od device do blagoslovene majke. Možda bi trebalo da pozovem Madonu i kao mama s mamom proćaskamo o tome kako se sunđerom skida bljuvotina sa čilima? Pretpostavljam da na slavljima njene ćerke postoji neko ko je zadužen za te stvari. Kako mrzim slavne majke, koje imaju sve i hvališu se time da su ispunjene, a svi znamo da flota majki zamenica sve radi umesto nje.
,,Rič?“
„Hmmm?“ Novine skliznu na greben njegovog nosa.
„Moramo da upišemo Emili u ’Pajper Plejs’."
„Zašto?"
„Zato što otvara mnogo vrata."
„Opet si pričala s Anđelom Brant?"
„Mmmne."
„Kejti, njeno jadno dete je pod tolikom pritiskom da će završiti kao diler iz kraja.“
„Ali, ona svira obou.“
„Dobro, diler iz kraja koji svira obou. Tvoja ćerka zna napamet čitavu Meri Popins, pusti je.“
Ričard je veći deo Emiline zabave proveo u dubljem delu bazena s Matild, majkom Emilinog druga iz odeljenja. Ja sam u plićaku vukla uokolo desetoro vrištave dece na zmiji od narandžastog creva.
U kolima, na putu do kuće, Rič je rekao: „Francuskinje se baš održavaju, je 1’ da?“
Zvučao je baš kao njegova majka.
„Matild ne radi“, odgovorila sam Ijutito.
„Kakve to veze ima?"
„Čim pređeš tridesetu, održavanje tela postaje posao s punim radnim vremenom. A ja već imam jedan takav, ako nisi primetio.“
Nakratko je naslonio glavu na volan. „Kejt, nisam tebe kritikovao. Nije svaka kritika tebi upućena, znaš.“
Nakon što sam očistila kuhinju i na kolenima prešla čitav hodnik palcem i kažiprstom (usisivač bi ih probudio), sednem da bih pet minuta gledala TV. Sat vremena kasnije budi me telefon. Barbara, moja svekrva. „Nadam se da ne misliš da nije na mestu, Ketrin, ali Ričard je zvučao prilično nervozno kada smo se čuli ranije. Nije na meni da kažem, naravno, ali ako zapustiš određeno odeljenje, kad se osvrneš, pa, čitava radnja biće zatvorena."
„Da, Barbara, ali imali smo Emilino slavlje i...“
„U svakom slučaju, Ričardov otac i ja dolazimo na onu izvrsnu izložbu na Kraljevskoj akademiji."
Shvatim da pauza znači da nešto treba da kažem. „O, pa to je lepo, Barbara, a gde ćete odsesti?"
„Nemoj previše da se mučiš, molim te. Znaš ti Donalda i mene, topla voda i čist krevet i mi smo sasvim zadovoljni."
*
21:40 Na spratu, Emili je još budna, ali oči joj se sklapaju od umora posle važnog dana. Toliko je vruće da je zbacila i jorgan i spavaćicu i sada leži na čaršavu i sija kao biser u zamračenoj sobi. Minule godine (zar je stvarno prošlo 12 meseci otkad je napunila 5?) nestao je njen bebeći stomačić. Stomak joj se sada spušta i podiže prema obrisima žene kakva će postati. Još je lepša zato što ne zna da je lepa. Želim da je volim i štitim i nikada ne povredim. Nečujno se zakunem da ću biti bolja majka.
,,Mama?“
„Da, Em?“
„Sledećeg rođendana napuniću sedam! A posle osam, devet i deset, jedanaest, dvanaest, četrnaest, dvadeset!"
„Tako je, ali ne želiš prebrzo da odrasteš, dušo.“
„Želim“, isturi onu svoju bradu. „Kad si odrasla, možeš da ideš u Morantiku.“
„Šta je Morantika?“
Prevrne očima s nevericom, moja šestogodišnja mudrica. „Ma, znaš, Morantika. To je zemlja u kojoj odrasli odu na večeru i ljube se.“
„A, romantika."
Klimne glavom, zadovoljna što mi je poznato. „Da, Morantika."
„Ko ti je rekao za Morantiku?"
„Hana. I moraš da ideš sa dečacima, samo što su oni previše bezobrazni."
Dok stojim u gustoj vreloj tami, razmišljam o razgovorima na ovu temu, koji nas čekaju u narednim godinama, o onima koje nećemo voditi zato što će morati da ima tajne, da bi mogla da se odvoji od mene, a ja ću morati da imam tajne da bih je zadržala blizu sebe. Sagnem se i poljubim je.
„Morantika je divna zemlja", kažem joj.
Moja ćerka svojom malom šakom uhvati moju, možda zato što je videla nešto tužno na mom licu. Pokrenulo je samo tračak sećanja na to kako sam držala ruku svoje majke, na njenu hladnoću, njene kosti.
„I ti možeš da pođeš u Morantiku, mama. Nije mnogo daleko."
„Ne, ljubavi", kažem dok se naginjem da bih ugasila Pepeljuginu lampu. „Mama je previše stara."
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi Najdraža Ketrin,
Savršeno dobro razumem tvoju rezervisanost u vezi s našim ponovnim viđanjem u ovom životu i cenim predlog da tvoj uvaženi kolega Brajan Nešto preuzme vođenje mojih poslova. Čudno je, ali nisam voljan da radim bez tebe, Kejt. Samo Redijeva.
Ipak, imam dobre vesti. Našao sam odličan restoran u paralelnom univerzumu. Nema teletine, a mogu da nam daju sto u uglu. Kad bi ti odgovaralo? s ljubavlju Džek
Šalje: Kejt Redi Prima: Džej Ejbelhamer
Dvanaesti trinaestog meseca ne bi bio loš datum. Možemo da sedimo pored prozora?
K xxxxx
Napolju, u dvorištu, kunem se da čujem kako me Džek doziva kroz noč gustu i meku kao tkanina. Dok sam bila mlada, muškarce sam ostavljala kao odeću, u gomilama na podu. Kao da je tako bilo bolje. Smatrala sam da je teško da te neko ostavi ako tebe nema. Moj emotivni kofer uvek je bio spakovan – da imam vremena za razgovor s psihoterapeutom, rekao bi kako to ima veze s činjenicom da nas je ćale napustio. Pored toga, usvojila sam mišljenje Gruča Marksa – zašto bih želela da budem u vezi s nekim ko je dovoljno glup da želi vezu sa mnom? Ričard mi je pokazao da ljubav može biti investicija, nešto što bi lagano donosilo obećani dobitak, a ne kocka posle koje ostaneš slomljena i švorc.
Bilo je lako ostavljati pre Ričarda i dece. Ostavljanje bi sada donelo samo tugu. Što se dece tiče, Ričard i ja smo višenamenski hibrid ljubavi koji se zove „mama i tata“. Podeliti tu jedinicu na pola značilo bi naučiti ih da postoje dve osobe koje moraju voleti odvojeno. Mislim da to od svoje dece ne bih mogla da tražim. Muškarci svoju decu ostavljaju zato što mogu. Žene ih, uglavnom, ne ostavljaju, zato što ne mogu.
Da bih bila sa Džekom, morala bih u izgnanstvo iz domovine. Da bih skupila hrabrost za to, morala bih da budem toliko nesrećna da ostanak bude teži od skoka. A još nije dotle došlo.

Zapamtiti
Dugove prema deci. Dugove prema samoj sebi. Prokljuvi kako da pomiriš ta dva. Zapiši tačno vreme svih sastanaka. (Sekretarica Lorejn je bolesna, ali Lorejn je uvek odsutna kada su velike vrućine.) Obavezno kvarcovanje: izgledam kao mlađa sestra Mortise Adams. Ulizuj se klijentima zbog potpuno katastrofalnih odvratnih poslova u maju (-9% naspram indeksa od -6%). Maj je izbrisao sav trud iz prethodna četiri meseca. Odlični rezultati dave se u crvenom moru. Objasni klijentima da je to samo privremeno i da preduzimaš sve mere. Smisli koje su to mere. Izduvaj skočko-dvorac, suoči se s Rodom zbog polne/rasne diskriminacije Momo. Tepih na stepeništu??? Zakaži dan za oslobađanje od stresa u banji, s proteinskim tretmanom lica, kako je preporučila glavna za lepotu u Vogu. Godišnjica braka. Kada je godišnjica braka?


30
Topot nožica
23:29 Zbog skore posete svekra i svekrve, u vazduhu visi slutnja, kao grmljavina udaljenog stampeda. „Nemoj da se mučiš, dušo", kaže moj muž. „Šta si planirala za nedeljni ručak?"
„Nemoj da se mučiš, Ketrin", kaže Barbara, u trećem pozivu. Tako se ja ne pomučim, ona zaviri u frižider, uhvati se za bisernu ogrlicu kao da je brojanica i odvuče Donalda do kola. Vrate se s celokupnim sadržajem Sejnzberija. „Da bismo imali nešto za hitne slučajeve!"
Ipak, ovog puta sve je pod kontrolom. Neće me zateći nespremnu. Na gostinskom krevetu je čista posteljina, a u vreme ručka, u Marksu i Spenseru uzela sam bele peškire. Stavila sam čak i klimavi struk đurđevka u vazu pored kreveta. To su oni otmeni ženski detalji koje upražnjava Šeril, moja jetrva iz Mamafije. Moram i da se setim i iskopam sve poklone koje smo dobijali od Donalda i Barbare godinama i istaknem ih.
Akvarel zalaska iznad Konsitona „proslavljene lokalne umetnice Pamele Anderson" (ipak nisu u srodstvu) Kuvalice za jaja „Rojal Vuster" (x4)
Kineski tiganj na struju
Roman Dika Frensisa u tvrdom povezu
Komemorativna tacna za tortu Beatris Poter
Sigurno je bilo još nešto pored ovoga.
Obrišem radnu ploču u kuhinji, a zatim proverim da li je Emilin ranac za knjige spreman za sutra ujutro. Među stranicama knjige Lili, izgubljeni pas nalazim poruku iz škole. Da li bi roditelji mogli da donesu primer hrane vezane za kulturno poreklo svog deteta za Dan svetske gozbe?
Ne. Roditelji ne bi mogli. Roditelji su zauzeti jer zarađuju za život i, hvala, srećni su kada škola radi posao za koji je plaćena. Čitam kraj poruke. Velika gozba je sutra. SVI SU DOBRODOŠLI! Pored ove preteče srdačnosti, Emili je svojim najžešćim utisnutim rukopisom dopisala: „Moja mama je baaš dorba kuvaraca, mnogo boja nego Sofina mama.“ Do đavola!
Pretražujem kredence. Šta spada u englesku nacionalnu hranu, zaboga? Pečena govedina? Puding sa suvim grožđem? Imam teglu engleskog senfa, ali oko ruba ima odvratne gumaste naslage koje podsećaju na napućena usta Mika Džegera. Riba i prženi krompir? Dobro, ali nema ribe, a krompir u životu nisam pržila. Mogla bih da odnesem pomfrit iz „Mekdonaldsa" umotan u novine, ali mogu da zamislim lica onih nacista za zdravu hranu, na čelu s Vrhovnom majkom Aleksandrom Lo. U dnu police za pahuljice otkrivam dve tegle džema „Bonne Maman“. Džem od jagoda jeste odličan primer domorodačkih kulinarskih veština, samo što je ovo pravljeno u Francuskoj.
Odlična ideja. Prokuvam vodu i svaku teglu držim iznad pare dok se etiketa ne odlepi. U fioci s kesama za zamrzivač nađem nove etikete i na njima zaobljenim prostim slovima ispišem.Sćrokov džem od jagoda. Samouvereno pokušam da nacrtam sočnu jagodu u uglu etikete. Izgleda kao upaljeni pankreas. Zalepim etikete na tegle. Et voilá! Je suis une bonne maman!
„Kejt, šta to radiš? Prošla je ponoć.“ Rič je ušao u kuhinju u boksericama i majici noseći Ferbija. Prezirem Ferbija. To je odvratna kombinacija činčile i Bet Dejvis iz filma Šta se desilo s bejbi Džejn? I Ferbi i muž sumnjičavo škilje prema meni u polumraku.
„Pravim džem. U stvari, prepravljam džem, ako baš moraš da znaš. U Emilinoj školi prave neku etničku gozbu, pa ona mora da odnese nešto englesko."
„Zar ne bi prosto mogla da kupiš nešto ujutro?"
„Ne, Rič, ne bih mogla."
Njegov uzdah krije negodovanje. „Bože, koliko puta moramo da prođemo ovo? Rekao sam ti, moraš da naučiš da se opustiš. Ako žene rade mnogo, kao ti, drugi ljudi će morati da prihvate da ne možete da radite sve ono što su radile vaše majke."
Dođe mi da mu kažem da, čak iako drugi ljudi prihvate, ja neću nikada. Ali, Ferbi je brži od mene. Kreštavim cvrkutanjem prekida tišinu, a Ričard nestane na sprat.
00:39 Previše sam umorna da bih spavala. Ubacujem Ferbija u crnu kesu i vežem je u čvor. U mračnoj kuhinji otvaram laptop i sedim obasjana njegovom mlečnometalnom svetlošću. Otvaram Selindžerov fajl. Prijaju mi cifre na ekranu, to što spremno ispunjavaju moja naređenja, to što ne mogu da ih lažem. A u kući sam prevarant, falsifikator. Ne stidim se toga – ne vidim alternativu. Dobra mama sama pravi džem, je li tako? Potajno, sve to znamo. Kada budu počeli da džemovima daju imena Umorna mama ili Mama sa decom, kada hleb bude u kesama na kojima piše Očev ponos, biće bezbedno da mi loše i iscrpljene majke izađemo podignutih ruku.
Petak, 7:10 Ričard je podviknuo. Nikada ga nisam čula da viče, samo je meni govorio da se stišam. Sedeli smo u kuhinji i ćaskali s decom. Da ste ga samo čuli, kako je Emili zamalo odgrizao glavu.
„Mama, mogu li da dobijem mlađu sestru?"
„Ne, dušo."
„Ali, želim je. Tata, možemo li da dobijemo mlađu sestru?"
„NE, NE MOŽETE!"
„Zašto?"
„Zato što mame i tate moraju da provode vreme u istoj sobi da bi napravili mlađu sestru." Rič gleda TV bez zvuka, pogleda prikovanog za napućenu Kloi-Zoi.
„Ričarde, nemoj."
„A tvoji mama i tata nikada nemaju vremena, Emili. Mama samo što opet nije otišla u Njujork, pa će biti teško napraviti mlađu sestru u takvim uslovima. Ili bi, možda, mama volela da pozovem nekog? Zar mama to ne kaže svaki put kad se pokvari mašina za sudove? Da pozovem nekoga?"
„Rekla sam, nemoj."
„Zašto ne, Kejt? Nemoj je lagati, zar nisi tako rekla?"
„Ma-ma, Dejzi ima mlađu sestru."
„A ti imaš mlađeg brata, Em."
„Ali, on je DEČAK."
8:52 Konačno sam lično odvela Emili u školu. (Pozvala sam firmu i rekla im da moram kod doktora. U hijerarhiji izgovora, loše zdravlje je bolje od zahtevne devojčice.) Em je oduševljena što sam tu sa ostalim mamama. Pokazuje me svojim drugaricama kao izložbenog konja, koga tapše po leđima i ističe njegove dobre osobine.
„Moja mama je tako lepa i visoka, je l da?“
Nadala sam se da ću svoj prilog Svetskoj gozbi neprimetno ubaciti, ali nasred školske sale je sto koji stenje pod težinom etničkih ponuda. Izgleda da je jedna majka donela čitavu kozu u kariju. Kirstina mama donela je škotske hagise umotane u pravi želudac. Bože! Brzo sakrijem svoj džem iza tvrđave od hleba.
„Kejt, zdravo! Konačno si prešla na honorarno?", uleće Aleksandra Lo i otkriva tortu veličine koncertne sale.
„Ne. Bojim se da tamo gde ja radim postoji samo puno radno vreme. Iskreno, oni misle da je puno radno vreme kratko."
Smeju se sve majke osim Kler Dalton, koja je suvlasnica kod Šeridana i Farkvara. Primećujem kako Kler pokušava da na oltar Svetske gozbe kradom doda malu činiju zelenog želea. Vrlo pažljivo drži žele ne bi li prikrila da se nije stegao.
12:46 Kendi je zadržala bebu. Odbija da priča o tome, ali njen stomak jasno otkriva njene namere. Odeća joj je uvek na granici tesnog, ali sada se nateže da je zadrži. Zato sam danas donela punu torbu svoje trudničke odeće. Nekoliko finih stvari koje može da nosi na poslu i nekoliko korisnih džakova za kasnije. Torbu joj bez reči predajem za ručkom u piceriji Navona. Izvlači široku smeđu haljinu i drži je s nevericom.
„Hej, pakpapir prošiven koncem. Ovo su moje omiljene stvari!"
„Samo sam mislila da će biti korisne."
„Za šta?"
„Za tvoju trudnoću."
„Gospode bože, šta je ovo?" Kendi izvadi belu izvezenu spavaćicu i maše njom kao zastavom, što zabavlja muškarce za susednim stolom. „Predajem se, predajem se."
„Vidi, lako se otvara za obrok."
„Zašto bih želela da jedem nešto dok nosim – o, bože, misliš da ja nešto hranim? To je tako odvratno."
„Da, ali je prilično uobičajena pojava poslednjih sto pedeset hiljada godina."
„Ne u Nju Džersiju. Kejt?"
„Da?"
„Ova beba. Biće zahtevna, je l’ da?"
Pažljivo promatram Kendino lice. Ozbiljna je.
„Ne, neće biti zahtevna. Obećavam." Samo dok prođe prvih osamnaest godina.
Trebalo je da dodam ovo, ali držim jezik za zubima za dobro moje prijateljice. Još nije spremna.
15:19 Opšta uzbuna. Nema Rua. Pola me zove, ubeđena da je bio u kolicima kada je jutros odvela Bena u muzičku grupu „Zvezdice". Prilično je sigurna da se Ru vratio s njima. Ali, kada je krenula da uspava Bena, nije mogla da ga nađe. Ben je bio skrhan. Vrištao je i vrištao dok je Pola pretraživala kuću. Sve je pregledala, ali kengura nema. Čujem kako Ben u pozadini štuca od tuge.
Zašto je uopšte iznosila Rua iz kuće? Ne mogu da verujem da Pola može biti tako glupa, a znala je šta bi se desilo da se Ru izgubi. Izgovorim ovu misao, ali Pola mi ne odbrusi, čak zvuči tužno i grešno.
„Kejt, misliš da možemo da nađemo drugog?"
„Ne poznajem tržište polovnih kengura, Pola.“
15:29 Zovem Vulvorts u kome smo kupili Rua. Prodavač kaže da mu je žao, ali izgleda da im je nestalo kengura. Da li bih volela da pričam sa šefom? Da.
Šef kaže da su prestali s kengurima.
„Meke životinje ustupaju mesto plastičnim figuricama, gospođo Redi. Možda biste hteli Jajoglavog?"
Ne, već radim s gomilom takvih.
15:51 Pokušavam u Herodsu. Mora da imaju Rua. Oni imaju sve, zar ne? Žena na odeljenju igračaka kaže da možda imaju nešto, pogledaće u susednoj prostoriji, ako bih mogla da sačekam. Vraća se i opisuje nešto što zvuči potpuno pogrešno.
„Ne, ne odgovara mi taj s mladunčetom. Ovo je hitan slučaj. Da, iz Australije. Za večeras mi treba jedan od dvadesetak centimetara."
„Kejt, nisam znao da ti je stalo."
Podižem pogled i vidim Roda Taška koji me pakosno gleda. O, Bože. „Rode, izvini, tražim kengura."
„Odlično. Mislio sam da nikada nećeš pitati."
Gaj se zlobno kikoće dva stola dalje. Čim se Rod udalji dovoljno da ne čuje, naredim mu da ode na Internet i odmah počne da pretražuje igračke torbare.
21:43 Dva sata i četrdeset tri minuta ubeđujem svog sina da zaspi. Sve zamene koje mu ponudim u besu izleću iz kreveca: jagnje, beli medved, ljubičasti dinosaurus, svi teletabisi.
„Ru", kuka. „Ru."
Dajem mu da drži moju električnu četkicu za zube. Sedimo u plavoj stolici, a on se ispružen kao mladunče majmuna drži za moju košulju. Na kraju svakog udaha kao da mu se u plućima otvara kapija.
Molim te, Bože, samo da nađem novog Rua.
*
SVE JE IŠLO KAKO TREBA tokom posete Barbare i Donalda. Sada vidim da je to bilo sumnjivo. Barbara se svojski trudila da pohvali moju kuhinju.
„Sigurna sam da će biti divna kada je budete završili", rekla je. Ali, ja sam se samo mirno smeškala, čak i dok smo pili čaj s decom, a Barbara se okrenula Donaldu i rekla: „Baš zanimljivo, Emili liči na Ričarda kada se smeje, a na Kejt kada se mršti!"
Večerali smo italijansku hranu. Oprala sam i osušila gomilu rukole, crvene paprike sam ispekla i oljuštila ih pažljivo, kao kraste na kolenu u školi. U gornjem delu rerne bio je jagnjeći but, a u dnu su se tiho pekli krompiri začinjeni ružmarinom iz moje bašte. Čak sam uspela i da ubacim kupanje nakon što sam uspavala decu. Obukla sam čistu bluzu i somotsku suknju koju sam dobi^j od svekra i svekrve za Božić.
Da, pomislila sam dok sam posmatrala scenu uz večeru, ovo je jedan od onih retkih trenutaka kada život počne da podseća na časopis u boji. Boginja domaćinstva u svom divno sređenom domu ugošćuje zadivljenog svekra i svekrvu. Videla sam ga baš kad mi je Barbara zatražila recept za paprike. Preko hrastovog parketa kretalo se debelo čupavo dupe pacova.
Knjige o etikeciji neprirodno su šture na temu pacova uz večeru. Šta ćete uraditi?
a/ Razdragano se smejati i praviti se da jepacov dragi ljubimac?
b/ Uzviknuti: „Ah, evo glavnog jela!“ Džejmi Oliver kaže da glodari postaju popularni. Tvrdi da su jako dobri kada se spreme na vijetnamski način.
d/ Pozvati goste da se povuku na sprat, napuniti ih velikim količinama pića i pustiti CD Berta Bakaraka kako biste prikrili zvuke iz kuhinje u kojoj vaš muž juriglodara kišobranom vaše ćerke na kome je Meri Popins?
Ričard i ja odabrali smo pod C. Pacov se uvukao u korpu s igračkama, možda u nadi da će se provući kao mekana igračka. Međutim, uskoro je počeo da pravi brze krugove po kuhinji. Barbara se setila da je osetila kako joj je nešto pretrčalo preko stopala. Moraće odmah da popije aspirin i prilegne. Niko nije raspoložen za moje amareto breskve u soku od malina. Iznenada mi se javilo loše osećanje u vezi sa suvim grožđem koje se pojavljivalo po podu.
„Nemoj da histerišeš“, rekao mi je Ričard pošto je pacova oterao u baštu kroz vrata na tremu. „Seti se da se oni više plaše tebe nego ti njih.“
Ne, ne bih rekla. Pacov je potakao nešto što mogu nazvati samo strahom od pacova, ono prevrtanje u stomaku kad god otvorim kredenac, a ne znam da li ću se naći licem u lice s licem. Snovi su mi te noći bili puni brkova i šapica.
Ponedeljak, 9:38
Otpustila me je moja čistačica. U analima poniženja kod kuće, koliko to vredi? Jutros sam sišla i zatekla Barbaru i Huanitu u optužujućem združivanju. Moja svekrva je glasno potvrđivala dok je čistačica imitirala pacova koji pretrčava preko radne površine i pokazivala na delove kuhinje koji su neprohodni zbog novina i igračaka. „Nije ni čudo“, rekla je Barbara. Iako moja svekrva ne govori španski, sa Huanitom je komunicirala na međunarodnom ženskom jeziku neodobravanja.
„Stiže čovek za pacove", najavila sam glasno da ih upozorim na svoje prisustvo. A i da ih sprečim da i dalje razmenjuju primere moje aljkavosti.
Na pomen napasti, Huanita je rafalno zakukala.
„Čim hranu ostaviš na otvorenom, privučeš štetočine", dodala je Barbara. „Ja ne ostavljam hranu na otvorenom", odgovorila sam, ali ona je već bila u hodniku gde je Donald petljao oko prtljaga. Skrušeno mi je mahnuo.
Nakon što su otišli, Huanita mi je rekla da joj je žao, ali ovako više ne može. Sve to prenela mi je gestikulacijom i jecajima. Konačno sam dobila priliku da istaknem da je jedan od razloga što je kuća tako prljava to što moja čistačica minule dve godine nije mogla da je čisti, a sve zbog niza boljki koje sam prihvatila uz mnogo saosećanja. Verovatno zato što potičem iz okoline gde ne očekuješ da neko drugi sređuje za tobom, a neki pritajeni sram ide uz činjenicu da si žena koja ne može da čisti svoju kuću. („Kejt možda jeste čarobnjak za cifre, ali samo da vidite u kakvom su stanju njeni zidovi", rekla je jednom moja jetrva.)
I jesam li tada rekla Huaniti sve što mislim? Ne baš. Dala sam joj sav novac koji sam imala u tašni, obećala da ću joj poštom poslati još i rekla da ću je preporučiti nekim prijateljima u Hajgejtu koji traže čistačicu.
Zapamtiti
U juri ČOVEKA ZA PACOVE! Zaposli novu čistačicu! Zamena za Rua OBAVEZNO. Dogovori s klijentima politiku opunomoćenog glasanja. Dovrši kvartalni upitnik poslovanja. (Lorejn je još bolesna.) Izgledi za dobijanje klijenta u prezentaciji koju sam upravo uradila sa Momo propali su zbog prokleto očajnog poslovanja u junu. Proveri konkurenciju – možda je njima gore? Konferencijski razgovor sa japanskim odeljkom o akcijama. Sandale za Emili – ili će me socijalno ispitivati zbog okrutnosti prema stopalima. Slatkiši, panadol. Otkazi dan u banji.


31
Kriza s dadiljom
6:27 Još je vrlo rano, ali u bašti shvatam da će dan biti topao. Vazduh je staklast i obećava vrelinu. Dok sam bila u SAD-u, niko nije pazio na biljke, pa su puževi usisali moje ljiljane, a dan i noć u crvenim saksijama se osušio. Cvetovi se na dodir pretvaraju u ljubičasti prah. Baš tu vrstu posadila sam zbog lepog imena – melem za dušu. Jednog dana, kada budem imala vremena, bašta će biti prelepa. Imaću divne lobelije, kamelije, lovor i slatke bokore jasmina, a stope od kamena biće okružene melemom za dušu.
Čujem jecaj koji je pobegao kroz prozor u vrhu kuće. I deci je, kao i meni, teško da spavaju ovih toplih noći. Ben se vrišteći probudio oko pet, dok sam ja bila usred nekog užasnog sna. Leti su čak i snovi drugačiji, grozničavi snovi koji znojem isteraju misli za koje biste radije da ostanu zakopane. Kada sam ušla u sobu, bio je potpuno mokar, jadničak. Iskliznuo mi je iz ruku kao mladunac foke. Odnela sam ga u kupatilo, obrisala sunđerom (odjednom se plaši svog peškirića) i presvukla ga. Pobesneo je kada sam mu ponudila vodu. ,,Abu-ka“, zahtevao je. ,,Abu-ka!“
Koliko sam puta rekla Poli da on ne sme da pije sok? U mislima sam sklopila veliku grdnju, ali Pola se u poslednje vreme žalila na „ženske tegobe" i lako bi se izvukla na boljku, a u vreme letovanja najteže je naći zamenu. Sranje. Sranje.


7:43 U Polinom glasu sam odmah osetila da neće doći. A ja danas predsedavam komitetom za globalno raspoređivanje kapitala, pošto je Robin Kuper-Klark otputovao sa sinovima. Ben i Emili nemaju ni školu ni obdanište, a dadilja ne dolazi. Odlično.
Letnji odmor po tradiciji je period uživanja i opuštanja, ali za zaposlenu majku to je najgori deo godine. Toplo vreme i nehajni dani stalni su prekor. Volela bi ona da se priključi nekim izletima, da izuje cipele i zagazi u prijatne barice, bila bi srećna da liže kornet od vanile.
Pola izdahne dugo i komplikovano. Kaže da se već neko vreme ne oseća dobro i, naravno, potresla se zbog pacova. Ali, nije htela da brinem zato što zna da sam zauzeta. Klasična taktika dadilja, preventivnim napadom onemoguće da tvoj bes uopšte napusti tlo. I dok saosećajno mrmljam, kopam po imeniku u glavi tražeći nekoga ko bi mogao da uzme decu. (Ričard je na prezentaciji planova za Sanderlendovu jurtu „uradi sam“.)
Prva pomisao – Anđela Brant, moja komšinica i predvodnica lokalne Mamafije. Već okrećem njen telefon, ali javi mi se Anđelino lice u obliku „forda anglije“. Farovi su upaljeni u trenutku kada postane jasno da „brzinac“ s druge strane ulice izlazi iz plamena svoje sebičnosti i moli za pomoć. Ne. Ne mogu joj pružiti to zadovoljstvo. Umesto toga zovem Elis, moju prijateljicu koja je televizijski producent, i pitam je da li bih mogla da je zamolim za uslugu. Da li bi njena dadilja Džo ikako mogla da primi Emili i Bena? Ne bih pitala da nemam važan sastanak, a slobodni dani u EMF-u praktično su nezakoniti.
Elis me prekida hrapavim krikom. Kaže da nije problem ako meni ne smeta da Džo vodi decu na plivanje s njenim sinovima. U ovom trenutku ne bi mi smetalo da Emili i Ben padobranom slete na Borneo, ako ja tako mogu da odem u centar i krenem s pripremama za sastanak.

7:44 Zovem Pegaz. Ponovo se javlja Vinston. Zašto? Zar Pegaz nema druge vozače? Počinjem da se pitam kakav posao on to vodi.
Vinston kaže da stiže za petnaest minuta. Kažem mu da mi treba za četiri.
„Videću šta može“, kaže smireno. Najednom osetim neodoljivu potrebu da se popnem u krilo neke velike osobe koja pruža utehu i tu ostanem nekih, pa, dvadeset pet godina bi trebalo da bude dovoljno.
,,Mama?“
„Šta je bilo, Em?“
„Raj je lepo mesto, zar ne?“
„Da. Raj je divno mesto.“
„Imaju li ’Mekdonalds ’?“
„Gde?“
„U raju?“
„Zaboga, ne. Moram da zapakujem Benova krila. “
„Za raj?“
„Šta? Ne. Za vodu. Idete na plivanje. Sećaš se Neta i Džejkoba, je 1’ da?“
„Zašto u raju nemaju ’Mekdonalds’, mama?“
„Zato. Pojma nemam. Zato što mrtvi ljudi ne moraju da jedu.“
„Zašto mrtvi ljudi ne moraju da jedu?“
„Bene, ne. Ne, Bendžamine. SEDI. Mama će ti dodati sok za – ne na moju haljinu."
„Mama. Mogu li sledeći rođendan da slavim u raju?“ „Emili, HOĆEŠ LI UĆUTATI?“
7:44 Pegaz se zaustavio ispred kuće u novim kočijama. Bar su za njega nove. „Nišan primera“ sakriven je iza sloja prljavštine, ali bar mi na odeću ne pada kiša rđe kada otvorim vrata. Ubacujem decu na zadnje sedište, Bena stavim sebi na koleno, a slobodnom rukom zovem agenciju za dadilje. Neka seljančica, čiji je glas stvoren da se čuje preko močvara, kaže kako bi volela da može da mi pomogne, ali ovo je jako loše vreme za privremene dadilje.
„Znate, raspust je.“
Da, znam.
Sve su odavno zaposlene, mada ima jednu novu devojku na spisku, Hrvatica. Osamnaest godina. Engleski joj nije sjajan, ali je vredna. Voli decu.
Pa, i to je nešto. Kopam po mozgu ne bih li se setila na kojoj je strani Hrvatska bila u balkanskom masakru. Mislim da su se združili s nacistima u ratu, a sada su dobri momci. Ili možda obrnuto?
Kažem da ću razgovarati s njom večeras. Kako se zove?
,,Ratka.“
Naravno. Moram da se setim da pozovem čoveka za pacove . Zašto se nije pojavio? Emili me nestrpljivo kucka po nozi. Ozbiljno je razgovarala s našim vozačem.
„Mama, Vinston kaže da je raj lep zato što, kad si gladan, samo se nagneš i odgrižeš komad oblaka. Kao šećerna vuna. Anđeli je prave.“ Daleko je zadovoljnija njegovim objašnjenjem nego onim što sam ja skrpila.
Elis živi u otmenijoj kući na kraju Kvins parka. Kupila ju je pre nego što je kuća sa četiri spavaće sobe i terasama dostigla cenu Kolorada. Čim smo ušli, moja ćerka veselo odluta da bi se igrala s Netom i Džejkom, ali Ben samo pogleda nepoznato i kao mornar u oluji zakači se za moju desnu nogu. Moram da požurim, ali se pre toga nekoliko minuta ponižavam pred dadiljom Džo. Vidim kako odmerava histeričnu bebu i pita se u šta se to uvalila. Na kraju moram da ga otresem sa sebe i istrčim iz sobe dok on plače iza mojih leđa.
Sedim na zadnjem sedištu Pegaza i pokušavam da čitam Fajnenšel tajms da bih se spremila za sastanak, ali ne mogu da se koncentrišem. Jako tresem glavom da izbacim sećanje na Benove suze. Vidim kako me Vinston proučava u retrovizoru. Progovorio je tek kod skretanja za Old Strit.
„Koliko te plaćaju, gospođo?"
„Nije vaša stvar.“
„Pedeset? Stotku?“
„Zavisi od bonusa. Ali, ove godine neće biti bonusa. Da budem iskrena, posle junskog poslovanja, biću srećna ako zadržim posao."
Vinston obema rukama udara u čupavi volan. „Šališ se? Imaju te svake sekunde svakog minuta svakog dana. Njihov si rob, devojko."
„Ne mogu ja tu ništa, Vinstone. Ja sam ono što se stručno zove glavni hranitelj."
„Opa.“ Zgazi kočnicu da bi izbegao časnu sestru na pešačkom prelazu. „Šta kaže tvoj čovek na to? Zbog tih stvari muškarci se osećaju malecno u predelu đokice."
„Ozbiljno misliš da veličina moje plate umanjuje penis mog muža?“ ^
„Pa, objasnilo bi zašto niko više ne pravi bebe, zar ne? Natalitet je sasvim fino napredovao dok žene nisu počele da rade."
„Mislim da je to zbog estrogena u vodi."
„Mislim da je to zbog estrogena u kancelariji."
Čak i sa zadnjeg sedišta vidim da je vrlo nasmejan, pošto su mu obrazi tako nategnuti da mu se naborala koža ispod ušiju.
„Zaboga, Vinstone, na kraju smo dvadesetog veka."
Odmahne glavom, a zlatna prašina ispuni taksi. Emili je rekla da je kao dobra vila.
„Nije bitno koji je vek", zarežao je. „Sat u glavi muškarca uvek je podešen na isto vreme. Vreme za pičku."
„Učinilo mi se da smo odrasli i prevazišli te pećinske gluposti."
„E, gospođo, to su ljudi kao vi pogrešno shvatili. Žene su prerasle, a momci su se samo priključili igri da bi žene mogli da navode na seks. Muškarac se samo pita koju pesmu ona hoće sada da pevam, i on je peva. Evo, probaj ovo."
Vinston mi doda metalnu kutijicu. Prepoznajem okruglu bronzanu posudu iz detinjstva-putne bombonice. Džuli i ja volele smo kruške s prah šećerom, one koje su imale ukus kakav bi imalo zvono, ako biste ga lizali. Ali, uvek smo dobijaie ove – ječmene karamele. Mama se klela da ječmene karamele umiruju mučninu od putovanja. Zato ja sada ukus ječmenih karamela vezujem za mučninu, za papirnu kesu s užasnim sadržajem, povijanje pored puta, brisanje ruku na suvoj travi.
Ušli smo u centar i letimo kroz staklene kanjone, gde vrućina lebdi kao ljubičasta izmaglica. Otvaram kutijicu slatkiša. Unutra je šest uredno uvijenih džointa. Pročistim grlo i progovorim glasom spikera s radija.
„Politika kompanije sasvim jasno zabranjuje konzumiranje ilegalnih droga u prostorijama Edvin Morgan Forstera. I... samo što nismo stigli, pa bolje da požurim. Vinstone, imaš vatre?"
11:31 Istraživanje za sastanak onemogućeno je zato što tekst u Vol Strit žurnalu nikako da se smiri. Strana s prinosima tržišta pretvorila se u vrludave crne linije.
Krajnje bedno. Osećam se ošamućeno kao tetka usedelica posle čašice domaće rakije. Majčinstvo, ili apstinencija zbog majčinstva, uništilo mi je sposobnost da uživam u drogama, sem povremene očajničke tablete za smirenje. Uspevam da dođem do konferencijske sale, ali čim uđem, zidovi se povlače u nebrojene odraze samih sebe, kao Ešerov crtež. Svaki put kada ustanem da bih promenila slajd, moram da se uhvatim za ivicu stola i nagnem glavu na stranu i tako umirim horizont. Osećam se kao ljudska libela.
Kada otvorim usta da bih se obratila dvanaestorici menadžera za stolom, glas mi zvuči prilično sigurno. Odmah zatim otkrivam da mi je tek delimično jasno ko govori, ali uopšte ne znam šta će sledeće reći. Kao da sam samoj sebi trbuhozborac. Ipak, duboka opuštenost omogućava mi da zanemarim mišljenje svojih kolega i odaberem investicije koje će od sutra biti politika kompanije.
Obveznice ili akcije? Nema problema. Velika Britanija ili Japan? Do đavola, samo bi budala oklevala oko toga. Na pola sastanka, Endru Mekmanus – krupan Škot s ramenima poput šifonjera – samozadovoljno se nakašlje i objavi kako se nada da će mu prisutni oprostiti, ali on mora da se izvuče ranije. Njegova ćerka Katriona ima takmičenje u plivanju, a on je obećao da će biti tamo. Svi za stolom reaguju kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Oni mlađi, koji misle da će jednog dana doći do dece, čim „porše bokster“ bude dobio sto za promenu pelena, čak i ne trepnu. Ostali očevi uživaju u zavereničkoj nalickanosti novog oca. Vidim Momo koja, naivno, ustima oblikuje reč ,,slatko“. Čak i Silija Harmsvort svoje lice zle kraljice približi osmehu. „Oh, predivno, Endru! Najbolji si“, kao da je Mekmanus sam podigao berzanski indeks za 150 poena.
Pošto je primetio da jedino ja ne učestvujem u navijanju, Endru bespomoćno slegne ramenima i kaže: „Znaš kako je, Kejt.“ Navuče sako i izvuče se iz prostorije.
Zaista znam kako je. Muškarac objavi kako mora da izađe s posla da bi bio sa svojim detetom zbog rekreacije, a oni ga hvale zato što je nesebični umorni otac. Žena objavi kako mora da izađe s posla da bi bila s bolesnim detetom, a oni je zbog toga obeleže kao neorganizovanu, neodgovornu i nedovoljno predanu. Kada se otac šepuri kao Otac, to je znak snage. Kada se majka pokaže kao Majka, to je znak užasne ranjivosti. Što ja volim ravnopravnost.
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Upravo sam predsedavala sastankom na kome je kolega objavio da mora da izađe zbog ćerkinog plivanja. Samo što ga nisu na licu mesta imenovali vitezom zbog usluga roditeljstvu. Da sam ja to pokušala, Rod bi me pogubio i moju krvavu glavu nabio na bedeme Engleske banke, kao upozorenje za druge žene neradnice.
To je taaaako nepravedno. Dolazim do zaključka da ovo sranje sa ženom od karijere pali samo u jednoj generaciji. Mi smo živi dokaz da to ne ide, zar ne? Zaboravi na visoko obrazovanje. Mislim da svoje devojčice treba da pošaljemo u ugostiteljsku školu da bi naučile kako da prave ukrase za sto od cveća i izvrsne večere za dvoje, a onda mogu da se udaju za muškarca koji će im plaćati da ostaju kod kuće i idu na pedikir.
HITNO: Molim te, podseti me šta je bilo loše u takvom životu???

Šalje: Debra Ričardson
Prima: Kejt Redi
Nekada davno, u dalekoj zemlji,
prelepa, nezavisna, samopouzdana princeza
srela je žabu dok je sedela
i razmišljala o ekologiji
na obali nezagađenog jezerceta
na bujnom pašnjaku blizu dvorca.
Žaba je skočila princezi u krilo i rekla:
Draga gospo, nekada sam bila lep princ, dok me zla veštica nije začarala.
Ipak, jedan tvoj poljubac
vratiće me u zgodnog princa kakav jesam.
Tada ćemo, draga moja,
moći da se venčamo i skućimo u zamku,
gde ćeš spremati moje obroke,
prati moju odeću, rađati moju decu
i do veka biti zadovoljna i srećna.
Te noći, dok je večerala dinstane žablje batake, princeza se zakikotala i pomislila:
„Jebi ga, ne slažem se.“
*
DANAŠNJI MUŠKARCI mogu biti samo bolji očevi od svojih očeva. Treba samo da znaju kako da promene pelenu ili da shvate u koju rupu treba gurnuti flašicu. To ih čini daleko sposobnijim roditeljima od svih prethodnih generacija. Ali, mi žene možemo biti samo gore majke od naših majki. To boli zato što se toliko trudimo, a osuđene smo na neuspeh.
U Edvin Morgan Forsteru, radni stolovi muškaraca bogato su ukrašeni fotografijama njihovih potomaka. Pre nego što stignete do računara, morate da preživite trodnevni događaj s poro-
dičnim portretima. Kožni ramovi, šareni krokodil-ramovi, čelični ramovi s bakarnim držačem, domišljate kocke. Ovde nedostaje zub, onde je fudbalski gol, ovo je skijanje u februaru kada je Sofi obmotala svoj crveni šal oko tatinog vrata, a onda su se oboje okrenuli prema aparatu i savršeno se osmehnuli. Muškarcu je dozvoljeno da ističe činjenicu da je otac. To pokazuje snagu, pokazuje da je dobar hranitelj. Žene u EMF-u nemaju naviku da pokazuju slike svoje dece – što su uspešnije, to je manje fotografija. Kad muškarac na stolu drži slike dece, on time pojačava svoju čovečnost. Kod žene se time umanjuje. Zašto? Zato što on ne treba da bude kod kuče s decom, a žena treba.
Nekada jesam držala sliku Bena i Emili na svom radnom stolu. Ričard ih je slikao čim je beba naučila da sedne. Emili je bila pozadi i stezala Bena sa žestokim ponosom. On se naduo od smeha, kao da je život jedna velika šala, a on je upravo shvatio poentu. Fotografiju sam držala nekoliko nedelja, ali svaki put kada bih uhvatila pogled dece, isto bih pomislila: ti ih hraniš, ali da li ih podižeš? Zato je slika sada u fioci.
Prošle godine slušala sam predavanje američke direktorke u Londonskoj poslovnoj školi. Rekla je da će svoje ćerke odgajati kao gejše: prava budućnost za žene jeste udovoljavanje muškarcima. U prostoriji se čuo nervozan smeh. Ona se šalila, je 1’ tako? Bila je prelepa i neverovatno pametna i ne verujem da se šalila.
Jedino sam znala da nisam želela život svoje majke – nije mi trebao uzor koji će me naučiti da je zaglupljujuće, čak i opasno, zavisiti od muškarca. Ali, da li će Emili želeti moj život? Šta ona vidi kada pogleda svoju mamu? Ako ikada vidi mamu. Šta su mislili da ravnopravnost znači dok su se sedamdesetih borili za ženska prava? Da će žene moći da provode jednako malo vremena s decom kao muškarci?
*
12:46 Čaucet! je haj-tek kafeterija koju je EMF prošle godine otvorio u podrumu, u pokušaju da manje liči na banku, a više na noćni klub. Trebalo je da ambijent u kafeu bude fanki postindustrijski, ali najviše liči na aerodromsku čekaonicu. Još sam blago naduvana od jutrošnjeg džointa. Na šta li sam mislila? Dok sam izlazila iz auta, Vinston me je pozvao na koncert' one tamo subote. Možda neće biti baš u mom fazonu, rekao mi je, pošto je muzika malo jača, ali misli da će mi goditi. Dok je menadžerka, ponosna kao tvrđava, smišljala svoje učtivo i ledeno odbijanje, ja sam otvorila usta i iz njih je izašlo ,,da“. Kako se čini, sada imam sastanak na rejvu sa svojim novim narkodilerom. Šta da kažem Ričardu, do đavola?
Kako prestaje delovanje trave, osećam i mučninu i glad. Odmeravam odnos između ogromnog kolača s borovnicom i njegovog žgoljavog mlađeg brata, niskokaloričnog kolača sa susamom i limunom. Kupujem oba. Naizmenično ubacujem komade u usta, pa podignem pogled i vidim kako se mršti poznato lice nalik zidu od crvene cigle.
„Gospode, Kejti. Ne jedeš valjda za dvoje? Već imam dovoljno problema s Kendi."
Rod Task.
„Mmmne", ispljujem po stolu zajedno s borovnicom.
Rod mi kaže da u sredu moram u Njujork da odradim posao za neke brokere. Hoće da im pružim malo ljubavi i podrške. Informacija je ispraćena groznim namigivanjem.
„Sreda?"
„Naravno. Znači, sutra."
„U stvari, Rode, moja dadilja je bolesna, a ja moram da nađem zamenu za..."
Prekida me karate potezom ruke. „Da li mi pokušavaš reći kako ne možeš, Kejt? Ako je tako, siguran sam da Gaj može da se snađe."
„Nnnda. Mmmne. Naravno da mogu, samo..."
„Odlično. Možeš li da mi pogledaš i ovo, lepotice? Hvala."
Proučavam fotokopiju u liftu, u povratku na 13. sprat. U pitanju je članak iz časopisa Investment menadžer intemešenel, s naslovom: KONAČNO DOLAZI RAVNOPRAVNOST POLOVA!
Firme za investicije u sve većem broju ulaze u trku ravnopravnosti među polovima, pošto uviđaju daje veća otvorenost prema ženskim zaposlenima znak dobre poslovnosti. Nedavno su Herbert Džordž i Beriman Lauel osvojili lovorike zbog zalaganja na ovom polju. „London ženama nudi fantastične mogućnosti. Svake godine sve više žena dobija unapređenje. Sada većina firmi ima koordinatore za raznolikost", kaže Džulija Salmon, potpredsednik kod Herbert Džordža
Mnoge se institucije ipak žale da, iako ženama nude odlične karijere, predrasude o nesocijalnom radnom vremenu i mačo kulturi i dalje odbijaju ženske kandidate.
„Nije lako oboriti stereotip muškog lobija koji se vezuje za poslovni London “, priznaje Silija Harmsvort, šef kadrovskog odseka u Edvin Morgan Forsteru.
Kako bi ona to znala? Videti njeno ime u članku o jednakosti polova isto je kao da Hajnrih Himler vodi obilazak sinagoge. „Harmsvortova je najavila daje EMF, koji je ranije smatran zastarelom firmom, nedavno imenovao koordinatora za raznolikost, Ketrin Redi.“
ŠTA?
„Tridesetpetogodišnja Redijeva, najmlađi direktor u EMF-u, ima zadatak da otkriva polne prepreke u poslovnoj kulturi."
Primećujem da je Rod zaokružio izraz „polne prepreke". Pored toga je nažvrljao: „Šta je ovo, jebote?"
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
zdravo zdravo od prijateljice na granici psihoze. Da li posleporođajna depresija može da traje i 18 meseci posle porođaja? Ako je tako, kada prestaje? Jesam li pomenula da imamo PACOVE? Jedan je protrčao dok su mi bili svekar i svekrva AH, DA, I ČISTAČICA ME JE ŠUTNULA. Došla sam na posao, gde me je dočekao 61 mejl, dadilja je „bolesna", a jedina zamena je rođaka Slobodana Miloševića Uz to, postala sam „koordinator raznolikosti" u EMF-u. Moram hitno da preduzmem korake za sređivanje polne neravnoteže u firmi. Da li možda znaš gde bih mogla da kupim automatsko oružje?
MOLIM te, moramo na taj ručak, kaži dan xxxx
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Verujem da posleporođajna depresija može da potraje i 18 godina, a onda uradimo histerektomiju i počnemo da gledamo stare epizode Prijatelja iz crvenih gumenih stolica u ograđenom staračkom domu. Ne brini, pacovi su sada u modi. Nećeš zateći nijedan sređen dom bez barem jednog. Feliksu su otkrili poremećaj nedostatka pažnje. Mislim da i njegov tata pati od istog, ali možda je to zbog preljube? Previše sam umorna da bih brinula. Pročitala sam u Dobroj domaćici kako polovina zaposlenih majki brine da odnos s mužem trpi zbog užasne „oskudice vremena". A šta radi druga polovina: pušenje od 30 sekundi?
Ima li vesti od preslatkog neprikladnog Ejbelhamera? Shvataš li da ti, kao moja najstarija prijateljica, imaš ulogu da mi daješ razloge da ti zavidim i zameram?
Ručak sled ut ili čet? xxxx
18:35 Pokupim Emili i Bena iz Elisine kuće. Padnu mi u naručje kao izbeglice. Elisina dadilja Džo neverovatno je ljubazna i kaže da su divna deca. Kako je Emili domišljata i maštovita. Osećam nalet ponosa i žiganje srama, u istom trenutku, kada shvatim koliko ih češće vidim kao problem koji treba rešiti nego nešto u čemu se uživa.
Večeras moram da uposlim zamenu za dadilju. Osim ako ne ubedim Ričarda da radi kod kuće ili se Pola čudesno ne oporavi. Na smrt se plašim da tražim usluge u svoje ili u ime svoje dece. Podseća me kako me je jednog Božića tata gurnuo prema ženi na autobuskoj stanici u Lidsu i rekao mi da je zamolim za petaka da stignemo do kuće, pošto nam je nestalo benzina.
Nismo ni imali kola. Ali, ta gospođa je baš bila fina – dala mi je novac i kesu gumenih bombona. Slatkiši su mi se kao čirevi zalepili iznutra za obraze.
Džo kaže da se Ben čitav dan mazio, a čini joj se da na grudima ima neki osip. Da li je preležao boginje? Ne, nije. Ali, ne može sada da ih dobije. Imam kartu za Njujork u 8:30.
22:43 Ne mogu da verujem. Stojim na odmorištu ispred kupatila, obmotana maleckim peškirom i dozivam Ričarda.
„Nema tople vode.“
,,Šta?“ Stoji na polovini stepeništa, a lice mu je u senci. „Aha, isključili su vodu danas dok je čovek za pacove proveravao cevi. Sigurno je stisnuo prekidač."
„Moram da se okupam!"
„Draga, budi razumna." Glas mu je protkan umorom. „Odmah ću ga uključiti i biće topla za dvadeset minuta."
„Odmah mi treba kupanje."
„Kejt..." Zastaje i izgleda kao da će nešto reći. Ipak, samo stisne usne, gleda me i odmahuje glavom.
„Šta je? Šta je bilo?", prasnem.
„Kejt. Mi... ne možemo više ovako."
„U pravu si. Nemam toplu vodu. Imam pacove. Imam kuću koja je u potpunom haosu, a nikog da je čisti. Trebalo je da odem na spavanje pre sat vremena i stvarno, stvarno, stvarno bih želela malo tople vode, Ričarde. Odradim sve što mi Bog pošalje, a živim u uslovima srednjovekovne zapuštenosti. Da li je previše ako tražim jedno KUPANJE?"
Rič mi pruži ruku, ali je odbijem.
Suze su mi zabrinjavajuće vrele – temperatura onog kupanja koje propuštam. Moram da se smirim. Moj muž ima divlji pogled. Zašto se nije obrijao? Baš tada iznad naših glava začuje se glas. „Ru", jeca. „Ru."


32
Prerano sam se vratila
1:05 Jeste li ikada pomislili koliko vremena izgubite dok pokušavate da zaspite? Zaspati zvuči tako kratko, ali baš i nije, je P da? Moram nekako da se prišunjam snu i zamolim ga da me pusti unutra, kao kad neko u redu ispred kluba pokušava da uhvati pogled vratara koji uvek gleda na drugu stranu. Sedam minuta udaranja i nameštanja jastuka, obavezno natezanje oko jorgana (Ričard obično jednu nogu spusti pored kreveta i jorgan pritegne za pod i tako ostanem jedva pokrivena). Popijem biljnu tabletu za spavanje da bih prizvala instant san.
3:01 Ne mogu da spavam zato što brinem da je tableta tako jaka da ču prespavati budilnik i propustiti let. Upalim svetio pored kreveta i čitam novine. Pored mene, Ričard zabrunda i okrene se. Na stranama iz sveta ima još o onoj direktorki Amerikanki koja se vratila na posao dva dana nakon rođenja blizanaca. Jednim sastankom predsedavala je iz bolničkog kreveta, preko spikerfona. Zove se Elizabet Kvik. Ne, ozbiljno. Ima sestre Hanu Hejst i Izabel Imperativ, pretpostavljam. „Liz Kvik postala je uzor za zaposlene majke", piše u članku. „Ali, protivnici tvrde da će je majčinstvo odvojiti od posla.“
Osećam kako mi se čitavo telo gužva. Da li ljudi kao gospođa Kvik imaju predstave kako njihov herojski trud da se ponašaju kao da se ništa nije promenilo može da se koristi kao štap za prebijanje drugih žena?
Bog će znati, ja ne smem ništa da kažem. Vratila sam se na posao prerano posle Emili. Nisam znala. Kako sam mogla da znam? Da je taj novi život tebi stran kao i njima. Majka i beba – dva novorođenčeta. Pre dece – moj život deli se na pre i posle dece – dok sam još imala vremena da posećujem Nacionalnu galeriju nedeljom po podne, sedela bih pred Belinijevom .Bogorodicom. To je ona na kojoj je ispred neke farme i okupana suncem gleda divno dete u svom krilu. Uvek sam mislila da joj u očima vidim smirenost. Sada vidim samo iscrpljenost i blagu zbunjenost. „Hriste, šta sam učinila?", pita Marija Božjeg sina. Ali on, pun mleka, spava, jedna buckasta ruka leži na plavoj haljini njegove majke.
Ja sam prva trudnica u odeljenju za investicije Edvin Morgan Forstera. Bila sam u šestom mesecu kada me je Džejms Entvisl, prethodnik Roda Taška, pozvao u kancelariju i rekao kako ne može da mi obeća da će imati posao za mene kada se budem vratila s trudničkog. „Znaš kako se stvari s klijentima brzo menjaju, Kejt. Ništa lično."
Civilizovani učeni Džejms. Pretpostavljam da sam mogla da citiram zakon, ali najviše mrze kada ih neko podseća na politiku prihvatanja porodice. (Politika EMF-a postoji samo da bi oni mogli reći da je imaju, ne da bi ljudi s porodicom mogli da se pozovu na nju. Ionako je nijedan muškarac nikada ne bi koristio, a samim tim nijedna žena koja želi da je shvate ozbiljno.) „Naravno, beba ništa neće promeniti, Džejmse", čula sam samu sebe, a on je svojim zlatnim „Kartijeovim" perom nešto zabeležio na blokčiću. „Predanost?", napisao je i dvaput podvukao.
Da li želim da izgubim svoje strane klijente? Naravno da ne.
Nisam znala.
U trideset drugoj nedelji otišla sam do savetnika u Univerzitetskoj bolnici. Redovan pregled. Propustila sam prošli. (Zeneva, konferencija, magla.) Savetnik je spojio svoje duge bele prste kao kardinal i rekao mi da me povlači s posla zato što sam pod prevelikim pritiskom tokom presudnih nedelja u razvoju mozga fetusa. Odgovorila sam da ne dolazi u obzir. Planirala sam da radim do porođaja kako bih kasnije s bebom mogla da provedem neko vreme kod kuće.
„Nisam baš zabrinut za vas, gospođo Setok", hladno je rekao. „Brinem zbog deteta koje nosite i štete koju mu možete naneti.“ Toliko sam plakala kada sam došla u Ulicu Ganer da me umalo nije pregazio mlekadžija.
Zato sam usporila. Malo. Tehnički, u sedmom mesecu morala sam da prekinem s letenjem, ali uz široku smeđu haljinu provukla sam se do osmog. Budža je do kraja toliko narasla da sam morala da manevrišem kako bih izašla iz lifta. Na sastancima su zbijali šale kako moraju da ojačaju pod da bi podneo Kejtinu težinu, a ja sam se najglasnije smejala. Svaki put kad sam prolazila pored stola za podelu poslova, Kris Bans je zviždao Marš slonova iz crtanog filma Knjiga o džungli. „Hop, dva, tri, četiri, prati me, dva, tri, četiri!" Kopile.
Jednog popodneva, dok sam sedela za računarom – stomak mi je bio tako zategnut da mi se činilo kako mi mravi mile po koži – dobila sam nekoliko Brekstonovih štucanja. To su one pripremne kontrakcije što zvuče kao penzionisani pukovnik koji živi u Neter Volopu. Na kraju sam počela da sanjam pukovnika Štucka koji mi dolazi u pomoć. Nosio bi moju tašnu, a dok bih stajala na autobuskoj stanici na Siti Roudu, potpuno iscrpljena, ispružio bi ruku i rekao: „Hoćete li ući, gospođo?"
Jesam se upisala na pretporođajni kurs, ali nikada nisam mogla da stignem na početak u 7:30. Na kraju sam otišla na vikend porođaja u Stouk Njuingtonu koji je vodila Bet. Ovseni keks, pesma kitova, karlica napravljena od vešalice i beba od čarape navučene na tenisku loptu. Bet nam je preporučila da razgovaramo sa svojim vaginama. Rekla sam da ja sa svojom nemam zajednički jezik, a ona je pomislila da se šalim. Smejala se kao pas u liftu.
Ričard je prezirao taj kurs. Nije mogao da poveruje kako mora da se izuje, ali mu se dopao onaj deo sa štopericom. Kao da je sudija na Velikoj nagradi Monaka.
„Kejt, znajući tebe, imaćeš najkraće kontrakcije ikada zabeležene“, rekao mi je.
Bet je rekla da možemo savladati bol onim isprekidanim disanjem koje nam je pokazala. Zato sam predano vežbala. Vežbala sam neprestano – na kasi, u kadi, pred spavanje. Nisam znala.
Vodenjak mi je pukao na pokretnim stepenicama banke. Poprskala sam „barberi“ japanskog analitičara koji se preterano izvinjavao. Mobilnim telefonom otkazala sam sastanak s klijentom i taksijem otišla pravo u bolnicu. Ponudili su mi epiduralnu, ali nisam je prihvatila. Ja sam kučka koja je ugrozila razvoj mozga svoje bebe. Neuzimanjem lekova htela sam da pokažem koliko mi je žao, da bebi pokažem da postoji nešto što će njena majka zbog nje istrpeti. Bila sam u okeanu bola i neprestano sam zaranjala. Voda je bila tvrda kao drvo. Udarila bi me kao talas palubu i čim bih stala na noge, udarila bi me ponovo.
Nakon dvadeset pet sati porođaja, Rič je spustio štopericu i zamolio babicu da porazgovara sa savetnikom. Odmah. U operacionoj sali, tokom hitnog carskog reza, čula sam hirurga.
„Nema razloga za brigu, biće kao da vam čistim trbicu.“ Nije bilo tako. Osećala sam se kao da je beba hrast koji iz korena čupaju iz lepljive novembarske zemlje. Cimanje i natezanje i opet cimanje. Na kraju se jedan od mlađih doktora popeo na sto, opkoračio me i iščupao je, uhvativši je za pete. Držao ju je kao ulov, nešto iz mora, kao sirenu prošaranu krvlju. Devojčica.
Narednih nekoliko dana stiglo je mnogo buketa, ali najveći je došao iz Edvin Morgan Forstera. Jedan od onih baroknih aranžmana koje mogu da nabave samo ratni spomenici ili gradska vlada. Bilo je falusnih metar i po visokih čičaka i ogromnih ljiljana od čijeg je praha u vazduhu beba počela da kija. Bila je prikačena i kartica s porukom, koju je ispisao polupismeni cvećar. „Jedno otišlo, još tri puta.“
Bože, kako sam mrzela to cveće, kako nam je kralo vazduh, i meni i njoj. Dala sam ga babici iz prve smene, koja ga je prebacila preko ramena i ponela kući u Harlsden.
Trideset šest sati kasnije, babica iz noćne smene, Irkinja, mekša i muzikalnija od svoje dnevne koleginice, pitala je može li da odnese bebu kako bih se ja odmorila. Usprotivila sam se. „Ketrin, dobra mama mora da ima dovoljno snage da se izbori." I tako je odvezla moju ćerku koja je mlatarala svojim listolikim dlanovima u malom akvarijumu.
Odmah sam pala u bunar iscrpljenosti. Možda su prošli i sati kada sam začula njen plač, ali delovalo je kao sekunde. Do tog trenutka nisam poznavala plač svoje bebe, ali čim sam ga čula, znala sam da ću ga uvek poznavati i razlikovati od svakog drugog plača. Pozvala me je s kraja smeđeg hodnika. Preko jedne ruke prebacila sam kateter, a drugom sam pridržavala šavove. Šepala sam ka njoj, a vodio me je onaj sonar koji se besplatno dobija uz majčinstvo. Dok sam stigla do sobe za bebe, ona je prestala s drekom i opčinjeno je gledala u papirni lampion na tavanici. Nikada ranije nisam iskusila takvu kombinaciju radosti i straha. Ne mogu proceniti gde je nestala bol, a počela ljubav.
„Moraćete da joj date ime“, rekla je nasmejana babica. „Ne možemo je stalno zvati beba. Nije u redu.“
Razmišljala sam o Ženevjev, ali zvučalo je preveliko za tako malu vlasnicu. „Moja baka se zvala Emili. Pored nje sam se osećala sigurno."
„O, Emili je divno, hajde da probamo."
I probali smo, a ona je okrenula glavu prema svom imenu i tako je ostalo.
Tri nedelje kasnije, pozvao me je Džejms Entvisl i ponudio mi posao u strateškom odeljenju. Nikakav posao koji nik

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
33
Poruka
Hotel Serbum, Njujork, 23:59
Neverovatno. Avion je stigao na vreme, a ja sam taksijem došla do Heriota blizu Vol Strita. Planirala sam da se pripremim za sutrašnju prezentaciju i pristojno se naspavam pre nego što odšetam preko puta do centra Vol Strit. Trebalo je da znam. Beznadežno mlad recepcioner, koji jeftinim sjajnim blejzerom pokušava da pokaže malo autoriteta, nikako da me pogleda u oči. Konačno je progovorio. „Bojim se da imamo problem, gospođo Redi.“ Konferencija. Previše rezervacija. „Mogu vam ponuditi besplatan smeštaj u Šerbumu, van centra, odlična lokacija preko puta Muzeja moderne umetnosti.“
„Zvuči dražesno, ali ja sam ovde poslom, a ne da bih dobila glavobolju od gledanja ranih kubista."
Naravno, na kraju sam vikala na njega. Potpuno neprihvatljivo, stalna mušterija, bla-bla-bla... Videla sam kako pogledom uzrujano traži nadređenog koji će ga spasti od lude Britanke. Kao da sam luda, a ja nisam luda, je l’ da? Izluđuje me nesposobnost ovih ljudi koji traće moje neprocenjivo vreme.
Šef se izvinjavao, ali baš ništa nije mogao da uradi. I tako, dok sam stigla do novog hotela, već je bila ponoć. Nazvala sam Ričarda, koji je već spremio spisak pitanja. Bogu hvala, Poli je bolje, tako da ne moramo da tražimo zamenu. Sutra je prvi dan škole za Emili.
Jesam li uradila trake s imenom?
Da.
Jesam li kupila nove patike za fizičko?
Da. (U njenoj tamnoplavoj torbi na kuki ispod stepeništa.) Gde da nađe njene knjige za čitanje?
(Crvena fascikla, treća polica.)
Da li sam kupila novi kaput, stari joj je došao do struka? (Ne još, moraće da se zadovolji Gepovom kabanicom dok se ne vratim.)
Zatim sam izdiktirala sadržaj njene kutije s ručkom – pitahleb, tunjevina i kukuruz, bez sira, odlučila je da mrzi sir – i rekla mu da ne zaboravi na ček za balet, iznos je zapisan u rokovniku. Trebalo bi da Poli dá pare za Benove nove pantalone, naglo je izrastao. Ričard mi kaže da je Emili bila uznemirena pred spavanje. Hoće da je mama odvede u školu pošto ima novu učiteljicu.
Zašto ima potrebu da to podeli sa mnom, kad baš ništa ne mogu da učinim? Kaže kako je imao naporan dan.
„Pričaj mi o tome“, kažem mu i zalupim slušalicu. Nemam vremena da prođem kroz beleške za prezentaciju, moraću da se snađem. Sutra se sprema potpuna noćna mora.
Šalje: Debra Ričardson Prima: Kejt Redi
Upravo sam dobila tvoju por. u kojoj otkazuješ ručak. OPET. Bilo je smešno prvih 49 puta. Jasno mi je da imaš najodvratnije najzahtevniji posao na planeti, ali nema nade ako ne nađemo vremena za prijateljstvo.
Možda će naš sledeći susret biti na onom svetu? Da li bi ti odgovarao zagrobni život, Kejt?
Do đavola. Nemam vremena da odgovorim.
Sreda, 8:33 Već petnaest minuta stojim ispred hotela. Nemoguće je uhvatiti taksi, a vožnja do centra trajaće bar dvadeset pet minuta. Kasnim. Ipak, čula mi se probude na pomisao da ću večeras videti Džeka. Prošli su meseci od našeg poslednjeg susreta i teško mi je da se setim njegovog lica. Kada pomislim na njega, jave mi se samo široki osmeh i opšti utisak opuštenosti i sreće.
Jutro je čarobno, jedno od onih svetlucavih jutara u Njujorku od kojih srce zaboli. Posle sinoćne neverovatne kiše, sve je čisto poput opranog stakla. Dok ulazimo u Petu, vidim kako zgrade u finansijskom delu drhture kao voda, zbog vlažnosti i svetla i stakla.
8:59 Brokeri Dikinson Bišop nalaze se na 21. spratu. Stomak mi se izvrne na putu uvis. Dočekuje me Džeri, vedar momak širokog irskog lica sa čupavim crvenim zuluflma. Kažem mu da mi treba 45 minuta i prostor za pokazivanje slajdova.
„Zao mi je, gospođo, imate pet. Ovde je priličan haos.“
Uz napor otvara debela drvena vrata i oslobađa zvuk prosečnog dana u Koloseumu, s dodatkom telefona. Muškarci se deru u slušalice, bore se da čuju nešto iz njih ili izvikuju uputstva sa suprotnog kraja kancelarije. Baš se pitam da li da pobegnem kad se začuje poruka preko razglasa: „Okej, momci, slušaj ovamo, za dva minuta, gospođica Kejt Redi iz Londona u Engleskoj pričaće nam o međunarodnom investiranju."
Okupilo se oko sedamdeset brokera s vratovima mastifa, u onim užasnim prugastim košuljama s belim kragnama. Oslanjaju se na stolove prekrštenih ruku i raširenih nogu. Takvi muškarci tako stoje. Neki nastavljaju s trgovanjem, ali skinu slušalice kako bi mi posvetili pola pažnje. Nema šanse da me ovde dole vide ili čuju. U trenutku se odlučim da stanem na sto i budem glasna.
„Gospodo, dobro jutro. Ja sam došla da vam kažem zašto MORATE KUPITI MOJ FOND!"
Čestitanja, zvižduci. Pretpostavljam da sam sada najbliže svojoj karijeri toples igračice.
„Ej, gospođo, je P vam neko rekao da ličite na princezu Daj ?“ „Jesu li vam akcije dobre kao noge?"
Zapanjuje me to što su gospodari svemira tako beznadežno i bespomoćno detinjasti. Pre pedeset godina iskrcavali bi se na obalama Normandije, a sada su okupljeni oko mene kao da sam vođa njihovog odreda.
Održim svoj govor o Novcu, o tome kako je budan dok ja spavam, kako se kreće po svetu, o njegovoj neverovatnoj moći.
Zatim me gađaju pitanjima. „Šta mislite o Rusiji, gospođo? Zar nije ruski novac na dnu?“
„Jeste li već videli evro?“
Dobro je prošlo. Nezamislivo dobro. Iscereni Džeri kaže mi kod lifta da se momci tako uzbude samo za utakmicu Niksa. Sada bi stvarno trebalo da odem do hotela i proverim poruke, ali neko vreme hodam Vol Stritom, puna energije kao da sam uključena u struju. Na uglu Treće i Brodveja zaustavljam taksi i idem van centra do Bamija u posttraumatsku kupovinu.
Radnja me odmah umiruje. Malim liftom popnem se na poslednji sprat i tamo vidim večernju haljinu. Ne treba mi takva haljina. Probam je. Crna je i fino pada, s nežnim nizom šljokica s obe strane i u obliku slova V ispod grudi. U takvim haljinama nekada se igrao čarlston. Taman imam telo za nju, samo nemam odgovarajući život. Moj život nije taj broj, u njemu nema mesta za ovako lepu haljinu. Ali, nije li to uzbudljivo? Kupiti haljinu uz nadu da će odgovarajući život uslediti kao obavezan dodatak? Nisam ni pogledala cenu na računu koji mi je kasirka dala.
15:00 Hotelska soba je ista kao stotine u kojima sam boravila. Tapete su bež sa bež reljefom. Zavese su u hrabrom kontrastu i izgledaju kao eksplozija s biljnom bordurom. U mini-baru proveravam ima li čokolade za hitne slučajeve, a zatim i u fioci noćnog stočića. Unutra je Gideonova Biblija i zbirka izreka velikih svetskih religija, kao savremeni detalj.
Pogledam na sat. Ako sada pozovem kuću, trebalo bi da ih zateknem kako spremaju decu za spavanje. Očekujem da čujem Ričardov glas, ali na drugom kraju je Pola. Kaže kako ju je Ričard zamolio da ostane nekoliko noći dok se ja ne vratim i kako je ostavio poruku, za koju je morala da obeća da će je lično preneti.
Zamolim Polu da otvori poruku i pročita mi je. Vidi koliko je sati. Do đavola, gde je on? Pomislim kako bi sve moj muž mogao da pomogne dok ja nisam tu, a onda naša dadilja izgovori njegove reči.
„Već neko vreme pokušavam da pričam s tobom, ali sve je teže privući tvoju pažnju.“
„Dobro, ali piše li kada se vraća?“
„Kejt, čuješ li me? Slušaš li?“
„Pola, naravno da te čujem.“
„Ne, to je Ričard. U poruci. Kaže, ’Kejt, čuješ li me? Slušaš li?“
„Aha, dobro. Izvini, nastavi."
„Zao mi je, draga, što smo došli do ovog užasnog imp...“
„Kakav imp?“
„O, zaboga. „Kako se piše?“
Pola svako slovo pažljivo naglasi: „I. M. P. A. S. S. E.“
„A, impasse. Jasno mi je. Francuski, znaš... Dobro, šta još kaže?“
Pola okleva. „Možda ne bi trebalo da radim ovo, Kejt.“ „Ne, molim te, nastavi. Moram da znam šta je namerio.“ „Kaže: ’Ako me budeš tražila, nekoliko noći biću kod Dejvida i Marije, dok ne nađem stan. Ne brini, i dalje ću ići po Emili posle škole.’“
Dakle, to stvarno može da se desi. Nešto što vidiš u lošoj TV drami, pa promeniš kanal zato što je tako neverovatno. Samo što ovog puta kanal ne može da se promeni. Možda i nema povratka. U jednom trenutku svet je, uglavnom, kakav i treba da bude, stenovit i pomalo pust, ali ipak poznat, a zatim odjednom osetiš kako ti nestaje tlo ispod nogu. Moj muž, racionalni Ričard, pouzdani Ričard, Ričard oslonac, ostavio me je. U pismu koje mi je dao pred venčanje napisao je: „Ja sam Uvek, ti si Redi, nazdravimo dugom životu, dušo moja.“ Otišao je. A ja sam obratila tako malo pažnje da je vest morala da mi prenese dadilja.
Tokom duge pauze Pola je počela dublje da diše. Kroz žicu stiže nervozno šištanje: „Kejt, jesi li dobro?“
„Da, dobro mi je. Pola, možeš da spavaš u gostinskoj sobi ili u našem krevetu." Čak i dok izgovaram te reči, shvatam da to, možda, nije više naš krevet, nego moj. „Posteljina je čista. Pola, znam da mnogo tražim, ali možeš li da ostaneš? Molim te, reci Emili i Benu da će se mama vratiti sutra, čim bude mogla."
Pola ne odgovara odmah, a ja pomislim da ne znam šta ću ako me sad izneveri. „Pola, je li to u redu?"
„O, izvini, Kejt. Upravo sam videla da s druge strane postoji P.S. Ričard kaže: ’Znam da nikad neću moći da te ne volim, veruj mi, pokušao sam.’"
Spustila sam slušalicu i na nekoliko sekundi zaboravila kako se diše. Mehanizam udisanja vazduha odjednom deluje komplikovano i naporno – moram da podignem dijafragmu, a zatim ispumpam pluća, pa iz početka.
Malo sam se smirila, pa zovem Džeka i ostavljam mu poruku na mobilnom da otkazujem večeru. Zatim se svučem i istuširam. Peškiri su oni beznadežni italijanski, tanki i oskudni kao obredna tkanina, više šetaju vodu po koži nego što je upijaju. Treba mi peškir koji može da me zagrli.
Ugledam se u ogledalu i zapanjim se što izgledam isto kao i kada sam poslednji put pogledala. Zašto mi kosa ne opada? Zašto mi iz očiju ne curi krv? Pomislim na svoju decu usnulu u krevetima i koliko sam daleko, nezamislivo daleko od njih. S ove udaljenosti, svoju porodicu vidim kao selo na padini oko koga besne vetrovi, a ja moram da budem tamo kako bih sve privezala. Moram da budem tamo.
„Voda je široka, ne mogu je preći,
A ni krila nemam da preletim. “

Ulazim u krevet, u krutu belu posteljinu i rukom prelazim preko tela. Moje telo i, toliko dugo, Ričardovo telo. Ovim te telom obožavam. Pokušavam da se setim kada sam ga poslednji put videla, ali videla zaista, a ne kao zamagljenu priliku u retrovizoru. Poslednjih meseci, ja izađem, a on preuzme, ili on ode, pa ja preuzmem. Razmenjujemo uputstva u hodniku. Kažemo da je Emili dobro ručala, pa večera nije mnogo bitna. Kažemo da Ben mora ranije na spavanje zato što po podne nije hteo da zaspi. Kažemo da smo imali uspešno pražnjenje creva ili još čekamo, pa bi možda pomogle suve šljive. Ili ostavimo poruku. Ponekad se i ne pogledamo. Kejt i Ričard, kao trkači sa štafetom, gde svaki učesnik sumnja da je onaj drugi slaba karika. Važno je trčati po stazi da bi se palica prosledila i trka nastavila.
O, ljubav je lepa, ljubav je nežna,
I kao dragulj kad je nova.
Ali kad ostari, ona se ohladi.
I nestane kao jutarnja rosa.
„Mama, znam zašto se ljutiš na tatu“, rekla mi je Emili pre neko jutro.
„Zašto?“
„Zato što radi pogrešne stvari."
Klekla sam pored nje da bih je gledala pravo u oči. Mislila sam da treba da ispravim ponešto. „Mama je samo ponekad jako umorna i zbog toga ne bude strpljiva s tatom, to je sve.“
„Strpljiva znači čekaj malo“, rekla je.
Uzimam Izreke velikih svetskih religija iz nočnog stočića i listam. Ima odeljaka o veri, pravdi i obrazovanju. Zastajem kod braka.
„Nikada svoju suprugu nisam zvao suprugom, već domom."
Talmud

Dom. Dugo gledam tu reč. Dom. Osećam njeno zaobljeno središte. Zamišljam šta predstavlja. Udata sam, ali nisam supruga, imam decu, ali nisam majka. Šta sam ja?
Znam ženu koja se užasno plaši činjenice da je potrebna svojoj deci, pa zato sedi u kafani posle posla i čeka da zaspe.
Znam ženu koja svakog jutra budi svoju bebu u 5:30 kako bi provela malo vremena s njom.
Znam ženu koja je otišla na TV debatu i pričala o jurnjavi povodom škole. Njena dadilja mi je rekla da ona jedva zna gde je škola njene dece.
Znam ženu koja je od dadilje preko telefona čula kada je njen dečak napravio prve korake.
A znam i ženu kojoj je dadilja pročitala poruku koju joj je ostavio muž.
Dugo ležim, možda satima, čekam da počnem da osećam nešto. I konačno nailazi. Osećanje koje je u isto vreme izuzetno poznato i zapanjujuće strano. Treba mi nekoliko sekundi da ga prepoznam: hoću svoju majku.



34
Kući, kod mame
KOLIKO GOD SE TRUDILA, ne mogu da se setim da je moja majka ikad sedela. Uvek je stajala. Stajala je pored sudopere i pod vodom držala šerpu, stajala je pored daske za peglanje, stajala je pored školske kapije u svom boljem tamnoplavom kaputu, donosila je tanjire s toplom hranom iz kuhinje i kasnije ih odnosila. Zdrav razum pretpostavlja da je postojalo vreme između te dve radnje kada bi sela i jela s nama, ali ja se toga ne sećam. Tanjiri su za moju mamu postajali nered čim bi izašli iz kredenca, a nered mora da se sredi. Ako bi se usred zalogaja učinilo da je tanjir prazan, mama bi ga odnela.
Generacija moje majke rođena je za usluživanje. To je bio njihov poziv i sudbina. Pauza između škole (rutina, stvari koje radiš zato što moraš, smrad) i majčinstva (rutina, stvari koje radiš zato što moraš, smrad) trajala je samo nekoliko godina. Te devojke iz pedesetih imale su prozor slobode, ali retko kada je bio dovoljno širok da bi se provukle. Uostalom, šta bi bilo s njima kad bi izašle? Žene kao moja mama nisu mnogo očekivale u životu, tako da ih on, sve u svemu, nije mogao razočarati. Čak i kada bi ih muškarci kojima su služile ostavili ili prerano umrli od srca i stomačnih poremećaja, one su ostajale na svojim mestima, spremale hranu, usisavale, peglale sve za svoju decu i unučiće i nikad nisu sedele, ako nisu morale. Kao da su sebe definisale radeći za druge, a gubljenjem te definicije ostale bi u magli, zbunjene. Kao oni rudnički poniji kojima je pogled ostajao sužen čak i kada bi ih pustili na polja.
Za moju generaciju, majčinstvo je strašno, pošto do njega dolazimo kasnije, nekada i prekasno. Žrtvovanje nije deo naših ugovora. Posle petnaest godina odraslog života, iznenadno ukidanje slobode može biti strašno kao odvajanje od ekstremiteta. S jakim osećanjem ljubavi prema detetu pomešana je nit gubitka. Možda će nas uvek boleti, kao nekog ko je doživeo amputaciju.
Ono što moja mama i dalje zove ženskim oslobođenjem krenulo je baš u vreme kada sam se ja rodila, ali nikada nije stiglo tamo gde su živeli moji roditelji. Neverovatno, ali još nije stiglo. Jednog leta moja majka se umorila od trajne, pa se ošišala kratko i lepršavo, što je isticalo njene fine crte. Džuli i meni se dopalo, izgledala je tako lepo i hrabro, ali kada se tata te večeri vratio kući, rekao je: „Džin, malo liči na ženski pokret", pa je nova frizura bez gužve izrasla u nešto drugo. Ništa više nije moralo da se kaže.
Kako sam ulazila u tinejdžerske godine, shvatila sam da stvari nisu kakvim se čine: iako muškarci oko nas imaju glavne uloge, žene su te koje upravljaju, samo im nije dozvoljeno da se pojave na pozornici. Matrijarhat koji se maskira u patrijarhat da bi momci bili srećni. Uvek sam smatrala da je to tako zato što ljudi u mom kraju nisu baš obrazovani. Sada mislim da je čitav svet takav, samo se negde bolje krije.
*
VAZDUH NA IGRALIŠTU ispunjen je dečjim uzvicima kao zvezdama. Školska zgrada je od crvene cigle s visokim crkvenim prozorima, iz vremena kada su ljudi imali veru i u Boga i u obrazovanje. U daljem uglu, pored penjalice, vidim povijenu ženu u tamnoplavom kaputu dugom do pola bedara. Kada se uspravi, vidim da je priljubila maramicu za krvavi nos male devojčice.
Moja majka je pomoćnik u vrtiću. Godinama je ovde i, u suštini, ona vodi ovo mesto, ali je i dalje zovu pomoćnikom.
Zato što to može da im prođe (mama ne voli probleme) i zato što to znači da mogu manje da joj plaćaju. Plata je užasna. Kada mi je rekla koliko dobija, vikala sam od neverice. Ja toliko dam na taksi za tri dana. Ali, ako upotrebim reči kao što je eksploatacija, mama se samo nasmeje. Kaže da voli taj posao, bar nije u kući. Pored toga, ume s decom. Ako bi vašoj trogodišnjoj devojčici krvario nos, verujte mi, želeli biste da je moja majka drži za ruku. Džin Redi je jedna od onih osoba koje zrače utehu kao ljudski termofor.
Čim pogleda preko dvorišta, zna da sam to ja, ali još je sekunda potrebna da joj lice prekrije zadovoljstvo. „0, Kejti, ljubavi", kaže dok mi prilazi s ranjenom klinkom. „Baš si me prijatno iznenadila. Mislila sam da si u Americi."
„Bila sam. Vratila sam se pre neki dan."
Obraz joj je hladan kada je poljubim. „Slušaj, Loren", kaže moja majka uplakanom detetu. „Ovo je moja devojčica. Kaži zdravo."
Zvono označava kraj mamine smene, pa ulazimo po njenu tašnu. U hodniku me upoznaje sa Val, direktorkom. „Ah, da, Ketrin, toliko smo čuli o tebi. Džin mi je pokazala isečak iz novina. Baš si uspešna, je li tako?"
Želim da odem odavde, ali mama uživa dok me pokazuje. Stavila mi je ruku na rame i usmerava me između svojih kolega. Podseća me na Emili, koja me je na Dan svetske gozbe šetala pred svojim drugarima.
Ispred škole parkiran je „volvo" pun dečijih stvari. „Kako su?", pita me dok ulazimo. Kažem da su s Polom, dobro su. Na putu do stana prolazimo pored moje stare škole, a ona uzdahne: „Jesi li čula za gospodina Daulinga? Strašno."
„Da. Devojčurak. Možeš li da zamisliš da devojčurak uradi tako nešto?"
Pre dvadeset godina, gospodin Dauling predavao mi je istoriju. Zbunjeni čovek mekog glasa s velikim interesovanjem za elizabetansku Englesku i poeziju iz Prvog svetskog rata. Pre nekoliko meseci neka glupača iz petog razreda udarila ga je u naočare, a on je ubrzo otišao u prevremenu penziju. Gospodin Dauling bio je arhetip klasičnog školskog sistema i pao je kao žrtva šireg obrazovanja. Doktrina jednakosti, što znači da su deca koja žele da uče u odeljenju s decom koja ne žele.
„Očekivaće da si mnogo čitala, Ketrin, ali imamo malo vremena", rekao mi je gospodin Dauling dok me pripremao za prijemni na Kembridžu. Ja sam bila jedina iz moje generacije, jedina koliko su se sećali, ako ne računamo Majkla Brejna, koji je otišao na Oksford da uči pravo i stigao do tužilaštva, ali na pravi način, kako nam je rečeno. Bilo je to posle škole, u kancelariji gospodina Daulinga pored biblioteke, uz grejalicu. Uživala sam pored njega dok sam čitala i slušala krckanje grejača. Za jedan dan prešli smo čartiste, a Prvi svetski rat tokom vikenda. „Nećeš znati sve, ali mislim da će steći utisak kako imaš osnove", rekao je moj učitelj. Ali, ja sam posedovala čuveno pamćenje Redijevih. Engleska pod vladavinom Tjudora i Stjuarta, Otomansko carstvo, veštičarenje. Napamet sam znala datume bitaka kao što je moj otac pamtio kvote u kladionici. La Korunja, Bozvort, Ipr. Rejt Rovers, Brekin Siti, Svindon. Moj tata i ja sve smo mogli da izvedemo, samo ako je bilo isplativo. Dok sam se penjala stepenicama do učionice, znala sam da ću uspeti samo ako dovoljno dugo zadržim to znanje u glavi. Moram zapamtiti.
„Lepa šolja čaja. A napravila bih i sendviče. Može šunka?" Mama se u kuhinji zabavlja oko čajnika. To je više niša nego kuhinja, pa u njoj ima mesta samo za jednu osobu.
Sendviči mi se nikad ne jedu, ali pre nekoliko godina desilo mi se jedno od onih iznenadnih sazrevanja kada sam shvatila da suština nije jesti sendviče moje majke. Oni su bili nešto što je mogla da učini za mene, pošto mnogo stvari više ne može da učini. Njena potreba da bude potrebna preko noći je postala važnija od moje potrebe da pobegnem. Sednem za plastični sto sa savijenim produžecima, sto koji je bio u svim kuhinjama iz mog detinjstva. Ima crnu rupu sa strane koju je napravila pobesnela Džuli nakon svađe s tatom oko nepojedene repe. Dok jedem, mama namesti dasku za peglanje i krene da se probija kroz korpu pored nogu punu odeće. Uskoro je soba puna ošamućujućeg i umirujućeg mirisa vrele vode. Pegla ispušta oblačiće pare dok uzduž prelazi košulju ili zavlači njušku u nezgodnu manšetu.
Moja majka je šampion u peglanju. Pravo je zadovoljstvo gledati kako se njena ruka kreće nekoliko centimetara ispred male parne lokomotive i poravnava joj putanju. Ona ispravlja i ispravlja, a zatim kao opsenar tresne tkaninu i na kraju je savije. Rukavi košulje savijeni su iza leđa, kao uhapšeniku. Dok je gledam, oči mi se ovlaže. Mislim da, kada ona ode, niko za mene to više neće raditi. Niko mi neće tako detaljno peglati odeću.
„Šta ti je to iznad oka, dušo?“
„Ništa."
Priđe i podigne mi pramen da bolje osmotri ekcem, a ja treptanjem uklonim suze. „Znam to tvoje ništa, Ketrin Redi", smeje se. „Jesi li uzela neku kremu od doktora?"
„Da." Ne.
„Imaš li to još negde?" „Ne." Da, upaljeni pojas oko struka koji svrbi, iza ušiju, iza kolena.
Mobilni u mom džepu počinje da svira. Izvadim ga i pogledam broj. Rod Task. Isključim telefon.
„Rekla sam ti da moraš da se paziš. Ne znam kako se snalaziš kad te posao tako opseda", upire mama prstom prema telefonu. „A i dečica. Nije to život."
Opet je kod daske za peglanje. „Nego, kako nam je Ričard?"
Nerazgovetno promrmljam. Došla sam čak ovamo da joj kažem kako je Ričard otišao. Nije mi se dopalo da ostavim decu s Polom čim sam se vratila iz SAD-a, ali ako se potrudim, mogu da dođem i vratim se u istom danu. A nisam htela da mama, kao i ja, telefonom sazna da smo Ričard i ja razdvojeni. Ovde sam, ali ne mogu da nađem reči. ’Ah, usput, muž me je ostavio zato što ne obraćam pažnju na njega od 1994.’ Pomislila bi da se šalim.
„Ričard je dobar čovek", kaže ona dok navlači jastučnicu na zaobljeni kraj daske. „Ljubavi, čuvaj ti njega. Nema boljih od Ričarda."
U prošlosti, mamin entuzijazam prema mom muškarcu prepoznavala sam kao suprotnost mom stavu. Kad god bi ona istakla njegove navodno čudesne vrline (njegova sposobnost da napravi jednostavan obrok, njegova spremnost da bude sa svojom decom), time kao da je skretala pažnju na moje poroke (moje oslanjanje na smrznutu gotovu hranu, moji radni vikendi u Milanu). Dok sada sedim u maminom domu, čujem šta je, u stvari njena pohvala. Istina o nekome ko ima njen dar da druge postavi ispred sebe.
U ovoj sobi pili smo čaj kada sam dovela Ričarda da je upozna. Bila sam toliko rešena da se ne stidim svog porekla da sam, posle vruće i zagušljive vožnje od Londona, sebi nametnula prkosni stav s porukom „prihvati nas takve kakvi smo“. Pa šta ako nemamo kompletan pribor za jelo? Šta ako moja mama kaže divan umesto sofa? To ti smeta, je li? Je li?
Riču nije smetalo. Kao rođenom diplomati, uskoro mu je moja majka jela iz ruke samo zato što je herojski gutao hleb i puter. Sećam se kako je izgledao u našoj kući – nameštaj je odjednom postao nameštaj za lutke – i kako je nežno izbegavao sve zabranjene zone u prošlosti moje porodice. (Tata je već otišao do tada, ali njegovo odsustvo dominiralo je gotovo kao i njegovo prisustvo.) Moja mama se, inače, previše trudi, ali tom prilikom, u panici zbog Ketinog elegantnog momka, premalo se potrudila. Ali, Rič se dobrovoljno javio da ode do radnje na uglu po mleko, a vratio se s dve vrste keksa i spremnošću da poseti brda čiji su se čađavi vrhovi nazirali s kraja ulice.
„Džuli mi je rekla da su neki ljudi dolazili i pitali za novac koji im tata duguje.“
Majka tapka svoj šlem od sedih kovrdža. „Nije to ništa. Nije trebalo da te zamara time. Sve je sređeno. Nemoj da se brineš."
Mora da sam promenila izraz lica, pošto je dodala: „Nemoj da si prestroga prema svom ocu, ljubavi."
„Zašto? On nije bio bolji prema nama.“
Ššššš. Ššššš. Pegla i mama istovremeno me grde svojim nežnim uzdasima.
„Nije mu lako, znaš. On je jako bistar, ali nije imao gde da se iskaže, ne kao ti. U porodici tvog oca nije bilo ni pomena o studiranju. Medicina ga je uvek privlačila, ali to traje godinama, a para, jednostavno, nije bilo.“
„Ako je tako pametan, zašto stalno upada u nevolje?"
Svaki razgovor koji joj se ne dopada majka završava nevezanom rečenicom. „Keti, bio je ponosan zbog tebe. Morala sam da ga sprečavam da svima pokazuje tvoje diplome."
Savija rukave iza poslednje bluze i dodaje je u korpu. Nema ni traga od one dve koje sam joj kupila prošle godine za rođendan, niti od drugih poklona. „Jesi li nosila onaj crveni džemper koji sam ti dala, mama?"
„Ali, od kašmira je, ljubavi."
Otkad radim, mami kupujem predivnu odeću. Želim da je ima, bilo mi je potrebno da je ima. Htela sam da joj bude lepo. Ali, sve što ja donesem ona sklanja za „kasnije". A kasnije je neko neodređeno vreme u budućnosti kada će život konačno ispuniti svoja obećanja.
„Hoćeš malo torte?"
Ne. „Da, rado."
Na kredencu, odmah do sata koji je kupljen pre četvrt veka markicama „Grin šild", nalazi se fotografija mojih roditelja s kraja pedesetih. Mesto pored mora, oni se smeju, a nebo iza njih prošarano je galebovima. Izgledaju kao filmske zvezde. tata poput Tajrona Pauera, mama s mastiljavim očima Odri Hepbern, u matadorskim pantalonama i crnim lakovanim cipelama. Dok sam bila mala, smetala mi je sreća na toj fotografiji – želela sam da se majka sa slike vrati. Znala sam da će se vratiti ako budem čekala dovoljno dugo. Samo se čuvala za kasnije. Pored nje je u srebrnom ramu slika sa Emilinog drugog rođendana. Upravo je videla tortu i lice joj sija od zadovoljstva. Mama prati moj pogled.
„Preslatka je, zar ne?"
Srećno klimnem glavom. Koliko god da su porodični odnosi uništeni, beba može da ih obnovi. Kada se Emili rodila, mama je došla u bolnicu da nas vidi i položila je svoju od starosti istačkanu šaku na ruku novorođenčeta. Tada sam shvatila da češ lakše podneti smrt svoje majke ako imaš ćerku. Zanimalo me je tada, ali se nisam usudila da pitam, da li je mami to pomoglo da podnese napuštanje Džuli i mene.
Iz kuhinje se čuje lupa šerpi. „Mama, molim te dođi i sedi.“
„Samo se ti opusti, ljubavi."
„Ali, hoću da sedneš.“
„Odmah ću.“
Ne mogu joj reći za Ričarda. Kako da joj kažem?
*
DŽULI ŽIVI NA PET MINUTA vožnje od mame. Ovde ulice dobijaju imena po biljkama i drveću, kao da je to iskupljenje za uništavanje prirodnog okruženja prilikom izgradnje naselja. Ali, sada Voćnjačka, Brestova i Trešnjina izgledaju kao okrutno izrugivanje, pastoralne note u simfoniji betona i armiranog stakla. Kuća moje sestre je u Brezovoj ulici u obliku potkovice, punoj dupleksa iz šezdesetih okruženih imanjima iz kasnijih decenija; sva su puna dobrih ideja urbanista da se obnovi osećaj zajednice koji su tako pažljivo uništili upravo urbanisti.
Kad parkiram ,,volvo“, od grupe klinaca koji šutiraju loptu po pločniku dopre zvuk između pozdrava i ruganja, ali čim izađem i prekorno ih pogledam, oni se razbeže. Ovde su čak i siledžije neubedljive. U prednjem dvorištu na broju 9, posred travnjaka nalazi se zemljani krug s mršavim rododendronom u centru okruženim busenima onog sitnog belog cveća, koje sam oduvek smatrala engleskom varijantom alpskog cveća. Jednim točkom na rebrastom betonskom prilazu stoji tricikl koji su sigurno napustila Džulina deca kada su bila mala. Na zarđalom žutom sedištu je tamni kompot od lišća i kiše.
Žena koja je otvorila vrata već je ušla u srednje godine i ima nezanimljivu paž frizuru, iako je tri godine i mesec dana mlađa od mene. To nikada neću zaboraviti, zato što je moje prvo sećanje kako me nose u spavaću sobu mojih roditelja da bih je videla, u noći kada se rodila. Tapete su bile zelene, a beba crvena i umotana u beli šal koji je moja majka isplela pored grejalice. Ispuštala je čudne šmrkave zvuke i nije puštala prst koji biste joj pružili. Zvala se sestra. Rekla sam mami da bi trebalo da se zove Valeri, po voditeljki Plavog Petra. I tako, s namerom da izbegnu ljubomoru tako što ču i ja imati svoju ulogu u vezi sa pridošlicom, moji roditelji krstili su je kao Džuli Valeri Redi, a ona nikada nije dozvolila da zaboravim.
„Ajde, mogla bi da uđeš“, kaže moja sestra. Primetila je kola preko mog ramena. „Skinuče ti gume. Hoćeš da se parkiraš na prilazu? Mogu da sklonim ove stvari."
„Ne, u redu je.“
Provlačimo se kroz uzani hodnik s belom policom od kovanog gvožđa prepunom ljiljana.
„Lepo ti napreduje cveće, Džuli.“
„Ne bi mogla da ih ubiješ ni da se potrudiš", slegne ramenima. „Ima čaja, hoćeš? Stivene, skidaj noge s dvoseda, došla ti je tetka Ket iz Londona."
Stiven, sladak dečačić, doskakuće da se pozdravimo dok njegova mama uzima šolje.
Svojoj sestri kao ponude za pomirenje donosim vesti da me je muž napustio. Džuli je odrasla noseći moju odeću, slušajući kako je učitelji upoređuju s drugom Redijevom devojčicom, onom koja je otišla na Kembridž, i nikada u svom životu nije imala ništa što bi bilo lepše od nečega mog. E, njena starija sestra nije uspela da zadrži svog muškarca i u tom najstarijem takmičenju mogu da priznam poraz.
„Kuća je u haosu", kaže Džuli, ali opisno, ne kao izvinjenje, a zatim skloni neke časopise s dvoseda i šutne Stivenovu opremu za fudbal prema vratima.
Kaže mi da sednem u fotelju pored kamina na gas. „Hajde da čujem, šta ima kod tebe?"
„Ričard me je ostavio", kažem i zaplačem prvi put otkako mi je Pola rekla telefonom. Nije bilo suza kada sam objašnjavala Emili da će tata neko vreme živeti u drugoj kući. Baš nisam želela da podelim svoje neraspoloženje sa šestogodišnjom devojčicom za koju su muškarci poput princa iz Uspavane lepotice.
Nije bilo suza ni kada sam sinoć s Ričardom na pragu vodila civilizovan razgovor o obavezama oko dece. Mi uvek razgovaramo o tome, samo što se to obično završava tako što ja istrčavam kroz ulazna vrata i kažem da žurim. Ovog puta je Ričard sišao niz stepenice i otišao, prebacivši preko ramena sivi džemper koji sam mu kupila pre dve godine da se slaže s njegovim očima.
„Pa, baš je ispao beskoristan davež“, kaže Džuli. „Šta si mu sve ponudila, a on ode.“ Nisam ni primetila kada je klekla ispred mene i obavila mi ruku oko vrata.
„Ja sam kriva."
„Ma, đavola."
„Jeste, jeste, ostavio mi je poruku."
„Poruku? Pa, baš lepo. Prokleti muškarci. Ili su previše pametni da bi pokazali osećanja ili su, kao naš Nil, previše glupi da bi išta rekli."
„Nil nije glup."
Džuli se smeje i u sobi je ona devojčica koju sam nekada znala, zabavna i neustrašiva. „Ne, ali pre bi shvatila hrčka nego Nila, da budem iskrena. Nego, je P ima taj tvoj Ričard neku drugu?"
Nije mi ni palo na pamet. „Ne, ne verujem. Mislim da sam ja druga žena. Nema više one kojom se oženio. Rekao je da ne može da dopre do mene, da ga ne slušam."
Džuli me gladi po kosi. „Pa, previše se trudiš da mu obezbediš olovke."
„On je jako dobar arhitekta."
„Ti si ta koja održava kuću, ipak, pošto plaćaš račune i svašta."
„Mislim da mu to teško pada, Džuls."
„Jes’, vala, ali kad bi se svet upravljao po tome šta muškarcima teško pada, još bismo šetale s pojasom nevinosti, zar ne? Hoćeš šećer?"
Ne. „Da."
Malo kasnije, Džuli i ja se šetamo po obližnjem igralištu. Staza je puna paprati, a tu je i jedna izgorela „fiesta" obrasla digitalisom. Kod ljuljaški naiđemo na majke školskog uzrasta.
Trudnoća tinejdžerki ovde se kotira kao hobi. Ove dve su vrlo tipične – izgledaju kao leševi dok njihovi mladi skaču po njima, puni grubog života.
Džuli mi kaže da su teško disanje i bolovi u grudima kod naše majke počeli pre nekoliko meseci, kada se nekoliko tatinih poverilaca pojavilo na vratima. Mama je objasnila da Džozef Redi više ne živi tu, zapravo, već mnogo godina, ali su ljudi ipak ušli i pogledali nameštaj, sat, srebrne ramove koje sam joj dala za slike dece.
Pošto nije bila prokleta očajničkom potrebom starijeg deteta za prihvatanjem, Džuli je uspela da ostane izvan pojasa dejstva tatinog šarma, tako da ga je veći deo našeg života gledala hladno i bez straha od neželjenih posledica. Pomenem joj da je došao kod mene na posao, a ona poludi od besa.
„To prokleto liči na njega, da znaš. Baš ga briga da li će te osramotiti pred tvojim šefom. Šta hoće on, uopšte?"
„Napravio je biološki razgradivu pelenu."
„On? On u životu nije video bebinu guzu."
Tada obe počnemo da se smejemo, a smeh u naletima beži kroz usta, nos i na kraju nam u suzama teče niz obraze. Iz dubine džepa na kaputu izvadim maramicu očvrslu od upotrebe, a Džuli priloži jednu u sličnom stanju, samo poprskanu krvlju.
„Emilina božična predstava."
„Stivenova ragbi utakmica."
Okrenemo se i pogledamo prema gradu. Njegova ružnoća prikrivena je smešnim zalaskom sunca u stilu Vivijen Vestvud – sav je od ružičastog najlona i skandalozne ljubičaste. Horizontom dominiraju ogromni dimnjaci, ali samo nekoliko još radi. Ispuštaju kratke male oblači će kao pritajeni pušači. „Nadam se da nisi popustila tati", kaže Džuli, a ja ne odgovaram. „Zaboga, Ket, previše si meka."
„Gradska ledena deva", najavim svojim glasom radijskog spikera.
„Ledena deva koja se vrlo lako otopi", obrecne mi se sestra. „Moraš da preboliš tatu, znaš. Nije on vredan toga. Seti se kako te je terao da otvaraš vrata kada su dolazili da traže kiriju. Sećaš se toga, je P tako?“
,,Ne.“
„Sećaš se ti. Znam da je tako. Ne možeš tako s detetom, Keti. Da ga teraš da laže za tebe. I udarao je mamu kada mu nije išlo kako treba.“
„Ne.“
„Ne? Ko je silazio da mu odvuče pažnju dok su se na smrt prebijali? Devojčica koja se zove Ketrin? Zvuči poznato?"
„Džuls, kako su se zvale one lizalice sa stotinama i hiljadama po njima?“
„Nemoj da menjaš temu."
„Sećaš li se?"
„Naravno. Fabs. Ali, nikada ih nisi imala. Uvek si čuvala svoj džeparac i kupovala one bolje. Mama je rekla da, otkad si prohodala, uvek tražiš najbolje. ’Pije šampanjac od novca za pivo, takva je naša Ket.’ I zato si otišla da zaradiš novac za šampanjac."
„Nije baš toliko dobar", kažem dok proučavam svoju burmu.
„Penušav?" Džuli me pogleda kao da stvarno želi da zna.
Kako da kažem sestri da je novac samo poboljšao moj život, a da ga nije ni produbio ni olakšao? ’O, pa najveći deo novca trošiš u pokušajima da nađeš sebi još vremena za zarađivanje novca kojim ćeš kupiti stvari za koje misliš da ti trebaju zato što imaš novac.’
„Da, ali bol je je od ovoga." Džuli pokazuje preko šetališta prema mladim majkama. Govori ljutito, ali kada ponovi ono što je rekla, to zvuči kao blagoslov. „Mora da je bolje od toga, dušo."
*
Nekada je po kraju vozio Mister Vipijev kombi i svirao nervoznu verziju Zelenih rukavica. Jednog dana tokom letnjeg raspusta, Anet i Kolin Džons kupovali su sladoled iz kombija kada je istrčalo njihovo mače i uletelo pod zadnji točak. Povikali smo, ali vozač nas nije čuo i krenuo je unazad. Sećam se da je bilo užasno toplo, asfalt se podizao i lepio nam se za donove sandala kao zečji izmet. Sećam se i kako je Anet vrištala i sećam se muzike i osećaja da se nešto neopisivo nežno slomilo kada se točak okrenuo.
Džonsovi su živeli dve kuće od nas. Kerol Džons je bila jedina majka za koju se znalo da ide na posao. Počela je radom u baru za sitan novac, ali je ubrzo dobila posao u računovodstvu fabrike metala. Moja majka i gospođa Frida Dejvis, u svom uobičajenom jutarnjem seciranju komšija, odlučile su da Kerol svoju platu troši na frizera i druge stvari koje su spadale u kategoriju „uživanja". Oduševile su se kada je Anet pala na ispitu u jedanaestoj godini. Pa, šta možete očekivati kada nikog nema kod kuće da detetu spremi večeru?
Ja se sećam da je Kerol nosila ruž. Mnogo se smejala i delovala mlađe od moje majke, a rođene su istog dana.
Na dan nesreće, mama je čula našu viku, istrčala i uvela nas u kuću, dok je čovek iz kombija pokušavao da počisti nered. Ja sam svoje slatkiše ispustila na put. Mama je smirila Anet, svima napravila sok od narandže i našla flaster za Kolina (nije imao ni ogrebotinu ni posekotinu, ali flaster mu je trebao). Zatim je Džonsovima dala večeru dok smo svi čekali da se njihova mama vrati s posla.
Kerol je stigla kasno, zatrpana kesama. Dobila je telefonsku poruku od moje mame, ali nije mogla da dođe ranije. Kada pomislim na to kako smo svi sedeli za plastičnim stolom kada je Kerol ušla u kuhinju, sećam se da je vrućina bila oko nas poput mokrih peškira, Kolin je prosuo sok od narandže, a Anet nije htela da pogleda svoju mamu. Ali ne mogu da se setim da li je ostalo neizrečeno ono što su svi mislili.
Da li je neko rekao? Da si ti bila ovde, mače ne bi umrlo.


35
Bez odgovora
18:35 „Pri tom, ima dosta dokaza da su polno mešoviti timovi vrlo bitni za funkcionisanje tima.“
„Isuse, Kejti, nikada ne bih očekivao da ćeš tako nešto reći.“ Rod Task nije oduševljen, a nije ni jedini. Mesto je puno ljudi koji bi radije bili u pabu, nego da slušaju mene na novoj dužnosti koordinatora za raznolikost. Osećam se kao vegetarijanac u klanici.
Kris Bans se zavali u stolicu i podigne noge na konferencijski sto. „Ja sam uvek za mešanje polova“, kaže dok čačka zube.
„Možemo li sada da idemo?“, pita Rod.
„Ne“, odgovara Silija Harmsvort. „Moramo da smislimo statut firme.“
Dok svi u prostoriji gunđaju, u džepu mi zasvira telefon. SMS od Pole.
Ben bolestan
dođi odmah.
„Moram da idem“, kažem. „Hitan poziv iz SAD-a, nemojte me čekati.“
Pozovem Polu iz taksija na putu kući. Ona mi ispriča. Ben je pao niz stepenice. „Znaš ono parče tepiha pri kraju stepenica, ispred njegove sobe, Kejt?“
Molim te, Bože, ne. „Da, znam.“
„E, nekako mu je zapela noga, pa je jutros pao i udario glavu. Malo se nadulo, ali delovao je dobro. Ali, malopre mu je pozlilo i sav je omlitavio.“
Kažem Poli da ga ugreje. Ili bi trebalo da ga rashladi. Otupela sam i prsti su mi kao panjevi dok biram broj Ričardovog mobilnog. Molim se da se javi, ali glas onog prokletog operatera kaže kako mogu da ostavim poruku.
„Zdravo. Ne želim da ostavim poruku. Želim da budeš ovde. Ja sam, Kejt. Ben je pao, odvešću ga u bolnicu. Poneću telefon."
Zatim pozovem Pegaz i kažem Vinstonu da me čeka dok ne stignem kući. Moram da odvedem Bena u bolnicu.
20:23 Koliko dugo je previše čekanja da vam prime dete? Meni i Benu rekli su da sednemo na jednu od bezbroj sivih plastičnih stolica na Urgentnom. Pored nas su dva školarca koji su odlepili od nečega. Verovatno ekstazi. „Ne osećam prste", kuka jedan neprestano i pravi se da nema pojma zašto. Ne zanima me: dođe mi da mu kažem da se vrati u močvaru iz koje je došao i u tišini nestane. Dođe mi da ga ošamarim zbog traćenja bolničkog vremena.
Vinston, koji je otišao da parkira Pegaza, vratio se i prišao recepciji. Videvši moje lice, on se uključuje i uzima ulogu napadnog tipa. „Izvinite, gospođice, imamo ovde bebu koju treba pregledati. Hvala najlepše."
Nakon čitave večnosti (možda pet minuta), Bena i mene uvode u ordinaciju. Mladi lekar, neispavan i neobrijan od četvrtka, sedi u prostoriji koja je od punog hodnika odvojena tankom zavesom boje kajsije. Krenem da objašnjavam Benove simptome, ali on mi rukom daje znak da ćutim i proučava beleške na stolu pred sobom.
„Hmm, dobro, dobro. A koliko je dugo dečačić imao temperaturu, gospođo Setok?"
„Pa, nisam baš sigurna. Bio je jako topao do pre sat vremena."
„A ranije danas?“
„Ne znam.“
Doktor krene da prisloni šaku na Benovo čelo. Beba zastenje kada popustim svoj stisak. „Mučnina, povraćanje u poslednja dvadeset četiri sata?“
„Mislim da mu je bilo muka juče po podne, ali Pola je pomislila – to je moja dadilja – pomislile smo da je samo pokvario stomak."
„Je li se praznio otad?"
„Bojim se da ne znam."
„Znači, juče ga uopšte niste videli?"
„Da. Ne. Odnosno, trudim se da kući stignem na vreme za uspavljivanje, ali prošle noći nisam."
„A preksinoć?"
„Ne, morala sam u Frankfurt. Vidite, Ben je jutros pao niz stepenice i delovao je dobro, ali Pola se zaista zabrinula, a on je klonuo i..."
„Da, jasno mi je." Mislim da nije. Moram pokušati da govorim smireno i sporo ne bi li mu bilo jasno.
„Možete li svući bebu?"
Izvučem ga iz zekice sa Vozićem Tomom, oslobodim kopčice na preponama donjeg veša i svučem mu preko glave. Benu je koža tako bleda da je skoro providna, a kroz grudni koš vide se majušni mehovi njegovih pluća.
„A bebina težina? Koliko je trenutno težak, gospođo Šetok?"
„Nisam baš sigurna. Mora biti negde oko 13-14 kilograma, čini mi se."
„Kada ste ga poslednji put merili?"
„Pa, imali smo pregled u osamnaestom mesecu, ali znate, on mi je drugo dete, a oko njihove težine ne brinete kao kod prvog, važno je da je..."
„A na tom pregledu, koliko je bio težak?"
„Kao što rekoh, nisam sigurna, ali Pola je rekla da je bio potpuno zdrav."
„A Bendžaminov datum rođenja? Nadam se da vam je to poznato."
Uvreda je tako zajedljiva da mi suze navru na oči kao da sam izašla na sneg. Testovi mi jako dobro idu. Znam odgovore, ali ove ne znam, a trebalo bi. Znam da bi trebalo da znam.
Ben je rođen 25. januara. Veoma je jak i veoma srećan i nikada ne plače. Samo kad je umoran ili ga bole zubi. A njegova omiljena knjiga jeMale sove, omiljena pesma Točkovi autobusa i on je moj najdraži, najvoljeniji sin jedinac i, ako mu se nešto desi, ja ću vas ubiti, spaliti vašu bolnicu i ubiti samu sebe. „Dvadeset peti januar."
„Hvala vam, gospođo Šetok. A sad, mališa, da poslušamo ta pluća."
0:11 Ne znam kako bih se snašla bez Vinstona. Ostao je sve vreme s nama u bolnici, donosio mi zaslađeni čaj iz aparata, držao Bena kada sam morala do toaleta i jedino je odbio kada sam ponudila da platim za vreme koje je izgubio. Dok mi pomaže da izađem iz taksija s usnulom bebom, nazrem da neka prilika stoji na stepenicama naše kuće. Ako je pljačkaš, mislim da neću odgovarati za svoje postupke, ali posle nekoliko koraka vidim da je to Momo. Ne mogu da gledam nikoga s posla. Ne sada.
„Šta god da je, sigurno je moglo da sačeka do jutra", kažem dok zabadam ključ u bravu.
„Žao mi je, Kejt."
„Nije to baš dovoljno, bojim se. Upravo sam se vratila s Benom iz bolnice. Bio je na posmatranju. Noć se odužila. Ako je Hang Seng pao 10 posto, iskreno me zabole. Reci to Rodu baš tim rečima. Bože, šta je bilo?"
Na traci svetlosti, koja obasja ulicu kada otvorim vrata, vidim da je Momo plakala. Zaprepastim se kada vidim da je to savršeno lice naduveno od jada.
„Izvini", kaže ona, a ja ništa drugo ne mogu da kažem pošto je govor pokrenuo novi napad plača. Uvedem je unutra i kažem joj da sedi u kuhinji dok Bena odnesem do kolevke. Virusni osip, rekao je doktor. Nepovezano s njegovim padom, ali sigurno nije meningitis. Samo mora da pije mnogo tečnosti u naredna dvadeset četiri sata. Moramo da pazimo na temperaturu. Skrenem na uglu kod stepeništa prema dečjim sobama i vidim komad istrošenog tepiha gde se Ben sapleo. Mrzim taj prokleti tepih, i mrzim to što nisam uzela cene za novi, mrzim to što nisam našla vremena da pozovem nekoga ko bi mi premerio stepenice. Izgledalo je kao neprihvatljivi luksuz, a sve vreme je bilo neophodno. Trijaža. Redosled hitnosti. Pogrešila sam. Na prvo mesto dolaze stvari koje mogu nauditi deci, sve ostalo može da čeka. Proverim Emili i vidim da se sklupčala pored Pole, koja je zaspala na krevetu. Uđem i ugasim Pepeljuginu lampu, pa ih obe pokrijem jorganom.
Vratim se u kuhinju, skuvam čaj od nane i pokušam da saznam nešto od Momo. Nakon deset minuta jasno mi je zašto joj je teško da objasni problem. Jednostavno, nema rečnik koji je dovoljno grub da opiše ono što je videla.
Posle posla, Momo je s gomilom ljudi iz američkog odeljka otišla u 171, bar na drugoj strani Liverpulske ulice. Kasnije je svratila do posla da pokupi neka dokumenta za predstojeću prezentaciju. Tamo je bio Kris Bans s grupom muškaraca i svi su bili okupljeni oko ekrana. Smejali su se i grubo dobacivali. Bio je tu i njen drug Džulijan, koji je u EMF došao u isto vreme kada i Momo prošle godine. Nisu čuli kada je ušla i nisu je primetili dok nije bilo kasno. Ona je već prišla da vidi šta gledaju.
„Slike žene, znaš, Kejt, bez odeće. Čak i gore od toga.“
„Ali, oni stalno skidaju te stvari s Interneta, Momo."
„Ne razumeš, Kejt. To su bile moje slike."
2:10 Odvela sam Momo na sprat, našla čistu odeću za spavanje i ubacila je u krevet za goste. Dok se koprca u mojoj majici iz Gepa veličine XXXL sa slikom jazavičara, izgleda kao da ima osam godina. Malo se smirila, pa može da mi ispriča celu priču. Izgleda da je vikala iz sve snage kada je videla slike na ekranu, zahtevajući da zna ko je to uradio.
Bans je, naravno, grubo reagovao. Okrenuo se prema njoj. „Pa, pošto je prava stvar ovde, momci, možda bi volela da nam pokaže šta ume?“
Svi su se nasmejali, ali kada je ona počela da plače, začas su napustili kancelariju. Ostao je samo Džulijan i pokušavao da je smiri. Vikala je na njega, pa joj je na kraju rekao da je Bans slike njene glave uzeo sa sajta EMF-a (baš one koje je firma koristila da prikaže svoju predanost raznolikosti), a zatim ih digitalno nalepio na slike drugih žena, koje se lako nalaze na mreži. „Tela bez odeće“, ponavlja Momo, što je dvostruko bolnije zbog njene uštogljenosti.
Momo kaže da je prestala da gleda kada je videla svoju glavu kako obrađuje jednu manju glavu. Uz slike su išli i natpisi, ali nije mogla da ih pročita pošto je ispustila naočare, koje su pukle na podu.
„Mislim da je bilo nešto o Azijatkinjama.“
„Moglo se i očekivati."
„Šta ćemo da radimo?", pita me, a to mi zvuči drsko i potpuno ispravno.
Ništa nećemo da radimo. „Smislićemo nešto."
Ugasim veliko svetio, a ostavim upaljenu lampu pored kreveta. Pored nje u vazi nalazi se veza osušenog đurđevka, zaostala od posete Donalda i Barbare.
„Ne razumem, Kejt", kaže Momo. „Zašto bi Bans tako nešto uradio? Zašto bi iko želeo da uradi tako nešto?"
„Ah, zato što si lepa i žensko i zato što može. Nije to baš komplikovano."
Na trenutak pobesni. „Hoćeš da kažeš da to što mi je Kris Bans uradio nije ništa lično?"
„Ne. Da." Neverovatno sam umorna, kao da su mi vene pune olova. Strah da Benu nije dobro, a sada ovo. Zašto uvek ja moram da objašnjavam stvari Momo, važne stvari, a ja sam prilično glupa? Spustim ruku na njenu hladnu smeđu šaku i nateram reči da krenu. „Hoću da kažem da je bilo mnogo istorije, a sada smo mi tu. Pre nas nije bilo ničeg sličnog nama, Momo. Vek za vekom žene su znale gde im je mesto, a iznenada dvadeset godina žene ne znaju gde im je mesto i to plaši muškarce. Desilo se brzo. Kris Bans u tebi vidi nekoga ko treba da je njemu ravan. Znamo šta on želi da ti uradi, ali više ne sme da dira. Zato lažira tvoje slike kojima može da radi šta poželi."
Drhti ispod jorgana. To je drhtavica svežeg srama. Jače stegne moje prste.
„Momo, znaš li kakva je procena, koliko je čoveku trebalo da se uspravi?"
„Koliko?"
„Između dva i pet miliona godina. Ako daš Krisu Bansu pet miliona godina, možda će shvatiti da je moguće raditi sa ženama i ne skidati ih."
Vidim joj suze u očima. „Hoćeš da kažeš da ništa ne možemo da uradimo, Kejt? Sa Bansom? Moram da trpim zato što su oni takvi i nema svrhe da pokušavamo da išta promenimo?"
Baš to hoću da kažem. „Ne, ne bih to tako rekla."
Dok Momo uzdiše i trepće do sna, siđem niz stepenice da bih pogasila svetla i zaključala. Ričard mi stalno nedostaje, ali mislim da je najgore u ovo vreme. Zaključavanje je njegov posao, a šipka deluje manje sigurno kada je ja navučem. Škripanje prozora je jezivije. Dok zatvaram kapke, mislim šta će se dešavati u narednih nekoliko dana. Ujutro će Momo Gumeratne uložiti zvaničnu žalbu kod svog šefa Roda Taška zbog ponašanja Kristófera Bansa. Task će žalbu proslediti kadrovskom sektoru, a Momo će biti suspendovana s punom platóm, uz internu istragu. Na prvom sastanku tokom istrage, na koji ću ja biti pozvana, javno će biti objavljeno da je ponašanje Momo Gumeratne besprekorno. U tajnosti će biti zabeleženo da je Kris Bans naš najuspešniji menadžer, koji je prošle godine za firmu napravio 10 miliona. Uskoro će prestup protiv Momo biti poznat kao „loša situacija" ili, jednostavno, „ona situacija s Bansom".
Posle tri meseca provedenih kod kuće, što je dovoljno da postane nervozna i depresivna, Momo će pozvati na posao. Ponudiće joj poravnanje u novcu. Čeltenhemska gospođa u njoj ustaće i reći da je ne mogu potkupiti, ona samo želi pravdu. Istražni odbor biće zapanjen. I oni žele pravdu, ali dokazi su, kako bi to rekli, problematični. Ležerno i neprimetno, nagovestiće da bi njena karijera u Londonu mogla da propadne. Ona je mlada žena koja mnogo obećava, ali takve stvari umeju pogrešno da se shvate. Gde ima dima, ima i vatre, nažalost. Ako bi vesti o pornografskim slikama na računaru, recimo, stigle do medija...
Dva dana kasnije, Momo Gumeratne van suda će pristati na tajnu sumu. Dok poslednji put bude silazila niz stepenice Edvin Morgan Forstera, TV reporterka gurnuće joj mikrofon u lice i pitati je za detalje događaja. Da li je istina da su je nazvali azijskom ribom i pustili njene pornografske slike? Momo će spustiti svoju divnu glavicu i neće odgovoriti. Sledećeg dana, četiri novinske kuće imaće priču na trećoj strani. Jedan naslov glasi: AZIJSKA RIBA U GRADSKOJ OLUJI PORNO-SLIKA. Njeno poricanje biće u pretposlednjem pasusu. Ubrzo će naći posao u inostranstvu i moliti se da se sve zaboravi. Bans će zadržati svoj posao, a mrlju na njegovom ponašanju izbrisaće stalna plima zarade. I ništa se neće promeniti. To je sigurno.
Dok posežem za prekidačem, primetim novu sliku na frižideru ispod magneta. To je crtež žene sa žutom kosom. Na sebi ima prugasto smeđe odelo, a štikle su joj visoke poput štula. Zbog svetla mi je teško da pročitam ono što je običnom olovkom ispisano u dnu. Približim se. Emili je umetnica, a uz pomoć učitelja napisala je: Moja mama ide na posao, ali čitavog dana misli na mene.
Da li sam joj stvarno to rekla? Mora da jesam. Ne sećam se kada, ali Em pamti baš sve. Otvorim frižider i unesem lice u arktički vazduh. Strašno je jak poriv da uđem unutra i nastavim da hodam. Sada ulazim, možda ću se zadržati.
Vratim se gore i proverim kako je Momo. Kapci su joj zatvoreni, ali oči ispod njih lepršaju kao leptirići. Jadnica sanja. Dok gasim lampu, ona otvori oči i šapne. „0 čemu razmišljaš, Kejt?“
„Ma, razmišljam šta sam ti rekla onog dana kada smo se upoznale."
„Rekla si kako moram prestati da se izvinjavam."
„Da znaš da treba. Šta još?“
Pogleda me onim pogledom koker španijela punim poverenja koji sam pre čitave večnosti videla na prezentaciji. „Rekla si da saosećanje, iako je skupo, ne mora uvek da bude bacanje novca. “
„Nisam to rekla.“
„Jesi."
„Bože, kakav užas. Baš sam krava. Šta sam ti još rekla?"
„Rekla si da novac ne zna kog si pola."
„Upravo tako."
„Upravo tako?", nesigurno ponovi.
„Šta ih najviše boli? Gde im možemo naneti najviše bola?"
Nisam spavala čitave noći. Stalno sam ulazila u Benovu sobu, proveravala kako diše, što sam radila kada sam Emili dovela kući iz bolnice. Brinula sam da se nikada neće probuditi. Ben je spavao i spavao, ali nije bilo razloga za strah. Spavao je kao novorođenče.
Ričard je pozvao oko dva. Bio je u Briselu, jurio je stipendiju za umetnički centar na severu i tek što je dobio moju poruku. Pitao me je da li sam dobro, a ja sam rekla ne. Rekao je da treba da razgovaramo, a ja sam rekla da.
U 5:30 pozvala sam Kendi, pošto sam znala da se ovih dana budi rano kad je beba šutira u rebra. Ispričala sam joj za slike Momo na mreži. Nisam znala šta možemo da uradimo, ali pomislila sam da bi ona mogla znati, pošto se razume u tehniku i ima iskustvo s kompanijama koje posluju preko Interneta. Između 5:50 i 6:30 napisala je program koji će naći i uništiti sve fajlove koji se odnose na Momo Gumeratne.
„Biće teško pronaći ono što je izašlo iz zgrade", rekla je. „Ali, mogu da uništim sve što je i dalje u mreži EMF-a." Složile smo se da bi trebalo da zadrži jednu kopiju slika zbog dokaza.
Momo je ušla u kuhinju u šest i donela nešto. „Našla sam ovo u krevetu. Je li nečije?"
Prišla sam joj i zagrlila je. „To je Ru. On je član porodice."
Dala sam joj solju čaja da je ponese u krevet, popela se s njom na sprat i ušla u Benovu sobu. Još čvrsto spava. Stavila sam Rua pored njegovog obraza. Vrlo brzo jedan dečačić biće srećniji nego iko.
Ušla sam u svoju sobu, otvorila garderobu i rukom prelazila po šipci dok nisam stigla do svog najboljeg ,,Armanijevog“ oklopa. Zift crno odelo. S donje police izabrala sam visoke štikle s vrhovima od zmijske kože. Štikle u kojima nije moguće hodati, ali danas im neće biti svrha hodanje. Dok sam se oblačila, pobrojala sam sva sredstva kojima se mogu poslužiti, svu silu koju mogu sakupiti. Htela sam da Ričard dođe kući, a sada znam da bih sve učinila da se to ostvari, ali najpre mama mora da završi svoj posao.
Zapamtiti
Uništi Bansa.



36
Žaoka
SVI SU SE SLOŽILI da je poslovni plan za Pauerovu biorazgradivu pelenu izvrstan dokument. Na više od trideset luksuznih strana formata A4 prikazani su detalji ciljnih tržišta za čudesnu novu pelenu i očekivana stopa rasta, kao i impresivan opis konkurencije, pregled ekoloških prednosti i dobar plan za primenu. Procene su odlične, ali ne i previše optimistične. Biografije menadžerskog tima su prvoklasne, pogotovo samog izumitelja Džozefa R. Pauera, koji je, bilo je zabeleženo, imao veze s programom ,,Apolo“ i nizom pratećih poslova. I dalje se čeka patent za biorazgradivu pelenu, ali u prijavi za patent proizvod je opisan tako savršeno detaljno da u njegov uspeh nema sumnje. Baš šteta što će dokument videti samo jedna osoba. Ciljna grupa za Pauerovu biorazgradivu pelenu nije milijarda mokrih beba, već izvesni gospodin Kristofer Bans.
Bans je nedavno postao šef odeljenja za rizična ulaganja u EMF-u. To su dvostruko dobre vesti. Kao prvo, biće lakše naterati ga da se prihvati ćaletove usrane pelene: kockanje uzbudljivim novim proizvodima pre svih ostalih deo je posla. Kao drugo, Veronika Pik, broj dva u rizičnim ulaganjima, očekivala je da će sama dobiti glavno mesto i pobesnela je kad je morala da prepusti mesto početniku. Mogu se osloniti na nju da svog novog šefa neće voditi dalje od minskog polja, možda je i ubedim da ga navede na minu uz prijateljski osmeh.
Klub Sakling, petak, podne
„Dobro, hajde da pređemo još jednom.“
Kendi se čak i ne trudi da prikri je prezir. „Tvoj tata je izmislio pelenu koja će potpuno promeniti pelenistički svet, a nije sposoban da zapamti imena svoje dece, niti je, koliko je poznato, ikada video njihove guze. Pri tom, znamo da pelena ne radi zato što si prototip isprobala na svom sinu Bendžaminu, a kad se Bendžamin...“

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
„Kendi, molim te.“
„Dobro, kad je Ben morao do toaleta, pelena se raspala. Znači, mi ćemo projekat za pelenu prodati novom šefu našeg odeljenja za rizična ulaganja, arogantnom drkadžiji koji o guzama male dece zna manje čak i od tvog tate, ali će, ipak, uložiti hiljade dolara u Veliku avanturu s pelenama i kasnije izgubiti sav taj novac zato što... podseti me zašto, Kejt.“
„Zato što je firma mog oca u debelim dugovima i novac koji EMF bude uložio uzeće njegovi poverioci, a kompanija za pelene odmah će biti likvidirana. Bans će ostati bez košulje, bez čarapa i svojih jadnih bokserica i videće se kakav je zaista perverznjak. Da li ti nešto smeta u planu, Kendi?“
„Ne, zvuči odlično.“ Njuška vazduh kao da testira novi parfem. „Samo bih volela da čujem kako planiraš da zadržimo radna mesta, jer ću ja uskoro postati samohrana majka, a dok se spori Ričard ne vrati na ranč Redijevih, i ti si ipak samohrana maj ka. “
„Kendi, u pitanju je princip."
Na trenutak deluje uplašeno. „A, jasno mi je. To je naš stari prijatelj Outs.“
„Ko?“
„Snežni čovek. Ono što si ispričala Rodu. Izvinjavam se, gospodo, ja ću sad izaći, a možda se i zadržim jebeno duže. Kejti, ovo nije zavera nego plemeniti čin besmislenog žrtvovanja. Baš britanski, ali znaš, u Americi postoji jedan čudan običaj da dobri momci budu živi na kraju filma."
„Nije svako žrtvovanje besmisleno, Kendi."
Moja prijateljica eksplodira u smeh, pa se čitav klub okrene i pogleda ludu trudnicu. ,,Opa“, kaže. „Lepa si kada kritikuješ.“
„Slušaj, nikako neće moći da te povežu s poslom oko pelena, obećavam ti.“
„Dakle, svi putevi vode do Redijeve? Znaš da te posle ovoga niko više neće zaposliti, Kejt. Niko. Nećeš moći ni da menjaš jebeni papir u faksu.“
Uz ovo mračno upozorenje, Kendi se pruži i dohvati moju šaku, pa je postavi na svoj nabrekli stomak. Kroz nategnutu kožu nepogrešivo osetim bockanje pete. Ovo je prvi put da ona bebu prizna kao nešto trajno i neodbacivo. Znam da ne smem da kažem ništa sentimentalno.
„Da li često šutira?"
„Aha. Dok se kupam, vidim je kako luduje unutra. Kao neka prokleta predstava delfina."
„Ne mora da znači da je žensko, Kendi."
„Hej, ja sam žensko i ona je žensko, okej?" Kendi preduhitri moj osmeh i brzo doda: „Naravno, uvek mogu da je dam na usvajanje."
„Naravno."
Čini mi se da je bila Kendina ideja kako će tajni sastanak sedam žena delovati manje sumnjivo u toples baru nego, recimo, u restoranu s obučenim ljudima. Dok sedim ovde, poželim da imam Polaroid fotoaparat kojim bih uhvatila izraze lica mojih prijateljica dok dolaze na mesto sastanka. Kod Momo, dobar odgoj odmah prevaziđe zaprepašćenost, pa ona ljubazno pita plavušu na recepciji: „0, koliko dugo radite?"
Nismo jedine žene u klubu Sakling, središtu zabave za gospodu koje se nalazi u blizini najveće svetske poslovne četvrti, ali jesmo jedine neotkrivenih grudi. Sve koje su se pojavile u vreme ovog ručka imaju važnog posla. Već sam znala da je Kris Bans dovoljno pohlepan i ambiciozan da ubaci novac u neki projekat, a da ne obavesti nikoga u svom timu. Zašto bi delio zasluge ako može da ih pokupi sve za sebe?
Ali, znala sam i da sa biorazgradivom pelenom treba da obavimo vrlo profesionalan posao kako bismo ga naterale da uloži. Tatin crtež krilate svinje morao je biti unapređen. Trebala nam je brošura, poznavanje tržišta i proizvodnje, kao i pomoć vrhunskog advokata u trgovini. Kada sam pozvala Debru, bojala sam se da će me odbiti (čitav niz otkazanih ručkova zategao je naše prijateljstvo do tačke pucanja), ali nisam morala dvaput da je pitam. Iako nikada nije ni srela Krisa Bansa niti čula za njega, Deb je odmah znala kakva je vrsta muškarca u pitanju i šta treba da mu uradimo.
Dakle, našu veselu družinu čine Kendi, ja, Debra i Momo i Džudit i Kerolin iz moje stare grupe za majku i bebu. Čekamo još Elis. (Bilo je najhitnije da nam Elis pomogne kao TV producent, ali pošto mi nije odgovorila, pretpostavila sam da ne želi da učestvuje. Srećom, jutros me je pozvala. Rekla je da je bila na snimanju, da će nam se sa zadovoljstvom pridružiti, ali kasniće.)
Pre nego što je postala mama s punim radnim vremenom, Džudit je radila u Zavodu za patente. Napisala je prijavu za patentiranje tako ubedljivo da sam odmah poželela da naručim čitav kamion za Bena. U smirenom vladanju jezikom i naukom vidim novu stranu Džudit koju ranije nisam poznavala. Kerolin je grafički dizajner i napravila je brošuru koja naglašava da je pelena ekološki dobra. Ubacila je neodoljivu sliku svoje bebe, Ota, koji sedi na noši napravljenoj od listova salate.
Debra kaže da EMF neće moći da tuži mog oca. „Pazi, ovo nije prevara. Jeste zločesto, ali ne i nezakonito. Čist slučaj caveat emptor – ako kupac ne pazi šta kupuje, sam je kriv.“
Na sastanku s Krisom Bansom Deb će glumiti advokata mog oca. Sredili smo da to bude u apartmanu hotela Savoj.
„Nemaš pojma koliko sam dobra u ovome“, uzvikne Deb dok me vodi kroz dokumentaciju. „Kako ćemo se zvati? Sedam smrtonosnih sestara?"
„Deb, ovo je ozbiljno."
„Znam, ali ovako se nisam zabavljala od Inid Blajton . Bože, Kejt, kako mi je nedostajala zabava. A tebi?"
Momo je dobila zadatak da istraži svetsko tržište pelena. Za nekoliko kratkih dana postala je užasno dosadna s pričama o širenju urina i zadržavanju mirisa. „Izvini, Kejt, da li znaš koliko napada dnevno može da izdrži prosečna pelena?"
„Hvala ti, ali to mogu da saznam i kod kuće."
Moja pomoćnica me nervozno pogleda. „Neće uspeti, je 1’ da?"
„Plan?"
„Ne, pelena."
„Naravno da neće."
„Otkud znaš, Kejt? Ako bi Bans uspeo, ne bih podnela."
„Pa, moj tata ju je dizajnirao, najverovatni je je propast. Pored toga, ponela sam prototip kući i probala je na Benu."
„I?"
„Toliko je razgradiva da se raspala s prvom kakom."
Elis s kašnjenjem stiže u klub sa sastanka sa BBC-jem u Vajt Sitiju. Kroz pulsirajuću muziku prstom pokaže prema devojkama na bini i pita: „Jesmo li došle na audiciju?"
Elis stupa na scenu nakon što Bans uloži u pelenu. To je izokolni napad koji su koristili generali u svim onim bitkama čija sam imena nekada znala. Napadnemo ga s jedne strane, a zatim mu presečemo put za povlačenje. Sam dokaz da je Bans lakomisleno bacio novac na propali proizvod neće biti dovoljan da ga Edvin Morgan Forster šutne. Ako bude pričao pogrešne stvari u intervjuu koji će Elis snimiti i odštampati, postaće slaba tačka kod klijenata, a posle toga visiće s kuke za meso u Smitfildu.
Dok se nadvikuje s basom, Elis nam kaže da se već čula s Bansom i pozvala ga da se pojavi u velikom serijalu BBC-ja 2 pod nazivom Tvorci novca – kako poslovni London učiniti primamljivim ljudima u dnevnim sobama.
„Kako je primio?", pita Momo, nervoznija od svih.
Elis se isceri. „Gotovo da je prošao kroz slušalicu. Mislim da neće biti teško da ga navedem na priču."
Pokušavam da održim sastanak, ali takmičim se s pesmom „Mamma mia“, koja se čuje sa zvučnika. Umesto toga prosledim fotokopiju svega što treba da znaju i sliku Krisa Bansa koju je Kendi skinula sa EMF-ovog sajta. Izvinim se i krenem prema ženskom toaletu.
U separeu u zadnjem uglu, odmah pored izlaza, u mraku vidim priliku koju samo što nisam prepoznala. Shvatim ko je čim priđem.
„Džeremi! Džeremi Brauning!“, pozdravim svog klijenta toplinom i glasnošću koja će u njegovoj duši večno zvoniti.
„Pa, Džeremi, otkud ti ovde?“, nastavim ushićeno. „A ovo mora da je... Anabel, je li tako?"
Devojka koja sedi na levoj butini mog klijenta pogleda me mešavinom glupog i podrugljivog osmeha. Poruka je da, nažalost, nije gospođa Brauning, ali ne bi odbila ponudu.
Prijateljski pružim ruku devojci, ali je Džeremi revnosno zgrabi. „Zaboga, Kejt, nisam očekivao da ću te ovde videti."
„Pa, radim neko istraživanje ne bih li proširila svoj portfolio dokolice. Možda imaš neki savet za mene? Meni je ovaj sektor nepoznat. Očaravajuće, zar ne? Nego, moram da krenem, drago mi je što smo se upoznale...?"
„Šerel."
„Drago mi je, Šerel. Pazi mi ga."
Odem odatle ubeđena da je bar jedan muškarac zauvek u mojim rukama. Kada se vratim do stola, Kendi pokazuje za koje devojke na bini veruje da su operisale sise i koliko uspešno.
„Bože, pogledaj ono jadno dete sa crvenom kosom. Mislila sam da su uklonili sve nuklearno oružje s tla Britanije."
„Da si videla moje sise kada sam rodila blizance", kaže Džudit, koja pije treći „mai tai".
Užasnuto posmatram kako pomenuta igračica napušta scenu i kreće prema nama uhvativši svoje grudi onako kako odgajivač pokazuje štenad.
„E, to je pravo žongliranje", vikne Elis. „Ravnoteža između posla i života – šta ti misliš, Kejt?“
„Karlica joj je sigurno u dobrom stanju“, kaže Kerolin i pokazuje drugu igračicu, koja se pokreće kao da je uključena u struju.
„Šta je to s karlicom?“, pitaju Kendi i Momo uglas.
Kada objasnim, Kendi, koja inače smatra da časove za trudnice vode komunisti, ne krije svoje gađenje. „Ali, ta karlica se vrati na mesto posle porođaja, je P da?“
Bina se strese, majke oko stola se smeju i smeju, a muškarcima u klubu je nelagodno, kako to već ženski smeh može da učini.
Podignem čašu i kažem: „Prikači našu hrabrost na mesto spajanja i propasti nećemo."
„Umri muški, drugi deo?“, pita Momo.
„Ne, Ledi Magbet.“ Čemu ih danas uče?



37
Ručak s Robinom
KADA JE ROBINU KUPER-KLARKU NEUGODNO, on izgleda kao čovek koji pokušava sam sebe da uhapsi. Jednu ruku obavio je oko svojih grudi, a drugu okačio oko vrata. Dok hodamo prema Svitingsu, tri dana posle sastanka u klubu Sakling, on izgleda baš tako. Restoran je prilično daleko od posla, ali Robin apsolutno insistira da tamo jedemo i zato trčkaram pored njega, primorana da pravim triput više koraka nego on.
Svitings je gradska institucija. Riblji restoran koji želi da liči na ribarnicu, pun veselog vikanja, gužve i mermernih ploča – kao riblja pijaca za bogataše. Napred su pultovi za kojima ljudi mogu da sede na visokim stolicama i biraju rakove, a iza je prostorija s dugim stolovima, nalik školskoj menzi. Ako je privilegija druga zemlja, Svitings je u njoj kafe na ćošku.
Robin i ja sedimo na kraju jednog od dugačkih zajedničkih stolova.
„Ovo s Bansom nije dobro“, mrmlja dok proučava jelovnik.
„Mmm.“
„Čini mi se da je Momo Gumeratne dobra.“
„Odlična je.“
„A Bans?“
„Otrovan."
„Aha. Nego, šta ćemo naručiti?" Konobar čeka sa spremnom olovkom, a ja prvi put primetim u kakvom je stanju Robin. Desna strana kragne podignuta je kao obrva, a na ušima ima ostatke pene za brijanje. Džil ga nikada ne bi pustila da takav izađe iz kuće.
„Ah, da. Mislim da će dama uzeti nešto opasno, sa zubima, a za mene dajte neku ugroženu vrstu. Možda supa od kornjače ili bakalar koji su prokleti Španci istrebili? Kejt, šta kažeš?"
I dalje se smejem kada Robin kaže: „Kejt, ponovo se ženim." Kao da je neko isključio buku. Ljudi oko mene pričaju bez zvuka, kao riba koju će pojesti.
Odjednom znam zašto me je doveo ovamo, baš u ovaj restoran, u ovu prostoriju. Ovde ne možeš da vičeš od besa ili plačeš od bola. Pravo mesto za nežnosti, za fine manire, u najgorem slučaju, za sitniju raspravu – pravo mesto za muškarce. Koliko je njih za ovim stolom ispitivano uz osmeh, koliko njih su ljubazno zamolili da se, uz iznenađujuće pristojnu čašu šablija, povuku? Sada se osećam kao da je Džil Kuper-Klark ona koja je oslobođena, a na meni je da učinim pravu stvar. Ponašaj se zainteresovano, čak i zadovoljno, umesto da prevrneš sto i ostaviš muškarce otvorenih usta, sa salvetama i kostima. Mrtva je tek šest meseci.
Postanem svesna da je Robin počeo priču o nekoj Seli. Divna, neverovatno prijatna, navikla na dečake – i ona ima dva sina. Nije baš kao Džil, ali ko jeste? Bespomoćno sleganje ramenima. Ta Seli ima toliko vrlina, a dečacima treba, pa, Aleks ima samo deset godina, još mu treba majka.
„A i tebi treba ona?", konačno nađem neke reči u praznini svojih usta.
„Mhm. Da, Kejt, treba mi žena. Znaš, ne snalazimo se baš kad smo prepušteni sami sebi. Jasno mi je da ti ovo deluje..." Odmahivanjem ruke odbija ponuđeni tartar sos.
„Kako?"
„Jadno, pretpostavljam." Spusti čašu i uštine koren svog nosa. „Nju niko ne može zameniti, ako si to pomislila."
Zašto je zamenjuješ ako je nezamenjiva? To sam pomislila. Zatrpana sam tugom, kao onog dana na Džilinoj sahrani. Uvek sam znala gde da nađem Robina, uvek je bio stabilan, neko na koga sam mogla da se oslonim. Sada ga gledam s druge strane stola i zaprepastim se kada vidim izgubljenog dečačića. Muškarci bez žene isti su kao muškarci bez majke. Više su siročići nego udovci. Muškarci bez žene ostanu bez kičme, bez sposobnosti da hrabro hodaju svetom, čak i da obrišu penu za brijanje s ušiju. Muškarcima su žene potrebnije nego oni ženama. Nije li to neotkrivena tajna sveta?
„Tako mi je drago zbog tebe“, kažem. „Džil bi sigurno bila zadovoljna. Znam da ne bi podnela da se ti ne snalaziš."
Robin klimne, zahvalan što je završio s vestima, srećan što opet može da podigne vratnice. Pošto su nam sklonili tanjire, opet se okrenemo jelovniku i proučavamo ga kao da polažemo pismeni ispit. „Šta misliš o tartu sa melasom i dve kašike?", pita Robin. „Kejt, da li si čula da traže novo ime za puding sa suvim grožđem?"
„Kris Bans."
„Molim?"
„Doka na tufne . Bans je na poslu šampion u veneričnim bolestima. Pitaj bilo koju sekretaricu."
Robin briska usta salvetom. „To te baš ljuti, je li tako?"
„Da."
Na trenutak pomislim da mu kažem za plan. Ali, on bi, kao moj nadređeni, bio pod obavezom da stavi veto, a verovatno bi isto uradio i kao moj prijatelj i mentor. „Mislim da nikome ne treba dozvoliti da i dalje bude seronja samo zato što nije zgodno zaustaviti ga", kažem umesto toga.
Robin signalizira konobaru da donese račun. „Džil je uvek govorila da muškarca možeš da nateraš da uradi bilo šta, samo da ne primeti da ga teraš."
„Je li ona tebi to radila?"
„Nikada nisam primetio."

15:13 Ostavljam Robina na uglu Čipsajda. Zatim, pozovem Gaja mobilnim i kažem mu da se ovog popodneva neću vraćati. Imam hitan sastanak s kestenjem.
„Kestenje?"
„To je grupa za zabavu u koju planiram dosta da uložim. Moram da proverim iz ugla potrošača."
Kada stignem kući, deca se zaprepaste što me vide i u početku ne reaguju. Kažem Poli da je danas slobodna, obučem Emili i Benu njihove jakne i šetamo do parka. Bar Emili i ja. Ben odbija da šeta, pošto više voli da trči dok ne padne. Bilo je ovo miholjsko leto i lišće, koje je i dalje uglavnom zeleno i prošarano bojom kajsije, deluje iznenađeno što se našlo na zemlji. Proveli smo – zaista ne znam koliko smo vremena proveli trčeći po lišću.
Ben uživa da utrčava u lišće samo zbog šuškanja, zbog zadovoljstva koje taj zvuk donosi. Emili voli da ga tera od sebe iako je očigledno da ga obožava. Dogovor između moje dece je sledeći: on može da bude nestašan kako bi ona mogla da uživa u tome što je dobra. Dok ih gledam kako vrište jedno na drugo, upitam se nije li to samo druga verzija igre koju dečaci i devojčice oduvek igraju.
Dalje niz stazu naiđemo na kestenje. Nekima se bodljikavi oklop otvorio pri padu i mi pokupimo svoju nagradu, glatke plodove.
„Kestenje možeš ojačati", kažem Em.
„Kako?"
„Ne znam tačno, moraćemo da pitamo tatu."
Do đavola, nisam htela da ga pominjem.
Emili me pogleda s optimističnim iščekivanjem. „Mama, kada se tata vraća da živi u našoj kući?"
„Tata, tata", cvrkuće Ben.
Kad smo se vratili kući, stavila sam Bena na spavanje, a Emili sam rekla da izabere film dok ja spremim bolonjeze sos za večeru. Ne mogu da nađem presu za beli luk, i gde je rende? Predložim da gledamo Uspavanu lepoticu, koja je uvek bila odličan sedativ dok je bila mala, ali moja ćerka govori o nečemu sa princezom-ratnicom, a ja za to nikada nisam čula.
„Šta je ratnik, mama?“
„Ratnik je hrabar borac."
„Da li znaš o čemu se radi u Hariju Poteru?“
„Ne znam."
„U Hariju Poteru se radi o hrabrosti i vešticama."
„To dobro zvuči. Jesi li odlučila šta ćemo gledati?"
„Meri Popins.“
„Opet?" K1
„Molim te, ma-ma."
Kad smo bili njenih godina, gledali smo jedan ili dva filma godišnje, jedan za Božić, a drugi tokom dugog letnjeg raspusta. Za moju decu pokretne slike će biti glavni pokretač njihovih sećanja.
„Ona je siva četkica."
„Ko?"
„Džejnina i Majklova mama je siva četkica."
Zaboravila sam da je gospođa Benks bila sifražetkinja. To nije deo filma koji se pamti. Stavim sos na tihu vatru, a zatim se na sofi sklupčam sa Emom. I eto nje na ekranu, divne blesave Glinis Džons, koja se vratila s protesta i sada raspevano maršira po kući. „Ćerke naših ćerki nas će poštovati, i zahvalno nam pevati. Bravo! Bravo, sestro sifražetkinjo."
„Šta je siva četkica?"
„Sifražetkinje su žene koje su pre sto godina izašle i marširale Londonom, Em, protestovale i vezivale se za prugu kako bi ubedile muškarce da ženama treba dozvoliti da glasaju."
Opet se ušuška i ugnezdi glavu ispod mojih grudi. Tek kada Meri, Bert i deca uskoče u crtež od krede na pločniku, ona progovori.
„Zašto žene nisu smele da glasaju, mama?"
Ma, gde je ta vila s objašnjenjima kada mi treba? „Zato što su, nekada davno, žene i muškarci... pa, devojke su ostajale u kući, a ljudi su smatrali da su manje važne od dečaka."
Ćerka me pogleda s besnim zaprepašćenjem.
„To je blesavo."
Zajedno legnemo. Em zna svaku pesmu, čak i diše u isto vreme kad i glumci. Meri Popins je drugačija kada je gledaju odrasli. Zaboravila sam da gospođa Benks želi da učini svet boljim za žene, ali je vrtoglavo nesvesna svoje dece. Da su Džejn i Majki tužni i buntovni dok se ne pojavi dadilja i u njihove živote ne unese uzbuđenje i trajnost. S druge strane, gospodin Benks previše radi (samo ime govori da je potpuno posvećen svom poslu) i potpuni je stranac svojoj deci i ženi. Dok ga ne otpuste, pa ga u radnoj sobi odžačar upozori pesmom:
Moraš da kruniš, kruniš, kruniš taj kamen
Ali detinjstvo prođe kao pesak kroz sito,
I očas posla oni će porasti,
A zatim će otići,
I biće prekasno da im daš... Samo jednu...
„... kašiku šećera da se lek lakše proguta."
Emili i ja se uključimo, a naši glasovi se prepliću kao srebrna zavojnica. Odjednom steknem neprijatan osećaj da se film obraća meni i baš tada Emili saopšti: „Mama, kada ja dobijem bebe, ja ću ih sama paziti dok ne porastu. Neću dadilje."
Da li me je naterala da gledam Meri Popins kako bi to mogla da mi kaže? Da li na taj način pokušava da me obavesti? Pogledam joj lice, ali nema ni traga proračunatosti. Ne deluje mi kao da čeka moju reakciju.
„Maa-aaaa." Zvučnik za bebe je oživeo. Ben se sigurno budi. Pre nego što odem uz stepenice, postavim Em sebi na koleno.
„Mislila sam da bismo nas dve jednog dana mogle na jedan poseban izlet, da li bi volela?"
Nabora nosić isto kao Momo kada je uzbuđena. „Gde?"
„Empajer skejt."
„Gde?
„Empajer skejt. Sećaš se da si tako zvala Empajer Stejt Bilding?"
„Nisam."
„Jesi, ljubavi."
„Ma-maa", kaže Emili i s vrhunskim prezirom razvlači moju titulu. „Tako bebe pričaju. Ja više nisam beba."
„Ne, dušo, nisi."
Zaista prođe prebrzo. Jednog dana pričaju one smešne stvari, za koje obećaš sebi da ćeš ih zapisati i nikada to ne uradiš. Zatim, počnu da govore kao neko dete s ulice ili, još gore, baš kao ti. Ja teram svoju decu da brže odrastu i žalim za svakim minutom njihovog detinjstva koji sam propustila.
Nakon što sam ih nahranila, okupala, osušila im kose, pročitala Male sove i njoj donela čašu vode, konačno siđem niz stepenice i razmišljam o nepovratnom vremenu, sama u mraku.
Šalje: Kejt Redi Prima: Debra Ričardson
Popodne je provedeno u nezakonitom vremenu za mame. Najprofitabilniji sati minule finansijske godine. Koliko misliš da bih mogla da naplaćujem klijentima na sat za šutiranje listova i gledanje Meri Popins?
Skrivanje s decom deluje kao što bi delovala afera, sigurna sam. Iste laži da bih pobegla na sastanak, isti nalet ispunjenosti i, naravno, krivice.
Mislim da sam zaboravila kako se gubi vreme i deca moraju da me podsete kako se to radi.
Nećeš me mrzeti ako prestanem da radim, je 1’ da? Znam da sam rekla kako sve moramo da teramo dalje ne bismo li dokazale da možemo. Samo, nekada sam mislila da me posao možda ubija, a sada se plašim da sam, ne primetivši, umrla Ćerke naših ćerki će nas poštovati i zahvalno nam pevati, bravo, bravo, bravo, sestro sifražetkinjo!
Puno ljubavi K xxxxxxxxxxxxxx


38
Vodopad
7:54 Dok čekam kucanje na vratima, shvatim koliko sam se radovala što ću Vinstonu ispričati za plan. Konačno mogu nečim da zadivim Pegaza. Dokaz da nisam samo treptava sluškinja kapitalističkog sistema. Ali, nakon što sam izbrbljala sve o tatinoj peleni i Elisinom intervjuu s Bansom, Vinston je jako sažet: „Seti se da moraš da hraniš dva deteta.“
Ipak, pet minuta kasnije, kada upadnemo u uobičajenu gužvu, pita me da li znam priču o Scipionu. Odmahnem glavom.
„Pazi, taj rimski zapovednik Scipion nešto je sanjao. A u snu je našao selo podignuto odmah pored velikog vodopada. Buka vodopada bila je tako strašna da bi sam sebe čuo samo ako bi vikao. ’Kako živite s tim zvukom svakog dana?’, pitao je Scipion seoskog starešinu dok je voda urlala. ’S kojim zvukom?’, pitao je starac."
Pegaz zamili nekoliko centimetara, a kada Vinston stisne kočnice, začuje se jecaj krave na umoru. „A pouka priče je koja, gospodine?"
Vidim njegov kez u retrovizoru, prepreden i pun uživanja. „Pa, mislim, svi mi imamo tu pozadinsku buku i toliko se naviknemo da je ne čujemo. Ali, ako se dovoljno odmakneš, čućeš je ponovo i pomisliš: Isuse, taj vodopad je baš drndao. Kako li sam samo živeo s tom bukom?"
„Hoćeš da kažeš da ja imam vodopad, Vinstone?"
Nasmeje se onim dubokim hrapavim smehom koji mi se dopada. „Kejt, ti imaš jebene Nijagarine vodopade."
„Da li bi ti smetalo jedno lično pitanje, Vinstone?"
Kada odmahne glavom, taksi se opet ispuni onom zlatnom prašinom. „Jesam li ja tvoja glavna mušterija?"
„Ti si jedina.“
„A tako? A koliko vozača ima taksi Pegaz? Da pogodim. Ti si jedini?"
„Mhm. Mada, uskoro prekidam taksiranje. Treba da spremim ispite."
„Mašinstvo?"
„Filozofija."
„Ti si moj šofer, moj lični krilati konj, samo usput?"
Zatrubi sirenom da bi veselo potvrdio.
„Da li ti znaš, Vinstone, da se na šofere ne plaća porez, ali na brigu o deci se plaća?"
Još jedno trubljenje preplaši grupu odela na pločniku i oni pobegnu kao golubovi. „Jebeno je lud ovaj svet, čoveče."
„Ne, jebeno je lud muški svet. Imaš sitno?"
Dok odlazim od taksija, pomislim koliko će mi on nedostajati kada čujem njegov glas iza sebe: „Hej, trebaju vam kola za bekstvo, gospođo?"
10:08 Poziv s recepcije. Kažu da me čeka čovek pod imenom Ejbelhamer. Srce pokuša da mi napravi rupu u grudnom košu. Kada siđem, on me dočeka sa širokim osmehom i dva para klizaljki.
Odmahujem glavom dok idem prema njemu. „Ne. Ne umem da klizam."
„Aha, ali ja umem. Dovoljno za oboje."
„Ne dolazi u obzir."
Kasnije, prilikom četvrtog kruga na klizalištu, Džek kaže: „Treba samo da se osloniš na mene, Kejt, zar je to tako teško?"
„Da, teško je."
„Bože, ženo! Samo se osloni na mene! Seti se svog Džona Dona, gledaj nas kao par kompasa! Ja stojim, a ti se okrećeš oko mene, može? Nećeš pasti, držim te. Samo se pusti.“
I pustim se. Klizali smo čitav sat i nisam sigurna šta smo napisali na ledu. Morali biste da budete ptica, jedan od mojih golubova, ili da sedite gore u kancelariji mog šefa da biste videli šta smo tog dana ispisali. Ljubav ili Zbogom ili oba.
Hteo je da mi kupi toplu čokoladu, ali rekla sam da moram da idem.
Osmeh nije nestajao. „Sigurno je važan sastanak?"
„Vrlo. S muškarcem koga sam nekada poznavala."
*
IZNENAĐUJE kako možete da zaboravite kako ste nekoga grlili, čak i svog muža. Možda muža najviše. Potrebno je određeno odsustvo dodira da biste potpuno shvatili geometriju zagrljaja: precizan ugao vaše glave u odnosu na njegovu. Treba li da leži ispod vrata ili, kao kod golubova, da vam nos bude na njegovim grudima? A ruke, spojene u donjem delu njegovih leđa ili položene na njegova bedra? Kada smo se Ričard i ja sreli u vreme ručka ispred Starbaksa, oboje smo imali u planu samo mali poljubac u obraz, ali delovalo je previše blesavo. Takav poljubac možete uputiti samo tetki, zato smo se s nelagodom zagrlili. Osećala sam se nespretno i bolno izloženo, kao kada me je tata prvi put izveo na podijum za ples. Prepalo me je to što je Ričardovo telo bilo telo. Miris njegove kose, rame ispod džempera. Zagrljaj nije bio onaj suvi sudar kostiju koji usledi kada strast iščili. Više je ličilo na ples. Još sam ga želela i mislim da je i on mene želeo, ali jako dugo se nismo dotakli.
„Hej, pa ti sijaš", kaže Rič.
„Klizala sam."
„Klizala na ledu? Na radni dan?"
„Neka vrsta povezivanja s klijentima. Novi pristup."
Rič i ja ugovorili smo sastanak da porazgovaramo o ponečemu. Viđali smo se gotovo svakog dana otkad je otišao. Išao je po Em posle škole, kako je i obećao, i često je ostajao na večeri s oba deteta. Starbaks je delovao kao pravo mesto za pregovore o miru, savremena ničija zemlja. Jedno od onih mesta koja se prerušavaju da bi ličila na dom koji ne stižemo da posetimo. Iznenađujuće je tiho, ali nervozni smo kao na prvom sastanku (hoće li ili neće?), samo što je ta nervoza sada vezana za razvod. Hoće li ili neće?
Našli smo nekoliko velikih, mekanih, somotom presvučenih fotelja u uglu, a Rič je otišao po piće. Tražila sam kafu s obranim mlekom. Vratio se s toplom čokoladom koju želim i koja mi je potrebna.
Ćaskanje je užasno prazno. Nestrpljiva sam da pređemo na bitan razgovor, pa da se ovo završi, na jedan ili drugi način.
„Kako je na poslu, Kejt?“
„O, dobro. Zapravo, uskoro ću možda napustiti posao. Ili će on napustiti mene.“
Rič odmahne glavom i nasmeši se. „Nikada te ne bi otpustili."
„E, pod određenim okolnostima bi.“
Pogleda me kao čovek u belom mantilu. „Nije, valjda, da pričamo o besmislenom žrtvovanju same sebe, gospođo Setok?"
„Otkud ti to?“
„Dovoljno sam star da se sećam tvoje faze Biciklama protiv bombe.“
„Sve sam dala firmi, Rič. Vreme koje je pripadalo tebi i deci.“
„I tebi, Kejt."
Nekada sam njegovo lice čitala kao knjigu, ali sada kao da je ta knjiga prevedena na drugi jezik. „Mislila sam da ćeš me podržati, Rič. Odvajanje od sistema." Izgleda mlađe otkad me je napustio. „Tvoja majka misli da sam se zapustila."
„Moja majka misli da se Grejs Keli zapustila." Oboje se smejemo i na trenutak kao da smo opet zajedno.
Počnem Riču da pričam priču koju sam čula od Vinstona.
„Ko je Vinston?"
„On je iz taksija Pegaz, ali ispostavilo se da je filozof."
„Filozof koji vozi taksi, to baš zvuči bezbedno."
„Ne, on je odličan, stvarno. Nego, Vinston mi je ispričao priču o nekom zapovedniku koji je našao pleme pored vodopada, a vođa plemena je..."
„Ciceron."
„Ne..."
„Ciceron, to je Ciceron." Moj muž prelomi kolač na pola i pruži mi jedan deo.
„Da pogodim. Neko ko je odavno mrtav, a ja nisam čula za njega zato što sam išla u sranje od škole, ali je on ipak neizostavan deo obrazovanja svake civilizovane osobe?"
„Volim te."
„Dakle, nameravala sam da se odmaknem od vodopada da vidim da li ću bolje čuti."
„Kejt?"
Pomeri desnu šaku po stolu da bi bila bliža mojoj. Šake leže jedna pored druge, kao da čekaju da neko dete crta oko njih. „Nije ostalo ništa da voliš, Rič, ispražnjena sam. Kejt više ne živi ovde."
Šaka je sada na mojoj. „Šta si ono rekla o odmicanju od vodopada?"
„Pomislila sam da bismo ponovo mogli da čujemo ako bismo se odmakli od vodopada, a onda bismo mogli da odlučimo da li..."
„Ako nas je buka sprečavala da čujemo, ili više nismo imali šta da kažemo jedno drugom?"
Da li su vam poznati oni trenuci čistog milosrdnog olakšanja zbog toga što na ovom svetu postoji neko ko zna na šta misliš čim to pomisliš? Zahvalno klimnem glavom da bih potvrdila. „Zovem se Kejt Redi i ja sam radoholičar. Je 1’ tako pričaju na onim sastancima?"
„Nisam rekao da si radoholičar."
„Zašto ne bi? Istina je, zar ne? Ne mogu da ’ostavim’ posao. Zbog toga sam zavisnik, je 1’ tako?"
„Samo treba da nađemo malo vremena za nas, to je sve."
„Rič, sećaš se kada je Em pokušala da spase Uspavanu lepoticu? Stalno mislim na to.“
Isceri se. Jedna od najboljih stvari kada imate decu jeste to što možete imati ista draga sećanja kao neka druga osoba. Možete se prisećati iste prošlosti. Dva prisećanja s jednom slikom. Je li to isto kao kada dva srca kucaju kao jedno?
„Blesavo dete. Toliko se potresla što nije mogla da stigne do te glupe princeze, zar ne?“, kaže Rič uz ponos koji Em budi u nama.
„Ona bi baš volela da se vratiš kući.“
„A ti, Kejt? Šta je s tobom?"
Izbor da kažem nešto ponosno i prkosno samo čeka da ga uberem kao zrelu voćku. Ipak je ostavim na grani i kažem: „I ja bih volela da dođeš kući.“
Uspavana lepotica uvek je bila Emilin omiljeni film, prvi koji je stvarno primetila. S dve godine postala je opsednuta njime. Stajala bi ispred TV-a i vikala: „Mo-taj, mo-taj!“
Uvek je vikala u delu kada Aurora, s licem preneražene lutke, ustrči uz stepenice prema tavanu, praćena gavranovom senkom i kikotanjem zle vile. Ričard i ja dugo nismo mogli da shvatimo šta je toliko ljutilo Emili, a onda nam je sinulo. Htela je da premotamo traku da princeza ne bi stigla do tavana, da ne bi ubola prst na staričinom vretenu.
Jednog dana Emili je čak pokušala da uđe u televizor. Zatekla sam je kako stoji na stolici i pokušava da ubaci nogu s crvenom cipelicom u ekran. Verujem da je planirala da uhvati nesrećnu princezu i spase je zle sudbine. Dugo smo razgovarale (dobro, ja sam pričala, a ona slušala) o tome kako moraš dopustiti da se takve stvari dogode, jer čak i kad stigneš do strašnog dela, priča zna svoj put i ne možeš je zaustaviti, ma koliko to želeo. Ali, dobro je što znaš da će kraj biti srećan.
Međutim, ona je tužno odmahnula glavom. „Ne. Motaj, mama, motaj!“ Uskoro se moja ćerka zaklela na vernost Dinosaurusu Bamiju, u kome nije bilo zlodela koja su zahtevala njeno angažovanje.
I odrasli žele da premotaju život. Samo što usput izgubimo snagu da to kažemo naglas. Motaj, motaj!


39
Završnica
Članak iz novembarskog izdanja Unutar finansija:
Edvin Morgan Forster, jedna od najstarijih finansijskih institucija u Londonu, u utorak uveče trijumfovao je na petoj dodeli nagrada za ravnopravnost, pobedivši u kategoriji Najunapređenije kompanije posvećene raznolikosti.
Firma se visoko plasirala u anketi koju je sproveo ’Da za jednakost!’, udruženje posvećeno ravnopravnosti polova, čije članstvo čini 81% indeksa FTSE100.
Sudije su bile posebno oduševljene obuhvatnošću posla koji su uradile Ketrin Redi, najmlađi ženski menadžer u EMF-u, i Momo Gumeratne, 24-godišnja Srilančanka, diplomac Londonske poslovne škole. Nažalost, one nisu bile u mogućnosti da prisustvuju ceremoniji, pa je nagradu primio Rod Task, šef marketinga u EMF-u. Task je u svom govoru rekao: ’Ima mnogo dokaza daje mešovitost jako bitna za funkcionisanje timova. EMF je na samom čelu dovođenja žena na važna mesta finansijske zajednice.'
Manje pozitivna te večeri bila je Ketrin Malrojd, predsedavajuća Ozbiljnih žena. ’Ove nagrade ne otkrivaju čitavu istinu’, rekla je.
’Kao žena, dovoljno je teško doći do zaista uticajne pozicije u Kvadratnoj Milji, ne uništivši sebi karijeru otvaranjem usta zarad kritike kulture. Ravnopravnost žena ostaje sporedna stvar većine londonskih firmi. Banke smatraju da je besmisleno bacati velike količine novca na obuku ženskih kandidata, pošto će ih ionako izgubiti zato što nemaju dovoljno fleksibilno radno vreme ili bilo šta što će zadržati majke. ’
Upitan da lije muško društvo stvar prošlosti, Task je istakao da je on iz Australije i samim tim deo mreže novih momaka. ’Devojke su ove godine bile odlične i jako sam ponosan na njih. ’
*
MOJ OTAC JE IZVEO najbolju predstavu u životu na prezentaciji biorazgradive pelene Krisu Bansu. Debra, koja je bila stalno prisutna u svojstvu pravnog savetnika, rekla mi je da tata ne samo da je bio trezan, već je očigledno uživao u ulozi uspešnog pronalazača. Najbolji potez odigrao se u trenutku kada je Bans ponudio da popuni ček, a Džo, koji je čitavog života pokušavao da izmami čekove od ljudi, rekao je da će se on i njegov advokat sastati s još nekim zainteresovanim strankama narednih dana, ali, naravno, obavestiće EMF.
Tati sam objasnila da sam, možda, pronašla kapital za njegov izum, ali će biti neophodno da se pretvara kako je neko drugi i da bude što kreativniji s istinom. U svakom drugom odnosu između ćerke i oca to bi bio čudan dogovor, ali nama je delovao kao prirodan ishod godina laganja, priznanje da je krivotvorstvo duboko u genima Redijevih, uz plave oči i spretnost s brojevima.
„Tvoj tata je sjajan čovek“, rekao je Vinston, koji je glumio šofera čoveka s pelenama, u crnom BMV-u sa zatamnjenim staklima, koji je navodno pozajmio od ujaka. „Džo baš daje napojnice."
„Da, mojim novcem."
Tri dana kasnije, Bans je prebacio novac. Dok se tog popodneva, posle ručka, hvalisao, rekao je svojoj zamenici Veroniki Pik da obrati pažnju na njegovo majstorstvo i uveri se kako su muškarci uspešniji od žena, odlučni kada nanjuše sjajnu priliku i ne zaglibe se u sitnom tekstu.
„Ah, znači bio si temeljan?", slatko je pitala Veronika.
„Kako to misliš?", pitao je Bans.
„Temeljnost", rekla je. „Znaš već, da proveriš akreditive direktora, ispitaš održivost fabrike i proizvodnje, verodostojnost navedenih banaka... Ali, sigurna sam da ne moram ništa da ti pričam."
„Ako mi bude trebao savet, tražiću ga sam", odgovorio je Bans.
Kada smo se narednog jutra okupili u konferencijskoj sali, nije mogao da odoli da se ne naslađuje. Jednom rukom je trljao muškost kao da je čarobna lampa. „Kejt, našao sam odlične pelene. Ima da se useremo od para, kapiraš? Useremo! Baš tvoj fah, mamice, šteta što sam prvi stigao."
Uputila sam mu jedan majčinski osmeh pun razumevanja.
Novac koji je Bans uložio pokrio je dugove firme i time isplatio poverioce mog oca. Nestao je čim je legao na račun DžejAra Pauera. Kao što sam i predvidela, ni to ni zvanična žalba koju je Momo uložila nisu bili dovoljni da zauvek potope Bansa.
To smo sredili nekoliko dana kasnije, kada je u tabloidu izašao intervju koji je šef rizičnih ulaganja u Edvin Morgan Forsteru dao TV novinarki Elis Lojd, pod naslovom: PORNO PONOVO! (KAKO SE UZDIŽE LONDONSKA ZVERKA).
Elis je Bansa odvela u Soho, na mesto koje novinari najviše opsedaju. Nakon što je konzumirao veće količine legalnih i nelegalnih droga, postao je vrlo pristupačan, a dokrajčilo ga je kada je ugledao mladu glumicu iz sapunskih opera. „Voleo bih da je imam na svom sajtu", rekao je Elis. „U stvari, voleo bih da je imam gde god ona voli."
Hvaleći svoju sposobnost da izabere pobednika, Bans je naveo skorašnju investiciju u određenu biorazgradivu pelenu za koju smatra da će biti „bolja od jebene vijagre".
Grad uvek može da neutrališe smrad u krugu Kvadratne Milje, ali čim on izađe van granica i stigne do osetljivih nozdrva klijenata i javnog mnjenja, odmazda je brza i nemilosrdna.
Dan nakon što je članak izašao, Kendi i ja smo ujutru stajale i gledale kako Krisa Bansa pozivaju u kancelariju Robina Kuper-Klarka, zatim ga dva čuvara prate do stola, koji je morao da isprazni za tri minuta, da bi ga na kraju isterali iz zgrade.
„Je l ima neko broj onog sokolara?“, viknula je Kendi. „Na ulici je pacov.“
Nekoliko minuta kasnije zatekla sam Momo Gumeratne kako plače u ženskom toaletu, lica zakopanog u papirni ubrus. „Srećno plakanje“, bila je uporna između štucanja.
A ja? Meni je, naravno, bilo drago što je otišao. Ali, nisam ni primetila kada mi je Bans postao više jadan nego gadan.
U vreme ručka, Momo i ja taksijem smo otišle do Ulice Bond. Rekla sam joj da je važno, vezano za posao, što je bilo tačno.
Moja pomoćnica bila je zbunjena. „Zašto smo u prodavnici cipela, Kejt?“
„E, tražimo staklenu cipelicu koja može da izdrži najveći mogući pritisak po kvadratnom milimetru i ne spada u ponoć. Pošto u tome nećemo uspeti, uzećemo ove i ove – o, i ove smeđe čizme su odlične. Izvinite, imate li 37?“
„Ti nosiš 37?“, sumnjičavo pita Momo.
„Ne, nego ti.“
„Ali, ne bih nikako mogla.“
Dvadeset minuta kasnije stojimo kod kase sa četiri kutije. Dvoumile smo se između svetlih cipela s potpeticom i tamnoplavih sandala, pa smo uzele i jedne i druge. A zatim smo uzele crne s tankom štiklom zato što su bile neodoljive i karamel čizme, koje su bile na sniženju.
„Sviđaju mi se te crne, ali ne mogu da hodam u njima“, rekla mi je.
„Momo, nije suština u hodanju. Suština je u ponosnom hodanju. Ako dođe do najgoreg, uvek možeš da se poslužiš štiklama da Gaju probušiš vratnu arteriju.“
Osmeh izbledi. „A gde ćeš ti biti?“
„Ja odlazim na neko vreme.“
„Ne“, kaže. „Ne želim poklon za rastanak.“
„Sve će biti u redu.“
„Otkud znaš?“
„Hej, pa ko te je obučavao? U svakom slučaju, prestala si da se izvinjavaš. Tako znam da si spremna."
„Ne“, kaže Momo. I pogleda me iskosa. „Samo jedna od nas može biti spremna, Kejt.“ A zatim mi stavi ruku na rame i brzo me poljubi u obraz.
Dok smo se vraćale taksijem, s brdom cipela pored nogu, pitala me je zašto odlazim, a ja sam slagala. Rekla sam joj kako moram da budem bliže mami koja se razbolela. Neke stvari ne možete reći čak ni ženama koje volite. Čak ni sebi.
Razlozi za davanje otkaza
1/ Zato što imam dva života, a nemam vremena da uživam ni u jednom.
2/ Zato što 24 sata nije dovoljno.
3/ Zato što moja deca neće dugo biti mala.
4/ Zato što sam jednog dana shvatila da me muž gleda kao što je nekada moja majka gledala mog oca.
5/ Zato što je žena na gubitku kada postaje muškarac.
6/ Zato što sam previše umorna da smislim još jedno ,,zato“.


SLEDEĆEG JUTRA, pre nego što sam dala otkaz, morala sam malo da pospremim. Porodica golubova odavno je otišla (dva ptića napustila su gnezdo dok je proleće prelazilo u leto), ali knjige koje su majku i decu krile od gradskog sokola i dalje su bile na istom mestu. Ovog puta nisam iskušavala ispust. Pozvala sam Džeralda iz obezbeđenja da mi pomogne da na silu otvorim prozor. Sve knjige su preživele, sem Deset prirodnih zakona za uspešno upravljanje vremenom i životom: dokazane strategije za povećanu produktivnost i unutrašnji mir. Izgledala je kao pod pećine, s malim stalagmitima golubijih govana koji su sakrili poletne slogane na koricama.
Kada sam ušla u Rodovu kancelariju, zatekla sam ga kako sedi za stolom iza trofeja Da za jednakost! – terazija s malom bronzanom ženskom figurom na jednom tasu. Na drugi je Rod ubacio šaku gumenih bombona.
Vesti o mom odlasku podneo je prilično loše. Toliko loše da je buka kroz zid stigla do susedne kancelarije Robina Kuper-Klarka.
„Kejt je jebeni dezerter", objavio je Rod kada je šef investicija promolio glavu kroz vrata da utvrdi izvor urlika.
Robin me je pozvao u svoju kancelariju, što sam i očekivala.
„Mogu li te ikako ubediti da se predomisliš, Kejt?“
Samo ako promeniš ovaj svet, pomislila sam. „Ne, zaista."
„Možda honorarno?", iskušava svojim jedva primetnim osmehom.
„Videla sam šta se dešava sa ženama koje pokušaju da rade honorarno, Robine. Kažu da planduje. A zatim je izbace iz trke. A zatim joj oduzmu fondove, jedan po jedan, zato što svi znaju da je kontrolisanje novca posao s punim radnim vremenom."
„Jeste teško kontrolisati novac manje od pet dana nedeljno."
Ništa ne pričam. Pokuša još jednu stvar. „Je li novac u pitanju?"
„Ne, vreme."
„Ah. Sed fugit interea, fugit inreparabile tempus.“
„Ako to znači da ne treba četrnaest sati dnevno trošiti na gledanje u ekran, slažem se."
Robin pređe na moju stranu stola i stoji s onom nelagodnošću koju nazivaju dostojanstvom. „Nedostajaćeš mi, Kejt."
Zagrlim ga umesto odgovora. To je, možda, prvi zagrljaj u prostorijama Edvin Morgan Forstera.
Zatim krenem kući i pazim da gazim po travi.


40
Sud majčinstva
VIŠE SE NIJE PLAŠILA SUDA. Ništa više nisu mogli da upotrebe protiv nje. Za optužbu nije ostalo ništa zbog čega ona nije optužila samu sebe već hiljadu puta. I eto nje kako stoji, tiha i samopouzdana, kad prozovu sledećeg svedoka. Tada je shvatila da je gotovo. Njeno vreme je prošlo. Osetila je blagu mučninu i rukama se uhvatila za hrastovu klupu kada je poklekla. Došla je osoba koja je poznaje najbolje na svetu.
„Sud poziva gospođu Džin Redi.“
Optužena se uznemirila kada je videla svoju majku kako dolazi na klupu za svedoke da bi svedočila protiv nje. Ipak, nešto na starijoj ženi bilo joj je neobično veselo. Tek posle nekog vremena shvatila je: mama je nosila crveni kašmir, džemper koji joj je Kejt dala za Božić, a ispod njega košulju ukrašenu cvetovima koju joj je kupila za pretprošli rođendan. Stvari čuvane za kasnije prvi put su izašle na videlo.
„Recite svoje puno ime.“
„Džin Ketrin Redi."
„Jeste li u srodstvu sa optuženom?"
„Ket, Ketrin je moja ćerka. Ja sam joj majka."
Tužilac nije samo ustao, već stoji na prstima od uzbuđenja. „Gospođo Redi, vaša ćerka je pod optužbom da je posao stavila iznad dobrobiti svoje dece. Da li je to ispravna procena situacije koju ste vi mogli neposredno da vidite?"
„Ne."
„Glasnije, molim vas“, izdere se sudija.
Mama pokuša ponovo. Očigledno je nervozna i vuče svoju narukvicu. „Ne, Ketrin je predana svojoj deci i vrlo je vredna, uvek je i bila. Želi da napreduje i radi na sebi."
„Da, da", prekine je tužilac. „Ali, koliko sam shvatio, ona trenutno ne živi sa svojim mužem, Ričardom Šetokom, koji ju je ostavio nakon što je ona ’prestala da ga primećuje’?"
Žena na klupi tiho zastenje. Kejtina majka ne zna da ju je Ričard ostavio.
Ali, Džin Redi vesti prihvati kao bokser koji primi udarac i fantastično uzvrati. „Niko ne tvrdi da je lako. Muškarci očekuju da budu paženi, a ženi je to teško ako mora i da radi. Ket je užasno zauzeta, čak sam nekoliko puta videla kako se zbog toga razbolela."
„Gospođo Redi, da li vam je poznato ime Džek Ejbelhamer?", pita tužilac s malim nategnutim osmehom.
„Ne. Ne!" Optužena je preskočila klupu i stoji pred sudijom u Gepovoj majici veličine XXXL sa slikom jazavičara. „U redu, šta hoćete da kažem? Kriva sam? To hoćete da kažem? Zaista nema granica koje nećete preći ne biste li dokazali kako ne mogu da preživim svoj život, je 1’ tako?"
„Tišina!", grmi sudija. „Gospodo Šetok, još jedan prekid i kazniću vas zbog nepoštovanja suda."
„Nema problema, pošto ja prezirem ovaj sud i svakog čoveka u njemu." A zatim zaplače i proklinje sebe zbog svoje slabosti.
„Džin Redi", nastavlja tužilac, ali svedok ga ne sluša. I ona je napustila svoje mesto. Krenula je prema uplakanoj ženi i prihvatila je u zagrljaj. A zatim se majka okomi na sudiju. „A šta je s vama, poštovani sudija? Ko će vam večeras spremiti večeru? Nećete vi sami, zar ne?"
„Zaboga", izgubio se sudija.
„Ljudi kao vi ništa ne znaju o ženama kakva je Ketrin. A mislite da možete da je osuđujete. Sram vas bilo", tiho kaže Džin Redi, ali onom snagom koju su generacije dece čule u njenom glasu dok je grdila siledžiju na igralištu.

41
Dušo, ti si
NA DAN kada je Simor Trej Streton došao na svet, puč u Kataru izazvao je strmoglav pad cena nafte, a akcije širom sveta su propale. Tome je pomoglo kada su moćne Savezne rezerve nezapamćeno povećale kamatne stope. Samo u Britaniji vrednost FTSE 100 opala je za 20 milijardi. Manji zemljotres izvan Kjota izazvao je dodatne udarne talase u već potresenom globalnom stanju. Ništa od ovoga nije uticalo na majku i bebu koji su mirno spavali na trećem spratu porodilišta u Ulici Gauer.
Dok koračam hodnikom prema njima, vrate mi se živa sećanja na ovo mesto. Babice u plavim pižamama, siva vrata iza kojih se neprestano odigrava najveći čin života. Niske žene, visoke žene, žene kojima je vodenjak pukao na pokretnim stepenicama banke. Mesto bola i ushićenja. Telo i krv. Plač iznenađenih crvenih beba, lica njihovih majki puna radosti. Dok ste ovde, mislite da znate šta je važno. I u pravu ste. I to nije zbog anestetika, to je prava božja istina. Ubrzo morate da se vratite u svet i pretvarate se da ste zaboravili, pravite se da imate važnija posla. Ali, nema ničeg važnijeg. Svakoj majci poznat je taj osećaj otvaranja odaja srca i njihovo ispunjavanje ljubavlju. Sve ostalo su samo muškarci i šum.
„Želim samo da ga gledam", kaže Kendi. Naslonjena na jastuke, moja koleginica je otkopčala svu dugmad moje bele spavaćice kako bi podojila svog sina. Bradavice su joj poput tamnog voća. Dlanom desne ruke pridržava sinu glavu, dok njegova usta gladno sisaju. „Ne želim ništa drugo da radim, samo da ga gledam, Kejt. Je li to normalno?"
„Savršeno normalno."
Za bebu sam donela zvečku sa medom Pedingtonom s crvenim šeširićem koga je Emili obožavala, a za mamu korpu američkih pogačica. Kendi kaže da odmah mora da smrša, ali ruke su joj pune, pa joj ubacujem komadiće u usta koja se ne bune.
„Kend, beba će ti isisati sve salo iz bokova."
„Ej, to je odlično. Koliko dugo mogu da ga dojim? Dvadeset godina?"
„Nažalost, posle nekog vremena dođu da te uhapse. Ponekad pomislim da bi poslali socijalnu službu kada bi znali koliko volim Bena."
„Meni nisi rekla", kori me uz umoran smešak.
„Jesam pokušala. Onog dana u Komiju i Berouu. Ali, ne možeš znati dok ne doživiš."
Kendi spusti glavu i pomiriše teme svog sina. „Dečak, Kejt. Napravila sam ga. Zar nije strava?"
Kao i sve novorođene stvari, Simor Streton deluje drevno, kao da ima hiljadu godina. Obrva mu je nabrana ili od mudrosti ili od zbunjenosti. Još nije moguće nagađati u kakvog će muškarca odrasti, ali za sada je savršeno srećan takav kakav je, u rukama žene.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Epilog:
Šta je Kejt dalje radila
MISLIM DA KRAJ ne dolazi u obzir. Točkovi autobusa se vrte i vrte čitavog dana.
Ipak, mnogo toga se desilo, a neke stvari su ostale iste. Tri meseca nakon Simorovog rođenja, Kendi se vratila na posao u EMF i svoju bebu dala u obdanište u blizini Liverpulske ulice, koje naplaćuje više nego hotel. Kendi je izračunala da je svako menjanje pelena košta 20 dolara. „To je baš mnogo za sranje, zar ne?“
Preko telefona je zvučala kao ona stara, ali znala sam da je ta Kendi, Kendi pre dece, nestala. Naravno, brutalno dugo radno vreme, koje je imala čitavog života, ubrzo joj se učinilo glupo i nepotrebno. Smetalo joj je kada je Rod Task rekao da odlazi u „vreme ručka“ kada je pokušala da izađe u 17:30. Smetalo joj je što sina ne viđa danju. Kada je Simor napunio sedam meseci, Kendi je ušla u Rodovu kancelariju i rekla svom šefu kako joj je strašno žao, ali ona će morati da ga ostavi. Imala je neke zamerke na njegov nivo predanosti: bio je previše visok.
Vratila se u Nju Džersi i neko vreme živela kod mame, dok nije našla svoj stan. Kendi je rekla da je zbog Simora shvatila svoju majku. Ubrzo je našla prazninu u rastućem tržištu naručivanja poštom i pokrenula posao koji ju je u kratkom roku stavio na spisak Lica u najavi časopisa Forčen. Samo posao, nema igre bila je linija seksualnih igračaka namenjena poslovnim ženama koje imaju sve sem vremena za zadovoljstvo. Poslala mi je kutiju uzoraka u Englesku, a otvorili smo je na stolu, za doručkom, tokom posete Barbare i Donalda. Po mišljenju mnogih, to je bilo najboljih pola sata našeg braka, kada se Ričard pretvarao da su vibratori, zapravo, kuhinjska pomagala.
Moja draga Momo ostala je u EMF-u gde je uzletela uz lestvice, skoro ne dodirnuvši prečage. Tračak čelika, koji sam primetila u njoj na prvom sastanku, pokazao se nezamenjivim, kao i njena sposobnost da čuje i shvati potrebe klijenata. Povremeno bi me pozvala zbog saveta usred dana, iz ženskog toaleta, gde je njen šapat bio prigušen zvukom vode. Tokom leta ukrala je nekoliko slobodnih dana i došla kod nas. Prvi put u životu oduševila sam Emili. Njena majka je konačno stvorila pravu princezu. „Jesi li ti princeza Jasmin iz Aladina?“, pitala je Emili Momo. „U stvari, pre Uspavana lepotica. Spavala sam, a zatim me je tvoja mama probudila", odgovorila je Momo.
Debra je otkrila da je Džim u vezi s nekom ženom iz Hong Konga. Razveli su se, a Deb je dogovorila da radi četiri dana nedeljno u svojoj advokatskoj kancelariji. Uskoro su joj oduzeli neke od najvećih klijenata, ali nije se bunila. Vreme da uzvrati doći će kada Feliks i Rubi porastu, rekla je sebi. Deb i ja planiramo da zajedno provedemo vikend u banji i do sada smo samo četiri puta otkazale.
Vinston je nastavio studije filozofije i diplomirao na Univerzitetu istočnog Londona. Njegova disertacija iz etike Kako znamo staje dobro? dobila je najvišu ocenu te godine. Da bi platio školarinu za poslednju godinu, prodao je Pegaza, koji je neprimetno krenuo s novom karijerom trkačkog auta.
Uz sjajnu preporuku punu krivice, Pola je dobila posao kod Adolfa Broka, zvezde akcionih filmova B klase, i njegove žene, bivše mis Bugarske. Porodica je neko vreme živela na Plazi u Njujorku, dok se Pola, čija je soba gledala na Central park, nije požalila da se oseća skučeno. Potom su se Brokovi poslušno preselili u Mejn.
Posle onog jutra na klizalištu, nisam više videla Džeka Ejbelhamera. Promenila sam mejl adresu, jer sam znala da nemam dovoljno jaku volju da ne odgovorim na njegovu poruku. Znala sam i da bi moj brak dobio realnu šansu da preživi samo ako izbacim svog ljubavnika iz snova. Ako je Džek mesto za igru, šta je Ričard? Ipak, svaki put kada se konektujem jedan deo mene i dalje očekuje da će videti njegovo ime u sandučetu. Ljudi kažu da vreme leči sve. Koji ljudi? O čemu oni to pričaju? Mislim da su neka osećanja koja iskusite u životu ispisana neizbrisivim mastilom i jedino se možeš nadati da će ono tokom godina malo izbledeti.
Nikada sa Džekom nisam bila u krevetu i neopisivo se kajem, ali loša hrana i odlične pesme u krčmi Sinatra bili su najbolji seks u mom životu. Kada čovek prema kome imaš tako jaka osećanja nestane iz tvog života, posle nekog vremena pomisliš kako je to bila samo tvoja budalasta iluzija i da je ona druga osoba otišla bez posledica i tragova. Ali, možda se i druga osoba oseća isto. Još čuvam njegovu poslednju poruku.
Šalje: Džek Ejbelhamer Prima: Kejt Redi Kejt,
Odavno se nismo čuli, pa radim na teoriji da si se prebacila na puno radno vreme s kestenjem i majčinstvom. Ali, znam da ćeš se vratiti. U slavu heroina od kestenja..
Rod iz EMF-a kaže da si otišla iz Londona Sećaš se kako je tvoj tata zvao Sinatru? Svetac zaštitnik.
Dobra strana neuzvraćene ljubavi je to što jedino ona traje. Zauvek tvoj Džek
Ričard i ja smo prodali kuću u Hekniju, preselili se u Derbišir, blizu moje rodbine, i kupili kuću s pogledom i pašnjakom na kraju trgovačkog grada. (Oduvek sam želela pašnjak, ali sada ne znam šta da radim s njim.) Na kući treba dosta raditi, ali ima nekoliko dobrih soba, a ostalo može da čeka. Deca obožavaju to što imaju mesta za trčanje, a i Ričard je na svom terenu. Kad ne radi na novom umetničkom centru, on gradi kameni zid i svakih pet minuta zove me da dođem i pogledam.
Nedugo nakon mog otkaza, dobila sam poziv od Robina Kuper-Klarka. Pozvao me je da mu se pridružim u otvaranju rizičnog fonda. Honorarni posao, minimum putovanja po inostranstvu, sva obećanja za koja sam znala da će se istopiti od vreline u gužvi. Bilo je izazovno. Ponuđenim novcem mogla sam da kupim pola sela, a s Ričardovim primanjima postalo je tesno. Međutim, Emili je čula kada sam izgovorila Robinovo ime, pa se stegla i rekla: „Molim te, nemoj da pričaš s njim.“ Prezime Kuper-Klark ona je povezala s neprijateljem.
Malo bolje sam upoznala svoju ćerku. Nekoliko meseci nakon što sam napustila posao, shvatila sam da iz onih pažljivo isplaniranih ćaskanja pred spavanje o njenim mislima nisam saznala ništa. Tako nešto izađe spontano, ne može se siliti. Samo moram da budem u okolini kada se to desi. Što se njenog brata tiče, njegova ljupkost raste srazmerno s njegovom sposobnošću za nestašluke. Nedavno je otkrio lego kockice, od kojih gradi zid i svakih pet minuta zove me da dođem i pogledam.
Ričard i ja poveli smo oba deteta da se upoznamo sa Seli Kuper-Klark. Bila je ljubazna i topla, baš kako ju je Robin opisao i bilo mi je jasno kako je povratila njegovu opuštenost i prilagodljivost, da ne pominjemo besprekorne košulje. Na povratku kući, ostavila sam Ričarda i decu u bašti paba na deset minuta i otišla do crkve, a zatim nizbrdo do groba Džil Kuper-Klark.
Čudno je to kako poželiš da nađeš mesto na kome je neko sahranjen. Ako je Džil uopšte tu, ona je svuda. Ipak sam stajala tamo, ispred urednog belog spomenika sa svetlosivim slovima. Na dnu je pisalo: Bila je voljena.
Nisam baš pričala naglas (ipak je to Saseks, zaboga), ali pomislila sam sve što sam želela da Džil zna. Kažu da su ženama potrebni uzori i možda su u pravu, ali veliki uspesi nisu svojstveni samo visokim letačima. Postoji valuta kojom nikada nismo trgovali u EMF-u, a Džil je bila najbogatija osoba koju sam ja poznavala.
A ja? Šta se uopšte sa mnom desilo? Pa, neko vreme sam provela sa sobom, a ja sam prilično nezanimljiv drug. Uživala sam dok sam vodila Emili do škole i čekala kod kapije da je pokupim. U ovo doba godine barice su zamrznute, a nas dve volimo da stojimo na njima i čekamo škripu pred pucanje. Dok je Emili u školi, Ben i ja prčkamo po kući i družimo se, uz kafu s drugim mamama koje imaju malu decu. Od dosade bila sam na granici ubistva. Ekcem se povukao, ali boleli su me obrazi, od truda da mi lice izgleda druželjubivo i zainteresovano. Dok čekam u redu u lokalnoj banci, hvatam sebe kako krišom gledam kursnu listu. Čini mi se da su pomislili kako planiram pljačku.
Pre nekoliko dana pozvala me je Džuli. Mobilni je krčao, ali čula sam da plače. Odmah sam pomislila na mamu i želudac mi je pao u bunar, ali nije bilo to. Bankrotirala je fabrika u kojoj Džuls radi na proviziju. Stavili katance na vrata. Sve žene koje su bile za mašinama sada su drhtale u dvorištu. Pozvala me je da dođem.
Ne, odgovorila sam. Ben još nije ručao, a ne znam ni od kakve bih koristi bila. Kada mi je Džuli odgovorila, prepoznala sam glas iz našeg detinjstva, onaj kojim me je moja mlađa sestra molila da uđe u moj krevet dok su razbesneli glasovi naših roditelja prodirali kroz daske u podu. „Ali, svima sam rekla da si ti poslovna žena, Ket, a ti ćeš znati šta treba.“
Očešljala sam se, stavila karmin i iskopala „Armanijev“ sako iz garderobe. Htela sam da izgledam kao žena koju je Džuli opisala svojim koleginicama. Čim sam obukla sako, kao da sam se vratila u uniformu. Siva vuna protkana mirisom moći, mirisom zarađivanja novca i sređivanja stvari. Ugurala sam Bena u stolicu za bebe (koja postaje premala, moram da nabavim novu) i odvezla se do industrijske zone. Nije bilo teško naći Džulinu fabriku. Na znaku na ogradi pisalo je „Tradicionalne engleske kućice za lutke", preko njega bila je nalepnica: „Prodaje se zbog likvidacije". U dvorištu je bilo oko četrdeset žena: švalje, koje su većinom nosile neverovatne sarije. Sklanjale su se dok sam prolazila i bilo je kao da hodam kroz jato tropskih ptica. Pred tipom koji je stajao na bočnom ulazu zamahala sam svojom starom karticom američke berze i rekla mu da sam došla iz Londona kako bih kupila ponešto. Unutra sam zatekla kućice za lutke napuštene usred ukrašavanja: minijaturne sofe, stolice, plišane draperije, porcelanske toalet-šolje koje čekaju svoja drvena sedišta, velike klavire veličine kutijice za puder.
„Šta da radimo, Ket?“, pitala je Džuli kada sam izašla.
Baš ništa. „Pokušaću da saznam šta se desilo.“
Sledečeg dana odvela sam Em u školu, oduševljenog Bena ostavila sam kod njegove podjednako oduševljene bake i vozom otišla do Londona. Taksijem sam otišla do arhive kompanija. Nije mi trebalo mnogo da pronađem papire fabrike kućica za poslednjih pet godina. Da ste ih samo videli. Poslovanje je bilo katastrofalno – nestala dobit, bez investicija, gomile dugova, potpuna finansijska korpa za otpatke.
U povratku sam pokušala da čitam novine u vozu, ali slova nikako nisu htela da se smire. Bilo je mnogo etičkih fondova upućenih da ulažu u ženske kompanije, ja sam to znala bolje od ikog drugog. Novac na izvol’te. Ali, kada je voz uz potres stao kod Česterfilda, osvestila sam se.
Kejt Redi, ne mogu da verujem da uopšte razmišljaš o tome. Da se prihvatiš nečeg takvog? Sigurno si poludela, ženo. Potpuno poludela.
*
19:37 Vreme za spavanje. Pranje zuba, 2 čitanja Mačke u šeširu, 4 recitacije Laku noć, meseče, 3 Male sove, poseta kupatilu (4), pokušaji na noši (2), vreme proteklo do gašenja svih svetala: 48 minuta. Mora bolje.
20:37 Poziv Kendi Streton u Nju Džersiju zbog razgovora o tržištu poručivanja poštom i distribuciji, s osvrtom na globalnu prodaju kućica za lutke.
„Znala sam“, povikala je.
„Raspitujem se zbog prijateljice."
„Ma, da. Reci joj da obuče onaj svoj crveni grudnjak kada bude jurila novac."
21:11 Poziv Džeriju kod Dikinson Bišopa u Njujorku. Ispitivanje fondova određenih baš za ulaganje u ženske kompanije. Džeri kaže da je odlično. „Etički su nova vijagra, Kejti."
22:27 Ben ima nezgodu u krevetu. Men jam čaršav. Pokušavam da nađem pelenu. Gde su pelene?
23:48 Budim Momo Gumeratne kod kuće zbog razgovora o mogućnosti da drvene konstrukcije za kućice prave radnici unajmljeni iz humanitarne agencije sa Šri Lanke koju ona savetuje. ,,Kejt“, pita me. „Možemo zajedno da radimo?"
„Ja ništa ne radim. Vrati se u krevet."
Ponoć: Nosim čašu vode za Emili. Velike sive oči gledaju me u mraku.
„Mama, ti razmišljaš", kaže optužujuće.
„Da, ljubavi. Znaš, to se sme. Da li bi volela da ti mama napravi palatu?"
„Da, ali mora da ima i kulu u kojoj spava Lepotica." „Naravno da ima."
1:01 Još ima vremena da pređem brojke iz fabrike. Treba im dobar marketinški plan i uvođenje nekih novina. Možda zgrade umesto tradicionalne džordžijanske gradske kuće? Njujorška zgrada od smeđe cigle, recimo? Koliba, poslovne zgrade, zamkovi, brodovi, Emilina palata. Ričard bi mogao da ih projektuje.
1:37 „Kejt, šta to radiš? Dva sata je ujutro."
Moj muž Ričard stoji na kuhinjskim vratima. Rič i njegova nepregledna engleska razboritost i nepobediva dobrota.
„Draga, kasno je“, kaže.
„Odmah dolazim."
„Šta je to?“
„Ništa."
Radoznalo škilji prema meni na svetlu. „Koja vrsta ničeg?"
„Ma, znaš, nešto sam razmišljala o kućama."
Poljubac koji mi spusti na čelo u isto vreme je i pitanje i poklon.
Gledam svog muža kako se penje uz stepenice i poželim da krenem za njim, ali ne mogu da ostavim kuhinju u ovakvom stanju. Stvarno ne mogu.
U prostoriji ima znakova teške borbe. Mali bedem je u fazi izrade, a šrapnel od lego kockica rasut je po velikoj površini. U mom odsustvu u činiju s voćem su dodate tri jabuke i tri japanske mandarine, ali niko se nije setio da izbaci staro voće ispod njih. Zato su kruške na dnu počele da luče lepljivu narandžastu smolu. Za svaku krušku koju bacam u korpu računam cenu. Nakon što sam oprala i obrisala činiju, pažljivo obrišem zalutalu smolu s ostalog voća i vratim ga. Još samo da spremim kutiju s Emilinim ručkom za sutra, da proverim kada treba da vodim Bena kod doktora, pokušam da odatle odem do banke i razgovaram sa svojim menadžerom, ugovorim sastanak kod fabrike s radnicima, pozovem sudske izvršitelje i vratim se na vreme za sačekivanje kod škole. Izvučem pile iz zamrzivača. Izvučem se s roditeljskog sastanka. Emili hoće konja. Preko mene mrtve. Ko će čistiti štalu? Ričov rođendan – večera iznenađenja? Hleb. Mleko. Med. Ostalo je još nešto. Znam da je nešto ostalo.
Šta sam zaboravila?

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Alison Pirson – Ne znam kako joj polazi za rukom Beautiful-girl-look-up2-