Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:41 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
komedija u pet činova

Ne treba grditi ogledalo ako je lice ružno
Narodna poslovica

LICA:
Anton Antonovič Skvoznik Dmuhmanovski, načelnik grada
Ana Andrejevnu, njegova žena
Marija Antonovna. njegova kći
Luka Lukič Hlopov, školski nadzornik
Njegova žena
Amos Fjodorovič Ljapkin-Tjapkin, sudija
Artemije Filipovič Zemljanika, staratelj sirotišta
Ivan Kuzmič Špekin, poštar
Petar Ivanovič Dopčinski, varoske spahije
Petar Ivanovič Bopčinski, varoske spahije
Ivan Aleksandrovič Hljestakov, činovnik iz Petrovgrada
Osip, njegov momak
Hristijun Ivanovič Hibner, sreski ljekar
Fjodor Andrejevič Ljuljukov, penzionisani činovnici ugledne ličnosti u varoši
Ivan Lazarevič Rustakovski, penzionisani činovnici ugledne ličnosti u varoši
Stepan Ivanovič Koropkin, penzionisani činovnici ugledne ličnosti u varoši
Stepan Ilič Uhovertov, policijski pisar
Svistunov, policajci
Pugovičin, policajci
Deržimorda, policajci
Abdulin, trgovac
Fevrona Petrovna Pošljepkina, bravarka
Podoficirova žena
Miška, načelnikov momak
Kafanski momak
Gosti i gošće, trgovci, građani, molioci

2Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Re: Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:41 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
PRVI ČIN

Soba u nalčelnikovoj kući

PRVA POJAVA

Načelnik, staratelj sirotišta, školski nadzornik, sudija, policijski pisar, ljekar i dva policajca.
NAČELNIK: Pozvao sam vas, gospodo, da vam saopštim vrlo neprijatnu vijest: dolazi nam revizor.
AMOS FJODOROVIČ: Šta, revizor?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Šta, revizor?
NAČELNIK: Revizor iz Petrograda, inkognito. I još s tajnom naredbom.
AMOS FJODOROVIČ: Eto ti sad!
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Bili smo bez brige, a sad eto!
LUKA LUKIČ: Gospode Bože, pa još i s tajnom naredbom.
NAČELNIK: A ja kao da sam predosjećao: noćas sam svu noć sanjao dva neobična pacova. Bogami, takvih nisam nikad vidio: crni i neprirodno veliki! Došli, ponjušili i otišli. Pročitaću vam, evo, pismo koje sam dobio od Andreja Ivanoviča Čmihova kojeg vi, Artemije Filipoviču, poznajete. Eto šta on piše: »Dragi prijatelju, kume i dobrotvore… mrmlja poluglasno, prelijećući brzo očima... i da ti javim.« A, evo: »Hitam između ostalog da ti javim, da je stigao činovnik s naredbom da pregleda cijelu guberniju a naročito naš srez značajno diže prst uvis. Doznao sam to od najpouzdanijih ljudi, mada se on predstavlja kao privatno lice. Pošto znam da i ti, kao i svaki drugi, ima svojih grešaka, jer si čovjek pametan i nerado propuštaš ono što ti samo padne šaka...« zastavši ništa, ovdje smo svi svoji... »to to savjetujem da budeš na oprezi, jer može stići svakog časa, ako već nije stigao i ne živi negdje inkognito... Juče...«. E, sad već dolaze porodične stvari: sestra Ana Kirilovna došla nam je s mužem; Ivan Kirilovič jako se ugojio i jednako svira na violini...« i tako dalje, i tako dalje. Eto šta je!
AMOS FJODOROVIČ: Da stvar je... neobična, prosto neobična. Tu ima neki đavo.
LUKA LUKIČ: Zašto, Antone Antonoviču, otkud to? Što nam dolazi revizor?
NAČELNIK: Što? Očevidno, sudbina! Uzdahnuvši Dosad su, hvala Bogu, odlazili u druge gradove; sad je došao red i na nas.
AMOS FJODOROVIČ: Ja mislim, Antone Antonoviču, da će tu biti neki tanani i više politički razlog. Evo što će to biti: Rusija... da... hoće u rat, i ministerija, eto vidte, poslala činovnika da dozna, nema li gdje izdaje.
NAČELNIK: Ma kud odoste! I još pametan čovjek! Izdaju sreskoj varoši! Kao da je na granici! A ono, možeš juriti odavde i tri godine, nećeš doći ni do kakve države.
AMOS FJODOROVIČ: Ne, ja ću vam reći. Vi to ne... vi ne... Ima vlast svoje tanane planove; ništa to što je daleko, opet ona sve doznaje.
NAČELNIK: Doznavala ona ili ne doznavala, ali ja sam vas, gospodo, upozorio. Pazite ja sam u svome nadleštvu već izdao naređenja, pa i vama to savjetujem. Naročito vama, Artemije Filipoviču! Bez sumnje da će revizor prije svega da pregleda sirotište koje je vama povjereno. I stoga se postarajte da sve bude u redu: kape da budu čiste i bolesnici da ne liče na kovače kao što idu obično, po domaćem.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Ma to još nije ništa! Kape im, ovaj, možemo, metnuti i čiste.
NAČELNIK: Da. A isto tako iznad svakog kreveta da se napiše na latinskom ili na nekom drugom jeziku... to je, Hristijane Ivanoviču, već u vašem djelokrugu - svaka bolest: kad se ko razbolio, kog dana i datuma... Ne valja to što vam bolesnici puše taki jak duvan da moraš kijati kad god udeš unutra. A i bolje bi bilo da ih je manje; ovako će odmah pripisati rđavom nadzoru ili nevještini ljekara.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: O, što se tiče liječenja, ja i Hristijan Ivanovič već smo se postarali: što bliže prirodi, tim bolje - skupe ljekove i ne dajemo. Jer prost čovjek: ako je za umiranje, umrijeće i onako; ako je za ozdravljenje, ozdraviće i onako. A i Hristijanu Ivanoviču bilo bi teško da se sporazumijeva s njima - on ne zna ni riječi ruski.
HRISTIJAN IVANOVIČ: izgovara nešto, malo nalik na glas I, a malo na E.
NAČELNIK: Vama bih, Amose Fjodoroviču, isto tako preporučio da obratite pažnju na sreski sud. Tamo u predsoblju, kud obično dolaze parničari, vaši služitelji zapatili su guske sa guščićima koji se jednako motaju oko nogu. Ono je, dabome, pohvalno da se čovjek bavi domaćinstvom, pa zašto se i poslužitelji ne bi bavili; samo, znate, nezgodno je na tom mjestu… Htio sam vam to i prije reći, ali sam sve nekako zaboravljao.
AMOS FJODOROVIČ: Pa ja ću već narediti da se danas sve donesu u kuhinju i pokolju. Ako hoćete, dodate na ručak.
NAČELNIK: Osim toga, ružno je i to što se u samoj sudnici suše svakojake krpe i što se nad samim ormarom sa aktima nalazi lovački korbač. Ja znam, vi volite lov, ali ipak bilo bi bolje da ga za neko vrijeme sklonite, a posije, kad revizor prode, opet ga, ako hoćete, možete objesiti. Tako isto i vaš član suda... on je, dabome, čovjek od znanja, ali tajko zaudara na rakiju kao da je toga trenutka izišao iz pecare - to isto tako nije lijepo. To sam vam odavno htio reći, ali zbog nečeg, ne sjećam se više zbog oega, zaboravio sam. Ima tome lijeka, iako je tačno što on veli da mu je to prirodan zadah: možete mu reći da jede crna ili bijela luka, ili nešto drugo. U tome mu, raznim medikamentima, može pomoći i Hristijan Ivanovič.
HRISTIJAN IVANOVIČ: izgovori isti glas.
AMOS FJODOROVIČ: Ne, to se iz njega više već me može istjerati: on veli da ga je dadilja pozlijedila kad je bio mali, i da od tada zaudara pomalo na votku.
NAČELNIK: Ma ja sam vam to rekao samo onako. A što se tiče unutrašnjeg rasporeda i onoga što Andrej Ivanovič u pismu naziva greškama, o tome vam ja ništa me mogu reći. A i smiješno je o tome govoriti: nema čovjeka bez bilo kakvih grešaka. To je sam Bog uredio, i volterijanci uzalud govore protiv toga.
AMOS FJODOROVIČ: A šta vi, Antone Antonoviču, nazivate greškama? Između grešaka i grešaka ima razlike. Ja govorim svima otvoreno da primam mito, ali kakvo indito? Lovačke kučiće. A to je nešto sasvim drugo.
NAČELNIK: Bili kučići ili nešto drugo - ipak je mito.
AMOS FJODOROVIČ: Ne, Antone Antonoviču. Nego, na primrjer, ako nečija bunda staje pet statima rubalja, i ženin šal...
NAČELNIK: E pa šta, ako vi uzimate mito samo u lovačkim kučićima? Zato vi ne vjerujete u Boga; nikad ne idete u crkvu; a ja sam bar u vjeri čvrst i svake nedjelje idem u crkvu. A vi... O, znam ja vas: kad počnete govoriti o stvaranju svijeta, čovjeku se prosto kosa diže na glavd.
AMOS FJODOROVIČ: Do toga sam došao sam, svojom pameću.
NAČELNIK: Pa, ponekad je gore imati mnogo pameti nego je uopšte nemati. Uostalom, ja sam sreski sud pomenuo tek onako; a istinu reći, teško da će iko ikad zaviriti tamo: to je takvo mjesto na koje se može pozavidjeti, sam Bog ga čuva. A vi Luka Lukiču, kao školski nadzornik treba da se postarate naročito o nastavnicima. Oni su; naravno, ljudi učeni i vaspitavali su se po raznim školama, ali imaju vrlo čudnovate navike bez kojih i razumije se, oni, kao učeni ljudi ne mogu biti. Jedan od njih, na primjer, onaj bucmasti... ne sjećam se kako se zove, ne može a da ne načini grimasu kad se popne na katedru. Evo ovako pravi grimasu, zatim, s rukom ispod mašne, počne gladiti bradu. Razumije se, to još ništa ne znači ako on iskrene lice pred đakom: možda je to tako i potrebno, ja o tome ne mogu suditi; ali i sami pomislite, ako se on tako iskrivi pred nekim drugim, to može biti vrlo rđavo: gospodin revizor ili neko drugi može pomisliti da se to odnosi na njega. A đavo bi ga znao šta sve može izaći iz toga.
LUKA LUKIČ: Pa šta, zapravo, da radim s njim? Govorio sam mu već nekoliko puta. Eto prije nekoliko dana, kad je starješina plemstva navratio u školu, on je tako iskrivio lice kako ga još nikad nisam vidio. On je to uradio iz prostodušnosti, a ja dobio ukor: Zašto se omladini ulivaju slobodoumne misli?
NAČELNIK: Isto to moram vam reći i o nastavniku istorije. To je učena glava, vidi se, i znanja je nakupio mnogo, samo što predaje tako vatreno da se sasvim zaboravi. Jednom sam ga slušao: dok je govorio o Asircima i Vaviloncima još i kojekako, a kad je došao do Aleksandra Makedonskog, ne mogu vam reći šta bi od čovjeka. Pomislio sam, bogami, da se zapalila kuća: strčao je s katedre i iz sve snage tresnuo stolicom o pod. Ono, razumije se, Aleksandar Makedonski je heroj, ali što lomiti stolice? To je šteta za državnu kasu!
LUKA LUKIČ: Da, vatren je. To sam miu već nekoMko puta govorio... AOJI veli: »Kako vam drago, ald ne žaMm ni život bad je u ipitanju nauka.«
NAČELNIK: Da, takav je nedokučivi zakon sudbine: pametan oovjek iM je pijanica iM tako krivd Mce da se prekrstiš pa da bježdš.
LUKA LUKIČ: Ne dao vam Bog da služite u prosvjetnoj struci. Svačega se plašiš. Svako bi da se miješa, svako hoće da pokaže da je i on pametan čovjek.
NAČELNIK: Sve to još ne bi bilo ništa, ali prokleto inkognito! Iznenada zaviri: »A, tu ste, golubčići! A ko je, veli, ovdje sudija?« - »Ljapkin-Tjapkin.« - »Pa dajte ovamo Ljapkina-Tjapkina. A ko je staratelj sirotišta?« - »Zemljakinja.« - »Dajte ovamo Zemljakinju!« Eto šta je zlo!

DRUGA POJAVA

Pređašnji i poštar
POŠTAR: Objasnite mi, gospodo, šta je, kakav nam činovnik dolazi?
NAČELNIK: Zar vi niste čuli?
POŠTAR: Čuo sam od Petra Ivanovioa Bopčinskog. Maločas je bio kod mene u pošti.
NAČELNIK: Pa šta vi mislite o tome?
POŠTAR: Šta mislini? Biće rata s Turcima.
AMOS FJODOROVIČ: Iz usta ste mi izvukli. I ja sam to mislio.
NAČELNIK: Da, obojica ste pogodili kao muva u surutku!
POŠTAR: Zaista, rat s Turcima. Sve je to francusko maslo.
NAČELNIK: Ma kakav rat s Turcima! Nama će biti zlo, a ne Turcima. To se zna: ja imam pismo.
POŠTAR: E, ako je tako, onda neće biti rata s Turcima.
NAČELNIK: No, pa kako ste onako, Ivane Kuzimiču?
POŠTAR: Ta šta ja? Kako ste vi, Antone Antonoviču?
NAČELNIK: Ta šta ja? Ja se ne plašim, samo onako, pomalo... Trgovci i drugi građani mi zadaju briige. Pričaju da ih papreno stajem, a ja, hvala Bogu, ako sam od koga i uzeo, učinio sam to bez ikakve pizme. Ja čak mislim uzima ga pod ruku i odvodi u stranu, ja čak mislim da me nije neko potkazao. Zašto bi nam inače dolazio revizor. Čujte, Ivane Kuzmiću, ne biste li vi, radi nas sviju, svako pismo koje vam dolazi i odlazi poštom, onako, znate malčice otpečatili i pročitali da vidite nema li u njemu kakve dostave i proste prepiske. Ako nema, možete opet zapečatiti; uostalom, može se pismo predati i tako, otpečaćeno.
POŠTAR: Znam, znam... Nemojte me tome učiti, ja to činim ne toliko iz opreznosti već više iz radoznalosti: strašno volim da čujem šta je novo u svijetu. Reći ću vam da je to vrlo zanimljijvo čitanje! Poneko pismo pročitaš s uživanjem: opisuju se tako razni događaji... a pouka kakva je... Bolje nego u »Moskovskim novinama«!
NAČELNIK: No, pa recite, niste li našli što o kakvom činovniku iz Petrograda?
POŠTAR: Ne, o petrogradskom nema ništa, a o kostromskim i saratovskim govori se mnogo. Žao mi je, ipak, što vi ne čitate pisma: ima divnih mjesta. Tako, nedavno, neki poručnik piše svome prijatelju i opisao je bal najšaljivije... vrlo, vrlo lijepo: »Živim ti, veli, kao u raju: gospođica mnogo, muzika svira, konjički zastavnik igra...« S velikim, velikim žarom ga je opisao. Ja sam to pismo hotimično zadržao. Da vam pročitam, ako hoćete?
NAČELNIK: Ma nije mi sad do toga. Dakle, molim vas, Ivane Kuzmiču, ako vam slučajno padne šaka kakva žalba ili dostava, zadržite je bez ikakva ustezanja.
POŠTAR: S velikim zadovoljstvom.
AMOS FJODOROVIČ: Pazite jedanput ćete nadrljati zbog taga.
POŠTAR: Ah, Bože!
NAČELNIK: Ništa, ndšta. Druga je stvar kad biste vi nešto od toga iznijeli na javnost, a ovo je naša unutrašnja stvar.
AMOS FJODOROVIČ: Da, zamijesilo se nešto rđavo! A ja, pravo da vam kažem, pošao k vama Antone Antonoviču, s namjerom da vam ponudim jednog psa. Rođena sestra je onog pseta koje vi poznajete. Svakako ste čuli da su Čeptovič i Varhovinski poveli parnicu, i sad divota za mene: lovim zečeve na imanju i jednog i drugog.
NAČELNIK: Nije mi, dragoviču moj, sad do vaših zečeva: sve mi je prokleto inkognito u glavi. Samo čekaš da ti se otvore vrata i - najedanput...

TREĆA POJAVA

Pređašnji, Dopčinski i Bopčinski, obojica ulaze zadihani.
BOPČINSKI: Neobičan dogadaj.
DOPČINSKI: Neočekivana vijest.
SVI: Sta, šta je?
DOPČINSKI: Nepredviđen slučaj: ulazimo u gostionicu...
BOPČINSKI preikida ga: Uđosmo u gostionicu ja i Petar Ivanovič...
DOPČINSKI prekida ga: E, dozvolite, Petre Ivanoviču, ja ću ispričati.
BOPČINSKI: E ne, dozvolite ja... dozvolite, dozvolite... ta vi i ne umijete pričati tako kao...
DOPČINSKI: A vi ćete se splesti i nećete se sjetiti svega.
BOPČINSKI: Sjetiću se, bogami ću se sjetiti. Ma nemojte smetati, dozvolite da ja ispričam, nemojte mi smetati! Recite, gospodo, molim vas, da Petar Ivanovič ne smeta.
NAČELNIK: Ma govorite, zaboga, šta je! Sav sam se već ohladio. Sjedite, gospodo, uzmite stolice! Petre Ivanoviču, evo vam stolica! Svi sjedaju oko dva Petra Ivanoviča No, šta, je, šta je?
BOPČINSKI: Dozvolite, dozvolite, ja ću sve po redu. Čim sam imao sreću da odem od vas, poslije onoga kad ste se izvoljeli uznemiriti zbog primljenog pisma, da - odmah sam potrčao... ali molim vas, Petre Ivanoviču, ne prekidajte me! Pa ja sve znam, sve, sve. - Dakle ja, izvolite vidjeti, potrčim Koropkinu. Ne zatekavši Koropkina kod kuće, svratim kod Rastakovskog, i ne zatekavši Rastakovskog, svratim kod Ivana Kuzmiča da mu javim novost koju ste vi dobili, i idući otuda, sretnem Petra Ivanoviča...
DOPČINSKI prekida ga: Kod daščare u kojoj se prodaju piroške.
BOPČINSKI: Kod daščare u kojoj se prodaju piroške. Da, susrevši Petra Ivanoviča, ja mu kažem: »Jeste li čuli vijest koju je dobio Anton Antonovič iz vjerodostojnog pisma?« A Petar Ivanovič je već bio čuo o tome od vaše ključarke Avdotje koju su, ne znam zbog čega, bili poslali do Filipa Antonoviča Počečujeva.
DOPČINSKI prekida ga: Da donese burence za franousku rakiju.
BOPČINSKI otklanjajući njegove ruke: Da donese burence za francusku rakiju. I pođemo vam ja i Petar Ivanovič k Počečujevu... Ama vi, Petre Ivanoviču... ovaj... ne prekidajte me, molim vas, ne prekidajte me!... Pođosmo k Počečujevu, i usput kaže Petar Ivanovič: »Da svratimo, veli, u kafanu. Prazan mi je stomak... odjutros nisam ništa okusio, pa mi se sve trese u stomaku...« to jest u stomaku Petra Ivanoviča... »A u gostionicu su, veli, baš sad donijeli svježe ribe, pa ćemo se malo založiti.« Tek što uđosmo u gostionicu, kad odjednom jedan mlad čovjek...
DOPČINSKI prekida ga: Lijepe spoljašnjosti, u civilnom odijelu...
BOPČINSKI: Lijepe spoljašnjosti, u civilnom odijelu, hoda tako po sobi, na licu mu neko razmišljanje, fizionomija... ponašanje, i ovdje vrti rukom oko čela mnogo, mnogo svega. Ja kao da sam predosjećao pa kažem Petru Ivanoviču: »Ovdje nešto nije bez uzroka.« Da. A Petar Ivanovič je već bio dao znak prstom i pozvao kafedžiju, kafedžiju Vlasa - žena mu se porodila prije ti nedjelje, i dijete je tako živahno, držaće kafanu isto kao i otac. Pozvavši Vlasa, Petar Ivanovič ga tiho zapita: »Ko je, veli, taj mladi čovjek?« A Vlas mu na to odgovori: »To je«, veli... Ah, ne prekidajte me, Petre Ivanoviču, molim vas ne prekidaj te. Vi ne možete ispričati, bogami ne možete ispričati! Vi šušljetate; znam, imate jedan šupalj zub u ustima... »To je, veli, mlad čovjek, činovnik, ovaj, koji dolazi iz Petrograda, zove se, veli, Ivan Aleksandrovič Hljestakov i putuje, veli, u Saratovsku guberniju i, veli, ponaša se vrlo čudnovato: već dvije nedjelje je ovdje, iz kafane ne odlazi, sve uzima na dug i ne plaća ni kopejke.« Čim mi je to rekao, a mene kao da nešto odozgo urazumi. »E!« - rekoh Petru Ivanoviču...
DOPČINSKI: Ne, Petre Ivanoviču, ja sam rekao: »E!«
BOPČINSKI: Prvo ste vi rekli, a poslije sam i ja rekao: »E!« rekosmo ja i Petar Ivanovič. »A zašto on sjedi ovdje kad putuje u Saratovsku guberniju?« - Da. Pa to je taj činovnik.
NAČELNIK: Ko, kakav činovnik?
BOPČINSKI: Pa činovnik o kojem ste izvoljeli dobiti vijest - revizor.
NAČELNIK uplašeno: Šta vi to, Bog s vama, nije to on.
DOPČINSKI: On je! Niti plaća, niti odlazi. Ko bi mogao biti ako ne on? I putni list glasi za Saratov.
BOPČINSKI: On je, bogami, on... Tako je motrio: sve je vidio. Vidio je da smo ja i Petar Ivanovič jeli ribe, više zbog toga što je Petru Ivanoviču onako krčalo u stomaku... da. Čak nam je i u tanjire zagledao. Koža mi se naježila od straha.
NAČELNIK: Gospode, smiluj nam se grešnima! Pa gdje on tamo stanuje.
DOPČINSKI: U broju pet, ispod stepenica.
BOPČINSKI: U onoj istoj sobi u kojoj su se prošle godine potukli oficiri koji su prolazili ovida.
NAČELNIK: A je l’ odavno ovdje?
DOPČINSKI: Pa već dvije nedjelje. Stigao je na svetog Vasilija Egipćanina.
NAČELNIK: Dvije nedjelje! U stranu, Gospode Bože! Pomozite, sveti ugodnici! Za te dvije nedjelje išibana je žena jednog podoficira! Zatvorenicima se nije izdavalo sljedovanje. Po ulicama svinjac, nečistoća. Bruka i sramota! Hvata se za glavu.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Šta mislite, Antone Antonoviču, da li svi zajedno da idemo u gostionicu?
AMOS FJODOROVIČ: Ne, ne! Naprijed treba pustiti poglavara, sveštenstvo i trgovce; evo u knjizi »Dela Jovana Masona«...
NAČELNIK: Ne, ne; pustite vi to meni samom. Bilo je u mom životu teških dana, pa sam srećno prolazio; još sam i pohvale dobijao. Valjda će mi i sad Bog pomoći. Obraćajući se Bopčinskom Vi velite da je mlad čovek?
BOPČINSKI: Mlad, nešto više od dvadeset tri ili četiri godine.
NAČELNIK: Tim bolje; mladog je lakše pronjušiti. Nesreća je kad je star đavo, a u mladoga je - što na umu to na drumu. Vi, gospodo, spremajte se svaki u svom djelokrugu, a ja ću otići sam, ili evo makar s Petrom Ivanovičem, privatno, šetnje radi, da se raspitam da putnici ne trpe kakve nezgode. E, Svistunove!
SVISTUNOV: Šta zapovajedate?
NAČELNIK: Odmah idi po pisara; ti ne, ti si mi potreban. Reci tamo nekom da mi što brže pozove pisara, pa dođi ovamo.
Policajac trči žurno.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Hajdmo, hajdmo, Amose Fjodoroviču. Zaista se može desiti nesreća.
AMOS FJODOROVIČ: Ma čega vi imate da se bojite? Metnete bolesnicima čiste kape na glavu, i gotov poso.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Kakve kape! Naređeno je da se bolesnicima daje čorba od ovsa, a kod mene po svim hodnicima tako zaudara na kupus da čovjek mora nos da zapuši.
AMOS FJODOROVIČ: Što se toga tiče, ja sam miran. U stvari, ko će svraćati u Sreski sud? A ako i pogleda u kakvu hartiju, neće mu se militi ni da živi. Ja evo već petnaest godina sjedim u sudijskoj stolici, pa opet, kako se udubim u kakav akt, eh, samo odmahnem rukom. Sam Solomon ne može razaznati šta je u njemu istina, a šta neistina.
Sudija, staratelj sirotišta, školski nadzornik i poštar odlaze i sudaraju se u vratima s policajcem koji se vraća.

ČETVRTA POJAVA

Načelnik, Bopčinski, Dopčinski i policajac.
NAČELNIK: Šta je, čekaju li tamo kola?
POLICAJAC: Čekaju.
NAČELNIK: Idi na ulicu... ili ne, pričekaj, idi donesi... a gdje su ostali? Zar si ti sam? Pa ja sam naredio da i Prohorov bude ovdje. Gdje je Prohorov?
POLICAJAC: Prohorov je u stražari, samo sad on ne može ništa raditi.
NAČELNIK: Kako to?
POLICAJAC: Pa tako: jutros su ga donijeli mrtva pijana. Već smo ga dvama vedrima vode polili, i još se nije otrijeznio.
NAČELNIK hvatajući se za glavu: Ah, bože moj, Bože moj! Odlazi brže na ulicu, ili ne, otrči najprije u sobu, čuješ, i donesi mi odande sablju i novu kapu., E pa, Petre Ivanoviču, hajdmo.
BOPČINSKI: I ja ću, i ja... dopustite i meni, Antone Antonoviu!
NAČELNIK: Ne, ne Petre Ivanoviču, ne može, ne može! Nezgodno je, a ni u kolima se ne možemo smjestiti.
BOPČINSKI: Ništa, ništa, ja ću onako pješice, potrčaću za kolima. Ja bih samo malo kroz pukotinu, onako kroz vrata da pogledam, kakvi su mu postupci...
NAČELNIK prihvatajući sabljicu, policajcu: Odmah otrči i uzmi stražare, ali neka svaki od njih uzme... Eh, kako je izgrebana sabljica. Prokleta trgovčina Abdulin - vidi da načelnik ima staru sabljicu, i nije poslao novu! O, lukavi svijete! A ovamo, hulje jedne, sigurno već iza leđa spremaju tužbe protiv mene. Neka svaki uzme u ruku po jednu ulicu, - đavo da ga nosi, po jednu ulicu - po jednu metlu, pa da počiste cijelu ulicu koja vodi do kafane, i to lijepo da počiste... Čuješ li? Ali pazi ti, ti, znam te ja, ti se tamo kumakaš, a kradeš srebrne kašike i mećeš ih u široke čizme; pazi, ja imam oštro uho!... Šta si uradio s trgovcem Černjajevim, a? On ti dao za mundir dva aršina sukna a ti digao cio komad. Pazi, ne uzimaš onoliko koliko ti prema činu priliči. Odlazi!

PETA POJAVA

Isti i pisar.
NAČELNIK: A, Stepan Ilić! Recite pobogu, kud ste se vi djeli? Na šta to liči?
PISAR: Sad sam bio tu iza vrata.
NAČELNIK: E, slušajte, Stepane Iliću! Došao je činovnik iz Petrograda. Kako ste se tamo rasporedili?
PISAR: Pa onako kako ste vi naredili. Kvartalnika Pugovičina poslao sam s pandurima da počiste trotoar.
NAČELNIK: A gdje je Deržimorda?
PISAR: Deržimorda je otišao na vatrogasnom šmrku.
NAČELNIK: A Prohorov je pijan?
PISAR: Pijan.
NAČELNIK: Kako ste to mogli dopustiti?
PISAR: A Bog bi ga znao. Juče se potukli neki iza varoši, on otišao tamo da napravi red, a vratio se pijan.
NAČELNIK: Slušajte, evo šta treba da uradite: kvartalnik Pugovičin... on je visok, pa neka stoji na mostu radi reda. Brzo da se ukloni ona stara ograda što se nalazi pored obućara i da se postavi jedan štap sa slamom na vrhu, da izgleda kao da se pravi kakav plan. Jer što je više loma, tim više se pokazuje gradonačelnikova djelatnost. Ah, Bože moj, a ja i zaboravio da je pored te ograde nasuto oko četrdeset kola svakojakog đubreta. Što je ovo pogana varoš! Samo postavi negdje kakav spomenik ili prosto ogradu, vrag će ih znati otkud, odmah navuku tamo svakojakog đubreta! Uzdiše. I ako taj činovnik bude pitao poslugu je li zadovoljna - da odgovori: »Sasvim smo zadovoljni, vaše blagorodije.« A onamo koji bude nezadovoljan, tom ću poslije dati takvo nezadovoljstvo da... O, oh, ho, ho, grešan sam, mnogo sam grešan! Uzima kutiju umjesto šešira. Daj, Bože, da se samo ovoga što praje oprostim, a poslije ću već upaliti takvu svijeću kakvu još niko nije upalio: svakoj beštiji trgovcu narediću da donese po tri puda voska. O, Bože moj, Bože moj! Hajdmo Petre Ivanoviču! Umjesto šešira hoće da stavi na glavu kutiju od kartona.
PISAR: Antone Antonoviču, to je kutija a ne šešir.
NAČELNIK bacajući kutiju: Kad je kutija, nek je kutija. Vrag je odnio! A ako zapita zašto uz sirotište nije sagrađena crkva, za koju je prije pet godina bila izdata potrebna suma, nemojte zaboraviti da kažete da smo počeli da je gradimo, ali da je izgorjela. Ja sam o tome i raport podnosio. Jer, inače, može neko, zaboravivši se, da kaže iz gluposti da je nismo ni počinjali graditi. I treba reči Deržimordi da ne daje suviše na volju svojim pesnicama, da bi napravio reda, on istjeruje svjetlace na oči i pravima i krivcima. Hajdmo, hajdmo, Petre Ivanoviču! Polazi i vraća se. I da se vojnici ne puštaju na ulicu onako bez ičega; ta garnizonska rđa samo preko košulje prebaci mundir, a dolje nema na sebi ništa.
Svi odlaze.

ŠESTA POJAVA

Ana Andrejevna i Marija Antonovna utrčavaju na pozornicu.
ANA ANDREJEVNA: Gdje su, gdje su oni? Ah, Bože moj!... Otvarajući vrata. Čovječe, Antoša, Antone! Govori brzo. I sve ti, i sve za tobom čekaj. I pošla da traži: »Samo čiodu, samo ukosnicu«. - Pritrčava prozoru i viče. Antone, kuda ćeš, kuda? Šta, došao? Revizor? Ima li brkove? Kakvi su mu brkovi?
GLAS NAČELNIKA: Poslije, poslije, mamice!
ANA ANDREJEVNA: Poslije? Gle, molim te - poslije! Ja neću poslije... Meni je potrebna samo jedna riječ: šta je on, pukovnik? A? S omalovažavanjem. Ode! Zapamtiću ti to! A ova sve: »Mamice, mamice, pričekajte, da zadjenem ukosnicu pozadi; odmah ću«. Eto ti tvoje odmah! I eto ti - ništa nismo doznale. Sve zbog tvog prokletog kaćiperstva; čula da je ovdje poštar, i odmah pred ogledalo da se dotjeruje; da se zagleda sa svih strana. Uvrtjela sebi u glavu da trči za njom, a on te prosto za leđima ismijava, čim se okreneš.
MARIJA ANTONOVNA: Šta da radimo, mamice? Svejedno, za dva sata sve ćemo doznati!
ANA ANDREJEVNA: Za dva sata! Hvala lijepo. Zadužila si me tim odgovorom. Dobro te nisi rekla da ćemo poslije mjesec dana još bolje doznati. Presamićuje se kroz prozor. Ej, Avdotja! A, je li, Avdotja, jesi l’ čula da je tamo neko došao?... Nisi čula? Kako je glupa! Maše rukama? Pa hek maše, ipak je trebalo da ga pitaš. Nisi to mogla doznati. Glava joj puna komedija – samo o mladoženjama misli. A? Brzo se ovezli. Pa što nisi potrčala za kolima? Idi, idi, odmah idi! Čuješ li šta ti kažem, potrči, raspitaj se kud su prošli, ali lepo se raspitaj, ko je stranac, kakav je, čuješ li? Pogledaj kroz ključaonicu i sve vidi, i oči kakve su mu: jesu li crne ili nisu, i odmah se vrati natrag, da mi kažeš. Čuješ li? Brže, brže, brže, brže!
Viče sve dotle, dok se ne spusti zavjesa i ne zakloni ih.

3Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Re: Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:41 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
DRUGI ČIN

Mala soba u gostionici. Postelja, sto, kofer, prazna flaša, čizme, četka za odijelo i ostalo.

PRVA POJAVA

OSIP leži u gospodinovoj postelji: Đavo da ga nosi, tako bih nešto jeo i u trbuhu mi tako krči kao da cio puk duva u trube. Eto, prosto ne možemo da odemo kući. Šta sad da radiš? Već je drugi mjesec kako smo došli iz Petrograda! Profućkao, golubić, sav novac, pa sad podavio rep i sjedi, i ne ljuti se. A bilo bi nam, još kako bi nam bilo za put; ali ne: bilo je potrebno da se on pokaže u svakoj varoši. Ruga mu se. »Hej, Osipe, idi pogledaj jednu sobu, bolju, i naruči najbolji ručak, ja ne mogu da jedem rđava jela, meni je potreban bolji ručak«. Dobro bi bilo da je sad nešto valjano, a ovako prosto propast! S putnicima se upoznaje, pa onda u kartanje, a sad si, eto, doigrao! Eh, dosadio mi je takav život! Na selu je, zaista, bolje; ono, tamo nema javnosti, ali je i briga manje; uzmeš ženu, pa po vazdan ležiš na banku kraj peći i jedeš piroge. Dabome, ako ćemo govoriti istinu, niko neće poricati da je u Petrogradu ljepši život nego igdje. Samo novaca pa je život fini i političan: pozorišta, i psi ti igraju, i sve što želiš. Svi ti tamo govore u finim delikatnostima da ni plemićima ne ustupaju. Pođeš li na Ščukinu pijacu, trgovci ti viču: Poštovani; kad se prevoziš na čamcu, s činovnikom sjediš; ako si se zaželio društva - uđi u neki dućančić, tamo će ti vojnik ispričati o logoru i saopštiti šta svaka zvijezda znači na nebu tako da vidiš sve kao na dlanu. Ponekad zaluta starica oficirka; ponekad zaviri kakva sobarica... he, he, he! Osmjehuje se i drma glavom. Galanterijsko ponašanje, đavo da ga nosi! Neučtive riječi nećeš nikad čuti, svako ti govori - vi! Ako ti dosadi da ideš pješice, - uzmeš fijaker i zavališ se kao spahija; a ako ti se neće da mu platiš - ne moraš, svaka kuća ima izlaz skroz, na drugu ulicu, i šmugneš tako da te ni đavo ne može naći. Jedno samo ne valja, ponekad se najedeš bogovski, a ponekad samo što ne lipšeš od gladi, kao, na primjer, ovo sad. A svemu je on kriv. Samo, šta s njim da radiš? Otac će mu poslati novaca; pa da ih bar malo pričuva, al’ kuda!... Odmah počne lumpovati, vozi se fijakerom, svaki dan kupuj karte za pozorište, i kad pogledaš, a on te kroz nedjelju dana šalje u starinarnicu da prodaješ novi frak. Ponekad spiska sve do posljednje košulje, tako da na njemu, istina je, bogami, ostane samo kaputić i šinjelčić. A štof je tako dobar, engleski, sam frak staje sto pedeset rubalja, a na pijaci ga da za dvadesetak rubalja; a o pantalonama i da se ne govori, odu budzašto. A zašto? Zato što ne radi svoj posao, umjesto da ide na svoju dužnost, on se šeta po prešpektu i karta se. Eh, kad bi stari gospodin to doznao! Ne bi on gledao na to što si činovnik, već bi ti zadigao košulju i tako te zasuo da bi se češkao četir dana. Ako ćeš da služiš, onda služi. Evo, sad je kafedžija rekao: »Ne dam vam da jedete dok ne platite što ste se dosad zadužili«. A ako ne platimo? Uzdiše. Ah, Bože moj? Da je bar kakav šči! čini mi se da bih sad pojeo cio svijet.
Neko lupa, sigurno on ide. Brzo skoči s postelje.

DRUGA POJAVA

Osip i Hljestakov.
HLJESTAKOV: Na, drži ovo. Daje mu kačket i štapić. A opet si se valjao po krevetu?
OSIP: A što bih se valjao? Valjda nisam nikad vidio krevet?
HLJESTAKOV: Lažeš, valjao si se; vidiš da je sav izgužvan.
OSIP: Ama, zašto bi mi to trebalo? Ne znam, valjda, šta je krevet? Imam ja noge, mogu i stajati. Šta će mi vaš krevet?
HLJESTAKOV hoda po sobi: Pogledaj ima li duvana tamo u kutiji?
OSIP: Otkud će biki duvana? Posljednji ste popušili prije četir dana.
HLJESTAKOV hoda i na razne načine steze usne; naposljetku govori snažnim i odlučnim glasom: Hej, Osipe, slušaj!
OSIP: Šta želite?
HLJESTAKOV snažnim, ali ne toliko odlučnim glasom: Idi tamo.
OSIP: Kuda?
HLJESTAKOV glasom sasvim neodlučnim i slabim, vrlo sličnim molbi: Dolje, u kafanu... Reci tamo... da mi dadu nešto da ručam.
OSIP: Ama, ne, neću ni da idem.
HLJESTAKOV: Kako ti smdješ, budalo?
OSIP: Pa tako; svejedno je, ako i odem od toga, neće biti ništa. Gazda je rekao da nam više neće dati da jedemo.
HLJESTAKOV: Kako on smije da ne da? Gle, ti budalaštine!
OSIP: Još ću, veli, i načelniku ići; već je treća nedjelja kako tvoj gospodin ništa ne plaća. Ti i tvoj gosipodin ste, veli, lupeži, a tvoj gospodin je varalica. Videli smo mi, veli, dosta takvih muktaša i podlaca.
HLJESTAKOV: A ti, skotino jedna, jedva si dočekao da mi sve to ispričaš.
OSIP: Veli on: »Svaki tako dođe, ugnijezdi se, zaduži da ga poslije ni istjerati ne možeš. Ja se, veli, neću šaliti, već ću s tužbom pravo u kvart, pa u zatvor«.
HLJESTAKOV: No, dosta, budalo, dosta! Idi, idi, kaži mu. Tako prosta životinja!
OSIP: Bolje da pozovem ovamo samog gazdu.
HLJESTAKOV: A šta će gazda? Idi ti sam pa mu reci.
OSIP: Ali, bogami, gospodine...
HLJESTAKOV: Odlazi, đavo da te nosi, i pozovi gazdu.
Osip odlazi.

TREĆA POJAVA

Hljestakov sam.
HLJESTAKOV: Ah, to je strašno koliko mi se jede! Prošetao sam se malo; mislio sam možda će me proći apetit, ali ne, đavo ga odnio, ne prolazi. Bar da nisam bančio u Penzi, imao bih novaca da stignem kući. Onaj pješadijski kapetan zakačio me je strašno, štihove, beštija, siječe vanredno. Sjedio je svega nekih četvrt sata i sve mi odnese. A ipak bih jako želio s njim još jednom da podijelim megdan. Samo neće slučaj opet da nas sastavi. Što je ovo gadna varošica! U piljarnicama ne daju ništa na veresiju. Pa to je prosto podlo. Zviždi najprije iz »Roberta«, (opera) zatim »Nemoj mi šiti, majčice«, a naposljetku ni jedno ni drugo. Neće niko da dođe.

ČETVRTA POJAVA

Hljestakov, Osip i kafanski momak.
MOMAK: Gazda je zapovijedio da vas pitam šta želite.
HLJESTAKOV: O, zdravo, bratac! Kako si, jesi l’ zdrav?
MOMAK: Hvala Bogu.
HLJESTAKOV: No, a kako je u gostionici, je l’ sve dobro?
MOMAK: Da, hvala Bogu, sve je dobro.
HLJESTAKOV: Ima li mnogo putnika?
MOMAK: Da, ima dosta.
HLJESTAKOV: Čuj, dragi moj, još mi nisu donijeli ručak, pa ded, molim te, požuri ih da mi što prije donesu, jer, vidiš, odmah, poslije ručka imam kojekakva posla.
MOMAK: Al’ gazda je rekao da vam više neće davati. On je, nekako, danas htio da ide da se tuži načelniku.
HLJESTAKOV: A šta da se tuži? Razmisli i sam, dragi moj, pa ja treba da jedem. Inače mogu sasvim omršaviti. Meni se jako jede, to govorim bez sve šale.
MOMAK: Jest. A on je govorio. »Neću mu dati da jede dok mi ne plati za ono ranije«. Tako je rekao.
HLJESTAKOV: A ti ga ubijedi, nagovori ga.
MOMAK: A šta da mu govorim?
HLJESTAKOV: Rastumači mu ozbiljno da treba da jedem. Novac će već sam od sebe... On misli da je i drugima, kad ne jedu po cio dan, isto tako kao i njemu mužiku. Gle ti njega!
MOMAK: Molim, ja ću mu kazati.

PETA POJAVA

Hljestakov sam.
HLJESTAKOV: To će ipak biti gadno ako uopšte ništa ne bude dao da se jede. A sad mi se tako jede, kako mi se još nikad nije jelo. Ili, možda, da pustim u promet nešto od odijela? Pantalone da prodam, šta? Ali ne, bolje je malo gladovati pa stići kući u petrogradskom odijelu. Šteta što mi Johim nije dao karuca na poslugu, a bilo bi divno, vrag ga odnio, da stignem kući u karucama, i da s tim vragom dotutnjim pred kapiju kakvom susjedu spahiji, s fenjerima, a Osipa ostrag obući u livreju. Zamišljam samo kako bi se svi prepali: »Ko je to, šta je?« A lakej u pozlaćenoj livreji ulazi ispravlja se i predstavlja lakeja: »Ivan Aleksandrovič Hljestakov iz Petrograda, zapovijedate li primiti ga?« A oni, prostaci, i ne znaju šta to znači »Zapovijedate li prirniti ga?« Jer, kad k njima dode kakav gusak spahija, on ulazi odmah kao medvjed pravo u salon. Pa priđeš nekoj ljepuškastoj ćerčici: »Gospođice, kako sam...« Trlja ruke i kopka nogom Pih! pljuje. Prosto mi je muka, koliko mi se jede.

ŠESTA POJAVA

Hljestakov, Osip, zatim momak.
HLJESTAKOV: No, šta je?
OSIP: Nose ručak.
HLJESTAKOV pljeska dlanovima i lako podskakuje na stolici: Nose, nose. nose!
MOMAK s tanjirima i salvetima: Gazda vam ovo daje posljednji put.
HLJESTAKOV: E, gazda, gazda... Pljujem ja na tvog gazdu! Sta ima?
MOMAK: Čorba i pečenje.
HLJESTAKOV: Šta, samo dva jela?
MOMAK: Samo dva.
HLJESTAKOV: Gle bezobrazluka! Ne primam to. Kaži ti njemu: šta je to u stvari!... To je malo.
MOMAK: Ne, gazda veli da je to još i mnogo.
HLJESTAKOV: A što nema sosa?
MOMAK: Sosa nema.
HLJESTAKOV: A što nema? Prolazeći pored kuhinje, ja sam vidio da se tamo gotovilo mnogo jela. A i jutros su neka ova dežmekasta eovjeka jela i ribe i još mnogo koječega.
MOMAK: Pa, ono ima, ovaj, ali nema.
HLJESTAKOV: Kako nema?
MOMAK: Pa, eto nema.
HLJESTAKOV: A losos, a riba, a kotleti?
MOMAK: Pa to je za one, bolje.
HLJESTAKOV: Ah, ti, budalo!
MOMAK: Da.
HLJESTAKOV: Eh ti, svinjo prljava... Kako oni jedu, a ja da ne jedem? Što ja, dovraga, ne mogu isto tako? Zar oni nisu isti takvi putnici kao i ja?
MOMAK: Potpuno jasno da nisu takvi.
HLJESTAKOV: Nego kakvi?
MOMAK: Pa zna se kakvi su: oni plaćaju..
HLJESTAKOV: S tobom, budalo jedna, ja neću da raspravljam. Sipa čorbu i jede: Kakva je to čorba? Prosto si usuo voće u šolju: nema nikakva ukusa, samo smrdi. Meni ne treba ovakva čorba, donesi mi drugu.
MOMAK: U redu. Gazda je rekao, ako nećete i ne morate.
HLJESTAKOV zaklanjajući jelo rukom: No, no, no... Ostavi, budalo. Ti si tamo navikao s drugima da se tako ponašaš, ali ja, brate, nisam od takve vrste, ne savjetujem ti ću se sa mnom... Jede. Bože moj, kakva je ovo čorba! Nastavlja da jede. Ja mislim da nijedan čovjek na svijetu nije jeo takve čorbe. Mjesto masti, po njoj pliva neko perje. Siječe kokošku. Oj, oj, oj, kakva koka! Daj pečenje!... Tamo je ostalo malo čorbe, Osipe, uzmi je. Siječe pečenje. Kakvo je to pečenje? To nije pečenje.
MOMAK: Da šta je?
HLJESTAKOV: Đavo će ga znati šta je, samo pečenje nije. To je mjesto govedine ispečena sjekira. Jede. Varalice, obešenjaci jedni, čime oni hrane čovjeka! I vilice će te zaboljeti kad pojedeš jedno ovakvo parče Čačka prstom zube. Hulje jedne! Sasvim kao kora od drveta, ničim ga ne možeš izvaditi i zubi će pocrnjeti poslije takvih jela. Varalice! Briše usne salvetom. Nema ništa više?
MOMAK: Nema.
HLJESTAKOV: Nevaljalci, hulje! Pa bar da je kakvog sosa ili kolača! Besposličari, samo gule putnike.
Momak i Osip zajedno kupe i odnose tanjire.

SEDMA POJAVA

Hljestakov, zatim Osip.
HLJESTAKOV: Bogami, kao da i nisam jeo; samo mi se otvorio apetit. Da imam sitnine, poslao bih na pijacu da se kupi makar jedna lepinja.
OSIP ulazi: Tamo je zbog nečeg došao načelnik, obavještava se i raspituje o vama.
HLJESTAKOV uplašeno: Eto ti sad! Ova beštija kafedžijska već se požurila da tuži! Šta ako me on stvarno potjera u zatvor? Šta, ako bi na pristojan način, ja naposljetku... Ne, ne, neću! Tamo u varoši prolaze oficiri i narod, a ja sam kao za inat dao ton i namignuo na ćerku jednog trgovca... Ne, neću. Ma šta on, kako on smije u samoj stvari? Šta sam mu ja, valjda trgovac ili zanatlija? Hrabri se i uspravlja. Ma reći ću ja njemu: »Kako vi smijete, kako vi?...« Na vratima se okreće kvaka, Hljestakov blijedi i grči se.

OSMA POJAVA

Hljestakov, načelnik i Dopčinski. Načelnik ušavši zastane. Obojica, uplašeni gledaju nekoliko trenutaka jedan u drugog izbećenih očiju.
NAČELNIK malo se pribravši i ispruživši ruke po šavovima od pantalona: Dobro nam došli!
HLJESTAKOV klanja se: Moje poštovanje.
NAČELNIK: Izvinite.
HLJESTAKOV: Ništa.
NAČELNIK: Moja dužnost je, kao načelnika ovdašnje varoši, da se staram o tom da putnici i svi plemeniti ljudi nikakve nezgode...
HLJESTAKOV u početku pomalo muca, ali na kraju govori jasno: Pa šta da se radi?... Ja nisam kiv... Ja ću platiti, bogami... Poslaće mi iz sela. Bopčinski protriruje kroz vrata. On je kriv, daje mi govedinu tvrdu kao greda; a čorba - vrag će ga znati šta je sručio u nju, morao sam je baciti kroz prozor. Mori me glađu po čitave dane... Čaj mu je tako čudan, zaudara na ribu, a ne na čaj. Zašto ja... šta je to sad!
NAČELNIK plašeći se: Izvinite, ja, zaista, nisam kriv. Na mojoj pijaci govedina je uvijek lijepa. Donose je holmogorski trgovci, ljudi trezveni i čestiti. I ja ne znam odakle on uzima takvu. A ako nije nešto onako, onda dopustite mi da vam predložim da pređete sa mnom u drugi stan.
HLJESTAKOV: Ne, neću. Znam ja šta to znači - u drugi stan: to jest u zatvor. A kakvo pravo imate vi? Kako vi smijete?... Pa ja ću... Ja služim u Petrogradu. Hrabri se. Ja, ja, ja...
NAČELNIK u stranu: O, Gospode Bože, kako je ljutit! Sve je doznao, sve su mu ispričali ti prokleti trgovci!
HLJESTAKOV hrabreći se: Možete vi dovesti ovako i cijelu svoju komandu - ja neću ici! Ja ću pravo minisbru Udora pesnicom po stolu. Šta vi mislite? Šta vi? .
NAČELNIK isprativši se i drhteći cijelim tijelom: Smilujte se, nemojte me upropastiti! Žena, mala djeca... nemojte unesrećiti čovjeka.
HLJESTAKOV: Ne, ja neću. Vidi ti, a šta se to mene tiče? Žato što vi imate ženu i dijete, ja treba da idem u zatvor? To je divno! Bopčinski proviruje kroz vrata i opet se u strahu krije. Ne zahvaljujem pokorno, ali ja neću.
NAČELNIK drhteći: Iz neznanja, bogami iz neznanja. Teške prilike... Izvolite sami rasuditi: plata od države ne dostiže mi ni za čaj i šećer. A ako je i bilo kakvog primanja mita, to su bile sitnice: nešto za jelo i po par odijela. A što se tiče podoficirove udovice koja se bavi trgovinom, i koju sam, ko bajagi, išibao, to je kleveta, bogami kleveta. To su izmislili moji zlotvori, to je takav svijet da bi mi i život pojeli.
HLJESTAKOV: Ma šta, oni se mene nimalo ne tiču. Razmišlja. Ja, međutim, ne znam što vi govorite o zlotvorima ili o nekakvoj podoficirovoj udovici. Podoficirova udovica je nešto sasvim drugo, a mene vi ne smijete šibati, vi ste još daleko od toga... Vidi ti, pazi ti njega!... Ja ću platiti, platiću novac, ali sad nemam. Zato i sjedim ovde što nemam ni jedne kopjejke.
NAČELNIK u stranu: Što je ovaj lukav! Kud on navija, kako je sve zamrsio, ded nek: sad razabere ko hoće. Ne znaš s koje strane da počneš. Al da pokušam, pa kud puklo! Nek bude što će biti, valja pokušati. Glasno. Ako vam je zaista potreban novac ili nešto drugo, ja sam gotov da vas poslužim ovoga trenutka. Moja dužnost je da pomažem putnicima.
HLJESTAKOV: Dajte, dajte mi u zajam, i odmah ću se namiriti s kafedžijom. Trebalo bi mi samo jedno dvije stotine rubalja ili makar i manje.
NAČELNIK pružajući novac: Ravno dvije stotine rubalja, nemojte se ni truditi da brojite.
HLJESTAKOV uzimajući novac: Najpokornije vam zahvaljujem. Ja ću vam odmah poslati iz sela, to ću ja odmah - Vidim ja, vi ste plemenit čovjek. Sad je sasvim druga stvar.
NAČELNIK u stranu: No, hvala Bogu, primio je novac. Sad će izgleda, sve ići dobro. Mjesto dvije stotine, ja sam mu tutnuo četiri stotine.
HLJESTAKOV: Hej Osipe! Osip ulazi. Pozovi ovamo kafanskog momka! Načelniku i Dopčinskom. A što vi stojite? Sjedite, molim vas. Dopčinskom. Sjedite, najpokomije vas molim.
NAČELNIK: Ništa, stojaćemo malo i ovako.
HLJESTAKOV: Sjedite, molim vas. Ja sad savršeno vidim iskrenost vaše duše i vašu srdačnost, a, priznajem, već sam mislio da ste došli zato da me... Dopčinskom. Sjedite!
Načelnik i Dopčinski sjedaju. Bopčinski proviruje kroz vrata i osluškuje.
NAČELNIK u stranu: Treba biti smjeliji. On hoće da ga smatramo za inkognito. Pa lijepo, činićemo se i mi nevješti: pretvaraćemo se kao da uopšte ne znamo ko je on. Glosno. Ja, eto, šetajući po zvaničnoj dužnosti s Petrom Ivanovičem Dopčinskim, ovdašnjim spahijom, svratio sam specijalno u gostionicu da se uvjerim da li lijepo dočekuju putoike, jer ja nisam kao neki drugi načelnik kog se ništa ne tiče; ah ja, ja, osim dužnosti, hoću još i po hrišćanskom čovjekoljublju da se svakom smrtnom ukazuje lijep doček, i evo, kao za nagradu, slučaj nam je udesio tako prijatno poznanstvo.
HLJESTAKOV: Meni je isto tako vrlo drago. Bez vas bih ja, prizmajem, dugo posjedio ovdje, uopšte nisam znao čime da platim.
NAČELNIK u stranu: Da, pričaj samo! Nije znao čime da plati! Glasno. Usudiću se da pitam; kuda i u koja mjesta izvoljevate putovati?
HLJESTAKOV: Putujem u Saratovsku guberniju, u svoje selo.
NAČELNIK u stranu, s licem koje dobija ironičan izraz: U Saratovsku guberniju! A? A nije ni pocrvenio! O, s ovim treba biti oprezan. Glasno. Dobru stvar ste izvoljeli preduzeti. Nego eto, što se tiče putovanja, s jedne strane, vele neprijatnosti zbog zadržavanja konja, a s druge strane, pak, razonoda za um. A vi, sigurno, putujete više radi svog sopstvenog zadovoljstva?
HLJESTAKOV: Ne, otac me zove. Razljutio se starac što dosad još ništa nisam postigao u službi u Petrogradu. On misli da je to tako, čim se pojaviš a oni ti odmah dadu orden Vladimira. Ne, poslao bih ja njega da se samo malo promuva po kancelarrji.
NAČELNIK u stranu: Pazite samo kakvim adutima se zaklanja. I starog oca upleo! Glasno. A izvoljevate h putovati na duže vrijeme?
HLJESTAKOV: Pravo da vam kažem, ne znam. Moj otac, panj stari, uporan je i glup kao ćuskija. Ja ću mu reći otvoreno: »Kako god hoćete, ali ja ne mogu živjeti bez Petrograda«. Zašto, zbilja, da upropašćujem svoj život s mužicima? Danas nemam više potrebe za to; moja duša žudi za prosvjetom.
NAČELNIK u stranu: Divno je zavezao čvor! Laže, laže i nigdje da se saplete! A kako je neugledan, sitan, čini mi se noktom bih ga prignječio. Al pričekaj, progovorićeš ti meni. Udesiću te ja da ćeš pričati i više no što treba Glasno. Pravo ste izvoljeli reći: šta čovjek može učiniti u zabačenom mjestu? Evo, na primjer ovdje: ne spavaš ni noću, staraš se za otadžbinu, ne žališ ništa, a kad će doći nagrada, uopšte se ne zna. Pogleda po sobi. Ova soba je, izgleda, malo vlažna?
HLJESTAKOV: Rđava soba, i puna je takvih stjenica kakve ja još nigdje nisam vidio: ujedaju kao psi.
NAČELNIK: Šta kažete! Tako prosvijećen gost pa trpi - i od koga? - od nekih nevaljalih stjenica koje nije trebalo ni da se rađaju na svijetu. A nekako kao i da je mračno u ovoj sobi?
HLJESTAKOV: Da, sasvim je mračno. Gazda je zaveo običaj da ne daje svijeće. Ponekad bi htio nešto i da uradim, da pročitam, ili naiđe fantazija da nešto načinim - ne mogu, mračno, mračno.
NAČELNIK: Smijem li se usuditi da vas zamolim... ali ne, nisam dostojan.
HLJESTAKOV: Šta?
NAČELNIK: Ne, ne, nisam dostojan, nisam dostojan!
HLJESTAKOV: Ama šta to?
NAČELNIK: Usudio bih se... U mojoj kući ima za vas divna soba, svijetla, mirna... Ali ne, i sam osjećam da bi to bila isuviše velika čast. Nemojte se ljutiti! Bogami, ponudio sam iz čista srca.
HLJESTAKOV: Naprotiv, izvolite, ja ću sa zadovoljstvom, meni će biti daleko prijatnije u privatnoj kući nego u ovoj krčmi.
NAČELNIK: A meni će biti tako drago! A kako će se tek moja žena obradovati! Moja narav je takva: gostoprimstvo od samog djetinjstva, osobito ako je gost prosvijećen čovjek. Nemojte misliti da ovo govorim iz želje da laskam. Ne, nemam taj porok, govorim vam iz sveg srca.
HLJESTAKOV: Zahvaljujem pokorno. Ja isto tako ne volim dvolične ljude. Meni se naročito dopada vaša iskrenost i srdačnost, i priznajem, više ništa ne bih želio do samo to da mi se ukazuje poštovanje i odanost, odanost i poštovanje.

DEVETA POJAVA

Isti i kafanski momak kojeg prati Osip. Bopčinski proviruje kroz vrata
MOMAK: Izvoljeli ste zvati?
HLJESTAKOV: Da, donesi račun.
MOMAK: Pa malo prije dao sam vam drugi račun.
HLJESTAKOV: A ja se ne sjećam tvojih glupih raouna. Govori koliko ima tamo?
MOMAK: Vi ste prvog dana izvoljeli tražiti ručak, drugog dana ste jeli samo malo ribe, a poslije ste sve počeli uzimati na veresiju.
HLJESTAKOV: Budala, počeo mi sad nabrajati. Koliko ima svega?
NAČELNIK: Ma nemojte se vi uzrujavati, pričekaće on. Momku. Odlazi, poslaće ti se.
HLJESTAKOV: Zbilja, i to je istina. Ostavlja novac.
Momak odlazi, Bopčinski proviruje kroz vrata

DESETA POJAVA

Načelnik, Hljestakov, Dopčinski.
NAČELNIK: Želite li, možda, da pogledate sad neke ustanove u našoj varošici, sirotište i druge?
HLJESTAKOV: A šta ima tamo?
NAČELNIK: Pa onako, da pogledate kako je kod nas... kakav je red...
HLJESTAKOV: S velikim zadovoljstvom, spreman sam.
Bopčinski promalja glavu kroz vrata.
NAČELNIK: Isto tako, ako budete željeli, odande u sresku školu, da pogledate kako se kod nas predaju nauke.
HLJESTAKOV: Izvolte, izvolte.
NAČELNIK: Poslije toga, ako želite da posjetite tamnicu i varoški zatvor da vidite kako se kod nas drže zločinci.
HLJESTAKOV: A zašto zatvore? Bolje da pregledamo sirotište.
NAČELNIK: Kako vi želite. Kako namjeravate: u svom ekipažu ili zajedno sa mnom na kolima?
HLJESTAKOV: Pa bolje da pođem s vama na kolima.
NAČELNIK Dopčinskom: Onda, Petre Ivanoviču, za vas nema mjesta.
DOPČINSKI: Ništa, ja ću onako.
NAČELNIK tiho Dopčinskom: Slušajte: potrčite, ali trkom, što brže možete, i odnesite dvije cedulje, jednu u sirotište Zemljaniki, a drugu mojoj ženi. Hljestakovu. Smijem li zamoliti za dozvolu da u vašem prisustvu napišem ženi jedno dva retka da bi se spremila za doček uvaženog gosta?
HLJESTAKOV: Ali zašto?... Uostalom, tu ima i mastila, samo hartije ne znam... Ili na ovom računu?
NAČELNIK: Napisaću na tome. Piše i istovremeno govori za sebe. Pa vidjećemo kako će se razvijati stvar poslije doručka i trbušaste boce! Imamo mi i gubernijsku maderu: neugledna na oko, ali bi i slona oborila. Samo da mi je doznati šta je on i koliko treba da ga se čuvam. Napisavši ceduljicu, predaje je Dopčinskom koji prilazi vratima, ali vrata u to padaju i Bopčinski, koji je s druge strane osluškivao, poleti na binu zajedno s njima. Svi uzvikuju. Bopčinski se diže.
HLJESTAKOV: Sta je, da se niste negdje udarili?
BOPČINSKI: Ništa, ništa, bez ikakvog poremećaja samo na vrhu mosa mala ogrebotina! Trknuću do Hristijana Ivanoviča, on ima neki flaster, pa će to proći.
NAČELNIK dajući Bopčinskom prijekorni znak; Hljestikovu: Ništa to nije. Najpokornije molim, izvolte! A vašem momku ću reći da prenese kofer. Osipu. A ti, prikane, prenesi sve kod mene, načelnika, svako će ti pokazati gdje. Najpokomije molim! Pušta naprijed Hljestakova i ide za njim, ali osvrnuvši se, govori Bopčinskom prijekorno! Ala ste i vi! Niste našli neko drugo mjesto da padnete, već ste se pružili kao đavo ga znao šta. Odlazi; za njim Bopčinski.
Zavjesa se spušta.

4Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Re: Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:42 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
TREĆI ČlN

Soba iz prvog čina.

PRVA POJAVA

Ana Andrejevna i Marija Antonovna, stoje kraj prozora u istom onom položaju.
ANA ANDREJEVNA: Eto, čekamo već cio sat, i sve ti to sa svojim glupim afektiranjem: potpuno se obukla, ali ne, njoj je potrebno da se još uvijek skanjera... Nego, nju uopšte ne treba slušati. Uh, što se ljutim! Kao za pakost, nigdje ni žive duše, kao da je sve pomrlo!
MARIJA ANTONOVNA: Pa zbilja, mamice, doznaćemo sve kroz dva-tri minuta. Treba već i Avdotja da dođe. Zagleda se u prozor i vrisne. Ah, mamice, mamdce, neko ide, eno na kraju ulice.
ANA ANDREJEVNA: Ko ide? Ti vječito imaš neke fantazije. Ali, zbilja, ide. Ko to ide? Omalen... u fraku... Ko li je to? A? Pa to je baš da čovjek pukne! Ko bi to mogao biti?
MARIJA ANTONOVNA: To je Dopčinski, mamice.
ANA ANDREJEVNA: Kakav Dopčinski! Tebi se uvijek tako nešto pričini! Ni nalik na Dopčinskog. Maše maramicom. Ej, vi, hodite ovamo, brže!
MARIJA ANTONOVNA: Mamice, zaista je Dopčinski.
ANA ANDREJEVNA: E vidi je, samo bi se prepirala. Kažem ti da nije Dopčinski.
MARIJA ANTONOVNA: No, šta je, mamice, šta je, vidite li da je Dopčinski?
ANA ANDREJEVNA: Zaista, Dopčinski, sad vidim; što se sad prepireš? Viče kroz prozor. Brže. brže! Polako idete. No šta je, gdje su oni? A? Ta govorite i odatle, svejedno je. Šta, vrlo strogo? A? A moj muž, moj muž? Malo se odmakne od prozora, ljutito. Što je glup, ništa neće da kaže sve dok ne uđe u sobu!

DRUGA POJAVA

Pređašnji Dopčinski.
ANA ANDREJEVNA: Pa recite, molim vas, zar vas nije stid? Uzdala sam se jedano u vas, kao u poštena čovjeka: svi otrčali odjednom, pa i vi za njima, i sve dosad, eto, ja nisam doznala ni od koga ništa! Zar vas nije stid? Ja sam krstila i vašeg Vanjičku i Lizanjku, a gle kako ste vi postupili sa mnom!
DOPČINSKI: Bogami, kumice, tako sam trčao da vam posvjedočim poštovanje, da ne mogu ni da odahnem. Moje poštovanje, Marija Antonovna!
MARIJA ANTONOVNA: Dobar dan, Petre Ivanoviču.
ANA ANDREJEVNA: No, šta je? Pa ded pričajte šta je i kako je tamo?
DOPČINSKI: Amton Antonovič vam je poslao jedno pisamce.
ANA ANDREJEVNA: No, pa ko je on? General?
DOPČINSKI: Ne, nije general, ali ne zaostaje za generalom. Tako obrazovanje i dostojanstveno držanje...
ANA ANDREJEVNA: A, pa to je, dakle, isti onag o kom su pisali mome mužu.
DOPČINSKI: Isti onaj. Ja sam to prvi otkrio, zajedno s Petrom Ivanovičem.
ANA ANDREJEVNA: Pa, ispričajte nam šta je i kako je.
DOPČINSKI: Hvala Bogu, sve je dobro. U početku je primio Antona Antonoviča malo grabo, da; ljutio se i govorio da u gostionici ništa ne valja, i da neće ići k njemu, i da on neće zbog njega da sjedi u zatvoru; ali poslije, kad se uvjerio u nevinost Antona Antonoviča i kad je malo porazgovarao s njim, odmah je počeo misliti drukčije i, hvala Bogu, sve je pošlo dobro. Sad su otišli da pregledaju sirotište... Priznajem, Anton Antonovič je već pomislio nije li bilo kakve tajne dostave; ja sam takođe malo pretrnuo.
ANA ANDREJEVNA: A čega vi imate da se bojite? Pa vi niste u službi.
DOPČINSKI: Pa onako, znate, kad velmoža govori, osjećaš strah.
ANA ANDREJEVNA: Ma šta... sve su to, ipak, gluposti. Nego ispričajte vi kakav je on, star ili mlad?
DOPČINSKI: Mlad, mlad čovjek, oko dvadeset i tri godine; a govori sasvim kao starac. »Izvolite, veli, ja ću poći i tamo i tamo...« Maše rukama. Tako je to sve divno. »Ja, veli, volim ponešto i da napišem i da pročitam; ali mi smeta to što je u sobi, veli, pomalo mračno«.
ANA ANDREJEVNA: A kakav je, brinet ili blondin?
DOPČINSKI: Ne, više je šantre, a oči su mu tako brze kao u životinjice, i čak dovode čovjeka u zabunu.
ANA ANDREJEVNA: Šta mi piše u pisamcetu? Čita. »Hitam da ti javim, dušice, da je moj položaj bio sasvim tužan, ali uzdajući se u milost Božju, za dva kisela krastavca zasebno i pola porcije ajvara rublju i dvadeset pet kopejki...« Zastaje. Ništa ne razumijem: šta če tu kiseli krastavci i ajvar?
DOPČINSKI: Ma to je Anton Antonovič pisao u brzini na nekoj bačenoj hartiji: tu je bio napisan nekakav račun.
ANA ANDREJEVNA: A da, zaista. Nastavlja da čita. »Ali, uzdajući se u milosrđe Božje, izgleda da će se sve dobro svršiti. Brže spremi sobu za važnog gosta, onu što je obložena žutom hartijom; nemoj se truditi da spremaš ručak, zato što ćemo se prihvatiti u sirotištu kod Artemija Filipoviča, a vina spremi poviše; reci trgovcu Abdulinu da pošalje od najboljeg; inače ću mu isprevrtati sav podrum. Ljubeći, dušice, tvoju ručicu, ostajem tvoj: Anton Skvoznik Dmuhanovski«... Ah, bože moj! Treba to, ipak, što brže! Hej, ko je tamo? Miška!
DOPČINSKI Trči i viee kroz vrata: Miška! Miška! Miška! Miška ulazi
ANA ANDREJEVNA: Slušaj, trči kod trgovca Abdulina... pričekaj, daću ti jednu ceduljicu. Sjeda za sto, piše pisamce i govori za to vrijeme: ovu ceduljicu podaj kočijašu Sidoru da otrči s njom do trgovca Abdulina i donese odande vina. A ti odmah idi i lijepo spremi onu sobu za gosta. Tamo metni krevet, umivaonik i ostalo.
DOPČINSKI: Pa, Ana Andrejevna, ja ću sada otrčati što brže da vidim kako on tamo pregleda.
ANA ANDREJEVNA: Idite, idite, ja vas ne zadržavam!

TREĆA POJAVA

Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
ANA ANDREJEVNA: E, Mašenjka, mi sad treba da se pozabavimo toaletom. To je čovjek iz prijestonice, pa da nam se, ne daj Bože, nešto ne podsmijehne. Najljepše bi bilo da ti obučeš svoju plavu haljinu sa sitnim naborima.
MARIJA ANTONOVNA: Ih, mamice, plavu! Ona mi se uopšte ne dopada: i Ljapkina-Tjapkina nosi plavu i Zemljanikina kći takođe je u plavom. Ne, bolje da obučem šarenu.
ANA ANDREJEVNA: Šarenu!... Ti bi se, bogami, samo inatila. Ta ona će ti stajati daleko ljepše, zato što ću ja da obučem svjetložutu, ja jako volim svjetložutu.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, svjetložuto vama ne stoji dobro.
ANA ANDREJEVNA: Meni ne stoji dobro svijetložuto?
MARIJA ANTONOVNA: Ne stoji, dajem štogod hoćete ne stoji: za takvu haljinu potrebno je da oči budu sasvim zagasite.
ANA ANDREJEVNA: Lijepo, bogami; a zar moje oči niau zagasite? Ta najzagasitije. Kakve gluposti govori! Kako da nisu zagasite kad uvijek namjenjujem na makovu damu kad god gledam u karte?
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, vi ste više crvena dama.
ANA ANDREJEVNA: Gluposti, savršene gluposti! Ja nikad nisam bila crvena dama. Žurno odlazi zajedno s Marijom Antonovnom i govori iza pozornice. Odjedanput uobrazi tako nešto! Crvena dama! Šta joj pada na pamet! Poslije njihovog odlaska otvaraju se vrata i Miška kroz njih izbacuje dubre. Na druga vrata ulazi Osip s kojerom na glavi.

ČETVRTA POJAVA

Miška i Osip
OSIP: Kuda ću?
MIŠKA: Ovamo, striče, ovamo.
OSIP: Stani malo, pusti prvo da se odmorim. Ah, gorki živote, praznom stomaku svaki teret izgleda težak!
MIŠKA: A je l to veće il manje od pravog generala?
OSIP: Kakav general?
MIŠKA: Pa vaš gospodin.
OSIP: Gospodin. Kakav general?
MIŠKA: A zar nije general?
OSIP: General je, al od druge ruke.
MIŠKA: A je 1 to veće il manje od pravog generala?
OSIP: Veće.
MIŠKA: Vidiš li ti! A zato su se naši tako uzvrpoljili!
OSIP: Slušaj, mali: ti si, vidim, momak okretan, spremi mi nešto da pojedem.
MIŠKA: Za vas, striče, još nije ništa gotovo. Vi prosta jela nećete jesti, a evo kad vaš gospodin sjedne za sto, odvojiće i za vas od njegovog jela.
OSIP: A šta ima od prostih jela.
MIŠKA: Šči, kaša i pirogi.
OSIP: Daj sve, šči, kašu i piroge! Ne mari, sve ću jesti. Nego da ponesemo kofer! Ima 1 tamo neki drugi izlaz, šta?
MIŠKA: Ima.
Obojica nose kofer u pobočnu sobu.

PETA POJAVA

Policajci otvaraju oba krila vrata. Ulazi Hjestakov, za njim načelnik, dalje, staratelj sirotišta, školski nadzomik. Dopčinski i Bopčinski sa flasterom na nosu; načelnik pokazuje policajcima neku hartijicu na podu - oni trće i uzimaju je, gurajući u žurbi jedan drugog.
HLJESTAKOV: Lijepe ustanove. Meni se dopada to što kod vas pokazuju putnicima sve u varojši. U drugim varošima nisu mi pokazivali ništa.
NAČELNIK: U drugim varošima, usudujem se da vam kažem, načelnici i činovnici više se brinu o svojoj, to jest, koristi. A ovdje, može se reći, nema drugih pomisli do te da se revnošću i pažljivošću zasluži naklonost svojih pretpostavIjenih.
HLJESTAKOV: Doručak je bio vrlo dobar; sasvim sam se prejeo. Da li je kod vas svakog dana takav?
NAČELNIK: Naročitao za tako dragog gosta.
HLJESTAKOV: Ja volim dobro da pojedem. Pa čovjek zato i živi da bere cvijeće zadovoljstva. Kako se zove ta riba?
ARTEMIJE FILIPOVIČ pritrčavajući: Labardan.
HLJESTAKOV: Vrlo je ukusna. Gdje smo mi to doručkovali, u sirotištu, gdje li?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Da, u sirotištu.
HLJESTAKOV: Sjećam se, sjećam se, tamo su bili neki kreveti. A bolesnici su ozdravili? Tamo ih, izgleda, nema mnogo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Ostalo je oko desetak ljudi, ne više; a ostali su svi ozdravili. To je več tako udešeno, takav je ovdje red. Otkad sam ja preuzeo upravu, vama će se to, možda, učiniti čak i nevjerovatno, svi ozdravljuju, kao muve. Bolesnik još i ne uđe u bolnicu, a već je zdrav; i ne toliko od lijekova, koliko od poštenja i reda.
NAČELNIK: Koliko je tek, usudiću se da vam kažem, dužnost gradonačelnika vratolomna! Toliko je tu svakojakih poslova, u pogledu čistoće, opravki, popravki... riječju, i najpametniji čovjek zapao bi u teškoće, ali, hvala Bogu, ovdje sve ide dobro. Neki drugi načelnik brinuo bi se, dabome, samo o svojim interesima; ali ja, vjerujete li, čak i kad liježem da spavam, sve mislim: »Gospode Bože, kako sve da udesim pa da pretpostavljeni uvide moju revnost i budu zadovoljni?...« Da li će me oni nagraditi ili neće, to je, naposljetku, njihova volja, ali će mi duša bar biti mirna. Kad je u varoši sve u redu, ulice počišćene, zatvorenici se dobro izdržavaju, pijanaca malo... šta će mi više od toga? Zaista mi onda ni počasti nikaikve nisu potrebne. To je, dabome, primamljivo, ali pred vrlinom sve je prah i pepeo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ u stranu: Gle ti, besposličara, kako samo kiti! Dao mu Bog takav dar!
HLJESTAKOV: To je istina. I ja sam, priznajem, volim da se katkad zanesem mislima: ponekad u prozi, a ponekad ispadnu i stihovi.
BOPČINSKI Dopčinskom: Tačno, sve je tačno, Petre Ivanoviču. Takva zapažanja, očevidno je učio nauke.
HLJESTAKOV: Recite, molim vas, ima li kod vas kakve razonode, društva, gdje bi se, na primjer, moglo poigrati karata?
NAČELNIK u stranu: Oho, znamo mi, golubiću moj, kuda ti navijaš! Glasno. Bože sacuvaj! O takvim društvima ovdje nema ni pomena. Ja nikad ni u ruke nisam uzimao karte; čak ne znam ni kako se igraju karte. Nikada ih nisam mogao gledati ravnodiušno; a ako se desi da vidim tako nekog makovog kralja ili nešto drugo, spopadne me takva odvratnost da prosto pljunem. Jednom se nekako desilo da sam, zabavljajući djecu, napravio kuću od karata, pa sam ih poslije, proklete, cijele noći sanjao. Bog će ga znati kako neko može da traći na njih tako dragocjeno vrijeme.
LUKA LUKIČ u stranu: A meni je, nevaljalac, koliko prekjuće digao sto rubalja.
NAČELNIK: Bolje da upotrijebim to vrijeme na korist države.
HLJESTAKOV: Ama ne, uzalud vi to, ipak... Sve zavisi od toga s koje strane ko posmatra stvar. Ako neko, na primjer, prestane da igra onda kad treba nekog da pritijesni sa tri aduta... onda, dabome... Ne, nemojte govoriti, ponekad je vrlo primamljivo da se čovjek poigra karata.

ŠESTA POJAVA

Pređašnji, Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
NAČELNIK: Usuđujem se da vam predstavim moju porodicu: moja žena i moja kći.
HLJESTAKOV klanjajući se: Kako sam srećan, gospodo, što imam zadovoljstvo da vas vidim.
ANA ANDREJEVNA: Nama je još prijatnije da vidimo takvu ličnost.
HLJESTAKOV klanjajući se: Ali molim vas, gospodo, sasvim naprotiv: meni je još prijatnije.
ANA ANDREJEVNA: Kako je to mogućno! Vi to izvoljevate tako govoiti komplimentiranja radi. Molim pokorno, sjedite.
HLJESTAKOV: I stajati pored vas - već je sreća; uostalom, ako baš tako bezuslovno želite, ja ću sjesti. Kako sam srećan, što najzad sjedim pored vas.
ANA ANDREJEVNA: O, molim vas, nikako ne smijem uzeti da je to namijenjeno meni... Ja mislim da vam poslije prijestonice putovanje mara biti vrlo neprijatno.
HLJESTAKOV: Vanredno neprijatno. Kad se čovjek navikne, comprenez vous (Francuski: razumdjete?), da živi u velikom svijetu i odjednom se nade na putu: prljave mehane, mrak neznanja... Da nije, priznajem ovakvog slučaja koji me je... pogleda Anu Andrejevnu i klanja joj se. tako nagradio za sve...
ANA ANDREJEVNA: Kako vam, zaista, mora biti neprijatno.
HLJESTAKOV: Uostalom, gospodo, ovog trenutka vrlo mi je prijatno.
ANA ANDREJEVNA: Nemoguće! Vi mi to ukazujete veliku čast. Ja to ne zaslužujem.
HLJESTAKOV: Zašto da ne zaslužujete? Zaslužujete, gospodo.
ANA ANDREJEVNA: Ja živim u selu...
HLJESTAKOV: Da, a uostalom, i selo ima svoja brdašca i potočiće... Pa, naravno, niko ga ne može porediti s Petrogradom! Eh, Petrograd, kakav je tamo život, zaista! Vi, možda, mislite da sam ja samo pisar; ne ja i načelnik odjeljenja dobri smo prijatelji. Samo me udari po ramenu: »Dođi, bratac, na ručak!« Ja svratim u odjeljenje samo na minutiva, tek da kažem: »Ovo ćete ovako, ono onako.« A prepisivač, pravi pacov, samo perom kr, kr... i počne da piše. Htjeli su čak da me proizvedu i za koleškog asesora, ali, mislim, našto to? I poslužiteli još na stepenicama leti za mnom s četkom u ruci: »Dozvolite, Ivane Aleksandroviču, veli, da vam očistim cipele«. Načelniku. Što vi, gospodo, stojite? Sjedite, molim vas.
NAČELNIK: Red je takav, da možemo još malo stojati. (ove tri repliko govore svi zajedno)
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Stojaćemo malo. (ove tri repliko govore svi zajedno)
LUKA LUKIČ: Nemojte se uznemirivati. (ove tri repliko govore svi zajedno)
HLJESTAKOV: Molim, vas, sjedite, bez ustručavanja. Načelnik i svi drugi sjedaju. Ja ne volim ceremonije. Naprotiv, ja se čak trudim da se provučem neprimjetno. Ali se čovjek ne može nikako sakriti, nikako ne može! Samo što iziđem, kud bilo, već se čuje: »Eno, vele, ide Ivan Aleksandrovič!« A jedanput su čak mislili da sam glavnokomandujući: vojnici skočili iz stražarnice i pozdravili s puškom. Poslije mi oficir koji mi je vrlo dobro poznat, kaže: »No, bratac, mi smo mislili da si sigumo glavnokomandujući«.
ANA ANDREJEVNA: Glete, molim vas!
HLJESTAKOV: Poznajem se s lijepim glumicama. Ja sam več i razne vodvilje... Književnike viđam često. S Puškinom sam prijatelj, često mu, obično kažem: »No šta je brat Puškine?« “Pa tako, brate - odgovara obično, - tako nekako...” Jako je originalan.
ANA ANDREJEVNA: Pa i vi pišete? Kako to mora biti prijatno piscu! Vi, sigumo štampate i u žurnalima?
HLJESTAKOV: Da, štampam i u žurnalima. Uostalom, mojih djela ima mnogo: »Figarova ženidba«,1 »Robert i đavo«, »Norma«. Više se već ni naslova ne sjećam. I sve slučajno: nisam htio da pišem, ali mi pozorišna direkcija veli: »Molim te, bratac, napiši nešto«. Mislim u sebi: »Pa hajde, brate!« I tako sam, čind mi se, sve napisao za jedno veče i sve iznenadio. Ja neobično lako mislim. Sve ono što je dosad bilo pod imenom barona Brambeusa (Pseudonim reakcionarnog žurnaliste Senkovskog) »Fregata Nadežda« i »Moskovski telegraf «... sve sam to ja napisao.
ANA ANDREJEVNA: Pa vi ste, dakle, to bili Brambeus?
HLJESTAKOV: Pa da, ja im svima popravljam članke. Smirdin (petrogradski knjižar i izdavač) mi plaća za to četrdeset hiljada.
ANA ANDREJEVNA: Onda je, sigumo, i »Jurij Miloslavski« vaše djelo.
HLJESTAKOV: Da, to je moje djelo.
ANA ANDREJEVNA: Odmah sam se sjetila.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, tamo je napisano da je to djelo g. Zagoskina.
ANA ANDREJEVNA: Eto vidiš: ja sam znala da ćeš se ti čak i ovdje prepirati.
HLJESTAKOV: Ah da, to je istina, to je, zaista, Zagoskinovo; a postoji drugi Jurij Miloslavski, e, to je moj.
ANA ANDREJEVNA: Pa ja sam to, sigurno, vašeg čitala. Kako je lijepo napisano!
HLJESTAKOV: Ja, priznajem, živim za literaturu. Moja kuća je prva u Petrogradu. Tako je i poznata: kuća Ivana Aleksandroviča. Obraćajući se svima. Budite dobri, gospodo, ako budete u Petrogradu, molim vas, molim vas, dodite k meni. Ja i balove dajem.
ANA ANDREJEVNA: Samo zamišljam, s kakvim se ukusom i kakvim sjajem tamo daju balovi!
HLJESTAKOV: Prosto, nemojte govoriti. Na stolu je, na primjer lubenica, lubenica od sedam stotina rubalja. Supa u šerpici donesena na ladi pravo iz Pariza; kad podignu poklopac, a ono para kojoj se slična ne može naći u prirodi. Ja sam na balovima svakog dana. Imamo mi tamo već i svoje društvo za vist: ministar spoljnih poslova, francuski poslanik, engleski i njemački poslanik i ja. I ponekad se, igrajući karte, tako umoriš da prosto nisi nizašta. Kako kod kuće ustrčim stepenicaima na četvrti sprat, samo kažem kuvarici: »Na, Mavruška, šinjel«... šta pričam, ja sam i zaboravio da živim na prvom spratu. Samo jedne stepenice imam... A što je zanimljivo pogledati u moje pretsoblje prije no što se probudim: grofovi i knezovi guraju se tamo i zuje kao bumbari, samo čuješ ž .. ž .. ž .. Ponekad i ministar... Načelnik i ostali sa strahopoštovanjem ustaju sa svojih stolica. Čak mi i na paketima pišu: »Vaše prevashodstvo.« Jedanput sam čak upravljao i jednom odjeljenjem ministarstva. Čudnovato: direktor otišao, a kud je otišao - nije se znalo. Pa. prirodno, počelo se pričati: kako i šta, ko da zauzima njegovo mjesto. Mnogi generali su poželjeli to mjesto i uzeli ga. Ali kad su prišli poslu, onda, bogami, ne, teško je. Naoko izgleda lako, a kad bolje pogledaš prosto đavo da ga nosi! Poslije vide, nema se kud već k meni. I odmah po ulicama kuriri, kuriri, kuriri... možete zamisliti, trideset pet hiljada samo kurira! »Kakva je situacija?« pitam. »Ivane Aleksandroviču, idite da upravljate odjeljenjem!« Priznajem, malo sam se zbunio, iziđem u domaćem odijelu; htio sam odbiti, ali mislim: doći će do cara, a poslije i konduitna lista... »Izvolte, gospodo, primam dužnost, primam, velim, neka bude, velim, primam, samo kod mene: ni, ni, ni! Ja imam oštro uho! Jer ja...« I zaista dešavalo se, kad prolazim kroz odjeljenje - prosto zemljotres, sve drhti i trese se kao list. Načelnik i ostali drhte od straha. Hljestakov sve jače pada u vatru. O, ja ne znam za šalu. Svima sam im zadao strah. Mene se boji i sam Državni savjet. Šta je u stvari? Takav sam! Ja ne gledam nd na koga... svima govorim: »Ja sam sebe poznajem, sam.« Ja se svud nalazim, svud. U dvor idem svakog dana. Odmah sutra će me proizvesti za feldmaršala... Oklizne se i umalo što ne pade na pod, ali ga činovnici pridrže s poštovanjem.
NAČELNIK prilazi i drhteći cijelim tijelom, napreže se da izgovori: A vavava .. va . .
HLJESTAKOV brzim, oštrim glasom: Šta je?
NAČELNIK: A vavava... va...
HLJESTAKOV onakvim istim glasom: Ništa ne razumijem, same gluposti.
NAČELNIK: Vavava...šestvo, prevashodstvo, nije li po volji da se odmorite?... evo i soba i sve što je potrebno.
HLJESTAKOV: Odmarati se? Koješta! Ali, izvolte, gotov sam i da se odmaram. Doručak vam je, gospodo, dobar... Zadovoljan sam, zadovoljan sam. Deklamuje Labardan, labardan! Ulazi u pobočnu sobu, načelnik za njim.

SEDMA POJAVA

Pređašnji, osim Hljestakova i načelnika
BOPČINSKI Dopčinskom: Eto, Petre Ivanoviu, to vam je čovjek! Eto šta znači čovjek! Još nikad nisam bio u društvu tako važne ličnosti, umalo što nisam umro od straha. Kako mislite, Petre Ivanoviču, šta je on u pogledu čina?
DOPČINSKI: Po mome mišljenju malte nije general.
BOPČINSKI: Ja, opet, mislim, da general nije dostojan ni obuću da mu skine. A ako je general, onda može biti samo generalisimus. Jeste li čuli kako je priklještio Državni savjet? Hajdmo što prije da ispričamo Amosu Fjodoroviču i Koropkinu. Zbogom, Ana Andrejevna!
DOPČINSKI: Zbogom kumice! Obojica odlaze.
ARTEMIJE FILIPOVIČ Luki Lukiću: Prosto strašno! A ni sam ne znaš otkud to. A mi čak nismo ni u uniformama. Sta misliš, kad se probudi i pošalje dostavu u Petrograd. Odlazi, zamisljen zajedno sa školskim nadzornikom, govoreći: Zbogom, gospodo!

OSMA POJAVA

Ana Andrejevna i Marija Antonovna
ANA ANDREJEVNA: Ah, kako je prijatan!
MARIJA ANTONOVNA: Ah, krasan!
ANA ANDREJEVNA: Ali kako samo ima fino ponašanje! Odmah se može vidjeti da je iz priestonice. Maniri i sve to.. Ah, kako je Mjepo! Ja strašno volim takve mlade ljude! Prosto sam luda. Ja sam mu se, ipak, vrlo dopala: primijetila sam - jednako je mene pogledao.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, on je gledao u mene!
ANA ANDREJEVNA: Molim te, odlazi sa svoim glupostima! To je ovdje sasvim neumjesno.
MARIJA ANTONOVNA: Ne, zaista, mamice!
ANA ANDREJEVNA: Bože sačuvaj, eto, da može proći a da se ona ne prepire! Ne može, pa to ti je! Otkud će on u tebe gledati? I zašto bi u tebe gledao?
MARIJA ANTONOVNA: Zaista, mamice, stalno je gledao. I kako je počeo govoriti o literaturi, odmah je pogledao u mene, i poslije, kad je pričao o torne kako je igrao vista s poslanicima, i onda je pogledao u mene.
ANA ANDREJEVNA: Pa, možda je baš jedanput i pogledao, a i to tek onako, samo da se kaže. »Ded, - veli u sebi, - i u nju da pogledam!«

DEVETA POJAVA

Pređašnji i načelnik
NAČELNIK ulazi na prstima: Pst, ps...
ANA ANDREJEVNA: Šta je?
NAČELNIK: Nije dobro što sam ga napio. A šta, ako je istina makar i pola od onoga što je govorio? Zamisli se. A kako i da ne bude istina? Kad se napije, čovjek izbrblja sve: što na umu, to na drumu. Malo je, naravno, slagao. Ali bez laganija nema razgovora. S ministrima se, karta i odlazi u dvor... Zaista, eto, što oovjek više misli... vrag će ga znati, ni sam ne znaš šta se dešava u glavi, prosto, kao da stojiš na nekom tornju ili kao da hoće da te objese.
ANA ANDREJEVNA: A ja se uopšte nisam uplašila; ja sam u njemu prosto vidjela jednog obrazovanog svjetskog čovjeka višeg tona, a njegovi činovi ma nisu ni važni.
NAČELNIK: E pa, već vi - žene! Dovoljna je ta jedna jedina iječ, i njornie je sve rečeno! Vama je sve - igračka! Vi odjednom kažete nešto onako. Vas išibaju, pa ništa, ali kad muža pozovu, njega nestane bez traga i glasa. Ti si, dušo moja, bila s njim tako slobodna kao sa kakvim Dopčinskim.
ANA ANDREJEVNA: Ja vam savjetujem da se zbog toga ne uznemirujete. Znamo i mi tako ponešto... Pogleda u ćerku.
NAČELNIK sam: No, već s vama govoriti!... Kakav je to samo slučaj! Još ne mogu da dođem k sebi od straha. Otvara vrata i govori kroz njih. Miška! Pozovi policajce Svistunova i Deržimordu, tu su negdje kod kapije. Poslije kratkog ćutanja. Čudno ti je danas sve u svijetu: da je to bar neki naočit čovjek, već žgoljav, tanušan - kako da poznaš ko je! Vojno lice ipak još pikazuje šta je, a čim obuče frak, to ti je kao muha s podsječenim kriima. A malo prije se u gostionici dugo natezao. Izvodio je takve alegorije i dvosmislice da je izgledalo da nećeš doznati nikad ndšta. A, eto, najzad se predao. I napričao još više no što je potrebno. Vidi se da je mlad čovjek.

DESETA POJAVA

Pređašnji i Osip; svi mu trče u susret, zovu ga prstima.
ANA ANDREJEVNA: Hodi ovamo, prikane!
NAČELNIK: Šš!... Šta je, šta je? Spava?
OSIP: Još ne, malo se tegli.
ANA ANDREJEVNA: Slušaj, kako ti je ime?
OSIP: Osip, gospođo.
NAČELNIK ženi i ćerci: Dosta, dosta već jednoim! Osipu. No šta je, prikane, jesu li te dobro nahranili?
OSIP: Nahranili, najpokornije zahvaljujem, dobro su me nahranili.
ANA ANDREJEVNA: A je li, reci mi: tvom gospodinu dolazi, mislim, vrlo mnogo grofova i knezova?
OSIP u stranu: Šta da kažem? Kad su me sad dobro nahranili, poslije će me znači, nahraniti još bolje. Glasno. Da, dolaze i grofovi.
MARIJA ANTONOVNA: Osipe, diušo, što je tvoj gospodin lijep!
ANA ANDREJEVNA: A kaži mi, Osipe, molim te, kako on...
NAČELNIK: Ma prestanite već jedanput, molim vas! Samo mi smetate tim vašim praznim razgovorima. Pa, kako je, prijatelju?...
ANA ANDREJEVNA: A kakav čin ima tvoj gospodin?
OSIP: Pa čin običan.
NAČELNIK: Ah, Bože moj, vi sa svojim glupim raspitivanjima! Ne date čovjeku ni riječ da progovori o stvarima. No, prijatelju, pa kakav je tvoj gospodin?... Strog? Da li voli da grdi ili ne?
OSIP: Pa, voli red. Voli da mu sve bude ispravno.
NAČELNIK: A meni se tvoje lice jako dopada! Mora biti, ptrijatelju, da si ti neki dobar čovjek. Pa šta...
ANA ANDREJEVNA: Slušaj, Osipe, a da li tvoj gospodin nosi tamno uniformu?...
NAČELNIK: Dosta već jednom, čegrtaljke jedne. Ovdje je stvar ozbiljna. Radi se o životu čovjeka... Osipu. No da, prijatelju, ti mi se, zaista, vrlo dopadaš. Na putu, znaš, čovjeku ne škodi da popije koju čašu čaja više; sad je pohladno. Pa evo ti par srebrnih rubalja na čaj.
OSIP primajući novac: Najpokornije vam zahvaljujem, gospodine! Neka ti Bog da zdravlja, pamogH ste bijedna čovjeka.
NAČELNIK: Dobro, dobro, meni je milo. A šta, prijatelju...
ANA ANDREJEVNA: Čuj, Osipe, a kakve se oči naiviše dopadaju tvom gospodinu?...
MARIJA ANTONOVNA: Osipe, dušo, što tvoj gospodin ima divan nosić!
NAČELNIK: Ma pričekajte, pustite mene!... Osipu. A ded, prtjatelju, kaži ti meni, molim te: na šta tvoj gospodin obraća više pažnju, to jest, šta mu se na putu više dopada?
OSIP: On voli prema prilikama, kako kad. Najviše voli da ga lijepo dočekaju i dobro ugoste.
NAČELNIK: Dobro ugoste?
OSIP: Da, dobro ugoste. Pa eto, šta sam ja, jedan kreposni čovjek, a on gleda da i meni bude dobro. Bogami! Dešavalo se, kad nekud svratimo, da me pita: »Šta je, Osipe, jesu li te lijepo počastili?« - »Rđavo, vaše visokoblagorodije!« - »E, Osipe, veli, to je rđav domačin. Ti me, veli, podsjeti čim dođem.« - »A, - mislim u sebi mahnuvši rukom, - nek ide zbogom! Ja sam čovjek prost.«
NAČELNIK: Dobro, dobro, pravo ti kažeš. Ja sam ti dao malo na čaj, a sad evo još malo na trošak.
OSIP: Što mi dajete, vaše visokoblagorodije? Stavlja novac u džep. Osim da popijem koju u vaše zdravlje.
ANA ANDREJEVNA: Hodi, Osipe, i od mene ćeš dobiti.
MARIJA ANTONOVNA: Osipe, dušice, poljubi tvoga gospodina! Iz druge sobe čuje se nakašljavanje Hljestakova
NAČELNIK: Pst! Podiže se na prste; svi govore poluglasno. Ne larmajte! Odlazite, dosta je već vašeg...
ANA ANDREJEVNA: Hajdemo, Mašenjka! Reći ću ti da sam na gostu primijetila nešto o čemu samo nas dvije nasamo možemo govoriti.
NAČELNIK: O, tamo će tek biti razgovora! Da ti je samo da odeš i čuješ, pa uši da zapušiš. Obraća se Osipu. Pa, prijatelju...

JEDANAESTA POJAVA

Pređašnji, Deržimorda i Svistunov.
NAČELNIK: Čš! Što su ti nespretni medvjedi - lupaju čizmama! Tako tutnji kao da neko baca s kola četrdeset pudi. Kud vas davo nosi?
DERŽIMORDA: Bio sam po naređenju...
NAČELNIK: Pst! Zatvara mu usta. Kako je graknuo gavran! Ismijava ga. »Bio sam po naređenju!« Riče kao iz bureta. Osipu. Pa, prijatelju, ti idi i pripremaj što treba za gospodina. Traži sve što god ima u kući. Osip odlazi. A vi stojte na kapiji i da se ni maknuli niste! I u kuću ne puštajte nikog stranog, a naročito ne trgovce! Ako makar jednog od njih pustite, onda... Čim primijetite da neko ide sa žalbom, pa makar i da nije sa žalbom, ali ako samo liči na čovjeka koji bi htio da se žali na mene, odmah za vrat pa napolje! Sve ovako, lijepo! Pokazuje nogom. Jeste li čuli? Pst... Pst... Odlazi na prstima za policajcima.

5Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Re: Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:42 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
ČETVRTI ČIN

Ista soba u načelnikovoj kući.

PRVA POJAVA

Ulaze oprezno skoro na prstima: Amos Fjordorovič, Artemije Filipovič, Poštar, Luka Lukič, Dopčinski i Bopčinski, sasvim paradno i u uniformi. Tokom cijele pojave govori se poluglasno.
AMOS FJODOROVIČ postrojava ih sve u polukrug: Zaboga, gospodo, brže u krug, i sa malo više reda! Bog će ga znati: odlazi i u dvor i grdi Državni savjet! Postrojte se po vojnički, neiziostavno po vojnički. Vi, Petre Ivanoviču, trknite na onu stramu, a vi, Petre Ivanoviču, stanite evo ovdje. Oba Petra Ivanoviča trče na prstima.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Vaša volja, Amose Fjodoroviču, ali bi trebalo nešto da preduzmemo.
AMOS FJODOROVIČ: A šta to?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Pa zna se šta.
AMOS FJODOROVIČ: Da tutnemo?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Opasno je to, vrag da ga nosi, razvikaće se: državni je to čovjek. Nego, šta misliš, u vidu priloga od strane plemstva za kakav spomenik?
POŠTAR: Ili, pak: »Evo, došao poštom neki novac, za koji se ne zna kome je upućen.«
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Pazite da vas on ne pošalje poštom nekud podalje. Slušajte, u jednoj dobro uređenoj državi te stvari ne rade se tako. Šta će nas ovdje čitav eskadron? Treba da se predstavljamo pojedinačno, pa u četiri oka i ono... kao što to već treba; da ni tvoje uši ne čuju. Eto kako se to radi u dobro uređenom društvu. Pa eto, vi, Amose Fjodoroviču, počnite prvi.
AMOS FJODOROVIČ: Ta, bolje da vi to, u vašem zavodu je visoki posjetilac uzeo hljeb i so.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Onda bolje da počne Luka Lukič, kao prosvjetitelj omladine.
LUKA LUKIČ: Ja ne mogu, ne mogu gospodo. Ja sam, priznajem, tako vaspitan da čim sa mnom počne govoriti neko ko je ma i za jedan čin viši od mene, u meni duša prosto zamre a jezik se zaveže, pa ni da makne. Ne, gospodo, oslobodite me, pobogu, oslobodite me toga!
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Pa da, Amose Fjodoroviču, nema nikog drugog osim vas. Čim progovorite, iz vas kao Ciceron da govori.
AMOS FJODOROVIČ: Šta vi pričate, kakav Ciceron! Vidi ti sad, šta je on izmislio! Što se ponekad oduševim kad govorim o domaćim ili lovačkim psima...
SVI: navaljuju na njega. Ne, ne samo o psima, već isto tako i o Vavilonskoj kuli... ne, Amose Fjodoroviču, nemojte nas ostavljati, budite naš otac!... Ne, Amose Fjodoroviču!
AMOS FJODOROVIČ: Ma, okanite se vi rhene, gospodo! Toga trenutka začuju se koraci i nakašljavanje u Hljestakovljevoj sobi. Svi pojure k vratima, gurajući se i trude se što prije da iziđu, što ne prolazi bež toga da neko nekoga ne očepi. Odjekuju poluglasni uzvici.
GLAS BOPČINSKOG: Jaoj, Petre Ivainoviu, stali ste mi na nogu!
GLAS ZEMLJANIKE: Pustite malo, gospodo, makar dušom da danem, sasvim ste me prignječili! Otimaju se nekoliki uzvici: »Jaoj, jao!« Najzad se svi izvuku, i soba ostaje prazna.

DRUGA POJAVA

HLJESTAKOV sam, izlazi pospanih očiju: Ja sam, čini mi se, prilično odspavao. Gdje su samo našli takve dušeke i perine? Čak sam se i oznojio. Izgleda da su mi juče o doručku nešto usuli: i sad mi još bije u glavi. Kako vidim, ovdje se prijatno može provoditi vrijeme. Volim gostoljublje i, priznajem, više mi se dopada kad mi ugađaju iz čista srca nego li iz interesa. A načelnikova ćerka vrlo je lijepa, a i mamica je takva da bi još moglo... Ne, ja ne znam, ali mi se, bogami, dopada takav život.

TREĆA POJAVA

Hljestakov i Amos Fjodorovič.
AMOS FJODOROVIČ ulazeći i zastajući, za sebe: Bože, Bože, pomozi. Evo mi i koljena klecaju. Glasno, ukrutivši se i pridržavajući sablju rukom. Imam čast da vam se predstavim: sudija ovdašnjeg sreskog suda, koleški asesor Ljapkin - Tjapkin.
HLJESTAKOV: Sjedite, molim vas. Vi ste, dakle, ovdje sudija?
AMOS FJODOROVIČ: Godine 1816. bio sam po volji plemstva izabran na tri godine i nastavljao sam tu dužnost do današnjeg dana.
HLJESTAKOV: Lijepo je, ipak, biti sudija?
AMOS FJODOROVIČ: Za tri trogodišnjice bio sam predlagan za Vladimira četvrtog stepena po odobrenju pretpostavljenih. U stranu. A novac mi u šaci, a šaka sva kao u vatri.
HLJESTAKOV: Meni se dopada Vladimir. A Ana trećeg stepena već ne tako.
AMOS FJODOROVIČ pružajući stisnutu pesnicu pomalo naprijed. U stranu: Gospode Bože, ne znam već ni gdje sam. Kao da je poda mnom žeravica.
HLJESTAKOV: Šta vam je to u ruci?
AMOS FJODOROVIČ zbunivši se i ispuštajući novčanice na pod: Nije ništa.
HLJESTAKOV: Kako ništa? Vidim, eto, da je pao neki novac.
AMOS FJODOROVIČ drhteći cijelim tijelom: Uopšte nije! U stranu. O, Bože, evo me već i na sud! I kola su poslali da me odnesu!
HLJESTAKOV podižući novčanice: Da, ovo je novac.
AMOS FJODOROVIČ u stranu: No, sve je svršeno: propao sam, propao sam!
HLJESTAKOV: Znate li šta? Dajte mi ga u zajam.
AMOS FJODOROVIČ užurbano: Kako, kako... s velikim zadovoljstvom. U stranu. Samo hrabrije, hrabrije! Pomozi mi, presveta Bogorodice!
HLJESTAKOV: Ja sam se, znate, istrošio na putu: te ovo, te ono... Uostalom, odmah ću vam ih poslati iz sela.
AMOS FJODOROVIČ: Ali, molim vas, kakobi to bilo moguće! I bez toga, ovo je takva čast... Naravno, svojim slabim snagama, revnošću i usrdnošću prema pretpoatavljenima... ja ću se postarati da zaslužim... Podiže se sa stolice, ukruti se i stavi ruke na šavove. Ne srnijem vas više uznemiravati svojim prtisustvom. Nećete dati nikakve naredbe?
HLJESTAKOV: Kakve naredbe?
AMOS FJODOROVIČ: Mislim, nećete dati nikakve naredbe ovdašnjem sreskom sudu?
HLJESTAKOV: A zašto? Pa sad nemam nikakve potrebe u njemu.
AMOS FJODOROVIČ klanja se i odlazeći, u stranu: No, grad je naš!
HLJESTAKOV poslije njegova odlaska: Sudija je dobar čovjek!

ČETVRTA POJAVA

Hljestakov i poštar koji ulazi, ukrućen, u uniformi, pridržavajući sablju.
POŠTAR: Imam časti da se predstavim: poštar dvorski savjetnik Spekim.
HLJESTAKOV: A, molim liepo. Ja veoma volim prijatno društvo. Sjedite. Vi stalno živite ovdie?
POŠTAR: Sasvim tako.
HLJESTAKOV: Meni se dopada ovdašnja varošica. Naravno, nije tako mnogoljudna, ali šta! To nije prijestonica. To nije prijestonica, zar nije tako?
POŠTAR: Potpuno tako.
HLJESTAKOV: Pa to samo u prijestonici ima bontona i nema provincijskih gusaka. Šta vi mislite, nije li tako?
POŠTAR: Sasvim tako. U stranu. Pa on, ipak, nimalo nije gord; o svemu se raspituje.
HLJESTAKOV: A, ipak, priznajte da se i u maloj varošici može živjeti srećno.
POŠTAR: Sasvim tako.
HLJESTAKOV: Šta je, po mome mišljenju, potrebno? Potrebno je samo to da te poštuju i iskreno vole - zar nije tako?
POŠTAR: Potpuno tako.
HLJESTAKOV: Drago mi je, priznajem vam, što ste istog mišljenja kao i ja. Za mene će sigurno reći da sam čudnovat, ali moj karakter je takav. Gledajući mu u oči, govori za sebe. Da potražim u zajam od ovog poštara! Glasno. Kako se čudnovat slučaj dogodio sa mnom: sasvim sam se istrošio na putu. Ne biste li mi vi mogli dati u zajam tri stotine rubalja?
POŠTAR: Kako da ne? Smatraću za najveću sreću. Evo, izvolite. Od sveg srca sam spreman da vas uslužim.
HLJESTAKOV: Vrlo sam zahvalian. A ja, priznajem, strašno ne volim da se odričem nečega na putu, a i našto? Zar nije tako?
POŠTAR: Sasvim tako. Ustaje, ukruti se i pridržava sablju. Ne smijem više da vas uznemiravam svojim prisustvom... Hoćete li imati kakve primjedbe u pogledu poštanske uprave?
HLJESTAKOV: Ne ništa. Poštar se klanja i odlazi.. Hljestakov paleći cigaru: I poštar je, čini mi se, isto tako dobar čovjek. Bar je uslužan. Volim takve ljude.

PETA POJAVA

HLJESTAKOV i Luka Lukič, koji je skoro ubačen kroz vrata. Za njim se čuje gotovo jasan glas: Čega se bojiš?
LUKA LUKIČ ispravljajući se ne bez drhtanja i pridržavajući sablju: Imam čast da se predstavim: nadzornik škola, titularni savjetnik Hlopov.
HLJESTAKOV: A, molim lijepo. Sjedite. Hoćete li oigaru? Daje mu cigaru.
LUKA LUKIČ za sebe, neodlučno: Eto ti sad. E, ovo nikako nisam pretpastavljao. Da uzmem ili da ne uzmem?
HLJESTAKOV: Uzmite, uzmite, to je vrlo dobra cigara. Naravno, nije onakva kakve su u Petrogradu. Tamo sam vam ja, dragi moj, pušio oigare po dvadeset i pet rubalja stotina - prosto prste da oližeš kad je popušiš. Evo vatre, zapalite. Dodaje mu sviječu. Luka Lukič pokušava da pripali i sav drhti. Ma, ne s tog kraja.
LUKA LUKIČ od straha ispusti cigaru, pljune i, mahnuvši rukom, za sebe: Đavo nek nosi sve! Upropasti me prokleti strah!
HLJESTAKOV: Kao što vidim, vi niste Ijubitelj cigara. A što se mene tiče, priznajemi: to mi je slabost. I eto, još, što se tiče ženskog pola, nikako ne mogu da budem ravnodušan. A kako vi? Kakve se vama više dopadaju, brinete ili blondinke? Luka Lukič nalazi se u strahovitoj nedoumici šta da kaže. Ne, otvoreno kažite, brinete ili blondinke?
LUKA LUKIČ: Ne smijem da znam.
HLJESTAKOV: Ne, ne, nemojte se izgovarati. Ja neizositavno hoću da znam kakav je vaš ukus.
LUKA LUKIČ: Usudujem se da vam kažem... U stranu. No, ni sam ne znam šta govorim.
HLJESTAKOV: A, a, nećete da kažete. Sigurno vam je kakva brineta splela mrežicu. Priznajte, jel splela? Luka Lukič ćuti. A, a, pocrvenjeli ste, vidite, vidite! Što ne kažete?
LUKA LUKIČ: Uplašio sam se, vaše bla... prevas... svjetl... U stranu. Izdao me prokleti jezik! Izdao me!
HLJESTAKOV: Uplašili se? A u mojim očima zaista ima nešto što uliva strah. Ta bar znam da nijedna žena ne može da ih izdrži, zar ne?
LUKA LUKIČ: Sasvim tako.
HLJESTAKOV: Eto, sa mnom se desio čudan slučsg: na putu sam se sasvim istrošio. Ne biste mi vi mogi dati trista rubalja u zajam!
LUKA LUKIČ hvatajući se za džepove, za sebe: Sad će biti, akojiemam! Imam, imam Vadi i drhteći daje novčanice.
HLJESTAKOV: Najpokomije zahvaljujem.
LUKA LUKIČ istežući se i pridržavajući sablju: Ne smijem vas dalje uznemiravati svojim prisustvom.
HLJESTAKOV: Zbogom.
LUKA LUKIČ skoro leti napolje i govori u stranu: No hvala Bogu! Možda sad neće ni zaviriti u razrede!

ŠESTA POJAVA

Hljestakov i Artemije Filipovič, istegnuvši se i pridržavajući sablju.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Imam čast da se predstavim: staratelj sirotišta, dvorski savjetnik Zemljanika.
HLJESTAKOV: Dobar dan, sjedite, molim pokomo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Imao sam čast da vas pratim i primim lično u siroitištu koje je povjereno mome nadzoru.
HLJESTAKOV: A, da sjećam se. Vi ste me vrlo lijepo počastili doručkom.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Rad sam da se trudim u službi otadžbine.
HLJESTAKOV: Priznajem, to mi je slabost: ali volim dobru kuhinju. Recite mi, molim vas, meni se čini kao da ste vi juče bili malo niži rastom, nije li tako?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Vrlo mogućno. Poćutavši. Mogu vam reći da ne žalim ništa i da marljivo vršim službu. Primiče se bliže svojom stolicom i govori poluglasno. Eto, ovdašnji poštar uopšte ništa ne radi: sav posao sasvim mu je zanemaren, pošiljke se zadržavaju... izvolite se sami naročito uvjeriti. Isto tako i sudija, koji tek što je pred moj dolazak bio kod vas, samo juri za zečevima, u sudskim prostorijama drži pse i vladanja je, ako ću pred vama da priznam, naravno, za dobro otadžbine ja sam to dužan da uradim, mada mi je on rođak i prijatelj, vladanja je takvog da je za najveću osudu. Postoji ovdje jedan spahija, Dopčinski, kojeg ste vi izvoljeli vidjeti; i čim taj Dopčinski izide nekud iz kuće, on odmah tamo, i sjedi kod njegove žene, ja sam gotov i da se zakunem... a naročito pogledajte djecu: nijedno od njih ne liči na Dopčinskog, već sva, čak i mala djevojčica, pljunuti sudija.
HLJESTAKOV: Ma nemojte kazati, molim vas! A ja nikad to ne bih pomislio.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: A evo i nadzornik ovdašnje škole. Ne znam kako mu je vlada mogla i povjeriti takvu dužnost. Gori je nego jakobinac, omladini uliva u glavu tako nepouzdane misli da je čak teško i iskazati. Ako zapovjedite ja ću to sve ljepše izložiti pismeno.
HLJESTAKOV: Dobro, makar i pismeno. Meni će biti vrlo milo. Ja, znate, jako volim da pročitam nešto zanimljivo kad mi je dosadno... Kako je vaše ime? Ja sve zaboravljam.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Zemljanika.
HLJESTAKOV: A, da Zemljanika. A recite, molim vas, imate li vi djece?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Kako da ne; dvoje već odraslih.
HLJESTAKOV: Šta kažete, odraslih! A kako oni... kako oni to?...
ARTEMIJE FILIPOVIČ: To jest, izvoljeli biste pitati, kako im je imne?
HLJESTAKOV: Da, kako im je ime?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Nikolaj, Ivan, Jelisaveta, Marija i Perepetuja.
HLJESTAKOV: To je lijepo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Ne smijem vas uznemiravati svojim prisustvom, ni oduzimati vam vrijeme koje je namijenjeno svetim dužnostima... Klanja se i hoće da ide.
HLJESTAKOV prateći ga: Ne, ništa. Sve je to vrlo smiješno što ste vi govorili. Izvolite i drugi put... Ja to veoma volim. Vraća se i otvara vrata, viče za njim. Hej, vi! Kako vam je, ja sve zaboravljam, kako vam je ime i prezime?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Artemije Filipovič.
HLJESTAKOV: Molim vas, Artemije Filipoviču, sa mnom se desio čudan slučaj: na putu sam se sasvim istrošio. Imate li, možda, da mi date u zajam četiri stotine rubalja?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Imam.
HLJESTAKOV: No, baš kao naručeno. Najpokornije vam zahvaljujem.

SEDMA POJAVA

Hljestakov, Bopčinski i Dopčinski.
BOPČINSKI: Imam čast da se predstavim: stanovnik ovdašnje varoši, Petar, Ivanov sin, Bopčinski.
DOPČINSKI: Spahija Petar, Ivanov sin, Dopčinski.
HLJESTAKOV: A da, ja sam vas već vidio. Vi ste, čini mi se, onda pali? Sta je, kako je vaš nos? *
BOPČINSKI: Hvala Bogu. Nemojte se uznemiravati - zasušio je, sasvim je zasušio.
HLJESTAKOV: Dobro što je zasušio. Rad... Odjednom i odsječno. Imate li novaca?
DOPČINSKI: Novaca? Kako novaca?
HLJESTAKOV: Hirjadu rubalja u zajam.
BOPČINSKI: Toliko, bogami, nemam. Imate li vi, Petre Ivanoviu?
DOPČINSKI: Kod sebe nemam, jer moj novac, ako je po volji da znate, uložen je u kasu.
HLJESTAKOV: Pa, ako nemate hiljadu, onda sto rubalja.
BOPČINSKI pretražujući po džepovima: Vi, Petre Ivanoviču, nemate sto rubalja? Ja imam svega četrdeset papirnih.
DOPČINSKI gledajući u novčanik: Svega dvadeset i pet rubalja.
BOPČINSKI: Pogledajte vi to malo bolje, Petre Ivanoviču! U vašem džepu, znam, tamo s desne strane nalazi se rupa, pa su sigurno u rupu nekako zapale.
DOPČINSKI: Nema, vjerujte, ni u rupi ih nema.
HLJESTAKOV: Pa svejedno. Ja sam to samo onako. Dobro, neka bude šezdeset i pet rubalja. Svejedno je. Prima novac.
DOPČINSKI: Usuđujem se da vas zamolim odnosno jedne vrio fine okolnosti.
HLJESTAKOV: A koje to?
DOPČINSKI: Stvar je vrlo finog svojstva: moj starirji sin, izvolte vidjeti, rođen je još prije braka.
HLJESTAKOV: Zaista?
DOPČINSKI: To jest, to se samo tako kaže, a inače on je moj rođeni tako potpuno kao i u braku i sve sam to poslije kao što treba dovršio zakonskim bračnim vezama. I ja bih htio, izvolte vidjeti, da on sada bude sasvim, to jest, zakoniti moj sin i da ima isto tako prezime kao i ja: Dopčinski.
HLJESTAKOV: Pa dobro: neka ima! To se može.
DOPČINSKI: Ja vas ne bih ni uznemiravao, ali mi žao njegovih sposobnosti. To vam je takav dečko... budi velike nade; govori napamet razne stihove i, ako negdje nađe nožić, odmah načini mala kola tako vješto kao kakav opsenar. Eto neka kaže i Petar Ivanovič.
BOPČINSKI: Da, jako je sposoban.
HLJESTAKOV: Dobro, dobro! Pobrinuću se o tame, govoriću... ja se nadam... Sve će biti učinjeno, da da... Obraćajući se Bopčinskom. Imate li i vi možda nešto da mi kažete?
BOPČINSKI: Kako da ne, imam jednu vrlo važnu molbu.
HLJESTAKOV: A kakvu, o čemu?
BOPČINSKI: Najpokornije vas molim, kad pođete u Petrograd, reeite tamo svima velmožama, i senatorima, i admiralima: »Vaša svjetlosti i prevashodstvo, u takvoj i takvoj varoši živi Petar Ivanovič Bopčinski«. Baš tako im recite: »Živi Petar Ivanovič Bopčinski!«.
HLJESTAKOV: Vrlo rado.
BOPČINSKI: Pa ako budete i kod cara, onda i caru recite: »Vaše imperaforsko veličanstvo, u takvoj i takvoj varoši živi Petar Ivanovič Bopčinski«.
HLJESTAKOV: Vrlo dobro.
DOPČINSKI: Izvinite što smo vam tako smetali svojim prisustvom.
BOPČINSKI: Izvinite što smo vam tako smetali svojim prisustvom.
HLJESTAKOV: Ništa, ništa. Meni je vrlo prijatno. Ispraća ih.

6Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Re: Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:42 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
OSMA POJAVA

HLJESTAKOV sam: Ovdje ima mnogo činovnika. Meni se ipak čini da me oni smatraju za državnog čovjeka. Svakako sam im juče potprašio. Kakve budale! O svemu ovome ću napisati Trjapičkinu u Petrograd: on piskara člančiće, pa nek ih dobro ispreskače. Hej. Osipe, donesi mi hartije i mastila! Osip proviri kroz vrata, rekavši »odmah«. A već ako Trjapičkin uzme nekog na zub - onda se čuvaj: taj neće poštedjeti ni rođenog oca, a voli i novac. Uostalom, ovi su činovnici dobri ljudi: to im je lijepa crta što su mi dali u zajam. Baš da prebrojim koliko imam novaca. Ovo je tri stotine, od sudije. Ovo je od poštara tri stotine, šest stotina, sedam stotina, osam stotina. Što je ova umašćena! Osam stotina, devet stotina... Oho, prešlo hiljadu. E gdje si sad, kapetane, ded dodi mi sad da vidimo ko bi koga!

DEVETA POJAVA

Hljestakov i Osip s mastionicom i hartijom.
HLJESTAKOV: No šta je, budalo, vidiš li kako me dočekuju i časte? Počinje pisati.
OSIP: Pa, hvala Bogu! Samo znate li šta, Ivane Aleksandroviču?
HLJESTAKOV piše: Šta?
OSIP: Idite odavde. Vrijeme je već, bogami.
HLJESTAKOV piše: Glupost! A zašto?
OSIP: Pa tako. Neka svi oni idu zbogom! Proveli ste se ovdje dva dana, pa dosta. Što se upuštati dugo s nima! Ostavite ih vragu! Nezgodno je vrijeme: može neko drugi naići... Bogami, Ivane Aleksandroviču, a ovdje su konji dobri, pa da mi krenemo!...
HLJESTAKOV piše: Ne, hoće mi se još malo da se provedemo ovdje. Ostavi do sutra.
OSIP: A što sutra! Bogami, Ivane Aleksandroviču, podimo danas. Makar da vam odaju veliku počast, ipak, znate, bolje da odemo što prije: vas ovdje, zaista, drže za nekog drugog... A i otac će se ljutiti zbog toga što smo se zadržali tako dugo. Zaista, divno bismo se odvezli odavde! I tu bi nam dali dobre konje.
HLJESTAKOV piše: Pa dobro. Samo odnesi najprije ovo pismo, a ujedno, molim te, uzmi i putni list. I pazi da budu dobri konji. Kočijašima reci da ću bakšiša davati po srebrnu rublju, da me voze kao kurira i da pjevaju pjesme!... Nastavlja da piše. Samo zamišljiaim, Trjapičkin će pući od smijeha...
OSIP: Ja ću ga, gospodaru, otpraviti po ovom momku, a sam ću spremiti stvari da ne bi vrijeme uzalud prolazilo.
HLJESTAKOV piše: Dobro. Samo mi donesi svijeeu.
OSIP izlazi i govori iza kulisa: Hej slušaj, brate, da odneseš ovo pismo na poštu i kažeš poštaru da ga primi bez novaca, i reci da odmah pošalje gospodinu najbolju trojku, kurirsku; a podvoz, reci, gospodin, neće platiti, podvoz je, ovaj, reci, državni. I brže samo, a ne, ovaj, da se gospodin ljuti. Čekaj, pismo još nije gotovo.
HLJESTAKOV nastavlja da piše: Zanimljivo bi bilo znati gdje on sad stanuje u Poštanskoj ili Grahovskoj ulici? I on ti voli često da mijenja stan i da ne plaća kiriju. Napisaću na sreću u Poštansku. Savija i piše adresu. Osip donosi svijeću. Hljestakov pečati. U to se čuje
GLAS DERŽIMORDE: "Kud si nagao, bradonjo? Kažem ti, naređeno je da se ne pušta niko«.
HLJESTAKOV daje Osipu pismo: Na, odnesi.
GLASOVI TRGOVACA: Dopustite nam, brate! Vi nas ne možete zaustaviti. Došli smo poslom.
GLAS DERŽIMORDE: Odlazi, odlazi! Ne prima nikog, spava. Galama se povećava.
HLJESTAKOV: Sta je to tamo, Osipe? Pogledaj, kakva je to larma?
OSIP gledajući kroz prozor: Neki trgovci hoće da udu, a stražar ih ne pušta. Mašu nekim hartijama, sigurno hoće vas da vide.
HLJESTAKOV prilazeći prozoru: Šta želite, Ijubazni?
GLASOVI TRGOVACA: Tražimo zaštitu tvoje milosti. Naredite, gospodine, da prime našu molbu.
HLJESTAKOV: Pustite, ih, pustite neka udu. Osipe, kaži im nek udu.
Osip odlazi.
HLJESTAKOV prima molbe kroz prozor, razvija jednu od njih i čita: Njegovoj Visokoblagorodnoj Svjetlosti, Gospodinu Finansovu od trgovca Abdulina... Vrag će ga znati šta je ovo: ovakvog čina i nema!

DESETA POJAVA

Hljestakov i trgovci sa pletarama vina i glavama šećera.
HLJESTAKOV: Šta želite, ljubazni? TRGOVCI: Klanjamo se Vašoj milosti.
HLJESTAKOV: A šta želite?
TRGOVCI: Nemojte nas ubijati, gospodine! Namete trpimo sasvim nedužno.
HLJESTAKOV: Od koga?
JEDAN OD TRGOVACA: Pa sve od ovdašnjeg načelnika. Takvog načelnika, gospodine, još nikad nismo imali. Takve namete meće na nas da se ni opisati ne može. Razmiještanjem vojnika po našim stanovima toliko nas je izmučio da nam ostaje još samo omča na vrat. Uhvati čovjeka za bradu i govori: »Ah ti, Tatarine!« Bogami! Pa bar da kaže da ga u nečemu nismo poštovali: ali mi ispunjavamo sve što je red: što sljeduje za haljine njegovoj ženi i ćerci - mi nismo protiv toga. Ali ne, vidiš li, njemu je sve malo. Ojoj, samo uđe u dućan i nosi sve što god mu padne šaka. Spazi li komad sukna, odmah kaže: »E, mili moj, ovo je lijepo sukno, odnesi der ga mojoj kući«. I ti nosiš, a u komadu će biti bezmalo pedeset aršina.
HLJESTAKOV: Nije moguće? Ah, kako je hulja!
TRGOVCI: Bogami, takvog niko ne pamti načelnika. Prosto sve moraš da posakrivaš u dućanu kad njega spaziš. To jest, ne da kažeš da on uzima samo kakvu delikatnu stvar, već kupi i svako đubre: neke suve šljive, što stoje u buretu već po sedam godina, i koje ni moj šegrt neće da jede, on zgrabi po čitavu pregršt. Njegov imendan pada na Antonija, i već si, čini ti se, svega navukao i ni u čamu ne oskudijeva. Al ne, daj još: i na Onufrija je njegov imendan. Šta da radiš? Nosiš i na Onufrija.
HLJESTAKOV: Pa to je prosto razbojnik!
TRGOVCI: Oj, oj! A pokušaj da mu protivrječiš! Poslaće ti u kuću čitav puk vojnika na stanovanje. A uradiš li nešto, odmah nareduje da se za tobom zatvore vrata: »Ja te, veli, neću, veli, podvrgavati tjelesmom kažnjavanju niti mukama mučiti, to je, veli, zakonom zabranjeno, nego ćeš ti meni, ljubazni mog, slane ribe jesti!«
HLJESTAKOV: Ah, kakva hulja! Pa za to ga prosto treba u Sibir.
TRGOVCI: Ma kud bilo da ga otpravi tvoja milost, biće dobro, samo da jest, to jest, podalje od nas. Nemoj, spasitelju naš, da odbiješ hljeb i so. Klainjamo ti se šećerom i balonom vina.
HLJESTAKOV: Ne, to nemojte misliti: ja ne primam uopšte nikakvo mito. Nego, eto, kad biste, na primjer, predložili da date u zajam jedno tri stotine rubalja, e onda bila bi sasvim druga stvar: u zajam mogu uzeti.
TRGOVCI: Izvoli, spasioče naš! Vade novac. A što samo tri stotine? Uzmi bolje pet stotina, samo nam pomozi!
HLJESTAKOV: Izvolite - kad je u zajam, uzeću bez riječi.
TRGOVCI prinose mu novac na srebrnom poslužavniku: Pa molimo, uzmite zajedno i poslužavnik.
HLJESTAKOV: Dobro, može i poslužavnik.
TRGOVCI klanjajući se: Onda uzmite ujedno i šećer.
HLJESTAKOV: O, ne: ja nikakvo mito...
OSIP: Vaše visokoblagorodie, što ne uzmete? Uzmite, dobro će doći za put. Daj ovamo te glave i vrećicu! Daj sve, sve će to dobro doći. Što je ono tamo? Kanap? Daj i kanap! I kanap može trebati na putu: slomiju se kola ili nešto drugo, pa se može zavezati.
TRGOVCI: Pa učinite nam milost, vaša svjetiosti. Jer ako, to jest, vi ne pomognete u našoj molbi, onda ne znamo kako će biti: prosto omču na vrat da metnemo.
HLJESTAKOV: Svakako, svakako! Postaraću se.
Trgovci odlaze. Čuje se
ŽENSKI GLAS: »Ne, ti me moraš pustiti. Na tebe ću se samom njemu žaliti. Nemoj tako da se guraš!«
HLJESTAKOV: Ko je tamo? Prilazi prozoru. A šta ćeš ti draga moja?
GLASOVI DVIJU ŽENA: Molimo te za milost, spasioče! Naredi, gospodine, da nas saslušaš.
HLJESTAKOV kroz prozor: Pustite je.

JEDANAESTA POJAVA

Hljestakov, bravarka i podoficirka.
BRAVARKA klanjajući se do zemlje: Milosti molim...
PODOFICIRKA: Milosti molim...
HLJESTAKOV: A ko ste vi, žene?
PODOFICIRKA: Podoficirika Ivanova.
BRAVARKA: Bravarka, ovdašnja građanka, Fevronja Petrovna Pošljepkina, moj otac...
HLJESTAKOV: čekaj, neka govori prvo jedna. Šta ti hoćeš?
BRAVARKA: Milosti molim: žalim se na načelnika. Dabogda ga svako zlo snašlo! Ni u čemu sreće ne imali, ni njegova djeca, ni on, hulja, ni njegovi stričevi, nd tetke.
HLJESTAKOV: A što?
BRAVARKA: Pa otjero mi muža u vojsku, a nije bio red na nas, huljia jedna! A nd po zakonu ne treba: oženjen je.
HLJESTAKOV: Kako je to mogao uraditi?
BRAVARKA: Uradio je, hulja, uradio; ubio ga Bog i na ovom i na onom svijetu! Crkla mu, dabogda, i tetka, ako ima tetku, i otac, ako mu je živ, neka i on, nevaljalac, crkne i zanavijek se zadavi, hulja jedna! Trebalo je da uzme krojačevog sina, taj je bio i pijanica, al su ga roditelji bogato podmitili, i on se onda okomi na sina trgovkinje Pantelejeve, al i Pantelejeva pošalje njegovoj supruzi tri komada platna; a on onda k meni. »Šta će tebi, veli, muž? On ti već više nije potreban«. To ja znam - treba li il ne treba; to je moja stvar, hulja jedna! »On je, veli, lopov, ukrašće nešto pa će ga i onako iduće godine uzeti u regrute«. A kako je meni bez muža, hulja jedna! Ja sam slaba, nitkov jedain! Niko u cijeloj rodbini ne vidio bijela dana! I ako taštu ima, i tašta da...
HLJESTAKOV: Dobro, dobro. A ti? Ispraća ženu.
BRAVARKA odlazeći: Nemoj zaboraviti, spasitelju naš! Budi milostiv!
PODOFICIRKA: Došla sam, baćuška, na načelnika...
HLJESTAKOV: No pa šta, zbog čega. Ukratko kaži.
PODOFICIRKA: Išibao me je, baćuška!
HLJESTAKOV: Kako?
PODOFICIRKA: Pogreškom, spasitelju moj! Neke naše seljanke potukle se tamo na pijaci, a policija nije došla na vrijeme, pa zgrabila mene. I tako su me isprašili da dva dana ni sjedjeti nisam mogla.
HLJESTAKOV: Pa šta sad da se radi?
PODOFICIRKA: Ono, naravno, sad se ne može ništa. Al mu naredi da plati štrof za pogrešku. Ja neću da se odričem svoje sreće, a malo novaca sad bi mi jako dobro došlo.
HLJESTAKOV: Dabro, dobro. Idite, idite. Urediću ja to. Kroz prozor se pomaljaju ruke s molbama. Ko je to još tamo? Prilazi prozoru. Neću, neću! Ne treba. Odlazeći. Dosadili su mi, đavo da ih nosi! Ne puštaj ih, Osipe!
OSIP viče kroz prozor: Odlazite, odlazite! Dođite sutra!
Otvaraju se vrata, i pojavljuje se neka figura u čupavom šinjelu, neohrijana, otečenih usana i zamotanog obraza; za njom u perspektivi pokazuje se nekoliko drugih.
OSIP: Odlazi, odlazi! Kud si navalio? Upire mu ruke u trhuh i zajedno s njim ispada u predsoblje, zalupivši za sohom vrata.

DVANAESTA POJAVA

Hljestakov i Marija Antonovna.
MARIJA ANTONOVNA: Ah!
HLJESTAKOV: Od čega ste se tako uplašili, gospođice?
MARIJA ANTONOVNA: Ne, misam se uplašila.
HLJESTAKOV klanja se: Molim vas, gospođice, meni je vrlo prijatno što ste me smatrali za čovjeka koji... Usuđujem se da vas zapitam: kuda ste htjeli ići?
MARIJA ANTONOVNA: Zapravo nikuda nisam išla.
HLJESTAKOV: A zbog čega, na primjer, nikud niste išli?
MARIJA ANTONOVNA: Mislila sam da je ovdje, možda, moja mamica...
HLJESTAKOV: Ne, ja bih htio da znam zbog čega nikud niste išli?
MARIJA ANTONOVNA: Ja vam smetam. Vi ste bili zauzeti važnim poslovima.
HLJESTAKOV klanja se: Vaše oči su ljepše nego važni poslovi... Vi mi nikako ne možete smetati; ni na koji način ne možete; naprotiv, vi mi možete samo donijeti zadovoljstvo.
MARIJA ANTONOVNA: Vi govorite po prijestonički.
HLJESTAKOV: Tako divnoj osobi kao što ste vi. Smirjem li biti tako srećan da vam ponudim stolicu? Ali ne, za vas nije stolica - za vas je prijesto.
MARIJA ANTONOVNA: Zaista, ne znam, bilo bi tako potrebno da idem. Sjedne.
HLJESTAKOV: Kako vam je divna marama!
MARIJA ANTONOVNA: Vi ste podsmjevač, samo bi se ismijavali s nama provincijalkama.
HLJESTAKOV: Što bih volio, gospođice, da sam vaša marama, pa da grlim vaš kao krin bijeli vratić...
MARIJA ANTONOVNA: Uopšte ne razumijem o čemu govorite: kakva marama... Kako je danas čudno vrijeme.
HLJESTAKOV: A vaše usnice, gospođice, ljepše su nego svako vrijeme.
MARIJA ANTONOVNA: Vi sve tako nešto govorite... Ja bih vas zamolila da mi bolje napišete kakve stihove za album. Vi ih, svakako, znate mnogo.
HLJESTAKOV: Za vas, gospođice, sve što god zaželite. Recite kakve stihove želite.
MARIJA ANTONOVNA: Tako neke - lijepe, nove.
HLJESTAKOV: Ma šta stihovi! Ja ih znam mnogo.
MARIJA ANTONOVNA: Pa recite, kakve ćete mi napisati?
HLJESTAKOV: Što da ih govorim, ja ih znam i onako.
MARIJA ANTONOVNA: Ja ih jako volim...
HLJESTAKOV: Imam ih mnogo svakojakih. No, molim vas, ako hoćete ovo: »O ti, što u tuzi uzalud na Boga ropćeš, čovjece... I drugi... sad ne mogu da ih se sjetim. Uostalom, sve je to ništa. Bolje umjesto toga da vam iskažem svoju ljubav koja je od vašeg pogleda... Primiče stolicu.
MARIJA ANTONOVNA: Ljubav! Ja ne razumijem ljubav... nikad nisam ni znala šta je to ljubav... Odmiče stolicu.
HLJESTAKOV primičući stolicu: Što odmičete stolicu? Biće nam ljepše da sjedimo bizu jedno drugom.
MARIJA ANTONOVNA odmičući se: Radi čega blizu? Svejedno je i daleko.
HLJESTAKOV primičući se: A što daleko? Svejedno je i blizu.
MARIJA ANTONOVNA odmičući se: Čemu to?
HLJESTAKOV primičući se: Vama se to samo čini da je blizu; a vi zamislite da je daleko. Kako bih ja bio srećan, gospođice, kad bih vas mogao pritisnuti u svoj zagrljaj.
MARIJA ANTONOVNA gleda kroz prozor: Šta je to tamo, kao da je nešto preletjelo? Svraka ih neka druga ptica?
HLJESTAKOV ljubi je u rame i gleda kroz prozor: To je svraka.
MARIJA ANTONOVNA ustaje s negodovanjem: Ne, to je već suviše... Takva drskost...
HLJESTAKOV zadržavajući je: Oprositite, gospođice, to sam uoinio iz ljubavi, vjerujte iz ljubavi.
MARIJA ANTONOVNA: Vi mene smatrate onako za provincijalku... Otima se da ode.
HLJESTAKOV i dalje je zadržavajući: Iz ljubavi, vjerujte iz ljubavi. Ja sam se samo onako malo našalio, Marija Antonovna, nemojte se ljutiti! Gotov sam na koljenima da vas molim za oproštenje. Pada na koljena. Oprostite mi, oprostite. Eto vidite, klečim.

TRINAESTA POJAVA

Pređašnji i Ana Andrejevna.
ANA ANDREJEVNA spazivši Hljestakova na koljenima: Ah, kakav skandal!
HLJESTAKOV dižući se: Eh, dođavola!
ANA ANDREJEVNA ćerci: Šta to znači, gospođice? Kakve su to stvari?
MARIJA ANTONOVNA: Ja, mamice...
ANA ANDREJEVNA: Odlazi odavde, jesi li čula? Napolje, napolje, i da mi više nisi izlazila na oči. Marija Antonovna odlazi u suzama. Izvinite, ja sam, vidite, tako iznenađena...
HLJESTAKOV u stranu: A i ova je isto tako privlačna, vrlo lijepa. Baca se na koljena. Vidite, gospođo, ja sagorijevam od ljubavi.
ANA ANDREJEVNA: Šta, vi klečite? Ah, ustanite, patos je ovdje prljav.
HLJESTAKOV: Ne, na koljenima, saimo na koljenima.! Hoću da znam šta mi je suđeno: život ili smrt.
ANA ANDREJEVNA: Ali dozvolite, ja još ne razumijem potpuno značenje vaših riječi. Ako se ne varam, vi činite izjavu na račun moje kćeri.
HLJESTAKOV: Ne, ja sam zaljubljen u vas. Moj život visi o koncu. Ako vi ne krunišete moju ljubav, onda ja nisam dostojan zemaljskog života. Sa plamenom u grudima molim vašu ruku.
ANA ANDREJEVNA: Ali dozvolite da vam primijetim: ja sam u neku ruku... ja sam udata.
HLJESTAKOV: To nije ništa. Ljubav ne zna za razlike; i Karamzin je rekao: »Zakoni osuđuju:« Ruku vašu. ruku molim.

ČETRNAESTA POJAVA

Pređašnji i Marija Antonovna koja odjednom utrčava.
MARIJA ANTONOVNA: Momice, tatica je rekao da vi... Spazivši Hljestakova na koljenima, cikne. Ah, kakav skandai!
ANA ANDREJEVNA: No, šta ti je? Čemu to? Zašto? Kakva lakomislenost! Odjednom utrčala kao oprljena mačka. Šta je tu tako čudnovato? Šta ti je palo na pamet? Zbilja, kao kakvo trogodišnje dijete. Ne izgleda, uopšte ne izgleda da ima osamnaest godina. Ne znam kad ćeš ti već jednom biti pametnija, kad ćeš se ponašati onaka kako to dolikuje dobro vaspitanoj djevojci; kad ćeš znati šta su to pravila i sohdnost u lijepom ponašanjiu.
MARIJA ANTONOVNA kroz suze: Bogami, mamice, nisam znala...
ANA ANDREJEVNA: Kroz tvoju glavu vječito duva neki ludi vjetar; što se ugledaš na ćerke Ljapkina-Tjapkina. Što na njih da se ugledaš, ti ne treba na njih da gledaš. Imaš se ti na koga ugledati - pred tobom je tvoja mati. Eto kakve pnimjere treba da slijediš.
HLJESTAKOV hvatajući za ruku kćer: Ana Andrejevna, nemojte se protiviti našoj sreći, blagoslovite istrajnu ljubav!
ANA ANDREJEVNA sa zaprepašćenjem: Dakle, vi ste nju?...
HLJESTAKOV: Odlučite: život ili smrt?
ANA ANDREJEVNA: Eto vidiš, budalo, eto vidiš: zbog tebe, takvog nIštavila, gost je izvolio klečati; a ti naJednom utrčala kao luda. Pa, bogami, sad zaista i pored toga ne dam pristanak, ti ne zaslužuješ takvu sreću.
MARIJA ANTONOVNA: Neću vIše, mamice, bogami neću.

PETNAESTA POJAVA

Pređašnji načelnik, zadihan.
NAČELNIK: Vaše prevashodstvo, nemojte me upropašćivati, nemojte me upiropašćivati!
HLJESTAKOV: šta vam je?
NAČELNIK: Neki trgovci su se žalili vašem prevashostvu. Uvjeravam vas svojom čašću da ni polovina od onog što su govorili nije istina. Oni sami obmanjuju i varaju narod. Podoficirka vam je nalagala da sam je, tobože, ja išibao; laže bogami, laže. Ona se sama išibala.
HLJESTAKOV: Neka podoficirka ide dođavola - nije mi sad do nje!
NAČELNIK: Nemojte im vjerovati, nemoite im vjerovati! To su takvi lažovi... evo ni ovoliko dijete im ne bi ništa povjerovalo. Oni su već i u cijeloj varoši poznati kao lažovi. A što se tiče pokvarenosti, usuđujem se reći: to su takve hulje kakve se još nisu rađale na svijetu.
ANA ANDREJEVNA: Znaš li ti kakve časti nas udostojava Ivan Aleksandrovič? Prosi ruku naše kćeri.
NAČELNIK: Kako, kako? Ti si poludjela, draga moja! Nemojte se ljutiti, molim vas, vaše prevashodstvo, ona je malo luckasta, takva joj je i mati bila.
HLJESTAKOV: Da, ja zbilja prosim ruku. Ja sam zaljubljen.
NAČELNIK: Ne mogu da vjerujem, vaše prevashodstvo!
ANA ANDREJEVNA: Pa kad ti kažu!
HLJESTAKOV: Ozbiljno vam kažem... Ja mogu poludjeti od ljubavi.
NAČELNIK: Ne smijem da vjerujem, nisam dostojan takve časti.
HLJESTAKOV: Ako ne pristanete da date ruku Marije Antonovne, vrag će ga znati na šta sam ja spreman.
NAČELNIK: Ne mogu da vjerujem: vi se sigurno šalite, vaše prevashodstvo!
ANA ANDREJEVNA: Ah, kakav je samo glupan! Pa kad ti kažu.
NAČELNIK: Ne mogu da vjerujem.
HLJESTAKOV: Dajte mi je, dajte! Ja sam odvažan čovjek, na sve sam gotov: kad se ubijem, vas će pod sud.
NAČELNIK: Ah, Bože moj! Ja, bogami, nisam kriv ni tijelom ni dušom. Nemoite se ljutiti! Izvolite raditi onako kako se vašoj milosti dopada! Meni se, vjerujte, sad u glavi... ni sam ne znam šta se dešava. Postao sam takva budala kakva još nikad nisam bio.
ANA ANDREJEVNA: No, pa blagoslovi! Hljestakov prilazi s Marijom Antonovnom.
NAČELNIK: Neka vas Bog blagoslovi, a ja nisam kriv. Hljestakov se ljubi s Marijom Antonovnom. Načelnik ih posmatra. Ma šta vraga, zbija! Trlja oči. Ljube se. Ah, zbilja se ijube! Pravi mladoženja! Uzvikuje i podskakuje od radosti. Ej, Antone! Ej, načelniče, gle kako se sve okrenulo!

ŠESNAESTA POJAVA

Pređašnji i Osip.
OSIP: Kola su gotova.
HLJESTAKOV: A, dobro... odmah ću.
NAČELNIK: Šta? Vi putujete?
HLJESTAKOV: Da, putujem.
NAČELNIK: A kad ćete, to jest. Vi ste sami izvoijeli nagovijestiti u pogledu, ćini mi se, svadbe?
HLJESTAKOV: Pa to... Samo za trenutak... na jedan dan mome stricu - bogat starac, a sutra ću odmah natrag.
NAČELNIK: Ne smijem vas nikako zadržavati u nadi za srećan povratak.
HLJESTAKOV: Razumije se, razumije se, ja ću odmah. Zbogoim, ljubavi moja... ne, prosto ne mogu da izrazim: Zbogom, dušice! Ljubi joj ruku.
NAČELNIK: Neće li vam što trebati na putu? Vi ste, izgleda, izvoljeli oskudijevati u novcu?
HLJESTAKOV: O ne, našto to? Malo promislivši. A, uostalom, molim vas.
NAČELNIK: Koliko želite?
HLJESTAKOV: Pa eto, onda ste dali dvjesta, to jest ne dvjesta već četiri stotine - neću da se koristim vašom pogreškom, - pa, molim vas, i sad toliko, da bude ravino osam stotina.
NAČELNIK: Odimah! Vadi iz novčanika. Još kao naročito, sve same nove novcate novčanice.
HLJESTAKOV: A, da. Uzima i promatra novčanice. To je dobro. To je, vele, nova sreća kad se dobiju nove novčanice!
NAČELNIK: Sasvim tako.
HLJESTAKOV: Zbogom, Antone Antonoviou, vrlo ste me obavezali svojim gostoprimstvom! Priznajem iz sveg srca, nigdje nije bio tako dobar doček. Zbogom, Ana Andrejevna! Zbogom, dušice moja, Marija Antonovna! Izlazi.
Iza pozomice.
GLAS HLJESTAKOVA: Zbogom, anđele moje duše, Marija Antonovna!
GLAS NAČELNIKA: Kako vi to, putujete prostim poštanskim kolima?
GLAS HLJESTAKOVA: Pa tako sam već navikao. Glava me boli od federa.
GLAS KOČIJAŠA: S .. š... š...
GLAS NAČELNIKA: Pa onda bar nečim da se zastre; makar jednim ćilimčetom. Ako želite, ja ću zapovjediti da se donese ćilimče?
GLAS HLJESTAKOVA: Ne, zašto? Nije potrebno; a, uostalom, neka donesu ćilimče.
GLAS NAČELNIKA: Ej, Avdotja! Idi u sobu za ostavu, pa izvadi najljepši ćilim, onaj s plavim poljem, persijski. Brže!
GLAS KOČIJAŠA: S .. š... š...
GLAS NAČELNIKA: Kad zapovijedate da vas čekamo?
GLAS HLJESTAKOVA: Sutra ili prekosutra.
GLAS OSIPOV: A, to je alin? Daj ga ovamo, metni ga evo ovako! A sad daj još sijena sa ove strane.
GLAS KOČIJAŠA: š .. š... š...
GLAS OSIPOV: Evo sa ove strane, ovamo! Još! Dobro je. Dobro će biti! udara rukom po ćilimu. Sad sjedite, vaše blagorodije!
GLAS HLJESTAKOVA: Zbogom, Antone Antonoviču.
GLAS NAČELNIKA: Zbogom, vaše prevashodstvo.
ŽENSKI GLASOVI: Zbogom, Ivane Aleksandroviču.
GLAS HLJESTAKOVA: Zbogom, mamice.
GLAS KOČIJAŠA: E, hajde, ptičice!
Zvonce zvoni; zavjesa se spušta.

7Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Empty Re: Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Pet Jan 27, 2012 6:43 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
PETI ČIN

Ista soba.

PRVA POJAVA

Načelnik, Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
NAČELNIK: Šta je, Ana Adrejevna, a? Jesi i mislila što o tome? Što ti je bogat lov, čudo jedno! Priznaj otvoreno: ni u snu nisi sanjala - prosto od tamo neke načelnikovice, pa odjednom... eh, brate, s kakvim si se đavolom orodila!
ANA ANDREJEVNA: A, ne; ja sam to odavno znala. Za tebe je to oudno zaito što si ti prost čovjek i što bolje ljude nisi nikad vidio.
NAČELNIK: Pa i ja sam ti, draga moja, bolji čovjek. A stvarno, samo kad pomišliš, Ana Andrejevna, kakve smo ti zvjerke sad postali ti i ja, a, Ana Andrejevna? Visoko smo poletjeli, đavo da ga nosi! Čekaj samo, sad ću ja zapržiti čorbu svima junacima koji su podnosili molbe i žalbe! Hej, ko je tamo? Ulazi policajac. A, to si ti Ivane Karpoviču; pozovi mi, bratac, ovamo one trgovce. Sad ću ja njih, pokvarenjaci jedni! Tako da se žale na mene! Gle ti, prokletih juda. Čekajte vi malo, golupčići moji! Dosad sam vam samo perje čupao, a odsad ću i kožu guliti. Popiši mi sve one koji su dolazili da se žale na mene, a prije svega ona piskarala, piskarala boja su im pisala molbe. I objavi svima, neka znaju kakvu je sreću Bog poslao načelniku, da svoju kćer udaje ne za kakvog prostaka već za takvog kakav još nije postojao na svijetu, koji sve može uraditi, sve, sve, sve! Objavi svima, svi neka znaju. Viči cijelom narodu, udaraj u sva zvona, sto mu miuka! Kad je slava, nek je slava. Policajac odlazi. Tako, dakle, Ana Andrejevna, a? Šta ćemo sad mi, gdje ćemo živjeti? Ovdje ili u Petrogradu?
ANA ANDREJEVNA: Pa prirodno u Petrogradu. Otkud možemo ovdje ostati!
NAČELNIK: Pa, ako ćemo u Petrogradu, onda u Petrogradu; samo bilo bi lijepo i ovdje. Šta ti misliš, ja smatram da će načelništvo u tom slučaju otići dođavola, a, Ana Andrejevna?
ANA ANDREJEVNA: Pa prirodno, kakvo načelništvo!
NAČELNIK: Pa, ovaj, šta ti misliš, Ana Andrejevna, sad će se moći postići visok čin, jer on ti je tamo na ravnoj nozi sa svima ministrima i odlazi u dvor; i lijepo ti on može izraditi takvo unapredenje da vremenom možeš dospjeti i u generale. Šta ti misliš, Ana Andrejevna, može li se dospjeti do generala?
ANA ANDREJEVNA: Još kako, naravno da može.
NAČELNIK: A vrag ga nosio, slavno ti je to bili general! Stave ti kavaljeriju preka ramena. A kakvu je kavaljeriju ljepše imati, Ana Andrejevna, crvenu ili plavu?
ANA ANDREJEVNA: Pa, razumije se da je ljepše plavu.
NAČELNIK: E gle ti nje, šta bi ona htjela! Dobro je imaiti i crvenu. A zašto bih ja želio da budem general! Zato što, kad se desi da pođeš nekud - ordonansi i ađutanti uvijek potrče naprijed: »Konje«! A tamo na poštanskim stanicama ne daju nikom, svi imaju da čekaju: svi ti titulari, kapetani i načelnici, a tebe ni brige! Ručaš negdje kod gubernatora, a tamo: stoj, načelniče! He, he, he! Zaceni se i da pukne od smijeha. Eto ti, brate, šta je privlačno!
ANA ANDREJEVNA: Tebi se sve tako nešto grubo dopada. Ti treba da shvatiš da će biti potrebno potpuno da izmijenimo život, da tvoji poznanici neće biti tamo nekakav sudija-psetar s kojim odlaziš da loviš zečeve, ili Zemljanika; naprotiv, tvoji poznanici biće ljudi s najfinijim ponašanjem: grofovi i svi svjetski... Samo, pravo da ti kažem, ja se bojim za tebe: ti ponekad bubneš tako nešto što u otmjenom društvu nećeš nikad čuti.
NAČELNIK: Šta? Pa riječ nikad ne čini zlo.
ANA ANDREJEVNA: Pa to je još moglo biti dobro dok si bio načelnik; ali tamo je život savršeno drukčiji.
NAČELNIK: Da, tamo, vele, ima dvije vrste ribica: repuška i korjuška, a takve su da ti voda teče na usta čim počnes da jedeš.
ANA ANDREJEVNA: Njemu samo da je ribe! Ja neću drukčije nego da naš dom bude prvi u prijestonici, i da mi u sobi bude takva ambra da se od mirisa ni ući ne može, i da se samo mora zažmuriti očima, evo ovako Zažmuri i miriše. Ah, kako je divno!

DRUGA POJAVA

Pređašnji i trgovci.
NAČELNIK: A, zdravo, sokolići moji!
TRGOVCI klanjajući se: Dobro zdravlje želimo, baćuška!
NAČELNIK: Pa šta je, golubići, kako mi živite? Kako ide trgovina? Šta je, samovardžije, ćifte, žalite se? Arhibećari, protobestije jedne, naduvenjaci prokleti, žaiite se? Šta, mnogo uzeli? E, misle, sad će ga strpati u zatvor!... A znate li vi, trista vam davola, da...
ANA ANDREJEVNA: Ah, Bože moj, kakve ti, Antoša, riječi izgovaraš!
NAČELNIK srdito: Ma nije meni sad do rieči! Znate li vi da se taj isti činovnik kome ste se vi žalili ženi sad mojom ćerkom? Šta, a, šta sad kažete? Odmah ću vas... Varate narod... Kad vršiš liferacije za državu, prevariš je za sto hijada, podmetneš joj trulu čoju, a poslije joj pokloniš dvadeset aršina, i onda, ded da ti se za to i nagrada da. - Kad bi čini to znali, tako bi te... Samo puštaš trbuh naprijed. On je trgovac; njega nemoj da diraš! »Mi, veli, ni plemićima ne ustupamo!« A plemić... ah ti, rugobo, plemić se uči naukama: ako ga u školi i tuku, to čine da bi on bolje znao. A šta ti? Od početka se učiš prevarama, i gazda te tuče zato što ne umiješ dobro da varaš. Još balavac, ni Očenaš ne znaš, a već kradeš pri mjerenju, a čim opustiš trbuh i parama nabiješ džepove, odmah se praviš važan! Pih, čudna mi čuda! Zato što naduvaš po šesnaest samovara na dan, zato se praviš važan. Pljujem ja na tvoju glavu i na tvoju važnost!
TRGOVCI klanjajući se: Oprosti, Antone Antonoviču!
NAČELNIK: Žalite se? A ko ti je pomogao da prevariš onda kad si gradio most i naračunao građe za dvadeset hiljada, čak je nije bilo ni za sto rubalja? Ja sam ti pomogao, bradati Jarče. Zaboravio si to? Da sam te onda javio, mogao bih te i u Sibir otjerati. Šta veliš, a?
JEDAN OD TRGOVACA: Zgriješili smo, Antone Antonoviču. Naveo nas je nečastivi. Kunemo ti se da se više nećemo žaliti. Traži zadovoljenje kakvo god hoćeš, samo se nemoj ljutiti!
NAČELNIK: Nemoj se ljutiti! Sad mi, eto, pred noge padaš. Zašto? Zato što je moje preteglo, a da je samo malo bilo na tvojoj strani, ti bi me, rđo jedna, u blato zgazio, i još bi gredu odozgo navalio.
TRGOVCI klanjajući se do zemlje: Nemoj nas upropašćavati, Antone Antonovitu.
NAČELNIK: Nemoj upropašćavati! Sad: »Nemoj nas upropašćavati!« A šta je bilo prije? Ja bih vas... Mahnuvši rukom. Samo, Bog da prosti! Nisam zlopamtilo; samo sad pazi, drž se dobro! Ja ne dajem kćer za nekog prostog plemića. Zato čestitke da budu... razumiješ li? I da nisi pokušao da se izmigoljiš kakvom bilo osušenom ribom ili glavom šećera! E, a sad, hajd zbogom!
Trgovci odlaze.

TREĆA POJAVA

Pređašnji, Amos Fjodorovič, Artemije Filipovi, zatim Rastakovski.
AMOS FJODOROVIČ još s vrata: Može li se vjerovati glasovima, Antonije Antonoviču? Snašla vas velika sreća.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Imam čast da vam čestitam veliku sreću. Od srca sam se obradovao čim sam ćuo! Prilazi ruci Ane Andrejevne. Ana Andrejevna! Prilazi ruci Marije Antonovne. Marija Antonovna!
RASTAKOVSKI ulazi: Antone Antonoviču, čestitam! Da Bog poživi i vas i mladence, i dao vam mnogobrojno potomstvo, unuke i praunuke. Ana Andrejevna! Prilazeći ruci Ane Andrejevne. Marija Antonovna! Prilazi ruci Marije Antonovne.

ČETVRTA POJAVA

Pređašnji, Koropkin sažienom, Ljuljukov.
KOROPKIN: Čast mi je čestitati, Antone Antonoviču! Ana Andrejevna! Prilazi ruci Ane Andrejevne. Marija Antonovna Prilazi njenoj ruci.
KOROPKINOVA ŽENA: Od srca vam čestitam novu sreću, Ana Andrejevna!
LJULJUKOV: Čast mi je čestitati, Ana Andrejevna! Prilazi ruci a zatim, okrenuvši se gledaocima, cokne jezikom s izvjesnom drskošću. Marija Antonovna, čast mi je da vam čestitam. Prilazi njenoj ruci i okreće se gledaocima sa istom drskošću.

PETA POJAVA

Mnoštvo gostiju u sjurtucima i frakovima prilaze najprije ruci Ane Andrejevne govoreći: »Ana Andrejevna!«, a zatim Mariji Antonovnoj govoreći: »Marija Antonovna!« Bopčinski i bopčinski proguraju se naprijed.
BOPČINSKI: Cast mi je da vam čestitam!
DOPČINSKI: Aintone Antonoviču, oast mi je da vam čestitam.
BOPČINSKI: Neka je sa srećom.
DOPČINSKI: Ana Andrenevna!
BOPČINSKI: Ana Andrejevna!
Obojica prilaze istovremeno i sudaraju se glavama.
DOPČINSKI: Marija Antonovna! Prilazi ruci. Čast mi je da vam čestitam. Vi ćete živjeta u velikoj, velikoj sreći, ići ćete u zlatnim haijinama i ješćete razne delikatesne supe i vrlo prijatno provoditi vrijeme.
BOPČINSKI prekidajući ga: Marija Antonovna, čast mi je da vam čestitam! Nek vam Bog da svako dobro, dukata i ovako malog sinčića, evo ovakvog pokazuje rukom, da ga možete i na dlan metnuti, da! A mališan će jednako vikati; ua, ua, ua!

ŠESTA POJAVA

Još nekoliko gostiju koji prilaze rukama, Luka Lukič sa ženom.
LUKA LUKIČ: Čast mi je...
ŽENA LUKE LUKIČA trči naprijed: Čestitam vam, Ana Amdrejevna! Ljube se. A ja se, bogami, tako obradovala; kažu mi: »Ana Andrejevna udaje kćer« - »Ah, Bože moj«, mislim u sebi, i tako sam se obradovala da sam rekla mom mužu: »Čuj, Lukice, gle kakva je sreća stigla Anu Andrejevnu« - »E, mislim u sebi, hvala Bogu«, i kažem mu: »Ja sam tako ushićena da gorim od nestrpljenja da lično izjavim Ani Andrejevnoj...« - »Ah, Bože moj« - mislim u sebi: »Ana Andrejevna je baš očekivala dobru partiju za svoju ćerku, i sad eto takva sudbina: ispalo baš onako kako je željela«, i tako sam se obradovala, bogami, da nisam mogla ni govoriti. Plačem ti, plačem, prosto ridam. A Luka Lukic mi veli: »Što ridaš, Nastjenjka?« - »Lukice, velim, ni sama ne znam, eto suze same od sebe potokom teku«.
NAČELNIK: Gospodo, najpokornije vas molim, sjedite! Hej, Miška, donesi još koju stolicu! Gosti sjedaju.

SEDMA POJAVA

Pređašnji, policijski pisar i policajci.
POLICIJSKI PISAR: Čast mi je da vam čestitam, vaše visokoblagorodije, i da poželim svaku sreću na mnogo godina.
NAČELNIK: Hvala, hvala! Molim vas sjedite, gospodo! Gosti sjedaju
AMOS FJODOROVIČ: Pa recite nam, molim vas, Antone Antonoviču, kako je sve to počelo i kakav je bio postepeni tok cijele stvari.
NAČELNIK: Tok cijele stvari je neobičan: izvolio je sam lično zaprosita ruiku.
ANA ANDREJEVNA: Vrlo učtivo i na najfiniji način. Sve je govorio neobično lijepo. Kaže: »Ja to, Ana Andrejevna, jedino iz poštovanja prema vašim vrlinama...« I tateo je divan, vaspitan oovjek, sa najblagorodnijim vrlinama ponašanja! »Za mene, vjerujte mi, Ana Andrejevna, za mene život ne znači ništa; ja to sarno zato što cijenim vaše rijetke vrline«.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, pa to je on meni govorio!
ANA ANDREJEVNA: Prestani već jednom, ti ništa ne znaš i u tuđe stvari se ne miješaj! -: »Ja se, Ana Andrejevna, prosto iznenađujem...« Takvim laskavim riječima se rasipao... I kad sam mu htjela reći: »Mi se ne smijemo nikako nadati takvoj časti«, on je odmah pao na koljena i to na najblagorodniji način: »Ana Andrejevna, nemojte me činiti najnesrećnijim čovjekom! Pristanite da odgovorite mojim osijećanjima, a ako ne pristanete, ja ću smrću završiti svoj život!«
MARIJA ANTONOVNA: Bogami, mamice, to je on meni govorio.
ANA ANDREJEVNA: Pa, naravno... bilo je i o tebi, ja to ne poričem.
NAČELNIK: I čak nas je tako uplašio: govorio da će se ubiti. »Ubiću se, ubiću se!« - veli.
MNOGI OD GOSTIJU: Ma šta kažete!
AMOS FJODOROVIČ: Jesi li vidio!
LUKA LUKIČ: Eto, doista, sudbina je tako odredila.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Nije to sudbina, prijatelju, sudbina je jarac: njegove zasluge su dovele do toga. U stranu. Takvog svinji uvijek sjekira pada u med!
AMOS FJODOROVIČ: Pa, ovaj Antone Antanoviču, da vam prodam ono psetance o kome smo se pogađali.
NAČELNIK: Neću: nije mi sad do paščadi.
AMOS FJODOROVIČ: Pa, ako nećete to, pogodićemo se za koje dnugo.
KOROPKINOVA ŽENA: Ah, Ana Andrejevna, kako se radujem vašoj sreći, vi to ni zamisliti ne možete!
KOROPKIN: A gdje se sad, dozvolite da pitam, nalazi otmjeni gost? Čuo sam da je zbog nečeg otputovao
NAČELNIK: Da, otišao je na jedan dan nekim veoma važnim poslom.
ANA ANDREJEVNA: Svom stricu, da izmoli blagoslov.
NAČELNIK: Da izmoli blagoslov; ali će sutra... Kija, svi uzvici »Nazdravlje«, slivaju se u jedan. Velika vam hvala! Ali će sutra natrag,.. Kija. Brujanje od pozdrava; jače od ostalih glasova čuje se glas:
POLICIJSKOG PISARA: Nazdravlje, vaše visokoblagorodije!
BOPČINSKOG: Sto godima i vreću dukata!
DOPČINSKOG: Daj Bože, na mnogo godina!
ARTEMIJA FILIPOVIČA: Crko dabogda!
KOROPKINOVE ŽENE: Đavo te odnio!
NAČELNIK: Najpokornije zahvaljujem! I ja vama želim to isto.
ANA ANDREJEVNA: Mi sad niamjeravamo u Petrogradu da živimo. Jer ovdje je, mora se priznati, takav vazduh... isuviše seljački! Mora se priznati velika neprijatnost. Eto i moj muž ondje dobiće generalski čin.
NAČELNIK: Da, priznajem, gospodo, ja, đavo ga odnio, jako želim da budem general.
LUKA LUKIĆ: Pa, daj Bože da postanete.
RASTAKOVSKI: Čovjek ne može, a Bog sve može.
AMOS FJODOROVIČ: Velikoj ladi - velilka i plovidba.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Prema zaslugama i nagrada.
AMOS FJODOROVIČ u stranu: Onda će tek pokazati šta vrijedi kad stvarno postane general! Eto kome će generalski čin priličiti kao magarcu sedlo! Samo, brate, to je još daleka pjesma. Ima tu i boljih od tebe, pa još nisu generali.
ARTEMIJE FILIPOVIČ u stranu: Gledaj ti njega, vrag ga odnio, već se i u generale uvlači. A šta mu znaš, može baš i da postane general. On je dosta uvažen ako ga đavo ne uzme. Okrećući se k njemu. A onda, Antone Antonoviču, nemojte ni nas ssaboraviti.
AMOS FJODOROVIČ: I ako se desi, na primjer, kakva potreba u poslu, nemorjte nas ostavljati bez zaštite!
KOROPKIN: Iduće godine ja ću povesti sinčića u prijestonicu, za korist državi, pa budite dobri, ukažite mu svoju protekciju, budite sirotanu mjesto oca.
NAČELNIK: Ja sam sa svoje strasne gotov, gotov sam da se potrudim.
ANA ANDREJEVNA: Ti si, Antoša, uvijek gotov da obećaš. Prije svega, ti nećeš imati vremena ni da misliš o tome. I ikako samo možeš i zbog čega se opterećivati takvim obećanjima?
NAČELNIK: Zašto, dušo moja? Ponekad će se i moći.
ANA ANDREJEVNA: Moći će se, razumije se, ali nećeš ti svakoj šuši biti pokrovitelj...
KOROPKINOVA ŽENA: Jeste li čuli, kako ona govori o nama?
GOSTI: Da, ona je uvijek bila takva; znam ja nju: posadi je za sto, ona će odmah i svoje noge...

OSMA POJAVA

Pređašnji i poštar, sav zadihan, s raspečaćenim pismom u ruci.
POŠTAR: čudna stvar, gospodo! Činovnik za koga smo držali da je revizor, nije bio revizor.
SVI: Kako nije revizor?
POŠTAR: Uopšte nije revizor - doznao sam to iz pisma...
NAČELNIK: Šta vi to, šta vi? Iz kakvog pisma?
POŠTAR: Pa iz njegovog sopstvenog pisma. Donesu meni na poštu jedno pismo. Pogledam na adresu i vidim: »Poštanska ulica.« Odmah sam pretrnuo. »No, mislim u sebi, sigurno je našao kakvu neispravnost u pošti, pa izvještava nadležne vlasti«. Uzmem ga i otpečatim.
NAČELNIK: Kako ste se vi?...
POŠTAR: Ni sam ne znam: neka natprirodna sila me navela. Bio sam već kurira pozvao da pošaljem pismo štafetom, ali me obuzela takva radoznalost kakvu još nikad nisam osjećao. Ne mogu, ne mogu, prosto osjećam da ne mogu! Vuče me, tako eto, vuče! Na jedno uho, eto, čujem: »Hej, ne otvaraj, propašćeš kao niko«; a na drugo, kao da mi neki davo šapće: »Otvaraj, otvaraj, otvaraj!« i čim sam pritisnuo pečat, vatra odmah jurne po žilama, a kad sam otpečatio, krv mi se sledi, bogami sledi, i ruke drhte, i sve mi se simrklo pred očima.
NAČELNIK: A kako ste se vi usudili da otpečatite pismo jedne tako opunomoćene ličnosti?
POŠTAR: U tome i jeste stvar što on nije opunomoćeni, ni ličnost!
NAČELNIK: Pa šta je on, po vašem mišljenju?
POŠTAR: Ni ovo, ni ono; đavo će ga znati šta je.
NAČELNIK vatreno: Kako to ni ovo ni ono? Kako vi smijete njega nazivati ni ovim ni onim, i još i đavo ga zna čim? Ja ću vas u zatvor...
POŠTAR: Ko? Vi?
NAČELNIK: Da, ja.
POŠTAR: Mali ste vi za to.
NAČELNIK: Znate li vi da se on ženi mojom ćerkom, da ću ja sam biti veliki gospodin i da ću vas otjerati u sam Sibir?
POŠTAR: Eh, Antone Anitonoviču, kakav Sibir! Daleko je Sibir. Nego bolje da vam ja pročitam. Gospodo, dopustite da vam pročitam pismo!
SVI: Čitajte, čitajte!
POŠTAR čita: »Hitam da ti javim, dragi Trjapičkine, kakva se čuda dešavaju sa mnom. Na putu me je jedan pješadiski kapetan sasvim opelješio na kartama, tako da me je kafedžija htio već strpati u zatvor zbog duga. Kad odjednom, zbog moje petrogradske fizionomije i odijela, čitava varoš poče me smatrati za generalgubernatora. I sad stanujem kod načelnika, živim ti veselo, udvaram se načelnikovoj ženi i ćerci, samo još ne znam s kojom da počnem; ali mislim najprije s mamom, zato što je ona, izgleda, voljna odmah da ti učini svaku uslugu. Sjećaš li se kako smo se ja i ti patili, ručavali pa nismo plaćali, i kako me je jedanput poslastičar ščepao za jaku zbog toga što smo pojeli piroške na račun našeg pokojnog djede? Sad je sasvim druga stvar. Ovdje mi svi daju u zajam koliko god želim. Čudo jedno koliko su to originalni ljudi. Ti bi pukao od smijeha. Ja znam, ti pišeš članke, pa stavi ih u svoje spise. Prvo: načelnik je glup kao sivonja...«
NAČELNIK: Ne može biti. To ne stoji tamo.
POŠTAR pokazuje pismo: Evo, čitajte sami.
NAČELNIK čita: »Kao sivonja«. Ne može biti! To ste vi sami napisali.
POŠTAR: Kako bih ja mogao napisati tako nešto.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Čitajte!
LUKA LUKIČ: Čitajte!
POŠTAR nastavljajući čitanje: Načelnik je glup kao sivonja...«
NAČELNIK: O, dođavola, zar je potrebno i da se ponavlja! Kao da to tamo ne stoji i bez toga.
POŠTAR nastavljajući čitanje: Hm... hm... hm... hm... sivonja »Poštar je isto tako dobar čovjek... Prestajući do čita. E, ovdje je i o meni rekao nešto neuljudno.
NAČELNIK: Ne, čitajte!
POŠTAR: Ma našto?...
NAČELNIK: Ne, dođavola, kad se čita nek se čita! Čitajte sve!
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Dozvolite, ja ću pročitati. Stavlja naočare i čita. »Poštar je, ni uzmi ni ostavi, pravi Mihajev, poslužitelj u našem odjeljenju; mora biti da također, podlac, pije ljutu«.
POŠTAR gledaocima: E, to je baš jedan pokvaren deran kog bi trebao išibati, i ništa više!
ARTEMIJE FILIPOVIČ nastavljajući čitanje: »Nadzornik sirotišta... i... i... i...« Muca.
KOROPKIN: A što ste stali?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Pa nije čitak rukopis... uostalom, vidi se da je on neka hulja.
KOROPKIN: Dajte meni! Ja imam, mislim, bolje oči. Uzima pismo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ ne puštajući pismo: Ne, to mjesto se može preskočiti, a dalje je već razgovijetno.
KOROPKIN: Ma, dajte samo, ja već znam.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Ako je da se pročita, prooitaću ja i sam; dalje je, zaista, sve razgovijetno.
POŠTAR: Ne, čitajte sve! I prije je sve čitano.
SVI: Podajte, Artemije Pilipoviču, podajte pismo. Koropkinu. Čitajte.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Odmah. Daje pismo: Dopustite, evo... Zaklanja prstom. Evo ovdje čitajte.
Svi prilaze k njemu.
POŠTAR: Čitajte, čitajte, gluposti, sve čitajte!
KOROPKIN čita: »Nadzornik sirotišta, Zemljanika, prava je svinja s kapicom«.
ARTEMIJE FILIPOVIČ gledaocima: Nije ni duhovito: Svdnja u kapioi! Otkud svinja s kapicom?
KOROPKIN nastavljajući čitanje: »Školski nadzornik sav zaudara na crni luk«.
LUKA LUKIČ gledaocima: Bogami, crni luk nikad ni u usta nisam uzeo!
AMOS FJODOROVIČ u stranu: Hvala Bogu, kad bar o meni nema ništa.
KOROPKIN čita: »Sudija...«
AMOS FJODOROVIČ: Eto ti sad!... Glasno. Gospodo, ja mislim da je pismo dugačko. Pa i šta ima u njemu: ta lupetanja da se čitaju.
LUKA LUKIČ: Ne!
POŠTAR: Ne, čitajte!
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Ne, čitajte samo!
KOROPKIN nastavlja: »Sudija Ljapkin-Tjapkin je prvoga reda moveton... (Francuski mauvaiston - rđavo vaspitan čovjek.) Zastaje. Mora biti da je francuska riječ.
AMOS FJODOROVIČ: A đavo će ga znati šta znači! Biće još dobro ako znači samo lopov, ali može biti da znači još i nešto gore.
KOROPKIN nastavlja čitanje: »A uostalom, sve su to ljudi gostoljubivi i dobrodušni. Zbogom, dragi Trjapičkine. I ja sam, ugledajući se na tebe, hoću da se bavim literaturom. Dosadno je, brate, živjeti ovako; hoće ti se najzad duševne hrane. Vidim, zbilja, treba se baviti nečim visokim. Piši mi u Saratovsku guberniju, a odande u selo Potkatilovku. Prevrće pismo i čita adresu. Njegovom blagorodiju, milostivom gospodinu, Ivanu Vasiljeviću, Trjapičkinu, Petrograd, Poštanska uhca, kuća br. 97, kroz dvorište, treći sprat, desno«.
JEDNA OD GOSPOĐA: Kako neočekivani repriman (prekor)!
NAČELNIK: E, kad me zakla, baš me zakla! Ubijen sam, ubijen, sasvim sam ubijen. Ništa ne vidim. Vidim samo nekakve svinjske njuške mjesto lica, i više ništa... Vratiti, vratiti ga! Maše rukom.
POŠTAR: Dakako vratiti! Kao za pakost, naredio sam nadzorniku da mu da najbolju trojku, a đavo me natjerao da mu dam naredbu i za sve ostale poštanske stanice.
KOROPKINOVA ŽENA: No zaista, ovo je bespirimjerna konfuzija!
AMOS FJODOROVIČ: Ma, đavo ga odnio, gospodo, on je uzeo od mene trista rubalja u zajam.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Od mene takođe trista rubalga.
POŠTAR uzdiše: Oh, i od mene trista rubalja.
BOPČINSKI: Od mene i Petra Ivanoviča šezdeset i pet u asignatama. Da.
AMOS FJODOROVIČ: u nedoumici širi ruke. Kako smo se, gospodo, mogli tako prevariti?
NAČELNIK udara se po čelu: Kako ja, stara budala, da se prevarim? Izgubio sam pamet, glupi magarac!... Trideset godina sam u službi; ni jedan trgovac ni preduzimač me nije mogao prevariti: ja sam nadvaravao varalice nad varalicama; ja sam prevario takve protuve i varalice koji bi pokrali cio svijet. Prevario sam tri gubernatora!... Šta gubernatore! mahnuvši rukom ne treba ni govoriti o gubernatorima...
ANA ANDREJEVNA: Ali to ne može biti, Antoša: on se vjerio s Mašenjkom...
NAČELNIK ljutito: Vjerio se! Vjerio se, rotkve strugane! Šta mi dolaziš na oči s tom vjeridbom!... Van sebe od bijesa. Evo gledajte, gledajte, cio svijet, svi hrišćani, svi gledajte kako je načelnik namagarčen! Svi treba da mu kažu, starom podlacu, da je budala, budala! Prijeti pesnicom samom sebi. Eh, ti sivonjo! Jedan dronjak, jednu krpu držao si za visoku ličnost! Eno, on sad juri i zvecka zvoncadi odjekuje po cijelom putu! Raznijeće ti bruku po cijelom svijetu; i to je još malo što ćeš služiti za podsmijeh, nego će se još naći neko piskaralo, škrabalo, pa će te i u komediju staviti. To je ono što me vrijeđa! Ni čin ni zvanje neće poštedjeti, i svi će se ceriti i tapšati. Čemu se smijete? Sami sebi se smijete!... Eh vi!... Udara od bijesa nogom o pod. Ja bih sva ta škrabala, uh, piskarala, liberale proklete, vražje sjeme, sve bih vas zajedno vezao, sve bih vas u prah samljeo, pa bih vas bacio đavolu u kapu kao postavu!... Prijeti pesnicom i udara potpeticom o pod. Poslije kratkog ćutanja. Još ne mogu da dođem k sebi. To je baš, što kažu, ako Bog hoće nekog da kazni, najprije mu uzme pamet. A šta je samo na tom vjetropiru bilo slično revizoru? Ničega nije bilo! Nije bilo sličnoga ni koliko crno ispod nokta, a svi odjednom: revizor, revizor! I ko je to prvi pronio glas da je on revizor? Odgovarajte!
ARTEMIJE FILIPOVIČ šireći ruke: Kako se to dogodilo, ja ne bih mogao objasniti pa da me čovjek ubije. Kao da nam je neka magla pamet pomutila i đavo nas pomeo.
AMOS FJODOROVIČ: Pa ko je pronio? Evo ko je pronio: ovi junaci! Pokazuje na Dopčinskog i Bopčinskog
BOPČINSKI: Bogami, nisam ja. Ni pomislio nisam...
DOPČINSKI: Ja nisam ništa, uopšte ništa...
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Zaista, vi ste!
LUKA LUKIČ: Razumije se. Dotrčali iz gostionice kao ludi: »Došao je, došao, i ništa ne plaća...« Našli veliku zvjerku.
NAČELNIK: Naravno, vi ste! Spletkaroši varoski, lažovi prokleti!
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Đavo da vas nosi s vašim revizorom i pričama.
NAČELNIK: Samo trčkarate po varoši i zbunjujete svijet, čegrtaljke jedne, samo spletkarite, svrake jedne kusave!
AMOS FJODOROVIČ: Blebetuše proklete!
LUKA LUKIČ: Šupljoglavci jedni!
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Balonje jedne! Svi ih opkoljavaju.
BOPČINSKI: Bogami, nisam to ja, to je Petar Ivanovič.
DOPČINSKI: E, ne, Petre Ivanoviču, nego ste vi prvi ovaj...
BOPČINSKI: A baš nisam ja, vi ste bili prvi.

POSLJEDNJA POJAVA

Pređašnji i žandarm.
ŽANDARM: Činovnik koji je po carevoj naredbi došao iz Petrograda poziva vas da odmah dođete k njemu. On je odsjeo u gostionici.
Izgovorene, riječi poražavaju sve kao grom. Uzvik zaprepašćenja izlijeće iz usta žena, u isti mah cijela grupa, odjednom izmijenivši položaj ostaje kao skamenjena.

NIJEMA SCENA

Načelnik stoji u sredini kao kakav stub, raširenih ruku i glave zabačene unazad. S desne strane su mu žena i kći, pokretom tijela upravljenim prema njemu; iza njih je poštar, koji se pretvorio u znak pitanja, okrenut gledaocima; iza njega je Luka Lukič, sav izgubljen, najnevinijeg izgleda; iza njega, u samom kraju pozornice, stoje tri dame, gošće, naslonjene jedna na drugu, vrlo ironičnog izraza lica, što se odnosi direktno na načelnikovu porodicu. Lijevo od načelnika su: Zemljanika, koji je nagnuo glavu malo u stranu, kao da nešto osluškuje; iza njega je sudija raširenih ruku, čučnuo skoro do zemlje i načinio takav pokret ustima kao da hoće da zazviždi ili da kaže: »Eto ti, babo, crni petak!« Iza njega je Koropkin, koji se okrenuo gledaocima, poluzatvorenog oka pokasno namiguje na načelnika, s pokretima ruku uperenih jedne na druge, otvorenih usta i izbečenih očiju. Ostali gosti stoje prosto kao stubovi. Skamenjena grupa ostaje u takvom položaju skoro minut i po. Zavjesa se spušta.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Revizor Beautiful-girl-look-up2-