TREĆI ČlN
Soba iz prvog čina.
PRVA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna, stoje kraj prozora u istom onom položaju.
ANA ANDREJEVNA: Eto, čekamo već cio sat, i sve ti to sa svojim glupim afektiranjem: potpuno se obukla, ali ne, njoj je potrebno da se još uvijek skanjera... Nego, nju uopšte ne treba slušati. Uh, što se ljutim! Kao za pakost, nigdje ni žive duše, kao da je sve pomrlo!
MARIJA ANTONOVNA: Pa zbilja, mamice, doznaćemo sve kroz dva-tri minuta. Treba već i Avdotja da dođe. Zagleda se u prozor i vrisne. Ah, mamice, mamdce, neko ide, eno na kraju ulice.
ANA ANDREJEVNA: Ko ide? Ti vječito imaš neke fantazije. Ali, zbilja, ide. Ko to ide? Omalen... u fraku... Ko li je to? A? Pa to je baš da čovjek pukne! Ko bi to mogao biti?
MARIJA ANTONOVNA: To je Dopčinski, mamice.
ANA ANDREJEVNA: Kakav Dopčinski! Tebi se uvijek tako nešto pričini! Ni nalik na Dopčinskog. Maše maramicom. Ej, vi, hodite ovamo, brže!
MARIJA ANTONOVNA: Mamice, zaista je Dopčinski.
ANA ANDREJEVNA: E vidi je, samo bi se prepirala. Kažem ti da nije Dopčinski.
MARIJA ANTONOVNA: No, šta je, mamice, šta je, vidite li da je Dopčinski?
ANA ANDREJEVNA: Zaista, Dopčinski, sad vidim; što se sad prepireš? Viče kroz prozor. Brže. brže! Polako idete. No šta je, gdje su oni? A? Ta govorite i odatle, svejedno je. Šta, vrlo strogo? A? A moj muž, moj muž? Malo se odmakne od prozora, ljutito. Što je glup, ništa neće da kaže sve dok ne uđe u sobu!
DRUGA POJAVA
Pređašnji Dopčinski.
ANA ANDREJEVNA: Pa recite, molim vas, zar vas nije stid? Uzdala sam se jedano u vas, kao u poštena čovjeka: svi otrčali odjednom, pa i vi za njima, i sve dosad, eto, ja nisam doznala ni od koga ništa! Zar vas nije stid? Ja sam krstila i vašeg Vanjičku i Lizanjku, a gle kako ste vi postupili sa mnom!
DOPČINSKI: Bogami, kumice, tako sam trčao da vam posvjedočim poštovanje, da ne mogu ni da odahnem. Moje poštovanje, Marija Antonovna!
MARIJA ANTONOVNA: Dobar dan, Petre Ivanoviču.
ANA ANDREJEVNA: No, šta je? Pa ded pričajte šta je i kako je tamo?
DOPČINSKI: Amton Antonovič vam je poslao jedno pisamce.
ANA ANDREJEVNA: No, pa ko je on? General?
DOPČINSKI: Ne, nije general, ali ne zaostaje za generalom. Tako obrazovanje i dostojanstveno držanje...
ANA ANDREJEVNA: A, pa to je, dakle, isti onag o kom su pisali mome mužu.
DOPČINSKI: Isti onaj. Ja sam to prvi otkrio, zajedno s Petrom Ivanovičem.
ANA ANDREJEVNA: Pa, ispričajte nam šta je i kako je.
DOPČINSKI: Hvala Bogu, sve je dobro. U početku je primio Antona Antonoviča malo grabo, da; ljutio se i govorio da u gostionici ništa ne valja, i da neće ići k njemu, i da on neće zbog njega da sjedi u zatvoru; ali poslije, kad se uvjerio u nevinost Antona Antonoviča i kad je malo porazgovarao s njim, odmah je počeo misliti drukčije i, hvala Bogu, sve je pošlo dobro. Sad su otišli da pregledaju sirotište... Priznajem, Anton Antonovič je već pomislio nije li bilo kakve tajne dostave; ja sam takođe malo pretrnuo.
ANA ANDREJEVNA: A čega vi imate da se bojite? Pa vi niste u službi.
DOPČINSKI: Pa onako, znate, kad velmoža govori, osjećaš strah.
ANA ANDREJEVNA: Ma šta... sve su to, ipak, gluposti. Nego ispričajte vi kakav je on, star ili mlad?
DOPČINSKI: Mlad, mlad čovjek, oko dvadeset i tri godine; a govori sasvim kao starac. »Izvolite, veli, ja ću poći i tamo i tamo...« Maše rukama. Tako je to sve divno. »Ja, veli, volim ponešto i da napišem i da pročitam; ali mi smeta to što je u sobi, veli, pomalo mračno«.
ANA ANDREJEVNA: A kakav je, brinet ili blondin?
DOPČINSKI: Ne, više je šantre, a oči su mu tako brze kao u životinjice, i čak dovode čovjeka u zabunu.
ANA ANDREJEVNA: Šta mi piše u pisamcetu? Čita. »Hitam da ti javim, dušice, da je moj položaj bio sasvim tužan, ali uzdajući se u milost Božju, za dva kisela krastavca zasebno i pola porcije ajvara rublju i dvadeset pet kopejki...« Zastaje. Ništa ne razumijem: šta če tu kiseli krastavci i ajvar?
DOPČINSKI: Ma to je Anton Antonovič pisao u brzini na nekoj bačenoj hartiji: tu je bio napisan nekakav račun.
ANA ANDREJEVNA: A da, zaista. Nastavlja da čita. »Ali, uzdajući se u milosrđe Božje, izgleda da će se sve dobro svršiti. Brže spremi sobu za važnog gosta, onu što je obložena žutom hartijom; nemoj se truditi da spremaš ručak, zato što ćemo se prihvatiti u sirotištu kod Artemija Filipoviča, a vina spremi poviše; reci trgovcu Abdulinu da pošalje od najboljeg; inače ću mu isprevrtati sav podrum. Ljubeći, dušice, tvoju ručicu, ostajem tvoj: Anton Skvoznik Dmuhanovski«... Ah, bože moj! Treba to, ipak, što brže! Hej, ko je tamo? Miška!
DOPČINSKI Trči i viee kroz vrata: Miška! Miška! Miška! Miška ulazi
ANA ANDREJEVNA: Slušaj, trči kod trgovca Abdulina... pričekaj, daću ti jednu ceduljicu. Sjeda za sto, piše pisamce i govori za to vrijeme: ovu ceduljicu podaj kočijašu Sidoru da otrči s njom do trgovca Abdulina i donese odande vina. A ti odmah idi i lijepo spremi onu sobu za gosta. Tamo metni krevet, umivaonik i ostalo.
DOPČINSKI: Pa, Ana Andrejevna, ja ću sada otrčati što brže da vidim kako on tamo pregleda.
ANA ANDREJEVNA: Idite, idite, ja vas ne zadržavam!
TREĆA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
ANA ANDREJEVNA: E, Mašenjka, mi sad treba da se pozabavimo toaletom. To je čovjek iz prijestonice, pa da nam se, ne daj Bože, nešto ne podsmijehne. Najljepše bi bilo da ti obučeš svoju plavu haljinu sa sitnim naborima.
MARIJA ANTONOVNA: Ih, mamice, plavu! Ona mi se uopšte ne dopada: i Ljapkina-Tjapkina nosi plavu i Zemljanikina kći takođe je u plavom. Ne, bolje da obučem šarenu.
ANA ANDREJEVNA: Šarenu!... Ti bi se, bogami, samo inatila. Ta ona će ti stajati daleko ljepše, zato što ću ja da obučem svjetložutu, ja jako volim svjetložutu.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, svjetložuto vama ne stoji dobro.
ANA ANDREJEVNA: Meni ne stoji dobro svijetložuto?
MARIJA ANTONOVNA: Ne stoji, dajem štogod hoćete ne stoji: za takvu haljinu potrebno je da oči budu sasvim zagasite.
ANA ANDREJEVNA: Lijepo, bogami; a zar moje oči niau zagasite? Ta najzagasitije. Kakve gluposti govori! Kako da nisu zagasite kad uvijek namjenjujem na makovu damu kad god gledam u karte?
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, vi ste više crvena dama.
ANA ANDREJEVNA: Gluposti, savršene gluposti! Ja nikad nisam bila crvena dama. Žurno odlazi zajedno s Marijom Antonovnom i govori iza pozornice. Odjedanput uobrazi tako nešto! Crvena dama! Šta joj pada na pamet! Poslije njihovog odlaska otvaraju se vrata i Miška kroz njih izbacuje dubre. Na druga vrata ulazi Osip s kojerom na glavi.
ČETVRTA POJAVA
Miška i Osip
OSIP: Kuda ću?
MIŠKA: Ovamo, striče, ovamo.
OSIP: Stani malo, pusti prvo da se odmorim. Ah, gorki živote, praznom stomaku svaki teret izgleda težak!
MIŠKA: A je l to veće il manje od pravog generala?
OSIP: Kakav general?
MIŠKA: Pa vaš gospodin.
OSIP: Gospodin. Kakav general?
MIŠKA: A zar nije general?
OSIP: General je, al od druge ruke.
MIŠKA: A je 1 to veće il manje od pravog generala?
OSIP: Veće.
MIŠKA: Vidiš li ti! A zato su se naši tako uzvrpoljili!
OSIP: Slušaj, mali: ti si, vidim, momak okretan, spremi mi nešto da pojedem.
MIŠKA: Za vas, striče, još nije ništa gotovo. Vi prosta jela nećete jesti, a evo kad vaš gospodin sjedne za sto, odvojiće i za vas od njegovog jela.
OSIP: A šta ima od prostih jela.
MIŠKA: Šči, kaša i pirogi.
OSIP: Daj sve, šči, kašu i piroge! Ne mari, sve ću jesti. Nego da ponesemo kofer! Ima 1 tamo neki drugi izlaz, šta?
MIŠKA: Ima.
Obojica nose kofer u pobočnu sobu.
PETA POJAVA
Policajci otvaraju oba krila vrata. Ulazi Hjestakov, za njim načelnik, dalje, staratelj sirotišta, školski nadzomik. Dopčinski i Bopčinski sa flasterom na nosu; načelnik pokazuje policajcima neku hartijicu na podu - oni trće i uzimaju je, gurajući u žurbi jedan drugog.
HLJESTAKOV: Lijepe ustanove. Meni se dopada to što kod vas pokazuju putnicima sve u varojši. U drugim varošima nisu mi pokazivali ništa.
NAČELNIK: U drugim varošima, usudujem se da vam kažem, načelnici i činovnici više se brinu o svojoj, to jest, koristi. A ovdje, može se reći, nema drugih pomisli do te da se revnošću i pažljivošću zasluži naklonost svojih pretpostavIjenih.
HLJESTAKOV: Doručak je bio vrlo dobar; sasvim sam se prejeo. Da li je kod vas svakog dana takav?
NAČELNIK: Naročitao za tako dragog gosta.
HLJESTAKOV: Ja volim dobro da pojedem. Pa čovjek zato i živi da bere cvijeće zadovoljstva. Kako se zove ta riba?
ARTEMIJE FILIPOVIČ pritrčavajući: Labardan.
HLJESTAKOV: Vrlo je ukusna. Gdje smo mi to doručkovali, u sirotištu, gdje li?
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Da, u sirotištu.
HLJESTAKOV: Sjećam se, sjećam se, tamo su bili neki kreveti. A bolesnici su ozdravili? Tamo ih, izgleda, nema mnogo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Ostalo je oko desetak ljudi, ne više; a ostali su svi ozdravili. To je več tako udešeno, takav je ovdje red. Otkad sam ja preuzeo upravu, vama će se to, možda, učiniti čak i nevjerovatno, svi ozdravljuju, kao muve. Bolesnik još i ne uđe u bolnicu, a već je zdrav; i ne toliko od lijekova, koliko od poštenja i reda.
NAČELNIK: Koliko je tek, usudiću se da vam kažem, dužnost gradonačelnika vratolomna! Toliko je tu svakojakih poslova, u pogledu čistoće, opravki, popravki... riječju, i najpametniji čovjek zapao bi u teškoće, ali, hvala Bogu, ovdje sve ide dobro. Neki drugi načelnik brinuo bi se, dabome, samo o svojim interesima; ali ja, vjerujete li, čak i kad liježem da spavam, sve mislim: »Gospode Bože, kako sve da udesim pa da pretpostavljeni uvide moju revnost i budu zadovoljni?...« Da li će me oni nagraditi ili neće, to je, naposljetku, njihova volja, ali će mi duša bar biti mirna. Kad je u varoši sve u redu, ulice počišćene, zatvorenici se dobro izdržavaju, pijanaca malo... šta će mi više od toga? Zaista mi onda ni počasti nikaikve nisu potrebne. To je, dabome, primamljivo, ali pred vrlinom sve je prah i pepeo.
ARTEMIJE FILIPOVIČ u stranu: Gle ti, besposličara, kako samo kiti! Dao mu Bog takav dar!
HLJESTAKOV: To je istina. I ja sam, priznajem, volim da se katkad zanesem mislima: ponekad u prozi, a ponekad ispadnu i stihovi.
BOPČINSKI Dopčinskom: Tačno, sve je tačno, Petre Ivanoviču. Takva zapažanja, očevidno je učio nauke.
HLJESTAKOV: Recite, molim vas, ima li kod vas kakve razonode, društva, gdje bi se, na primjer, moglo poigrati karata?
NAČELNIK u stranu: Oho, znamo mi, golubiću moj, kuda ti navijaš! Glasno. Bože sacuvaj! O takvim društvima ovdje nema ni pomena. Ja nikad ni u ruke nisam uzimao karte; čak ne znam ni kako se igraju karte. Nikada ih nisam mogao gledati ravnodiušno; a ako se desi da vidim tako nekog makovog kralja ili nešto drugo, spopadne me takva odvratnost da prosto pljunem. Jednom se nekako desilo da sam, zabavljajući djecu, napravio kuću od karata, pa sam ih poslije, proklete, cijele noći sanjao. Bog će ga znati kako neko može da traći na njih tako dragocjeno vrijeme.
LUKA LUKIČ u stranu: A meni je, nevaljalac, koliko prekjuće digao sto rubalja.
NAČELNIK: Bolje da upotrijebim to vrijeme na korist države.
HLJESTAKOV: Ama ne, uzalud vi to, ipak... Sve zavisi od toga s koje strane ko posmatra stvar. Ako neko, na primjer, prestane da igra onda kad treba nekog da pritijesni sa tri aduta... onda, dabome... Ne, nemojte govoriti, ponekad je vrlo primamljivo da se čovjek poigra karata.
ŠESTA POJAVA
Pređašnji, Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
NAČELNIK: Usuđujem se da vam predstavim moju porodicu: moja žena i moja kći.
HLJESTAKOV klanjajući se: Kako sam srećan, gospodo, što imam zadovoljstvo da vas vidim.
ANA ANDREJEVNA: Nama je još prijatnije da vidimo takvu ličnost.
HLJESTAKOV klanjajući se: Ali molim vas, gospodo, sasvim naprotiv: meni je još prijatnije.
ANA ANDREJEVNA: Kako je to mogućno! Vi to izvoljevate tako govoiti komplimentiranja radi. Molim pokorno, sjedite.
HLJESTAKOV: I stajati pored vas - već je sreća; uostalom, ako baš tako bezuslovno želite, ja ću sjesti. Kako sam srećan, što najzad sjedim pored vas.
ANA ANDREJEVNA: O, molim vas, nikako ne smijem uzeti da je to namijenjeno meni... Ja mislim da vam poslije prijestonice putovanje mara biti vrlo neprijatno.
HLJESTAKOV: Vanredno neprijatno. Kad se čovjek navikne, comprenez vous (Francuski: razumdjete?), da živi u velikom svijetu i odjednom se nade na putu: prljave mehane, mrak neznanja... Da nije, priznajem ovakvog slučaja koji me je... pogleda Anu Andrejevnu i klanja joj se. tako nagradio za sve...
ANA ANDREJEVNA: Kako vam, zaista, mora biti neprijatno.
HLJESTAKOV: Uostalom, gospodo, ovog trenutka vrlo mi je prijatno.
ANA ANDREJEVNA: Nemoguće! Vi mi to ukazujete veliku čast. Ja to ne zaslužujem.
HLJESTAKOV: Zašto da ne zaslužujete? Zaslužujete, gospodo.
ANA ANDREJEVNA: Ja živim u selu...
HLJESTAKOV: Da, a uostalom, i selo ima svoja brdašca i potočiće... Pa, naravno, niko ga ne može porediti s Petrogradom! Eh, Petrograd, kakav je tamo život, zaista! Vi, možda, mislite da sam ja samo pisar; ne ja i načelnik odjeljenja dobri smo prijatelji. Samo me udari po ramenu: »Dođi, bratac, na ručak!« Ja svratim u odjeljenje samo na minutiva, tek da kažem: »Ovo ćete ovako, ono onako.« A prepisivač, pravi pacov, samo perom kr, kr... i počne da piše. Htjeli su čak da me proizvedu i za koleškog asesora, ali, mislim, našto to? I poslužiteli još na stepenicama leti za mnom s četkom u ruci: »Dozvolite, Ivane Aleksandroviču, veli, da vam očistim cipele«. Načelniku. Što vi, gospodo, stojite? Sjedite, molim vas.
NAČELNIK: Red je takav, da možemo još malo stojati. (ove tri repliko govore svi zajedno)
ARTEMIJE FILIPOVIČ: Stojaćemo malo. (ove tri repliko govore svi zajedno)
LUKA LUKIČ: Nemojte se uznemirivati. (ove tri repliko govore svi zajedno)
HLJESTAKOV: Molim, vas, sjedite, bez ustručavanja. Načelnik i svi drugi sjedaju. Ja ne volim ceremonije. Naprotiv, ja se čak trudim da se provučem neprimjetno. Ali se čovjek ne može nikako sakriti, nikako ne može! Samo što iziđem, kud bilo, već se čuje: »Eno, vele, ide Ivan Aleksandrovič!« A jedanput su čak mislili da sam glavnokomandujući: vojnici skočili iz stražarnice i pozdravili s puškom. Poslije mi oficir koji mi je vrlo dobro poznat, kaže: »No, bratac, mi smo mislili da si sigumo glavnokomandujući«.
ANA ANDREJEVNA: Glete, molim vas!
HLJESTAKOV: Poznajem se s lijepim glumicama. Ja sam več i razne vodvilje... Književnike viđam često. S Puškinom sam prijatelj, često mu, obično kažem: »No šta je brat Puškine?« “Pa tako, brate - odgovara obično, - tako nekako...” Jako je originalan.
ANA ANDREJEVNA: Pa i vi pišete? Kako to mora biti prijatno piscu! Vi, sigumo štampate i u žurnalima?
HLJESTAKOV: Da, štampam i u žurnalima. Uostalom, mojih djela ima mnogo: »Figarova ženidba«,1 »Robert i đavo«, »Norma«. Više se već ni naslova ne sjećam. I sve slučajno: nisam htio da pišem, ali mi pozorišna direkcija veli: »Molim te, bratac, napiši nešto«. Mislim u sebi: »Pa hajde, brate!« I tako sam, čind mi se, sve napisao za jedno veče i sve iznenadio. Ja neobično lako mislim. Sve ono što je dosad bilo pod imenom barona Brambeusa (Pseudonim reakcionarnog žurnaliste Senkovskog) »Fregata Nadežda« i »Moskovski telegraf «... sve sam to ja napisao.
ANA ANDREJEVNA: Pa vi ste, dakle, to bili Brambeus?
HLJESTAKOV: Pa da, ja im svima popravljam članke. Smirdin (petrogradski knjižar i izdavač) mi plaća za to četrdeset hiljada.
ANA ANDREJEVNA: Onda je, sigumo, i »Jurij Miloslavski« vaše djelo.
HLJESTAKOV: Da, to je moje djelo.
ANA ANDREJEVNA: Odmah sam se sjetila.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, tamo je napisano da je to djelo g. Zagoskina.
ANA ANDREJEVNA: Eto vidiš: ja sam znala da ćeš se ti čak i ovdje prepirati.
HLJESTAKOV: Ah da, to je istina, to je, zaista, Zagoskinovo; a postoji drugi Jurij Miloslavski, e, to je moj.
ANA ANDREJEVNA: Pa ja sam to, sigurno, vašeg čitala. Kako je lijepo napisano!
HLJESTAKOV: Ja, priznajem, živim za literaturu. Moja kuća je prva u Petrogradu. Tako je i poznata: kuća Ivana Aleksandroviča. Obraćajući se svima. Budite dobri, gospodo, ako budete u Petrogradu, molim vas, molim vas, dodite k meni. Ja i balove dajem.
ANA ANDREJEVNA: Samo zamišljam, s kakvim se ukusom i kakvim sjajem tamo daju balovi!
HLJESTAKOV: Prosto, nemojte govoriti. Na stolu je, na primjer lubenica, lubenica od sedam stotina rubalja. Supa u šerpici donesena na ladi pravo iz Pariza; kad podignu poklopac, a ono para kojoj se slična ne može naći u prirodi. Ja sam na balovima svakog dana. Imamo mi tamo već i svoje društvo za vist: ministar spoljnih poslova, francuski poslanik, engleski i njemački poslanik i ja. I ponekad se, igrajući karte, tako umoriš da prosto nisi nizašta. Kako kod kuće ustrčim stepenicaima na četvrti sprat, samo kažem kuvarici: »Na, Mavruška, šinjel«... šta pričam, ja sam i zaboravio da živim na prvom spratu. Samo jedne stepenice imam... A što je zanimljivo pogledati u moje pretsoblje prije no što se probudim: grofovi i knezovi guraju se tamo i zuje kao bumbari, samo čuješ ž .. ž .. ž .. Ponekad i ministar... Načelnik i ostali sa strahopoštovanjem ustaju sa svojih stolica. Čak mi i na paketima pišu: »Vaše prevashodstvo.« Jedanput sam čak upravljao i jednom odjeljenjem ministarstva. Čudnovato: direktor otišao, a kud je otišao - nije se znalo. Pa. prirodno, počelo se pričati: kako i šta, ko da zauzima njegovo mjesto. Mnogi generali su poželjeli to mjesto i uzeli ga. Ali kad su prišli poslu, onda, bogami, ne, teško je. Naoko izgleda lako, a kad bolje pogledaš prosto đavo da ga nosi! Poslije vide, nema se kud već k meni. I odmah po ulicama kuriri, kuriri, kuriri... možete zamisliti, trideset pet hiljada samo kurira! »Kakva je situacija?« pitam. »Ivane Aleksandroviču, idite da upravljate odjeljenjem!« Priznajem, malo sam se zbunio, iziđem u domaćem odijelu; htio sam odbiti, ali mislim: doći će do cara, a poslije i konduitna lista... »Izvolte, gospodo, primam dužnost, primam, velim, neka bude, velim, primam, samo kod mene: ni, ni, ni! Ja imam oštro uho! Jer ja...« I zaista dešavalo se, kad prolazim kroz odjeljenje - prosto zemljotres, sve drhti i trese se kao list. Načelnik i ostali drhte od straha. Hljestakov sve jače pada u vatru. O, ja ne znam za šalu. Svima sam im zadao strah. Mene se boji i sam Državni savjet. Šta je u stvari? Takav sam! Ja ne gledam nd na koga... svima govorim: »Ja sam sebe poznajem, sam.« Ja se svud nalazim, svud. U dvor idem svakog dana. Odmah sutra će me proizvesti za feldmaršala... Oklizne se i umalo što ne pade na pod, ali ga činovnici pridrže s poštovanjem.
NAČELNIK prilazi i drhteći cijelim tijelom, napreže se da izgovori: A vavava .. va . .
HLJESTAKOV brzim, oštrim glasom: Šta je?
NAČELNIK: A vavava... va...
HLJESTAKOV onakvim istim glasom: Ništa ne razumijem, same gluposti.
NAČELNIK: Vavava...šestvo, prevashodstvo, nije li po volji da se odmorite?... evo i soba i sve što je potrebno.
HLJESTAKOV: Odmarati se? Koješta! Ali, izvolte, gotov sam i da se odmaram. Doručak vam je, gospodo, dobar... Zadovoljan sam, zadovoljan sam. Deklamuje Labardan, labardan! Ulazi u pobočnu sobu, načelnik za njim.
SEDMA POJAVA
Pređašnji, osim Hljestakova i načelnika
BOPČINSKI Dopčinskom: Eto, Petre Ivanoviu, to vam je čovjek! Eto šta znači čovjek! Još nikad nisam bio u društvu tako važne ličnosti, umalo što nisam umro od straha. Kako mislite, Petre Ivanoviču, šta je on u pogledu čina?
DOPČINSKI: Po mome mišljenju malte nije general.
BOPČINSKI: Ja, opet, mislim, da general nije dostojan ni obuću da mu skine. A ako je general, onda može biti samo generalisimus. Jeste li čuli kako je priklještio Državni savjet? Hajdmo što prije da ispričamo Amosu Fjodoroviču i Koropkinu. Zbogom, Ana Andrejevna!
DOPČINSKI: Zbogom kumice! Obojica odlaze.
ARTEMIJE FILIPOVIČ Luki Lukiću: Prosto strašno! A ni sam ne znaš otkud to. A mi čak nismo ni u uniformama. Sta misliš, kad se probudi i pošalje dostavu u Petrograd. Odlazi, zamisljen zajedno sa školskim nadzornikom, govoreći: Zbogom, gospodo!
OSMA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna
ANA ANDREJEVNA: Ah, kako je prijatan!
MARIJA ANTONOVNA: Ah, krasan!
ANA ANDREJEVNA: Ali kako samo ima fino ponašanje! Odmah se može vidjeti da je iz priestonice. Maniri i sve to.. Ah, kako je Mjepo! Ja strašno volim takve mlade ljude! Prosto sam luda. Ja sam mu se, ipak, vrlo dopala: primijetila sam - jednako je mene pogledao.
MARIJA ANTONOVNA: Ah, mamice, on je gledao u mene!
ANA ANDREJEVNA: Molim te, odlazi sa svoim glupostima! To je ovdje sasvim neumjesno.
MARIJA ANTONOVNA: Ne, zaista, mamice!
ANA ANDREJEVNA: Bože sačuvaj, eto, da može proći a da se ona ne prepire! Ne može, pa to ti je! Otkud će on u tebe gledati? I zašto bi u tebe gledao?
MARIJA ANTONOVNA: Zaista, mamice, stalno je gledao. I kako je počeo govoriti o literaturi, odmah je pogledao u mene, i poslije, kad je pričao o torne kako je igrao vista s poslanicima, i onda je pogledao u mene.
ANA ANDREJEVNA: Pa, možda je baš jedanput i pogledao, a i to tek onako, samo da se kaže. »Ded, - veli u sebi, - i u nju da pogledam!«
DEVETA POJAVA
Pređašnji i načelnik
NAČELNIK ulazi na prstima: Pst, ps...
ANA ANDREJEVNA: Šta je?
NAČELNIK: Nije dobro što sam ga napio. A šta, ako je istina makar i pola od onoga što je govorio? Zamisli se. A kako i da ne bude istina? Kad se napije, čovjek izbrblja sve: što na umu, to na drumu. Malo je, naravno, slagao. Ali bez laganija nema razgovora. S ministrima se, karta i odlazi u dvor... Zaista, eto, što oovjek više misli... vrag će ga znati, ni sam ne znaš šta se dešava u glavi, prosto, kao da stojiš na nekom tornju ili kao da hoće da te objese.
ANA ANDREJEVNA: A ja se uopšte nisam uplašila; ja sam u njemu prosto vidjela jednog obrazovanog svjetskog čovjeka višeg tona, a njegovi činovi ma nisu ni važni.
NAČELNIK: E pa, već vi - žene! Dovoljna je ta jedna jedina iječ, i njornie je sve rečeno! Vama je sve - igračka! Vi odjednom kažete nešto onako. Vas išibaju, pa ništa, ali kad muža pozovu, njega nestane bez traga i glasa. Ti si, dušo moja, bila s njim tako slobodna kao sa kakvim Dopčinskim.
ANA ANDREJEVNA: Ja vam savjetujem da se zbog toga ne uznemirujete. Znamo i mi tako ponešto... Pogleda u ćerku.
NAČELNIK sam: No, već s vama govoriti!... Kakav je to samo slučaj! Još ne mogu da dođem k sebi od straha. Otvara vrata i govori kroz njih. Miška! Pozovi policajce Svistunova i Deržimordu, tu su negdje kod kapije. Poslije kratkog ćutanja. Čudno ti je danas sve u svijetu: da je to bar neki naočit čovjek, već žgoljav, tanušan - kako da poznaš ko je! Vojno lice ipak još pikazuje šta je, a čim obuče frak, to ti je kao muha s podsječenim kriima. A malo prije se u gostionici dugo natezao. Izvodio je takve alegorije i dvosmislice da je izgledalo da nećeš doznati nikad ndšta. A, eto, najzad se predao. I napričao još više no što je potrebno. Vidi se da je mlad čovjek.
DESETA POJAVA
Pređašnji i Osip; svi mu trče u susret, zovu ga prstima.
ANA ANDREJEVNA: Hodi ovamo, prikane!
NAČELNIK: Šš!... Šta je, šta je? Spava?
OSIP: Još ne, malo se tegli.
ANA ANDREJEVNA: Slušaj, kako ti je ime?
OSIP: Osip, gospođo.
NAČELNIK ženi i ćerci: Dosta, dosta već jednoim! Osipu. No šta je, prikane, jesu li te dobro nahranili?
OSIP: Nahranili, najpokornije zahvaljujem, dobro su me nahranili.
ANA ANDREJEVNA: A je li, reci mi: tvom gospodinu dolazi, mislim, vrlo mnogo grofova i knezova?
OSIP u stranu: Šta da kažem? Kad su me sad dobro nahranili, poslije će me znači, nahraniti još bolje. Glasno. Da, dolaze i grofovi.
MARIJA ANTONOVNA: Osipe, diušo, što je tvoj gospodin lijep!
ANA ANDREJEVNA: A kaži mi, Osipe, molim te, kako on...
NAČELNIK: Ma prestanite već jedanput, molim vas! Samo mi smetate tim vašim praznim razgovorima. Pa, kako je, prijatelju?...
ANA ANDREJEVNA: A kakav čin ima tvoj gospodin?
OSIP: Pa čin običan.
NAČELNIK: Ah, Bože moj, vi sa svojim glupim raspitivanjima! Ne date čovjeku ni riječ da progovori o stvarima. No, prijatelju, pa kakav je tvoj gospodin?... Strog? Da li voli da grdi ili ne?
OSIP: Pa, voli red. Voli da mu sve bude ispravno.
NAČELNIK: A meni se tvoje lice jako dopada! Mora biti, ptrijatelju, da si ti neki dobar čovjek. Pa šta...
ANA ANDREJEVNA: Slušaj, Osipe, a da li tvoj gospodin nosi tamno uniformu?...
NAČELNIK: Dosta već jednom, čegrtaljke jedne. Ovdje je stvar ozbiljna. Radi se o životu čovjeka... Osipu. No da, prijatelju, ti mi se, zaista, vrlo dopadaš. Na putu, znaš, čovjeku ne škodi da popije koju čašu čaja više; sad je pohladno. Pa evo ti par srebrnih rubalja na čaj.
OSIP primajući novac: Najpokornije vam zahvaljujem, gospodine! Neka ti Bog da zdravlja, pamogH ste bijedna čovjeka.
NAČELNIK: Dobro, dobro, meni je milo. A šta, prijatelju...
ANA ANDREJEVNA: Čuj, Osipe, a kakve se oči naiviše dopadaju tvom gospodinu?...
MARIJA ANTONOVNA: Osipe, dušo, što tvoj gospodin ima divan nosić!
NAČELNIK: Ma pričekajte, pustite mene!... Osipu. A ded, prtjatelju, kaži ti meni, molim te: na šta tvoj gospodin obraća više pažnju, to jest, šta mu se na putu više dopada?
OSIP: On voli prema prilikama, kako kad. Najviše voli da ga lijepo dočekaju i dobro ugoste.
NAČELNIK: Dobro ugoste?
OSIP: Da, dobro ugoste. Pa eto, šta sam ja, jedan kreposni čovjek, a on gleda da i meni bude dobro. Bogami! Dešavalo se, kad nekud svratimo, da me pita: »Šta je, Osipe, jesu li te lijepo počastili?« - »Rđavo, vaše visokoblagorodije!« - »E, Osipe, veli, to je rđav domačin. Ti me, veli, podsjeti čim dođem.« - »A, - mislim u sebi mahnuvši rukom, - nek ide zbogom! Ja sam čovjek prost.«
NAČELNIK: Dobro, dobro, pravo ti kažeš. Ja sam ti dao malo na čaj, a sad evo još malo na trošak.
OSIP: Što mi dajete, vaše visokoblagorodije? Stavlja novac u džep. Osim da popijem koju u vaše zdravlje.
ANA ANDREJEVNA: Hodi, Osipe, i od mene ćeš dobiti.
MARIJA ANTONOVNA: Osipe, dušice, poljubi tvoga gospodina! Iz druge sobe čuje se nakašljavanje Hljestakova
NAČELNIK: Pst! Podiže se na prste; svi govore poluglasno. Ne larmajte! Odlazite, dosta je već vašeg...
ANA ANDREJEVNA: Hajdemo, Mašenjka! Reći ću ti da sam na gostu primijetila nešto o čemu samo nas dvije nasamo možemo govoriti.
NAČELNIK: O, tamo će tek biti razgovora! Da ti je samo da odeš i čuješ, pa uši da zapušiš. Obraća se Osipu. Pa, prijatelju...
JEDANAESTA POJAVA
Pređašnji, Deržimorda i Svistunov.
NAČELNIK: Čš! Što su ti nespretni medvjedi - lupaju čizmama! Tako tutnji kao da neko baca s kola četrdeset pudi. Kud vas davo nosi?
DERŽIMORDA: Bio sam po naređenju...
NAČELNIK: Pst! Zatvara mu usta. Kako je graknuo gavran! Ismijava ga. »Bio sam po naređenju!« Riče kao iz bureta. Osipu. Pa, prijatelju, ti idi i pripremaj što treba za gospodina. Traži sve što god ima u kući. Osip odlazi. A vi stojte na kapiji i da se ni maknuli niste! I u kuću ne puštajte nikog stranog, a naročito ne trgovce! Ako makar jednog od njih pustite, onda... Čim primijetite da neko ide sa žalbom, pa makar i da nije sa žalbom, ali ako samo liči na čovjeka koji bi htio da se žali na mene, odmah za vrat pa napolje! Sve ovako, lijepo! Pokazuje nogom. Jeste li čuli? Pst... Pst... Odlazi na prstima za policajcima.