ESTRAGON: Idem ja.
POCO: Šta ste tačno hteli da znate?
VLADIMIR: Zašto on…
POCO (ljutito): Ne prekidajte me! (Pauza. Mirnije) Ako svi govorimo uglas, ni do čega nećemo stići. (Pauza) Šta sam rekao? (Pauza. Glasnije) Šta sam rekao?
Vladimir mimikom oponasa čoveka koji nosi težak teret. Poco ga gleda, u nedoumici.
ESTRAGON (sugestivno): Prtljag. (Pokazuje na Lakija) Zašto? Uvek držati. (Pogrbljuje se, brekće) Nikad ne spustiti. (Otvara šake, uspravlja se sa olakšanjem) Zašto?
POCO: Ah, pa zašto mi niste ranije rekli? Zašto ne učini nešto na svojoj udobnosti? Pokušajmo da to rasvetlimo. Nema li na to prava? Svakako da ima. Iz tog sledi da on to neće. Po vama bi to bilo logično zaključivanje. A zašto on to neće? (Pauza) Gospodo, razlog je sledeći.
VLADIMIR (Estragonu): Obrati pažnju na ovo.
POCO: Hoće da me impresionira, da bih ga zadržao.
ESTRAGON: Šta?
POCO: Možda se nisam dobro izrazio. Hoće da me umilostivi, da bih odustao od pomisli o razilasku sa njim. Ne, ni to nije tačno.
VLADIMIR: Hoćete da ga se otresete?
POCO: Hoće da me razuveri, ali neće mu poći za rukom.
VLADIMIR: Hoćete da ga se otresete?
POCO: On umišlja da ću, kad vidim kako je dobar nosač, biti u iskušenju da ga zadržim u tom svojstvu.
ESTRAGON: Zasitili ste ga se?
POCO: U stvari, nosi kao svinja. Nije to posao za nje
gaVLADIMIR: Hoćete da ga se otresete?
POCO: On umišlja da ću, kad vidim kako je neumoran, požaliti svoju odluku. Takav je njegov bedni plan. Kao da meni nedostaju robovi! (Sva trojica gledaju u Lakija) Atlas, Jupiterov sin! (Tajac) Pa, to je to, mislim. Još biste nešto?
Koristi inhalator.
VLADIMIR: Hoćete da ga se otresete?
POCO: Vodite računa da sam ja mogao da budem na njegovom mestu, a on na mome. Da sudba ne htede drugačije. Svakom šta mu pripada.
VLADIMIR: Hošgaseotreste?
POCO: Izvinite, šta rekoste?
VLADIMIR: Hoćete da ga se otresete?
POCO: Hoću. Ali, umesto da ga oteram, kao što sam mogao da uradim, mislim, umesto prostog šuta u dupe, zbog dobrote svog srca poveo sam ga na vaŠar gde će mi, nadam se, dati lepe pare za njega. Istina je da ovakva stvorenja ne možete terati od sebe. Najbolje bi bilo ubiti ih.
Laki plače.
ESTRAGON: On plače!
POCO: Omatoreli psi imaju više dostojanstva. (Pruza svoju maramicu Estragonu) Utešite ga, pošto ga sažaljevate. (Estragon okleva) Hajde. (Estragon uzima maramicu) Ubrišite mu suze, osećaće se manje napušten.
Estragon okleva.
VLADIMIR: Daj ovamo, ja ću to učiniti.
Estragon neće da mu da maramicu. Dečje kretnje.
POCO: Požurite, pre nego što prestane. (Estragon prilazi Lakiju i krene da mu briše oči. Laki ga žestoko šutne u cevanicu. Estragon ispusti maramicu, odskoči, skakuće po pozornici, jaučući) Rupčić!
Laki spusti torbu i korpu, podiže maramicu i dade je Pocou, vrati se na svoje mesto, podiže torbu i korpu.
ESTRAGON: O, krme jedno! (Zadiže nogavicu) Obogaljio me!
POCO: Rekao sam vam da ne voli neznance.
VLADIMIR (Estragonu): Pokaži mi. (Estragon mu pokazuje svoju nogu. Pocou, ljutito) Krvari!
POCO: To je dobar znak.
ESTRAGON (na jednoj nozi): Nikad više neći moći da hodam!
VLADIMIR (nežno): Ja ću te nositi. (Pauza) Ako bude potrebno.
POCO: Prestao je da plače. (Estragonu) Takoreći ste ga odmenili. (Lirski) Na svetu je stalno ista količina suza. Za svakog ko počne da plače, negde neko drugi prestaje. To važi za smeh. (Smeje se) Otuda, ne govorimo rdavo o našoj generaciji; ona nije ništa nesrećnija od prethodnih. (Pauza) Ali, ne govorimo ni dobro o njoj. (Pauza) Nemojmo ni govoriti o njoj. (Pauza. Razborito) Istina je da se stanovništvo uvećalo.
VLADIMIR: Pokušaj da hodaš.
Estragon koraknu nekoliko puta, hramljući, zaustavi se pred Lakijem i pljunu ga, onda othrama do humke i sede na nju.
POCO: Pogodite ko me je naučio svim tim lepim stvarima. (Pauza. Pokazujući na Lakija) Moj Laki!
VLADIMIR (gledajući u nebo): Hoće li se ikad smrknuti?
POCO: Bez njega bi sve moje misli, sva moja osećanja, sve bi se to svelo na nešto prosto. (Pauza. Sa izuzetnom žestinom) Na profesionalne brige! (Mirnije) Lepota, milost, netaknuta istina, znao sam da mi je sve to bilo nedostižno. Tad sam uzeo šaškavca.
VLADIMIR (naglo prekida sa ispitivanjem neba): Šaškavca?
POCO: Bilo je to bezmalo pre šezdeset godina... (proverava na svom časovniku) da, bezmalo šezdeset. (Ponosno se isprsi) Ne biste pomislili kad me pogledate, zar ne? Prema njemu izgledam poput mladića, je li? (Pauza) Šešir! (Laki spušta korpu i skida šešir. Njegova duga seda kosa pada mu oko lica. On stavi šešir pod mišku i podize korpu) Sad pogledajte. (Poco skida svoj šešir. Potpuno je ćelav. Ponovo stavlja šešir na glavu) Jeste li videli?
VLADIMIR: A sad ga terate od sebe? Tako starog i odanog slugu!
ESTRAGON: Krme jedno!
Poco se sve više uzrujava.
VLADIMIR: Pošto ste oglodali sve dobro sa njega, odbacujete ga kao... kao koru od banane. E pa, stvarno...
POCO (ječeći, hvatajući se za glavu): Ne mogu više da to... podnesem... to što čini... nemate pojma... grozno... on mora da ode... (maše rukama) poludeću... (klone, s glavom u rukama) da podnesem ne mogu... više...
Tajac. Svi gledaju u Pocoa.
VLADIMIR: Ne može da podnese.
ESTRAGON: Više.
VLADIMIR: Grozno je.
ESTRAGON: Poludeće.
VLADIMIR (Lakiju): Kako se usuđuješ! Odvratno! Tako dobar gospodar! Tako ga raspinjati! Posle tolikih godina! E pa, stvarno!
POCO (jecajući): Obično je bio tako ljubazan... tako uslužan... i zabavan... moj dobri andeo... a sad... ubija me.
ESTRAGON (Vladimiru): Hoće li on da ga nekim zameni?
VLADIMIR: Šta?
ESTRAGON: Hoće li on da uzme nekog drugo umesto njega, ili neće?
VLADIMIR: Ne čini mi se da hoće.
ESTRAGON: Šta?
VLADIMIR: Ne znam.
ESTRAGON: Pitaj ga.
POCO (staloženije): Gospodo, ne znam šta me je bilo obuzelo. Oprostite mi. Zaboravite sve što sam rekao. (Sve je više onaj stari) Ne sećam se tačno šta sam rekao, ali možete biti sigurni da nijedna reč nije bila istinita. (Isprsi se, busajući se u grudi) Ličim li vam na čoveka koga bi neko mogao da nagna na patnju? Iskrenu? (Pretura po svojim džepovima) Gde sam to zaturio lulu?
VLADIMIR: Večeras imamo čarobnu zabavu.
ESTRAGON: Nezaboravnu.
VLADIMIR: I još nije završena.
ESTRAGON: Očevidno nije.
VLADIMIR: Tek je počela.
ESTRAGON: Strašna je. Gora od pantomime.
ESTRAGON: Cirkusa.
VLADIMIR: Mjuzikhola.
ESTRAGON: Cirkusa.
POCO: Šta sam li to mogao da uradim sa lulom?
ESTRAGON: Tip je krelac. Izgubio svoju cuclu.
Smeje se grohotom.
VLADIMIR: Vraćam se.
Hita ka bočnoj ivici pozornice.
ESTRAG0N: Na kraju hodnika, levo.
VLADIMIR: Pripazi mi na mesto.
Vladimir izlazi.
POCO (gotovo da zaplače): Izgubio sam lulu, svoju kappetersonku, od najtvrđeg vresa!
ESTRAGON (grčeći se od provale smeha): Umreću od njega!
POCO: Da niste, nekim slučajem, videli (Primeti da nema Vladimira) Oh! On je otišao! Nije se ni pozdravio! Kako je mogao! Trebalo je da pričeka!
ESTRAGON: Pukao bi.
POCO: Oh! (Pauza) Oh, pa onda, naravno, u tom slučaju...
ESTRAGON: Dođite ovamo.
POCO: Zašto?
ESTRAGON: Videćete.
POCO: Hoćete da ustanem?
ESTRAGON: Brzo! (Poco ustane i priđe Estragonu. Estragon pokazuje izvan pozornice) Gledajte!
POCO (stavivši naočare): Oh, pazi der!
ESTRAGON: Svršeno.
Ulazi Vladimir, natmuren. Odgurne Lakija koji mu je naputu, ritnuvši je, sruši stolicu, šetka tamo-amo uzrujano.
POCO: Nije zadovoljan.
ESTRAGON (Vladimiru): Propustio si najbolje. Šteta.
Vladimir zastaje, uspravlja stolicu, šetka mirnije.
POCO: Smiruje se. (Gleda okolo) Doista sve biva smirenije. Veliko spokojstvo spušta se na svet. (Podizući ruku) Slušajte. Pan spava.
VLADIMIR: Hoće li noć ikad pasti?
Sva trojica pogledaju u nebo.
POCO: A vi ne biste da krenete dok ona ne padne?
ESTRAGON: Pa, vidite
POCO: To je sasvim prirodno, sasvim prirodno. I ja da sam u vašoj situaciji, ako bih imao sastanak sa Godenom... Godeom... Godoom... kako god, znate na koga mislim, čekao bih do mrkle noći pre nego što odustanem. (Pogleda stolicu) Veoma bih voleo da sednem, ali nikako ne znam kako bih to.
ESTRAGON: Mogu li vam biti od pomoći?
POCO: Možda ako biste zatražili od mene.
ESTRAGON: Šta?
POCO: Ako biste zatražili od mene da sednem.
ESTRAGON: Hoće li vam to pomoći?
POCO: Čini mi se da bi.
ESTRAGON: Evo. Izvolite sesti, ser, moliću vas.
POCO: Ne, ne, ne bih smeo ni da pomislim na to! (Pauza. Ustranu) Zatražite opet.
ESTRAGON: Hajde, hajde, sedite, preklinjem vas, inače ćete dobiti upalu pluća.
POCO: Stvarno tako mislite?
ESTRAGON: To je apsolutno izvesno.
POCO: Nesumnjivo da ste u pravu. (Sedne) Eto, ponovo učinjeno! (Pauza) Hvala vam, drugar ste. (Konsultuje časovnik) Ali, stvarno moram dalje, ako ne bih da zakasnim.
VLADIMIR: Vreme se zaustavilo.
POCO (prislanjajući časovnik uz uho): Ne verujte u to, ser, ne verujte u to. (Vraća časovnik u džepić) Šta god biste hteli, ali ne to.
ESTRAGON (Pocou): Danas mu sve izgleda crno.
POCO: Osim nebeskog svoda. (Nasmeje se, zadovoljan svojom duhovitošću) Ali, vidim u čemu je stvar: vi niste iz ovih krajeva, pa ne znate za šta su sve kadri naši sutoni. Hoćete li da vam ispričam? (Ćutanje. Estragon opet petlja sa svojom cipelom, a Vladimir sa svojim šeširom) Ne mogu da vam odbijem. (Inhalatorom štrcne u grlo) Malo pažnje, moliću. (Vladimir i Estragon nastavljaju sa svojim petljanjem, Laki je zadremao. Poco lagasno fijuknu bičem) Šta je sa ovim bičem? (Ustane i energičnije puknu bičem, najzad uspešno. Laki poskoči. Vladimirov šešir, Estragonova cipela, Lakijev šešir, padaju na tlo. Poco baci bič dole) Istrošio se, ovaj bič. (Pogleda u Vladimira i Estragona) Šta sam ono hteo da kažem?
VLADIMIR: Hajdemo odavde.
ESTRAGON: Ali, skinite teret sa svojih nogu, zaklinjem vas, ili će vas to ubiti.
POCO: Tačno. (Ponovo sedne. Estragonu) Kako se zovete?
ESTRAGON: Adam.
POCO (koji nije slusao dobijeni odgovor): Ah, da! Noć. (Podigne glavu) Ali, budite, zaime, malo pažljiviji, inače nećemo nikad doći ni do čega. (Gleda u nebo) Pogledajte! (Svi gledaju u nebo osim Lakija koji je opet pao u lak san. Poco trgne konopac) Hoćeš li da pogledaš u nebo, svinjo! (Laki pogleda u nebo) Eto, dovoljno je. (Prestaju da gledaju u nebo) Sta je to tako izvanredno na njemu? Nebo kao nebo. Bledo je i svetlo kao ma koje nebo u ovo doba dana. (Pauza) Na ovoj geografskoj širini. (Pauza) Kad je vreme lepo. (Lirski) Sat ranije (pogleda na časovnik, prozaično) približno (lirski) pošto su nas otad neumorno (okleva, prozaično) recimo, od deset časova pre podne (lirski) zasipale bujice rumene i bele svetlosti, počinje da gubi svoj sjaj, da bledi (čini usporeni pokret rukama odozgo naniže), bivajući sve blede, sve blede, dok (dramska pauza, širok pokret obema rukama koje se, vodoravno, udaljavaju jedna od druge) naposletku pppffff! ne nastupi smiraj. Ali (podigne ruku, opominjući) ali iza tog vela blagosti i spokoja, juriša noć (vibrantno) i prasnuće po nama (pukne prstima) tras! ovako! (nadahnuće ga napušta), baš kad najmanje očekujemo. (Ćuti. Turobno) Tako vam je na ovoj kurvinskoj zemlji.
Dugo ćutanje.
ESTRAGON: Sve dotle dok to neko zna.
VLADIMIR: Neko može i da uvreba pravi trenutak.
ESTRAGON: Zna šta da očekuje.
VLADIMIR: I nema šta da brine.
ESTRAGON: Naprosto da čeka.
VLADIMIR: Na to smo navikli.
Podigne svoj sesir, zaviri u njega, protrese ga, stavi na glavu.
POCO: Kakav sam bio? (Vladimir i Estragon ga pogledaju zblanuto) Dobar? Pristojan? Podnošljiv? Slab? Krajnje loš?
VLADIMIR (prvi shvati): Oh, veoma dobar, veoma veoma dobar.
POCO (Estragonu): A po vama, ser?
ESTRAGON (sa stranim naglaskom, engleskim u francuskom originalu ili francuskim u engleskom originalu, a to onda zvuči donekle i podsmešljivo) Oh, trej bong, trej trej trej bong, verrrrllo dooobrro.
POCO (uspaljeno): Blagosloveni, gospodo, budite blagosloveni! (Pauza) Ohrabrenje mi je toliko potrebno! (Pauza) Potkraj sam malo pao, niste primetili?
VLADIMIR: O, možda tek jedva malkice.
ESTRAGON: Mislio sam da je to bilo namerno.
POCO: Vidite, pamćenje mi je donekle oštećeno.
Tajac.
ESTRAGON: U međuvremenu, ništa se nije zbilo.
POCO: Smatrate da je dosadno?
ESTRAGON: Pomalo.
POCO (Vladimiru): A vama, ser?
VLADIMIR: Meni je bilo zabavnije.
Tajac. Poco se bori u sebi.
POCO: Gospodo, bili ste... učtivi prema meni.
ESTRAGON: Ni govora!
VLADIMIR: Ni pomisliti!
POCO: Jeste, jeste, bili ste na mestu. Pa se pitam mogu li ja išta da učinim za ove čestite drugare kojima vreme prolazi tako nezanimljivo.
ESTRAGON: Čak i desetica bi bila od pomoći.
VLADIMIR: Mi nismo prosjaci!
POCO: Postoji li išta što mogu da učinim, to se pitam, da bih ih razvedrio? Dao sam im koske, razgovarao s njima o ovome i onome, objasnio sam im sumrak, neosporno. Ali, da li je to dosta, to me muči, da li je dosta?
ESTRAGON: Čak i petak.
VLADIMIR (Estragonu, ogorčeno): Dosta je!
ESTRAGON: Manje ne bih mogao da prihvatim.
POCO: Da li je dosta? Bez ikakve sumnje. Ali, ja sam darežljiv. Takva mi narav. Večeras. Utoliko gore po mene. (Trgne konopac. Laki ga pogleda) Da ću patiti, u to nema sumnje. (Pokupi bič sa zemlje) Šta biste više voleli? Hoćete li da igra, iii peva, ili deklamuje, ili misli, ili
ESTRAGON: Ko?
POCO: Ko! Valjda vas dvojica umete da mislite?
VLADIMIR: On misli?
POCO: Dabome. Naglas. Nekad je baš dobro mislio; satima sam mogao da ga slušam. A sad... (prođe ga jeza) Utoliko gore po mene. Dakle, voleli biste da misli o nečemu, za nas?
ESTRAGON: Radije bih da igra; bilo bi zabavnije.
POCO: Ne obavezno.
ESTRAGON: Je l da, Didi, da bi bilo zabavnije?
VLADIMIR: Voleo bih, ipak, da ga čujem kako misli.
ESTRAGON: Možda bi on mogao najpre da igra, a zatim da misli, ako ne tražimo previše od njega.
VLADIMIR (Pocou): Da li bi to moglo?
POCO: Dabome, ništa prostije. To je prirodan red.
On nakratko prsne u smeh.
VLADIMIR: Onda, nek igra.
Tajac.
POCO: Jesi li čuo, krmku?
ESTRAGON: On nikad ne odbija?
POCO: Jednom je odbio. (Ćutanje) Igraj, bedo!
Laki spušta torbu i korpu, odlazi do čela pozornice, okrene se Pocou. Laki igra. Zaustavlja se.
ESTRAGON: Je li to sve?
POCO: Bis!
Laki izvodi iste pokrete, zaustavlja se.
ESTRAGON: Pih! To bih i ja umeo. (On oponaša Lakija, i maltene padne) Uz malo vežbe.
POCO: Nekad je igrao farandolu, gorštačko kolo, ratnički ples, najsitniju poskočicu, fandango, pa čak i mornarčicu uz drombulje. Đipao je. Od radosti. Ovo je sad najbolje što ume. Znate li kako to naziva?
ESTRAGON: Hropac žrtvenog jarca.
VLADIMIR: Tvrda stolica.
POCO: Mreža. Misli da je uhvaćen u mrežu.
VLADIMIR (prenemažući se poput nekog estete): Ima u tome nečega...
Laki se vraća do svog tovara.
POCO: Ojs!
Laki se ukoči.
ESTRAGON: Ispričajte nam kako je jednom odbio.
POCO: Sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom. (Čeprka go svojim džepovima) Pričekajte. (Čeprka dalje) Šta sam uradio sa svojim sprejom? (Čeprka) E pa sad ni ovo... (Pogledne gore, izraz mu preneražen. Slabašno) Ne mogu da nadem svoju prskalicu!
ESTRAGON (slabašno): Levo plućno krilo mi je jako načeto! (Kašlje slabasno. Zvonkim glasom) Ali mi desno radi kao meh!
POCO (normalnim glasom): Svejedno! Šta sam ono hteo da kažem. (Promišlja) Pričekajte. (Promišlja) E pa sad ni ovo... (Diže glavu) Pomozite mi!
ESTRAGON: Pričekajte!
VLADIMIR: Pričekajte!
POCO: Pričekajte!
Sva trojica istovremeno skidaju svoje šesire, prislanjaju dlanove uz svoja čela, usredsređuju se.
ESTRAGON (likujući): Aha!
VLADIMIR: Setio se.
POCO (nestrpljivo): Pa?
ESTRAGON: Zašto on ne spusti prtljag?
VLADIMIR: Koješta!
POCO: Sigurni ste?
VLADIMIR: Zar nam to, dovraga, već niste pričali?
POCO: Pričao sam vam već?
ESTRAGON: Pričao nam je već?
VLADIMIR: Kako god, on ga je spustio.
ESTRAGON (pogleda u Lakija): Tako je. I šta s tim?
VLADIMIR: Pošto je spustio prtljag, nemoguće da smo pitali zašto ga ne spušta.
POCO: Nepobitna logika!
ESTRAGON: A zašto ga je spustio?
POCO: Odgovorite nam na to.
VLADIMIR: Da bi igrao.
ESTRAGON: Tačno!
POCO: Tačno!
Tajac. Stavljaju šešire na glavu.
ESTRAGON: Ništa se ne zbiva, niko ne dolazi, niko ne odlazi; strašno!
VLADIMIR (Pocou): Recite mu da misli.
POCO: Dajte mu njegov šešir.
VLADIMIR: Njegov šešir?
POCO: Ne može da misli bez svog šešira.
VLADIMIR (Estragonu): Daj mu njegov šešir.
ESTRAGON: Ja? Posle onog što mi je uradio! Nikad!
VLADIMIR: Ja ću mu ga dati.
On se ne miče.
ESTRAGON (Pocou): Recite mu da ode i uzme ga.
POCO: Bolje je dati mu ga.
VLADIMIR: Ja ću mu ga dati.
Podigne šešir sa tla i, što je mogućno više izdalje, koliko je ruka dugačka, pruzi ga Lakiju, koji ne mrda.
POCO: Morate da mu ga stavite na glavu.
ESTRAGON (Pocou): Recite mu da ga uzme.
POCO: Bolje je staviti mu ga na glavu.
VLADIMIR: Ja ću mu ga staviti na glavu.
Obide Lakija, oprezno mu priđe s leđa, stavi mu šešir na glavu i hitro ustukne. Laki se ne mrda. Tajac.
ESTRAGON: Šta čeka?
POCO: Odmaknite se! (Vladimir i Estragon odmiču se od Lakija. Poco trgne konopac. Laki pogleda u Pocoa) Misli, svinjo! (Pauza. Laki počinje da igra) Stoj! (Laki stane) Pristupi! (Laki priđe) Stoj! (Laki stane) Misli!
Tajac.
POCO: Stani! (Laki stane) Odstupi! (Laki krene unazad) Stani. (Laki stane) Okret! (Laki se okrene prema publici) Misli!
Tokom Lakijeve tirade, ostali reaguju ovim redosledom.
1) Vladimir i Estragon posvećuju svu svoju pažnju, Poco je utučen i odvratno mu je.
2) Vladimir i Estragon počinju da se bune, Pocoove muke se uvećavaju.
3) Vladimir i Estragon ponovo slušaju pažljivo, Poco je sve uzrujaniji i stenje.
4) Vladimir i Estragon žestoko se bune. Poco poskoči, vuče konopac. Opšta povika uglas. Laki vuče konopac prema sebi, posrće, urla svoj tekst. Sva trojica se bacaju na Lakija koji se otima i urla svoj tekst.
LAKI: Dato kao što je izneseno u javnim radovima Pančera i Vatmana o postojanju jednog ličnog Boga kvakvakvakva sa belom bradom kvakvakvakva izvan vremena bez protežnosti koji nas sa visina svoje božanske apatije božanske atambije božanske afazije voli uz izvesne izuzetke iz razloga nepoznatih ali vreme će kazati i pati kao božanska Miranda sa onima koji su iz razloga nepoznatih ali vreme će kazati uronjeni u bujicu uronjeni u vatru čija vatra plamsa ako se to nastavi i ko u to može posumnjati zapaliće nebeski svod što će reći rasturiti paklom nebo tako još plavetno i spokojno sa spokojem koji je mada isprekidan ipak bolji nego ništa ali ne tako brzo i s obzirom na to da je povrh toga po zaključku radova koji su ostali nedovršeni krunisani od strane Akakakakademije za Antropopopometriju u Esijuna Posiju Testjua i Kjunarda ustanovljeno izvan svake sumnje svake druge sumnje da saglasno radovima o ljudima kao zaključak radova nedovršenih Testjua i Kjunarda ustanovljeno je što mnogi poriču da čovek u Posiju Testjua i Kjunarda da čovek u Esiju da čovek ukratko da čovek sažeto uprkos krupnim koracima u alimentaciji i defekaciji prolazi četinarima i borovima prolazi i borovima i saglasno i istovremeno što je više iz razloga nepoznatih uprkos krupnim koracima u fizičkoj kulturi upražnjavanju sportova takvih kao tenis fudbal trčanje biciklizam plivanje letenje brodenje jahanje klizanje diskoboliranje zavrljačivanje tociljanje hazena tenis sve vrste umiranja umirujućih sportova sve vrste jesenjeg letnjeg zimskog zimskog tenisa sve vrste hokeja sve vrste penicilina i slinicilina jednom rečju nastavljam letenja klizanja golfa na devet i osamnaest rupa tenisa od svake vrste jednom rečju iz razloga nepoznatih kod Fekhama Pekhama Fulhama Kapavchama naime saglasno istovremeno što je više iz razloga nepoznatih ali vreme će kazati da nestaje dalje nadovezujem se na Fulhama Kapavchama jednom rečju mrtav gubitak po glavi počevši od smrti biskupa Berklija budući u iznosu od jednog palca četiri naprstka po glavi približno od više ili manje do sledeće decimale prava mera okruglo figure gole golcate u čarapama bez cipela u Konemari jednom rečju iz razloga nepoznatih svejedno šta god činjenice su tu i s obzirom na ono što je više teže nego u svetlu radova izgubljenih Stajnvega i Petermana izgleda što je više teže nego u svetlu svetlu svetlu radova izgubljenih Stajnvega i Petermana što na proplancima u planinama iz mora uz reke koje teku vodu koja teče vatru vazduh je isti i onda zemlja naime vazduh i onda zemlja u velikom mrazu velikoj tami vazduh i zemlja prebivalište stenja i velikom mrazu jao jao u godini njihovog Gospoda šest stotina i nekoj vazduh zemlja more zemlja prebivalište stenja u dubokim ponorima velikom mrazi na moru na kopnu i u vazduhu nastavljam iz razloga nepoznatih uprkos tenisu činjenice su tu ah vreme će kazati nastavljam jao jao dalje dalje ukratko potanko dalje dalje prebivahšte stenja ko je u stanju da u to sumnja nastavljam ali ne tako brzo nastavljam lobanja nestajanje nestajanje nestajanje i saglasno istovremeno što je više iz razloga nepoznatih uprkos tenisu na na kartonu plamen suze stenje tako plavo tako spokojno jao jao dalje na lobanji lobanji lobanji lobanji u Konemari uprkos tenisu radovi napušteni ostali nedovršeni teži još prebivalište stenja jednom rečju nastavljam jao jao napušteni nedovršeni lobanja lobanja u Konemari uprkos tenisu lobanja jao stenje Kjunard (opšta gužva, zavrsni krici i povici) tenis... stenje... tako spokojno... Kjunard... nedovršeno...
POCO: Njegov šešir!
Vladimir se dočepa Lakijevog šešira. Laki naglo ućuta. Rusi se. Tajac. Pobednici dahću.
ESTRAGON: Osvećen!
Vladimir ispituje šešir, zaviruje u njega.
POCO: Dajte mi to! (Istrgne Vladimiru šešir, baci ga na tlo, gazi ga) Ovo je kraj s njegovim mišljenjem!
VLADIMIR: Ali, hoće li moći da hoda?
POCO: Neka hoda ili gmiže! (Šutira Lakija) Ustaj, svinjo!
ESTRAGON: Možda je mrtav.
VLADIMIR: Ubićete ga.
POCO: Ustaj, šljamu! (Vuče konopac) Pomozite mi!
VLADIMIR: Kako?
POCO: Podignite ga!
Vladimir i Estragon usprave Lakija na noge, časak ga pridržavaju, onda ga puste. On pada.
ESTRAGON: On to radi namerno!
POCO: Morate ga držati. (Pauza) Hajde, hajde, podignite ga.
ESTRAGON: Dovraga s njim!
VLADIMIR: Hajdemo još jednom.
ESTRAGON: Za šta nas on smatra?
Podižu Lakija, pridržavaju ga.
POCO: Ne puštajte ga! (Vladimir i Estragon posrću) Ne mičite se! (Poco ščepa torbu i korpu i donosi ih do Lakija) Držite ga čvrsto! (On stavlja torbu u Lakijevu ruku. Laki je odmah ispusti) Ne puštajte ga! (On opet stavlja torbu u Lakijevu ruku. Postepeno, u dodiru sa torbom, Laki dolazi sebi i njegovi prsti najzad čvrsto stežu ručku torbe) Držite ga čvrsto! (Sa korpom sve isto kao sa torbom) Sad! Možete ga pustiti. (Vladimir i Estragon odstupaju od Lakija koji posrće, tetura se, saginje, ali uspeva da se održi na nogama, sa torbom i korpom u rukama. Poco korakne unazad, pukne bičem) Napred! (Laki se tetura napred) Natrag! (Laki se tetura natrag) Okret! (Laki se okreće) Gotovo! Može da hoda. (Okrenuvši se Vladimiru i Estragonu) Hvala vam, gospodo, i dozvolite mi... (čeprka po svojim džepovima) dozvolite mi da vam poželim... (čeprka) poželim... (čeprka) šta sam uradio sa svojim časovnikom? (čeprka) To je pravi švajcarski halfhanter, sedamnaest rubina, sa sočivnim okancetom na poklopcu i zapinjačom koja ne trepti! (Jecajući) Poklonio mi ga moj dedica! (Traži po tlu, Vladimir i Estragon mu se pridružuju u traženju. Poco nogom prevrće ostatke Lakijevog šešira) E sad, nije li to baš…
VLADIMIR: Možda je u vašem satnom džepčiću na čakširama.
POCO: Čekajte! (On se presamiti koliko god može da bi prislonio uho uz svoj stomak, osluškuje. Tišina) Ne čujem ništa. (Zove ih rukom da mu priđu, Vladimir i Estragon dolaze do njega, nagnu mu se nad stomak) Svakako bi neko morao da čuje tik-tak.
VLADIMIR: Tišina!
Svi osluškuju, presamićeni.
ESTRAGON: Čujem nešto.
POCO: Gde?
VLADIMIR: To je srce.
POCO (razočarano): Prokletstvo!
VLADIMIR: Tišina!
ESTRAGON: Možda je stao.
Uspravljaju se.
POCO: Koji od vas tako zaudara?
ESTRAGON: Njemu smrdi iz usta, a meni smrde noge.
POCO: Moram da idem.
ESTRAGON: A vaš halfhanter?
POCO: Mora da sam ga ostavio u zamku.
Tajac.
ESTRAGON: Onda adio.
POCO: Adio.
VLADIMIR: Adio.
POCO: Adio.
Tajac. Niko se ne miče.
VLADIMIR: Adio.
POCO: Adio
ESTRAGON: Adio.
Tajac.
POCO: I hvala vam.
VLADIMIR: Hvala vama.
POCO: Nema na čemu.
ESTRAGON: Ima ima.
POCO: Nema nema.
VLADIMIR: Ima ima.
ESTRAGON: Nema nema.
Tajac.
POCO: Izgleda da nisam kadar... (dugo oklevanje) da krenem.
ESTRAGON: Takav je život.
Poco se okrene, udaljava od Lakija i dok ide prema jednoj od bočnih strana pozornice popušta konopac.
VLADIMIR: Pošli ste na pogrešnu stranu.
POCO: Potrebno mi je da krenem iz zaleta. (Došavši do kraja konopca, tj. već izvan pozornice, on zastane, okrene se i vikne) Sklanjaj se! (Vladimir i Estragon odstupaju, gledaju prema Pocou. Pucanj biča) Ajd!Ajd!
ESTRAGON: Ajd!
VLADIMIR: Ajd!
Laki kreće izvan pozornice.
POCO: Brže! (On se pojavljuje, prelazi pozornicu u Lakijevom smeru. Vladimir i Estragon mašu šeširima. Laki izlazi) Ajd! Napred! (Tačno kad bi trebalo i on da nestane, stane i okrene se. Konopac se zategne. Šum Lakijevog rušenja) Stolicu! (Vladimir dohvata stolicu i daje je Pocou koji je baci put Lakija) Adio!
VLADIMIR I ESTRAGON: Adio! Adio!
POCO: Diž se, svinjo! (Šum Lakijevog ustajanja) Ajd! (Poco izlazi) Brže! Ajd! Adio! Svinjo! Di! Adio!
Dugi tajac.
VLADIMIR: Ovako je vreme prošlo.
ESTRAGON: U svakom slučaju bi prošlo.
VLADIMIR: Jest, ali ne ovako brzo.
Pauza.
ESTRAGON: Šta da radimo sad?
VLADIMIR: Ne znam.
ESTRAGON: Da odemo.
VLADIMIR: Ne možemo.
ESTRAGON: Zašto ne?
VLADIMIR: Čekamo Godoa.
ESTRAGON (beznadno): Ah!
Pauza.
VLADIMIR: Koliko su se promenili!
ESTRAGON: Ko?
VLADIMIR: Ona dvojica.
ESTRAGON: Eto ideje, hajd da malo vodimo razgovor.
VLADIMIR: Zar nisu?
ESTRAGON: Šta?
VLADIMIR: Promenili.
ESTRAGON: Veoma verovatno. Svi se menjaju. Jedino mi ne možemo.
VLADIMIR: Verovatno! To je izvesno. Zar ih nisi video?
ESTRAGON: Mislim da jesam. Ali, ne poznajem ih.
VLADIMIR: Da, poznaješ ih.
ESTRAGON: Ne, ne poznajem ih.
VLADIMIR: Poznajemo ih, kažem ti. Sve zaboravljaš. (Pauza. Govori sebi) Osim ako to nisu oni isti...
ESTRAGON: Zašto nas onda oni nisu prepoznali?
VLADIMIR: To ništa ne znači. I ja sam se pravio da ih ne prepoznajem. I onda nikad niko ne prepoznaje nas.
ESTRAGON: Zaboravi na to. Potrebno nam au! (Vladimir ne reaguje) Au!
VLADIMIR (sebi): Osim ako oni nisu isti...
ESTRAGON: Didi! I druga noga!
Pođe hramljući prema humci.
VLADIMIR: Osim ako oni nisu isti...
DEČAK (izvan pozornice): Gospodine!
Estragon zastane. Obojica pogledaju prema mestu odakle dolazi glas.
ESTRAGON: E, ne da nam se.
VLADIMIR: Priđi, dete moje.
Ulazi Dečak, bojažljivo. Zastane.
DEČAK: Gospodin Albert?...
VLADIMIR: Da, ja sam.
ESTRAGON: Šta hoćeš?
VLADIMIR: Priđi!
Dečak se ne miče.
ESTRAGON (jačim glasom): Priđi kad ti se kaže, zar ne možeš?
Dečak krene napred bojažljivo, zastane.
VLADIMIR: Štaje?
DEČAK: Gospodin Godo...
VLADIMIR: Očigledno... (Pauza) Priđi.
ESTRAGON (sa žestinom): Hoćeš li da prideš! (Dečak bojažljivo ide put njih) Što dolaziš tako kasno?
VLADIMIR: Imaš neku poruku od gospodina Godoa?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: Pa dobro, kakvu?
ESTRAGON: Što dolaziš tako kasno?
Dečak ih gleda naizmenično, ne znajući kojem bi trebalo da odgovori.
VLADIMIR (Estragonu): Pusti ga na miru.
ESTRAGON (sa žestinom): Pusti ti mene na miru. (Krene napred, Dečaku) Znaš li koliko je sati?
DEČAK (ustuknuvši): Nije moja greška, ser.
ESTRAGON: A čija je? Moja?
DEČAK: Bojao sam se, ser.
ESTRAGON: Koga bojao? Nas? (Pauza) Odgovori mi!
VLADIMIR: Znam šta je, uplašio se od one dvojice.
ESTRAGON: Otkad si već ovde?
DEČAK: Prilično dugo, ser.
VLADIMIR: Plašio si se biča?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: Urlanja?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: One dvojice velikih.
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: Da li ih poznaješ?
DEČAK: Ne, ser.
VLADIMIR: Da li si rođen u ovom kraju? (Ćutanje) Da li si iz ovog kraja?
DEČAK: Da, ser.
ESTRAGON: Sve je to hrpa laži. (Zgrabi Dečaka za nadlakticu, prodrma ga) Kaži nam istinu!
DEČAK (drhteći): Ali to je istina, ser!
VLADIMIR: Hoćeš li da ga pustiš na miru! Šta je s tobom? (Estragon pušta Dečaka, odmiče se, pokriva lice dlanovima. Vladimir i Dečak ga posmatraju. Estragon spušta ruke. Lice mu se grči) Šta je s tobom?
ESTRAGON: Nesrećan sam.
VLADIMIR: Nije valjda! Otkad?
ESTRAGON: Davno sam zaboravio.
VLADIMIR: Naše pamćenje ume da se izvanredno poigrava s nama! (Estragon zausti da nešto kaže, odustane, othrama do svog mesta, sedne i krene da izuva cipele. Dečaku) Pa?
DEČAK: Gospodin Godo…
VLADIMIR: Sreli smo se već, zar ne?
DEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Ne poznaješ me?
DEČAK: Ne, ser.
VLADIMIR: Nisi li dolazio juče?
DEČAK: Ne, ser.
VLADIMIR: Ovo ti je prvi put?
DEČAK: Da, ser.
Tajac.
VLADIMIR: Reči reči (Pauza) Govori.
DEČAK (u jednom dahu): Gospodin Godo mi je rekao da vam kažem da neće večeras doći nego zasigurno sutra.
Tajac.
VLADIMIR: Je li to sve?
DEČAK: Da, ser.
Tajac.
VLADIMIR: Ti radiš za gospodina Godoa?
DEČAK: Da,ser.
VLADIMIR: Šta radiš?
DEČAK: Čuvam koze, ser.
VLADIMIR: Da li je on dobar prema tebi?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: Ne tuče te?
DEČAK: Ne, ser, ne mene.
VLADIMIR: Koga tuče?
DEČAK: Tuče mog brata, ser.
VLADIMIR: Ah, imaš brata?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: Šta on radi?
DEČAK: Čuva ovce, ser.
VLADIMIR: A zašto tebe ne tuče?
DEČAK: Ne znam, ser.
VLADIMIR: Mora biti da te voli.
DEČAK: Ne znam, ser.
Tajac.
VLADIMIR: Daje li ti dovoljno da jedeš? (Dečak okleva) Dobro te hrani?
DEČAK: Prilično dobro, ser.
VLADIMIR: Nisi nesrećan? (Dečak okleva) Da li si me čuo?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: Pa?
DEČAK: Ne znam, ser.
VLADIMIR: Ne znaš da li jesi nesrećan ili nisi?
DEČAK: Ne znam, ser.
VLADIMIR: S tobom je loše kao i sa mnom. (Tajac) Gde spavaš?
DEČAK: Na tavanu, ser.
VLADIMIR: Sa bratom?
DEČAK: Da, ser.
VLADIMIR: U senu?
DEČAK: Da, ser.
Tajac.
VLADIMIR: U redu, možeš da ideš.
DEČAK: Šta da kažem gospodinu Godou, ser?
VLADIMIR: Kaži mu... (okleva) kaži mu da si nas video. (Pauza) Video si nas, zar ne?
DEČAK: Da, ser.
On koraknu unazad, okleva, okrene se i izlazi trkom. Svetlost odjednom trne. Za tili čas je noć. Mesec izlazi u pozadini, uspinje se na nebo, zaustavlja se, bledom svetlošću obasjava pozornicu.
VLADIMIR: Najzad! (Estragon ustaje i ide prema Vladimiru, sa cipelom u svakoj ruci. Odlaže ih na rubu pozornice, uspravlja se i zamišljeno posmatra mesec) Šta radiš?
ESTRAGON: Pobledeo od iscrpljenosti.
VLADIMIR: A?
ESTRAGON: Od pentranja na nebesa i zurenja u takve poput nas.
VLADIMIR: Tvoje cipele, šta radiš s tvojim cipelama?
ESTRAGON (okrene se da pogleda cipele): Ostavljam ih tamo. (Pauza) Neko drugi će doći, neko baš kao... kao... kao ja, ali s manjim stopalima, i one će ga usrećiti.
VLADIMIR: Ali, ti ne možeš da ideš bosonog!
ESTRAGON: Hristos je išao.
VLADIMIR: Hristos! Šta Hristos ima sa ovim. Nećeš valjda da se porediš sa Hristom!
ESTRAGON: Celog svog života poredio sam se s njim.
VLADIMIR: Ali tamo gde je on živeo bilo je toplo, bilo je suvo!
ESTRAGON: Jeste. I brzo su ga razapeli.
Tajac.
VLADIMIR: Ovde nema više ništa da radimo.
ESTRAGON: Ni drugde.
VLADIMIR: Ah, Gogo, ne budi takav. Sutra će sve biti bolje.
ESTRAGON: Kako si do tog došao?
VLADIMIR: Nisi li čuo šta je dete reklo?
ESTRAGON: Nisam.
VLADIMIR: Rekao je da će Godo zasigurno doći sutra. (Pauza) Šta kažeš na to?
ESTRAGON: Onda sve što moramo da radimo jeste da ga ovde čekamo.
VLADIMIR: Jesi li blesav? Moramo u zaklon. (Hvata Estragona za mišicu) Hajde.
Poteže Estragona za sobom. Estragon mu se prepušta, zatim opire. Zastanu.
ESTRAGON (gledajući u drvo): Šteta što nemamo malo konopca.
VLADIMIR: Hajde. Hladno je.
Poteže Estragona za sobom. Isto kao maločas.
ESTRAGON: Podseti me da sutra ponesem malo konopca.
VLADIMIR: Hoću. Hajde.
Poteže ga za sobom. Isto kao maločas.
ESTRAGON: Koliko smo sad već dugo zajedno?
VLADIMIR: Ne znam. Možda pedeset godina.
ESTRAGON: Sećaš li se dana kad sam se bacio u Ronu?
VLADIMIR: Bili smo u berbi grožđa.
ESTRAGON: Upecao si me iz vode.
VLADIMIR: Sve je to već mrtvo, prah i pepeo.
ESTRAGON: Odeća mi se osušila na suncu.
VLADIMIR: Ne valja se na to vraćati. Hajde.
Poteže ga za sobom. Isto kao maločas.
ESTRAGON: Pričekaj!
VLADIMIR: Smrzao sam se.
ESTRAGON: Pričekaj! (Udaljava se od Vladimira) Ponekad se pitam zar ne bi bolje bilo da se razdvojimo, svak na svoju stranu. (On prelazi pozornicu i sedne na humku) Nismo stvoreni za isti drum.
VLADIMIR (bez srdžbe): To nije izvesno.
ESTRAGON: Ne, ništa nije izvesno.
Vladimir lagano prelazi pozornicu i sedne pored Estragona.
VLADIMIR: Možemo još da se rastanemo, ako misliš da bi to bilo bolje.
ESTRAGON: Sad je već dockan za to.
Tajac.
ESTRAGON: Da, sad je već dockan za to.
Tajac.
ESTRAGON: Pa, idemo li?
VLADIMIR: Da, hajdemo.
Ne miču se. Zavesa.