TREĆI ČIN
POJAVA PRVA
Kipar. Pred zamkom (Ulaze Kasio i nekoliko svirača.)
KASIO: Svirajte tu, nagradiću vam trud;
nek bude nešto kraće; potom pak
viknite: "Dobro jutro, generale!"
(Svira muzika. Ulazi Budala.)
BUDALA: Pa, majstori, jesu li te vaše naprave došle iz Napulja, kad tako idu uz nos?
PRVI SVIRAČ: Kako to, kako to, gospodine?
BUDALA: Jesu li te sprave, molim vas, duvaljke?
PRVI SVIRAČ: Pa dabome, gospodine, jesu.
BUDALA: A! Otud i jesu pod repom.
PRVI SVIRAČ: Pod kakvim repom, gospodine?
BUDALA: Pa takve su vam, bogme, gospodine, neke duvaljke koje ja znam. Nego, majstori, evo vam para; generalu se toliko dopada vaša svirka da preklinje da njom više, tako vam ljubavi, ne pravite galamu.
PRVI SVIRAČ: Dobro, gospodine, nećemo.
BUDALA: Ako bi bilo neke svirke u vas koja je nečujna, onda raspalite opet; no za svirku, štono reč, čujnu, general mnogo ne mari.
PRVI SVIRAČ: Takve nemamo, gospodine.
BUDALA: Onda u jandžik s vašim duducima, jer hoću da sam podalje. Gubite se; rasplinite se u vazduhu; kidajte! (Svirači odu.)
KASIO: Čuješ li me, čestiti prijane?
BUDALA: Ne, čestiti prijan vas ne čuje; čujem vas ja.
KASIO: Mani se cepidlačenja, molim te. Uzmi ovu malenkost, ovaj zlatni novčić. Pa ako je ustala ona gospa što dvori generalovu ženu, reci joj da je nekakav Kasio moli da bude ljubazna i dođe na koju reč razgovora: hoćeš li da mi učiniš to?
BUDALA: Ona je na nogama, gospodine; pa ako htedne da potrudi svoje noge pa da dođe ovamo, ja ću je, ni uzmi ni ostavi, obavestiti.
KASIO: Učini to, dobri moj prijane.
(Budala izađe.)
Dela, moj dobri prijane.
(Ulazi Jago.)
Gle, Jago! U dobri čas!
JAGO: Vi niste verovatno
ni legali?
KASIO: Pa, nisam;
svanulo beše kad se rastadosmo.
Drznuh se, Jago, da po vašu ženu
pošaljem sad; zamolio bih nju
nek poradi da mene primi vrla
Dezdemona.
JAGO: Još ovaj čas ću nju
poslati vama; ja ću pak da smislim
nešto da Crnca uklonim sa puta,
te da se posb vaš i razgovor
slobodnije izvede.
KASIO: Zahvaljujem vam ponizno na tome. (Jago ode.)
Još Firentinca tako čestitog
i tako dobrog nisam susreo. (Ulazi Emilija.)
EMILIJA: Dobro vam jutro, dobri poručniče:
nedaća vaša dira me veoma;
al' uskoro će dobro biti sve.
Već je general razgovarao
o tom sa svojom ženom, pa se ona
zauzimala usrdno za vas:
na šta joj Crnac reče da na Kipru
uživa čovek kojeg raniste
veliki glas i veliku naklonost,
pa da ga već i zdravi razum goni
da odstrani vas; al' uverava
kako vas voli, pa je ta naklonost
dovoljna sama kao molilac
da vas pri prvoj zgodnoj prilici
ponovo primi.
KASIO: Ipak, preklinjem vas
da mi, ukol'ko nađete za zgodno,
i ukoliko to je mogućno
upriličite časak povoljan
da nasamo se porazgovaram s Dezdemonom.
EMILIJA: Unutra haj'te, molim:
uputiću vas tamo gde ćete
moći bez žurbe da ispovedite
slobodno sve što imate na duši.
KASIO: Na tome sam vam zahvalan veoma.
POJAVA DRUGA
Odaja u zamku. (Ulaze Otelo, Jago, i plemići.)
OTELO: Pilotu, Jago, ova pisma daj
i reci neka izruči senatu
odanost moju; sada poći ću
da utvrđeNza obiđem; po mene
onamo dođi.
JAGO: Biće učinjeno,
moj dobri gospodaru.
OTELO: Hoćemo li
da pogledamo šančeve, sinjori?
PLEMIĆI: Kud vaša milost kaže. (Odlaze.)
POJAVA TREĆA
Pred zamkom. (Ulaze Dezdemona, Kasio i Emilija.)
DEZDEMONA: Uveren budi, dobri Kasio:
svu ću veštinu upotrebiti
u tvoju korist.
EMILIJA: I učin'te tako.
gospođo dobra: jer uveravam vas
da ucveljen je muž moj kao da je
pogođen time sam.
DEZDEMONA: O, on je čestit čovek! Budite,
Kasio, uvereni da ću ja
postići da se staro prijateljstvo
između vas i moga muža vrati.
KASIO: Gospođo dobra, makar šta da bude
od Kasija Mihaila, on vazda
biće vaš sluga odani.
DEZDEMONA: Ja znam to;
zahvaljujem vam. Muža moga vi
volite; vi ga znate odavno;
i uvereni budite da neće
trajati duže njegova hladnoća
nego koliko njemu obziri
uzdržljivost nalažu.
KASIO: Da, al' mogu,
gospođo, ovi obziri il' tako
da produže se, il' da tavore
na tako tankoj, vodnjikavoj hrani,
il' da se tako prema prilikama
namnože da na moje usluge
i moju ljubav, pošto nisam tu,
i pošto mi je mesto popunjeno,
general i zaboravi.
DEZDEMONA: Od toga
neka te nije strah; pred Emilijom
za mesto, evo, jemčim tebi ja.
Uveren budi, kad na prijateljstvo
zakletvu dam, ja reč održim svoju
do poslednjega slova; muž moj neće
imati mira; skrotiću ga bdenjem;
govoriću mu dok ga ne dovedem
do nestrpljenja; bračnu postelju
u školu ću mu preobratiti;
a trpezu ću da mu pretvorim
u klecalo za ispovedanje;
u svaki njegov čin i posao
molbu ću da upletem Kasijevu.
Veseo stoga budi, Kasio;
voljan je pre tvoj zastupnik da umre
no tvoju stvar da pusti.
(Ulaze Otelo i, malo dalje, Jago.)
EMILIJA: Gospođo, evo moga gospodara.
KASIO: Gospođo, ja se praštam.
DEZDEMONA: Što? Stan'te da me čujete.
KASIO: Gospođo, ne sad; zlo mi je na duši,
tako da već poslužiti ne mogu
ni samom sebi.
DEZDEMONA: Pa lepo, čin'te kako vam se svidi.
(Kasio ode.)
JAGO: Ha! To mi se ne sviđa.
OTELO: Šta si reko?
JAGO: Ništa, sinjore: ili ako jesam -
tad ne znam šta.
OTELO: Je l' ono Kasio
ode od moje žene?
JAGO: Kasio?
Zacelo ne, sinjore; ne verujem
da bi se on iskradao ko krivac
kad nas je vido.
OTELO: Sve bih rekao
da je to bio on, i niko drugi.
DEZDEMONA: Kako si, mužu moj?
Baš sad je ovde razgovarao
molilac jedan sa mnom, očajan
što je u vašu pao nemilost.
OTELO: Ko bi to mogo biti?
DEZDEMONA: Pa Kasio, vaš poručnik. O, mužu
premili, ako ljupkosti u mene
il' snage ima da vam srce dirnem,
pomirite se s njim još ovog časa;
jer ako nije pukom zabludom
i nehotice on u grešku pao,
i ako nije vama odan on
svim svojim srcem, onda ja ne umem
da raspoznajem lice čestito.
Pozovi njega natrag, molim te.
OTELO: Je l' on to sad odavde otišao?
DEZDEMONA: O, da; i tako skrhan
da deo jada sa mnom ostavi,
da patim s njim i ja. Pozovi ga,
ljubavi moja, natrag.
OTELO: Sada ne,
Dezdemona, srdašce; drugi put.
DEZDEMONA: Al' uskoro?
OTELO: Za vašu ljubav, mila,
što mognem pre.
DEZDEMONA: Za obeda večeras?
OTELO: Ne, ne večeras.
DEZDEMONA: Tad o ručku sutra?
OTELO: Ne ručam sutra doma; sastanak
imam u zamku s kapetanima.
DEZDEMONA: Tad sutra na noć; ili u četvrtak
ujutru, il' u podne, ili s noći;
ili u sredu ujutru: odredi,
molim te, čas, al' preko dana tri
neka se to ne protegne: jer on se
istinski kaje; a i prestup njegov
nije, po našem zdravom suđenju,
baš takva greška da bi vredna bila
ukora makar i u četir oka –
izuzev što u ratu, kako kažu,
moraju i najvrsniji ko primer
da posluže. Pa kad da dođe, dakle?
Reci, Otelo: pitam se u duši
šta bi to bilo što biste mi vi
zatražili, a ja vam to odrekla,
il' se toliko predomišljala.
O! Pa zar Kasio Mihailo,
koji je s vama meni dolazio
kad ste na moje srce jurišali
i koji ne jedared, kad bih ja
govorila o vama s pokudom,
u zaštitu vas uze, zar da on
do svoga mesta s tol'ko muke dođe!
Verujte, ja bih obavila više.
OTELO: Molim te, dalje ne govori; neka
dođe kad hoće; ništa tebi ja
odreći neću.
DEZDEMONA: Pa i nije to
nekakva milost; to je isto kao kad bih
vas ja zamolila da svoje
rukavice navučete, il' kad bih
tražila da se hranite valjano,
il' da se dobro utoplite, ili
kada bih na vas navaljivala
da sebi što na korist učinite;
ne, kada budem molbom svojom htela
da vašu ljubav zbilja ispitam,
tad ću za nešto teže da vas molim,
strašnije nešto i što zahteva
golemu muku da se ispuni.
OTELO: Ništa ti neću odbiti; a sad
ti moju molbu, molim te, usliši,
pa me za trenut sama ostavi.
DEZDEMONA: Zar da odrečem? Ne: pa zbogom ostaj,
moj gospodaru.
OTELO: Zbogom da si mi,
Dezdemona; zamalo doći ću ti.
DEZDEMONA: Hajdemo, Emilija. Budite
onakvi kako nalaže vam ćud;
ma kakvi bili, slušaću vas ja.
(Odlazi s Emilijom.)
OTELO: Siroče izvanredno! Nek mi dušu
pakao proždre, ali volim te!
A ne budem li voleo te kad,
haos je tu već.
JAGO: Sinjore vrli moj.
OTELO: Šta kažeš, Jago?
JAGO: Kada ste ljubav moje gospođe
i njenu ruku pridobijali,
je l' tada Kasio Mihailo
za ljubav vašu znao?
OTELO: Od početka
pa sve do kraja znao je: što pitaš?
JAGO: Tek jednu misao da namirim;
inače ništa rđavo.
OTELO: A kakvu
misao, Jago?
JAGO: Nisam mislio
da se on s njom poznavao.
OTELO: O, jeste;
i vrlo često posrednik nam bio.
JAGO: Zacelo!
OTELO: Zacelo! Da, zacelo; vidiš li
u tome što? Zar nije čestit on?
JAGO: Čestit, sinjore?
OTELO: Čestit! Jeste, čestit.
JAGO: Koliko znam.
OTELO: Šta misliš ti?
JAGO: Šta mislim, gospodaru?
OTELO: Šta mislim, gospodaru! Neba mi,
on je moj odjek.
Ko da u misli krije nekakvo
čudovište i odveć nakazno
da bi se smelo s njim na videlo.
Ti nešto misliš: sad baš čuh gde kažeš
da ti se to ne sviđa, kada ono
od moje žene ode Kasio;
šta ti se to ne sviđa? A kad rekoh
da je u ceo tok ljubavi moje
posvećen, ti tad uzviknu "Zacelo!"
I obrve si tako nabrao
i još ih tako nakostrešio
ko da si neku strašnu zamisao
u mozak zaključao. Pa pokaži,
ako me voliš, svoju misao.
JAGO: Vi znate da vas volim, gospodaru.
OTELO: Ja mislim da me voliš; i jer znam
da si u duši čast i ljubav sama
i da ti preko usne reč ne pređe
dok nisi dobro odmerio nju,
baš stoga me još više plaši tvoje
ovakvo zamuckivanje; jer to su
već smicalice uobičajene
u hulja i nitkova licemernih
i neispravnih, ali u čistunca
te stvari znače dostavu skrivenu,
koja se da na posao u srcu
nemoćnom da gospodari nad strašću.
JAGO: Zakleti smem se kako držim da je
Kasio častan.
OTELO: Ja to isto mislim.
JAGO: LJudi bi ono što izgledaju
trebalo i da budu; il' da ono
što nisu ne izgledaju!
OTELO: Zacelo,
treba da budu što izgledaju.
JAGO: Pa Kasio je onda pošten čovek.
OTELO: Ne, ima nešto više tu.
Molim te da mi kao sopstvenim
mislima svojim govoriš, onako
kao kad sam razmišljaš; reč ne biraj,
najgrđu svoju misao nazovi
najgrđom rečju.
JAGO: Dobri gospodaru,
oprostite; ma kol'ko obvezan
da činim sve što nalaže mi dužnost,
obvezan nisam ja da činim ono
na šta se ne primorava ni rob.
Da kažem misli? Ali šta ćemo
ako su one netačne i gnusne;
a gde je dvorac taj u koji katkad
ne unose se smeće i gnusoba?
I ko toliko čista nedra ima
da neće misli nečiste u njima
sazdati zamak svoj i dane tu
po zakonskome pravu trajati,
i tu za istim stolom zborisati
s razmišljanjima ispravnim?
OTELO: Ti protiv svoga prijatelja, Jago,
zaveru kuješ ako misliš da se
uvreda njemu nanosi, a kriješ
misao svoju sluhu njegovom.
JAGO: Ma kol'ko u nagađanjima svojim
ja, može biti, jesam pokvaren –
jer narav imam prokletu, priznajem,
da njuši svud za neispravnostima,
te često moja sumnja priviđa
pogreške gde ih nema - ipak vas
preklinjem da u svome razboru
na te fantome nedonesene
ne obraćate pažnju i da na se
ne tovarite uzrujavanja
na temelju opažanja ovakvih
nepouzdanih, šturih. Nit' bi to
spokojstvu vašem služilo i miru,
nit' bi se to sa mojom muškošću,
razboritošću, čašću slagalo
da vas sa svojim mislima upoznam.
OTELO: Šta misliš tim?
JAGO: Za ženu i čoveka,
moj gospodaru dragi, dobar glas je
duševni nakit prisniji od svega:
kad mi ko kesu uzme, uzeo je
tričariju; to nešto jest i nije;
moje je bilo pa je njegovo,
i rob je bilo tisućama njih;
ali ko dobri glas moj potkrada,
od mene pljačka ono što ga neće
obogatiti, a na prosjački
štap mene zaista će dovesti.
OTELO: Dokučiću šta misliš, neba mi!
JAGO: Ne biste mogli to, pa da vam je
na dlanu srce moje, niti ćete
dokle u svojim grudima ga čuvam.
OTELO: Ha!
JAGO: Čuvajte mi se ljubomore,
moj gospodaru; to čudovište
zelena oka još se podsmeva
onome čim se hrani; blažen li je
rogonja onaj koji, znajući
sudbinu svoju, nije ljubavlju
vezan za biće što ga sramoti;
al' kakve grozne, vaj! preživi čase
onaj ko sumnja, al' obožava;
duboko voli, a podozreva!
OTELO: O, nevolje!
JAGO: Ko je siromah, ali zadovoljan,
bogat je on i bogat dovoljno;
bogataš truli ubog je, međutim,
ko što je, kad se s njim uporedi,
uboga zima, ako večito
strahuje da će osiromašiti.
Nek blagi bog sačuva svaku dušu
plemena moga od ljubomore!
OTELO: Zašto to, zašto? Misliš li zar ti
da bih životom ljubomornim onda
živeo i sve novim sumnjama
pratio svaku menu mesečevu?
Ne; ja ću preseći čim posumnjam.
U zamenu za jarca mene daj
ako ovakvim pretpostavkama
gnusnim i naduvanim, kakve čine
suštinu tvoga zaključivanja,
ikada dušu zabavio budem.
Učiniti me ljubomornim to
nikako neće što će reći svet
da mi je žena lepa, da je ješna,
da voli društvo, da je razgovorna,
da lepo peva, svira, igra lepo;
sve ovo čini vrlijom vrlinu
gde ove ima: pa ni to što sam
zasluga nekih naročitih nemam
navesti mene neće da zastrepim
ni ovolišno, il' da posumnjam
da ona može da se otpadi;
jer imala je oči kada je
izbrala mene. Ne, da vidim hoću
pre no posumnjam; a kad sumnjam, Jago,
proveravam; a kada proverim,
ostaje jedno samo: poslati
vragu i ljubav i ljubomoru.
JAGO: To mi je drago; pošto odanost
i ljubav koju prema vama gajim
slobodnijega srca mogu sad
iskazati vam; dakle, kada sam se
istrčo već, nek čujete od mene;
no to što kažem ja ne govorim
po dokazima. Vi ne ispuštajte
iz vida svoju ženu; motrite
dobro na nju i Kasija; nek vaše
oko pri tome nije vođeno
nit' pouzdanjem nit' ljubomorom:
želeo ne bih da, zahvaljujući
dobroti vašoj, budu iskrenost
i plemenitost vaša prevarene;
na ovo pripazite. Dobro znam ja
kakav u zemlji našoj vlada red;
u Mlecima sme nebo slobodno
posvetiti se u vragolije
koje se mužu ne pokazuju;
sva savest tu je ne u tome da se
ne čine ti nestašluci već samo
u tome da za njih ne sazna niko.
OTELO: Baš tako veliš?
JAGO: Ona je oca svog obmanula
za vas se udajući; a baš onda
kad bi se reklo da je strah i trepet
vaš pogled njoj ulivao, baš onda
volela ga je ona najviše.
OTELO: Uprav je tako bilo.
JAGO: Eto, dakle;
još tako mlada umela je ona
držanjem svojim oči ocu svom
toliko da zaslepi da je on –
baš kao da su prošćem hrastovim
pokrivene mu bile zenice –
poverovao kako su posredi
mađije bile tu; al' ukor ja sam
zaslužio; oprostite mi što vas
i odveć volim, kunem vas ko Boga.
OTELO: Zanavek sam ti obavezan ja.
JAGO: Opažam da je ovo dušu vašu
malčice uzrujalo.
OTELO: O, ni malo,
ni malo.
JAGO: Bo'me, bojim se da jeste.
No smatraćete, bar se nadam, da je
sve ovo što sam rekao vam sad
ljubavlju mojom bilo nadahnuto.
Al' vidim da ste uzrujani; ja vas
moliti moram da ne pridajete
rečima mojim kakav ishod veći
ni veći doseg nego što ga ima
obično podozrenje.
OTELO: To i neću.
JAGO: A ako biste to učinili,
moj gospodaru, moj bi govor tad
do posledica gnusnih doveo
na kakve ja u svojim mislima
ciljao nisam. Kasio je meni
prijatelj drag - Ja vidim, gospodaru,
da ste se uzrujali.
OTELO: Ne, ne mnogo:
ne mogu a da ne verujem da je
Dezdemona poštena.
JAGO: Neka takvoj
njoj Gospod dug vek podari; a vama
nek da dug vek da možete ovako
misliti vazda.
OTELO: Ali, ipak, kako
priroda, samu sebe izdajući, zabludi -
JAGO: Da, u tome je baš čvor:
kao, na primer - i ne zamer'te mi
za ovu drskost - kako da se ona
nije - a tol'ke prilike su bile –
zaljubila u kakvog svog parnjaka,
čoveka istog podneblja i boje
i istog ranga, čemu, ko što znamo,
naginje svaka stvar u prirodi;
neko bi, pfuj! nanjušio u tome
i htenje savršeno prljavo
i nakaznost u razvratu i misli
posuvraćene. Al' oprostite;
ja nisam u mogućnosti da to
o njoj baš kažem, iako ne mogu
a da ne strepim da će, kad se bude
trgla i malo razmislila bolje,
propustiti da srcem poredi
vas i zemljake svoje, te se tako
trgne u dobri čas i pokaje.
OTELO: Sad zbogom, zbogom; ako više što
primetiš, ti me obavesti bolje;
neka i tvoja žena, to joj reci,
obrati pažnju. Ostavi me, Jago.
JAGO: Praštam se, gospodaru. (Polazi.)
OTELO: Što se oženih? Čestiti taj stvor
van svake sumnje zna i vidi više
no što poverava, i mnogo više.
JAGO (vraća se): Mnogo bih dao kad bih mogao,
moj gospodaru, da vas namolim
da dalje ovu stvar ne čeprkate;
prepustite je vremenu. No, mada
zgorega ne bi bilo da se vrati
Kasiju čin, jer dužnost svoju on
zacelo vrši vrlo umešno,
ipak bi, ako izvolite njega
držati neko vreme odstranjena,
valjalo da pri tome motrite
na njega i na ono što on smera:
pazite da li vaša gospođa
za njegovu se službu zalaže
vatreno i s nametljivom žestinom;
mnogo se može videti iz toga.
A dotle mene, ma kol'ko da imam
za strahovanje razloga valjanih,
smatrajte za čoveka koji je
revnostan preveć u svom strahovanju,
a nju ne teretite, molim vas.
OTELO: Vladaću sobom, ne brini.
JAGO: Praštam se još jedared. (Ode)
OTELO: Savršeno je pošten ovaj čovek;
i zna, ko kakva glava učena,
sve osobine ljudskih postupaka;
ako li utvrdim da ona leti
u stranu kao sokolica divlja,
pa makar bile njene uzice
ispredene od struna srca mog,
otpiriću je i niz vetar nju ću
pustiti, pa nek sudbu proklinje.
Možda zbog toga što sam Crnac ja,
pa ne znam, ko što znaju dvorani,
da se u svome služim govoru
rečima prefinjenim, il' zbog toga
što dolji ljudskog doba naginjem –
mada tek malo - ona otišla,
ja prevaren; a meni olakšanje
ima da bude da je prezrem ja.
Prokletstvo braka to je, o, što mi
možemo svojim da nazovemo
ta nežna bića, ali požudu
da prisvojimo njinu ne možemo.
Ta pre bih bio žaba krastava
i živeo u memli tamničkoj
no li u skutu svoje ljubavi
čuvao kut za upotrebu tuđu.
Al' anatema ova prati svakog
ko iznima se; manje je u tome
povlašćen on od ljudi sićušnih;
ta kob je neizbežna, ko i smrt:
rogata ova anatema nama
dosuđena je čim promilimo.
Al' evo nje! Ta jeli ona, o!
lažljiva, onda nebo samom sebi
ruga se. Neću to da verujem.
(Vraćaju se Dezdemona i Emilija.)
DEZDEMONA: Pa, dragi moj Otelo, obed čeka
i čekaju vas od vas pozvani
ugledni ljudi s ovog ostrva.
OTELO: Kriv sam, priznajem.
DEZDEMONA: Što vam je toliko
nemoćan glas? Da niste bolesni?
OTELO: Glava me boli.
DEZDEMONA: To je zacelo od nespavanja;
sad će to proći; pustite da čvrsto
stegnem vam čelo rupcem, pa će bol
za nepun čas da mine.
OTELO: Rubac vaš
odveć je mali.
(Islusti njen rubac na pod.)
Samo pustite.
Hajd'mo, unutra poći ću sa vama.
DEZDEMONA: Baš mi je žao što vam nije dobro.
(Odlaze Otelo i Dezdemona.)
EMILIJA: Veseli me što nađoh rubac taj;
za uspomenu ona njega dobi
od Crnca kao prvi njegov dar;
sto puta dosad ćudljivi moj muž
preklinjao me da joj ga ukradem,
al' njoj je ovaj spomen drag, jer Crnac
zakle je da ga čuva večito,
i ona se ne razdvaja od njega
i ljubi ga i s njim razgovara.
Prepočeću ga, pa ću onda njega
Jagu da dam.
Šta hoće s njim, to samo nebo zna;
al' hoću da mu ćud ispunim ja.
(Ulazi Jago.)
JAGO: Šta radite tu sami?
EMILIJA: Ne grdite me; imam nešto za vas.
JAGO: Nešto za mene? To je baš koješta –
EMILIJA: Ha!
JAGO: Imati ženu šašavu.
EMILIJA: O! Je l' to sve? A šta biste mi sad
za rubac ovaj dali?
JAGO: Kakav rubac?
EMILIJA: Eh, kakav rubac!
Pa onaj što ga Crnac podari
Dezdemoni, ko prvi poklon svoj,
i koji ste mi već toliko puta
zapovedili da joj ga ukradem.
JAGO: I ukrala si joj ga?
EMILIJA: Boga mi, nisam; ona ga s nepažnje
ispusti, a po srećnom slučaju
ja se tu nađoh, pa ga podigoh.
Evo ga, gle!
JAGO: Valjana žena, ti si;
daj mi ga.
EMILIJA: Što vam treba on, kad tako
ozbiljno na me navaljivali ste
da ga od nje ukradem?
JAGO: Šta se opet
tebe to tiče? (Otme joj rubac.)
EMILIJA: Ako vam za važnu
ne treba svrhu, dajte mi ga natrag;
gospođa jadna! Biće sva van sebe
kad vidi da ga nema.
JAGO: Pravi se da za nj ne znaš; treba mi.
Idi sad, ostavi me.
(Emilija ode.)
Sada ću tako ovu maramicu
ispustiti u sobi Kasijevoj
da je on nađe; i tričarije
što nisu teške ni koliko vazduh
za ljubomornog važe kao dokaz
ne manje snažan nego svedočanstvo
Svetoga pisma; može se što-šta
iz toga da izleže. Crnac se
pod dejstvom moga otrova već menja:
opasne misli otrov su po sebi,
koji s početka mnogo podloge
za gađenje i nema, ali čim
na krv svoj upliv malo pokaže,
on se razbukti ko sumporača
Šta sam ja reko: evo dolazi!
(Ulazi Otelo)
Ni mak ti neće, ni mandragora,
niti ijedan sok uspavljivi
na ovom svetu lek i pomoć dati
da slatki san svoj dojučerašnji
ikada vratiš.
OTELO: Ha, ha! Neverna?
JAGO: Ta, generale, prođite se toga.
OTELO: Dalje od mene! Beži? Gubi se!
Ti si na točak mene raspeo;
bolje je biti ne znam kol'ko varan,
kunem se, nego znati samo mrvu.
JAGO: Kako to, generale?
OTELO: Šta su me se
ticali krišom kradeni trenuci
naslada njenih? Nit' sam znao to,
niti sam na to mislio, nit' bio
povređen time; spavao sam mirno
naredne noći; bio sam u duši
slobodan, bio veseo; i nisam
na usnicama njenim nalazio
poljupce Kasijeve; kog pokradu
a nedostatak ne primećuje
onoga što je njemu opljačkano,
pokraden neće biti uopšte
ako mu samo ne reknete to.
JAGO: Boli me što to čujem.
OTELO: Bio bih srećan da se ma i sav
garnizon, ma i svaki vojnik prost
njenoga divnog tela doticao,
al' samo ja o tom da ne znam ništa.
Odsad za veki vekov zbogom da si,
spokojstvo duše! Zbogom, zadovoljstvo!
Zbogom, vi čete perjem okićene!
I zbogom, bitke veličanstvene
što činite častoljublje vrlinom!
O, zbogom! Zbogom, trubo piskava!
Ubojni konju, druže verni, zbogom!
Sviralo reska glasa, doboše
što duh uzvitlaš, steže veličanstven,
sva preimućstva, diko sva, sav blesku
i svekolike druge prigode slavnoga
vojevanja, da ste zbogom!
Zbogom i oruđa smrtonosna,
iz čijih grla hrapavih, ko grom
besmrtnog Zevsa, razleže se tutanj!
S Otelovim je poslom svršeno!
JAGO: Je l' mogućno, moj gospodaru?
OTELO: Huljo, da znaš, ti dokaz moraš dati
da mi je ljubav bludnica, da znaš!
Da si očigledan mi dao dokaz,
il' ti je bolje, besmrtne mi duše,
da te je mati psetom rodila
nego da mome gnevu probuđenom
polažeš račun.
JAGO: Zar je dotle došlo?
OTELO: Udesi da to vidim, ili bar
dokaze takve daj da nigde šarke
i nigde petlje ne bude o koju
mogla bi da se proveravanju
prikači sumnja; ili avaj tebi!
JAGO: Moj plemeniti gospodaru -
OTELO: Ako li blatiš klevetama nju,
a mene mučiš, Bogu onda ti
nikada više nemoj da se moliš
i svekolikog kajanja se prođi,
pa tovari na užas prevršeni
užasa još, da zarida sve nebo
od dela tvojih, a od čuđenja
sva Zemlja da se zgrane, jer za svoje
prokletstvo nemaš ništa još da dodaš
što bi od ovog bilo krupnije.
JAGO: O, milost! O, nebesa, praštajte!
Jeste l' vi čovek? Imate li duše
i osećanja? Bog neka je s vama!
Otpustite me! Da budale bedne!
Da još doživiš da poštenje tvoje
u porok broje! Svete čudovišni!
Utuvi, svete, utuvi! Poštenje
i prostodušje nisu bezopasni.
Hvala vam na tom ćaru. Odsada
voleti neću prijatelje svoje,
kad ljubav takvu rađa uvredu.
OTELO: Pričekaj, valja častan da si.
JAGO: Valja mi biti mudar; jer poštenje
budala je, i ko za njega radi
na cedilu ga ono ostavlja.
OTELO: Sveg mi na svetu, mislim i da jeste
čestita moja žena i da nije;
i čini mi se da si ti u pravu,
a i da nisi. Hoću dokaz neki.
Nekada čisto ko Dijanin lik,
ime je moje žene zaprljano
i crno sad ko lik moj vlastiti.
Trpeti njega neću, ako igde
užadi ima ili noževa,
il' otrova il' vatre ili reka
da se u njima može daviti.
Da mi je da se uverim!
JAGO: Vas strast
proždire, vidim, svega, gospodaru.
Kajem se što vas navedoh na to.
Vi biste hteli da se uverite?
OTELO: Hteo bih! Ne, ja hoću.
JAGO: Što da ne!
Al' kako? Kako da se uverite,
moj gospodaru? Da l' da blesavo
ko očevidac zinete? Da prosto
na gomili ih valjda vidite?
OTELO: Smrt i prokletstvo!
JAGO: Bilo bi, ja mislim,
đavolski teško da ih ko navede
na takav prizor; mučenje u paklu
dosudite im ako bi ma čijem
smrtnome oku dali ikada
više no svojim očima sopstvenim
da šašoljenja nazre njihova!
Pa onda šta? I kako? Šta da kažem?
Gde da se dokaz nađe? Vama nije
mogućno ovo videti, pa da su
neobuzdani kao jarčevi,
il' raspaljeni kao majmuni,
il' zapapreni kao kurjaci
kada se pare, il' da su budale
blesave tol'ko kol'ko je neznanje
blesavo kad se napije; al', ipak,
ako vas, velim, mogu uveriti
izvesni putokazi i okolnost
poneka važna koja vratnicama
istine vodi neposredno, ja vas
poslužiti u tome mogu.
OTELO: Daj mi
opipljiv dokaz da je neverna.
JAGO: Ne marim ovu dužnost;
no pošto sam već tol'ko zagazio
u ovu stvar, podboden ljubavlju
i budalastom svojom čestitošću,
teraću dalje. Kasio i ja
spavamo jedan pored drugoga;
pa, mučen jednim škrbim zubom, nisam
mogo da spavam.
Ima vam jedna vrsta ljudi, pak,
koja je duhom tako labava
da u snu sve istrtlja što je muči.
I Kasio je jedan od ovakvih.
Tako ga čuh gde govori u snu:
"Obazriv valja biti, slatka moja
Dezdemona, i ljubav kriti našu".
A onda ruku moju, gospodaru,
dohvati pa je stade stiskati
i viknu: "Slatki stvore!", pa me uze
da ljubi tako čvrsto ko da hoće
s korenom da iščupa poljupce
što nicahu na mojim usnama,
a onda svoju nogu prebaci
preko mog bedra i, sve uzdišući
i ljubeći me, povika: "Da klete
sudbine što te Crncu podari!"
OTELO: O, čudovišno! Čudovišno!
JAGO: Ali
ovo je bio samo njegov san.
OTELO: No donetu otkriva odluku:
iako san tek, grozno je podozriv.
JAGO: I može pripomoći da se druga
potkrepe svedočanstva, koja ne bi
dovoljno snažna bila.
OTELO: Na komade
rastrgnuću je.
JAGO: Ali budite
razumni samo; još mi ipak nismo
videli da je nešto učinjeno;
ona još uvek časna može biti.
Recite samo: da li niste kad
u ruci svoje žene videli
rubac izvezen jagodama sav?
OTELO: Sam sam joj takav jedan rubac dao;
bio je to moj prvi dar.
JAGO: To ne znam;
al' takvim jednim rupcem - a zacelo
znam da je vašoj ženi pripadao -
danas je svoju bradu Kasio
brisao, to sam video.
OTELO: Bude l' taj -
JAGO: Bude li taj, il' neki što je njen,
to bi još jedan dokaz pružalo
protivu nje.
OTELO: O, što li četrdeset
hiljada glava nema ovaj rob;
jedan je život odveć kukavan,
odviše slab za moju osvetu.
Sad vidim: to je cela istina.
Okreni se ovamo, Jago; evo .
baš ću ovako svu da oduvam
duboku svoju ljubav put nebesa:
i bi i prođe.
Iz ambisa paklenih ustani,
osveto crna! Predaj, ljubavi,
tiranskoj mržnji tron i krunu svoju!
S tovarom svojim zajedno, o grudi,
od žaoka se zmijskih nadmite!
JAGO: Umirite se.
OTELO: Krvi, krvi, krvi!
JAGO: Umirite se, velim; možete se predomisliti.
OTELO: Nikad, nikad, Jago.
Kao što nikad mora pontijskoga
ledene struje toka neumitna
oseka natrag ne potiskuje,
već nužno streme prema Propontidi
i Helespontu, tako se i moje
krvave misli neće za sobom
osvrnuti u besnom trku svom,
niti će ikad one osekom
do preponizne ljubavi da splasnu
dokle ih moćna, sveobuhvatna
osveta ne proguta. (Klekne.) Kunem se
pred licem onog neba mermernog
i s onim dužnim poštovanjem koje
nalaže svetost zakletve da neću
zadatu reč poreći.
JAGO: Ne ustajte. (Klekne.)
Neka mi one vazda zapaljene
svetiljke gore služe ko svedoci
i nek mi svedok budu stihije
što nas odasvud opkoljavaju
da će u službu Jago staviti
Otelu uvređenom rad i trud
sveg svoga srca, ruku, razuma!
On nalog nek mi da: na meni će
biti da slušam ne trepnuvši okom,
ma kako bio krvav posao
koji mi bude naložen.
OTELO: Ja tvoju
prihvatam ljubav blagonaklono,
a ne uz praznu blagodarnost samo,
i pozdravljam je i već ovog trena
voljan sam da ti pružim priliku
da pokažeš je: tokom dana tri
vest mi donesi kako Kasio
ne živi više.
JAGO: Prijatelj je moj
već umro; biće kako tražite:
al' u životu ostavite nju.
OTELO: Prokleta da je, bludna mutljavina!
Prokleta da je! Hajd postrance sa mnom;
povući mi se valja da se snabdem
nečim što smrt naprečac donosi
za onu divnu satanu. A ti
od ovog dana poručnik si moj.
JAGO: Na veki sav sam vaš.
POJAVA ČETVRTA
Pred zamkom. (Ulaze Dezdemona, Emilija i Budala.)
DEZDEMONA: Znate li, prijaško, gde prebiva poručnik Kasio?
BUDALA: Ne smem da kažem da on negde prebiva.
DEZDEMONA: Zašto, čoveče?
BUDALA: On je vojnik; a onome koji kaže da neki vojnik negde nekoga prebiva sleduje nož u leđa.
DEZDEMONA: No, no; gde, dakle, stanuje?
BUDALA: Kad bih vam rekao gde on stanuje, rekao bih vam gde ja prebivam.
DEZDEMONA: Može li štogod najzad da iziđe iz ovoga?
BUDALA: Ne znam ja gde on stanuje, a da nagađam gde mu je stan i da kažem kako je na stanu ovde ili onde, tu mogu da nastanu ne istine već neistine.
DEZDEMONA: Možete li da ga pronađete i da prilikom izveštaja budete krepkijeg duha?
BUDALA: Uzeću svet na ispit o njemu; što će reći stavljati pitanja i odgovarati na njih.
DEZDEMONA: Pronađi ga i poruči mu da dođe ovamo; reci mu da sam ganula svog muža u njegovu korist i da se nadam da će sve biti dobro.
BUDALA: U opsegu je ljudske pameti da izvrši tako što, pa ću stoga i pokušati da to uradim. (Ode)
DEZDEMONA: Gde li izgubih rubac, Emilija?
EMILIJA: Ja ne znam, gospođo.
DEZDEMONA: Da sam krstaša zlatnih kesu punu
izgubila, daleko bi mi, veruj,
milije bilo; i da Crnac moj
nije po duši odan i poverljiv
i lišen onih niskih svojstava
kakvih u bića ljubomornih ima,
dovoljno to bi bilo pa da on
bude na ružne pomisli naveden.
EMILIJA: A ljubomoran nije on?
DEZDEMONA: Ko? On?
Ja mislim da je isisalo sunce
pod kojim on je rođen svaku žicu
takvoga nastrojenja.
EMILIJA: Evo ga.
DEZDEMONA: Neću ga pustiti dok ne pozove
Kasija sebi.
(Ulazi Otelo.)
Kako ste mi, mužu?
OTELO: Dobro sam, dobra gospo.
(Za sebe.) Muka li je
pretvarati se! Kako ste mi vi,
Dezdemona?
DEZDEMONA: Moj dobri mužu, dobro.
OTELO: Dajte mi ruku. Ruka vam je vlažna.
DEZDEMONA: Nit' godine nit' brige nit' iskustvo
poznala nije.
OTELO: To pokazuje
plodnost i srce izdašno. Sva topla,
topla i vlažna; ruka kar vaša
iziskuje sužavanje slobode
i molitvu i post i velika
ispaštanja i vežbe pobožne;
jer tu na muci mlad đavolčić živi,
oran da bunu diže obično.
Dobra je ruka to, široka ruka.
DEZDEMONA: Imate, zbilja, prava reći to;
jer ta je ruka srce moje dala.
OTELO: Izdašna ruka; u vremena stara
srca su ruku davala, al' sad
heraldiku imamo novu mi,
po kojoj ruke daju, srca ne.
DEZDEMONA: Govoriti o tome ja ne umem;
sad haj'te ono što ste obećali.
OTELO: Šta to, pilence?
DEZDEMONA: Po Kasija sam poslala da dođe
na razgovor sa vama.
OTELO: Kijavicu
navukao sam nesnosnu; pozajmi
svoj rubac meni.
DEZDEMONA: Evo, mužu moj.
OTELO: Onaj što vama dadoh ga na dar.
DEZDEMONA: NJega pri sebi nemam.
OTELO: Ne?
DEZDEMONA: Zacelo ne,
moj gospodaru.
OTELO: To je pogreška.
Rubac jetaj
Ciganka jedna majci mojoj dala;
ona je bila vračara i mogla
misli bezmalo ljudima da čita;
i reče, dok je rubac taj u nje,
moj otac biće sa njom ljubazan
i sasvim njenoj predan ljubavi,
ali će, ako izgubi ga ona
ili ga bude darovala kome,
moj otac s mržnjom gledati na nju,
a njegov duh će krenuti u lov
za novim bubicama. Umirući
ona mi dade njega s nalogom
da svojoj ženi ja ga podarim,
ukol'ko usud ženu meni da.
I ja učinih tako: pazite ga;
neka vam bude drag ko očnji vid;
izgubiti ga il' ga dati kome
bila bi propast kakva ne bi mogla
ni sa čim da se meri.
DEZDEMONA: Može l' biti?
OTELO: Istina cela; utkane su čini
u tkanje njemu, a opšivala ga
u proročanskom zanosu Sibila,
koja je tu na svetu izbrojala
već dvesta puta Sunčev propisan
optok po kružnoj njegovoj putanji;
posvećene su bube svilene
svileni konac za nj ispredale,
a 6OJ'U za nj su dale mumije
balsamovanih srca devojačkih.
DEZDEMONA: Zbilja! I sve je ovo istina?
OTELO: Istina sušta; stoga motri na nj.
DEZDEMONA: O, kamo onda da je dao Bog
da nikada ga nisam videla!
OTELO: Ha! Zašto?
DEZDEMONA: Otkud taj nagli, plahi ton u vas?
OTELO: Izgubljen? Nesto? Zaturen? Govor'te!
DEZDEMONA: Pomiluj nebo nas!
OTELO: O! Je l' te?
DEZDEMONA: Izgubljen nije on; no šta i da je?
OTELO: Kako?
DEZDEMONA: Izgubljen nije, velim.
OTELO: De, pokaž'te.
DEZDEMONA: Nije da ne bih mogla, mužu moj,
ali sad neću. To je domišljanstvo
da me od moje molbe odbijete:
molim vas da u službu Kasija
primite opet.
OTELO: Rubac mi dones'te;
na dušu mi se hvata zloslutica.
DEZDEMONA: Hajdete, haj'te,
nećete naći spretnijeg čoveka.
OTELO: Rubac!
DEZDEMONA: Još reč o Kasiju, kad molim.
OTELO: Rubac!
DEZDEMONA: Ta on je sveg života svog
zasnivao na vašoj ljubavi
sve svoje dobro, i opasnosti
delio s vama –
OTELO: Rubac!
DEZDEMONA: E, zbilja, ukora ste vredni.
OTELO: Dalje! (Ode)
EMILIJA: Da nije ljubomoran?
DEZDEMONA: To ne opazih nikad pre.
Zacelo ima čini nekakvih
u tome rupcu; avaj do boga
što ga izgubih.
EMILIJA: Godina il' dve
dovoljne nisu da se pokažu
muževi ko su; svi su oni samo
stomak i ništa drugo; proždiru nas
s velikom slašću, ali kad se nas
zasite dobro, povrate nas oni.
No evo ide muž moj s Kasijem.
(Ulaze Jago i Kasio.)
JAGO: Tu drugog puta nema; ona će
to morati da uradi; al', gle!
U dobri čas: pristupite, pa molbom
navalite na nju.
DEZDEMONA: Pa kako je,
Kasio dobri moj, šta ima novo?
KASIO: Molba od pre, sinjora: preklinjem vas
da mi na način svoj blagorodni
omogućite opet živeti
i sudeonik biti ljubavi
onoga koga poštujem svom dušom
i celom njenom revnošću; ja ne bih
želeo da se odlaže ta stvar.
Ako je ovaj greh što ga učinih
toliko smrtan da ni pređašnje
usluge moje, niti nevolja
što sad je trpim, niti zasluge
što ih obećah za ubuduće
ne mogu da me opet otkupe
u njegovome srcu, onda bi
blagoslov za me bio već i to
da ovo saznam; vid ću zadovoljan
po nevolji da uzmem na se tad
i da na drugoj nekakvoj putanji,
predajući se milosti sudbine,
ućutkam i pritajim sebe.
DEZDEMONA: Vaj,
trostruko plemeniti Kasio,
na odziv sada ne nailazi
zauzimanje moje; muž moj više
nije moj muž; i da se likom tol'ko
izmenio koliko ćudi svojom,
poznala ja ga ne bih; tako mi
svi sveti ne pomogli, ako nisam
zastupala vas što sam bolje znala
i odrešitom reči svojom stoga
nezadovoljstvo njegovo navukla.
Strpeti vam se valja neko vreme;
učiniću što mogu, pa ću čak
i više što da učinim no što bih
usudila se da za sebe činim:
to nek vam bude dosta.
JAGO: Je li ljut
gospodar moj?
EMILIJA: Baš sada otide,
i to, bez sumnje, čudno nemiran.
JAGO: Zar on da bude ljutit? Viđao sam
gde top, ko vihor, vrste njegove
raznosi u nebesa, video
kako mu brata rođenoga on
oduvao iz naručja, ko demon;
pa on zar da je ljut? Zacelo nešto
trenutno samo; idem da ga nađem;
ako je ljut, tu zbilja nešto ima.
DEZDEMONA: Idi, i ja te molim. (Jago ode.)
Svakojako
da mu je jasni duh pomutila
državna neka stvar, zacelo nešto
iz Mletaka, il' neki podmukli
poduhvat tu na Kipru, koji mu je
dostavljen, a u takvom slučaju
izvikuju se ljudi obično
na manje važne stvari, dok na umu
imaju one krupne. Baš je tako;
kad nas zaboli prst, uvuče se
osećaj bola i u ostale
udove zdrave. LJudi, valja znati,
bogovi nisu, niti se od njih
tražiti može pažnja kakva bi
prikladna bila za mladoženju.
Izgrdi me valjano, Emilija;
ja sam ga - kao ratnik nedostojan –
napala daje nedostojan sa mnom;
al' on je lažno bio optužen,
pošto sam ja, i sama uviđam,
potkupila svedoka.
EMILIJA: Molite Boga da su tu posredi
državna posla, ko što mislite;
da nije štogod, ne daj Bože, on
uvrteo u glavu, il' da nisu
nekakve trice ljubomorne to
koje se tiču vas.
DEZDEMONA: U zao čas! Pa nikad mu za to
povoda nisam dala.
EMILIJA: LJubomornom
odgovor takav nije odgovor;
nipošto nije ljubomoran neko
stoga što ima povoda za to,
već stoga što je ljubomoran. To je
čudovište što samo sebe začne
i samo sebe rađa.
DEZDEMONA: Bog nek čuva
Otelov duh od tog čudovišta!
EMILIJA: Amin, sinjora.
DEZDEMONA: Poći ću da ga potražim. A vi,
Kasio, tuda šetajte; ukol'ko
dobre ga volje nađem, molbu vašu
podstaći ću i svima silama
nastojati na njenom ispunjenju.
KASIO: Pokorno hvala, gospođo.
(Odlaze Dezdemona i Emilija. Dolazi Bjanka.)
BJANKA: Da ste mi zdravo, Kasio.
KASIO: Šta vi
tražite izvan doma? Kako ste,
Bjanka, lepojko? Ja sam, Boga mi,
išo do vaše kuće, dušice.
BJANKA: A ja u stan vaš išla, Kasio.
Pa tako! Cele nedelje vas nema?
Čitavih sedam dana, sedam noći?
Sto še'set osam sati? I to sati
ljubavnikova odsustva, još većma
dosadnih nego sto i še'set sati
po sunčanome satu! O, računa
zamornog dozlaboga!
KASIO: Molim vas,
oprostite mi, Bjanka, teške misli
sve su me ovo vreme tištale,
ali u dane staloženije .
sav račun svojih. ću izostanaka
namiriti vam. Bjanka, srce moje,
(Daje joj Dezdemonin rubac)
prepočni mi taj vez.
BJANKA: O, Kasio!
Odakle je sad ovo? To je spomen
od kakve nove prijateljice;
osećam sad odakle je poteklo
osetno ono odsustvo; je l' dotle
već došlo? Lepo, lepo.
KASIO: Hajde, ženo!
Ta sumnjičenja gadna đavolu
bacite kao porugu u brk,
jer vam je on i doturio njih.
LJubomora vas muči da je to
od neke žene, da je spomen neki:
Boga mi, Bjanka, ne.
BJANKA: Pa otkuda je?
KASIO: To ne znam, dušo; našao sam ga
u svojoj sobi. Svidi mi se mnogo
taj rad; i pre no bude zatražen –
a biće, to je dosta verovatno –
hteo bih da se prepočne za mene;
ponesite ga, svršite mi to;
a sada me, međutim, ostavite.
BJANKA: Da idem? Zašto?
KASIO: Ja generala sad očekujem,
pa niti je to probitačno, mislim,
niti ja želim da me vidi ovde
sa nekom ženom.
BJANKA: , Zašto, molim vas?
KASIO: Ne zato što vas ne bih voleo.
BJANKA: Već zato što me ne volite prosto.
Jedan me delić puta ispratite,
molim vas; recite mi da l' ću vas
videti malo ranije večeras.
KASIO: Samo vas malo otpratiti mogu,
jer ovde čekam, ali ćemo se
videti skoro.
BJANKA: Vrlo dobro; moram
okolnostima da se povinujem. (Odu.)