Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:37 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 188604_209722869038101_145205102156545_825394_7141138_n

http://www.book-forum.net

2Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:42 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Ovo posvećujem Richu Baileyju i Alanu Dotyju, učiteljima koji su
imali najveći utjecaj na moje pisanje, i svim svojim prijateljima,
učiteljima širom svijeta, koji sada pomažu mladim piscima.
Nastavite se boriti, svi vi.

http://www.book-forum.net

3Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:43 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Prvo poglavlje
Ne volim kaveze. Uopće ne volim ići u zoološki vrt. Kada sam prvi put
išla tamo, skoro sam dobila napad klaustrofobije gledajući te sirote
životinje. Nisam mogla zamisliti da bilo koje stvorenje živi na taj način.
Ponekad mi je malo žao čak i kriminalaca koji su osuđeni na život u ćeliji.
Sigurno nikada nisam očekivala svoj život provesti u jednoj od njih.
No, u posljednje se vrijeme čini da mi život priređuje mnogo neočekivanih
stvari jer evo me tu, zatočene.
»Hej!« povikala sam čvrsto stišćući čelične rešetke koje su me odvajale od
svijeta. »Koliko ću dugo biti ovdje? Kada je moje suđenje? Ne možete me
zauvijek držati u ovoj tamnici!«
O. K, nije to bila baš mračna tamnica sa zahrđalim lancima. Bila sam u
malenoj ćeliji golih zidova, golog poda i, ustvari... sve je bilo golo.
Besprijekorna. Sterilna. Hladna. Bila je čak i depresivnija od neke
pljesnive tamnice. Na svojoj sam koži osjećala hladnoću rešetki s ulaza,
čvrstih i nepopustljivih. Zbog fluorescentnog svjetla metal je grubo sjajio i
nadraživao je moj vid. Mogla sam vidjeti rame muškarca koji je ukočeno
stajao pored ulaza u ćeliju i znala sam da su u hodniku vjerojatno još
četvorica čuvara koje ne mogu vidjeti. Isto sam tako znala da mi nijedan
od njih neće odgovoriti, no to me nije priječilo da posljednja dva dana
neprestano od njih zahtijevam odgovore.
Kada je zavladala uobičajena tišina, uzdahnula sam i stropoštala se na
ležaj u kutu ćelije. Kao i sve ostalo u mom novom domu, i ležaj je bio
bezbojan i jednostavan. Da. Zaista sam počela priželjkivati da su me
smjestili u pravu tamnicu. Tada bih barem mogla gledati štakore i paučinu.
Zurila sam prema gore i odmah me obuzela zbunjenost, kao i uvijek na
ovakvu mjestu: kao da mi se strop i zidovi približavaju. Kao da ne mogu
disati. Kao da će mi se zidovi ćelije nastaviti približavati, istiskujući sav
zrak, sve dok ne ostane nimalo mjesta...
Naglo sam se pridigla i sjela dašćući.
Nemoj zuriti u zidove i strop, Rose, izgrdila sam samu sebe. Umjesto toga
spustila sam pogled prema svojim sklopljenim rukama i pokušala dokučiti
kako sam dospjela u ovu zbrku.
Prvobitni odgovor bio je očit: netko mi je podmetnuo zločin koji nisam
počinila. I to ne sitan zločin. Nego ubojstvo. Odvažili su se optužiti me za
najteži zločin koji može počiniti jedan moroj ili dhampir. Naravno, ne
kažem da nikada prije nisam ubila. Jesam. Isto tako sam i prekršila dosta
4
pravila (pa čak i zakona). Hladnokrvno ubojstvo, pak, nije bilo dio mog
repertoara. Pogotovo ne ubojstvo kraljice.
Istina je da kraljica Tatiana nije bila moja prijateljica. Ona je bila hladna
proračunata vladarica moroja, rase živih vampira koji rabe magiju i ne
ubijaju žrtve radi njihove krvi. Tatiana i ja imale smo težak odnos iz više
razloga. Jedan je bio to što sam hodala s njezinim pranećakom Adrianom.
Drugi je bio moje neodobravanje njezina načina borbe protiv strigoja, zlih,
nemrtvih vampira koji su nas sve proganjali. Tatiana me je prevarila
mnogo puta, ali nikada je nisam željela ubiti. No, očito je netko to htio i
ostavio trag koji je vodio do mene, a najgori su bili moji otisci prstiju po
čitavom srebrnom kolcu kojim je ubijena Tatiana. Naravno, to je bio moj
kolac, stoga je bilo prirodno što su na njemu moji otisci. No, činilo se da
nitko ne misli kako je to važno.
Ponovno sam uzdahnula i izvukla sićušni zgužvani komad papira iz džepa.
Jedino što sam imala za čitati. Stiskala sam ga u ruci jer nije bilo potrebe
gledati riječi. Već sam ih odavno zapamtila. Zbog sadržaja poruke
preispitivala sam ono što znam o Tatiani. Zbog toga sam preispitivala
mnogo toga.
Frustrirana vlastitim okruženjem pobjegla sam drugdje, u okruženje svoje
najbolje prijateljice Lisse. Lissa je moroj i dijelimo psihičku vezu koja mi
omogućava da uđem u njezin um i vidim svijet njezinim očima. Svi su
moroji posjedovali neki oblik magije elemenata. Lissin je bio duh, element
povezan s psihičkim i iscjeljiteljskim moćima. Bio je rijedak među
morojima koji su obično koristili više fizičke elemente, stoga smo jedva
shvaćali njezine sposobnosti, koje su bile nevjerojatne. Iskoristila je duh
kako bi me vratila iz mrtvih prije nekoliko godina i to je stvorilo našu
vezu.
Boravak u njezinu umu oslobodio me je mog kaveza, ali je nudio vrlo
malu pomoć u rješavanju mog problema. Lissa se trudila dokazati moju
nevinost još od saslušanja na kojem su izneseni dokazi protiv mene. To da
je moj kolac upotrijebljen u ubojstvu bio je samo početak. Moji su
protivnici vrlo brzo sve podsjetili na moje neprijateljstvo prema kraljici te
su pronašli i svjedoka koji je posvjedočio gdje sam se nalazila u vrijeme
ubojstva. Zbog tog svjedočenja ostala sam bez alibija. Vijeće je zaključilo
da postoji dovoljno dokaza kako bi me poslali na pravo suđenje, na kojem
će mi izreći presudu.
Lissa je očajnički pokušavala ljudima skrenuti pozornost i uvjeriti ih da mi
je netko podmetnuo. Bilo joj je teško pronaći nekoga tko će je saslušati jer
je cijeli morojski kraljevski dvor bio zauzet pripremama za Tatianin
svečani ispraćaj. Smrt vladarice velika je stvar. Moroji i dhampiri,
5
poluvampiri poput mene, dolazili su iz cijelog svijeta kako bi prisustvovali
spektaklu. Hrana, cvijeće, ukrasi, čak i glazbenici... sve. Da se radilo o
Tatianinu vjenčanju, sumnjam da bi taj događaj bio jednako svečan. Zbog
tolikih aktivnosti i uzbuđenja nikome nije u ovom trenutku bilo stalo do
mene. Što se tiče većine ljudi, ja sam na sigurnom i ne mogu ponovno
ubiti. Tatianin je ubojica pronađen. Pravda je zadovoljena. Slučaj
zaključen.
I prije negoli sam uspjela steći jasan dojam o Lissinu okruženju, zbog
nekakve gungule u zatvoru vratila sam se natrag. Netko je stupio u taj
prostor, razgovarao s čuvarima i tražio da me vidi. Moj prvi posjetitelj u
nekoliko dana. Srce mi je zatuklo snažnije i skočila sam prema rešetkama
nadajući se da je to netko tko će mi reći da je sve ovo užasna pogreška.
Moj posjetitelj nije bio baš netko koga sam očekivala.
»Stari«, rekla sam umorno. »Što ti radiš ovdje?«
Preda mnom je stajao Abe Mazur. Kao i uvijek, bio je to pravi prizor. Bila
je sredina ljeta, vrućeg i vlažnog s obzirom na to da smo se nalazili u srcu
ruralnog dijela Pennsylvanije, no, to ga nije spriječilo da odjene odijelo.
Neukusno, savršeno skrojeno, urešeno blještavom ljubičastom svilenom
kravatom i odgovarajućim šalom, što je zaista bilo pretjerano. Zlatni nakit
bliještio je na njegovoj zagasitoj koži, a izgledao je kao da je nedavno
podrezao svoju kratku crnu bradu. Abe je bio moroj, no iako nije bio
kraljevskog roda, bio je jednako utjecajan.
Isto tako, bio je moj otac.
»Ja sam tvoj odvjetnik«, reče on veselo. »Došao sam ti dati pravni savjet,
naravno.«
»Ti nisi odvjetnik«, podsjetila sam ga. »A i posljednji savjet koji si mi dao
nije baš upalio.«
To je bilo zlobno od mene. Abe me je. iako nema nikakvo formalno
pravno obrazovanje, branio na saslušanju. Budući da sam bila zatvorena
iščekujući suđenje, jasno je da ishod i nije bio baš sjajan. No, u toj svojoj
samoći, shvatila sam da je bio u pravu što se tiče jedne stvari. Nijedan
odvjetnik, bez obzira na to koliko je dobar, nije me mogao spasiti na
saslušanju. Morala sam mu odati priznanje jer se prihvatio izgubljenog
slučaja, ali s obzirom na naš površan odnos još uvijek mi nije bilo jasno
zašto je to učinio. Moja glavna teorija bila je to da nije vjerovao kraljevskoj
obitelji i da je osjećao očinsku dužnost. Tim redoslijedom.
»Moja je izvedba bila savršena«, uvjeravao me. »Ali tvoj uvjerljivi govor
tijekom kojeg si rekla 'da sam ja ubojica' nije nam nimalo pomogao. To
što si stavila tu sliku u sučevu glavu i nije bila najpametnija stvar koju si
mogla učiniti.« Ignorirala sam zajedljivost i prekrižila ruke.
6
»I, što ti radiš ovdje? Znam da ovo nije puki očinski posjet. Ti nikada ništa
ne činiš bez razloga.«
»Naravno da ne. Zašto išta činiti bez razloga?«
»Nemoj počinjati sa svojom cirkularnom logikom.«
Namignuo je.
»Ne moraš biti ljubomorna. Ako se potrudiš i usredotočiš, mogla bi jednog
dana naslijediti moje briljantne logičke sposobnosti.«
»Abe«, upozorila sam ga. »Reci već jednom.«
»Dobro, dobro«, rekao je. »Došao sam ti reći da će možda pomaknuti
tvoje suđenje.«
»Š-što? To su izvrsne vijesti!« Barem sam ja tako mislila. Njegov izraz
lica govorio je drugačije. Zadnje što sam čula je da moje suđenje može biti
mjesecima daleko. Zbog same pomisli na to, da ću biti u ovoj ćeliji toliko
dugo, opet sam se počela osjećati klaustrofobično.
»Rose, jasno ti je da će tvoje suđenje biti gotovo identično tvom
saslušanju. Isti dokazi i presuda da si kriva.«
»Da, ali sigurno postoji nešto što možemo učiniti prije toga? Naći dokaze
kako bismo me oslobodili krivnje?« Iznenada, postalo mi je sasvim jasno
u čemu je problem. »Kada kažeš 'pomaknuti', o koliko vremena
govorimo?«
»U idealnom slučaju oni bi to željeli učiniti nakon krunjenja novog kralja
ili kraljice. Znači, tijekom postkrunidbenih svečanosti.«
Njegov je ton bio bezbrižan, ali uhvativši njegov mračan pogled, shvatila
sam pravo značenje. Brojevi su mi odjekivali u glavi.
»Pogreb je ovaj tjedan, a izbori su odmah nakon toga... Kažeš kako bih
mogla imati suđenje i biti osuđena u, koliko, praktički dva tjedna?«
Abe je kimnuo.
Opet sam pojurila prema rešetkama, a srce u grudima mi je luđački
udaralo.
»Dva tjedna? Ozbiljno?«
Kada je rekao da će pomaknuti suđenje, mislila sam da je možda za
mjesec dana. Dovoljno vremena da se pronađu novi dokazi. Kako bih ja to
mogla izvesti? Ne znam. Dakle, vrijeme mi curi. Dva tjedna nisu bila
dovoljna, pogotovo zbog toliko događanja na dvoru. Prije nekoliko
trenutaka bilo mi je mrsko što ću toliko vremena možda biti u pritvoru. A
sada sam ga imala premalo, a odgovor na moje sljedeće pitanje mogao bi
sve pogoršati.
»Koliko dugo?« upitala sam pokušavajući kontrolirati drhtanje glasa.
»Koliko dugo nakon presude dok ne... izvrše kaznu?«
7
Još nisam u potpunosti znala što sam naslijedila od Abea, ali činilo se
očito da dijelimo jednu značajku: sposobnost da bez kolebanja prenesemo
loše vijesti.
»Vjerojatno odmah.«
»Odmah.« Ustuknula sam, gotovo sjela na ležaj i onda osjetila novi nalet
adrenalina. »Odmah? Dakle. Dva tjedna. Za dva tjedna možda ću biti...
mrtva.«
Naime, to je bilo ono što mi je prijetilo u trenutku u kojem je postalo jasno
da je netko podmetnuo dovoljno dokaza kako bi mi smjestio. Ljude koji su
ubijali kraljice nisu slali u zatvor. Njih bi pogubili. Mali broj zločina među
morojima i dhampirima kažnjavao se na taj način. Pokušali smo imati
civilizirano pravosuđe i pokazati kako smo bolji od krvožednih strigoja.
No, određeni zločini u očima zakona zaslužuju smrt. Određeni ljudi su je
također zaslužili, poput ubojica i izdajica. Dok sam uviđala što mi zapravo
budućnost sprema, osjetila sam kako drhtim, a i suze su mi gotovo počele
teći.
»To nije pravedno!« rekla sam Abeu. »To nije pravedno i ti to znaš!«
»Nije bitno što ja mislim«, rekao je smireno. »Samo iznosim činjenice.«
»Dva tjedna«, ponovila sam. »Što možemo učiniti u dva tjedna? Hoću
reći... imaš nekakav trag, zar ne? Ili... ili...možeš nešto pronaći dotada? To
je tvoja specijalnost.«
Buncala sam i znala da zvučim histerično i očajno. Naravno, to je bilo zato
što sam bila histerična i očajna.
»Bit će teško mnogo postići«, objasnio je. »Dvor je zauzet pogrebom i
izborima. Stvari su nesređene, što je i dobro i loše.«
Znala sam za sve pripreme jer sam promatrala Lissu. Vidjela sam da se
već priprema kaos. Pronaći bilo kakav dokaz u ovoj zbrci neće biti samo
teško. Moglo bi zaista biti nemoguće.
Dva tjedna. Dva tjedna i mogla bih biti mrtva.
»Ne mogu«, rekla sam Abeu glasom koji je pucao. »Ne bih... trebala
umrijeti na taj način.«
»Oh?« Nabrao je obrvu. »Ti znaš kako bi trebala umrijeti?«
»U borbi.« Jedna suza mi je pobjegla i brzo sam je obrisala. Uvijek sam u
životu imala imidž opake osobe. Nisam željela da se sada slomi, ne sada
kada je bio najvažniji. »U borbi. Braneći one koje volim. Ne... tako da me
nekako isplanirano smaknu.«
»Ovo i jest borba neke vrste«, rekao je zamišljeno. »Samo ne fizička. Dva
tjedna je dva tjedna. Je li to loše ? Jest. Ali, ipak je bolje od jednog tjedna.
I ništa nije nemoguće. Možda će se pojaviti novi dokazi. Samo moraš biti
strpljiva.«
8
»Mrzim čekati. Ova prostorija... tako je malena. Ne mogu disati. Ubit će
me prije nekog krvnika.«
»Čisto sumnjam.« Abeov izraz lica još je uvijek bio staložen, bez izraza
suosjećanja. Gruba ljubav. »Neustrašivo si se borila protiv strigoja, no ne
možeš se nositi s malom prostorijom?«
»To je više od toga! Sada moram čekati svaki dan u ovoj rupi znajući da
sat odbrojava do moje smrti i gotovo nema načina da ga zaustavim.«
»Ponekad su najveći ispit naše snage situacije koje se ne čine tako
otvoreno opasnima. Ponekad je najteže preživjeti.«
»Oh, ne. Ne.« Odmaknula sam se i počela hodati uokolo sitnim koracima.
»Nemoj mi započinjati s tim plemenitim sranjem. Zvučiš kao Dimitri kada
mi je davao te duboke životne lekcije.«
»On je preživio upravo ovu situaciju. Prolazi i kroz druge stvari.«
Dimitri.
Duboko sam udahnula i smirila se prije odgovora. Do ove zbrke s
ubojstvom Dimitri je bio najveći problem u mom životu. Prije godinu
dana, iako se činilo kao vječnost, on je bio moj instruktor u srednjoj školi i
trenirao me kako bih postala jedna od dhampira u ulozi čuvara koji štite
moroje. Uspio je u tome, i mnogo više. Zaljubili smo se, što nije bilo
dopušteno. Snalazili smo se kako smo najbolje znali i umjeli, čak smo
konačno pronašli i način kako bismo bili zajedno. Ta je nada nestala kada
su ga ugrizli i pretvorili u strigoja. Za mene je to bila prava noćna mora.
Tada, čudom koje nitko nije smatrao mogućim, Lissa je upotrijebila moć
duha kako bi ga opet pretvorila u dhampira. No, stvari se nisu vratile u
stanje u kojem su bile prije napada strigoja.
Zagledala sam se u Abea.
»Dimitri je ovo preživio, ali je bio u užasnoj depresiji! I još je uvijek.
Zbog svega.«
Ozbiljnost grozota koje je počinio dok je bio strigoj progonila je Dimitrija.
Nije mogao oprostiti sebi i zakleo se da sada nikoga ne može voljeti. Nije
pomoglo ni to što sam počela izlaziti s Adrianom. Nakon nekoliko
uzaludnih pokušaja prihvatila sam da smo Dimitri i ja prošlost. Krenula
sam dalje nadajući se da sada s Adrianom mogu imati nešto stvarno.
»Da«, rekao je Abe hladno. »On je deprimiran, a ti si sama sreća i radost.«
Uzdahnula sam.
»Ponekad je razgovarati s tobom kao razgovarati sa samom sobom:
užasno naporno. Postoji li razlog zbog kojeg si tu? Osim kako bi mi prenio
užasne vijesti? Bila bih sretnija živeći u neznanju.«
Ne bih trebala umrijeti na ovakav način. Ne bih trebala znati kada. Moja
smrt nije događaj zabilježen u kalendaru.
9
Slegnuo je ramenima.
»Samo sam te htio vidjeti. I čuti kakvi su ti planovi.«
Da, zaista jest, shvatila sam. Abeov pogled uvijek se vraćao na mene dok
smo razgovarali. Nije bilo sumnje u to da mi je poklanjao svoju pozornost.
U našem razgovoru nije bilo ništa što bi brinulo moje čuvare. No, svako
toliko ugledala bih Abeov pogled kako prelazi po hodniku, mojoj ćeliji i
ostalim detaljima koje je smatrao zanimljivim. Abe nije zaradio svoju
reputaciju kao Zmey, zmija, tek tako. Uvijek je procjenjivao, uvijek tražio
prednost. Činilo se da je moja sklonost ludim zapletima obiteljska crta.
»Isto sam tako htio pomoći da ti prođe vrijeme.« Nasmiješio se, ispod
ruke izvadio i kroz rešetke mi pružio nekoliko časopisa i knjigu. »Možda
će ovo popraviti situaciju.«
Sumnjala sam da će bilo kakva zabava učiniti podnošljivijim dvotjedno
odbrojavanje do moje smrti. Časopisi su se bavili modom i frizurama.
Knjiga je bila Grof Monte Cristo. Podignula sam je i imala sam potrebu
našaliti se, učiniti bilo što kako bi ovo izgledalo manje stvarno.
»Gledala sam film. Tvoja suptilna simbolika i nije tako suptilna. Osim ako
unutra nisi skrio turpiju.«
»Knjiga je uvijek bolja od filma.« Počeo se okretati. »Možda ćemo idući
put raspravljati o književnosti.«
»Čekaj.« Bacila sam štivo na krevet. »Prije nego što odeš... u cijeloj toj
frci nitko uopće nije spomenuo tko ju je zapravo ubio.« Kako Abe nije
odmah odgovorio, oštro sam ga pogledala. »Ti vjeruješ da ja to nisam
učinila, zar ne?«
Koliko sam znala, mogao je misliti da sam zaista kriva i samo pokušavati
pomoći. Ne bi bilo netipično za njega.
»Vjerujem da je moja draga kći sposobna za ubojstvo«, rekao je
naposljetku. »Ali, ne ovo.«
»No, tko je to učinio?«
»To«, rekao je prije nego što je otišao, »je nešto na čemu radim.«
»Ali, upravo si rekao da nam ponestaje vremena! Abe!« Nisam htjela da
ode. Nisam željela biti sama sa svojim strahom. »Nema načina da se ovo
popravi!«
»Samo zapamti što sam rekao u sudnici«, odgovorio je.
Izgubila sam ga iz vida pa sam opet sjela na krevet razmišljajući o onom
danu na sudu. Na kraju saslušanja rekao mi je, prilično odlučno, da me
neće pogubiti. Niti ću ići na suđenje. Abe Mazur nije davao isprazna
obećanja, no počinjala sam misliti da i on ima granice, osobito otkada su
nam prilagodili raspored.
10
Ponovno sam izvadila zgužvani komad papira i otvorila ga. I on je dolazio
iz sudnice, a krišom mi ga je dao Ambrose, Tatianin sluga i mlađahni
ljubavnik.
Rose,
ako ovo čitaš, znači da se dogodilo nešto strašno. Vjerojatno me mrziš i ne
krivim te. Mogu te samo zamoliti da vjeruješ kako je ono što sam učinila s
proglasom o dobi bolje za tvoj narod od onog što su drugi planirali.
Postoje moroji koji bi htjeli prisiliti sve dhampire na službu, željeli to oni
sami ili ne, pomoću kompulzije. Proglas o dobi usporio je tu skupinu.
Ipak, pišem ti znajući jednu tajnu koju moraš ispraviti, a to je tajna koju
smiješ odati što je moguće manjem broju osoba. Vasilisa treba svoje
mjesto u Vijeću, a to je izvedivo. Ona nije posljednji Dragomir. Još je
jedan živ, nezakonito dijete Erica Dragomira. Ne znam ništa više, ali ako
možeš pronaći tog sina ili kćer, dat ćeš Vasilisi moć kakvu zaslužuje. Bez
obzira na tvoje pogreške i opasan temperament, ti si jedina za koju mislim
da se može primiti tog zadatka. Nemoj gubiti vrijeme.
Tatiana Ivaškov
Riječi se nisu promijenile otkada sam ih pročitala ostalih sto puta, a ni
pitanja koja su uvijek izazivala. Je li poruka istinita? Je li to zaista Tatiana
napisala? Je li mi, unatoč svom naizgled neprijateljskom stavu, povjerila
ovo opasno saznanje?
Postojalo je dvanaest kraljevskih obitelji koje su odlučivale u ime moroja,
ali praktički, kao da ih je bilo samo jedanaest. Lissa je bila posljednja
pripadnica loze i bez još jednog člana obitelji Dragomir, prema
morojskom zakonu, nije mogla sudjelovati u radu Vijeća koje je donosilo
naše odluke ni glasovati. Već su donijeli neke prilično loše zakone, a ako
je poruka bila istinita, bit će ih još. Lissa bi se mogla boriti protiv takvih
zakona, a nekim ljudima to se neće svidjeti, ljudima koji su već dokazali
da su spremni ubiti.
Još jedan Dragomir.
Još jedan Dragomir značio bi da Lissa može glasovati. Još jedan glas u
Vijeću mogao bi toliko toga promijeniti. Mogao bi promijeniti morojski
svijet. Mogao bi promijeniti moj svijet, recimo, jesam li kriva ili ne. I
svakako, mogao bi promijeniti Lissin svijet. Sve je ovo vrijeme vjerovala
da je sama. Ipak... s nelagodom sam se pitala bi li se ona obradovala
polubratu ili polusestri. Prihvaćala sam da je moj otac nitkov, ali Lissa je
svog oduvijek držala na pijedestalu i vjerovala samo najbolje o njemu.
Ova će vijest biti šok i, iako sam cijeli život trenirala kako bih je zaštitila
od fizičkih prijetnji, pomislila sam da će je trebati zaštititi i od nekih
drugih stvari.
11
Ali najprije, sam trebala istinu. Morala sam znati je li ova poruka zaista
došla od Tatiane. Bila sam poprilično sigurna da mogu saznati, no to je
uključivalo nešto što mrzim činiti.
Pa, zašto ne? Trenutno nisam imala ništa pametnije za činiti.
Ustajući iz kreveta, okrenula sam leđa rešetkama, zagledala se u prazni zid
i usredotočila se na njega. Pripremajući i podsjećajući se da sam dovoljno
snažna kako bih zadržala kontrolu, oslobodila sam se mentalnih barijera
koje sam uvijek podsvjesno imala oko svog uma. Veliki se pritisak dignuo
s mene, kao zrak koji se ispušta iz balona.
I, odjednom, okružili su me duhovi.
Drugo poglavlje
Kao i uvijek, bilo je zbunjujuće. Lica i lubanje, prozirne i svjetlucave,
lebdjele su oko mene. Privlačila sam ih, rojile su se u oblaku kao da mi
očajnički pokušavaju nešto reći. I, zaista, vjerojatno jesu. Duhovi koji su
ostajali na ovom svijetu bili su nespokojni, duše koje su imale neki razlog
koji ih je priječio krenuti dalje. Kada me Lissa vratila iz mrtvih, održala
sam vezu s njihovim svijetom. Trebalo je puno truda i samokontrole kako
bih naučila zaustaviti fantome koji su me slijedili. Magična polja koja su
štitila morojski dvor zapravo su držala većinu duhova podalje od mene, ali
ovaj sam put željela da budu ovdje. Dati im taj pristup, privući ih... pa, to
je bilo opasno.
Nešto mi je govorilo da bi, ukoliko uopće postoji nespokojan duh, to
sigurno bila kraljica ubijena u vlastitom krevetu. Nisam vidjela poznata
lica, ali sam se i dalja nadala.
»Tatiana«, promrmljala sam usredotočujući misli na lice mrtve kraljice.
»Tatiana, dodi k meni.«
Nekoć sam vrlo jednostavno mogla pozvati jedan duh: svog prijatelja
Masona kojeg su ubili strigoji. Tatiana i ja nismo bile toliko bliske kao
Mason i ja, no svakako smo bile povezane. Neko vrijeme ništa se nije
događalo. Isti obrisi lica kovitlali su se ispred mene u ćeliji. Već sam
počela očajavati. A onda, odjednom, bila je tu.
Stajala je u odjeći u kojoj je ubijena, dugoj spavaćici i ogrtaču
prekrivenom krvlju. Izgledala je prozirno i treperila je kao neispravan
ekran televizora. Unatoč tome, kruna na njezinoj glavi i vladarsko držanje
davali su joj isti onaj kraljevski izgled koji sam pamtila. Kada se
materijalizirala, nije ništa govorila ni činila. Samo je zurila u mene, a
njezin mračan pogled gotovo mi je probijao u dušu. Zbrka osjećaja stezala
12
me u grudima. Ti instinktivni osjećaji koji bi mi se uvijek javili u
Tatianinoj blizini, bijes i ljutnja, rasplamsali su se. A onda ih je ublažio
nalet suosjećanja. Ničiji život ne bi trebao završiti na način na koji je
okončan njezin.
Oklijevala sam plašeći se da će me čuti čuvari. Nekako sam imala osjećaj
da jačina moga glasa nije važna i da nijedan od njih ne može vidjeti ono
što ja vidim. Podigla sam poruku.
»Jesi li ti ovo napisala?« Uzdahnula sam. »Je li to istina?«
I dalje je zurila. Masonov duh slično se ponašao. Prizvati mrtve je jedno,
komunicirati s njima nešto je sasvim drugo.
»Moram znati. Ako postoji još jedan Dragomir, pronaći ću ga.« Nema
potrebe isticati činjenicu kako nisam u mogućnosti tražiti bilo što ni bilo
koga. »No, moraš mi reći. Jesi li ti napisala ovo pismo? Je li to istina?«
Jedini odgovor dolazio je iz njezinog luđačkog pogleda. Moja frustracija
je rasla, a pritisak svih tih duhova počeo mi je izazivati glavobolju. Čini se
da je Tatiana bila jednako naporna i mrtva i živa.
Namjeravala sam se opet zaštititi i istjerati duhove, kada je Tatiana
napravila sićušan pokret. Lagano je kimnula glavom, gotovo nezamjetno.
Njezin strogi pogled zatim se spustio na poruku u mojoj ruci i, samo tako,
nestala je.
Ponovno sam se obranila koristeći svu svoju volju kako bih onemogućila
pristup mrtvima. Glavobolja nije nestala, no lica jesu. Utonula sam u
krevet i zagledala se u poruku, ali nisam je vidjela. Zatvorila sam oči i
iskoristila povezanost duhom kako bih se vratila i vidjela što radi Lissa.
Od uhićenja bila je zauzeta braneći i zastupajući me, stoga sam očekivala
zateći je u sličnoj situaciji. Umjesto toga, ona je... kupovala odjeću.
Bila sam skoro uvrijeđena zbog lakomislenosti svoje najbolje prijateljice
dok nisam shvatila kako traži haljinu za pogreb. Bila je u jednoj od
zabačenih trgovina na dvoru u kojoj su kupovale kraljevske obitelji. Na
moje iznenađenje, Adrian je bio s njom. Kada sam vidjela njegovo
poznato, lijepo lice, nešto straha u meni je izblijedjelo. Brz pogled u njezin
um otkrio mi je zašto je on tu: nagovorila ga je da dođe jer ga nije željela
ostaviti samog.
Mogla sam razumjeti zašto. Bio je potpuno pijan. Bilo je čudo što može
stajati i, zapravo, pomislila sam da ga drži jedino zid na koji se naslonio.
Njegova smeđa kosa bila je neuredna, i to ne namjerno, kao obično.
Njegove duboke zelene oči bile su krvave. Kao i Lissa, i Adrian je koristio
magiju duha. Imao je sposobnost koju ona još nije: mogao je ljudima
ulaziti u snove. Očekivala sam da će mi doći u san otkada sam u pritvoru,
a sada mi je bilo potpuno jasno zašto nije. Duh zakočen alkoholom. Na
13
neki je način to bilo dobro. Pretjerana upotreba duha stvarala je tamu od
koje bi se ludjelo. Ipak, provoditi život u neprestanom pijanstvu također
nije bilo zdravo.
Vidjeti ga kroz Lissine oči u meni je izazvalo emocionalnu zbunjenost
gotovo jednaku onoj koju sam doživjela s Tatianom. Bilo mi ga je žao.
Bilo je očito da je zabrinut i uznemiren zbog mene, a prošlotjedni potresni
događaji zatekli su ga, kao i sve nas. Također je izgubio svoju tetu do koje
mu je, unatoč njezinom osornom držanju, bilo stalo.
Ipak, unatoč svemu tome, osjećala sam... prijezir. To možda i nije bilo
pravedno, ali nisam se mogla suzdržati. Jako mi je bilo stalo do njega i
razumjela sam da je uznemiren, ali bilo je i boljih načina za suočiti se s
gubitkom. Njegovo je ponašanje bilo gotovo kukavično. Tražio je spas od
svojih problema u boci, što je bilo u potpunoj suprotnosti s mojom
prirodom. Ja? Nisam mogla dopustiti da moji problemi pobijede bez
borbe.
»Baršun«, rekla je sigurno trgovkinja Lissi. Mršava morojka podignula je
ogromnu haljinu dugih rukava. »Baršun je tradicionalan u kraljevskoj
pratnji.«
Uz ostale manifestacije, na Tatianinu ispraćaju ceremonijalna će pratnja
hodati uz lijes, a u njoj će biti predstavnik svake obitelji.
Činilo se da nikome nije smetalo što će Lissa to obaviti u ime svoje
obitelji. No, glasovati? To je bilo nešto sasvim drugo.
Lissa je pogledala haljinu. Više je sličila kostimu za Noć vještica nego
haljini za pogreb.
»Vani je trideset dva stupnja«, rekla je Lissa. »I vlažno je.«
»Tradicija zahtijeva žrtve«, odvratila je žena melodramatično. »Kao i
tragedija.«
Adrian je otvorio usta, sigurno je htio izreći nekakav neprimjeren i
podrugljiv komentar. Lissa je oštro odmahnula glavom pa nije ništa rekao.
»Ima li nekakvih, ne znam, haljina bez rukava?«
Prodavačica je razrogačila oči.
»Nitko nikada nije nosio bretele na kraljevskom pogrebu. To ne bi bilo u
redu.«
»A kratke hlače?« zapitao je Adrian. »Jesu li u redu ako se stavi kravata?
Zato što sam ja namjeravao to odjenuti.«
Žena je izgledala užasnuto. Lissa je prostrijelila Adriana pogledom punim
prijezira, ne toliko zbog primjedbe, koju je smatrala donekle duhovitom,
nego zbog toga što joj se gadila njegova stalna omamljenost.
»Pa, nitko se prema meni ne ponaša kao prema punopravnoj pripadnici
kraljevske obitelji«, rekla je Lissa vraćajući se haljinama. »Nema razloga
14
da se sada počnem tako ponašati. Pokažite mi haljine kratkih rukava i s
bretelama.«
Prodavačica je napravila grimasu, ali je i poslušala. Nije joj bio problem
savjetovati plemiće o modi, ali ne bi im se usudila naložiti što bi trebali
raditi ili odjenuti. To je dijelom bio razlog raslojenosti našeg svijeta. Žena
je otišla na drugi kraj trgovine i pronašla zatražene haljine, kada su ušli
Lissin dečko i njegova teta.
Christian Ozera je, pomislila sam, onaj poput kojeg bi se trebao ponašati
Adrian. To što sam uopće mogla tako nešto misliti bilo je zapanjujuće.
Vremena su se zaista promijenila ako Christiana smatram uzorom. No, to
je bila istina. Promatrala sam ga pomoću Lisse prošlog tjedna i Christian
je bio odlučan i nepokolebljiv te je činio što god je mogao kako bi joj
pomogao nakon Tatianine smrti i mog uhićenja. Prema izrazu na njegovu
licu bilo je očito da mora prenijeti nešto važno.
Njegova otvorena teta, Tasha Ozera, bila je još jedan primjer snage i
ljupkosti bez obzira na pritisak. Odgojila ga je nakon što su njegovi
roditelji postali strigoji i napali je, te joj tako ostavili ožiljak na jednom
obrazu. Moroji su se oduvijek oslanjali na čuvare što se tiče zaštite, ali
nakon tog napada Tasha je odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Naučila se
boriti koristeći tijekom treninga sve postojeće metode u borbi jedan na
jedan i pomoću oružja. Zaista je bila opaka i stalno je gnjavila druge
moroje kako bi se i sami učili boriti. Lissa je ostavila haljinu koju je bila
razgledavala i nestrpljivo se okrenula prema Christianu. Osim mene, nije
postojao nitko kome je više vjerovala. On je bio njezin oslonac tijekom
svega ovoga.
Preletio je pogledom po trgovini, činilo se da nije pretjerano oduševljen
što je okružen haljinama.
»U šopingu ste?« upitao je pogledavajući i Lissu i Adriana. »Uživate u
zajedničkim trenucima, cure?«
»Hej, tebi bi koristila promjena garderobe«, rekao je Adrian. »Osim toga,
kladim se da bi super izgledao u topiću.«
Lissa je ignorirala njihovo rječkanje i usredotočila se na Ozere.
»Što ste doznali?«
»Odlučili su da neće ništa poduzeti«, rekao je Christian. Usne su mu se
prezirno uvile. »To jest, neće ga kazniti.«
Tasha je kimnula.
»Pokušavamo nametnuti ideju da je on samo pomislio kako je Rose u
opasnosti i da je uskočio prije nego što je shvatio što se zaista događa.«
Srce mi je zastalo. Dimitri. Govorili su o Dimitriju.
15
Na trenutak nisam više bila s Lissom. Nisam više bila u ćeliji. Umjesto
toga, vratila sam se u dan svog uhićenja. Svađala sam se s Dimitrijem u
kafiću i kritizirala ga zbog njegovog stalnog odbijanja da razgovara sa
mnom, a pogotovo da nastavimo svoju vezu. Tada sam odlučila da je s
njim gotovo, da je sve zaista gotovo i da mu neću dopustiti da mi i dalje
slama srce. Tada su čuvari došli po mene, i bez obzira na to što je Dimitri
tvrdio kako mu je vrijeme koje je proveo kao strigoj onemogućavalo da i
dalje voli, reagirao je brzinom munje kako bi me obranio. Bili su brojčano
znatno nadmoćniji, ali nije mario. Izraz njegova lica, a i to što ga jako
dobro poznajem, reklo mi je sve što sam trebala znati. Bila sam suočena s
prijetnjom. Morao me je braniti.
I branio me je. Borio se kao bog, što je nekoć bio na Akademiji sv.
Vladimira kada me je učio boriti se protiv strigoja. Onesposobio je više
čuvara u tom kafiću nego što bi jnogao jedan muškarac. Jedino što ga je
zaustavilo, a zaista vjerujem kako bi se borio do posljednjeg daha, bila je
moja intervencija. Tada nisam znala što se događa ni zašto me hrpa čuvara
želi uhititi. No, shvatila sam da je Dimitri u ozbiljnoj opasnosti da ugrozi
svoj ionako krhak status na dvoru. Bilo je nečuveno što se jedan strigoj
preobrazio, stoga mu mnogi još uvijek nisu vjerovali. Molila sam
Dimitrija da prestane, više me je bilo strah što će se dogoditi njemu nego
meni.
Uopće nisam znala što mi se sprema.
Došao je na moje saslušanje, pod nadzorom, ali, ni ja ni Lissa nismo ga
otada vidjele. Lissa je vrijedno radila na tome da ga oslobodi bilo kakve
optužbe bojeći se da bi ga opet mogli zatvoriti. A ja? Pokušavala sam
samoj sebi reći da ne preuveličavam to što je učinio. Moje uhićenje i
eventualno smaknuće imali su prednost. A ipak... još uvijek sam se pitala.
Zašto je to učinio? Zašto je riskirao svoj život radi mene? Je li to bila
instinktivna reakcija na prijetnju? Je li to učinio iz usluge Lissi kojoj se
zakleo pomoći jer ga je oslobodila? Ili je to zapravo učinio zbog toga što
je još uvijek nešto osjećao za mene?
Još uvijek nisam znala odgovor, ali kada sam ga vidjela takvog, poput
onog žestokog Dimitrija iz svoje prošlosti, uskovitlali su se osjećaji koje
sam tako očajnički pokušavala odagnati. Pokušavala sam se uvjeriti kako
treba vremena za oporaviti se od prekida veze. Neki zaostali osjećaji bili
su prirodni. Nažalost, treba vam duže kako biste preboljeli frajera kada se
on dovodi u opasnost radi vas.
Bez obzira na sve, Christianove i Tashine riječi ulijevale su mi nadu u
Dimitrijevu sudbinu. Ipak nisam bila jedina koja hoda po tankoj liniji
16
između života i smrti. Oni koji su bili uvjereni da je Dimitri još uvijek
strigoj htjeli su vidjeti kako mu se zabija kolac u srce.
»Opet su ga zatvorili«, rekao je Christian. »Ali, ne u ćeliju. Samo u
njegovu sobu, s nekoliko čuvara. Ne žele ga blizu dvora dok se stvari ne
slegnu.«
»Bolje nego u zatvor«, priznala je Lissa.
»Pa, ipak je apsurdno«, odbrusila je Tasha više sebi nego drugima. Ona i
Dimitri bili su bliski godinama i nekada je htjela da taj njihov odnos
prijeđe na višu razinu. Pomirila se s prijateljstvom, a njezin bijes zbog
nepravde koja ga je zadesila bio je jak kao i naš. »Trebali su ga pustiti čim
je opet postao dhampir. Čim izbori budu gotovi, pobrinut ću se kako bi
opet bio slobodan.«
»I to je ono što je čudno...« Christian je zamišljeno stisnuo svoje blijedo
plave oči. »Čuli smo da je Tatiana rekla drugima prije nego što je, prije
nego što je...« Christian je oklijevao i nelagodno pogledao Adriana. Ta
stanka nije bila karakteristična za Christiana koji je običavao govoriti što
misli bez okolišanja.
»Prije negoli je ubijena«, rekao je Adrian odrješito ne gledajući nikoga od
njih. »Nastavi.«
Christian je progutao knedlu.
»Hm, da. Valjda je, ne javno, objavila da vjeruje kako je Dimitri opet
dhampir. Njezin plan bio je pomoći mu kako bi ga bolje prihvatili kada se
sve ostalo slegne.«
'Ostalo' je bio zakon o dobi spomenut u Tatianinoj poruci, u kojem je
navedeno da će dhampiri, kada napune šesnaest godina, biti prisiljeni
maturirati i početi braniti moroje. To me je razbjesnilo, ali kao mnogo
toga sada... pa, bilo je na čekanju.
Adrian je ispustio čudan zvuk, kao da čisti grlo.
»Ne, nije.«
Christian je slegnuo ramenima.
»Mnogi njezini savjetnici kažu da jest. Tako se priča.«
»Teško mi je u to povjerovati«, rekla je Tasha Adrianu.
Nikada nije odobravala Tatianine postupke i žestoko je govorila protiv
njih u više navrata. Adrianova nevjerica nije bila političke prirode, doduše.
Proizlazila je iz stavova koje će uvijek imati o svojoj teti. Ona nikada nije
dala nikakvu naznaku kako želi pomoći Dimitriju kako bi zadobio svoj
stari status.
Adrian nije dalje komentirao, ali znala sam da ova tema u njemu izaziva
iskre ljubomore. Rekla sam mu da je Dimitri prošlost i da sam spremna
17
krenuti dalje, ali Adrian, kao i ja, sigurno se pitao koji su motivi
Dimitrijeve kavalirske obrane.
Lissa je počela razmišljati kako bi mogli Dimitrija izbaviti iz kućnog
pritvora, kada se vratila prodavačica s naramkom haljina koje očito nije
odobravala. Grickajući usnu, Lissa je utihnula. Zaboravila je Dimitrijevu
situaciju, njome će se pozabaviti kasnije. Umjesto toga, umorno se
pripremila isprobati odjeću i odigrati ulogu dobre kraljevske curice.
Adrian se razdragao kada je ugledao haljine.
»Ima li tu i topića?«
Vratila sam se u svoju ćeliju razmišljajući o problemima koji su se, kako
se činilo, gomilali. Bila sam zabrinuta i za Adriana i za Dimitrija. Bila sam
zabrinuta i za sebe. Bila sam zabrinuta i za tog takozvanog izgubljenog
Dragomira. Počinjala sam vjerovati kako bi ta priča mogla biti istinita, ali
nisam mogla ništa poduzeti, što me je frustriralo. Morala sam djelovati
kada se radilo o pomaganju Lissi. Tatiana mi je rekla u svom pismu kako
moram biti pažljiva s kime razgovaram o tome. Da povjerim tu misiju
nekome drugom? Željela sam se sama pobrinuti za to, ali rešetke i
zagušujući zidovi oko mene rekli su kako se možda neću moći pobrinuti
nizašto neko vrijeme, čak ni za vlastiti život.
Dva tjedna.
Trebala sam novu razbibrigu, stoga sam se predala i počela čitati Abeovu
knjigu u kojoj se radilo o nepravednom zatvaranju, što sam i očekivala.
Bila je prilično dobra i naučila sam kako lažiranje vlastite smrti neće biti
uspješna metoda bijega. Knjiga je iznenada potaknula davna sjećanja.
Prolazili su me srsi dok sam se prisjećala čitanja tarota kod morojke koja
se zvala Rhonda. Ona je bila Ambroseova teta, a jedna od karata koju je
izvukla za mene prikazivala je ženu privezanu za mačeve.
Nepravedno zatvaranje. Optužbe. Kleveta. Prokletstvo.
Počela sam mrziti te karte. Uvijek sam ih smatrala prijevarom, no imale su
tu napornu naviku ostvarivanja. Na kraju gatanja stajalo je putovanje, ali
kamo? U pravi zatvor? Na vlastito smaknuće?
Pitanja bez odgovora. Dobrodošli u moj svijet. Za sada bez drugih
mogućnosti, pomislila sam kako bih se mogla pokušati malo odmoriti.
Ispruživši se na ležaju, pokušala sam zaboraviti te stalne brige. Nije
jednostavno. Svaki put kada bih zatvorila oči, ugledala bih suca koji lupa
čekićem i osuđuje me na smrt. Vidjela sam svoje ime u povijesnim
knjigama, ne kao junakinje, nego kao ubojice.
Ispružena ondje, gušeći se u vlastitom strahu, pomislila sam na Dimitrija.
Zamislila sam njegov nepokolebljivi pogled i mogla sam ga gotovo čuti
kako mi očitava bukvicu. Ne brini sada o onome što ne možeš promijeniti.
18
Odmori se dok možeš kako bi bila spremna za sutrašnje bitke. Imaginarni
savjet umirio me je. Konačno je došao i san, težak i dubok. Ovog sam se
tjedna mnogo okretala i vrtjela, stoga je pravi odmor bio dobrodošao.
A onda, probudila sam se.
Uspravila sam se u krevetu, a srce mi je lupalo. Virkajući uokolo, tražila
sam opasnost, bilo kakvu prijetnju koja me je mogla prenuti iz sna. Nije
bilo ničega. Tama. Tišina. Blago škripanje stolca u dnu hodnika reklo mi
je da su moji čuvari još uvijek u blizini.
Veza, shvatila sam. Veza me je probudila. Osjetila sam oštri, snažni
blijesak... čega? Silina. Tjeskoba. Navala adrenalina. Kroz mene je prošao
nalet panike, a ja sam uronila dublje u Lissu pokušavajući saznati što je to
izazvalo buru emocija s njezine strane.
Pronašla sam... ništa.
Veza je nestala.
Treće poglavlje
Zapravo, nije nestala potpuno.
Prigušena.
Otprilike onakva kakvom se činila nakon što je Dimitrija pretvorila u
dhampira. Magija je tada bila toliko jaka da je naša veza »pregorjela«.
Sada nije bilo navale magije. Kao da je praznina s njezine strane bila
namjerna. Kao i uvijek, Lissu sam mogla osjetiti: bila je živa; bila je
dobro. Dakle, što me je sprečavalo da je bolje osjećam? Nije spavala jer
sam s druge strane ovog zida mogla osjetiti budnu svijest. Duh je bio tamo
i skrivao ju je od mene... a ona je to omogućavala.
Koji vrag? Bilo je općepoznato da je naša veza funkcionirala samo
jednosmjerno. Ja sam mogla osjetiti nju; ona nije mogla osjetiti mene. Isto
sam tako mogla kontrolirati kada ću kročiti u njezin um. Često sam se
nastojala držati podalje (izuzevši vrijeme provedeno u zatvoru)
pokušavajući zaštititi njezinu privatnost. Lissa nije imala tu kontrolu i
vlastita ranjivost bi je ponekad razbjesnila. Svako toliko mogla je
upotrijebiti svoju moć i zaštititi se od mene, ali to je bilo rijetko, teško i
zahtijevalo je njezin znatni trud. Danas je u tome uspijevala, a kako je to
stanje trajalo, mogla sam osjetiti kako se napreže. Blokirati me nije bilo
lako, ali je u tome uspijevala. Naravno, nije me zanimalo kako to čini.
Zanimalo me je zašto.
To je možda bio najgori dan mog zatočeništva. Strah za mene samu bio je
jedno. Ali, za nju? Prava agonija. Da je u pitanju bio moj život ili njezin,
19
odšetala bih na smaknuće bez oklijevanja. Morala sam znati što se događa.
Je li nešto saznala? Je li Vijeće odlučilo preskočiti suđenje i odmah me
pogubiti? Je li me Lissa pokušavala zaštititi od te novosti? Što je koristila
više duha, njezin je život bio ugroženiji. Ovaj mentalni zid zahtijevao je
mnogo magije. Ali, zašto? Zašto je ovako riskirala?
Bilo je zapanjujuće u tom trenutku saznati koliko sam se oslanjala na tu
vezu kako bih pratila što se s njom događa. Istina: nisam uvijek
odobravala tuđe misli u svojoj glavi. Unatoč kontroli koju sam stekla,
njezin bi se um još uvijek ponekad sručio u moj u trenucima koje radije ne
bih iskusila. Ništa od toga sada me nije brinulo, samo njezina sigurnost
jest. Ovako blokirana osjećala sam se kao da sam izgubila ud.
Cijeli dan pokušavala sam ući u njezin um. Svaki put ostala bih izvan
njega. To me je izluđivalo. Nitko me nije došao ni posjetiti, a knjige i
časopisi odavno su izgubili svoj čar. Opet sam se osjećala poput životinje
zatočene u kavezu i potrošila sam dosta vremena vrišteći na čuvare, bez
efekta. Tatianin pogreb bio je idući dan, a sat do mog suđenja glasno je
otkucavao.
Došlo je vrijeme za spavanje i zid u našoj vezi konačno se srušio, zbog
toga što je Lissa zaspala. Veza između nas bila je čvrsta, ali je njezin um
ostao zatvoren u nesvijesti. Ondje neću pronaći odgovore. Nije mi
preostalo ništa drugo pa sam i ja otišla spavati pitajući se hoću li opet
ujutro biti odsječena.
Nisam bila. Ona i ja smo opet bile povezane i još jednom sam mogla
vidjeti svijet njezinim očima. Lissa se probudila prilično rano pripremajući
se za pogreb. Nisam vidjela ni osjećala nekakav razlog zbog kojeg me je
prethodnog dana blokirala. Opet me je puštala u svoj um, kao i inače.
Gotovo sam se upitala jesam li umislila da sam bila odsječena.
Ne... to se dogodilo. Jedva. U njezinu umu osjetila sam misli koje je još
uvijek skrivala od mene. Bile su skliske. Svaki put kada bih ih pokušala
zgrabiti, ispustila bih ih iz ruku. Čudilo me je što još uvijek može koristiti
dovoljno magije kako bi uspjela u tome, a to je bio jasan znak da me je
jučer blokirala namjerno.
Što se događalo? Zašto bi, pobogu, ona trebala išta skrivati od mene? Što
sam ja mogla poduzeti u vezi bilo čega, zatvorena u ovoj rupčagi? Opet je
nelagoda u meni počela rasti. O kakvoj grozoti nisam ništa znala?
Promatrala sam Lissu kako se priprema, nisam primijetila nikakav očiti
znak nečega neobičnog. Na kraju je odabrala haljinu bez rukava dužine do
koljena. Crnu, naravno. Nije to bila haljina za partijanje, ali znala je da će
izazvati neodobravanje. U drugačijim okolnostima to bi me oduševilo.
20
Odlučila je nositi raspuštenu kosu, a njezina blijedo plava boja isticala se
na crnoj haljini dok se gledala u ogledalu.
Christian i Lissa našli su se vani. Uredio se i on, morala sam priznati,
netipično za sebe, odjenuo je košulju i kravatu. Povukao je granicu kod
sakoa, a njegov izraz lica bio je čudna mješavina nervoze, tajnovitosti i
tipičnog sarkazma. No, kada je ugledao Lissu, izraz lica mu se istog
trenutka promijenio, postao ozaren i pun divljenja dok ju je promatrao.
Lagano joj se nasmiješio i nakratko je zagrlio. Njegov dodir pružio joj je
zadovoljstvo i utjehu i ublažio tjeskobu. Nedavno su se pomirili nakon
prekida, a vrijeme koje su proveli odvojeno bilo je mučno za oboje.
»Bit će u redu«, promrmljao je, a izraz lica opet mu je postao zabrinut.
»Upalit će. Možemo mi to.«
Nije rekla ništa, samo ga je čvršće zagrlila prije nego što se odmakla.
Nijedno nije govorilo dok su se vraćali na početak pogrebne povorke. To
mi se učinilo sumnjivim. Primila ga je za ruku i osjećala se snažnijom.
Procedura sahrane morojskog vladara bila je ista stoljećima, bez obzira
nalazi li se dvor u Rumunjskoj ili u svom novom domu u Pennsylvaniji.
To je bio morojski običaj. Miješali su tradicionalno s modernim, magiju s
tehnologijom.
Kraljičin lijes nosači će iznijeti iz palače i ceremonijalno nositi preko
cijelog dvora, sve do impozantne dvorske katedrale. Ondje će odabrana
skupina ići na misu. Nakon službe Tatianu će pokopati na crkvenom
groblju, pored ostalih vladara i važnih plemića.
Bilo je lako uočiti rutu kojom će se nositi lijes. Sa svake su se strane
nalazile motke na kojima su bile crvene i crne svilene zastavice. Tlo preko
kojeg će prenijeti lijes bilo je posuto ružinim laticama. Sa svake su se
strane nagurali ljudi u nadi da će uspjeti vidjeti bivšu kraljicu. Mnogi
moroji došli su iz dalekih mjesta, neki kako bi prisustvovali pogrebu, a
neki kraljevskim izborima koji će uslijediti ubrzo tijekom idućih nekoliko
tjedana.
Pratnja sastavljena od članova kraljevskih obitelji, većina ih je odjenula
crni baršun koji je odobrila prodavačica, već se uputila u palaču. Lissa je
zastala ispred kako bi se oprostila od Christiana jer on sigurno nikada nije
ni uzet u obzir kako bi predstavljao svoju obitelj na tako uzvišenom
događaju. Još ga je jednom snažno zagrlila i ovlaš poljubila. Dok su se
rastajali, u njegovim je plavim očima bio lukav odsjaj, tajne skrivene od
mene.
Lissa se probila kroz mnoštvo koje se nakupljalo pokušavajući doći do
ulaza i pronaći početak povorke. Ta zgrada nije izgledala kao palače i
dvorci u drevnoj Europi. Njezina velika kamena fasada i visoki prozori
MIN@
21
bili su usklađeni s ostalim dvorskim gradnjama, ali u nekim detaljima,
visini, širokim mramornim stepenicama, neznatno se razlikovala od
ostalih zgrada. Netko je dodirnuo Lissinu ruku pa se zaustavila i skoro
sudarila s jednim starim morojem.
»Vasilisa?« Bila je to Daniella Ivaškov, Adrianova majka.
Daniella nije bila tako loša kao ostali plemići i zapravo je smatrala da je u
redu što Adrian i ja hodamo, ili je barem tako bilo dok me nisu optužili za
ubojstvo. Većina Daniellina prihvaćanja proizlazila je iz činjenice da je
vjerovala kako ćemo Adrian i ja ionako prekinuti kada dobijem svoj
čuvarski zadatak. Daniella je također uvjerila jednog od svojih bratića,
Damona Tarusa, da mi bude odvjetnik, tu sam ponudu odbila kada sam
umjesto njega odlučila da me predstavlja Abe. Još uvijek nisam bila u
potpunosti sigurna jesam li donijela najbolju odluku, ali to je vjerojatno
pokvarilo Daniellino mišljenje o meni, zbog čega mi je bilo žao.
Lissa joj se nervozno nasmiješila. Jedva je čekala pridružiti se povorci i
završiti sa svim tim.
»Bok«, rekla je.
Daniella je bila potpuno odjevena u crni baršun, a u tamnoj kosi blistale su
i male dijamantne ukosnice. Briga i uznemirenost ocrtavale su joj se na
licu.
»Jesi li vidjela Adriana? Ne mogu ga nigdje pronaći. Tražili smo ga i u
njegovoj sobi.«
»Oh.« Lissa je skrenula pogled.
»Što?« Daniella ju je skoro protresla. »Što znaš?«
Lissa je uzdahnula.
»Nisam sigurna gdje je, ali vidjela sam ga sinoć kada se vraćao s neke
zabave.« Lissa je oklijevala, kao da joj je previše neugodno ispričati
ostatak. »Bio je... zaista pijan. Više no ikada do sad. Išao je s nekim
djevojkama i dalje ne znam. Žao mi je, Lady Ivaškov. Vjerojatno je... pa,
negdje u nesvijesti.«
Daniella je stiskala ruke, a ja sam dijelila njezin strah.
»Nadam se da nitko neće primijetiti. Možda možemo reći... da ga je
svladala tuga. Toliko se toga događa. Sigurno nitko neće primijetiti. Reći
ćeš im, zar ne? Reći ćeš im kako je bio uzrujan?«
Sviđala mi se Daniella, ali ova kraljevska opsesija imidžem zaista me je
počela smetati. Znala sam da voli sina, ali činilo se da je njezina glavna
briga ne toliko Tatianin posljednji počinak koliko to što će drugi misliti o
kršenju protokola.
»Naravno«, rekla je Lissa. »Ne bih htjela da itko... znate, ne bih voljela da
se to sazna.«
22
»Hvala ti. A sada idi.« Daniella je pokazala prema vratima još uvijek
izgledajući tjeskobno. »Moraš zauzeti svoje mjesto.« Na Lissino
iznenađenje, Daniella ju je lagano potapšala po ramenu. »I, ne budi
nervozna. Bit ćeš dobra. Samo glavu gore.«
Stražari smješteni na vratima prepoznali su Lissu kao nekoga kome je
dopušten ulaz pa su je propustili. Ondje, u foajeu, nalazio se Tatianin lijes.
Lissa se ukipila, odjednom skrhana, gotovo je zaboravila zbog čega je
ondje.
Sam lijes bio je umjetničko djelo. Bio je izrađen od blještavog crnog
drveta, ispoliranog do sjaja. Slike složenih vrtnih scena u sjajnim metalik
bojama svih nijansa resile su svaku stranu. Zlato je sijalo posvuda, pa čak i
na motkama koje će držati nosači. Te su motke bile omotane vijencima
svijetloljubičastih ruža. Činilo se da će trnje i lišće otežavati nosačima
lijesa dobro primanje motki, no to je bio njihov problem.
Unutra, otkrivena, na ležaju od još svijetloljubičastih ruža, bila je Tatiana.
Bilo je čudno. Stalno sam viđala leševe. K vragu, sama sam ih stvarala.
Međutim, vidjeti tijelo koje je bilo očuvano, ležalo mirno i među
ukrasima... dakle, to je bilo jezivo. To je bilo čudno i Lissi jer se ona nije
morala suočavati sa smrću često kao ja.
Tatiana je bila odjevena u svjetlucavu svilenu opravu jake nijanse
ljubičaste, tradicionalna boja kraljevskog pogreba. Dugački rukavi haljine
bili su urešeni složenim uzorcima sitnih bisera. Često bih viđala Tatianu u
crvenoj, boja koja se povezivala s obitelji Ivaškov. Crvena bi haljina bila
prejak podsjetnik na slike nje okrvavljene, slike koje sam vidjela na
suđenju, slike koje sam pokušavala blokirati. Niske dragog kamenja i još
bisera visjele su joj oko vrata, a zlatna kruna s dijamantima i ametistom
počivala joj je na prosijedoj kosi. Netko je Tatianu izvrsno našminkao, no
čak ni ta osoba nije mogla prikriti bljedilo kože. Moroji su bili prirodno
blijedi. Mrtvi, bili su poput krede, kao strigoji. Ovaj prizor Lissu je toliko
pogodio da se malo zaljuljala i morala skrenuti pogled. Miris ruža širio se
zrakom, no bilo je i naznake truleži pomiješane sa svom tom slatkoćom.
Koordinator pogreba uočio je Lissu i naložio joj da zauzme svoje mjesto,
nakon što je najprije prekorio Lissin modni izbor. Oštre riječi vratile su
Lissu u stvarnost, stoga je stala u red s ostalih pet pripadnika kraljevskih
obitelji s desne strane lijesa. Pokušala je ne gledati u kraljičino tijelo te je
skrenula pogled drugamo. Nosači su se uskoro pojavili i podigli svoj teret
koristeći motke omotane ružama kako bi podigli lijes na ramena i polako
ga iznijeli prema mnoštvu koje je čekalo. Svi su nosači bili dhampiri.
Odjenuli su službena odijela, što me je ispočetka zbunjivalo, ali onda sam
shvatila da su to sve čuvari s dvora.
23
Osim jednog. Ambrosea. Izgledao je prekrasno kao i uvijek i gledao ravno
preda se dok je obavljao svoju dužnost bezizražajna lica.
Pitala sam se tuguje li Ambrose za Tatianom. Bila sam toliko
usredotočena na vlastite probleme da sam stalno zaboravljala život koji je
ovdje izgubljen, život koji su mnogi voljeli. Ambrose je branio Tatianu
kada sam ja bila bijesna zbog zakona o dobi. Gledajući ga Lissinim očima,
poželjela sam osobno s njim razgovarati. Sigurno je nešto više znao o
pismu koje mi je krišom dao u sudnici. Sigurno nije bio samo dostavljač.
Povorka se pomakla naprijed pa je tako završilo moje razmišljanje o
Ambroseu. Ispred lijesa bilo je još službenih osoba. Plemići u elegantnoj
odjeći koji su izgledali blještavo. Uniformirani čuvari koji su nosili
zastave. Glazbenici s flautama hodali su na samom začelju i svirali
žalobnu melodiju. Sto se tiče Lisse, bila je vrlo dobra u javnim nastupima
te je elegantno i dražesno išla sporim i dostojanstvenim korakom,
uspravnog i sigurnog pogleda. Nisam mogla vidjeti izvan njezina tijela,
naravno, ali bilo je lako zamisliti što su vidjeli gledatelji. Bila je prelijepa i
kraljevski se držala, dostojna naslijediti baštinu Dragomira, i nadajmo se
da će sve više osoba to uvidjeti. Uštedjelo bi nam puno muke kada bi
netko promijenio zakon o glasovanju u standardnim procedurama te se ne
bismo morali oslanjati na potragu za izgubljenim bratom ili sestrom.
Dugo je trajalo hodanje pogrebnom rutom. Čak i kada je sunce počelo
tonuti prema horizontu, dnevna vrućina još je ostala u zraku. Lissa se
počela znojiti, ali je znala da se njezina neugoda ne može usporediti s
onom koju osjećaju nosači. Ako je mnoštvo koje je gledalo osjećalo
vrućinu, nije to pokazivalo. Ispružili su vratove kako bi dobro vidjeli
prizor ispred sebe. Lissa nije registrirala promatrače, ali ja sam im na
licima vidjela da nisu usredotočeni samo na lijes. Promatrali su i Lissu.
Brzo se među morojima pronio glas o tome što je učinila za Dimitrija i,
dok su mnogi osjećali skepsu prema njezinoj sposobnosti iscjeljivanja,
bilo ih je jednako toliko koji su vjerovali. Vidjela sam izraze čuđenja i
strahopoštovanja i na trenutak sam se upitala koga su zapravo došli vidjeti:
Lissu ili Tatianu?
Konačno, mogla se vidjeti katedrala, što su bile dobre vijesti za Lissu.
Sunce nije ubijalo moroje kao strigoje, ali ni vrućina ni sunčeva svjetlost
nisu bili ugodni ni za jednog vampira. Povorka je bila skoro gotova, a ona
će, s obzirom na to da je jedna od onih kojima je dopušteno biti na
crkvenoj službi, uskoro uživati u klimatizaciji.
Dok sam proučavala okolinu, nisam mogla ne pomisliti kakav je krug
ironije moj život. Na rubovima crkvenog posjeda nalazila su se dva
ogromna kipa drevnih legendarnih morojskih monarha, kralja i kraljice
24
koji su pomogli u morojskom napretku. Iako su bili poprilično udaljeni od
crkve, kipovi su se zlokobno uzdizali, kao da sve pomno nadgledaju.
Pored kraljičinog kipa bio je vrt koji sam dobro poznavala. Bila sam ga
prisiljena urediti za kaznu zbog bijega u Las Vegas. Moj pravi cilj na tom
putu bio je, a za to nitko nije znao, izvući Viktora Daškova iz zatvora.
Viktor je bio naš dugogodišnji neprijatelj, ali on i njegov brat Robert,
korisnik magije duha, znali su ono što nam je trebalo kako bismo spasili
Dimitrija. Da je neki stražar saznao da sam oslobodila Viktora, i da mi je
kasnije umaknuo, moja bi kazna bila daleko gora od arhiviranja i
uređivanja okoliša. Barem sam izvrsno uredila vrt, pomislila sam
ogorčeno. Ako me pogube, barem ću ostaviti trajan trag na dvoru.
Lissine oči zadržale su se dugo na jednom od kipova prije negoli se
okrenula prema crkvi. Sada se već jako znojila, no uvidjela sam da to nije
bilo isključivo zbog vrućine. Bila je i napeta. Ali, zašto? Zašto je bila tako
nervozna? Ovo je bila samo ceremonija. Samo je morala mehanički činiti
što i drugi.
Da... evo ga opet. Još nešto ju je mučilo. Još je uvijek od mene skrivala
misli, ali nekoliko ih je pobjeglo dok se brinula.
Preblizu, preblizu. Prebrzo se krećemo.
Brzo? Ne bih rekla. Nikada ne bih mogla izdržati ovaj spori,
dostojanstveni ritam. Posebno mi je bilo žao nosača. Da sam ja jedna od
njih, poslala bih k vragu pristojnost i počela trčati prema konačnom
odredištu. Naravno, tako bi tijelo moglo ispasti. Ako je koordinatorica
pogreba bila nervozna zbog Lissine haljine, uopće ne znam kako bi
reagirala da Tatiana ispadne iz lijesa.
Katedralu smo sve bolje vidjeli. Njezine kupole isijavale su jantarni i
narančasti sjaj na zalazećem suncu. Lissa je još uvijek bila udaljena
nekoliko metara, ali svećenik koji je stajao ispred sasvim se jasno vidio.
Njegova je halja bila gotovo zasljepljujuća. Bila je od teškog, sjajnog
zlatnog brokata, dugačka i puna. Okrugla kapa s križem, također zlatnim,
bila mu je na glavi. Smatrala sam neukusnim što je svojom odjećom
zasjenio kraljičinu, ali možda je to ono što svećenici rade u formalnim
prilikama. Možda je tako privlačio Božju pozornost. Dignuo je ruke u
znak dobrodošlice pokazujući još više te bogate tkanine. Ostatak mnoštva
i ja nismo se mogli suzdržati od zurenja u bliješteći prizor.
Dakle, možete zamisliti naše iznenađenje kada su kipovi eksplodirali.

http://www.book-forum.net

4Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:44 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četvrto poglavlje
A kada kažem eksplodirali, zaista mislim eksplodirali. Plamen i dim
suknuli su kao latice iz tek procvalog cvijeta kada su oni jadni vladari
eksplodirali i pretvorili se u komadiće kamena. Na trenutak bila sam
omamljena. Činilo se kao da gledam akcijski film dok je eksplozija parala
zrak i tresla zemlju. A onda se umiješalo moje čuvarsko obrazovanje.
Počela sam kritički promatrati i kalkulirati. Odmah sam uočila da je veći
dio kipa eksplodirao prema vanjskim dijelovima vrta. Mali komadići
kamena i prašine padali su na pogrebnu povorku, ali nijedan veliki komad
nije pogodio Lissu ili bilo koga tko je stajao u blizini. Uz pretpostavku da
kipovi nisu spontano sagorjeli, tko god ih je dignuo u zrak, učinio je to
vrlo precizno.
Zanemarimo li logistiku, ogromni plameni stupovi ipak su bili poprilično
strašni. Nastao je kaos dok su svi pokušavali pobjeći. No, svi su išli u
različitim smjerovima, tako da je dolazilo do sudaranja i posrtanja. Čak su
i nosači spustili svoj dragocjeni teret i odmaglili. Ambrose je bio
posljednji. Zinuo je i razrogačio oči dok je zurio u Tatianu, ali nakon još
jednog pogleda prema kipovima i on je odjurio u rulju. Nekoliko je čuvara
pokušalo održati red, stoga su slali ljude natrag niz pogrebnu stazu, ali ni
od toga nije bilo puno koristi. Svi su gledali samo sebe, previše prestrašeni
i uspaničeni da bi mogli razumno razmišljati.
Pa, svi osim Lisse.
Na moje iznenađenje, ona se nije iznenadila.
Očekivala je eksploziju.
Nije odmah pobjegla iako su ljudi jurili pored nje i gurali je ustranu.
Stajala je kao ukopana na istom mjestu na kojem se nalazila kada su
kipovi eksplodirali, proučavajući njih i njihove krhotine. Činilo se da je
osobito zabrinuta za bilo koga u mnoštvu tko je možda ozlijeđen u
eksploziji. Ipak, ne. Kao što sam već primijetila, činilo se da nema
ozlijeđenih. A, ako ih je i bilo, to je zbog stampeda.
Zadovoljna, Lissa se okrenula i počela vraćati s ostalima. (Ustvari, ona je
hodala; ostali su trčali.) Tek je kratko hodala, kada je ugledala ogromnu
skupinu stražara koji su jurili prema crkvi, namrgođenih lica. Neki su
zastali kako bi pomogli onima koji su bježali s mjesta događaja, ali većina
je stražara bila na putu prema mjestu eksplozije kako bi vidjeli što se
dogodilo.
Lissa je opet zastala pa se neki frajer zabio u njezina leđa, ali jedva je
osjetila sudar. Pažljivo je promatrala stražare uočavajući koliko ih ima, a
zatim je opet krenula. Njezine skrivene misli počele su se rasplitati.
26
Konačno sam počela nazirati dijelove plana koji je skrivala od mene. Bila
je zadovoljna. I nervozna. Ali, povrh svega, osjećala je...
Nekakvo komešanje u zatvoru naglo me vratilo u vlastiti um. Uobičajena
tišina pretprostorije je nestala, sada je bila ispunjena gunđanjem i
uzvicima. Skočila sam s mjesta na kojem sam sjedila i stisnula se uz
rešetke pokušavajući vidjeti što se događa. Hoće li i ova zgrada
eksplodirati ? Moja ćelija bila je okrenuta samo prema zidu prolaza, bez
pogleda na ostatak hodnika ili ulaz. Ipak sam vidjela čuvare koji su obično
stajali na kraju i koji su sada jurili ispred mene, prema nekakvu sukobu
koji se odvijao.
Nisam znala što ovo znači za mene i bila sam spremna na sve, i prijatelje i
neprijatelje. Koliko sam ja znala, moglo se raditi o nekoj politički
marginalnoj grupi koja napada dvor želeći se obračunati s morojskom
vladom. Prelazeći pogledom po ćeliji, u sebi sam opsovala jer se nisam
imala čime braniti. Najbliže tome bila je Abeova knjiga, koja je bila
beskorisna. Da je opak kao što misli da jest, unutra bi ubacio turpiju. Ili bi
mi dao nešto veće, kao što je Rat i mir.
Metež se utišao i nečiji koraci odzvanjali su prema meni. Stišćući šake,
ustuknula sam nekoliko koraka, spremna boriti se protiv bilo koga.
»Bilo tko« bio je Eddie Častile. I Mikhail Tanner.
Prijateljska lica nisu bila ono što sam očekivala. Eddie je bio dugogodišnji
prijatelj iz Sv. Vladimira, još jedan mladi čuvar kao i ja, i netko tko je bio
uz mene tijekom mnogobrojnih zapreka pa i tijekom bijega Viktora
Daškova iz zatvora. Mikhail je bio stariji od nas, u srednjim dvadesetima, i
pomogao nam je preobraziti Dimitrija u nadi da će Šonja Karp, žena koju
je Mikhail volio, a postala je strigoj, isto možda biti spašena. Pogledavala
sam naprijed i natrag, najprije jednoga pa drugoga.
»Što se dogada?« htjela sam znati.
»I meni je drago što te vidim«, rekao je Eddie.
Znojio se i bio pun borbene žestine, a nekoliko ljubičastih tragova na licu
značilo je da se večeras već susreo s nečijom šakom. U ruci je imao oružje
koje sam već vidjela u stražarskom arsenalu: nešto nalik na palicu koja bi
ljude onesposobila, a ne ubila. Ipak, Mikhail je imao nešto daleko
vrjednije: karticu i ključ kojima je otvorio moju ćeliju.
Moji prijatelji organizirali su bijeg iz zatvora. Nevjerojatno. Ludilo je bilo
obično moja specijalnost.
»Jeste li vi...« namrštila sam se. Pomisao na bijeg ispunjavala me radošću,
ali logistika me je otrijeznila. Naravno, oni su bili odgovorni za borbu s
čuvarima koju sam upravo čula. Doći ovdje dolje uopće nije bilo lako.
»Jeste li se vas dvojica potukli sa svakim stražarom u ovoj zgradi?«
27
Mikhail je konačno otključao vrata i odmah sam izjurila vani. Nakon što
sam se danima osjećala tako deprimirano i gušeno, bilo je kao da izlazim
na planinsku hrid, a oko mene vjetar i prostor.
»Rose, u ovoj zgradi nema stražara. Pa, možda jedan. I ovi momci.«
Eddie je pokazao u smjeru prijašnje borbe, stoga sam pretpostavila da
moji čuvari leže u nesvijesti. Moji prijatelji sigurno nisu nikoga ubili.
»Ostali su stražari na mjestu eksplozije«, shvatila sam. Komadići su se
počeli slagati, pa i Lissin manjak iznenađenja zbog meteža. »Oh, ne. Rekli
ste Christianu da raznese drevne morojske artefakte.«
»Naravno da ne«, odgovorio je Eddie. Činio se šokiran što insinuiram
takvo zvjerstvo. »Drugi korisnici magije vatre znali bi da je to učinio.«
»Pa, i to je nešto«, rekla sam. Trebala sam imati više povjerenja u njihovo
duševno zdravlje.
Ili možda ipak ne.
»Upotrijebili smo C4«, objasnio je Mikhail.
»Gdje li ste samo...«
Jezik mi se zapleo kada sam ugledala tko stoji na drugom kraju hodnika.
Dimitri.
Frustriralo me je što nisam znala kako je tijekom mog boravka u zatvoru.
Christianov i Tashin izvještaj bila je šala. Dakle, ovdje se nalazio odgovor.
Dimitri je stajao pored ulaza u hodnik u svom svojem dvometraškom
sjaju, zapovjednički i zastrašujući poput kakva boga. Njegove oštroumne
tamne oči procijenile su čitavu situaciju u trenutku, a njegovo snažno,
vitko tijelo bilo je napeto i spremno za bilo kakvu prijetnju. Izraz lica bio
mu je tako usredotočen, tako strastven da nisam mogla vjerovati kako bi
itko ikada mogao pomisliti da je on strigoj. Dimitri je gorio životom i
energijom. Ustvari, dok sam ga sada gledala, opet sam se prisjetila kako se
zauzeo za mene tijekom mog uhićenja. Lice mu je tada imalo ovaj isti
izraz. Zaista, to je bio isti izraz koji sam vidjela bezbroj puta. Onaj kojeg
su se ljudi bojali i divili mu se. Onaj koji sam voljela.
»I ti si ovdje?« Pokušala sam imati na umu kako moja zbrkana ljubavna
prošlost, za promjenu, i nije najvažnija stvar na svijetu. »Zar nisi u
kućnom pritvoru?«
»Pobjegao je«, rekao je Eddie prepredeno. Shvatila sam pravo značenje:
on i Mikhail pomogli su Dimitriju kako bi pobjegao. »To je ono što bi svi
očekivali od nekog nasilnog frajera koji je vjerojatno još uvijek strigoj, zar
ne?«
»Također bi očekivali da te dođe izbaviti«, dodao je Mikhail prihvativši
igru. »Posebno uzevši u obzir kako se borio za tebe prošlog tjedna. Zaista,
svi će pomisliti da te sam izvukao. A ne s nama.«
28
Dimitri nije ništa rekao. Njegove oči, dok je još uvijek pomno promatrao
našu okolinu, ocjenjivale su i mene. Provjeravao je jesam li dobro i
neozlijeđena. Izgledalo je da mu je lakše kada je shvatio kako je sve u
redu sa mnom.
»Hajde«, rekao je konačno Dimitri. »Nemamo puno vremena.«
To je bio eufemizam, ali jedna stvar me je smetala u »genijalnom« planu
mojih prijatelja.
»Nema šanse da pomisle kako je on to sam učinio!« uzviknula sam
uviđajući što je Mikhail htio reći. Namještali su da Dimitri ispadne krivac
za ovaj bijeg. Pokazala sam prema onesviještenim stražarima pod našim
nogama. »Oni su vam vidjeli lica.«
»Zapravo i ne«, dodao je nov glas. »Ne nakon amnezije malo
potpomognute duhom. Dok se oni probude, jedina osoba koje će se sjećati
da su je vidjeli bit će labilni Rus. Bez uvrede.«
»Nema problema«, odgovorio je Dimitri dok je Adrian prolazio kroz
vrata.
Zapiljila sam se u njega pokušavajući ne blenuti. Evo ih skupa, dvojica
muškaraca u mom životu. Adrian nije izgledao kao da može sudjelovati u
tučnjavi, ali bio je oprezan i ozbiljan kao i drugi borci. Njegove divne oči
bile su jasne i pune vještine koju je imao kada bi se zaista potrudio. Tada
sam shvatila: nije pokazivao nikakve znakove pijanstva. Je li ono što sam
vidjela neki dan bio trik? Ili se je prisilio preuzeti kontrolu? Bilo kako
bilo, osjećala sam kako mi se lagani osmijeh razlijeva licem.
»Lissa je lagala tvojoj mami«, rekla sam. »Ti bi sada trebao ležati negdje,
pijan i onesviješten.«
Nagradio me je jednim od svojih ciničnih osmijeha.
»Pa, da, to bi sigurno bilo mudrije, i veći užitak. I, nadajmo se da svi misle
kako to trenutno i činim.«
»Moramo krenuti«, rekao je Dimitri postajući sve nervozniji.
Okrenuli smo se prema njemu. Naše su šale prestale. Taj stav koji sam
primijetila kod Dimitrija, koji govori kako može napraviti bilo što i kako
će te uvijek dovesti do pobjede, navodio je ljude da ga bezuvjetno slijede.
Izraz Mikhailova i Eddiejeva lica, dok su postajali ozbiljni, pokazivao je
da se upravo tako osjećaju. I meni se to činilo prirodnim i u tom sam se
trenutku divila Adrianu što je zanemario bilo kakvu ljubomoru, te što i
sam ovako riskira. Osobito zbog toga što je Adrian bio jasan u više
navrata i rekao kako ne želi biti umiješan u bilo kakvu opasnu avanturu ili
upotrebu svog duha na nepošten način.
U Las Vegasu, na primjer, samo nas je pratio kao promatrač. Naravno, bio
je i pijan većinu vremena, no u tome vjerojatno nije bilo nikakve razlike.
29
Napravila sam nekoliko koraka naprijed, ali je Adrian iznenada ispružio
ruku kako bi me zaustavio.
»Čekaj, prije nego što kreneš s nama, moraš nešto znati.« Dimitri je htio
prosvjedovati, a oči su mu nestrpljivo zasjale. »Mora«, rekao je Adrian i
poprijeko pogledao Dimitrija. »Rose, ako pobjegneš... otprilike,
potvrđuješ da si kriva. Bit ćeš bjegunka. Ako te čuvari pronađu, neće im
trebati suđenje ni presuda kako bi te istog trena ubili.«
Četiri para očiju mirovala su na meni dok sam polako uviđala o čemu se
zapravo radi. Pobjegnem li sada i ulove li me, sigurno sam mrtva.
Ostanem li, imam male izglede u kratkom vremenu prije suđenja pronaći
dokaze koji će me spasiti. To nije nemoguće. Međutim, ako se ništa ne
pojavi, gotovo sigurno sam mrtva. Bilo koja opcija bila je riskantna. Obje
opcije ostavljaju veliku vjerojatnost da neću preživjeti.
Adrian je izgledao proturječno, baš kako sam se i ja osjećala. Oboje smo
znali da nemam dobrog izbora. Bio je jednostavno zabrinut i želio je da
znam što riskiram. Dimitri, pak... o njemu nije bilo dvojbe. Mogla sam mu
vidjeti na licu. Bio je zagovornik pravila pravilnog postupanja. Ali, u
ovom slučaju? S toliko lošim izgledima? Bilo je bolje riskirati i živjeti kao
bjegunac, a ako dođe smrt, bolje se suočiti s njome boreći se.
Moja smrt neće biti zabilježena na nečijem kalendaru.
»Idemo«, rekla sam.
Izjurili smo iz zgrade želeći nastaviti s planom. Nisam mogla ne reći
Adrianu:
»Sigurno koristiš mnogo duha kada si izveo sve one obmane na
stražarima.«
»Da«, složio se. »I nemam baš više snage ukoliko budem morao i dalje to
činiti. Lissa bi vjerojatno mogla uvjeriti desetak stražara da su vidjeli
duha. Ja? Ja jedva navedem nekoliko njih da zaborave Eddieja i Mikhaila.
Zbog toga im je trebao privući pozornost netko koga će se sjećati, a
Dimitri je idealan žrtveni jarac.«
»Pa, hvala ti.« Lagano sam mu stisnula ruku.
Dok je toplina strujala između nas, nisam se zamarala time da mu kažem
kako sam daleko od slobode. To bi umanjilo njegovo herojstvo. Još su
mnoge prepreke bile pred nama, ali sam zaista cijenila što se ovako
iskazao i prihvatio moju odluku da nastavimo s planom bijega.
Adrian mi je uputio pogled postrance.
»Da, pa, ja bih i trebao biti lud, zar ne?« U pogledu mu je zabljesnula
privrženost. »Nema mnogo toga što za tebe ne bih učinio. Čim gluplje, tim
bolje.«
30
Došli smo do prizemlja i vidjela sam da je Eddie bio u pravu što se tiče
čuvara. Hodnici i prostorije bili su praktički napušteni. Ne osvrćući se
više, izjurili smo van, a svježi zrak, kao da mi je obnavljao energiju.
»Što sad?« upitala sam svoje spasitelje.
»Sada ćemo te odvesti do auta u kojem ćemo pobjeći«, odgovorio je
Eddie.
Garaže nisu bile daleko, ali nisu bile ni blizu.
»Treba prijeći dosta otvorenog prostora«, rekla sam. Nisam spominjala
očiti problem, to da će me ubiti kao me primijete.
»Rabim duh kako bismo bili nejasni i kako nas ne bi mogli opisati«, rekao
je Adrian. Još malo testa njegove magije. Ne bi mogao izdržati puno više.
»Ljudi nas neće prepoznati osim ako ne zastanu i ne zagledaju se direktno
u nas.«
»Što vjerojatno neće«, rekao je Mikhail. »Ako nas uopće primijete. Svi su
previše zabrinuti za sebe da bi obraćali pozornost na druge u ovom
kaosu.«
Gledajući uokolo, vidjela sam da je u pravu. Zatvorska zgrada nalazila se
daleko od crkve, ali sada su ljudi koji su bili blizu mjesta eksplozije već
stigli na ovu stranu dvora. Neki su trčali prema svojim kućama. Neki su
tražili stražare nadajući se zaštiti. A neki... neki su išli u istom smjeru kao
i mi, prema garažama.
»Ljudi su zapravo previše preplašeni da zaista pokušaju otići s dvora«,
shvatila sam. Naša se grupa kretala koliko god je mogla brzo s Adrianom
koji nije bio u formi kao dhampiri.
»U garažama će biti gužva.« I službeni dvorski automobili i gosti u
posjetu bili su parkirani na istom području. »To bi nam moglo pomoći«,
rekao je Mikhail. »Još kaosa.«
Zbog toliko nemira u vlastitoj stvarnosti nisam u potpunosti mogla
zaroniti u Lissinu. Zaronivši nakratko u vezu, vidjela sam da je sigurna
preko na dvoru.
»Što li radi Lissa za vrijeme ovog?« upitala sam.
Vjerujte mi, bilo mi je drago što nije umiješana u ovo ludilo izvlačenja
mene iz zatvora. Ali, kako je primijetio Adrian, njezina vještina duha bila
je mnogo bolja od njegove. I sad, kada se osvrnem, bilo je jasno da je
znala za ovaj plan. To je bila ta tajna.
»Lissa mora ostati nevina. Ne smije biti povezana s bilo kojim dijelom
bijega ili eksplozije«, odgovorio je Dimitri, pogleda čvrsto usmjerenog
naprijed prema cilju. Ton mu je bio odlučan. Još uvijek ju je smatrao
svojom spasiteljicom. »Mora biti na oku ostalim plemićima. Kao i
31
Christian.« Gotovo se nasmiješio. Gotovo. »Njih bih dvoje prve
osumnjičio da nešto eksplodira.«
»Ali, stražari ih neće osumnjičiti kada shvate da eksplozija nije izazvana
magijom«, razmišljala sam. Sjetila sam se Mikhailovih prijašnjih riječi. »I,
hej, gdje ste vi, dečki, nabavili C4? Vojni eksplozivi malo su ekstremni,
čak i za vas.«
Nitko mi nije odgovorio jer su nam najednom tri čuvara stala na put. Ipak
nisu svi bili kod crkve. Dimitri i ja pojurili smo ispred svoje grupe, kao i
uvijek kada smo se skupa borili. Adrian je rekao da magija kojom je
zaštitio grupu neće izdržati bude li netko gledao direktno u nas. Htjela sam
se pobrinuti da Dimitri i ja budemo na prvoj liniji dodira s ovim
stražarima, u nadi da neće prepoznati ostale iza nas. Bacila sam se u borbu
bez oklijevanja, obrambeni instinkti odmah su se probudili. Međutim, u
tim milisekundama shvatila sam što zapravo činim. I prije sam se borila i
uvijek sam osjećala krivnju. Borila sam se protiv onih u zatvoru Tarasov,
kao i protiv kraljičinih stražara za vrijeme vlastitog uhićenja. No, nisam
zapravo poznavala nikoga od njih. Samo saznanje kako se radi o mojim
kolegama bilo je dovoljno... ali sada?
Sada sam se našla pred najtežim izazovom u svom životu iako se nije
činio takvim. Ipak su tri čuvara bili lagan izazov za mene i Dimitrija.
Problem je bio drugačiji, ove sam čuvare poznavala. Dvojicu sam susrela
dosta nakon mature. Radili su na dvoru i uvijek su bili ljubazni prema
meni. Treći čuvar nije bio tek netko koga sam poznavala, bila je to moja
prijateljica, Meredith, jedna od nekoliko djevojaka u mom razredu u Sv.
Vladimiru. Vidjela sam blijesak neugode u njezinim očima, a i sama sam
se tako osjećala. I njoj ovo nije izgledalo u redu. Međutim, ona je sada bila
čuvarica, a kao i u mene, i u nju je cijelog života usađivan osjećaj
dužnosti. Vjerovala je da sam zločinka. Vidjela je da sam slobodna i
spremna za napad. Procedura je nalagala da me svlada, a iskreno, nisam ni
očekivala ništa drugo. Ja bih to učinila da su nam uloge zamijenjene. Ovo
je bilo pitanje života i smrti.
Dimitri je bio zauzet ostalom dvojicom čuvara, brz i opak kao i uvijek.
Meredith i ja smo krenule jedna na drugu. Najprije me je pokušala oboriti
svojom težinom, vjerojatno se nadajući da će me prikliještiti uz tlo dok joj
netko ne dođe pomoći kako bi me svladala. Ipak, ja sam bila jača. To je
trebala znati. Koliko je puta bila moja sparing-partnerica u školskoj
sportskoj dvorani. Skoro svaki put bih je pobijedila. A ovo nije bila igra ni
trening. Suprotstavila sam se njezinu napadu i udarila je postrance u vilicu
očajnički se nadajući da nisam ništa slomila. Nastavila se kretati unatoč
boli, ali, opet, bila sam bolja od nje. Zgrabila sam je za ramena i oborila.
32
Jako je udarila glavom, ali je ostala pri svijesti. Nisam znala trebam li biti
zahvalna ili ne. Još uvijek je držeći, omotala sam ruku oko njezina vrata i
pričekala dok nije zatvorila oči. Olabavila sam stisak čim sam bila sigurna
da je u nesvijesti, a srce u grudima luđački mi je lupalo.
Bacila sam pogled na Dimitrija i vidjela da je i on svladao svoje
protivnike. Naša se skupina nastavila kretati kao da se ništa nije dogodilo,
ali sam bacila pogled na Eddieja znajući da mi se na licu ocrtava tuga. I on
je izgledao žalosno, ali me pokušao oraspoložiti dok smo jurili.
»Učinila si što si morala«, rekao je. »Bit će ona dobro. Natučena, ali
dobro.«
»Jako sam je udarila.«
»Liječnici se znaju nositi s potresom mozga. K vragu, koliko smo ih mi
imali dok smo trenirali?«
Nadala sam se da je u pravu. Granice između dobrog i lošeg malo su se
pobrkale. Jedina dobra stvar, valjda, bila je to da je Meredith vjerojatno
bila toliko zauzeta mnome da nije primijetila Eddieja i ostale. Oni su se
suzdržali od borbe i, nadajmo se, zadržali Adrianov veo duha dok smo
Dimitri i ja privlačili pažnju.
Konačno smo došli do garaža u kojima je doista vladala veća gužva nego
inače. Neki su se moroji već bili odvezli. Jedna je pripadnica kraljevske
obitelji histerizirala jer su ključevi automobila bili kod njezina vozača, a
ona nije znala gdje je. Dovikivala je prolaznicima kako bi vidjela može li
joj tko prespojiti žice i upaliti automobil.
Dimiti nas je odlučno vodio naprijed nimalo se ne kolebajući. Točno je
znao kamo idemo. Tu je bilo dosta planiranja, zaključila sam. Većina toga
odvila se jučer. Zašto mi je Lissa to zatajila? Ne bi li bilo bolje za mene da
sam znala za plan?
Jurili smo kroz ljude prema garaži na najudaljenijoj strani. Ondje,
smještena odmah ispred i naizgled spremna za polazak, nalazila se Honda
Civic dosadne sive boje. Pored nje stajao je čovjek prekriženih ruku koji je
proučavao vjetrobran.
Kada je čuo da se približavamo, okrenuo se.
»Abe!« uzviknula sam.
Moj čuveni otac okrenuo se i uputio mi jedan od onih šarmantnih
osmijeha koji bi mogao neoprezne namamiti u propast.
»Što ćeš ti ovdje?« upitao je Dimitri. »I ti ćeš biti na popisu sumnjivaca!
Ti si se trebao držati podalje s ostalima.«
Abe je slegnuo ramenima. Činilo se da ga uopće ne zabrinjava Dimitrijeva
ljutnja. Ne bih htjela da takav bijes usmjeri na mene.
33
»Vasilisa će se pobrinuti da se nekoliko osoba zakune kako su me vidjeli u
određeno vrijeme.« Okrenuo je svoj tamni pogled prema meni. »Osim
toga, nisam mogao otići bez pozdrava, zar ne?«
Ljutito sam odmahnula glavom.
»Je li sve ovo bio dio tvog plana u ulozi mog odvjetnika? Ne sjećam se da
je bijeg pomoću eksploziva dio pravničkog obrazovanja.«
»Pa, siguran sam da nije bio dio školovanja Damona Tarusa.« Abe se nije
prestao smiješiti. »Rekao sam ti, Rose. Nikada te neće pogubiti, ili ti
suditi, ako se mene pita.« Zastao je. »A pita me se, naravno.«
Oklijevala sam pogledavajući prema automobilu. Dimitri je stajao pored s
ključevima izgledajući nestrpljivo. Adrianove riječi odjekivale su u mojoj
glavi.
»Pobjegnem li, samo ću izgledati više kriva.«
»Oni već misle da si kriva«, rekao je Abe. »Budeš li trunula u toj ćeliji,
nećeš to promijeniti. Ovo nam samo daje više vremena za učiniti ono što
moramo, bez da nam prijeti tvoje smaknuće.«
»I što ćeš točno učiniti?«
»Dokazati da si nevina«, odgovorio je Adrian. »Ili da nisi ubila moju tetu.
Već neko vrijeme znam da nisi baš tako nevina.«
»Što, vi ćete uništiti dokaze?« upitala sam ignorirajući primjedbu.
»Ne«, odgovorio je Eddie. »Moramo saznati tko ju je zaista ubio.«
»Vi se ne biste trebali umiješati u to sada kada sam slobodna. To je moj
problem. Niste li me radi toga izvukli?«
»To je problem koji ne možeš riješiti dok si na dvoru«, rekao je Abe.
»Trebamo te na sigurnom.«
»Da, ali ...«
»Tratimo vrijeme prepirući se«, rekao je Dimitri.
Njegov je pogled pao na druge garaže. Mnoštvo je još bilo u kaosu,
prezauzeto vlastitim strahovima da bi nas primijetili. To nije utjecalo na
Dimitrijevu zabrinutost. Pružio mi je srebrni kolac, nisam preispitivala iz
kojih razloga. To je bilo oružje, nešto što nisam mogla odbiti.
»Znam da sve izgleda neorganizirano, ali zapanjit će vas koliko će brzo
čuvari nanovo uspostaviti red. A kada to učine, zatvorit će ovo mjesto.«
»Ne moraju«, rekla sam polako dok mi se vrtjelo u glavi. »Ionako ćemo
imati problema ako izađemo iz dvora. Zaustavit će nas, ako uopće dođemo
do ulaza. Bit će kilometarska kolona automobila!«
»Ah, dakle«, rekao je Abe lijeno proučavajući svoje vrhove prstiju.
»Saznao sam iz povjerljivih izvora da će se uskoro otvoriti novi 'ulaz' na
južnoj strani zida.«
Shvatila sam istinu.
34
»Bože. Ti si taj koji uokolo dijeli C4.«
»Kada tako kažeš, zvuči jednostavno«, rekao je mršteći se. »To je teško
nabaviti.«
Dimitrijevo je strpljenje bilo pri kraju.
»Svi vi: Rose mora krenuti odmah. U opasnosti je. Ja ću je odvući budem
li morao.«
»Ne moraš ići sa mnom«, odvratila sam mu pomalo uvrijeđena zbog
drskosti. Sjetila sam se naše nedavne svađe kada je Dimitri rekao kako me
ne može voljeti i kako čak ne možemo biti ni prijatelji. »Sama ću se
pobrinuti za sebe. Nitko drugi ne treba upasti u nevolju. Daj mi ključeve.«
Umjesto toga, uputio mi je žalostan pogled koji je govorio da se ponašam
krajnje neozbiljno. Kao da smo opet na satu na Akademiji sv. Vladimira.
»Rose, stvarno ne mogu biti u većoj nevolji. Netko ti mora pomoći, a ja
sam najbolji izbor.«
Nisam bila baš sigurna u to. Ako je Tatiana zaista postigla napredak i
uvjerila ljude da Dimitri više nije prijetnja, ova će ludorija sve to
pokvariti.
»Idi«, rekao je Eddie iznenadivši me brzim zagrljajem. »Bit ćemo u
kontaktu preko Lisse.«
Tada sam shvatila da je s ovom grupom to unaprijed izgubljena bitka. Bilo
je zaista vrijeme da krenem. Zagrlila sam i Mikhaila i šapnula mu u uho:
»Hvala ti. Puno ti hvala na pomoći. Kunem se, pronaći ćemo je. Naći
ćemo Šonju.« Tužno mi se nasmiješio i nije ništa odgovorio.
Najteže je bilo rastati se s Adrianom. Vidjelo se da je i njemu teško bez
obzira na njegov osmijeh koji je izgledao opušteno. Sigurno nije bio sretan
što sam odlazila s Dimitrijem. Naš je zagrljaj trajao malo duže nego s
ostalima te mi je lagano i brzo poljubio usne. Gotovo mi se plakalo koliko
je bio hrabar večeras. Željela sam da može poći sa mnom, ali sam znala da
je ovdje sigurniji.
»Adriane, hvala ti za...«
Podignuo je ruku.
»Ovo nije zbogom, mala dhampirice. Vidjet ćemo se u snovima.«
»Ako budeš dovoljno trijezan.«
Namignuo je.
»Radi tebe bih baš to i mogao uspjeti.«
Glasna buka nas je prekinula, a meni zdesna pojavio se svjetlosni blijesak.
Ljudi pored ostalih garaža su zavrištali.
»Evo, vidiš?« rekao je Abe poprilično zadovoljan sobom. »Novi izlaz.
Savršen tajming.«
35
Oklijevajući, zagrlila sam ga i iznenadila se kada se nije odmah izmaknuo.
Nasmiješio mi se... nježno.
»Ah... moja kći«, rekao je. »Osamnaest godina, a već je optužena za
ubojstvo, pomagala zločincima i odgovorna za veći broj leševa nego što će
ih mnogi čuvari ikada vidjeti.« Zastao je. »Ne mogu biti ponosniji.«
Okrenula sam očima.
»Doviđenja, stari. I hvala.«
Nisam ga upitala za onaj dio o »zločincima«. Abe nije bio glup. Nakon što
sam ga pitala o zatvoru u koji je kasnije provaljeno, vjerojatno je shvatio
tko stoji iza bijega Viktora Daškova.
I tako smo se Dimitri i ja našli u automobilu jureći prema Abeovu »novom
ulazu«. Žalila sam što se nisam mogla oprostiti od Lisse. Zahvaljujući
svojoj vezi nikada nismo bile zaista odvojene, ali to nije moglo
nadomjestiti komunikaciju licem u lice.
Ipak, vrijedilo je znati da će ona biti sigurna i da je neće povezati s mojim
bijegom. Barem sam se nadala.
Kao i uvijek, Dimitri je vozio i smatrala sam kako to uopće nije fer. Drugo
je bilo dok sam bila njegova učenica, ali sada? Hoće li se on ikada odreći
volana? No, ovo se nije činilo kao pravo vrijeme za raspravu o tome,
osobito zbog toga što nisam namjeravala još dugo ostati s njim.
Nekoliko je ljudi izašlo vidjeti mjesto gdje je zid raznesen, no nijedan
službenik još se nije pojavio. Dimitri je projurio kroz rupu isto onako
impresivno kao i Eddie dok se vozio kroz vrata zatvora Tarasov, osim što
Civic nije vozila onako dobro po grbavom terenu kao što je terenac vozio
po Aljasci. Problem kada sami sebi probijate put je to što nema prave
ceste. Čak i to je bilo izvan Abeovih moći.
»Zašto je naš automobil kojim bježimo Civic?« upitala sam. »Nije baš
nešto po teškim terenima.«
Dimitri me nije gledao, nego je nastavio voziti po teškom terenu prema
području ugodnijem za vožnju.
»Zato što je Civic jedan od najuobičajenijih automobila i ne privlači
pozornost. A ovo bi trebao biti jedini problematičan teren. Kada dođemo
do autoceste, udaljit ćemo se što je moguće više od dvora, prije nego što
napustimo auto, naravno.«
»Napustimo...« odmahnula sam glavom ne raspravljajući više o tome.
Došli smo do neasfaltiranog puta koji nam se činio najglatkijom
površinom na svijetu nakon onog drmusavog početka. »Gle, sada kada
smo izašli odande, želim da znaš kako ja to stvarno mislim: ne moraš ići
sa mnom. Hvala ti na pomoći u bijegu. Zaista. Ali, neće ti uopće pomoći
to što si sa mnom. Lovit će me više nego tebe. Ako sada odeš, moći ćeš
36
živjeti negdje među ljudima gdje te neće tretirati kao životinju iz
laboratorija. Možda ćeš se čak moći i odšuljati natrag na dvor. Tasha bi se
borila za tebe.«
Dimitri dugo nije ništa odgovorio. To me je izluđivalo. Ja nisam osoba
koja dobro podnosi šutnju. Htjela sam čavrljati i popuniti prazninu. A i što
sam dulje sjedila ovdje, više sam shvaćala da sam sama s Dimitrijem.
Zaista i odista sama, prvi put nakon što je postao dhampir. Osjećala sam se
kao budala, ali unatoč opasnostima koje su nas čekale... pa, još me je
uvijek obarao s nogu. Bilo je nešto toliko snažno u njegovoj prisutnosti.
Čak i kada bi me ljutio, još uvijek mi je bio privlačan. Možda mi je
adrenalin koji me je zapljuskivao zbunjivao mozak.
O čemu god se radilo, obuzimalo me je nešto više od samog fizičkog
izgleda iako me je i to zbunjivalo. Kosa, lice, njegova blizina, miris... sve
sam to osjećala i zbog toga mi je krv uzavrela. Ipak, Dimitri iznutra,
Dimitri koji je upravo poveo malu vojsku u bijeg iz zatvora, jednako me je
osvajao. Trebalo mi je malo vremena kako bih shvatila zašto je to toliko
snažno: ponovno sam vidjela starog Dimitrija, onoga za kojeg sam se
brinula kako je zauvijek nestao.
Nije. Vratio se.
Konačno, Dimitri je odgovorio:
»Ne ostavljam te. Nikakvi argumenti koje samo ti možeš imati neće proći.
A, pokušaš li pobjeći, pronaći ću te.«
Nisam sumnjala u to, zbog čega je situacija postala još više zbunjujuća.
»Ali, zašto? Ne želim da budeš sa mnom.«
Još uvijek sam osjećala ostatke privlačnosti prema njemu, da, ali to nije
mijenjalo činjenicu kako me je povrijedio kada je prekinuo sa mnom.
Odbacio me je i moram ojačati srce, osobito ako želim nastaviti s
Adrianom. Očistiti ljagu s mog imena i voditi normalan život sada se
činilo tako daleko, ali ako se to dogodi, želim se moći vratiti Adrianu
otvorenih ruku.
»Nije važno što ti želiš«, rekao je. »Ili što ja želim.« Ups. Jao. »Lissa me
je zamolila da te zaštitim.«
»Hej, ne treba mi nitko...«
»I«, nastavio je, »ozbiljno sam mislio to što sam joj rekao. Zakleo sam se
da ću joj služiti i pomagati joj do kraja svog života, što god zatražila. Ako
želi da ti budem tjelohranitelj, to ću i biti.« Uputio mi je opasan pogled.
»Nema šanse da me se tako skoro riješiš.«
37
Peto poglavlje
Nisam htjela pobjeći od Dimitrija samo zbog naše problematične
romantične prošlosti. Ozbiljno sam mislila kada sam rekla kako ne želim
da ima probleme zbog mene. Ako me čuvari pronađu, moja sudbina neće
biti puno drugačija od onoga što me već očekuje. Ali, Dimitri? Polako je
napredovao prema prihvaćanju. Naravno, to je sada uglavnom uništeno,
ali njegova prilika za život nije bila gotova. Ako nije želio živjeti na dvoru
ili među ljudima, mogao se vratiti u Sibir svojoj obitelji. Tamo negdje
usred ničega bilo bi ga teško pronaći. Budući da je ta zajednica zatvorena,
sigurno bi se jako potrudili sakriti ga ukoliko bi ga itko ikada pokušao
uloviti. Ostati sa mnom sigurno je kriva odluka. Samo ga moram uvjeriti.
»Znam o čemu razmišljaš«, rekao je Dimitri nakon što smo se vozili oko
sat vremena.
Nismo puno razgovarali, oboje izgubljeni u vlastitim mislima. Nakon još
nekoliko neasfaltiranih putova konačno smo došli do međudržavne ceste i
dobro napredovali prema... pa, nisam imala pojma. Gledala sam kroz
prozor razmišljajući o svim katastrofama oko sebe i o tome kako bih ih
sama mogla popraviti.
»Ha?« bacila sam pogled prema njemu. Činilo mi se da bi na njegovu licu
mogla biti neka naznaka smiješka, što se činilo apsurdnim s obzirom na to
da je ovo valjda najgora situacija u kojoj se nalazio otkada više nije
strigoj.
»I neće ti uspjeti«, dodao je. »Planiraš kako pobjeći od mene, vjerojatno
kada konačno stanemo po benzin. Misliš kako ćeš možda tada imati
priliku pobjeći.« Ludo je bilo to što jesam razmišljala vrlo slično. Stari
Dimitri bio je dobar partner na putovanju, ali nisam bila sigurna sviđa li
mi se što opet ima sposobnost pogoditi moje misli.
»Ovo je gubitak vremena«, rekla sam pokazujući po automobilu.
»O? Imaš pametnijeg posla nego bježati od ljudi koji te žele zatvoriti i
pogubiti? Molim te, nemoj mi opet reći kako je ovo preopasno za mene.«
Bijesno sam ga pogledala.
»Radi se o nečem drugom, a ne samo o tebi. Bježanje bi trebalo biti samo
moja briga. Trebala bih pomagati skinuti ljagu sa svog imena, a ne skrivati
se u nekom zabačenom mjestu na koje me sigurno vodiš. Odgovori su na
dvoru.«
»A ti imaš na dvoru mnogo prijatelja koji će raditi na tome. Bit će im
lakše ako znaju da si na sigurnom.«
38
»Ono što ja želim je znati zašto mi nitko ništa nije rekao, ili, hoću reći,
zašto Lissa to nije učinila. Zašto je to skrivala? Ne misliš li kako bih
mogla više pomoći da sam bila spremna?«
»Mi smo se borili, ne ti«, rekao je Dimitri. »Bojali smo se kako bi, da si
znala, odala da se nešto sprema.«
»Nikada ne bih odala!«
»Ne namjerno, ne bi. Ali, da si bila napeta ili nervozna... znaš, tvoji čuvari
mogu osjetiti takve stvari.«
»U redu, sada kada smo vani, možeš li mi reći kamo idemo ? Jesam li bila
u pravu? Je li to neko šašavo, daleko mjesto?«
Nema odgovora.
Pogledala sam ga polustisnutih očiju.
»Mrzim kada nisam obaviještena.«
Lagani osmijeh na njegovim usnama postao je malo širi.
»Pa, moja je teorija da što više ne znaš, to će se više tvoja znatiželja
pobrinuti za to da ostaneš uz mene.«
»To je smiješno«, odvratila sam iako zapravo ta teorija i nije bila tako
nerazumna. Uzdahnula sam. »Kada su, k vragu, stvari tako izmakle
kontroli? Kada ste vi postali siva eminencija? Ja sam ta koja smišlja
šašave i nemoguće planove. Ja bih trebala biti general. Sada sam jedva
poručnik.«
Htio je zaustiti nešto drugo, ali se onda na nekoliko sekundi ukipio, a lice
mu je odmah poprimilo onaj oprezni, smrtonosni izgled čuvara. Opsovao
je na ruskom.
»Što nije u redu?« upitala sam. Njegovo je raspoloženje bilo zarazno pa
sam odmah zaboravila svako razmišljanje o šašavim planovima.
Tijekom nepravilnog bljeskanja svjetala nadolazećih vozila vidjela sam
kako mu oči pogledavaju prema retrovizoru.
»Prate nas. Nisam mislio da će se to ovako brzo dogoditi.«
»Jesi li siguran?« Smračilo se i broj se automobila na autocesti povećao.
Nisam znala kako itko može uočiti neki sumnjivi automobil među toliko
njih, ali O. K.... to je Dimitri.
Opet je opsovao i iznenada, manevrirajući tako da sam se uhvatila za
kontrolnu ploču, naglo je prešao preko dvije trake i skoro se sudario s
kombijem koji je izrazio svoju ljutnju jako trubeći. Odmah tamo bio je
izlaz i jedva je uspio ući a da ne okrzne rampu na izlazu s autoputa. Začula
sam još trubljenja, a kada sam pogledala prema natrag, vidjela sam
prednja svjetla automobila koji je izvodio iste takve lude pokrete kako bi
nas slijedio prema izlazu.
39
»Vjerojatno se vijest brzo proširila po dvoru«, rekao je. »Netko je
nadzirao međudržavne ceste.«
»Možda smo trebali ići sporednim cestama.«
Odmahnuo je glavom.
»Prespore. Ništa od toga ne bi bilo važno nakon što bismo zamijenili
automobil, ali prebrzo su nas pronašli. Morat ćemo ovdje nabaviti novi.
Ovo je najveći grad na koji ćemo naići prije granice s Marylandom.«
Natpis nam je pokazao da smo u Harrisburgu, u Pennsylvaniji, i dok je
Dimitri vješto vozio prometnom cestom, mogla sam vidjeti kako nas netko
prati i oponaša sve što činimo.
»Kakav je točno tvoj plan za nabavu novog auta?« upitala sam oprezno.
»Slušaj pažljivo«, odgovorio je ignorirajući moje pitanje. »Vrlo je, vrlo
važno da učiniš sve što ti ja kažem. Bez improviziranja. Bez prepiranja. U
tom su autu čuvari i dosada su sigurno uzbunili sve ostale čuvare na ovom
području, možda čak i ljudsku policiju.«
»Ulovi li nas policija, ne bi li to stvorilo niz problema?«
»Alkemičari bi to sredili i pobrinuli se da završimo opet među morojima.«
Alkemičari.
Trebala sam znati kako bi se oni umiješali. Oni su bili tajno ljudsko
društvo, pomagali su štititi interese moroja i dhampira i držati nas dalje od
glavne struje ljudske javnosti. Naravno, alkemičari nisu to činili iz
ljubaznosti. Smatrali su da smo mi zli i neprirodni te su uglavnom htjeli
biti sigurni da ćemo ostati na marginama njihova društva. »Zločinka« u
bijegu poput mene sigurno bi predstavljala problem u vezi kojeg bi htjeli
pomoći morojima.
Dimitrijev glas bio je strog i neumoljiv kada je opet progovorio iako me
nije gledao. Bio je zauzet proučavanjem rubova ceste.
»Bez obzira na to što ti mislila o odlukama koje su svi donosili umjesto
tebe, bez obzira na to koliko si nezadovoljna situacijom, znaš, a znam da
znaš, kako te nikada nisam iznevjerio kada su naši životi bili na kocki.
Vjerovala si mi u prošlosti. Vjeruj mi i sada.«
Željela sam mu reći kako to što je rekao nije bila istina u potpunosti. Bio
me iznevjerio. Kada su ga svladali strigoji, kada je pokazao kako nije
savršen, iznevjerio me je uništivši nevjerojatnu, božansku sliku koju sam
imala o njemu. Ipak, moj život? Ne, uz njega sam uvijek bila sigurna. Čak
i dok je bio strigoj, nikada nisam bila u potpunosti uvjerena kako bi me
mogao ubiti. U noći kada je Akademija napadnuta, kada je postao strigoj,
rekao mi je da ga poslušam bespogovorno. To je značilo pustiti ga da se
bori sa strigojima, ali ipak sam to učinila.
40
»O. K.«, rekla sam tiho. »Učinit ću što god kažeš. Samo zapamti da se ne
smiješ ponašati zaštitnički. Nisam više tvoja učenica. Sada smo
ravnopravni.«
Skrenuo je pogled s rubova ceste tek toliko da mi uputi iznenađeni pogled.
»Ti si uvijek bila ravnopravna meni, Roza.«
Zbog upotrebe mog ruskog imena od milja postala sam preglupa da bih
mu odgovorila, ali nije bilo važno. Nekoliko trenutaka kasnije opet je bio
strogo poslovan.
»Tako. Vidiš li onaj znak za kino?«
Pogledala sam niz cestu. Bilo je toliko restorana i trgovina da su njihovi
natpisi činili blještavu izmaglicu u noći. Napokon sam ugledala ono o
čemu je govorio. WESTLAND CINEMA.
»Da.«
»Ondje ćemo se naći.«
Razdvajamo se? Htjela sam otići, ali ne ovako. Zbog suočenosti s
opasnošću iznenadni rastanak činio mi se groznom idejom. No, obećala
sam da se neću prepirati pa sam nastavila slušati.
»Ako ne budem ondje za pola sata, nazovi ovaj broj i idi bez mene.«
Dimitri mi je pružio komadić papira iz džepa njegova kaputa koji je sezao
do gležnja. Na njemu je bio naškraban telefonski broj, meni nepoznat.
Ako ne budem ondje za pola sata. Te su me riječi toliko šokirale da se
ovaj put nisam mogla suzdržati od protestiranja.
»Kako to misliš ako ne budeš, ah!«
Dimitri je još jednom naglo skrenuo, zbog čega je prošao kroz crveno i
skoro se sudario s nekoliko automobila. Uslijedilo je još trubljenja, ali je
skretanje bilo toliko nenadano za one koji su nas pratili. Vidjela sam kada
su naši progonitelji projurili pored nas glavnom cestom, a stop svjetla su
im bljeskala dok su tražili mjesto gdje će se okrenuti.
Dimitri nas je dovezao na parkiralište trgovačkog centra. Bilo je pretrpano
automobilima, a ja sam virnula na sat kako bih vidjela koliko je sati prema
ljudskom vremenu. Gotovo osam sati navečer. To je bilo vrlo rano u
morojskom danu, a za ljude udarni termin za zabavu. Provezao se pored
nekoliko ulaza u centar i konačno odabrao jedan te se parkirao na mjestu
za invalide. Izišao je iz automobila u jednom tečnom pokretu, a ja sam ga
slijedila jednako brzo.
»Ovdje se razdvajamo«, rekao je trčeći prema vratima. »Brzo se kreći, ali
nemoj trčati kada budemo unutra. Ne privlači pažnju. Stopi se s okolinom.
Malo kruži unutra, a onda izađi kroz bilo koji izlaz osim ovoga ovdje.
Izađi zajedno s nekom skupinom ljudi i zatim se uputi prema kinu.« Ušli
smo u centar. »Kreni!«
MIN@
41
Kao da se bojao da neću krenuti, lagano me je pogurnuo prema pokretnim
stepenicama dok je on, pak, nestao u prizemlju. Jedan se dio mene htio
ukipiti i stajati ondje, a taj dio se osjećao osupnut iznenadnom navalom
ljudi, svjetla i živosti. Ubrzo sam taj zbunjeni dio sebe gurnula ustranu i
krenula prema pokretnim stepenicama. Brzi refleksi i instinktivne reakcije
bili su dio moje obuke. Izbrusila sam ih u školi, na putovanjima i s njim.
Odmah sam se sjetila što su me učili o tome kako nekome pobjeći. Više od
svega htjela sam se osvrnuti uokolo i vidjeti slijedi li me itko, ali to bi
sigurno privuklo pozornost. Morala sam pretpostaviti da, u najboljem
slučaju, imamo nekoliko minuta prednosti što se tiče naših progonitelja.
Oni će se morati okrenuti kako bi se vratili do trgovačkog centra i onda
kružiti dok ne uoče naš automobil, uz pretpostavku kako su shvatili da
smo ušli u centar. Nisam smatrala da u Harrisburgu ima dovoljno moroja
kako bi pozvali dovoljno čuvara u kratkom roku. Oni koji su bili tamo
vjerojatno će se razdvojiti, neki će pretraživati trgovački centar, a neki će
stražariti na ulazima. Na ovom je mjestu bilo previše vrata da bi ih čuvari
mogli sve motriti; moja odluka kuda pobjeći bit će puka sreća.
Hodala sam koliko sam brzo smjela krivudajući među parovima,
roditeljima s kolicima i hihotavim tinejdžerima. Zavidjela sam toj
posljednjoj skupini. Njihovi životi činili su se tako lagodnima u usporedbi
s mojim. Također, prošla sam pored trgovina koje su se obično nalazile u
trgovačkim centrima registrirajući njihova imena i ništa više: Ann Taylor,
Abercrombie, Forever 21... Ispred sebe vidjela sam središte trgovačkog
centra odakle se račvalo nekoliko hodnika. Uskoro ću morati donijeti
odluku.
Prolazeći pored trgovine s modnim dodacima, sklonila sam se unutra i
pretvarala da razgledavam trake za kosu. Dok sam to činila, krišom sam
bacila pogled na glavni dio centra. Nisam vidjela ništa očito. Nitko nije
zastao; nitko me nije slijedio u trgovinu. Pored dijela s trakama nalazila se
košara otpisane robe, puna predmeta koji su očito zaslužili biti otpisani.
Jedan predmet bila je »ženskasta« šilterica, žarkoružičasta sa zvijezdom
na prednjem dijelu, izrađenom od kamenčića u duginim bojama. Bila je
odvratna.
Kupila sam je, zahvalna što mi čuvari nisu oduzeli to malo gotovine što
sam imala kada su me uhitili. Vjerojatno su pomislili da nije dovoljno
kako bih nekoga podmitila. Kupila sam i gumicu za kosu, još uvijek
jednim okom na ulazu u trgovinu. Prije izlaska zavezala sam kosu
gumicom i zatim je gurnula pod šiltericu. Bilo je nešto idiotski u tome što
sam bila primorana maskirati se, ali mene se moglo lako identificirati
pomoću kose. Bila je tamnosmeđa, gotovo crna i u zadnje vrijeme nisam
42
je šišala pa je dosezala polovicu leđa. Zapravo, zbog moje kose i
Dimitrijeve visine bili bismo vrlo uočljivi šećući se ovuda.
Opet sam se stopila s kupcima i uskoro došla do središta trgovačkog
centra. Ne želeći pokazati oklijevanje, skrenula sam lijevo prema Macy'su.
Dok sam koračala, bilo mi je malo neugodno zbog kape i poželjela sam da
sam barem imala više vremena i izabrala neku moderniju. Nekoliko
minuta kasnije, kada sam ugledala čuvara, bilo mi je drago što sam tako na
brzinu odabrala.
Nalazio se blizu jednih od onih kolica koja su uvijek usred trgovačkih
centara i pretvarao se da ga zanimaju maske za mobitele. Prepoznala sam
ga najprije zbog stava i načina na koji je uspijevao izgledati zainteresiran
za zebrasti uzorak dok je istodobno pogledom pretraživao okolinu. Osim
toga, dhampiri su uvijek mogli razlikovati jedni druge od ljudi ukoliko su
bili dovoljno pažljivi. Naše su rase uglavnom izgledale prilično slično, ali
sam uvijek mogla uočiti nekog sličnog sebi.
Nisam htjela gledati direktno u njega i osjetila sam kako njegov pogled
prelazi preko mene. Nisam ga poznavala, što je značilo da vjerojatno nije
ni on mene. Vjerojatno je jednom vidio moju fotografiju pa je očekivao
kako će me odati kosa. Ponašajući se što je opuštenije moguće, prošla sam
pored njega ležernim korakom pogledavajući njegov odraz na prozorima,
ali nije bilo očitih znakova da sam u bijegu. Cijelo vrijeme srce mi je
luđački lupalo. Čuvari bi me mogli ubiti na licu mjesta. Je li se to odnosilo
i na središte trgovačkog centra? Nisam željela saznati.
Kada sam se odmakla od kolica, malo sam ubrzala korak. U Macy sam,
sigurno će postojati zasebni izlaz, a sada je bio pravi rizik vidjeti je li
odluka krenuti u ovom smjeru bila dobra ili ne. Ušla sam u trgovinu,
spustila se po njezinim pokretnim stepenicama i uputila se prema izlazu u
prizemlju, prolazeći pored zaista lijepih beretki i šešira. Zastala sam pored
njih, ne zbog toga što sam planirala zamijeniti kapu za bolju, nego zbog
toga što mi je to omogućilo da dođem baš iza skupine djevojaka koje su
također izlazile.
Zajedno smo izašle iz trgovine i moje su se oči brzo priviknule na
promjenu svjetla. Uokolo je bilo mnogo ljudi, ali opet nisam vidjela
nikakvu prijetnju. Moje djevojke zastale su kako bi pročavrljale, što mi je
dalo priliku da se snađem i ne izgledam potpuno izgubljena. S desne
strane uočila sam prometnu cestu kojom smo Dimitri i ja došli i znala sam
kako odatle doći do kina. Izdahnula sam s olakšanjem i presjekla put
preko parkirališta još uvijek proučavajući okolinu.
Što sam se više udaljavala od trgovačkog centra, bilo je manje ljudi na
parkiralištu. Zahvaljujući rasvjetnim stupovima nije bilo potpuno mračno,
43
no još uvijek je vladala jeziva atmosfera dok je postajalo sve tiše i tiše.
Prvo sam htjela krenuti ravno prema cesti i onda pločnikom do kina. Bilo
je dobro osvijetljeno i tamo je bilo ljudi. Međutim, trenutak kasnije
zaključila sam da je to ipak preuočljivo. Bila sam prilično sigurna kako do
kina mogu puno brže doći preko parkirališta.
To se pokazalo istinitim, recimo. Već sam vidjela kino, kada sam shvatila
da me netko ipak slijedi. Nedaleko ispred mene sjena stupa ulične rasvjete
nije padala kako treba. Bila je preširoka. Netko je bio iza stupa. Sumnjala
sam da je neki čuvar slučajno odabrao to mjesto u nadi da ćemo Dimitri i
ja naići. Najvjerojatnije se radilo o izviđaču koji me je ugledao pa je
kružio kako bi me napao iz zasjede.
Nastavila sam hodati pokušavajući ne usporiti naočigled iako se svaki
mišić u mom tijelu pripremao za napad. Ja sam morala napasti prva.
Morala sam imati kontrolu.
Moj je trenutak došao nekoliko sekundi prije nego što sam pomislila kako
će moj napadač krenuti. Iskočila sam bacajući ga, to je bio dhampir kojeg
nisam poznavala, na neki automobil u blizini. Da. Iznenadila sam ga.
Naravno, iznenađenje je bilo obostrano kada se uključio alarm automobila
zavijajući u noći. Trgnula sam se nastojeći zanemariti treštanje dok sam
udarala svog zarobljenika u lijevu stranu čeljusti. Morala sam što je
moguće bolje iskoristiti to što je bio prikliješten.
Zbog snage mog udarca šakom udario je glavom o automobil, ali je
uzvratio na način vrijedan divljenja, spremno odgovarajući u pokušaju
oslobađanja. Bio je snažniji, stoga sam se malo spotaknula, ali ne toliko da
izgubim ravnotežu. Ono što mi je nedostajalo u snazi nadoknadila sam
brzinom. Izmaknula sam se svakom pokušaju napada, ali to mi nije
donijelo dovoljno zadovoljštine. Glupi automobil, alarm je još uvijek jako
treštao i sigurno će privući pozornost drugih čuvara ili ljudskih organa
reda.
Pojurila sam oko automobila i on za mnom, a zastao je kada smo se našli
na suprotnim stranama. Kao da se dvoje djece igra. Oponašali smo jedno
drugo dok je pokušavao predvidjeti u kojem ću smjeru krenuti. Na slabom
svjetlu vidjela sam nešto što me iznenadilo, zataknuto o njegov remen:
pištolj. Smrznula sam se od straha. Čuvari su obučeni kako bi rabili
pištolje, ali ih rijetko nose. Na kraju krajeva, bavili smo se ubijanjem
strigoja, a tu pištolji nisu koristili. Ipak, protiv mene? Da. Pištolj je
pojednostavljivao njegov zadatak, ali imala sam osjećaj da će oklijevati
upotrijebiti ga. Automobil, alarm bi se možda mogao opravdati time što je
netko možda prišao preblizu, ali hitac? On bi sigurno rezultirao pozivom
44
policiji. Ovaj frajer neće pucati ako bude imao drugog izbora, ali hoće ako
mu ponestane mogućnosti. Ovo je moralo uskoro završiti.
Konačno sam krenula prema prednjem dijelu automobila. Pokušao me je
presresti, ali onda sam ja njega iznenadila kada sam skočila na haubu (jer,
zaista, u ovom trenutku alarm nije mogao postati nimalo glasniji). U tom
djeliću sekunde moje prednosti bacila sam se s automobila na njega
obarajući ga na tlo. Pala sam na njegov trbuh i pritisnula ga svom svojom
težinom dok su mi ruke bile oko njegova vrata. On se borio, pokušavao
me zbaciti i skoro uspio. Napokon, pobijedio ga je nedostatak zraka.
Prestao se micati i pao je u nesvijest. Pustila sam ga.
Ovo me je podsjetilo na naš bijeg s dvora, kada sam istu tehniku
primijenila na Meredith. Opet sam je vidjela kako leži na zemlji i opet sam
osjetila isti žalac krivnje. A tada sam ga se riješila. Meredith je bila dobro.
Meredith čak i nije bila ovdje. Ništa od toga nije bilo važno. Sve što je
bilo važno je to da je ovaj frajer izvan stroja i da se ja moram maknuti
odavde. Odmah.
Nisam gledala dolaze li ostali, nego sam pojurila preko parkirališta prema
kinu. Zaustavila sam se u trenutku kada je bilo dovoljno udaljenosti
između mene i automobila koji je zavijao koristeći se drugim
automobilom kao štitom. Još uvijek nisam vidjela nikoga pored njega, ali
blizu prednjeg dijela parkirališta, u blizini trgovačkog centra, činilo se da
se nešto događa. Nisam se zadržavala kako bih bolje pogledala. Što god da
jest, nije moglo biti dobro za mene.
Došla sam do kina nekoliko minuta kasnije, bez daha, više zbog straha
nego zbog iscrpljenosti. Trkačku sam izdržljivost stekla uvelike
zahvaljujući Dimitriju. Ali, gdje je Dimitri? Posjetitelji kina vrzmali su se
onuda, neki su čudno pogledali mene neurednu, dok su ili čekali karte, ili
diskutirali o filmu koji su upravo pogledali. Nigdje nije bilo ni traga
Dimitriju.
Nisam imala sat. Koliko je prošlo otkada smo se razdvojili? Sigurno ne
pola sata. Šetala sam oko kina ostajući skrivena u gomili, tražeći bilo
kakav znak da je tu Dimitri ili drugi progonitelji. Ništa. Minute su
prolazile. S nelagodom sam posegnula u džep i dodirnula komad papira s
telefonskim brojem. Otiđi, rekao mi je. Otiđi i nazovi ovaj broj. Naravno,
nisam imala mobitel, ali to mi je trenutno bio najmanji problem...
»Rose!«
Automobil se zaustavio uz rub ceste gdje su i ostali dovozili ljude. Dimitri
se naginjao kroz prozor s vozačeve strane, a ja sam se gotovo srušila od
olakšanja. Dobro, ne gotovo. Ustvari, nisam gubila ni trenutka, požurila
45
sam prema njemu i uskočila na suvozačevo mjesto. Bez riječi stisnuo je
gas i odvezao nas dalje od kina, natrag prema glavnoj cesti.
Ispočetka nismo ništa govorili. Bio je toliko napet i nervozan da se činilo
kako bi se raspuknuo i zbog najmanje provokacije. Vozio je koliko je
mogao brzo a da ne privuče policiju gledajući čitavo vrijeme u retrovizor.
»Ima li ikoga iza nas?« upitala sam konačno dok je opet vozio prema
autocesti.
»Čini se da ne. Trebat će im malo vremena dok ne shvate u kojem smo
autu.«
Nisam obraćala pažnju kada sam ušla, ali nalazili smo se u Hondi Accord,
još jednom uobičajenom automobilu. Isto sam tako primijetila kako nema
ključa u paljenju.
»Jesi li prespojio žice u ovom autu?« Zatim sam drugačije formulirala
pitanje. »Jesi li ukrao ovaj auto?«
»Imaš zanimljive moralne stavove«, primijetio je. »Pobjeći iz zatvora je
O. K. Ali, ukradem auto i ti zvučiš totalno bijesno.«
»Više sam iznenađena nego bijesna«, rekla sam naslanjajući se opet na
naslon sjedala. Uzdahnula sam. »Bojala sam se... pa, na trenutak pobojala
sam se da nećeš doći. Da su te ulovili ili nešto slično.«
»Ne. Većinu sam se vremena šuljao i tražio prikladan automobil.«
Uslijedilo je nekoliko minuta tišine.
»Nisi pitao što mi se dogodilo«, istaknula sam malo zlovoljno.
»Nema potrebe. Ovdje si. To je važno.«
»Tukla sam se.«
»Vidim. Rukav ti je poderan.«
Spustila sam pogled. Da, poderan. Izgubila sam i šiltericu u tom ludilu.
Nikakva šteta.
»Ne želiš znati ništa o sukobu?«
I dalje je gledao cestu ispred nas.
»Već znam. Sredila si neprijatelja. Učinila si to brzo i dobro. Zato što si ti
jednostavno toliko dobra.«
Razmišljala sam malo o njegovim riječima. Bile su činjenične, službene...
pa, ipak, njegova je tvrdnja na moje usne izmamila smiješak.
»U redu. I što sada, generale? Zar ne misliš da će vidjeti izvješća o
ukradenim automobilima i doći do registarskog broja?«
»Vjerojatno. Ali do tada mi ćemo imati novi auto, o kojem neće imati
pojma.«
Namrštila sam se.
»Kako misliš to izvesti?«
»Nalazimo se s nekim za nekoliko sati.«
46
»K vragu. Stvarno mrzim biti zadnja koja sve sazna.«
Za »nekoliko sati« došli smo u Roanoke u Virginiji. Većina putovanja
dotada protekla je jednolično. Međutim, dok smo se približavali gradu,
primijetila sam kako Dimitri gleda izlaze dok nije pronašao onaj koji je
želio. Došli smo do još jedne prometne ceste. Odvezao nas je do
McDonald'sa koji je bio odvojen od ostalih trgovina.
»Pretpostavljam«, rekla sam, »da ovo nije pauza za jelo?«
»Ovdje je«, odgovorio je, »naš sljedeći automobil.«
Vozio se oko parkirališta restorana, pogledom je nešto tražio iako nisam
odmah znala što. Uočila sam to djelić sekunde prije njega. Na udaljenom
kraju parkirališta vidjela sam ženu naslonjenu na terencu, leđima je bila
okrenuta prema nama. Nisam vidjela puno toga osim da je imala tamnu
majicu i razbarušenu plavu kosu koja joj je gotovo dosezala do ramena.
Dimitri je zaustavio automobil na mjestu pored njezina, a ja sam izašla iz
našeg iste sekunde kada je zakočio. Prepoznala sam je i prije nego što se
okrenula.
»Sydney?« To je zazvučalo kao pitanje iako sam sa sigurnošću znala da je
to ona.
Okrenula je glavu i ugledala sam poznato lice, ljudsko lice, sa smeđim
očima koje bi postajale boje jantara na suncu i s laganom zlatnom
tetovažom na obrazu.
»Hej, Rose«, rekla je s tužnim osmijehom na usnama. Podignula je
McDonald'sovu vrećicu. »Pomislila sam da ćete biti gladni.«

http://www.book-forum.net

5Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:45 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesto poglavlje
Ustvari, kada se razmišlja o tome, Sydneyjino pojavljivanje i nije bilo
puno čudnije od polovice ostalih stvari koje su mi se redovno događale.
Sydney je bila alkemičarka koju sam upoznala u Rusiji dok sam
pokušavala pronaći i ubiti Dimitrija. Bila je mojih godina i nije joj bilo
drago što su je poslali ondje iako sam joj zaista bila zahvalna na pomoći.
Kao što je Dimitri ranije primijetio, alkemičari će željeti pomoći morojima
kako bi me pronašli i ulovili. Ipak, sudeći po napetosti koja je isijavala iz
nje i Dimitrija, bilo je jasno da nam pomaže u bijegu.
Velikim trudom, zasada sam odlučila zanemariti pitanja. Još smo bili
bjegunci i sigurno su nas još slijedili. Sydneyjin automobil bila je nova
novcata Honda CR-V s tablicama Louisiane i naljepnicom nekog rent a
cara.
47
»Koji vrag?« upitala sam. »Zar ovaj odvažni bijeg sponzorira Honda?«
Kako nije bilo odgovora, prešla sam na sljedeće očito pitanje. »Idemo li u
New Orleans?«
To je bio Sydneyjino novo mjesto. Turistički obilazak bio mi je trenutno
posljednja stvar na pameti, ali ako se već mora bježati, onda je bolje
bježati na neko dobro mjesto.
»Ne«, rekla je i krenula unatrag prema mjestu gdje je parkirala. »Idemo u
Zapadnu Virginiju.«
Oštro sam pogledala Dimitrija, koji je sjedio na stražnjem sjedalu, u nadi
da će to opovrgnuti. Nije.
»Pretpostavljam da kada kažeš 'Zapadna Virginija' zapravo misliš
'Havaji'«, rekla sam. »Ili neko jednako uzbudljivo mjesto.«
»Iskreno, mislim da ti je bolje da zasada izbjegavaš uzbuđenja«, istaknula
je Sydney. GPS uređaj u automobilu uputio ju je na iduće skretanje koje
nas je vodilo natrag prema 1-81. Lagano se namrštila. »A Zapadna
Virginija je zapravo zaista lijepa.«
Sjetila sam se da je ona iz Ute i da vjerojatno ne zna za bolje. Budući da
sam odavno odustala od bilo kakve kontrole plana bijega, prešla sam na
idući niz očitih pitanja.
»Zašto nam pomažeš?«
Imala sam osjećaj da Sydney u mraku radi grimase.
»Što ti misliš?«
»Abe.«
Uzdahnula je.
»Zaista se počinjem pitati je li New Orleans bio vrijedan toga.«
Nedavno sam saznala da je Abe, zahvaljujući tom svom neobjašnjivom,
dalekosežnom utjecaju, odgovoran za njezin odlazak iz Rusije. Kako je to
učinio, nisam znala. Međutim, znala sam da mu je Sydney zbog toga
dugovala te ju je iskorištavao za razne usluge. Ponekad sam se pitala je li
tu postojalo nešto više od obične promjene radnog mjesta, je li možda
učinio nešto drugo što mi nijedno od njih nije reklo. Bez obzira na to,
htjela sam je prekoriti da je trebala to očekivati kada je sklopila dogovor s
vragom, ali sam se ubrzo predomislila. Dok nas hrpa čuvara progoni,
vjerojatno ne bi bilo najpametnije zezati nekoga tko mi pomaže. Upitala
sam je nešto drugo.
»O. K. Zašto idemo u Zapadnu Virginiju?«
Sydney je htjela zaustiti nešto, ali ju je Dimitri prekinuo.
»Još ne.«
Opet sam se okrenula i prostrijelila ga pogledom.
48
»Dosta mi je ovoga! Bježimo već šest sati, a još uvijek ne znam sve
detalje. Jasno mi je da se držimo podalje od čuvara, ali idemo li zaista u
Zapadnu Virginiju? Hoće li neka koliba biti baza naše operacije? Neka na
nekakvom planinskom obronku gdje nema kanalizacije?«
Sydney je opet očajnički uzdahnula, što je bio njezin zaštitni znak.
»Znaš li ti uopće išta o Zapadnoj Virginiji?«
Nije mi se sviđalo što su se ona i Dimitri udružili kako bi me zadržali u
neznanju. Naravno, što se tiče Sydney, njezinu suzdržanost mogao je
izazvati čitav niz uzroka. Moglo se raditi o Abeovim naredbama. Ili
možda jednostavno nije htjela sa mnom razgovarati. Budući da je većina
alkemičara smatrala dhampire i vampire potomstvom pakla, obično nisu
bili jako srdačni prema nama. Vrijeme koje smo zajedno provele u Sibiru
malo je promijenilo njezine stavove. Barem sam se nadala. Ponekad sam
imala osjećaj kako ona zapravo nije jako društvena osoba.
»Znaš da su nam namjestili, zar ne?« upitala sam je. »Nismo ništa učinili.
Kažu da sam ubila kraljicu, ali...«
»Znam«, prekinula me je Sydney. »Čula sam sve o tome. Svi alkemičari
za to znaju. Vas dvoje ste na vrhu našeg popisa najtraženijih.«
Pokušala je zvučati službeno, ali nije mogla u potpunosti prikriti svoju
nelagodu. Imala sam osjećaj da je Dimitri čini nervoznijom nego ja, što je
bilo razumljivo jer je činio nervoznima i neke naše ljude.
»Nisam to učinila«, ustrajala sam. Nekako mi je bilo važno da ona to zna.
Sydney nije ništa rekla na moj komentar. Umjesto toga, rekla je:
»Moraš jesti. Hrana ti se hladi. Imamo još malo više od tri sata puta i
nećemo se zaustavljati, osim po benzin.«
Prepoznala sam konačnost u njezinu glasu, kao i logiku. Nije željela više
razgovarati. U vrećici sam našla dvije ogromne porcije krumpirića i tri
čizburgera. Činilo se da me još uvijek dobro poznaje. Upotrijebila sam svu
svoju samokontrolu kako ne bih odmah natrpala krumpiriće u usta.
Umjesto toga, ponudila sam čizburger Dimitriju.
»Hoćeš jedan? Moraš imati energije.«
Oklijevao je nekoliko sekundi, a onda ga je uzeo. Činilo se da ga gleda s
čuđenjem, a onda sam se sjetila da mu je ova hrana nešto novo nakon
posljednjih nekoliko mjeseci. Strigoji su se hranili samo krvlju. Pružila
sam mu i nekoliko krumpirića i onda sam se okrenula kako bih slistila
ostalo. Nisam se trudila nuditi Sydney. Bila je poznata po svom manjku
apetita, a osim toga, pretpostavila sam kako bi, da je htjela, već jela dok
nas je čekala.
49
»Mislim da je ovo tvoje«, rekao je Dimitri pružajući mi mali ruksak.
Otvorila sam ga i pronašla nešto odjeće, kao i neke osnovne higijenske
potrepštine. Ponovno sam provjerila odjeću.
»Kratke hlače, majice i haljina. U ovome se ne mogu boriti. Trebaju mi
traperice.« Haljina je bila slatka, priznajem, dugačka providna haljina s
crno-bijelo-sivim akvarelnim uzorkom. No, nimalo praktična.
»To je tebi zahvalnost«, rekla je Sydney. »Sve se brzo dogodilo. Jedino
sam ovo mogla skupiti.«
Bacila sam pogled iza sebe i vidjela kako Dimitri otvara svoju vreću. U
njoj je bila osnovna odjeća kao i kod mene te još...
»Duster?« uzviknula sam promatrajući ga kako izvlači dugački kožni
kaput. To što je uopće stao tamo protivilo se zakonima fizike. »Uspjela si
mu nabaviti duster, ali meni nisi mogla naći par traperica?«
Činilo se da Sydney ne zabrinjava moj bijes.
»Abe je rekao da je nužan. Osim toga, ako sve prođe kako treba, nećeš se
boriti.« Nije mi se sviđalo kako to zvuči. Na sigurnom i daleko.
Budući da sam imala vjerojatno najtiše suputnike na svijetu, nisam
očekivala nikakav razgovor iduća tri sata. Ipak, to je donekle bilo u redu
jer sam mogla provjeriti što je s Lissom. Još uvijek sam bila prenapeta
zbog svog bijega da bih predugo boravila u njezinu umu, stoga je to bio
samo brz pogled na dvorski život.
Kao što je Dimitri i predvidio, čuvari su prilično brzo uspostavili red.
Dvor je bio zatvoren, a sve koji su na bilo kakav način bili povezani sa
mnom nadugo su i naširoko ispitivali. No, radilo se o tome da su svi imali
alibi. Svi su vidjeli moje saveznike na pogrebu, ili, kao u Abeovu slučaju,
mislili su da su ih vidjeli. Nekoliko se djevojaka zaklelo kako su bile s
Adrianom, za što sam pretpostavila da je ipak rezultat kompulzije. Mogla
sam osjetiti Lissino zadovoljstvo, zahvaljujući našoj vezi, dok je
frustracija čuvara sve više rasla.
Iako nije imala pojma kada bih je ja mogla posjetiti, poslala mi je poruku
putem naše veze:
Ne brini, Rose. Ja ću se pobrinuti za sve. Sprat ćemo ljagu s tvog imena.
Opet sam se zavalila na sjedište, nesigurna kako bih se trebala osjećati u
ovoj situaciji. Cijelog života brinula sam se o njoj. Štitila sam je od
opasnosti i trsila se sačuvati je od bilo kakve prijetnje. Sada su se uloge
obrnule. Pomogla mi je spasiti Dimitrija, a ja sam bila u njezinim i, kako
se činilo, svačijim rukama što se ticalo ovog bijega. To se protivilo
svakom instinktu koji sam imala i mučilo me je. Nisam bila naviknuta da
me drugi štite, a osobito ne ona.
50
Još su trajala ispitivanja, Lissino još nije bilo, ali nešto mi je govorilo da
će se moji prijatelji izvući. Neće ih kazniti za moj bijeg i, na trenutak, ja
sam bila jedina u opasnosti, što sam i htjela.
Zapadna Virginija možda i jest lijepa kao što je tvrdila Sydney, ali zapravo
nisam mogla razaznati jer smo stigli usred noći. Uglavnom sam imala
osjećaj da se vozimo kroz planine, osjećala sam uzbrdice i nizbrdice dok
smo vozili po serpentinama i kroz tunele. Nakon gotovo točno tri sata ušli
smo u neku rupu od grada u kojem je bio jedan semafor i restoran na
kojem je pisalo jednostavno ZALOGAJNICA. No, na cesti nije bilo
nikakva prometa više od sat vremena, što je bilo zaista važno. Nisu nas
slijedili.
Sydney nas je dovezla do zgrade na kojoj je jednostavno pisalo MOTEL.
Čini se da su se u ovom gradu, kada se radi o imenima, voljeli držati
osnova. Ne bih se iznenadila da se zapravo zove GRAD. Dok smo hodali
preko motelskog parkirališta, bila sam iznenađena koliko su mi noge
bolne. Svaki je dio mene bolio i san je zvučao izvrsno. Prošlo je već više
od pola dana otkada je ova avantura počela.
Sydney nas je prijavila pod lažnim imenima, a pospani recepcionar nije
postavljao nikakva pitanja. Hodali smo niz hodnik koji nije bio baš prljav,
ali svejedno, nikakav plemić ne bi mu prišao ni blizu. Kolica za čišćenje
bila su naslonjena na jedan zid, kao da se netko predao i napustio ih ondje.
Sydney je iznenada zastala ispred jedne sobe i dala nam ključ. Shvatila
sam da ona ide u drugu sobu.
»Ne ostajemo svi skupa?« upitala sam.
»Hej, ako vas ulove, ne želim biti u vašoj blizini«, rekla je s osmijehom.
Imala sam osjećaj da ne želi spavati u istoj sobi sa »zlim stvorenjima
noći«. »Ipak ću biti u blizini. Razgovarat ćemo ujutro.«
A onda sam uvidjela nešto drugo. Pogledala sam Dimitrija.
»Dijelimo sobu?«
Sydney je slegnula ramenima.
»Kako biste se bolje branili.«
Ostavila nas je na taj svoj nagli način, a Dimitri i ja smo se kratko
pogledali prije nego što smo se uputili u sobu. Kao ni ostatak motela, nije
bila otmjena, ali će poslužiti. Tepih je bio izlizan, ali čitav, a bila sam
zahvalna na slabom pokušaju dekoriranja vrlo lošom slikom nekih
krušaka. Mali prozor izgledao je otužno. Tu je bio samo jedan krevet.
Dimitri je povukao zasun i lanac na vratima pa onda sjeo na jedini stolac u
sobi. Bio je drven s ravnim naslonom, ali činilo se da ga on smatra
najudobnijim predmetom na svijetu. Kao i uvijek, izgledao je oprezno, ali
mogla sam nazrijeti iscrpljenost. I za njega je ovo bila naporna noć.
51
Sjela sam na rub kreveta.
»Što sad?«
»Sada ćemo čekati«, odgovorio je.
»Što?«
»Da Lissa i ostali očiste ljagu s tvog imena i saznaju tko je ubio kraljicu.«
Očekivala sam nastavak objašnjenja, ali sve što sam dobila bila je tišina. U
meni se rađala nevjerica. Ostala sam strpljiva koliko sam god mogla
večeras, uvijek pretpostavljajući da me Dimitri vodi prema nekakvoj
tajanstvenoj misiji koja će pomoći razriješiti ubojstvo. Kada je rekao da
ćemo čekati, sigurno nije mislio da ćemo samo... pa, čekati?
»Što ćemo mi raditi?« htjela sam znati. »Kako ćemo im pomoći?«
»Već sam ti rekao: teško možeš ići tražiti tragove po dvoru. Moraš se
maknuti. Moraš ostati na sigurnom.«
Iznenađeno sam osvrtala po sumornoj sobi.
»Što, i to je to? Tu ćeš me skriti? Mislila sam... mislila sam da ovdje nešto
ima. Nešto što će nam pomoći.«
»Ali, pomaže«, rekao je na onaj svoj prokleto smireni način. »Sydney i
Abe istražili su ovo mjesto i rekli da je dovoljno izvan ruke kako bi prošlo
nezamijećeno.«
Iskočila sam iz kreveta.
»O. K., druže. Ima jedan ozbiljan problem u tvojoj logici. Vi se ponašate
kao da pomaže to što im ja neću stajati na putu.«
»Ozbiljan problem je to što mi opet ponavljamo ovaj razgovor. Odgovor
na pitanje tko je ubio Tatianu je na dvoru, a ondje su tvoji prijatelji. Oni će
ovo riješiti.«
»Ja nisam sudjelovala u brzoj potjeri i bježala preko državnih granica kako
bih završila u nekom usranom motelu! Koliko planiraš 'ne stajati im na
putu' ovdje?«
Dimitri je prekrižio ruke na prsima.
»Koliko bude trebalo. Imamo sredstava za ostati ovdje neograničeno
dugo.«
»Vjerojatno u džepu imam dovoljno sitniša za ostati ovdje neodređeno
dugo! Ali, to se neće dogoditi. Moram nešto poduzeti. Neću samo ići
lakšim putem i sjediti ovdje.«
»Preživjeti nije lako kako ti misliš.«
»O, bože«, zacvilila sam. »Družio si se s Abeom, zar ne? Znaš, kada si bio
strigoj, rekao si mi da se držim podalje od njega. Možda bi trebao
poslušati vlastiti savjet.«
52
Požalila sam što sam to rekla gotovo odmah kada mi je sišlo s usana i u
očima sam mu vidjela da sam ga ozbiljno povrijedila. Možda se ponašao
kao stari Dimitri, ali vrijeme koje je proveo kao strigoj još ga je mučilo.
»Žao mi je«, rekla sam. »Nisam mislila...«
»Ova diskusija je gotova«, odgovorio je oštro. »Lissa kaže da ostajemo
ovdje pa onda ostajemo ovdje.«
Ljutnja je potisnula moju krivnju.
»Zato ovo radiš? Zato što ti je Lissa to rekla?«
»Naravno. Prisegnuo sam da ću joj služiti i pomoći joj.«
Tada sam pukla. Bilo je dovoljno loše to što je mislio, nakon što ga je
Lissa ponovno pretvorila u dhampira, kako je O. K. da i dalje bude uz nju
u isto vrijeme kada je mene prezreo. Unatoč činjenici da sam ja bila ta
koja je otišla u Sibir i da sam ja bila ta koja je saznala da Viktorov brat zna
kako preobraziti strigoja... pa, izgleda da to nije bilo važno. Bilo je jedino
važno to što je Lissa rukovala kolcem i sada ju je Dimitri smatrao
nekakvom anđeoskom božicom kojoj je, kao drevni vitezovi, prisegnuo
služiti.
»Zaboravi«, rekla sam. »Ja ovdje ne ostajem.«
Došla sam do vrata u tri koraka i uspjela skinuti lanac, ali u nekoliko
sekundi Dimitri je ustao sa stolca i gurnuo me u zid. Zaista, ta je reakcija
bila prilično spora. Očekivala sam da će me zaustaviti prije nego što
napravim drugi korak.
»Ostaješ ovdje«, rekao je mirno zgrabivši me rukama za zglobove.
»Sviđalo ti se to ili ne.«
Imala sam nekoliko opcija. Mogla sam ostati, naravno. Mogla sam se
motati danima, čak mjesecima, po ovom motelu dok Lissa ne spere ljagu s
mog imena. Pod uvjetom da Lissa može sprati ljagu s mog imena ili da se
ne otrujem zalogajima iz ZALOGAJNICE. To je bila najsigurnija opcija. I
meni najdosadnija.
Druga je opcija bila boriti se s Dimitrijem. To nije bilo ni sigurno ni
jednostavno. Također, to bi bio osobito veliki izazov jer bih se pokušavala
boriti kako bih uspjela pobjeći, ali pritom ne ubiti njega ili ne ozlijediti
ozbiljno nijedno od nas.
Ili sam mogla odbaciti oprez i ne suzdržavati se. K vragu, frajer se borio
protiv strigoja i polovice dvorskih stražara. Mogao bi me srediti čak i da
dam sve od sebe. Nekoliko smo se puta prilično opako borili u Sv.
Vladimiru. Bi li dati sve od sebe bilo dovoljno za bijeg? Vrijeme je da
saznam.
Udarila sam ga koljenom u stomak, što uopće nije očekivao. Razrogačio je
oči od šoka, i malo od boli, što mi je dalo šansu da se oslobodim njegova
53
stiska. To je trajalo samo onoliko dugo koliko mi je trebalo da istrgnem
zasun. Prije nego što sam uspjela primiti kvaku, Dimitri me opet ulovio.
Snažno me zgrabio i bacio potrbuške na krevet pritišćući me svojom
težinom, tako da ga udovima nisam mogla više iznenada udariti. To je
oduvijek bio moj najveći problem u borbama: snažniji i teži suparnici,
uglavnom muškarci. Moja brzina bila je moja najveća prednost u takvim
situacijama, ali kada bi me svladali, izmaknuti se ili pobjeći nije bilo
moguće. Ipak, svaki se dio mene borio pa mu je bilo teško obuzdati me.
»Prestani s ovim«, rekao mi je u uho skoro ga dodirujući usnama. »Budi
razumna bar jednom. Ne možeš mi pobjeći.«
Na svom tijelu osjećala sam snagu i toplinu njegova, stoga sam vlastitom
tijelu obećala da ću ga kasnije strogo ukoriti. Prestani, pomislila sam.
Koncentriraj se na bijeg odavde, a ne na njegovo tijelo.
»Nisam ja ta koja se ponaša nerazborito«, zarežala sam pokušavajući
okrenuti lice prema njemu. »Ti si se ulovio u neko plemenito obećanje
koje nema smisla. A znam da ti, jednako kao i meni, nije drago što ne
sudjeluješ u akciji. Pomozi mi. Pomozi mi da nađem ubojicu i učinim
nešto korisno.« Prestala sam se boriti i pretvarala se kako mi je naša
prepirka zaokupila pažnju.
»Ni meni to nije drago, ali isto se tako ne volim zalijetati u nemoguću
situaciju!«
»Nemoguće situacije naša su specijalnost«, istaknula sam.
U međuvremenu pokušala sam procijeniti kako me drži. Nije olabavio
stisak, ali sam se nadala da ga je razgovor omeo. Naravno, Dimitri je bio
predobar da bi izgubio fokus. Ipak, znala sam da je umoran. I možda bi,
samo možda, mogao biti malo nepažljiv jer se radi o meni, a ne o strigoju.
Ne.
Naglo sam se trznula i pokušala osloboditi i izvući ispod njega. Najviše
što sam uspjela učiniti bilo je otkotrljati se prije nego što me je ponovno
zgrabio, samo što sam sada bila leđima na krevetu. Biti mu tako blizu...
njegovu licu, njegovim usnama... toplina njegove kože na mojoj. Dakle.
Činilo se kako je sve što sam uspjela bilo postaviti se u još nepovoljniji
položaj. Činilo se da na njega uopće ne utječe blizina naših tijela. Imao je
onaj svoj tipičan izraz čelične odlučnosti pa, iako je to bilo glupo od mene,
iako sam znala kako mi više ne bi trebalo biti stalo što me je prebolio... pa,
bilo mi je stalo.
»Jedan dan«, rekao je. »Ne možeš pričekati samo jedan dan?«
»Možda da smo otišli u ljepši hotel. S kabelskom.«
»Ovo nije vrijeme za šalu, Rose.«
»Onda me pusti da nešto učinim. Bilo što.«
54
»Ja. Ne mogu.«
Očito mu je bilo teško izreći ove riječi i onda sam nešto shvatila. Bila sam
toliko ljuta na njega, toliko bijesna što me je pokušao natjerati da čekam i
igram na sigurno. Međutim, ni njemu se ovo nije sviđalo. Kako sam mogla
zaboraviti koliko smo slični? Oboje smo žudjeli za akcijom. Oboje smo
htjeli biti korisni, pomoći onima do kojih nam je bilo stalo. Jedino njegova
odluka da pomogne Lissi vezala ga je za ovo dadiljanje. Tvrdio je kako bi
bilo nesmotreno odjuriti natrag na dvor, ali imala sam osjećaj kako bi i on
tamo odjurio da nije zadužen za mene ili da nije to mislio.
Proučavala sam ga, njegove odlučne tamne oči i izraz lica ublažen
smeđom kosom koja je pobjegla iz gumice. Sada mu je visjela oko lica i
jedva dodirivala moje. Mogla sam se opet pokušati osloboditi, ali sam
izgubila nadu da će to upaliti. Bio je previše bijesan i previše odlučan u
tome da me zadrži na sigurnom. Isto sam tako smatrala kako isticati da se i
on želi vratiti na dvor ne bi koristilo. Bilo to istina ili ne, on će očekivati
da se nastavim prepirati onom svojom logikom. Ipak je on Dimitri.
Očekivat će svašta.
Hm, gotovo.
Ideja mi je tako brzo pala na pamet da nisam zastala kako bih je
analizirala. Samo sam djelovala. Moje je tijelo možda ograničeno, ali
glava i vrat imali su dovoljno slobode kako bi se podignuli i poljubili ga.
Moje su se usne susrele s njegovima pa sam saznala nekoliko novosti.
Jedna je bila to da ga je bilo moguće potpuno iznenaditi. Tijelo mu se
ukočilo i zastalo, šokirano zbog iznenadnog razvoja događaja. Također
sam shvatila da se ljubi jednako dobro kao što pamtim. Kada smo se
posljednji put poljubili, još je bio strigoj. Bilo je to nekako jezovito seksi,
ali nije se moglo usporediti s toplinom i energijom sada kada je živ. Usne
su mu bile baš onakve kakvih sam se sjećala iz našeg vremena u Sv.
Vladimiru, i meke i pohlepne u isto vrijeme. Struja se proširila po ostatku
mog tijela kada mi je uzvratio poljubac. Bilo je istodobno i umirujuće i
uzbudljivo.
I to je bilo treće što sam shvatila. Uzvraćao mi je poljupce. Možda, ali
samo možda, Dimitri nije bio tako odlučan kao što je tvrdio. Možda me je,
ispod sve te krivnje i sigurnosti u to da ne može opet voljeti, ipak još želio.
Željela bih to moći otkriti. Ipak, nisam imala vremena.
Umjesto toga, udarila sam ga.
Istina je: udarila sam mnoge frajere koji su me ljubili, ali nikada onoga
kojeg sam htjela nastaviti ljubiti. Dimitri me je još uvijek prilično čvrsto
držao, ali šok poljupca ga je ulovio nespremnog. Moja šaka je izletjela i
sudarila se s njegovim licem. Bez oklijevanja gurnula sam ga sa sebe što
55
sam snažnije mogla i skočila s kreveta prema vratima. Čula sam ga kako
se pridiže na noge dok sam otvarala vrata. Izletjela sam iz sobe i zalupila
vratima prije nego što sam mogla vidjeti što će sljedeće učiniti. To i nije
bilo potrebno. Dolazio je za mnom.
Ne oklijevajući, gurnula sam napuštena kolica za čišćenje ispred vrata
sobe i otrčala niz hodnik. Nekoliko sekundi kasnije vrata su se otvorila i
začula sam ljutiti uzvik, kao i vrlo, vrlo ružne riječi na ruskom, kada se
zaletio u kolica. Trebat će mu samo nekoliko trenutaka kako bi ih
odgurnuo ustranu, ali to je sve što mi je trebalo. Spustila sam se niz
stepenište u oskudno namješteni foaje gdje se recepcionar dosađivao i
čitao knjigu. Gotovo je iskočio iz stolca kada sam dojurila.
»Jedan tip me slijedi!« uzviknula sam jureći kroz vrata.
Recepcionar nije izgledao kao netko tko bi pokušao spriječiti Dimitrija, a
imala sam osjećaj da se ni Dimitri ne bi zaustavio da mu on to i kaže. U
najgorem slučaju čovjek će pozvati policiju. U ovom se gradu POLICIJA
vjerojatno sastojala od jednog čovjeka i jednog psa.
Bez obzira na sve, to više nije bila moja briga. Pobjegla sam iz motela te
sam se sada nalazila usred uspavanog planinskog grada u kojem su ulice
bile prošarane sjenama. Dimitri bi mogao biti odmah iza mene, ali dok
sam zaranjala u obližnju šumu, znala sam da će mi biti lako otarasiti ga se
u mraku.
Sedmo poglavlje
Problem je, naravno, bio taj što sam se uskoro izgubila u mraku.
Nakon života u divljini Montane bila sam naviknuta na to kako te može
progutati mrak čim se odmakneš i od najmanje naznake civilizacije. Čak
sam se bila i navikla lutati po mračnim šumama. No, teren Sv. Vladimira
sam poznavala. Sume Zapadne Virginije bile su nove i nepoznate te sam
bila potpuno izgubljena.
Kada sam postala sigurna kako sam dovoljno udaljena od motela, zastala
sam i pogledala uokolo. Noćni insekti zujali su i pjevušili, a teška ljetna
vlaga lebdjela je oko mene. Virkajući kroz lišće stabala, mogla sam vidjeti
blještavo zvjezdano nebo, potpuno nedirnuto gradskim svjetlima. Poput
pravog preživljavača u divljini proučavala sam zvijezde dok nisam
ugledala Velikog medvjeda i shvatila gdje je sjever. Planine kroz koje nas
je provezla Sydney bile su istočno, stoga u tom pravcu sigurno nisam
htjela ići. Činilo se logičnim da ću sigurno doći do međudržavne ceste ako
56
krenem pješice na sjever, a onda stopirati ili hodati natrag do civilizacije.
To nije bio savršen plan, ali nije bio ni izdaleka najgori ikada.
Nisam bila prikladno odjevena za pješačenje, ali kada su mi se oči
priviknule na tamu, uspjela sam izbjeći većinu stabala i drugih prepreka.
Otići malenom cestom izvan grada bilo bi lakše, no Dimitri očekuje da to
učinim.
Ušla sam u stalni, podsvjesni ritam dok sam se kretala prema sjeveru.
Zaključila sam kako je sada dobar trenutak da provjerim kako je Lissa,
sada kada imam vremena i nikakav me čuvar ne pokušava uhititi. Ušla
sam u njezin um i pronašla je u čuvarskim prostorijama kako sjedi u
hodniku u kojem su poredani stolci. Još neki moroji sjedili su u blizini, a
među njima Christian i Tasha.
»Opako će te pritisnuti«, promrmljala je Tasha. »Osobito tebe.« To je bilo
upućeno Christianu. »Ti bi bio moj prvi izbor da nešto nezakonito
eksplodira.«
Činilo se da svi dijele to mišljenje. Po zabrinutom izrazu lica vidjela sam
da je Tasha iznenađena mojim bijegom kao i ja sama. Čak i ako joj moji
prijatelji još nisu ispričali čitavu priču, vjerojatno je većinu toga povezala,
barem tko stoji iza svega.
Christian joj se nasmiješio što je šarmantnije mogao, kao dječak koji
pokušava izbjeći kaznu.
»Oni sigurno već znaju da to nije izazvala magija«, rekao je. »Stražari su
sigurno pregledali svaki centimetar tih kipova.«
Nije dalje govorio, ne u javnosti, ali Lissa je razmišljala slično kao i on.
Stražari će znati da eksploziju nisu izazvali elementi. Čak i ako moji
prijatelji jesu bili glavni sumnjivci, vlasti će se morati zapitati, baš kao i
ja, kako bi tinejdžeri došli do C4. Lissa je kimnula u znak slaganja i
stavila ruku na Christianovu.
»Bit ćemo dobro.«
Njezine su se misli okrenule prema meni i Dimitriju, pitala se jesmo li
postupili prema planu. Nije se mogla usredotočiti na pronalazak Tatianina
ubojice dok nije znala da smo na sigurnom. Kao i ja smatrala je kako je
bijeg opasna odluka. Osloboditi me značilo je staviti me u veću opasnost
nego držati me u zatvoru. Bila je napeta, uznemirena i malo bjesnija nego
što sam ja htjela. Duh, shvatila sam. Koristi ga previše. Dok smo bili u
školi, lijekovima ga je držala pod nadzorom, a kasnije pomoću
samokontrole. No, ponekad, kako su naši problemi postajali kompleksniji,
dopustila je sebi baratanje sa sve više i više duha. U posljednje je vrijeme
koristila ogromne količine i već smo to počeli uzimati zdravo za gotovo.
Prije ili kasnije, Lissino oslanjanje na duh osvetit će joj se. I nama.
57
»Princezo?« Vrata nasuprot Lissi su se otvorila i jedan stražar je izvirio.
»Uđite.«
Stražar se pomaknuo u stranu, a iz sobe Lissa je čula poznati glas koji
govori:
»Uvijek mi je zadovoljstvo razgovarati s tobom, Hans. Moramo to jednom
ponoviti.« Onda se pojavio Abe i izašao šepireći se, kao i inače. Prošao je
pored stražara na vratima i uputio Lissi i Ozerama pobjedonosan osmijeh
koji je govorio da je sve u redu. Bez riječi prošao je pored njih prema
izlazu iz hodnika.
Lissa se gotovo nasmiješila, ali se uspjela suspregnuti i namjestiti
suzdržan izraz lica dok su ona i njezino društvo ulazili. Vrata iza njih su se
zatvorila i ona se našla suočena s tri čuvara koji su sjedili za stolom.
Jednog je od njih viđala, ali ga nikada nije upoznala. Mislim da se
preživao Steele. Drugih dvoje sam poznavala vrlo dobro. Jedan je bio
Hans Croft, vođa čuvarskih poslova na dvoru. Pored njega. na moje
iznenađenje, nalazila se Alberta koja je bila zadužena za čuvare iz Sv.
Vladimira i pripravnike.
»Divno«, zarežao je Hans. »Cijela pratnja.«
Christian je inzistirao da bude prisutan dok ispituju Lissu, a Tasha je
inzistirala da bude s Christianom. Da je Abe znao vrijeme ispitivanja,
vjerojatno bi im se i on pridružio, a sigurno bi ga slijedila moja majka...
Hans nije shvatio da je izbjegao obiteljsku zabavu.
Lissa, Christian i Tasha sjeli su nasuprot čuvarima.
»Čuvarice Petrov«, rekla je Lissa ignorirajući Hansovo neodobravanje.
»Što Vi radite ovdje?«
Alberta se lagano nasmiješila Lissi, no osim toga, zadržala je profesionalni
čuvarski stav.
»Došla sam na pogreb, a čuvar Croft je zaključio da mu treba nepristrano
mišljenje u istrazi.«
»Kao i netko tko poznaje Hathaway i njezine, hm, suučesnike«, dodao je
Hans. Hans je bio osoba koja prelazi direktno na stvar. Obično bi me taj
njegov stav smetao, takva je bila moja reakcija na većinu autoriteta, ali
sam poštovala način na koji je ovdje vodio postupak. »Samo ste Vi trebali
prisustvovati ovom susretu, princezo.«
»Nećemo reći ni riječ«, rekao je Christian.
Lissa je kimnula i zadržala uglađen i pristojan izraz lica iako joj je glas
malo drhtao.
»Želim pomoći... tako sam, ne znam. Tako sam zapanjena zbog svega što
se dogodilo.«
58
»Sigurno«, rekao je Hans oporo. »Gdje ste bili kada su kipovi
eksplodirali?«
»U pogrebnoj povorci«, odgovorila je. »Bila sam dio pratnje.« Ispred
Steeiea bila je hrpa papira. »Istina. Ima mnogo svjedoka.«
»Vrlo prikladno. A kasnije?« upitao je Hans. »Kamo ste otišli kada se
mnoštvo uspaničilo?«
»Natrag u zgradu Vijeća. Ondje su se svi trebali naći i mislila sam da će to
biti najsigurnije.« Nisam mogla vidjeti njezino lice, ali osjećala sam kako
pokušava izgledati preplašeno. »Prepala sam se kada su stvari počele
izmicati kontroli.«
»Imamo svjedoke koji će to i potvrditi«, rekao je Steele.
Hans je lupkao prstima po stolu.
»Jeste li imali ikakvih prethodnih saznanja o ovome? O eksplozijama?
Hathawayjičinu bijegu?«
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne! Nisam imala pojma. Nisam ni znala da je moguće izaći iz ćelije.
Mislila sam da je osiguranje prejako.«
Hans je zanemario zajedljivu primjedbu o njegovu poslu.
»Vi ste povezane, je li tako? Nisi ništa osjetila putem toga?«
»Ja ne osjećam nju«, objasnila je Lissa. »Ona vidi moje misli, ali ne
vrijedi i obrnuto.«
»To«, rekla je Alberta konačno progovorivši, »je istina.«
Hans joj nije proturječio, ali još uvijek nije povjerovao da su moji prijatelji
nevini.
»Shvaćate li da ćete, saznamo li da skrivate informacije, ili joj pomažete,
suočiti se s posljedicama koje su gotovo ozbiljne kao i njezine. Svi vi.
Plemstvo nije pošteđeno što se tiče izdaje.«
Lissa je spustila pogled kao da ju je njegova prijetnja preplašila.
»Jednostavno ne mogu vjerovati... ne mogu vjerovati da bi ona to učinila.
Bila mi je prijateljica. Mislila sam da je poznajem... Nikada nisam mislila
da bi nekoga ubila.«
Da nisam putem veze znala što osjeća, vjerojatno bih se uvrijedila. No, ja
sam znala istinu. Glumila je, pokušala se distancirati od mene. To je bilo
pametno.
»Stvarno? Ne tako davno Vi ste se posvuda zaklinjali kako je ona nevina«,
istaknuo je Hans.
Lissa mu je uzvratila pogled i širom otvorila oči.
»Mislila sam da jest! Ali tada... tada sam čula što je učinila onim
stražarima dok je bježala...«
59
Njezina neugoda nije bila u potpunosti odglumljena. Međutim, ipak se
morala ponašati kao da misli kako sam kriva, no vijesti o Meredithinu
stanju stigle su do nje i to ju je u potpunosti zaprepastilo. I ja sam se tako
osjećala, ali sada sam barem znala da je Meredith dobro.
Hans je još uvijek bio skeptičan zbog Lissine promjene mišljenja, ali nije
inzistirao.
»Što je s Belikovim? Zakleli ste se da nije više strigoj, ali očito je i tu
nešto pošlo po zlu.«
Christian se uskomešao pored Lisse. Kao Dimitrijev zagovornik Christian
je postajao jednako ljut kao i mi zbog sumnji i optužbi. Lissa je
progovorila prije nego što je Christian uspio išta reći.
»On nije strigoj!« Lissina grižnja savjesti zbog mene je nestala, a pojavila
se stara, žestoka obrana Dimitrija. Nije očekivala ovakva pitanja o njemu.
Pripremila se braniti mene i svoj alibi. Hans se činio zadovoljnim
reakcijom pa ju je pomno promatrao.
»Kako onda tumačite njegovu upletenost?«
»To nije zbog toga što je strigoj«, rekla je Lissa trudeći se steći kontrolu.
Srce joj je ubrzano tuklo. »Promijenio se. Nema više strigoja u njemu.«
»Ali, napao je mnoge stražare. u više navrata.« Činilo se kako bi ga Tasha
sada prekinula i branila Dimitrija, ali se ugrizla za usnu. Bilo je to
izvanredno. Ozere su rado govorili što misle, i to ne uvijek taktično.
»To nije bilo zbog toga što je strigoj«, ponovila je Lissa. »A nije ubio
nijednog stražara. Nijednog. Rose je učinila ono što je učinila... pa, ne
znam zašto. Valjda je mrzila Tatianu. Ali, Dimitri... kažem Vam, biti
strigoj nema veze s ovim. Pomogao joj je jer je bio njezin instruktor.
Mislio je da je u nevolji.«
»To je vrlo ekstremno za jednog instruktora, osobito onoga koji je, prije
nego što je postao strigoj, bio poznat po sabranosti i racionalnosti.«
»Da, ali nije racionalno razmišljao zato što...«
Lissa je zastala našavši se odjednom u problematičnoj situaciji.
Čini se da je Hans vrlo rano tijekom razgovora shvatio kako će Lissa imati
savršen alibi ako je umiješana u nedavne događaje, ali, mislim da još
uvijek u to nije bio siguran. No, razgovor s njom dao mu je priliku da se
pozabavi još jednom zagonetkom u vezi mog bijega: Dimitrijevom
upletenosti. Dimitri se žrtvovao kako bi na sebe preuzeo krivnju: čak i ako
je to značilo da mu opet neće vjerovati. Lissa je mislila da je uvjerila ljude
kako su njegova djela zaštitnički instinkt bivšeg instruktora, ali čini se da
nisu svi u to povjerovali.
»Nije racionalno razmišljao zato što?« poticao ju je Hans oštrim
pogledom. Prije ubojstva Hans je zaista vjerovao da je Dimitri opet postao
60
dhampir. Nešto mi je govorilo da još uvijek tako misli, ali i da je osjetio
kako mu je nešto veliko pred nosom.
Lissa nije govorila. Nije željela da ljudi misle kako je Dimitri strigoj.
Htjela je da ljudi vjeruju kako ima moć preobraziti nemrtve. No, ako drugi
nisu smatrali uvjerljivim da Dimitri pomaže učenici, to bi se nepovjerenje
moglo vratiti.
Pogledavajući ispitivače, Lissin se pogled odjednom susreo s Albertinim.
Starija čuvarica nije ništa rekla. Imala je neutralan, poman izraz lica po
kojem su se čuvari isticali. Također je izgledala mudro te je Lissa nakratko
dopustila svom duhu da joj pokaže Albertinu auru. Imala je dobre, stabilne
boje i energiju, a Lissa bi se zaklela da je u Albertinim očima mogla
vidjeti poruku, mudri sjaj.
Činilo se da poruka glasi, Reci im. Stvorit će probleme, ali neće biti tako
teški kao ovi trenutni. Lissa je izdržala taj pogled pitajući se je li samo
projicirala vlastite misli na Albertu. Nije bilo važno čija je to bila ideja.
Lissa je znala da je to ispravno.
»Dimitri je pomogao Rose... zbog toga što su bili u vezi.«
Kao što sam i nagađala, Alberta nije bila iznenađena i činilo se da osjeća
olakšanje što je istina izašla na vidjelo. No, Hans i Steele bilo su vrlo
iznenađeni. Vidjela sam Hansa šokiranog samo nekoliko puta.
»Kada kažete 'u vezi', mislite li...« Zastao je kako bi sročio rečenicu.
»Mislite li na romantičnu vezu?«
Lissa je kimnula osjećajući se užasno. Otkrila je veliku tajnu, onu za koju
mi je prisegnula da će je čuvati, no nisam je krivila. Ne u ovoj situaciji.
Ljubav, nadala sam se, opravdat će Dimitrijeve postupke.
»Volio ju je«, rekla je Lissa. »Ona je voljela njega. Ako joj je pomogao u
bijegu...«
»On joj jest pomogao u bijegu«, prekinuo je Hans. »Napao je čuvare i
dignuo u zrak kipove stare stoljećima, donesene iz Europe!«
Lissa je slegnula ramenima.
»No, kao što sam rekla. Nije se ponašao racionalno. Htio joj je pomoći i
vjerojatno je mislio da nije kriva. Za nju bi bio učinio bilo što, a to nema
veze sa strigojima.«
»Ljubav ne može sve opravdati.« Bilo je jasno da Hans nije romantik.
»Ona je maloljetna!« uzviknuo je Steele. To mu nije promaknulo.
»Ima osamnaest godina«, ispravila ga je Lissa.
Hans ju je ošinuo pogledom.
»Znam računati, princezo. Osim ako nisu uspjeli imati neku lijepu, dirljivu
romansu u posljednjih nekoliko tjedana, dok je on uglavnom bio u
MIN@
61
izolaciji, znači da su se u vašoj školi odvijale određene stvari koje je netko
trebao prijaviti.«
Lissa nije ništa rekla, ali krajičkom oka mogla je vidjeti Tashu i
Christiana. Pokušali su zadržati neutralne izraze lica, ali bilo je očito da ih
ova vijest ne iznenađuje pa su tako potvrdili Hansove sumnje da su se
nedopuštene stvari zaista i događale. Ja zapravo i nisam shvatila da Tasha
zna za Dimitrija i mene te mi je malo bilo i krivo. Je li znala da ju je on
djelomično odbio i zbog mene? I, ako je znala ona, koliko ih je još znalo?
Christian joj je vjerojatno natuknuo o tome, ali nešto mi je govorilo da
vjerojatno sve više ljudi to otkriva. Nakon napada na školu moja je
reakcija vrlo vjerojatno bila veliki pokazatelj mojih osjećaja za Dimitrija.
Reći sada Hansu valjda i nije bila tako velika stvar. Tajna neće još dugo
ostati tajnom.
Alberta je pročistila grlo i konačno progovorila.
»Mislim da sada moramo brinuti o važnijim stvarima od neke romanse
koja se možda jest ili nije dogodila.«
Steele ju je pogledao u potpunoj nevjerici i udario rukom po stolu.
»Ovo je prilično ozbiljno. Jeste li Vi znali za to?«
»Ja samo znam da skrećemo s teme«, odgovorila je vješto izbjegavajući
pitanje. Alberta je bila oko dvadeset godina starija od Steelea, a opak
pogled koji mu je uputila govorio je da je on klinac koji joj trati vrijeme.
»Mislila sam da smo ovdje kako bismo utvrdili je li gospođica Hathaway
imala suučesnike, a ne kako bismo prekapali po prošlosti. Dosada
možemo sa sigurnošću reći da jedina osoba koja joj je pomogla je Belikov,
a on je to učinio zbog iracionalne naklonosti. To ga čini bjeguncem i
budalom, a ne strigojem.«
Nikada nisam razmišljala o svojoj vezi s Dimitrijem kao o »iracionalnoj
naklonosti«, no shvatili su Albertinu poantu. Zbog nečega na Hansovu i
Steeleovu licu pomislila sam da će uskoro cijeli svijet znati za nas, no to
nije bilo ništa u usporedbi s ubojstvom. A ako to očisti Dimitrijevo ime od
sumnje da je strigoj, onda to znači da će ga, ako ga ikada ulove, zatvoriti,
a ne probosti kolcem. Sitna zadovoljstva.
Lissino ispitivanje nastavilo se još malo prije nego što su je čuvari odlučili
pustiti i osloboditi sumnje od bilo kakva sudjelovanja u mom bijegu
(koliko su mogli dokazati). Dobro je glumila iznenađenje i zbunjenost
cijelo vrijeme, čak je uspjela i pustiti nekoliko suza zbog toga što me je
krivo procijenila. U svoju je glumu utkala i malo kompulzije. nedovoljno
da bi ikome isprala mozak, ali dovoljno da se Steeleov raniji bijes pretvori
u suosjećanje. Hansa je bilo teže pročitati, no dok je moja skupina
62
odlazila, podsjetio je Tashu i Christiana da će kasnije razgovarati sa
svakim od njih, po mogućnosti bez pratnje.
Zasada je idući osumnjičenik koji će sjesti u vrući stolac čekao u hodniku:
Eddie. Lissa mu se nasmiješila na isti način na koji bi se nasmiješila bilo
kojem prijatelju. Nije bilo nikakve naznake da su oboje dio zavjere. Eddie
je, dok su ga pozivali u sobu za ispitivanje, uzvratio kimanjem. Lissa je
bila napeta zbog njega, ali ja sam znala da će se zbog svoje čuvarske
samokontrole držati priče. Vjerojatno neće posegnuti za suzama kao Lissa,
ali će i on biti jednako šokiran mojom »izdajom«.
Tasha je ostavila Christiana i Lissu čim su izišli, ali ih je najprije upozorila
da budu pažljivi.
»Zasada ste se izvukli, ali mislim da te čuvari nisu u potpunosti oslobodili
sumnje. Osobito Hans.«
»Hej, mogu se brinuti sam za sebe«, rekao je Christian.
Tasha je zakolutala očima.
»Da. Vidim što se događa kada si prepušten sam sebi.«
»Hej, nemoj šiziti jer ti nismo rekli«, uzviknuo je. »Nismo imali vremena,
a samo se nekoliko ljudi moglo uključiti. Osim toga, ti si već prije izvela
sasvim dovoljno ludih planova.«
»Istina«, priznala je Tasha. Teško bi bila uzor za igru po pravilima. »Ali,
sve se zakompliciralo. Rose je u bijegu. A sada Dimitri...«
Uzdahnula je i nije trebala završiti rečenicu kako bih pogodila njezine
misli. U očima joj je bio izraz duboke tuge zbog kojeg sam osjećala
krivnju. Kao i svi mi, i Tasha je htjela da Dimitri vrati svoj dobar glas.
Oslobodivši osobu optuženu za kraljičino ubojstvo, ozbiljno je ugrozio
svaku priliku za prihvaćanje. Zaista sam željela da se nije umiješao i
nadala sam se da će se moj trenutni plan bijega isplatiti.
»Sve će biti u redu«, rekao je Christian. »Vidjet ćete.« Nije izgledao tako
uvjeren dok je govorio i Tasha mu je uputila malen, veseo osmijeh.
»Samo budi pažljiv. Molim te. Ne želim i tebe vidjeti u ćeliji. Nemam
vremena za zatvorske posjete uz sve ostalo što se događa.« Njezino
veselje je nestalo, a zamijenio ga je njezin gorljivi aktivistički stav. »Naša
se obitelj ponaša smiješno, znaš. Možeš li vjerovati da oni zaista
razmišljaju o kandidaturi Esmonda u naše ime? Dobri bože. Ovdje smo
već imali tragediju za tragedijom. U najmanju ruku, trebali bismo pokušati
spasiti nešto u ovoj zbrci.«
»Mislim da ne poznajem Esmonda«, rekao je Christian.
»Kreten«, rekla je hladno. »On, hoću reći. Ne ti. Netko mora urazumiti
našu obitelj prije negoli se osramote.«
Christian se nacerio.
63
»Da pogodim: ti bi trebala biti ta?«
»Naravno«, rekla je s nestašnim sjajem u očima. »Već sam napravila popis
idealnih kandidata. Našoj obitelji treba samo malo uvjeravanja kako bi
shvatili da su savršeni.«
»Bilo bi mi ih žao da se još uvijek ne ponašaju prema nama kao seronje«,
odgovorio je Christian dok je gledao svoju tetu kako odlazi. Stigma
njegovih roditelja koji su postali strigoji još je uvijek bila prisutna. Tasha
je to prihvatila otmjenije, unatoč njezinu kukanju, samo kako bi mogla
sudjelovati u većim odlukama obitelji Ozera. Christian nije pokušavao biti
tako civiliziran. Bilo je grozno što su ga tretirali lošije nego druge moroje,
što mu nisu dali čuvare i ostalo na što su plemići imali pravo. Ipak, od
njegove vlastite obitelji? To je bilo osobito grubo. Odbijao je glumiti da je
to normalno.
»Doći će k sebi kad-tad«, rekla je Lissa optimističnije nego što se osjećala.
Bilo kakav Christianov odgovor onemogućen je kada im se pridružio novi
pridošlica: moj otac. Njegova nagla pojava iznenadila je moje prijatelje,
ali ne i mene. Vjerojatno je znao za Lissino ispitivanje i vrebao ispred
zgrade jer je htio s njom razgovarati.
»Lijepo je vani«, rekao je Abe ljubazno pogledavajući uokolo drveće i
cvijeće kao da su njih troje u šetnji po dvoru. »Ali, bit će vrelo kada se
sunce digne.«
Tama koja mi je stvarala toliko problema u šumama Zapadne Virginije
bila bi ugodno »podne« za one u vampirskom ritmu. Lissa je Abea
pogledala postrance. Očima prilagođenim slabom svjetlu lako je uočila
sjajnu tirkiznu košulju ispod njegove sportske jakne bež boje. I slijepac bi
ga vjerojatno vidio u toj boji.
Lissa je zakolutala očima zbog Abeove glumljene opuštenosti. To je bila
njegova navika, započeti s neobaveznim razgovorom prije prelaska na
mračnije teme.
»Nisi ovdje kako bi razgovarao o vremenu.«
»Pokušavam biti ljubazan, to je sve.« Ušutio je dok je nekoliko morojskih
djevojaka prolazilo pored njih. Kada ih više nitko nije mogao čuti, tiho je
upitao: »Pretpostavljam da je sve prošlo u redu na vašem malom
sastanku?«
»Da«, odgovorila je ne trudeći se govoriti mu o »iracionalnoj naklonosti«.
Znala je kako mu je samo stalo do toga da nitko od njihovih pomagača
nije umiješan.
»Eddie je sada kod čuvara«, rekao je Christian. »Žele da ja dođem kasnije,
ali mislim da će to onda biti to za sve nas.«
Lissa je uzdahnula.
64
»Iskreno, imam osjećaj da je ispitivanje bilo lakši dio u usporedbi s onim
što dolazi.« Mislila je na otkrivanje pravog Tatianina ubojice.
»Korak po korak«, promrsio je. »Nema smisla dopustiti da nas sve to
prestraši. Jednostavno ćemo početi od samog početka.«
»To je problem«, rekla je Lissa udarajući nervozno nogom granu koja je
ležala na šljunčanom putu pred njom. »Pojma nemam gdje početi. Tko
god je ubio Tatianu, dobro je prikrio tragove i svalio krivnju na Rose.«
»Korak po korak«, ponovio je Abe.
Govorio je onim svojim prepredenim tonom koji me je ponekad smetao, a
danas je Lissu ljutio. Dosada sva je njezina energija bila usmjerena na to
da me izvuče iz zatvora te da me odvuku na neko sigurno mjesto. To je
bio cilj koji ju je tjerao i držao nakon mog bijega.
Sada kada je intenzitet malo oslabio, sav se pritisak počeo lomiti na njoj.
Christian ju je zagrlio osjećajući njezinu potištenost. Okrenuo se Abeu,
neobično ozbiljan.
»Imaš li kakvu ideju?« Christian je upitao Abea. »Mi uopće nemamo
nikakav pravi dokaz.«
»Imamo logične pretpostavke«, odgovorio je Abe. »Kao na primjer da je
osoba koja je ubila Tatianu imala pristup njezinim privatnim odajama. Taj
popis nije dugačak.«
»Nije ni kratak.« Lissa je brojila te osobe na prste. »Kraljevska straža,
njezini prijatelji i obitelj... i to uz pretpostavku da nitko nije izmijenio
stražarske bilješke o njezinim posjetiteljima. Koliko mi možemo znati,
neki posjetitelji nikada nisu ni ubilježeni. Vjerojatno je cijelo vrijeme
imala tajne poslovne sastanke.«
»Nije vjerojatno da je imala poslovne sastanke u svojoj spavaćoj sobi
odjevena u spavaćicu«, razmišljao je Abe. »Naravno, ovisi o vrsti posla,
pretpostavljam.«
Lissa se spotaknula, zapanjena spoznajom.
»Ambrose.«
»Tko?«
»On je dhampir... prilično zgodan... On i Tatiana bili su, hm...«
»U vezi?« rekao je Christian sa smiješkom, kao da je na ispitivanju.
Sada je Abe stao. Lissa je učinila isto, a njegov se tamni pogled susreo s
njezinim.
»Vidio sam ga. Izgleda kao čistač bazena.«
»Imao bi pristup njezinoj sobi«, rekla je Lissa. »Ali ja zaista ne mogu, ne
znam. Ne mogu zamisliti da je to učinio.«
»Izgled vara«, rekao je Abe. »U sudnici je bio vrlo zainteresiran.«
»O čemu pričaš?«
65
Abe se pogladio po bradi kao što to čine zlikovci.
»Razgovarao je s njom... ili joj je dao neki signal. Nisam siguran, ali
između njih je bilo neke interakcije.«
Pametni, oprezni Abe. Primijetio je da mi Ambrose daje poruku, ali nije u
potpunosti shvatio što se dogodilo.
»Onda bismo trebali razgovarati s njim«, rekao je Christian.
Lissa je kimnula. Suprotstavljeni osjećaji uzburkali su se u njoj. Bila je
uzbuđena zbog tragam ali uzrujana jer je to značilo kako bi dragi, ljubazni
Ambrose mogao biti osumnjičen.
»Ja ću se pobrinuti za to«, rekao je Abe ležerno.
Osjećala sam da ga je opako pogledala. Nisam mogla vidjeti njezin izraz
lica, ali sam vidjela da je Abe nenamjerno napravio korak unatrag, u
očima mu se pojavio blijesak iznenađenja. Čak je i Christian ustuknuo.
»A i ja ću biti tada tamo«, rekla je odlučnim glasom. »Ne pokušavaj
nikakvo ludo mučenje i ispitivanje bez mene.«
»Želiš biti tamo za vrijeme mučenja?« upitao je Abe oporavljajući se.
»Neće ga biti. Razgovarat ćemo s Ambroseom civilizirano, jasno?«
Opet se zagledala u njega, a Abe je konačno slegnuo ramenima u znak
prihvaćanja, kao da to što ga je nadvladala žena dvostruko mlađa od njega
i nije velika stvar.
»U redu. Učinit ćemo to zajedno.«
Lissi je bila malo sumnjiva njegova spremnost, a i on je to vjerojatno
osjetio.
»Hoćemo«, rekao je i nastavio hodati. »Ovo je dobar trenutak, pa, dobar
kao i bilo koji drugi, za istragu. Dvor će biti kaotičan kada počne izbor za
kralja. Svi će biti zauzeti, a novi će ljudi pristizati.«
Povjetarac, težak od vlage, mrsio je Lissinu kosu. U njemu se osjećala
naznaka vrućine, a znala je da će Abe imati pravo o izlasku sunca. Bit će
pametno otići rano na spavanje.
»Kada će biti izbori?« upitala je.
»Čim pokopaju dragu Tatianu. Takve se stvari odvijaju brzo. Trebamo
opet uspostaviti vladu. Sahranit će je sutra nakon ceremonije i mise, ali
neće ponavljati povorku. Još su uvijek uznemireni.«
Bilo mi je nekako žao što na kraju nije dobila pravu kraljevsku sahranu,
ali opet, ako je to značilo da će pronaći pravog ubojicu, možda bi i njoj
tako bilo draže.
»Kada sahrana završi i počnu izbori«, nastavio je Abe, »bilo koja obitelj
koja želi kandidirati svog predstavnika to će i učinitim a naravno da će to
htjeti. Nikada nisi vidjela kraljevske izbore, zar ne? To je pravi spektakl.
Naravno, prije glasovanja svi će kandidati morati proći test.«
66
Bilo je nešto zlokobno u načinu na koji je rekao »test«, no Lissine su misli
bile drugdje. Tatiana je bila jedina kraljica koju je ona ikada poznavala, a
puni učinak promjene vladara bio je zapanjujući.
»Novi kralj ili kraljica može sve promijeniti na bolje ili na gore. Nadam se
da će to biti netko dobar. Netko od Ozera, možda. Netko od Tashinih
ljudi.« Pogledala je s nadom Christiana koji je mogao samo slegnuti
ramenima. »Ili Ariana Szelsky. Ona mi se sviđa. Ali, nije važno koga ja
želim«, gorko je dodala. »Budući da ne mogu glasovati.«
Glasovi Vijeća odlučivali su o pobjedniku izbora, no, još jednom, bila je
isključena iz morojskog zakonskog postupka.
»Puno će truda otići na nominacije«, objasnio je Abe zanemarujući njezin
posljednji komentar. »Svaka će obitelj htjeti nekoga tko će zastupati
njihove interese, ali i tko ima izgleda za dobiti glasove i od...«
»Uh!«
Grubo sam gurnuta iz proračunatog svijeta morojske politike natrag u
divljinu Zapadne Virginije i to vrlo bolno. Nešto čvrsto i razjareno bacilo
me na utabano tlo dok mi je granje i lišće ranjavalo lice i ruke. Snažne
ruke držale su me na tlu, a Dimitrijev glas čula sam u uhu.
»Trebala si se skriti u gradu«, rekao je s laganim podsmijehom. Zbog
njegove težine i položaja nisam se mogla micati. »To bi bilo posljednje
mjesto gdje bih gledao. Umjesto toga, točno sam znao kuda ćeš ići.«
»Neka. Ne pravi se pametan«, promrsila sam kroz stisnute zube
pokušavajući se osloboditi njegova stiska. K vragu. Bio je tako pametan. I
još jednom, zbog njegove blizine bila sam zbunjena. Ranije se činilo kako
to utječe i na njega, ali je, izgleda, naučio lekciju. »Pogodio si, to je sve.«
»Ne treba mi sreća, Roza. Uvijek ću te pronaći. Dakle, o tebi ovisi koliko
teška želiš da ova situacija bude.« Glas mu je zvučao gotovo ležerno, što
je izgledalo još smješnije s obzirom na situaciju u kojoj smo bili.
»Možemo ovo stalno ponavljati ili možeš učiniti jedinu razumnu stvar i
mirovati sa Sydney i sa mnom.«
»Nije razumno! Šteta je.«
Znojio se, od vrućine, a sigurno i zbog toga što je brzo trčao kako bi me
sustigao. Adrian je nosio kolonjsku zbog koje sam se uvijek osjećala
opijeno, ali prirodni miris Dimitrijeve tople kože bio je isto tako
omamljujući. Bilo mi je čudno što sam mogla primjećivati te sitnice i biti
privučena njimam čak i kada sam bila, s razlogom, bijesna na njega što me
je držao zatočenu. Možda me je ljutnja uzbuđivala.
»Koliko ti puta moram objašnjavati zašto to radimo?« upitao je očajno.
67
»Dok se ne predaš.« Opet sam se odgurnula od njega pokušavajući se
osloboditi, ali samo sam nas opet približila. Imala sam osjećaj da trik s
ljubljenjem ovaj put ne bi upalio.
Pogurnuo me je na noge čvrsto mi držeći ruke na leđima. Imala sam malo
više prostora za manevriranje nego na tlu, ali nedovoljno kako bih se
oslobodila. Polako me je pokušao natjerati da hodam u pravcu iz kojeg
sam došla.
»Neću dopustiti da ti i Sydney riskirate i upadnete u nevolju. Pobrinut ću
se sama za sebe, zato me pusti!« rekla sam doslovno se vukući. Vidjela
sam visoko i tanko drvo pa sam ispružila jednu nogu i zakačila se o deblo i
potpuno nas zaustavila.
Dimitri je zagunđao i olabavio stisak kako bi me maknuo od drveta. To mi
je skoro omogućilo bijeg, ali nisam uspjela napraviti ni dva koraka prije
nego što me je opet ulovio.
»Rose«, rekao je umorno. »Ne možeš pobijediti.«
»Kako ti je lice?« upitala sam ga. Nisam mogla vidjeti ništa na slabom
svjetlu, ali sam znala da će udarac koji sam mu zadala sutra ostaviti trag.
Šteta je bila upropastiti njegovo lice na taj način, ali oporavit će se, a
možda će ga to naučiti da se Rose Hathaway ne izaziva.
Ili ne. Opet me je počeo vući.
»Još nekoliko sekundi i jednostavno ću te prebaciti preko ramena«,
upozorio me je.
»Voljela bih to vidjeti.«
»Što misliš kako bi se osjećala Lissa da te ubiju?« Njegov je stisak postao
jači pa, iako sam smatrala da me ipak neće prebaciti preko ramena, isto
sam tako pomislila da me želi protresti. Bio je toliko iznerviran. »Možeš li
zamisliti kako bi njoj bilo da te izgubi?«
Na trenutak ostala sam bez drskih odgovora. Nisam željela umrijeti, ali
riskirati svoj život bilo je upravo to: riskirati svoj život. Ničiji drugi. Ipak,
znala sam da je u pravu. Lissa bi bila očajna kada bi mi se nešto dogodilo.
No... to je bio rizik koji sam morala preuzeti.
»Imaj malo vjere, druže. Neće me ubiti«, rekla sam tvrdoglavo. »Ostat ću
živa.«
To nije bio odgovor koji je želio. Olabavio je stisak.
»Postoje i drugi načini, a ne neka ludost koju smišljaš.«
Iznenada sam se opustila. Dimitri je posrnuo, iznenađen mojim naglim
manjkom otpora.
»U čemu je problem?« upitao je i zbunjeno i sumnjičavo.
Zagledala sam se u noć, no pogled mi zapravo nije bio usredotočen ni na
što. Umjesto toga, vidjela sam Lissu i Abea na dvoru prisjećajući se
68
Lissina osjećaja bespomoćnosti i želje da ima pravo glasa. Sjetila sam se
Tatianine poruke i na trenutak sam mogla čuti njezin glas u svojoj glavi.
Ona nije posljednji Dragomir. Još je jedan živ.
»U pravu si«, konačno sam rekla.
»U...?« Dimitri je bio potpuno zbunjen. To je bila uobičajena reakcija ljudi
kada bih se složila s nečim razumnim.
»Pojuriti natrag na dvor neće pomoći Lissi.«
Tišina. Nisam mogla u potpunosti razaznati njegov izraz na licu, ali je
vjerojatno bio šokiran.
»Vratit ću se natrag u motel s tobom i neću bježati na dvor.« Još jedan
Dragomir. Treba pronaći još jednog Dragomira. Duboko sam udahnula.
»Ali, neću samo sjediti i ništa ne činiti. Želim učiniti nešto za Lissu, a ti i
Sydney ćete mi pomoći.«

http://www.book-forum.net

6Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:51 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osmo poglavlje
Pokazalo se da nisam imala pravo kako se lokalna policija sastoji od
jednog čovjeka i jednog psa. Kada smo se Dimitri i ja vratili do motela,
ugledali smo bljeskove crvenih i plavih svjetala na parkiralištu i nekoliko
promatrača koji pokušavaju vidjeti što se događa.
»Došao je cijeli grad«, rekla sam.
Dimitri je uzdahnuo.
»Morala si nešto reći recepcionaru, zar ne?«
Zaustavili smo se na određenoj udaljenosti, skriveni u sjeni napuštene
zgrade.
»Mislila sam da će te to usporiti.«
»Nas će usporiti.« Njegov je pogled preletio po prizoru upijajući detalje na
titravom svjetlu. »Nema Sydneyjina auta. Barem nešto.«
Nestalo je moje prijašnje drskosti.
»Je li? Upravo smo izgubili prijevoz!«
»Ne bi nas napustila, ali bila je dovoljno pametna kako bi se izgubila prije
nego što joj policija pokuca na vrata.« Okrenuo se i pregledao jedinu
gradsku glavnu cestu. »Dođi. Mora biti tu negdje, a velike su šanse da
policija počne pretraživati okoliš ako pomisle kako netko proganja neku
bespomoćnu curu.« Način na koji je izgovorio riječ »bespomoćnu« mnogo
je otkrivao.
Dimitri je odlučio da krenemo natrag prema cesti kojom smo došli u grad
pretpostavljajući da će Sydney htjeti otići odande sada kada sam nam
upropastila skrovište. Miješanje policije zakompliciralo je situaciju, no
69
nisam žalila zbog toga što sam učinila. Bila sam uzbuđena zbog plana
kojeg sam se sjetila u šumi i htjela sam, kao i obično, odmah poduzeti
nešto u vezi toga. Ako sam pomogla u našem izbavljenju iz ove rupe od
grada, tim bolje.
Dimitrijevi instinkti za Sydney bili su točni. Otprilike kilometar izvan
grada ugledali smo CR-V parkiran uz cestu. Motor je bio ugašen, svjetla
ugašena, ali vidjela sam dovoljno kako bih uočila louisianske tablice.
Prišla sam i pokucala na prozor. Unutra se Sydney lecnula. Spustila je
prozor, a na licu joj se ocrtavala nevjerica.
»Što ste učinili? Nema veze. Ne trudite se. Upadajte.«
Dimitri i ja smo poslušali. Osjećala sam se kao neposlušno dijete zbog
njezinog ljutitog pogleda. Pokrenula je automobil bez riječi i počela voziti
u pravcu iz kojeg smo došli i onda se priključila na malu državnu
autocestu koja je vodila prema međudržavnoj. To je obećavalo. Osim što
je nakon nekoliko kilometara opet zaustavila automobil na malom izlazu
gdje se činilo da nema ničega.
Ugasila je automobil, okrenula se i pogledala me u mraku.
»Pobjegla si, zar ne?«
»Da, ali pala mi je na pamet ova...«
Sydney je podignula ruku kako bi me utišala.
»Ne, nemoj. Ne još. Voljela bih da si izvela svoj odvažni bijeg bez
privlačenja pažnje vlasti.«
»I ja«, dodao je Dimitri.
Mrko sam ih pogledala.
»Hej, vratila sam se, nisam li?« Dimitri je nabrao obrvu valjda se pitajući
koliko je to bilo dobrovoljno. »I sada znam što moram učiniti kako bih
pomogla Lissi.«
»Ono što mi moramo učiniti«, relda je Sydney, »je pronaći neko sigurno
mjesto.«
»Vrati se u civilizaciju i odaberi hotel. Neki s poslugom u sobu. To nam
može biti baza dok radimo na sljedećem planu.«
»Taj smo grad posebno istražili!« rekla je. »Ne možemo samo otići na bilo
koje mjesto, barem ne u blizini. Sumnjam da su mi zapamtili registraciju,
ali bi mogli objaviti kako traže ovakav automobil. Ako imaju to i naš opis
te to dođe do državne policije, doći će i do alkemičara i tada će...«
»Smiri se«, rekao je Dimitri dodirujući joj ruku. Tu nije bilo ničeg
intimnog, ali ipak sam osjetila iskru zavisti, osobito nakon grubog načina
na koji me je vukao kroz šumu. »Ne znamo hoće li se išta od toga
dogoditi. Zašto jednostavno ne nazoveš Abea?«
70
»Da«, rekla je mrzovoljno. »Upravo to želim. Reći mu da sam uprskala
plan u manje od dvadeset i četiri sata.«
»Pa«, rekla sam, »ako ti to nešto znači, plan će se ionako uskoro
promijeniti...«
»Tiho«, obrecnula se. »Oboje. Moram razmisliti.«
Dimitri i ja smo se pogledali, ali nismo progovorili. Kada sam mu rekla da
znam kako ćemo zaista pomoći Lissi, bio je zaintrigiran. Znala sam da
sada želi čuti detalje, no oboje smo morali čekati Sydney.
Upalila je svjetlo u automobilu i odnekuda izvukla kartu ove države.
Nakon što ju je proučila, opet ju je složila i zagledala se preda se. Nisam
joj mogla vidjeti lice, ali činilo mi se da se mršti. Konačno je uzdahnula na
onaj svoj žaloban način, ugasila svjetlo i upalila automobil. Gledala sam
dok je u svoj GPS utipkavala Altswood, Zapadna Virginija.
»Što ima u Altswoodu?« upitala sam razočarana što nije utipkala, na
primjer, Atlantic City.
»Ništa«, rekla je vraćajući se na cestu. »Ali, to je najbliže mjesto onomu
kamo idemo, a da ga GPS može pronaći.«
Svjetla jednog automobila koji je prošao pored osvijetlila su Dimitrijev
profil i na njegovu sam licu također ugledala zanimanje. Tako. Nisam viša
bila jedina u neznanju. No, nije preispitivao njezinu odluku te se okrenuo
prema meni.
»Dakle, što se to događa s Lissom? Koji je tvoj sjajni plan?« Pogledao je
Sydney. »Rose kaže da moramo učiniti nešto važno.«
»Shvatila sam.« Rekla je Sydney grubo. Dimitri me pogledao s
iščekivanjem.
Duboko sam udahnula. Došlo je vrijeme da otkrijem tajnu koju sam
čuvala sve od saslušanja.
»Pa, hm, čini se da Lissa ima brata ili sestru. I mislim da mi moramo
pronaći njega ili nju.«
Dok sam govorila, uspjela sam zvučati pribrano i ležerno. No, u meni je
srce luđački lupalo. Iako sam imala dovoljno vremena razmišljati o
Tatianinoj poruci, izgovoranje tih riječi naglas učinilo ih je stvarnima na
način na koji to prije nisu bile. Šokiralo me je kada sam shvatila istinsko
značenje ove informacije i to kako mijenja sve u što smo vjerovali.
Naravno, moj šok nije bio ništa u usporedbi s njihovim. Jedan-nula za
Rose i element iznenađenja. Sydney nije ni pokušala skriti čuđenje, stoga
je zinula. Čak se i Dimitri činio malo zapanjenim.
Kada su se oporavili, mogla sam vidjeti da se spremaju prosvjedovati. Ili
će tražiti dokaze ili će samo odbaciti ideju kao da je smiješna. Odmah sam
krenula u akciju prije nego što se počnu prepirati. Izvadila sam Tatianinu
71
poruku, pročitala je naglas i dala Dimitriju da je pogleda. Ispričala sam mu
o svom susretu s duhovima kada me je kraljičin izmučeni duh uvjerio da je
ovo istina. Ipak, moji suputnici bili su skeptični.
»Nemaš dokaza da je Tatiana napisala ovu poruku«, rekao je Dimitri.
»Alkemičari nemaju podataka o još jednom Dragomiru«, rekla je Sydney.
Oboje su rekli točno ono što sam očekivala da će reći. Dimitri je bio tip
osobe uvijek spreman na trik ili zamku. Bez konkretnog dokaza sumnjao
je u sve. Sydney je živjela u svijetu činjenica i podataka te je imala
beskrajno povjerenje u alkemičare i njihove informacije. Ako alkemičari
nisu u to vjerovali, nije ni ona. Dokaz duha nije uvjerio nijedno od njih.
»Zaista ne znam zašto bi me Tatianin duh htio prevariti«, uvjeravala sam
ih. »A ni alkemičari nisu sveznajući. U poruci stoji da se ova tajna strogo
čuvala od moroja, logično je onda da je čuvana i od alkemičara.«
Sydney se podsmjehnula, nije joj se sviđao moj »sveznajući« komentar,
no osim toga, šutjela je. No, Dimitri je navaljivao i odbio vjerovati u išta
bez više dokaza.
»Prije si rekla da nije uvijek jasno što duhovi žele reći«, istaknuo je.
»Možda si krivo protumačila.«
»Ne znam...« Opet sam pomislila na njezino ozbiljno, prozirno lice.
»Mislim da ovu poruku jest napisala. Instinkt mi kaže da jest.« Zaškiljila
sam. »Znaš da je i prije imao pravo. Možeš li mi vjerovati u vezi ovoga?«
Gledao me je nekoliko trenutaka, a ja sam stoički podnijela pogled. Na
neki naš neobičan način mogla sam pretpostaviti što se događa. Cijela je
situacija bila nategnuta, ali znao je da sam u pravu u vezi svog instinkta.
Pokazao se ispravnim u prošlosti. Bez obzira na to kroz što je prošao, bez
obzira na naš trenutni antagonizam, još uvijek me je poznavao dovoljno
dobro kako bi mi sada vjerovao.
Gotovo nevoljko, kimnuo je.
»Ali, odlučimo li tražiti tog navodnog brata ili sestru, prekršit ćemo
Lissine upute da mirujemo.«
»Vjeruješ toj poruci?« uzviknula je Sydney. »Razmatraš mogućnost da je
poslušaš?«
Blijesak ljutnje zapalio se u meni i trudila sam se skriti ga. Naravno.
Naravno da će ovo biti sljedeća prepreka: Dimitrijeva nemoć da ne
posluša Lissu. Sydney se bojala Abea, što sam donekle mogla razumjeti,
ali Dimitrijeva briga još uvijek je bila plemeniti viteški zavjet koji je dao
Lissi. Duboko sam uzdahnula. Neću postići ono što trebam ako mu kažem
kako mislim da se ponaša smiješno.
»Tehnički, da. Ali, da zaista možemo dokazati kako ona nije posljednja iz
svoje obitelji, to bi joj puno pomoglo. Ne možemo zanemariti tu priliku, a
72
ako me uspiješ čuvati od nevolja dok to radimo«, pokušala sam ne
napraviti grimasu, »tada ne bi trebalo biti problema.«
Dimitri je razmišljao o ovome. Znao me je. Znao je i da ću se koristiti
nekom krivudavom logikom bude li potrebno, samo kako bi bilo po
mome.
»U redu«, rekao je napokon. Vidjela sam promjenu u njegovu izrazu lica.
Odluku je donio i sada će je se držati. »Ali, odakle početi? Nemaš
nikakvih drugih tragova osim tajanstvene poruke.«
To je bio déjà vu i podsjetilo me je na Lissin i Christianov prijašnji
razgovor s Abeom kada su razmišljali odakle početi s istragom. Činilo se
da ona i ja živimo paralelne živote, obje rješavamo zamršene zagonetke
bez gotovo ikakvih tragova. Dok sam opet razmišljala o njihovoj diskusiji,
pokušala sam rezonirati na Abeov način: bez tragova, krenuti od očitih
zaključaka.
»Očito, radi se o tajni«, rekla sam. »Velikoj. Onoj koju su ljudi vjerojatno
pokušali sakriti, toliko da su pokušali ukrasti zabilješke o tome kako bi
Dragomirima oduzeli moć.« Netko je provalio u zgradu alkemičara i uzeo
dokumente koji kažu da je Eric Dragomir zaista financirao nepoznatu
ženu. Istaknula sam svojim suputnicima kako mi se činilo vrlo vjerojatnim
da je ta žena majka njegovog nezakonitog djeteta. »Mogla bi pobliže to
istražiti.« Te su riječi bile izrečene u Sydneyjinu smjeru. Možda joj nije
bilo stalo do još jednog Dragomira, ali su alkemičari svejedno htjeli znati
tko je krao od njih.
»Hej. Kako to da me niste niti uključili u donošenje odluke?« Još se nije
oporavila od našeg razgovora koji se odvijao bez nje. S obzirom na to
kako je noć tekla do sada, nije izgledala prezadovoljna što je uvučena u
još jedan moj opaki plan. »Možda prekršiti Lissine upute za vas dvoje i
nije velika stvar, ali ja bih se tako suprotstavila Abeu. On možda neće biti
tako blag.«
To je bila dobra primjedba.
»Povući ću vezu kao kći«, uvjeravala sam je. »Osim toga, stari obožava
tajne. I on bi bio za ovo, vjeruj mi. A već si pronašla i najveći trag od svih.
Hoću reći, ako je Eric davao novac nekoj anonimnoj ženi, zašto to onda ne
bi bilo za njegovu tajnu ljubavnicu i dijete?«
»Anonimna je ključna riječ«, rekla je Sydney, još uvijek skeptična u vezi
toga da će Zmey biti »blag«. »Ako je tvoja teorija točna, a malo je
nategnuta, još uvijek ne znamo tko je ljubavnica. U ukradenim
dokumentima to nije pisalo.«
»Postoje li drugi dokumenti koji se mogu povezati s ukradenima? Ili
možeš li istražiti banku u koju je slao novac?«
73
Prvotna briga alkemičara bila je to što je netko ukrao ispise njihovih
dokumenata. Njezini kolege otkrili su koji su dokumenti ukradeni, no nisu
puno razmišljali o njihovu sadržaju. Bila sam spremna kladiti se kako nisu
tražili nikakve druge dokumente povezane s tim sadržajem. To je i
potvrdila.
»Ti nemaš pojma kako funkcionira 'pretraživanje arhive', zar ne? Nije to
tako lako«, rekla je. »Moglo bi potrajati.«
»Pa... pretpostavljam da je zbog toga dobro to što idemo na neko, hm,
sigurno mjesto, zar ne?« upitala sam. Iznenađena činjenicom da će nam
možda trebati neko vrijeme kako bismo organizirali svoj idući korak, sada
sam donekle uvidjela koji je nedostatak toga što smo izgubili svoje
sigurno sklonište.
»Sigurno...« Odmahnula je glavom. »Hm, vidjet ćemo. Nadam se da ne
činim ništa glupo.«
Nakon tih zlokobnih riječi zavladala je tišina. Željela sam znati više o
mjestu na koje idemo, ali sam osjećala kako ne trebam vršiti pritisak
nakon ove male pobjede koju sam izvojevala. Ili barem pobjede za koju
sam mislila da sam je izvojevala. Nisam bila potpuno sigurna je li Sydney
sto posto za, ali sam osjećala da je Dimitri uvjeren. Najbolje je sada ne
uznemiravati je. Pogledala sam GPS. Gotovo sat vremena. Dovoljno
vremena za provjeriti što je s Lissom.
Trebalo mi je malo vremena kako bih prepoznala gdje je Lissa, vjerojatno
zbog toga što sam očekivala da će se vratiti u svoju sobu. Ali ne, bila je na
mjestu gdje sam bila samo jednom: u kući Adrianovih roditelja.
Iznenađenje. No, u nekoliko trenutaka shvatila sam njezine razloge.
Njezine sadašnje odaje bile su u gostinjskoj kući, a u panici koja je
uslijedila nakon mog bijega, njezina je zgrada bili preplavljena
posjetiteljima koji su sada pokušali otići. Kuća Ivaškovih, smještena u
stalnom stambenom dijelu, bila je malo tiša, no, i ondje se sklonilo
nekoliko susjeda.
Adrian je bio zavaljen u naslonjaču, nogu nemarno podignutih na skupi
stolić koji je neki dizajner interijera vjerojatno pomogao izabrati njegovoj
majci. Lissa i Christian upravo su stigli, a ona je osjetila malo dima u
zraku, zbog čega je pomislila kako Adrianovo ponašanje prije toga nije
bilo baš uzorno.
»Budemo li imali sreće«, govorio je Lissi i Christianu, »roditelja neće biti
neko vrijeme pa ćemo imati malo mira i tišine. Koliko je loše bilo vaše
ispitivanje?«
Lissa i Christian sjeli su na kauč koji je bio puno ljepši nego udobniji.
Naslonila se na njega i uzdahnula.
74
»Ne toliko loše. Ne znam jesu li potpuno uvjereni kako nemamo ništa s
Rosinim bijegom... ali definitivno nemaju nikakav dokaz.«
»Mislim da nam je veći problem teta Tasha«, rekao je Christian. »Bila je
bijesna što joj nismo rekli što se događa. Mislim da je ona sama htjela
dignuti kipove u zrak.«
»Mislim da je uzrujanija zbog toga što smo umiješali Dimitrija«, istaknula
je Lissa. »Misli da smo upropastili njegove izglede da ga opet prihvate.«
»U pravu je«, rekao je Adrian. Uzeo je daljinski i upalio plazmu TV.
Isključio je zvuk i nasumce prebirao po kanalima. »Ali, nitko ga nije
silio.«
Lissa je kimnula, ali se u sebi pitala je li nehotice prisilila Dimitrija.
Njegov zavjet kako će je štititi nije bio tajna. Činilo se da je Christian
osjetio njezinu brigu.
»Hej, koliko mi znamo, on nikada ne bi...«
Prekinulo ga je kucanje.
»K vragu«, rekao je Adrian ustajući. »Toliko o miru i tišini.«
»Tvoji roditelji ne bi kucali«, rekao je Christian.
»Istina, ali to je vjerojatno neki njihov prijatelj koji bi pijuckao porto i
tračao u kakvu je groznom stanju današnja ubojita mladež«, doviknuo je
Adrian.
Lissa je čula otvaranje vrata i prigušen razgovor. Nekoliko trenutaka
kasnije Adrian se vratio s mladim morojem kojeg Lissa nije prepoznala.
»Gledaj«, govorio je momak nelagodno pogledavajući uokolo, »mogu se
vratiti kasnije.« Ugledao je Lissu i Christiana te se ukipio.
»Ne, ne«, rekao je Adrian. Njegova transformacija od čangrizavosti do
srdačnosti zbila se naglo, kao da ste upalili svjetlo. »Siguran sam da će se
vratiti svaki čas. Poznajete li se svi međusobno?«
Dečko je kimnuo pogledavajući ostale.
»Naravno.«
Lissa se namrštila.
»Ja te ne poznajem.«
Adrian se i dalje smiješio, ali Lissa je osjetila da se nešto važno događa.
»Ovo je Joe. Joe je domar koji mi je pomogao jer je svjedočio kako nisam
bio s Rose kada je teta Tatiana ubijena. Onaj koji je radio u Roseinoj
zgradi.«
I Lissa i Christian su se ispravili.
»Sreća što si naišao prije suđenja«, rekao je Christian oprezno.
Na trenutak bila je zavladala panika jer bi Adrian mogao biti upleten
skupa sa mnom, no Joe je posvjedočio na vrijeme o tome kada je vidio i
mene i Adriana u mojoj zgradi.
75
Joe je uzmaknuo nekoliko koraka prema foajeu.
»Stvarno bih trebao ići. Samo recite Lady Ivaškov da sam navratio i da
odlazim s dvora. Ali, da je sve u redu.«
»Što je u redu?« upitala je Lissa polagano ustajući.
»Ona, ona će znati.« Lissa, znala sam, nije izgledala zastrašujuće. Bila je
slatka i vitka i lijepa, ali po strahu na Joeovu licu, dakle. Sigurno ga je
gledala zastrašujuće. To me je podsjetilo na prijašnji susret s Abeom.
»Zaista«, ponovio je, »moram ići.«
Krenuo je, ali odjednom sam osjetila kako kroz Lissu prodire nalet duha.
Joe se zaustavio, a ona je krenula prema njemu.
»O čemu si trebao razgovarati s Lady Ivaškov?« htjela je znati Lissa.
»Polako, rođakinjo«, promrmljao je Adrian. »Ne treba ti toliko duha kako
bi doznala odgovore.«
Lissa je na Joeu rabila kompulziju, toliko da se moglo raditi i o lutki na
koncu.
»Novac«, Joe je izustio širom otvorenih očiju. »Novac je u redu.«
»Kakav novac?« upitala je.
Joe je oklijevao kao da se će se možda oduprijeti, ali uskoro je popustio.
Nije se mogao boriti s toliko kompulzije, ne protiv nekoga tko rabi duh.
»Novac... novac za svjedočenje... o tome gdje je on bio.« Joe je trznuo
glavom prema Adrianu.
Adrianov dotada pribrani izraz lica malo se promijenio.
»Kako to misliš gdje sam bio? Te noći kada je umrla moja teta? Ti
govoriš...«
Christian je shvatio ono što Adrian nije.
»Plaća li ti Lady Ivaškov da kažeš kako si vidio Adriana?«
»Jesam ga vidio«, zacvilio je Joe. Vidljivo se znojio. Adrian je bio u
pravu: Lissa je koristila previše duha. To je psihički štetilo Joeu. »Ja
samo... ja samo... ne sjećam se kada... ne sjećam se uopće vremena. To
sam i rekao onom drugom tipu. Ona mi je platila kako bih rekao vrijeme u
koje si bio tamo.«
Adrianu se to uopće nije sviđalo. No, svaka mu čast, ostao je miran.
»Kako to misliš rekao si onom 'drugom tipu'?«
»Kome još?« ponovila je Lissa. »Tko je još bio s njom?«
»Nitko! Lady Ivaškov samo je htjela biti sigurna da njezin sin neće biti
sumnjiv. Izmislio sam neke detalje radi nje. A frajer... drugi frajer koji je
došao kasnije... on je htio znati kada je Hathaway bila ondje.«
Čulo se škljocanje iz foajea, zvuk otvaranja vrata. Lissa se nagnula
naprijed pojačavajući kompulziju.
»Tko? Tko je bio on? Što je htio?«
76
Joe je izgledao kao da ga sada stvarno boli. Progutao je knedlu.
»Ne znam tko je! Nisam ga dotada viđao. Neki moroj. Samo je htio da
svjedočim o tome kada sam vidio Hathaway. Platio mi je više nego Lady
Ivaškov. Ne smeta...« Pogledao je Lissu očajnički. »Ne smeta što sam
pomogao i jednom i drugom... osobito zbog toga što je Hathaway to
učinila...«
»Adriane?« Daniellin glas zvonio je u hodniku. »Jesi li ovdje?«
»Prekini«, Adrian je upozorio Lissu tihim glasom. U njemu nije bilo šale.
Njezin je glas još uvijek bio nježan, a pažnja usmjerena na Joea.
»Kako je izgledao? Moroj? Opiši ga.«
Zvuk visokih peta odzvanjao je po drvenom podu hodnika.
»Kao nitko!« rekao je Joe. »Kunem se! Neugledan. Običan. Osim ruke...
molim, pustite me...«
Adrian je odgurnuo Lissu i prekinuo kontakt između nje i Joea. Joe se
gotovo sagnuo do poda i onda se ukočio kada mu je pogledsusreo
Adrianov. Još kompulzije, ali puno manje nego što je upotrijebila Lissa.
»Zaboravi ovo«, prosiktao je Adrian. »Nikada nismo razgovarali.«
»Adriane, s kime...«
Daniella se zaustavila na ulazu u dnevnu sobu promatrajući čudan prizor.
Christian je još uvijek bio na kauču, ali Adrian i Lissa su stajali nekoliko
centimetara od Joea čija je majica bila natopljena znojem.
»Što se događa?« uzviknula je Daniella.
Adrian se odmaknuo i uputio majci jedan od onih šarmantnih osmijeha
koji je očarao tako puno žena.
»Ovaj te je momak došao vidjeti, mama. Rekli smo mu da pričeka dok se
ne vratiš. Mi sada izlazimo.«
Daniella je pogledavala svog sina i Joea. Bilo je očito da joj je nelagodno
zbog prizora, a bila je i zbunjena. Lissa je bila iznenađena zbog »izlaska«,
ali slijedila je Adriana. I Christian isto.
»Drago mi je što sam Vas vidjela«, rekla je Lissa pokušavajući nabaciti
osmijeh poput Adrianova. Joe je izgledao potpuno smeten. Nakon
posljednje Adrianove naredbe jadni domar je vjerojatno zaboravio kako se
uopće našao u kući Ivaškovih.
Lissa i Christian brzo su slijedili Adriana vani prije nego što je Daniella
uspjela išta reći.
»Što je, k vragu, to bilo?« zapitao je Christian čim su izašli. Nisam bila
sigurna misli li na Lissinu zastrašujuću kompulziju ili na ono što je otkrio
Joe.
»Nisam siguran«, rekao je Adrian mrkog izraza lica. Nije više bilo veselog
osmijeha. »Ali, trebali bismo razgovarati s Mikhailom.«
77
»Rose.«
Dimitrijev glas nježno me je vratio k sebi, Sydney i automobilu. Sigurno
je prepoznao izraz na mom licu i znao je gdje sam bila.
»Je li sve u redu tamo?« upitao je.
Znala sam da kada kaže »tamo« misli na dvor, a ne na stražnje sjedalo.
Kimnula sam iako »u redu« nije bila potpuno točna riječ za ono čemu sam
upravo svjedočila.
Čemu sam upravo svjedočila?
Priznanju lažnog svjedočenja.
Priznanju koje se kosilo s nekim dokazima protiv mene. Nije me bilo
toliko briga što je Joe lagao kako bi Adrian bio siguran. Adrian nije bio
umiješan u Tatianino ubojstvo. Željela sam da bude slobodan i da ne bude
osumnjičen.
Međutim, što s drugim dijelom?
Neki »običan« moroj koji je platio Joeu kako bi lagao o tome kada sam
bila ondje i tako me ostavio bez alibija za vrijeme ubojstva?
Prije nego što sam uopće mogla potpuno pojmiti što to znači, primijetila
sam da se automobil zaustavio. Potisnula sam informacije u Joeu u neki
kutak svog uma i pokušala procijeniti novu situaciju. Sydneyjin laptop
svijetlio je na prednjem sjedalu dok je ona nešto pregledavala.
»Gdje smo?« virila sam kroz prozor. Prednja su svjetla osvjetljavala
otužnu, zatvorenu benzinsku postaju.
»Altswood«, rekao je Dimitri.
Prema mojoj procjeni tu nije bilo ničeg drugog osim benzinske postaje.
»U usporedbi s ovim posljednji grad u kojem smo bili izgleda kao New
York.«
Sydney je zatvorila laptop. Pružila mi ga je pa sam ga smjestila na sjedalo
pored sebe, pored naprtnjača koje je nekim čudom zgrabila napuštajući
motel. Ubacila je automobil u brzinu i izvezla ga s parkirališta. Nedaleko
sam ugledala autoput pa sam očekivala da će skrenuti prema njemu.
Umjesto toga, prošla je pored benzinske postaje i krenula dublje u mrak.
Kao i u prošlom mjestu, bili smo okruženi planinama i šumama. Kretali
smo se brzinom puža sve dok Sydney nije ugledala malu šljunčanu cestu
koja je nestajala u šumi. Bila je dovoljno široka samo za jedan automobil,
no nekako nisam očekivala da ćemo ovdje naići na previše prometa.
Slična cesta vodila nas je sve dublje i dublje, a iako joj nisam mogla
vidjeti lice, Sydneyjina napetost bila je opipljiva u automobilu.
Minute su se činile kao sati sve dok se naš uski puteljak nije pretvorio u
veliku, zemljanu čistinu. I druga vozila, prilično stara, bila su na njoj
78
parkirana. To je bilo čudno mjesto za parkiralište s obzirom na to da sam
uokolo mogla vidjeti samo mračnu šumu. Sydney je ugasila automobil.
»Jesmo li u nekom kampu?« upitala sam.
Nije odgovorila. Umjesto toga, pogledala je Dimitrija.
»Jesi li toliko dobar kao što kažu?«
»Što?« upitao je zaprepašteno.
»U borbi. Svi pričaju kako si opasan. Je li to istina? Jesi li toliko dobar?«
Dimitri je razmišljao.
»Prilično dobar.«
Ja sam se podsmjehnula.
»Vrlo dobar.«
»Nadam se da je to dovoljno«, rekla je Sydney posežući za kvakom.
I ja sam otvorila svoja vrata.
»Mene nećeš pitati?«
»Već znam da si opasna«, rekla je. »Vidjela sam.«
Njezin kompliment nije mi pružio puno utjehe dok smo hodali preko
seoskog parkirališta.
»Zašto smo stali?«
»Zato što sada moramo pješice.« Upalila je bateriju i njome osvijetlila
parkiralište. Konačno je osvijetlila puteljak koji se poput zmije uvijao
među drvećem. Puteljak je bio mali i bilo ga je lako promašiti jer ga je
skrivao korov i druge biljke. »Tamo.« Počela se kretati prema njemu.
»Čekaj«, rekao je Dimitri.
Stao je ispred nje i počeo voditi, a ja sam odmah zauzela mjesto na začelju
skupine. To je bila standardna čuvarska formacija. Okružili smo je kao što
bismo okružili i nekog moroja. Sve prijašnje misli o Lissi iščezle su iz
mog uma. Moja pažnja bila je potpuno usmjerena na trenutnu situaciju, a
osjetila pripravna na potencijalnu opasnost. Mogla sam vidjeti i da je
Dimitri zauzeo isti stav, oboje smo nosili kolce.
»Kamo idemo?« upitala sam dok smo oprezno izbjegavali korijenje i rupe
na putu. Granje mi je strugalo po rukama.
»Kod ljudi za koje ti jamčim da vas neće prijaviti«, rekla je strogo.
Još pitanja bilo mi je na usnama kada su me blještava svjetla odjednom
zaslijepila. Moje su se oči priviknule na tamu i iznenadna svjetlost bila je
nagla promjena. Među drvećem je šuštalo, osjećala sam mnoga tijela oko
nas, a kada mi se vid povratio, posvuda sam vidjela vampirska lica.
79
Deveto poglavlje
Srećom, to su bila morojska lica.
To me nije spriječilo da podignem kolac i približim se Sydney. Nitko nas
nije napadao pa sam ostala u istom položaju, nije da je to bilo važno. Kako
sam vidjela sve više i više, spazila sam kako nas je potpuno okružilo
otprilike desetero ljudi. Rekli smo Sydney da smo dobri i to je bila istina:
Dimitri i ja vjerojatno bismo mogli srediti ovakvu grupu iako bi nam loš
teren to otežao. Također sam shvatila da skupina nije bila potpuno
morojska. Oni najbliže nama su bili moroji, ali oko njih su bili dhampiri.
A svjetlo za koje sam mislila da dolazi od baklji i baterija zapravo je
dolazilo od vatrene kugle koju je držao jedan moroj.
Jedan moroj je istupio, otprilike Abeovih godina, imao je gustu smeđu
bradu i srebrni kolac u ruci. Dio mene primijetio je da je kolac, u
usporedbi s mojim, primitivno izrađen, no šiljak je bio jednako opasan.
Njegov pogled prošao je preko mene i Dimitrija i kolac se spustio. Sydney
je postala predmet njegove pažnje i odjednom je posegnuo za njom.
Dimitri i ja krenuli smo ga zaustaviti, no druge su ruke krenule zaustaviti
nas. Mogla sam se boriti s njima, no zastala sam kada je Sydney ispustila
jedno prigušeno »čekaj«.
Bradati moroj zgrabio ju je za bradu i okrenuo tako da joj je svjetlo padalo
na obraz pokazujući zlatnu tetovažu. Pustio ju je i uzmaknuo.
»Ljiljan-djevojka«, progunđao je.
Ostali su se neznatno opustili iako su i dalje imali spremne kolce i
izgledali su pripravni za napad budu li izazvani. Vođa moroja skrenuo je
pozornost sa Sydney na Dimitrija i mene.
»Došli ste nam se pridružiti?« upitao je oprezno.
»Treba nam utočište«, rekla je Sydney lagano dodirujući svoj vrat.
»Progone ih, okaljani.«
Žena koja je držala plamen izgledala je skeptično.
»Prije bih rekla da špijunirate za okaljane.«
»Okaljana kraljica je mrtva«, rekla je Sydney. Kimnula je prema meni.
»Misle da je ona to učinila.«
Znatiželjni dio mene počeo je govoriti, no odmah je stao, dovoljno mudar
kako bi znao da je ovaj bizarni slijed događaja najbolje ostaviti u
Sydneyjinim rukama. Nisam razumjela što govori. Kada je rekla da nas
progone okaljani, pomislila sam kako želi da misle kako nas progone
strigoji. No, sada kada je spomenula kraljicu, nisam bila toliko sigurna.
Isto tako nisam bila sigurna da je izdvajanje mene kao potencijalnog
80
ubojice bilo mudro. Možda će me Smeđa Brada prijaviti i dobiti nagradu.
Prema izgledu njegove odjeće dobro bi mu i došla.
Na moje iznenađenje, to je na njegovo lice izmamilo osmijeh.
»I tako, još je jedan uzurpator umro. Imaju li već novoga?«
»Ne«, odgovorila je Sydney. »Uskoro će održati izbore i odlučiti.«
Osmijehe u skupini zamijenili su pogledi prijezira i pogrde o izborima.
Nisam se mogla suzdržati.
»Kako bi inače izabrali novog kralja ili kraljicu?«
»Na pravi način«, rekao je dhampir koji je stajao pored. »Onako kako je to
radilo davno prije. U borbi do smrti.«
Čekala sam smiješni dio vica, ali ovaj je tip očito bio ozbiljan. Htjela sam
upitati Sydney u što nas je to uvalila, ali u ovom trenutku očito smo već
prošli inspekciju. Njihov se vođa okrenuo i počeo hodati niz stazu. Grupa
ga je slijedila vodeći i nas sa sobom. Slušajući njihov razgovor, nisam
mogla malo se ne namrštiti i ne samo zbog toga što bi naši životi mogli
biti na kocki. Intrigirao me je njihov naglasak. Recepcionar u motelu imao
je jak južnjački naglasak, točno onakav kakav bi se očekivao u ovom
dijelu zemlje. U govoru ovih ljudi, iako su zvučali slično, bilo je još nekih
narječja. Gotovo me je podsjećao na Dimitrijev naglasak.
Bila sam tako napeta i nervozna da sam se jedva mogla usredotočiti na to
koliko dugo hodamo. Konačno, puteljak nas je doveo do nečega nalik na
skroviti kamp. Ogromni krijes gorio je na čistini, a ljudi su sjedili uokolo.
Ipak, bilo je građevina raštrkanih s jedne strane, pružale su se u šumu duž
sada već šireg puta. Nije to bila prava cesta, no davala je privid grada ili
barem sela. Kuće su bile male i trošne, ali činile su se trajne. S druge
strane krijesa tlo se naglo dizalo u gorje Apalači zaklanjajući zvijezde. Na
treperavom svjetlu vidjela sam lice planine kojoj su teksturu davali grubi
kamen i raspršeno drveće, tu i tamo istočkanu tamnim rupama.
Opet sam se usredotočila na žive. Mnoštvo okupljeno oko vatre, otprilike
nekoliko desetaka njih, utišalo se kada nas je pratnja dovela. Na početku
vidjela sam samo brojke. To je bila ratnica u meni, brojala je protivnike i
planirala napad. Tada, kao i prije, uistinu sam vidjela lica. Još moroja
izmiješanih s dhampirima. I, bila sam šokirana kada sam to otkrila, ljudi.
Ni ovo nisu bili hranitelji. Ne u smislu u kojem sam ih ja poznavala. Čak i
u mraku mogla sam uočiti naznake ugriza na nekim vratovima, ali prema
njihovim zainteresiranim izrazima lica vidjela sam da ovi ljudi nisu
redovno davali krv. Nisu bili omamljeni. Bili su izmiješani s morojima i
dhampirima, sjedili su, stajali, razgovarali, sudjelovali, čitava grupa bila je
očito ujedinjena u neki vid zajednice. Pitala sam se jesu li ovi ljudi poput
alkemičara. Možda imaju nekakav poslovni odnos s mojom rasom.
MIN@
81
Čvrsta formacija oko nas počela se širiti pa sam ja stala bliže Sydney.
»Što je, zaboga, sve ovo?«
»Čuvari«, rekla je tiho.
»Čuvari? Što to znači?«
»Znači«, rekao je bradati moroj, »da za razliku od tvog naroda, još uvijek
čuvamo stare običaje, kako bismo zaista i trebali.«
Promotrila sam ove »čuvare« u njihovoj iznošenoj odjeći i prljavu,
bosonogu djecu. Razmišljajući koliko smo daleko od civilizacije, a s
obzirom na to koliko je bilo mračno dalje od vatre, bila sam se spremna
kladiti da nemaju struju. Upravo sam htjela zaustiti kako mislim da nitko
ne bi trebao živjeti ovako, no sjetivši se ležernog načina na koji su ovi
ljudi govorili o borbi do smrti, odlučila sam svoje stavove zadržati za
sebe.
»Zašto su ovdje, Raymonde?« upitala je žena koja je sjedila pored vatre.
Bila je ljudsko biće, no s bradatim je morojem razgovarala sasvim
normalno i prisno. To nije bio sanjivi način na koji su hranitelji obično
komunicirali s morojima. To čak nije bio ni ukočen razgovor kakav bi
moja rasa vodila s alkemičarima. »Hoće li nam se pridružiti?«
Raymond je odmahnuo glavom.
»Ne. Okaljani ih progone jer su ubili njihovu kraljicu.«
Sydney me je drmnula laktom prije nego što sam uspjela zanijekati tu
tvrdnju. Stisnula sam zube, sigurna kako će nasrnuti na mene. No, bila
sam iznenađena kada su me pogledali s mješavinom strahopoštovanja i
divljenja, kao i skupina koja nas je dočekala.
»Pružamo im utočište«, objasnio je Raymond. Ozareno nas je pogledao
iako nisam znala dolazi li njegovo odobravanje od toga što smo ubojice ili
mu je jednostavno godila pozornost koju je dobivao. »Iako jeste
dobrodošli pridružiti nam se i živjeti ovdje. Imamo prostora u špiljama.«
Spiljama? Trznula sam glavom prema liticama ponad vatre tek sada
uviđajući što su one crne rupe. Čak i dok sam promatrala te rupe, nekoliko
osoba koje su se spremale na spavanje otpuzalo je i nestalo u mračnim
dubinama planine.
Sydney je odgovorila, dok sam ja pokušavala izbrisati užas s lica.
»Samo moramo ostati ovdje...« Zastala je, što i nije bilo iznenađenje s
obzirom na to koliko nam je plan bio manjkav. »Nekoliko dana,
vjerojatno.«
»Možete ostati s mojom obitelji«, rekao je Raymond. »Čak i ti.«
To je bilo upućeno Sydney, a zvučalo je kao da joj čini veliku uslugu.
»Hvala«, odgovorila je. »Bili bismo vam zahvalni kada bismo mogli
provesti noć u vašoj kući.«
82
Naglasak na zadnjoj riječi bio je upućen meni, shvatila sam. Drvene
građevine duž prašnjavog puta nisu ni izdaleka izgledale luksuzno, ali
uvijek bih izabrala njih, a ne špilju.
Selo ili komuna ili što već postajalo je sve uzbuđenije kako se širila
novost. Bombardirali su nas naletima pitanjima počinjući s običnim
stvarima kao što su naša imena, a zatim brzo prelazeći na specifične
detalje o tome kako sam točno ubila Tatianu.
Bila sam spašena od odgovaranja kada je žena ljudskog roda, koja je ranije
razgovarala s Raymondom, ustala i odvela nas troje.
»Dosta«, rekla je koreći ostale. »Kasno je, a sigurna sam da su naši gosti
gladni.«
Umirala sam od gladi, zapravo, ali nisam znala jesam li u dovoljnom
škripcu da jedem gulaš od oposuma ili ono što su već ovdje smatrali
hranom. Ženina izjava dočekana je donekle s razočarenjem, ali uvjerila ih
je da će sutra moći razgovarati s nama. Pogledavajući uokolo, uočila sam
laganu ljubičastu nijansu, što je vjerojatno bilo nebo na istoku. Svitanje.
Skupina moroja koji su se držali »tradicionalnih« običaja sigurno bi se
držala noćnog rasporeda, što je značilo da ovi ljudi imaju još svega
nekoliko sati prije spavanja.
Žena je rekla da se zove Sarah i odvela nas niz prašnjav puteljak.
Raymond je doviknuo da se uskoro vidimo. Dok smo hodali, vidjeli smo
druge ljude kako tumaraju pored rasutih, trošnih kuća na putu za krevet ili
su se možda probudili zbog strke. Sarah je pogledala Sydney.
»Jesi li nam išta donijela?«
»Ne«, rekla je Sydney. »Ovdje sam samo kao njihova pratnja.«
Sarah je izgledala razočarano, ali je samo kimnula.
»Važna zadaća.«
Sydney se namrštila i izgledala je još nemirnija.
»Koliko je prošlo otkada su vam moji ljudi išta donijeli?«
»Nekoliko mjeseci«, rekla je Sarah razmislivši malo.
Sydney se smračila, no nije više govorila.
Sarah nas je konačno uvela u jednu od većih i ljepših kuća iako je i ona
bila jednostavna, izrađena od neobojenih drvenih dasaka. Unutrašnjost je
bila potpuno crna, stoga smo pričekali dok Sarah nije upalila staromodne
fenjere. Bila sam u pravu. Nema struje. Zbog toga sam se iznenada upitala
kakvi su odvodi.
Podovi su bili drveni kao i zidovi koji su bili prekriveni velikim
prostirkama sa žarkim uzorcima. Činilo se da se nalazimo u nekakvu
hibridu kuhinje, dnevne sobe i blagovaonice. U središtu je bio veliki
kamin, drveni stol i stolci s jedne strane te veliki jastuci s druge, za koje
83
sam pretpostavljala da služe kao kauč. Pored kamina visjeli su stalci na
kojima su se sušile trave i ispunjavale prostoriju pikantnom aromom koja
se miješala s mirisom nagorenog drva. Na stražnjem zidu bila su troja
vrata, a Sarah je kimnula glavom prema jednima od njih.
»Možete spavati u sobi od cura«, rekla je.
»Hvala«, odgovorila sam nesigurna želim li uopće vidjeti kakav je naš
gostinjski smještaj.
Već mi je nedostajao MOTEL. Znatiželjno sam proučavala Sarah.
Izgledala je kao da je otprilike Raymondovih godina, na sebi je imala
jednostavnu plavu haljinu duljine do koljena. Plava joj je kosa bila
začešljana prema natrag i zavezana na potiljku, a činila mi se niskom kao i
svi ljudi.
»Jesi li ti Raymondova domaćica?« To je bila jedina uloga kojoj sam se
mogla domisliti. Imala je nekoliko tragova ugriza, ali bilo je očito da nije
hraniteljica. Barem ne na punom radnom vremenu. Možda su ovdje
hraniteljice radile i kao domaćice.
Nasmiješila se.
»Ja sam mu supruga.«
To što sam uspjela dati ikakav odgovor bio je znak moje samokontrole.
»Oh.«
Sydneyjin oštri pogled pao je na mene, a u njemu je bilo upozorenje:
Pusti. Opet sam stisnula čeljust i kimnula joj glavom kako bi znala da sam
razumjela.
Iako nisam razumjela. Dhampiri i moroji cijelo su vrijeme bili u vezama.
Dhampiri su morali tako. Trajnije su veze bile skandalozne, ali ipak ne
potpuno nemoguće.
Ipak, moroji i ljudi? To je bilo neshvatljivo. Te se rase nisu miješale
stoljećima. Davno su stvorile dhampire, ali zahvaljujući razvoju
suvremenog svijeta, moroji su se potpuno prestali miješati (intimno) s
ljudima. Živjeli smo među njima, naravno. Moroji i dhampiri radili su
zajedno s ljudima u svijetu, kupovali kuće u njihovu susjedstvu i, čini se,
imali bizarne dogovore s tajnim društvima kao što su alkemičari. I,
naravno, moroji su se ljudima koristili za hranjenje i o tome se radilo. Ako
imate pored sebe ljudsko biće, to je zbog toga što je ono hranitelj. To je
bila razina prisnosti. Hranitelji su bili hrana i to je bilo to. Hrana koju se
dobro tretiralo, da, ali ne hrana s kojom biste se sprijateljili. Moroj koji
spava s dhampirom? Uzbudljivo. Moroj koji se seksa s dhampirom i pije
krv? Prljavo i ponižavajuće. Moroj koji se seksa s čovjekom, a krv pije ili
ne pije? Neshvatljivo.
84
Bilo je vrlo malo stvari koje su me šokirale ili vrijeđale. Bila sam prilično
liberalnih pogleda kada se radilo o vezama, ali ideja braka čovjeka i
moroja oborila me s nogu. Nije bilo važno je li čovjek nekakav hranitelj, a
činilo se da je to Sarah, ili netko »iznad« toga, kao Sydney. Ljudi i moroji
nisu se miješali. To je bilo primitivno i krivo i zbog toga se to nije više
radilo. Barem ne ondje odakle ja dolazim.
Za razliku od tvog naroda, još uvijek čuvamo stare običaje.
Smiješno je bilo to što se Sydney, bez obzira na to što sam ja mislila kako
je sve to pogrešno, sigurno osjećala još gore jer su njezine inhibicije
vezane za vampire. Pretpostavila sam da je ipak bila spremna i da je zbog
toga uspjela imati tako pribran izraz lica. Nije bila ulovljena na prepad
poput Dimitrija i mene, s obzirom na to da sam bila prilično sigurna kako
on dijeli moje osjećaje. Ipak, bolje je prikrivao iznenađenje.
Nekakvo komešanje na vratima izvuklo me je iz stanja šoka. Raymond je
stigao i nije bio sam. Dhampirski dječak u dobi od oko osam godina sjedio
mu je na ramenima, a djevojčica koja je bila morojka, otprilike iste dobi,
jurcala je pored njih. Slijedila ih je lijepa morojka koja je bila u
dvadesetima, a iza nje bio je slatki dhampir koji nije mogao biti stariji od
mene više od nekoliko godina, a možda je bio i iste dobi.
Slijedilo je upoznavanje. Djeca su se zvala Phil i Molly, a morojka
Paulette. Činilo se da svi žive ovdje, ali nisam mogla točno razaznati u
kakvim su odnosima, osim u vezi svog vršnjaka. On je bio Raymondov i
Sarin sin Joshua. Imao je spreman smiješak za svakoga od nas, osobito za
mene i Sydney, i oči koje su me podsjetile na one prodorne, kristalno
plave u obitelji Ozera. No, Christianova obitelj uglavnom je imala tamnu
kosu, a Joshuina je bila plava, boje pijeska, sa svjetlijim zlatnim
pramenovima. Morala sam priznati, to je bila privlačna kombinacija, ali
onaj zapanjeni dio mog mozga opet me je podsjetio kako je došao na svijet
zahvaljujući ljudsko-morojskoj veze, a ne dhampirsko-morojskoj kao ja.
Konačni proizvod bio je isti, ali sredstva su bila bizarna.
»Smjestit ću ih u tvoju sobu«, rekla je Sarah Pauletti. »Vi ostali možete
dijeliti potkrovlje.«
Trebao mi je trenutak kako bih shvatila da »vi ostali« znači Paulette,
Joshua, Molly i Phil. Bacivši pogled prema gore, vidjela sam da je ondje
zaista nešto nalik na potkrovlje koje pokriva polovicu širine kuće. Nije
izgledalo dovoljno veliko za četvoro ljudi.
»Ne želimo vam smetati«, rekao je Dimitri misleći isto što i ja. Bio je tih
gotovo cijelo vrijeme trajanja ove šumske avanture čuvajući energiju za
djela, ne riječi. »Bit će nam dobro ovdje.«
85
»Ne brinite zbog toga«, rekao je Joshua ponovno mi poklanjajući svoj
lijepi osmijeh. »Nama ne smeta. Neće ni Angelini.«
»Komu?« pitala sam.
»Mojoj sestri.«
Potisnula sam grimasu. Njih petoro će se natiskati gore kako bismo mi
imali mjesta.
»Hvala vam«, rekla je Sydney. »Cijenimo to. I mi zaista nećemo dugo
ostati.« Zanemarimo li njihovo neodobravanje vampirskog svijeta,
alkemičari su mogli biti pristojni i šarmantni kada su to htjeli.
»Šteta«, rekao je Joshua.
»Nemoj očijukati, Josh«, rekla mu je Sarah. »Želite li vas troje nešto
pojesti prije spavanja? Mogla bih vam podgrijati malo gulaša. Jeli smo ga
ranije s nešto Paulettina kruha.«
Kada sam čula riječ gulaš, svi moji strahovi vezani za oposume brzo su se
vratili.
»Ne treba«, rekla sam brzo. »Meni će biti dovoljan samo kruh.«
»I meni«, rekao je Dimitri. Pitala sam se želi li im umanjiti opseg posla ili
dijeli moj strah od hrane. Vjerojatno ne ovo potonje. Dimitri se činio kao
muškarac kojeg ste mogli baciti u divljinu i koji bi preživio jedući bilo što.
Paulette je, izgleda, napekla dosta kruha pa su nam omogućili piknik u toj
maloj sobi, cijelu štrucu i zdjelicu maslaca koji je Sarah vjerojatno sama
napravila. Soba je bila veličine kao i moja soba u domu u Sv. Vladimiru, s
dva punjena madraca na podu. Pokrivači su ih uredno prekrivali, pokrivači
koji uz ove temperature vjerojatno nisu rabljeni mjesecima. Grickajući
komad kruha koji je bio iznenađujuće dobar, rukom sam prešla preko
jednog pokrivača.
»Podsjeća me na neke uzorke koje sam vidjela u Rusiji«, rekla sam.
Dimitri je također proučio uzorak.
»Sličan je. Ali, nije potpuno isti.«
»To je kulturna evolucija«, rekla je Sydney. Bila je umorna, ali
nedovoljno kako nam ne bi to izreferirala, kao iz priručnika.
»Tradicionalni ruski uzorci doneseni su i konačno pomiješani s tipičnim
američkim pokrivačima.«
Uh.
»Hm, dobro je to znati.« Obitelj nas je ostavila same, a ja sam oprezno
pogledala napuknuta vrata. Uz svu buku i aktivnosti, nije bilo vjerojatno
da nas mogu čuti, ali sam ipak stišala glas. »Jesi li spremna objasniti tko
su, dovraga, ovi ljudi?«
Slegnula je ramenima.
»Čuvari.«
86
»Da, to sam shvatila. A mi smo okaljani. Zvuči kao drugo ime za
strigoje.«
»Ne«, Sydney se naslonila na drveni zid. »Strigoji su izgubljeni. Vi ste
okaljani zbog toga što ste se pridružili suvremenom svijetu, zaboravili
stare običaje i preuzeli svoje problematične navike.«
»Hej, ne nosimo mi kombinezone i bendžo.«
»Rose«, prekorio me je Dimitri s oštrim pogledom uperenim u vrata.
»Budi pažljiva. Osim toga, vidjeli smo samo jednu osobu u
kombinezonu.«
»Ako vam to išta znači«, rekla je Sydney, »mislim da su vaši običaji bolji.
Vidjeti ljude kako se miješaju sa svim ovim...« Ugodno i profesionalno
lice koje je pokazala čuvarima je nestalo. Njezina se izravna narav vratila.
»Odvratno je. Bez uvrede.«
»Nema problema«, rekla sam zadrhtavši. »Vjeruj mi, mislim isto. Ne
mogu vjerovati... ne mogu vjerovati da ovako žive.«
Kimnula je čineći se zahvalnom što dijelim njezino mišljenje.
»Draži ste mi vi koji ostajete s vlastitom rasom. Osim...«
»Osim čega?« potaknula sam je.
Izgledala je uplašeno.
»Čak i ako se ondje odakle vi dolazite ne žene s ljudima, ipak međusobno
surađujete i živite u njihovim gradovima. No, ovi ljudi ne.«
»Što alkemičari i preferiraju«, nagađao je Dimitri. »Vi ne odobravate
običaje ove skupine, ali vam odgovara to što su prikladno daleko od
većine normalnog društva.«
Sydney je kimnula.
»Što više vampira ostane samostalno živjeti po šumama, to bolje, čak i
ako je njihov stil života šašav. Oni se drže za sebe, a ostale drže podalje.«
»Nasilnim sredstvima?« upitala sam. Dočekali su nas ratnici, a ona je to, i
očekivala. Svi su bili spremni boriti se: i moroji i dhampiri i ljudi.
»Nadam se ne prenasilnim«, rekla je okolišajući.
»No, tebe su pustili«, rekao je Dimitri. »Poznaju alkemičare. Zašto te je
Sarah pitala jesi li im išta donijela?«
»Zato što mi to radimo«, odgovorila je. »Svako toliko opskrbljujemo
ovakve skupine, hrana za sve, lijekovi za ljude.« Opet sam čula porugu u
njezinu glasu, a zatim je postala ozbiljna. »Radi se o tome da, ako je Sarah
u pravu, onda možda slijedi posjet alkemičara. Imat ćemo stvarno sreće
budemo li ovdje kada se to dogodi.«
Htjela sam je umiriti i reći kako se moramo samo primiriti na nekoliko
dana, kada me je prijašnja rečenica počela mučiti.
87
»Čekaj. Rekla si ovakve 'skupine'. Koliko ovih komuna ima?« Okrenula
sam se prema Dimitriju. »Ovo nije poput alkemičara, je li? Nešto što samo
vi znate i tajite od ostalih?«
Odmahnuo je glavom.
»Ja sam začuđen kao i ti.«
»Neki vaši vođe vjerojatno znaju nešto neodređeno o čuvarima«, rekla je
Sydney. »Ali, ne detalje. Ne mjesta. Oni se jako dobro skrivaju i mogu se
vrlo brzo preseliti. Drže se podalje od tvog naroda. Ne vole tvoj narod.«
Uzdahnula sam.
»A zbog toga nas neće prijaviti. A zbog toga su i oduševljeni što sam
možda ubila Tatianu. Eh, da, hvala ti zbog toga.«
Sydney se uopće nije ispričavala.
»Daju nam zaštitu. Ovakvu kakva jest.« Suspregnula je zijevanje. »Ali
zasada? Iscrpljena sam. Neću moći slijediti ničije lude planove, tvoje ili
Abeove, dok se ne naspavam.«
Znala sam da je umorna, ali tek sam sada uvidjela koliko. Sydney nije bila
poput nas. Nama je trebao san, ali bili smo dovoljno izdržljivi kako bismo
ga odgodili kada bi to bilo potrebno. Ona je bila budna cijelu noć i bačena
u neke situacije koje joj nisu bile ugodne. Izgledala je kao da bi mogla
zaspati naslonjena na zidu na licu mjesta. Okrenula sam se prema
Dimitriju. Već me je gledao.
»Smjene?« upitala sam. Znala sam da nijedno od nas ne bi dopustilo da
naša skupina ostane nezaštićena na ovom mjestu, čak i ako smo heroji koji
su ubili kraljicu.
Kimnuo je.
»Ti idi prva, a ja ću...«
Vrata su se naglo širom otvorila, a i Dimitri i ja smo gotovo skočili
spremni za napad. Ondje je stajala mlada dhampirica i ljutito nas gledala.
Bila je nekoliko godina mlađa od mene, otprilike iste dobi kao i moja
prijateljica Jill Mastrano, učenica iz Sv. Vladimira koja je htjela postati
morojski borac. Ova je djevojka izgledala kao da bi se i ona borila, sudeći
samo po njezinu stavu. Bila je snažna i vitka, kao i većina dhampira, a
cijelo joj je tijelo bilo napeto kao da bi mogla napasti bilo koga od nas.
Kosa joj je dosezala struk, tamnokestenjasta sa zlatnim i bakrenim
pramenovima od sunca. Imala je iste plave oči kao i Joshua.
»Dakle«, rekla je. »Vi ste ti veliki junaci koji su zauzeli moju sobu.«
»Angeline?« nagađala sam prisjećajući se da je Joshua spomenuo sestru.
Stisnula je oči, nije joj se sviđalo što znam tko je.
»Da.« Netremice me je gledala, a činilo se da joj se ne sviđa to što vidi.
Oštri pogled zatim je prešao na Dimitrija. Očekivala sam da će se
88
smekšati, očekivala sam da će postati plijen njegova izgleda kao i većina
žena. Ali nije. I njega je promatrala sumnjičavo. Opet je usmjerila pažnju
na mene.
»Ne vjerujem«, izjavila je. »Premlitavi ste, preuredni.«
Uredni? Zaista? Nisam se tako osjećala, ne u trapericama poderanima u
borbi i kratkoj majici. No, vidjevši njezinu odjeću, možda sam i mogla
razumjeti taj stav. Odjeća joj je bila čista, ali njezine su traperice bile
stare, a na koljenima pohabane. Majica je bila obična bez rukava, prljavo
bijele boje te je izgledala kao da ju je sama načinila. Nisam znala je li i
prvobitno bila bijele boje. Možda sam u usporedbi s njom i bila uredna.
Naravno, ako je itko zavrijedio da ga se zove urednim, to je bila Sydney.
Njezina bi odjeća mogla proći i na poslovnom sastanku, a u posljednje
vrijeme nije sudjelovala u nekim borbama ili bjegovima iz zatvora.
Ipak, Angeline je čak nije ni dvaput pogledala. Počinjala sam misliti kako
alkemičare ovdje smatraju posebnom kategorijom, drugačijom vrstom
ljudi od onih s kojima su se vjenčavali čuvari. Alkemičari bi im donijeli
potrepštine i otišli. Zapravo, ovim su ljudima gotovo bili hranitelji, što je
bilo šokantno. Čuvari su više poštovali vrste ljudi koje je moja kultura
prezirala.
Bez obzira na to, nisam znala što reći Angelini. Nisam voljela da me
nazivaju mlitavom ili da dovode u pitanje moje borbene vještine.
Rasplamsala se iskra moje ćudi, no odbila sam stvarati probleme svađajući
se s domaćinovom kćeri te nisam htjela početi izmišljati detalje o
Tatianinu ubojstvu. Jednostavno sam slegnula ramenima.
»Izgled vara«, rekla sam.
»Da«, odgovorila je Angelina hladno. »Vara.«
Oholo se došetala do malog sanduka u kutu i izvukla nešto nalik spavaćici.
»Bolje da mi ne iznerediš krevet«, upozorila me je. Pogledala je Sydney
koja je sjedila na drugom madracu. »Nije me briga što ćeš učiniti s
Paulettinim.«
»Paulette ti je sestra?« upitala sam još uvijek pokušavajući razmrsiti
obiteljske veze.
Činilo se da ne znam reći ništa što ovu curu neće uvrijediti.
»Naravno da ne«, odbrusila je i zalupila vratima odlazeći.
Zapanjeno sam gledala u njih.
Sydney je zijevnula i ispružila se na njezinu krevetu.
»Paulette je vjerojatno Raymondova... hm, ne znam. Ljubavnica.
Priležnica.«
89
»Što?« viknula sam. Moroj oženjen pravom ženom i u vezi s morojkom.
Nisam bila sigurna koliko još mogu podnijeti. »I živi s njegovom
obitelji?«
»Nemoj tražiti objašnjenja. Ne želim znati o vašim izopačenim običajima
više nego što moram.«
»To nisu moji običaji«, odvratila sam.
Sarah je došla nedugo nakon toga ispričati se u Angelinino ime i vidjeti
treba li nam još što. Uvjerili smo je da smo dobro i obilato joj zahvalili na
gostoprimstvu. Kada je otišla, Dimitri i ja smo odredili smjene za
spavanje. Bilo bi mi draže kada bismo oboje dežurali, osobito zbog toga
što sam bila prilično uvjerena kako će Angelina prerezati grlo nekome dok
spava. No, trebao nam je odmor i znali smo da ćemo oboje brzo reagirati
ako nam netko razbije vrata.
Dakle, pustila sam Dimitrija da prvi stražari, a ja sam se zavukla u
Angelinin krevet i pokušala ga ne »iznerediti.« Bio je iznenađujuće
udoban. Ili sam ja bila preumorna. Konačno sam mogla zaboraviti brige u
vezi smaknuća, izgubljene braće i vampira koji su bili seljačine. Obuzeo
me je duboki san i počela sam sanjati... ali ne bilo kako. Moj unutarnji
svijet se pomaknuo, osjećala sam se kao da sam istodobno u stvarnosti i
izvan nje. Netko me je uvlačio u duhom izazvan san.
Adrian!
Ta me je pomisao oduševila. Nedostajao mi je i žarko sam željela
razgovarati s nekim o svemu što se dogodilo na dvoru. Nije bilo mnogo
vremena za razgovor tijekom bijega, a nakon ovog bizarnog šumskog
svijeta u koji sam upala zaista mi je trebalo malo normalnog i civiliziranog
okruženja.
Svijet sna počeo se formirati oko mene, postajao je sve jasniji. To je bilo
mjesto koje nisam nikada vidjela, službeni salon sa stolcima i kaučima
prekrivenima jastucima boje lavande. Po zidovima bila su poredana ulja
na platnu, a u kutu se nalazila harfa. Davno sam naučila da se ne može
predvidjeti gdje će me Adrian poslati, ili što će mi odjenuti. Srećom, imala
sam traperice i majicu kratkih rukava, a oko vrata visio mi je moj plavi
nazar.
Željno sam se okrenula tražeći ga kako bih mu mogla dati ogroman
zagrljaj. Pa ipak, dok mi je pogled tumarao po sobi, nisam odjednom
gledala Adrianovo lice.
To je bilo lice Roberta Dorua.
A s njim je bio Viktor Daškov.

http://www.book-forum.net

7Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 2:55 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Deseto poglavlje
Kada vam dečko zna šetati po snovima, naučiš nekoliko lekcija.
Jedna od najvažnijih je da je isti osjećaj raditi neke fizičke stvari u
snovima kao i u stvarnosti. Primjerice, ljubiti nekoga. Adrian i ja smo u
snu podijelili nekoliko poljubaca toliko snažnih da je moje tijelo poželjelo
puno više. Iako nikada zapravo nisam nekoga napala u snu, bila sam
spremna kladiti se kako bi udarac šakom bio jednako bolan kao i u
stvarnosti.
Bez oklijevanja jurnula sam prema Viktoru ne znajući trebam li ga
nalemati ili zadaviti. I jedno i drugo smatrala sam dobrom idejom. Na
kraju nisam nijedno. Prije nego što sam ga uspjela dosegnuti, zabila sam
se u nevidljivi zid, silovito. I sprečavao me je da dođem do njega i odbacio
me natrag u trenutku udara. Spotaknula sam se i pokušala zadržati
ravnotežu, no bolno sam sletjela na tlo. Da, u snovima je isto kao i na javi.
Zagledala sam se u Roberta s mješavinom ljutnje i nelagode. Pokušala
sam prikriti potonje.
»Korisnik si duha s telekinezom?«
Znali smo da je to moguće, no to je bila vještina koju ni Lissa ni Adrian
nisu do sada svladali. Nije mi se sviđala ideja da Robert može bacati
predmete naokolo i stvarati nevidljive barijere. To je bio hendikep koji
nam nije trebao.
Robert je ostao tajanstven.
»Ja kontroliram san.«
Viktor me je gledao onim samodopadnim, proračunatim izrazom po kojem
se isticao. Uviđajući u kakvu sam nedostojanstvenom položaju, skočila
sam na noge. Zadržala sam čvrst stav, tijelo mi je bilo napeto i pripravno
dok sam se pitala hoće li Robert i dalje držati podignutu barijeru.
»Jesi li završila sa svojim bijesnim ispadom?« upitao je Viktor. »Budeš li
se ponašala kao civilizirana osoba, naš će razgovor biti puno ugodniji.«
»Ne zanima me razgovor s tobom«, odbrusila sam mu. »Jedino što ću ja
učiniti je progoniti te na javi i odvući te vlastima.«
»Slatko«, rekao je Viktor. »Možemo dijeliti ćeliju.«
Lecnula sam se.
»Da«, nastavio je. »Znam sve o onome što se dogodilo. Jadna Tatiana.
Kakva tragedija. Kakav gubitak.«
Njegov podrugljivi, melodramatični ton u meni je potaknuo jednu
uznemirujuću ideju.
»Ti... nisi imao ništa s tim, zar ne?«
91
Viktorov bijeg iz zatvora izazvao je mnogo straha i paranoje među
morojima. Bili su uvjereni kako dolazi po sve njih. Znajući istinu o bijegu,
odbacila sam takve priče i pretpostavila da se on jednostavno skriva. Sad,
prisjećajući se kako je jednom htio započeti revoluciju među morojima,
pitala sam se je li kraljičin ubojica zaista najgori zločinac za kojeg znamo.
Viktor je frknuo.
»Teško.« Stavio je ruke na leđa dok je hodao po sobi i pretvarao se da
proučava umjetnička djela. Opet sam se upitala dokle seže Robertov štit.
»Koristim puno sofisticiranije metode u ostvarivanju svojih ciljeva. Ne bih
se spustio tako nisko, a ne bi ni ti.«
Spremala sam se istaknuti kako poigravanje Lissinim umom uopće nije
bilo sofisticirano, no njegove zadnje riječi privukle su mi pažnju.
»Smatraš kako to nisam učinila?«
Dobacio mi je pogled s mjesta na kojem je proučavao čovjeka s cilindrom
i štapom.
»Naravno da ne. Ti nikada ne bi učinila nešto što zahtijeva toliko
predviđanja. A ako je ono što sam čuo o poprištu istina, ti nikada ne bi za
sobom ostavila toliko dokaza.«
Time je izrekao i kompliment i uvredu.
»Pa, hvala na povjerenju. Brinula sam se što ćeš ti misliti.« Ovo mu je
izvuklo smiješak pa sam prekrižila ruke na prsima. »Kako vi uopće znate
što se događa na dvoru? Imate li špijune?«
»Takve se vijesti brzo šire morojskim svijetom«, rekao je Viktor. »Nisam
toliko neinformiran. Saznao sam za njezino ubojstvo gotovo odmah nakon
što se dogodilo. I za tvoj impresivni bijeg.«
Moja je pažnja uglavnom bila usmjerena na Viktora, no bacila sam brz
pogled na Roberta. Nije govorio, a zbog praznog, smetenog pogleda u
očima pitala sam se je li uopće svjestan što se govori pored njega. Uvijek
kada bih ga vidjela, prošli bi me srsi. On je bio najistaknutiji primjer duha
u najgorem izdanju.
»Zašto te to zanima?« htjela sam znati. »I kog vraga mi smetaš u snu?«
Viktor je nastavio hodati, no zastao je pored harfe i prešao prstima po
njezinoj glatkoj, drvenoj površini.
»Zbog toga što me veoma zanima morojska politika. I želim znati tko je
odgovoran za ubojstvo i kakvu igru igra.«
Prezirno sam se nasmijala.
»Čini se kao da si ljubomoran što netko drugi osim tebe povlači konce, za
promjenu.«
Spustio je ruku s harfe i usmjerio oči na mene, bile su iste blijedo zelene
boje kao i Lissine.
92
»Nećeš ništa postići svojim dosjetljivim komentarom. Ili nam možeš
dopustiti da ti pomognemo, ili ne.«
»Ti si posljednja osoba od koje želim pomoć. Ne treba mi.«
»Da. Čini se da se sve kreće poprilično dobro za tebe, sada kada si
bjegunka i bježiš s osobom za koju mnogi vjeruju da je još strigoj.« Viktor
je planirano i namjerno zastao. »Naravno, mislim da ti ovo posljednje baš
i ne smeta. Znaš, da nađem vas dvoje, ja bih vas vjerojatno mogao upucati,
a kada se vratim, smatrali bi me herojem.«
»Nemoj se kladiti u to.« Bijes je kipio u meni, i zbog njegove insinuacije i
zbog toga što je u prošlosti Dimitriju i meni prouzročio toliko problema.
Velikom snagom volje odgovorila sam tihim, ubojitim glasom. »Ja ću
pronaći tebe. I vjerojatno nećeš živjeti dovoljno dugo kako bi se susreo s
vlastima.«
»Već smo ustanovili da ubojstvo nije među tvojim vještinama.« Viktor je
sjeo na jedan stolac s jastukom i udobno se smjestio. Robert je i dalje
stajao na nogama još uvijek s istim neodređenim izrazom lica. »Dakle,
prvo što moramo učiniti je utvrditi zašto je netko htio ubiti našu pokojnu
kraljicu. Njezina iritantna osobnost nije dovoljan motiv iako sam siguran
da ni to nije škodilo. Ljudi rade ovakve stvari radi moći i koristi, kako bi
progurali svoje programe. Prema onome što sam čuo, u posljednje vrijeme
Tatianin najkontroverzniji potez bio je zakon o dobi, da, to je taj. Taj zbog
čega me tako mrko gledaš. Logično je da se njezin ubojica tome protivio.«
Uopće se nisam htjela složiti s Viktorom. Nisam htjela razumno diskutirati
s njim. Samo sam željela neku naznaku gdje se zaista nalazi u stvarnosti i
onda sam htjela opet riskirati i vidjeti hoću li opet udariti u taj nevidljivi
zid. Bit će vrijedno rizika budem li mogla prouzročiti neku štetu. Zbog
toga sam bila malo iznenađena kada sam se začula:
»Ili, tko god je to učinio, htio je progurati nešto gore, nešto okrutnije za
dhampire. Mislio je da je njezina odredba preblaga.«
Priznajem, uloviti Viktora Daškova nespremnog bila je jedna od najvećih
radosti u mom životu. Sada sam dobila tu zadovoljštinu kada sam vidjela
kako mu se obrve zapanjeno podižu. Nije bilo lako sugerirati nešto što on,
glavni spletkaroš, nije razmotrio.
»Zanimljivo«, rekao je konačno. »Možda sam te podcijenio, Rose.
Briljantan zaključak.«
»Pa, hm... to nije zapravo moj zaključak.«
Viktor je pogledao u iščekivanju. Čak se i Robert trgnuo iz svoje
omamljenosti i usredotočio na mene. Bilo je jezivo.
93
»Bio je Tatianin. Hoću reći, ne njezin zaključak. Rekla je to otvoreno, pa,
ustvari, pisalo je u poruci koju mi je ostavila.« Zašto sam blebetala pred
ovim ljudima? Barem sam opet iznenadila Viktora.
»Tatiana Ivaškov je tebi ostavila poruku s tajnim informacijama? A
zašto?«
Zagrizla sam usnu i skrenula pozornost na jednu od slika. Na njoj je bila
elegantna morojka s istim onakvim zelenim očima boje žada kakve je
imala većina pripadnika obitelji Daškov i Dragomir. Odjednom sam se
upitala sanja li Robert ovaj san u nekoj rezidenciji obitelji Daškov iz
njihova djetinjstva. Krajičkom oka zamijetila sam nekakav pokret pa sam
se odmah okrenula prema braći.
Viktor je ustao i napravio nekoliko koraka prema meni, sav znatiželjan i
lukav.
»Ima još. Što ti je još rekla? Znala je da je u opasnosti. Znala je da je taj
zakon dio toga... ali to nije bilo sve, je li?«
Nisam ništa rekla, a jedna šašava ideja počela se rađati u mojoj glavi.
Zapravo sam razmišljala o tome hoću li tražiti od Viktora pomoć.
Naravno, gledajući unatrag, to i nije bila tako luda ideja jer sam ga već
izbavila iz zatvora kako bi mi pomogao.
»Tatiana je rekla...«
Da kažem? Da odam tajnu koju čak ni Lissa ne zna?
Da Viktor zna da postoji još jedan Dragomir, mogao bi upotrijebiti to
saznanje u jednoj od svojih intriga. Kako? Nisam bila sigurna, ali odavno
sam naučila kako od njega mogu očekivati neočekivano. Ipak... Viktor je
znao brojne morojske tajne. Uživala bih gledajući njega i Abea kako se
nadmudruju. A nisam dvojila da se mnoge Viktorove povjerljive
informacije tiču obitelji Dragomir i Daškov. Progutala sam knedlu.
»Tatiana je rekla da postoji još jedan Dragomir. Da je Lissin otac imao
ljubavnicu i da će to Lissi vratiti njezinu moć u Vijeću uspijem li pronaći
tu osobu.«
Kada su Viktor i Robert razmijenili šokirane poglede, znala sam da mi se
plan izjalovio. Viktor mi neće ništa reći. Umjesto toga, ja sam jednostavno
predala dragocjene podatke. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.
Opet je skrenuo pažnju na mene.
»Dakle. Eric Dragomir nije bio svetac kakva je često glumio.«
Stisnula sam šake.
»Ne pljuj po njezinom tati.«
»Ne pada mi na pamet. Eric mi je bio vrlo drag. Ali, da... ako je to istina,
onda Tatiana ima pravo. Vasilisa tehnički ima potporu obitelji, a njezini
liberalni stavovi sigurno bi izazvali teškoće u Vijeću koje, izgleda, nikada
94
ne mijenja svoje običaje.« Zacerekao se. »Da, definitivno mogu zamisliti
kako će to uznemiriti mnoge ljude, uključujući i ubojicu koji želi
ugnjetavati dhampire. Pretpostavljam da ona ili on ne bi htjeli da se sazna
za to.«
»Netko se već pokušao riješiti dokumenata koji povezuju Lissina oca s
ljubavnicom.« Opet sam progovorila bez razmišljanja i mrzila sam se zbog
toga. Nisam željela braći davati više informacija. Nisam se željela
pretvarati kao da svi ovdje surađujemo.
»Da pogodim«, rekao je Viktor. »To pokušavaš učiniti, zar ne? Pronaći
Dragomirovo kopile.«
»Hej, nemoj...«
»To se samo tako kaže«, prekinuo me je. »Ako ja poznajem vas dvije, a
vjerujem da da, onda Vasilisa na dvoru očajnički pokušava sprati ljagu s
tvog imena dok se ti i Belikov upuštate u seksualno nabijenu avanturu i
pokušavate naći njezina brata ili sestru.«
»Nemaš pojma o nama«, zarežala sam. Seksualno nabijena, baš.
Slegnuo je ramenima.
»Tvoje lice sve kaže. I zaista, ideja nije loša. Nije ni sjajna, ali nije loša.
Dat ćeš Dragomirima obiteljski kvorum i imat ćeš glas koji će te zastupati
u Vijeću. Pretpostavljam da nemaš nikakvih tragova?«
»Radimo na tome«, odgovorila sam okolišajući.
Viktor je pogledao Roberta. Znala sam da njih dvojica nemaju nikakvu
psihičku komunikaciju, ali dok su se pogledavali, imala sam osjećaj da su
pomislili isto i da traže potvrdu jedan od drugoga. Konačno, Viktor je
kimnuo i okrenuo se prema meni.
»Dobro, onda. Pomoći ćemo ti.« Izgovorio je to tako da je izgledalo kao
da nevoljko pristaje učiniti mi veliku uslugu.
»Ne treba nam tvoja pomoć!«
»Naravno da vam treba. Nisi ovome dorasla, Rose. Zalutat ćeš u gnijezdo
ružne, složene politike, a u tome nemaš iskustva. Nije sramota to priznati,
kao što ni mene nije sram priznati kako bi ti u iracionalnoj, loše
isplaniranoj tuči sigurno bila jača.«
Još jedan neizravan kompliment.
»Ide nam sasvim dobro. Jedan od alkemičara nam pomaže.«
Eto. To će mu pokazati tko je nedorastao. I da, izgledao je lagano
impresioniran. Lagano.
»Bolje nego što sam očekivao. Je li vaš alkemičar već iznašao neku
lokaciju ili trag?«
»Ona radi na tome«, ponovila sam.
Uzdahnuo je frustrirano.
95
»Trebat će nam vremena, zar ne? I kako bi Vasilisa istražila dvor i kako
biste vi počeli tražiti to dijete.«
»Ti si taj koji se ponaša kao da zna sve«, istaknula sam. »Pretpostavljala
sam da ćeš znati nešto o ovome.«
»Na svoju žalost, ne.« Viktor zapravo i nije zvučao tako uznemiren. »Ali,
čim nađemo neku nit, uvjeravam te, ja ću biti iznimno važan za njezino
rasplitanje.« Prišao je Robertu i utješno ga potapšao po ruci. Robert ga je
pogledao s obožavanjem. »Opet ćemo te posjetiti. Javi nam kada budeš
imala nešto korisno i onda ćemo se sastati s tobom.«
Širom sam otvorila oči.
»Nećete učiniti ništa...« oklijevala sam. Dopustila sam Viktoru da
pobjegne u Vegasu. Sada se nudio da dođe k meni. Možda sam mogla
ispraviti pogrešku i ostvariti prijašnju prijetnju upućenu njemu. Brzo sam
pokušala prikriti svoju zbunjenost. »Kako znati mogu li ti vjerovati?«
»Ne možeš«, rekao je otvoreno. »Jednostavno moraš vjerovati da je
neprijatelj tvog neprijatelja tvoj prijatelj.«
»Oduvijek mrzim tu izreku. Ti ćeš uvijek biti moj neprijatelj.«
Bila sam malo iznenađena kada se Robert odjednom probudio. Mrko me
je pogledao i napravio korak naprijed.
»Moj je brat dobar čovjek, djevojko od sjene! Povrijediš li ga... povrijediš
li ga, platit ćeš. A idući put nećeš se vratiti. Svijet mrtvih neće te se odreći
po drugi put.«
Bila sam dovoljno pametna kako ne bih ozbiljno shvatila prijetnje luđaka,
no od njegovih su me posljednjih riječi prošli trnci.
»Tvoj je brat psiho...«
»Dosta, dosta.« Viktor je opet potapšao Roberta po ruci kako bi ga smirio.
Još uvijek mrko me gledajući, mlađi brat Daškov se odmaknuo, ali mogla
bih se kladiti da je onaj nevidljivi zid opet bio na svom mjestu. »Ovo nam
ne koristi. Tratimo vrijeme, a nemamo ga dovoljno. Treba nam više. Izbori
za kralja mogli bi početi svaki dan, a Tatianin ubojica mogao bi u njima
imati svoje prste, ukoliko se zaista odvija nekakav skriveni plan. Moramo
usporiti izbore, ne samo kako bismo pomrsili planove ubojici, nego i kako
bismo svi mi imali vremena ostvariti svoje naume.«
Bila sam već umorna od svega toga.
»Da? A što predlažeš, kako to učiniti?«
Viktor se nasmiješio.
»Tako da kandidiramo Vasilisu za kraljicu.«
Budući da smo sada imali posla s Viktorom Daškovim, zaista ne bih
trebala biti iznenađena što to kaže. To je svjedočilo o razini njegova ludila
koje me je stalno lovilo nespremnu.
96
»To«, izjavila sam, »je nemoguće.«
»Pa i nije«, odgovorio je.
Podignula sam ruke u očaju.
»Jesi li obraćao pažnju na ono o čemu smo razgovarali ? Poanta je da Lissi
među morojima vratimo puna obiteljska prava. Ne može čak ni glasovati!
Kako bi se mogla kandidirati za kraljicu?«
»Zapravo, zakon kaže da može. Prema načinu na koji je napisano pravilo
nominacije za mjesto monarha može se kandidirati po jedna osoba iz
svake kraljevske loze. Samo to piše. Može se kandidirati jedna osoba iz
svake obitelji. Ne spominje se koliko ljudi mora biti u njezinoj obitelji,
kao što to piše za mogućnost glasovanja u Vijeću. Samo joj trebaju tri
nominacije, a zakon ne specificira iz koje obitelji moraju dolaziti.«
Viktor je govorio tako precizno, jasno, kao da čita iz nekog zakona. Pitala
sam se je li naučio napamet sve zakone. Pretpostavila sam da, ako je netko
napravio karijeru kršeći zakone, onda ih valjda i poznaje.
»Tko god je napisao taj zakon, vjerojatno je pretpostavio da će kandidat
imati članove obitelji. Samo se nisu zamarali kako bi to jasno napisali. To
će ljudi reći ako se Lissa bude kandidirala. Pokušat će to osporiti.«
»Mogu osporavati koliko god hoće. Oni koji joj niječu mjesto u Vijeću, to
rade na temelju jednog retka u pravnim knjigama u kojima se spominje
drugi član obitelji. Ako je to njihov argument, to da svaki detalj mora biti
važan, onda će morati učiniti isto i za izborne zakone, koji, kao što sam
rekao, ne spominju obiteljsko zaleđe. U tome je ljepota te rupe u zakonu.
Njezini protivnici ne mogu imati i jedno i drugo.« Osmijeh, sasvim
samouvjeren, iskrivio je Viktorove usne. »Uvjeravam te, ne postoji ništa u
formulaciji što bi je moglo spriječiti da to učini.«
»A njezina dob?« istaknula sam. »Prinčevi i princeze koji se kandidiraju
uvijek su stari.«
Titula princa i princeze davala se najstarijem članu obitelji, a tradicionalno
se ta osoba kandidirala za kralja ili kraljicu. Obitelj je mogla odlučiti
nominirati nekog prikladnijeg, ali čak i tada, koliko znam, to bi bio netko
stariji i iskusniji.
»Jedino dobno ograničenje je punoljetnost«, odgovorio je Viktor. »Ona
ima osamnaest. Ispunjava uvjete. Druge obitelji imaju veći izbor, stoga je
prirodno što će izabrati nekoga tko im se čini iskusnijim. U slučaju
Dragomira? To nije moguće, zar ne? Osim toga, mladi monarh nije
presedan? Postojala je vrlo poznata kraljica, Alexandra, koja nije bila
puno starija od Vasilise. Vrlo omiljena, vrlo iznimna. Njezin je kip pored
crkve na dvoru.«
Promeškoljila sam se.
97
»Zapravo... nije, hm, više ondje. Dignut je u zrak.«
Viktor je samo zurio. Izgleda da je čuo za moj bijeg, ali ne baš sve detalje.
»Nije važno«, rekla sam naglo osjećajući krivnju što sam bila neizravno
odgovorna za dizanje u zrak kipa poznate kraljice. »Čitava ta ideja o
kandidiranju Lisse je smiješna.«
»Nećeš biti jedina koja tako misli«, rekao je Viktor. »Oni će pobijati. Borit
će se. Na kraju će zakon pobijediti. Morat će joj dopustiti da se kandidira.
Polagat će testove i vjerojatno proći. A tada, kada dođe do glasovanja,
zakoni koji upravljaju tim procedurama navode kako član obitelji mora
prisustvovati glasovanju.«
Sada mi se već vrtjelo u glavi. Osjećala sam se mentalno iscrpljena
slušajući o svim tim rupama u zakonu i tehnikalijama.
»Daj, reci to jednostavnim riječima«, naložila sam mu.
»Kada dođe do glasovanja, neće je moći izabrati. Nema obitelj koja bi
mogla odigrati ulogu, a to se traži na pravim izborima. Drugim riječima,
zakon kaže da se može kandidirati i polagati testove. Ipak, ljudi ne mogu
zapravo glasovati za nju jer nema obitelj.«
»To je... idiotski.«
»Slažem se.« Zastao je. Mislim da nitko od nas nije očekivao da se
složimo u nečemu.
»Lissi bi to bilo grozno. Ona nikada, nikada ne bi htjela biti kraljica.«
»Zar ne razumiješ?« uzviknuo je Viktor. »Ona neće biti kraljica. Ne može.
To je loše napisan zakon o situaciji koju nitko nije predvidio. Prava zbrka.
I to će usporiti izbore toliko da ćemo imati još vremena za pronaći
Vasilisina brata ili sestru i doznati tko je zaista ubio Tatianu.«
»Hej! Rekla sam ti: ovdje nema 'mi'. Ja ne namjeravam...«
Viktor i Robert su se pogledali.
»Neka se Vasilisa kandidira«, rekao je Viktor odsječeno. »Javit ćemo se
uskoro i dogovoriti gdje ćemo se naći i krenuti u potragu za
Dragomirom.«
»To nije...«
Probudila sam se.
Moja prva reakcija bila je psovka, ali sam se tada sjetila gdje sam i
zadržala sam svoje uzvike za sebe. Mogla sam nazreti Dimitrijevu siluetu
u kutu, spremnu i na oprezu, no nisam htjela da zna kako sam budna.
Zatvorila sam oči, namjestila se u udobniji položaj i nadala se da će pravi
san držati podalje braću Daškov i njihove smiješne spletke.
Lissa, kandidatkinja za kraljicu?
To je bilo ludo. Pa ipak... to i nije bilo puno šašavije od većine stvari koje
sam činila.
98
Ostavljajući to po strani, pustila sam tijelo da se opusti i osjetila kako me
počinje obuzimati pravi san.
Naglasak na počinje.
Zbog toga što sam odjednom osjetila da se oko mene materijalizira još
jedan duhom izazvan san.
Ovo će, izgleda, biti burna noć.
Jedanaesto poglavlje
Pripremila sam se očekujući da ću opet vidjeti braću Daškov s nekim
»savjetom« u posljednji trenutak. Umjesto njih, ugledala sam...
»Adriane!«
Potrčala sam preko vrta u kojem sam se našla i obujmila ga rukama.
Uzvratio mi je zagrljaj snažno i podignuo me sa zemlje.
»Mala dhampirice«, rekao je kada me je spustio. Ruke su mu i dalje bile
oko mog struka. »Nedostajala si mi.«
»I ti si meni nedostajao.«
To sam i mislila. Posljednjih nekoliko dana njihovi bizarni događaji
potpuno su mi poremetili život, a biti s njim, makar samo u snu, bilo je
umirujuće. Stajala sam na vrhovima prstiju i poljubila ga uživajući u
malom trenutku topline i mira kada su nam se usne spojile.
»Jesi li dobro?« upitao je kada sam se odmaknula. »Nitko mi neće reći
puno o tebi. Tvoj stari kaže da si na sigurnom i kako bi mu alkemičari
javili da nešto pođe po zlu.«
Nisam se zamarala govoreći Adrianu da to vjerojatno nije istina jer Abe
nije znao da smo prešli u slobodnjake s nekim vampirima iz šume.
»Dobro sam«, uvjeravala sam Adriana. »Uglavnom se dosađujem. Zapeli
smo u ovoj rupi od grada. Mislim da nas nitko nikada više neće tražiti.
Mislim da neće ni htjeti.«
Po licu mu se razlio izraz olakšanja i tek sada sam shvatila koliko je bio
zabrinut.
»Drago mi je, Rose, ne možeš ni zamisliti kako je. Oni ne ispituju samo
ljude koji su možda umiješani. Čuvari kuju svakakve planove kako bi te
ulovili. Priča se o 'smrtonosnoj sili'.«
»Pa, neće me pronaći. Ja sam na nekom prilično udaljenom mjestu.« Vrlo
udaljenom.
»Da sam barem mogao otići s tobom.«
99
Još je uvijek izgledao zabrinuto, a ja sam prstom dodirnula njegove usne.
»Ne. Nemoj to govoriti. Bolje ti je tu gdje jesi, i bolje da te ne povezuju sa
mnom više nego što već to jesi. Jesu li te ispitivali?«
»Da, nisu dobili od mene ništa korisno. Prečvrst alibi. Priveli su me kada
sam išao po Mikhaila zbog toga što smo razgovarali...«
»Znam. Joe.«
Adrianovo iznenađenje nije dugo trajalo.
»Mala dhampirice, špijuniraš.«
»Teško je ne špijunirati.«
»Znaš, koliko god mi se sviđa ideja da netko uvijek zna kada si u nevolji,
još mi je uvijek pomalo drago što nitko nije povezan sa mnom. Nisam
siguran bih li htio da mi netko zaviruje u glavu.«
»Mislim da nitko ne bi htio zavirivati u tvoju glavu. Dovoljno je teško to
što postoji jedna osoba koja živi život Adriana Ivaškova.« U očima mu je
zabljesnuo smijeh, ali je izblijedio kada sam opet počela o poslu. »No, da.
Načula sam Lissino, hm... ispitivanje Joea. To su ozbiljne stvari. Što je
Mikhail rekao? Ako je Joe lagao, to ruši polovicu dokaza protiv mene.«
Isto tako, teoretski ruši i Adrianov alibi.
»Pa, ne baš polovicu. Bilo bi bolje da je Joe rekao kako si bila u prostoriji
za vrijeme ubojstva umjesto da je priznao kako je čudak koji se ničega ne
sjeća. Isto bi tako bilo bolje da sve to nije rekao dok je bio prisiljen
Lissinom kompulzijom. Mikhail to ne može prijaviti.«
Uzdahnula sam.
Družeći se s korisnicima duha, počela sam uzimati kompulziju zdravo za
gotovo. Bilo je lako zaboraviti kako je među morojima bila tabu, ono zbog
čega bi se moglo ozbiljno nadrapati. Zapravo, Lissa ne samo da bi
nadrapala zbog nedopuštenog korištenja. Mogli bi je također optužiti kako
je prisilila Joea da kaže što ona želi. Što god je rekao u moju korist bilo bi
sumnjivo. Nitko ne bi vjerovao.
»Isto tako«, nastavio je Adrian izgledajući uplašeno, »ako se pročuje to što
je Joe rekao, svijet bi saznao za zabludjela djela iz ljubavi moje majke.«
»Žao mi je«, rekla sam grleći ga. Cijelo se vrijeme žalio na roditelje, ali
mu je zaista bilo stalo do majke. Sigurno mu je bilo teško saznati da je
nekoga podmitila, a znala sam i da ga još boli Tatianina smrt. Činilo se da
u posljednje vrijeme u mojoj blizini ima mnogo muškaraca koji pate. »No,
stvarno mi je drago što je pomogla kako tebe ne bi osumnjičili.«
»To je bilo glupo od nje. Ako netko sazna, imat će ozbiljnih problema.«
»Što onda savjetuje Mikhail?«
100
»Pronaći će Joea i ispitati ga nasamo. Kreni odatle. Sada, s ovom
informacijom ne možemo puno učiniti. Nama je korisna... ali ne i
zakonodavnom sustavu.«
»Da«, rekla sam pokušavajući ostati hrabra. »Valjda je i to bolje nego
ništa.«
Adrian je kimnuo i onda na onaj svoj ležeran način izbrisao svoje loše
raspoloženje. Još uvijek držeći ruke oko mene, malo se odmaknuo i
nasmiješio dok me je gledao.
»Lijepa haljina, samo da znaš.«
Iznenadila me je promjena teme iako sam se već dosada trebala naviknuti
na to od njega. Prateći njegov pogled, primijetila sam da na sebi imam
jednu svoju staru, seksi, crnu haljinu koju sam nosila kada je Viktor bacio
čini požude na Dimitrija i mene. Budući da Adrian nije odabrao moju
odjeću u snu, moja je podsvijest diktirala moj izgled. Bila sam i sama
malo začuđena što sam to odabrala.
»Oh...« Odjednom mi je bilo neugodno, ali nisam znala zašto. »Moja
prava odjeća malo je iznošena. Pretpostavljam da mi je trebalo nešto kako
bih to neutralizirala.«
»Pa, izgleda dobro na tebi.« Adrianovi prsti klizili su niz naramenicu.
»Stvarno dobro.«
Čak i u snu od dodira njegova prsta kroz kožu su mi prolazili trnci.
»Pazi, Ivaškov. Nemamo vremena za ovo.«
»Spavamo. Što ćemo drugo raditi?«
Moji protesti bili su prigušeni poljupcem. Utonula sam u njega. Jednom
rukom kliznuo je niz moje bedro, blizu ruba haljine, i trebalo mi je mnogo
mentalne energije kako bih se uvjerila da mi dizanje haljine vjerojatno
neće očistiti ime.
Nevoljko sam se odmaknula.
»Otkrit ćemo tko je ubio Tatianu«, relda sam pokušavajući doći do daha.
»Nema tu 'mi'«, rekao je on ponavljajući rečenicu koju sam upravo rekla
Viktoru. »Tu sam ja. I Lissa. I Christian. I ostali naši nepodobni prijatelji.«
Pogladio me je po kosi i onda me opet privukao blizu i lagano poljubio u
obraz. »Ne brini, mala dhampirice. Ti se brini za sebe. Samo ostani gdje
jesi.«
»Ne mogu«, odgovorila sam. »Zar ne shvaćaš? Ne mogu ne činiti ništa.«
Riječi su izašle iz mojih usta prije nego što sam ih uspjela spriječiti. Jedno
je bilo protestirati zbog neaktivnosti Dimitriju, no Adrian, i svi ostali na
dvoru, morali su misliti da činim »pravu stvar«.
»Moraš. Mi ćemo se pobrinuti za tebe.« Shvatila sam da ne razumije. Nije
shvaćao koliko mi treba da učinim nešto i pomognem. No, namjere su mu
MIN@
101
bile dobre. Mislio je da puno znači to što se brine za mene. Htio je da
budem na sigurnom. No, nije uistinu shvaćao kolika je agonija za mene
ništa ne činiti. »Pronaći ćemo tu osobu i spriječiti je da napravi što već...
želi učiniti. Možda će trebati dugo vremena, ali sredit ćemo to.«
»Vrijeme...« prošaptala sam naslonjena na njegova prsa zaboravljajući
prepirku.
Ne bih ništa postigla uvjeravajući ga kako moram pomoći svojim
prijateljima, a uostalom, sada me čeka vlastita istraga. Toliko toga za
učiniti, a tako malo vremena. Zagledala sam se u pejzaž koji je stvorio.
Već sam ranije primijetila stabla i cvijeće, no tek sam sada shvatila da smo
u crkvenom dvorištu, kakvo je bilo prije Abeova napada. Kip kraljice
Alexandre stajao je netaknut, njezina duga kosa i nježne oči ovjekovječene
u kamenu. Istraga ubojstva zaista je sada bila u rukama mojih prijatelja, ali
Adrian je imao pravo: moglo bi potrajati. Uzdahnula sam.
»Vrijeme. Treba nam više vremena.«
Adrian se lagano odmaknuo.
»Hmmm? Što si rekla?«
Pogledala sam ga grizući donju usnu dok su mi se milijuni misli rojile po
glavi. Opet sam pogledala Alexandra i donijela odluku pitajući se hoću li
postaviti novi rekord u gluposti. Opet sam se okrenula prema Adrianu i
stisnula mu ruku.
»Rekla sam da nam treba više vremena. I znam kako ga možemo dobiti...
ali... pa, ima nešto što moraš učiniti za mene. I ti, hm, vjerojatno ne bi to
još trebao spomenuti Lissi...«
Imala sam taman dovoljno vremena za prenijeti upute Adrianu, koji je bio
šokiran kao što sam i očekivala, prije nego što me je Dimitri probudio jer
je bila moja smjena. Zamijenili smo uloge bez puno razgovora. Kao i
obično izgledao je žilavo, no na licu mu se vidio umor. Nisam ga htjela
zamarati, još, susretom s Viktorom i Robertom. Da ne spominjemo ono
što sam upravo rekla Adrianu da učini. Bit će dovoljno vremena za
prepričavanje kasnije. Dimitri je lako zaspao, kao i inače, a Sydney se
cijelo vrijeme nije ni pomaknula. Zavidjela sam joj na cjelonoćnom snu,
ali nisam mogla suspregnuti smiješak dok je soba postajala sve svjetlija.
Nakon naših cjelonoćnih avantura sada je i nehotice bila u vampirskom
ritmu.
Naravno, i Lissa je bila u istom ritmu, što je značilo da je ne mogu
posjetiti dok držim stažu. I to je u redu. Morala sam imati na oku ovu
jezivu zajednicu u koju smo upali. Ovi čuvari nas možda neće htjeti
prijaviti, ali to ih nije činilo bezopasnima. Isto tako, nisam zaboravila
Sydneyjine strahove od iznenadnog posjeta alkemičara.
102
Kada je ostatku svijeta stiglo kasno popodne, čula sam komešanje u kući.
Nježno sam dodirnula Dimitrijevo rame i on se odmah probudio.
»Polako«, rekla sam mu ne mogavši suspregnuti osmijeh. »Samo poziv na
buđenje. Izgleda da naši zadrti prijatelji ustaju.«
Ovaj su put naši glasovi probudili Sydney. Preokrenula se prema nama, a
oči su joj žmirkale zbog svjetla koje je ulazilo kroz loše zaštićen prozor.
»Koliko je sati?« upitala je rastežući se.
»Nisam sigurna.« Nisam imala sat. »Vjerojatno je prošlo podne. Tri?
Četiri?«
Ustala je jednako brzo kao i Dimitri.
»Poslijepodne?« Sunčeva svjetlost joj je dala odgovor. »Prokleti i vi i vaš
bezbožni ritam.«
»Jesi li ti upravo rekla 'prokleti'? Nije li to protiv pravila alkemičara?«
zezala sam je.
»Ponekad je to potrebno.« Protrljala je oči i pogledala prema vratima.
Lagani zvukovi koje sam prije čula u ostatku kuće sada su bili glasniji,
čujni čak i njezinim ušima. »Pretpostavljam da nam treba plan.«
»Imamo ga«, rekla sam. »Pronaći Lissina brata ili sestru.«
»Nikada nisam potpuno pristala na to«, podsjetila me je. »A vi i dalje
mislite da vam ja mogu kao neki haker u filmovima tipkanjem pronaći sve
odgovore.«
»Pa, i to je...« Palo mi je nešto na pamet, nešto što bi nam moglo stvoriti
ozbiljne probleme. »Sranje. Tvoj laptop ovdje neće funkcionirati.«
»Ima satelitski modem, no moramo se brinuti zbog baterije.« Sydney je
uzdahnula i ustala zabrinuto poravnavajući odjeću. »Treba mi kafić ili
nešto.«
»Mislim da sam vidjela jedan u špilji dolje niz put.«
To joj je gotovo izmamilo osmijeh.
»Morao bi u blizini biti nekakav grad gdje bih mogla koristiti laptop.«
»Ali, vjerojatno nije najbolja ideja voziti se automobilom po ovoj državi«,
rekao je Dimitri. »U slučaju da je netko u motelu zapisao registraciju.«
»Znam«, odgovorila je. »I ja sam razmišljala o tome.«
Naše genijalno planiranje prekinulo je kucanje na vratima. Ne pričekavši
odgovor, Sarah je gurnula glavu unutra i nasmiješila se.
»O, dobro. Budni ste. Pripremamo doručak, ako želite, pridružite nam se.«
Kroz vrata uplovili su mirisi naizgled normalnog doručka: slanina, jaja...
Kruh mi je pomogao progurati noć, no bila sam spremna za pravu hranu i
spremna riskirati i prihvatiti što god mi Raymondova obitelj ponudi.
U glavnom dijelu kuće naišli smo na užurbano obavljanje kućanskih
poslova. Izgledalo je da Raymond kuha nešto nad kaminom, dok je
103
Paulette postavljala dugački stol. Na njemu je već bio pladanj sa savršeno
normalnom kajganom i još kriška jučerašnjeg kruha. Raymond je ustao od
kamina držeći veliki lim prekriven prženom slaninom. Osmijeh mu se
razlio po bradatom licu kada nas je ugledao. Što sam više gledala čuvare,
uočavala sam više detalja. Nisu uopće pokušavali skrivati očnjake. Od
djetinjstva moje se moroje učilo smijati i govoriti tako da im očnjaci budu
manje uočljivi, u slučaju da se nađu u gradovima u kojima su živjeli i
ljudi. Ovdje nije bilo tako.
»Dobro jutro«, rekao je Raymond pažljivo prebacujući slaninu na drugi
pladanj na stolu. »Nadam se da ste svi gladni.«
»Mislite li da je to prava slanina?« došapnula sam Sydney i Dimitriju. »A
ne vjeverica ili nešto slično?«
»Meni izgleda prava«, rekao je Dimitri.
»I meni se tako čini«, dodala je Sydney. »Iako garantiram da je od
njihovih svinja, a ne iz trgovine.«
Dimitri se nasmijao mom izrazu lica.
»Uvijek mi je drago vidjeti što te brine. Strigoji? Ne. Sumnjiva hrana?
Da.«
»Što sa strigojima?«
Joshua i Angeline su ušli u kuću. On je nosio zdjelu kupina, a ona je za
sobom vodila djecu. Prema njihovu meškoljenju i prljavim licima bilo je
jasno da su se htjeli vratiti van. Angeline je bila ta koja je postavila
pitanje.
Dimitri je opravdao moju izbirljivost.
»Samo razgovaramo o nekim strigojima koje je Rose ubila.«
Joshua je zastao i pogledao me onim lijepim plavim očima raširenim od
uzbuđenja.
»Ti si ubijala izgubljene? Hm, strigoje?« Divila sam se njegovu pokušaju
upotrebe »našeg« pojma. »Koliko?«
Slegnula sam ramenima.
»Više i ne znam.«
»Zar ne koristiš oznake?« prekorio je Raymond. »Mislio sam da okaljani
nisu prestali s tim?«
»Oznake, oh. Da. Naše tetovaže? Stavljamo ih.« Okrenula sam se i
podignula kosu. Čula sam topot stopala i osjetila kako mi prst dodiruje
kožu. Žacnula sam se i brzo okrenula taman na vrijeme kako bih vidjela
da Joshua plaho spušta ruku.
»Oprosti«, rekao je. »Nikada ih nisam vidio. Samo oznake molnija. Mi
tako brojimo koliko smo strigoja ubili. Ti ih imaš... mnogo.«
104
»Znak u obliku slova S tipičan je za njih«, rekao je Raymond s
neodobravanjem. Taj pogled brzo je zamijenilo divljenje. »Drugi je
zvezda.«
Ovo je izmamilo uzdahe od Joshue i Angeline i jedno »što« od mene.
»Borbena oznaka«, rekao je Dimitri. »Malo je ljudi zove zvezda. To znači
'zvijezda'«.
»Ha. Ima smisla«, rekla sam. Tetovaža je zapravo i bila u obliku zvijezde i
dali bi je nekom nakon što bi sudjelovao u tako velikoj borbi da više ne bi
znao koliko je strigoja ubio. Uostalom, na vrat se moglo natiskati samo
nekoliko molnija.
Joshua mi se nasmiješio tako da je izazvao leptiriće u trbuhu. Možda je i
bio dio pseudoamiškog kulta, no to nije moglo promijeniti činjenicu da je
zgodan.
»Sada razumijem kako si mogla ubiti kraljicu okaljanih.«
»Vjerojatno je lažan«, rekla je Angeline.
Upravo sam se spremala protestirati zbog dijela o ubijanju kraljice, no
njezin me je komentar izbacio iz takta.
»Nije! Zaradila sam je kada su strigoji napali našu školu. A nakon toga
sam ih sredila još mnogo.«
»Ta oznaka sigurno nije tako neobična«, rekao je Dimitri. »Vaš se narod
sigurno bori sa strigojima ponekad.«
»Zapravo i ne«, rekao je Joshua još uvijek me gledajući. »Većina se nas
nikada nije borila niti vidjela izgubljene. Oni nas zapravo i ne
uznemiravaju.«
To je bilo iznenađenje. Da je ikada postojala meta za strigoje, to bi bila
skupina moroja, dhampira i ljudi usred ničega.
»Zašto ne?« upitala sam.
Raymond mi je namignuo.
»Zato što se suprotstavljamo.«
Razmišljala sam o njegovoj zagonetnoj izjavi dok je obitelj sjedala za stol.
Opet sam pomislila na spremnost čitave zajednice na borbu kada smo tek
stigli. Je li to zaista bilo dovoljno da preplaši strigoje? Malo toga bi ih
prestrašilo, no možda im se nije dalo baviti nekim stvarima. Pitala sam se
kakvo bi bilo Dimitrijevo mišljenje o tome. Njegova obitelj dolazila je iz
zajednice koja se donekle odvojila od uobičajenog morojskog načina
života, no to nije bilo poput ovoga.
Sve mi se ovo vrtjelo po glavi dok smo jeli i razgovarali. Čuvari su još
uvijek imali mnogo pitanja o nama i Tatiani. Jedina osoba koja nije
sudjelovala bila je Angeline. Jela je malo kao i Sydney i nastavila me je
mrko gledati.
105
»Trebaju nam neke stvari«, rekla je iznenada Sydney prekidajući me usred
jezive priče. Nije mi smetalo, no ostali su izgledali razočarano. »Gdje je
najbliži grad u kojem postoji kafić... ili nekakav restoran?«
»Pa«, započela je Paulette. »Rubysville je udaljen malo više od sat
vremena prema sjeveru. Ali, ovdje imamo dovoljno hrane za vas.«
»Ne radi se o hrani«, rekla sam brzo. »Vaša je izvrsna.« Pogledala sam
Sydney. »Sat vremena i nije tako strašno, zar ne?«
Kimnula je i onda oklijevajući pogledala Raymonda.
»Ima li načina... ima li ikakva načina da posudimo automobil? Ja ću...«
Bilo je očito da joj je sljedeće što je rekla zadalo bol. »Ostavit ću ključeve
od svoga dok se ne vratimo.«
Nabrao je obrvu.
»Imaš lijep auto.«
Sydney je slegnula ramenima.
»Što ga manje vozimo ovuda, to bolje.«
Rekao nam je da možemo uzeti njegov kamionet i da »vjerojatno« neće ni
morati koristiti CR-V. Sydney mu je zahvalila ukočenim osmijehom, ali ja
sam znala da joj kroz glavu prolaze slike vampira koji divljaju njezinim
autom.
Krenuli smo uskoro nakon toga jer smo se htjeli vratiti prije zalaska sunca.
Ljudi su se motali po komuni obavljajući svakodnevne poslove ili radeći
ono čime su se u životu bavili. Skupina djece sjedila je oko dhampira koji
im je čitao knjigu pa sam se upitala kakvo im je ovdje obrazovanje.
Svi su čuvari prestali raditi ono što su radili dok smo prolazili te su nas
znatiželjno gledali ili su nam se smiješili. Povremeno bih uzvratila
osmijeh, ali sam uglavnom gledala preda se. Joshua nas je pratio natrag na
»parkiralište« i uspio je hodati pored mene kada smo došli do uskog puta.
»Nadam se da ćete se brzo vratiti«, rekao je. »Htio sam još razgovarati s
tobom.«
»Naravno«, odgovorila sam. »Bit će zabavno.«
Ozario se i kavalirski odgurnuo ustranu nisku granu.
»Možda ti mogu pokazati svoju špilju.«
»Tvoju, čekaj. Što? Zar ne živiš s ocem?«
»Zasada. Ali, želim imati svoj stan.« U glasu mu se čuo ponos. »Nije velik
poput njegova, naravno, ali je dobar početak. Skoro je očišćen.«
»To je stvarno, hm, super. Definitivno mi to moraš pokazati kada se
vratimo.«
Riječi su mi dolazile lako, ali moj um je razmišljao o činjenici da je
Raymondova kuća izgledala »veliko«. Joshua se rastao od nas kada smo
došli do Raymondova vozila, velikog crvenog kamioneta sa sjedalom na
106
koje smo nas troje jedva stali. S obzirom na to da čuvari nisu često odlazili
iz šume, kamionet je izgledao kao da je prešao mnogo kilometara. Ili je to
bilo zbog godina nekorištenja.
»Ne bi ga smjela tako navlačiti«, rekao je Dimitri nakon što smo se vozili
otprilike deset minuta. Začudo, Sydney mu je dopustila da vozi. Valjda je
mislila da muževan automobil zaslužuje i muževnog vozača.
Sada kada smo se vozili, moj se um skoncentrirao na sljedeći zadatak:
pronaći drugog Dragomira.
»Ha?«
»Joshua. Očijukala si s njim.«
»Nisam! Samo smo razgovarali.«
»Zar nisi s Adrianom?«
»Da!« uzviknula sam bijesno ga gledajući. Pogled mu je bio zalijepljen na
cestu. »I zbog toga nisam očijukala. Kako tome možeš pripisati toliko
toga? Joshui se i ne sviđam na taj način.«
»Zapravo«, rekla je Sydney koja je sjedila između nas, »sviđaš mu se.«
Usmjerila sam svoju nevjericu na nju.
»Kako znaš? Je li dobacio poruku na papiriću u učionici ili nešto drugo?«
Zakolutala je očima.
»Ne. Ali, i ti i Dimitri ste kao bogovi u ovom kampu.«
»Mi smo autsajderi«, podsjetila sam je. »Okaljani.«
»Ne. Vi ste odmetnuti ubojice kraljice i strigoja. Sve je to možda bio
južnjački šarm i gostoljubivost, no ti ljudi znaju biti okrutni. Kod njih je
vrlo cijenjeno znati nekoga prebiti. A s obzirom na to koliko je većina njih
neuredna, vi ste... pa... recimo da ste vas dvoje najprivlačniji ljudi koji su
onuda prošli već dugo vremena.«
»Ti nisi seksi?« upitala sam.
»Nije bitno«, rekla je smetena mojim komentarom. »Alkemičare ne
primjećuju. Mi se ne borimo. Misle da smo slabi.«
Ponovno sam pomislila na razdragana lica i morala sam priznati da je
dosta ljudi ondje izgledalo grubo i isluženo. Skoro.
»Raymondova je obitelj prilično zgodna«, istaknula sam. Čula sam
Dimitrijevo gunđanje koji je to sigurno protumačio kao dokaz da sam
očijukala s Joshuom.
»Da«, rekla je. »Zbog toga što su oni vjerojatno najvažnija obitelj u gradu.
Hrane se bolje, vjerojatno ne moraju toliko raditi na suncu. To je važno.«
Nije više bilo govora o očijukanju dok smo se vozili. Brzo smo došli do
Rubysvillea koji je izgledao vrlo sablasno zbog sličnosti s prvim gradom u
kojem smo boravili. Kada smo se zaustavili na, izgleda, jedinoj benzinskoj
postaji u gradu, Sydney je otrčala unutra kako bi postavila nekoliko
107
pitanja. Vratila se govoreći da tu zaista postoji nekakav kafić gdje bi
mogla uključiti laptop i potražiti ono što nam treba.
Naručila je kavu, a mi smo sjeli s njom, još previše siti od doručka da
bismo naručili nešto obilnije. Nakon nekoliko opakih pogleda konobarice
koja nas je ocijenila kao lutalice Dimitri i ja smo odlučili prošetati
gradom. Sydney se činila oduševljena time gotovo jednako kao i
konobarica. Mislim da joj se nije sviđalo što se motamo onuda.
Gnjavila sam Sydney zbog Zapadne Virginije, no morala sam priznati da
je krajolik predivan. Ogromna stabla puna ljetnog lišća, okružena gradom
kao zagrljajem. Iznad njih uzdizale su se planine, vrlo različite od onih
pored kojih sam odrasla u Sv. Vladimiru. Ove su bile valovite, zelene,
prekrivene drvećem. Većina planina koje su okruživale Sv. Vladimir bile
su kamene i nazubljene, često snježnih vrhova. Obuzeo me je neobičan
osjećaj nostalgije dok sam razmišljala o Montani. Postojala je velika
vjerojatnost da je više nikada neću vidjeti. Provedem li ostatak života u
bijegu, Sv. Vladimir bit će zadnje mjesto na koje ću moći otići. Uhvate li
me, pa... tada sigurno više nikada neću vidjeti Montanu.
»Ili bilo koje drugo mjesto«, progunđala sam progovorivši prije nego što
sam se stigla zaustaviti.
»Ha?« upitao je Dimitri.
»Samo sam razmišljala što ako nas čuvari ulove. Nikada nisam shvaćala
koliko toga želim učiniti i vidjeti. Odjednom sve je to na kocki, znaš?«
Maknuli smo se s ceste kada se narančasti kamionet provezao pored nas.
Djeca na ljetnim praznicima su vrištala i smijala se u njegovom stražnjem
dijelu. »U redu, pretpostavimo da me ne oslobode krivnje i da nikada ne
pronađemo pravog ubojicu. Koji je onda drugi najbolji scenarij? Ja: uvijek
u bijegu, uvijek se skrivajući. To će biti moj život. Možda ću morati
živjeti s čuvarima.«
»Mislim da neće doći do toga«, rekao je Dimitri. »Abe i Sydney bi ti
pomogli u pronalasku nekog sigurnog mjesta.«
»Postoji li takvo mjesto? Zapravo? Adrian je rekao da čuvari pojačavaju
napore kako bi nas pronašli. Vjerojatno im i alkemičari i ljudske vlasti
pomažu u traženju. Kamo god da odemo, riskiramo da nas netko uoči. A
onda moramo krenuti dalje. I tako će biti zauvijek.«
»Bit ćeš živa«, istaknuo je. »To je važno. Uživaj u onome što imaš, u
svakom malom detalju gdje god da jesi. Nemoj se fokusirati na ono gdje
nisi.«
»Da«, priznala sam pokušavajući poslušati njegov savjet. Nebo se činilo
malo plavlje, a ptice malo glasnije. »Valjda ne bih trebala kukati za
108
mjestima iz snova koje neću vidjeti. Trebala bih biti zahvalna što uopće
išta vidim. I što ne živim u špilji.«
Pogledao me i nasmiješio se, a u očima mu je bilo nešto što nisam mogla
protumačiti.
»Kamo želiš ići?«
»Što, odmah?« Pogledala sam uokolo i procijenila koje su nam
mogućnosti. Tu je bila trgovina s ribičkim priborom, drogerija i
slastičarnica. Imala sam osjećaj da ćemo morati posjetiti ovo potonje prije
nego što odemo iz grada.
»Ne, na svijetu.«
Oprezno sam ga pogledala.
»Sydney će biti bijesna ako otputujemo u Istanbul ili negdje drugdje.«
To mu je izmamilo pravi smijeh.
»Nisam na to mislio. Dođi.«
Slijedila sam ga prema nečemu što je sličilo trgovini ribičkim priborom i
primijetila sam malu zgradu smještenu iza nje. Naravno, njegov oštri
pogled uočio je ono što ja nisam, vjerojatno zbog toga što sam bila
skoncentrirana na sladoled. JAVNA KNJIŽNICA U RUBYSVILLEU.
»Hej«, rekla sam. »Jedna od prednosti toga što sam maturirala je
izbjegavanje ovakvih mjesta.«
»Vjerojatno je klimatizirana«, istaknuo je.
Spustila sam pogled na svoju majicu namočenu znojem i primijetila sam
da mi je koža dobila blagu ružičastu nijansu. Zahvaljujući svojoj tamnoj
puti, rijetko bih izgorjela, no ovo je sunce bilo ozbiljno, čak i ovako kasno.
»Vodi«, rekla sam mu.
Knjižnica je bila milosrdno svježa iako je bila čak i manja od one u Sv.
Vladimiru. Nekim šestim čulom (ili možda samo zahvaljujući poznavanju
decimalnog sustava klasifikacije) Dimitri nas je odveo do dijela s
putopisima, koji se sastojao od otprilike deset knjiga, od kojih su tri bile o
Zapadnoj Virginiji. Namrštio se.
»Nisam baš ovo očekivao.« Dvaput je pregledao policu i onda izvukao
veliku knjigu žarkih boja, naslovljenu 100 najboljih destinacija na svijetu.
Sjeli smo na pod prekriženih nogu i onda mi je pružio knjigu.
»Nema šanse, druže«, rekla sam. »Znam da knjige razbuktavaju maštu, ali
mislim da za to danas nisam raspoložena.«
»Daj, uzmi to«, rekao je. »Zatvori oči i nasumce otvori neku stranicu.«
To se činilo šašavo uzevši u obzir sve ostalo što se događalo u našim
životima, ali na licu mu se vidjelo da je ozbiljan. Ugađajući mu, zatvorila
sam oči i odabrala jednu stranicu po sredini. Otvorila sam je.
109
»Mitchell, Južna Dakota?« uzviknula sam. Prisjećajući se kako sam u
knjižnici, stišala sam glas. »Od svih mjesta na svijetu, to je među prvih
sto?«
Opet se smiješio. Već sam bila zaboravila koliko mi to nedostaje.
»Pročitaj.«
»Smješten devedeset minuta izvan Sioux Fallsa, Mitchell je dom
Kukuruzne palače.« Pogledala sam ga u nevjerici.
»Kukuruzna palača?.«
Brzo mi je prišao i nagnuo se kako bi pogledao slike.
»Mislio sam da je napravljena od zrna kukuruza«, primijetio je. Slike su
zapravo pokazivale kako izgleda građevina izgrađena u
srednjoeuropskom, ili čak ruskom, stilu, s tornjićima i kupolama.
»I ja isto.« Nevoljko, dodala sam: »Posjetila bih je. Kladim se da imaju
super majice.«
»Isto tako«, rekao je s lukavim pogledom u očima, »kladim se da nas
nikakvi čuvari ne bi ondje tražili.«
Nisam ni pokušavala sakriti smijeh zamišljajući nas kao bjegunce kako
živimo u Kukuruznoj palači do kraja života. Moje raspoloženje priuštilo
nam je kritiku knjižničarke pa smo se utišali kada je došao red na
Dimitrija. Sao Paolo, Brazil. Pa opet moj red: Honolulu, Havaji. Tamoamo,
prešli smo knjigu i uskoro ležali na podu, jedno pored drugoga,
dijeleći različite reakcije dok smo nastavljali svoju »svjetsku turneju
mašte«. Ruke i noge su nam se jedva dodirivale.
Da mi je netko prije četrdeset osam sati rekao da ću ležati u knjižnici
pored Dimitrija i čitati putopis, rekla bih mu da je lud. Gotovo lud kao i
pomisao na to kako i ja činim nešto sasvim obično i ležerno s njim. Od
trenutka kada smo se sreli, naši su se životi vrtjeli oko tajnovitosti i
opasnosti. I zaista, to su još uvijek bile dominantne teme u našim
životima. No, tijekom tih nekoliko mirnih sati, činilo se da je vrijeme
stalo. Bili smo mirni. Bili smo prijatelji.
»Firenca, Italija«, pročitala sam. Slike pomno izrađenih crkava i galerija
prekrivale su stranice. »Sydney želi tamo ići. Zapravo, htjela je ondje
studirati. Da je Abe u tome uspio, mislim da bi mu služila cijeli život.«
»Ionako je prilično poslušna«, primijetio je Dimitri. »Ne poznajem je
dobro, ali dosta sam siguran da Abe zna nešto o njoj.«
»Izbavio ju je iz Rusije i vratio u Ameriku.«
Odmahnuo je glavom.
»Mora biti još nešto. Alkemičari su vjerni svom redu. Ne vole nas. Ona to
skriva, obučeni su za to, ali svaka minuta s čuvarima joj je agonija. U
njezinu slučaju pomoći nama i izdati svoje poglavare znači da mu duguje
110
zbog neke velike usluge.« Oboje smo zašutjeli na trenutak pitajući se
kakav to tajanstveni dogovor moj otac ima s njom. »Doduše, nije važno.
Pomaže nam, a to je važno... i vjerojatno bismo joj se morali vratiti.«
Znala sam da ima pravo, ali nisam htjela ići. Htjela sam ostati ovdje, u
ovoj iluziji mira i sigurnosti, dopuštajući sebi da vjerujem kako bih zaista
jednog dana mogla stići do Partenona ili čak do Kukuruzne palače. Pružila
sam mu knjigu.
»Još jednu.«
Odabrao je nasumce stranicu i otvorio knjigu. Njegov je osmijeh nestao.
»Sankt Petersburg.«
Čudna mješavina osjećaja bila mi je u grudima. Nostalgija, zbog toga što
je grad predivan. Tuga, zbog toga što je moj posjet bio ukaljan strašnim
zadatkom koji sam došla obaviti.
Dimitri je dugo zurio u stranicu, a na licu mu se vidjela tuga. Tada mi je
palo na pamet da, usprkos ranijem motivacijskom govoru, i on vjerojatno
prolazi kroz ono što sam ja osjećala u vezi Montane: naša stara, omiljena
mjesta sada su za nas izgubljena.
Nježno sam ga gurnula.
»Hej, uživaj ovdje gdje si sada, sjećaš se? I ne misli o tome kamo ne
možeš ići.«
Nevoljko je zatvorio knjigu i podignuo pogled s nje.
»Kako si postala tako mudra?« zezao me je.
»Imala sam dobrog učitelja.« Nasmiješili smo se jedno drugome. Nešto mi
je palo na pamet. Čitavo ovo vrijeme mislila sam kako mi je pomogao
pobjeći iz zatvora zbog toga što mu je Lissa to naredila. No, možda je tu
bilo još nečega. »Jesi li radi toga pobjegao sa mnom?« upitala sam. »Kako
bi vidio još svijeta dok možeš?«
Njegovo je iznenađenje trajalo kratko.
»Ne trebam ja biti mudar, Rose. Sasvim ti dobro ide i samoj. Da,
djelomice i radi toga. Možda bi me jednom i prihvatili, ali postojao je rizik
i da ne bi. Nakon... nakon što sam bio strigoj...« Riječi su mu malo
zapinjale. »Više cijenim život. Trebalo mi je malo vremena. Još uvijek
nisam u potpunosti uspio. Razgovaramo o tome kako se treba usredotočiti
na sadašnjost, a ne budućnost, ali mene progoni moja prošlost. Lica.
Noćne more. Ali, što sam dalje od svijeta smrti, to više želim prigrliti
život. Miris ovih knjiga i parfem koji imaš. Način na koji se svjetlo lomi
kroz taj prozor. Čak i okus doručka kod čuvara.«
»Sada si pjesnik.«
»Ne, samo počinjem uviđati istinu. Poštujem zakone i način na koji živi
naše društvo, ali ne dolazi u obzir to da riskiram izgubiti život u nekoj
111
ćeliji odmah nakon što sam ga pronašao. Htio sam i trčati. Zato sam ti
pomogao. Zato i...«
»Što?« proučavala sam ga očajnički želeći da mu ne ide tako dobro
skrivanje emocija na licu. Poznavala sam ga dobro; razumjela sam ga.
Ipak, još je uvijek mogao skrivati neke stvari od mene.
Uspravio se ne gledajući me u oči.
»Nije važno. Vratimo se Sydney kako bismo saznali je li našla nešto...
iako, nerado to govorim, mislim da nije, vjerojatno.«
»Znam.« Ustala sam zajedno s njim i dalje se pitajući što bi još rekao.
»Vjerojatno je odustala i počela igrati Minolovca.«
Krenuli smo natrag prema kafiću i nakratko se zaustavili radi sladoleda.
Pokazalo se da je jesti ga i hodati pravi izazov. Sunce se približavalo
horizontu i bojalo sve u narančasto i crveno, no vrućina je ostala.
Uživaj, Rose, rekla sam samoj sebi. Boje. Okus čokolade. Naravno,
oduvijek sam voljela čokoladu. Moj život nije morao biti na kocki kako
bih ja mogla uživati u desertu.
Došli smo do kafića i našli Sydney pogrbljenu nad laptopom, pored
gotovo netaknutog slatkog peciva i vjerojatno četvrte šalice kave. Spustili
smo se na stolce pored nje.
»Kako to, hej! Pa ti igraš Minolovca!« Pokušala sam pobliže zaviriti u
ekran, ali ga je okrenula od mene. »Ti bi trebala tražiti vezu s Ericovom
ljubavnicom.«
»Već jesam«, rekla je jednostavno.
Dimitri i ja smo se zapanjeno pogledali.
»Ali, ne znam koliko će to koristiti.«
»Bilo što će koristiti«, objavila sam. »Što si pronašla?«
»Dok sam pokušavala ući u trag svim onim bankarskim podacima i
transakcijama, i da vam kažem, to uopće nije zabavno, konačno sam
pronašla jednu sitnu informaciju. Račun u banci koji sada imamo je noviji.
Premješten je iz jedne druge banke prije otprilike pet godina. Stari račun
još uvijek glasi na nepoznatu žensku osobu, ali ima podatak o najbližoj
rodbini u slučaju da se nešto dogodi vlasniku računa.«
Jedva sam disala. Nisam imala pojma o financijskim transakcijama, ali
konačno smo trebali naći nešto konkretno.
»Pravo ime?«
Sydney je kimnula.
»Sonja Karp.«

http://www.book-forum.net

8Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:01 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvanaesto poglavlje
I Dimitri i ja smo se ukočili od šoka čuvši to ime. Sydney, pogledavajući
malo jedno malo drugo, hladno nam se nasmiješila.
»Pretpostavljam da znate tko je ona.«
»Naravno«, uzviknula sam. »Predavala mi je. Onda je poludjela i postala
strigoj.«
Sydney je kimnula.
»Znam.«
Moje su se oči širom otvorile.
»Ona nije... ona nije bila u vezi s Lissinim tatom, zar ne?« Dragi bože. To
bi bio jedan od najneočekivanijih događaja u mom nepredvidivom životu.
Nisam uopće mogla početi poimati posljedice koje će to imati.
»Malo vjerojatno«, rekla je. »Račun je otvoren nekoliko godina prije nego
što je dodana kao korisnik, što se dogodilo otprilike kada je napunila
osamnaest. Dakle, pretpostavimo li da je račun otvoren otprilike u vrijeme
kada je dijete rođeno, tada bi ona bila premlada. Sonja je vjerojatno
rođakinja.«
Moje prijašnje čuđenje prepustilo je mjesto uzbuđenju, a vidjela sam da se
isto događa i s Dimitrijem.
»Sigurno imaš podatke o njezinoj obitelji«, rekao je. »Ili, ako ne, neki
moroj sigurno ima. Tko je blizak Sonji? Ima li sestru?«
Sydney je odmahnula glavom.
»Ne. No, to bi bilo preočito. Nažalost, ona ima drugu rodbinu, na tone
njih. Njezini su roditelji oboje potekli iz velikih obitelji, stoga ima mnogo
rođaka. Čak su i neke njezine tete odgovarajuće dobi.«
»Možemo ih potražiti, zar ne?« upitala sam. Uzbuđenje zbog iščekivanja
prolazilo je mnome. Uistinu nisam očekivala ovoliko informacija. Istina,
bilo je to malo, ali ipak je bilo nešto. Ako je Sonja Karp u srodstvu s
Ericovom ljubavnicom, to je nešto što možemo pratiti.
»Ima ih mnogo.« Sydney je slegnula ramenima. »Hoću reći, da, mogli
bismo. Trebat će puno vremena kako bismo pronašli sve podatke o
njihovim životima, a čak i tada, osobito zbog toga što je ovo bilo prilično
skriveno, bit će nam teško saznati je li ijedna od njih žena koju tražimo. Ili
zna li itko od njih tko je ona.«
Dimitrijev glas bio je tih i zamišljen kada je progovorio.
»Jedna osoba zna tko je ta nepoznata žena.«
I Sydney i ja smo ga pogledale u iščekivanju.
»Sonja Karp«, odgovorio je.
Podignula sam ruke.
113
»Da, ali ne možemo razgovarati s njom. Ona je izgubljen slučaj. Mikhail
Tanner ju je više od godinu dana tražio i nije je mogao naći. Ako on ne
može, onda nećemo ni mi moći.«
Dimitri se okrenuo od mene i zagledao kroz prozor. Njegove smeđe oči
postale su tužne, a misli su mu isti trenutak odlutale od nas. Nisam u
potpunosti razumjela što se događa, ali onaj miran trenutak u knjižnici,
kada se Dimitri smiješio i sa mnom sanjario o normalnom životu, nestao
je. I ne samo taj trenutak. I taj je Dimitri isto nestao. Opet je zauzeo svoj
opaki stav i opet je nosio teret svijeta na svojim ramenima. Konačno,
uzdahnuo je i pogledao me.
»To je zbog toga što Mikhail nije imao prave veze.«
»Mikhail je bio njezin dečko«, rekla sam. »Imao je više veza od ikoga
drugog.«
Dimitri nije ništa rekao na moj komentar. Umjesto toga, opet je postao
zamišljen. U pogledu sam mu vidjela nemir, neku unutrašnju borbu.
Konačno, donio je odluku.
»Ima li tvoj telefon ovdje signala?« pitao je.
Kimnula je, posegnula u torbicu i pružila mu svoj telefon. Držao ga je
jedan trenutak, izgledalo je kao da mu je prava agonija držati ga u ruci.
Napokon, uz još jedan uzdah, ustao je i krenuo prema vratima. Sydney i ja
smo se upitno pogledale i onda smo obje krenule za njim. Zaostajala je za
mnom jer je morala baciti novac na stol i zgrabiti laptop. Došla sam vani
upravo u trenutku kada je Dimitri završio s biranjem broja i stavio telefon
na uho. Pridružila nam se i Sydney te je trenutak kasnije osoba s druge
strane odgovorila.
»Borise?« upitao je Dimitri.
To je bilo sve što sam razumjela jer je ostatak bio niz brzog ruskog. Dok
je govorio, obuzeo me je neobičan osjećaj. Bila sam zbunjena, izgubljena
zbog jezika... ali bilo je tu još nečega. Osjećala sam studen. Puls mi je bio
ubrzan od straha. Taj glas... poznala sam taj glas. To je bio njegov glas, a
ipak ne njegov. To je bio glas iz mojih noćnih mora, glas hladnoće i
okrutnosti.
Dimitri je glumio strigoja.
Pa, »glumio« je bila prelagana riječ. »Pretvarao se« bi to bolje opisalo. O
čemu god da se radilo, bilo je prilično uvjerljivo.
Pored mene Sydney se mrštila, ali mislim da nije osjećala isto što i ja. Nije
ga poznavala kao strigoja. Nije imala ona grozna sjećanja. Promjena u
njegovu ponašanju sigurno je bila vidljiva, ali iz pogleda na njezino lice
shvatila sam da je usredotočena kako bi pratila razgovor. Zaboravila sam
da zna ruski.
114
»Što kaže?« prošaptala sam.
Njezino se mrštenje pojačalo, zbog razgovora ili mog ometanja.
»On... čini se da razgovara s nekim s kime dugo nije pričao. Dimitri
optužuje tu osobu da je zabušavala dok ga nije bilo.« Zašutjela je i
nastavila prevoditi u sebi. U jednom trenutku ljutnja u Dimitrijevu glasu
pojačala se pa smo se i ja i Sydney trznule. Ispitivački sam se okrenula
prema njoj. »Šizi jer netko dovodi njegov autoritet u pitanje. Ne znam sa
sigurnošću, ali sada... zvuči kao da druga osoba preklinje.«
Htjela sam znati svaku riječ, ali njoj je bilo teško meni prevoditi i slušati u
isto vrijeme. Dimitrijev se glas vratio na normalnu jačinu, iako je još
uvijek bio ispunjen tom strašnom prijetnjom, a u bujici riječi čula sam
»Sonja Karp« i »Montana.«
»Pita za gospođu Karp Sonju?« prošaptala sam. Već dugo mi nije
predavala. Sada je mogu zvati i Šonja.
»Da«, rekla je Sydney još uvijek gledajući Dimitrija. »Pita, hm, govori
ovoj osobi da pronađe nekoga drugog i vidi može li taj pronaći Sonju. Ta
osoba...« Opet je zastala kako bi poslušala. »Izgleda da ta osoba za koju
pita poznaje mnogo osoba onamo gdje je posljednji put viđena.«
Znala sam da »osobe« u ovom kontekstu predstavljaju »strigoje«. Dimitri
se brzo uzdignuo u njihovim redovima potvrđujući svoju volju i moć nad
drugima. Većina je strigoja djelovala samostalno, rijetko su radili u
grupama, no čak su i usamljeni prepoznavali prijetnju i dominantnije
strigoje. Dimitri je prebirao po svojim kontaktima, kao što je ranije rekao.
Da je neki strigoj čuo za njegovu transformaciju, i povjerovao u nju, ne bi
mogao proširiti vijest brzo, ne uz njihovu neorganiziranost. Kako se činilo,
Dimitri je već morao ići zaobilaznim putevima kako bi pronašao ljude koji
poznaju druge ljude koji bi mogli znati gdje se nalazi Sonja.
Dimitri je opet postao glasan i ljut, a glas mu je postao, ako je to uopće
bilo moguće, zlokobniji. Odjednom sam se osjećala kao u klopci, a i
Sydney je izgledala prestrašeno. Progutala je knedlu.
»Govori tom tipu da će ga, ako do sutra navečer ne bude imao odgovore,
rasporiti i...« Sydney nije dovršila. Oči su joj bile širom otvorene.
»Upotrijebi maštu. Prilično je grozno.« Tada mi je postalo drago što nisam
čula cijeli razgovor na engleskom.
Kada je Dimitri završio razgovor i vratio Sydney njezin telefon, maska
zloće na njegovu licu se rasplinula. Ponovno je bio moj Dimitri, dhampir
Dimitri. Depresija i očaj su isparili, a on se naslonio na zid kafića i
zagledao se u nebo. Znala sam što radi. Pokušavao se smiriti, steći
kontrolu nad emocijama koje su bjesnile u njemu. Upravo je učinio nešto
što će nam možda dati tragove koje trebamo... ali to ga je puno koštalo.
115
Prsti su mi se grčili. Htjela sam ga zagrliti i utješiti ili ga barem potapšati
po ramenu kako bi znao da nije sam. No, suzdržala sam se sumnjajući da
bi mu se to svidjelo.
Konačno nas je opet pogledao. Uspostavio je kontrolu, barem izvana.
»Poslao sam nekoga da pita za nju«, rekao je umorno. »Možda neće
uspjeti. Strigoji nemaju bazu podataka. Ali, tu i tamo paze jedni na druge,
čak i ako je to samo radi vlastitog samoočuvanja. Uskoro ćemo saznati
imamo li sreće.«
»Ja... Opa! Hvala«, rekla sam zamuckujući. Znala sam da mu ne treba
zahvala, ali osjećala sam da je to potrebno.
Kimnuo je.
»Trebali bismo se vratiti čuvarima... osim ako ne misliš da je ovdje
sigurno?«
»Radije bih se maknula iz civilizacije«, rekla je Sydney krenuvši prema
kamionetu. »Osim toga, želim ključeve svog auta.«
Povratak natrag činio se deset puta dužim. Dimitrijevo raspoloženje
preplavilo je cijelu kabinu, gotovo nas je ugušio svojim očajem. Čak je i
Sydney to osjećala. Opet mu je dopustila da vozi, a ja nisam znala je li to
dobro ili ne. Hoće li mu vožnja skrenuti pozornost sa strigojske muke? Ili
će ga njegova agonija omesti u vožnji pa ćemo završiti u jarku?
Srećom, sretno smo stigli natrag i našli dvojicu čuvara koji su nas čekali
na parkiralištu, morojku i čovjeka koji su oboje izgledali opako. Još uvijek
se nisam mogla prestati čuditi vidjevši obje rase u borbenoj pripravnosti.
Pitala sam se jesu li njih dvoje par.
U kampu krijes je gorio, a ljudi su sjedili oko njega. Neki su jeli, a neki su
se samo družili. Saznala sam za doručkom da je vatra uvijek gorjela radi
onih koji su se htjeli družiti, no mnoge obitelji držale su se svoje kuće.
Vratili smo se do Raymondove kuće, a ondje su bili samo Sarah i Joshua.
Ona je raspremala sude, a on nemirno sjedio na stolcu. Čim me je ugledao
na vratima, poskočio je i opet se ozareno nasmiješio.
»Rose! Vratila si se. Već smo se počeli brinuti... hoću reći, ne da ti se
nešto dogodilo, ne s obzirom na vaše vještine, nego da ste nas možda
ostavili.«
»Ne idemo bez svog automobila«, rekla je Sydney i odložila ključeve
kamioneta na stol. Ključevi CR-V-a također su bili tamo i olakšanje joj je
preplavilo lice kada ih je zgrabila.
Sarah nam je ponudila ostatke koje smo odbili jer smo se najeli grickalica
na benzinskoj postaji u Rubysvilleu.
116
»Pa«, rekla je, »ako nećete jesti, onda biste se mogli pridružiti ostalima
pored vatre. Jess McHale mogla bi zapjevati ako dovoljno popije, a
trijezna ili pijana, ta žena ima najljepši glas koji sam ja ikada čula.«
Kratko sam pogledala Dimitrija i Sydney. Priznajem, uhvatila me neka
znatiželja vidjeti kako se ova skupina u divljini zabavlja, bez obzira na to
da mjesečina i narodne pjesme ne bi bili moj prvi izbor na zabavi. Dimitri
je još uvijek izgledao izmučeno od telefonskog razgovora.
Pomislila sam kako bi bio zadovoljan kada bi ostao sam u našoj sobi, no
kada je Sydney rekla da će ići kod vatre, i on je automatski odgovorio:
»I ja ću.«
Odmah sam znala što radi. Mučili su ga dani koje je proveo kao strigoj. A
možda, ne, sigurno, se htio skriti i sve to zaboraviti, no on je bio Dimitri.
Dimitri je štitio one kojima je to bilo potrebno pa, čak i ako nije bilo
opasno po život slušati pjesme pored vatre, ipak je ta situacija bila
poluopasna za civila poput Sydney. Nije to mogao dopustiti. Osim toga,
znao je da će se Sydney osjećati sigurnije ako oboje budemo blizu nje.
Htjela sam reći da ću im se i ja pridružiti, no Joshua je progovorio prije
mene.
»Želiš li još uvijek vidjeti moju špilju? Vani ima još malo svjetla. Tako
ćeš je vidjeti bolje nego da svijetlimo bakljom.«
Već sam bila zaboravila svoj prijašnji razgovor s Joshuom i htjela sam
odbiti ponudu. No, onda je nešto bljesnulo u Dimitrijevim očima, neko
negodovanje. Dakle. Nije htio da odem s nekim mladim, zgodnim
frajerom. Je li to bila legitimna čuvarska bojazan? Je li to bila ljubomora?
Ne, sigurno ne to. Već smo ustanovili, mnogo, mnogo puta, da Dimitri ne
želi nikakvu romantičnu vezu sa mnom. Čak se ranije zauzeo i za Adriana.
Je li ovo bio problem bivšeg dečka? U Rubysvilleu povjerovala sam da
Dimitri i ja možemo biti prijatelji, no to se neće dogoditi ako nastavi
misliti da može kontrolirati mene i moj ljubavni život. Poznavala sam cure
s takvim bivšima. Ja neću biti takva. Ja se mogu družiti s kime hoću.
»Naravno«, rekla sam. Dimitrijevo se lice smračilo. »Voljela bih to.«
Joshua i ja smo otišli i ostavili druge za sobom. Znala sam da je dio moje
odluke povezan s dokazivanjem vlastite neovisnosti.
Dimitri je rekao da smo jednaki, no ipak je u ovom bijegu donio mnogo
odluka sam. Bilo je lijepo osjećati da za promjenu ja imam premoć, a
uostalom, sviđao mi se Joshua i htjela sam saznati više o tome kako živi
njegov narod. Mislim da Sydney nije htjela da odem, no Dimitri će paziti
na nju.
Dok smo Joshua i ja hodali, prolazili smo pored mnogo čuvara. Kao i
ranije, dosta su zurili u mene. Nije me vodio niz cestu gdje živi njegov
117
otac, nego oko male planine. Još uvijek je bila dovoljno velika, no nakon
života blizu Stijenjaka, sve u gorju Apalači izgledalo mi je »malo«. Valjda
sam ja planinski snob.
No, planina se ipak dosta pružala pa smo se sve više udaljavali od glavnog
naselja čuvara. Šuma je postala gušća, a svjetla je bilo sve manje kada je
sunce konačno počelo padati prema horizontu.
»Ja sam na periferiji«, rekao je Joshua ispričavajući se. »Sve nas je više, a
nema baš previše mjesta u centru grada.« Pomislila sam da je »grad«
optimističan naziv, no nisam to rekla. Da. Definitivno sam snob. »No,
špilja ima, zato još uvijek ima mjesta.«
»Jesu li prirodne?« upitala sam.
»Neke jesu. Neke su napušteni rudnici.«
»Lijepo je ovdje«, rekla sam. Sviđalo mi se listopadno drveće. Možda me
muči nostalgija za Montanom, no široko lišće ovdje lijep je kontrast
borovim iglicama. »Hej, barem imaš dovoljno privatnosti, zar ne?«
»Istina.« Nasmiješio se. »Mislio sam da ćeš misliti da sam... ne znam.
Prerustičan. Ili divlji. Vjerojatno misliš da smo svi takvi.«
Njegova me je primjedba iznenadila. Većina je čuvara toliko branila svoj
način života da mi nije ni palo na pamet kako bi netko od njih pomislio
kako bi netko izvana mogao to dovoditi u pitanje, ili kako bi bilo kojem
čuvaru moglo biti stalo radimo li to.
»Samo je drugačije«, odgovorila sam diplomatski. »Mnogo drugačije od
onoga na što sam navikla.« Osjetila sam nalet nostalgije za svim mjestima
i ljudima od kojih sam sada odvojena. Lissa. Adrian. Naši drugi prijatelji.
Dvor. Sv. Vladimir. Brzo sam se riješila tog osjećaja. Nisam imala
vremena biti potištena, a Lissu bih mogla posjetiti kasnije.
»Bio sam u ljudskim gradovima«, nastavio je Joshua. »I na drugim
mjestima gdje žive okaljani. Razumijem zašto bi ti se mogla sviđati.«
Postao je malo plah. »Ne bih imao ništa protiv struje.«
»Zašto je vi ne koristite?«
»Bismo da možemo. No predaleko smo, a nitko zapravo ne zna zašto smo
ovdje. Ljiljan-ljudi kažu da se tu možemo bolje skriti.«
Nije mi palo na pamet da oni zapravo prisilno trpe ove uvjete kako bi se
mogli skrivati. Pitala sam se koliko njihovih odluka proizlazi iz poštovanja
prema starim običajima... a koliko su pod utjecajem alkemičara.«
»Evo nas«, rekao je Joshua prekidajući mi misli.
Pokazao je prema tamnoj rupi u razini tla. Otvor je bio dovoljno velik
kako bi mogla ući odrasla osoba.
»Lijepo«, rekla sam. Ranije sam primijetila kako su neke rupe dublje u
planini i gledala sam njihove stanovnike kako se goloruki penju po
118
stijenama ili upotrebljavaju ljestve koje su sami izradili. Lagan pristup
vratima činio se luksuznim.
Joshua je izgledao iznenađen mojim komplimentom.
»Zaista?«
»Zaista.«
Izgubili smo previše dnevnog svjetla. Zastao je kako bi upalio baklju i
onda sam ga slijedila unutra. Morali smo se najprije malo sagnuti, ali kako
smo se spuštali dublje u špilju, strop se pomalo širio i otvorio nad širokim,
okruglim prostorom. Pod je bio utabana zemlja, kameni zidovi grubi, no
primijetila sam trud koji je uložen u uređenje. Pod je bio očišćen i
izravnan, a u kutu sam vidjela neke stijene i kamenje koje su izgledale kao
da su nakupljene kako bi se oslobodio prostor. Nekoliko komada
namještaja već je bilo uneseno: uski drveni stolac i madrac koji je izgledao
kao da na njega može jedva stati jedna osoba.
»Sigurno misliš da je malo«, rekao je Joshua.
To je bila istina, no zapravo je bilo veće od moje sobe u domu u Sv.
Vladimiru.
»Pa... da, ali hoću reći, koliko ti je godina?«
»Osamnaest.«
»Kao i meni«, rekla sam. Činilo se da je zbog toga jako sretan. »Imati
vlastitu sobu, hm, špilju s osamnaest prilično je cool.« Bilo bi više cool da
ima struju, internet i vodovod, no to nije bilo potrebno spominjati.
Njegove plave oči doslovno su zasjale. Nisam mogla ne primijetiti lijep
kontrast između njih i njegove tamne puti. Odmah sam odagnala tu misao.
Nisam došla ovdje naći dečka. No, izgleda da sam ja bila jedina koja tako
misli. Joshua je odjednom napravio korak naprijed.
»Možeš ostati ako želiš«, rekao je. »Ostali okaljani ovdje te nikada ne bi
pronašli. Mogli bismo se vjenčati, a onda, kada bismo imali djecu,
sagradili bismo potkrovlje kao i moji roditelji i...«
Riječ vjenčati pokrenula me je prema izlazu, šokiranu i u panici, kao što
bih bila i da su nas napali strigoji. Osim što bih prije toga dobila nekakvo
upozorenje.
»Hej, hej, hej, uspori.« Ne. Ne. Nisam očekivala prošnju. »Tek smo se
upoznali!«
Hvala bogu, nije prilazio bliže.
»Znam, ali ponekad je to tako.«
»Što, brak između ljudi koji se jedva poznaju?« upitala sam u nevjerici.
»Naravno. To se stalno događa. I, ozbiljno, čak i ovako brzo ja već znam
da mi se sviđaš. Predivna si. Lijepa si i očito si dobar borac. A način na
119
koji se držiš...« Odmahnuo je glavom s izrazom divljenja na licu. »Nikada
nisam vidio ništa slično.«
Da barem nije tako sladak i drag. Mnogo se lakše nositi s tim kada vam
neki ljigavi frajer izjavi divljenje, nego kada to učini netko tko vam se
sviđa. Sjetila sam se da je Sydney rekla kako me ovdje smatraju »vrućom
robom«. Čini se kako bi bilo prikladnije reći »uzavrelom«.
»Joshua, stvarno mi se sviđaš, ali«, dodala sam brzo vidjevši nadu na
njegovu licu, »ja sam premlada za udaju.«
Namrštio se.
»Zar nisi rekla da ti je osamnaest?«
U redu. Godine ovdje nisu dobar argument. Vidjela sam kako mladi ljudi
imaju djecu u Dimitrijevu rodnom gradu. Na ovakvu mjestu vjerojatno su
se djeca ženila djecom. Pokušala sam s drugim pristupom.
»Ne znam želim li se uopće udati.«
Ovo ga nije zbunilo. Kimnuo je s razumijevanjem.
»To je mudro. Mogli bismo najprije živjeti zajedno, vidjeti kako se
slažemo.« Njegov ozbiljan izraz lica opet se pretvorio u smiješak. »Ali, ja
sam prilično ležeran. Pustio bih te da pobijediš u svakoj svađi.«
Nisam se mogla suzdržati. Nasmijala sam se.
»Pa, onda, pobijedit ću u ovoj i reći ti da još nisam spremna za... nizašto
od toga. Uostalom, već imam nekoga.«
»Dimitrija?«
»Ne. Nekoga drugog. On je na dvoru okaljanih.« Nisam mogla vjerovati
da to govorim.
Joshua se namrštio.
»Zašto nije ovdje kako bi te štitio?«
»Zato što... on nije takav. A i ja se mogu pobrinuti za sebe.« Nikada mi se
nije sviđala pretpostavka da me treba štititi. »A čak i da njega nema,
ionako uskoro odlazim. Nikada ne bi išlo između mene i tebe.«
»Razumijem.« Joshua je izgledao razočaran, ali činilo se da dobro podnosi
odbijanje. »Možda ćeš se, kada sve središ, vratiti.«
Htjela sam mu reći da me ne čeka i kako bi se trebao oženiti nekom
drugom (zanemarujući koliko je to smiješno u njegovim godinama), no
onda sam uvidjela da je taj komentar besmislen. U Joshuinoj mašti
vjerojatno bi sada mogao oženiti neku drugu i onda me kasnije dodati
svom haremu, kao Šarah i Paulette. Zbog toga sam jednostavno rekla:
»Možda.« Tražeći novu temu, tragala sam za bilo čime što bi nam
skrenulo pažnju. Moj je pogled pao na stolac i izrezbareni uzorak s lišćem
na njemu. »Ovo je stvarno lijepo.«
120
»Hvala«, rekao je i prišao joj. Na moje olakšanje nije nastavljao prijašnju
temu. S ljubavlju je prešao rukom preko izrezbarenog drveta. Uzorak je
sličio na isprepleteno lišće. »Sam sam to napravio.«
»Stvarno?« pitala sam istinski začuđena. »To... to je divno.«
»Ako ti se sviđa...« Ruka mu se pomaknula pa sam se bojala da slijedi
poljubac ili zagrljaj. No, on je posegnuo u džep košulje i iz njega izvadio
prekrasno izrezbarenu drvenu narukvicu. Bio je to jednostavan, vijugav
uzorak i zaista je bilo pravo čudo što je nešto toliko usko i delikatno u
jednom komadu. Drvo je bilo ispolirano do sjaja. »Evo.« Dao mi je
narukvicu.
»Ovo je za mene?« Prešla sam prstom preko glatkog ruba.
»Ako je želiš. Napravio sam je danas dok vas nije bilo. Kako bi me se
sjećala kada odete.«
Oklijevala sam pitajući se hoće li ga to ohrabriti ako je prihvatim. Ne,
odlučila sam. Jasno sam se očitovala o tinejdžerskim brakovima, a
uostalom, izgledao je toliko nervozno da nisam mogla podnijeti da ga
povrijedim. Stavila sam je na ruku.
»Naravno da ću se sjećati. Hvala ti.«
Sudeći po sretnom izrazu njegova lica, prihvaćanjem narukvice iskupila
sam se za ranije odbijanje. Pokazao mi je još nekoliko detalja po špilji i
onda je prihvatio moj prijedlog da se pridružimo ostalima kod vatre. Čuli
smo glazbu kako odjekuje kroz drveće i prije nego što smo se vratili, a
iako sve to nije bilo u mom stilu, bilo je nešto toplo i srdačno u čitavom
načinu života ove zajednice. Nikada nisam bila u ljetnom kampu, ali
pretpostavljala sam kako bi izgledao ovako.
Sydney i Dimitri sjedili su na rubu skupine. Oni su bili tihi i oprezni, ali
svi ostali su pjevali, pljeskali i razgovarali. Opet sam bila začuđena kako
lako dhampiri, ljudi i moroji mogu međusobno komunicirati. Miješanih je
parova bilo posvuda, a jedan par, čovjek i morojka, otvoreno se pipao.
Svako toliko, kada bi joj poljubio vrat, ugrizao bi je i popio malo krvi.
Morala sam skrenuti pogled.
Okrenula sam se prema svojim prijateljima. Sydney me je primijetila i na
njoj se odmah vidjelo olakšanje. Dimitrijev izraz nije se mogao
protumačiti. Kao i uvijek pogledi drugih su me pratili, a na moje
iznenađenje, na licima nekih momaka vidjela se otvorena ljubomora.
Nadala sam se kako ne misle da smo se Joshua i ja skidali u toj špilji.
Takav glas nisam htjela ostaviti za sobom.
»Moram razgovarati sa Sydney«, rekla sam mu kroz buku. Odlučila sam
kako bi bilo najbolje držati se na udaljenosti prije nego što krenu tračevi, a
i iskreno, Sydney je izgledala kao da me želi uza se. Joshua je kimnuo i ja
MIN@
121
sam se okrenula. Napravila sam dva koraka, kada je jedna šaka poletjela
prema mom licu.
Nisam bila spremna, bila sam jedva dovoljno prisebna kako bih okrenula
glavu i primila udarac u obraz, radije to, nego da završim sa slomljenim
nosom. Nakon početnog iznenađenja odmah se uključila sva moja obuka.
Brzo sam se izmaknula izvan linije napada i tijelom zauzela borbeni
položaj. Glazba i pjevanje su stali, a ja sam okrenula kako bih se suočila
sa svojim napadačem.
Angeline.
Stajala je slično kao ja, stisnutih šaka i pogleda potpuno usredotočenog na
mene.
»U redu«, rekla je. »Vrijeme je da saznamo koliko si zapravo jaka.«
To je bio trenutak kada bi netko, recimo, roditelj, došao i odvukao je te
kaznio zbog udaranja gostiju. No, nevjerojatno je što se nitko nije
pomaknuo niti je pokušao zaustaviti. Ne, to nije bilo potpuno točno. Jedna
je osoba ustala. Dimitri je skočio isti trenutak kada je vidio da sam u
opasnosti. Očekivala sam da će doći i odvući Angeline, no skupina čuvara
je došla do njega i rekla mu nešto što nisam mogla čuti. Nisu ga pokušali
fizički obuzdati, ali što god da su rekli, zadržalo ga je na mjestu.
Zahtijevala bih da mi kaže što su mu rekli, ali Angeline je opet navaljivala
na mene. Činilo se da se mogu osloniti samo na sebe.
Angeline je bila niska čak i za dhampiricu, ali cijelo tijelo joj je bilo
snažno. Bila je i prilično brza iako ne dovoljno kako bi mi zadala drugi
udarac. Uredno sam ga izbjegla i održavala razmak jer nisam htjela
napasti tu djevojku. Vjerojatno bi mogla napraviti dosta štete u borbi, ali
sve je to izgledalo malo traljavo, ne, više sirovo. Ona je bila svađalica,
netko tko je sudjelovao u dosta tuča, ali bez ikakve formalne obuke.
»Jesi li luda?« uzviknula sam izmičući se zbog još jednog nasrtaja.
»Prestani s tim. Ne želim te ozlijediti.«
»Naravno«, rekla je iskreno. »Želiš da to svi misle, je li? Ako se stvarno
ne budeš morala boriti, onda će svi misliti da su te oznake prave.«
»Ali, jesu prave!« Insinuacija kako su moje tetovaže lažne raspalila je
moju ljutnju, ali odbijala sam da me uvuče u ovo smiješno natezanje.
»Dokaži«, rekla je ponovno nasrćući na mene. »Dokaži kako jesi onakva
kakvom se predstavljaš.«
Držati se podalje od nje činilo se poput plesa. Mogla sam to nastaviti
cijelu noć, a nekoliko iznerviranih povika iz mnoštva zahtijevalo je »da
nastavimo s tim«.
»Ne moram ja ništa dokazivati«, rekla sam joj.
122
»Onda je to laž.« Disanje joj je sada postalo teško. Trudila se više od
mene. »Sve što vi okaljani činite je laž.«
»Nije istina«, rekla sam povišenim tonom. Zašto je Dimitri dopuštao da se
ovo nastavi? Krajičkom oka ugledala sam ga i, bez obzira na sve, smiješio
se.
U međuvremenu Angeline je i dalje nastavljala sa svojom tiradom dok me
je pokušavala udariti.
»Svi vi lažete. Svi ste slabi. Osobito tvoji 'plemići'. Oni su najgori od
svih.«
»Uopće ih ne poznaješ. Ne znaš ništa o njima.«
Možda je i mogla nastaviti razgovor, ali sam vidjela kako postaje sve više
frustrirana. Da nisam bila prilično sigurna kako će me udariti u leđa, bila
bih se okrenula i jednostavno otišla.
»Znam dovoljno«, rekla je. »Znam da su sebični i razmaženi i da ne čine
ništa sami. Nije im stalo ni do koga. Svi su oni isti.«
Zapravo sam se slagala s Angeline o nekim plemićima, ali nisam voljela
poopćavanje.
»Ne govori o stvarima koje ne razumiješ«, odbrusila sam. »Nisu svi
takvi.«
»Jesu«, rekla je zadovoljna što me vidi ljutu. »Da su bar svi mrtvi.«
To je bilo jedva dovoljno kako bih zauzela napadački stav, ali taj mi je
komentar pomračio um toliko da sam joj dopustila da probije moju
obranu, bar malo. Ne bih nikada dopustila da se to dogodi sa strigojem, ali
podcijenila sam ovu divlju curu. Ispružila je nogu tek toliko da me udari u
koljeno i to je bilo kao da si bacio iskru u benzin. Sve je eksplodiralo.
Zbog tog udarca lagano sam se spotaknula, a ona je navaljivala. Moji
borbeni instinkti su prevladali pa nisam imala drugog izbora nego uzvratiti
prije nego što me ona udari. Ljudi su počeli navijati sada kada je borba
konačno »započela«. Bila sam u napadu, pokušala sam je onesposobiti, što
znači da je fizički kontakt eksponencijalno rastao. Još sam uvijek bila
bolja od nje, bez sumnje, no pokušavši je zgrabiti, našla sam se unutar
njezina dosega. Zadala mi je nekoliko udaraca, ništa ozbiljno, prije nego
što sam je uspjela oboriti na tlo. Očekivala sam da će to biti kraj, no
odgurnula se od mene prije nego što sam je uspjela potpuno obuzdati.
Prevrnule smo se pa je pokušala zauzeti dominantnu pozu. Nisam to
mogla dopustiti i uspjela sam je udariti postrance u lice jače nego prije.
Mislila sam da će to biti kraj borbe. Moj ju je udarac srušio s mene pa sam
počela ustajati, no onda me je ta mala kuja zgrabila za kosu i opet povukla
dolje. Izvila sam se iz njezina stiska, iako sam sigurna da je odnijela
nekoliko vlasi sa sobom, i ovog sam je puta uspjela potpuno prikliještiti
123
ulažući svu svoju težinu i snagu dok sam je pritiskala. Znala sam da je to
bilo bolno, no nije me zapravo bilo briga. Ona je započela. Uostalom, ovaj
okršaj više nije imao veze s obranom. Izvlačiti nečije vlasi značilo je igrati
prljavo.
Angeline se još nekoliko puta pokušala osloboditi, no kada je postalo
jasno da ne može, oni oko nas počeli su zviždati i odobravati. Nekoliko
trenutaka kasnije taj je mračni i bijesni pogled nestao s Angelinina lica, a
zamijenila ga je pomirenost. Lukavo sam je pogledala i dalje na oprezu.
»Dobro«, rekla je. »Valjda je to u redu. Samo naprijed.«
»Ha? Što je u redu?« htjela sam znati.
»Možeš se udati za mog brata.«
Trinaesto poglavlje
»Nije smiješno!«
»U pravu si«, složila se Sydney. »Nije smiješno. Presmiješno je.«
Bili smo opet u Raymondovoj kući, u privatnosti svoje sobe. Dugo nam je
trebalo kako bismo se maknuli od veselja uz vatru, osobito nakon što smo
saznali groznu činjenicu o običajima čuvara. No, barem sam ih ja smatrala
užasnim. Izgleda da, ako se netko želi vjenčati s nekim ovdje, onda se
potencijalni mladenka i mladoženja moraju izboriti za to u borbi s
njezinim i njegovim najbližim rođakom istog spola. Angeline je uočila
Joshuino zanimanje od trenutka kada sam stigla, a kada je ugledala
narukvicu, pretpostavila je da smo postigli nekakav dogovor. Stoga je
zapalo nju, kao njegovu sestru, da provjeri jesam li toga dostojna. Još joj
se uvijek nisam sviđala i nije mi u potpunosti vjerovala, no kada sam
dokazala da sam sposoban borac, više me je cijenila pa je odobrila naše
»zaruke«. Onda je trebalo brzo pričati i uvjeriti sve, čak i Joshuu, kako
nema nikakvih zaruka. Da ih je bilo, saznala sam, Dimitri bi trebao
uskočiti kao moj »rođak« i boriti se s Joshuom.
»Prestani«, prekorila sam je. Dimitri se naslonio na jedan zid sobe,
prekrižio ruke i gledao kako trljam mjesto na jagodičnoj kosti gdje me je
Angeline udarila. To ni izdaleka nije bila najgora ozljeda koju sam ikada
pretrpjela, no sutra ću definitivno imati masnicu. Na licu mu je bio lagani
osmijeh.
»Rekao sam ti da ga ne ohrabruješ«, došao je Dimitrijev smireni odgovor.
»Neka. Nisi znao da će se ovo dogoditi. Samo nisi htio da...« Zastala sam.
Nisam htjela reći ono što mi je bilo na umu: da je Dimitri ljubomoran. Ili
posesivan. Ili što god. Samo sam znala da je bio ljut jer je vidio da sam
124
srdačna s Joshuom... i bilo mu je vrlo zabavan moj bijes zbog Angelinina
napada. Naglo sam se okrenula prema Sydney kojoj je bilo jednako
smiješno kao i Dimitriju. Zapravo, bila sam prilično sigurna da je nikada
nisam vidjela da se toliko smije. »Jesi li ti znala za ovaj običaj?«
»Ne«, priznala je, »ali nisam iznenađena. Rekla sam ti da su divlji. Mnoge
svakodnevne probleme rješavaju takvim tučama.«
»To je glupo«, rekla sam ne mareći što cvilim. Dodirnula sam vrh glave
želeći imati zrcalo kako bih mogla vidjeti je li mi Angeline otrgnula
prevelik pramen kose. »Iako... nije loša. Neuglađena, ali nije loša. Jesu li
svi tako žilavi? I ljudi i moroji?«
»Tako sam ja shvatila.«
Razmišljala sam o tome. Bila sam ljuta i bilo me je sram zbog toga što se
dogodilo, no morala sam priznati da su čuvari odjednom postali mnogo
zanimljiviji. Koja ironija da tako nazadna skupina ima dovoljno
pronicljivosti kako bi svakoga naučila boriti se, bez obzira na rasu. U
međuvremenu moja vlastita »prosvijećena« kultura još je uvijek odbijala
podučavati obranu.
»I zbog toga ih strigoji ne zamaraju«, promrmljala sam prisjećajući se
doručka. Nisam čak ni shvatila što sam rekla sve dok se Dimitri nije
prestao smiješiti. Pogledao je prema prozoru mrgodnog izraza lica.
»Trebao bih se opet javiti Borisu i vidjeti što je saznao.« Okrenuo se
prema Sydney. »Neće trajati dugo. Ne trebamo svi ići. Da uzmem samo
tvoj auto s obzirom na to da ne moram ići daleko?«
Slegnula je ramenima i posegnula za ključevima. Saznali smo da
Sydneyjin telefon lovi signal oko deset minuta daleko od sela.
Bio je u pravu. Zaista nije bilo potrebe da idemo svi zbog brzog
telefonskog poziva. Nakon moje borbe Sydney i ja smo bile prilično
sigurne. Nitko mi se sada ne bi htio zamjeriti. Ipak... nije mi se sviđala
pomisao na to da Dimitri ponovno sam proživljava svoje strigojske dane.
»Ti bi trebala ići«, rekla sam joj brzo razmislivši. »Ja moram provjeriti što
je s Lissom.« To i nije bila potpuna laž. Ono što su moji prijatelji čuli od
Joea još me je uvijek brinulo. »Ja obično mogu u isto vrijeme paziti i na to
što se događa oko mene, no možda bi bilo bolje da te nema tu, osobito
pojave li se alkemičari.«
Moja je logika bila pogrešna iako su njezini kolege još uvijek bili razlog
za brigu.
»Sumnjam kako bi došli dok je mrak«, rekla je, »ali ne želim se motati
ovuda ako ti namjeravaš samo zuriti u prazan prostor.«
Nije to priznala, a ja nisam morala ništa reći, no pomislila sam da ionako
ne želi da netko drugi vozi njezin automobil.
125
Dimitri je smatrao kako nije potrebno da ona ide s njim i to je i rekao, no
izgleda da nije smatrao da joj može šefovati kao ja. Dakle, oboje su otišli i
ostavili me samu u sobi. Promatrala sam ih tužno. Bez obzira na to koliko
me je nerviralo njegovo prijašnje zezanje, bila sam zabrinuta za njega.
Vidjela sam učinak posljednjeg poziva i poželjela sada biti s njim i utješiti
ga. Imala sam osjećaj kako to ne bi dopustio pa sam prihvatila Sydneyjino
društvo kao malu pobjedu.
Kada su otišli, odlučila sam da ću zaista provjeriti što je s Lissom. Više mi
je to bila izlika, ali iskreno, bilo je bolje od alternative, vratiti se vani i
družiti. Nisam željela da mi još ljudi čestita, a izgleda da je i Joshua
protumačio moje »možda« i prihvaćanje narukvice kao znak odanosti. Još
uvijek sam smatrala da je razorno sladak, no nisam mogla gledati njegovo
obožavanje.
Sjedeći prekriženih nogu na Angelininu krevetu, otvorila sam se vezi i
onome što Lissa proživljava. Hodala je kroz hodnike zgrade koju nisam
odmah prepoznala. Trenutak kasnije snašla sam se. To je bila zgrada na
dvoru u kojoj su se nalazile velike toplice i salon, kao i skrovište Ciganke
Rhonde. Bilo mi je čudno što Lissa ide tamo kako bi joj proricali
budućnost, ali kada sam uspjela vidjeti njezino društvo, znala sam da
smjera nešto drugo.
Uobičajeni sumnjivci bili su s njom: Adrian i Christian. Srce mi je
poskočilo kada sam opet vidjela Adriana, osobito nakon incidenta s
Joshuom. Moj posljednji duhom izazvan san bio je prekratak.
Christian je držao Lissu za ruku dok su hodali, a stisak mu je bio topao i
ulijevao joj je sigurnost. Izgledao je sigurno i odlučno, iako je imao onaj
svoj tipični sarkastični poluosmijeh. Lissa je bila ta koja je bila nervozna i
bilo je očito da se priprema za nešto. Mogla sam osjetiti da se grozi
sljedećeg zadatka iako je vjerovala da je nužan.
»Je li to to?« upitala je zaustavivši se pred jednim vratima.
»Mislim da da«, odgovorio je Christian. »Recepcionar je rekao da su
crvena.«
Lissa je oklijevala samo trenutak, a onda je pokucala. Ništa. Ili je
prostorija bila prazna, ili su je ignorirali. Opet je podigla ruku, a onda su
se vrata otvorila. Ondje je stajao Ambrose, kao i uvijek predivan čak i u
trapericama i ležernoj plavoj majici kratkih rukava. Odjeća mu je obgrlila
tijelo tako da se nazirao svaki mišić. Kao da je upravo sišao s naslovnice
GQ-a.
»Hej«, rekao je vidno iznenađen.
»Hej«, odvratila mu je Lissa. »Pitali smo se možemo li razgovarati s
tobom.«
126
Ambrose je jedva primjetno kimnuo prema prostoriji.
»Sada sam malo zauzet.«
Iza njega Lissa je ugledala stol za masiranje na kojem je potrbuške ležala
neka morojka. Ručnik joj je prekrivao donji dio tijela, ali leđa su joj bila
gola i na slaboj svjetlosti sjajna od ulja. U sobi su gorjele mirisne svijeće i
tiho je svirala umirujuća ambijentalna glazba.
»Opa«, rekao je Adrian. »Ne gubiš vrijeme, zar ne? U grobu je tek
nekoliko sati, a ti već imaš neku novu.« Tatianu su konačno sahranili
ranije tog dana, malo prije zalaska sunca. Sahrana je bila puno
jednostavnija od prvog pokušaja.
Ambrose je oštro pogledao Adriana.
»Ovo je moja klijentica. To je moj posao. Zaboravio si da neki od nas
moraju zarađivati za život.«
»Molim te?« rekla je Lissa brzo stajući ispred Adriana. »Neće trajati
dugo.«
Ambrose je jedan trenutak gledao moje prijatelje i onda uzdahnuo. Bacio
je pogled iza sebe.
»Lorraine? Moram izaći. Vraćam se odmah, dobro?«
»Dobro«, doviknula je žena. Okrenula se prema njemu. Bila je starija nego
što sam mislila, otprilike u srednjim četrdesetima. Kada već plaćaš
masažu, nema razloga da maser ne bude dvostruko mlađi od tebe. »Požuri
natrag.«
Uputio joj je očaravajući osmijeh dok je zatvarao vrata, osmijeh koji je
nestao čim je ostao sam s mojim prijateljima.
»U redu, što se događa? Ne sviđa mi se vaš izraz lica.«
Ambrose je možda i vodio život koji se radikalno razlikovao od života
normalnog dhampira, no prošao je istu obuku kao bilo koji čuvar. Bio je
pronicljiv. Uvijek je pazio na potencijalne prijetnje.
»Mi, uh, htjeli smo razgovarati s tobom...« oklijevala je Lissa. Bilo je
jedno razgovarati o istragama i ispitivanjima. Provoditi ih bilo je nešto
sasvim drugo. »O Tatianinu ubojstvu.«
Ambroseove obrve podigle su se.
»Ah. Razumijem. Nisam siguran što se tu ima reći, osim da ne mislim da
je Rose to učinila. Mislim da ni ti u to ne vjeruješ, bez obzira na to što se
priča. Svi govore kako si bila šokirana i uzrujana. Dobivaš mnogo
suosjećanja na račun toga što te prevarila tako opasna i zla 'prijateljica'.«
Lissini obrazi su se zarumenjeli. Javno me osuđujući i odričući se našeg
prijateljstva, Lissa se držala podalje od nevolja. To je bio Abeov i Tashin
savjet i Lissa je znala da je to mudro. No, iako je to samo bila gluma, još
uvijek je osjećala krivnju. Christian je stao u njezinu obranu.
127
»Prestani. Ovdje se ne radi o tome.«
»O čemu se onda radi?« upitao je Ambrose.
Lissa se ubacila, zabrinuta kako bi Christian i Adrian mogli uzrujati
Ambrosea i otežati dobivanje odgovora.
»Abe Mazur nam je rekao da si u sudnici rekao ili, hm, nešto učinio
Rose.«
Ambrose je izgledao šokirano te sam mu morala čestitati na uvjerljivosti.
»Nešto učinio? Što to znači? Misli li Mazur da sam joj se upucavao pred
svim onim ljudima?«
»Ne znam«, priznala je Lissa. »Samo je nešto vidio, to je sve.«
»Poželio sam joj sreću«, rekao je Ambrose još uvijek izgledajući
uvrijeđeno. »Je li to u redu?«
»Da, da.« Lissa je htjela razgovarati s Ambroseom prije Abea bojeći se
kako bi njegove metode uključivale prijetnje i fizičku prisilu. Sada se
pitala ide li joj baš tako dobro. »Gle, mi samo pokušavamo saznati tko je
zaista ubio kraljicu. Ti si bio blizak s njom. Ako postoji nešto, bilo što, a
znaš da nam može pomoći, bili bismo ti zahvalni. Treba nam to.«
Ambrose ih je znatiželjno pogledavao. Onda je odjednom shvatio.
»Vi mislite da sam ja to učinio! O tome se radi.« Nitko od njih nije
progovorio. »Ne mogu vjerovati! Već su mi to priredili čuvari... ali vi?
Mislio sam da me bolje poznajete.«
»Uopće te ne poznajemo«, rekao je Adrian odrješito. »Sve što znamo je to
da si imao slobodan pristup mojoj teti.« Pokazao je prema vratima. »I
očito ti nije trebalo dugo kako bi krenuo dalje.«
»Jesi li propustio ono kada sam rekao da je ovo moj posao? Masiram je, i
to je to. Nije sve odvratno i prljavo.« Ambrose je frustrirano odmahnuo
glavom i prošao rukom kroz svoju smeđu kosu. »Ni moja veza s Tatianom
nije bila prljava. Bilo mi je stalo do nje. Nikada ne bih učinio ništa što bi
je povrijedilo.«
»Zar statistike ne kažu da se većina ubojstava dogodi između bliskih
ljudi?« upitao je Christian.
Lissa je ljutito pogledala njega i Adriana.
»Prestanite. Obojica.« Opet je pogledala Ambrosea. »Nitko te ne optužuje
nizašto. Ali, bio si često u njezinoj blizini. A Rose mi je rekla da si
uzrujan zbog zakona o dobi.«
»Kada sam tek čuo za njega, bio sam uzrujan«, rekao je Ambrose. »Pa čak
i tada rekao sam Rose da je došlo do neke pogreške, da sigurno postoji
nešto za što ne znamo. Tatiana ne bi nikada dovela te dhampire u opasnost
bez dobrog razloga.«
128
»Na primjer, kako bi se pravila važna pred svim tim prestrašenim
plemićima?« upitao je Christian.
»Pazi malo«, upozorio ga je Adrian. Lissa nije mogla odlučiti što je gore:
njezina dva momka koji su se udružili protiv Ambrosea ili njih dvojica
dok se međusobno kritiziraju.
»Ne!« Ambroseov glas zazvonio je u uskom hodniku. »Ona nije to htjela
učiniti. Ali, da nije, dogodile bi se gore stvari. Postoje ljudi koji su htjeli,
koji još uvijek žele, okupiti sve dhampire koji se ne bore i prisiliti ih na to.
Tatiana je donijela zakon o dobi kako bi to usporila.«
Zavladala je tišina. Ovo sam već znala iz Tatianine poruke, no moje je
prijatelje ta vijest šokirala. Ambrose je nastavio vidjevši da stječe
prednost.
»Zapravo je bila vrlo otvorena za mnoge opcije. Htjela je istražiti duh.
Odobravala je da se moroji nauče boriti.«
To je izazvalo Adrianovu reakciju. Još je uvijek imao onaj sarkastični
izraz, no mogla sam vidjeti lagane tragove boli i tuge na njegovu licu.
Vjerojatno mu je teško pao pogreb, a čuti druge kako otkrivaju
informacije koje nije znao o voljenoj osobi sigurno je boljelo.
»Pa, očito je da ja nisam spavao s njom kao ti«, rekao je Adrian, »ali i ja
sam je poznavao prilično dobro. Nikada nije rekla ni riječ o nečemu
takvom.«
»Ne javno«, složio se Ambrose. »Ne čak ni privatno. Samo je nekoliko
ljudi znalo. Dopustila je da mala grupa moroja trenira u tajnosti, muškarci
i žene različite dobi. Htjela je vidjeti koliko moroji mogu naučiti. Je li
moguće da se sami brane. No, znala je da će ljudi zbog toga biti uzrujani,
stoga je zapovjedila grupi i njihovu treneru da šute o tome.«
Adrian nije odgovorio na to, no vidjela sam da se počinje zatvarati.
Ambroseovo otkriće nije bilo loše, no Adrian je još bio povrijeđen mišlju
da je njegova teta toliko toga skrivala od njega. U međuvremenu Lissa je
razmatrala vijest uočavajući i analizirajući svaku informaciju.
»Tko su bili oni? Moroji koji su obučavani?«
»Ne znam«, odgovorio je Ambrose. »Tatiana nije govorila o tome. Nikada
nisam saznao njihova imena, samo instruktorovo.«
»Tko je bio...?« upitao je Christian.
»Grant.«
Christian i Lissa su se zaprepašteno pogledali.
»Moj Grant?« upitala je. »Onaj kojeg mi je Tatiana dodijelila?«
Ambrose je kimnuo.
»Zato ti ga je i dala. Vjerovala mu je.«
129
Lissa nije ništa rekla, no jasno i glasno čula sam njezine misli. Bila je
zadovoljna i iznenađena kada su Grant i Serena, čuvari koji su zamijenili
Dimitrija i mene, predložili da nauče Lissu i Christiana osnovne
obrambene pokrete. Lissa je mislila da je samo naišla na progresivne
čuvare i nije shvatila da je dobila jednog od pionira u podučavanju moroja
borbi.
Nešto od toga bilo je važno, a ona i ja bile smo sigurne u to iako nijedna
nije mogla povezati što. Lissa je uporno razbijala glavu time i nije
protestirala kada su Adrian i Christian postavili i neka svoja pitanja. Bilo
je jasno da je Ambrose još uvijek povrijeđen zbog ispitivanja, no
odgovorio je na sva usiljeno strpljiv. Imao je alibi, a njegova privrženost i
poštovanje prema Tatiani uvijek su bili postojani. Lissa mu je vjerovala
iako su se Christian i Adrian još činili skeptičnima.
»Svi me ispituju o njezinoj smrti«, rekao je Ambrose, »no nitko nije dugo
ispitivao Blakea.«
»Blakea?« upitala je Lissa.
»Blakea Lazara. Još nekoga s kime je bila...«
»U vezi?« završio je Christian kolutajući očima.
»Oni« uzviknuo je Adrian zgroženo. »Nema teorije. Ne bi se spustila tako
nisko.«
Lissa je u mislima pretraživala obitelj Lazar, no nije mogla odrediti tko je
to. Jednostavno ih je bilo previše.
»Tko je on?«
»Idiot«, odgovorio je Adrian. »Uz njega izgledam kao istaknut član
društva.«
Ovo je zapravo izmamilo osmijeh na Ambroseovo lice.
»Slažem se. Ali, on je zgodan idiot, a to se Tatiani sviđalo.« Čula sam
privrženost u njegovu glasu dok je izgovarao njezino ime.
»I s njim je spavala?« upitala je Lissa. Adrian se trgnuo na spomen
seksualnog života svoje pratete, no otvorio se cijeli novi svijet
mogućnosti. Više ljubavnika značilo je i više sumnjivaca. »Što si ti o tome
mislio?«
Ambroseovo je veselje nestalo. Oštro ju je pogledao.
»Nisam bio dovoljno ljubomoran kako bi je ubio, ako na to ciljaš. Imali
smo dogovor. Ona i ja bili smo bliski, da, 'u vezi', ali smo oboje viđali
druge ljude.«
»Čekaj«, rekao je Christian. Imala sam osjećaj da sada zaista uživa u
tome. Tatianino ubojstvo nije bila šala, no pred njima se definitivno
odvijala sapunica. »I ti si spavao s drugim ljudima? Ovo postaje teško
pratiti.«
130
Ne za Lissu. Ustvari, postajalo je sve jasnije da je Tatianino ubojstvo
moglo biti zločin iz strasti, a ne politički. Kao što je i Abe rekao, logičan
sumnjivac je netko tko je imao pristup njezinoj spavaćoj sobi. A neka
žena, ljubomorna zbog toga što je morala dijeliti ljubavnika s Tatianom?
To je dosada bio možda najuvjerljiviji motiv, kada bismo samo znali tko
su te žene.
»Koga?« upitala je Lissa. »Koga si još viđao?«
»Nikoga tko bi je ubio«, rekao je Ambrose ozbiljno. »Neću vam dati
imena. Imam pravo na malo privatnosti, a isto tako i one.«
»Ne ako je neka od njih bila ljubomorna i ubila moju tetu«, zarežao je
Adrian. Joshua je prezirao Adriana zbog toga što me nije »štitio«, no u
tom trenutku, dok je branio čast svoje tete, izgledao je strastveno kao bilo
koji čuvar ili ratnik. To mi je bilo seksi.
»Nitko od njih nije je ubio, siguran sam«, rekao je Ambrose. »A koliko
god ga prezirao, mislim da ni Blake nije to učinio. Nije dovoljno pametan
kako bi to izveo i namjestio Rose.« Ambrose je pokazao prema vratima.
Zubi su mu bili stisnuti, a frustracija je kvarila crte njegovog lijepog lica.
»Gledajte, ne znam što još mogu reći kako bih vas uvjerio. Moram se
vratiti unutra. Žao mi je ako se doimam napornim, ali i meni je ovo bilo
prilično teško, u redu? Vjerujte mi, volio bih da saznate tko joj je to
učinio.«
Bol mu je sijevala iz očiju. Progutao je knedlu i na trenutak spustio
pogled, kao da ne želi da znaju koliko mu je bilo stalo do Tatiane. Kada je
opet dignuo pogled, njegov je izraz lica ponovno bio strog i odlučan.
»Želim, da to učinite i pomoći ću vam budem li mogao. Ali, kažem vam,
tražite nekoga s političkim motivima. Ne ljubavnim.«
Lissa je i dalje imala još milijun pitanja. Ambrose možda i jest uvjeren da
u tom ubojstvu ulogu ne igraju ljubomora i seks, ali ona nije. Zaista bi
voljela znati imena njegovih drugih ljubavnica, no nije htjela previše
navaljivati. Na trenutak je razmišljala treba li upotrijebiti kompulziju na
njemu kao i na Joeu. Ali, ne. Nije htjela opet prijeći tu granicu, posebno
kada se radilo o nekome koga je smatrala prijateljem. Barem ne još.
»U redu«, rekla je nevoljko. »Hvala ti. Hvala ti što nam pomažeš.«
Ambrose se činio iznenađen njezinom pristojnošću, a lice mu se smekšalo.
»Vidjet ću mogu li iskopati išta što bi vam pomoglo. Njezine odaje i stvari
su zaključane, no možda bih se još uvijek mogao uvući. Javit ću vam.«
Lissa se nasmiješila istinski zahvalna.
»Hvala ti. To bi bilo sjajno.«
Dodir na mojoj ruci vratio me natrag u dosadni sobičak u Zapadnoj
Virginiji.
131
»Rose?« upitao je Dimitri. Imala sam osjećaj kako mu to nije prvi put da
mi je pokušao privući pažnju.
»Hej«, rekla sam. Trepnula sam nekoliko puta pokušavajući se vratiti u
stvarnost. »Vratili ste se. Jesi li zvao strigoje?«
Nije vidljivo reagirao na tu riječ, ali sam znala da je mrzi čuti.
»Da. Našao sam Borisova poznanika.«
Sydney se obgrlila rukama.
»Luđački razgovor. Dio je bio i na engleskom. Bilo je čak i jezivije nego
prije.«
Nehotice sam zadrhtala, sretna što sam ga propustila.
»Ali, jesi li išta doznao?«
»Boris mi je dao ime strigoja koji poznaje Sonju i koji vjerojatno zna gdje
je«, rekao je Dimitri. »To je zapravo netko koga sam upoznao. No,
telefonskim pozivima možeš doći samo do određene točke komunikacije
sa strigojima. Nema šanse kontaktirati ga, osim otići ondje osobno. Boris
je imao samo njegovu adresu.«
»Gdje je?« pitala sam.
»Lexington, Kentucky.«
»Za ime boga«, zajaukala sam. »Zašto ne na Bahamima? Ili u Kukuruznoj
palači?«
Dimitri je pokušao sakriti osmijeh. Možda je i bio na moj račun, ali
ukoliko sam ga uspjela oraspoložiti, bila sam zahvalna.
»Krenemo li odmah, naći ćemo ga prije jutra.«
Pogledala sam uokolo.
»Težak izbor. Ostaviti sve ovo radi struje i vode.«
Sada se Sydney nacerila. »I nema više prošnji.«
»I vjerojatno ćemo se morati boriti sa strigojima«, dodao je Dimitri.
Skočila sam na noge.
»Koliko brzo možemo krenuti?«
Četrnaesto poglavlje
Čuvari su podijeljeno reagirali na naš odlazak. Obično bi im bilo drago što
autsajderi odlaze, posebno zbog toga što je Sydney bila s nama. No, nakon
borbe gledali su me kao neku superjunakinju i bili su oduševljeni idejom
udaje za člana njihove »obitelji«. Vidjeti me na djelu značilo je i to da su
neke žene sada počele gledati Dimitrija. Nisam bila raspoložena gledati
kako očijukaju s njim, posebno uzevši u obzir kako bih se ja, prema
132
njihovim pravilima udvaranja, morala potući s nekom potencijalnom
zaručnicom.
Naravno, nismo rekli čuvarima koji su nam pravi planovi, no spomenuli
smo da ćemo vjerojatno susresti strigoje, što je izazvalo popriličnu
reakciju. Uglavnom su to bili oduševljenje i divljenje, što je i dalje jačalo
našu reputaciju žestokih ratnika. Angelinin je, pak, odgovor bio potpuno
neočekivan.
»Povedite me sa sobom«, rekla je i zgrabila me za ruku upravo kada sam
krenula niz šumski puteljak prema automobilu.
»Oprosti«, rekla sam joj još uvijek uznemirena zbog njezinog prijašnjeg
neprijateljstva. »Ovo moramo učiniti sami.«
»Mogu pomoći! Porazila si me... ali, vidjela si što mogu. Dobra sam.
Mogla bih srediti strigoja.«
Bez obzira na svu njezinu žestinu znala sam da Angeline nema pojma s
čim bi se suočila da ikada sretne pravog strigoja. Nekoliko čuvara koji su
nosili oznake molnija malo su govorili o tim susretima, ozbiljnih lica. Oni
su razumjeli. Angeline nije. Isto tako nije shvaćala kako bi je mogao
srediti bilo koji srednjoškolac iz Sv. Vladimira. Imala je sirovi potencijal,
istina, ali tu je bilo potrebno još puno rada.
»Možda bi mogla«, rekla sam ne želeći je povrijediti. »Ali, jednostavno
nije moguće da ideš s nama.« Lagala bih i rekla joj »možda jednom«, no
kako bi zbog toga Joshua pomislio da smo napola zaručeni, zaključila sam
da je bolje to ne činiti.
Očekivala sam da će se još hvaliti vlastitim borbenim vještinama. Saznali
smo da je smatraju jednom od najboljih mladih boraca u kampu, a
zahvaljujući svom dobrom izgledu, imala je i dosta obožavatelja. Zbog
toga se malo i uobrazila te je voljela pričati o tome kako može prebiti
svakoga. Opet me je podsjetila na Jill. Jill je također morala naučiti puno
toga o pravom značenju borbe, ali je još uvijek bila željna bacanja u
borbu. Ipak, bila je tiša i opreznija od Angeline, stoga me je Angelinina
sljedeća molba ulovila nespremnu.
»Molim te. Nije samo radi strigoja! Želim vidjeti svijet. Moram vidjeti još
nešto osim ovog mjesta!« Glas joj je bio tih kako nas drugi ne bi mogli
čuti. »Bila sam samo dvaput u Rubysvilleu, a kažu da se ne može
usporediti s drugim gradovima.«
»Ne može«, složila sam se. Ja ga čak i nisam smatrala gradom.
»Molim te«, opet je zamolila, ovog puta drhtavog glasa. »Povedite me sa
sobom.«
Odjednom mi ju je bilo žao. Njezin je brat također pokazao čežnju za
vanjskim svijetom, ali ne na isti način. Šalio se kako bi bilo dobro kada bi
133
bilo struje, ali znala sam da je dovoljno sretan i bez pogodnosti
suvremenog svijeta. No, za Angeline situacija je bila ozbiljnija. I ja sam
znala kako je to osjećati se zatočeno u vlastitom životu i bilo mi je uistinu
žao što joj to moram reći.
»Ne mogu, Angeline. Moramo nastaviti sami. Žao mi je. Stvarno jest.«
Plave su joj oči zasjale pa je odjurila u šumu kako je ne bih vidjela kako
plače. Nakon toga sam se osjećala užasno i nisam mogla prestati misliti na
nju dok smo se opraštali. Bila sam tako smetena da sam čak dopustila
Joshui da me zagrli na rastanku.
Osjetila sam olakšanje kada smo opet bili na putu. Bilo mi je drago što
smo se maknuli od čuvara te sam bila spremna odjuriti u akciju i početi
pomagati Lissi. Lexington je bio naša prva postaja. Čekala nas je
šestosatna vožnja, a Sydney, kao i obično, nikome nije željela dopustiti
voziti njezin auto. Dimitri i ja smo se uzalud bunili i konačno odustali
kada smo shvatili kako bi bilo najbolje odmoriti se i sačuvati snagu ako se
uskoro suočimo sa strigojima. Donovanova adresa, to je strigoj koji
navodno poznaje Sonju Karp, bilo je mjesto gdje ga se može pronaći samo
noću. To je značilo kako moramo stići do Lexingtona prije svitanja kako
ga ne bismo izgubili kada ode u svoje dnevno boravište. Također je
značilo da ćemo se susresti sa strigojima po mraku. Sigurni u to kako se
gotovo ništa neće dogoditi za vrijeme vožnje, posebno nakon što
napustimo Zapadnu Virginiju, Dimitri i ja smo se složili kako možemo
malo odrijemati jer ni jedno ni drugo nije spavalo čitavu noć.
Iako je ljuljkanje automobila bilo umirujuće, san mi je bio nemiran i
neprestano sam se budila. Nakon nekoliko sati toga nalazila sam se stanju
nalik na trans koji me je odveo do Lisse. To je bilo dobro: naišla sam na
jedno od najvećih događaja za moroje. Proces nominacije za izbor novog
kralja ili kraljice samo što nije počeo. To je bio prvi od mnogih koraka i
svi su bili uzbuđeni jer su izbori vladara bili rijetki. To je bio događaj koji
nitko od mojih prijatelja nije očekivao u skorije vrijeme svog života, a s
obzirom na nedavne događaje... dakle, bili smo posebno zainteresirani.
Radilo se o budućnosti moroja.
Lissa je sjedila na rubu stolca u jednoj od kraljevskih plesnih dvorana,
ogromnom prostoru s nadsvođenim stropovima i zlatnim detaljima
posvuda. Ranije sam već bila u toj blještavoj prostoriji s muralima i
elegantnim reljefima. Odozgo su svijetlili lusteri. Ovdje se održao svečani
ručak za maturante, na kojem su novopečeni čuvari izgledali najbolje što
su mogli i nadali se da će dobiti dobar posao. Sada je prostorija bila
uređena kao komora Vijeća. S jedne strane bio je dugački stol, a oko njega
dvanaest stolaca. Nasuprot tom stolu bili su redovi i redovi drugih stolaca,
134
gdje je sjedila publika kada bi zasjedalo Vijeće. Osim što je sada tu bilo
gotovo četiri puta više stolaca, što je vjerojatno objašnjavalo potrebu za
ovom prostorijom. Svaki je stolac bio zauzet. Zapravo, ljudi su čak i stajali
stisnuvši se što su više mogli. Čuvari koji su izgledali nervozno kretali su
se medu mnoštvom, držali ih dalje od ulaza i redali gledatelje kako bi
sigurnost bila optimalna.
Christian je sjedio pored Lisse, a Adrian pored njega. Na moje ugodno
iznenađenje, i Eddie i Mia također su sjedili u blizini. Mia je naša
prijateljica morojka koja je pohađala Sv. Vladimir, a imala je
beskompromisan stav, poput Tashe, kako se moroji moraju sami braniti.
Svog voljenog oca nisam vidjela s njima. Nitko od njih nije govorio. Bilo
bi teško razgovarati zbog buke i žamora toliko ljudi, a uostalom, moji su
prijatelji bili puni strahopoštovanja prema onome što se trebalo dogoditi.
Trebalo je vidjeti i doživjeti toliko toga, a nitko od njih nije znao kolika će
biti gužva. Abe je rekao da će se sve brzo odvijati nakon što sahrane
Tatianu.
»Znate li vi tko sam ja?«
Jedan snažan glas privukao je Lissinu pažnju, malo glasniji od ostale buke.
Lissa je pogledala niz red, nekoliko sjedala dalje od Adriana. Dvoje
moroja, muškarac i žena, sjedili su jedno pored drugog i gledali prema
gore u vrlo ljutitu ženu. Ruke su joj bile na bokovima, a ružičasta
baršunasta haljina koju je odjenula doimala se vrlo bizarnom u usporedbi s
trapericama i majicama kratkih rukava na tom paru. Neće joj baš dobro
poslužiti nakon što izađe van iz klimatiziranog prostora.
Ljutit pogled joj je iskrivio lice.
»Ja sam Marcella Badicas.« Budući da to nije izazvalo reakciju kod para,
dodala je: »Princ Badicas moj je brat, a naša pokojna kraljica bila je unuka
sestrične u trećem koljenu. Nema slobodnih mjesta, a netko poput mene
jednostavno ne smije stajati naslonjen na zid s tom svjetinom.«
Par se pogledao.
»Onda ste trebali doći ranije, Lady Badicas«, rekao je muškarac.
Marcella je blenula u nevjerici.
»Niste li čuli tko sam ja? Zar ne razumijete da spadam među bolje od vas?
Inzistiram da mi prepustite svoja mjesta.«
Par se još uvijek činio neimpresioniranim.
»Ovaj je skup otvoren, a koliko znam, nije bilo rezerviranih mjesta«, rekla
je žena. »Imamo pravo na svoja mjesta koliko i vi.«
Marcella se bijesno okrenula prema čuvaru pored sebe. On je slegnuo
ramenima. Njegov je posao bio štititi je od prijetnji. Nije namjeravao
izbacivati druge s njihovih mjesta, osobito kada ne krše nikakva pravila.
135
Marcella je nadmeno frknula, a onda se odrješito okrenula i odmarširala,
sigurno kako bi otišla mučiti nekog drugog jadnika.
»Ovo«, rekao je Adrian, »će biti divno.«
Lissa se nasmiješila i nastavila proučavati ostatak prostorije. Dok je to
činila, postala sam svjesna iznenađujuće činjenice. Nisam točno
razaznavala tko je tko, no mnoštvo nije bilo sastavljeno isključivo od
plemića, kao većina Vijeća. Bilo je mnogo »pučana«, poput para koji je
sjedio pored mojih prijatelja. Većina moroja nije se zamarala dvorom. Bili
su vani u svijetu, živjeli svoje živote i pokušavali preživjeti, dok su se
plemići šepirili uokolo po dvoru i donosili zakone. Ipak, ne danas. Izabrat
će novog vođu, a to je zanimalo sve moroje.
Vreva i kaos nastavili su se još neko vrijeme, sve dok jedan čuvar nije
objavio da je prostorija popunjena. Oni vani bili su bijesni, no njihovi
povici brzo su se utišali kada su čuvari zatvorili vrata i zapečatili plesnu
dvoranu.
Uskoro nakon toga jedanaest članova Vijeća zauzelo je svoja mjesta a,
šokirala sam se, Adrianov otac Nathan Ivaškov zauzeo je dvanaesto
mjesto. Dvorski glasnik poviknuo je i zatražio pažnju. Njega su izabrali
zbog izvanrednog glasa iako sam se oduvijek pitala zašto u takvim
situacijama jednostavno ne upotrijebe mikrofon. Još tradicija iz starog
svijeta, pretpostavila sam. To i izvrsna akustika.
Nathan je progovorio čim se žamor smirio.
»U odsutnosti naše voljene kraljice...« Zastao je i žalobno spustio pogled
te izrazio svoje poštovanje prije nastavka.
Da se radilo o ikome drugome, posumnjala bih da glumi, osobito nakon
što sam ga vidjela koliko je puzao pred Tatianom. Ipak, ne. Nathan je
volio svoju razdražljivu tetu koliko i Adrian.
»Nakon ove grozne tragedije, ja ću moderirati nadolazeće testove i
izbore.«
»Što sam vam rekao?« prošaptao je Adrian. On nije gajio tople osjećaje
prema svom ocu. »Baš divno.«
Nathan je još malo nastavio dosađivati o važnosti onoga što nas očekuje i
o još nekim dijelovima morojske tradicije. No, bilo je očito da, kao i ja,
svatko u toj prostoriji želi da se prijeđe na glavni događaj: nominacije.
Čini se da je i on to shvatio pa je ubrzao s formalnostima. Konačno, došao
je do onog bitnog.
»Svaka obitelj, odluči li tako, može imenovati jednog kandidata za krunu,
a taj će morati proći neka iskušenja, kao i svi vladari od početka
vremena.« Pomislila sam da je dio o »početku vremena« odvažno i
vjerojatno nepotvrđeno pretjerivanje, no nema veze. »Jedina iznimka je
136
obitelj Ivaškov jer nije dopušteno da nasljednik krune bude pripadnik iste
obitelji. Za kandidaturu potrebne su tri nominacije moroja kraljevske krvi i
odgovarajuće dobi.« Onda je još rekao nešto o tome što se događa ako je
nominirano više osoba iz iste obitelji, no čak sam i ja znala da su za to vrlo
mali izgledi. Svaka je kraljevska obitelj htjela imati najbolje izglede, a to
je značilo jedinstvenu potporu jednom kandidatu.
Zadovoljan što su svi razumjeli, Nathan je kimnuo i grandiozno pokazao
prema publici.
»Neka nominacije počnu.«
Jedan trenutak ništa se nije događalo. To me je donekle podsjetilo na
školu, kada bi učitelj rekao nešto kao:
»Tko bi prvi htio početi izlaganje?«
Svi su čekali da netko drugi započne i, konačno, dogodilo se.
Čovjek kojeg nisam prepoznala ustao je.
»Ja nominiram princezu Arianu Szelsky.«
Ariana, kao princeza, bila je član Vijeća i očekivan izbor. Prijazno je
kimnula prema muškarcu. Drugi muškarac, vjerojatno isto iz njihove
obitelji, također je ustao i podržao nominaciju. Treća i konačna
nominacija došla je od još jednog Szelskog, vrlo neočekivanog. To je bio
Arianin brat, svjetski putnik kojeg gotovo nikada nije bilo na dvoru, a
također i čovjek kojeg je čuvala moja majka. I Janine Hathaway vrlo je
vjerojatno u ovoj prostoriji, shvatila sam. Htjela sam da Lissa pogleda
uokolo i nađe je, no Lissa je bila previše usredotočena na proceduru.
Nakon svega kroz što sam prošla, odjednom sam očajnički poželjela
vidjeti svoju majku.
S tri nominacije Nathan je objavio:
»Princeza Ariana Szelsky je i službeno kandidatkinja.« Naškrabao je nešto
na komad papira ispred sebe kićenim rukopisom. »Nastavimo.«
Nakon toga, nominacije su se brzo izmjenjivale. Mnogi su bili prinčevi i
princeze, a drugi su bili poštovani, i visokopozicionirani, članovi obitelji.
Kandidat obitelji Ozera, Ronald, nije bio predstavnik te obitelji u Vijeću
niti sam ga poznavala.
»On nije 'idealan' kandidat tete Tashe«, šapnuo je Christian Lissi. »Ali,
priznaje da nije idiot.«
Nisam znala mnogo ni o ostalim kandidatima. O nekima, kao o Ariani
Szelsky, imala sam povoljan dojam. Bilo ih je i nekoliko koje sam
oduvijek smatrala užasnima. Deseti kandidat bio je Rufus Tarus, Daniellin
rođak. Udala se u obitelj Ivaškov iz obitelji Tarus i činila se oduševljenom
što joj je bratić nominiran.
137
»On mi se ne sviđa«, rekao je Adrian i napravio grimasu. »Uvijek mi
govori da učinim nešto korisno sa svojim životom.«
Nathan je zapisao Rufusovo ime i onda zarolao papir kao svitak. Bez
obzira na privid drevnih običaja, pomislila sam da je u publici sigurno
tajnica koja u laptop zapisuje sve što se govori.
»Dakle«, objavio je Nathan, »ovime zaključujemo...«
»Ja nominiram princezu Vasilisu Dragomir.«
Lissa je okrenula glavu ulijevo, a ja sam kroz njezine oči vidjela poznati
lik. Tasha Ozera. Ustala je i izgovorila te riječi glasno i sigurno,
pogledavajući uokolo svojim ledenim plavim očima kao da izaziva
svakoga tko bi joj se mogao suprotstaviti.
Prostorija se ukipila. Ni šaptaja, no bilo je migoljenja u sjedalima. Samo
potpuna tišina. Sudeći prema izrazima lica, kandidat obitelji Ozera bio je
druga najzgranutija osoba u prostoriji kada je čuo Tashine riječi. Prva je
bila, dakako, sama Lissa.
Nathanu je trebao trenutak kako bi progovorio.
»To nije...«
Pored Lisse odjednom je ustao Christian.
»Ja podržavam nominaciju.«
A prije negoli je Christian uopće sjeo, ustao je Adrian.
»Ja potvrđujem nominaciju.«
Sve oči u prostoriji bile su uprte u Lissu i njezine prijatelje, a onda, kao
jedan, mnoštvo se okrenulo prema Nathanu Ivaškovu. Opet, činilo se da
ima problema s govorom.
»To«, uspio je izgovoriti, »nije zakonita nominacija. Prema sadašnjem
stavu Vijeća loza Dragomirovih, nažalost, ne može imati kandidata.«
Tasha koju nikada nije bilo strah govoriti pred mnoštvom ili prihvatiti
izazov unatoč neznatnim izgledima, opet je skočila na noge. Vidjela sam
da to želi. Dobro su joj išli govori i provociranje sustava.
»Kandidatima za monarha ne treba mjesto u Vijeću ili kvorum kako bi se
mogli natjecati za tron.«
»To nema smisla«, rekao je Nathan. Čuli su se povici odobravanja.
»Provjeri zakone, Nate, hoću reći, Lorde Ivaškov.«
Da, ipak je bio ondje. Moj taktični otac pridružio se razgovoru. Abe je bio
naslonjen na zid pored ulaza, u crnom odijelu i košulji s kravatom, a obje
su bile potpuno iste nijanse smaragdno zelene boje. Moja je majka stajala
pored njega, a na licu joj je bio jedva zamjetan smiješak. Na trenutak bila
sam očarana dok sam ih gledala jedno pored drugoga. Moja majka:
savršena slika čuvarske vrsnosti i prikladnosti. Moj otac: uvijek sposoban
138
postići cilj ma koliko sredstva bila uvrnuta. Nelagodno sam počela uviđati
kako sam naslijedila svoju bizarnu osobnost.
»Nema uvjeta za nominirane koji bi bili vezani za broj osoba u njihovoj
obitelji«, nastavio je Abe veselo. »Samo im trebaju tri kraljevske
nominacije kako bi bili potvrđeni.«
Nathan je ljutito pokazao prema mjestu na kojem su sjedili njegov
jogunasti sin i Christian.
»Oni nisu iz njezine obitelji!«
»I ne moraju biti«, suprotstavio se Abe. »Samo moraju biti iz neke
kraljevske obitelji. I jesu. Njezina je kandidatura zakonita, ako je princeza
prihvaća.«
Sada su se sve glave okrenule prema Lissi, kao da je tek sada
primjećuju. Lissa se nije ni pomaknula otkada su ti uznemirujući događaji
započeli. Bila je u prevelikom šoku. Činilo se da njezine misli idu i brzo i
sporo. Dio nje nije mogao niti započeti poimati što se događa oko nje. U
ostatku njezina uma uskovidala su se razna pitanja.
Što se događa? Je li to neka šala? Ili možda duhom izazvana halucinacija?
Je li konačno poludjela? Sanja li? Je li to samo trik? Ako jest, zašto bi je
njezini vlastiti prijatelji htjeli prevariti? Zašto bi joj ovo radili? I za ljubav
božju, hoće li svi konačno prestati zuriti u nju?
Mogla se nositi s pažnjom. Bila je rođena i odgojena za to, a kao Tasha, i
Lissa se mogla obratiti mnoštvu i dati odvažne izjave, da je stajala iza njih
i bila pripremljena. Ništa od toga



Poslednji izmenio Margita dana Pet Jan 13, 2012 3:09 am, izmenjeno ukupno 1 puta

http://www.book-forum.net

9Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:09 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
nije se moglo reći u ovoj situaciji. Ovo
je bilo posljednja stvar na svijetu koju je očekivala ili željela. I zbog toga
se nije mogla natjerati na reakciju ili bilo kakvo razmišljanje o odgovoru.
Stajala je na mjestu, tiho i šokiranao.
Onda ju je nešto izvuklo iz transa. Christianova ruka. Primio je Lissinu i
isprepleo prste s njezinima. Nježno ju je stisnuo, a toplina i energija koju
je odašiljao vratili su je u život. Polako je pogledala oko sebe i susrela se s
pogledima onih koji su je promatrali. Ugledala je Tashin odlučni pogled,
lukavi pogled mog oca, čak i iščekivanje moje majke. To je bilo najveće
iznenađenje od svega. Kako je Janine Hathaway, koja je uvijek činila
pravu stvar i jedva se znala našaliti, mogla pristati na ovo? Kako je itko od
Lissinih prijatelja mogao pristati na ovo? Zar je ne vole i nije im stalo do
nje?
Rose, pomislila je. Da si bar ovdje pa da mi kažeš što učiniti.
I ja bih to htjela. Prokleta jednosmjerna veza.
Vjerovala mi je više nego ikome drugome na svijetu, no onda je shvatila
da vjeruje i svim ovim prijateljima, pa, osim možda Abeu, no to je bilo
139
razumljivo. A, ako oni to čine, onda sigurno, sigurno, postoji razlog, je li
tako?
Je li tako?
To joj nije imalo smisla, ali je Lissa ipak osjetila kako joj se noge pomiču
dok je ustajala. I usprkos strahu i zbunjenosti koji su prolazili kroz nju,
začula je svoj glas, neobjašnjivo jasan i siguran kada je odjeknuo po
prostoriji.
»Prihvaćam nominaciju.«

http://www.book-forum.net

10Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:14 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Petnaesto poglavlje
Nije mi bilo drago vidjeti da je Viktor Daškov imao pravo. No, itekako je
imao.
Kada je Lissa nominirana, prostorija koja je do tada zadržavala dah,
odjednom je eksplodirala. Pitala sam se je li ikada bilo mirno na
zasjedanju Vijeća u morojskoj povijesti ili sam se ja samo slučajno
uključila u kontroverzu. Ono što je uslijedilo dosta me je podsjetilo na dan
kada je izglasan zakon o dhampirskoj dobi. Vika, prepirke, ljudi skaču sa
svojih stolaca... Čuvari koju su obično bili poredani uza zid i gledali sada
su bili među ljudima, zabrinutih lica, dok su se pripremali za tko zna
kakve rasprave koje bi mogle otići dalje od pukih riječi.
Jednako brzo kako je Lissa postala središtem svega, činilo se da ju je
prostorija zaboravila. Opet je sjela i Christian ju je ponovno primio za
ruku. Snažno ju je stisnuo, toliko da sam se pitala hoće li joj zaustaviti
cirkulaciju. Zurila je preda se, još uvijek joj se vrtjelo u glavi. Nije bila
usredotočena na sav taj kaos, no sve što su joj oči i uši percipirale dolazilo
je do mene. Zaista, jedina pozornost koju su moji prijatelji dobili bila je
kada im je prišla Daniella i prekorila Adriana što je nominirao nekoga tko
nije član njegove obitelji. Slegnuo je ramenima kao i inače, a ona je srdito
odjurila uviđajući, kao i mnogi od nas, kako zaista nema smisla
raspravljati s Adrianom.
Čovjek bi pomislio kako bi, u prostoriji u kojoj se svatko borio progurati
interese vlastite obitelji, svatko dokazivao kako Lissina nominacija nije
zakonita. Ipak, to nije bilo tako, osobito zbog toga što nisu svi u toj
prostoriji bili kraljevskog roda. Kao što sam ranije primijetila, moroji su
došli sa svih strana svijeta kako bi svjedočili događajima koji će odrediti
njihovu budućnost. A neki su od njih sa zanimanjem promatrali tu
Dragomirovu djevojku, ovu princezu iz loze koja izumire, a koja navodno
može činiti čuda. Nisu oduševljeno izvikivali njezino ime, no mnogi su se
140
svađali govoreći da ona ima pravo predstavljati svoju obitelj. Dio mene je
isto tako pomislio da se dijelu njezinih simpatizera »pučana« jednostavno
sviđala pomisao na to kako kvare planove plemićima. Mladi par kojeg je
gnjavila Lady Badicas nije bio jedini kojeg je omalovažavao netko »bolji
od njih«.
Najveće iznenađenje bilo je to što su i neki plemići podupirali Lissu.
Možda su i bili odani vlastitim obiteljima, no ipak nisu svi bili
bezosjećajni, sebični spletkaroši. Mnogi su imali osjećaj za dobro i loše, a
ako je zakon na Lissinoj strani, onda je imala pravo. Osim toga, mnogim
plemićima ona se jednostavno sviđala i poštovali su je. Ariana je bila
osoba koja je zagovarala njezinu nominaciju bez obzira na to što joj je bila
konkurencija. Ariana je dobro poznavala zakon i sigurno je shvatila da
rupa u zakonu neće funkcionirati kada dođe vrijeme za izbore. Ipak,
Ariana se držala svog stava, zbog čega mi je postala još draža. Kada bude
došlo do stvarnog glasovanja, nadala sam se da će Ariana dobiti krunu.
Bila je inteligentna i poštena, upravo ono što je trebalo morojima.
Naravno, Ariana nije bila jedina koja je poznavala zakon. I drugi su se
pozivali na rupu u zakonu i govorili da je besmisleno nominirati kandidata
za kojeg nitko ne može glasovati. Inače bih se i ja složila s tim. Debata je
trajala i trajala dok su moji prijatelji tiho sjedili u središtu uragana.
Konačno, stvar se sredila onako kako bi se trebala donositi većina odluka:
glasovanjem. Kako je Lissi još uvijek bilo uskraćeno njezino mjesto u
Vijeću, jedanaest je članova trebalo odlučiti o njezinoj budućnosti. Šestoro
njih odobrilo je njezinu kandidaturu i učinilo je službenom. Mogla se
kandidirati. Pomislila sam da neki koji su glasovali za nju i nisu htjeli da
se natječe, ali je prevladalo njihovo uvažavanje zakona.
Mnogim morojima nije bilo stalo do toga što kaže Vijeće. Jasno su dali do
znanja da to još nije gotovo i dokazali ono što je tvrdio Viktor: ovo će se
nastaviti još neko vrijeme i postati gore prođe li ona zapravo testove i
dođe li do faze glasovanja. Zasada se mnoštvo razišlo, izgledalo je kao da
osjećaju olakšanje, ne samo zbog toga što su htjeli pobjeći od vriske, nego
i zbog toga što su htjeli proširiti senzacionalne vijesti.
Lissa i dalje nije puno govorila dok su ona i naši prijatelji odlazili.
Prolazeći pored promatrača, ostala je uzorom kraljevskog držanja i
smirenosti, kao da su je već proglasili kraljicom. No, kada je konačno
pobjegla od svega i vratila se u svoju sobu s ostalima, svi su oni potisnuti
osjećaji eksplodirali.
»Kog vraga ste smislili?« vrisnula je. »Što ste mi to učinili?«
Skupa s Adrianom, Christianom i Eddiejem pojavili su se i ostali urotnici:
Tasha, Abe i moja majka. Svi su bili potpuno zaprepašteni tom reakcijom
MIN@
141
drage Lisse, stoga nitko od njih sada nije mogao odgovoriti. Lissa je
iskoristila njihovu šutnju.
»Namjestili ste mi! Gurnuli ste me u središte političke noćne more!
Mislite li da ja to želim? Mislite li da ja zaista želim biti kraljica?«
Abe se prvi oporavio, naravno.
»Nećeš biti kraljica«, rekao je netipično smirujućim glasom. »Ljudi koji se
prepiru oko drugog dijela zakona imaju pravo: nitko zapravo ne može
glasovati za tebe. Za to ti treba obitelj.«
»Koja je onda poanta?« uzviknula je. Bila je bijesna. Imala je svako pravo
to i biti. Međutim, taj bijes, ta ljutnja... bili su potaknuti nečim gorim od
same te situacije. Duh je dolazio na naplatu i činio je još razdražljivijom
nego što bi inače bila.
»Poanta«, rekla je Tasha, »je sve ono ludilo koje si upravo vidjela u
vijećnici. Prilikom svake svađe, svakog puta kada netko izvuče neki zakon
imamo više vremena spasiti Rose i saznati tko je ubio Tatianu.«
»Tko god je to napravio, sigurno ima neke interese na dvoru«, objasnio je
Christian. Položio je ruku na Lissino rame, a ona se izmaknula. »Ili za
sebe ili za nekoga koga ta osoba poznaje. Što dulje otežemo planove te
osobe, imamo više vremena saznati tko je to.«
Lissa je frustrirano prolazila rukama kroz svoju dugu kosu. Pokušala sam
uloviti tu nit bijesa i povući je u sebe. Donekle sam uspjela u tome,
dovoljno kako bi spustila ruke. Ipak, još je uvijek bila ljuta.
»Kako tražiti ubojicu kada moram prolaziti sve te glupe testove?« htjela je
znati.
»Ti nećeš tražiti«, rekao je Abe. »Mi hoćemo.«
Širom je otvorila oči.
»To nikada nije bio dio plana! Ne želim se baviti kraljevskim glupostima
kada me Rose treba. Želim joj pomoći!«
Bilo je gotovo komično. Gotovo. Ni Lissa ni ja nismo mogle podnijeti
vlastitu »beskorisnost« kada smo mislile da druga treba našu pomoć.
Htjele smo biti ondje i aktivno činiti sve što moramo kako bismo
popravile situaciju.
»Pomažeš joj«, rekao je Christian. Ruka ga je svrbjela, no nije je pokušao
opet dodirnuti. »Na drugačiji način nego što si očekivala, ali naposljetku,
to će joj pomoći.«
Isti argument koji je svatko davao meni. Također, to ju je samo razljutilo,
kao i mene, i očajnički sam se pokušavala otrgnuti od naleta nestabilnosti
koje je duh neprestano slao putem nje.
Lissa se osvrtala po sobi i optuživački gledala svako lice.
»Tko se ovoga sjetio?«
142
Uslijedila je još neugodnija tišina.
»Rose«, konačno je rekao Adrian.
Lissa se okrenula i bijesno ga pogledala.
»Nije! Ne bi mi ovo učinila!«
»Jest«, rekao je. »Razgovarao sam s njom u snu. Bila je to njezina ideja... i
to dobra.« Nije mi se sviđalo što ga je to nekako iznenadilo. »Uostalom,
nekako si je stavila u nezavidan položaj. Non-stop je pričala o tome kako
je grozan grad u kojem se nalazi.«
»U redu«, obrecnula se Lissa zanemarujući dio o mojim nevoljama.
»Pretpostavimo da je istina, da ti je Rose prenijela ovu 'genijalnu' ideju.
Zašto onda to nitko nije prenio meni? Zar niste mislili da bi malo
upozorenje moglo pomoći?« Opet, to je bilo kao ono kada sam se ja žalila
kako su mi tajili moj bijeg iz zatvora.
»Ne baš«, rekao je Adrian. »Mislili smo da ćeš reagirati točno ovako i
imati vremena isplanirati odbijanje. Nekako smo riskirali misleći da ćeš
prihvatiti ako te iznenadimo.«
»To je bilo riskantno«, rekla je.
»Ali je uspjelo«, odgovorila je iskreno Tasha. »Znali smo da možemo
računati na tebe.« Namignula je. »I, ako ti to išta znači, mislim da bi bila
izvrsna kraljica.«
Lissa ju je oštro pogledala, a ja sam još jednom pokušala preuzeti malo
tame. Usredotočila sam se na one uskovitlane emocije zamišljajući kao da
su u meni umjesto u njoj. Nisam ih izvukla sve, ali dovoljno kako bih je
lišila ratobornosti. Odjednom je u meni buknuo bijes i u trenutku me
zaslijepio, ali sam ga uspjela odgurnuti u neki zakutak mozga. Odjednom
se osjećala iscrpljeno. I ja isto.
»Prvi je test sutra«, tiho je rekla. »Ako ne prođem, vani sam. Plan će se
raspasti.«
Christian je još jednom pokušao staviti ruku oko nje i ovog je puta uspio.
»Nećeš.«
Lissa nije više ništa rekla, a ja sam na svim licima ugledala olakšanje.
Nitko ni na trenutak nije povjerovao da joj se ovo sviđa, no činilo se da
smatraju da neće povući svoju kandidaturu, što je bilo najviše čemu su se
mogli nadati.
Moja majka i Eddie čitavo su vrijeme šutjeli. Kao što je i bilo uobičajeno
za čuvare, cijelo su vrijeme stajali u pozadini i bili u sjeni dok su moroji
obavljali svoje poslove. Kada je početna oluja utihnula, moja je majka
istupila. Kimnula je prema Eddieju.
»Jedno od nas dvoje pokušat će biti u tvojoj blizini cijelo vrijeme.«
»Zašto?« upitala je Lissa uplašeno.
143
»Zato što znamo da postoji netko tko ne preza ubiti kako bi dobio ono što
hoće«, rekla je Tasha. Kimnula je prema Eddieju i mojoj mami. »Njih
dvoje i Mikhail zaista su jedini čuvari kojima možemo vjerovati.«
»Jeste li sigurni?« Abe je lukavo pogledao Tashu. »Iznenađen sam što nisi
povela svog posebnog 'prijatelja'«.
»Kojeg posebnog prijatelja?« htio je znati Christian smjesta uočivši
insinuaciju.
Tasha je, na moje iznenađenje, porumenjela.
»Samo nekoga koga poznajem.«
»Onaj koji te prati zaljubljenim pogledom«, nastavio je Abe. »Kako se
zove? Evan?«
»Ethan«, ispravila ga je.
Moja majka, naizgled ozlojeđena zbog takvih smiješnih rasprava, odmah
je to prekinula, što je bilo dobro jer je Christian izgledao kao da ima još
nešto reći.
»Ostavi je na miru«, upozorila je Abea. »Nemamo vremena za to. Ethan je
dobar dečko, ali što manje ljudi zna za ovo, to bolje. Budući da Mikhail
ima stalan posao, Eddie i ja ćemo se brinuti o sigurnosti.«
Slagala sam se sa svime što je sada rekla, no palo mi je na pamet da joj je
netko, vjerojatno Abe, ispričao sve nezakonite radnje koje su se dogodile u
posljednje vrijeme, kako bi im se pridružila. Ili je on bio jako uvjerljiv, ili
me ona jako voli. Pretpostavila sam da je i jedno i drugo istina. Kada su
moroji bili na dvoru, njihovi ih čuvari nisu morali pratiti posvuda, što je
značilo da moja mama neće imati obaveza dok Lord Szelsky bude tu
boravio. Eddie još nije bio dodijeljen nikome pa je i on bio fleksibilan.
Lissa je krenula reći nešto drugo, kada me je nagli udarac u mojoj
stvarnosti otrgnuo od nje.
»Oprostite«, rekla je Sydney. Njezino pritiskanje kočnica vratilo me
natrag. »Kreten mi je presjekao put.«
To nije bila Sydneyjina pogreška, no bila sam ljuta zbog prekida i htjela
sam vikati na nju. Uz duboki uzdah podsjetila sam se da samo osjećam
nuspojave duha i da ne mogu dopustiti sebi iracionalne postupke. To će
izblijediti, kao i uvijek, ali ipak je jedan dio mene znao da neću moći
zauvijek primati tu Lissinu tamu. Neću to uvijek moći kontrolirati.
Sada kada sam se opet vratila u sebe, pogledala sam kroz prozor i
promotrila novo okruženje. Nismo više bili u planinama. Došli smo do
urbanog dijela i, iako promet nije bio gust (zbog toga što je bila sredina
ljudske noći), bilo je definitivno više automobila na cesti nego što smo ih
vidjeli neko vrijeme.
»Gdje smo?« pitala sam.
144
»Periferija Lexingtona«, odgovorila je Sydney.
Zaustavila se kod obližnje benzinske postaje kako bi napunila benzin u
automobil i utipkala Donovanovu adresu u svoj GPS. Njegova je kuća bila
udaljena oko osam kilometara.
»Nije baš dobar kvart, koliko sam čuo«, rekao je Dimitri. »Donovan vodi
salon za tetovažu koji je otvoren jedino noću. Još nekoliko strigoja radi s
njim. Dolaze im partijaneri, pijani klinci... ljudi koji mogu lako nestati.
Oni koje strigoji vole.«
»Valjda bi policija primijetila da svaki put kada netko ode na tetovažu
nestane«, istaknula sam.
Dimitri se grubo nasmijao.
»Pa, 'smiješno' je to što oni ne ubiju svakoga tko uđe unutra. Oni, zapravo,
neke od njih tetoviraju i puste. Pomoću tog mjesta krijumčare i drogu.«
Znatiželjno sam ga promotrila, a Sydney je opet ušla u auto.
»Svašta ti znaš.«
»Moj je posao bio svašta znati, a i strigoji moraju imati krov nad glavom.
Zapravo sam jednom i sreo Donovana te saznao većinu izravno od
kontakta. Samo dosada nisam znao gdje točno radi.«
»U redu, dakle, dobili smo podatke o njemu. Što ćemo s njima učiniti?«
»Namamiti ga van. Poslati unutra 'klijenta' s porukom od mene kako se
moramo naći. Ja nisam osoba koju on može ignorirati, ustvari, ranije je
bilo tako, nema veze. Kada izađe, odvest ćemo ga kamo mi to hoćemo.«
Kimnula sam.
»Mogu to.«
»Ne«, rekao je Dimitri. »Ne možeš.«
»Zašto ne?« upitala sam pitajući se misli li da je preopasan za mene.
»Zato što bi znali da si dhampirica čim bi te ugledali. Vjerojatno bi te prije
namirisali. Ni za jednog strigoja ne bi radili dhampiri, samo ljudi.«
U automobilu je zavladala neugodna tišina.
»Ne!« rekla je Sydney. »Neću to učiniti!«
Dimitri je odmahnuo glavom.
»Ni meni se to ne sviđa, ali nemamo puno izbora. Ako pomisli da radiš za
mene, neće te ozlijediti.«
»Da? A što će se dogoditi ako mi ne povjeruje?« htjela je znati.
»Mislim da ne može riskirati. Vjerojatno će doći s tobom provjeriti
situaciju misleći da će te ubiti ako se ispostavi da lažeš.«
Činilo se da joj od ovoga nije bolje. Uzdahnula je.
»Ne možeš je poslati unutra«, rekla sam. »Znat će da je alkemičarka. Ni
oni ne bi radili za strigoja.«
145
Na moje iznenađenje, Dimitri to nije uzeo u obzir. Opet smo zašutjeli, a
onda je Sydney iznenada predložila rješenje.
»Kada sam bila na benzinskoj postaji, vidjela sam da unutra imaju policu
sa šminkom. Mogli bismo vjerojatno prekriti većinu moje tetovaže
puderom.«
I jesmo. Jedini puder koji se prodavao na postaji nije se baš slagao s
njezinim tenom, no nanijeli smo dovoljno kako bismo skrili zlatni ljiljan
na njezinu obrazu. Malo je pomoglo i češljanje kose prema naprijed.
Zadovoljni što smo učinili sve što smo mogli, zaputili smo se prema
Donovanu.
Zaista se nalazio u lošem dijelu grada. Nekoliko ulica dalje od salona za
tetovažu ugledali smo nešto nalik na noćni klub, a osim toga, kvart se
činio napuštenim. No, to me nije zavaralo. Ovdje čovjek ne bi htio sam
hodati noću. Kao da je govorilo »pljačka«. Ili nešto gore.
Provjeravali smo područje dok Dimitri nije našao mjesto koje mu se činilo
pogodnim. To je bila pokrajnja uličica dvije zgrade dalje od salona.
Čvornata žičana ograda nalazila se s jedne strane, a s druge niska zgrada
od opeke. Dimitri je rekao Sydney kako da nam dovede strigoja. Sve je
shvatila kimajući cijelo vrijeme, no u njezinim očima vidjela sam strah.
»Trebaš izgledati zadivljeno«, rekao joj je. »Ljudi koji služe strigojima
obožavaju ih, žele ih zadovoljiti. Budući da mnogo vremena provode sa
strigojima, nisu toliko iznenađeni ili uplašeni. Jesu malo uplašeni,
naravno, ali ne toliko koliko ti izgledaš sada.«
Progutala je knedlu.
»Ne mogu se suzdržati.«
Bilo mi ju je žao. Istinski je vjerovala da su svi vampiri zli, a mi smo je
slali u gnijezdo najgore vrste i izlagali je velikoj opasnosti. Isto sam tako
znala da je u životu vidjela samo jednog živog strigoja i, unatoč
Dimitrijevim instrukcijama, vidjeti ih još moglo bi je potpuno šokirati.
Ukipi li se pred Donovanom, sve bi moglo propasti. Instinktivno sam je
zagrlila. Na moje iznenađenje, nije se opirala.
»Ti to možeš«, rekla sam. »Ti si jaka, a oni se previše boje Dimitrija.
Dobro?«
Nakon nekoliko dubokih udaha Sydney je kimnula. Uputili smo joj još
nekoliko ohrabrujućih riječi, a onda je zašla za uglom zgrade, uputila se
prema ulici i nestala nam iz vida. Pogledala sam Dimitrija.
»Možda smo je upravo poslali u smrt.«
Lice mu je bilo mrgodno.
»Znam, ali sada ne možemo ništa učiniti. Bolje zauzmi položaj.«
146
Uz njegovu pomoć uspjela sam se popeti na krov niske zgrade. Nije bilo
ništa intimno u načinu na koji me je podignuo, ali nisam mogla ne osjetiti
istu onu struju koju bi izazvao bilo kakav kontakt s njim ili ne primijetiti
kako lako radimo zajedno. Kada sam bila sigurno smještena, Dimitri se
uputio prema suprotnoj strani zgrade za kojom je Sydney zašla. Vrebao je
odmah iza ugla, a zatim se više nije moglo učiniti ništa doli čekati.
Bila je to agonija, i to ne samo zbog toga što smo se primicali borbi.
Neprestano sam razmišljala o Sydney i o tome što smo tražili od nje. Moj
je zadatak bio štititi nevine od zla, a ne bacati ih u središte grozota. Što
ako nam plan propadne ? Nekoliko minuta je prošlo i ja sam konačno
začula korake i prigušene glasove u isto vrijeme kada je poznati osjećaj
mučnine krenuo mnome. Izvukli smo strigoja van.
Njih se troje primicalo oko ugla zgrade, a Sydney je vodila. Zaustavili su
se, a ja sam uočila Donovana. Bio je najviši, bivši moroj, tamne kose i
brade koja me podsjetila na Abeovu. Dimitri mi ga je opisao kako ga ne
bih (nadajmo se) ubila. Donovanovi sljedbenici kružili su iza njega, svi
oprezni i spremni. Pripremila sam se i desnom rukom čvrsto stisnula
kolac.
»Belikov?« pitao je Donovan grubim glasom. »Gdje si?«
»Ovdje sam«, odgovorio je Dimitri, tim ledenim, groznim strigojskim
glasom. Pojavio se iza suprotnog ugla zgrade i držao se sjene.
Donovan se lagano opustio prepoznavši Dimitrija, ali čak i u tami, bio je
vidljiv Dimitrijev pravi izgled. Donovan se ukipio, odjednom vidjevši
prijetnju, čak i ako je to bila prijetnja koja ga je zbunjivala i prkosila
svemu što je znao. U istom trenutku jedan od njegovih sljedbenika
okrenuo je glavu.
»Dhampiri!« uzviknuo je. Dimitrija nisu odale njegove crte lica. To je bio
naš miris. Prošaptala sam tihu molitvu zahvale što im je trebalo toliko
dugo kako bi primijetili.
Tada sam skočila s krova. Nije bilo lako skočiti toliko daleko, ali
razdaljina nije bila dovoljna da me ubije. Osim toga, moj je pad zaustavio
jedan strigoj.
Pala sam na jednog od Donovanovih momaka i oborila ga na tlo. Ciljala
sam svojim kolcem u njegovo srce, ali refleksi su mu bili brzi. Bilo me je
lako odgurnuti zbog moje male težine. Očekivala sam to i uspjela održati
ravnotežu. Krajičkom oka vidjela sam da Sydney bježi odatle, prema
našim uputama. Htjeli smo da bude dalje od naizmjenične vatre i rekli smo
joj da ode do automobila i pripremi se na bijeg ako stvari krenu loše.
Naravno, sa strigojima su stvari uvijek bile loše. Donovan i njegov drugi
pomoćnik napali su Dimitrija procjenjujući da im je on veća prijetnja.
147
Činilo se da me moj suparnik, sudeći po njegovom zubatom osmijehu,
uopće ne smatra prijetnjom. Naglo je krenuo prema meni, a ja sam se
izmakla, ali ne prije nego što sam mu zadala udarac u koljeno. Činilo se da
ga moj udarac ne boli, ali mu je poremetio ravnotežu. Opet sam ga
pokušala probosti kolcem, ali ponovno me je odbacio pa sam udarila u tlo.
Moje gole noge strugale su po hrapavom cementu koji mi je razderao
kožu. Moje su traperice bile preprljave i poderane, stoga sam morala
odjenuti par hlačica iz naprtnjače koju mi je donijela Sydney. Ignorirala
sam bol i odmah ustala brzinom koju strigoj nije očekivao. Moj je kolac
pronašao njegovo srce. Udarac nije bio jak koliko sam željela, ali bio je
dovoljan kako bi ga zbacio, što mi je omogućilo da dublje zabijem kolac i
dokrajčim ga. Nisam čekala kako bih ga vidjela kako pada, nego sam
izvukla kolac i okrenula se prema ostalima.
Nisam oklijevala ni trenutak u borbi, ali sada kada sam ovo ugledala,
zastala sam. Dimitrijevo lice. Bilo je... zastrašujuće. Divlje. Imao je sličan
izraz kada me je branio prilikom mog uhićenja, izraz lica onog opakog
ratničkog boga koji kaže da se može sam suočiti s paklom. Način na koji
je sada izgledao... pa, to je dalo sasvim novo značenje toj vatri. Ovo je bilo
osobno, shvatila sam. Boriti se protiv ovih strigoja nije značilo samo naći
Šonju i pomoći Lissi. Ovdje se radilo o iskupljenju, pokušaju razaranja
vlastite prošlosti uništavajući zlo koje mu se našlo na putu.
Krenula sam mu pomoći u trenutku kada je kolcem probo drugog
pomoćnika. U tom udarcu bilo je snage, puno više nego što je Dimitriju
trebalo, dok je gurao strigoja u zid i probadao mu srce. To nije bilo
moguće, ali mogla sam zamisliti kako taj kolac izravno kroz tijelo dolazi
do zida. Dimitri je u to ubojstvo uložio više pažnje i truda nego što je
trebalo. Trebao je reagirati kao i ja te se odmah okrenuti sljedećoj prijetnji,
čim je strigoj bio mrtav. Umjesto toga, Dimitri je bio toliko usredotočen
na svoju žrtvu da nije primijetio kako Donovan koristi situaciju. Srećom
po Dimitrija, ja sam mu čuvala leđa.
Zabila sam se u Donovana. Dok sam to činila, vidjela sam da Dimitri
izvlači svoj kolac i onda gura to tijelo prema zidu. U međuvremenu
uspješno sam privukla Donovanovu pozornost i sada mi ga je bilo teško
izbjeći, a da ga ne ubijem.
»Dimitri!« povikala sam. »Dođi i pomozi mi. Trebam te!«
Nisam mogla vidjeti što Dimitri radi, ali nekoliko sekundi kasnije bio je
kraj mene. Ispuštajući zvukove koji su gotovo zvučali kao rika, skočio je
na Donovana, izvukao kolac i oborio tog strigoja na tlo. Uzdahnula sam s
olakšanjem i krenula mu pomoći kako bi ga obuzdao. Zatim sam vidjela
kako Dimitri poravnava svoj kolac s Donovanovim srcem.
148
»Ne!« spustila sam se na tlo pokušavajući ujedno držati Donovana i
odgurnuti Dimitrijevu ruku. »Treba nam! Nemoj ga ubiti!«
Sudeći po izrazu Dimitrijeva lica, nije bilo jasno je li me uopće čuo. U
njegovu je pogledu bila smrt. Htio je ubiti Donovana. Ta je želja
odjednom prevladala.
Još uvijek pokušavajući držati Donovana jednom rukom, udarila sam
Dimitrija u lice drugom, ciljala sam u stranu koju nisam udarila nekoliko
noći prije. Mislim da nije osjećao bol u tom adrenalinskom bijesu, ali
udarac mu je privukao pozornost.
»Nemoj ga ubiti!« ponovila sam.
Naredba je prodrla do njega. Naša je borba, nažalost, dala Donovanu
prostora za manevar. Počeo se oslobađati od nas, ali onda, kao jedno,
Dimitri i ja bacili smo se na njega. To me je podsjetilo na vremena kada
sam ispitivala strigoje u Rusiji. Trebala je cijela skupina dhampira kako bi
obuzdala jednog strigoja, no činilo se da Dimitri ima nadnaravnu snagu.
»Kada smo ispitivali, obično smo...«
Moje su riječi bile prekinute kada je Dimitri odlučio upotrijebiti vlastitu
metodu ispitivanja. Zgrabio je Donovana za ramena i dobro ga protresao
pa je strigoj non-stop udarao glavom o cement.
»Gdje je Sonja Karp?« zarikao je Dimitri.
»Ne...« počeo je Donovan. Međutim, Dimitri nije imao strpljenja za
strigojeve izlike.
»Gdje je ona? Znam da je poznaješ!«
»Ja...«
»Gdje je ona?«
Na Donovanovu licu ugledala sam nešto što nikada prije nisam vidjela na
strigoju: strah. Mislila sam da je to emocija koju oni jednostavno ne
posjeduju. Ili, ako je posjeduju, javljala bi se samo u međusobnim
borbama strigoja. Ne bi trošili vrijeme na strah u blizini bijednih
dhampira.
Ali, bogme, Donovan se bojao Dimitrija. A, iskreno, i ja isto.
Njegove oči s crvenim rubom bile su širom, širom otvorene, očajne i
prestrašene. Kada je Donovan promucao svoje sljedeće riječi, nešto mi je
govorilo da su istinite. Strah mu nije davao priliku lagati. I on je bio
previše šokiran i nepripremljen na sve ovo.
»Pariz«, jedva je izgovorio. »U Parizu je!«
»Kriste«, uzviknula sam. »Ne možemo cestom do Pariza.«
Donovan je odmahnuo glavom (koliko je to mogao dok ga je Dimitri
tresao).
149
»To je mali grad, udaljen sat vremena. Ima malo jezero. Gotovo nikoga na
njemu. Plava kuća.«
Neodređene upute. Trebalo nam je više.
»Imaš li adr...«
Izgleda da Dimitri nije dijelio moju potrebu za dodatnim informacijama.
Prije negoli sam dovršila rečenicu, njegov je kolac bio vani, i u
Donovanovu srcu. Strigoj je ispustio užasan vrisak od kojeg se ledila krv,
koji se stišavao dok ga je smrt uzimala. Trgnula sam se. Koliko još dok
netko ne čuje i ne pozove policiju?
Dimitri je izvukao kolac, i onda opet probo Donovana. I opet. Zurila sam
u nevjerici i užasu, nekoliko trenutaka nepomično. Onda sam zgrabila
Dimitrija za ruku i počela ga tresti iako sam osjećala kao da bi imalo više
smisla tresti zgradu iza mene.
»Mrtav je, Dimitri! Mrtav je! Prestani. Molim te.«
Na Dimitrijevu licu još je uvijek bio onaj grozni, grozni izraz, bijes, sada
pomiješan s malo očaja. Očaja koji mu je rekao da, kada bi samo mogao
uništiti Donovana, onda bi možda mogao uništiti i sve ostalo loše u svom
životu.
Nisam znala što učiniti. Morali smo se maknuti odavde. Morali smo otići
po Sydney kako bi se riješila tijela. Vrijeme je curilo, a ja sam samo
ponavljala.
»Mrtav je! Pusti. Molim te. Mrtav je.«
Onda sam, nekako, pronašla put do Dimitrija. Pokreti su mu se usporili i
onda je konačno stao. Ruka u kojoj je držao kolac lagano se spustila dok je
zurio u ono što je ostalo od Donovana, a to nije bilo lijepo. Bijes na
Dimitrijevu licu potpuno je ustupilo mjesto očaju... a ono beznađu.
Nježno sam ga vukla za ruku.
»Gotovo je. Dovoljno si učinio.«
»Nikada nije dovoljno, Roza«, prošaptao je. Tuga u njegovu glasu ubijala
me. »Nikada neće biti dovoljno.«
»Hoće za sada«, rekla sam.
Privukla sam ga k sebi. Nije se opirao. Pustio je kolac i naslonio lice na
moje rame. I ja sam ispustila svoj kolac, zagrlila ga i privukla bliže.
Zauzvrat me je obujmio rukama i tražio dodir drugog živog bića, dodir
koji mu je, znala sam, dugo bio potreban.
»Ti si jedina.« Još se čvršće privio uz mene. »Jedina koja razumije. Jedina
koja je vidjela kako sam. Nikada to ne bih mogao nekome objasniti... ti si
jedina. Jedina kojoj ovo mogu reći...«
Na trenutak sam zatvorila oči pod dojmom onoga što mi je govorio.
Možda se zakleo na odanost Lissi, ali to nije značilo da joj je u potpunosti
150
otkrio svoje osjećaje. Toliko smo dugo vremena on i ja bili savršeno
usklađeni, uvijek smo razumjeli jedno drugo. Još je uvijek bilo tako, bez
obzira na to jesmo li skupa, bez obzira na to jesam li s Adrianom. Dimitri
je uvijek čuvao svoje srce i osjećaje prije nego što je sreo mene. Mislila
sam da ih je opet zaključao, ali izgleda da mi je vjerovao dovoljno kako bi
mi otkrio što ga je ubijalo iznutra.
Otvorila sam oči i susrela njegov mračni i iskreni pogled.
»U redu je«, rekla sam. »Sada je u redu. Ovdje sam. Uvijek ću biti ovdje
za tebe.«
»Sanjam ih, znaš. Sve nevine koje sam ubio.« Njegov je pogled opet pao
na Donovanovo tijelo. »Non-stop razmišljam... možda, uništim li dovoljno
strigoja, tada će noćne more nestati. Tako ću biti siguran da nisam jedan
od njih.«
Dodirnula sam njegovu bradu, okrenula njegovo lice prema sebi i dalje od
Donovana.
»Ne. Ti moraš uništavati strigoje zbog toga što su oni zli. Zbog toga što mi
to radimo. Želiš li da noćne more prestanu, moraš živjeti. To je jedini
način. Mogli smo upravo umrijeti. Nismo. Možda ćemo umrijeti sutra. Ne
znam. Važno je da smo sada živi.«
Sada sam već blebetala. Nikada nisam vidjela da je Dimitriju tako loše, ne
otkada se preobrazio. Tvrdio je da je biti strigojem ubilo toliko njegovih
emocija. Nije. Bile su tu, shvatila sam. Sve ono što je bio još je uvijek
postojalo u njemu, samo je izlazilo u naletima, kao ovaj trenutak bijesa i
očaja. Ili kada me je branio od čuvara koji su me htjeli uhititi. Stari
Dimitri nije nestao. Samo je bio zatvoren, a nisam znala kako ga izvući
van. To nije sličilo meni. On je uvijek bio onaj čije su riječi bile mudre i
pronicljive. Ne ja. Ipak, sada me je slušao. Usmjerio je svoju pozornost na
mene. Što sam mogla reći? Što je moglo prodrijeti do njega?
»Sjećaš li se što si ranije rekao?« upitala sam. »Kada smo bili u
Rubysvilleu? Život čine detalji. Moraš cijeniti detalje. Jedino tako
nadvladat ćeš ono što su ti strigoji učinili. Jedino tako vratit ćeš pravog
sebe. Sam si rekao: pobjegao si sa mnom kako bi opet osjetio svijet.
Njegovu ljepotu.«
Dimi tri se opet počeo okretati prema Donovanu, ali ja mu to nisam
dopustila.
»Ovdje nema ničega lijepog. Samo smrt.«
»To je istina samo ako im dopuštaš da to bude istina«, rekla sam očajnički
još uvijek osjećajući pritisak vremena. »Nađi jednu stvar. Jednu stvar koja
je prelijepa. Bilo što. Bilo što što pokazuje da nisi jedan od njih.«
151
Njegov je pogled opet bio na meni i tiho proučavao moje lice. Ulovila me
panika. Ne funkcionira. Ne mogu ja ovo. Morat ćemo se maknuti odavde
bez obzira na to u kakvu se stanju nalazio. Znala sam da će i on otići. Ako
sam išta naučila, znala sam da njegovi ratnički instinkti još rade. Ako
kažem da dolazi opasnost, reagirat će odmah, bez obzira na patnju koju
osjeća. Nisam to htjela, doduše. Nisam htjela da ode očajan. Htjela sam da
napravi korak bliže čovjeku koji, znala sam, on može biti. Htjela sam da
ima jednu noćnu moru manje.
No, to je bilo izvan mojih mogućnosti, ipak. Nisam bila terapeut. Upravo
sam mu htjela reći da moramo krenuti, htjela sam probuditi njegove
vojničke reflekse, kada je iznenada progovorio. Njegov je glas bio jedva
šapat.
»Tvoja kosa.«
»Molim?«
Na trenutak pitala sam se gori li ili nešto slično. Dodirnula sam zalutali
pramen. Ne, sve u redu osim što je neuredna. Zavezala sam je prije borbe
kako je strigoji ne bi mogli upotrijebiti kao uporište, kao i Angeline.
Većina nje ipak se razvezala u borbi.
»Tvoja kosa«, ponovio je Dimitri. Oči su mu bile širom otvorene, gotovo
pune divljenja. »Tvoja je kosa prelijepa.«
Nisam tako mislila, ne u trenutnom stanju. Naravno, s obzirom na to da
smo se nalazili u tamnoj uličici punoj leševa, izbor mu je bio sužen.
»Vidiš? Nisi jedan od njih. Strigoji ne vide ljepotu. Samo smrt. Ti si
pronašao nešto lijepo. Jednu stvar koja ti je lijepa.«
Oklijevajući, nervozno je prošao prstima po vlasima koje sam maloprije
dodirnula.
»Ali, je li to dovoljno?«
»Zasada.« Lagano sam ga poljubila u čelo i pomogla mu kako bi ustao.
»Za sada jest.«
Šesnaesto poglavlje
S obzirom na to da je Sydney redovito uništavala mrtva tijela, bilo je
iznenađenje koliko je bila šokirana našim izgledom nakon borbe. Možda
su joj mrtvi strigoji bili samo objekti. Dimitri i ja bili smo pravi živi ljudi i
bili smo u neredu.
»Nadam se da nećete zaprljati auto«, rekla je kada se riješila tijela te smo
bili na putu. Mislim da je to bio njezin najbolji pokušaj šale kako bi
prikrila svoju neugodu zbog naše poderane i krvave odjeće.
152
»Idemo li u Pariz?« upitala sam okrećući se prema Dimitriju.
»Pariz?« upitala je Sydney začuđeno.
»Još ne«, odgovorio je Dimitri naslanjajući se na sjedalo. Opet je izgledao
kao čuvar koji vlada sobom. Svi znakovi prijašnjeg sloma nestali su, a ja
nisam imala nikakvu namjeru odati što se dogodilo prije nego što smo
pokupili Sydney. Tako malo... a ipak tako monumentalno. I vrlo privatno.
Sada je uglavnom izgledao umorno. »Trebali bismo pričekati dok ne svane
dan. Sada smo morali ići po Donovana, ali ako Sonja ima kuću, vjerojatno
je u njoj cijelo vrijeme. Sigurniji smo po danu.«
»Kako znaš da nije lagao?« upitala je Sydney. Vozila je bez pravog
odredišta, jednostavno nas je htjela maknuti iz kvarta što je brže moguće
prije nego što ljudi prijave da su čuli vrisku i zvukove borbe.
Opet sam pomislila na stravu na Donovanovu licu i zadrhtala.
»Mislim da nije lagao.«
Sydney nije više ništa pitala, osim u kojem smjeru treba voziti. Dimitri je
predložio da nađemo neki hotel kako bismo se mogli oprati i odmoriti
prije sutrašnjeg zadatka. Srećom, u Lexingtonu je bio puno veći izbor
hotela nego u prošlom gradu. Nismo tražili luksuz, ali je veliko mjesto
suvremenog izgleda koje smo odabrali bilo dio većeg lanca, čisto i
elegantno. Sydney nas je prijavila i onda uvela unutra kroz pokrajnja vrata
kako ne bismo preplašili goste koji su možda budni usred noći.
Uzeli smo jednu sobu s dva bračna kreveta. Nitko nije komentirao, ali
mislim da smo svi osjećali potrebu ostati zajedno nakon susreta sa
strigojima. Dimitri je bio u gorem stanju od mene zbog sakaćenja
Donovana, stoga sam ga poslala pod tuš prvog.
»Bila si izvrsna«, rekla sam Sydney dok smo čekali. Sjedila sam na podu
(koji je bio puno čišći nego u prošloj sobi) kako ne bih zaprljala krevet.
»To je stvarno bilo hrabro od tebe.«
Iskesila mi se.
»Tipično. Tebe prebiju i skoro ubiju, ali ti hvališ mene?«
»Hej, ja to radim cijelo vrijeme. Ali, ući sama onako kao ti... pa, to je bilo
prilično opako. I nisu me baš toliko prebili.«
Umanjivala sam ozbiljnost svojih rana, kao što bi to činio i Dimitri.
Sydney je, gledajući me, znala to. Noge su mi bile izgrebane više nego što
sam mislila, koža oderana, a i krvarila sam iz rane koju sam zadobila kada
sam pala na beton. Jedan zglob mi se žalio zbog skoka s krova, a imala
sam i čitav niz posjekotina i masnica posvuda. Nisam imala pojma odakle
je većina njih.
Sydney je odmahnula glavom.
»Uopće ne razumijem kako češće ne dobijete gangrenu.«
153
Obje smo, doduše, znale zašto. To je bilo zbog prirodne otpornosti s
kojom sam rođena kao dhampirica jer sam naslijedila najbolje
karakteristike obje rase. I moroji su, zapravo, bili prilično zdravi iako bi
ponekada dobili bolest karakterističnu samo za svoju rasu. Viktor je bio
primjer toga. Imao je kroničnu bolest i jednom je prisilio Lissu da ga
izliječi. Njezina magija tada mu je potpuno vratila zdravlje, ali se bolest
polako vraćala.
Istuširala sam se nakon Dimitrija, a onda nam je Sydney silom dala svoj
pribor za prvu pomoć. Kada smo po njezinu mišljenju bili dovoljno
povezani i dezinficirani, izvadila je svoj laptop i našla mapu Pariza u
Kentuckyju. Natiskali smo se oko ekrana.
»Puno potoka i rijeka«, razmišljala je naglas dok je pregledavala kartu.
»Nema baš mnogo jezera.«
Pokazala sam prstom.
»Misliš li kako bi to moglo biti to?« To je bila mala vodena površina,
označena kao umjetno jezero APPLEWOOD.
»Možda. Aha, evo još jednog. I to bi moglo biti sumnjivo ili, oh! Ovo
ovdje?« Pokazala je na ekranu još jednu vodenu površinu, malo veću od
umjetnih jezera: JEZERO MARTIN.
Dimitri je opet sjeo, protrljao rukom oči i zijevnuo.
»To mi izgleda najvjerojatnije. Ako ne, mislim da nam neće trebati puno
vremena kako bismo se provezli oko ostalih.«
»I to je vaš plan?« upitala je Sydney. »Voziti se uokolo i tražiti plavu
kuću?«
Dimitri i ja pogledali smo se i slegnuli ramenima. Sydney na ovom
putovanju možda i pokazuje hrabrost, ali znala sam da je njezino poimanje
»plana« malo drugačije od našeg. Njezino je poimanje bilo strukturiran,
dobro promišljen plan sa svrhom. Isto tako, detalji.
»Puno je konkretniji od većine naših ostalih planova«, rekla sam.
Sunce će izaći za otprilike sat vremena. Jedva sam čekala krenuti za
Sonjom, no Dimitri je inzistirao da spavamo do podneva. On je uzeo jedan
krevet, a Sydney i ja smo podijelile drugi. Nisam uopće smatrala da mi
treba odmor kako je Dimitri tvrdio, no moje se tijelo nije slagalo. Zaspala
sam gotovo odmah.
Kao i inače u posljednje vrijeme, konačno sam se uvukla u duhom izazvan
san. Nadala sam se da je to Adrian, da dolazi kako bi završio posljednji
razgovor. No, umjesto toga, oko mene se materijalizirao konzervatorij,
zajedno s harfom i namještajem s jastucima. Uzdahnula sam i suočila se s
braćom Daškov.
154
»Divno«, rekla sam. »Još jedan konferencijski poziv. Zaista moram početi
blokirati vaš broj.«
Viktor mi se lagano naklonio.
»Uvijek mi je zadovoljstvo, Rose.«
Robert je opet zurio u prazan prostor. Lijepo je znati kako se neke stvari
nikada ne mijenjaju.
»Što želite?« htjela sam znati.
»Znaš što mi želimo. Došli smo ti pomoći kako bi pomogla Vasilisi.« Ni
na trenutak nisam u to povjerovala. Viktor je na umu imao nekakvu
spletku, ali ja sam se nadala da ću ga uhvatiti prije nego što počini bilo
kakvu štetu. Proučavao me je u iščekivanju. »Jeste li već pronašli drugog
Dragomira?«
Zurila sam u nevjerici.
»Tek je prošao jedan dan!«
Gotovo sam morala opet razmisliti. Činilo se kao deset godina. Ne. Samo
jedan dan otkada smo Viktor i ja posljednji put razgovarali.
»I?« upitao je Viktor.
»No, koliko nas dobrima smatraš?«
Razmišljao je.
»Prilično dobrima.«
»Pa, hvala na povjerenju, ali nije lako kao što se čini. I zapravo... budući
da je sve to bilo toliko tajno, uopće se ne čini lagano.«
»Ali, nešto ste saznali?« navaljivao je Viktor.
Nisam odgovorila.
Sa žestokim sjajem u očima napravio je korak naprijed. Ja sam spremno
napravila jedan natrag.
»Saznali ste nešto.«
»Možda.«
Opet sam bila u istoj dvojbi kao i prije. Je li Viktor, uza sve svoje spletke i
manipulacije, znao nešto što nam može pomoći? Prošli put nije mi rekao
ništa, ali sada smo imali više informacija. Što je ono rekao? Ako
pronađemo nit, on je može razmrsiti?
»Rose.« Viktor je razgovarao sa mnom kao da sam dijete, kao što je često
činio s Robertom. Zbog toga sam ga ljutito pogledala. »Već sam ti rekao:
nije važno vjeruješ li meni ili mojim namjerama. Zasada nas oboje zanima
isti kratkoročni cilj. Nemoj da ti briga zbog budućnosti sada uništi
priliku.«
To je bilo smiješno, ali je sličilo principu za kojim sam me povodila
većinu života. Živi sada. Baci se naglavce, a o posljedicama brini kasnije.
Sada sam oklijevala i pokušala razmisliti prije nego što donesem odluku.
155
Konačno, odlučila sam riskirati opet se nadajući kako će Viktor moći
pomoći.
»Mislimo daje majka... majka Lissina brata ili sestre... u rodu sa Sonjom
Karp.« Viktorove obrve podignule su se. »Znaš li tko je to?«
»Naravno. Postala je strigoj, navodno zbog toga što je poludjela. Ali,
oboje znamo da je bilo malo kompliciranije od toga.«
Nevoljko sam kimnula.
»Ona je bila korisnica duha. Nitko to nije znao.«
Robertova glava naglo se okrenula te sam skoro poskočila.
»Tko je korisnica duha?«
»Bivša korisnica duha«, rekao je Viktor i odmah ga pokušao umiriti.
»Postala je strigoj kako bi se maknula od toga.«
Robertov oštar pogled pun koncentracije opet se pretvorio u nježnu
sanjivost.

http://www.book-forum.net

11Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:14 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Da... to je uvijek privlačno... ubijati kako bi se živjelo, živjeti kako bi se
ubijalo. Besmrtnost i oslobođenje iz tih okova, ali, oh, koji gubitak...«
To je bilo šašavo blebetanje, ali bilo je jezivo slično onome što bi Adrian
ponekad govorio. To mi se nije nimalo svidjelo. Pokušavajući se pretvarati
da Roberta nema u sobi, opet sam se okrenula prema Viktoru. »Znaš li išta
o njoj? S kime je u rodu?«
Odmahnuo je glavom.
»Ima veliku obitelj.«
Podigla sam ruke ogorčeno.
»Možeš li ikako biti manje koristan? Glumiš da toliko toga znaš, ali samo
nam govoriš ono što smo već saznali! Ne pomažeš nam!«
»Pomoć dolazi u različitim oblicima, Rose. Jeste li pronašli Sonju?«
»Da.« Predomislila sam se. »Pa, ne baš. Znamo gdje je. Sutra je idemo
ispitati.«
Izraz na Viktorovu licu jasno je govorio kako misli da smo jako smiješni.
»Siguran sam da će vam jedva čekati pomoći.«
Slegnula sam ramenima.
»Dimitri je prilično uvjerljiv.«
»Tako sam čuo«, rekao je Viktor. »Ali, Sonja Karp nije povodljiva
tinejdžerica.« Htjela sam ga udariti, ali sam se bojala da je Robert opet
podignuo svoje zaštitno polje. Činilo se da Viktor ne primjećuje moju
ljutnju. »Reci mi gdje ste. Doći ćemo do vas.«
Još jednom, dvojba. Smatrala sam da braća ne mogu učiniti mnogo.
Međutim, to bi nam moglo pružiti mogućnost opet ga uloviti. Uostalom,
bude li s nama uživo, možda mi prestane prekidati san.
156
»U Kentuckyju smo«, konačno sam rekla. »Pariz, Kentucky.« Dala sam
mu i ostale informacije o plavoj kući.
»Sutra ćemo biti ondje«, rekao je Viktor.
»Gdje ste onda sada...«
Isto kao prošli put Robert je naglo završio san i ostavio me u čekanju. U
što sam se to uvalila s njima? I prije nego što sam stigla razmisliti, bila
sam povučena prema drugom duhom izazvanom snu. Dragi bože. To je
bio pravi déjà vu. Svi su htjeli razgovarati sa mnom dok spavam. Srećom,
kao i prošli put, u drugi je posjet došao Adrian.
Bio je u plesnoj dvorani u kojoj je zasjedalo Vijeće. Nije bilo ni stolaca ni
ljudi, a moji su koraci odjekivali po drvenom podu. Prostorija koja se
činila tako velika i moćna kada se upotrebljavala, sada je izgledala
osamljeno i zloslutno.
Adrian je stajao blizu jednog visokog, zasvođenog prozora i uputio mi
jedan svoj vragolasti osmijeh kada sam ga zagrlila. S obzirom na to da je u
stvarnosti sve bilo prljavo i krvavo, on se doimao čistim i savršenim.
»Uspio si.« Dala sam mu lagan poljubac u usne. »Nominirali ste Lissu.«
Nakon našeg posljednjeg susreta u snu, kada sam shvatila kako bi ipak
moglo biti nekakve koristi od Viktorova prijedloga, morala sam se zaista
potruditi kako bih uvjerila Adriana da je nominacija dobra ideja, osobito
zbog toga što ni sama nisam bila uvjerena u to.
»Da, bilo je lako uvjeriti ostale.« Činilo se da mu se sviđa moje divljenje,
ali lice mu je postajalo mrgodnije dok je razmišljao o mojim riječima.
»No, nije sretna zbog toga. Kakvu nam je bukvicu poslije očitala.«
»Vidjela sam. U pravu si kada kažeš da joj se ne sviđa, ali bilo je tu i više
od toga. To je bio utjecaj duha. Nešto tame sam ja preuzela, ali, da... bilo
je loše.« Prisjetila sam se kako se nakon povlačenja iz nje njezin bijes
nakratko rasplamsao u meni. Nije me pogodilo onako teško kao nju, ali to
je bilo samo privremeno. S vremenom, preuzmem li ga dovoljno,
prevladat će. Primila sam Adrianovu ruku i pogledala ga što sam
molećivije mogla. »Moraš paziti na nju. Ja ću učiniti što god budem
mogla, ali ti dobro znaš, kao i ja, kako stres i briga mogu uzburkati duh.
Bojim se da ne bude kao ranije. Voljela bih biti ondje i brinuti se za nju.
Molim te, pomozi joj.«
Stavio je odbjegli pramen kose iza mog uha, a u dubokim zelenim očima
vidjela se briga. Najprije sam mislila kako je to samo briga za Lissu.
»Hoću«, rekao je. »Učinit ću što god budem mogao. Ali, Rose... hoće li se
to i meni dogoditi? Hoću li ja to postati? Kao ona i ostali?«
Adrian nikada nije pokazivao ekstremne nuspojave kakve je imala Lissa,
ponajviše zbog toga što nije puno rabio duh te se toliko »liječio«
157
alkoholom. No, nisam znala koliko će dugo to trajati. Prema onome što
sam vidjela, postojalo je samo nekoliko stvari koje mogu odgoditi ludilo:
samodisciplina, antidepresivi i veza s nekim od sjene poljubljenim. Adrian
se nije činio zainteresiran nizašto od toga.
To je bilo čudno, ali u tom trenutku ranjivosti podsjetio me je na ono što
se upravo dogodilo Dimitriju. Obojica tih muškaraca, tako jaka i sigurna, a
ipak je i jednom i drugom trebala moja potpora.
Ti si ona koja je jaka, Rose, glas je šaptao u mojoj glavi.
Adrian se nekuda zagledao.
»Ponekad... ponekad mogu povjerovati da je ludilo samo umišljeno, znaš?
Nikada se nisam osjećao kao drugi... kao Lissa ili stari Vlad. Ali, svako
toliko...« zastao je. »Ne znam. Osjećam se tako blizu, Rose. Tako blizu
ruba. Kao da ću se strmoglaviti i nikada se neću vratiti, samo ako
dopustim sebi jedan mali krivi korak. Kao da ću se izgubiti.«
I prije bih ga čula da govori ovakve stvari, kada bi počeo govoriti nešto što
je samo donekle imalo smisla. To je bilo do sada najbliže otkrivanju toga
kako se duh možda poigrava i s njegovim umom. Nikada nisam uvidjela
da je svjestan tih trenutaka i što bi oni mogli značiti.
Opet je spustio pogled na mene.
»Kada pijem... nisam zabrinut zbog toga. Ne brinem se da ću poludjeti.
Ali, onda pomislim... možda već jesam lud. Možda jesam, ali nitko ne zna
razliku jer sam pijan.«
»Nisi lud«, rekla sam strastveno i privukla ga k sebi. Voljela sam njegovu
toplinu, voljela sam je osjećati na svojoj koži. »Bit ćeš dobro. Ti si
snažan.«
Naslonio je svoj obraz na moje čelo.
»Ne znam«, rekao je. »Mislim da si ti moja snaga.«
To je bila divna i romantična izjava, ali nešto mi je u njoj zasmetalo.
»To nije potpuno točno«, rekla sam pitajući se kako bih pretočila svoje
osjećaje u riječi. Znala sam da se može pomoći drugoj osobi kada si s
njom u vezi. Možete je osnažiti i poduprijeti. Ipak, ne možeš zapravo
učiniti sve za tu osobu. Ne možeš riješiti sve njezine probleme. »Moraš
pronaći u sebi...«
Budilica u hotelskoj sobi zatreštala je i izvukla me iz sna frustrirajući me
zbog toga što mi je nedostajao Adrian i zbog toga što nisam uspjela reći
sve što sam htjela. No, sada za njega nisam mogla ništa učiniti. Samo sam
se mogla nadati kako će uspjeti sam.
I Sydney i ja bile smo trome i žmirkale smo. Imalo je smisla to što je
iscrpljena jer joj je cijeli raspored spavanja, kada bi uopće uspjela spavati,
158
bio poremećen. A ja? Moj je umor bio mentalni. Toliko ljudi, pomislila
sam. Toliko me ljudi treba... ali bilo je teško pomoći svima.
Naravno, Dimitri je bio na nogama i spreman za pokret. Probudio se prije
nas. Kao da se prošle noći ništa nije dogodilo. Rekao je da umire od želje
za kavom i da nas je strpljivo čekao jer nas nije htio ostaviti nezaštićene
dok spavamo. Otjerala sam ga, a dvadeset minuta kasnije vratio se s
kavom i kutijom krafni. Također je kupio i lanac industrijske čvrstoće u
željezariji s druge strane ulice »za kada nađemo Sonju«, zbog čega sam
postala nemirna.
Dotada smo se Sydney i ja već spremile za polazak, stoga sam odlučila
sačuvati pitanja za kasnije. Nisam bila oduševljena idejom o ponovnom
odijevanju kratkih hlača, ne dok su mi noge u ovakvu stanju, ali previše
sam željela doći do Šonje kako bih inzistirala da se zaustavimo u
trgovačkom centru.
»Dakle«, započela sam ležerno, »Viktor Daškov bi nam se uskoro mogao
pridružiti.«
Svaka čast Sydney što je uspjela ostati na cesti.
»Što i Onaj tip koji je pobjegao?«
Vidjela sam u Dimitrijevu pogledu da je i on jednako šokiran, no ostao je
pribran i zadržao kontrolu, kao i uvijek.
»Zašto«, započeo je polako, »će nam se Viktor Daškov pridružiti?«
»Pa, to je smiješna priča...«
I tim sam im uvodom dala kratak i iscrpan izvještaj, koliko je bilo u mojoj
moći, počevši s ulogom Roberta Dorua i završivši s nedavnim posjetima
braće u snu. Preskočila sam Viktorov »misteriozni« bijeg prije nekoliko
tjedana, ali nešto mi je govorilo da Dimitri, pomoću one svoje sposobnosti
pogađanja jedno drugome misli, vjerojatno slaže komadiće mozaika. I
Lissa i ja rekle smo Dimitriju da smo prošle sve i svašta kako bismo ga
naučile kako preobraziti, ali nikada mu nismo ispričale čitavu priču,
osobito dio o Viktorovu bijegu iz zatvora kako bi nam pomogao pronaći
svog brata.
»Gle, mogao pomoći ili ne, ovo je prilika da ga ulovimo«, dodala sam
brzo. »To je dobro, zar ne?«
»Time ćemo se pozabaviti... kasnije.«
Prepoznala sam ton Dimitrijeva glasa. Često ga je koristio u Sv.
Vladimiru. Obično je to značilo da će u budućnosti uslijediti privatan
razgovor tijekom kojeg će me gnjaviti dok mu ne kažem detalje.
Pokazalo se da je Kentucky prilično lijep dok smo se vozili prema Parizu.
Kada smo izlazili iz grada, krajolik je bio brežuljkast i zelen te je bilo lako
zamisliti da netko želi ovdje živjeti u maloj kućici. Uzalud sam se pitala je
159
li to bio Sonjin motiv, a onda sam zastala. Upravo sam rekla Dimitriju da
strigoji ne vide ljepotu. Jesam li bila u krivu? Bi li joj prekrasan krajolik
bio važan?
Saznala sam odgovor kada nas je GPS doveo do jezera Martin. Oko njega
bilo je raspršeno samo nekoliko kuća, a među njima samo je jedna bila
plava. Zaustavivši se na dovoljnoj udaljenosti od kuće, Sydney je parkirala
automobil uz cestu. Cesta je bila uska, a njezin rub prekriven drvećem i
visokom travom. Svi smo izašli iz automobila i hodali jedan dio puta još
uvijek držeći razmak.
»Dakle. Kuća je plava«, izjavila je Sydney pragmatično. »No, je li
njezina? Ne vidim ni poštanski sandučić ni išta.«
Pobliže sam pogledala dvorište. Grmovi ruža, puni ružičastih i crvenih
cvatova, rasli su ispred trijema. Košare pune bijelog cvijeća, imena kojih
nisam znala, visjele su s krova, a plavi ladoleži penjali su se uz drvene
rešetke. Oko kuće jedva sam nazirala drvenu ogradu. Loza s narančastim
cvjetovima u obliku trube puzala je preko nje.
A tada je u mojoj glavi zatreperila jedna slika i nestala jednako brzo kao
što je i došla. Gospođa Karp kako zalijeva lonce s cvijećem u svojoj
učionici, cvijeće koje se činilo da raste neizmjerno brzo i visoko. Kao
tinejdžerica koju je više zanimalo izbjegavanje zadaće, nisam puno
razmišljala o njemu. Tek kasnije, kada sam vidjela kako Lissa uspijeva
natjerati biljke da rastu i cvjetaju tijekom eksperimenata s duhom, shvatila
sam što se događalo u učionici gospođe Karp. A sada, čak i lišena duha i
opsjednuta zlom, Sonja Karp još se uvijek brinula o svom cvijeću.
»Da«, rekla sam. »To je njezina kuća.« Dimitri je prišao prednjem
trijemu proučavajući svaki detalj. Krenula sam za njim, no onda sam stala.
»Što radiš?« Govorila sam tiho. »Mogla bi te vidjeti.«
Vratio se do mene.
»Zastori zamračuju. Ne propuštaju nimalo svjetla, tako da ona neće ništa
vidjeti. To isto znači da vjerojatno radije boravi u prizemlju nego u
podrumu.«
Lako sam slijedila njegov tijek misli.
»To su za nas dobre vijesti.«
Kada su me prošle godine ulovili strigoji, moje prijatelje i mene držali su
u podrumu. To ne samo da je bilo prikladno za strigoje koji su htjeli
izbjeći sunce, nego je značilo i manje mogućnosti bijega i ulaza.
Strigojima je bilo lakše zatočiti plijen u podrumu. Čim više vrata i
prozora, tim bolje za nas.
»Ja ću pregledati drugu stranu«, rekao je uputivši se prema stražnjem
dvorištu. Požurila sam k njemu i primila ga za ruku.
160
»Pusti mene. Ja ću nanjušiti strigoje, ne kažem da će ona izlaziti, ali za
svaki slučaj.«
Oklijevao je, a ja sam se razljutila jer sam pomislila kako ne vjeruje da
sam sposobna za to. Onda je rekao:
»O. K. Budi pažljiva.« Shvatila sam da je samo bio zabrinut za mene.
Kretala sam se oko kuće što sam mirnije i tiše mogla te uskoro otkrila da
će zbog drvene ograde biti teško vidjeti dvorište. Bojala sam se popeti
preko kako ne bih ukazala Sonji na svoju prisutnost i razmišljala sam što
učiniti. Rješenje je došlo u obliku velikog kamena koji je ležao blizu ruba
ograde. Odvukla sam kamen preko i stala na njega. Nije bio dovoljan kako
bih mogla potpuno pogledati preko, ali sam lako mogla staviti ruke na vrh
ograde, podignuti se i virnuti uz minimalnu buku.
Bilo je kao da gledam u rajski vrt. Cvijeće ispred kuće bilo je tek
zagrijavanje. Još ruža, stabala magnolija i jabuka, irisa i mnoštvo drugog
cvijeća koje nisam prepoznala. Sonjino stražnje dvorište bilo je raj
raskošnih boja. Provjerila sam ono što sam trebala i požurila natrag prema
Dimitriju. Sydney je još uvijek stajala pored automobila.
»Vrata prema dvorištu i dva prozora«, izvijestila sam. »Svi sa zastorima.
Tu je i drvena ležaljka, lopata i tačke.«
»Vile?«
»Nažalost, ne. Ali, tamo je ogromni kamen odmah ispred ograde. No, bit
će teško ući u dvorište. Bolje da nam pomogne kako bismo se popeli
unutra. Nema vrata u ogradi. Napravila je utvrdu.«
Kimnuo je s razumijevanjem, i bez ikakva razgovora, znala sam što
učiniti. Uzeli smo lanac iz automobila i povjerila ga Sydney. Rekli smo joj
da nas čeka vani, uz stroge upute da ode ako se ne vratimo za trideset
minuta. Nisam voljela govoriti takve stvari, a Sydneyjino lice govorilo je
da ni ona ne voli to slušati, ali bilo je neizbježno. Ako ne svladamo Sonju
u toliko vremena, nećemo, ni otići živi. Uspijemo li je svladati, Sydney
ćemo dati nekakav signal kako bi ušla s lancem.
Sydneyjin pogled boje smeđeg jantara bio je napet dok nas je gledala kako
dolazimo iz smjera kuće. Gotovo sam je počela zezati što joj je stalo do
zlih stvorenja noći, ali zaustavila sam se na vrijeme. Možda prezire sve
druge dhampire i moroje na svijetu, ali negdje usput, Dimitri i ja postali
smo joj dragi. S time se nije trebalo zafrkavati.
Dimitri je stao na kamen i pregledao dvorište. Prošaptao mi je još nekoliko
uputa, a onda me je primio za ruke i pogurnuo preko ograde. I on se
potrudio izvesti to što lakše i tiše, iako ne potpuno tiho. Uskoro je i on
došao za mnom i sletio pored mene uz lagani tupi udarac.
MIN@
161
Nakon toga odmah smo pojurili naprijed. Ako nas je Sonja čula, nije
imalo smisla gubiti vrijeme. Trebala nam je svaka prednost koju smo
mogli steći. Dimitri je zgrabio lopatu i snažno zamahnuo njome u staklo,
jednom, dvaput. Prvi je udarac bio otprilike u visini moje glave, a drugi
niže. Staklo je svakim udarom sve više pucalo. Odmah ispod mjesta gdje
je pao drugi udarac, gurnula sam tačke i zabila ih u vrata. Bilo bi više cool
da sam ih podignula i bacila o staklo, no bile su preglomazne kako bih ih
podignula visoko. Kada su tačke udarile u već oslabljeno staklo, napukli
dijelovi su se razbili i potpuno raspali te napravili rupu dovoljno veliku
kako bismo oboje prošli kroz nju. Oboje smo se morali sagnuti, a naročito
Dimitri.
Istodobni napad s obje strane kuće bio bi idealan, no Sonja nije mogla
istrčati kroz prednja vrata. Mučnina me počela obuzimati čim smo se našli
u blizini dvorišta, a taj je osjećaj zavladao punom snagom dok smo ulazili
u dnevnu sobu. Ignorirala sam trbuh na način koji sam već usavršila i
pripremila se za ono što slijedi. Upali smo prilično brzo, ali ipak ne
dovoljno brzo kako bismo iznenadili strigojske reflekse.
Sonja Karp bila je ondje, spremna na nas, i činila sve što može kako bi
izbjegla sunčevu svjetlost koja se ulijevala u dnevnu sobu. Kada sam prvi
put vidjela Dimitrija kao strigoja, bila sam toliko šokirana da sam se
ukočila. To mu je omogućilo da me ulovi, zato sam se ovaj put mentalno
pripremila znajući da ću doživjeti isti šok kada vidim svoju bivšu
profesoricu kao strigojku. I bilo je šokantno. Kao i kod njega, mnoge
Sonjine crte lica bile su iste kao prije: crvenkastosmeda kosa i visoke
jagodice... ali njezinu su ljepotu deformirale ostale stvari, koža boje krede,
crvene oči i okrutni izraz koji su, izgleda, imali svi strigoji.
Nije davala nikakav znak da nas prepoznaje i skočila je prema Dimitriju
režući. To je bila uobičajena strigojska taktika kako bi se najprije sredila
veća prijetnja, a već me je nerviralo što uvijek misle da je to Dimitri. Bio
je zataknuo kolac o pojas kako bi mogao unijeti lopatu sa sobom. Lopata
ne bi ubila strigoja, ali uz dovoljno snage i zamaha mogla bi zadržati
Sonju na dovoljnoj udaljenosti. Udario ju je njome u rame nakon njezinog
prvog pokušaja, nije pala, ali joj je definitivno trebalo više vremena prije
nego što je pokušala ponovno napasti. Kružili su jedno oko drugoga, kao
vukovi koji se spremaju na borbu, dok je procjenjivala kakvi su joj izgledi.
Jedan nalet, i njezina veća snaga će ga oboriti, s lopatom ili bez nje.
Sve se ovo dogodilo u nekoliko sekundi, a Sonja je u svojim
kalkulacijama mene izostavila iz jednadžbe. Sama sam krenula i zabila se
u nju s druge strane, no krajičkom je oka vidjela da dolazim i reagirala u
trenutku, zbacila me sa sebe, čitavo vrijeme držeći pogled na Dimitriju.
162
Poželjela sam i ja imati lopatu i udariti je u leđa sa sigurne udaljenosti.
Imala sam samo svoj kolac, a morala sam biti pažljiva s njim jer bih je
mogla ubiti. Brzo sam pregledala njezinu jezivo normalnu dnevnu sobu i
nisam vidjela nikakvo drugo oružje.
Odglumila je napad, a Dimitri je povjerovao. Jedva se uspravio, dok je ona
već skočila naprijed kako bi iskoristila situaciju. Odgurnula ga je u zid,
prikliještila ga i otrgnula mu lopatu. Otimao joj se i pokušavao osloboditi,
kada su njezine ruke pronašle njegov vrat. Pokušam li je odvući, moja
snaga kombinirana s Dimitrijevom vjerojatno će ga moći osloboditi. No,
htjela sam da ovo završi što je prije moguće te sam odlučila djelovati.
Potrčala sam prema njoj s kolcem u ruci i zarila joj ga u desnu lopaticu
nadajući se da nisam pogodila blizu srca. Zbog začaranog srebra, koje je
za strigojsku kožu bilo agonija, zavrištala je. Mahnito me je odgurnula
iznenađujuće snažno čak i za jednu strigojku. Pala sam unatrag i, spotičući
se udarila glavom u niski stolić. Vid mi se lagano zamutio, ali instinkt i
adrenalin su me opet dignuli na noge.
Moj napad pružio je Dimitriju djelić sekunde koji mu je trebao. Oborio je
Sonju na tlo i zgrabio moj kolac te joj ga pritisnuo o grlo. Vrisnula je i
zamahnula, a ja sam mu potrčala pomoći znajući kako je teško obuzdati
strigoja.
»Zovi Sydney...« zagunđao je. »Lanac...«
Kretala sam se koliko sam brzo mogla, a zvijezde i sjene plesale su preda
mnom. Otključala sam prednji ulaz i otvorila ga nogom kao signal, a zatim
sam otrčala natrag Dimitriju. Spustila sam se na koljena pomažući
Dimitriju kako bi je obuzdao. Opet je u pogledu imao onu žudnju za
borbom, pogled koji je govorio da je želi uništiti na licu mjesta. Međutim,
tu je bilo još nečega. Nešto zbog čega sam pomislila da bolje vlada sobom,
da su moje riječi u onoj uličici zapravo i imale utjecaja. Ipak, izustila sam
upozorenje.
»Treba nam... zapamti da nam treba.«
Lagano mi je kimnuo upravo kada se pojavila Sydney vukući lanac. Zurila
je u prizor širom otvorenih očiju, zastala je samo na trenutak i odmah
zatim požurila k nama. Još ćemo mi od nje napraviti ratnicu, pomislila
sam.
Dimitri i ja krenuli smo na idući zadatak. Već smo uočili najbolje mjesto
za vezivanje Sonje: teški naslonjač u kutu. Kada smo je podigli, što je bilo
opasno jer se još uvijek divljački otimala, bacili smo je na stolac. A onda,
držeći kolac na njezinu vratu, Dimitri ju je pokušao obuzdati dok ja ne
zgrabim lanac.
163
Nije bilo vremena za smišljanje precizanog plana. Jednostavno sam ga
počela omotavati oko nje, najprije oko nogu, zatim, što sam najbolje
mogla, oko torza, pokušavajući joj privezati ruke uz tijelo. Dimitri je
kupio dugačak lanac, srećom, i ja sam ga užurbano i luđački omotavala
oko stolca i činila sve što sam mogla kako bih je zauzdala.
Kada mi je konačno nestalo lanca, Sonja je bila prilično nepomična. Je li
se mogla osloboditi? Apsolutno. Ipak, s obzirom na srebrni kolac
prislonjen na njoj? Ne tako lako. A sa svime na istome mjestu... pa, zasada
smo je imali u zamci. To je bilo najbolje što smo mogli učiniti.
Dimitri i ja smo se nakratko umorno pogledali. Vrtjelo mi se u glavi, ali
sam se odupirala znajući da je naš zadatak daleko od svog kraja.
»Vrijeme za ispitivanje«, rekla sam mrgodno.
Ispitivanje nije prošlo baš dobro.
Da, naravno, mnogo smo prijetili i koristili kolce, ali nije koristilo. Dimitri
je još uvijek izgledao zastrašujuće dok se bavio Sonjom, ali nakon sloma s
Donovanom pazio je da opet ne upadne u luđački bijes. To je dugoročno
bilo bolje za njega, ali ne dovoljno dobro kako bi uplašio Sonju i tako od
nje izvukao odgovore. Nije nam pomagalo ni to što zapravo nismo imali
nikakvih konkretnih pitanja. Uglavnom smo joj dobacivali niz pitanja. Zna
li za drugog Dragomira? Je li u rodu s majkom? Gdje su majka i dijete?
Stvari su se pogoršale kada je Sonja shvatila da je trebamo previše kako
bismo je ubili, bez obzira na to koliko je mučili srebrnim kolcem.
Time smo se bavili već više od sat vremena i postajali smo iscrpljeni.
Barem ja. Naslonila sam se na zid pored Sonje i, iako mi je kolac bio
spreman, oslanjala sam se na zid malčice više nego što sam htjela priznati
kako bih se održala na nogama. Nitko od nas nije govorio neko vrijeme.
Čak je i Sonja prestala s režećim prijetnjama. Jednostavno je čekala i
ostala na oprezu, nesumnjivo planirajući bijeg, vjerojatno računajući na to
da ćemo se umoriti prije nje. Ta je tišina bila strašnija od svih prijetnji
ovog svijeta. Navikla sam da strigoji koriste riječi kako bi me zastrašili.
Nikada nisam očekivala moć koju mogu imati samo šutnja i prijeteće
zurenje.
»Što je s tvojom glavom, Rose?« upitao je Dimitri kada ju je najednom
ugledao.
Povremeno bih se isključila, ali shvatila sam da govori meni.
»Ha?« Odmaknula sam kosu koja mi je zaklanjala dio čela. Moji su prsti
postali ljepljivi od krvi pa sam se sjetila da sam se zabila u stol. Slegnula
sam ramenima i ignorirala vrtoglavicu koju sam osjećala. »Dobro sam.«
Dimitri je brzo pogledao Sydney.
164
»Odvedi je kako bi prilegla i očistila to. Ne daj joj spavati dok ne vidimo
radi li se o potresu mozga.«
»Ne, ne mogu«, prepirala sam se. »Ne mogu te ostaviti samog s njom...«
»Dobro sam«, rekao je. »Odmori se kako bi mi mogla pomoći kasnije.
Nećeš mi koristiti ako se srušiš.«
Još sam uvijek protestirala, ali kada me je Sydney nježno primila za ruku,
odalo me je posrtanje. Odvela me do jedine spavaće sobe u kući iako to
nisam htjela. Bilo je nečega jezivog u saznanju da sam u krevetu jedne
strigojke, čak i ako je pokriven plavo-bijelim pokrivačem s cvjetnim
uzorkom.
»Čovječe«, rekla sam naslanjajući se na jastuk nakon što mi je Sydney
očistila čelo. Usprkos prijašnjem nijekanju, bilo je lijepo odmoriti se. »Ne
mogu se naviknuti na to da strigoj stanuje na ovako... normalnom mjestu.
Kako se ti držiš?«
»Bolje od vas«, odgovorila je Sydney. Obgrlila je samu sebe i nelagodno
promotrila sobu. »Kada sam uz strigoje, onda mi se vi i ne činite tako
loši.«
»No, barem je nešto dobro proizašlo iz ovoga«, primijetila sam.
Unatoč njezinoj šali, znala sam da je sigurno prestravljena. Spremala sam
se zatvoriti oči i opet sam se prenula kada me je Sydney bocnula u ruku.
»Nema spavanja«, prekorila me je. »Ostani budna i razgovaraj sa mnom.«
»Nemam potres mozga«, promrmljala sam kroz zube. »Ali, valjda
možemo razgovarati o planovima za nagovaranje Sonje kako bi
progovorila.«
Sydney je sjela na dno kreveta i napravila grimasu.
»Bez ljutnje? Mislim da se neće slomiti.«
»Hoće kada bude bez krvi nekoliko dana.«
Sydney je pobijelila.
»Nekoliko dana?«
»Pa, koliko god bude trebalo kako bi...«
Malo emocija zalepršalo je kroz vezu i ja sam se ukipila. Sydney je
poskočila gledajući uokolo kao da će možda skupina strigoja provaliti u
sobu.
»Što nije u redu?« uzviknula je.
»Moram posjetiti Lissu.«
»Ne bi trebala spavati...«
»To nije spavanje«, rekla sam odsječeno. To sam rekla i iskočila iz
Sonjine sobe u Lissinu perspektivu.
Vozila se u kombiju s još petero ljudi koje sam odmah prepoznala kao
druge kraljevske kandidate. To je bio kombi za osam osoba, a u njemu je
165
bio i čuvar, vozač s još jednim na suvozačkom mjestu koji je gledao Lissu
i njezine suputnike.
»Svakoga od vas odvest ćemo na različitu lokaciju na rubu šume, a dobit
ćete kartu i kompas. Konačni je cilj doći do odredišta označenog na karti i
čekati svitanje dok ne dođemo po vas.«
Lissa i ostali kandidati su se pogledali i onda, kao jedan, pogledali su kroz
prozor kombija. Bilo je skoro podne i bilo je jako sunčano.
»Čekati svitanje« neće biti ugodno, ali nije se činilo nemogućim. Lijeno je
počešala mali zavoj na ruci i brzo se zaustavila. Pročitala sam joj u
mislima što je to: malena, gotovo neprimjetna točkica utetovirana u kožu.
Zapravo je bila vrlo slična Sydneyjinoj: krv i zemlja, izmješani s
kompulzijom. Kompulzija je možda tabu među morojima, ali ovo je
posebna situacija. Čarolija u tetovaži sprečavala je kandidate u otkrivanju
koja su iskušenja drugih koji nisu bili povezani s procesom. Ovo je bio
prvi test.
»Na kakav nas teren šaljete?« htio je znati Marcus Lazar. »Nismo svi iste
fizičke spreme. Nije fer ako neki od nas imaju prednost.« Pogled mu je bio
na Lissi dok je govorio.
»Ima mnogo hodanja«, rekao je čuvar ozbiljnog izraza lica. »Ali, nije to
ništa što bilo koji kandidat, bilo koje dobi, ne bi mogao podnijeti. A, bit ću
iskren, kralj ili kraljica mora imati određenu količinu izdržljivosti. Godine
donose mudrost, ali vladar mora biti zdrav. No, ne i sportaš«, dodao je
čuvar brzo kada je Marcus htio nešto zaustiti. »Ali, za moroje nije dobro
da imaju boležljivog vladara koji će umrijeti za godinu dana. Grubo, ali
istinito. Vi morate biti sposobni izdržati neugodne situacije. Ako ne
možete izdržati dan na suncu, nećete moći izdržati ni sastanak Vijeća.«
Mislim da se htio našaliti, no bilo je teško znati jer se nije ni nasmiješio.
»Ipak, to nije utrka. Uzmite vremena koliko vam treba kako biste došli do
kraja. Na karti su označena mjesta gdje su skriveni određeni predmeti, koji
će vam sve to učiniti podnošljivijim budete li mogli dešifrirati tragove.«
»Možemo li koristiti magiju?« upitala je Ariana Szelsky. Ni ona nije bila
mlada, ali izgledala je žilavo i spremno za prihvaćanje izazova
izdržljivosti.
»Da, možete«, odgovorio je čuvar svečano.
»Jesmo li ondje u opasnosti?« upitao je još jedan kandidat, Ronald Ozera.
»Osim od sunca?«
»To«, odgovorio je čuvar tajanstveno, »ćete Vi morati sami saznati. Ali,
ako bilo kada želite odustati...« Izvadio je vrećicu s mobitelima i podijelio
ih. Uslijedile su karte i kompasi. »Nazovite memorirani broj pa ćemo doći
po vas.«
166
Nitko nije morao pitati koja skrivena poruka stoji iza toga. Nazvati broj
značilo bi izbjeći dugačak dan testiranja izdržljivosti. Također bi značilo
ne proći test i više ne biti kandidat za tron. Lissa je pogledala telefon,
donekle iznenađena što uopće ima signala. Napustili su dvor prije otprilike
sat vremena i duboko zašli u prirodu. Lissa je ugledala drvored i pomislila
da se bliže odredištu.
Dakle. Test fizičke izdržljivosti. Nije očekivala nešto takvo. Iskušenja
kroz koja prolazi budući vladar dugo su bila zaogrnuta velom tajne i imala
su gotovo mističnu reputaciju. Ovo iskušenje bilo je dosta praktično i
Lissa je mogla razumjeti njegovu logiku, čak i ako Marcus nije. To zaista
nije bilo atletsko natjecanje i čuvar je imao pravo kada je rekao da budući
vladar mora imati određenu razinu fizičke forme. Bacivši pogled na
poleđinu karte gdje su bili navedeni tragovi, Lissa je uvidjela da će ovime
testirati i njihove vještine rasuđivanja. Osnovne stvari, ali nužne za
vođenje nacije.
Kombi ih je odveo jedno po jedno na različite početne točke. Kako je koji
kandidat odlazio, Lissina je napetost rasla. Nemam se zbog čega brinuti,
pomislila je. Samo moram izdržati jedan sunčan dan. Bila je
pretposljednja osoba koju su ostavili, samo je Ariana ostala nakon nje.
Ariana je potapšala Lissu po ruci dok su se otvarala vrata kombija.
»Sretno, draga.«
Lissa joj se nasmiješila. Ovi testovi možda za Lissu i jesu smicalica, ali
Ariana je tu zapravo i Lissa se molila da ih ta starija gospođa uspješno
prođe.
Kada je kombi otišao te je ostala sama, Lissu je ulovila nelagoda.
Jednostavan test izdržljivosti sada se doimao mnogo strašnijim i težim.
Bila je sama, a to se nije događalo vrlo često. Ja sam bila uz nju većinu
života, a čak i kada bih otišla, pored nje bili su prijatelji. Ali, sada? Bila je
samo ona, karta i mobitel. A mobitel joj je bio neprijatelj.
Došla je do ruba šume i proučila kartu. Crtež velikog hrasta označavao je
početak s uputama da se ide prema sjeverozapadu. Pregledavajući drveće,
Lissa je ugledala tri javora, jelu i hrast. Krenuvši prema njemu, nije mogla
suspregnuti smiješak. Ako netko drugi koristi botaničke orijentire, a ne
razumije se u biljke i drveće, mogao bi odmah izgubiti pravo natjecanja.
Kompas je bio klasičan. Nikakvog digitalnog GPS-a. Lissa nikada nije
koristila sličan kompas, a zaštitnički dio mene poželio je uskočiti i
pomoći. No, trebala bih biti mudrija. Lissa je bila pametna i lako ga je
shvatila. Krećući se prema sjeverozapadu, zašla je u šumu. Nije bilo jasno
označenog puteljka, no tlo u šumi nije bilo previše prekriveno raslinjem ili
preprekama.
167
Ljepota boravka u šumi bila je u tome što su stabla blokirala dio sunca. Još
uvijek to nisu bili idealni morojski uvjeti, ali bilo je bolje nego da su je
ostavili u pustinji. Ptice su pjevale, a krajolik je bio bujan i zelen. Pazeći
na sljedeći orijentir, Lissa se pokušala opustiti i pretvarati da je u ugodnoj
šetnji.
Ipak... bilo je teško to učiniti kada ju je toliko toga morilo. Abe i naši
prijatelji sada su bili zaduženi raditi i postavljati pitanja o ubojstvu. Sada
su svi spavali, bila je sredina morojske noći, no Lissa nije znala kada će se
vratiti i nije mogla ne biti ljuta što joj ovaj ispit oduzima vrijeme. Ne, što
joj trati vrijeme. Konačno je prihvatila razlog zbog kojeg su je prijatelji
nominirali, ali još joj se uvijek to nije sviđalo. Htjela im je aktivno
pomagati.
Zbog svojih uzburkanih misli gotovo je prošla pored idućeg orijentira,
stabla koje je srušeno prije mnogo godina. Prekrivala ga je mahovina, a
većina drveta bila je trula. Zvjezdica na karti označavala ga je kao mjesto
na kojem će naći trag. Okrenula je papir i pročitala:
Skupljam se pa se širim, ili jurim, ili milim.
Za glasom mojim sada podi, nemam ga, al' ti dodi.
Ja ovdje uvijek boravim, a putujem da se ne zaustavim,
plavim nebom kližem il' kroz zemlju gmižem,
riznica mi mjesto tajno, bez obilja stoji trajno.
Zato trulež moj potraži, zdravlje svoje okuraži!
Hm.
Mozak mi se odmah ispraznio, ali Lissin je radio. Iščitavala je tekst iznova
pa iznova pregledavajući pojedine riječi i kako se svaki stih slaže s
drugim. Ja ovdje uvijek boravim. To je početak, odlučila je. Nešto trajno.
Pogledala je uokolo, razmišljala o drveću, a zatim je to odbacila. Uvijek se
mogu posjeći i maknuti. Pazeći da ne odluta predaleko od srušenog stabla,
kružila je tim područjem tražeći još. Sve je u teoriji bilo prolazno. Što je
ostajalo?
Za glasom mojim sada pođi. Stala je i zatvorila oči upijajući zvukove oko
sebe. Uglavnom ptice. Ponegdje šuštanje lišća. I...
Otvorila je oči i krenula desno. Zvuk koji je čula postajao je glasniji, čuo
se žubor i žamor. Eto. Mali potočić tekao je kroz šumu, jedva primjetan. I
zaista, činio se premalim za svoje korito.
»Ali, kladim se da narasteš kada kiši«, prošaptala je ne mareći što
razgovara s potočićem. Opet je spustila pogled na trag i osjetila sam kako
njezin oštri um slaže komadiće slagalice.
168
Potok je trajan, ali putuje. Mijenja veličinu. Ima glas. Teče duboko kroz
zemlju, usporava kada su tu prepreke. A kada ispari, pluta po zraku.
Namrštila se još uvijek naglas razmišljajući o zagonetki.
»Ali, ti ne truliš.«
Još je jednom promotrila područje misleći da se trulež može primijeniti na
bilo kakvu biljku. Njezin pogled prošao je pored velikog javora i onda se
naglo vratio. Na dnu njega rasla je nakupina smeđih i bijelih gljiva, a
nekoliko ih je venulo i postajalo crno. Pojurila je prema njima te kleknula
i tada ju je ugledala: malu rupu u blizini, iskopanu u zemlji. Nagnula se i
ugledala je blijesak boje: ljubičastu torbicu s uzicom.
Trijumfalno, Lissa ju je izvukla i ustala. Torbica je bila od platna i imale
je duge uzice kako bi se mogla objesiti preko ramena dok se hoda.
Otvorila je vrećicu i zavirila unutra. Ondje, u paperjastoj i čupavoj
podstavi, bilo je nešto izvrsno: boca vode. Sve dosada Lissa uopće nije
shvatila kako joj je vruće i da je dehidrirala, ili koliko sunce umara.
Kandidatima je rečeno da obuju čvrste cipele i praktičnu odjeću, ali im
nisu dopustili nikakve druge potrepštine. Pronaći ovu bocu bilo je
neprocjenjivo.
Sjela je na panj i predahnula pazeći kako bi sačuvala vodu. Iako je na karti
bilo naznačeno još nekoliko tragova i »nagrada«, znala je da ne može sa
sigurnošću računati na još korisnih torbica. Tako, nakon odmora od
nekoliko minuta, spremila je vodu i prebacila malu torbicu preko ramena.
Karta ju je usmjerila prema zapadu pa je u tom pravcu i krenula.
Vrućina ju je morila dok je nastavljala hodati, prisiljavajući je da zastane
još par puta i popije vode. Stalno se podsjećala da to nije utrka i da treba
nastaviti ležerno. Nakon još nekoliko tragova otkrila je da karta i nije
sasvim proporcionalna, stoga nije uvijek bilo jasno koliko je duga svaka
etapa te šetnje. Ipak, bila je oduševljena što je uspješno riješila svaki trag
iako su nagrade postajale sve više zbunjujuće.
Jedna od njih bila je hrpa grana na kamenu, nešto za što bi se zaklela da je
pogreška, ali netko civiliziran očito je povezao to granje. I to je stavila u
torbu, skupa s uredno složenom zelenom plastičnom ceradom. Do sada se
već s nje cijedio znoj, a zavrnuti rukave svoje pamučne košulje na
kopčanje nije pomagalo. Češće je zastajala. Opekline od sunca postale su
ozbiljna prijetnja, zato je osjetila veliko olakšanje kada ju je idući trag
odveo do boce kreme za sunčanje.
Nakon nekoliko sati borbe protiv jake ljetne vrućine Lissi je postalo toliko
vruće i toliko je bila umorna da više nije imala mentalne snage nervirati se
što propušta što god da se događalo na dvoru. Samo je bilo važno doći do
kraja ovog testa. Karta je govorila da ima još dva traga, što je smatrala
169
obećavajućim. Uskoro će doći do kraja i onda će moći jednostavno čekati
da netko dođe po nju. Sinulo joj je. Cerada. Cerada štiti od sunca,
pomislila je. Ipak će je moći upotrijebiti.
Ovo ju je razveselilo, kao i sljedeća nagrada: još vode i šešir sa širokim
obodom koji joj je zaklanjao lice od sunca. Nažalost, nakon toga, ono što
se činilo kratkom etapom, pokazalo se dvostruko duže nego što je
očekivala. Kada je konačno došla do sljedećeg traga, više ju je zanimala
stanka kako bi popila još vode, nego iskapanje onoga što su joj čuvari
ostavili.
Suosjećala sam s njom. Toliko sam joj željela pomoći. To je bio moj
posao, štititi je. Ne bi smjela biti sama. Ili možda bi? Je li i to bio dio
testa? U svijetu u kojem su plemići gotovo uvijek bili okruženi čuvarima,
ovakva samoća sigurno je bila potpuni šok. Moroji su bili izdržljivi i imali
izvrsna osjetila, no nisu bili spremni za veliku vrućinu i težak teren. Ja bih
vrlo vjerojatno mogla bez problema pretrčati cijelu stazu, ali priznajem,
nisam sigurna kako bih imala Lissine sposobnosti zaključivanja u
rješavanju zagonetki.
Lissina posljednja nagrada bili su kremen i čelik, ali naravno, ona nije
imala pojma što je to. Odmah sam to prepoznala kao pribor za paljenje
vatre, ali nisam ni slutila za što bi joj trebala vatra po ovakvu danu.
Slegnuvši ramenima, stavila je i te predmete u torbu i nastavila.
A onda je postalo hladno. Vrlo hladno.
Nije to odmah ni uočila, uglavnom zbog toga što je sunce još uvijek
blještilo. Razum joj je rekao da osjeća nemoguće, ali trnci od hladnoće i
cvokotanje zubi rekli su suprotno. Opet je spustila rukave, ubrzala korak i
poželjela da je iznenadna studen barem došla s oblacima. Brzi hod i napor
pomogli su kako bi joj se tijelo ugrijalo.
Dok nije počela kiša.
Započela je kao izmaglica, onda prešla u rominjanje i konačno se
pretvorila u stalni vodeni zastor. Kosa i odjeća bili su joj potpuno mokri
pa je niska temperatura postala još gora. Pa, ipak... sunce je i dalje sjalo,
njegovo je svjetlo smetalo njezinoj osjetljivoj koži, a zauzvrat nije nudilo
nikakvu toplinu.
Magija, shvatila je. Ovo je vrijeme rezultat magije. To je bio dio testa.
Nekako su se ujedinili moroji koji koriste magiju zraka i vode te su
prkosili vrućem, sunčanom vremenu. Zbog toga je imala ceradu, kao
zaštitu od sunca i od kiše. Razmišljala je o tome kako bi je izvadila odmah
i upotrijebila kao ogrtač, ali je brzo odlučila pričekati dok ne dođe do cilja.
No, nije imala pojma koliko je cilj udaljen. Dvadeset metara? Dvadeset
170
kilometara? Hladnoća kiše miljela je po njoj i ulazila pod kožu. To je bilo
loše.
Mobitel u njezinoj torbi bio je izlaz. Jedva da je bilo kasno poslijepodne.
Trebala je još dugo čekati do završetka ovog testa. Sve što je morala
učiniti bio je jedan poziv... jedan poziv i bit će izvan ovog kaosa i natrag
na dvoru raditi što mora. Ne. U njoj je buknula iskra odlučnosti. U ovom
izazovu više se nije radilo o morojskom prijestolju ili Tatianinu ubojstvu.
To je bio ispit koji će polagati radi sebe. Vodila je zaštićen život i
dopuštala ostalima da se brinu za nju. Sama će ovo istrpjeti i proći će.
Ova odlučnost odvela ju je do kraja mape, do čistine okružene drvećem.
Dva su drveta bila mala i dovoljno blizu kako bi Lissa pomislila kako bi
mogla raširiti ceradu kao nekakav zaklon. Hladnim, nespretnim prstima
uspjela ju je izvaditi iz torbe i potpuno je raširiti, srećom je bila puno šira
nego što je mislila. Raspoloženje joj se počelo popravljati dok je radila s
ceradom i shvatila kako napraviti malu nadstrešnicu. Uvukla se ispod kada
je završila, sretna što je konačno umaknula kiši.
Međutim, to nije promijenilo činjenicu da je bila mokra. Ni da je tlo isto
mokro i blatnjavo. Cerada je isto tako nije štitila od hladnoće. Osjetila je
nalet gorčine prisjećajući se da je čuvar rekao da je u ovom testu magija
dopuštena.
Tada nije mislila kako bi magija mogla biti korisna, ali sada je sigurno
mogla vidjeti prednosti nekoga tko se koristi magijom vode, može
kontrolirati kišu i držati je dalje od sebe. Ili, još bolje: koristiti se magijom
vatre. Poželjela je da je Christian s njom. Dobro bi joj došli njegova
toplina i zagrljaj. U ovakvoj situaciji duh nije koristio, osim, možda, kada
bi dobila hipotermiju i morala se izliječiti (što nikada nije uspijevalo dobro
kao na drugima). Ne, odlučila je. Nema govora: korisnici vode i vatre u
ovom su testu imali prednost.
A tada je shvatila.
Vatra!
Lissa se uspravila ondje gdje se bila šćućurila. Nije odmah prepoznala što
su željezo i kremen, ali sada se pomalo prisjećala kako zapaliti vatru.
Nikada je to nisu učili, ali bila je prilično sigurna da će napraviti iskru ako
udari kremenom o čelik, kada bi barem imala suha drva. Sve je bilo
mokro...
Osim svežnja grana u njezinoj torbi. Smijući se naglas, odvezala je grane i
stavila ih na mjesto zaštićeno od kiše. Nakon što ih je poredala za
logorsku vatru, pokušala je odgonetnuti što učiniti sa čelikom i kremenom.
U filmovima joj se činilo da je vidjela kako ljudi udaraju njima i tako
naprave iskre. Pa je tako i učinila.
171
Pokušala je još tri puta, a njezino prijašnje uzbuđenje zamijenila je
frustracija pogoršana duhom. Povukla sam jedan dio jer je trebala ostati
usredotočena. Kod četvrtog pokušaja iskra je poletjela i iščezla, ali to joj
je bilo potrebno kako bi shvatila princip. Uskoro je bez napora mogla
raditi iskre, ali one ne bi napravile ništa kada bi došle do drveta. Gore i
dolje: njezino je raspoloženje bilo poput vrtuljka nade i razočaranja.
Nemoj odustati, htjela sam joj reći dok sam preuzimala još negativnosti.
Nemoj odustati. Htjela sam joj i održati lekciju o paljenju, ali to bi bilo
previše.
Promatrajući je, počela sam uviđati koliko sam podcjenjivala Lissinu
inteligenciju. Znala sam da je genijalna, ali uvijek sam mislila kako bi u
ovakvim situacijama bila bespomoćna. Nije bila. Znala je donositi
zaključke. Ta malena iskra nije mogla prodrijeti kroz drvo zbog granja.
Trebao joj je veći plamen. Trebalo joj je nešto što iskrice mogu zapaliti.
Ali, što? Sigurno ništa u ovoj natopljenoj šumi.
Pogled joj je pao na mapu koja je izvirivala iz torbe. Oklijevala je samo
trenutak, a onda je poderala papir u gomilicu papirića koje je stavila na
grane. Po svoj prilici, došla je do kraja puta i mapa joj više neće trebati. Po
svoj prilici. Ipak, sada je bilo prekasno i Lissa je nastavila s planom.
Najprije je izvadila malo pahuljaste podstave iz torbe i dodala malo
paperja na papir. Onda je opet uzela kremen i čelik.
Iskra je iskočila i odmah zahvatila komad papira. Bljesnula je narančastim
sjajem, a onda je iščezla ostavljajući za sobom čuperak dima. Pokušala je
opet i nagnula se naprijed kako bi mogla nježno puhnuti u papir kada iskra
sleti. Sitni se plamičak pojavio, zahvatio susjedni papirić i onda nestao.
Lissa se pripremila za posljednji pokušaj.
»Hajde, hajde«, promrmljala je kao da može natjerati vatru da se pojavi.
Ovaj se put iskra ulovila i zadržala, pretvorila u mali plamen, a onda u
veći koji je uskoro spalio papir. Molila sam se da zahvati drvo, inače ne bi
imala sreće. Plamen je postajao sve sjajniji i veći, progutao posljednji
komadić papira i paperja... i onda se proširio duž granja. Lissa je lagano
zapuhala kako bi ga održala i uskoro je logorska vatra gorjela punim
sjajem.
Vatra nije mogla promijeniti oštru hladnoću, ali ona kao da je imala na
raspolaganju toplinu čitavog sunca. Nasmiješila se i osjećaj ponosa, koji
nije osjetila dugo vremena, proširio se u njoj. Konačno se mogla opustiti,
pogledala je u kišovitu šumu i ulovila malene bljeskove boje u daljini.
Kanalizirajući duh, upotrijebila je svoju magiju kako bi pojačala svoju
sposobnost viđenja aure. Sigurne, skrivene daleko, daleko među drvećem,
mogla je razaznati dvije aure snažnih, postojanih boja. Njihovi vlasnici
172
stajali su mirno, tihi i skriveni. Lissin se osmijeh širio. Čuvari. Ili možda
korisnici magije zraka i vode koji kontroliraju vrijeme. Nijedan kandidat
nije bio sam. Ronald Ozera nije imao razloga za brigu, ali naravno, on to
ne zna. Samo ona zna. Možda duh ipak nije bio tako loš.
Kiša je počela slabjeti, a toplina vatre ju je i dalje umirivala. Nije mogla
zaključiti koje je vrijeme, ali nekako, znala je da neće imati problema
dočekati dan i...
»Rose?« Glas me je odvlačio od Lissina preživljavanja u divljini. »Rose,
probudi se ili... što već.«
Trepnula sam koncentrirajući se na Sydneyjino lice koje je bilo nekoliko
centimetara udaljeno od moga.
»Što?« pitala sam. »Zašto me ometaš?«
Ustuknula je i povukla se ostajući bez teksta. Preuzimanje Lissine tame
dok sam bila spojena s njom tada nije utjecalo na mene, ali sad, dok sam
bila svjesna, u svom tijelu, osjećala sam kako me preplavljuju bijes i
razdražljivost. To nije zbog tebe, to nije zbog Sydney, rekla sam sama
sebi.
To je duh. Smiri se.
Duboko sam udahnula odbijajući dopustiti duhu da zagospodari mnome.
Bila sam jača od njega.
Nadala sam se.
Dok sam se borila svladati te osjećaje, pogledala samo oko sebe i sjetila se
da sam u spavaćoj sobi Sonje Karp. Odmah sam se prisjetila svih
problema. U drugoj prostoriji nalazila se zavezana strigojka, koju smo
jedva obuzdavali i koja nam, izgleda, neće u skorije vrijeme dati
odgovore.
Opet sam pogledala Sydney, još uvijek se činilo da me se boji.
»Oprosti... nisam se htjela obrecnuti na tebe. Samo sam bila uplašena.«
Oklijevala je nekoliko trenutaka i onda kimnula prihvaćajući moju ispriku.
Dok joj je s lica nestajao strah, vidjela sam da je još nešto muči. »Što nije
u redu?« upitala sam.
Dok smo god živi, a Sonja još uvijek zatočena, ne može biti toliko loše,
zar ne?
Sydney se odmaknula i prekrižila ruke.
»Viktor Daškov i njegov brat su ovdje.«

http://www.book-forum.net

12Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:19 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osamnaesto poglavlje
Iskočila sam iz kreveta, sretna što nisam pala. Glava me je još boljela, ali
nisam više osjećala vrtoglavicu, što je, nadajmo se, značilo da sam
izbjegla potres mozga. Bacila sam pogled na budilicu dok sam izlazila iz
Sonjine spavaće sobe i vidjela da sam boravila u Lissinom umu nekoliko
sati. Njezin je test bio opsežniji nego što sam mislila.
U dnevnoj sobi naišla sam na gotovo komičan prizor. Ondje su stajali
Viktor i Robert, glavom i bradom, i pogledavali oko sebe. Čak se činilo da
je i Robert ovog puta prisutan duhom. Samo, dok je Viktor proučavao sve
na onaj svoj proračunati način, Robertova pažnja bila je usmjerena na
Sonju. Oči su mu bile širom otvorene dok je zapanjeno zurio u nju. U
međuvremenu Dimitri nije promijenio svoj položaj pored Sonje niti
odložio kolac koji je bio pored njezina grla. No, prema njegovu stavu i
opreznom pogledu bilo je jasno da braću smatra novom prijetnjom i
pokušavao je, nemoguće, paziti na sve. Činilo se da osjeća olakšanje što
me je ugledao i što ima podršku.
Sonja u lancima potpuno se umirila, što mi se nije nimalo sviđalo.
Pomislila sam da nešto planira. Crvene oči bile su joj stisnute.
Čitava je situacija bila napeta i opasna, no jedan sitni dio mene osjećao je
zadovoljstvo kada sam izbliza pogledala Viktora. Susreti u snu bili su
varljivi. Kao što sam i ja mogla drugačije izgledati u snu, tako je i Viktor
tijekom tih posjeta izgledao snažniji i zdraviji nego što je zapravo bio u
stvarnosti. Godine, bolest i život u bijegu uzimali su svoj danak. Tamne
sjene obrubljivale su mu oči, a prosijeda kosa činila se tanjom nego što je
bila prije mjesec dana. Izgledao je oronulo i umorno, ali znala sam da je
još uvijek opasan.
»Dakle«, rekla sam držeći ruke na bokovima. »Uspjeli ste nas pronaći.«
»Samo je jedno jezero u gradu«, rekao je Viktor. »Jedna plava kuća.
Možda ste vi imali poteškoća s tim uputama, ali nama ostalima nije bilo
tako teško.«
»Kada si već tako pametan, kakav vam je plan sad?« upitala sam.
Još sam uvijek pokušavala odugovlačiti dok sam bjesomučno razmišljala
koji je moj plan. Htjela sam uloviti Viktora i Roberta, ali nisam znala
kako. Kako smo morali paziti i na njih i na Sonju, Dimitri i ja nismo se
mogli udružiti. Da smo bar imali lanac viška. Osim fizičkog svladavanja
braće, trebali bismo im posebno zauzdati ruke kako bismo smanjili
njihovu mogućnost služenja magijom.
»Već kada si ti tako pametna«, kontrirao je Viktor, »pretpostavio sam da
si već dobila potrebne informacije.«
174
Pokazala sam prema Sonji.
»Nije baš susretljiva.«
Viktorov pogled pao je na nju.
»Sonja Karp. Promijenila si se otkada sam te posljednji put vidio.«
»Sve ću vas pobiti«, zarežala je Sonja. »I nahraniti se vama, jednim po
jednim. Inače bih počela s ljudima i polako došla do moroja, ali...«
Pogledala je Dimitrija i mene, a lice joj je bilo puno bijesa. »Mislim da ću
vas dvoje ostaviti za kraj i produžiti vam patnju.« Zastala je i gotovo
komično dodala: »Vi ste me najviše iznervirali.«
»Prolaze li svi strigoji istu obuku i uče iste prijetnje? Čudo jedno što ne
kvocate.« Okrenula sam se prema Viktoru. »Vidiš? Nije tako lako.
Pokušali smo sve. Izvući to batinama, mučenjem. Sydney joj je pročitala
imena rodbine. Bez reakcije.«
Viktor je po prvi put pažljivo pogledao Sydney.
»Dakle. Vaša ljubimica alkemičarka.«
Sydney se nije pomaknula. Znala sam da ju je sigurno strah suočiti se s
nekim tko je i vampir i opasni kriminalac. Divila sam joj se jer nije
ustuknula zbog njegova pogleda.
»Mlada«, razmišljao je Viktor naglas. »Ali, naravno da je takva. Valjda je
to jedini način na koji ste je mogli izmanipulirati kako bi pristala na ovu
ludoriju.«
»Moja je odluka biti ovdje«, odgovorila je Sydney. Izraz lica ostao joj je
smiren i siguran. »Nitko me nije izmanipulirao.«
Abeova ucjena u ovom trenutku nije bila važna.
»Vidi, ako si me želio nastaviti mučiti svojim neduhovitim komentarima,
mogao si i dalje upadati u moje snove«, obrecnula sam se. »Ako ne možeš
ponuditi ništa korisno, onda odlazi odavde i pusti nas da čekamo dok glad
ne oslabi Sonju.«
A rekavši odlazi odavde, mislila sam, budalasto pomisli da ćeš otići, tako
da ja mogu udariti tvojom glavom o glavu tvog brata i odvući vas do
čuvara.
»Možemo pomoći«, rekao je Viktor. Lagano je dodirnuo bratovu ruku.
Robert se trznuo naglo skrenuvši pogled sa Sonje na Viktora. »Vaše su
metode bile unaprijed osuđene na neuspjeh. Ako želite odgovore, postoji
samo jedan način da...«
Sonja je povukla svoj potez. Dimitri je još uvijek bio odmah pored nje, ali
pazio je i na nas ostale. Naravno, i ja sam bila potpuno usredotočena na
Viktorovu dramu. To je vjerojatno bila najbolja prilika kojoj se Sonja
mogla nadati.
175
Luđačkom strigojskom snagom jurnula je sa stolca. Lanac je bio omotan
oko nje nekoliko puta, no njezin brzi trzaj i snaga bili su dovoljni kako bi
lanac puknuo na dva mjesta. Ostatak ju je još uvijek obavijao, ali bila sam
sasvim sigurna da joj je dovoljna samo jedna prilika kako bi se konačno
oslobodila. Rastresen ili ne, Dimitri je u trenutku bio na njoj, a sekundu
kasnije i ja. Otimala se na stolcu koristeći svaki atom snage i brzine kako
bi se oslobodila lanaca. Oslobodi li se, znala sam da će se opet žestoko
boriti. Dimitri i ja kratko smo se pogledali i znala sam da mislimo isto.
Prvo, kako ćemo je ponovno obuzdati? Lanac bi se vjerojatno mogao opet
zavezati, ali najprije bismo ga morali odmotati i početi ispočetka, što će
biti gotovo nemoguće. Isto tako oboje smo znali da je nas dvoje možda
nećemo moći uspjeti oboriti po drugi put, a sada su oko nas bili i nevini
ljudi. Nisu se mogli boriti, ali bi ih Sonja možda mogla nekako steći
prednost.
Mogli smo je samo pokušati obuzdati. Držati je na ravnoj površini kao što
je pod bilo bi mnogo lakše nego na nezgrapnom naslonjaču. Tresao se dok
se ona borila s nama, a mi smo se trsili zauzeti dobar položaj na tom
stolcu. Dimitri je imao svoj kolac, ja sam svog već prije spustila, i držao
ga na njezinoj koži, što nam je donijelo određenu prednost u borbi.
Bijesno je zaurlala, a ja sam se nadala da ćemo je moći izmoriti. Ipak,
vjerojatno ne. Mi ćemo se prvi slomiti. Glava me je boljela i to je bio
dovoljan dokaz da nisam u sjajnom stanju.
Krajičkom oka ugledala sam nekakav pokret što je pokrenulo novu
uzbunu. Robert Doru išao je prema nama, a u ruci je držao srebrni kolac.
Prizor je bio toliko bizaran i neočekivan da nisam upozorila Dimitrija
dovoljno brzo. Kada se moj tromi um konačno pokrenuo, bilo je prekasno.
»Ne!« graknula sam kada sam ugledala Roberta kako diže kolac. »Nemoj
je ubiti!«
Dimitri se okrenuo i tada ugledao Roberta, ali nije mogao učiniti više
ništa. Dimitri i ja smo mu stvorili savršenu priliku. Još smo uvijek držali
Sonju mirnom, ali izloženih grudi te je Robert imao čisti udarac.
Bjesomučno sam se pitala što učiniti. Zaustavim li ga, oslobodit ću Sonju.
Ako ga ne zaustavim, mogao bi upropastiti našu jedinu priliku kako bismo
saznali tko ...
Prekasno. Zario je kolac snagom koja me je zaprepastila. Lissi je bilo vrlo
teško probosti Dimitrija i pretpostavljala sam da bi isto vrijedilo za nekoga
poput Roberta jer je on bio stariji i činio se krhkim. Ipak, ne. Još je uvijek
morao upotrijebiti obje ruke, ali kolac se čvrsto zario u Sonjine grudi i
probo joj srce.
176
Sonja je ispustila snažan krik. Blještava, zasljepljujuća bijela svjetlost
odjednom je ispunila prostoriju, upravo kada me je neka nevidljiva sila
odbacila. Udarila sam u zid, a moj mozak jedva da je registrirao bol. Mala
kuća se zatresla, a ja sam jednom rukom pokušala nešto dohvatiti i
poduprijeti se. Stisnula sam oči, ali još sam uvijek mogla vidjeti svjetlost.
Vrijeme se usporilo. Otkucaji mog srca su se usporili.
A tada, sve je stalo. Sve. Svjetlost. Podrhtavanje. Normalno sam disala.
Sve je bilo tiho i mirno, kao da sam umislila sve što se upravo dogodilo.
Trepnula sam pokušavajući opet povratiti vid i procijeniti situaciju. Dala
sam sve od sebe kako bih se osovila na noge i vidjela da Dimitri čini isto.
Izgledao je kao da ga je netko srušio, no podupro se o zid, ali nije udario u
njega. Robert je ležao na podu, a Viktor mu je brzo prišao kako bi mu
pomogao. Sydney je samo stajala na mjestu.
A Sonja?
»Nevjerojatno«, prošaptala sam.
Sonja je još uvijek sjedila u naslonjaču, a prema načinu na koji je sjedila
bilo je jasno da je i nju zapuhnula ista sila kao i nas ostale. Lanci su još
uvijek bili oko nje, no prestala se boriti. U krilu joj je bio kolac koji je
Robert držao još prije nekoliko trenutaka. Sonja je uspjela izvući ruku iz
lanca, tek toliko kako bi mogla prstima prijeći po površini kolca. Oči su
joj bile širom otvorene od čuđenja, oči bogate, ažurno plave boje.
Robert je oživio Sonju Karp. Više nije bila strigoj.
Kada je Lissa spasila Dimitrija, kroz našu vezu osjetila sam snagu magije i
to mi je pružilo iskustvo koje me je ispunilo i preplavilo. Opet svjedočiti
tome, bez znanja iz prve ruke koje mi je tada bila prenijela Lissa, još je
uvijek bilo jednako nevjerojatno. Viktor je bio zabrinut za Roberta, ali mi
ostali nismo mogli prestati zapanjeno gledati u Sonju. Tražila sam bilo što,
bilo što, što bi možda ukazalo na njezin prijašnji život.
Nije bilo ničega. Koža joj je bila tipično morojski blijeda, ali ipak je bila
ispunjena životnom toplinom, s malenom primjesom boje, ne kao kod
strigoja koji su bili potpuno lišeni pigmenta. Oči su joj bile krvave, ali to
je bilo zbog suza koje su navirale. Nije bilo crvenog ruba oko šarenica. A
pogled u njezinim očima... u njemu nije bilo ni okrutnosti ni zlobe. To
nisu bile oči nekoga tko je upravo prijetio da će nas ubiti. U očima bili su
joj šok i strah i zbunjenost. Nisam je mogla prestati gledati.
Čudo. Još jedno čudo.
Čak i kada sam vidjela kako je Lissa preobrazila Dimitrija, neki skriveni
dio mene vjerovao je da nikada više neću svjedočiti nečemu sličnom.
Tako su se događala čuda.
177
Jednom u životu. Bilo je mnogo govora o tome kako se posvuda koristi
duh kako bi se spasili strigoji, govora koji je utihnuo kada su druge drame,
na primjer, ubojstvo kraljice, na dvoru dobile prednost. Manjak korisnika
duha činio je ideju nepopularnom, a uostalom, svi su znali kako bi teško
moroj probo strigoja. Ako obučeni čuvari pogibaju u borbi sa strigojima,
kako bi ih moroji mogli probosti kolcem? Evo, ovdje je bio odgovor, kada
je strigoj obuzdan. Moroj bi mogao probosti strigoja kolcem držeći ga
dvjema rukama, posebno ako ima pomoć čuvara. Od raznih mogućnosti
zavrtjelo mi se. Robertova magija bila je snažna, no on je star i slab. Ipak,
ako još uvijek ovo može činiti, bi li to mogao i bilo koji korisnik duha?
Gledajući ga, izgledalo je vrlo lako. Bi li to mogao Adrian? Bi li to Lissa
mogla ponoviti?
Čudo. Sonja Karp bila je čudo koje je živjelo i disalo.
I, odjednom, počela je vrištati.
Započelo je kao nekakvo tiho zavijanje i brzo se pojačalo. Ta buka
privukla mi je pozornost, ali nisam znala kako točno reagirati. No, Dimitri
jest. Kolac mu je ispao iz ruke, a on je pojurio prema Sonji i pokušao je
osloboditi lanca. Uznemirila se zbog njegova dodira, ali njezini napori
nisu više imali nadnaravnu snagu nemrtvog čudovišta koje traži osvetu. To
su bili pokreti nekoga tko se očajnički i jako boji.
Omotala sam te lance vrlo čvrsto, ali Dimitri ih je skinuo u nekoliko
sekundi. Kada je Sonja bila slobodna, sjeo je na stolac i privukao je k sebi
te joj dopustio da nasloni svoje lice na njegove grudi i zajeca. Progutala
sam knedlu. Dimitri je isto plakao kada se preobrazio. Na pamet mi je pala
slika novorođenčeta. Je li plač prirodna reakcija za bilo koga tko dolazi,
ili, u ovom slučaju, ponovno dolazi, na ovaj svijet?
Nagli pokret privukao mi je pažnju. Sydneyjine oči bile su širom otvorene,
a ona je išla prema Dimitriju, kako bi ga zaustavila.
»Što radiš?« povikala je. »Nemoj je oslobađati!«
Dimitri je ignorirao Sydney, a ja sam je ulovila i povukla natrag.
»U redu je, u redu je«, rekla sam. Sydney je bila najstabilniji faktor u
cijeloj ovoj operaciji. Nisam mogla dopustiti da šizi. »Nije strigoj.
Pogledaj. Pogledaj je. Ona je moroj.«
Sydney je polako odmahnula glavom.
»Nemoguće. Upravo sam je vidjela.«
»To se dogodilo i Dimitriju. Potpuno isto. Ne misliš da je on strigoj, zar
ne? Vjeruješ mu.« Pustila sam je, a ona je ostala na mjestu opreznog
izraza lica.
Spustivši pogled na braću, shvatila sam da su možda u ozbiljnijoj situaciji
nego što sam mislila. Robert, iako nije bio strigoj, izgledao je dovoljno
178
blijed kako bi bilo tako. Pogled mu je bio prazan, a slina mu je curila iz
djelomično otvorenih usta. Preispitala sam svoju prijašnju primjedbu da je
uz Roberta transformacija strigoja izgledala jednostavno. Probo ju je
kolcem kao profesionalac, ali očito, bilo je nekoliko nuspojava. Viktor je
pokušavao poduprijeti brata i šaptao mu je umirujuće i ohrabrujuće riječi.
A na Viktorovu licu... na njemu bio je izraz suosjećanja i straha koje
nikada prije nisam vidjela. Moj mozak nije zapravo znao kako to pomiriti
s definiranom slikom zločinca koju sam imala o njemu. Izgledao je poput
dobre osobe.
Viktor je podignuo pogled prema meni, a usta iskrivio u gorki osmijeh.
»Što, sada nema dosjetljivih pošalica? Trebala bi biti sretna. Dali smo ti
što si htjela. Trebaš odgovore od Sonje Karp?« Kimnuo je prema njoj. »Idi
po njih. Skupo smo ih platili.«
»Ne!« poviknuo je Dimitri. Još je uvijek Sonju držao privijenu uza se, ali
njegov nježni izraz lica uozbiljio se na Viktorove riječi. »Jesi li lud? Zar
nisi vidio što se upravo dogodilo?«
Viktor je nabrao obrvu.
»Da. Primijetio sam.«
»Ona nije u stanju odgovarati ni na što! U šoku je. Ostavi je na miru.«
»Ne ponašaj se kao da je ona jedina koja ovdje pati«, odbrusio je Viktor.
Okrenuvši se opet prema Robertu, Viktor je pomogao bratu kako bi ustao i
odveo ga prema kauču. Robert je jedva mogao, noge su mu drhtale, a onda
su popustile dok je sjedao. Viktor je zagrlio Roberta. »Bit ćeš dobro. Sve
je u redu.«
»Hoće li biti dobro?« pitala sam nesigurno. Robert nije izgledao kao da je
u tako dobrom stanju. Moje prijašnje misli o tome da korisnici duha mogu
spašavati strigoje opet su postale nestvarne. »On... on je to učinio i prije i
oporavio se, zar ne? I Lissa je dobro.«
»Robert je bio puno mlađi, kao što je Vasilisa«, odgovorio je Viktor
tapšajući Roberta po ramenu. »No, ovo nije neka jednostavna čarolija.
Učiniti to jednom veličanstveno je. Dvaput? Dakle, i ti i ja znamo kako
djeluje duh i kako mu i tijelo i um plaćaju danak. Robert je radi tebe
podnio veliku žrtvu.«
I jest, valjda.
»Hvala ti, Roberte«, rekla sam. Te su mi riječi nevoljko prešle preko usta.
Izgledalo je da Robert ne čuje.
Dimitri je ustao i lako podignuo Sonju u naručje. Još je uvijek plakala, ali
su njezini jecaji sada bili tiši.
»Mora se odmoriti«, rekao je osorno. »Vjerujte mi, nemate pojma što se
sada događa u njezinoj glavi.«
179
»O, ja ti vjerujem«, rekla sam.
»Vi ste idioti«, obrecnuo se Viktor. »Oboje.«
Bilo je čudno što Dimitrijev pogled nije srušio Viktora na pod.
»Još nema ispitivanja.«
Kimnula sam u znak slaganja, nisam znala što drugo učiniti. Kada je Lissa
preobrazila Dimitrija, i ona je zauzela žestok, sličan zaštitnički stav. On
možda i nije preobrazio Sonju, no bio je jedini ovdje koji je imao pojma
što proživljava. Znala sam da se on teško prilagodio i da su početni učinci
preobražaja bili zbunjujući. No, tu nije ni uzimala u obzir depresiju koja
slijedi.
Projurio je pored nas i odveo Sonju u njezinu spavaću sobu. Sydney ga je
promatrala kako ide, a zatim pogledala prema kauču gdje je Viktor još
uvijek grlio svog brata. Alkemičarkin upitan pogled susreo se s mojim.
»Čula sam... ali nisam vjerovala.«
»Ponekad«, rekla sam joj, »ja još uvijek ne vjerujem. Protivi se svakom
pravilu iz mog svemira.«
Na moje iznenađenje, dodirnula je mali zlatni križ oko svog vrata.
»Neka su pravila veća od svemira.«
Viktor je ustao s kauča, činilo se da je zadovoljan što se Robert odmara.
Postala sam nervozna. Na stranu čuda, on je još uvijek bio kriminalac
kojeg sam namjeravala uloviti. Napravio je korak prema meni i spustio
glas.
»Žao mi je što prekidam Uvod u metafiziku, ali moraš me poslušati«,
rekao je. »Budi pažljiva, Rose. Vrlo pažljiva. Mnogo toga sada ovisi o
tebi. Nemoj dopustiti da te tvoj ljubimac vuk spriječi kako bi saznala što
Sonja zna.«
»Ali, u pravu je«, uzviknula sam. »Prošlo je pet minuta! Kroz što je
prošla... kroz što su oboje prošli... no, to je velika stvar. Doslovno im se
promijenio život. I on se morao oporaviti i priviknuti na preobražaj. Kada
se ona privikne, pomoći će nam.«
»Jesi li sigurna?« upitao je i zaškiljio. »Hoće li ona misliti da je spašena?
Zaboravljaš: Belikova su pretvorili u strigoja protiv njegove volje. Nju
nisu.«
»Š-što govoriš? Da će ona opet pokušati postati strigoj?«
Slegnuo je ramenima.
»Samo kažem kako uskoro moraš doći do odgovora. I ne ostavljaj je
samu.«
Rekavši to, Viktor se okrenuo i uputio prema kuhinji. Uskoro se vratio s
čašom vode. Robert ju je hlapljivo popio i onda pao u dubok san.
180
Uzdahnula sam i naslonila se na zid pored Sydney, potpuno iscrpljena. Još
me je boljelo od borbe.
»Što sada?« pitala je Sydney.
Odmahnula sam glavom.
»Ne znam. Čekat ćemo, valjda.«
Dimitri se vratio malo kasnije i bacio pogled na Roberta.
»I ona spava«, rekao mi je. »Preobražaj... je težak.« U njegovim sam
očima vidjela izmučen pogled i pitala se kakvo ga sjećanje sada muči.
Sjećanje na preobražaj? Sjećanje na vrijeme koje je proveo kao strigoj?
»Mislim da ne bismo smjeli Sonju ostaviti samu«, rekla sam. Krajičkom
oka vidjela sam kako se Viktor zlobno smješka. »Netko bi trebao biti uz
nju u slučaju da se probudi. Neće znati što se događa.«
Dimitri nekoliko sekundi nije odgovorio dok me je pomno promatrao.
Poznavao me je dovoljno dobro kako bi osjetio da bi mi još nešto moglo
biti na umu. Srećom, nije mogao pronaći zamjerku mojim argumentima.
»Imaš pravo. Je li ti problem sjediti pored nje?« upitao je Sydney.
Smišljala sam što reći. Ne, ne. Ne Sydney. Ako Sonja nasrne na nas, trebat
će paziti netko drugi, netko tko može uzvratiti. Sydney, nagađajući koji je
moj problem, izvukla me kako ne bih morala lagati Dimitriju, ili kako mu
ne bih rekla istinu o tome što me brine.
»Ona me ne poznaje. To bi moglo pogoršati stvari kada se probudi.
Uostalom...« Sydney je namjestila zgrožen izraz lica koji je alkemičarima
išao jako dobro. »Ne osjećam se toliko ugodno s nekim tko je prije pet
minuta bio čudovište.«
»Ona nije strigoj«, uzviknuo je. »Ona je opet apsolutno i potpuno
morojka!« Čak i ja sam se lagano stresla zbog grubosti njegova glasa, no
nisam bila potpuno iznenađena njegovom žestokom reakcijom. Bilo mu je
teško uvjeriti druge da se promijenio. Izraz lica malo mu je omekšao.
»Znam da je teško povjerovati, ali zaista se promijenila.«
»Onda ću ja ostati s njom«, rekla sam.
»Ne, ne.« Dimitri je odmahnuo glavom. »Sydney je u pravu u vezi jednog:
Sonja će možda biti zbunjena. Bolje da je s njom netko tko razumije što se
dogodilo.«
Htjela sam ih uvjeriti da sam jedina koju Sonja zaista poznaje, no onda
sam zaključila da je ipak bolje ostati s braćom. Sada su se doimali
bezopasnima, no nisam im vjerovala. Činilo se, ni Dimitri. Napravio je
nekoliko koraka naprijed i nagnuo se te progovorio samo nekoliko
centimetara dalje od mog uha.
»Pazi na njih«, prošaptao je. »Robert sada spava, ali bi se mogao oporaviti
prije nego što mislimo.«
MIN@
181
»Znam.«
Počeo se okretati, a onda me je opet pogledao. Njegov se zapovjednički
izraz lica pretvorio u zamišljen i pun strahopoštovanja.
»Rose?«
»Da?«
»To... je li bilo tako i kada je Lissa mene preobrazila?«
»Manje-više da.«
»Nisam znao... bilo je...« Tražio je riječi. To nije bilo karakteristično za
njega. »Kako je svjetlo ispunilo sobu, kako se preobrazila. Vidjeti kako
život nastaje iz smrti... bilo je...«
»Prelijepo?«
Kimnuo je.
»Takav život... ne možeš, ne, ne smiješ ga. protratiti.«
»Ne«, složila sam se. »Ne smiješ.«
Tada sam vidjela kako se nešto u njemu pomaknulo. Bilo je maleno, kao u
onoj uličici, ali sam znala da je još jedan komadić strigojske traume
nestao.
Nije rekao više ništa, a ja sam ga promatrala kako odlazi niz hodnik.
Sydney više nije imala što raditi pa je sjela na pod i prekrižila noge s
knjigom u krilu. Bila je zatvorena i bilo je jasno da su joj misli drugdje. U
međuvremenu Viktor je sjeo u naslonjač i naslonio se. Nije izgledao loše
kao Robert, ali znakovi umora bili su vidljivi na obojici braće. Dobro. Sto
su duže slomljeni, to bolje. Unijela sam stolac iz kuhinje kako bih mogla
sjesti i nadzirati sobu. Sve je bilo mirno.
Osjećala sam se kao dadilja, a valjda sam to donekle i bila. Bio je to
dugačak dan, a noć je uskoro zacrnila prozore. To me je zabrinulo. Možda
je Sonja imala neke prijatelje strigoje koji bi mogli navratiti. Činjenica da
ju je Donovan poznavao znači da nije bila totalna otpadnica među njima.
Zbog toga sam postala posebno oprezna, ali u isto vrijeme bila sam i
iscrpljena. Braća su već spavala. Sydney, možda u pokušaju zadržavanja
ljudskog ritma, konačno je našla pokrivač i jastuk viška te se sklupčala na
svom improviziranom krevetu na podu.
A ja? Bila sam na pola puta između ljudskog i vampirskog ritma. Imala
sam osjećaj da je i Dimitriju isto. Zaista, naš se raspored prilagođavao
onome što se moralo činiti, a dugotrajan san nije bio moguć.
Odjednom sam kroz vezu osjetila nalet uzbuđenja i iznenađenja. Nisam
osjetila nikakvu opasnost ni prijetnju, ali zbog znatiželje ipak sam odlučila
provjeriti što je s Lissom. Čak i kada sam bila u njezinu umu, znala sam da
će moje tijelo biti na oprezu, a htjela sam saznati kako je prošao ostatak
Lissina testa.
182
Prekrasno, naravno. Odvezla se natrag na dvor, iscrpljena, ali ponosna na
sebe. Nije bila jedina. I ostali njezini suparnici imali su slične izraze lica...
svi osim Ave Drozdov. Ona je bila jedina koja je odustala i upotrijebila
mobitel kako bi pozvala pomoć. Lissa je bila iznenađena što se Ava
slomila. Nakon prijašnjeg kukanja činilo se da će se najvjerojatnije
Marcus Lazar predati. Ali ne, starac je nekako uspio, što je značilo da će
nastaviti s iskušenjima. Ava je odbila uspostaviti kontakt očima s ikime pa
je bezizražajno zurila kroz prozor dok su putovali natrag na dvor. Još će
uvijek imati mjesto u Vijeću, ali su njezini izgledi za postati kraljicom
nestali.
Lissa ju je žalila, ali nije mogla dopustiti sebi previše brige. Takvi su bili
testovi, tako su određivali tko su najbolji kandidati. Uostalom, Lissa je
imala vlastitih problema. Boraviti vani po danu bilo je suprotno
normalnom vampirskom ritmu. Sada se samo htjela vratiti na dvor,
pronaći svoju sobu i odspavati nekoliko sati. Htjela je malo mira.
Umjesto toga, našla je mnoštvo koje je čekalo nju.
Devetnaesto poglavlje
Kombiji su se zaustavili na malo udaljenijem dijelu dvora pa je Lissi bio
priličan šok vidjeti područje puno moroja s raznim željama. Čuvari su se
kao duhovi kretali kroz ljude, kao i za vrijeme nominacije, i održavali red
koliko je god bilo moguće. Mnoštvo im je nastavilo priječiti put dok su
kombiji pokušavali doći do garaža, a lica su virila kroz prozore
pokušavajući ugledati kraljevske kandidate.
Lissa je šokirano zurila u masu, gotovo se bojala izaći. Ariana joj je
pružila utješan smiješak.
»To je normalno. Svi žele znati tko je uspio, a tko nije. Oni posebno žele
znati.« Nagnula je glavu prema prednjem dijelu kombija. Vireći kroz
prednje staklo, Lissa je ugledala ostalih šest kandidata. Na putu kroz šumu
mogao je sudjelovati samo određeni broj ljudi pa je grupa podijeljena na
dva dijela. Ostali kandidati polagat će isti ispit sutra, a sigurno ih je
zanimalo tko je od konkurencije prošao danas.
Lissa je navikla na red i pristojnost među plemstvom pa je bila začuđena
što i među njima vidi toliku žudnju i pomamu. Naravno, i moroji »pučani«
koji su pristizali na dvor bili su u mnoštvu. Svi su se gurali i virili preko
tuđih glava kako bi saznali što se dogodilo. Ljudi su izvikivali imena
kandidata i bila sam donekle iznenađena što nisu izmislili pjesmice i
donijeli transparente.
183
Lissa i njezino društvo izašli su iz kombija i susreli se s valom povika u
mnoštvu. Vrlo je brzo postalo očito tko je prošao, a tko nije. To je još više
uzbudilo ljude. Lissa je stajala ukopana na mjestu, zurila je uokolo
osjećajući se izgubljenom. Bilo je jedna stvar racionalno diskutirati s
prijateljima o prednostima toga što se natječe za kraljicu. Sasvim je nešto
drugo bilo biti gurnuta u to što su izbori zaista predstavljali.
Bila je usredotočena na nekoliko stvari: moju sigurnost, pronaći ubojicu i
preživjeti ispite. Sada, dok je promatrala mnoštvo, shvatila je da su izbori
veći od nje same, veći od ičega što je mogla zamisliti. Za ove ljude to nije
bila šala. Nije bila muljaža iskriviti zakon i kupiti vrijeme. Riskirali su,
figurativno govoreći, vlastite živote. Moroji i dhampiri živjeli su u
različitim zemljama i poštovali njihove zakone, ali su isto tako slušali ovu
vladu koja je djelovala izvan dvora. Širila se po svijetu i utjecala na
svakog dhampira i moroja koji su odlučili biti dio našeg društva. Imali
smo nekakvo glasovanje, da, ali kralj ili kraljica oblikuju našu budućnost.
Čuvari zaduženi za mnoštvo konačno su dali odobrenje članovima obitelji
kako bi se probili kroz gužvu i došli po svoje kandidate.
Lissa nije imala nikoga. I Janine i Eddie, unatoč svojim ranijim tvrdnjama,
povremeno su dobivali privremene zadaće zbog kojih nisu mogli biti
neprestano uz Lissu, a nije imala ni obitelj koja bi mogla doći po nju.
Prepuštena sama sebi, osjećala je vrtoglavicu u ovom kaosu, još uvijek
zapanjena trenutkom kada joj je sve postalo jasno. Suprotstavljene
emocije sukobljavale su se u njoj. Osjećala se nedostojno jer je prevarila
sve, kao da bi odmah trebala odustati od svoje kandidature. U isto je
vrijeme odjednom htjela biti dostojna izbora. Htjela je hodati uzdignute
glave i ponosno pristupiti ispitima, čak i ako ih je polagala sa skrivenim
motivima.
Snažna ruka konačno je uhvatila njezinu. Christian.
»Dođi. Idemo odavde.« Odvukao ju je gurajući ramenima promatrače.
»Hej«, doviknuo je nekolicini čuvara na rubovima mnoštva. »Malo
pomoći za princezu?«
To je bio prvi put ikada da se ponašao kao da je kraljevskog roda i
pokazivao autoritet svoje obitelji. Meni je on uvijek bio sarkastični,
cinični Christian. U morojskom društvu, s osamnaest godina, sada su ga
tehnički mogli oslovljavati kao Lorda Ozeru. To sam zaboravila. Ta dva
čuvara nisu. Požurili su do Lisse i pomogli Christianu kako bi prošao kroz
gomilu. Lica oko njih bila su mrlja, a zvuk jednolična buka. Ipak, svako
malo nešto bi prodrlo do nje. Skandiranje njezina imena. Izjave o povratku
zmaja, što je bio simbol obitelji Dragomir. Ovo je stvarno, mislila je. Ovo
je doista stvarno.
184
Čuvari su je učinkovito odveli od svega toga i natrag preko dvora do
njezine zgrade. Pustili su je kada su procijenili da je sigurna, a ona im je
ljubazno zahvalila na pomoći. Kada su ona i Christian stigli u sobu,
utonula je u krevet, zapanjena.
»Oh, moj bože«, rekla je. »Ovo je bilo ludo.«
Christian se nasmiješio.
»Koji dio? Tvoja zabava za dobrodošlicu kući? Ili sam test? Izgledaš kao
da si upravo... pa, nisam siguran što si upravo učinila.«
Lissa se na brzinu pregledala. Dali su joj suhe ručnike na putu doma, ali
odjeća joj je još bila vlažna i gužvala se dok se sušila. Njezine cipele i
traperice bile su potpuno blatnjave, a nije htjela ni misliti kako joj izgleda
kosa.
»Da, mi...«
Riječi su joj zapele na jeziku, i to ne zbog toga što je odjednom odlučila
da mu neće reći.
»Ne mogu reći«, promrmljala je. »Zaista je upalilo. Čarolija još djeluje.«
»Kakva čarolija?« upitao je.
Lissa je zavrnula rukav i podigla zavoj kako bi mu pokazala malu
tetoviranu točkicu na ruci.
»To je čarolija kompulzije kako ne bih govorila o testu. Kao što imaju
alkemičari.«
»Opa«, rekao je stvarno impresioniran. »Nikada nisam mislio da to
zapravo funkcionira.«
»Valjda. Stvarno je čudno. Želim razgovarati o tome, ali jednostavno... ne
mogu.«
»U redu je«, rekao je i odmaknuo pramen njezine mokre kose. »Prošla si.
To je važno. Skoncentriraj se na to.«
»Jedino na što se sada želim skoncentrirati je tuš, što je pomalo ironično s
obzirom na to da sam skroz mokra.« No, nije se pomaknula i zagledala se
u udaljeni zid.
»Hej«, rekao je Christian nježno. »Što nije u redu? Je li te gomila
uplašila?«
Okrenula se prema njemu.
»Ne, o tome se radi. Hoću reći, bili su zastrašujući, da. Ali, upravo sam
shvatila... ne znam. Shvatila sam da sam dio značajnog procesa koji se
događa od...«
»Početka vremena?« šalio se Christian citirajući Nathanovu besmislenu
izjavu.
»Skoro«, odgovorila je uz maleni smiješak koji je uskoro izblijedio. »Ovo
je više od tradicije, Christiane. Izbori su temeljni dio našeg društva.
185
Neiskorjenjivi. Možemo razgovarati o promjeni zakona o dobi ili borbi ili
bilo čemu, ali ovo je drevno. I dalekosežno. Oni ljudi vani? Nisu svi
Amerikanci. Došli su iz drugih zemalja. Ponekad zaboravljam da, iako je
dvor ovdje, vlada morojima svuda po svijetu. Ono što se dogodi ovdje
utječe na cijeli svijet.«
»Što hoćeš reći?« upitao je.
Bila je izgubljena u vlastitim mislima i nije mogla vidjeti Christiana
objektivno kao što ga ja vidim. On je poznavao Lissu. Razumio ju je i
volio. Njih dvoje bili su usklađeni kao Dimitri i ja. No, ponekad bi Lissine
misli krenule u smjerovima o kojima on nije mogao niti nagađati. On to
nikada ne bi priznao, ali ja sam znala da je on djelomično voli i zbog toga
što se Lissa uvijek činila slikom i prilikom mirnoće i racionalnosti, za
razliku od mene za koju su svi znali da sam nagla. A onda bi učinila nešto
sasvim neočekivano. Ti su ga trenuci oduševljavali, ali ponekad i plašili
jer nikada nije znao koliku ulogu u njezinim postupcima igra duh. Ova je
bila jedna od tih situacija. Znao je da su joj izbori stresni, a kao i ja, znao
je da to može izvući najgore iz nje.
»Ozbiljno ću shvatiti ove testove«, rekla je. »To je, sramota je ne uzeti ih
ozbiljno. Uvreda našem društvu. Moj je krajnji cilj saznati tko je namjestio
Rose, ali u međuvremenu? Proći ću iskušenja kao netko tko namjerava biti
kraljica.«
Christian je oklijevao prije nego što je progovorio, a to je za njega bila
rijetkost.
»Želiš li ti biti kraljica?«
To je otrgnulo Lissu iz njezinog sanjivog filozofiranja o tradiciji i časti.
»Ne! Naravno da ne. Imam osamnaest godina. Još ne smijem ni piti.«
»To te nikada nije sprečavalo da piješ«, istaknuo je sada već više nalik
sebi.
»Ozbiljna sam! Želim ići na faks. Želim da se Rose vrati. Ne želim vladati
morojima.«
Lukav pogled obasjao je Christianove oči.
»Znaš, teta Tasha se šali kako bi ti zapravo bila bolja kraljica nego drugi,
osim ponekad... mislim da se ne šali.«
Lissa je zastenjala i ispružila se na krevetu.
»Volim je, ali moramo je obuzdati. Da netko zaista može promijeniti
zakon, to bi bila ona i njezini prijatelji aktivisti.«
»No, ne brini se. Njezini 'prijatelji aktivisti' moraju prosvjedovati zbog
toliko toga, tako da se obično ne bave istom stvari u isto vrijeme.«
Christian se ispružio pored nje i privukao je bliže. »Ali, ako ti to nešto
znači, mislim kako bi bila izvrsna kraljica, princezo Dragomir.«
186
»Zaprljat ćeš se«, upozorila ga je.
»Već jesam. Aha, mislila si na odjeću?« Obavio je ruke oko nje ne mareći
za vlagu i blato. »Proveo sam veći dio djetinjstva skrivajući se na
prašnjavom tavanu i imam točno jednu košulju. Zbilja misliš da mi je stalo
do ove majice?«
Nasmijala se i onda ga je poljubila, dopustila svom umu da se oslobodi
brige na trenutak i jednostavno uživa u dodiru njegovih usana. Budući da
su bili na krevetu, pitala sam se je li vrijeme da odem. Nakon nekoliko
sekundi povukla se i zadovoljno uzdahnula.
»Znaš, ponekad mislim da te volim.«
»Ponekad?« upitao je hineći uvrijeđenost.
Promrsila mu je kosu.
»Cijelo vrijeme. Ali, moram te držati u neizvjesnosti.«
»Smatraj da me držiš.«
Približio je svoje usne njezinima, ali je zastao kada je netko pokucao na
vrata. Lissa se malo odmaknula, ali nijedno se nije izvuklo iz zagrljaja.
»Nemoj odgovoriti«, rekao je Christian.
Lissa se namrštila i povirila prema dnevnoj sobi. Iskliznula mu je iz
zagrljaja, ustala i prišla vratima. Kada je bila udaljena metar-dva od njih,
kimnula je znalački.
»To je Adrian.«
»Još veći razlog da se ne javiš«, rekao je Christian.
Lissa ga je ignorirala i otvorila vrata i, naravno, ispred njih je stajao moj
prkosni dečko. Čula sam Christiana kako iza Lisse dobacuje:
»Najgori. Tajming. Dosada.«
Adrian je gledao Lissu i onda pogledao Christiana ispruženog na krevetu
na drugoj strani apartmana.
»Ha«, rekao je Adrian i ušao. »Znači, tako ćete riješiti problem obitelji.
Mali Dragomiri. Dobra ideja.«
Christian se uspravio i otišao k njima.
»Da, upravo to. Prekidaš službeni zadatak Vijeća.«
Adrian je bio odjeven ležerno, traperice i crna majica kratkih rukava, iako
je to na njemu izgledalo kao dizajnerska odjeća. Zapravo, vjerojatno je i
bila. Bože, kako mi je nedostajao. Svi su mi nedostajali.
»Što se događa?« pitala je Lissa. Činilo se da Christian smatra Adrianov
dolazak osobnom uvredom, no Lissa je znala da Adrian ne bi bio ondje
bez dobrog razloga, osobito tako rano prema morojskom danu. Iako je na
licu imao onaj isti lijeni osmijeh, u njegovoj auri bili su uzbuđenje i
nestrpljivi sjaj. Nosio je novosti.
»Imam ga«, rekao je Adrian. »Ulovio sam ga.«
187
»Koga?« upitala je Lissa prestrašeno.
»Onog idiota Blakea Lazara.«
»Kako misliš ulovio?« upitao je Christian zapanjeno, kao i Lissa. »Jesi li
postavio zamku za medvjede na teniskim terenima ili nešto slično?«
»Da bar. On je sada preko u Vatrenoj strijeli. Upravo sam mu platio još
jednu rundu pa bi još trebao biti ondje ako se požurimo. Misli da sam
izašao zapaliti cigaretu.«
Sudeći po mirisu koji je okružio Adriana, Lissa je imala osjećaj da je već
popušio cigaretu. I sudjelovao u rundi.
»Bio si u baru ovako rano?«
Adrian je slegnuo ramenima.
»Nije rano za ljude.«
»Ali ti nisi...«
»Hajde, rođakinjo.« Adrianova aura nije bila prigušenih boja kao kod
nekoga tko je potpuno pijan, ali da, definitivno je popio nekoliko pića.
»Ako je ljepotan Ambrose imao pravo za tetu Tatianu, onda nam ovaj
frajer može reći imena drugih ljubomornih žena.«
»Zašto ga nisi sam pitao?« upitao je Christian.
»Zato što bi bilo bolesno i pogrešno raspitivati se o seksualnom životu
vlastite tete«, odgovorio je Adrian. »A Blake će biti i više nego sretan što
razgovara s našom ljupkom princezom.«
Lissa je stvarno htjela otići u krevet, ali saznati išta što bi mi moglo
pomoći u njoj je potaknulo novi nalet energije.
»U redu, ali daj da se barem presvučem i počešljam.«
Dok se presvlačila u kupaonici, čula je kako Adrian kaže Christianu:
»Znaš, majica ti izgleda nekako prljavo. Mogao bi se malo više potruditi s
obzirom na to da hodaš s princezom.«
Petnaestak minuta kasnije trojka se kretala preko dvora do zabačenog bara
u upravnoj zgradi. Već sam bila ondje i najprije sam mislila da je to čudno
mjesto za bar. Ali, nakon nedavnog perioda pohrane podataka, pomislila
sam kako bih i ja vjerojatno htjela da mi izvor alkohola bude pri ruci da se
bavim uredskim poslom.
Bar je bio loše osvijetljen, i radi atmosfere i kako bi morojima bilo
ugodnije. Adrianovu šalu na stranu, bilo je zaista rano za moroje, zato je
ondje bilo samo nekoliko redovitih gostiju. Adrian je napravio malu
kretnju prema konobarici, za što sam pretpostavila da je nekakav signal za
narudžbu jer se žena odmah okrenula i počela točiti piće.
»Hej, Ivaškove! Gdje si bio?«
Glas je pozvao Lissu i ostale i nakon nekoliko trenutaka uočila je
osamljenog momka za stolom u kutu. Kada ih je Adrian odveo bliže, Lissa
188
je vidjela da je mlad, otprilike Adrianove dobi, kovrčave crne kose i
sjajnih zelenkastoplavih očiju, slične boje kao kravata koju je Abe
nedavno nosio. Kao da je netko uzeo divne boje Adrianovih i
Christianovih očiju i izmiješao ih. Imao je vitko, mišićavo tijelo, blijedo
koliko već jedan moroj može imati, pa, bez obzira na to što ima dečka,
Lissa se divila njegovoj privlačnosti.
»Dovesti privlačnije društvo«, odgovorio je Adrian izvlačeći stolac.
Moroj je onda primijetio Adrianovo društvo i skočio na noge. Primio je
Lissinu ruku, prignuo se i poljubio je.
»Princezo Dragomir. Čast mi je konačno Vas upoznati. Vidjeti Vas iz
daljine bilo je divno. A izbliza? Božanski.«
»Ovo«, rekao je Adrian grandiozno, »je Blake Lazar.«
»Drago mi je što smo se upoznali«, rekla je.
Blake se ozareno nasmiješio.
»Mogu li Vas zvati Vasilisa?«
»Možeš me zvati Lissa.«
»Možeš joj također«, dometnuo je Christian, »sada pustiti ruku.«
Blake je pogledao Christiana i uzeo još nekoliko trenutaka prije nego što
je pustio Lissinu ruku i činio se vrlo ponosan na tih još nekoliko sekundi.
»I tebe sam već vidio. Ozera. Crispin, je li tako?«
»Christian«, ispravila je Lissa.
»Da.« Blake je izvukao stolac još uvijek pretjerujući u izigravanju
džentlmena. »Molim. Pridruži nam se.« Nije to ponudio Christianu koji se
jako potrudio sjesti blizu Lisse. »Što ćeš popiti? Ja častim.«
»Ništa«, rekla je Lissa.
Tada se pojavila konobarica noseći piće Adrianu i još jedno Blakeu.
»Nikada nije prerano. Pitaj Ivaškova. Ti piješ čim se izvučeš iz kreveta,
zar ne?«
»Imam bocu škotskog viskija na noćnom ormariću«, rekao je Adrian još
uvijek ležernim tonom. Lissa je otvorila oči i pogledala njegovu auru.
Imala je jarku zlatnu nijansu kao i svi korisnici duha, no zbog alkohola
bila je lagano zamućena. Imala je također i laganu primjesu crvenog, ne
prave ljutnje, ali definitivno nervoze. Lissa se prisjetila da ni Adrian ni
Ambrose nemaju dobro mišljenje o tom Blakeu.
»Dakle, što dovodi tebe i Christophera ovdje?« upitao je Blake. Ispraznio
je čašu nečega boje jantara i stavio je pored novog pića.
»Christian«, rekao je Christian.
»Ranije smo razgovarali o mojoj teti«, rekao je Adrian. Opet je uspio
zadržati ležeran ton, no bez obzira na to koliko želio očistiti moje ime,
kopati po Tatianinu ubojstvu očito mu je bilo teško.
189
Blakeov smiješak malo se smanjio.
»Kako depresivno. Za vas oboje.« To je bilo upućeno Adrianu i Lissi.
Christian kao da nije postojao. »Žao mi je i zbog Hathaway«, obratio se
samo Lissi. »Čuo sam kako si bila uzrujana. Tko bi to očekivao?«
Lissa je shvatila da govori o tome kako se pretvarala da je ljuta i da sam je
povrijedila.
»Pa«, rekla je ogorčeno. »Valjda nikada ne upoznaš nekoga. Prije toga
bilo je milijun nagovještaja. Jednostavno nisam obraćala pažnju.«
»I ti si sigurno uzrujan«, rekao je Christian. »Čuli smo da ste ti i kraljica
bili bliski.«
Blakeov osmijeh se vratio.
»Da... dobro smo se poznavali. Nedostajat će mi. Možda se nekim ljudima
činila hladnom, ali vjerujte mi, znala se zabavljati.« Blake je pogledao
Adriana. »To si sigurno znao.«
»Ne onako kao ti.« Adrian je zastao kako bi popio gutljaj svog pića.
Mislim da mu je trebalo kako bi obuzdao bilo kakve oštre primjedbe, a
iskreno, nisam mu zavidjela na tome. Zapravo sam se divila njegovoj
samokontroli. Da sam na njegovu mjestu, već odavno bih udarila Blakea.
»Ili Ambrose.«
Blakov lijepi osmijeh pretvorio se u pravo mrštenje.
»On? Ta krvna kurva? Nije zaslužio biti u njezinu prisustvu. Ne mogu
vjerovati da mu uopće dopuštaju biti na dvoru.«
»On zapravo misli da si ti ubio kraljicu.« Lissa je onda brzo dodala: »Što
je smiješno jer svi dokazi upućuju na Rose.« To nisu bile točne
Ambroseove riječi, no željela je vidjeti hoće li on reagirati. I jest.
»On misli što?« Da. Sada definitivno nije bilo smiješka. Bez njega Blake
se više nije činio toliko zgodan kao prije. »Taj lažljivi gad! Imam alibi i on
to zna. Samo je ljut jer sam joj bio draži.«
»Zašto bi ga onda držala u blizini?« upitao je Christian anđeoskog izraza
lica. »Nisi li joj bio dovoljan?«
Blake ga je fiksirao svojim pogledom i ispio novo piće u gotovo jednom
gutljaju. Kao zahvaljujući magiji, pojavila se konobarica s još jednim.
Blake je kimnuo kako bi joj zahvalio i onda nastavio.
»O, bio sam i više nego dovoljan. Više nego dovoljan desecima žena, ali
ja nisam šarao okolo kao on.«
Adrianov izraz lica postajao je sve izmučeniji na svaki spomen Tatianinog
seksualnog života. Ipak, igrao je svoju ulogu.
»Pretpostavljam da govoriš o Ambroseovim drugim djevojkama?«
»Da. Ali 'djevojka' je prejak izraz. Sve su bile starije i, iskreno, mislim da
su mu plaćale. No, ne govorim kako bi tvoja mama morala plaćati ikome«,
190
dodao je Blake. »Hoću reći, prilično je seksi. Ali znaš, ona ne bi inače
mogla zapravo biti s njim.«
Činilo se da im svima treba trenutak kako bi shvatili na što Blake aludira.
Adrian je prvi shvatio.
»Što si upravo rekao?«
»Oh.« Blake je izgledao istinski iznenađeno, ali bilo je teško reći glumi li.
»Mislio sam da znaš. Tvoja mama i Ambrose... pa, tko je može kriviti? Uz
tvog tatu? No, među nama, mislim da je mogla i bolje.«
Blakeov ton implicirao je točno na koga je mislio kada je rekao da je
Daniella mogla bolje.
U Lissinoj viziji Adrianova aura postala je crvena.
»Kučkin sine!« Adrian nije bio ratoboran tip, ali za sve postoji prvi put, a
Blake je upravo ozbiljno prešao granicu, i to opako. »Moja mama nije
varala mog tatu. A čak i da jest... sigurno ne bi morala za to plaćati.«
Blake se nije činio zbunjen, no možda bi bilo drugačije da ga je Adrian
zapravo udario. Lissa je stavila ruku na Adrianovo rame i lagano stisnula.
»Polako«, promrsila je. Osjetila sam kako majušni tračak kompulzije
prelazi s nje na njega. Adrian je to odmah prepoznao i povukao ruku te je
pogledao na način koji je jasno govorio da ne cijeni njezinu »pomoć«.
»Mislio sam da ne voliš svog starog«, rekao je Blake posve nesvjestan
kako bi njegova novost mogla biti uznemirujuća. »Osim toga, nemoj šiziti
na mene. Nisam ja spavao s njom. Samo ti govorim što sam čuo. Kao što
sam rekao, ako želiš početi nasumce optuživati, mogao bi početi s nekim
kao što je Ambrose.«
Lissa se ubacila kako bi spriječila Adriana da nešto kaže.
»Koliko žena? Znaš li s kime je još bio u vezi?«
»Još tri.« Blake je brojio na prste. »Marta Drozdov i Mirabel Conta.
Čekaj. To su dvije. Mislio sam s Daniellom; to su tri. Ali s kraljicom,
četiri. Da, četiri.«
Lissu nisu brinule Blakeove manjkave matematičke vještine iako su
podupirale prijašnje Adrianove tvrdnje o »idiotu«. Marta Drozdov bila je
polupoznata plemkinja koja je u starijoj dobi počela putovati po svijetu.
Prema Lissinoj procjeni Marta nije ni bila u SAD-u većinu godine, a
kamoli na dvoru. Nije joj se činilo da je dovoljno zagrizla kako bi počinila
ubojstvo. Što se tiče Mirabel Conta... bila je poznata na drugačiji način.
Bila je poznata jer je spavala s polovicom muškaraca na dvoru, bili
oženjeni ili ne. Lissa nju nije dobro poznavala, ali Mirabel se nikada nije
činila previše zainteresirana za nekog muškarca.
»To što je spavao s drugim ženama ne bi mu dalo motiv za kraljičino
ubojstvo«, istaknula je Lissa.
191
»Ne«, složio se Blake. »Kao što sam rekao, očito je da je to učinila
Hathawayjica.« Zastao je. »Velika šteta. Ona je prilično seksi. Bože, koje
tijelo. Dakle, ako ju je Ambrose ubio, vjerojatno je to učinio zbog toga što
je ljubomoran na mene jer sam Tatiani bio draži. Ne zbog ostalih žena s
kojima je spavao.«
»Zašto onda Ambrose ne bi jednostavno ubio tebe?« upitao je Christian.
»Ima više smisla.«
Blake nije imao priliku odgovoriti zbog toga što se Adrian opet vratio na
prijašnju temu, a u pogledu mu je sijevao bijes.
»Moja majka nije spavala ni s kim. Ona čak ne spava ni s mojim tatom.«
Blake je nastavio na način koji je govorio da nema pojma ni o čemu.
»Hej, vidio sam ih. Plazili su jedno po drugome. Jesam li spomenuo
koliko je seksi...«
»Prestani«, upozorila je Lissa. »Ne pomaže.«
Adrian je stisnuo čašu.
»Ništa ne pomaže!« Očito se stvari nisu odvijale onako kako se nadao
kada je izvukao Lissu i Christiana iz njezine sobe. »A ja neću sjediti ovdje
i slušati ovo sranje.« Adrian je iskapio piće, skočio sa stolca i naglo
skrenuo prema izlazu. Bacio je nešto gotovine na šank i onda izašao.
»Jadnik«, rekao je Blake. Opet je bio onaj smireni, arogantni on. »Prošao
je svašta s tetom, mamom, curom koja je ubojica. Eto zašto, na kraju
krajeva, ne možeš vjerovati ženama.« Namignuo je Lissi. »Prisutne
isključene, naravno.«
Lissa je osjećala gađenje kao i Adrian, a brzi pogled na Christianovo
bijesno lice pokazalo je da i on osjeća isto. Bilo je vrijeme za polazak prije
nego što netko zaista udari Blakea.
»Dakle, bilo je lijepo razgovarati s tobom, ali zaista moramo ići.«
Blake ju je zaljubljeno pogledao.
»Ali, tek ste došli! Nadao sam se da ću te bolje upoznati.« Nije ni trebalo
govoriti što je time htio reći. »Oh. I Kreskina isto.«
Christian se nije ni potrudio ispraviti ga ovaj put. Jednostavno je primio
Lissu za ruku.
»Moramo ići.«
»Da«, složila se Lissa.
Blake je slegnuo ramenima i mahnuo kako bi mu donijeli još jedno piće.
»Dakle, kada god želite doživjeti svijet, pronađite me.«
Christian i Lissa uputili su se prema izlazu, a Christian je promrsio:
»Nadam se da je ovo posljednje bilo upućeno tebi, a ne meni.«
»Taj svijet ja ne želim doživjeti«, rekla je Lissa napravivši grimasu. Izašli
su, pogledala je uokolo u slučaju da je Adrian tu negdje. Ne. Otišao je i
192
nije ga krivila. »Sada vidim zašto ga Ambrose i Adrian ne vole. Pravi
je...«
»Šupak?« predložio je Christian. Skrenuli su prema njezinoj zgradi.
»Valjda.«
»Dovoljno kako bi počinio ubojstvo?«
»Iskreno? Ne.« Lissa je uzdahnula. »Donekle se slažem s Ambroseom...
Mislim da Blake nije dovoljno pametan za ubojstvo. Ili kako bi imao
motiv. Ne mogu reći lažu li ljudi ili ne prema njihovim aurama, ali nije
otkrio ništa previše nepošteno. Ti si se šalio, ali ako je netko namjeravao
počiniti ubojstvo iz ljubomore, zašto momci ne bi ubili jedan drugoga?
Puno lakše.«
»Obojica su imali pristup Tatiani«, podsjetio ju je Christian.
»Znam. Ako se ovdje radi o ljubavi i seksu... mislim da bi to bio netko tko
je bio ljubomoran na kraljicu. Neka žena.«
Duga, značajna tišina zavladala je između njih, nijedno nije htjelo reći što
su vrlo vjerojatno mislili. Konačno, šutnju je prekinuo Christian.
»Recimo, kao Daniella Ivaškov?«
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne vjerujem. Ne čini mi se kao taj tip.«
»Ubojice se nikada ne čine kao taj tip. Zato se i izvuku.«
»Jesi li proučavao kriminalistiku ili nešto slično?«
»Ne.« Došli su do ulaznih vrata u njezinu zgradu i on ih je otvorio Lissi.
»Samo izlažem činjenice. Znamo da Adrianova mama nikada nije voljela
Tatianu zbog njezine osobnosti. Sada saznajemo da su dijelile istog
frajera.«
»Ona ima alibi«, rekla je Lissa tvrdoglavo.
»Svi imaju alibi«, podsjetio ju je. »A kako smo saznali, oni se mogu
platiti. Ustvari, Daniella je već platila za jedan.«
»Još uvijek ne mogu vjerovati. Ne bez još dokaza. Ambrose se zakleo da
je ovo više politički nego osobno.«
»I Ambrose je još na popisu.«
Došli su do Lissine sobe.
»Ovo je teže nego što sam mislila da će biti.« Ušli su, a Christian ju je
zagrlio.
»Znam. Ali mi ćemo to skupa učiniti. Riješit ćemo to. Ali... možda bismo
nešto od ovoga mogli zadržati za sebe. Možda pretjerujem, ali mislim da
bi bilo najbolje da nikada, nikada ne kažemo Adrianu da je njegova majka
imala izvrstan motiv za ubojstvo njegove tete.«
»Oh, misliš?« Naslonila je glavu na njegova prsa i zijevnula.
»Vrijeme za spavanje«, rekao je Christian vodeći je prema krevetu.
193
»Još uvijek mi treba tuš.«
»Najprije spavanje. Onda tuš.« Navukao je zastore. »Ja ću spavati s
tobom.«
»Spavati ili spavati?« upitala je sarkastično, zahvalno se uvlačeći u krevet.
»Stvarno spavati. Treba ti.« Zavukao se pored, stisnuo uz nju i naslonio
lice na njezino rame. »Naravno, kasnije, budeš li se htjela baviti kakvim
službenim poslovima Vijeća...«
»Kunem se, kažeš li 'mali Dragomiri' možeš spavati u hodniku.«
Sigurna sam da je Christian spremao odgovor, no prekinulo ga je još jedno
kucanje na vratima. Podignuo je pogled ogorčeno.
»Nemoj se javiti. Ovaj put stvarno.«
Međutim, Lissa se nije mogla suzdržati. Odmaknula se iz njegova
zagrljaja i ustala iz kreveta.
»Nije Adrian...«
»Onda vjerojatno nije važno«, odgovorio je Christian.
»To ne znamo.« Ustala je i otvorila vrata, a na njima je stajala, moja
majka.
Janine Hathaway ušla je u sobu ležerno kao i Adrian, oštrog pogleda
kojim je proučila svaki detalj oko sebe kako bi vidjela ima li kakvih
prijetnji.
»Žao mi je što nisam bila ovdje«, rekla je Lissi. »Eddie i ja smo se htjeli
izmjenjivati, ali oboje su nas ranije pozvali na dužnost.« Bacila je pogled
na izgužvani krevet na kojem je bio Christian, ali osoba kakva već jest,
došla je do pragmatičnog, a ne romantičnog zaključka. »Baš na vrijeme. I
mislila sam da ćeš htjeti spavati nakon testa. Ne brinite, ja ću čuvati stražu
i pobrinuti se kako se ništa ne bi dogodilo.«
Christian i Lissa žalosno su se pogledali.
»Hvala«, rekla je Lissa.

http://www.book-forum.net

13Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:25 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadeseto poglavlje
»I rebala bi spavati.«
Zbog Sydneyjinog nježnog glasa skoro sam iskočila iz kože i dokazala da,
iako sam u Lissinoj glavi, i dalje mogu biti na oprezu. Vratila sam se u
Sonjinu tamnu dnevnu sobu. Osim Sydney, sve je bilo tiho i mirno.
»Izgledaš kao živi mrtvac«, nastavila je. »I ne šalim se.«
»Moram držati stražu«, rekla sam.
»Ja ću. Ti spavaj.«
»Nisi obučena kao ja«, istaknula sam. »Moglo bi ti nešto promaknuti.«
194
»Čak ni meni ne bi promaknuli strigoji koji obaraju vrata«, odgovorila je.
»Gle, znam da ste vi žilavi. Ne moraš mene uvjeravati. Ali, imam osjećaj
da će postati teže i ne želim da se onesvijestiš u nekom presudnom
trenutku. Ako sada odspavaš, kasnije možeš zamijeniti Dimitrija.«
Popustila sam na spomen Dimitrija. Jednom ćemo morati zamijeniti jedno
drugo. Tako sam se, nevoljko, uvukla u Sydneyjin krevet na podu dajući
joj sve moguće upute na koje je, mislim, zakolutala očima. Gotovo sam
odmah zaspala i jednako se brzo probudila kada sam čula zvuk vrata koja
se zatvaraju.
Odmah sam se uspravila očekujući vidjeti strigoje kako upadaju u sobu.
Umjesto toga, vidjela sam kako sunčeva svjetlost ulazi kroz prozore, a
Sydney me gleda s osmijehom. U dnevnoj sobi Robert je sjedio na kauču i
trljao oči. Viktora nije bilo. Uspaničeno sam se okrenula prema Sydney.
»U kupaonici je«, rekla je preduhitrivši moje pitanje.
Taj sam zvuk čula. Izdahnula sam s olakšanjem i ustala, iznenađena koliko
mi je energije dalo samo nekoliko sati sna. Da sam još imala hranu, bila
bih spremna na bilo što. Sonja nije imala ništa, naravno, ali pomirila sam
se s čašom vode u kuhinji. Dok sam stajala ondje i pila, primijetila sam da
su se braća Daškov raskomotila: objesili su kapute, stavili ključeve od
automobila na šank. Tiho sam ugrabila ključeve i pozvala Sydney.
Ušla je, dodala sam joj ključeve trudeći se da ne zazveckaju.
»Razumiješ li se još uvijek u automobile?« promrmljala sam.
Jednim posebnim pogledom dala je do znanja da je to smiješno i
uvredljivo pitanje.
»U redu. Možeš li otići po namirnice? Trebat će nam hrana. I možda se
možeš, kada izađeš, hm, pobrinuti da njihov auto ima nekakve probleme s
motorom ili nešto slično? Nešto što će ga zadržati tu. Ali, ne nešto očito,
kao probušene gume.«
Stavila je ključeve u džep.
»Jednostavno. Imaš li kakvih želja u vezi hrane?«
Razmislila sam.
»Nešto sa šećerom. I kavu za Dimitrija.«
»Kava se podrazumijeva.«
Viktor je ušao u kuhinju tipično nezabrinutog izraza lica, zbog čega sam
pomislila da nije čuo kako govorim Sydney da mu sabotira auto.
»Sydney ide po namirnice«, rekla sam nadajući se da ću mu skrenuti
pozornost prije nego što primijeti da nema ključeva. »Trebate nešto?«
»Bilo bi lijepo imati hranitelja, no osim toga, Robert jako voli Cheerios.
One s jabukom i cimetom.« Nasmiješio se Sydney. »Nisam nikada mislio
da ću doživjeti dan kada će alkemičarka biti potrčko. Šarmantno.«
195
Sydney je otvorila usta, sigurno kako bi uzvratila nekakvim otrovnim
komentarom, a ja sam brzo odmahnula glavom.
»Idi«, rekla sam.
Otišla je, a Viktor se uskoro vratio do Roberta. Uvjerena da braća neće
nikamo po danu bez automobila, zaključila sam da je vrijeme za provjeru
što je s Dimitrijem. Na moje iznenađenje, Sonja je bila budna. Sjedila je
prekriženih nogu s njime na krevetu i njih dvoje su tiho razgovarali. Kosa
joj je bila neuredna i od spavanja i od borbe, ali inače se nisu vidjele ni
posjekotine ni masnice od borbe. Dimitri je bio isti nakon svoje
preobrazbe, izbjegao je grozne opekotine. Snaga preobrazbe strigoja
liječila je sve rane. Zbog svojih oderanih nogu i navodnog potresa mozga,
i ja sam poželjela da me je netko preobrazio iz strigoja.
Sonja se okrenula od Dimitrija kada sam ušla. Razne emocije prošle su joj
preko lica. Strah. Začuđenost. Prepoznavanje.
»Rose?« U toj se riječi osjetilo oklijevanje, kao da se pita jesam li
halucinacija.
Na silu sam se nasmiješila.
»Dobro te je opet vidjeti.« Odlučila sam ne dodati: »Sada kada ne
pokušavaš isisati život iz mene.«
Spustila je pogled na svoje ruke i proučavala prste kao da su magični i
prekrasni. Naravno, nakon što je bila čudovište, možda je i bilo čudesno
dobiti natrag svoje »stare ruke«. Dan nakon svoje preobrazbe Dimitri se
nije doimao tako krhkim, no sigurno je bio u šoku. Tako je bilo i kada je
postao depresivan. Je li i ona bila? Ili se opet htjela preobraziti, kao što je
natuknuo Viktor?
Nisam znala što reći. Sve je bilo tako čudno i neugodno.
»Sydney je otišla u nabavku«, rekla sam Dimitriju neuvjerljivo. »Ostala je
budna kako bih ja mogla sinoć odspavati.«
»Znam«, rekao je uz mali osmijeh. »Došao sam jednom vidjeti kako ste.«
Osjećala sam kako rumenim, bilo mi je neugodno što sam ulovljena u
slabosti.
»I ti se možeš odmoriti«, rekla sam mu. »Doručkuj, a ja ću onda paziti na
sve. Saznala sam iz pouzdanih izvora da će Viktor imati problema s
autom. I da Robert voli Cheerios pa, ako ih i ti želiš, nemaš sreće. Ne
izgleda kao netko tko voli dijeliti.«
Dimitrijev osmijeh postao je širi. Sonja je odjednom podignula glavu.
»Tu je još jedan korisnik magije duha.« Rekla je mahnitim glasom.
»Osjećam ga. Sjećam ga se.« Pogled joj je lutao između Dimitrija i mene.
»Nije sigurno. Mi nismo na sigurnom. Ne bismo trebali biti blizu jedno
drugoga.«
196
»Sve je u redu«, rekao je Dimitri vrlo nježnim glasom. Taj je ton za njega
bio rijedak, ali čula sam ga i prije. Koristio ga je sa mnom u nekim od
mojih najbeznadnijih trenutaka. »Ne brini.«
Sonja je odmahnula glavom.
»Ne. Ne razumijete. Mi... mi smo sposobni učiniti strašne stvari. Sebi,
drugima. Zato sam se i preobrazila kako bih zaustavila to ludilo. I jesam,
osim što je bilo gore. Na svoj način. Što sam činila...«
Eto ga, ista grižnja koju je osjećao i Dimitri. Napola uplašena da će joj
početi govoriti kako nema iskupljenja ni za nju, rekla sam:
»To nisi bila ti. Tobom je upravljalo nešto drugo.«
Zarila je lice u ruke.
»Ali, ja sam to odlučila. Ja. Ja sam to učinila.«
»To je bio duh«, rekla sam. »Teško se boriti. Kao što si rekla, zbog njega
možeš činiti strašne stvari. Nisi normalno razmišljala. Lissa se čitavo
vrijeme bori s istom stvari.«
»Vasilisa?« Sonja je podignula pogled i zagledala se u nešto. Mislim da je
prebirala po sjećanjima. Zapravo, unatoč njezinu blebetanju, nisam
vjerovala da je toliko nestabilna kao što je bila trenutak prije nego što je
postala strigoj. Čuli smo da iscjeljenje može smanjiti ludilo duha i mislim
da je Robertov preobražaj zasada ublažio dio tame u njoj. »Da, naravno. I
Vasilisa to ima.« Okrenula se prema meni uspaničeno. »Jesi li joj
pomogla? Jesi li je izbavila odande?«
»Jesam«, rekla sam pokušavajući oponašati Dimitrijevu blagost. Lissa i ja
bile smo pobjegle iz Sv. Vladimira na neko vrijeme, djelomice i zbog
Sonjinih upozorenja. »Otišle smo i vratile se i, hm, uspjele smo zaustaviti
to što ju je proganjalo.« Mislila sam da nije dobra ideja da Sonja zna da ta
stvar, ili bolje rečeno, ta osoba, koja je proganjala Lissu sada sjedi u
dnevnoj sobi. Napravila sam korak naprijed. »I ti možeš pomoći Lissi.
Moramo znati je li...«
»Ne«, rekao je Dimitri. Sada nije bilo blagosti u pogledu upozorenja koji
mi je uputio. »Još ne.«
»Ali...«
»Još ne.«
Zauzvrat sam ga ošinula pogledom, ali nisam više ništa rekla. Bila sam za
to da se Sonji pruži vremena za oporavak, ali nismo imali vremena
zauvijek. Sat je otkucavao i morali smo doznati što Sonja zna. Pomislila
sam kako bi nam Dimitri bio sposoban dati tu informaciju odmah nakon
preobrazbe. Naravno, prije toga nije bio nestabilan, zato je imao prednost.
Ipak. Ne možemo se dovijeka igrati obitelji u Kentuckyju.
197
»Mogu li vidjeti svoje cvijeće?« upitala je Sonja. »Mogu li izaći vani i
vidjeti svoje cvijeće?«
Dimitri i ja smo se pogledali.
»Naravno«, rekao je.
Svi smo krenuli prema vratima i tada sam morala upitati.
»Zašto si uzgajala cvijeće dok si bila... kakva si bila?«
Zastala je.
»Oduvijek uzgajam cvijeće.«
»Znam. Sjećam se. Bilo je prekrasno. I ovo ovdje je prekrasno. Je li zbog
toga što... hoću reći, jesi li samo htjela lijep vrt, čak i kao strigoj?«
Pitanje je bilo neočekivano i činilo se da ju je kosnulo. Spremala sam se
odustati od odgovora, kada je progovorila:
»Ne. Nikada nisam razmišljala o lijepom. Bilo je... ne znam. Nešto s čim
sam se mogla baviti. Oduvijek uzgajam cvijeće. Morala sam vidjeti mogu
li to još uvijek. To je bio nekakav... test mojih sposobnosti, valjda.«
Opet sam susrela Dimitrijev pogled. Dakle. Ljepota nije bila dio njihova
svijeta. Baš kao što sam mu rekla. Strigoji su bili poznati po aroganciji i
činilo se da je cvijeće jednostavno pokazivanje sposobnosti. Njoj je bila
poznata navika uzgajati ga, a sjetila sam se kako je Dimitri čitao
kaubojske romane dok je bio strigoj. Ako si strigoj, to možda plaćaš
svojim osjećajem za dobro i moralno, ali stara ponašanja i hobiji ostaju.
Odveli smo je do dnevne sobe gdje smo prekinuli razgovor između
Viktora i Roberta. I Sonja i Robert su se ukipili i odmjerili jedno drugo.
Viktor nam je pružio jedan od svojih lukavih osmijeha.
»Na nogama smo. Jesmo li već saznali što nam treba?«
Dimitri ga je presjekao pogledom sličnim onome koji je uputio meni kada
sam upitala za ispitivanje.
»Ne još.«
Sonja je maknula pogled s Roberta i brzo krenula prema dvorišnim
vratima i zastala kada je ugledala naše loše krpanje.
»Razbili ste mi vrata«, rekla je.
»Kolateralna šteta«, rekla sam. Mislim da sam krajičkom oka ugledala
Dimitrija kako koluta očima.
Nismo je trebali voditi, stoga je Sonja otvorila vrata i izašla. Uzdahnuvši,
zaustavila se i digla pogled. Nebo je bilo savršeno plavo, bez oblačka, a
sunce je prešlo horizont i kupalo sve u zlatu. I ja sam izašla i osjetila
toplinu tog svjetla na koži. Još malo noćne hladnoće zaostalo je u zraku,
ali očekivao nas je vruć dan.
I svi ostali su izašli, no Sonja nije bila toga svjesna. Podignula je ruke u
zrak, kao da može zgrabiti sunce i zagrliti ga.
198
»Predivno je.« Konačno je spustila pogled i srela moj. »Nije li? Jesi li
ikada vidjela nešto tako divno?«
»Predivno«, ponovila sam. Iz nekog razloga bila sam i sretna i tužna.
Hodala je po svom dvorištu pregledavajući svaku biljku i cvijet. Dirala je
latice i udisala njihov miris.
»Tako drugačije...« govorila je tiho. »Tako drugačije na suncu...«
Nekoliko ih je posebno privuklo njezinu pažnju. »Ovi se ne otvaraju noću!
Vidiš li? Vidiš li boje? Osjećaš li miris?«
Činilo se da pitanje nije bilo upućeno nikome posebno. Gledali smo, svi
donekle hipnotizirani. Konačno, sjela je na stolac i radosno gledala
uokolo, izgubljena u preopterećenju osjetila, u toj ljepoti koja joj je kao
strigojki bila uskraćena. Kada je postalo jasno da neko vrijeme neće ići
nikamo, okrenula sam se prema Dimitriju i ponovila Sydneyjin savjet da
se izmjenjujemo na spavanju dok čekamo Sonjin oporavak. Na moje
iznenađenje, složio se.
»To je pametno. Čim Sonja bude spremna govoriti, morat ćemo krenuti.«
Nasmiješio se. »Sydney postaje pravi stručnjak za borbu.«
»Hej, nije ona ovdje glavna«, šalila sam se. »Ona je samo vojnik.«
»Tako je.« Lagano je prstima pomilovao moj obraz. »Oprostite,
kapetane.«
»Generale«, ispravila sam ga pokušavajući doći do daha zbog tog kratkog
dodira.
Ljubazno je pozdravio Sonju prije nego što se izgubio u kući. Kimnula je,
ali ne znam je li ga zapravo čula. Viktor i Robert iznijeli su dva drvena
stolca iz kuhinje i smjestili ih u hladu. Ja sam odabrala mjesto na tlu.
Nitko nije govorio. To nije bila najčudnija stvar koju sam ikada doživjela,
ali je bilo jako čudno.
Sydney se vratila kasnije s namirnicama pa sam nakratko napustila
društvo kako bih vidjela što je donijela. Viktorovi su ključevi opet bili na
šanku, što sam smatrala dobrim znakom. Sydney je izvadila hranu iz
vrećica i dodala mi kutiju s tucetom krafni.
»Nadam se da ti je ovo dovoljno«, rekla je.
Nacerila sam se njezinoj pretpostavci, no svejedno sam uzela krafne.
»Dođi vani kada završiš«, rekla sam joj. »To je kao roštilj prokletih.
Osim... što nema roštilja.«
Izgledala je zbunjeno, no kada nam se kasnije pridružila, činilo se da
shvaća što sam htjela reći. Robert je iznio zdjelu Cbeeriosa, ali ni Sydney
ni Viktor nisu jeli. Dala sam Sonji krafnu, prvo što joj je skrenulo pažnju s
dvorišta. Držala ju je u rukama i okretala.
»Ne znam mogu li. Ne znam mogu li je pojesti.«
199
»Naravno da možeš.« Sjetila sam se kako je i Dimitri nesigurno promatrao
hranu. »Ima čokoladnu glazuru. Ukusna je.«
Uzela je mali probni griz. Žvakala ga je bezbroj puta i konačno progutala.
Nakratko je zatvorila oči i konačno progutala.
»Tolika slatkoća.«
Polako je nastavila uzimati sićušne zalogaje. Dugo joj je trebalo da pojede
pola krafne, a onda je konačno stala. Dotada sam već bila pojela tri krafne,
a moje je nestrpljenje u vezi postizanja nečega raslo. Djelomično je to još
uvijek bila razdražljivost zbog duha, a djelomično moj stalni nemir u vezi
pomaganja Lissi.
»Sonja«, rekla sam ljubazno, sasvim svjesna koliko će Dimitri biti bijesan
što nisam poslušala njegove upute. »Htjeli smo razgovarati s tobom o
nečemu.«
»Mm— hmm«, rekla je gledajući pčele koje su kružile oko kozje krvi.
»Imaš li ti nekakvu rođakinju... neku koja, uh, je davno rodila...?«
»Naravno«, rekla je. Jedna je pčela odletjela s orlovog nokta na ružu, a
ona nije skrenula pogled. »Mnogo njih.«
»Budi jasna, Rosemarie«, rekao je Viktor. »Vrlo jasna.«
Zagrizla sam usnu znajući kako bi ispad preplašio Sonju. A vjerojatno i
Roberta.
»Ova je beba bila tajna«, rekla sam joj. »A ti si bila korisnica bankovnog
računa koji je postojao kako bi se brinulo za tu bebu... računa koji je
plaćao Eric Dragomir.«
Sonja je naglo okrenula glavu prema meni, a sada u njezinim plavim
očima nije bilo sanjive rasijanosti. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego
što je odgovorila. Glas joj je bio hladan i strog, ne strigojski, ali
definitivno glas koji je govorio odstupi.
»Ne. Ne znam ništa o tome.«
»Laže«, rekao je Robert.
»Nisu mi trebale nikakve moći kako bih to shvatila«, narugala se Sydney.
Oboje sam ih ignorirala.
»Sonja, znamo da znaš, a vrlo je važno da nađemo tu bebu.... Dijete.
Osobu.« Nagađali smo koliko godina ima, ali nismo bili sto posto sigurni.
»Prije si bila rekla da si zabrinuta za Lissu. Ovo će joj pomoći. Ona mora
znati. Mora znati da ima još jednog člana obitelji.«
Sonja je opet usmjerila pozornost na pčele, ali znala sam da ih više ne
gleda.
»Ne znam ništa.« U glasu joj se osjetilo drhtanje i nešto mi je reklo da
možda ipak ne bih trebala inzistirati. Nisam znala je li uplašena ili na rubu
bijesa.
200
»Zašto je onda tvoje ime bilo na računu?« Ovo je došlo od Viktora.
»Ne znam ništa«, ponovila je. Njezin je glas mogao stvoriti led na
ukrasnom drveću. »Ništa.«
»Prestani lagati«, obrecnuo se Viktor. »Ti nešto znaš i reći ćeš nam što.«
»Hej!« povikala sam. »Tiho. Ti ovdje nemaš pravo ispitivati.«
»Činilo se da ti baš i ne ide.«
»Umukni, dobro?« Opet sam pogledala Sonju i zamijenila svoj ljutiti
pogled smiješkom. »Molim te«, preklinjala sam. »Lissa je u nevolji. Ovo
će joj pomoći. Nisi li prije rekla da joj želiš pomoći?«
»Obećala sam...« rekla je Sonja. Glas joj je bio tih, jedva sam ga čula.
»Obećala što?« upitala sam. Strpljenja, strpljenja. Morala sam ostati
smirena. Nisam smjela riskirati i slomiti je.
Čvrsto je zatvorila oči i divljački rukama prošla kroz kosu, kao dijete koje
se sprema imati izljev bijesa.
»Obećala sam da neću reći. Obećala sam da neću nikome reći...«
Dobila sam poriv potrčati do nje i protresti je. Strpljenja, strpljenja.
Ponavljala sam samoj sebi, nemoj je uznemiriti.
»Ne bismo od tebe tražili da prekršiš obećanje da nije važno. Možda...
možda možeš stupiti u kontakt s tom osobom...« Kome je to obećala?
Ericovoj ljubavnici? »I vidjeti je li u redu da nam kažeš?«
»Za ime božje«, rekao je Viktor ljutito. »Ovo je smiješno i ne vodi
nikamo.« Pogledao je brata. »Roberte?«
Robert danas nije mnogo učinio, ali na Viktorovu zapovijed, nagnuo se
naprijed.
»Sonja?«
Još vidljivo izvan sebe, okrenula se kako bi ga pogledala... a lice joj se
smirilo.
»Reci nam što moramo znati«, rekao je Robert. Glas mu nije bio toliko
ljubazan koliko blag i umirujući, s laganim zlokobnim prizvukom. »Reci
nam tko je to dijete i gdje je. Reci nam tko je majka.«
Ovaj sam put skočila na noge. Robert je na njoj rabio kompulziju kako bi
dobio odgovore. Sonjine oči ostale su prikovane za njega, ali joj se tijelo
počelo tresti. Usne su joj se razdvojile iako iz njih nije izlazio nikakav
zvuk. Razne su se misli kovitlale u mojoj glavi. Kompulzija će nam dati
ono što moramo znati, ali nešto mi je govorilo da to nije u redu...
Sonja me je prekinula u daljnjem razmišljanju. Ustala je na noge gotovo
jednako brzo kao i ja. Još uvijek je zurila u Roberta, ali ne više onako
prikovano, hipnotizirano. Razbila je kompulziju i sada... sada je bila
bijesna. Crte lica koje su prije bile uplašene i krhke sada su bile pune
bijesa. Nisam imala magične osjete, ali nakon Lisse znala sam prepoznati
MIN@
201
razbješnjeli duh kada bih ga vidjela. Sonja je bila bomba koja se spremala
eksplodirati.
»Kako se usuđuješ...« prosiktala je. »Kako se usuđuješ na meni pokušati
rabiti kompulziju?«
Biljke i loza u blizini Roberta odjednom su oživjeli i počeli rasti do
neslućenih visina. Pružili su se, omotali oko nogu njegova stolca i povukli.
Stolac se prevrnuo i Robert zajedno s njim. Viktor je krenuo pomoći bratu,
ali je Robert već bio uzeo stvari u svoje ruke. Oporavivši se nevjerojatno
brzo, zaškiljio je prema Sonji, a ona je odletjela unatrag i udarila o drvenu
ogradu. Korisnici magije zraka ponekad su mogli izvesti takav trik, ali nije
zbog zraka odletjela unatrag. To su bile telekinetičke sposobnosti duha.
Čini se da ih posjeduje i na javi. Divno.
Već sam vidjela da ih korisnici magije duha koriste u borbi, kada su se
Avery Lazar i Lissa borile jedan na jedan. To nije bilo lijepo, osobito zbog
toga što se dogodilo više od pukog vanjskog psihičkog fenomena. Avery
je zapravo prodrla u Lissin um i u moj. Nisam znala ni Robertove ni
Sonjine potpune sposobnosti, no ovo nije moglo dobro završiti.
»Dimitri!« vrisnula sam skačući prema Sonji. Zapravo i nisam znala što
učiniti, no činilo se pametnim srušiti je. Koliko sam primijetila, dosta duha
uključivalo je kontakt očima sa žrtvom.
I naravno, kada sam je uspjela oboriti na tlo, ona se bezvoljno borila, no
uglavnom se trudila i dalje gledati Roberta. On je viknuo, odjednom
uplašen, i prestravljeno spustio pogled na svoje tijelo. Sonja mu je
usađivala vizije u glavu. Izraz lica mu se stvrdnuo. Sigurno je znao da je
to iluzija, a nekoliko trenutaka kasnije podignuo je pogled jer je razbio
njezinu čaroliju, kao što je ona prije prekinula njegovu kompulziju.
Dimitri je izjurio kroz vrata u tom trenutku, upravo kada je Robert snagom
svog uma na Sonju bacio jedan stolac. Naravno, ja sam bila na njoj, zato je
stolac pogodio mene u leđa. Dimitri je prilično brzo shvatio što se događa
pa je potrčao prema Robertu isprobavajući istu taktiku kao i ja. Viktor je
vjerojatno smatrao da mu je brat u fizičkoj opasnosti, stoga je pokušao
odlijepiti Dimitrija s njega, a ja sam shvatila da ne koristi obuzdavati
Sonju.
»Uvedi ga unutra!« viknula sam Dimitriju. »Odmakni ga od nje!«
Dimitri je to već bio shvatio, zato je počeo vući Roberta prema vratima.
Čak i uz Viktorovo miješanje, Dimitrijeva je snaga bila dovoljna kako bi
odmaknula Roberta odande i odvela ga natrag u kuću. Čim je njezin cilj
nestao, činilo se da je iz Sonje nestala sva energija. Nije se više
pokušavala boriti protiv mene i srušila se na tlo. Odahnula sam jer sam se
bojala da će navaliti na mene čim Robert ode. Još uvijek oprezno pomogla
202
sam Sonji sjesti. Naslonila se na mene, slaba kao krpena lutka, i rasplakala
se na mom ramenu. Još jedan slom.
Nakon toga radilo se samo o kontroli štete. Kako bismo korisnike magije
duha držali razdvojeno, Dimitri je odveo Roberta u sobu i ostavio Viktora
s njim. Robert se činio jednako iznuren kao i Sonja, a Dimitri je procijenio
da je dovoljno sigurno ostaviti braću same. Sonja se srušila na kauč, a
nakon što smo je i Dimitri i ja pokušali smiriti, odmaknuli smo se kada je
Sydney primila morojku za ruku.
Ukratko sam prepričala što se dogodilo. Dimitrijev izraz lica postajao je
sve skeptičniji dok sam prepričavala.
»Rekao sam ti da još nije vrijeme!« povikao je. »Što si mislila? Još je
preslaba!«
»Ti to zoveš slabim? I, hej, dobro mi je išlo! Tek kada su se Viktor i
Robert umiješali, sve je otišlo k vragu.«
Dimitri je zakoračio prema meni, a iz njega je isijavala ljutnja.
»Nisu se uopće trebali umiješati. Ti se opet ponašaš nerazumno, budalasto
uskačeš bez razmišljanja o posljedicama.«
Razbjesnila sam se.
»Hej, pokušavala sam postići napredak. Ako biti razuman znači ljenčariti i
pridržavati se terapije, onda sam sretna što sam pretjerala. Ne bojim se
poduzeti nešto.«
»Nemaš pojma što govoriš«, zarežao je. Sada smo stajali bliže, između nas
gotovo da i nije bilo prostora dok smo odmjeravali snage volje. »Ovo nas
je možda usporilo.«
»Ovo nas je pogurnulo. Saznali smo da zna za Erica Dragomira. Problem
je taj što je obećala da nikome neće reći za dijete.«
»Da, obećala sam«, zapištala je. Dimitri i ja okrenuli smo se kao jedno
shvaćajući da su i Sonja i Sydney mogle i vidjeti i čuti našu svađu.
»Obećala sam.« Glas joj je bio vrlo tih i slab, molećiv.
Sydney ju je stisnula za ruku.
»Znamo. U redu je. U redu je održati obećanje. Razumijem.«
Sonja ju je zahvalno pogledala.
»Hvala ti. Hvala ti.«
»Ali«, rekla je Sydney oprezno, »čula sam da ti je stalo do Lisse
Dragomir.«
»Ne mogu«, prekinula je Sonja i opet postala uplašena.
»Znam, znam. Ali, što ako postoji način da joj pomogneš, a da ne prekršiš
obećanje?«
Sonja se zagledala u Sydney. Dimitri me je upitno pogledao. Slegnula sam
ramenima pa sam se i ja zagledala u Sydney. Da je netko upitao tko će
203
najbolje intervenirati kod luđakinje koja je prije bila nemrtvo čudovište, na
zadnje bih mjesto stavila Sydney Sage.
Sonja se namrštila i usmjerila svu pažnju na Sydney.
»K-kako to misliš?«
»Pa... što si točno obećala? Da nećeš nikome reći da je Eric Dragomir
imao ljubavnicu i dijete?«
Sonja je kimnula.
Sydney je uputila Sonji najtopliji, najsrdačniji osmijeh koji sam ikada
vidjela kod alkemičara.
»Jesi li obećala da nećeš nikome reći gdje su?« Sonja je kimnula, a
Sydneyjin smiješak se malo smanjio. Onda su joj oči zasvijetlile. »Jesi li
obećala da nikoga nećeš odvesti tamo gdje jesu?«
Sonja je oklijevala, nesumnjivo važući svaku njezinu riječ. Polako je
odmahnula glavom.
»Ne.«
»Dakle... mogla bi nas odvesti do njih. Ali, ne nam zapravo reći gdje su.
Na taj način ne bi prekršila obećanje.«
To je bila najiskrivljenije, najsmješnije rezoniranje koje sam čula u dugo
vremena. To je bilo nešto čega bih se ja dosjetila.
»Možda...« rekla je Sonja još uvijek nesigurno.
»Ne bi prekršila obećanje«, ponovila je Sydney. »A to bi zaista, zaista
pomoglo Lissi.«
Istupila sam.
»Pomoglo bi i Mikhailu.«
Sonja je zinula na spomen njezinog bivšeg ljubavnika.
»Mikhail? Poznaješ ga?«
»Moj je prijatelj. On je i Lissin prijatelj.« Gotovo sam rekla da bismo
mogli, ako pronađemo nestalog Dragomira, odvesti Sonju Mikhailu.
Prisjećajući se kako se Dimitri osjećao nedostojnim, odlučila sam tu
taktiku zasada izbjeći. Nisam znala kako bi Sonja reagirala na ponovni
sastanak sa svojim voljenim. »I on želi pomoći Lissi. Ali, ne može. Nitko
od nas ne može. Nemamo dovoljno podataka.«
»Mikhail...« Sonja je opet spustila pogled na svoje ruke, a sićušne suze
klizile su joj niz lice.
»Nećeš prekršiti obećanje.« Sydney je bila tako uvjerljiva, kao da koristi
magiju duha. »Samo nas vodi. To bi htjeli i Mikhail i Lissa. To je
ispravno.«
Nisam znala koji je argument najviše uvjerio Sonju. Možda je to bio dio o
Mikhailu. Ili možda pomisao da postupa »ispravno«. Možda je, kao i
Dimitri, i Sonja htjela iskupljenje za zločine koje je počinila kao strigoj i
204
ovo je smatrala prilikom. Dignula je pogled, progutala knedlu i susrela se
s mojim pogledom.
»Odvest ću vas tamo«, prošaptala je.
»Idemo još jednom na put«, objavila je Sydney. »Spremite se.«
Dimitri i ja još smo stajali jedno uz drugo, a ljutnja između nas počela se
rasplinjavati. Sydney je izgledala ponosno, a i dalje je davala sve od sebe
kako bi umirila Sonju.
Dimitri me je pogledao uz lagani osmijeh koji se neznatno smanjio kada
se činilo da je postao svjestan naše blizine. No, nisam bila sigurna.
Njegovo lice nije ništa odavalo. Što se tiče mene, ja sam bila vrlo svjesna
naše blizine i bila sam opijena njegovim tijelom i mirisom. Prokletstvo.
Zašto bi svađa s njim uvijek povećala privlačnost koju sam osjećala prema
njemu? Osmijeh mu se vratio kada je okrenuo glavu prema Sydney.
»Nisi imala pravo. Ona je stvarno novi general u gradu.«
Uzvratila sam smiješak nadajući se da nije bio svjestan reakcije mog tijela
na njegovu blizinu.
»Možda. No, to je u redu. Još uvijek možeš biti pukovnik.«
Nabrao je obrvu.
»Oh? Sebi si smanjila čin? Pukovnik je odmah ispod generala. Što si ti
onda?«
Posegnula sam u džep i slavodobitno pokazala ključeve CR-V-a koje sam
ukrala kada smo se vratili unutra.
»Vozač«, rekla sam.
Dvadesetprvo poglavlje
Nisam uspjela voziti.
Nije ni »generalica« Sydney te se ljutila zbog toga iako je Dimitri brzo
pokušao objasniti zašto.
Sve je počelo kada je Viktor otkrio da njegov automobil ima »probleme s
motorom«. Nije bio baš sretan zbog toga. Nije optuživao, ali mislim da su
svi prisutni, pa čak i Sonja i Robert, mogli pogoditi da kvar nije slučajan.
To je značilo da smo se svi morali natiskati u CR-V koja nije bila
predviđena za mnogo ljudi, pa je zbog toga Dimitri iznašao kreativan plan
sjedenja. Naravno, ispostavilo se da je jedno od sjedala stražnji prostor za
prtljagu. Bio je prilično velik, ali kada je Sydney saznala da je to njezino
sjedalo, optužila je Dimitrija da je, osim što joj je ukrao ključeve, još i
vrijeđa.
205
Nisam joj to htjela reći, ali smjestiti je straga bila je dobra odluka.
Dimitrijev plan sjedenja izrađen je kako bi smanjio mogućnost prijetnje u
automobilu. Dimitri je vozio, Robert je bio na suvozačkome mjestu, a ja
između Sonje i Viktora na stražnjem sjedalu. Tako je u svakom redu bio
čuvar, braća su bila razdvojena, kao i korisnici magije duha. Kada sam
rekla kako bismo on i ja mogli zamijeniti mjesta i još uvijek zadržati istu
razinu sigurnosti, Dimitri je istaknuo kako ne bi bilo sigurno da sam ja za
volanom budem li iznenada morala skoknuti u Lissin um. To je bio
logičan argument. Što se tiče Sydney... pa, ona nije bila ni prijetnja ni
borac, tako da smo je pospremili straga. Kada već spominjemo beskoristan
teret...
»Sada se moramo riješiti Viktora i Roberta«, šapnula sam Dimitriju dok
smo u CR-V tovarili namirnice i nešto prtljage (i tako dodatno smanjili
Sydneyjin prostor, a ona je bila bijesna zbog toga). »Učinili su što su
trebali. Opasno ih je zadržati. Vrijeme je da ih predamo čuvarima.«
Braća su htjela nastaviti put s nama kako bi pronašli Lissina brata ili
sestru. To smo im dopustili, ali ne iz ljubaznosti. Jednostavno ih još uvijek
nismo smjeli ispustiti iz vida.
»Slažem se«, rekao je Dimitri i lagano se namrštio. »Ali, nema dobrog
načina za to. Još ne. Ne možemo ih ostaviti zavezane kraj ceste; mislim da
im ne bi bilo teško pobjeći pa autostopirati. Isto tako, ne možemo ih sami
prijaviti zbog jasnih razloga.«
Stavila sam torbu u automobil i naslonila se na branik.
»Sydney bi ih mogla prijaviti.«
Dimitri je kimnuo.
»To nam je vjerojatno najbolja prilika, ali ne želim se još rastati od nje
dok ne dođemo do... pa, kamo već idemo. Možda će nam trebati njezina
pomoć.«
Uzdahnula sam.
»Dakle tako, vučemo ih sa sobom.«
»Bojim se da da«, rekao je. Oprezno me je pogledao. »Znaš, kada budu u
pritvoru, postoji velika vjerojatnost da će vlastima o nama svašta
napričati.«
»Da.« I ja sam razmišljala o tome. »Valjda je to problem kojim ćemo se
baviti kasnije. Najprije se moramo pozabaviti neposrednim problemima.«
Na moje iznenađenje, Dimitri mi se nasmiješio. Očekivala sam nekakvu
opreznu, mudru primjedbu.
»Dakle, to je naša strategija oduvijek, zar ne?«
Uzvratila sam osmijeh, kratkotrajan, te smo krenuli. Srećom, Viktor nije
bio dosadan i razgovorljiv kao i inače, pomislila sam da je oslabio zbog
206
manjka krvi. Sonja i Robert su se sigurno isto tako osjećali. To će postati
problem ako uskoro ne nađemo hranitelja, ali nisam znala kako ćemo to
izvesti. Imala sam dojam da Sydney još to nije uvidjela, što je u redu. Da
sam ja jedini čovjek u skupini gladnih vampira, sigurno bih bila nervozna.
Vjerojatno je bila sigurnija straga, odvojena od svih.
Sonjine su upute bile vrlo neodređene i šture. Samo nam je davala kratke
informacije i često nas ne bi ni upozorila na skretanje sve dok ne bismo
došli do njega. Nismo imali pojma kuda idemo ni koliko će nam trebati.
Pregledala je kartu i rekla Dimitriju da skrene na sjever na 1-75. Kada smo
je upitali koliko će trajati naš put, njezin je odgovor bio:
»Ne dugo. Nekoliko sati. Možda više.«
I nakon tog tajanstvenog objašnjenja smjestila se na svoje sjedalo i više
nije govorila. Na licu joj je bio zabrinut i zamišljen izraz pa sam pokušala
zamisliti kako se osjeća. Još prije jedan dan bila je strigoj. Je li još
pokušavala prihvatiti što se dogodilo? Je li vidjela lica svojih žrtava kao i
Dimitri? Je li se mučila krivnjom? Je li opet željela postati strigoj?
Ostavila sam je na miru. Sada nije bilo vrijeme za terapiju. Naslonila sam
se i pripremila na strpljivost. Tračak svijesti bljesnuo je u vezi pa sam
usmjerila pažnju prema unutra. Lissa je bila budna. Zatreptala sam i
pogledala sat na komandnoj ploči. Popodne za ljude. Moroji na dvoru već
su odavno trebali spavati. Ali ne, nešto ju je probudilo.
Dva su čuvara stajala na vratima bezizražajnog lica.
»Morate poći s nama«, rekao je jedan od njih. »Vrijeme je za sljedeći
ispit.«
Zaprepaštenje je preplavilo Lissu. Znala je da će sljedeći test doći
»uskoro«, ali nije čula nikakve druge detalje otkada se vratila s testa
izdržljivosti. I taj se ispit održao tijekom morojske noći, ali tada su je
barem upozorili na vrijeme. Eddie je stajao u blizini u njezinoj sobi jer je
prije nekoliko sati zamijenio moju majku na mjestu Lissina čuvara.
Christian je sjedio u Lissinu krevetu i zijevao. Nije bilo seksa, ali Lissa je
voljela kada je blizu nje. Maziti se s dečkom dok je Eddie u sobi nije joj se
činilo toliko čudno kao kada je ondje bila moja majka. Nisam je krivila.
»Mogu li se presvući?« upitala je Lissa.
»Budite brzi«, odgovorio je čuvar.
Zgrabila je prvi komad odjeće koji je mogla i odjurila u kupaonicu
zbunjeno i nervozno. Kada je izašla, Christian je već bio navukao traperice
i posezao za svojom majicom. Eddie je u međuvremenu promotrio čuvare,
a ja sam mogla pogoditi što misli jer bih i ja isto mislila. Ovo buđenje
činilo se službenim, no on nije poznavao ove čuvare i nije im vjerovao.
»Mogu li je otpratiti?« upitao je.
207
»Samo do područja za testiranje«, odgovorio je drugi čuvar.
»A ja?« upitao je Christian.
»Samo do područja za testiranje.«
Odgovor čuvara me je iznenadio, ali tada sam shvatila da je vjerojatno
uobičajeno da kraljevski kandidati idu na testove s pratnjom, čak i na
neočekivane testove usred noći. Ili možda ipak ne toliko neočekivane.
Dvor je bio praktički prazan, ali kada je ova skupina došla do odredišta,
male, zabačene stare zgrade od opeke, morala je proći pored nekoliko
skupina moroja poredanih po hodnicima. Čini se da se vijest pročula.
Okupljeni su se razmaknuli s poštovanjem. Neki, vjerojatno simpatizeri
drugih obitelji, mrko su je gledali. Ipak, mnogo drugih ljudi joj se
nasmiješilo i spominjalo »povratak zmaja«. Nekoliko ih je čak rukama
dodirnulo njezine ruke, kao da iz njih žele uzeti sreću ili moć. Mnoštvo je
bilo puno manje od onoga koje ih je pozdravilo nakon prvog testa. Ovo je
umanjilo njezinu napetost, ali nije pokolebalo njezinu ranije donesenu
odluku da ozbiljno shvati testiranje. Lica promatrača sjala su od divljenja i
znatiželje pitajući se hoće li ona biti njihova sljedeća vladarica.
Vrata na kraju označila su kraj njezina puta. Ni Christianu ni Eddieju nije
trebalo reći da dalje ne mogu ići. Lissa je preko ramena bacila pogled na
njih dvojicu prije nego što je krenula za jednim čuvarem unutra, a lica
puna potpore njezinih voljenih su je umirila.
Nakon junačke avanture tijekom prvog iskušenja, Lissa je očekivala nešto
jednako zastrašujuće. No, unutra je zatekla staru morojku koja je bila
udobno smještena na stolcu u uglavnom praznoj prostoriji. Ruke su joj
bile sklopljene u krilu, držala je nešto omotano u tkaninu. Žena je
pjevušila i činila se vrlo zadovoljna. A kada kažem stara, zaista mislim da
je bila stara. Moroji su mogli doživjeti više od sto godina, a bilo je očito
da je ova žena tu granicu prešla. Blijeda koža bila joj je labirint bora, a
sijeda kosa čupava i tanka. Nasmiješila se kada je ugledala Lissu i kimnula
prema praznom stolcu. Pored se nalazio mali stol, a na njemu stakleni vrč
s vodom. Čuvari su ostavili žene same.
Lissa je pogledala oko sebe. Nije bilo drugog namještaja iako su se
nasuprot vratima kroz koja je ušla nalazila još jedna obična vrata. Sjela je i
okrenula se prema starici.
»Zdravo«, rekla je Lissa trudeći se da joj glas ne zadrhti. »Ja sam Vasilisa
Dragomir.«
Lagani osmijeh žene narastao je otkrivajući žućkaste zube. Jedan joj je
očnjak nedostajao.
208
»Uvijek takve manire u tvojoj obitelji«, zagraktala je. »Većina ljudi uđe i
odmah žele prijeći na stvar. Ali, sjećam se tvog djeda. I on je bio pristojan
za vrijeme svog testa.«
»Poznavali ste mog djeda?« uzviknula je Lissa. Umro je kada je ona bila
još vrlo, vrlo mala. A onda je shvatila još jedno značenje u riječima ove
žene. »Kandidirao se za kralja?«
Žena je kimnula.
»Prošao je sve testove. Mislim kako bi bio pobijedio na izborima da se
nije povukao u zadnjem trenutku. Nakon toga bacao se novčić između
Tatiane Ivaškov i Jacoba Tarusa. To je bilo vrlo neizvjesno, taj put: Tarusi
se još uvijek ljute.«
Lissa nikada nije čula za to.
»Zašto se moj djed povukao?«
»Zato što se taman bio rodio tvoj brat. Frederick je odlučio posvetiti
energiju svojoj mladoj obitelji, a ne naciji.«
Lissa je to mogla razumjeti. Koliko je tada bilo Dragomira? Njezin djed,
njezin otac, Andre i njezina majka, ali samo po udaji. Eric Dragomir nije
imao braće ni sestara. Lissa je znala malo o svom djedu, ali da je bila na
njegovu mjestu, i ona bi radije provodila vrijeme sa svojim sinom i
unukom, umjesto slušala beskrajne govore s kojima se Tatiana morala
nositi.
Lissine misli su odlutale, a starica ju je pažljivo promatrala.
»Je li... Je li ovo test?« upitala je Lissa kada je tišina postala predugačka.
»Je li ovo, kao, intervju?«
Starica je odmahnula glavom.
»Ne. Ovo je.« Odmotala je predmet koji joj je bio u krilu. To je bila
nekakva posuda, kalež ili pehar. Nisam sigurna što. No, bio je prekrasan,
od srebra koje je izgledalo kao da svijetli samo od sebe. Krvavocrveni
rubini bili su rasuti duž svake strane i bljesnuli bi sa svakim okretom
kaleža. Žena ga je nježno promatrala.
»Star je više od tisuću godina i još se uvijek sjaji.« Uzela je vrč i napunila
kalež vodom dok smo Lissa i ja razmišljale o njezinim riječima. Tisuću
godina? Nisam stručnjak za metal, ali čak sam i ja znala kako bi srebro u
toliko vremena trebalo potamniti. Žena je Lissi pružila pehar. »Pij iz
njega. A kada budeš htjela prestati, reci 'stop'«.
Lissa je posegnula za peharom, zbunjenija no ikad zbog čudnih uputa. S
čim bi trebala prestati? S pijenjem? Čim su joj prsti dodirnuli metal,
shvatila je. Otprilike. Tračak nečega je prošao kroz nju, nečega što je vrlo
dobro poznavala.
»Začaran je«, rekla je.
209
Starica je kimnula.
»Prožet svim četirima elementima i davno zaboravljenom čarolijom.«
Začaran i duhom, pomislila je Lissa. I to je sigurno bilo zaboravljeno, što
ju je učinilo nervoznom. Čarolije elemenata imale su različite učinke.
Čarolije zemlje, kao tetovaža koju su joj dali, često su bile povezane s
manjim čarolijama kompulzije. Kombinacija sva četiri elementa u kolcu
ili zaštitnom polju osiguravala je jedinstven udar života koji je blokirao
nemrtve. Ali duh... dakle, brzo je učila da čarolije duha pokrivaju širok
opseg nepredvidivih učinaka. Voda je nesumnjivo aktivirala čaroliju, ali
Lissa je imala osjećaj da će duh biti ključni igrač. Čak i ako joj je njegova
snaga gorjela u krvi, još uvijek se bojala. Čarolija utkana u ovaj pehar bila
je složena, daleko iznad njezina dosega, i bojala se njezina učinka. Stara
žena netremice je gledala.
Lissa je oklijevala samo još jedan trenutak. Otpila je.
Svijet je izblijedio, a onda se pretvorio u nešto sasvim drugačije. I ona i ja
smo prepoznale o čemu se radi: duhom izazvan san.
Više nije bila u toj skromnoj prostoriji. Bila je vani, vjetar je gurao njezinu
dugu kosu na lice. Odmaknula ju je sa strane što je bolje mogla. I drugi su
ljudi bili oko nje, svi odjeveni u crno, a uskoro je prepoznala dvorsku
crkvu i groblje. I Lissa je bila odjevena u crno, imala je i dugački vuneni
kaput koji ju je štitio od hladnoće. Bili su okupljeni oko groba, pored je
stajao svećenik, a njegova službena halja bila je jedina boja u tom sivom
danu.
Lissa je napravila nekoliko koraka pokušavajući vidjeti čije je ime na
nadgrobnom spomeniku. Ono što je otkrila šokiralo me je više nego nju:
ROSEMARIE HATHAWAY.
Moje je ime bilo urezano u granit kraljevskim, elegantnim slovima. Ispod
mog imena bila je borbena zvijezda, što je značilo da sam ubila više
strigoja nego što se može izbrojiti. Bravo za mene.

http://www.book-forum.net

14Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:25 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Ispod toga bila su tri
reda teksta na ruskom, rumunjskom i engleskom jeziku. Nije mi trebao
engleski prijevod kako bih znala što svaki red znači jer je to bio standard
za grob svakog čuvara: »Vječna služba.«
Svećenik je govorio uobičajene riječi na pogrebu dajući mi blagoslove
religije u koju nisam bila sigurna da vjerujem. To je bila najmanje čudna
stvar ovdje, s obzirom na to da sam gledala vlastiti sprovod. Kada je
završio, njegovo je mjesto zauzela Alberta. Hvaliti postignuća pokojnika
isto je tako bilo uobičajeno na sahrani čuvara, a Alberta je imala mnogo
toga za reći o mojima. Da sam bila ondje, vjerojatno bih bila dirnuta do
suza. Završila je opisujući moju posljednju borbu, kako sam umrla braneći
Lissu.
210
To me i nije toliko prestrašilo. Hoću reći, nemojte me krivo shvatiti. Sve
što se ovdje događalo bilo je potpuno ludo. Ali, razborito govoreći, da
zaista gledam vlastitu sahranu, imalo bi smisla da sam umrla štiteći je.
Lissa nije dijelila moje mišljenje. Novost joj je bila šok. Odjednom je
postala svjesna groznog osjećaja praznine u grudima, kao da je dio nje
nestao. Veza je funkcionirala samo u jednom smjeru, ali ipak, Robert se
zakleo da je bio u agoniji kada je izgubio svoju »vezu«. Lissa je to sada
razumjela, tu groznu, usamljenu bol. Nedostajalo joj je nešto čega nikada
nije bila. Oči su joj se punile suzama.
Ovo je san, rekla je sebi. To je sve. Ipak, nikada nije ovako sanjala duhom
izazvana. Njezina su iskustva uvijek bila s Adrianom, a snovi su izgledali
kao telefonski razgovor.
Kada su ožalošćeni otišli s groblja, Lissa je osjetila dodir nečije ruke na
ramenu. Christian. Zahvalno mu se bacila u naručje jako se trudeći
obuzdati jecaje. Izgledao je stvarno i snažno. Sigurno.
»Kako se ovo dogodilo?« pitala je. »Kako se to moglo dogoditi?«
Christian ju je pustio, a njegove kristalno plave oči bile su ozbiljnije i
tužnije no ikad.
»Znaš kako. Oni su te strigoji pokušali ubiti. Žrtvovala se kako bi te
spasila.«
Lissa se toga nije sjećala, ali nije bilo važno.
»Ne mogu... ne mogu vjerovati da se ovo dogada.«
Ta očajnička praznina u njoj se širila.
»Imam još loših vijesti.«
Zurila je zapanjeno.
»Kako ovo može postati još gore?«
»Odlazim.«
»Odlaziš... odakle? S dvora?«
»Da. Napuštam sve.« Tuga na njegovu licu postala je veća. »Ostavljam
te.«
Blenula je.
»Što... što nije u redu? Što sam učinila?«
»Ništa.« Stisnuo joj je ruku i pustio je. »Volim te. Uvijek ću te voljeti. Ali,
ti si ono što jesi. Ti si posljednji Dragomir. Uvijek će te nešto odvlačiti...
samo ću ti smetati. Moraš ponovno izgraditi svoju obitelj. Nisam onaj
kojeg trebaš.«
»Naravno da jesi! Ti si jedini. Jedini s kojim želim graditi svoju
budućnost.«
»To kažeš sada, ali samo čekaj. Postoje bolji izbori. Čula si Adrianovu
šalu. 'Mali Dragomir'? Kada za nekoliko godina budeš spremna za djecu,
211
trebat će ti ih cijela gomila. Dragomiri opet moraju postati snažni. A ja? Ja
nisam dovoljno odgovoran kako bih se nosio s tim.«
»Ti bi bio odličan otac«, uvjeravala ga je.
»Da«, narugao se, »i bio bih od velike koristi i tebi, princezi udanoj za
frajera iz strigojske obitelji.«
»Meni ništa od toga nije važno i ti to znaš!« Zgrabila ga je za košulju i
prisilila da je pogleda. »Volim te. Želim da budeš dio mog života. Ništa od
ovoga nema smisla. Bojiš li se? Radi li se o tome? Bojiš li se težine mog
prezimena?«
Skrenuo je pogled.
»Recimo samo da nije jednostavno nositi to ime.«
Protresla ga je.
»Ne vjerujem ti! Ti se ničega ne bojiš! Nikada se ne povlačiš.«
»Sada se povlačim.« Lagano se odmaknuo od nje. »Zaista te volim. Zato
ovo i radim. To je najbolje.«
»Ali, ne možeš...« Lissa je pokazala prema mom grobu, ali on je već
odlazio. »Ne možeš! Ona je otišla. Ako i ti odeš, neće biti nikoga...«
Međutim, Christian je otišao, nestao u magli koje ondje nije bilo prije
nekoliko minuta. Lissa je ostala, a moj nadgrobni spomenik pravio joj je
društvo. I prvi put u životu bila je zaista sama. Osjećala se usamljeno kada
joj je obitelj umrla, ali ja sam bila njezino sidro, uvijek uz nju, i štitila je.
Kada je došao Christian, i on ju je spasio od osamljenosti i ispunio srce
ljubavlju.
Ali sada... sada nije bilo ni jednog ni drugog. Nije bilo njezine obitelji.
Praznina u njoj prijetila je da će je progutati. Nije se radilo samo o gubitku
veze. Biti sam je strašna, strašna stvar. Nemaš kome otići, nemaš se kome
povjeriti, nikome nije stalo što se događa s tobom. Bila je sama u šumi, ali
to nije bilo ni nalik ovome. Ni nalik ovome.
Gledajući uokolo, poželjela je zaroniti u moj grob i završiti s tim
mučenjem. Ne... čekaj. Zapravo ga i može zaustaviti. Reci »stop«, rekla je
starica. Samo to je bilo potrebno kako bi se zaustavila ova bol. Ovo je
duhom izazvan san, zar ne? Naravno, bio je stvarniji i razorniji od bilo
kojeg s kojim se susrela, ali na kraju, svi koji sanjaju probude se. Jedna
riječ i sve će ovo postati noćna mora koja će nestati.
Gledajući po praznom dvoru, gotovo je izgovorila tu riječ. Ali... je li htjela
završiti san? Zavjetovala se da će dati sve od sebe na ispitima. Hoće li
odustati zbog jednog sna? Sna u kojem je sama? Izgledalo je poput takve
sitnice, no opet je uvidjela okrutnu istinu: Nikada nisam bila sama. Nije
znala može li nastaviti sama, ali onda je shvatila da se nije radilo o snu, a
dragi bože, kako li je izgledao stvaran, u stvarnosti ne bi bilo nikakvog
212
čarobnog »stop«. Ako se u snu nije mogla nositi sa samoćom, ne bi nikada
mogla ni na javi. I koliko god ju je to plašilo, odlučila je da neće odustati.
Nešto ju je gonilo prema magli i krenula je prema njoj, sama.
Magla ju je trebala odvesti do dvorskog vrta. No, svijet se ponovno
materijalizirao i ona se našla na sjednici Vijeća. Bila je to otvorena
sjednica s morojima u gledalištu. Za razliku od inače, Lissa nije sjedila u
gledalištu. Bila je za stolom Vijeća gdje se nalazilo njegovih trinaest
mjesta. Sjedila je na mjestu za Dragomire. Srednje mjesto, monarhovo,
zauzimala je Ariana Szelsky. Definitivno je san, neki je uvrnuti dio nje
pomislio. Imala je mjesto u Vijeću, a Ariana je bila kraljica. Predobro da
bi bilo istinito.
Kao uvijek Vijeće je bilo usred žučne rasprave, a tema je bila poznata:
proglas o dobi. Neki članovi Vijeća govorili su da je to nemoralno. Drugi
su smatrali da je prijetnja od strigoja prevelika. Za očajnička vremena
očajničke mjere, govorili su ti ljudi.
Ariana se zagledala niz stol i pogledala Lissu.
»Što misli obitelj Dragomir?«
Ariana nije bila ljubazna kao u kombiju ni neprijateljski raspoložena kao
Tatiana. Ariana je bila neutralna, kraljica koja predsjeda Vijećem i
prikuplja potrebne informacije. Sve oči u prostoriji okrenule su se prema
Lissi.
Iz nekog razloga svaka je smislena ideja nestala iz njezine glave. Jezik joj
je otežao u ustima. Sto ona misli? Koje je njezino mišljenje o proglasu o
dobi? Očajnički je pokušavala iskopati nekakav odgovor.
»Mislim... mislim da je to loše.«
Lee Szelsky, koji je sigurno zauzeo obiteljsko mjesto kada je Ariana
postala kraljica, prezirno je zafrktao.
»Možete li pojasniti, princezo?«
Lissa je progutala knedlu.
»Sniziti dobnu granicu čuvara nije način kako bismo se zaštitili. Mi
moramo... i mi se moramo naučiti štititi.«
Njezine su riječi dočekane s još više prijezira i šoka.
»A molim, recite«, rekao je Howard Zeklos, »kako planirate to učiniti?
Koji je Vaš prijedlog? Obvezan trening za svaku dob? Započeti program u
školama?«
Lissa je opet tražila riječi. Koji je bio plan? Ona i Tasha su o tome
diskutirale mnogo puta, razrađivale strategiju provođenja treninga. Tasha
joj je praktički utuvila sve te detalje u glavu u nadi da će se njezin glas
čuti putem Lisse. I evo je tu, predstavlja svoju obitelj u Vijeću, ima priliku
promijeniti stvari i poboljšati život moroja. Morala je samo objasniti svoje
213
mišljenje. Toliko ih je mnogo računalo na nju, toliko ih je mnogo čekalo
kako bi čuli njezine riječi u koje je vjerovala svim srcem. Ipak, koje su to
riječi bile? Zašto se Lissa nije mogla sjetiti? Vjerojatno joj je trebalo
predugo kako bi odgovorila jer je Howard podignuo ruke s gađenjem.
»Znao sam. Bili smo idioti što smo pustili ovu djevojčicu u Vijeće. Ne
može ponuditi ništa korisno. Dragomiri su nestali. Umrli su s njom i mi to
moramo prihvatiti.«
Umrli su s njom. Težina toga što je posljednja iz svoje loze pritiskala je
Lissu od trenutka kada je joj je liječnik rekao da su joj roditelji i brat
umrli. Posljednja u lozi koja je morojima dala moć i dala neke od najvećih
kraljeva i kraljica. Neprestano se sebi zaklinjala da neće razočarati svoju
lozu, da će doživjeti vraćanje ponosa svoje obitelji. A sada se sve to
raspadalo.
Čak je i Ariana, koju je Lissa smatrala pristalicom, izgledala razočarano.
Publika se počela rugati ponovno tražeći da se ovo nijemo dijete makne iz
Vijeća. Dovikivali su joj da ode. A onda, još gore:
»Zmaj je mrtav! Zmaj je mrtav!«
Lissa je opet gotovo pokušala održati svoj govor, ali onda se zbog nečega
osvrnula. Ondje su visjeli grbovi dvanaest obitelji. Jedan čovjek pojavio se
niotkuda i počeo skidati grb Dragomira, sa zmajem i rumunjskim
natpisom. Lissa je gubila hrabrost kako su povici u sobi postajali glasniji,
a njezino poniženje raslo. Ustala je u želji da otrči iz te prostorije i sakrije
se od sramote. Umjesto toga, noge su je odvele do zida s pečatima. S više
snage nego što je mislila da posjeduje, otrgnula je grb sa zmajem od
čovjeka.
»Ne!« povikala je. Usmjerila je pogled prema publici i podignula grb
izazivajući bilo koga od njih da dođe i uzme joj ga ili joj ospori njezino
zakonito mjesto u Vijeću.
»Ovo je moje! Čujete li me? Ovo je moje!«
Nikada neće doznati jesu li je čuli jer su nestali, baš kao i groblje. Tišina je
zavladala. Sada je sjedila u jednoj od liječničkih soba za preglede u Sv.
Vladimiru. Poznati detalji, začudo, umirivali su je: umivaonik i narančasti
sapun za ruke, uredno označeni ormarići i ladice, pa čak i informativni
posteri na zidovima. STUDENTI: PRAKTICIRAJTE SIGURAN SEKS!
Jednako dobrodošla bila je i školska liječnica: Dr. Olendzki. Liječnica nije
bila sama. Pored Lisse, koja je sjedila na stolu za preglede, stajali su
savjetnica imena Dierdre i... ja. Vidjeti sebe ondje bilo je prilično šašavo,
ali nakon sahrane počela sam se svemu tome prepuštati.
Iznenađujući miks emocija prostrujao je Lissom, emocije koje nije mogla
kontrolirati. Sreća što nas vidi. Beznađe zbog života. Zbunjenost. Sumnja.
214
Činilo se da se ne može primiti ni za jednu emociju ili misao. Osjećaj je
bio veoma drugačiji od onoga u Vijeću, kada jednostavno nije znala
objasniti svoje mišljenje. Um joj je bio staložen, samo je zaboravila što je
htjela reći. Ovdje, nije se imala čega sjetiti. Bila je u mentalnom kaosu.
»Razumiješ li?« upitala je dr. Olendzki. Lissa je pomislila da je liječnica
već postavila pitanje. »Ovo više ne možemo kontrolirati. Lijekovi više ne
funkcioniraju.«
»Vjeruj, ne želimo da se ozlijediš. Ali, sada kada su i drugi ugroženi... pa,
razumiješ da moramo nešto poduzeti.«
To je bila Deirdre. Uvijek sam je smatrala umišljenom; osobito zbog toga
što je njezina terapeutska metoda uključivala odgovaranje na pitanja
pitanjima. Sada nije bilo lukavog humora. Bila je smrtno ozbiljna.
Nijedna njihova riječ Lissi nije imala smisla, ali dio o ozljeđivanju sebe
pokrenuo je nešto u njoj. Spustila je pogled na svoje ruke. Bile su gole... i
oštećene rezovima. Rezovima koje bi radila kada bi pritisak duha postao
pretežak. Bili su njezin jedini ventil, grozan način opuštanja. Proučavajući
ih sada, Lissa je vidjela da su posjekotine veće i dublje no prije.
Posjekotine koje su graničile sa samoubojstvom. Opet je podignula
pogled.
»Koga... koga sam ozlijedila?«
»Ne sjećaš se?« pitala ju je dr. Olendzki.
Lissa je odmahnula glavom očajnički pogledavajući od lica do lica, tražeći
odgovore. Pogled joj je pao na mene, a moje je lice bilo mračno i tmurno
kao i Deirdreino.
»U redu je, Liss«, rekla sam. »Sve će biti u redu.«
To me nije iznenadilo. Naravno, ja bih to i bila rekla. Uvijek bih smirila
Lissu. Uvijek bih se o njoj brinula.
»Nije važno«, rekla je Deirdre blagim i umirujućim glasom. »Važno je da
više nitko ne bude povrijeđen. Ne želiš nikoga povrijediti, zar ne?«
Naravno da Lissa to nije željela, ali nešto se poremetilo u njezinom
izmučenom umu.
»Ne razgovaraj sa mnom kao s djetetom!« Snaga njezina glasa ispunila je
sobu.
»Nisam namjeravala«, rekla je Deirdre savršeno strpljivo. »Samo ti želimo
pomoći. Želimo da budeš sigurna.«
Paranoja je preuzela vodstvo među Lissinim emocijama. Nigdje nije
sigurna. U to je bila sigurna... ali ni u što drugo. Osim možda u nešto o
snu. San, san...
»Moći će se pobrinuti za tebe u Tarasovu«, objasnila je dr. Olendzki.
»Pobrinut će se kako bi ti bilo udobno.«
215
»Tarasov?« Lissa i ja progovorile smo u isti glas. Druga Rose stisnula je
šake i bijesno gledala. Opet, moja tipična reakcija.
»Ona neće ići na to mjesto«, zarežala je Rose.
»Misliš li da to želimo učiniti?« upitala je Deirdre. To je bio prvi put da
sam vidjela kako se njezina hladnokrvna maska raspala. »Ne želimo. Ali
duh... što joj čini... nemamo izbora...«
Slike našeg puta u Tarasov bljesnule su kroz Lissin um. Hladni, hladni
hodnici. Jaukanje. Sićušne ćelije. Sjetila se da je vidjela psihijatrijski
odjel, dio na kojem su bili zatvoreni drugi korisnici magije duha.
Zatvoreni na neodređeno.
»Ne!« viknula je i skočila od stola. »Ne šaljite me u Tarasov!«
Gledala je uokolo i tražila priliku za bijeg. Žene su stajale između nje i
vrata. Lissa nije mogla pobjeći. Kakvu je magiju mogla upotrijebiti?
Sigurno nešto postoji. Njezin je um dodirnuo duh dok je tražila čaroliju.
Druga Rose zgrabila ju je za ruku, vjerojatno zbog toga što je osjetila
tragove duha i htjela zaustaviti Lissu.
»Postoji drugi način«, rekao je moj alter ego Deirdre i dr. Olendzki. »Ja to
mogu izvući iz nje, kao što je to činila Anna za Sv. Vladimira. Mogu
preuzeti tamu i nestabilnost. Lissa će opet biti zdrava.«
Svi su gledali u mene. To jest, u drugu mene.
»Ali, onda će to biti u tebi, zar ne?« upitala je dr. Olendzki. »Neće
nestati.«
»Nije važno«, rekla sam im tvrdoglavo. »Ići ću u Tarasov. Nemojte slati
nju. Ja to mogu činiti dok god njoj to treba.«
Lissa me je pogledala jedva vjerujući tome što čuje. Njezine kaotične
misli postale su radosne. Da! Izlaz. Neće poludjeti. Neće ići u Tarasov. Ali
onda, negdje u zbrci njezinih sjećanja...
»Ana je počinila samoubojstvo«, prošaptala je Lissa. Njezin dodir sa
stvarnošću još je bio slab, ali ta otrežnjujuća misao bila je dovoljna kako
bi u trenutku smirila njezin kaotični um. »Poludjela je pomažući Sv.
Vladimiru.«
Druga ja odbila je pogledati Lissu.
»To je samo priča. Ja ću preuzeti tamu. Pošaljite mene.«
Lissa nije znala što učiniti ili misliti. Nije željela ići u Tarasov. Od tog je
zatvora imala noćne more. A tu sam bila ja, nudila joj izlaz, nudila joj
spas, kao i uvijek. Lisa je to htjela. Htjela se spasiti. Nije htjela poludjeti
kao i svi ostali korisnici magije duha. Prihvati li moju ponudu, bit će
slobodna.
Ipak... na rubu ili ne, previše joj je bilo stalo do mene. Previše sam se
žrtvovala za nju. Kako bi mi mogla dopustiti da to učinim? Kakva bi to
216
prijateljica bila kada bi me osudila na takav život? Tarasov je plašio Lissu.
Život u krleci plašio je Lissu. Međutim, moje suočavanje s time plašilo ju
još više.
Ovdje nije bilo pozitivnog ishoda. Željela je da sve to nestane. Možda, ako
zatvori oči... čekaj. Opet se sjetila. San. Bila je u duhom izazvanom snu.
Samo se morala probuditi. Reci »stop«.
Ovaj je put bilo lakše. Izreći tu riječ bilo je lagano, savršeno rješenje.
Nijedna od nas neće u Tarasov, zar ne? A onda je osjetila kako pritisak u
njezinoj glavi slabi, a oni se kaotični osjećaji smiruju. Oči su joj se širom
otvorile kada je shvatila da sam već počela preuzimati tamu. »Stop« je
bilo zaboravljeno.
»Ne!« Duh je gorio u njoj, a ona je podignula zid u našoj vezi i blokirala
me.
»Što radiš?« pitala ju je druga ja.
»Spašavam tebe«, rekla je Lissa. »Spašavam sebe.« Okrenula se prema dr.
Olendzki i Deirdre. »Razumijem što morate učiniti. U redu je. Odvedite
me u Tarasov. Odvedite me tamo gdje neću nikoga drugog povrijediti.«
Mjesto gdje po hodnicima hodaju prave noćne more. Hrabrila se dok je
ordinacija blijedila, spremna za idući dio sna: ćeliju hladnu kao kamen, s
lancima na zidovima i ljudima koji zavijaju po hodnicima...
Ipak, kada se svijet opet posložio, nije bilo Tarasova. Bila je tu prazna
prostorija i u njoj stara žena i srebrni kalež. Lissa je pogledala uokolo.
Srce joj je luđački lupalo, a osjećaj za vrijeme bio je isključen. Stvari koje
je vidjela trajale su cijelu vječnost. Ipak, istodobno, izgledalo je kao da je
prošlo samo nekoliko sekundi otkada su ona i starica razgovarale.
»Što... što je to bilo?« upitala je Lissa. Usta su joj se osušila i voda je sada
zvučala dobro... ali kalež je bio prazan.
»Tvoj strah«, rekla je starica blistavih očiju. »Svi tvoji strahovi, uredno
posloženi.«
Lissa je stavila kalež na stol drhtavim rukama.
»Bilo je strašno. To je bio duh, ali... nikada prije nisam vidjela nešto
takvo. Preplavio mi je um i čeprkao po njemu. Bilo je tako stvarno. Na
mahove sam vjerovala da je stvarno.«
»Ali, nisi ga zaustavila.«
Lissa se namrštila razmišljajući koliko je blizu toga došla.
»Ne.«
Stara se žena nasmiješila i nije ništa rekla.
»Jesam li... jesam li gotova?« upitala je Lissa zbunjeno. »Mogu li ići?«
Starica je kimnula. Lissa je ustala i pogledala i jedna i druga vrata, ona
kroz koja je ušla i ona druga obična straga. Još uvijek u šoku Lissa se
217
automatski okrenula prema onima kroz koja je ušla. Nije zapravo željela
vidjeti sve one ljude poredane u hodniku, ali zaklela se da će se ponašati
kao prava dobra princeza. Uostalom, ovdje ih je bilo nekolicina u
usporedbi s grupom koja ju je dočekala nakon njezinog posljednjeg testa.
Koraci su joj se zaustavili kada je starica opet progovorila i pokazala
prema vratima u stražnjem dijelu sobe.
»Ne. Ta su za one koji ne prođu. Ti ideš kroz ova vrata.«
Lissa se okrenula i prišla običnim vratima. Izgledala su kao da vode vani,
ali i to je vjerojatno bilo u redu.
Mir i tišina.
Osjećala je kao da treba još nešto reći svojoj družici, ali nije znala što.
Tako je jednostavno stisnula kvaku i izašla...
U mnoštvo koje je klicalo zmaju.
Dvadesetdrugo poglavlje
»Užasno si sretna.«
Zatreptala sam i ugledala Sonju kako zuri u mene. CR-V i dobar dio 1-75
brujali su oko nas, a vanjština nije otkrivala ništa osim ravnica i drveća
srednjeg zapada SAD-a. Sonja se nije činila potpuno jezivo ludom kao
nekada u školi ili čak kod svoje kuće. Uglavnom je izgledala rastreseno i
zbunjeno, što je i bilo za očekivati. Oklijevala sam prije nego što sam joj
odgovorila i konačno zaključila da nema razloga suzdržavati se.
»Lissa je prošla svoj drugi kraljevski test.«
»Naravno da jest«, rekao je Viktor. Gledao je kroz prozor, a ne u mene.
Ton njegova glasa govorio je da gubim vrijeme govoreći nešto što se
podrazumijeva.
»Je li dobro?« upitao je Dimitri. »Ozlijeđena?«
Nekada bi to u meni izazvalo ljubomoru. Sada je to samo bio znak naše
zajedničke brige za Lissu.
»Dobro je«, rekla sam pitajući se je li to u potpunosti točno. Nije bila
fizički ozlijeđena, ali nakon onoga što je vidjela... dakle, to je moralo
ostaviti ožiljke drugačije vrste.
Stražnja vrata bila su isto tako veliko iznenađenje. Kada je ugledala
omanje mnoštvo pored prvih vrata, pomislila je da to znači kako će samo
nekoliko ljudi biti budno tako kasno kako bi vidjeli kandidate. Ne.
Ispostavilo se da su svi sjedili vani i čekali kako bi vidjeli pobjednike.
Držeći se svog obećanja, Lissa nije dopustila da je to zbuni. Izašla je
218
visoko uzdignute glave smiješeći se gledateljima i obožavateljima kao da
već posjeduje krunu.
Postajala sam sve pospanija, no zbog Lissina trijumfa još sam se dugo
smiješila. Ima nešto zamorno u beskrajnim, nepoznatim dijelovima
autoceste. Viktor je zatvorio oči i naslonio se na prozor. Nisam vidjela
Sydney kada sam se osvrnula kako bih vidjela što je s njom, a to je značilo
da je i ona odlučila malo odspavati ili se jednostavno ispružila. Zijevnula
sam pitajući se usuđujem li se riskirati sa spavanjem? Dimitri me je tjerao
da spavam kada smo napustili Sonjinu kuću, znajući kako bi mi dobro
došlo još malo sna osim onih nekoliko sati koje mi je dala Sydney.
Naslonila sam glavu na sjedalo, zatvorila oči i odmah zaspala. Mrak u
mom snu ustupio je mjesto atmosferi duhom izazvanog sna, a moje je srce
poskočilo i od panike i od radosti. Nakon što sam proživjela Lissin test,
duhom izazvani snovi odjednom su dobili zlokoban prizvuk. U isto
vrijeme to bi mogla biti i prilika za vidjeti Adriana. I... bila je.
Osim što smo se pojavili na potpuno neočekivanom mjestu: u Sonjinu
vrtu. Gledala sam u čudu jasno plavo nebo i predivno cvijeće, zato mi je
gotovo promaknuo Adrian. Na sebi je imao tamnozelenu vestu od kašmira
zbog koje se uklopio u okolinu. Ipak, meni je bio puno ljepši od bilo kojeg
drugog čuda u vrtu.
»Adriane!«
Potrčala sam prema njemu, a on me je lagano podignuo i zavrtio me. Kada
me je ponovno spustio na stopala, pogledao je vrt i odobravajuće kimnuo.
»Češće ti trebam pustiti da izabereš mjesto. Imaš dobar ukus. Naravno,
budući da hodaš sa mnom, to već znamo.«
»Kako to misliš 'izabereš mjesto'?« upitala sam stavljajući ruke oko
njegova vrata.
Slegnuo je ramenima.
»Kada sam posegnuo za tobom i osjetio da spavaš, prizvao sam san, ali mi
se nije dalo smišljati mjesto. Pa sam to ostavio tvojoj podsvijesti.« Ljutito
je cupkao kašmir. »No, nisam prikladno odjeven za ovu priliku.«
Vesta je zasvjetlucala i uskoro ju je zamijenila svijetlosiva majica kratkih
rukava s apstraktnim uzorkom na prednjem dijelu.
»Bolje?«
»Puno.«
Nacerio se i poljubio me u vrh čela.
»Nedostajala si mi, mala dhampirice. Možda cijelo vrijeme špijuniraš
Lissu i nas, ali najviše što ja mogu dobiti su ovi snovi, a iskreno, ne mogu
razaznati kakav ti je ritam.«
219
Shvatila sam da sam sa svojim »špijuniranjem« znala više od njega o tome
što se upravo dogodilo na dvoru.
»Lissa je polagala svoj drugi test«, rekla sam mu.
Da. Njegov je izraz lica to potvrdio. Nije znao za test, vjerojatno zbog
toga što je spavao.
»Kada?«
»Upravo sada. Bio je težak, ali je prošla.«
»Ona je oduševljena, bez sumnje. Ipak... to nam kupuje vrijeme kako
bismo te oslobodili od sumnje i vratili kući. No, nisam siguran bih li se
htio vratiti kući da sam na tvome mjestu.« Opet je pogledao po vrtu.
»Zapadna Virginija ljepša je nego što sam mislio.«
Nasmijala sam se.
»Nije to Zapadna Virginija, koja i nije toliko loša, uostalom. Ovo pripada
Sonji Karp...«
Ukipila sam se, nisam mogla vjerovati što sam gotovo rekla. Bila sam
toliko sretna što ga vidim, toliko opuštena... da sam sebi dopustila
pogrešku. Adrianovo je lice postalo vrlo, vrlo ozbiljno.
»Jesi li rekla Sonja Karp?«
Nekoliko mogućnosti odigravalo se u mojoj glavi. Najlakše je bilo lagati.
Mogla bih tvrditi da je ovo mjesto gdje sam bila davno, da nas je ona
možda odvela na izlet u svoju kuću. No, to je bilo prilično neuvjerljivo. A
i pretpostavljala sam da mi na licu jasno piše da se osjećam krivom.
Ulovio me je. Lijepa laž ne bi zavarala Adriana.
»Da«, rekla sam konačno.
»Rose. Sonja Karp je strigoj.«
»Nije više.«
Adrian je uzdahnuo.
»Znao sam da bi bilo predobro kako bi bilo istinito da se ti držiš podalje
od nevolja. Što se dogodilo?«
»Hm, Robert Doru ju je preobrazio.«
»Robert.« Adrianova usnica prezirno se uvila. Dva korisnika magije duha
nisu se dobro slagala. »I samo zbog toga što zalazimo na teritorij potpuno
ludog, što ipak nešto znači kada ja to kažem, pretpostavit ću da je s tobom
i Viktor Daškov.«
Kimnula sam očajnički želeći da me netko probudi i spasi od Adrianova
ispitivanja. Prokletstvo. Kako mi se to moglo omaknuti?
Adrian me je pustio i počeo koračati uokolo u malenim krugovima.
»U redu, dakle. Ti, Belikov, alkemičarka, Sonja Karp, Viktor Daškov i
Robert Doru svi se zajedno družite u Zapadnoj Virginiji.«
»Ne«, rekla sam.
220
»Ne?«
»Mi, hm, nismo u Zapadnoj Virginiji.«
»Rose!« Adrian je stao i vratio se k meni. »Gdje ste onda, k vragu? Tvoj
stari, Lissa, svi misle da si na sigurnom.«
»I jesam«, rekla sam nadmeno. »Samo ne u Zapadnoj Virginiji.«
»A gdje onda?«
»Ne mogu... ne mogu ti reći.« Nije mi bilo drago što mu to moram reći i
nije mi bio drag učinak koji su moje riječi izazvale. »Djelomično radi
sigurnosti. Djelomično zbog toga što... pa, hm, zapravo i ne znam.«
Primio me je za ruke.
»Ne možeš to činiti. Ne možeš ovog puta pobjeći zbog nekakvog šašavog
hira. Zar ne shvaćaš? Ubit će te pronađu li te.«
»To nije šašavi hir! Radimo nešto važno. Nešto što će svima pomoći.«
»Nešto što mi ne možeš reći«, pogodio je.
»Bolje da nisi umiješan«, rekla sam i primila ga čvrsto za ruke. »Bolje da
ne znaš detalje.«
»A u međuvremenu mogu biti miran kada znam da te čuva elitni tim.«
»Adriane, molim te! Molim te, vjeruj mi. Vjeruj mi da imam dobar
razlog«, preklinjala sam.
Pustio mi je ruke.
»Vjerujem da misliš kako imaš dobar razlog. Ne mogu zamisliti neki koji
bi opravdao to što riskiraš svoj život.«
»Ja to radim«, rekla sam iznenađena kako ozbiljno zvučim. »Neke su
stvari vrijedne toga.«
Iskre statike zatreperile su u mom vidnom polju, kao da se pokvario TV
signal. Svijet je počeo blijediti.
»Što se dogada?« upitala sam.
Gledao je mrko.
»Netko ili nešto me budi. Vjerojatno me moja majka provjerava po stoti
put.«
Posegnula sam za njim, ali je nestajao.
»Adriane! Molim te, nemoj nikome reći! Nikome.«
Ne znam je li čuo moje molbe ili ne jer je san potpuno nestao. Probudila
sam se u automobilu. Moja prva reakcija bila je opsovati, ali nisam htjela
odati koju sam idiotariju učinila. Osvrćući se, gotovo sam iskočila iz
sjedala kada sam vidjela kako me Sonja pažljivo promatra.
»Bila si u duhom izazvanom snu«, rekla je.
»Kako znaš?«
»Tvoja aura.«
Napravila sam grimasu.
MIN@
221
»Aure su bile cool, ali sada već postaju dosadne.«
Lagano se nasmijala, to je bio prvi put da sam čula kako se smije nakon
preobražaja.
»Vrlo su informativne ako znaš kako ih protumačiti. Jesi li bila s
Vasilisom?«
»Ne. Sa svojim dečkom. I on koristi duh.«
Širom je otvorila oči, iznenađena.
»S njim si bila?«
»Da. Zašto? U čemu je problem?«
Namrštila se zbunjeno. Nekoliko trenutaka kasnije pogledala je prema
prednjem sjedalu gdje su sjedili Dimitri i Robert, a onda me pogledala
toliko ispitivački da su me prošli srsi.
»Ništa«, rekla je. »Sve je u redu.«
Tome sam se morala nasmijati.
»Daj, činilo se kao da...«
»Ondje!« Sonja se naglo okrenula od mene, nagnula naprijed i pokazala.
»Skreni na ovaj izlaz.«
Gotovo smo bili prošli »taj izlaz«, stoga je Dimitri morao podosta
manevrirati, kao kada smo bježali u Pennsylvaniji, kako bi to uspio.
Automobil se trzao i naglo skretao te sam čula Sydney kako cvili straga.
»Idući bi put pomoglo da me malo prije upozoriš«, primijetio je Dimitri.
Sonja nije slušala. Pogled joj je bio potpuno prilijepljen na cestu gdje smo
skrenuli. Došli smo do crvenog, na kojem sam ugledala živahan natpis
DOBRODOŠLI U ANN ARBOR, MICHIGAN. Iskra života koju sam
maloprije vidjela u njoj nestala je. Sonja je opet postala napeta, gotovo
poput robota. Unatoč Sydneyjinom pametnom pregovaranju, činilo se da
je Sonji još uvijek neugodno na ovom putovanju. Osjećala se krivo i
izdajnički.
»Jesmo li stigli?« upitala sam željno. »I koliko smo se dugo vozili?«
Vožnju gotovo da i nisam primijetila. Bila sam budna tijekom prvog
dijela, ali ostatak je bio nejasna mješavina Lisse i Adriana.
»Šest sati«, odgovorio je Dimitri.
»Skreni lijevo na drugom semaforu«, rekla je Sonja. »I sada desno na
uglu.«
U automobilu se nagomilala napetost. Svi su bili budni, a moje je srce
luđački kucalo dok smo zalazili sve dublje u predgrađe. Koja kuća? Jesmo
li blizu? Je li jedna od ovih? Vožnja je bila brza, ali činilo se da se
razvukla. Svi smo kolektivno izdahnuli kada je Sonja konačno pokazala.
»Ondje.«
222
Dimitri se zaustavio na prilazu zgodne kuće od opeke sa savršeno
podšišanim travnjakom.
»Znaš li žive li tvoji rođaci još uvijek ovdje?« upitala sam Sonju.
Nije ništa rekla pa sam shvatila da se opet radi o obećanju. Zatvorila se.
Toliko o napretku.
»Valjda postoji samo jedan način kako bismo saznali«, rekla sam
otkopčavajući pojas. »Isti plan?«
Ranije smo Dimitri i ja raspravljali tko će ići, a tko će ostati ako nas Sonja
odvede na pravo mjesto. Ostaviti braću bilo je lako. Pitanje je bilo tko će
ih čuvati, stoga smo odlučili da će to biti Dimitri, a Sydney i ja otići ćemo
sa Sonjom upoznati njezine rođake, koje je nesumnjivo očekivao šokantan
posjet.
»Isti plan«, složio se Dimitri. »Ti ideš u kuću. Izgledaš manje strašno.«
»Hej!«
Nasmiješio se.
»Rekao sam 'izgledaš'.«
Ipak, njegova je logika imala smisla. Čak i kada je bio spokojan, bilo je
nešto moćno i zastrašujuće u Dimitriju. Tri žene koje dolaze na vrata
manje će prepasti ove ljude, osobito pokaže li se da su se Sonjini rođaci
preselili. A možda nas je namjerno odvela do pogrešne kuće.
»Budite oprezne«, rekao je Dimitri dok smo izlazile iz auta.
»I ti isto«, odvratila sam. To mu je izmamilo još jedan smiješak, malo
topliji i dublji.
Osjećaji koji su se uskovitlali u meni nestali su dok smo Sonja, Sydney i ja
hodale po pločniku. U prsima mi se steglo. Je li to to? Ili ne? Hoćemo li
uskoro doći do kraja ovog putovanja? Jesmo li zaista pronašli posljednjeg
Dragomira unatoč vrlo malim izgledima? Ili su manipulirali mnome od
početka?
Nisam bila jedina nervozna. Osjećala sam i da Sydney i Sonja pucaju od
napetosti. Došli smo do ulaza. Duboko sam udahnula i pozvonila.
Nekoliko sekundi kasnije jedan je muškarac otvorio, i bio je moroj.
Obećavajući znak.
Pogledao je svaku od nas, sigurno se pitajući što moroj, dhampir i čovjek
rade na njegovim vratima. Izgledalo je kao početak lošeg vica.
»Mogu li vam pomoći?« pitao je.
Odjednom sam postala zbunjena. Naš je plan uključivao velike stvari:
pronaći Ericovu ljubavnicu i nezakonito dijete. Što ćemo reći jednom kada
dođemo tamo nije bilo baš najjasnije. Čekala sam kako bi progovorila
neka od mojih pratiteljica, ali nije bilo potrebe. Moroj je naglo okrenuo
glavu kada je konačno registrirao tko je tu.
223
»Sonja?« izustio je. »Jesi li to ti?«
A onda sam začula mladi, ženski glas kako govori:
»Hej, tko je tamo?«
Netko se ugurao pored njega, netko visok i vitak, netko koga sam
poznavala. Zastao mi je dah dok sam zurila u valove neobuzdane
svijetlosmede kose i svijetlozelene oči, oči koje su mi trebale već odavno
odati tajnu. Nisam mogla govoriti.
»Rose«, uzviknula je Jill Mastrano. »Što ti radiš ovdje?«

http://www.book-forum.net

15Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:26 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadesettreće poglavlje
Nekoliko sekundi tišine koja je uslijedila činile su se kao vječnost. Svi su
bili zbunjeni, svatko iz sasvim različitih razloga. Jillino početno
iznenađenje bilo je pomiješano s uzbuđenjem, ali kako joj je pogled lutao
od lica do lica, smiješak joj je blijedio dok nije postala zbunjena kao i svi
mi.
»Što se događa?« upitao je nov glas. Nekoliko trenutaka kasnije Emily
Mastrano stala je pored svoje kćeri. Emily je znatiželjno gledala mene i
Sydney, a onda je zadahtala kada je ugledala treću članicu grupe. »Sonja!«
Emily je naglo povukla Jill unatrag, a lice joj je bilo preplavljeno
panikom. Emily nije bila brza kao čuvar, ali divila sam se koliko je
spremno reagirala.
»Emily...?« Sonjin glas bio je vrlo tih, na rubu pucanja. »To sam... to sam
ja... stvarno ja...«
Emily je pokušala odvući unutra i muškarca, ali je zastala kada je dobro
promotrila Sonju. Kao i bilo tko drugi, i Emily je morala priznati očito.
Sonja više nije imala strigojskih karakteristika. Osim toga, bila je vani
usred bijela dana. Emily je popustila i htjela nešto zaustiti, ali nije uspjela.
Konačno se okrenula prema meni.
»Rose... što se događa?«
Bila sam iznenađena što mene tu smatra glavnom, zbog toga što smo se
srele samo jednom i, iskreno, ni sama nisam bila sigurna što se događa.
Trebalo mi je nekoliko pokušaja kako bih pronašla vlastiti glas.
»Mislim... mislim kako bismo trebali ući...«
Emilyn pogled pao je opet na Sonju. Jill se pokušala progurati kako bi
vidjela kakva se to drama odvija, ali Emily je i dalje blokirala vrata jer još
uvijek nije bila potpuno uvjerena da je sigurno. Nisam je mogla kriviti.
Konačno je polako kimnula i odmaknula se ustranu kako bismo mogli
proći.
224
Sydneyjin pogled pao je na automobil u kojem su čekali Viktor, Robert i
Dimitri.
»Što s njima?« upitala me je.
Oklijevala sam. Htjela sam da Dimitri bude sa mnom kada budem objavila
novost, no Emily možda i neće biti sposobna nositi se s više stvari
odjednom. Moroji se nisu morali kretati medu plemstvom kako bi znali
tko je Viktor Daškov ili kako izgleda. Naš put u Las Vegas bio je dokaz.
Odmahnula sam glavom prema Sydney.
»Oni mogu čekati.«
Smjestili smo se u dnevnu sobu ove obitelji i saznali da je čovjek koji je
otvorio vrata Emilyn muž John Mastrano. Emily nam je ponudila piće, kao
da je ovo sasvim običan posjet, no izraz na njezinu licu potvrdio je da je
još uvijek u šoku. Dodala nam je čaše vode kao da je robot, a lice joj je
bilo blijedo kao da je strigojka.
John je stavio ruku na Emilynu čim je sjela. I dalje nas je oprezno
pogledavao, ali prema njoj je pokazivao odanost i brigu.
»Što se dogada?«
Emilyin pogled još je uvijek bio zapanjen.
»Ja... ne znam. Moja rođakinja je ovdje... ali ne razumijem kako...« Pogled
joj je klizio naprijed pa natrag, od mene do Sydney i Sonje. »Kako je ovo
moguće?« Glas joj je zadrhtao.
»To je bila Lissa, zar ne?« uzviknula je Jill koja je nesumnjivo znala za
groznu priču o svojoj rođakinji. Bila je šokirana, razumljivo i malo
nervozna, ali se u njoj počelo buditi uzbuđenje. »Čula sam što se dogodilo
Dimitriju. Istina je, zar ne? Lissa može preobraziti strigoje. Spasila ga je.
Spasila je...« Jill se okrenula prema Sonji, a entuzijazam joj je malo
splasnuo. Pitala sam se kakve je priče čula o Sonji. »Spasila te je.«
»Lissa to nije učinila«, rekla sam. »Drugi, uh, korisnik magije duha.«
Jillino se lice ozarilo.
»Adrian?« Zaboravila sam da je bila zaljubljena u njega.
»Ne... netko drugi. Nije važno«, dodala sam brzo. »Sonja je... pa, opet je
morojka. Doduše, zbunjena. Nije sasvim svoja.«
Sonja je pila dok ju je rođakinja gledala, ali sada se okrenula prema meni s
nakrivljenim, znalačkim osmijehom.
»Znam sama govoriti, Rose.«
»Oprosti«, rekla sam.
Emily se okrenula prema Sydney i namrštila se. Upoznale su se, ali ništa
više od toga.
»Zašto si ti ovdje?« Emily nije morala objasniti što doista misli. Zanimalo
ju je zašto je ovdje čovjek. »Jesi li hraniteljica?«
225
»Ne!« viknula je Sydney i skočila sa svog mjesta pored mene na dvosjedu.
Nikada je nisam vidjela tako bijesnu i zgroženu. »Reci to još jednom i
odmah ću otići odavde! Ja sam alkemičarka.«
Sydney su dočekali tupi pogledi, a ja sam je povukla natrag na dvosjed.
»Polako, curo. Mislim da ne znaju što su alkemičari.«
Potajno, bilo mi je drago. Kada sam prvi put otkrila alkemičare, osjećala
sam se kao da sam zadnja osoba na svijetu koja doznaje za njih. Bilo je
lijepo znati da ni drugi nemaju pojma. Ne komplicirajući zasada, objasnila
sam Emily:
»Sydney nam pomaže.«
U Emilynim plavim očima nakupljale su se suze dok se okretala prema
svojoj rođakinji. Emily Mastrano bila je jedna od najljepših žena koje sam
ikada upoznala. Čak su i suze na njoj bile lijepe.
»To si stvarno ti, zar ne? Vratili su mi te. O, bože.« Emily je ustala, otišla
do svoje rođakinje i primila je u veliki zagrljaj. »Toliko si mi nedostajala.
Ne mogu vjerovati.«
I ja sam gotovo zaplakala, ali sam se strogo podsjetila da smo ovdje došli s
misijom. Znala sam kako je sve ovo potresno. Upravo smo preokrenuli
čitav svijet obitelji Mastrano... a spremala sam se sve zakomplicirati još
više. Nisam to rado činila. Htjela sam im dati dovoljno vremena kako bi se
prilagodili i proslavili čudo Sonjina povratka. Ali sat na dvoru i u mom
životu, je otkucavao.
»Doveli smo je...« progovorila sam konačno. »Ali, postoji i drugi razlog
zašto smo ovdje.«
Nisam znala što je otkrio ton moga glasa, ali Emily se ukočila, odmaknula
se od Sonje i opet sjela pored svog muža. Nekako, u tom trenutku, mislim
da je shvatila zašto smo tu. Vidjela sam joj u očima da se boji, kao da je
godinama strepila od ovakva posjeta, kao da je to zamislila stotinu puta.
Istupila sam.
»Znamo... znamo za Erica Dragomira.«
»Ne«, rekla je Emily, a glas joj je bio čudna mješavina grubosti i očaja.
Njezina tvrdoglavost bila je zapanjujuće slična Sonjinu početnom
odbijanju kako bi nam pomogla. »Ne. Nećemo ovo učiniti.«
U trenutku kada sam ugledala Jill, u trenutku kada sam prepoznala te oči,
znala sam da smo na pravome mjestu. Emilyne riječi, i važnije, nedostatak
poricanja, to su i potvrdile.
»Moramo«, rekla sam. »Ovo je ozbiljno.«
Emily se okrenula prema Sonji.
»Obećala si! Obećala si da nećeš reći!«
»I nisam«, odgovorila je Sonja, ali na licu joj je, kao i ranije, bila sumnja.
226
»I nije«, rekla sam mirno nadajući se da ću ih obje smiriti. »Teško je
objasniti... ali održala je obećanje.«
»Ne«, ponovila je Emily. »Ovo se ne događa. Ne razgovaramo o tome.«
»Što... što se događa?« htio je znati John. U očima mu se rasplamsala
ljutnja. Nije mu bilo drago što stranci uzrujavaju njegovu suprugu.
Obratila sam se Emily.
»Moramo razgovarati o ovome. Molim vas. Treba nam vaša pomoć. Treba
nam njezina pomoć.« Pokazala sam prema Jill.
»Što želiš reći?« upitala je Jill. Prijašnja iskra želje je nestala, smirena
majčinom reakcijom.
»Radi se o tvom...« zastala sam.
Zaletjela sam se u ovo, spremna pronaći Lissina brata ili sestru, a sada
znamo da je to sestra, a uopće nisam razmišljala o posljedicama. Trebala
sam znati kako će to biti skriveno od svih, uključujući i dijete. Nisam razmišljala
o tome koliki će joj to biti šok. A to nije bila neka obična
strankinja. To je bila Jill. Jill. Moja prijateljica. Djevojka koja nam je
svima bila poput mlađe sestre, ona na koju smo pazili. Što sam joj se to
spremala učiniti? Pogledala sam Johna i shvatila da je stanje još gore. Je li
Jill mislila da je on njezin otac? Ova će obitelj uskoro biti potresena do
temelja, a ja sam odgovorna za to.
»Nemoj!« zacvilila je Emily i opet skočila na noge. »Van! Svi vi! Ne
želim vas ovdje!«
»Gđo Mastrano...« započela sam. »Ne možete se pretvarati da to nije
stvarno. Morate se suočiti s time.«
»Ne!« pokazala je prema vratima. »Izlazite! Izlazite ili ću... ili ću pozvati
policiju! Ili čuvare! Ti...« Sada kada je početni šok toga što je vidjela
Sonju prošao, shvatila je. Viktor nije bio jedini kriminalac kojeg su se
moroji morali čuvati. »Ti si bjegunac! Ubojica!«
»Nije!« rekla je Jill i nagnula se naprijed. »Rekla sam ti, mama. Već sam
ti rekla da je to pogreška...«
»Izlazite«, ponovila je Emily.
»Naš odlazak neće promijeniti istinu«, rekla sam prisiljavajući se kako bih
ostala mirna.
»Bi li mi netko, molim, rekao koji se vrag događa?« Johnovo lice bilo je
crveno od ljutnje i obrambeno. »Ako ne dobijem odgovor za trideset
sekundi, zovem i čuvare i policiju.«
Pogledala sam Jill i nisam mogla govoriti. Nisam znala kako joj reći ono
što moram, barem ne taktički. No, Sydney nije imala taj problem.
»On ti nije otac«, rekla je otvoreno i pokazala Johna.
227
U prostoriji je nastala tišina. Jill je gotovo izgledala razočarano, kao da se
nadala uzbudljivijim vijestima.
»Znam to. On je moj očuh. Ili otac, što se mene tiče.«
Emily je opet utonula u kauč i zakopala lice u dlanove. Činilo se da plače,
ali bila sam prilično sigurna kako bi svakog časa mogla skočiti i pozvati
vlasti. Morali smo ovo obaviti brzo, koliko god bolno bilo.
»Točno. On nije tvoj biološki otac«, rekla sam ne skrećući pogled s Jill.
Oči. Kako nikada nisam primijetila oči? »Eric Dragomir je.«
Emily je ispustila tihi zavijajući zvuk.
»Ne«, preklinjala je. »Molim vas, ne činite ovo.«
Johnova ljutnja pretvorila se u zbunjenost koja je očito bila moderna u
ovoj prostoriji.
»Što?«
»To... nije.« Jill je polako odmahnula glavom. »To nije moguće. Moj je
otac bio neki... neki tip koji nas je napustio.«
Na neki način to nije bilo daleko od istine, valjda.
»To je bio Eric Dragomir«, rekla sam. »Ti si dio njihove obitelji. Lissina
sestra. Ti si...« Začudila sam se i shvatila da moram promatrati Jill na
sasvim novi način. »Ti si kraljevskog roda.«
Jill je uvijek bila puna energije i optimizma, živjela je naivno se nadajući i
šarmirajući. Međutim, sada je njezino lice bilo ozbiljno i staloženo te ju je
činilo starijom od njezinih petnaest godina.
»Ne. To je šala. Moj je otac bio nekakav kriminalac. Nisam... ne. Rose,
prestani.«
»Emily.«
Lecnula sam se na zvuk Sonjina glasa, iznenađena što čujem da govori.
No, više sam bila iznenađena njezinim izrazom lica. Autoritativna.
Ozbiljna. Odlučna. Sonja je bila mlađa od Emily, koliko? Deset godina,
ako moram nagađati. Svejedno, Sonja je pogledala svoju rođakinju tako da
je Emily izgledala kao zločesto dijete.
»Emily, vrijeme je da prestaneš s tim. Moraš joj reći. Za boga miloga,
moraš reći Johnu. Ne možeš to više skrivati.«
Emily je podigla pogled i susrela Sonjin.
»Ne smijem reći. Znaš što će se dogoditi... ne mogu joj to učiniti.«
»Nitko ne zna što će se dogoditi«, rekla je Sonja. »Ali, sve će se pogoršati
ako sada ne preuzmeš kontrolu.«
Nakon dugog trenutka Emily je konačno skrenula pogled i zagledala se u
pod. Tužni izraz njezina lica slamao mi je srce. I ne samo moje.
»Mama?« upitala je Jill drhtavim glasom. »Što se događa? Sve je ovo
veliki nesporazum, je li tako?«
228
Emily je uzdahnula i podigla pogled prema svojoj kćeri.
»Ne. Ti si kći Erica Dragomira. Rose je u pravu.« John je ispustio lagan,
prigušen zvuk, ali nije prekinuo svoju suprugu. Opet mu je stisnula ruku.
»Ono što sam ijednom i drugom govorila tijekom godina... bila je istina.
Uglavnom. Imali smo samo kratku... vezu. Ne jeftinu, zapravo. Ali,
kratku.« Zastala je i ovog puta bacila pogled prema Johnu, a izraz lica joj
se smekšao. »Rekla sam ti...«
Kimnuo je.
»A ja sam tebi rekao da mi prošlost nije važna. To nikada nije utjecalo na
moje osjećaje prema tebi, prema Jill. Ali, nikada nisam pomišljao...«
»Ni ja«, složila se. »Nisam čak ni znala tko je kada smo se tek upoznali.
Tada sam živjela u Las Vegasu, imala svoj prvi posao, plesala sam u
Witching Houru.«
Osjećala sam kako mi se oči širom rastvaraju. Činilo se da nitko nije
primijetio. Witching Hour. Moji prijatelji i ja bili smo u toj kockarnici dok
smo lovili Roberta, a jedan čovjek ondje se našalio kako je Lissin otac bio
zainteresiran za plesačice. Znala sam da Emily sada radi u Detroitu u
baletnoj trupi; zbog toga su i živjeli u Michiganu. Nikada ne bih pogodila
da je počela kao plesačica odjevena u perje i šljokice u šou u Las Vegasu.
Ali, zašto ne? Negdje je morala početi, a njezino visoko, graciozno tijelo
odgovaralo je bilo kakvoj vrsti plesa.
»Bio je tako sladak... i tako tužan«, nastavila je Emily. »Otac mu je
upravo bio umro pa je došao utopiti tugu. Razumjela sam kako ga smrt
može pogoditi, ali sada... pa, zaista razumijem. To je bio još jedan gubitak
u njegovoj obitelji. Broj im se smanjivao.« Zamišljeno se namrštila i onda
slegnula ramenima. »Bio je dobar čovjek i mislim da je istinski volio
svoju suprugu. Ali, osjećao se jako loše. Ne mislim da me je iskorištavao.
Bilo mu je stalo do mene iako sumnjam da bi se ono što se dogodilo
između nas ponovilo u drugačijim okolnostima. No, smatrala sam da je u
redu kako je sve završilo i bila sam zadovoljna što mogu nastaviti sa
svojim životom... dok nije došla Jill. Kontaktirala sam Erica jer sam
smatrala da treba znati, iako sam jasno rekla da ne očekujem ništa od
njega. A tada, budući da sam znala tko je, nisam željela ništa. Da sam mu
to dopustila, mislim da bi te priznao, imao neku ulogu u tvom životu.«
Emilyn pogled sada je počivao na Jill. »Ali, ja sam vidjela kakav je to
svijet. Dvorski život čine politika, laži i izdaje. Na kraju, jedino što sam od
njega prihvatila bio je novac. Još uvijek to nisam htjela. Nisam se željela
osjećati kao da ga ucjenjujem, ali jesam htjela osigurati tvoju budućnost.«
Progovorila sam bez razmišljanja.
»Ne živite kao da koristite taj novac.«
229
Požalila sam zbog svojih riječi čim sam ih izgovorila. Njihov je dom bio
savršeno lijep, nije nimalo odavao siromaštvo. Ipak, isto se tako nije
podudarao sa sredstvima koje sam vidjela da su se slijevala na taj
bankovni račun.
»I ne koristim«, rekla je Emily. »Pri ruci je samo za hitne slučajeve,
naravno, ali ga uglavnom čuvam za Jill, za njezinu budućnost. Kako bi
mogla učiniti što je god volja.«
»Kako to misliš?« upitala je Jill prestravljeno. »O kolikom novcu
govoriš?«
»Ti si nasljednica«, rekla sam. »I plemkinja.«
»Nisam ni jedno ni drugo«, rekla je. Sada je već bila bijesna i pogledavala
sve nas. Podsjetila me je na jelena koji se sprema jurnuti. »To je neka
pogreška. Svi ste pogriješili.«
Emily je ustala i prišla Jillinom stolcu te kleknula ispred nje. Emily je
obujmila Jillinu ruku.
»Sve je istina. I žao mi je što si morala ovako saznati. Ali, to ništa ne
mijenja. Naši se životi neće promijeniti. Svi ćemo nastaviti živjeti kao
prije.«
Razne emocije prešle su preko Jillina lica, osobito strah i zbunjenost, pa
se, prihvaćajući to, prignula i zarila lice u majčino rame.
»U redu.«
To je bio dirljiv trenutak i opet sam gotovo zaplakala. I ja sam imala dosta
drame i problema s roditeljima. Kao i ranije, nisam željela obitelji
Mastrano kvariti ovaj trenutak, ali nije se moglo drugačije.
»Ne možete«, rekla sam im. »Ne možete nastaviti živjeti kao prije. Jill...
Jill mora ići na dvor.«
Emily se naglo odmaknula od Jill i pogledala me. Prije samo jedne
sekunde Emily je bila ispunjena tugom i žalosti. Sada sam vidjela jaku
ljutnju i bijes. U njezinim plavim očima bjesnjela je oluja, oštro me je
pogledala.
»Ne. Ona tamo neće otići. Nikada neće otići tamo.«
Jill je već bila na dvoru, ali i Emily i ja znale smo da se to ne odnosi na
neformalni izlet i razgledavanje. Morala je ići pod svojim pravim
identitetom. Pa, možda pravi nije dobra riječ. Biti nezakonita plemkinja
nije bilo u skladu s njezinom osobnosti, barem ne još. Ona je bila ista kao i
uvijek, ali njezino se ime promijenilo. Ta se promjena mora priznati, a to
će uzdrmati morojski dvor.
»Mora«, navaljivala sam. »Dvor postaje sve korumpiraniji, a obitelj
Dragomir mora odigrati svoju ulogu i pomoći kako bi se stvari
230
promijenile. Lissa nema moć sama, ne bez obiteljskog kvoruma. Ostali
plemići... gaze je. Progurat će zakone koji neće pomoći nikome od nas.«
Emily je još uvijek klečala pored stolca kao da štiti Jill od mojih riječi.
»I baš zbog toga Jill ne može ići. Zbog toga nisam dopustila Ericu da je
prizna. Ne želim da se Jill umiješa. To je mjesto otrov. Tatianino je
ubojstvo dokaz toga.« Emily je zastala i oštro me pogledala podsjećajući
me da sam ja glavni osumnjičenik. Izgleda da to nismo nadvladali. »Svi ti
plemići... svi su zli. Ne želim da se Jill pretvori u jednu od njih. Neću
dopustiti da se pretvori u jednu od njih.«
»Nisu svi plemići takvi«, uvjeravala sam je. »Lissa nije. Ona pokušava
promijeniti sustav.«
Emily mi se gorko nasmiješila.
»A što misliš što ostali misle o njezinoj reformi? Sigurna sam da postoje
plemići koji bi bili sretni da je vide ušutkanu, plemići koji ne bi voljeli
vidjeti da se njezina obitelj opet uzdiže. Rekla sam ti: Eric je bio dobar
čovjek. Ponekad mislim da nije slučajnost što je njezina obitelj izumrla.«
Zinula sam.
»To je smiješno.« Ali, odjednom više nisam bila toliko sigurna.
»Je li?« Emilyne oči bile su na meni, kao da pogađa moje dvojbe. »Što
misliš što bi učinili da se pojavi još jedan Dragomir? Vasilisini protivnici?
Što misliš što bi učinili da znaju kako samo jedna osoba stoji između njih i
moći njezine obitelji?«
Implikacije toga što je govorila bile su šokantne... a ipak, znala sam da to
nije nemoguće. Bacila sam pogled na Jill i osjetila prazninu u trbuhu.
Čemu bih je to izlagala? Dragu, nevinu Jill. Jill je žudjela za
pustolovinama i jedva je mogla razgovarati s dečkima a da ne porumeni.
Njezina želja da se nauči boriti bila je pola mladalački impuls, a pola
instinkt koji ju je podsjećao kako treba braniti svoj narod. Postane li
dijelom plemstva, i to bi tehnički moglo pomoći njezinu narodu, iako ne
na način na koji bi uopće očekivala. A to bi značilo uplesti se u mračno i
zlokobno ozračje koje je ponekad ispunjavalo dvor.
Emily se činila spremnom protumačiti moju šutnju kao slaganje.
Kombinacija trijumfa i olakšanja prešla joj je preko lica, a sve je nestalo
kada je Jill odjednom progovorila.
»Učinit ću to.«
Svi smo se okrenuli i zagledali u nju. Dosada sam je sažalijevala i
razmišljala o njoj kao o žrtvi. Sada sam bila iznenađena koliko je hrabro i
odlučno izgledala. Na njezinu licu još uvijek se vidjelo malo straha i šoka,
ali u njoj je bila čvrstoća koju dotada nikada nisam vidjela.
»Što?« uzviknula je Emily.
231
»Učinit ću to«, rekla je Jill čvršćim glasom. »Pomoći ću Lissi i... i
Dragomirima. Vratit ću se s Rose na dvor.«
Zaključila sam da nije važno baš sada spomenuti mnoge poteškoće zbog
kojih ne smijem prići ni blizu dvora. Iskreno, došla sam do trenutka kada
sam u svemu improvizirala iako je bilo olakšanje vidjeti da više nisam
predmet Emilyna bijesa.
»Nećeš! Ne puštam te ni blizu tog mjesta.«
»Ne možeš donijeti ovu odluku umjesto mene!« povikala je Jill. »Nisam
dijete.«
»A sigurno nisi ni odrasla«, brzo je odgovorila Emily.
Njih dvije počele su se prepirati te im se uskoro pridružio i John kako bi
podupro svoju suprugu. Usred obiteljskog rječkanja Sydney se nagnula
prema meni i šapnula:
»Kladim se da nisi pomislila kako će najteži dio biti nagovoriti majku
tvoje 'spasiteljice' da joj dopusti duže ostati vani.«
Najgori dio te njezine šale bilo je to što je donekle rekla istinu. Trebali
smo Jill, a ja, naravno, nisam predvidjela ovu komplikaciju.
Što ako Emily odbije? Naravno, držati Jillino porijeklo tajnim bilo je nešto
na čemu je neko vrijeme inzistirala, recimo, petnaest godina. Imala sam
osjećaj da se Jill ne bi ustručavala pobjeći na dvor kada bi došlo do toga.
A ja ne bih odbila pomoći joj.
Još jednom Sonja je neočekivano uskočila u razgovor.
»Emily, nisi li me čula? Sve će se to jednom dogoditi, s tvojim pristankom
ili bez njega. Ako ne dopustiš Jill da sada ode, otići će idući tjedan. Ili
iduće godine. Ili za pet godina. Poanta je, to će se dogoditi.«
Emily je opet utonula u stolac, a lice joj se naboralo.
»Ne. Ja ovo ne želim.«
Sonjino lijepo lice postalo je ljutito.
»Čini se da život, nažalost, nije briga što mi želimo. Poduzmi nešto sada
dok još možeš nešto učiniti kako ne bi došlo do totalne katastrofe.«
»Molim te, mama«, preklinjala je Jill. Njezine oči boje žada, kao kod svih
Dragomira, gledale su Emily s ljubavlju. Znala sam kako bi Jill zaista
mogla ne poslušati je i pobjeći, ali nije htjela, ne ako ne mora.
Emily se zagledala u daljinu očima koje su bile uokvirene dugim
trepavicama, ali prazne i poražene. Pa, iako je ometala moje planove,
znala sam da to čini iz prave ljubavi i brige, te su njezine osobine
vjerojatno privulde Erica.
»Dobro«, konačno je rekla Emily. Uzdahnula je. »Jill može ići, ali idem i
ja. Nećeš se suočiti s tim ljudima bez mene.«
»Ni mene«, rekao je John.
232
Još uvijek se doimao zbunjenim, ali bio je odlučan poduprijeti svoju
suprugu i pokćerku. Jill ih je oboje gledala zahvalno podsjećajući me opet
da sam upravo jednu funkcionalnu obitelj pretvorila u disfunkcionalnu.
Nije mi bilo u planu da Emily i John krenu s nama, ali nisam ih mogla
kriviti i nisam vidjela kako bi mogli naštetiti. Ionako bi nam trebala Emily
kako bi svima ispričala o Ericu.
»Hvala vam«, rekla sam. »Puno vam hvala.«
John me je pogledao.
»Još se nismo pozabavili činjenicom da je u našem domu bjegunka.«
»Rose to nije učinila!« Ta se žestina još uvijek nalazila u Jill. »To je bila
namještaljka.«
»Bila je.« Oklijevala sam izgovoriti svoje sljedeće riječi. »Vjerojatno od
ljudi koji su Lissini suparnici.«
Emily je problijedila, ali osjećala sam potrebu biti iskrena, čak i ako to
potvrdi njezine strahove. Udahnula je kako bi se smirila.
»Vjerujem ti. Vjerujem da nisi to učinila. Ne znam zašto... ali vjerujem.«
Gotovo se nasmiješila. »Ne, znam zašto. Zbog onoga što sam rekla prije, o
onim gujama na dvoru. Oni rade takve stvari. Ne ti.«
»Jesi li sigurna?« upitao ju je John nelagodno. »Ova zbrka s Jill dovoljno
je loša sama po sebi, i bez ugošćivanja zločinke.«
»Sigurna sam«, rekla je Emily. »Sonja i Jill vjeruju Rose pa tako i ja. Svi
ste dobrodošli ostati ovdje noćas jer ne možemo sada krenuti prema
dvoru.«
Zaustila sam kako bih rekla da sigurno možemo odmah krenuti, no
Sydney me je snažno udarila laktom.
»Hvala vam, gospođo Mastrano«, rekla je koristeći tu poznatu
alkemičarsku diplomaciju. »To bi bilo sjajno.«
Potisnula sam mrštenje. Još sam uvijek bila pod pritiskom vremena, ali
znala sam da obitelj Mastrano ima pravo obaviti neke pripreme. Isto je
tako vjerojatno bilo bolje putovati po danu. Brzim pregledom karte u
svojoj glavi procijenila sam kako bismo za jedan dan vožnje mogli doći do
dvora. Kimnula sam u znak slaganja sa Sydney i pomirila se s noćenjem u
kući Mastranovih.
»Hvala vam. Cijenimo to.«
Odjednom sam se zbog nečega sjetila Johnovih riječi. Ova zbrka s Jill
dovoljno je loša sama po sebi, i bez ugošćivanja zločinke. Nasmiješila sam
se Emily što sam mogla uvjerljivije i sigurnije.
»Nas, hm, isto tako čekaju još neki prijatelji u autu...«
233
Dvadesetčetvrto poglavlje
Sobzirom na njihov prijašnji antagonizam, malo sam se iznenadila kada
sam vidjela da Sonja i Robert kombiniraju svoje moći kako bi stvorili
iluziju i zamaskirali braću Daškov. Prikrila im je izgled pa su, uz lažna
imena, Mastranovi jednostavno pretpostavili da su dečki dio naše sve veće
bizarne pratnje. S obzirom na probleme i preokrete koji se već događaju u
kući, činilo se da je obitelji Mastrano još nekoliko ljudi najmanja briga.
Tijekom izigravanja dobrih domaćina nije bilo dovoljno samo skuhati
večeru. Emily je uspjela dovesti i hranitelja, kao nekakva »krvna dostava«.
Naravno, moroji koji su živjeli izvan štićenih područja i izmiješano s
ljudima, imali su pristup tajnim hraniteljima koji su živjeli u blizini.
Obično bi takvi hranitelji imali nekakvog čuvara moroja koji je za tu
uslugu dobivao novac. Bilo je uobičajeno da se moroji jednostavno pojave
u kući »vlasnika« hranitelja, ali u ovom slučaju Emily je dogovorila da se
hranitelja dovede u njezinu kuću.
To je činila iz uljudnosti, učinila bi to za bilo koje goste moroje, čak i one
koji donose vijesti kojih se bojala cijelog života. Nije imala pojma koliko
je očajnički ta krv dobro došla morojima koje smo poveli sa sobom. Nije
mi smetalo što braća loše podnose slabost, ali Sonji definitivno treba krv
ako namjerava nastaviti s oporavkom.
I zaista, kada su se hraniteljica i njezin čuvar pojavili, Sonja je bila prva na
redu za piti. Dimitri i ja morali smo se skloniti na gornji kat. Sonja i
Robert mogli su izvesti samo određenu količinu iluzije, a važno je bilo
skriti Robertov i Viktorov identitet od hraniteljičina moroja. Promijeniti
izgled i meni i Dimitriju bilo bi previše, a s obzirom na to da smo bili
traženi, bilo je važno ne riskirati.
Dimitri i ja bili smo nervozni što ostavljamo braću bez nadzora, ali njih su
se dvojica činili previše željni krvi kako bi išta pokušali. Dimitri i ja
ionako smo se htjeli oprati jer jutros nismo imali vremena za tuširanje.
Bacali smo novčić i ja sam išla prva. Samo, kada sam završila s tuširanjem
i pregledala odjeću, otkrila sam da nemam više čiste udobne odjeće i da
mi je jedino preostala haljina koju je Sydney stavila u naprtnjaču.
Napravila sam grimasu, ali sam onda zaključila da neće škoditi ako jednu
večer odjenem haljinu. Nećemo raditi mnogo više doli čekati sutrašnji
polazak, a možda će mi Emily dopustiti da operem rublje prije nego što
krenemo. Nakon pristojnog friziranja sa sušilom za kosu, konačno sam se
opet osjećala civiliziranom.
Sydney i meni dali su gostinjsku sobu, a braća su bila u drugoj. Sonja je
trebala ostati u Jillinoj sobi, a Dimitriju su ponudili kauč. Ni trenutak
234
nisam posumnjala da će stražariti po hodnicima, dok svi u kući budu
spavali, i da ćemo čuvati stražu u smjenama. Sada je još uvijek bio pod
tušem, a ja sam se iskrala u hodnik i povirila preko ograde kako bih
provjerila prvi kat. Obitelj Mastrano, Sonja i braća bili su okupljeni oko
hraniteljice i njezina čuvara. Ništa se nije činilo neuobičajenim. Mirnija,
vratila sam se u svoju sobu i iskoristila predah kako bih provjerila što je s
Lissom.
Nakon početnog uzbuđenja što je položila test, osjetila sam da se smirila i
pretpostavila da konačno spava. Ipak, ne. Nije otišla u krevet. Odvela je
Eddieja i Christiana do Adriana, a ja sam shvatila da je ona bila ta koja ga
je probudila iz sna koji sam dijelila s njim u automobilu. Brzo sam
pregledala njezina novija sjećanja kako bih vidjela što se dogodilo od
trenutka kada me je ostavio i oteturao prema tim vratima.
»Što se događa?« upitao je, a pogled mu je išao od lica do lica. »Sanjao
sam lijep san.«
»Trebam te«, rekla je Lissa.
»To često čujem od žena«, rekao je Adrian. Christian je ispustio grlen
zvuk, a lagana naznaka smiješka prešla je preko Eddiejevih usana, usprkos
njegovu inače ozbiljnom stavu čuvara.
»Ozbiljna sam«, rekla mu je. »Upravo sam dobila poruku od Ambrosea.
Mora nam reći nešto važno, a... ne znam. Još uvijek nisam sigurna koja je
njegova uloga u svemu. Želim da ga prati još jedan par očiju. Treba mi
tvoje mišljenje.«
»To«, rekao je Adrian, »ne čujem često.«
»Samo požuri i odjeni se, u redu?« naredio je Christian.
Iskreno, čudila sam se što još netko spava, s obzirom na to kako nas često
bude iz sna. No, Adrian se brzo odjenuo i, usprkos njegovim lakomislenim
komentarima, znala sam da ga zanima bilo što što je povezano s pranjem
ljage s mog imena. No, nisam bila sigurna hoće li reći ikome u što sam se
uvalila, sada kada mi se omaklo i kada sam mu otkrila što zapravo radim.
Moji su prijatelji požurili do zgrade koju su prije posjetili, do one u kojoj
je stanovao i radio Ambrose. Dvor se probudio, ljudi su se motali onuda,
mnogi su od njih sigurno htjeli doznati više o drugom testu za kraljevske
kandidate. Zapravo, nekoliko ljudi koji su ugledali Lissu zadovoljno su joj
poželjeli sreću.
»Večeras sam imala drugi test«, Lissa je rekla Adrianu. Netko joj je
upravo bio čestitao. »Vrlo neočekivan.«
Adrian je oklijevao, a ja sam čekala da kaže kako je to već čuo od mene.
Isto sam tako čekala da im otkrije šokantne novosti o mom trenutnom
društvu i o tome gdje sam.
235
»Kako je prošlo?« upitao je umjesto toga.
»Prošla sam«, odgovorila je. »Samo to je važno.«
Nije se mogla natjerati da mu ispriča o ljudima koji su je bodrili, o onima
koji je nisu samo bodrili zbog zakona, nego su zaista u nju vjerovali.
Tasha, Mia i neki iznenadni prijatelji iz škole bili su među gledateljima i
smiješili joj se. Čak i Daniella, koja je došla čekati Rufusov red, nevoljko
joj je čestitala. Činila se iznenađenom što je Lissa uspjela. Čitavo je
iskustvo bilo nadnaravno, a Lissa se jednostavno htjela maknuti odatle.
Eddieja su pozvali kako bi pomagao drugim čuvarima unatoč njegovim
protestima da je on Lissina pratnja. Tako su Christian i Tasha sami vodili
Lissu kući. Pa, gotovo sami. Čuvar po imenu Ethan Moore im se
pridružio, onaj zbog kojeg je Abe zezao Tashu. Abe je malo pretjerivao,
ali ovaj je put imao pravo. Ethan je izgledao snažno kao i svaki čuvar, no
njegovo opako držanje pomalo bi se pokolebalo kada god bi pogledao
Tashu. Obožavao ju je. Bilo je očito da se i on njoj sviđa jer je očijukala
na putu natrag, zbog čega je Christianu bilo neugodno. Ja sam to smatrala
slatkim. Neki dečki vjerojatno ne bi ni prišli Tashi zbog njezinih ožiljaka.
Bilo je lijepo vidjeti da je netko cijeni zbog njezina karaktera, bez obzira
na to koliko je Christian zgrožen mišlju da itko hoda s njegovom tetom. A,
zapravo, bilo mi je i drago vidjeti da to Christianu toliko očito smeta. To
je bilo dobro za njega.
Ethan i Tasha otišli su čim se Lissa sigurno vratila u svoju sobu. Za
nekoliko minuta vratio se i Eddie gunđajući kako su ga zadržali zbog
nekog »sranja od zadatka« iako su znali da ima pametnijeg posla. Očito je
dignuo takvu frku da su ga konačno pustili kako bi se brzo vratio Lissi.
Došao je deset minuta prije nego što je stigla Ambroseova poruka, što je
bio dobar tajming. Eddie bi poludio da je došao u njezinu sobu i vidio da
je nema. Pomislio bi da su strigoji oteli njegovu štićenicu dok ga nije bilo.
To je bio niz događaja koji je doveo do ovoga što se događalo sada: Lissa i
trojica muškaraca koji idu kod Ambrosea na tajni sastanak.
»Uranili ste«, rekao je i pustio ih da uđu prije nego što je Lissa uspjela
zakucati drugi put. Stajali su u Ambroseovoj sobi, a ne u luksuznom
salonu za klijente. Nalikovala je na sobu u studentskom domu, vrlo lijepu
sobu. Puno ljepšu od bilo koje u kojoj sam ja stanovala. Lissina pažnja
bila je potpuno usmjerena na Ambrosea pa nije primijetila krajičkom oka
kako Eddie brzo pregledava sobu. Bilo mi je drago što on igra svoju ulogu
i pretpostavila sam da ne vjeruje Ambroseu, nikome tko nije iz našeg
neposrednog okuženja.
»Što se događa?« upitala je Lissa čim je Ambrose zatvorio vrata. »Čemu
ovaj iznenadni posjet?«
236
»Zbog toga što vam moram nešto pokazati«, rekao je. Na njegovu krevetu
nalazila se hrpa papira, a on je uzeo onaj s vrha. »Sjećate se kada sam
rekao da zaključavaju Tatianinu imovinu? Pa, sada je popisuju i miču.«
Adrian se promeškoljio, opet, nešto što sam ja primijetila. »Imala je sef u
kojem je čuvala važne dokumente, naravno, tajne. I...«
»I?« poticala ga je Lissa.
»I, nisam htio da ih itko nađe«, nastavio je Ambrose. »Nisam znao što je
većina njih, ali ako je htjela da budu tajni... jednostavno sam smatrao da bi
takvima trebali i ostati. Znao sam kombinaciju, pa sam... ukrao sam ih.«
Na licu mu se ocrtavala grižnja savjesti, ali to nije bila grižnja zbog
ubojstva. To je bila grižnja savjesti zbog krađe.
Lissa je željno pogledala hrpu.
»I?«
»Nijedan nema veze s onime što tražite... osim možda ovoga.« Dodao joj
je komad papira. Adrian i Christian su se natiskali oko nje.
Draga Tatiana,
malo sam iznenađena načinom na koji su se odvili nedavni događaji.
Mislila sam da imamo dogovor kako sigurnost našeg naroda zahtijeva
daleko više od uvođenja mlađeg uzrasta čuvara. Dopustili smo da previše
njih propadne, osobito žena. Kada bi poduzela mjere i prisilila ih da se
vrate, a ti znaš o čemu govorim, redovi čuvara bi se pojačali. Ovaj
sadašnji zakon je potpuno neprimjeren, osobito nakon što smo vidjeli kako
je propao tvoj eksperimentalni »trening«..
Jednako sam šokirana što čujem kako razmatraš oslobođenje Dimitrija
Belikova od njegovih čuvara. Ne razumijem što se točno dogodilo, ali ne
možeš vjerovati samo izgledu. Možda oslobađaš čudovište, ili, u najmanju
ruku, špijuna, među nama, a on mora biti pod mnogo strožim nadzorom
od onoga pod kojim se trenutno nalazi. Ustvari, tvoja stalna potpora
proučavanju duha potpuno je zabrinjavajuća i, bez sumnje, dovela je do
ove situacije. Vjerujem da postoji razlog zbog kojeg se taj element toliko
dugo skrivao od nas: naši su preci uvidjeli koje su njegove opasnosti pa su
ga ugušili. Avery Lazar živi je dokaz za to, a tvoj ponos i dika, Vasilisa
Dragomir, sigurno će je slijediti. Ohrabrujući Vasilisu, ti potičeš
propadanje loze Dragomira, loze kojoj bi trebalo biti omogućeno da
padne u zaborav časno, a ne u sramoti ludila. Tvoja potpora njoj mogla bi
ugroziti i tvog pranećaka, a ni ti ni ja ne bismo željele da se to dogodi.
Žao mi je što te opterećujem tolikim kritikama. Ja te iznimno cijenim i
osjećam samo poštovanje prema načinu na koji si tako vješto vladala
našim narodom ovaj dugi niz godina. Sigurna sam da ćeš uskoro donijeti
ispravne odluke, iako se brinem kako drugi ne dijele moju vjeru u tebe.
237
Spomenuti bi ljudi mogli pokušati uzeti stvar u svoje ruke te se bojim
onoga što bi moglo uslijediti.
Pismo je bilo otipkano, bez potpisa. Na trenutak Lissa ga nije mogla
pojmiti. Potpuno ju je obuzeo dio o sramotnom ludilu loze Dragomira.
Previše se podudaralo s vizijom koju je vidjela za vrijeme testa.
Christian ju je odmaknuo.
»Dakle. Čini se da je Tatiana imala neprijatelje. Ali, mislim da je u ovoj
fazi to već jasno.«
»Tko je ovo poslao?« htio je znati Adrian. Lice mu je bilo mračno, bijesno
na ovu loše prikrivenu prijetnju njegovoj teti.
»Ne znam«, odgovorio je Ambrose. »Točno ovako sam ga našao. Možda
ni ona nije znala tko je pošiljatelj.«
Lissa je kimnula u znak slaganja.
»Izgleda kao anonimno... a ipak, u isto vrijeme, mislim da je to bio netko
koga je Tatiana sigurno dobro poznavala.«
Adrian je sumnjičavo pogledao Ambrosea.
»Kako da znamo da ga nisi natipkao samo kako bi nas naveo na krivi
trag?«
»Adriane«, prekorila ga je Lissa. Nije to rekla, ali se nadala da će
potaknuti Adriana kako bi pogledao Ambroseovu auru i vidio postoji li
nešto što ona ne može detektirati.
»To je ludo«, rekao je Christian tapšući po tom komadu papira. »Dio o
okupljanju dhampira i prisiljavanju na čuvarsku službu. Što mislite da
znači, 'mjere' za koje Tatiana zna?«
Ja sam znala jer mi je to otkrila prije. Kompulzija, tako je pisalo u
Tatianinoj poruci.
»Nisam sigurna«, rekla je Lissa. Pročitala je pismo u sebi. »A
'eksperimentalni' dio? Mislite li da se odnosi na Grantove treninge s
morojima?«
»Na to sam pomislio«, rekao je Ambrose. »Ali, nisam siguran.«
»Možemo li pogledati ostalo?« upitao je Adrian pokazujući prema hrpi
papira. Nisam mogla razaznati je li njegova sumnja opravdano
nepovjerenje u Ambrosea ili samo posljedica njegove uzrujanosti zbog
ubojstva njegove tete.
Ambrose im je dao papire, ali nakon što su sve prolistali, Lissa se složila:
u njima nije bilo ničega korisnog. Dokumenti su se uglavnom sastojali od
pravne i osobne korespondencije. Lissi je palo na pamet, kao i meni, da
Ambrose možda ne pokazuje sve što je našao. Nije bilo načina da se to
sada dokaže. Susprežući zijevanje, zahvalila mu je i otišla s ostalima.
238
Nadala se da će zaspati, ali njezin um nije mogao ne analizirati moguće
interpretacije tog pisma. Ako je bilo pravo.
»To je pismo dokaz da je netko imao mnogo više razloga od Rose ljutiti se
na Tatianu«, primijetio je Christian dok su se uspinjali prema izlazu iz
zgrade. »Teta Tasha jednom je rekla da je ljutnja zasnovana na
proračunatoj logici opasnija od ljutnje zasnovane na slijepoj mržnji.«
»Tvoja je teta pravi filozof«, rekao je Adrian umorno. »Ali, sve što imamo
ipak su samo indicije.«
Ambrose je dopustio Lissi da zadrži pismo pa ga je ona presavinula i
spremila u džep traperica.
»Zanima me što će Tasha imati za reći o ovome. I Abe.« Uzdahnula je.
»Da je barem Grant još uvijek živ. On je bio dobra osoba i možda bi imao
kakav uvid u ovo.«
Došli su do sporednog izlaza u prizemlju i Eddie je gurnuo vrata kako bi
ih otvorio. Christian je bacio pogled na Lissu dok su izlazili.
»Koliko su bliski bili Grant i Serena...«
Eddie se pomaknuo djelić sekunde prije nego što je Lissa uočila problem,
ali, naravno, Eddie je već i gledao ima li ih. Muškarac, moroj, zapravo,
čekao je među drvećem u dvorištu koje je razdvajalo Ambroseovu zgradu
od susjedne. Nije to bilo baš osamljeno mjesto, ali je bilo dovoljno
udaljeno od glavnih puteva, zato je često ostajalo napušteno.
Muškarac je krenuo naprijed, izgledao je prestrašeno kada je vidio da
Eddie juri prema njemu. Mogla sam analizirati borbu na način na koji
Lissa nije. Sudeći po njegovim pokretima, krenuo je na Lissu, s nožem u
ruci. Lissa se smrznula od straha, što je očekivana reakcija za nekoga tko
nije obučen kako bi reagirao u toj situaciji. Ipak, kada ju je Christian
povukao unatrag, osvijestila se i brzo se povukla s njim i Adrianom.
Napadač i Eddie na trenutak su bili u pat-poziciji, svaki je pokušavao
srušiti drugoga. Čula sam kako Lissa doziva u pomoć, ali moja je pažnja
bila usmjerena na borce. Muškarac je bio snažan za jednog moroja, a
pokreti su odavali da je obučen za borbu. Ipak sam sumnjala da je prolazio
obuku od osnove škole, a nije imao ni mišiće kakve imaju dhampiri.
Naravno, Eddie se probio i oborio frajera na tlo. Eddie je ispružio ruku
kako bi primio muškarčevu desnu ruku i uklonio nož iz jednadžbe. Moroj
ili ne, zapravo je vrlo vješto rukovao nožem, osobito zbog toga što sam
primijetila (a vjerojatno i Eddie) ožiljke i nešto što je sličilo na iskrivljeni
prst na njegovoj lijevoj ruci. On se vjerojatno vrlo potrudio kako bi
izbrusio reflekse na ruci u kojoj mu je bio nož. Čak i svladan, još uvijek je
mogao vijugati oštricom i, ne oklijevajući, ciljati Eddiejev vrat. Eddie je
239
bio prebrz da bi mu to dopustio pa je blokirao udarac svojom rukom i
zaradio posjekotinu.
Eddiejev blok pružio je moroju malo više prostora za manevar. Živnuo je i
odmah zbacio Eddieja. Nastavio je samouvjereno,zaista, frajer je bio
impresivan, i opet zamahnuo prema Eddieju. Nije bilo nikakve sumnje u
njegove namjere. Nije se suzdržavao. Došao je ubiti. Taj je nož bio
izvučen radi krvi. Čuvari su znali kako svladati i zarobiti napadača, ali isto
smo tako bili obučeni kako bismo se, kada se sve odvija prebrzo, kada je
situacija ili mi ili oni, dakle, pobrinuli da to budu oni. Eddie je bio brži od
svog suparnika, a vodili su ga instinkti koje su nam usađivali godinama:
zaustavi što god te pokušava ubiti. Eddie nije imao ni pištolj ni nož, ne na
dvoru. Kada ga je taj čovjek napao po drugi put, nožem opet uperenim u
Eddiejev vrat, Eddie je upotrijebio jedino preostalo oružje za koje je bio
siguran da će mu spasiti život.
Eddie je moroja probo kolcem.
Dimitri je jednom u šali komentirao da ne moraš biti strigoj kako bi dobio
kolcem u srce. I, budimo realni, kolac u srce ne bi ozlijedio. On bi ubio.
Tatiana je bila dokaz. Morojev nož došao je u dodir s Eddiejevim vratom,
a onda ga je ispustio prije nego što mu je probio kožu. Razrogačio je oči
od šoka i boli, a onda više ništa nije vidio. Bio je mrtav. Eddie se oslonio
na pete i gledao u svoju žrtvu pun adrenalina i borbene strasti koja bi
uslijedila nakon takve situacije. Pažnju mu je odjednom privuklo nekakvo
vikanje. Skočio je na noge, spreman za iduću prijetnju.
Naišao je na grupu čuvara koji su odgovorili na Lissine pozive u pomoć.
Promotrili su prizor i odmah došli do zaključka do kojeg ih je dovela
njihova obuka. Tu je bio mrtav moroj i netko tko je držao okrvavljeno
oružje. Čuvari su zgrabili Eddieja, stjerali ga uza zid i oduzeli mu kolac.
Lissa im je doviknula da su sve krivo shvatili, da joj je Eddie spasio život
i...
»Rose!«
Dimitrijev mahniti glas ponovno me je vratio u kuću Mastranovih. Sjedila
sam na krevetu, a on je klečao ispred mene, lica punog straha kada me je
zgrabio za ramena.
»Rose, što nije u redu? Jesi li dobro?«
»Ne!«
Gurnula sam ga ustranu i krenula prema vratima.
»Moram, moram se vratiti na dvor. Odmah. Lissa je u opasnosti. Treba
me.«
»Rose. Roza. Uspori.« Ulovio me je za ruku, a njegova se stiska nisam
mogla osloboditi. Okrenuo me je i sada sam bila okrenuta licem prema
240
njemu. Kosa mu je još bila vlažna od tuširanja, a okruživao nas je čisti
miris sapuna i mokre kože. »Ispričaj mi što se dogodilo.«
Brzo sam ponovila što sam vidjela.
»Netko ju je pokušao ubiti, Dimitri! A mene nije bilo tamo!«
»Ali, Eddie je bio tamo«, rekao je Dimitri tiho. »Dobro je. Živa je.« Pustio
me je, a ja sam se umorno naslonila na zid. Srce mi je lupalo, a iako su
moji prijatelji bili na sigurnom, nisam se mogla osloboditi panike.
»A sada je on u nevolji. Ti čuvari bili su bijesni...«
»Samo zbog toga što ne znaju cijelu priču. Vide mrtvaca i oružje, i to je
to. No, kada saznaju činjenice i saslušaju svjedoke, sve će biti u redu.
Eddie je spasio moroja. To je njegov zadatak.«
»Ali je ubio drugog moroja kako bi to mogao učiniti«, istaknula sam. »Mi
to ne bismo trebali činiti.«
Zvučalo je kao logična, pa čak i glupa, tvrdnja, ali znala sam da Dimitri
razumije što želim reći. Svrha čuvara bila je štititi moroje. Oni su na
prvom mjestu. Ubiti jednog od njih bilo je nezamislivo. S druge strane,
događalo se i da oni pokušaju ubiti jedni druge.
»Ovo nije bila normalna situacija«, potvrdio je Dimitri.
Zabacila sam glavu.
»Znam, znam. Samo ne podnosim kada je ostavim nezaštićenu. Toliko se
želim vratiti i štititi je. Odmah.« Sutra se činilo godinama daleko. »Što ako
se to ponovi?«
»Ondje su drugi ljudi koji će je štititi.« Dimitri mi je prišao, a ja sam se
iznenadila što vidim smiješak na njegovim usnama usprkos tim strašnim
dogadajima. »Vjeruj mi, i ja je želim zaštititi, ali uzalud bismo riskirali
živote da odmah krenemo. Čekaj još malo i onda barem riskiraj svoj život
radi nečega važnog.«
Dio panike je izblijedio.
»A Jill je važna, zar ne?«
»Vrlo.«
Uspravila sam se. Jedan dio mozga pokušavao me je umiriti nakon napada
na Lissu, dok je drugi detaljno obrađivao što smo ovdje postigli.
»Uspjeli smo«, rekla sam i osjetila kako mi se smiješak polako širi
usnama. »Protivno logici... nekako, pronašli smo Lissinu izgubljenu
sestru. Shvaćaš li što to znači? Lissa sada može dobiti sve na što ima
pravo. Ne mogu joj ništa uskratiti. K vragu, mogla bi biti kraljica da hoće.
A Jill...«, oklijevala sam. »Dakle, ona je pripadnica stare kraljevske
obitelji. To je dobro, zar ne?«
»To ovisi o Jill«, rekao je Dimitri. »I o posljedicama svega ovoga.«
MIN@
241
Grižnja savjesti što ću možda uništiti Jillin život vratila se, a ja sam se
zagledala u svoja stopala.
»Hej, u redu je«, rekao je i podignuo mi bradu. Njegove smeđe oči bile su
tople i nježne. »Postupila si ispravno. Nitko drugi ne bi ni pokušao nešto
tako nemoguće. Samo Rose Hathaway. Riskirala si kako bi pronašla Jill.
Stavila si život na kocku kršeći Abeova pravila i isplatilo se. Bilo je
vrijedno toga.«
»Nadam se da i Adrian misli tako«, razmišljala sam naglas. »On misli da
je napuštanje sigurne 'kuće' najgluplja stvar koju smo mogli učiniti.«
Dimitrijeva je ruka pala.
»Rekla si mu za ovo?«
»Ne za Jill. Ali sam mu slučajno rekla da više nismo u Zapadnoj Virginiji.
No, nije nikome rekao«, dodala sam brzo. »Nitko drugi ne zna.«
»Vjerujem«, rekao je Dimitri iako je izgubio nešto svoje prijašnje topline.
To je bilo tako nestalno. »Čini... čini se da ti je prilično odan.«
»Jest. Potpuno mu vjerujem.«
»I usrećuje te?« Dimitrijev ton nije bio strog, ali imao je određenu jačinu
te mi se činilo da sam na policijskom ispitivanju.
Razmislila sam o vremenu provedenom s Adrianom: o zadirkivanju,
zabavama, igrama i, naravno, ljubljenju.
»Da. Usrećuje me. Zabavno mi je s njim. Hoću reći, nekada me izluđuje,
u redu, dosta često, ali nemoj se dati zavarati svim tim porocima. On nije
loša osoba.«
»Znam da nije«, rekao je Dimitri. »On je dobar čovjek. Nije to svima
jednostavno vidjeti, ali ja to mogu. Još uvijek se pokušava sabrati, ali na
dobrom je putu. Vidio sam to za vrijeme bijega. A nakon...« Riječi su
Dimitrijevu zapele na jeziku. »Nakon Sibira, bio je uz tebe? Pomogao ti
je?«
Kimnula sam zbunjena svim tim pitanjima. Ispostavilo se da su bila samo
zagrijavanje za pravo, veliko pitanje.
»Voliš li ga?«
Na svijetu je postojalo samo nekoliko ljudi koji su mi mogli postaviti tako
luđački intimno pitanje, a da ih ne udarim. Dimitri je bio jedan od njih.
Između nas nije bilo zidova, ali zbog našeg kompliciranog odnosa ta se
tema činila nadrealnom. Kako sam mogla opisati ljubav prema nekome
drugome muškarcu kojeg sam nekada voljela? Muškarcu kojeg još voliš,
prošaptao je glas u mojoj glavi. Možda. Vjerojatno. Opet sam se podsjetila
da je prirodno što još postoje neki zaostali osjećaji prema Dimitriju. Oni
će izblijediti. Morali su nestati, kao i njegovi. On je bio prošlost. Adrian je
bio moja budućnost.
242
»Da«, rekla sam uzevši više vremena nego što je vjerojatno priličilo
situaciji. »Ja... ja ga volim.«
»Dobro. Drago mi je.« Stvar je bila u tome što Dimitrijevo lice nije
izgledalo toliko sretno dok je bezizražajno zurio kroz prozor. Moja je
zbunjenost rasla. Zašto je bio uzrujan? Njegova djela i riječi u zadnje se
vrijeme nisu podudarali.
Prišla sam mu.
»U čemu je problem?«
»Ni u čemu. Samo želim biti siguran da si dobro. Da si sretna.« Opet se
okrenuo prema meni i usiljeno se nasmiješio. Govorio je istinu, ali ne
čitavu istinu. »Stvari se mijenjaju, to je sve. Zato preispitujem toliko toga.
Sve od Donovana... onda Sonja... čudno je. Mislio sam da se sve
promijenilo one noći kada me je Lissa spasila. Ali, nije. Postoji još mnogo
više, što se tiče same preobrazbe, nego što sam mislio.« Počeo se
zadubljivati u vlastite misli, ali se zaustavio. »Svaki dan shvatim nešto
novo. Neko otkriće koje mi je potpuno promaklo. Neku ljepotu koju nisam
vidio.«
»Hej, moja kosa u onoj uličici ne ide na taj popis, O. K?« Šalila sam se.
»Bio si u šoku.«
Usiljeni smiješak postao je prirodan.
»Ne, Roza. Bila je lijepa. Lijepa je i sada.«
»To te moja haljina zbunjuje«, rekla sam pokušavajući se našaliti. No,
zapravo, od njegova sam pogleda osjećala vrtoglavicu.
Te tamne, tamne oči su me gledale, zaista gledale, mislim, po prvi put
otkada je ušao u sobu. Lice mu je poprimilo neobičan izraz, izraz lica koji
mi nije imao smisla. Mogla sam razaznati emocije, ali ne i što ih je
izazvalo. Divljenje. Čuđenje. Tuga. Žaljenje.
»Što?« upitala sam nelagodno. »Zašto me gledaš tako?«
Odmahnuo je glavom, a smiješak mu je sada postao žalostan.
»Zato što ponekad osobu mogu toliko zaokupiti detalji da joj promakne
cijela slika. Nije to samo haljina ili kosa. Ti si. Ti si lijepa. Toliko lijepa da
me to boli.«
U prsima sam osjetila neobično lepršanje. Leptirići, srčani udar... bilo je
teško točno odrediti što. Ipak, u tom trenutku nisam se više nalazila u
gostinjskoj sobi obitelji Mastrano. Već je bio izrekao te riječi ili nešto vrlo
slično. Toliko lijepa da me to boli. To je bilo u kolibi u Sv. Vladimiru,
jedini put kada smo vodili ljubav. Gledao me je na vrlo sličan način, samo
što je onda bilo manje tuge. No, kada sam opet čula te riječi, vrata koja
sam držala zaključanima u svom srcu naglo su se otvorila, a s njima su
došli svi osjećaji i iskustva te osjećaj jedinstva koji smo uvijek dijelili.
243
Gledajući ga, samo na trenutak preplavio me je nadrealan osjećaj, kao da
ga poznajem oduvijek. Kao da smo vezani... ali ne poput Lisse i mene
vezom koja nam je nametnuta.
»Hej, ekipa, jeste li, oh.« Sydney se zaustavila na poluotvorenim vratima i
odmah napravila dva koraka unatrag. »Oprostite. Ja, to jest...«
Dimitri i ja odmah smo se odmaknuli jedno od drugoga. Osjećala sam
vrućinu i slabost i tek tada sam primijetila koliko smo blizu stajali. Nisam
se ni sjećala da sam se pomakla, ali razdvajao nas je samo dah. Što se
dogodilo? Bilo je kao u transu. U snu.
Progutala sam knedlu i pokušala usporiti puls.
»Nema problema. Što se događa?«
Sydney je pogledavala jedno pa drugo, još uvijek je izgledala kao da joj je
neugodno. Možda njezin privatni život ne postoji, ali čak i ona zna na što
je naišla. Bilo mi je drago što jedno od nas zna.
»Ja... to jest... htjela sam se doći družiti. Ne mogu podnijeti ono što se
događa dolje.«
Pokušala sam se nasmiješiti, još uvijek potpuno zbunjena svojim
osjećajima.
Zašto me je Dimitri onako gledao?
Zašto je to rekao?
Ne smije me još uvijek željeti.
Rekao mi je da ga ostavim na miru.
»Naravno. Samo smo... razgovarali«, rekla sam. Bilo je očito da mi nije
povjerovala. Potrudila sam se jače kako bih je uvjerila... kao i samu sebe.
»Razgovarali smo o Jill. Imaš li kakvu ideju kako da je odvedemo na dvor,
s obzirom na to da smo svi izopćeni?«
Sydney možda i nije stručnjak za privatne veze, no zagonetke su joj
poznati teren. Opustila se i usredotočila dok je pokušavala riješiti naš
problem.
»Pa, njezina bi majka mogla...«
Glasna lomljava iz prizemlja naglo ju je prekinula.
Kao jedno, Dimitri i ja skočili smo prema vratima spremni se boriti protiv
bilo kakve zbrke koju su izazvali Viktor i Robert. Oboje smo kriknuli i
zaustavili se na vrhu stepeništa kada smo začuli povike da svi siđu dolje.
»Čuvari«, rekao je Dimitri. »Čuvari upadaju u kuću.«

http://www.book-forum.net

16Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:27 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadesetpeto poglavlje
Već smo mogli čuti korake koji tutnje kroz kuću i znali smo da će za
nekoliko sekundi vojska krenuti na kat. Nas troje smo uzmaknuli, a na
moje iznenađenje, Sydney je reagirala prva.
»Idite. Ja ću im odvući pažnju.«
Njezino odvlačenje pažnje značilo je da će im vjerojatno samo trenutno
zapriječiti put dok je ne odgurnu, ali tih nekoliko sekundi mogli bi puno
značiti. Ipak, nisam mogla podnijeti misao da je napustimo. Dimitri nije
imao tog obzira, osobito kada je začuo korake na stepenicama.
»Dođi!« povikao je i zgrabio me za ruku.
Odjurili smo niz hodnik do najudaljenije spavaće sobe, Viktorove i
Robertove. Trenutak prije nego što smo ušli, doviknula sam Sydney:
»Odvedi Jill na dvor!« Ne znam je li čula jer su, sudeći po zvukovima,
čuvari došli do nje.
Dimitri je odmah otvorio veliki prozor u sobi i lukavo me pogledao. Kao i
uvijek, nije nam trebala nikakva verbalna komunikacija.
On je iskočio prvi jer je sigurno htio preuzeti najveći dio tko zna kakve
opasnosti koja je vrebala dolje. Brzo sam ga slijedila. Sletjela sam na krov
prvog kata, kliznula niz njega i onda izvela duži skok do tla. Dimitri me je
primio za ruku, pomogao mi u doskoku, ali ne prije nego što sam uvrnula
zglob. To je bio isti zglob koji je podnio najveći teret pada kod
Donovanova salona te sam se trznula dok je bol sijevala kroz mene, bol
koju sam spremno ignorirala.
Tamni likovi su nam se približavali, pojavljivali iz večernjih sjena i
skrivenih mjesta oko dvorišta. Naravno. Čuvari ne bi samo navalili kroz
vrata. Oni bi odredili i mjesto za stražarenje. U svom prirodnom ritmu
Dimitri i ja smo se borili leđa o leđa protiv svojih napadača. Kao i obično,
bilo je teško onesposobiti napadače, a ne ubiti ih. Teško, ali nužno,
uspijemo li u tome. Nisam htjela ubijati svoje ljude, ljude koji su samo
radili svoj posao i lovili bjegunce. Nije mi pomagala ni duga haljina. Moje
su se noge stalno plele u tkaninu.
»Ostali će izaći začas«, progunđao je Dimitri i oborio jednog čuvara na
tlo. »Moramo se maknuti, ondje. Ona vrata.«
Nisam mogla odgovoriti, ali sam ga slijedila dok smo išli prema vratima u
ogradi i istodobno se branili. Upravo smo sredili skupinu iz dvorišta, kada
ih je još navrlo iz kuće. Kliznuli smo kroz vrata, došli u tihu sporednu
ulicu koja je stajala uz kuću Mastranovih i potrčali. Uskoro je postalo
jasno da ne mogu držati korak s Dimitrijem. Moj je um mogao ignorirati
bol, ali moje tijelo nije moglo natjerati zglob da normalno funkcionira.
245
Dimitri je odmah stavio ruku oko mene, pomogao mi dok sam trčala i
micala težinu sa zgloba. Skrenuli smo s ceste, presjekli preko dvorišta što
će im otežati, ali ne i onemogućiti, da nam uđu u trag.
»Ne možemo im pobjeći trčanjem«, rekla sam. »Usporavam nas. Moraš...«
»Nemoj reći ostaviti te«, prekinuo me. »Ovo ćemo učiniti zajedno.«
Fiju,fiju. Lonac s cvijećem blizu nas odjednom je eksplodirao u hrpu
zemlje i gline.
»Pucaju u nas«, rekla sam u nevjerici. »Oni stvarno pucaju u nas!«
Uz toliko treninga borbe jedan na jedan uvijek sam smatrala da su pištolji
varanje. Ipak, kada se radilo o lovljenju kraljičinog ubojice i njezina
pomagača? Čast nije bila važna. Rezultati jesu.
Još je jedan metak prozujao, opasno blizu.
»S prigušivačem«, rekao je Dimitri. »Čak i tako, bit će oprezni. Ne žele da
susjedstvo pomisli da je napadnuto. Treba nam zaklon. Brzo.« Možda smo
doslovno i izbjegavali metke, ali moj zglob ne bi izdržao još dugo.
Još je jednom naglo skrenuo potpuno nas uronivši u dvorišta u predgrađu.
Nisam se mogla osvrtati, ali sam čula povike koji su mi rekli da još nismo
slobodni.
»Tamo«, rekao je Dimitri.
Ispred nas je bila mračna kuća s velikom staklenom verandom koja je
podsjećala na Sonjinu. Staklena su vrata bila otvorena iako su vrata s
mrežom priječila ulaz. Dimitri je povukao zasun. Zaključano. No, mreža
nam nije bila neka smetnja. Jadna, lakovjerna obitelj. Izvukao je svoj
kolac i njime zarezao dugu, okomitu liniju kroz koju smo se brzo provukli.
Odmah me je povukao sa strane kako me ne bi vidjeli. Stavio je prst na
usne i držao me uz svoje tijelo štiteći me svojom toplinom.
Nekoliko sekundi kasnije vidjeli smo da dolaze čuvari i pretražuju
dvorišta. Neki su se nastavili kretati u slučaju da smo pobjegli dalje. Drugi
su se zadržali i pretraživali mjesta koja bi bila dobra skrovišta, a večer je
postajala sve mračnija. Bacila sam pogled na mrežu. Rez je bio ravan, ne
očita rupa, ali još uvijek nešto što bi naši progonitelji mogli primijetiti.
I Dimitri je to osjetio pa se maknuo u dnevnu sobu, trudio se izbjegavati
prozore i pazio kako ga ne bi vidjeli. Prešli smo u kuhinju i pronašli vrata
koja vode u garažu. U garaži je bio crveni Ford Mustang.
»Obitelj s dva automobila«, promrmljao je. »Nadao sam se tome.«
»Ili su izašli u šetnju i spremaju se vratiti kući, kada primijete specijalce u
svom kvartu«, prošaptala sam.
»Čuvari neće dopustiti da budu viđeni.«
Počeli smo tražiti ključeve na logičnim mjestima. Konačno, pronašla sam
ih na ormaru pa sam ih pokupila.
246
»Imam ih«, rekla sam.
Budući da su ključevi bili kod mene, mislim da bi mi Dimitri zapravo i
dopustio da uskočim na vozačevo mjesto. No, zahvaljujući mom desnom
zglobu, morala sam mu dobaciti ključeve. Svemir je imao uvrnut smisao
za humor.
»Hoće li nas uočiti u ovome?« upitala sam dok je Dimitri otvarao vrata
garaže i izlazio. »Malo je, hm, uočljiviji nego drugi automobili koje
krademo.« Bio je i prekrasan. Sydney, prava štreberica što se tiče
automobila, bila bi njime oduševljena. Zagrizla sam usnu, još uvijek sam
osjećala krivnju što smo je ostavili. Pokušala sam tu misao zasada izbaciti
iz glave.
»Jest«, složio se Dimitri. »Ali, i drugi će se automobili voziti po cesti.
Neki će čuvari još pretraživati dvorišta, a neki će čuvati obitelj Mastrano.
Nema ih bezbroj. Ne mogu paziti na sve odjednom iako će sigurno
pokušati.«
Svakako sam zadržala dah dok smo odlazili s tog područja. Dvaput mi se
učinilo da vidim skrivene likove pored ceste, ali Dimitri je imao pravo: u
prometnom kvartu u predgrađu nisu mogli provjeriti baš svaki automobil.
Tama nam je također skrivala lica.
Dimitri se sjećao kuda smo se dovezli jer smo nekoliko skretanja kasnije
došli na autocestu. Znala sam da nema na umu nikakvo odredište, osim
daleko. Bez ikakvog vidljivog znaka da su nas slijedili, pomaknula sam
tijelo i ispružila nogu koja je pulsirala. U mojim grudima vladao je onaj
lagan, nejasan osjećaj koji vas obuzme kada vas preplavi previše
adrenalina.
»Prijavili su nas, zar ne?« upitala sam. »Viktor i Robert su nas prijavili i
onda zbrisali. Trebala sam paziti na njih.«
»Ne znam«, odgovorio je Dimitri. »Moguće je. Vidio sam ih netom prije
nego što sam razgovarao s tobom i sve se činilo u redu. Htjeli su ići s
nama kako bismo našli Jill, ali znali su da je samo pitanje vremena prije
nego što ih predamo vlastima. Nisam iznenađen što su iznašli plan bijega.
Mogli su iskoristiti hranjenje kako bi odvukli pozornost dok ne bi pozvali
čuvare i riješili nas se.«
»Sranje.« Uzdahnula sam i odmaknula kosu želeći imati gumicu za nju.
»Trebali smo se riješiti njih čim smo dobili priliku. Što će se sada
dogoditi?«
Dimitri je nekoliko sekundi bio tih.
»Obitelj Mastrano će ispitivati... naširoko. Pa, sve njih, zapravo. Zatvorit
će Sonju za vrijeme istrage, kao i mene, a Sydney će poslati natrag
alkemičarima.«
247
»Što će joj oni učiniti?«
»Ne znam. Ali, pretpostavljam da to što je pomagala vampirima u bijegu
neće dobro proći kod njezinih nadređenih.«
»Sranje«, ponovila sam. Sve se raspalo. »A što ćemo mi činiti?«
»Pobjeći onim čuvarima. Skriti se negdje. Srediti tvoj zglob.«
Pogledala sam ga postrance.
»Opa. Sve si isplanirao.«
»Baš i ne«, rekao je lagano se mršteći. »To je lakši dio. Ono što će se
dogoditi nakon toga bit će teži dio.«
Zabrinula sam se. Imao je pravo. Pod uvjetom da morojske vlasti ne
optuže Mastranove za pomaganje zločincima, sada Emily nije imala
nikoga tko bi je prisilio da prizna Jillino podrijetlo. Ako Sydney odvuku
natrag njezinim ljudima, dakle. Ni ona neće moći pomoći. Morat ću reći
nekom drugom, shvatila sam. Idući put kada stupim u kontakt s Adrianom,
morat ću mu reći istinu kako bi moji prijatelji mogli poduzeti nešto u vezi
Jill. Nismo mogli više čuvati ovu tajnu.
Dimitri je skrenuo na idućem izlazu i ponovno smo se uključili u svijet.
»Hotel?« upitala sam.
»Ne baš«, rekao je.
Nalazili smo se u prometnom poslovnom području, nedaleko od Anna
Arbora, pomislila sam. Jedno od predgrađa Detroita. Restorani i trgovine
bili su poredani po ulicama, a Dimitri je skrenuo prema velikoj trgovini
otvorenoj dvadeset i četiri sata na kojoj je pisalo da ima »svega«. Parkirao
je i otvorio vrata.
»Ostani tu.«
»Ali...«
Dimitri me je značajno pogledao, a ja sam spustila pogled. Izašla sam iz
borbe natučenija nego što sam mislila, a haljina je bila poderana. Moj
odrpani izgled privući će pažnju, kao i moje šepanje. Kimnula sam, a on je
otišao.
Vrijeme sam provela razmišljajući o našim problemima, proklinjući se što
nisam pronašla način da prijavim braću čim je Robert preobrazio Sonju.
Pripremala sam se za izdaju u obliku nekakvog magičnog napada. Nisam
očekivala nešto toliko jednostavno kao što je poziv upućen čuvarima.
Dimitri, spretan kupac, vratio se uskoro noseći dvije velike vrećice i nešto
prebačeno preko ramena. Sve je bacio na stražnje sjedalo, a ja sam
znatiželjno zavirila straga.
»Što je to?« Bilo je dugačko i cilindrično, prekriveno platnom.
»Šator.«
»Zašto smo...« zagrmjela sam. »Nema hotela, ha?«
248
»Bit će nas teže pronaći u kampu. Automobil će biti osobito teže pronaći.
Još ga se ne možemo riješiti, ne s tvojom nogom.«
»Jadni ljudi«, rekla sam. »Nadam se da im osiguranje automobila pokriva
krađu.«
Ponovno na autocesti, uskoro smo napustili urbano područje i ubrzo
ugledali reklame za kampove i kamp-kućice. Dimitri se zaustavio u mjestu
po imenu Mirni borovi. Sve je dogovorio s čovjekom koji radi u uredu i
izvadio svežanj novih novčanica. To je bio još jedan razlog zbog kojeg
nismo mogli u hotel, shvatila sam. Većina ih je tražila kreditne kartice, a
sve su bile kod Sydney (s lažnim imenima, naravno). Sada smo živjeli od
gotovine.
Službenik nam je dao upute kako da po šljunčanom putu dođemo do
mjesta na suprotnoj strani kampa. Kamp je bio pun obitelji na praznicima,
ali nitko nije obraćao pažnju na nas. Dimitri je parkirao što je bliže
moguće jednoj skupini stabala kako bi prikrio i automobil i tablice.
Usprkos mojim protestima, nije mi dopustio da mu pomognem oko šatora.
Tvrdio je da to može brže učiniti bez mene i da ne bih trebala stajati.
Počela sam se prepirati sve dok nije počeo sastavljati šator. Malo sam se
zapanjila dok sam gledala kako ga brzo sastavlja. Nisu mu čak ni trebale
upute. To je sigurno bio nekakav rekord.
Šator je bio malen i čvrst, oboje smo imali mjesta za sjesti i ležati iako se
on morao malo pogrbiti kada smo sjedili. Kada smo se smjestili unutra,
uspjela sam vidjeti što je još kupio. Mnogo toga bila je prva pomoć. Tu je
bila i džepna lampa koju je postavio kao improvizirano svjetlo.
»Daj da vidim zglob«, naredio je.
Ispružila sam nogu, on mi je podignuo haljinu sve do koljena, a ja sam na
koži osjećala lagani dodir njegovih prstiju. Zadrhtala sam dok me je
obuzimao osjećaj već viđenog. Činilo se da mi se to često događa u zadnje
vrijeme. Sjetila sam se svih prilika kada mi je pomogao oko ostalih
ozljeda. Kao da smo opet u sportskoj dvorani u Sv. Vladimiru. Nježno je
provjerio pokretljivost zgloba te malo zabadao prste i bockao me. Nikada
se nisam prestala diviti njegovim prstima. Mogli su slomiti nečiji vrat,
previti ranu i senzualno kliziti preko gole kože.
»Mislim da nije slomljen«, konačno je rekao. Podignuo je ruke, a ja sam
primijetila koliko sam topla bila dok me dodirivao. »Samo istegnut.«
»To se dogodi kada non-stop skačeš s krovova«, rekla sam. Šale su bile
moja stara rezerva kada je trebalo prekriti nelagodu. »Znaš, to nismo
nikada vježbali na treningu.«
Nasmiješio se, uzeo zavoj i počeo zamatati zglob dok nije bio osiguran i
stabiliziran. Nakon toga, izvadio je...
249
»Smrznuti grašak?«
Dimitri je slegnuo ramenima i stavio vrećicu na moj zglob. Zbog hladnoće
odmah sam se bolje osjećala.
»Lakše nego kupiti vrećicu leda.«
»Prilično si snalažljiv, Belikov. Što si još skrio?«
Ispostavilo se da su u vrećici još pokrivači i nešto hrane. Široko sam mu se
nacerila kada sam vidjela da mi je donio čips s vrhnjem i čokoladu. Bila
sam sretna što se sjetio takvih malih detalja o meni. Osmijeh mi je
izblijedio kada je izbio još jedan problem.
»Nisi kupio nikakvu odjeću, zar ne?«
»Odjeću?« upitao je, kao da je to neka strana riječ.
Pokazala sam svoju poderanu haljinu.
»Ne mogu je još dugo nositi. Što da radim? Da napravim togu od
pokrivača? Pravo si muško, nikada ne misliš na takve stvari.«
»Mislio sam na ozljede i preživljavanje. Nova odjeća je luksuz, a ne
nužda.«
»Ni tvoj kaput, dusterl« upitala sam lukavo.
Dimitri se na trenutak ukipio i onda opsovao. U kući Mastranovih nije bilo
potrebe odjenuti ga, iskreno, nije mu trebao ni vani, i ostavio ga je ondje u
jeku borbe koja je uslijedila.
»Ne brini, druže«, zezala sam ga. »Takvih ima na bacanje.«
Rasprostro je pokrivače po dnu šatora i legao na njih. Na licu mu je bio
gotovo komičan izraz tuge. Prepadi, meci, kriminalci... nema problema.
Zaboravljeni kaput ? Kriza.
»Nabavit ćemo ti novi«, rekla sam. »Znaš, nakon što pronađemo Jill,
speremo ljagu s mog imena i spasimo svijet.«
»Samo to, ha?« upitao je pa smo se oboje nasmijali. Međutim, kada sam
se ispružila pored njega, naša su se lica uozbiljila.
»Što ćemo?« upitala sam. Najpopularnije pitanje večeras.
»Spavati«, rekao je i ugasio lampu. »Sutra ćemo nekako doći do Abea ili
Tashe ili... nekoga. Pustit ćemo ih da se pozabave time i odvedu Jill ondje
gdje treba biti.«
Bila sam iznenađena kako mi je glas bio tih kada sam progovorila.
»Osjećam se kao da smo podbacili. Tamo sam bila toliko sretna. Mislila
sam da smo učinili nemoguće, ali nizašto. Sav trud nizašto.«
»Nizašto?« upitao je zapanjeno. »To što smo mi učinili... to je velika stvar.
Pronašla si Lissinu sestru. Još jednog Dragomira. Mislim da još uvijek ne
razumiješ pravu težinu toga. Gotovo nismo imali od čega krenuti pa si
ipak gurala dalje i učinila to.«
»I izgubila Viktora Daškova. Opet.«
250
»No, on nikada ne ostaje dugo skriven. Jedan je od onih ljudi koji uvijek
moraju imati kontrolu. Jednom će morati povući nekakav potez, a kada to
učini, ulovit ćemo ga.«
Smiješak se vratio na moje usne iako sam znala da ga ne može vidjeti.
»A mislila sam da sam ja optimistična.«
»Zarazno je«, odgovorio je. A onda, na moje iznenađenje, njegova je ruka
u mraku pronašla moju. Isprepleo je prste s mojima. »Bila si dobra, Roza.
Vrlo dobra. A sada spavaj.«
Nismo se ničime više dodirivali, ali u njegovoj je ruci bila sva toplina
ovog svijeta. Ovo nije bio savršen trenutak, kao onaj u knjižnici, ali naša
međusobna povezanost i razumijevanje plamtjeli su sjajnije no ikad, a
osjećaj je bio dobar. Ispravan. Prirodan. Nisam htjela spavati. Samo sam
htjela ostati tamo i uživati u njegovu društvu. To nije varanje, pomislila
sam, misleći na Adriana. Samo uživanje u njegovoj blizini.
Ipak, san je bio vrlo važan. Dogovorili smo smjene. On će ostati budan
sada dok se ja odmaram, a imala sam osjećaj kako ne bi ni on spavao kada
dođe red na njega da ja sada ne spavam. Zatvorila sam oči i ovaj put nisam
morala usporiti otkucaje srca. Morala sam umiriti mozak, hrčka koji vrti
kotač, koji neće otići nikamo, a pokušava smisliti što učiniti. Samo treba
odvesti Jill na dvor. Samo treba odvesti Jill na dvor. Samo je to bilo
važno. Kontaktirat ćemo nekoga tko može doći do Jill. Dimitri i ja ćemo
se pritajiti i sve će se uskoro riješiti...
»Hvala bogu.«
Okrenula sam se, nisam ni shvatila da se nalazim u duhom izazvanom snu.
Opet sam bila u Sonjinu vrtu punom sunca i boja, a ona je sjedila na stolcu
i iščekivala.
»Bojala sam se da ćeš biti budna cijelu noć i čuvati leđa«, nastavila je.
»I bih da sam imala izbora«, odgovorila sam šećući prema njoj. Nisam
očekivala nju u svom snu, ali barem sam stupila u kontakt s vanjskim
svijetom. Na sebi sam imala crno-bijelu haljinu, ali za razliku od
stvarnosti, bila je čista i čitava. »Dimitri misli da smo na sigurnom, iako je
on budan, naravno.«
»Naravno.« U očima joj je zabljesnulo veselje, ali samo nakratko.
»Gdje si?« upitala sam. »Jesu li te čuvari pritvorili?«
»Nisu me ulovili«, rekla je samozadovoljno. »Ti si im bila prioritet, a s
malo kompulzije pobrinula sam se da me ne vide. Pobjegla sam... no, nije
mi bilo drago ostaviti Emily.«
Suosjećala sam, ali sam bila previše uzbuđena zbog Sonjina bijega. Dobre
vijesti, konačno.
»Ali, ti možeš odvesti Jill na dvor. Slobodna si.«
251
Sonja me je pogledala kao da sam upravo progovorila francuski.
»Ne mogu do Jill.«
Namrštila sam se.
»Zar ima tako jako osiguranje?«
»Rose«, rekla je Šonja. »Jill uopće nije s čuvarima. Viktor i Robert su je
odveli.«
Dvadesetšesto poglavlje
»Ona je..što?« uzviknula sam. Ptice koje su u snu pjevale su utihnule. »Sa
njima? Jesu li zato pozvali čuvare?«
Sonja je i dalje bila smirena, ali se lagano namrštila.
»Viktor i Robert nisu pozvali čuvare. Zašto bi?«
»Zato... zato što su se htjeli riješiti Dimitrija i mene...«
»Možda«, rekla je Sonja. »Ali, ne dok su još bili u kući. Viktora traže kao
i tebe. Samo Robertova magija ih je izvukla.«
»Onda tko...« Odgovor mi se nametnuo. Zarežala sam. »John i Emily.
Trebala sam znati da neće biti tako jednostavno. Prebrzo su u svoju kuću
primili bjegunce.«
»Zapravo, mislim da je to bio samo John. Činilo se da Emily stvarno
vjeruje da si nevina... iako joj se nije sviđalo zbog čega si ondje. Isto tako,
sumnjam da bi zvala čuvare jer bi to samo privuklo pozornost prema
Jillinu identitetu. Ne bi me iznenadilo da je John nije ni upozorio.
Vjerojatno je smatrao da svima čini uslugu.«
»A umjesto toga, izgubio je pokćerku«, rekla sam. »Ali, zašto bi je Viktor
i Robert odveli? I kako su, k vragu, dva starca svladala jednu
tinejdžericu?«
Sonja je slegnula ramenima.
»Vjerojatno su snažniji nego što se čine. Kompulzija je vjerojatno isto
odigrala svoju ulogu. A zašto? Teško je reći. Ipak, Viktor želi moć i
kontrolu. Dobar način za to je uza se imati izgubljenog Dragomira.«
Naslonila sam se na drvo.
»Nikada je nećemo dovesti na dvor.«
»Samo je moramo pronaći«, rekla je Sonja. »Što bih trebala moći učiniti
čim zaspi.«
»Još malo šetanja po snovima«, rekla sam. Moja se nada opet počela
buditi. »Trebala bi odmah ići k njoj. Saznati...«
252
»Pokušala sam. Ne spava. A spremna sam se kladiti kako je drže budnom
baš iz tog razloga, tako da nam stignu umaknuti. No, i dalje ću
pokušavati.«
Nije bilo idealno, ali bilo je najbolje čemu smo se sada mogli nadati.
»A Sydney i Mastranovi?«
»Ispituju ih.«
Sonjino lice se smrknulo. Znala sam da se još uvijek osjeća loše što je
ostavila rođakinju, kao i ja zbog Sydney. Lagano sam dodirnula Sonjinu
ruku.
»U redu je. Bit će dobro. Ono što si učinila pomoći će Jill.«
Kimnula je.
»Kako ćemo ostati u kontaktu? Ne mogu uvijek čekati da zaspiš.«
Tišina. Odlično je primijetila.
»Možda bismo danas mogli nabaviti mobitel... Bog zna koliko nam treba.
A i... zašto jednostavno ne dođeš k nama? Gdje si uopće?«
Pitala sam se griješim li što je pozivam da nam se pridruži. Dimitri i ja
smo se svojski potrudili kako bismo ostali na tajnome mjestu, a susret s
čuvarima bio je dosta bliži nego što sam planirala. Osim očitih problema,
zatvora, smaknuća i tako dalje, uhićenje bi nam onemogućilo da
pomognemo Lissi. Ipak, bila sam prilično sigurna da nam je Sonja
saveznik, a u ovom trenutku mogla bi biti naša jedina veza s Jill.
Sličan je rizik bio otkriti Viktoru gdje smo. Pa, iako nam je tehnički
pomogao, ta nam se pomoć obila o glavu. Ipak, rekla sam Sonji ime našeg
kampa i dala joj upute najbolje što sam znala. Rekla je da će doći, nisam
znala kako će to uspjeti, ali sam pomislila da je snalažljiva i da će nastaviti
pokušavati stupiti u vezu s Jill.
»Sonja...« oklijevala sam progovoriti znajući da bih je trebala pustiti kako
bi privela san kraju. Imali smo važnih problema, mnogo ozbiljnijih od
onoga što sam se spremala upitati je. Plus, to je bilo privatno područje.
»Što si mislila u autu... kada sam rekla da sam dijelila san sa svojim
dečkom? Izgledala si iznenađeno.«
Sonja me je promatrala jedan dugačak trenutak, a njezine plave oči
zagledale su se dublje u mene nego što sam htjela. Ponekad se činila
sigurnijom kada je bila šašava.
»Aure kažu mnogo, Rose, a ja ih jako dobro iščitavam. Vjerojatno puno
bolje od tvojih prijatelja. Duhom izazvan san obavija tvoju auru zlatnim,
zato sam znala. Tvoja aura svojstvena je tebi iako se mijenja pod
utjecajem tvojih osjećaja i duše. Kada su ljudi zaljubljeni, to se vidi.
Njihova aura zablista. Kada si sanjala, tvoja je bila sjajna. Boje su bile
jarke... ali ne onakve kakve bih očekivala od dečka. Naravno, nije svaka
253
veza ista. Ljudi su u različitim fazama. Ne bih to shvatila ozbiljno,
samo...«
»Samo što?«
»Kada si s Dimitrijem, tvoja je aura poput sunca. Takva je i njegova.«
Nasmiješila se kada sam samo zurila i zapanjeno šutjela. »To te
iznenađuje?«
»Ja... to jest, s nama je gotovo. Bili smo zajedno, ali nakon njegove
preobrazbe nije me više želio. Krenula sam dalje.« A krenuti dalje,
naravno, značilo je držati se za ruke i povremeno dijeliti bliske, vruće
trenutke. »Zato sam s Adrianom. Sretna sam s Adrianom.«
Posljednja rečenica zvučala je gotovo kao opravdavanje. Koga sam
pokušavala uvjeriti? Nju ili sebe?
»Osjećaji i ponašanje rijetko se usklade«, to je zvučalo kao da inače
proučava zen, govorila je kao Dimitri. »Nemoj to krivo shvatiti, ali mislim
da morate riješiti neke stvari.«
Divno. Luda žena predlaže mi terapiju.
»U redu, pretpostavimo da tu ima nečega. Ja sam zapravo odustala od
Dimitrija prije nekoliko tjedana. Moguće je da još vjerojatno imam neke
osjećaje.«
Moguće? Pomislila sam na to kako sam uvijek bolno svjesna njegove
prisutnosti u automobilu, na bezbrižni sklad u knjižnici, na to kako je
dobro raditi s njim na onaj naš zajednički način kada smo oboje odlučni i
gotovo nikada ne preispitujemo jedno drugo. A samo prije nekoliko sati, u
gostinjskoj sobi...
Sonja se imala hrabrosti nasmijati.
»Moguće? Nakon samo dva tjedna? Rose, mudra si na tako mnogo
načina... a opet si tako mlada.«
Mrzila sam što me procjenjuju po mojoj dobi, ali nisam imala vremena za
bijesne ispade.
»O. K., kako god. Još uvijek gajim neke osjećaje. Ali, ne i on. Nisi ga
vidjela nakon preobrazbe, bilo je užasno. Bio je u depresiji. Rekao je da
me želi izbjeći pod svaku cijenu, da nikoga ne bi više mogao voljeti. Tek
nakon ovog ludog bijega počeo se ponašati kao onaj stari.«
»On i ja razgovarali smo o tome«, rekla je opet ozbiljna izraza lica. »O
depresiji. Razumijem to. Nakon što smo bili strigoji... činili što smo
činili... ne osjećamo se dostojnima života. Postoje samo krivnja i tama i
strašna sjećanja na to zlo.« Zadrhtala je.
»Ti... ti si se ponašala drugačije od njega. Hoću reći, ponekad izgledaš
tako tužno, a ponekad... kao da se ništa nije dogodilo. Već si postala ona
stara ti. Uglavnom. Zašto postoji razlika između vas dvoje?«
254
»Oh, još uvijek osjećam krivnju, vjeruj mi. Nakon što me je Robert
preobrazio...« U načinu na koji je izgovorila njegovo ime bilo je otrova.
»Dakle, nisam htjela napustiti kuću, krevet. Mrzila sam se zbog onoga što
sam učinila. Željela sam biti ubijena kolcem. A onda je Dimitri razgovarao
sa mnom... Rekao je da je krivnja neizbježna. To što osjećam dokazuje da
nisam strigoj. Ali, rekao mi je da ne smijem dopustiti da me to spriječi
kako bih opet prigrlila život. Dana nam je druga prilika, njemu i meni. Ne
smijemo je odbaciti. Rekao je i to da mu je trebalo malo vremena kako bi
to shvatio te da ne želi da počinim iste pogreške. Rekao mi je da prigrlim
život i njegovu ljepotu i ljude koje volim prije nego što bude prekasno,
iako će biti teško. Zaboraviti tu prošlost kao strigoj... to je kao teret koji
me uvijek mori. Prisegnuo je kako neće dopustiti da to više upravlja
njime, što, vjeruj mi, zvuči plemenito, ali je vrlo teško, i da neće dopustiti
da njegov život bude beznačajan. Već je zauvijek izgubio neke stvari, ali
odbija se odreći ostaloga.«
»Sve je to rekao? Ja... nisam sigurna što polovica toga znači.«
Rekao mi je da prigrlim život i njegovu ljepotu i ljude koje volim prije
nego što bude prekasno.
»Ponekad ne znam ni ja. Kao što sam rekla, mnogo je lakše to reći nego
učiniti. Ipak, mislim da mi je pomogao kako bih se oporavila puno brže
nego što bih sama uspjela. Zahvalna sam. A što se tiče vas i vaših aura...«
Mali se smiješak vratio. »Pa, sami morate shvatiti. Ne vjerujem u srodne
duše, ne baš. Mislim da je smiješno što na svijetu postoji samo jedna prava
osoba za svakoga od nas. Što ako tvoja 'srodna duša' živi u Zimbabveu?
Što ako umre mlad? Također mislim kako je smiješno da 'dvije duše
postanu jedna'. Moraš se držati sebe. Ali, vjerujem da duše mogu biti u
skladu, duše koje odražavaju jedna drugu. Vidim tu harmoniju u aurama.
Mogu vidjeti i ljubav. I sve to vidim i u njegovoj i u tvojoj auri. Samo vi
možete odlučiti što s tim informacijama, ako u to vjerujete.«
»Bez presinga«, promrmljala sam.
Izgledala je kao da će san privesti kraju, ali onda je zastala i uputila mi
prodoran pogled.
»Treba paziti na jedno, Rose. Vaše se aure podudaraju, ali nisu identične.
Dimitrijeva je prošarana komadićima tame koji su preostali od njegove
traume. Ta tama svakim danom blijedi. I ti nosiš tamu, ali ne blijedi.«
Zadrhtala sam.
»Lissa. To je tama koju preuzimam od nje, zar ne?«
»Da. Ne znam mnogo o vezama, ali to što ti činiš, čak i ako joj pomažeš,
vrlo je opasno. Duh nas razdire, u to nema sumnje, ali na neki način...
mislim da mi, korisnici magije duha, to podnosimo malo bolje. Nije da je
255
to uvijek očito«, dometnula je ironično. »Ali, ti? Ne. A, ako preuzmeš
previše, ne znam što će se dogoditi. Bojim se nakupljanja. Bojim se da će
onda trebati samo jedna iskra, jedan katalizator, kako bi to u tebi
eksplodiralo.«
»Što će se onda dogoditi?« prošaptala sam.
Polako je odmahnula glavom.
»Ne znam.«
Tada je san iščeznuo.
Nastavila sam spavati ne sanjajući iako se moje tijelo, kao da zna da je
moj red za preuzmanje straže, probudilo samo od sebe nekoliko sati
kasnije. Još me je jednom okruživalo crnilo noći, a pored sam mogla čuti
Dimitrijevo ravnomjerno i smireno disanje i osjetiti njegovu toplinu. Sve o
čemu sam upravo razgovarala sa Sonjom sručilo se na mene. Previše,
previše. Nisam znala odakle krenuti razmišljati o tome. I ne, nisam znala
mogu li vjerovati, ne uzmajući u obzir ono što sam vidjela u stvarnom
životu. Ponašanje i osjećaji rijetko su u skladu. Uz duboki udah, prisilila
sam se kako bih postala čuvarica, a ne emocionalno zbunjena djevojka.
»Tvoj red za spavanje, druže.«
Njegov mi se glas činio kao svjetlo u mraku, nježan i tih.
»Možeš još spavati, ako hoćeš.«
»Ne, dobro sam«, rekla sam mu. »I zapamti, ti nisi...«
»Znam, znam«, zahihotao se. »Ja nisam general.«
O, bože. Jedno drugome završavamo šale. Vjerujem u duše koje su u
skladu. Podsjećajući se kako svrha Sonjina posjeta nije bila moj ljubavni
život, ispričala sam Dimitriju ostatak sna, opisala Johnovu izdaju i Jillinu
otmicu.
»Jesam... jesam li dobro postupila što sam rekla Sonji gdje smo?«
Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je odgovorio.
»Da. U pravu si da nam treba pomoć, a ona može pronaći Jill. Problem je
što i Viktor i Robert to znaju.« Uzdahnuo je. »A i ti si u pravu kako bih se
trebao odmoriti za ono što nas čeka.«
Tako, želeći zaspati, nije više ništa rekao. Uskoro, njegovo se disanje
promijenilo nakon što je zaspao. Bilo je nevjerojatno kako to može učiniti
s tako malo truda. Naravno, to je nešto što su nas kao čuvare učili: spavaj
kada možeš jer nikada ne znaš kada ćeš to moći ponovno. To je bio trik
koji nikada nisam naučila. Zureći u mrak, osjetila su mi bila izoštrena,
tražila sam bilo koji zvuk koji bi mogao ukazivati na opasnost.
Možda i nemam talent kako bih odmah zaspala, ali mi tijelo može biti u
pripravnosti dok provjeravam što je s Lissom. Danas su me zaokupili Jill i
256
naš bijeg, ali mučili su me i događaji na dvoru. Netko je pokušao ubiti
Lissu, a grupa čuvara upravo je odvukla Eddieja.
Kada sam pogledala njezinim očima, nisam bila iznenađena što vidim da
je većina mojih prijatelja zajedno. Bili su u goloj, zastrašujućoj sobi,
sličnoj onoj u kojoj su je ispitivali o mom bijegu, jedino što je bila veća. I
to s dobrim razlogom. U njoj su bili razni ljudi. Adrian i Christian stajali
su pored Lisse i nisam morala čitati aure kako bih vidjela da su obojica
uznemireni kao i ona. Hans je stajao iza stola, oslonio se na ruke nagnuvši
se i netremice gledajući u sve njih. Nasuprot Lissi, uza zid, Eddie je sjedio
bezizražajna lica, a sa svake strane stajao mu je po jedan čuvar. Oba
njegova čuvara bili su napeti, spremni krenuti u akciju. Smatraju Eddieja
prijetnjom, shvatila sam, što je bilo smiješno. Ipak, činilo se da Hans dijeli
njihovo mišljenje.
Prstom je udarao po fotografiji koja je ležala na stolu. Lissa je napravila
korak naprijed i vidjela da je to fotografija čovjeka koji ju je napao,
fotografija snimljena poslije njegove smrti. Oči su mu bile zatvorene, koža
blijeda, ali pružala je detaljan prikaz njegovih crta lica, običnih.
»Ubio si moroja!« uzviknuo je Hans. Izgleda da sam se uključila usred
razgovora. »Kako to nije problem? Obučen si kako bi ih štitio!«
»Jesam«, rekao je Eddie. Bio je tako miran, tako ozbiljan, da je dio mene
koji je još imao smisla za humor pomislio da sliči na Dimitrija Mlađeg.
»Zaštitio sam je. Kakve ima veze je li prijetnja moroj ili strigoj?«
»Nemamo dokaza ni za koji detalj ovog napada«, zarežao je Hans.
»Imate tri svjedoka!« obrecnuo se Christian. »Kažete da su naša izvješća
bezvrijedna?«
»Kažem da ste mu vi prijatelji, zbog čega su vaša izvješća upitna. Volio
bih da je ondje bio neki moj čuvar kako bi to potvrdio.«
Sada se Lissa ražestila.
»Bio je! Eddie je bio ondje.«
»I nije bilo moguće zaštititi je a da ga ne ubijete?« upitao je Hans.
Eddie nije odgovorio, znala sam da ozbiljno razmišlja o tom pitanju i pita
se je li zaista pogriješio. Konačno je odmahnuo glavom.
»Da ja nisam ubio njega, on bi ubio mene.«
Hans je uzdahnuo, umorna pogleda. Meni se sada bilo lako ljutiti na njega,
no morala sam se podsjećati da on samo radi svoj posao. Podignuo je
fotografiju.
»I nitko od vas, nitko od vas, nikada nije vidio ovog čovjeka?«
Lissa je još jednom pogledala fotografiju i potisnula drhtanje. Ne, nije ga
prepoznala tijekom napada i nije ga prepoznala ni sada. Nije bilo ničega
osobitog na njemu, nikakve značajne karakteristike koju bi se moglo
257
istaknuti. Naši ostali prijatelji odmahnuli su glavom, ali je Lissa osjetila
kako se mršti.
»Da?« upitao je Hans odmah reagirajući na tu neznatnu promjenu.
»Ne poznajem ga...« rekla je polako. Prisjetila se razgovora s domarom
Joeom.
»Kako je izgledao?« upitala je Joea.
»Neugledan. Običan. Osim ruke.«
Lissa je gledala u sliku još jedan trenutak, a na njoj se jedva vidjela ruka s
ožiljcima i nekoliko iskrivljenih prstiju. I ja sam je primijetila tijekom
napada. Podigla je pogled prema Hansu.
»Ne poznajem ga«, ponovila je. »Ali, mislim da poznajem nekoga tko ga
poznaje. Jedan domar... pa, bivši domar. Onaj koji je svjedočio o Rose.
Mislim da ga je on već prije vidio. Imali su zanimljiv poslovni odnos.
Mikhail se htio pobrinuti kako ne bi napustio dvor.«
Adrian uopće nije bio sretan što se spominje Joe zbog toga što bi to
povezalo njegovu majku s davanjem mita.
»Teško će ga nagovoriti da progovori.«
Hans je napola stisnuo oči.
»Oh, ako nešto zna, nagovorit ćemo ga da progovori.« Oštro je kimnuo
prema vratima i jedan je od čuvara pored Eddieja krenuo prema njima.
»Pronađi tog čovjeka. I uvedi naše 'goste'«. Čuvar je kimnuo i napustio
prostoriju.
»Koje goste?« upitala je Lissa.
»Pa«, rekao je Hans, »smiješno je što si spomenula Hathaway. Naime,
upravo su nam dojavili da je viđena.«
Lissa se ukočila, kroz nju je jurnula panika.
Našli su Rose.
Ali, kako?
Abe ju je uvjerio da je na sigurnom u tom gradu u Zapadnoj Virginiji.
»Uočili su nju i Belikova u okolici Detroita, gdje su oteli jednu djevojku.«
»Oni ne bi nikada...« Lissa se zaustavila. »Rekli ste Detroit?«
Teškom mukom se svladala kako ne bi uputila upitan pogled Christianu i
Adrianu.
Hans je kimnuo, a iako se činilo da samo prenosi informacije, znala sam
da traži bilo kakvu reakciju od mojih prijatelja.
»Još su neki ljudi bili s njima. Neki su pobjegli, ali uhvatili smo jednu.«
»Koga su oteli?« upitao je Christian. Njegovo iznenađenje nije bilo
glumljeno. I on je mislio da smo na sigurnom.
»Mastrano«, odgovorio je Hans. »Nešto Mastrano.«
»Jill Mastrano?« uzviknula je Lissa.
258
»Jailbait?« upitao je Adrian.
Hans očito nije bio upoznat s tim nadimkom, ali nije imao prilike ništa
pitati jer su se tada otvorila vrata. Ušla su tri čuvara, a s njima je bila,
Sydney.
Dvadesetsedmo poglavlje
Da sam bila ondje, sigurno bih blenula, i od šoka što vidim Sydney i zbog
toga što vidim čovjeka na području dvora. Ljude, bolje rečeno, jer ih je
bilo još dvoje s njom, muškarac i žena. Muškarac je bio mlad, malo stariji
od Sydney, tamnosmeđe kose i očiju. Žena je bila starija, imala je žilav i
zreo izgled koji sam povezivala s Albertom. Ova je žena imala tamnu put,
ali još se uvijek mogla vidjeti zlatna tetovaža koju je imala ona i ostali
ljudi. Svi alkemičari.
A bilo je očito da ovi alkemičari nisu sretni. I da starija žena glumi
hrabrost, ali iz njezina pogleda bilo je jasno kako bi htjela biti negdje, bilo
gdje, drugdje. Sydney i muškarac uopće nisu skrivali svoj strah. Sydney se
možda i naviknula na mene i Dimitrija, ali što se njih ticalo, ona i njezini
kolege upravo su ušli u jazbinu zla.
Alkemičari nisu bili jedini kojima je bilo neugodno. Čim su ušli, čuvari
više nisu smatrali Eddieja prijetnjom u toj prostoriji. Svi su im pogledi bili
uprti u ljude, proučavali su ih kao da su strigoji. Moji su se prijatelji činili
više znatiželjnima nego uplašenima. Lissa i ja živjeli smo među ljudima,
ali Christian i Adrian bili su im jako malo izloženi, osim hraniteljima. No,
vidjevši alkemičare na našem teritoriju, situacija je postala još
intrigantnija.
Ja sam zaista bila zapanjena što vidim Sydney tako brzo. Je li to bilo brzo?
Prošli su sati otkada smo pobjegli iz Jilline kuće.
Nedovoljno vremena za vožnju do dvora, ali sigurno dovoljno za let.
Sydney se nije presvukla otkada sam je zadnji put vidjela, a ispod njezinih
očiju bile su sjene. Imala sam osjećaj da su je uzaludno non-stop ispitivali
od trenutka uhićenja. No, misterij je bio zašto su doveli alkemičare na
sastanak zbog Eddiejeva ubojstva nepoznatog moroja? To su bile dvije
potpuno različite stvari.
Lissa je mislila isto.
»Tko su oni?« upitala je iako je imala prilično dobru ideju o tome tko je
Sydney. Čula je od mene dovoljno dobar opis. Sydney je brzo prešla
pogledom preko Lisse te sam pomislila da je i ona pogodila Lissin
identitet.
259
»Alkemičari«, rekao je Hans grubo. »Znate li što to znači?
Lissa i moji prijatelji su kimnuli.
»Ali, kakve oni veze imaju s Eddiejem i čovjekom koji me je napao?«
upitala je.
»Možda nikakve. Možda nekakve.« Hans je slegnuo ramenima. »Ali,
znam da se događa nešto čudno, nešto u što ste svi umiješani, a ja moram
shvatiti što. Ona«, Hans je pokazao prema Sydney »bila je s Hathaway u
Detroitu, a još uvijek mi je teško povjerovati da nitko od vas ne zna ništa o
tome.«
Adrian je prekrižio ruke i naslonio se na zid izgledajući savršeno
indiferentno.
»Samo vi vjerujte u to, ali ja ne poznajem nikoga od ovih ljudi. Zar nas
alkemičari ne mrze? Zašto su ovdje?« Adrian, ironično, bio je jedini od
mojih prijatelja koji zna da nisam u Zapadnoj Virginiji, ali se to nikada ne
bi moglo reći po njegovu držanju.
»Zato što se moramo pozabaviti ubojicom u bijegu i moramo osobno
ispitati njezinu pomagačicu«, bio je Hansov odrješiti odgovor.
Lissa je već htjela zaustiti da nisam kriva, ali ju je prekinula starija
alkemičarka.
»Nemate dokaza da je gospođica Sage 'pomagala' vašoj zločinki. I još
uvijek smatram da je smiješno što nam ne dopuštate da sami ispitujemo i
ostanemo na tome.«
»U bilo kojoj drugoj situaciji to bismo i učinili, gospođice Stanton«,
odgovorio je Hans. Između njih stvarala se ledena atmosfera. »Ali ovo,
kao što možete zamisliti, malo je ozbiljnije od većine stvari. Naša je
kraljica ubijena.«
Napetost je između čuvara i alkemičara još više rasla. U njihovom
poslovnom odnosu bio je problema, shvatila sam. Isto sam tako primijetila
da čak i ako Sydneyjini nadređeni pomisle da je počinila nekakav zločin,
nikada to ne bi priznali mom narodu, što je značilo da Hansova paranoja
nije bila posve neutemeljena. Kada nitko od alkemičara nije odgovorio,
Hans je, čini se, to protumačio kao dopuštenje da počne ispitivati Sydney.
»Poznajete li ovo troje?« Pokazao je prema mojim prijateljima, a Sydney
je odmahnula glavom. »Jeste li ikada komunicirali s njima?«
»Ne.«
Zastao je, kao da se nada da će promijeniti svoj odgovor. Nije.
»Pa, kako ste se onda spetljali s Hathaway?«
Pažljivo ga je promotrila, sa strahom u svojim smeđim očima. Nisam bila
sigurna je li to baš zbog njega. I zaista, sada je mogla biti nervozna zbog
toliko toga, zbog toga što je uopće ovdje i zbog moguće kazne koju će joj
260
izreći alkemičari. A, naravno, tu je bio i Abe. Tehnički, on je i bio razlog
zbog kojeg je uopće upala u ovu zbrku. Morala ga je samo odati, reći da ju
je ucijenio. Sydney je progutala knedlu i prisilila se prkosno ga pogledati.
»Upoznala sam Rose u Sibiru.«
»Da, da«, rekao je Hans. »Ali, kako ste došli do toga da joj pomažete u
ovom bijegu?«
»Nisam imala ništa s njezinim bijegom odavde!« odgovorila je Sydney.
To je bila poluistina, valjda. »Kontaktirala me je prije nekoliko dana i
tražila pomoć kako bi došla do jedne kuće u blizini Detroita. Tvrdila je da
je nevina i kako će joj to pomoći da to i dokaže.«
»Alkemičari su tada već znali da je ona u bijegu«, istaknuo je Hans. »Svi
su dobili naredbe da paze na nju. Mogli ste je prijaviti.«
»Kada sam tek upoznala Rose, nije mi se činila kao tip koji može ubiti,
hoću reći, osim ubiti strigoje. Što zapravo i nije ubojstvo.« Sydney je
dodala i trunku alkemičarskog prijezira. Lijep dodatak. »Dakle, kada je
rekla da je nevina i da to može dokazati, odlučila sam joj pomoći. Povezla
sam je.«
»Već smo je to pitali«, rekla je nervozno Stantonica. »I već smo vam to i
rekli. Ono što je učinila bilo je nerazborito, naivan propust u rasuđivanju.
Time se trebamo mi pozabaviti, a ne vi. Vi se brinite za svoju ubojitu
zvijer.«
Njezine su riječi bile ležerne, kao da će odvesti Sydney doma i kazniti je
poput zločesta djeteta. Sumnjala sam da će biti tako jednostavno.
»Tko su bili ljudi s njom?« upitao je Hans ignorirajući Stantonicu.
Sydneyjin prijezir je rastao.
»Jedan je bio onaj frajer... Dimitri Belikov. Onaj za kojeg mislite da je
'izliječen'. Ne znam tko su bili ostali. Dva muškarca i žena. Nikada nam se
nisu predstavili.«
To je bila izvrsna laž, njezino glumljenje gađenja prema Dimitriju
zamaskiralo je njezino znanje o ostalim suučesnicima.
Lissa se nestrpljivo nagnula naprijed i progovorila prije nego što je Hans
mogao.
»Što je bilo u Detroitu? Kako je Rose namjeravala dokazati svoju
nevinost? Osobito u vezi Jill?«
Hans nije izgledao sretno zbog prekida, ali znala sam da i njega zanimaju i
Jill i Detroit. Nije rekao ništa, možda se nadao da će netko pogriješiti i
otkriti neku ključnu informaciju. No, Sydney je i dalje glumila
suzdržanost i hladnokrvnost.
»Nemam pojma. Činilo se da ne zna ni ta Jill. Rose je samo rekla da
moramo doći do nje, stoga sam joj pomogla.«
MIN@
261
»Bez zadrške?« upitao je Hans. »Stvarno od mene očekujete da vjerujem
da ste joj toliko vjerovali?«
»Ona je moja...« Sydney je zagrizla usnicu kako ne bi rekla riječ za koju
sam mislila da će biti »prijateljica«. Opet je vratila svoj profesionalni stav.
»U njoj je bilo nečega iskrenog, a i pomislila sam kako bi to bilo rasipanje
sredstava kada vam alkemičari već pomažu loviti krivog ubojicu. Kada bih
se uvjerila da je kriva, uvijek bih je mogla prijaviti. A i pomislila sam... a i
pomislila sam kako bih dobila priznanje i promaknuće da ja to riješim.«
To je bila dobra, dobra laž. Ambiciozna djevojka koja prijevarom
pokušava napredovati u karijeri? Vrlo dobro. No, ne baš svima.
Hans je samo odmahnuo glavom.
»Ne vjerujem ni jednom od vas.«
Muški alkemičar istupio je jedan korak, zbog čega je svaki čuvar u
prostoriji bio spreman napasti ga.
»Ako ona kaže da se tako dogodilo, onda se tako dogodilo.«
Imao je istu žestinu i nepovjerenje kao i Stantonica, ali činilo se da tu ima
još nešto. Nekakav zaštitnički stav prema Sydney koji je bio i osoban i
profesionalan. I Lissa je to osjetila.
»Polako, Iane«, rekla je Stantonica još uvijek pogleda uperenog u Hansa.
Njezina pribranost sve više me je podsjećala na Albertu. Sigurno joj nije
bilo ugodno u prostoriji punoj čuvara, ali to nije pokazivala. »Uopće nije
važno vjerujete li joj ili ne. Poanta je ista: gospođica Sage odgovorila je na
vaša pitanja. Završili smo.«
»Znaju li išta Jillini roditelji?« pitala je Lissa.
Još uvijek je bila u šoku zbog najnovijeg razvoja događaja, a da ne
spominjemo zabrinutost što više nisam na sigurnom u onom planinskom
gradiću. ali ovaj tajanstveni pokušaj skidanja ljage s mog imena bio je
snažan. Nije to smjela propustiti.
Sydney se okrenula prema Lissi, a ja sam gotovo mogla pročitati
alkemičarkine misli. Znala je kako smo bliske Lissa i ja i htjela joj je
pružiti nekakvu utjehu. No, nije bilo načina da Sydney to učini dok su ovi
ljudi u prostoriji. Također je morala biti svjesna činjenice da ja ništa nisam
rekla Lissi o Jill.
»Ne«, rekla je Sydney. »Samo smo otišle tamo, a Rose je rekla Jill da
mora ići s njom. Mastranovi ne znaju zašto. A onda, onda ju je Rose
odvela. Ili je Jill otišla s njom. Nisam sigurna što se dogodilo. Sve se
pretvorilo u kaos.«
Ni alkemičari ni čuvari nisu dovodili u pitanje jesam li ja odvela Jill, zbog
čega sam pomislila da je to priča koju su čuli i prihvatili, i od Jillinih
roditelja i od Sydney. Tu je bilo taman toliko istine kako bi zvučalo
262
uvjerljivo, i objasnilo Jillin nestanak. No, nije bilo spomena o tajni
Dragomira, a Emily je sigurno bila i više nego sretna kada bi tako i ostalo
zasada.
»Eto«, rekla je Stantonica. »Upravo smo vam to rekli i Sada moramo
krenuti.« Okrenula se prema vratima, ali čuvari su joj zapriječili put.
»Nemoguće«, rekao je Hans. »Ovo su ozbiljne stvari, a gospođica Sage
jedina je veza koju imamo s ubojstvom, ubojstvom kraljice. I otmicom.«
Stantonica je prezirno pogledala, a ja sam se sjetila da je Sydney jednom
rekla kako su alkemičari smatrali da je morojski kraljevski sustav glup.
»Čini mi se da vam ne može baš mnogo više biti od koristi. Ali ne brinite,
mi ćemo je paziti. Kontaktirajte nas budete li imali još pitanja.«
»Neprihvatljivo«, rekao je Hans. »Ona ostaje ovdje.«
Ian, drugi alkemičar, pridružio se raspravi postavivši se zaštitnički ispred
Sydney.
»Ne ostavljamo ovdje jednu od nas!«
Opet sam imala onaj čudan osjećaj o njemu. Zaljubljenost, to je to. Bio je
zaljubljen u nju i ovo mu je bilo više od posla. Stantonica mu je uputila
pogled koji je govorio da će se ona pozabaviti time. On je zašutio.
»Onda možete svi ostati ovdje«, rekao je Hans. »Meni je svejedno. Naći
ćemo vam sobe.«
»To je neprihvatljivo.«
I onda su se ona i Hans upustili u žestoku prepirku. Nisam smatrala da će
doći do udaraca, no drugi su ih čuvari okružili iz predostrožnosti. Ian je
pogledavao Stantonicu i Sydney, ali se nije upustio u okršaj. A onda je
njegov pogled prešao preko stola na koji se Hans naslonio pa je Ian
odjednom ugledao fotografiju. Stanka je bila vrlo kratka, neznatno je
raširio oči... ali Lissa je to primijetila.
Napravila je korak prema Ianu i Sydney. Jedan od čuvara primijetio je
kretanje, procijenio da je Lissa sigurna i nastavio promatrati Stantonicu.
»Poznaješ ga«, prošaptala je Lissa tiše od povika. Ustvari, bilo je to
pretiho zato jer su je i Sydney i Ian blijedo pogledali. Njihove uši nisu
mogle čuti ono što su mogle uši dhampira i moroja.
Lissa je nelagodno pogledala uokolo, nije htjela privući pažnju. Neznatno
je podigla glas.
»Poznaješ ga, muškarca na slici.«
Ian je pogledao Lissu s čuđenjem i oprezom na licu. I on je nesumnjivo
imao onaj odbojan stav prema vampirima, ali njezine riječi ulovile su ga
nespremnog. Pa, čak i ako je bila zlo stvorenje noći, još uvijek je bila vrlo
lijepo stvorenje.
»Iane«, rekla je Sydney nježno. »Što je?«
263
U njezinu je glasu bilo prizvuka molbe, prizvuka koji je nehotice igrao na
njegovu zaljubljenost. Otvorio je usta i htio progovoriti, ali onda se
»razgovor« među ostalima prekinuo. Sydney se opet našla u središtu
pozornosti, a Ian se okrenuo od Lisse.
Kompromis do kojeg su došli Stantonica i Hans bio je upravo to,
kompromis. Nitko nije bio sretan zbog toga. Manje od četrdeset i pet
minuta udaljen od dvora nalazio se jedan gradić, a alkemičari će u njemu
ostati, a nekoliko čuvara bit će im pri ruci. Meni je to zvučalo kao kućni
pritvor, a prema njezinu izrazu lica, činilo se da se i Stantonica slaže.
Mislim da je pristala jedino zbog toga što je to bio ljudski grad. Prije nego
što ih je sve pustio, Hans je posljednji put pitao moje prijatelje, a oči su
mu pažljivo gledale njihova lica.
»I nitko od vas, nitko od vas, ne poznaje ovu alkemičarku i nije bio u
kontaktu s njom? I ne znate za njezinu vezu s Hathaway?«
Opet su to Lissa i ostali zanijekali i opet Hans nije imao drugog izbora
nego nevoljko prihvatiti odgovore. Svi su krenuli prema vratima, no Hans
nije htio pustiti Eddieja.
»Ne ti, Castile. Ti ostaješ ovdje dok se drugo ne sredi.«
Lissa je jedva izustila.
»Što? Ali on...«
»Ne brini za to«, rekao je Eddie s malenim smiješkom. »Sve će biti u redu.
Samo pazi na sebe.«
Lissa je oklijevala iako ju je Christian vukao za ruku kako bi krenula. Iako
je prema svim izviješćima Eddie branio Lissin život, ipak je ubio moroja.
Neće se tek tako prijeći preko toga. Čuvari su morali biti sto posto
uvjereni u to da nije imao drugog izbora prije nego što ga oslobode.
Vidjevši snažni, smireni izraz na licu, Lissa je znala da je spreman suočiti
se sa svime.
»Hvala ti«, rekla mu je prolazeći pored njega. »Hvala ti što si me spasio.«
Njegov je odgovor bilo kratkotrajno kimanje, a Lissa je izašla u hodnik,
kako bi se našla u još većem kaosu.
»Gdje su oni? Inzistiram da... ah.«
Moji prijatelji i alkemičari uputili su se prema izlazu, a pratila ih je
skupina čuvara. U međuvremenu je netko ušao u hodnik i sada su mu
čuvari rekli da stane. To je bio Abe.
Upio je svaki detalj ovog bizarnog prizora u trenutku, pogled mu je prešao
preko Sydney i alkemičara kao da ih nikada prije nije vidio. Lissinim
očima vidjela sam da je Sydney problijedila, ali to nije primijetio nitko
drugi. Abe se nasmiješio Lissi i krenuo s njom prema izlazu.
»Tu si. Žele da dođeš na posljednji kraljevski test.«
264
»Tebe su poslali?« upitao je Christian skeptično.
»Pa, dobrovoljno sam se javio«, odgovorio je Abe. »Čuo sam da je došlo
do nekakva, hm, uzbuđenja. Ubojstvo, ljudi koji su vjerski fanatici,
ispitivanje. Sve ono što me zanima, znaš.«
Lissa je zakolutala očima, no nije rekla ništa dok čitava skupina nije izašla
iz zgrade. Alkemičari i njihova nedobrodošla pratnja otišli su na jednu
stranu, a Lissa i naši prijatelji na drugu. Lissa je jako željela baciti pogled
na Sydney i Iana, i ja isto, ali znala je da je najbolje nastaviti ići naprijed i
slijediti Abea, osobito zbog toga što su neki čuvari promatrali više od
samih alkemičara.
Čim je Lissina skupina bila dovoljno daleko od čuvara, Abeov prijazni
osmijeh nestao je i on je napao moje prijatelje.
»Koji se vrag dogodio? Čuo sam svakakve lude priče. Netko je rekao da si
mrtva.«
»Gotovo«, odgovorila je Lissa. Ispričala mu je o napadu i izrazila svoju
bojazan za Eddieja.
»Bit će on dobro«, odgovorio je Abe i odmahnuo rukom. »Nemaju ga
zbog čega zadržati. Najgore što mu se može dogoditi je bilješka u dosjeu.«
Lissa je osjetila olakšanje nakon Abeova ležernog uvjeravanja, ali ja sam
još uvijek osjećala krivnju. Zahvaljujući meni, Eddiejev dosje već je
pokvaren. Njegov sjajni ugled svakim je danom bio sve gori.
»To je bila Sydney Sage«, rekla je Lissa. »Mislila sam da su svi u
Zapadnoj Virginiji. Zašto ona nije s Rose?«
»To«, rekao je Abe namrgođeno, »je izvrsno pitanje.«
»Zato što izgleda da su oteli Jill Mastrano u Detroitu«, rekao je Christian.
»Što je čudno. Ali ne i najluđa stvar koju mogu zamisliti da Rose čini.«
Cijenila sam njegovu podršku.
Abe je dobio izvještaj najnovijeg razvoja događaja, barem onoliko koliko
su moji prijatelji znali o tome, što je zapravo bio samo djelić cijele priče.
Abe je odmah shvatio da je izigran i bilo je jasno po njegovom ljutitom
izrazu lica da nije volio biti neobaviješten. Dobrodošao u klub, stari,
pomislila sam uz malu zadovoljštinu. Nisam zaboravila kako mi nitko nije
rekao za plan bijega. Moje samozadovoljstvo trajalo je kratko jer sam bila
zabrinuta što će se dogoditi sa Sydney, sada kada Abe zna što je učinila.
»Ta mi je cura lagala«, zarežao je. »Svaki dan, svi ti izvještaji kako je
mirno i dosadno u Zapadnoj Virginiji. Pitam se jesu li uopće stigli do toga
grada. Moram ići razgovarati s njom.«
»Sretno«, rekao je Adrian izvlačeći cigaretu i paleći je. Čini se da u mojoj
odsutnosti ugovor na koji je u šali pristao, to da će »smanjiti« svoje
265
poroke, nije vrijedio. »Mislim da te njezini prijatelji i čuvari neće pustiti ni
blizu nje.«
»O, doći ću ja do nje«, rekao je Abe. »Čuva mnoge odgovore. Ako ih je
skrila od ostalih idiota, bravo za nju. Ali, meni će reći.«
Iznenadna misao pojavila se u Lissinoj glavi.
»Moraš razgovarati s Ianom. Onim momkom s alkemičarima. Poznaje
muškarca s fotografije, hoću reći, čovjeka kojeg je Eddie ubio.«
»Sigurna si?« upitao je Abe.
»Da«, rekao je Adrian i sve ih iznenadio. »Ian je definitivno regirao na
fotografiju. Isto tako, sviđa mu se ona Sydney.«
»I ja sam to vidjela«, dodala je Lissa.
»Čini se pomalo ukočena.« Adrian se namrštio. »Ali, možda se to njima
sviđa.«
»Ta zaljubljenost zapravo bi mogla biti korisna«, razmišljao je Abe. »Vi
žene nikada ne znate koliku moć imate. Jesi li vidio onog čuvara s kojim
hoda tvoja teta? Ethana Moorea?«
»Da«, zarežao je Christian. »Ne podsjećaj me.«
»Tasha je prilično seksi«, primijetio je Adrian.
»To nije cool«, odgovorio je Christian.
»Nemoj biti tako osjetljiv«, rekao je Abe. »Ethan je čuvar u palači. Bio je
tamo u noći ubojstva, što bi nam moglo biti vrlo korisno uspije li zadržati
njegovo zanimanje.«
Christian je odmahnuo glavom.
»Ti su čuvari već svjedočili. Neće biti važno. Ethan je već rekao ono što
zna.«
»Nisam baš siguran«, rekao je Abe. »Uvijek ima stvari koje se dogode, a
nisu službeno zabilježene, a siguran sam da su svi čuvari dobili stroge
upute što otkriti, a što ne. Možda je tvoja teta dovoljno šarmantna kako bi
nešto doznala.« Abe je uzdahnuo, još je izgledao vrlo nesretno što su mu
planovi odjednom poremećeni. »Da je barem Sydney bila dovoljno
šarmantna da se pričom izvuče iz tog ispitivanja, tako da je ja mogu
ispitati. Sada se moram probiti kroz te alkemičare i čuvare kako bih došao
do nje i kako bismo saznali gdje se nalazi Rose. I, da, princezo, Vi zaista
morate na svoj test.«
»Mislila sam da je to samo izlika kako bi me pronašao«, rekla je Lissa.
»Ne, žele da dođeš.« Dao joj je upute kako da dođe do mjesta testiranja.
To je bila zgrada u kojoj je imala drugi test. »Idite svi skupa, a onda neka
te čuvar otprati natrag. Nemoj izlaziti iz svoje sobe dok ne dođu Janine ili
Tad.« Tad je bio jedan od Abeovih sljedbenika. »Neće biti više iznenadnih
napada.«
266
Lissa je htjela reći da sigurno neće pristati na kućni pritvor, ali onda je
zaključila da je najbolje pustiti Abea da ode. Odjurio je još uvijek zračeći
nemirom, a ona i dečki skrenuli su prema mjestu testiranja.
»Kako je on ljut«, rekao je Adrian.
»Kriviš li ga?« pitao je Christian. »Upravo je izgubio članstvo u klubu zlih
mozgova. Njegov genijalni plan je propao, njegova kći je nestala, a on je
mislio da je na sigurnom.«
Adrian je ostao zajedljivo tih.
»Nadam se da je dobro«, uzdahnula je Lissa, a u trbuhu joj se stvarao
čvor. »I što, pobogu, Jill ima sa svim ovim?«
Nitko na to nije imao odgovor. Kada su došli do mjesta testiranja, Lissa je
zatekla gotovo istu situaciju kao i prije. Mnogo promatrača na hodniku.
Čuvari blokiraju vrata. Više ljudi no ikad izvikuje njezino ime dok se
približava. Neki od njih su »obični« moroji, a drugi su bili plemići čiji
kandidati nisu prošli testove. Nekoliko kandidata nije prošlo iskušenje sa
strahovima pa su te obitelji sada simpatizirale druge kandidate.
Opet su Lissu uveli samu u prostoriju. Srce joj je počelo lupati kada je
opet ugledala istu staricu. Hoće li opet biti strašnih prizora? Lissa nije
vidjela kalež, ali ništa nije jamčilo sigurnost. Nije bilo drugog stolca pa je
Lissa jednostavno stala ispred starice.
»Zdravo«, rekla je Lissa s poštovanjem. »Lijepo Vas je opet vidjeti.«
Žena se nasmijala i opet pokazala da nema neke zube.
»Sumnjam u to, ali ti to kažeš vrlo uvjerljivo. Politika ti je u krvi.«
»Hvala... Vam...« rekla je Lissa nesigurna u to je li to bio kompliment ili
ne. »Što biste htjeli da učinim na ovom testu?«
»Samo slušaj. To je sve. Lagan je.«
Zbog sjaja u ženinu oku Lissa je pomislila da neće biti lagano.
»Sve što moraš učiniti je odgovoriti mi na jedno pitanje. Odgovori točno i
gotova si do glasovanja. A neće li to biti baš zabavno?« Činilo se da je
starica te posljednje riječi izrekla više sebi nego Lissi.
»U redu«, rekla je Lissa nelagodno. »Spremna sam.«
Žena je promotrila Lissu i činilo se da joj se sviđa to što je vidjela.
»Evo ga, dakle: Što mora kraljica imati kako bi zaista vladala svojim
narodom?«
Lissa je na trenutak sve zaboravila, a onda joj je hrpa riječi jurnula u glavi.
Integritet? Mudrost? Zdrav razum?
»Ne, ne, nemoj odgovarati«, rekla je starica pažljivo promatrajući Lissu.
»Ne još. Imaš vremena do sutra, u ovo isto vrijeme, kako bi razmislila o
tome. Vrati se s točnim odgovorom i proći ćeš testiranje. I...« Namignula
je. »Ne treba niti govoriti da o ovom nećeš nikome ništa reći.«
267
Lissa je kimnula i protrljala malu tetoviranu točkicu na ruci. Nitko joj neće
pomoći kako bi to odgovorila. Lissa je napustila prostoriju, non-stop vrteći
pitanje po glavi. Na takvo pitanje ima previše odgovora, pomislila je. Bilo
koji može...
Neko kretanje u mojoj stvarnosti naglo me je izvuklo iz njezine glave.
Napola sam očekivala da će Sonja uletjeti u naš šator, ali ne, to mi nije
privuklo pozornost. Bio je to puno manji pokret... i nešto daleko snažnije.
Dimitri je bio u mom naručju.

http://www.book-forum.net

17Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:34 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadesetosmo poglavlje
Prestala sam disati. Svatko je imao svoj pokrivač, ali čak i usred ljeta,
temperatura tijekom noći padala bi. Dimitri, u snu, okrenuo se i prislonio
uz mene, spojio naše pokrivače i naslonio glavu na moje grudi. Njegovo je
tijelo bilo naslonjeno na moje, toplo i poznato, stoga se čak priljubio malo
bliže.
Ako ovo čini u snu, bio je više iscrpljen nego što sam mislila. Ipak je ovo
bio čovjek koji spava s jednim okom otvorenim. Ipak, sada se nije branio,
a tijelo mu je nesvjesno tražilo... što? Samo toplinu? Mene? K vragu.
Zašto sam Šonji postavila ono pitanje? Zašto nisam mogla nastaviti svoju
laganu ulogu Adrianove djevojke i Dimitrijeve prijateljice? A, iskreno,
trenutno nisam dobro izvodila ni jednu ni drugu ulogu.
Nesigurno, prestrašeno, lagano sam se pomaknula kako bih mogla jednom
rukom zagrliti Dimitrija i privući ga bliže. Znala sam da je to riskantno, da
ga može probuditi i prekinuti čaroliju. Ali, nije. Samo se činilo da se još
više opustio. Osjećati ga tako... držati ga... u meni je probudilo roj
emocija. Bol koju sam osjećala otkada sam ga izgubila gorjela je u meni.
Istodobno, grleći ga tako, činilo mi se da popunjavam tu bol, kao da se
vratio dio mene koji je nedostajao. Nisam čak niti shvatila da je taj dio
nedostajao. Sve sam blokirala dok Sonjine riječi nisu uništile moje novo
poimanje života.
Nisam znala koliko sam dugo tako ostala s Dimitrijem. Bilo je dovoljno
dugo kako bi izlazeće sunce počelo osvjetljavati poluprozirnu tkaninu
šatora. Samo toliko mi je svjetla bilo dovoljno kako bih vidjela Dimitrija,
kako bih vidjela lijepo isklesane crte njegova lica i meku kosu dok je bio
priljubljen uz mene. Silno sam željela dotaknuti tu kosu, vidjeti je li ista
kao nekada. To je bilo glupo, naravno. Kosa mu se sigurno nije
promijenila. Ipak... želja je postojala i ja sam konačno popustila te nježno
268
prešla rukom preko nekih zalutalih uvojaka. Bili su glatki i svilenkasti, a
taj lagani dodir u meni je izazvao trnce. I probudio ga.
Oči su mu se otvorile, odmah je bio na oprezu. Očekivala sam da će se
odmaknuti od mene, ali umjesto toga, samo je procijenio situaciju i nije se
odmaknuo. Ostavila sam ruku gdje je i bila, na njegovu licu, i nastavila
mu milovati kosu. Pogledi su nam se susreli i toliko toga je prolazilo
između nas. U tim trenucima nisam bila s njim u šatoru, u bijegu od onih
koji su nas smatrali zločincima. Nije bilo ubojice kojeg smo morali uloviti
ni ikakve strigojske traume koju moramo nadvladati. Bili smo samo on i ja
i osjećaji koji su tako dugo gorjeli između nas.
Kada se pomaknuo, to nije napravio kako bi se odmaknuo. Umjesto toga,
podignuo je glavu kako bi spustio pogled na mene. Razdvajalo nas je
samo nekoliko centimetara, a oči su ga odavale. Htio me je poljubiti, a i ja
sam to htjela. Nagnuo se nad mene i naslonio jednu ruku na moj obraz.
Pripremila sam se za njegove usne, trebala sam ih, a onda se on ukipio.
Povukao se i sjeo frustrirano izdišući dok je skretao pogled s mene. I ja
sam sjela, a disanje mi je bilo ubrzano i plitko.
»Š-što nije u redu?« pitala sam.
Pogledao me je.
»Izaberi. Imaš mnogo izbora.«
Prešla sam prstom preko usana. Tako blizu. Tako, tako blizu.
»Znam... znam da su se stvari promijenile. Znam da nisi imao pravo.
Znam da opet možeš osjećati ljubav.«
Opet je stavio masku na lice dok je formulirao odgovor.
»Ovdje se ne radi o ljubavi.«
Ponovno sam u glavi odvrtjela posljednju minutu, tu savršenu povezanost,
način na koji me je gledao i kako se zbog toga moje srce osjećalo. K
vragu, Sonja je čak tvrdila da imamo neku mističnu vezu.
»Ako se ne radi o ljubavi, o čemu se onda radi?« uzviknula sam.
»Radi se o tome da moraš učiniti ono što je ispravno«, rekao je tiho.
Ispravno? Ispravno i krivo bile su vječne teme u Sv. Vladimiru. Nije mi
bilo osamnaest godina. Bio je moj učitelj. Bili smo kandidati za Lissine
čuvare i morali smo joj posvećivati svu pažnju. Svi ti argumenti zašto ne
biti skupa tada su bili logični. Ipak, odavno više ne vrijede.
Postavila bih mu još pitanja, da nam netko nije zagrebao po vratima.
Oboje smo skočili, posegnuli za kolcima pored kojih smo spavali. Zgrabiti
kolac bila je instinktivna reakcija zbog toga što sam znala da vani nema
strigoja. No, u zadnje vrijeme, strigoji su nam bili najmanja briga.
»Rose? Dimitri?«
269
Glas je bio jedva čujan, ali poznat. Lagano se opuštajući, otkopčala sam
šatorski ulaz i ugledala Sonju kako kleči ispred njega. Kao i mi, i ona je
bila u istoj odjeći kao prije, a njezina crvenkastosmeđa kosa bila je
neuredna. Osim toga, činilo se da je umakla svojim progoniteljima
neozlijeđena. Pomakla sam se u stranu kako bi ona mogla ući.
»Udobno«, rekla je i pogledala uokolo. »Uzeli ste najudaljenije mjesto u
kampu. Trebalo mi je jako dugo kako bih pronašla automobil koji si mi
opisala.«
»Kako si došla ovdje?« upitala sam.
Namignula je.
»Ne znate samo vi krasti automobile. Ili, u mom slučaju, nagovoriti ljude
da vam ih daju 'svojevoljno'.«
»Jesu li te slijedili?« upitao je Dimitri. Opet je bio sav ozbiljan, bez ikakva
traga onoga što se dogodilo prije nekoliko trenutaka.
»Koliko znam, ne«, rekla je i sjela prekriženih nogu. »Nekoliko čuvara
pratilo me još po onom kvartu, ali već sam ili se odavno riješila. Činilo se
da je većina zainteresiranija za vas dvoje.«
»Zamisli«, promrmljala sam. »Šteta što je Viktor odavno nestao, on bi
možda imao prednost.«
»On nije ubio kraljicu«, rekla je žalosno. Jednom smo joj morali reći zbog
čega zapravo traže Viktora i da je on bio taj kojeg je Sonja osjetila kako
uhodi Lissu u Sv. Vladimiru. »Ali, dobra je vijest da znam gdje su sada.«
»Gdje?« upitali smo Dimitri i ja jednoglasno.
Mali, lukavi smiješak pojavio joj se tada na usnama.
»Zapadni Michigan«, rekla je. »Krenuli su u suprotnom smjeru od dvora.«
»K vragu«, promrmljala sam. Dimitri i ja krenuli smo jugoistočno od
Anna Arbora, brzo prošli kroz predgrađe Detroita i malo zašli u Ohio.
Odabrali smo krivi smjer. »Ali, vidjela si Jill? Je li dobro?«
Sonja je kimnula.
»U redu je. Preplašena, ali u redu. Dala nam je dovoljno putokaza kako
bih mislila da možemo locirati motel. Pronašla sam je u snu prije nekoliko
sati; morali su se odmoriti. Viktor se nije osjećao dobro. Možda su još
uvijek ondje.«
»Onda moramo krenuti odmah«, rekao je Dimitri, već u akciji. »Čim
krenu, Jill će biti budna i nećemo moći s njom stupiti u kontakt.«
Spakirali smo svoj šator zapanjujućom brzinom. Moj je zglob bio bolje, no
još je uvijek bolio. Primijetivši da šepam, Sonja nas je zaustavila prije
nego što smo došli do automobila.
»Čekaj.«
270
Kleknula je preda me, pregledala otečeni zglob koji se vidio ispod moje
poderane haljine. Duboko je udahnula, položila ruke na mene, nalet
elektriciteta prostrujao je kroz moju nogu, a slijedili su ga valovi vrućine i
hladnoće. Kada je bilo gotovo, a ona ustala, bol i otok su nestali, kao i
ogrebotine na mojim nogama. Vjerojatno i posjekotine na mojoj glavi.
Korisnici duha liječili su me tako često da bi čovjek mislio da sam na to
navikla, ali malo sam se prestrašila.
»Hvala ti«, rekla sam. »Ali, nisi to trebala učiniti... nisi trebala koristiti
magiju...«
»Moraš biti u savršenom stanju«, odgovorila je. Pogled joj je odlutao s
mene, zagledala se u drveće. »A magija... pa, teško se držati dalje od nje.«
Tako je i bilo, a ja sam se osjećala krivom što je koristi na meni i tako se
približava ludilu. Robertov preobražaj malo joj je zaliječio um i to je
morala iskoristiti. No, ovo nije bilo vrijeme za prodike, a Dimitrijev izraz
lica rekao mi je da i on smatra kako je najbolje da se što prije vratim u
formu.
Krenuli smo prema mjestu gdje se, prema Sonjinim riječima, nalazi Jill, a
ovog su puta upute bile vrlo jasne. Nije više bilo neodređenosti i obećanja
koja su je vezivala. Stali smo jednom kako bismo »nabavili« novi
automobil i mapu. Informacije koje je Sonja dobila od Jill odvele su nas
prema gradiću zvanom Sturgis. Iako je bio u zapadnom dijelu Michigana,
isto je bio na jugu, što je značilo da nije toliko daleko kao što smo
očekivali. Unatoč tome, Dimitri je cijelo vrijeme vozio barem dvadesetak
kilometara na sat iznad dozvoljene brzine.
»Tamo«, rekla je Sonja dok smo ulazili u centar Sturgisa, što i nije bio
neki centar. Bili smo pored motela skromnog izgleda, u nekoj od
sporednih ulica. »To je opisala. Motel Sunshine.«
Dimitri se zaustavio na parkiralištu iza zgrade te smo svi sjedili ondje i
gledali u motel koji nije izgledao veselo kao što mu ime govori. Kao i ja,
pretpostavila sam da i moji suputnici pokušavaju smisliti nekakav plan.
Jillin nas je san doveo ovamo, ali Sonja više nije imala ništa što bi nam
pomoglo kako bismo pronašli njihovu sobu, ako su uopće još uvijek tu
bili. Sigurno se nisu prijavili pod pravim imenima. Htjela sam predložiti
da prođemo ispred vrata s nadom da će Sonja osjetiti Roberta, ali onda je
ona uperila prstom.
»To je njihov auto«, rekla je. »Ovdje su.«
Naravno. Tu je bio CR-V kojim smo se dovezli do Jilline kuće. Evo ti
karme. Ja sam ukrala Viktorove ključeve, a on je vratio uslugu tako što je
ukrao naše. Nitko od nas, u onom kaosu koji je uslijedio, nije puno
razmišljao u kojem je vozilu pobjegao.
271
»Nemarno«, prošaptao je Dimitri, a oči je zamišljeno stisnuo napola.
»Trebali su zamijeniti automobil.«
»To je Sydneyjin«, rekla sam. »Tehnički, nije ukraden i nije na
policijskim popisima. Osim toga, nešto mi govori da Viktor i Robert nisu
profesionalci u prespajanju žica kao neki.«
Za sobom smo ostavili niz ukradenih automobila, širom cijelog srednjeg
zapada SAD-a. Dimitri je kimnuo, kao da sam mu zapravo dala
kompliment.
»Koji god da je razlog, pomaže nam.«
»Kako ćemo ih pronaći?«
Htjela sam predložiti plan s aurom, no onda sam odustala. Robert bi
osjetio Sonju istog trenutka, što bi mu dalo malu prednost. Osim toga,
kada nađemo braću, vrlo će vjerojatno doći do borbe. Činiti to u motelu
privuklo bi pozornost. Ovo je parkiralište bilo straga, udaljeno od glavne
ceste.
»Čekamo«, rekla sam. »Dovoljno je čudno što su se zadržali ovoliko
dugo. Ako imaju imalo pameti, uskoro će krenuti.«
»Slažem se«, rekao je Dimitri i ulovio moj pogled. Duše u skladu.
Sjećanje na onaj skori poljubac vratilo se, a ja sam skrenula pogled bojeći
se što bi moje lice moglo odati. »Parkiralište će isto tako biti lako braniti.
Nema puno prostora za bijeg.«
To je bila istina. Motel je bio na jednoj strani, a betonski zid na drugoj. U
blizini nije bilo drugih zgrada.
Premjestio je automobil na najudaljenije mjesto na koje je mogao, tako da
smo mogli vidjeti čitavo parkiralište i izlaz iz motela, no mi smo bili
poluskriveni. Razmišljali smo trebamo li ostati u automobilu, no Dimitri i
ja odlučili smo čekati vani, što će nam omogućiti više pokretljivosti. Sonju
smo ostavili unutra. Ovo nije bila njezina bitka.
Stojeći iza automobila s Dimitrijem, u sjeni lisnatog javora, opet sam
postala bolno svjesna njegove blizine i opakog borbenog stava. Možda mu
i nedostaje njegov duster; ali morala sam priznati da mi se sviđa pogled na
njega dok nije u tom kaputu.
»Pretpostavljam«, počela sam tiho, »da nećemo razgovarati o onome
jutros.«
Dimitrijev pogled bio je toliko fiksiran na CR-V, kao da pokušava
materijalizirati Jill i braću u njemu. Nije me zavarao. Samo nije htio
gledati u mene.
»Nemamo o čemu razgovarati.«
»Znala sam da ćeš to reći. Zapravo, bilo je ili to ili 'ne znam o čemu
govoriš'.«
272
Dimitri je uzdahnuo.
»Ali«, nastavila sam, »moramo o nečemu razgovarati. Skoro si me
poljubio. Što si mislio kada si rekao 'postupiti ispravno'?«
Tišina.
»Želio si me poljubiti!« Bilo je teško govoriti tiho. »Vidjela sam.«
»Samo zbog toga što nešto želimo ne znači da je to ispravno.«
»Ono što sam rekla... istina je, zar ne? Možeš voljeti, zar ne? Sada
shvaćam da si odmah nakon preobrazbe mislio da ne možeš. A vjerojatno i
nisi mogao. No, stvari su se promijenile. Opet postaješ stari ti.«
Dimitri me je pogledao postrance.
»Da. Stvari su se promijenile.... A neke nisu.«
»U redu, gospodine Enigma. To mi ne pomaže kako bih objasnila
komentar o 'ispravnom'.«
Crte lica počele su odavati ljutnju.
»Rose, učinio sam puno loših stvari, većinu kojih nikada neću moći
popraviti ili iskupiti se za njih. Moj jedini izbor sada je, ako želim svoj
život natrag, ići naprijed, sprečavati zlo i činiti što je ispravno. A ono što
nije ispravno je ukrasti ženu drugom muškarcu, muškarcu koji mi je drag i
kojeg poštujem. Krast ću automobile. Provaljivat ću u kuće. Ali, postoje
granice koje neću prijeći, bez obzira na to što ja...«
Otvaranje stražnjeg izlaza motela privuklo nam je pozornost. Nije bilo
nikakvo čudo što je moj ljubavni život u tolikom neredu kada najdublje i
najosobnije trenutke uvijek prekidaju strašne situacije. Ipak, i to je bilo u
redu jer nikada, nikada nisam očekivala tu rečenicu:
A ono što nije ispravno je ukrasti ženu drugom muškarcu, muškarcu koji
mi je drag i kojeg poštujem.
Sada je bila važnija nova drama. Viktor je izašao, a Robert i Jill hodali su
iza njega jedno pored drugog. Donekle sam je očekivala vidjeti zavezanu i
bila sam iznenađena što ih tako mirno prati. Premirno, uskoro sam
shvatila. To nije bilo prirodno. Njezini su pokreti izgledali gotovo
robotski: kompulzijom su je prisilili da bude poslušna.
»Kompulzija«, rekao je Dimitri tiho, također je prepoznavši. »Ti idi na
Viktora. Ja ću Roberta.«
Kimnula sam.
»Jill će pobjeći čim kompulzija prestane. Nadam se.«
Ne bi odbila pridružiti nam se u borbi, što bi moglo izazvati više zla nego
koristi. Uskoro ćemo saznati.
Srećom, nikoga nije bilo uokolo. Još je bilo prilično rano ujutro. Dimitri i
ja iskočili smo iz svog skrovišta i prešli preko čitavog parkirališta u
273
nekoliko sekundi. Dva zdrava dhampira mogu trčati brže od dva moroja.
Koliko god lukavi bili, braća nas nisu očekivala.
Krajičkom oka ugledala sam Dimitrija kako se prebacuje u ulogu
ratničkog boga, žestokog i nezaustavljivog. A onda sam se potpuno
usredotočila na Viktora, bacila se na njega punom težinom i oborila ga na
tlo. Snažno je udario u asfalt, a ja sam ga prikliještila, zabila mu šaku u
lice i raskrvarila nos.
»Bravo«, izustio je.
»Već dugo to želim učiniti«, zarežala sam.
Viktor se nasmiješio u boli i krvi.
»Naravno da da. Nekada sam mislio da je Belikov divljak, ali to si zapravo
ti, zar ne? Ti si životinja koja se ne može kontrolirati, ne posjeduje više
rasuđivanje, samo se boriš i ubijaš.«
Zgrabila sam ga za košulju i nagnula se nad njega.
»Ja? Nisam ja mučila Lissu radi vlastite dobrobiti. Nisam ja pretvorila
vlastitu kćer u strigoja. I sigurno nisam ja rabila kompulziju kako bih otela
petnaestogodišnju djevojčicu!«
Na moje gađenje, zadržao je onaj izluđujući smiješak.
»Dragocjena je, Rose. Jako, jako dragocjena. Nemaš pojma koliko.«
»Ona nije predmet kojim ti trebaš manipulirati!« povikala sam. »Ona je,
ah!«
Tlo ispod mene odjednom se počelo uvijati, maleni potres bio je centriran
oko nas. A onda se zatresao asfalt i dao Viktoru mogućnost da me zbaci sa
sebe. To nije bilo jako guranje i lako bih povratila ravnotežu da se tlo oko
mene nije počelo nabirati kotrljajući se poput valova oceana kako bi me
srušilo. Viktor je koristio svoju magiju zemlje kako bi kontrolirao mjesto
gdje sam stajala. Lagani vrisci iznenađenja rekli su mi da su i drugi osjetili
jedan maleni dio, ali bilo je očito da je magija usmjerena prema meni.
No, ne bez posljedica. Viktor je bio starac, starac kojeg sam upravo bacila
na asfalt i udarila. Bol i umor su ga svladali, a njegovo otežano disanje
reklo mi je da upravljati ovako jakom magijom, a nikada nisam vidjela da
neki korisnik zemlje čini tako nešto, znači koristiti svaki atom snage koji
mu je preostao.
Jedan dobar udarac šakom. Samo to mi je trebalo. Jedan će ga dobar
udarac oboriti i udaljiti iz ove borbe. Samo,ja sam bila oborena. Doslovno.
Koliko god sam pokušavala, potres je bio bolji od mene i srušio me na
koljena. Još uvijek sam na sebi imala i onu glupu haljinu, što je značilo da
su mi tek zacijeljene noge opet bile izgrebane. A čim sam bila na tlu,
asfalt oko mene se podignuo. Shvatila sam da me Viktor namjerava uloviti
u zamku stvarajući kameni zatvor. Nisam mogla dopustiti da se to dogodi.
274
»Svi ti mišići nizašto«, zaustio je Viktor, a s lica mu se slijevao znoj. »Na
kraju ti ipak ne koristi. Prava je snaga u umu. U umijeću. Kontrolirajući
Jillian, kontroliram Vasilisu. Preko Vasilise, kontrolirat ću Dragomire, a
onda, moroje. To je moć. To je snaga.«
Zaboravila sam većinu njegove samodopadne tirade. Ipak, jedan sam dio
zapamtila: Kontrolirajući Jillian, kontroliram Vasilisu. Lissa. Nisam mu
mogla dopustiti da je ozlijedi. Nisam mu mogla dopustiti da je iskoristi.
Zapravo, nisam mu mogla dopustiti ni da iskoristi Jill. Lissa mi je jednom
dala chotki, nešto između narukvice i krunice. Pripadalo je Dragomirima,
a davalo se onima koji su štitili obitelj. To je bila moja dužnost: štititi sve
Dragomire. Stara čuvarska mantra odjekivala mi je u glavi: Oni su na
prvom mjestu.
Vještinom za koju nisam znala da posjedujem pogledala sam tlo koje se
treslo i opet pokušala ustati. Uspjela sam gotovo plešući na tom
parkiralištu. I dok sam zurila u Viktora, osjetila sam ono na što me je
upozorila Sonja: katalizator. Iskra koja će zapaliti tamu koju sam
prikupljala od Lisse. Gledajući ga, vidjela sam sve zlo u svom životu u
tom jednom čovjeku. Je li to bilo potpuno točno? Ne, ne baš. Međutim,
povrijedio je moju najbolju prijateljicu, gotovo ju je ubio. Poigravao se s
Dimitrijem i sa mnom dodatno komplicirajući već kompliciran odnos.
Sada je pokušavao kontrolirati druge. Gdje je tome kraj? Kada će to zlo
prestati? Moje vidno polje obojilo se u crveno i crno. Čula sam neki glas
kako zove moje ime, Sonjin, mislim. No, u tom trenutku na svijetu nije
postojalo više ništa osim Viktora i moje mržnje prema njemu.
Skočila sam na njega, nošena bijesom i adrenalinom, iskačući iz epicentra
tla koje je podrhtavalo i prijetilo da će me dohvatiti. Još jednom sam se
bacila na njega, ali nismo udarili u tlo. Neznatno smo promijenili položaj
i, umjesto toga, udarili smo u betonski zid, jednakom snagom kao da
možda guram strigoja. Njegova se glava tijekom udara savila unatrag.
Začula sam čudan krckav zvuk, a onda se Viktor stropoštao na tlo. Odmah
sam se spustila, zgrabila ga za ruke i počela tresti.
»Ustani!« vikala sam. »Ustani i bori se sa mnom!« Ipak, koliko ga god
tresla ili vikala, Viktor nije htio ustati. Nije se htio niti pomaknuti.
Nečije ruke su me zgrabile, uzalud su me pokušavale odvući.
»Rose, Rose! Stani. Prestani.«
Ignorirala sam glas, ignorirala ruke. Sva sam se pretvorila u ljutnju i silu i
željela, ne, trebala, sukob sebe i Viktora jednom zauvijek. Odjednom,
čudan se osjećaj uvukao u mene, kao vrhovi prstiju na koži. Pusti ga.
Nisam to htjela, ali na pola sekunde to se činilo razumnom idejom.
275
Neznatno sam popustila svoj stisak, dovoljno kako bi me te ruke odvukle.
I, tek tako, trgnula sam se iz izmaglice i shvatila što se dogodilo.
Osoba koja me je odvukla bila je Sonja i upotrijebila je malo kompulzije
kako bi me odvukla i kako bih pustila Viktora. Imala je dovoljno snažnu
moć da joj nije trebao ni kontakt očima. Držala me je iako je i ona sigurno
znala da je to uzaludan trud.
»Moram ga zaustaviti«, rekla sam pokušavajući se izmigoljiti iz njezina
stiska. »Mora platiti.« Opet sam posegnula za njim.
Sonja je odustala od fizičkog obuzdavanja i, umjesto toga, pribjegla
riječima.
»Rose, platio je! Mrtav je. Ne vidiš li to? Mrtav. Viktor je mrtav!«
Ne, nisam to vidjela, ne odmah. Sve što sam vidjela bila je moja slijepa
opsesija, moja potreba da sredim Viktora. No, onda, njezine su riječi
doprle do mene. Kada sam opet zgrabila Viktora, osjetila sam da mu je
tijelo mlohavo. Vidjela sam oči koje su bezizražajno gledale u... ni u šta.
Onaj ludi, uzavreli osjećaj u meni je izblijedio pretvarajući se u šok. Moj
je stisak popustio dok sam gledala u njega i zaista razumjela što je ona
rekla.
Shvatila sam što sam učinila.
A onda sam začula užasan zvuk. Tiho cviljenje doprlo je do mene kroz
ledeni horor u mojoj glavi. Bacila sam, uplašeno, pogled unatrag i vidjela
Dimitrija kako stoji s Robertom. Dimitri je bez napora držao Robertove
ruke iza njegovih leđa, no moroj je činio sve što je bilo u njegovoj moći, i
nije uspijevao osloboditi se. Jill je stajala u blizini pogledavajući s
nelagodom sve nas, zbunjeno i prestrašeno.
»Viktore! Viktore!«
Robertove molbe bile su prigušene jecajima, a bile su beskorisne kao i moj
napor kako bih ga podigla. Opet sam spustila pogled na tijelo ispred sebe
jedva vjerujući što sam to upravo učinila. Mislila sam da su čuvari
pretjerali s reakcijom kada je Eddie ubio moroja, ali sada sam počinjala
uviđati. Čudovište poput strigoja bilo je jedno. Ipak, život osobe, čak i
osobe koja...
»Odvedi ga odavde!«
Sonja je bila tako blizu mene da sam se lecnula zbog neočekivanog
povika. I ona je bila na koljenima, ali sada je skočila na noge i okrenula se
prema Dimitriju.
»Odvedi ga odavde! Što dalje možeš!«
Dimitri je izgledao iznenađeno, ali moćna zapovijed u njezinu glasu
natjerala ga je istog časa na akciju. Počeo je odvlačiti Roberta. Nakon
nekoliko trenutaka Dimitri je jednostavno odlučio prebaciti ga preko
276
ramena i odnijeti. Očekivala bih uzvike protivljenja, ali Robert se utišao.
Oči su mu bile na Viktorovu tijelu, a pogled tako oštar, tako usredotočen
da se činilo kao da njime može napraviti rupu. Sonja, koja nije imala
bujnu maštu poput mene, bacila se između braće i opet pala na tlo
pokrivajući Viktorovo tijelo svojim.
»Vodi ga odavde!« opet je viknula. »Pokušava vratiti Viktora. Bit će od
sjene poljubljen!«
Još sam uvijek bila zbunjena i uzrujana, još uvijek zgrožena onime što
sam učinila, ali opasnost onoga što je rekla dobrano me je pogodila.
Robert nije smio vratiti Viktora. Braća su bila dovoljno opasna i kada nisu
bili povezani. Viktor nije smio moći prizivati duhove onako kako ja mogu.
Viktor je morao ostati mrtav.
»Zar ne mora dodirnuti tijelo?« pitala sam.
»Kako bi dovršio vezu, da. Ali, upravo sada je koristio jako mnogo duha,
dozivao Viktorovu dušu kako bi se vratila i bila blizu«, objasnila je.
Kada su Dimitri i Robert otišli, Sonja mi je rekla da joj pomognem
prebaciti tijelo. Napravili smo previše buke i bilo je pravo čudo što još
nitko nije izašao. Jill nam se pridružila, a ja sam se kretala a da nisam
zapravo bila svjesna što radim. Sonja je pronašla ključeve CR-V-a kod
Viktora, spustila je stražnja sjedala kako bi povećala prostor za prtljagu.
Zavukli smo se unutra, nas tri, i morale smo se pogrbiti kako nas nitko ne
bi vidio. Uskoro smo čule glasove, ljudi su dolazili vidjeti što se dogodilo.
Ne znam koliko su dugo bili na parkiralištu, samo znam da, srećom, nisu
pretraživali automobile. Iskreno? Imala sam vrlo malo suvislih misli. Bijes
je nestao, ali um mi je bio u neredu. Činilo se da se ne mogu uloviti ni za
što konkretno. Osjećala sam mučninu, stoga sam samo slijedila Sonjine
upute i ostala nisko jer sam pokušavala ne gledati Viktorovo tijelo.
Čak i nakon što su glasovi nestali, zadržala nas je u automobilu. Konačno
je izdahnula i usredotočila se na mene.
»Rose?« Nisam odmah odgovorila. »Rose?«
»Da?« upitala sam, a glas mi je pucao.
Glas joj je bio smiren i molećiv. Opet sam osjetila ono miljenje po koži i
morala sam joj udovoljiti.
»Moraš baciti pogled na mrtve. Otvori oči prema njima.«
Mrtvi ? Ne. Moj um kao da je bio izvan kontrole, a ipak sam imala
dovoljno zdravog razuma kako bih znala da je loša ideja ovdje dovesti
duhove.
»Ne mogu.«
»Možeš«, rekla je. »Pomoći ću ti. Molim te.«
277
Nisam se mogla oduprijeti njezinoj kompulziji. Pojačavajući osjetila,
srušila sam zidove koje sam imala oko sebe. To su bili zidovi koji su
držali na udaljenosti svijet mrtvih i duhova koji su me pratili. Za nekoliko
trenutaka poluprozirna lica pojavila su se ispred mene, neki kao obični
ljudi, a drugi užasni i grozni. Usta su im bila otvorena, htjeli su govoriti,
ali nisu mogli.
»Što vidiš?« pitala je Sonja.
»Duhove«, prošaptala sam.
»Vidiš li Viktora?«
Zagledala sam se u gomilu lica i tražila ima li koga poznatog.
»Ne.«
»Odgurni ih«, rekla je. »Opet podigni zidove.«
Pokušala sam učiniti što je rekla, ali bilo je teško. Nisam imala dovoljno
volje. Osjetila sam neko ohrabrivanje izvana i shvatila da Sonja još uvijek
rabi kompulziju na meni. Nije mogla prisiliti duhove da nestanu, ali
osjećaji potpore i odlučnosti osnažili su me. Odgurnula sam nemirne
mrtve.
»Znači da je otišao«, rekla je Sonja. »Ili ga je potpuno progutao svijet
mrtvih ili luta kao nemirni duh. Bez obzira na to, nema nikakvih preostalih
veza sa životom. Ne može se vratiti u život.« Okrenula se prema Jill.
»Otiđi po Dimitrija.«
»Ne znam gdje je«, rekla je Jill preplašeno.
Sonja se nasmiješila, no ona to nije vidjela.
»U blizini, sigurna sam. I gleda. Napravi krug oko motela, oko kvarta,
svejedno. On će te pronaći.«
Jill je krenula, njoj nije trebala kompulzija. Kada je otišla, zarila sam lice
u ruke.
»O, bože. O, bože. Sve ovo vrijeme poricala sam, ali to je istina: ja jesam
ubojica.«
»Nemoj još o tome razmišljati«, rekla je Sonja. Njezino preuzimanje
kontrole bilo je gotovo umirujuće. Gotovo. Lakše je bilo izvršavati
naredbe, nego se odupirati. »Poslije ćeš se suočiti sa svojom grižnjom
savjesti. Sada se moramo riješiti tijela.«
Otkrila sam oči i prisilila se pogledati Viktora. U meni se budila mučnina,
a oni ludi osjećaji još su se više počeli otimati kontroli. Grubo sam se
nasmijala.
»Da. Tijelo. Da je bar Sydney ovdje. Ali, nemamo nikakvih čarobnih
napitaka. Sunce ga neće uništiti. Čudno, zar ne? Teže je ubiti strigoje....
Teže ubiti, lakše očistiti.« Opet sam se nasmijala jer je bilo nešto poznato
u mom buncanju... kao Adrian u jednom od svojih čudnih trenutaka. Ili
278
Lissa kada je duh doveo do ruba. »To je to, zar ne?« upitala sam Sonju.
»Bujica na koju si me upozorila. Lissa je umakla duhu, ali konačno je
porazio mene... kao i Annu... kao u snu... o, bože. Ovo je san, nije li? Ali,
ja se neću probuditi...«
Sonja je zurila u mene, a plave oči razrogačene od... straha? Ruganja?
Panike? Ispružila je ruku i primila moju.
»Ostani sa mnom, Rose. Pobijedit ćemo to.«
Kucanje na prozoru obje nas je preplašilo, a Sonja je pustila Jill i Dimitrija
da uđu.
»Gdje je Robert?« upitala je Sonja.
Dimitri je spustio pogled na Viktora i odmah ga skrenuo.
»U nesvijesti, skriven u nekom grmlju iza ugla.«
»Krasno«, rekla je Sonja. »Misliš da je to pametno?«
Slegnuo je ramenima.
»Pomislio sam da me ne bi smjeli vidjeti kako nosim nekog
onesviještenog čovjeka u naručju. Zapravo... da, mislim kako bismo ga
trebali ostaviti ondje. Probudit će se. Nije bjegunac. A bez Viktora on je...
pa, nije bezopasan. Ali je manje opasan. Ionako ga ne možemo vući sa
sobom.«
Opet sam se nasmijala, a taj se smijeh činio rastrojenim i histeričnim.
»On je u nesvijesti. Naravno. Naravno. Ti to znaš. Znaš učiniti što je
ispravno. Ja ne.« Spustila sam pogled na Viktora.
»Životinja«, rekao je. »Bez višeg rasuđivanja...«
Obujmila sam se rukama, a nokti su mi se zabili u kožu tako jako da je
potekla krv. Fizička bol kako bi psihička nestala. Nije li to Lissa uvijek
govorila? Dimitri se zagledao u mene, a onda okrenuo prema Sonji.
»U čemu je problem?« htio je znati. Vidjela sam ga toliko puta kako
riskira svoj život, ali nikada dosada nije izgledao zbilja uplašeno.
»Duh«, rekla je Sonja. »Jako je dugo uzimala i uzimala... i uspijevala ga
potisnuti. No, vrebao je. Uvijek je vrebao...« Lagano se namrštila, možda
je shvatila da počinje zvučati poput mene. Okrenula se prema Jill. »Je li to
srebro?«
Jill je spustila pogled na svoj medaljon u obliku srca koji je visio oko
njezina vrata.
»Mislim da jest.«
»Mogu li ga dobiti?«
Jill ga je otkopčala i dala. Sonja ga je stavila između dlanova, na trenutak
zatvorila oči i napućila usne. Nekoliko sekundi kasnije otvorila je oči i
dodala mi medaljon.
»Stavi ga.«
279
Čim sam ga dodirnula, osjetila sam neobično peckanje na koži.
»Srce...« Pogledala sam Dimitrija i zakopčala ga. »Sjećaš li se? Gdje je
srce, pitao si. Evo ga. Evo...«
Zastala sam. Svijet je odjednom postao jasniji. Moje kaotične misli polako
su se počele spajati i tvoriti nešto nalik na racionalnost. Zagledala sam se
u svoje suputnike, žive, i tada sam ih zapravo vidjela. Dodirnula sam
medaljon.
»Ovo je amajlija koja iscjeljuje.«
Sonja je kimnula.
»Nisam znala hoće li djelovati na um. Mislim da nije konačno rješenje...
ali uz to i tvoju vlastitu volju bit ćeš dobro neko vrijeme.«
Pokušala sam ne misliti o tim posljednjim riječima. Neko vrijeme.
Umjesto toga, pokušala sam pronaći smisao u svijetu oko sebe. U tijelu
ispred mene.
»Što sam to učinila?« prošaptala sam.
Jill me je zagrlila, ali Dimitri je progovorio.
»Ono što si morala.«
Dvadesetdeveto poglavlje
Događaji koji su uslijedili bili su mi nejasni. Sonja je možda suzbijala
učinak duha, ali to nije bilo važno. Još sam uvijek bila u šoku, nisam
mogla razmišljati. Stavili su me na prednje sjedalo, što dalje od Viktora.
Dimitri nas je vozio nekamo, nisam baš obraćala pažnju, gdje su se on i
Sonja riješili tijela. Nisu rekli što su učinili, samo da je sve 'sređeno'.
Nisam tražila detalje.
Nakon toga krenuli smo natrag, prema dvoru. Sonja i Dimitri vagali su
opcije što učiniti kada tamo i stignemo. Budući da me još nitko nije
oslobodio krivnje, trenutni je plan bio da će Sonja morati otpratiti Jill na
dvor. Jill je upitala može li nazvati roditelje kako bi im javila da je dobro,
ali Dimitri je smatrao da time riskiramo. Sonja je rekla da će pokušati doći
do Emily u snu pa se Jill osjećala malo bolje.
Ja sam tijekom vožnje provjerila što je s Lissom. Usredotočivši se na nju,
odmaknula sam se od strašne krivnje i praznine koju sam osjećala, od
užasa zbog onoga što sam učinila Viktoru. Kada sam bila s Lissom, to
nisam bila ja, i upravo sada to je bila moja najveća želja. Nisam željela biti
ja.
Međutim, ni kod nje nije bilo savršeno. Kao i inače, mučilo ju je nekoliko
problema. Osjećala je da je blizu, jako, jako blizu, tome da otkrije tko je
280
ubio Tatianu. Činilo se da je odgovor bio na dohvat ruke kada bi mogla
posegnuti samo malo, malo dalje. Čuvari su dovukli domara Joea i nakon
poprilične prisile, imali su metode kojima nije trebala kompulzija, priznao
je da je vidio moroja s iskrivljenom rukom u mojoj zgradi u noći ubojstva.
Nikakva prisila nije bila dovoljna kako bi Joe priznao da mu je netko
platio, ni taj čovjek ni Daniella. Najviše što je priznao bilo je da se možda
malo zabunio u vezi vremenskih okvira te noći. To ni u kojem slučaju nisu
bili čvrsti dokazi koji bi me spasili.
Lissa je imala i Ambroseovo pismo u kojem se lagano prijetilo Tatiani.
Autor pisma suprotstavljao se blagom zakonu o dobi, nije odobravao
Tatianinu podršku duhu i zamjerao joj tajne treninge. Pismo je možda i
bilo savršeno pristojno, ali tko god ga je napisao bio je jako ljut na
kraljicu. To je podupiralo teoriju o političkom motivu.
Naravno, još je uvijek postojalo dovoljno osobnih motiva za ubojstvo.
Prljavi kaos s Ambroseom, Blakeom i umiješanim ženama, bilo tko od
njih mogao je biti ubojica. To što se i Daniella Ivaškov nalazila na tom
popisu bio je stalni izvor stresa za Lissu, a nije se o tome usudila reći ni
riječ Adrianu. U tome je jedino dobro bilo to što je Daniella dala mito
kako bi izvukla Adriana iz nevolje, a ne kako bi potvrdila moju krivnju.
Nepoznati moroj financirao je to mito. Naravno, da je ubila Tatianu,
Daniella bi platila za obje Joeove laži.
I naravno, Lissu je još mučio i posljednji test. Zagonetka. Zagonetka koja
se činila da ima tako mnogo odgovora, a ipak, ništa. Što kraljica mora
posjedovati kako bi zaista vladala svojim narodom? Na neki način ovaj je
test bio teži od ostalih. Ostali su, recimo, imali praktičnu komponentu.
Ovdje? Ovdje se radilo samo o njezinu intelektu. Nema vatre koju treba
upaliti. Nema straha kojemu treba pogledati u oči.
Nije joj bilo drago što je zagonetku shvatila toliko ozbiljno. Nije joj trebao
taj stres, ne uz sve ostalo što se još događalo. Život bi bio jednostavniji da
se i dalje ponašala kao da su ti izbori varka kako bi nam kupili još
vremena. Dvor je stalno bio pun onih koji su dolazili vidjeti izbore, a sve
više njih, na njezinu nevjericu, njoj je davalo potporu. Jedva je mogla
igdje otići a da joj netko ne dovikne nešto o »zmaju« ili o »novoj
Alexandri«. Pročulo se i za napad na nju pa se činilo da je to još više
potaknulo njezine pristaše.
Ali, naravno, Lissa je još uvijek imala dosta protivnika. Najveći argument
protiv nje bio je zakonski: da se za nju neće moći glasovati kada za to
dođe vrijeme. Mlada je, govorili su njezini protivnici. Tko bi želio dijete
na prijestolju? Ipak, Lissini štovatelji nisu htjeli čuti ni za što. Stalno su
navodili vladavinu mlade Alexandre kao primjer i čuda koja je napravila
MIN@
281
Lissa svojim iscjeljujućim moćima. Dob nije bila važna. Morojima je
trebala svježa krv, vikali su. Isto su zahtijevali da se promijeni zakon o
glasovanju.
Očekivano, njezini su protivnici stalno isticali činjenicu da je povezana s
ubojicom kraljice. Mislila sam da će to biti najveći problem njezine
kandidature, ali bila je tako uvjerljiva s pričom kako sam je šokirala i
izdala da su mnogi mislili da će tako ispraviti zlo koje sam počinila
postane li kraljica. Upotrijebila bi malo kompulzije kada god bi se
spomenula ta tema, što je također uvelike pomoglo kako bi drugi mislili da
je sada bila potpuno odvojena od mene.
»Tako sam umorna od ovoga«, rekla je Lissa Christianu kada su opet bili
u njezinoj sobi. Ondje je tražila utočište, ležala je na krevetu u njegovu
naručju. Moja je majka čuvala stražu. »Ovo s kraljicom bila je grozna
ideja.«
Christian ju je milovao po kosi.
»Nije. Abe je rekao da će se izbori odgoditi zbog svog meteža. I bez
obzira na to koliko se žališ, znam da si ponosna jer si dospjela ovako
daleko.«
To je bila istina. Test s kaležom prepolovio je broj kandidata. Ostalo ih je
samo pet. Ariana Szelsky bila je jedna od njih, kao i Daniellin rođak Rufus
Tarus. Lissa je bila treća, a Marcus Lazar i Marie Conta bili su ostali.
Ronald Ozera nije uspio.
Moja je majka progovorila.
»Nikada nisam vidjela nešto ovakvo, nevjerojatno je koliku podršku
dobivaš. Vijeće i drugi plemići nemaju obavezu promijeniti zakon. Ali,
mnoštvo je glasno... a zadobiti ljubav 'pučana' moglo bi koristiti
određenim plemićima. Podrška tvojoj kandidaturi sigurno bi se dobro
odrazila na neke obitelji koje su u nemilosti. No, sprečava ih pomisao na
to da bi ti zapravo mogla i pobijediti. Pa će se samo nastaviti svađati i
svađati.«
Lissa se ukočila.
»Pobijediti... to zapravo i nije moguće, zar ne? Ariana je sigurna... zar
ne?«
Pobjeda nikada nije bila dio ovog šašavog plana, a sada, uz tako malo
kandidata, pritisak je bio još veći kako bi Ariana zasjela na prijestolje. Što
se Lisse ticalo, ostali kandidati nisu obećavali promjeniti život moroja.
Ariana je morala pobijediti.
»Rekla bih da da«, rekla je Janine. U njezinu se glasu osjećao ponos jer je
bila bliska s obitelji Szelsky. »Ariana je genijalna i sposobna i mnogi to
282
znaju. Dhampire bi tretirala pravedno, više nego ostali kandidati. Već je
govorila o ukidanju zakona o dobi.«
Zbog pomisli kako bi dhampirima mogli nametnuti neke gore zakone,
Lissi je bilo mučno.
»Bože, nadam se da će pobijediti. Više ništa ne smije poći po zlu.«
Kucanje na vratima prebacilo je moju majku odmah u ulogu čuvarice dok
Lissa nije rekla:
»To je Adrian.«
»Pa«, promrsio je Christian, »barem mu je tajming bolji nego obično.«
Naravno, ušao je moj dečko zaudarajući na sada već uobičajeni miris
duhana i pića. Istina, njegovi su poroci sada bili moja najmanja briga, ali
me je i dalje mučilo to što trebam ja biti uz njega kako bih ga prisilila na
lijepo ponašanje. To me je podsjetilo na ono kada je rekao da sam ja
njegova snaga.
»Ustanite«, rekao je. Izgledao je vrlo zadovoljno sobom. »Moramo otići u
jedan posjet.«
Lissa je sjela zbunjeno.
»O čemu govoriš?«
»Ja se neću više družiti s Blakeom Lazarom«, upozorio je Christian.
»Ni ti ni ja«, rekao je Adrian. »Imam nekoga boljeg. I privlačnijeg. Sjećaš
se kako si se pitao koliko je Serena bliska s Grantom? Pa, izgleda da je to
možeš pitati osobno. Našao sam je. I da, i ti možeš ići.«
Moja se majka lagano namrštila.
»Posljednje što sam čula bilo je to da su Serenu poslali kako bi predavala
u školi. Na istočnoj obali, mislim.«
Nakon strigojskog napada u kojem je ubijen Grant i još nekoliko drugih,
čuvari su odlučili povući Serenu s aktivne dužnosti na neko vrijeme.
Jedina je od čuvara preživjela.
»Da, ali kako je ljeto, doveli su je natrag kako bi pomagala nadzirati
mnoštvo tijekom izbora. Radi na prednjem ulazu.«
Lissa i Christian su se samo pogledali.
»Moramo razgovarati s njom«, rekla je Lissa uzbuđeno. »Možda je znala
koga je Grant krišom poučavao.«
»To ne znači da je jedan od njih ubio Tatianu«, upozorila je moja majka.
Lissa je kimnula.
»Ne, ali postoji veza ako je Ambroseovo pismo točno. Je li ona sada
ondje? Na ulazu?«
»Da«, odgovorio je Adrian. »I vjerojatno je ne moramo častiti pićem.«
»Onda idemo.« Lissa je ustala i posegnula za cipelama.
»Jesi li sigurna?« upitao je Christian. »Znaš što te očekuje vani.«
283
Lissa je oklijevala. Morojima je bila kasna »večer«, no to nije značilo da
su svi u krevetu, osobito na ulazu koji je u posljednje vrijeme uvijek bio
pretrpan ljudima. Osloboditi me krivice bilo je previše važno. Lissa je
odlučila.
»Da. Idemo.«
Moja je majka predvodila, a moji prijatelji slijedili su je do ulaza na dvor.
(»Vrata« koja je napravio Abe u međuvremenu su bila zakrpana.) Dvor je
bio okružen visokim, raznobojnim kamenim zidovima, što je podupiralo
dojam ljudi da je ovo zapravo elitna škola. Vrata od kovanog željeza na
ulazu bila su otvorena, ali skupina čuvara blokirala je cestu koja je vodila
na dvor. Inače bi samo dvojica čuvara bila u kućici na ulazu. Veći broj
njih bio je zbog pretresa automobila i zbog nadzora mnoštva. Gledatelji su
se poredali po rubovima ceste, promatrali su nadolazeće automobile kao
da su na nekoj premijeri. Janine je znala prečac kojim su izbjegli neke
ljude, ali ipak ne sve.
»Nemoj se bojati«, rekao je Christian Lissi dok su prolazili pored jedne
posebno glasne skupine koja ju je primijetila. »Ti si kandidatkinja za
kraljicu. Tako se i ponašaj. Ti ovo zaslužuješ. Ti si posljednji Dragomir.
Kći plemića.«
Lissa mu je uputila brz i zapanjen pogled, iznenađena što čuje strast u
njegovu glasu i što je očito vjerovao u ono što govori. Uspravivši se,
okrenula se prema svojim obožavateljima, nasmiješila se i odmahnula im,
što ih je još više oduševilo. Shvati ovo ozbiljno, podsjetila je samu sebe.
Nemoj osramotiti svoju povijest.
Na kraju, proći kroz mnoštvo do vrata pokazalo se lakšim nego uloviti
Serenu nasamo. Čuvari su bili pretrpani i inzistirali su da Serena radi
provjere, ali je moja mama obavila brz razgovor s odgovornim čuvarom.
Ona ga je podsjetila na Lissinu važnost i ponudila se kako bi zamijenila
Serenu na nekoliko minuta.
Serena se odavno oporavila od strigojskog napada. Bila je mojih godina,
plavokosa i lijepa. Bilo je jasno da je iznenađena kada je ugledala svoju
bivšu štićenicu.
»Princezo«, rekla je zadržavajući službenost. »Kako Vam mogu pomoći?«
Lissa je odvukla Serenu dalje od skupa čuvara koji su razgovarali s
morojima koji su radili kao vozači, poredani na ulazu.
»Možeš me zvati Lissa. Znaš to. Ipak si me ti učila kako zabadati nož u
jastuke.«
Serena joj se lagano nasmiješila.
»Stvari su se promijenile. Vi biste mogli biti naša sljedeća kraljica.«
Lissa je napravila grimasu.
284
»Malo vjerojatno.« Osobito zbog toga što nemam pojma kako riješiti
zagonetku, pomislila je. »Ali, trebam tvoju pomoć. Ti i Grant provodili ste
dosta vremena zajedno... je li ikada spomenuo da trenira moroje za
Tatianu? Kao nekakve tajne borbene treninge...?«
Serenino lice odalo je odgovor, skrenula je pogled.
»Ne bih smjela o tome razgovarati. Ni on mi to nije smio reći.«
Lissa je uzbuđeno zgrabila mladu čuvaricu za ruku, od čega je Serena
ustuknula.
»Moraš mi reći što znaš. Bilo što. Koga je trenirao... što su oni o tome
mislili... tko je bio uspješan. Bilo što.«
Serena je problijedila.
»Ne mogu«, prošaptala je. »To je bilo tajno. Zbog kraljičina naređenja.«
»Moja je teta mrtva«, rekao je Adrian resko. »A i sama si rekla da možda
razgovaraš s budućom kraljicom.« Ovo je izazvalo Lissin ljutit pogled.
Serena je oklijevala, a onda je duboko uzdahnula.
»Mogu sastaviti popis imena. No, možda se neću sjetiti svih. I nemam
pojma kako im je išlo, znam samo da su se mnogi ljutili. Grant je smatrao
kako je Tatiana namjerno izabrale one s najmanje volje.«
Lissa joj je stisnula ruku.
»Hvala ti. Puno ti hvala.«
Serena je izgledala kao da je još uvijek boli što mora odavati tajne
informacije. Oni su na prvom mjestu nije uvijek funkcioniralo kod
podijeljene odanosti.
»No, morat ću vam se kasnije javiti. Potrebna sam ovdje.«
Serena se vratila na svoje mjesto, a moja se majka vratila Lissi. A ja, ja
sam se vratila u vlastitu stvarnost u automobil koji se zaustavio. Zatreptala
sam kako bih pročistila vid i pogledala gdje smo. Drugi hotel. Dosada
bismo već trebali imati status zlatnog člana.
»Što se događa?«
»Stat ćemo«, rekao je Dimitri. »Moraš se odmoriti.«
»Ne, ne moram. Moramo nastaviti prema dvoru. Moramo Jill odvesti tamo
na vrijeme za izbore.«
Naš početni cilj u pronalaženju Jill bio je dati Lissi moć kako bi za nju
glasovali. No, otada nam je palo na pamet da, ako Lissina kandidatura
ovoliko ometa izbore, onda bi iznenadno pojavljivanje njezine sestre
vjerojatno kreiralo isto toliku senzaciju i nevjericu. Genetski test riješio bi
svaku sumnju i dao Lissi moć kako bi za nju glasovali, ali početna
konfuzija pružila bi nam još vremena koje nam je tako očajnički trebalo
kako bismo pronašli ubojicu. Unatoč nasumičnim dokazima koji su moji
285
prijatelji otkrivali, još uvijek nisu imali nikakvu stvarnu teoriju o tome tko
je ubojica.
Dimitri mi je uputio pogled koji je govorio nemoj mi lagati.
»Upravo si bila s Lissom? Odvijaju li se već izbori?«
»Ne«, priznala sam.
»Onda ćeš se odmoriti.«
»Dobro sam«, obrecnula sam se.
Međutim, te me budale nisu htjele poslušati. Bilo je komplicirano prijaviti
se u hotel zbog toga što nitko od nas nije imao kreditnu karticu, a hotelsko
pravilo bila je ne uzimati gotovinu. Sonja je kompulzijom prisilila
recepcionara da misli kako to ipak jest njihovo pravilo pa smo uskoro
uzeli dvije susjedne sobe.
»Pusti me da nasamo razgovaram s njom«, šapnuo je Dimitri Sonji.
»Mogu se nositi s tim.«
»Budi pažljiv«, upozorila je Sonja. »Krhka je.«
Sonja je primila Jill za ruku i odvela je u jednu od soba.
»Dođi, uzet ćemo poslugu u sobu.«
Dimitri je otvorio druga vrata i pogledao me u iščekivanju. Uz uzdah
slijedila sam ga i sjela na krevet prekriženih ruku. Soba je bila sto puta
ljepša od one u Zapadnoj Virginiji.
»Možemo li mi naručiti poslugu u sobu?«
Privukao je stolac i sjeo nasuprot meni, udaljen oko jedan metar.
»Moramo razgovarati o onome što se dogodilo Viktoru.«
»Nemamo o čemu razgovarati«, rekla sam turobno. Mračni osjećaji koje
sam iskazivala tijekom vožnje konačno su se sručili na mene. Gušili su
me. Osjećala sam se klaustrofobičnije nego kada sam bila u pritvoru.
Krivnja je sama po sebi bila zatvor. »Ja sam zaista ubojica kako i svi kažu
da jesam. Nije važno što je to bio Viktor. Hladnokrvno sam ga ubila.«
»To se teško može nazvati hladnokrvnim.«
»Ali jest!« povikala sam i osjetila kako mi suze naviru na oči. »Plan je bio
svladati njega i Roberta kako bismo mogli osloboditi Jill. Svladati. Viktor
mi nije bio prijetnja. Bio je starac, zaboga.«
»Činio se kao prijetnja«, rekao je Dimitri. Njegova mirnoća bila je
suprotnost mojoj sve većoj histeriji, kao i obično. »Koristio je svoju
magiju.«
Odmahnula sam glavom i zarila lice u ruke.
»Nije me mogla ubiti. Vjerojatno ni on sam ne bi mogao izdržati još dugo.
Mogla sam pričekati ili pobjeći. K vragu, i pobjegla sam! Ali, umjesto da
ga zarobim, bacila sam ga o betonski zid! Nije se mogao mjeriti sa mnom.
Starac. Ubila sam starca. Da, možda je bio spletkaroš i pokvareni starac,
286
ali nisam ga željela ubiti. Htjela sam da opet bude u zatvoru. Htjela sam da
provede ostatak života iza rešetaka i da živi sa svojim zločinima. Živi,
Dimitri.«
Činilo se čudnim što se osjećam ovako s obzirom na to koliko sam mrzila
Viktora. Ipak, to je bila istina: to nije bila fer borba. Djelovala sam bez
razmišljanja. U mojoj se obuci uvijek radilo o obrani i borbi protiv
čudovišta. Nikada se nije spominjala čast, ali odjednom, značila mi je
puno.
»Nije bilo nimalo časti u onome što sam mu učinila.«
»Sonja je rekla da nisi ti kriva.« Dimitrijev glas još je uvijek bio nježan, a
ja sam se zbog toga nekako gore osjećala. Poželjela sam da me prekori i
potvrdi krivnju koju sam osjećala. Htjela sam da opet bude moj kritični
instruktor. »Rekla je da je to bila nagla provala duha.«
»Bilo je...« Zastala sam prisjećajući se izmaglice borbe što sam bolje
mogla. »Nikada dotada zapravo nisam razumjela kroz što prolazi Lissa u
svojim najgorim trenucima. Samo sam pogledala Viktora... i vidjela sam
sve zlo na ovom svijetu, zlo koje sam morala zaustaviti. Bio je loš, ali nije
to zaslužio. Nije uopće dobio priliku.« Čast, mislila sam i dalje. Kakve
časti ima u tome?
»Ne slušaš, Rose. Nisi ti kriva. Duh ima snažnu magiju koju ne
razumijemo. A njegov mračni dio... pa, znamo da je kadar učiniti strašne
stvari. Stvari koje se ne mogu kontrolirati.«
Podigla sam pogled prema njemu.
»Trebala sam biti jača od toga.« I eto ga. Misao koja je stajala iza sve
moje krivnje, iza svih onih strašnih emocija. »Trebala sam biti jača od
toga. Bila sam slaba.«
Dimitrijeve umirujuće riječi nisu došle baš brzo.
»Nisi nepobjediva«, rekao je konačno. »Nitko to od tebe i ne očekuje.«
»Ja očekujem. Ono što sam učinila...« progutala sam knedlu. »Ono što
sam učinila neoprostivo je.«
Razrogačio je oči u šoku.
»To... to je ludo, Rose. Ne možeš se kažnjavati zbog nečega što nisi mogla
kontrolirati.«
»Da? A zašto onda ti još uvijek...«
Zastala sam jer sam se spremala optužiti Dimitrija da on i dalje kažnjava
sam sebe. Osim... što više nije to radio. Je li osjećao krivnju zbog onoga
što je činio kao strigoj? Bila sam sigurna da jest. Sonja je to i priznala.
Ipak, negdje na ovom putovanju, opet je preuzeo kontrolu nad svojim
životom, malo po malo. To mi je ona i rekla, ali tek sada sam zapravo to
uvidjela.
287
»Kada?« upitala sam. »Kada se to promijenilo? Kada si shvatio da možeš
nastaviti živjeti, čak i poslije sve te krivnje?«
»Nisam siguran.« Ako ga je pitanje i iznenadilo, nije to pokazao. Pogled
mu je bio spojen s mojim, ali zapravo nije bio usredotočen na mene.
Pitanje ga je zaokupilo. »Pomalo, zapravo. Kada su mi Lissa i Abe prvi
put pristupili u vezi s bijegom, bio sam spreman to učiniti zbog toga što
me je ona to zamolila. A onda, što sam više razmišljao o tome, više sam
uviđao da je to bilo i osobno. Nisam mogao podnijeti pomisao da si
zatvorena u nekoj ćeliji, odsječena od svijeta. To nije bilo u redu. Nitko ne
bi tako trebao živjeti, a shvatio sam da i sam radim istu stvar, vlastitom
odlukom. Odvajao sam se od svijeta zbog krivnje i samokažnjavanja.
Dobio sam drugu priliku za život, a odbacivao sam je.«
Još uvijek sam bila uznemirena, još uvijek bijesna i ispunjena tugom, ali
njegova me priča držala tihom i zapanjenom. Čuti ga da ovako otvara dušu
bila je prilika koja se rijetko pruža.
»Već si me čula da govorim o ovome«, nastavio je. »O svom cilju da
cijenim sitnice u životu. Što smo dalje išli, više sam se prisjećao tko sam.
Ne samo borac. Lako je boriti se. No, važno je zašto se borimo. A one
noći u uličici s Donovanom...« Zadrhtao je. »To je bio trenutak kada sam
se mogao pretvoriti u nekoga tko će bezosjećajno ubijati, ali ti si me
povukla natrag, Rose. To je bila prekretnica. Ti si me spasila... kao što me
je i Lissa spasila kolcem. Znao sam, kako bih ostavio iza sebe onaj
strigojski dio svog bića, da se moram boriti kako bih postao ono što oni
nisu. Morao sam prigrliti ono što oni odbijaju: ljepotu, ljubav, čast.«
U tom trenutku bila sam dvije osobe. Jedna je bila presretna. Čuti ga da
tako govori, uviđajući da se borio sa svojim demonima i bio nadomak
pobjedi... pa, gotovo sam zaridala ođ sreće. U isto vrijeme njegove
nadahnute riječi samo su me podsjetile koliko sam duboko pala. Moja tuga
i samosažaljenje opet su prevladale.
»Onda bi ti trebao razumjeti«, rekla sam gorko. »Upravo si sam rekao:
čast. Važna je. Oboje znamo da jest. Ja sam svoju izgubila. Izgubila sam je
tamo na parkiralištu kada sam ubila nevinu osobu.«
»A ja sam ih ubio stotine«, rekao je odrješito. »Puno nevinijih od Viktora
Daškova.«
»To nije isto! Nisi mogao drugačije!« Moji su osjećaji opet izbili na
površinu. »Zašto non-stop ponavljamo isto?«
»Zato što ne dopire do tebe! Ni ti nisi mogla drugačije!« Strpljenje ga je
izdavalo. »Osjećaj krivnje. Prežali ovo. Ali, kreni dalje. Nemoj dopustiti
da te to uništi. Oprosti sama sebi.«
Skočila sam na noge i ulovila ga nespremna.
288
»Oprostiti sama sebi? To želiš? Baš ti, od svih osoba?«
Činilo se da ne može naći riječi. Mislim da je to bilo zbog moje blizine.
Uspio je kimnuti.
»Onda mi reci ovo. Kažeš da je gotovo s krivnjom, da si odlučio uživati u
životu i sve to. Razumijem. Ali, jesi li, duboko u sebi, zaista sam sebi
oprostio? Već sam ti davno rekla da ti opraštam za sve u Sibiru, ali što je s
tobom? Jesi li i ti to učinio?«
»Upravo sam rekao...«
»Ne. To nije isto. Kažeš mi da oprostim sama sebi i krenem dalje. Ali, ti
sam to ne želiš učiniti. Ti si licemjer, druže. Ili smo oboje krivi ili smo
oboje nevini. Odaberi.«
I on je ustao i spustio svoj visoki pogled prema meni.
»Nije baš tako jednostavno.«
Prekrižila sam ruke na prsima i odbila biti zastrašena.
»Baš jest tako jednostavno. Isti smo! Čak i Sonja kaže da jesmo. Uvijek
smo bili isti, a i sada se ponašamo na isti glupi način. Sebe ocjenjujemo
višim standardima nego sve ostale.«
Dimitri se namrštio.
»Ja... Sonja? Što ona ima s ovim?«
»Rekla je da su naše aure u skladu. Rekla je da zasvijetle kada smo jedno
blizu drugoga. Rekla je da to znači da me još uvijek voliš i da smo u
harmoniji i...« Uzdahnula sam, okrenula se i počela šetati po sobi. »Ne
znam. Nisam to trebala spominjati. Ne bismo trebali vjerovati u ovo o
aurama kada dolazi od već poluludih korisnika magije.«
Došla sam do prozora, naslonila čelo na hladno staklo i pokušala odlučiti
što učiniti. Oprostiti sebi. Mogu li to? Maleni grad pružao se ispred mene
iako sam zaboravila gdje smo. Automobili i ljudi kretali su se ispod, duše
koje žive svoje živote. Duboko sam udahnula. Slika Viktora na asfaltu
proganjat će me još dugo, dugo vremena. Učinila sam nešto strašno, čak i
ako su moje namjere bile dobre, ali svi su imali pravo: nisam bila svoja. Je
li to mijenjalo ono što se dogodilo? Hoće li to vratiti Viktora? Ne. A
iskreno, nisam znala kako zaboraviti to što sam učinila, kako izbaciti te
krvave prizore iz svoje glave. Samo sam znala da moram krenuti dalje.
»Ako dopustim da me ovo zaustavi«, prošaptala sam, »ako ne učinim
ništa... to je onda veće zlo. Učinit ću više dobra ako preživim. Ako se
nastavim boriti i štititi druge.«
»Što hoćeš reći?« upitao je Dimitri.
»Hoću reći... da opraštam sama sebi. To ne čini sve savršenim, ali je
početak.« Vrhom prsta pratila sam pukotinu na površini stakla. »Tko zna?
Možda mi je onaj ispad na parkiralištu oduzeo malo tame za koju Sonja
289
kaže da se nalazi u mojoj auri. Iako sam skeptična, moram joj malo
vjerovati. Bila je u pravu kada je rekla da sam na rubu i da mi treba samo
jedna iskra.«
»Bila je u pravu i kada je rekla nešto drugo«, rekao je Dimitri nakon
dugačke stanke. Bila sam mu okrenuta leđima, ali njegov je glas imao
čudan prizvuk, stoga sam se morala okrenuti.
»Što to?« pitala sam.
»Da te još volim.«
Ta jedna rečenica sve je promijenila u svemiru.
Vrijeme se usporilo na jedan otkucaj srca. Svijet je postao njegove oči,
njegov glas. To se nije događalo. To nije bilo stvarno. Ništa nije moglo
biti stvarno. Izgledalo je kao duhom izazvan san. Oduprla sam se želji da
zatvorim oči i vidim hoću li se za koji trenutak probuditi. Ne. Koliko god
se činilo nevjerojatnim, ovo nije bio san. Ovo je bilo stvarno. Ovo je bio
život. Ovo je bila ljudska priroda.
»O... otkada?« konačno sam uspjela procijediti.
»Od... oduvijek.« Njegov je ton govorio da je odgovor jasan. »Poricao
sam to kada sam se preobrazio. U mom srcu nije bilo mjesta ni za što
drugo osim krivnje. Osobito sam osjećao krivnju zbog tebe, zbog toga što
sam učinio, i gurao sam te od sebe. Podignuo sam zid kako bi ti bila
sigurna. Neko je vrijeme funkcioniralo, dok moje srce nije konačno počelo
prihvaćati druge emocije. I sve mi se vratilo. Sve što sam osjećao za tebe.
Nikada i nije nestalo; bilo je samo skriveno od mene dok ne bi opet bio
spreman. I ponovo... ona je uličica bila prekretnica. Pogledao sam te...
vidio tvoju dobrotu, tvoju nadu i tvoju vjeru. To te čini lijepom. Tako,
tako lijepom.«
»Dakle, ipak to nije bila moja kosa«, rekla sam ne znajući kako se uopće
mogu šaliti u ovakvu trenutku.
»Ne«, rekao je nježno. »I tvoja je kosa bila lijepa. Sve na tebi. Bila si
prekrasna kada smo se tek upoznali i, nekako, ne znam kako, došla si još i
dalje. Uvijek si bila čista, sirova energija, a sada to znaš i kontrolirati. Ti si
najdivnija žena koju sam ikada upoznao i drago mi je što sam u svom
životu imao tu ljubav prema tebi. Žao mi je što sam je izgubio.« Postao je
zamišljen. »Dao bih sve, sve na svijetu da se mogu vratiti i promijeniti
povijest. Da ti mogu potrčati u zagrljaj nakon što me Lissa preobrazila. Da
mogu provesti život s tobom. Naravno, sada je prekasno i ja sam to
prihvatio.«
»Zašto... zašto je prekasno?«
Dimitrijeve su oči postale tužne.
290
»Zbog Adriana. Zbog toga što si krenula dalje. Ne, slušaj«, rekao je
prekidajući moje proteste. »Imala si pravo to učiniti nakon onoga kako
sam se ponašao prema tebi. I više od ičega drugog, želim da budeš sretna
kada te oslobodimo krivnje i kada priznaju Jill. I sama si rekla da te
Adrian usrećuje. Rekla si da ga voliš.«
»Ali... upravo si rekao da me voliš. Da želiš biti sa mnom.« Moje su se
riječi činile nespretnima, nedostojnima njegove rječitosti.
»I rekao sam ti: neću krasti djevojku drugog muškarca. Želiš govoriti o
časti? Eto je u svom najčišćem obliku.«
Krenula sam prema njemu, a svakim je korakom napetost oko nas rasla.
Dimitri je stalno govorio da je uličica njegova prekretnica. Za mene? To je
bilo sada. Stajala sam na rubu nečega što će mi promijeniti život.
Proteklog tjedna vrlo sam se dobro čuvala od ičega romantičnog s
Dimitrijem. Pa ipak... jesam li? Što je zapravo ljubav? Cvijeće, čokolada i
poezija? Ili je to nešto drugo? Je li to znati završiti nečiji vic? Je li to imati
apsolutnu vjeru u to da netko pazi na tebe ? Je li to poznavati nekoga tako
dobro da ta osoba isti trenutak razumije zašto si učinio to što si učinio i
dijeliti ista uvjerenja?
Čitavog tjedna tvrdila sam da moja ljubav prema Dimitriju blijedi. U
stvarnosti samo je još više rasla. Nisam niti uvidjela da se to događa.
Ponovno sam uspostavljala naš stari odnos i jačala povezanost.
Potvrđujući da je od svih ljudi na svijetu, uključujući i Lissu, Dimitri
jedini koji me zaista razumije.
Mislila sam to: voljela sam Adriana. Bilo je teško zamisliti život bez
njega, ali moje druge riječi kod Mastranovih odale su me: zabavno mi je s
njim. S osobom koju voliš treba ti biti zabavno, ali to ne bi trebala biti
prva stvar koja ti padne na pamet. Ili sam trebala reći: »Mi jedno drugo
snažimo«. Ili: »Zbog njega želim biti bolja osoba.« I možda najvažnije od
svega: »Savršeno me razumije.«
Međutim, ništa od toga nije bila istina pa to nisam ni rekla. Tražila sam
Adriana zbog utjehe. Njegova prisnost i humor bili su važan dio mog
svijeta. A da je u opasnosti? Bacila bih se pred njega, isto kao i pred Lissu.
Ipak, nisam ga inspirirala, zapravo ne. Trudio se. Htio je biti bolja osoba,
ali u ovom trenutku u životu njegova je motivacija bila impresionirati
druge, impresionirati mene. To nije bilo zbog njega. To ga nije činilo
lošim ili slabim, ali je mene činilo njegovom štakom. Preboljet će to, bila
sam sigurna. Jednom će doći na svoje i postati predivan muškarac, ali još
nije bio u toj fazi samootkrića. Ja jesam.
Sada sam stajala pred Dimitrijem, opet gledala u te tamne oči, oči koje
sam toliko voljela. Stavila sam ruke na njegove grudi, osjećala snažne i
291
ravnomjerne otkucaje srca, možda malo brže nego inače. Toplina se
proširila vrhovima mojih prstiju. Podignuo je ruku i ulovio me za zglob,
ali me nije odgurnuo. Crte tog predivnog lica izgledale su napeto dok je
vodio neku unutarnju bitku, ali sada kada sam znala, sada kada sam bila
sigurna, mogla sam vidjeti njegovu ljubav prema meni. Ljubav se miješala
sa žudnjom. Bilo je toliko, toliko očito.
»Trebao si mi reći«, rekla sam. »Trebao si mi to već davno prije reći.
Volim te. Nikada te nisam prestala voljeti. Moraš to znati.«
Udahnuo je kada sam rekla volim te i mogla sam vidjeti kako je njegova
unutarnja borba kako bi preuzeo kontrolu prerasla u pravi rat.
»Ne bi bilo nikakve razlike. Ne kada je Adrian umiješan«, rekao je. Prsti
oko moje ruke lagano su se stisnuli kao da bi me ovog puta zaista mogao
odgurnuti. Nije. »Ozbiljan sam. Neću biti takav čovjek, Rose. Neću biti
muškarac koji uzima tuđu ženu. A sada, molim te. Pusti me. Nemoj ovo
još više otežavati.«
Ignorirala sam zahtjev. Da se htio odmaknuti od mene, mogao je već to
učiniti. Raširila sam prste i tako dodirivala još veću površinu grudi
upijajući osjećaj tog toplog dodira koji mi je tako dugo nedostajao.
»Ne pripadam mu«, rekla sam tiho, približila se Dimitriju i zabacila glavu
kako bih mu mogla jasno vidjeti lice. Toliko emocija, toliko konflikata
dok je njegovo srce pokušavalo odlučiti što je ispravno, a što ne. Dok sam
stajala naslonjena na njega, osjećala sam se... potpunom. Sonja je rekla da
nijedan par ne dijeli jednu auru ili jednu dušu, ali našima nije bilo suđeno
da budu razdvojene. Pristaju zajedno kao dva komadića slagalice, kao dva
pojedinca koja čine nešto veće od samih sebe. »Ne pripadam nikome.
Sama donosim svoje odluke.«
»I ti si s Adrianom« rekao je Dimitri.
»Ali, suđena sam tebi.«
I to je bilo to. Bilo kakva krinka kontrole ili razuma koju smo imali
rasplinula se. Zidovi su se srušili i sve što smo skrivali jedno od drugog
sručilo se na nas. Podignula sam ruke i približila nas u poljubac, poljubac
koji ovaj put nije prekinuo. Poljubac koji nije završio mojim udarcem.
Njegove su me ruke obujmile dok me je podizao na krevet, a jedna mu je
ruka uskoro klizila niz moj bok pa niz nogu koja je već bila polugola
zahvaljujući onoj jadnoj, odrpanoj haljini.
Svaki se živac u mojem tijelu upalio i osjetila sam kako se želja vraća u
njega i onda još više. Nakon svijeta smrti činilo se da više cijeni ljubav. I
ne samo to, trebala mu je. Trebao mu je život. Trebao je mene, ne samo
fizički, no na isti su način moje srca i duša uvijek trebale njega. Ono što
292
smo tada učinili, kada smo se oslobodili odjeće i spojili tijela, postalo je
više nego puka pohota, iako je bilo dosta i nje.
Biti s njim nakon toliko dugo vremena, nakon svega što smo pretrpjeli...
bilo je kao povratak kući. Kao da sam konačno tamo gdje, i s kim,
pripadam. Moj svijet, moje srce... zdrobili su se kada sam ga izgubila.
Ipak, dok me je gledao, dok su njegove usne izgovarale moje ime i
prelazile po mojoj koži... znala sam da se ti komadići mogu opet spojiti. I
znala sam da je to, s potpunom sigurnošću, da je čekati ovo, čekati da
drugi put vodimo ljubav, bilo ispravno. S bilo kim drugim, bilo kada...
bilo bi pogrešno.
Kada smo završili, bilo je kao da još uvijek ne možemo biti dovoljno
blizu. Čvrsto smo grlili jedno drugo, udovi su nam bili isprepleteni, kao da
ćemo tako nadoknaditi udaljenost koja je toliko dugo vladala između nas.
Zatvorila sam oči, a moja osjetila bila su preplavljena njime. Sanjivo sam
uzdahnula.
»Drago mi je što si popustio. Drago mi je što tvoja samokontrola nije jaka
kao moja.«
Ovo ga je nasmijalo, osjetila sam kako mu izbija kroz grudi.
»Roza, moja samokontrola deset je puta veća od tvoje.«
Otvorila sam oči i pogledala ga u oči. Odmaknula sam mu kosu i
nasmiješila se, sigurna da će se moje srce nastaviti širiti dok ne ostane više
ništa od mene.
»Je li? Nisam stekla takav dojam.«
»Pričekaj sljedeći put«, upozorio me je. »Činit ću stvari zbog kojih ćeš
izgubit kontrolu za koju sekundu.«
Taj komentar jednostavno je tražio dosjetku duhovite Rose Hathaway. Isto
tako, zbog njega mi je krv uzavrela, zbog čega smo oboje bili iznenađeni
kada sam iznenada rekla:
»Možda neće biti sljedećeg puta.«
Dimitrijeva ruka, koja je klizila mojim ramenom, ukipila se.
»Što? Zašto?«
»Moramo učiniti još nekoliko stvari prije nego što se ovo ponovi.«
»Adrian«, pogodio je.
Kimnula sam.
»A to je moj problem pa ti zadrži za sebe svoje časne misli. Ja se moram
suočiti s njim i odgovarati za ovo. I hoću. A ti...« Nisam mogla vjerovati
što sam mu se spremala reći. Nisam mogla vjerovati što to mislim. »Ako
mislimo biti zajedno, još moraš sam sebi oprostiti.«
Njegov zbunjeni izraz lica pretvorio se u bolan.
»Rose...«
293
»Ozbiljna sam.« Netremice sam izdržala njegov pogled. »Ti moraš
oprostiti sebi. Zaista. Svi drugi jesu. Ako ne možeš, onda ne možeš dalje.
Mi ne možemo.«
To je bio jedan od najvećih rizika u mom životu. Nekada bih potrčala k
njemu bez pitanja, ignorirala bih naše probleme, presretna što mogu biti s
njim. Ali sada... nakon svega što sam proživjela, promijenila sam se.
Voljela sam ga. Toliko sam ga voljela i željela. Ipak, zbog snage te ljubavi
ovo sam morala učiniti. Ako želimo biti zajedno, morali smo to učiniti na
ispravan način. Seks je bio predivan, ali nije bio čarobni lijek za sve. K
vragu. Negdje usput, naučila sam biti razumna. Još uvijek sam se
namjeravala suočiti s Adrianom. A ako Dimitri ne bude htio učiniti to što
tražim od njega, zaista ću otići. Izgubit ću oba muškarca, ali bolje biti sam
sa svojim samopoštovanjem, nego u pogrešnoj vezi.
»Ne znam«, rekao je Dimitri konačno. »Ne znam mogu li... jesam li
spreman.«
»Onda brzo odluči«, rekla sam. »Ne moraš baš ovog trenutka, ali
jednom...«
Nakon toga nisam potezala tu temu. Zasada neću inzistirati iako sam znala
da će on zapamtiti i shvatiti važnost toga. Znala sam da sam u pravu što to
tražim. Ne bi mogao sa mnom biti sretan ako nije sretan sam sa sobom.
Palo mi je na pamet, tada kada sam se zauzela za sebe i za ono što mi je
potrebno, da je naša stara uloga učenice i učitelja zauvijek nestala. Sada
smo bili ravnopravni.
Naslonila sam glavu na njegove grudi i osjetila kako se opušta. Uživali
smo u ovom trenutku, barem još malo. Sonja je rekla da nam treba
»odmor« pa sam pomislila da još uvijek imamo malo vremena prije nego
što nas sat koji otkucava odvede natrag na dvor. Dok smo Dimitri i ja još
uvijek bili jedno uz drugo, shvatila sam da zaista želim odspavati. Bila
sam iscrpljena od borbe, koja je, shvatila sam, krenula vrlo neočekivanim
smjerom. Moja krivnja i očajanje zbog Viktora te eksplozija duha isto su
tako uzele svoj danak, bez obzira na to što je medaljon za iscjeljenje još
uvijek bio oko mog vrata. I da, pomislila sam uz lagani smiješak,
jednostavno sam bila iscrpljena od onoga što smo Dimitri i ja upravo
činili. Bilo je lijepo koristiti tijelo za nešto što ne rezultira ozbiljnom
ozljedom, za promjenu.
Zaspala sam u njegovu naručju, okružena tamom jednako toplom kao i
njegovo naručje. Trebalo je biti tako jednostavno. Trebao je to biti miran,
sretan odmor.
Ipak, kao i obično, nisam bila te sreće.
294
Duhom izazvan san izvukao me iz dubi

http://www.book-forum.net

18Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:44 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
sna i, na djelić sekunde,
pomislila sam da je možda Robert Doru došao osvetiti smrt svog brata.
Ali, ne. Tu nije bilo nikakvog osvetoljubivog Daškova. Umjesto toga,
zatekla sam se kako zurim u par smaragdno zelenih očiju.
Adrian.

http://www.book-forum.net

19Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:48 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Trideseto poglavlje
Nisam mu potrčala u naručje kao i inače. Kako bih mogla? Nakon onoga
što sam učinila? Ne. Nisam više mogla glumiti. Još uvijek nisam bila
sigurna što sprema budućnost Dimitriju i meni, ne dok on ne odgovori na
moj ultimatum. No, znala sam da moram pustiti Adriana. Moji osjećaji
prema njemu još su uvijek bili snažni i pitala sam se je li uopće bilo
moguće da nas dvoje budemo prijatelji. Bez obzira na to, nisam ga mogla
vući za nos nakon što sam spavala s Dimitrijem. Nisam nikoga ubila, ne,
ali bilo je nečasno.
Ipak... sada Adrianu nisam mogla reći ništa od toga, shvatila sam. Nisam
mogla prekinuti s njim u snu. To je bilo gotovo jednako loše kao prekid
putem SMS-a. Uostalom, imala sam osjećaj da... pa, da će mi vjerojatno
trebati njegova pomoć. Toliko o časti. Uskoro, zaklela sam se. Uskoro ću
mu reći.
Činilo se da ne primjećuje da ga nisam zagrlila. Međutim, primijetio je
nešto drugo.
»Opa.«
Od svih mjesta na svijetu bili smo u knjižnici u Sv. Vladimiru, a ja sam
mu, preko knjižničkih stolova koji su se pružali između nas, uputila
zbunjen pogled.
»Opa, što?«
»Tvoja... tvoja aura. Pre... predivna je. Sjaji. Hoću reći, uvijek sjaji, ali
danas... pa, nikada nisam vidio nešto takvo. Nisam to očekivao nakon
svega što se dogodilo.«
Neugodno sam se promeškoljila. Budući da bi počela sjati i inače u
Dimitrijevoj blizini, tko zna što se dogodilo s mojom aurom poslije seksa?
»Nakon čega?« upitala sam skrećući mu pozornost.
Zahihotao se i prišao mi. Njegova je ruka nesvjesno posegnula za
cigaretom, zastala i onda se spustila.
»Oh, daj. Svi o tome govore. Kako ste ti i Belikov oteli Jailbait, što je
uopće s tim, i primorali onu alkemičarku. To je najveća vijest ovdje. Pa,
osim izbora. Uskoro će posljednji test.«
295
»Tako je...« prošaptala sam. Gotovo su prošla dvadeset i četiri sata otkada
je dobila zagonetku. Ostalo je još samo malo vremena, a koliko sam znala,
još nije imala odgovor.
»Zašto uopće spavaš usred dana?« upitao je. »Nisam te očekivao uloviti.
Pretpostavljao sam da ćeš imati ljudski ritam.«
»Imali... imali smo tešku noć, osim bježanja od gomile čuvara i svega.«
Adrian me je primio za ruku i lagano se namrštio kada nisam uzvratila
stisak. Mrštenje se brzo pretvorilo u onaj njegov ležeran osmijeh.
»Pa, ja bih se više brinuo zbog tvog starog nego, zbog njih. Pošizio je jer
niste ostali na sigurnom. I zbog toga što ne može do alkemičara. A, vjeruj
mi, pokušava.«
Na to sam se gotovo nasmijala, osim što ni ja nisam željela takav ishod.
»Znači, ipak nije svemoguć.« Uzdahnula sam. »To nam treba. Sydney.
Odnosno, onaj frajer koji je s njom. Onaj koji navodno nešto zna.«
Prisjetila sam se prepoznavanja na Ianovu licu. On poznaje muškarca koji
je napao Lissu i podmitio Joea. »Treba nam.«
»Koliko sam shvatio«, rekao je Adrian, »čuvari se samo motaju oko
hotela, uglavnom se brinu kako alkemičari ne bi otišli. Ipak, kontroliraju
tko ulazi. Neće pustiti nikoga od nas, ili druge alkemičare, unutra. Ima još
mnogo drugih gostiju, a mislim da se Abe čak pokušao i prerušiti i nije
uspio.«
Siroti Zmey.
»Trebao je imati više vjere u čuvare. Neće pustiti nikoga osim svojih
kolega unutra ili van.« Zastala sam zbog vlastitih riječi. »To je to...«
Adrian me je sumnjičavo odmjerio.
»Oh, ne? Znam taj pogled. Nešto ludo će se dogoditi.«
Primila sam ga za ruku, više zbog uzbuđenja nego iz ljubavi.
»Otiđi do Mikhaila. Reci mu da se treba naći s nama.« Zastala sam.
Vidjela sam grad gdje su bili smješteni alkemičari. Budući da je bio
najbliže dvora, često smo išli tamo. Razmišlja sam i pokušala se sjetiti
nekog detalja. »Kod restorana s crvenim natpisom. Na suprotnoj je strani.«
»Lakše je to reći nego učiniti, malena dhampirice. Koriste svakog čuvara
na dvoru kako bi nadzirali izbore. Da Lissa nije bila napadnuta, ne bi
dopustili tvojoj mami da bude s njom. Mislim da se Mikhail ne može
izvući.«
»Naći će načina«, rekla sam uvjereno. »Reci mu da je to ključno za
pronalazak ubojice. Odgovor. Snalažljiv je.«
Adrian je izgledao skeptično, ali bilo mu je teško išta mi odbiti.
»Kada?«
296
Doista, kada? Sada je gotovo podne, a nisam uopće obraćala pažnju na to
gdje smo se zaustavili. Koliko će nam trebati da dođemo do dvora? Iz
onoga što sam znala o izborima, oni koji prođu posljednji test održat će
govore kada počne morojski dan, U teoriji, onda će krenuti izravno na
glasovanje, osim ako neuspe naš plan. Lissino sudjelovanje to će razvući
na nekoliko dana, pod uvjetom da prođe.
»Ponoć«, rekla sam. Ako dobro nagađam, dvor će tada biti potpuno zauzet
izbornom dramom i olakšati Mikhailu izlaz. Nadala sam se. »Hoćeš li mu
reći?«
»Sve za tebe.« Adrian mi se galantno naklonio. »Iako još uvijek mislim da
je opasno da budeš direktno umješana u ovo.«
»Ovo moram sama učiniti«, rekla sam »Nemogu se kriti.«
Kimnuo je kao da razumije. Nisam bila sigurna u to.
»Hvala ti«, rekla sam mu. »Puno ti hvala na svemu. A sada idi.«
Adrian mi se iskrivljeno nasmiješio.
»Ti baš ne gubiš vrijeme s izbacivanjem frajera iz kreveta, ha?«
Lecnula sam se, šala s krevetom bila je malo preblizu istine.
»Želim da Mikhail bude spreman. I isto moram promatrati Lissin
posljednji test.«
Ovo je osvijestilo Adriana.
»Ima li izgleda? Hoće li proći?«
»Ne znam«, priznala sam. »Ovaj je težak.«
»U redu. Vidjet ćemo što možemo učiniti.« Dao mi je mali poljubac. Moje
su usne automatski odgovorile, ali moje srce nije. »I Rose? Ozbiljan sam.
Budi oprezna. Bit ćeš jako blizu dvora. Da ne spominjem gomilu čuvara
kojima si na popisu najtraženijih i vjerojatno će te pokušati ubiti.«
»Znam.« Rekla sam i odlučila ne spomenuti da tu nema nikakvog
»vjerojatno«.
Nakon toga je nestao, a ja sam se probudila. Začudo, ono što sam pronašla
u stvarnosti činilo se većim snom od onoga što sam iskusila s Adrianom.
Dimitri i ja još smo uvijek bili u krevetu, priljubljeni ispod pokrivača, naša
tijela i udovi još su uvijek bili isprepleteni. Dok je spavao, imao je onaj
svoj rijetki spokojni izgled i gotovo se činilo da se smiješi. Na trenutak
razmišljala sam o tome bih li ga probudila i rekla mu da krenemo. Pogled
na sat, srećom, otklonio je tu pomisao. Još smo uvijek imali vremena, a i
bližilo se vrijeme testa. Morala sam otići k Lissi i uzdala se u to da će
Sonja navratiti ako prespavamo.
Naravno, točno sam procijenila vrijeme testiranja. Lissa je hodala preko
dvorskih travnjaka, marširala kao netko tko ide na sahranu. Nije
297
primjećivala ni sunce ni cvijeće ni ptice. Nije je moglo razveseliti ni
njezino društvo: Christian, moja majka i Tasha.
»Ne mogu ja ovo«, rekla je zagledavši se u zgradu u kojoj se nalazila
njezina sudbina. »Ne mogu ići na ovaj test.« Tetovaža se pobrinula kako
ne bi odala više informacija.
»Ti si pametna. Genijalna.« Christianova ruka bila je oko njezina struka i
u tom trenutku voljela sam ga zbog njegove vjere u nju. »Ti to možeš.«
»Ne razumiješ«, rekla je uzdahnuvši. Doći će bez odgovora na zagonetku,
što je značilo da je plan ugrožen, kao i njezina želja da se dokaže.
»Barem jednom razumije«, rekla je Tasha, a u glasu joj se osjetio lagani
šaljivi ton. »Ti to možeš. Moraš to učiniti. Toliko toga ovisi o tome.«
Zbog njezina povjerenja Lissa se nije osjećala ništa bolje. To je moglo
samo pojačati pritisak. Razočarat će kao u snu o Vijeću koji je izazvao
kalež. Ni ondje nije bilo odgovora.
»Lissa!«
Jedan ih je glas zaustavio i Lissa se okrenula kako bi vidjela Serenu kako
trči prema njima, a njezine duge atletske noge brzo su prelazile udaljenost
koja ih je razdvajala.
»Bok, Serena«, rekla je Lissa. »Ne smijemo stati. Test...«
»Znam, znam.« Serena je bila rumena, ne zbog napora, nego od napetosti.
Pružila je komad papira. »Napravila sam popis. Koliko god sam ih se
mogla sjetiti.«
»Kakav popis?« pitala je Tasha.
»Moroji koji su obučavani prema kraljičinom nalogu, kako bi vidjela
koliko se dobro mogu naučiti boriti.«
Tashine su se obrve iznenađeno podigle. Nije bila u blizini kada su o tome
posljednji put raspravljali.
»Tatiana je obučavala borce? Nikada nisam čula o tome.« Imala sam
osjećaj kako bi htjela biti jedna od onih koji su pomagali davati upute.
»Većina nije«, složila se Lissa i izravnala komad papira. »To je bila velika
tajna.«
Grupa se okupila uokolo kako bi pročitali imena napisana Sereninim
urednim rukopisom. Christian je ispustio tihi zvižduk.
»Tatiana je možda i bila otvorena za ideju o obrani, ali samo za određene
ljude.«
»Da«, složila se Tasha. »Ovo je definitivno A-popis.«
Sva su imena bila plemićka. Tatiana nije uvela »pučane« u svoj
eksperiment. Ovo je bila elita elite iako, kako je Ambrose primijetio,
Tatiana se zaista potrudila kako bi pronašla ljude različite dobi i spola.
298
»Camille Conta?« upitala je Lissa iznenađeno. »Nikada to ne bih
očekivala. Uvijek je bila loša na tjelesnom.«
»A tu je još jedna naša rođakinja«, dodao je Christian pokazujući ime Lia
Ozera. Bacio je pogled na Tashu koja je još bila u nevjerici. »Jesi li to
znala?«
»Ne. Nikada ne bih ni za nju pogodila.«
»I za polovicu kandidata, također«, razmišljala je Lissa naglas. Rufus
Tarus, Ava Drozdov i Ellis Badicas. »Šteta što, o, moj bože. Adrianova
majka?« Da, Daniella Ivaškov.
»Opa«, rekao je Christian. To bi otprilike bila i moja reakcija. »Adrian
sigurno nije znao za to.«
»Podupire li ona borbu moroja?« upitala je moja majka jednako
iznenađeno.
Lissa je odmahnula glavom.
»Ne. Koliko znam o njoj, ona je definitivno za to da se obrana prepusti
dhampirima.« Nitko od nas nije mogao zamisliti lijepu i pristojnu Daniellu
Ivaškov u borbi.
»Već je mrzila Tatianu«, primijetila je Tasha. »Sigurna sam da je ovo
učinilo čuda za njihov odnos. Njih su se dvije non-stop svađale iza
zatvorenih vrata.«
Zavladala je neugodna tišina.
Lissa je pogledala Serenu.
»Jesu li ovi ljudi često viđali kraljicu? Bi li imali pristup njoj?«
»Da«, rekla je Serena s nelagodom. »Prema onome što je govorio Grant,
Tatiana je promatrala svaki trening. Nakon što je umro... počela se s
učenicima sastajati individualno, kako bi vidjela koliko su dobro naučili.«
Zastala je. »Mislim... mislim da se možda susrela s nekima od njih one
noći kada je umrla.«
»Jesu li dovoljno napredovali kako bi naučili rabiti kolac?«
Serena je napravila grimasu.
»Da. Neki bolje od drugih.«
Lissa je opet pogledala popis, osjećala se bolesno. Toliko prilike. Toliko
motivacije. Je li se odgovor nalazio na ovom komadu papira? Je li se
ubojica nalazio ispred nje? Serena je prije rekla da je Tatiana namjerno
odabrala ljude koji su se opirali treningu, vjerojatno kako bi vidjela mogu
li jogunasta djeca ipak nešto naučiti. Je li pretjerala s nekim? Jedno ime se
osobito isticalo u Lissinu umu.
»Nerado prekidam«, rekla je moja majka. Njezin ton i držanje govorili su
da je vrijeme za prestanak njuškanja; bilo je opet vrijeme za posao.
»Moramo krenuti ili ćeš zakasniti.«
299
Lissa je shvatila da je moja majka u pravu pa je gurnula taj komad papira
u džep. Zakasniti na test značilo je ne proći ga. Lissa je zahvalila Sereni
uvjeravajući je da je postupila ispravno. A onda su moji prijatelji brzo
krenuli osjećajući pritisak vremena dok su žurili prema zgradi u kojoj će
se održati test.
»K vragu«, promrmljala je Lissa koja inače nije psovala. »Mislim da
starica neće tolerirati nikakvo kašnjenje.«
»Starica?« Moja se majka nasmijala i sve nas iznenadila. Mogla se kretati
brže od svih i bilo je očito da svoj korak prilagođava njima. »Ona koja
vodi većinu testova? Ne znaš tko je ona?«
»Kako mogu znati?« upitala je Lissa. »Mislila sam da su je samo
unajmili.«
»Ne bilo koga. To je Ekaterina Zeklos.«
»Što?« Lissa je gotovo zastala, ali je još uvijek imala na umu stisku s
vremenom. »Bila je... bila je kraljica prije Tatiane, zar ne?«
»Mislio sam da se povukla na nekakav otok«, rekao je Christian jednako
iznenađen.
»Nisam sigurna je li to bio otok«, rekla je Tasha, »ali odstupila je kada je
pomislila da je prestara i otišla je živjeti u obilju i dalje od politike, čim je
Tatiana zasjela na prijestolje.«
Prestara? To je bilo prije dvadeset godina. Nije ni čudo što se činila
prestarom.
»Ako je bila sretna što se maknula od politike, zašto se onda vratila?«
pitala je Lissa.
Moja je majka otvorila vrata svima kada su došli do zgrade, nakon što je
najprije povirila unutra kako bi vidjela ima li kakvih prijetnji. To je već
bilo toliko instinktivno da je nastavila sudjelovati u razgovoru kao da se
ništa nije dogodilo.
»Običaj je da posljednji vladar testira sljedećeg, ako je to moguće. U
ovom slučaju to, jasno, nije bilo, stoga se Ekaterina vratila iz mirovine
kako bi obavila svoju dužnost.«
Lissa je jedva mogla vjerovati da je ležerno čavrljala s posljednjom
morojskom kraljicom, vrlo moćnom i omiljenom kraljicom.
Čim je njezina grupa ušla u hodnik, čuvari su dočekali i ispratili Lissu, a
ona je požurila prema prostoriji za testiranje. Njihova lica pokazivala su
da nisu mislili da će stići. Nekoliko promatrača, koji su izgledali jednako
zabrinuti, oduševilo se kada se pojavila i stali su izvikivati već uobičajene
stvari o Alexandri i zmajevima. Lissa nije imala priliku odgovoriti a ni
pozdraviti svoje prijatelje prije nego što su je gotovo ugurali u prostoriju.
Čuvari su izgledali kao da osjećaju olakšanje.
300
Vrata su se zatvorila i Lissa se još jednom našla oči u oči s Ekaterinom
Zeklos. Vidjeti ovu ženu i prije je bilo zastrašujuće, ali sada... Lissina se
napetost udvostručila. Ekaterina joj je uputila iskrivljen smiješak.
»Bojala sam se da nećeš stići«, rekla je. »Trebala sam biti pametnija. Ti
nisi tip koji odustaje.«
Lissa je još uvijek bila pod dojmom i gotovo je osjećala potrebu odmucati
neku ispriku i ispričati joj o Sereninu popisu. Ali, ne. Ekaterini nije sada
bilo stalo do toga, a i nitko ne pronalazi izlike pred nekime kao što je ona,
Lissa je pomislila. Ako zezneš, ispričaš se i gotovo.
»Oprostite«, rekla je Lissa.
»Nemam što«, rekla je Ekaterina. »Stigla si. Znaš li odgovor? Što mora
kraljica posjedovati kako bi mogla istinski vladati svojim narodom?«
Lissin se jezik zapleo. Nije znala odgovor. Zaista je bilo kao u onom snu o
Vijeću. Istraživanje Tatianine smrti oduzelo joj je toliko vremena. U
jednom čudnom trenutku Lissino je srce suosjećalo s tom drskom
kraljicom. Učinila je ono što je smatrala najboljim za moroje i umirala za
to. Lissi je sada čak bilo i žao Ekaterine dok ju je gledala. Ta bivša kraljica
vjerojatno nije nikada očekivala da će je odvesti iz njezine, otočne,
mirovine i prisiliti da se vrati dvorskom životu. Ipak, došla je kada je bila
potrebna.
I, samo tako, Lissa je znala odgovor.
»Ništa«, rekla je tiho. »Kraljica ne smije posjedovati ništa kako bi vladala
jer mora dati sve što ima svom narodu. Čak ako treba i svoj život.«
Širenje Ekaterinina bezubog osmijeha reklo je Lissi da je odgovorila
točno.
»Čestitke, draga moja. Dospjela si do sutrašnjeg glasovanja. Nadam se da
si pripremila govor kojim ćeš osvojiti Vijeće. Morat ćeš ga održati ujutro.«
Lissa se lagano zanjihala, nije bila sigurna što reći, pogotovo tijekom
službenoga govora. Činilo se da je Ekaterina osjetila u kakvu je šoku, a
smiješak koji je uvijek izgledao vragolasto sada je postao nježan.
»Bit ćeš dobro. Dospjela si dovde. Govor je lakši dio. Tvoj bi otac bio
ponosan. Svi Dragomiri prije tebe bi bili.«
To je gotovo izmamilo suze na Lissino lice, odmahnula je glavom.
»Nisam sigurna u to. Svi znamo da ja nisam stvaran kandidat. Ovo je bila
samo... pa, nekakva gluma.« Nekako joj to nije bilo teško priznati pred
Ekaterinom. »Ariana zaslužuje krunu.«
Ekaterinine stare oči zagledale su se u Lissine, a njezin je smiješak nestao.
»Znači, nisi čula. Ne, naravno da nisi s obzirom na to kojom se brzinom
ovo odvija.«
»Čula što?«
MIN@
301
Suosjećanje je prešlo preko Ekaterinina lica i, kasnije, pitala sam se je li tu
sućut osjećala zbog poruke koju je prenijela ili zbog Lissine reakcije.
»Ariana Szelsky nije prošla test... nije znala riješiti zagonetku...«
»Rose, Rose.«
Dimitri me je tresao, a trebalo mi je nekoliko sekundi kako bih od
šokirane Lisse postala prestrašena Rose.
»Moramo...« započeo je.
»Moj bože«, prekinula sam ga. »Nećeš vjerovati što sam upravo vidjela.«
Ukočio se.
»Je li Lissa dobro?«
»Da, dobro je, ali...«
»Onda ćemo se o tome brinuti kasnije. Sada moramo krenuti.«
Primijetila sam da je potpuno odjeven, dok sam ja još uvijek bila naga.
»Što se događa?«
»Sonja je došla, ne brini.« Šok koji se sasvim sigurno vidio na mom licu
izazvao je njegov smiješak. »Odjenuo sam se i nisam je pustio da uđe. Ali,
rekla je da su zvali s recepcije. Počinju uviđati da smo se prijavili na
neobičan način. Moramo zbrisati odavde.«
Ponoć. Morali smo se susresti s Mikhailom u ponoć i riješiti zadnji dio
misterija koji nas je mučio.
»Nema problema«, rekla sam i zbacila sa sebe pokrivače. Dok sam to
činila, vidjela sam Dimitrijev pogled na meni i donekle sam se iznenadila
divljenju i gladi koje sam u njemu ugledala. Nekako, čak i nakon seksa,
očekivala sam da će biti nezainteresiran i zadržati svoj tipični čuvarski
izraz lica, osobito zbog naše iznenadne žurbe na odlasku.
»Vidiš nešto što ti se sviđa?« pitala sam prisjećajući se nečega što sam mu
davno rekla, kada me je ulovio u kompromitirajućoj situaciji u školi.
»Puno toga«, odgovorio je.
Osjećaj koji je gorio u tim očima za mene je bio previše. Skrenula sam
pogled, a srce u grudima mi je lupalo dok sam navlačila odjeću.
»Ne zaboravi«, rekla sam nježno. »Ne zaboravi...« Nisam mogla završiti,
ali nije ni bilo potrebe.
»Znam, Roza. Nisam zaboravio.«
Navukla sam cipele i poželjela biti malo slabija i zanemariti svoj
ultimatum. No, nisam mogla. Bez obzira na to što je između nas rečeno i
učinjeno, bez obzira na to koliko smo bili blizu svog sretnog kraja iz
bajke... nije bilo budućnosti dok on ne uspije oprostiti samom sebi.
Sonja i Jill bile su spremne i čekale su kada smo izašli iz sobe, a nešto mi
je reklo da Sonja zna što se dogodilo između Dimitrija i mene. Proklete
302
aure. Ili možda nisu bile potrebne magične moći kako bi se vidjelo tako
nešto. Možda se sjaj prirodno pojavi na nečijem licu.
»Moraš mi napraviti amajliju«, rekla sam Sonji kada smo bili na putu. »I
moramo stati u Greenstonu.«
»Greenstonu?« pitao je Dimitri. »Zašto?«
»Tamo drže alkemičare.« Već sam počela slagati komadiće slagalice. Tko
je mrzio Tatianu, i zbog njezine osobnosti i zbog toga što je s
Ambroseom? Tko joj je zamjerao što je htjela da se moroji bore protiv
strigoja? Tko se bojao njezine potpore istraživanju duha i opasnih učinaka
na ljude, recimo, kao što je Adrian? Tko je želio na tronu vidjeti drugu
obitelj koja bi podupirala nova uvjerenja? I tko bi bio sretan da me zatvore
i zaborave? Duboko sam uzdahnula, jedva sam vjerovala što se spremam
reći.
»Ondje ćemo naći dokaze da je Daniella Ivaškov ubila Tatianu.«
Tridesetprvo poglavlje
Nisam bila jedina koja je došla do tog zapanjujućeg zaključka.
Kada se morojski dvor probudio, a mi smo već nekoliko sati bili na putu,
Lissa je također povezivala komadiće slagalice u svojoj sobi dok se
pripremala za održavanje predizbornoga govora. Pomislila je na sve
argumente, kao i ja, plus još nekoliko drugih, kao na primjer, kako je
Daniella bila bijesna zbog toga što bi Adriana mogli osumnjičiti skupa sa
mnom, što bi nesumnjivo dovelo do otkrivanja pažljivo osmišljenog plana.
Tu je bila i Daniellina ponuda njezina bratića Damona Tarusa kao mog
odvjetnika. Bi li to uopće pomoglo? Ili bi Damon polagano radio na
slabljenju moje obrane? Abeova uloga, usprkos tome što nije imao
formalnog obrazovanja, možda je bila i blagoslov.
Lissino je srce glasno lupalo dok je dizala kosu u punđu. Više ju je voljela
nositi raspuštenu, ali je smatrala da za nadolazeći događaj mora izgledati
malo dostojanstvenije. Haljina joj je bila mat svilene boje bjelokosti,
dugih rukava i nabrana, dužine do koljena. Netko bi pomislio da će u toj
boji izgledati kao mladenka, ali kada sam je ugledala u zrcalu, znala sam
da nitko ne bi tako pogriješio. Izgledala je blistavo. Sjajno. Kao kraljica.
»To ne može biti istina«, rekla je i upotpunila svoj izgled naušnicama koje
su pripadale njezinoj majci. Podijelila je teoriju s Christianom i Janine koji
su sada bili s njom te se pomalo nadala da će joj reći da je luda. Nisu.
»Ima smisla«, rekao je Christian bez svog uobičajenog sarkazma.
303
»No, još uvijek nema dokaza«, rekla je moja majka, uvijek praktična.
»Samo mnogo indicija.«
»Teta Tasha je otišla kod Ethana kako bi vidjela je li Daniella bila ondje u
noći ubojstva«, rekao je Christian. Napravio je grimasu, još uvijek nije bio
sretan što mu teta ima dečka. »Daniella nije bila na službenom popisu, ali
tetu Tashu brine to da su neke stvari mogle biti izmijenjene.«
»To me ne bi iznenadilo. No, čak i tada, smjestimo li Daniellu u pravo
vrijeme na to mjesto, to neće biti dovoljno čvrst dokaz.«
Moja je majka trebala biti odvjetnica. Ona i Abe mogli su zajedno otvoriti
odvjetničku tvrtku.
»Ali, radi se o istom broju dokaza kao i u Roseinom slučaju!« uzviknula je
Lissa.
»Osim kolca«, podsjetila ju je Janine. »A ljudi su skloniji vjerovati
površnim dokazima koji upućuju na Rose nego na Lady Daniellu
Ivaškov.«
Lissa je uzdahnula, znala je da je sve to istina.
»Kada bi barem Abe mogao razgovarati s alkemičarima. Treba nam to što
oni znaju.«
»On će to učiniti«, rekla je moja majka uvjereno. »Samo će trebati malo
vremena.«
»Nemamo vremena!« Dramatičan slijed događaja davao je duhu priliku da
se pojavi, kao i uvijek, ja sam pokušala preuzeti tamu od Lisse. Čovjek bi
pomislio da sam nakon Viktora naučila svoju lekciju, ali dobro... stare
navike teško se mijenjaju. Oni su na prvom mjestu. »Marie Conta i Rufus
Tarus jedini su preostali kandidati! Ako on pobijedi, Daniella će imati
mnogo utjecaja. Tada nikada nećemo dokazati da je Rose nevina.«
To što Ariana nije položila zadnji test bio je veliki udarac svima i uništilo
budućnost koju je Lissa uzimala zdravo za gotovo. Bez Ariane ishod nije
izgledao dobro. Marie Conta nije baš bila najdraža osoba Lissi, ali Lissa je
smatrala kako bi bila puno bolja vladarica od Rufusa. Nažalost, obitelj
Conta nije sudjelovala u političkom životu posljednjih godina, stoga su
imali manje saveznika i prijatelja. Brojčana nadmoć opasno je išla u
Rufusovu korist. To je bilo frustrirajuće. Kada bismo mogli dovesti Jill,
Lissa bi mogla glasovati, a u vijeću od dvanaest osoba čak i jedan glas bio
bi moćan.
»Imamo vremena«, rekla je moja majka smireno. »Danas neće biti
glasovanja zbog kontroverze koju ćeš izazvati. A svakim danom odgode
izbora imamo još jednu priliku pronaći dokaze. Blizu smo. Mi to
možemo.«
304
»Ne smijemo reći Adrianu za ovo«, upozorila je Lissa i krenula prema
vratima. Bilo je vrijeme za polazak.
Christianov zaštitni znak, sarkastični osmijeh, vratio se.
»To je«, rekao je, »nešto u čemu se svi možemo složiti.«
Elegantna plesna dvorana, opet pretvorena u Vijećnicu zbog svoje
veličine, bila je nalik na prostor za rock koncert. Ljudi su se borili za
mjesta. Neki su shvatili da je uzalud pa su se utaborili izvan zgrade, kao
da su na pikniku. Netko je, srećom, imao genijalnu ideju o spajanju
zvučnog sustava s vanjskim zvučnicima, tako da oni koji nisu mogli ući
unutra još uvijek mogu čuti što se događa. Čuvari su hodali kroz mnoštvo
pokušavajući obuzdati kaos, osobito dok su pristizali kandidati.
Marie Conta pojavila se malo prije Lisse pa, čak i ako je bila najmanje
vjerojatan kandidat, još uvijek je u mnoštvu bilo povika i provala
oduševljenja. Čuvari su brzo, i grubo kada bi to bilo potrebno, zadržavali
mnoštvo kako bi ona mogla proći. Ta pažnja sigurno je bila zastrašujuća,
ali Marie to nije pokazivala. Hodala je ponosno, jednako se smiješeći i
pristašama i nepristašama. I Lissa i ja smo se prisjetile Christianovih
riječi:
Ti si kandidatkinja za kraljicu. Tako se i ponašaj. Ti ovo zaslužuješ. Ti si
posljednji Dragomir. Kći plemića.
I točno se tako ponašala. To nije bilo samo zbog toga što ju je Christian
tjerao na to. Sada kada je uspješno prošla sva tri testa, ozbiljnost prastare
procedure koje je bila dio nastavila je rasti. Lissa je ušla visoko uzdignute
glave. Nisam mogla vidjeti čitavo tijelo, ali prepoznala sam način na koji
je koračala: graciozno i ponosno. Mnoštvo je to obožavalo, a i primijetila
sam da je ta skupina osobito glasna jer mnogi u njoj nisu plemići. Oni koji
su bili okupljeni ispred bili su obični moroji, oni koji su je zaista zavoljeli.
»Alexandrina nasljednica!« »Vrati natrag zmaja!« Nekima je bilo
dovoljno izvikivati njezino ime dodajući ime heroine iz starih ruskih
narodnih priča koja je imala isto ime:
»Vasilisa premudra! Vasilisa prekrasna!«
Znala sam da nitko neće znati koliki strah osjeća iznutra. Toliko je bila
dobra. Christian i moja majka koji su na početku bili uz nju, zastali su i
pustili Lissu kako bi otišla nekoliko koraka naprijed. Lissin položaj i
autoritet bili su neupitni. Svaki njezin korak odisao je samosviješću.
Prisjetila se i da je njezin djed hodao ovim putem. Pokušala je mnoštvu
uputiti istodobno i dostojanstven i iskren osmijeh. Sigurno je upalilo jer su
postali još neobuzdaniji. A kada je zastala kako bi prokomentirala
transparent sa zmajem koji je netko naslikao u znak podrške, umjetnik se
305
gotovo onesvijestio što ga je netko poput nje primijetio i dao mu
kompliment.
»Ovo je nezabilježeno«, primijetila je moja majka kada su konačno
sigurno stigli unutra. »Nikada nije bio ovolikog odaziva. Sigurno ne
tijekom posljednjih izbora.«
»Zašto je tako velik ovog puta?« pitala je Lissa koja je opet pokušavala
steći kontrolu nad disanjem.
»Zato što ima toliko senzacija, ubojstvo, ti koja si zeznula zakon. To i...
pa, način na koji osvajaš srca svakog neplemića vani. I dhampira. U jednoj
od naših prostorija za odmor postoji znak zmaja, znaš. Čak mislim da te i
neki plemići vole iako možda samo kako bi napakostili obitelji s kojom su
u svađi. Ali, ozbiljno? Da odlučuju svi ljudi, a ne samo Vijeće, i da se za
tebe zaista zakonski može glasovati, mislim da bi pobijedila.«
Lissa je napravila grimasu i onda nevoljko dodala:
»Iskreno? Mislim da bismo trebali omogućiti da svi ljudi glasuju za naše
vođe. Svaki bi moroj trebao dati svoj glas, a ne samo šačica elitnih
obitelji.«
»Polako, princezo«, zezao ju je Christian ispreplevši ruke s njezinima.
»Takav bi govor mogao pokrenuti još jednu revoluciju. Jedna po jedna,
dobro?«
Mnoštvo u plesnoj dvorani nije bilo onoliko veliko kao vani, ali tu negdje.
Čuvari su ovog puta bili spremni za veći odaziv i pobrinuli su se za
održavanje strogog nadzora od samog početka. Strogo su vodili računa o
broju kojemu je dopušteno ući u dvoranu te su sprečavali i plemićke i
neplemićke prepirke. No, još je uvijek bilo zastrašujuće, stoga se Lissa
neprestano podsjećala kako mi pomaže igranjem ove uloge. Za mene ona
bi pretrpjela sve, čak i javni nastup. Ovog puta, srećom, Lissu su prilično
brzo odveli do prednjeg dijela dvorane, gdje su bila postavljena tri stolca
za kandidate, okrenute prema mnoštvu. Rufus i Marie već su sjedili i tihim
glasom razgovarali s nekoliko odabranih članova obitelji. Oko njih stajali
su čuvari. Lissa je sjedila sama, naravno, ali je kimnula čuvarima koji su
stajali pored, kada je prišla Tasha.
Tasha je čučnula tik pored Lisse, govorila je tiho i oprezno promatrala
Rufusa dok je razgovarao s nekim.
»Loše vijesti. Zapravo, ovisi kako gledaš na to. Ethan kaže da je Daniella
bila ondje te noći. Ona i Tatiana srele su se nasamo. Nije znao da to nije
bilo službeno zabilježeno. Netko je drugi to pisao u ime svih čuvara koji
su tada bili na dužnosti, ali kune se da je svojim očima vidio Daniellu.«
306
Lissa se trznula. Krišom se nadala, čak i molila, da je pogriješila, da
Adrianova majka to sigurno nije mogla učiniti. Brzo je kimnula i pokazala
da je razumjela.
»Žao mi je«, rekla je Tasha. »Znam da ti je bila draga.«
»Mislim da se više brinem zbog Adriana. Ne znam kako će on to
prihvatiti.«
»Teško«, rekla je Tasha iskreno. Nakon onoga s čim se suočila s
Christianovim roditeljima, znala je bolje nego itko drugi kako je to kada te
obitelj izda. »Ali, izvući će se. Čim iznesemo sve ove dokaze, Dimitri i
Rose će nam se vratiti.«
Te su riječi napunile Lissu nadom i dale joj snagu.
»Tako mi nedostaje«, rekla je. »Voljela bih da je već ovdje.«
Tasha joj je uputila suosjećajan osmijeh i potapšala je po ramenu.
»Uskoro. Uskoro će se vratiti. Zasada obavi ovo. Ti to možeš. Možeš
promijeniti sve.«
Lissa nije bila u to toliko sigurna, no Tasha je odjurila kako bi se
pridružila svojim »prijateljima aktivistima«, a zamijenila ju je, Daniella.
Došla je razgovarati s Rufusom, ponuditi potporu i ljubav obitelji. Lissa
nije mogla podnijeti pogled na tu stariju ženu i osjećala se još gore kada
joj se Daniella obratila.
»Nisam sigurna kako si se upetljala u ovo, draga, ali sretno.« Daniellin se
osmijeh činio iskrenim, ali bilo je neupitno kojeg kandidata podržava.
Njezin ljubazni izraz lica pretvorio se u zabrinutost. »Jesi li vidjela
Adriana? Mislila sam da će sigurno biti ovdje. Znam da bi ga čuvari
pustili da uđe.«
Izvrsno pitanje. Lissa ga nije vidjela cijeli protekli dan.
»Nisam. Možda samo kasni. Sređuje frizuru ili nešto.« Nadajmo se da se
nije negdje onesvijestio.
Daniella je uzdahnula.
»Nadam se.«
Otišla je i zauzela mjesto u publici. Još jednom, Adrianov je otac vodio
zasjedanje i, nakon nekoliko lažnih početaka, dvorana je utihnula.
»Prošli tjedan«, počeo je Nathan govoreći u mikrofon, »mnogi vrli
kandidati polagali su testove koji su potrebni kako bi mogli vladati našim
narodom. Pred nama sjede troje finalista: Rufus Tarus, Marie Conta i
Vasilisa Dragomir.« Po Nathanovu tonu reklo bi se da je nezadovoljan
zbog posljednjeg imena, ali zakon joj je dopuštao da održi govor. Nakon
toga zakon postaje nedosljedan i nastat će kaos.
307
»Ovo troje pokazalo je da imaju sposobnost vladati, a kao njihov
posljednji čin, prije glasovanja, svaki će govoriti o svojim planovima za
naš narod.«
Rufus je bio prvi, održao je točno onakav govor kakav sam očekivala.
Igrao je na morojske strahove, obećao ekstremne oblike zaštite, većina
kojih je uključivala dhampire, ali nije ulazio u detalje.
»Vlastita sigurnost mora nam biti prioritet«, izjavio je. »Po svaku cijenu.
Hoće li biti teško? Hoće. Hoće li biti žrtava? Hoće. No, nisu li naša djeca
vrijedna toga? Zar nam nije stalo do njih?« Spominjati djecu je nisko,
pomislila sam. Barem je izostavio psiće.
Također je koristio prljave političke trikove i klevetao svoje suparnice.
Marie je uglavnom napadao zbog nedostatka aktivnosti njezine obitelji.
Lissa je, pak, bila divna meta. Ukazivao je na njezinu dob, opasnosti duha
i činjenicu da je to što je ona uopće tamo kršenje zakona.
Mariein govor bio je mnogo pažljiviji i detaljniji. Izložila je vrlo
eksplicitne planove o raznoraznim temama, većina kojih je bila razumna.
Nisam se slagala sa svime što je rekla, ali bilo je jasno da je sposobna i da
se neće spuštati nisko i blatiti suparnike. Nažalost, nije bila ni upola
karizmatična kao Rufus, a tužna je istina da je to moglo donijeti prevagu.
Njezin monotoni završetak zaokružio je njezin ne samo govor, nego i
osobnost.
»To su razlozi zbog kojih bih trebala postati kraljica. Nadam se da ste
uživali u ovom govoru i da ćete glasovati za mene kada za to dođe
vrijeme. Hvala.« Naglo je sjela.
Lissa je bila posljednja na redu. Kada je stala ispred mikrofona, odjednom
je ugledala san u koji ju je uveo kalež i u kojem se pokolebala pred
Vijećem. Ali ne, ovo je bila stvarnost. Neće razočarati. Ići će naprijed.
»Mi smo narod u ratu«, počela je jakim i čistim glasom. »Stalno nas
napadaju, ali ne samo strigoji. Napadamo sami sebe. Podijeljeni smo.
Borimo se jedni protiv drugih. Obitelj protiv obitelji. Plemići protiv
neplemića. Moroji protiv dhampira. Naravno da nas strigoji istrebljuju.
Oni su barem ujedinjeni u jednom cilju: ubijanju.«
Da sam sjedila u toj publici, nagnula bih se naprijed i zinula. No, bilo je
tamo mnogo ljudi koji su to učinili umjesto mene. Njezine su riječi bile
brze. Šokantne. I potpuno opčinjavajuće.
»Mi smo jedan narod«, nastavila je. »I moroji i dhampiri.« Da, i to je
izazvalo nekoliko uzdaha. »Ne može biti po svačijem, nitko ništa neće
postići ako se ne složimo i ne pronađemo način da se nađemo na pola
puta, čak i ako to znači donijeti neke teške odluke.«
308
A onda je, na izvanredan način, objasnila kako bi se to moglo učiniti.
Istina, nije imala vremena ići u najsitnije detalje o svakom problemu u
našem svijetu, ali pogodila je dosta velikih pitanja. I uspjela je to učiniti na
način koji nije nikoga previše vrijeđao. Konačno, imala je pravo kada je
rekla da ne može biti po svačijem. Ipak, govorila je kako su dhampiri naši
najbolji ratnici, i bili bi bolji kada bi ih se bolje čulo. Govorila je i kako
neplemićima trebaju dati veća prava, ali ne po cijenu gubljenja uzvišenih
kraljevskih loza koje su definirale naš narod. Konačno, govoreći o
podučavanju moroja obrani, naglasila je važnost toga, ali ne kao nešto
obavezno i ne kao jedinu metodu koju treba istražiti.
Da, svima je dala ponešto i učinila je to lijepo i karizmatično. To je bio
govor zbog kojeg bi je ljudi slijedili bilo kamo. Zaključila je ovako:
»Uvijek smo kombinirali staro i novo. Zadržali smo magiju uz
tehnologiju. Održavali smo ove sjednice koristeći svitke i, ovo.«
Nasmiješila se i dodirnula mikrofon. »Tako smo preživjeli. Držimo se
svoje prošlosti i prihvaćamo sadašnjost. Uzimamo najbolje od svega i
postajemo jači. Tako smo preživjeli. Tako ćemo preživjeti.«
Vladala je tišina kada je završila, a onda je počelo klicanje. Zapravo sam
prije čula tutanj izvana nego unutra. Ljudi za koje bih se zaklela da
podupiru druge praktički su bili u suzama, a nisam zaboravila da je većina
ljudi koje sam vidjela u dvorani plemići. I sama se Lissa htjela rasplakati,
ali umjesto toga je hrabro obavila svoju dužnost. Kada je konačno sjela, a
mnoštvo se utišalo, Nathan je dalje igrao svoju ulogu.
»Dakle«, rekao je. »To je bio vrlo lijep govor u kojem smo svi uživali. Ali
sada, došlo je vrijeme da Vijeće glasuje o našem sljedećem vođi, a, po
zakonu, samo dva kandidata su spremna za to: Rufus Tarus i Marie
Conta.« Dva moroja, jedan iz obitelji Tarus i jedan iz obitelji Conta,
istupili su i pridružili se svojim kandidatima. Nathanov pogled pao je na
Lissu koja je ustala kao i ostali, ali je stajala sama. »Prema izbornim
zakonima, zakonima koji vrijede od početka vremena, svaki kandidat
mora prići Vijeću u pratnji nekoga iz njegove loze kako bi se pokazala
snaga i jedinstvo obitelji. Imaš li neku takvu osobu?«
Lissa je netremice izdržala njegov pogled.
»Ne, Lorde Ivaškov.«
»Onda se bojim da je vaša uloga u ovoj igri završena, princezo
Dragomir.« Nasmiješio se. »Možete sjesti.«
Da. Tada je nastao pakao.
Uvijek sam čula izraz:
»I onda je rulja podivljala!« Sada sam to vidjela uživo. Polovicu vremena
nisam uopće mogla razaznati tko viče i koga podupire. Ljudi su se svađali
309
u grupama i jedan na jedan. Nekoliko moroja u trapericama izazivalo je
svaku bolje odjevenu osobu koju bi ugledali vodeći se iracionalnom
pretpostavkom da su svi u lijepoj odjeći sigurno plemići i da svi plemići
mrze Lissu. Njihova odanost njoj bila je vrijedna divljenja. Jeziva, ali
vrijedna divljenja. Jedna skupina iz obitelji Tarus suočila se sa skupinom
iz obitelji Conta, izgledali su spremni za grupnu tuču ili za ples. To je bio
jedan od najbizarnijih sukoba od svih uzme li se u obzir to da bi se te dvije
obitelji trebale jedine potpuno slagati u svemu.
I to je trajalo i trajalo. Ljudi su se svađali oko toga može li se glasovati za
Lissu. Svađali su se oko sjednice na kojoj bi se trebalo odlučiti o brzoj
promjeni zakona, i to odmah. Neki su se svađali oko stvari za koje nikada
dotada nisam čula. Zbog navale čuvara na vratima pomislila sam da rulja
izvana pokušava provaliti. I moja je majka bila dio te obrane, a znala sam
daje imala pravo: danas neće biti glasovanja, ne u ovakvoj anarhiji. Morat
će prekinuti sjednicu i pokušati opet sutra.
Lissa je zurila u mnoštvo, osjećala se tupo, nije mogla pratiti sve što se
događalo. Trbuh joj se počeo stezati, kada joj je nešto sinulo. Čitavo ovo
vrijeme zaklinjala se da će poštovati dostojanstvo izborne tradicije. No,
zbog nje ovdje sada ništa nije bilo dostojanstveno. Sve je bila njezina
pogreška. A onda joj je pogled pao na nekoga tko je sjedio u stražnjem
uglu, daleko od zbrke. Ekaterina Zeklos. Stara bivša kraljica pogledala je
Lissu... i namignula.
Isključila sam se iz te prostorije, nije bilo potrebe i dalje gledati svađu.
Vratila sam se u automobil s novom mišlju na umu. Lissine riječi
odjekivale su mojom dušom. Dodirnule su mi srce. Pa, čak i ako je održala
govor radi varke, u njemu je bilo strasti, vatrenog uvjerenja. Da je mogla
postati kraljicom, stajala bi iza tih riječi.
I onda sam znala. Ona će biti kraljica.
Ondje i tada odlučila sam se pobrinuti za to. Nećemo dovesti Jill samo
kako bi mogla dobiti svoje mjesto u Vijeću. Jill će Lissi dati status koji će
morojima omogućiti glasovati za nju. A Lissa će pobijediti.
Naravno, ove sam misli zadržala za sebe.
»Opasan pogled«, rekao je Dimitri kratko me pogledavši prije nego što je
skrenuo pogled na cestu.
»Koji pogled?« upitala sam kao nevinašce.
»Onaj koji kaže da ti je upravo nešto palo na pamet.«
»Nije mi samo nešto palo na pamet. Palo mi je nešto sjajno na pamet.«
Takve dosjetke nekada bi nasmijale Jill, no kada sam se okrenula kako bih
je pogledala na stražnjem sjedalu, vidjela sam da nije u tome pronašla
puno smiješnog.
310
»Hej, jesi li dobro?« upitala sam.
Njezine oči boje žada fokusirale su se na mene.
»Nisam sigurna. Mnogo se toga dogodilo. A i ne znam što će se sljedeće
dogoditi. Osjećam se kao... kao nekakav predmet koji će biti upotrijebljen
u nečijem velikom planu. Kao pijun.«
Osjetila sam grižnju savjesti. Viktor je uvijek koristio ljude u svojim
igricama. Jesam li ja bila išta drugačija od njega? Ne. Bilo mi je stalo do
Jill.
»Ti nisi ni predmet ni pijun«, rekla sam joj. »Ali, ti si vrlo, vrlo važna i
zbog tebe će se dogoditi puno dobroga.«
»No, ipak neće biti tako jednostavno, zar ne?« Zvučala je mudro i starije
od svoje dobi. »Ali, sve će se pogoršati prije nego što se popravi, zar ne?«
Nisam joj mogla lagati.
»Da. Ali, onda ćeš se javiti mami... i, pa, kao što sam rekla, dobre stvari će
se dogoditi. Čuvari uvijek kažu 'oni su na prvom mjestu' kada govore o
morojima. Nije potpuno isto za tebe, ali ako napravimo ovo... pa...«
Uputila mi je smiješak koji se nije činio baš sretnim.
»Da, shvaćam. Za veće dobro, zar ne?«
Sonja je veći dio putovanja radila na amajliji za mene koristeći srebrnu
narukvicu koju smo kupili u darovnoj trgovini pored ceste. Izgledala je
kičasto, ali bila je od čistog srebra, a to je bilo važno. Kada smo bili na
otprilike pola sata od Greenstona, smatrala je da je dovršena pa mi ju je
dala. Stavila sam je i pogledala ostale.
»Dakle?«
»Ne vidim ništa«, rekla je Sonja, »ali ja i ne mogu to.«
Jill je žmirkala.
»Malo mi se činiš mutnom... kao da moram trepnuti nekoliko puta.«
»I meni«, rekao je Dimitri.
Sonja je bila jako zadovoljna.
»Tako to i treba izgledati ljudima koji znaju da ona ima amajliju. Nadajmo
se da će drugi čuvari smatrati da drugačije izgleda.« To je bila varijacija
onoga što je Lissa učinila kada smo izvukle Viktora iz zatvora. Samo što
je za ovo trebalo manje magije jer je Sonja morala samo neznatno
izmijeniti moje crte lica i nije trebala skriti moju rasu. Bila je i puno
vještija od Lisse.
Restoran koji sam odabrala u Greenstonu već je odavno bio zatvoren kada
smo se dovezli u jedanaest i trideset. Parkiralište je bilo gotovo crno, ali
mogla sam razaznati jedan automobil straga. Nadajmo se da je to Mikhail
uranio, a ne čuvarski odred.
311
No, kada smo parkirali u blizini, vidjela sam da je iz automobila zaista
izašao Mikhail, zajedno s Adrianom.
Nacerio se kada me je ugledao, zadovoljan iznenađenjem. I zaista, trebala
sam ovo i očekivati kada sam mu rekla da prenese poruku Mikhailu.
Adrian bi našao način da i on dođe. Trbuh mi se počeo okretati. Ne, ne. Ne
ovo. Nisam imala vremena sada se baviti svojim ljubavnim životom. Ne
sada. Nisam čak ni znala što reći Adrianu. Srećom, nisam imala priliku
progovoriti.
Mikhail je krenuo prema nama čuvarski učinkovito, spreman saznati
kakav to zadatak imam na umu. Vrisnuo je i stao kada je vidio Sonju kako
izlazi iz automobila. Kao i ona. Oboje su stajali ukipljeni, očiju
rastvorenih šire nego što se to činilo fizički moguće. Znala sam da smo mi
ostali prestali postojati, kao i naše intrige, misije i... pa, cijeli svijet.
Sonja je prigušeno uzviknula i potrčala prema njemu. Ovo ga je razbudilo,
na vrijeme kako bi je primio u naručje dok se bacala na njega. Počela je
plakati, a ja sam mogla vidjeti suze i na njegovu licu. Odmaknuo joj je
kosu s lica i obujmio rukama obraze, gledao u nju i stalno ponavljao:
»To si ti... to si ti...to si ti...«
Sonja je pokušala obrisati oči, ali nije mnogo koristilo.
»Mikhail, žao mi je, žao mi je...«
»Nije važno.« Poljubio ju je i odmaknuo se taman toliko kako bi joj
mogao pogledati u oči. »Nije važno. Ništa nije važno osim toga da smo
opet zajedno.«
Zbog tih riječi jače je zaplakala. Zarila mu je lice u grudi, a njegove su je
ruke obujmile još čvršće. Mi ostali stajali smo nepomično kao što su to ovi
ljubavnici bili ranije. Činilo se pogrešnim svjedočiti tome. Bilo je
preosobno; nismo trebali biti ondje. Ipak... u isto vrijeme, samo sam
razmišljala o tome kako sam tako zamišljala svoj ponovni susret s
Dimitrijem nakon što ga Lissa preobrazi. Ljubav. Opraštanje. Prihvaćanje.
Dimitrijev i moj pogled nakratko su se susreli i nešto mi je govorilo da se
prisjećao mojih riječi: Ti moraš oprostiti sebi. Ako ne možeš, onda ne
možeš dalje. Mi ne možemo. Skrenula sam pogled s njega i pogledala
sretni par kako me ne bi vidio kako plačem. Bože, htjela sam ono što
imaju Mikhail i Sonja. Sretan kraj. Oprost za prošlost. Sretnu budućnost
ispred.
Jill je šmrcala pored mene, a ja sam je zagrlila. Taj mali zvuk je, izgleda,
vratio Mikhaila u naš svijet. Još grleći Sonju, pogledao me je.
»Hvala ti. Hvala ti za ovo. Što god ti treba. Što god...«
312
»Stani, stani«, rekla sam preplašena da ću se zagrcnuti. Tek sam uspjela
treptanjem ukloniti nekoliko suza. »Drago mi je... bilo mi je drago to
učiniti, ali... zapravo to nisam bila ja.«
»Ipak...« Mikhail je spustio pogled na Sonju koja mu se kroz suze
smiješila. »Vratila si mi moj svijet.«
»Tako sam sretna zbog vas... i želim da to imate, da sada samo uživate u
tome. Ali, moram tražiti uslugu. Još jednu uslugu.«
Sonja i Mikhail mudro su se pogledali. Nikada čovjek ne bi pogodio da su
bili razdvojeni tri godine.
»I mislio sam da me je zbog toga doveo ovdje.« Nagnuo je glavu prema
Adrianu.
»Moraš me odvesti u hotel gdje se nalaze alkemičari.«
Mali smiješak na Mikhailovu licu je nestao.
»Rose... ne mogu te uvesti nigdje. Dovoljno je opasno što si ovoliko blizu
dvora.«
Izvukla sam narukvicu iz džepa.
»Imam krinku. Neće znati da sam to ja. Postoji li razlog zbog kojeg bi ti
išao vidjeti alkemičare?«
Sonja je ostala u njegovu zagrljaju, ali njegov je pogled bio bremenit zbog
misli.
»Čuvari će biti pored njihovih soba. Mogli bismo se vjerojatno izdati za
smjenu.«
Dimitri se složio i kimnuo.
»Ako je previše razlikuje od vremena njihove smjene, bit će im čudno...
ali nadajmo se da ćete imati dovoljno vremena ući i saznati što vam treba.
Čuvare vjerojatno više brine izlazak alkemičara od ulaska drugih čuvara.«
»Apsolutno«, rekao je Mikhail. »Dakle, ti i ja, Rose?«
»Da«, rekla sam. »Čim manje, tim bolje. Samo dok ne ispitamo Sydney i
Iana. Pretpostavljam da ostali čekaju ovdje.«
Sonja ga je poljubila u obraz.
»Ja ne idem nikamo.«
Adrian je bio došao u međuvremenu i lagano, bratski udario Jill po ruci.
»A ja ću ostati kako bi mi ispričala kako si se, Jailbait, ti umiješala u sve
ovo.«
Jill mu se uspjela nasmiješiti. Bila je poprilično zatreskana u njega, a znak
da je pod stresom bilo je to što nije porumenjela i što joj koljena nisu
zadrhtala. Započeli su razgovar, a Dimitri mi je rukom pokazao da krenem
za njim iza automobila gdje nas neće vidjeti.
313
»Ovo je opasno«, rekao je tiho. »Ako ta amajlija ne upali, vjerojatno se
nećeš izvući iz tog hotela.« Na kraju njegove rečenice bilo je jedno
neizrečeno živa.
»Uspjet će. Sonja je dobra. Uostalom, ako nas ulove, možda me odvedu na
dvor umjesto da me ubiju. Zamisli koliko će to usporiti izbore.«
»Rose, ozbiljan sam.«
Primila sam ga za ruku.
»Znam, znam. Ovo će biti jednostavno. Trebali bismo ući i izaći za manje
od sat vremena, ali ako ne...« Čovječe, kako sam mrzila nepredviđene
situacije. »Ako ne, onda pošalji Adriana na dvor s Jill, a ti i morija skrijte
se negdje dok... ne znam.«
»Ne brini se za nas«, rekao je. »Samo budi oprezna.« Prignuo se i poljubio
me u čelo.
»Mala dhampirice, jesi li...«
Adrian je došetao oko automobila, taman na vrijeme kako bi vidio taj mali
poljubac. Maknula sam ruku iz Dimitrijeve. Nitko od nas nije govorio, ali
u tom trenutku Adrianove oči... pa, vidjela sam da mu se cijeli svijet
raspao. Osjećala sam veću mučninu sada nego onda kada je oko nas bila
gomila strigoja. Osjećala sam se gore od pravog pravcatog strigoja. Čast,
pomislila sam. Zaista: čuvare su to trebali učiti. Mene to nisu naučili.
»Požurimo«, rekao je Mikhail dolazeći do nas, nesvjestan drame koja se
upravo odvila pokraj njega. »Sonja kaže da vam sat otkucava i na dvoru.«
Progutala sam knedlu i odmaknula se od Adriana. Srce u grudima mi je
pucalo.
»Da...«
»Idi«, rekao je Dimitri.
»Zapamti«, šapnula sam mu. »Razgovarati s njim je moja odgovornost. Ne
tvoja.«
Slijedila sam Mikhaila do automobila i stavila začaranu narukvicu. Prije
ulaska brzo sam bacila pogled unatrag. Jill i Sonja su razgovarale, Dimitri
je stajao sam, a Adrian je izvlačio cigaretu, svima okrenut leđima.
»Grozna sam«, rekla sam turobno dok je Mikhail pokretao automobil. Bilo
je nerazgovijetno, ali je ukratko opisivalo moje osjećaje.
Nije odgovorio, vjerojatno zbog toga što nije imalo veze s našim
zadatkom. Ili to, ili je još uvijek bio zaokupljen obnovom svog ljubavnog
života. Srećković.
Nije nam trebalo dugo kako bismo stigli do hotela. Uokolo su bili čuvari,
krišom razmješteni kako ne bi privlačili pozornost ljudi. Nijedan nije
zastao kada smo ušli unutra. Jedan je čak Mikhailu kimnuo u znak
prepoznavanja. Svi su me gledali... pa, kao da me ne prepoznaju. To je
314
bilo dobro. Uz toliko čuvara koji pomažu na dvoru, nova lica bila su se
očekivala, a moje nije izgledalo kao lice Rose Hathaway. Nitko nije bio
zabrinut.
»U kojim su sobama?« upitao je Mikhail čuvara koji je stajao u predvorju.
»Mi bismo ih trebali zamijeniti.« Mikhailovo ponašanje bilo je savršeno
samouvjereno, dovoljno kako bi se činilo da čuvar, pomalo iznenađen,
misli da je to sigurno u redu.
»Samo vas dvoje? Gore ih je četvoro.«
Ja sam nas izvukla iz ovoga.
»Žele više čuvara na dvoru. Stvari izmiču kontroli, zato je samo dvoje
raspoređeno ovdje.«
»Vjerojatno nam je toliko i dovoljno«, složio se čuvar. »Treći kat.«
»Brzo razmišljaš.« Rekao mi je Mikhail u dizalu.
»To je bilo ništa. Izvukla sam se pričom iz mnogo gorih situacija.«
Bilo je lako uočiti prostorije jer je ispred njih stajao čuvar. Ostali su
unutra, shvatila sam pitajući se hoće li to biti problem. Međutim, s istim
autoritativnim stavom Mikhail je rekao čuvaru da su njega i ostale pozvali
na dvor. Čuvar je pozvao svoje kolege, po jednog iz svake sobe u kojoj su
bili alkemičari iako nismo znali koja je čija, i dali su nam kratak izvještaj
prije odlaska, kao i tko je u kojoj sobi.
Kada su otišli, Mikhail me je pogledao.
»Sydney«, rekla sam. Dali su nam kartice koje su predstavljale ključeve i
ušli smo ravno u Sydneyjinu sobu. Sjedila je prekriženih nogu na krevetu,
čitala knjigu i izgledala jadno. Uzdahnula je kada nas je vidjela.
»Dakle, što je sada?«
Skinula sam narukvicu pa je moja iluzija nestala. Sydney nije blenula ni
podignula obrve. Samo je lukavo pogledala.
»Trebala sam znati. Jesi li me došla osloboditi?« U glasu joj se čuo tračak
nade.
»Hm, ne baš.« Nije mi bilo drago što će Sydney biti kažnjena, ali krišom
je izvući van sada nije bio dio plana. »Moramo razgovarati s Ianom, a
vjerojatno je najbolje da ti budeš s nama. On zna nešto važno. Nešto što
nam treba.«
Ovo je izazvalo njezinu znatiželju. Pokazala je prema vratima.
»Ne dopuštaju nam razgovarati međusobno.«
»Nisu ondje«, rekla sam samozadovoljno.
Sydney je tužno odmahnula glavom.
»Rose, stvarno me ponekad plašiš. Samo ne onako kako sam na početku
mislila da hoćeš. Hajde. On je vrata do, ali teško ćeš ga nagovoriti da
progovori.«
315
»Tu ćeš ti pomoći«, rekla sam dok smo ulazili u hodnik. Opet sam stavila
narukvicu. »On je totalno zaljubljen u tebe. Pomoći će ako ga ti zamoliš.«
Kao što sam i pretpostavljala, Sydney uopće nije bila svjesna Ianove
zaljubljenosti.
»Što! On nije...«
Zašutjela je dok smo ulazili u Ianovu sobu. Gledao je TV, ali je poskočio
kada nas je vidio.
»Sydney! Jesi li dobro?«
Dobacila sam joj značajan pogled.
Ona mi je uzvratila bolnim pogledom i onda se usredotočila na Iana.
»Treba im tvoja pomoć. Neke informacije.«
Skrenuo je na nas pogled koji se odmah smrznuo.
»Odgovorili smo na vaša pitanja stotinu puta.«
»Ne na sva«, rekla sam. »Kada si bio na dvoru, na stolu si vidio jednu
fotografiju. Mrtvaca. Tko je on bio?«
Ianove usne su se stisnule.
»Ne znam.«
»Vidjela sam, hm, to jest, znamo da si ga prepoznao«, rekla sam.
»Reagirao si.«
»I ja sam to vidjela«, priznala je Sydney.
Njegov je ton postao molećiv.
»Daj, ne moramo im više pomagati. Već je dovoljno loš ovaj hotel, zatvor.
Slabo mi je od njihovih igrica.«
Nisam ga krivila, ali previše smo ga trebali. Bacila sam joj molećiv pogled
koji joj je rekao da nam samo ona može pomoći.
Okrenula se Ianu.
»Što je s tim frajerom na slici? Je li... je li nešto strašno? Nešto tajno?«
Slegnuo je ramenima.
»Ne. Samo im ne želim više pomagati. Nije važno.«
»Hoćeš li to učiniti radi mene?« upitala je nježno. »Molim te? To bi mi
moglo pomoći kako bih se izvukla iz nevolje.«
Sydney nije bila vješta u flertu, ali mislim da ga je sama činjenica da se
tome približila zaprepastila. Oklijevao je nekoliko trenutaka, pogledao nas
i onda opet nju. Nasmiješila mu se.
Ian je popustio.
»Mislio sam to što sam rekao. Ne znam tko je on. Došao je jedan dan s
jednom morojkom kod nas u objektu u St. Louisu.«
»Što«, rekla sam uznemireno. »Moroji dolaze kod vas?«
»Ponekad«, rekla je Sydney. »Kao i mi kod vas. Ponekad se osobno
susrećemo. No, obično ne zatvaramo vaše ljude.«
316
»Mislim da joj je taj muškarac bio tjelohranitelj ili nešto slično«, rekao je
Ian. »Rekla je da je došla poslovno. On ju je samo slijedio i šutio.«
»Moroj koji je tjelohranitelj?«
»Nije neobično za one koji ne mogu imati čuvare«, rekao je Mikhail.
»Abe Mazur je živi dokaz za to. On ima vlastitu vojsku.«
»Oni su, po meni, više poput mafije.«
Zanemarimo li moju šalu, postajala sam zbunjena. Unatoč raširenom
prijeziru prema učenju borbe, ponekad su moroji morali unajmiti moroje
kao svoje zaštitare jer nisu mogli dobiti čuvare. Netko poput Danielle
Ivaškov ne bi imao taj problem. Ustvari, bila sam sigurna kako bi ona
imala pravo na dva čuvara ako bi izašla izvan granica zaštićenog područja,
a jasno je dala do znanja da je smatrala da se moroji ne bi trebali boriti.
Zašto bi putovala s morojskim zaštitarom kada je mogla imati bolje
obučene čuvare? Nije imalo smisla. Ipak... ako si ubio kraljicu, vjerojatno
činiš svakakve neuobičajene stvari. Ne moraju imati smisla.
»Tko je ona bila?« pitala sam. »Ta žena?«
»Nisam poznavao ni nju«, rekao je Ian. »Samo sam prošao pored njih dok
su nekamo išli. Možda na neki sastanak.«
»Sjećaš li se kako je izgledala?« Nešto. Trebalo nam je nešto. Ovo je bilo
na rubu propasti, ali ako Ian može identificirati Daniellu, mogli bismo biti
spremni.
»Naravno«, rekao je. »Lako ju je zapamtiti.«
Tišina koja je uslijedila nervirala me je.
»Dakle?« pitala sam. »Kako je izgledala?«
Odgovorio mi je.
Taj opis nisam očekivala.

http://www.book-forum.net

20Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:49 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Tridesetdrugo poglavlje
Sydney i njezini prijatelji nisu bili sretni što ih nećemo povesti sa sobom.
»Ja bih«, rekla sam joj još uvijek osjećajući vrtoglavicu zbog onoga što
sam doznala od Iana. »Ali, dovoljno je teško ući i izaći! Ako izađemo s
vama, sve će nas uloviti. Uostalom, uskoro više neće biti važno. Čim
svima na dvoru kažemo što znamo i očistimo moje ime, čuvarima više
nećete trebati.«
»Ne brinem se ja zbog čuvara«, odgovorila je. Imala je onaj svoj
ravnodušan ton, ali mogla sam vidjeti bljeskove straha u njezinim očima,
i pitala sam se o komu govori. Alkemičarima? Ili nekome drugom?
317
»Sydney«, rekla sam oklijevajući iako sam znala da Mikhail i ja moramo
što prije zbrisati. »Što je Abe zapravo učinio za tebe? Mora biti još nešto
osim premještaja.«
Sydney mi je uputila maleni, tužni osmijeh.
»Nije važno, Rose. Suočit ću se sa svime što se dogodi. A sada idi, O. K.?
Idi pomoći svojim prijateljima.«
Htjela sam reći još nešto... i saznati više. Međutim, Mikhailov izraz lica
rekao mi je da se slaže s njom i tako, uz brze pozdrave, on i ja smo otišli.
Kada smo se vratili tamo gdje su nas ostali čekali na parkiralištu, vidjela
sam da se situacija nije puno promijenila. Dimitri je hodao uokolo, sigurno
je bio nemiran jer nije bio u akciji. Jill je stajala pored Sonje kao da traži
zaštitu od starije žene, a Adrian je bio udaljen od svih i jedva se udostojao
pogledati kada se Mikhailov automobil zaustavio.
No, kada smo im rekli što smo saznali, to je izazvalo Adrianovu reakciju.
»Nemoguće. Ne mogu to vjerovati.« Zgazio je opušak. »Tvoji frendovi
alkemičari su u krivu.«
I ja sam jedva mogla vjerovati u to, a ipak nisam imala razloga misliti da
Ian laže. A iskreno, ako je Adrianu ovo bilo teško, tko zna što bi mislio da
smo mu rekli koga smo prije sumnjičili. Zagledala sam se u noć
pokušavajući se pomiriti s time tko je ubio Tatianu i namjestio mi. I meni
je bilo teško vjerovati. Izdaja je bila teška.
»Motivi su tu...« rekla sam oklijevajući. Kada je Ian opisao koga je vidio,
desetak razloga za ubojstvo sjelo je na svoje mjesto. »I oni jesu politički.
Ambrose je imao pravo.«
»Ianova identifikacija čvrst je dokaz«, rekao je Dimitri jednako šokiran
kao i ja. »Ali, ima još puno drugih rupa i mnogo komadića slagalice koji
se ne slažu.«
»Da.« Osobito mi je smetala jedna stvar. »Primjerice, zašto je meni
podmetnuto.«
Nitko na to nije imao odgovor.
»Moramo se vratiti na dvor«, rekao je konačno Mikhail. »Ili će primijetiti
da me nema.«
Uputila sam Jill smiješak za koji sam se nadala da izgleda ohrabrujuće.
»A ti moraš imati svoj debi.«
»Ne znam što je luđe«, rekao je Adrian. »Ubojičin identitet ili to da je
Jailbait Dragomir.«
Njegove riječi upućene meni bile su hladne, ali pogled koji je uputio njoj
bio je nježan. Bez obzira na to koliko je novost bila luda, Adrianu nije bilo
baš teško povjerovati tko su Jillini roditelji. Bio je dovoljno ciničan kako
bi povjerovao u Ericovu nevjeru, a te oči sve su potvrdile. Mislim da je
318
ono što nam je Ian rekao vrijeđalo ga više nego što je pokazivao. Saznati
da je ubojica njegove tete netko koga poznaje sigurno je pojačalo bol.
Saznati za mene i Dimitrija isto nije moglo pomoći.
Na Mikhailovo razočarenje, Sonja se ponudila ostati, a istodobno mi ostali
otići ćemo na dvor. Nismo mogli uvesti dva automobila, a u njegov je
moglo stati samo petero. Smatrala je da je najmanje korisna u tom
pothvatu. Uz mnogo zagrljaja, poljubaca i suza obećala je Mikhailu da će
se opet vidjeti čim se ova zbrka sredi. Nadala sam se da je u pravu.
Moja amajlija izmijenit će moje lice dovoljno kako bih mogla proći kroz
ulaz. No, Jill je bila veći problem. Njezina otmica bila je velika vijest
među morojima pa, ako je prepozna neki od čuvara na ulazu, zaustavit će
nas na licu mjesta. Riskirali smo nadajući se da će čuvari biti prezauzeti
kako bi primijetili nju, kao i Dimitrija i mene. To je značilo da Dimitri ima
prednost u prerušavanju, što je tražilo Adrianovu pomoć. Adrian nije bio
toliko vješt u iluziji kao Sonja, ali razumio se dovoljno kako bi u očima
drugih Dimitri izgledao drugačije. Bilo je slično načinu na koji je koristio
duh tijekom mog bijega iz zatvora. Pitanje je bilo hoće li Adrian to učiniti
za nas. Nikome nije rekao ni riječ o onome što je vidio između mene i
Dimitrija, ali drugi su sigurno osjetili nagli rast napetosti.
»Moramo pomoći Lissi«, rekla sam mu nakon što nije odgovorio na
zamolbu. »Ponestaje nam vremena. Molim te. Molim te, pomozi nam.« I
puzala bih kada bi nam to pomoglo.
Srećom, nije trebalo. Adrian je duboko udahnuo i na trenutak zatvorio oči.
Bila sam sigurna da je poželio imati nešto jače od cigareta. Konačno je
kimnuo.
»Idemo.«
Ostavili smo Sonju s ključevima drugog automobila. Stajala je ondje
sjajnih očiju i gledala dok smo odlazili. Dimitri, Mikhail i ja proveli smo
većinu puta analizirajući podatke koje smo prikupili. Žena koju je Ian
opisao nije mogla učiniti baš sve za što smo teretili ubojicu.
Sjedila sam straga s Adrianom i Jill nagnuta naprijed i brojala na prste.
»Motiv? Da. Sposobnost? Da. Platila Joeu? Da. Pristup Tatianinim
odajama...« Namrštila sam se jer mi je odjednom palo na pamet nešto što
sam čula dok sam bila s Lissom. »Da.«
Ovime sam izazvala Dimitrijev iznenađen pogled.
»Stvarno? Taj dio nisam mogao shvatiti.«
»Prilično sam sigurna da znam kako je to učinila«, rekla sam. »No,
anonimno pismo Tatiani nema smisla. Da ne spominjem nestajanje Lissine
obitelji, ili pokušaj da je ubije.« Ili pokušaj da namjesti meni.
»Moguće je da imamo posla s više od jedne osobe«, rekao je Dimitri.
319
»Misliš, kao urota?« upitala sam zapanjeno.
Odmahnuo je glavom.
»Ne. Hoću reći, još netko ljutio se na kraljicu. Ali, ne netko tko bi išao
tako daleko da je ubije. Dvije osobe, dva cilja. Vjerojatno nisu bile svjesne
jedna druge. Miješamo dokaze.«
Zašutjela sam razmišljajući o njegovim riječima. Imalo je smisla, a ja sam
razaznala da, kada je rekao netko drugi, mislio je na Daniellu. Imali smo
pravo u vezi razloga zbog kojih nije voljela Tatianu, treninzi, nedovoljna
strogost zakona o dobi, poticanje duha... No, to nije bilo dovoljno za
ubojstvo. Ljutito pismo, podmićivanje radi sinove sigurnosti? Takve je
radnje Lady Daniella Ivaškov poduzimala. Nije ubadala kolcem.
U tišini koja je nastala čula sam nježne riječi između Jill i Adriana koji su
razgovarali dok smo mi ostali razrađivali strategiju.
»Što trebam učiniti?« pitala ga je Jill tiho.
Njegov je odgovor bio brz i siguran.
»Ponašaj se kao da zaslužuješ biti ondje. Nemoj im dopustiti da te
zaplaše.«
»A što je s Lissom? Što će misliti o meni?«
Adrian je oklijevao samo načas.
»Nije važno. Samo se ponašaj onako kako sam ti rekao.«
Rastužila sam se dok sam ga slušala kako joj daje tako iskren i ljubazan
savjet. Mangup, narcisoidan, lakomislen... bio je sve to. Ipak, imao je
dobro srce. Srce koje sam upravo slomila. Znala sam da imam pravo u
vezi njegova potencijala. Adrian je bio divan. Mogao je učiniti divne
stvari. Samo sam se nadala da ga nisam zakočila. Barem mu nisam morala
reći da mu je majka ubojica... a opet...
Svi smo utihnuli kada smo stigli do ulaza. Ondje se još uvijek nalazio niz
automobila, a mi smo postajali sve nervozniji kako smo polako
napredovali. Pogled u Lissin um rekao mi je da nismo propustili ništa u
Vijeću. Kaotična situacija bila je uglavnom ista kao i prije iako sam zbog
ozlojeđenog izraza na Nathanovu licu pomislila da će uskoro zaključiti
sjednicu i nastaviti sutra. Nisam sigurna je li to bilo loše ili dobro.
Čuvari su, naravno, prepoznali Mikhaila i, iako su još uvijek bili oprezni,
njihovi instinkti ga nisu osumnjičili ni za kakvo nedjelo. Neodređeno je
rekao da su ga poslali po neke ljude. Čuvar koji je pogledao u automobil
prešao je pogledom preko Dimitrija, mene i, srećom, Jill. Zbog Adriana,
poznate osobe, dobili smo još veće poštovanje. Nakon obaveznog pregleda
prtljažnika dopustili su nam da prođemo.
»O, moj bože. Uspjelo je«, procijedila sam dok je Mikhail vozio prema
parkiralištu za čuvare.
320
»Što sada?« upitala je Jill.
»Sada ćemo nanovo uspostaviti lozu Dragomirovih i reći tko je ubojica«,
rekla sam.
»Oh, je li to sve?« Adrianov je sarkazam bio opipljiv.
»Znate«, rekao je Mikhail, »čim iluzija prestane djelovati, vas će dvoje
zaskočiti čuvari i vratiti natrag u zatvor. Ili nešto gore.«
Dimitri i ja smo se pogledali.
»Znamo«, rekla sam pokušavajući zaboraviti uspomene na to grozno,
klaustrofobično iskustvo. »Ali, ako sve prođe dobro... nećemo morati
ostati dugo. Upotrijebit će ono što smo saznali i onda nas konačno
osloboditi.« Zvučala sam optimističnije nego što sam se osjećala.
Kada smo se parkirali, naše se društvo uputilo prema zgradi u kojoj je bila
plesna dvorana, a mogla se uočiti s kilometra zbog svih tih ljudi koji su
bili oko nje. Kako neobično. Ne tako davno prelazila sam isti ovaj put, s
gotovo istim ljudima, jureći što dalje od dvora. I tada smo imali krinke. I
tražili izlaz. Sada smo se svjesno izlagali opasnosti. Bila sam uvjerena da
će sve biti u redu ako uspijem neprimjetno ući i prenijeti novost. Sonjina
amajlija izvrsno je funkcionirala kada sam tražila alkemičare. Nisam imala
razloga sumnjati, ali strah je još uvijek vrebao u nekom kutku mog uma:
što ako prestane djelovati ? Što ako krinka ne uspije i uoče me prije nego
što uđem u zgradu? Hoće li me uhititi? Ili će jednostavno najprije pucati?
Vrata su bila zatvorena za gledatelje, no čuvarima je ulaz bio dopušten,
stoga nas je još jednom Mikhail uveo unutra, navodeći kao razlog
zlovoljnog Adriana. Nećaka pokojne kraljice teško su mogli odbiti, a
zahvaljujući kaosu koji je unutra vladao, više čuvara, a mislili su da smo
to Dimitri i ja, bilo je dobrodošlo. Adrian je držao ruku oko Jill kada su
ušli te su je čuvari propustili.
Klisnuli smo u plesnu dvoranu potpuno nezamijećeni. Vidjela sam
prepirku Lissinim očima, ali bilo je sasvim drugačije uživo. Glasnije.
Neugodnije. Moji prijatelji i ja pogledali smo se. Pripremila sam se na
veliko suočavanje s publikom, k vragu, neće mi biti prvi put, ali ovo je bio
i test mojih sposobnosti.
»Treba nam netko tko bi privukao pozornost publike«, rekla sam. »Netko
tko se ne boji napraviti spektakl, hoću reći, osim mene, naravno.«
»Mikhail? Gdje si bio?«
Okrenuli smo se i ispred sebe ugledali Abea.
»Dakle, mi o vuku«, rekla sam. »Upravo ono što nam treba.«
Abe se zagledao u mene i namrštio. Moglo se nazreti tko se krije iza
začarane krinke kada bi druga osoba znala da se rabi čarolija. Čarolije su
isto tako bile manje učinkovite kada su drugi dobro poznavali začaranu
MIN@
321
osobu. Tako me je Viktor prepoznao u Tarasovu. Sonjina je čarolija bila
prejaka da bi me Abe prepoznao, ali znao je da nešto nije u redu.
»Što se događa?« htio je znati.
»Uobičajeno, stari«, odgovorila sam veselo. »Opasnost, šašavi planovi...
znaš već, obiteljske crte.«
Opet je zatreptao, još me uvijek nije mogao prepoznati. Vjerojatno sam
mu bila mutna.
»Rose? Jesi li to ti? Gdje si bila?«
»Treba nam pozornost cijele prostorije«, rekla sam. Pitala sam se je li
sličan osjećaj kada roditelji ulove djecu koja ostanu duže vani. Izgledao je
vrlo ljutito. »Možemo srediti cijelu ovu razmiricu.«
»Pa«, primijetio je Adrian resko, »barem možemo započeti još jednu.«
»Vjerovala sam ti na svom saslušanju«, rekla sam Abeu. »Možeš li ti sada
vjerovati meni?«
Abeov izraz lica postao je ironičan.
»Ti mi očito nisi dovoljno vjerovala kako bi ostala mirovati u Zapadnoj
Virginiji.«
»Sitnice«, rekla sam mu. »Molim te. Ovo nam je važno.«
»A ponestaje nam vremena«, dodao je Dimitri.
Abe je i njega pomno pogledao.
»Pogađat ću. Belikov?« U glasu mog oca osjećala se nesigurnost, Adrian
je dobro obavio posao što se tiče izmjene Dimitrijeva izgleda, ali Abe je
bio dovoljno pametan kako bi zaključio tko će biti sa mnom.
»Tata, moram požuriti. Imamo ubojicu, i imamo Lissinu...« Kako sam to
objasnila? »Imamo priliku promijeniti Lissin život.«
Malo bi toga zaprepastilo Abea, ali mislim da moje iskreno »tata« jest.
Dok je pregledavao prostoriju, pogled mu je pao na nekoga pa je lagano
kimnuo glavom. Nakon nekoliko sekundi moja se majka probila do nas.
Krasno. On je pozove; ona dođe. Bili su vrlo prisni u posljednje vrijeme.
Nadala sam se da će jedino Lissa dobiti iznenadnog brata ili sestru.
»Tko su ovi ljudi?« upitala je moja majka.
»Pogodi«, odgovorio je Abe mirno. »Tko bi bio dovoljno budalast kako bi
provalio na dvor nakon što je pobjegao s njega?«
Razrogačila je oči.
»Kako...«
»Nemamo vremena«, rekao je Abe. Oštri pogled koji je dobio zauzvrat
rekao mu je da ne voli kada je prekidaju. Možda ipak ne bude nikakve
braće. »Imam osjećaj da će čuvari u ovoj prostoriji uskoro navaliti na nas.
Jesi li spremna na to?«
322
Moja sirota majka koja je uvijek poštivala zakon izgledala je izmučeno,
shvatila je što se od nje traži.
»Da.«
»I ja isto«, dodao je Mikhail.
Abe nas je sve pogledao.
»Valjda postoje i gori izgledi.«
Krenuo je na mjesto gdje se Nathan Ivaškov naslanjao na govornici.
Izgledao je vrlo umorno i dotučeno, i uopće nije imao pojma što činiti s
tom zbrkom ispred sebe. Kada smo prišli, kraljevski kandidati znatiželjno
su nas pogledali, a kroz vezu sam osjetila iznenađen trzaj. Lissa je mogla
vidjeti kroz amajlije duha. Osjetila sam kako joj je dah zastao kada nas je
ugledala. Strah, šok i olakšanje prolazili su joj kroz glavu. I zbunjenost,
naravno. Bilo joj je toliko drago što nas vidi da je zaboravila na izbore i
počela ustajati dok smo se približavali. Brzo sam joj mahnula glavom
moleći je da nas ne oda i, nakon malo oklijevanja, opet je sjela. Bila je
zabrinuta i zbunjena, ali mi je vjerovala.
Nathan se osvijestio kada nas je ugledao, osobito kada ga je Abe samo
odgurnuo i zgrabio mikrofon.
»Hej, što to...«
Očekivala sam da će Abe svima doviknuti da umuknu ili nešto slično.
Naravno, Nathan je to pokušavao neko vrijeme, ali bez uspjeha. Naime,
bila sam prilično šokirana, kao i svi ostali, kada je Abe stavio prste na
usne i ispustio jedan od najglasnijih zvižduka koji sam ikada čula. Takav
zvižduk u mikrofon? Da. Boljele su me uši. Sigurno je morojima bilo
gore, a ni jeka u zvučnicima nije nimalo pomogla.
Prostorija se utišala dovoljno kako bi ga se čulo.
»Sada kada ste zašutjeli«, rekao je Abe, »imamo... nešto za reći.« Koristio
je svoj samouvjereni glas koji kao da je govorio »ja kontroliram svijet«,
no znala sam da mnogo nade polaže u vjeru. »Budi brza«, promrmljao je i
pružio nam mikrofon.
Uzela sam ga i pročistila grlo.
»Mi smo ovdje, hm, kako bismo riješili ovu debatu jednom zauvijek.« To
je izazvalo gunđanje, a ja sam nastavila glasno prije nego što dvorana opet
eruptira. »Zakon može ostati takav kakav je. Vasilisa Dragomir ima pravo
na glas u Vijeću, i može biti prava kandidatkinja za prijestolje. Postoji još
jedan član njezine obitelji. Ona nije jedini preostali Dragomir.«
Počelo se mrmljati i šaputati iako to nije sličilo na raniji huk, vjerojatno
zbog toga što su moroji voljeli intrige i sigurno su znali kako će se ovo
odigrati. Krajičkom oka vidjela sam kako nas čuvari počinju okruživati.
Njihova je briga bila sigurnost, a ne skandal.
323
Pozvala sam Jill naprijed. Na trenutak se ukipila; a onda sam se pitala je li
se sjetila Adrianovih riječi u automobilu. Stala je pored mene, tako blijeda
da sam se brinula da se ne onesvijesti. I ja sam se slično osjećala. Napetost
i pritisak bili su ogromni. Ne. Stigla sam predaleko.
»Ovo je Jillian Mastrano Dragomir. Ona je nezakonita kći Erica
Dragomira, no ona jest njegova kći i službeno je iz njegove loze.« Nije mi
bilo drago upotrijebiti riječ nezakonita, no u tom slučaju, ta je činjenica
bila nužna.
U trenutku tišine koja je uslijedila Jill se brzo nagnula prema meni i
mikrofonu.
»Ja jesam Dragomir«, rekla je jasno unatoč rukama koje su joj drhtale.
»Naša obitelj ima kvorum, a moja sestra sva svoja prava.«
Mogla sam vidjeti kako se sprema još jedna erupcija, a Abe je uskočio
između Jill i mene te zgrabio mikrofon.
»Za one koji ne vjeruju, DNK test riješit će bilo kakve sumnje u njezino
podrijetlo.«
Morala sam se diviti Abeovoj odvažnosti. Saznao je taj podatak tek prije
šezdeset sekundi, a već ju je zagovarao sa sigurnošću, kao da je sam
proveo potrebne testove u svom kućnom laboratoriju za genetiku. Još
malo vjere, i prednost koju nije mogao propustiti. Moj stari obožavao je
tajne.
Vijest je izazvala reakciju kakvu sam očekivala. Kada je publika obradila
vijest, započela je oluja komentara.
»Eric Dragomir nije imao druge djece, nezakonite ili ne!«
»Ovo je prijevara!«
»Pokažite nam dokaze! Gdje su testovi?«
»Pa... volio je očijukati...«
»Imao je drugu kćer.«
To posljednje ušutkalo je mnoštvo, i zbog toga što je izgovoreno
autoritativno i zbog toga što je dolazilo od Danielle Ivaškov. U
međuvremenu je ustala, a čak i bez mikrofona glas joj se prolamao
dvoranom. Isto tako bila je dovoljno važna osoba u našem društvu kako bi
privukla pozornost. Mnogi plemići bili su doslovno prisiljeni slušati je. U
dvorani, sada tihoj, Daniella je nastavila govoriti.
»Eric Dragomir imao je nezakonitu kćer sa ženom koja se zove Emily
Mastrano, plesačicom, ako se dobro sjećam. Htio je da to bude tajna i
trebalo je zbog toga učiniti određene stvari, koje nije mogao sam. Bila sam
jedna od nekoliko njih koji su mu pomogli.« Netipično gorak osmijeh
pojavio joj se na usnama. »A, iskreno, ne bi mi smetalo da je to ostalo
tajna.«
324
Komadići su mi se slagali u glavi. Sada sam znala tko je provalio u arhivu
alkemičara. I zašto. U tihoj dvorani ni meni nije trebao mikrofon kako bih
odgovorila.
»Dovoljno kako biste se potrudili da određeni dokumenti nestanu.«
Daniella mi se nasmiješila.
»Da.«
»Kada bi Dragomiri nestali, nestao bi i duh. I Adrian bi bio siguran. Duh
je prebrzo izazvao preveliku pažnju, a vi ste se brzo morali riješiti dokaza
o Jill kako biste uništili Vasilisin kredibilitet.« Daniellin izraz lica to je i
potvrdio. Trebala sam stati kod toga, ali moja znatiželja to nije dopustila.
»Zašto ste onda sada priznali?«
Daniella je slegnula ramenima.
»Zato što imate pravo. DNK test pokazat će istinu.« Čuli su se oduševljeni
uzdasi divljenja onih koji su njezinu riječ smatrali Svetim pismom i pitali
su se što to sada znači. Drugi su odbili vjerovati i gledali su s prijezirom.
Daniella je, nedvojbeno razočarana što je istina procurila, bez obzira na
sve, izgledala rezignirano i spremna to prihvatiti. No, njezin je smiješak
uskoro nestao kada me je pomnije promotrila. »Ono što bih ja htjela znati
je: tko ste, dovraga, vi.«
Činilo se da i veći dio publike želi znati isto. Oklijevala sam. Sonjina
začarana krinka već me je odvela prilično daleko. Ionako su već krhko
prihvaćali Jill i lozu Dragomira. Pustimo li da sustav ide svojim tijekom i
ako Lissa pobijedi, kako sam ja željela, imala bih kraljicu zagovornicu
koja će pomoći kako bi me se oslobodilo optužbe.
Međutim, gledajući u mnoštvo, puno ljudi koje sam poznavala i poštovala
i koji su me još uvijek neupitno osuđivali, osjećala sam kako u meni tinja
ljutnja. Duhom izazvana ili ne, to nije bilo važno. Još sam uvijek bila
bijesna zbog toga kako su me lako optužili i odbacili. Nisam željela čekati
da se ovo sredi u nekom tihom čuvarskom uredu. Željela sam se suočiti s
njima. Htjela sam da znaju kako nisam kriva, za ubojstvo kraljice, barem.
I tako, potukavši vlastiti rekord u opasnosti i bezobzirnog ponašanja,
strgnula sam Sonjinu narukvicu.
»Ja sam Rose Hathaway.«
325
Tridesettreće poglavlje
Krici i povici iz publike rekli su mi da je moja krinka nestala.
Mnogi su pogledi, također, pali na Dimitrija. Adrian je prekinuo i tu
iluziju kada sam ja svoju odbacila. I, kao što smo i očekivali, čuvari koji
su se dosada polako približavali odjednom su navalili, naoružani
pištoljima. Još sam uvijek to smatrala varanjem. Srećom, moja majka i
Mikhail brzo su stali kako bi blokirali naše napadače i spriječili pucanje.
»Nemoj«, viknula sam Dimitriju jer sam znala da se sprema pridružiti
našim braniteljima. Bilo je od iznimne važnosti da i on i ja ostanemo
potpuno mirni kako nas ne bi smatrali prijetnjom. Čak sam i podignula
ruke u zrak i, nevoljko, posumnjala sam, Dimitri, također. »Čekajte.
Molim vas, najprije nas saslušajte.«
Krug čuvara bio je čvrst, nije bilo pukotina. Bila sam sigurna da su moja
majka i Mikhail jedino što ih sprečava kako nas ne bi na licu mjesta
upucali. Čuvari će uvijek izbjeći borbu s drugim čuvarima ako je to
moguće. Dvije blokade lako je proći, no ovi čuvari neće čekati zauvijek.
Jill i Abe odjednom su krenuli naprijed i stali pored nas. Još štitova.
Vidjela sam da jedan od čuvara radi grimasu. Civili su komplicirali stvari.
Adrian se nije pomaknuo, no činjenica da je još uvijek bio unutar kruga
činila ga je preprekom.
»Odvucite nas kasnije ako hoćete«, rekla sam. »Nećemo se opirati. Ali,
morate nam dopustiti da najprije govorimo. Znamo tko je ubio kraljicu.«
»Znamo i mi«, rekao je jedan od čuvara. »Sada, vi ostali... odmaknite se
prije nego što stradate. Ovo su opasni bjegunci.«
»Moraju govoriti«, rekao je Abe. »Imaju dokaze.«
Opet, zagovarao je nešto i bio uvjeren u stvari o kojima nije imao pojma.
Sve je uložio na mene. Počeo mi se sviđati. Bila je nesreća što naši dokazi
nisu potpuno čvrsti kao što sam se nadala, ali kao što sam rekla prije...
sitnice.
»Neka govore.«
To je bio nov glas, ali glas koji sam dobro poznavala. Lissa se progurala
između dva čuvara. Ostali su čvrsto na mjestu, prva im je briga bila
spriječiti naš bijeg. Ovo joj je omogućilo da se provuče, ali jedan ju je
zgrabio za ruku i nije joj dao da dođe do nas.
»Došli su do toga. Imali su pravo o... Jill.« Bože, nije joj to bilo lako reći
ozbiljna lica s obzirom na to da se još nije u potpunosti pomirila s tim.
Moja prijeteća smrt valjda je bilo jedino što joj je skretalo pažnju sa
saznanja da vjerojatno ima sestru. I ona je ovdje puno polagala u vjeru,
326
sigurna u to da govorim istinu. »Imate ih. Ne mogu nikuda pobjeći. Pustite
ih da govore. I ja imam dokaze koji idu njima u prilog.«
»Suzdržala bih se, Lissa, i ne bih to podijelila s drugima«, rekla sam joj
tiho. Lissa je još uvijek vjerovala da je Daniella ubojica i neće joj se
svidjeti istina. Lissa mi je dobacila zbunjen pogled, ali nije prosvjedovala.
»Saslušajmo ih«, rekao je jedan od čuvara, i to ne bilo tko: Hans. »Nakon
bijega koji su izveli zbilja bih htio znati što ih je dovelo natrag.« Hans
nam je pomagao? »Ali«, nastavio je, »siguran sam da ćete vas dvoje
razumjeti da vas moramo obuzdati prije vašeg velikog otkrića.«
Pogledala sam Dimitrija koji se već okrenuo prema meni. Oboje smo znali
u što se upuštamo, a iskreno, ovo je bio i bolji scenarij nego što sam
predviđala.
»U redu«, rekao je Dimitri. Pogledao je naše plemenite zaštitnike. »U redu
je. Neka prođu.«
Moja majka i ostali nisu se odmah pomaknuli.
»Učini to«, rekla sam. »Nemoj završiti u ćeliji zajedno s nama.«
Pomislila sam da me ove drage budale sigurno neće poslušati. Ipak,
Mikhail se prvi odmaknuo, a onda i ostali, gotovo istodobno. U trenutku
čuvari su ih sve zgrabili i odveli. Dimitri i ja smo ostali na mjestu, a došla
su četiri čuvara, dva radi Dimitrija i dva radi mene. Adrian se povukao s
ostalima, ali Lissa je još uvijek stajala oko metar dalje od nas i polagala je
svu vjeru u mene.
»Kreni«, rekao je Hans. Čvrsto me je primio za desnu ruku.
Srela sam Lissin pogled, nije mi bilo drago ono što moram reći. Ipak, ne.
Nisam bila zabrinuta da ću nju najviše povrijediti. Gledajući u publiku,
vidjela sam Christiana koji je, naravno, promatrao ovu dramu s
pohlepnom pažnjom. Morala sam se okrenuti i gledati mnoštvo kao cjelinu
odbijajući vidjeti pojedinačna lica. Samo mrlju.
»Nisam ubila Tatianu Ivaškov«, rekla sam. Nekoliko ljudi sumnjičavo je
progunđalo. »Nije mi se sviđala. Ali, nisam je ubila.« Pogledala sam
Hansa. »Vi ste ispitivali domara koji je svjedočio o tome gdje sam bila u
večeri ubojstva, je li tako? I on je identificirao čovjeka koji je napao Lissu
i rekao da ga je on podmitio kako bi lagao o tome gdje sam bila?« Od
Mikhaila sam saznala da je Joe konačno priznao kako je primio novac od
tajanstvenog moroja čim su ga čuvari stjerali u kut fotografijom.
Hans se namrštio, oklijevao i onda mi kimnuo da nastavim.
»Nema zabilješke o njegovu postojanju, barem ne kod čuvara. No,
alkemičari znaju tko je on. Vidjeli su ga u jednom od svojih objekata, dok
je bio nečiji tjelohranitelj.« Moj je pogled pao na Ethana Moorea koji je
327
stajao s čuvarima pored vrata. »Tjelohranitelj osobe koju je pustio kako bi
vidjela Tatianu te noći kada je umrla: Tashe Ozera.«
Nije bilo nikakve potrebe za zbrkom u publici jer je to Tasha i više nego
nadoknadila sama. Sjedila je pored Christiana, iskočila je sa stolca.
»Što to govoriš, Rose?« uzviknula je. »Jesi li poludjela?«
Kada sam stala ondje prkosno, spremna suočiti se s mnoštvom i zahtijevati
pravdu, osjećala sam se poput pobjednice i bila sam puna snage. Sada...
sada sam samo bila tužna, gledala sam u nekoga kome sam oduvijek
vjerovala, nekoga tko je i mene gledao u tolikom šoku i boli.
»Da bar jesam... ali, istina je. Obje to znamo. Ubila si Tatianu.«
Tashina nevjerica je rasla, sada obojena nevelikom ljutnjom, iako se još
uvijek činilo da mi je spremna vjerovati.
»Nikada, nikada nisam vjerovala da si je ubila, i borila sam se za tebe
kako bismo to dokazali. Zašto to radiš? Igraš li na strigojsku sramotu u
našoj obitelji? Mislila sam da si ti iznad takve vrste predrasude.«
Progutala sam knedlu. Mislila sam da će teži dio biti pribaviti dokaze.
»To što govorim nema nikakve veze sa strigojima. Gotovo bih htjela da
ima. Mrzila si Tatianu zbog zakona o dobi i odbijanja da dopusti morojima
da se bore.«
Sjetila sam se još nečega, onoga kada je Tasha saznala za tajne treninge.
Tasha je bila užasnuta zbog onoga za što sada mislim kako bi mogla biti
krivnja zbog toga što je pogrešno procijenila kraljicu.
Mnoštvo je bilo nepomično i zapanjeno, no jedna se osoba javila: Ozera
kojeg nisam poznavala, ali koji je očito na umu imao obiteljsku
solidarnost. Ustao je i prkosno prekrižio ruke.
»Polovica ovog dvora mrzilo je Tatianu zbog tog zakona. Među njima bila
si i ti.«
»Nije moj tjelohranitelj podmitio svjedoka ni napao Lissu, princezu
Dragomir. I ne pretvaraj se da ga nisi poznavala«, upozorila sam je. »Bio
je tvoj tjelohranitelj. Vidjeli su vas zajedno.« Ianov opis nje kada je
posjetila St. Louis bio je savršeno jasan: duga crna kosa, svijetloplave oči i
ožiljak na jednom obrazu.
»Rose, uopće ne mogu vjerovati da se ovo događa, ali ako je James, to mu
je bilo ime, učinio to o čemu govoriš, onda je djelovao sam. Uvijek je
imao radikalne ideje. To sam znala kada sam ga unajmila kao vanjskog
zaštitara, ali nisam nikada mislila da je sposoban ubiti.« Pogledala je
uokolo, tražeći nekoga odgovornog, i konačno se zaustavila na Vijeću.
»Uvijek sam vjerovala da je Rose nevina. Ako je James odgovoran za ovo,
onda ću biti više nego sretna da kažem što god znam kako bi se očistilo
Roseino ime.«
328
Tako, tako lako. Tajanstveni moroj, James, bio je gotovo svugdje gdje i
Tasha. Isto je tako uočen u sumnjivim situacijama u kojima ona nije bila,
kao što je podmićivanje Joea i napad na Lissu. Mogla sam je spasiti i za
sve okriviti njega. Već je bio mrtav. Tasha i ja mogle bismo ostati
prijateljice. Postupila je držeći se svojih stavova, zar ne? Što nije bilo s
time u redu?
Christian je stao pored nje, pogledao me kao da sam stranac.
»Rose, kako možeš reći tako nešto? Poznaješ je. Znaš da to ne bi učinila.
Ne radi scenu i dokučimo kako je taj James ubio kraljicu.«
Tako, tako lako. Okrivi mrtvaca.
»James nije mogao Tatianu probosti kolcem«, rekla sam. »Ruka mu je bila
ozlijeđena. Moroju trebaju obje ruke kako bi nekoga probo kolcem. A
kladim se, ako se od Ethana Moorea može dobiti jasan odgovor...« Bacila
sam pogled na čuvara koji je sada problijedio. Vjerojatno je mogao
uskočiti u borbu i ubiti bez oklijevanja. Ipak, ovakva pažnja? I moguće
ispitivanje njegovih kolega? Smatrala sam da neće izdržati. Vjerojatno je
iz tog razloga Tasha mogla manipulirati njime. »James nije bio ondje te
noći kada je umrla Tatiana, zar ne? A mislim da nije ni Daniella Ivaškov
bez obzira na to što je princezi Dragomir rečeno prije. Međutim, Tasha
jest. Bila je u kraljičinim odajama, a ti to nisi prijavio.«
Ethan je izgledao kao da želi pobjeći, ali izgledi za uspjeti u tome bili su
mu jednaki mojim i Dimitrijevim. Polako je odmahnuo glavom.
»Tasha ne bi nikoga ubila.« Nije potvrdio gdje se nalazila, kao što sam
priželjkivala, ali bilo je blizu. Čuvari će kasnije izvući više iz njega.
»Rose!« Christian je sada već bio bijesan. Vidjeti ga da me gleda tako
bijesno boljelo je više nego Tashin izraz lica. »Prestani!«
Lissa je, oklijevajući, napravila nekoliko koraka naprijed. Mogla sam
osjetiti u njezinu umu da ni ona ne želi vjerovati mojim riječima... a ipak
mi je vjerovala. Dosjetila se kontroverznog rješenja.
»Znam da nije u redu... ali kada bismo upotrijebili kompulziju na
osumnjičenima...«
»Nemoj to niti predlagati!« uzviknula je Tasha i okrenula svoj oštri pogled
prema Lissi. »Ne miješaj se u ovo. Ovdje se radi o tvojoj budućnosti.
Budućnosti u kojoj bi mogla postati velikom i postići stvari koje naš narod
treba.«
»Budućnost kojom bi ti mogla manipulirati«, shvatila sam. »Lissa vjeruje
u mnoge reforme koje i ti priželjkuješ... a misliš kako bi je mogla uvjeriti
u one u koje ne vjeruje. Osobito kada je s tvojim nećakom. Zato si se
toliko borila kako bi promijenila zakon o kvorumu. Htjela si da postane
kraljica.«
329
Christian je krenuo naprijed, no Tasha ga je zaustavila stavivši ruku na
njegovo rame. To ga nije spriječilo kako bi progovorio.
»To je idiotski. Ako želi da Lissa bude kraljica, zašto bi onda rekla tom
Jamesu da je napadne?«
To je i meni bila zagonetka koju još uvijek nisam dokučila. Ipak, Dimitri
jest. Svjestan svoja dva čuvara, približio mi se.
»Zato što nitko nije trebao umrijeti.« Dimitrijev tihi glas koji je odjekivao
zvučao je predivno u toj prostoriji. Nije mu trebao mikrofon kada se
obratio Tashi. »Nisi očekivala da će čuvar biti s njom.« Imao je pravo,
uvidjela sam. Eddieja su pozvali te noći u čudnim okolnostima i jedva je
stigao na vrijeme kako bi se zajedno s Lissom susreo s Ambroseom.
»James je vjerojatno trebao lažirati napad i pobjeći... dovoljno kako bi se
izazvalo sućut i povećalo Lissinu potporu. Što je sigurno i uspjelo, samo
malo grublje.«
Bijes na Tashinu licu pretvorio se u nešto što nisam mogla odmah
procijeniti. Činila se uvrijeđena zbog mojih optužbi, ali zbog Dimitrija, to
je bilo nešto više. Izgledala je zaista povrijeđeno. Slomljena. Znala sam taj
pogled. Vidjela sam ga na Adrianovu licu prije nekoliko sati.
»Dimka, ne i ti«, rekla je.
Kroz Lissine oči gledala sam kako se boje Tashine aure mijenjaju, bile su
sjajnije dok je gledala Dimitrija. Vidjela sam točno ono što mi je Sonja
objasnila, kako aura pokazuje ljubav.
»I zbog toga sam ja morala pasti«, tiho sam promrmljala. Nitko osim
Dimitrija i naših čuvara nije me čuo.
»Hm?« upitao je Dimitri.
Samo sam odmahnula glavom. Čitavo ovo vrijeme Tasha je još uvijek
voljela Dimitrija. Znala sam za prošlu godinu, kada mu je ponudila da
budu zajedno i imaju djecu, a mnogi muškarci dhampiri nisu imali priliku
za to. On je odbio, a ja sam mislila da je prihvatila to što su samo prijatelji.
Nije. Još uvijek ga je voljela. Kada je Lissa otkrila moju vezu s Dimitrijem
Hansu, Tasha je to već znala. Međutim, koliko dugo? Nisam bila sigurna.
Očito je znala za vezu prije nego što je ubila Tatianu, a kada bi mene
okrivila za ubojstvo, Tasha bi bila slobodna, nevina i opet bi imala izgleda
s Dimitrijem.
Nije imalo smisla spominjati osobne motive u svaljivanju krivnje na mene.
Tatianino ubojstvo bilo je prava tema. Samo sam pogledala Hansa.
»Možete me odvesti u pritvor, ozbiljno sam mislila. Ali, ne smatrate li
kako biste trebali odvesti i nju i Ethana?«
Hansovo lice bilo je bezizražajno. Njegovi osjećaji prema meni uvijek su
se mijenjali, od dana kada smo se upoznali. Ponekad sam bila
330
problematična osoba bez budućnosti. Ponekad sam imala potencijala biti
voda. Povjerovao je da sam ubojica, a ipak mi je dopustio da se obratim
publici. Ni moji mu se prijatelji nisu baš sviđali. Što li će sada učiniti?
Maknuo je pogled s mog lica i pogledao u mjesto u publici gdje se
nalazilo nekoliko čuvara spremnih za akciju. Kratko je kimnuo.
»Vodite Lady Ozeru. I Moorea. Ispitat ćemo ih.«
Budući da je Tasha sjedila u publici, nastalo je malo straha i panike kada
su četiri čuvara krenula prema njoj. Izbjegavali su ozlijediti druge ljude u
publici ako je to ikako bilo moguće, ali još je uvijek bilo dosta guranja i
potezanja. No, pravo je iznenađenje nastupilo kada je Tasha počela jako
uzvraćati. Sjetila sam se da je obučena. Ne onako kao čuvari, ali dovoljno
kako bi je bilo teško uloviti. Znala je udarati rukama i nogama i zabijati
kolce u kraljice, pa je čak uspjela oboriti jednog čuvara.
Shvatila sam kako bi ona zapravo mogla pokušati pobjeći, iako ni na
trenutak nisam povjerovala da je to moguće. Prostorija je bila prepuna i
prekaotična. Čuvari su se uputili prema mjestu tučnjave. Preplašeni moroji
pokušali su pobjeći dalje od kavge. Činilo se da svatko svakome staje na
put. Odjednom, glasan zvuk odjeknuo je kroz dvoranu. Hitac. Većina
moroja bacila se na pod iako su čuvari nastavili pristizati. Držeći pištolj
koji je vjerojatno uzela čuvaru kojeg je oborila, Tasha je slobodnom
rukom zgrabila prvog moroja na kojeg je naišla. A to je bila Mia Rinaldi.
Sjedila je blizu Christiana. Mislila sam da Tasha uopće nije primijetila tko
joj je taoc.
»Ne mičite se!« doviknula je Tasha čuvarima koji su se približavali.
Pištolj je bio prislonjen na Mijinu glavu, a meni je srce stalo. Kako je
uopće došlo do ovoga? Nikada ovo ne bih predvidjela. Moja je zadaća
trebala biti jednostavna. Razotkriti Tashu. Staviti je u zatvor. Točka.
Čuvari su se ukipili, manje zbog njezine zapovijedi, a više zbog toga što
su procjenjivali kako riješiti ovu prijetnju. U međuvremenu Tasha je
počela polako, vrlo polako, uzmicati prema izlazu i vući sa sobom Miju.
Napredovala je polako i nespretno zbog svih stolaca i ljudi koji su joj
stajali na putu. Odgoda je dala čuvarima priliku za razriješiti ružnu
dilemu. Oni su na prvom mjestu. Mijin život, morojski život, bio je na
kocki. Čuvari nisu htjeli da ubije Miju, no nije se moglo dopustiti ni da
ratnica koja je mahala pištoljem pobjegne.
Radilo se o tome da Tasha nije bila jedini morojski borac u dvorani.
Vjerojatno je odabrala najgoreg mogućeg taoca, a po sjaju u Mijinim
očima znala sam da se neće tek tako predati. I Lissa je to shvatila. Ili jedna
od njih ili obje bit će ubijene, a Lissa nije mogla dopustiti da se to dogodi.
331
Kada bi je samo Tasha pogledala, mogla bi je kompulzijom prisiliti na
pokornost.
Ne, ne, ne, pomislila sam. Nije željela da se još jedan moj prijatelj
umiješa.
I Lissa i ja smo vidjele kako se Mia trudi osloboditi iz Tashina stiska.
Lissa je shvatila da mora djelovati odmah. Osjećala sam to kroz našu
vezu. Osjećala sam njezine misli, odlučnost, čak i način na koji su se
mišići i živci u njezinu tijelu pokrenuli kako bi zadobila Tashinu
pozornost. Sve sam to jasno osjećala, kao da dijelimo isto tijelo. Znala
sam da će Lissa krenuti i prije nje same.
»Tasha, molim te, nemoj...«
Lissa je jurnula naprijed, no njezin molećivi uzvik prekinut je kada je Mia
udarila Tashu te se otrgnula i maknula izvan domašaja pištolja. Tasha,
zatečena na dvije fronte, još uvijek je držala pištolj uperen. Kada joj je
Mia bila izvan domašaja i sve se tako brzo odigravalo, Tasha je mahnito
ispalila nekoliko hitaca u prvu prijetnju koja se kretala prema njoj, a to
nisu bili čuvari koji su se brzo približavali. To je bila vitka figura u
bijelom koja je nešto doviknula Tashi.
Ili, dakle, to bi bila ona. Kao što sam rekla, točno sam znala gdje će Lissa
stati i što će učiniti. I u tim dragocjenim sekundama prije nego što je išta
učinila, oslobodila sam se stiska svojih čuvara i bacila se pred Lissu.
Netko je skočio za mnom, ali je zakasnio. I tada je Tashin pištolj opalio.
Osjetila sam ubod i gorenje u grudima, a onda nije bilo više ničega osim
boli, boli tako potpune i snažne da se nije mogla gotovo ni zamisliti.
Osjetila sam kako padam, osjetila sam da me Lissa lovi i da nešto
dovikuje, možda meni, možda nekome drugom. Tolika je zbrka vladala u
dvorani da nisam znala što se dogodilo s Tashom. Bili smo tu samo ja i
bol koju je moj um pokušao zaustaviti. Činilo se da svijet postaje sve tiši.
Vidjela sam Lissu kako me odozgo gleda, dovikuje nešto što nisam čula.
Bila je prelijepa. Sjajna. Okrunjena svjetlom... ali tu je bila i tama koja ju
je obavijala. A u toj tami, vidjela sam lica... duhove i duše koji su me
uvijek slijedili. Postajali su sve brojniji obavijajući me. Pozivali su me.
Pištolj. Sredio me je pištolj. To je bilo gotovo komično. Varalice,
pomislila sam. Cijeli sam se život borila jedan na jedan, učila izbjegavati
očnjake i snažne ruke koje mogu slomiti vrat. Pištolj ? To je bilo tako...
pa, lako. Bih li trebala biti uvrijeđena? Nisam znala. Je li to bilo važno? Ni
to nisam znala. Sve što sam u tom trenutku znala bilo je to da ću umrijeti,
bez obzira na sve.
Moj je vid postajao sve mutniji, tama i duhovi bili su oko mene i zaklela
bih se kako sam mogla čuti Roberta koji mi na uho šapće:
332
Svijet mrtvih neće te se odreći po drugi put.
Malo prije nego što je svjetlo potpuno nestalo, vidjela sam Dimitrijevo
lice koje se pridružilo Lissinu. Htjela sam se nasmiješiti. Tada sam
pomislila, ako je dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu sigurno, tada
mogu napustiti ovaj svijet. Mrtvi me konačno mogu prigrliti. A ja sam
ispunila svoju svrhu, zar ne? Zaštititi? Učinila sam to. Spasila sam Lissu,
kao što sam se zaklela da ću uvijek činiti. Umirala sam u borbi. Nema više
rokovnika za mene.
Lissino lice bilo je sjajno od suza, a ja sam se nadala da joj moje kaže
koliko je volim. Posljednjom iskrom života u sebi pokušala sam govoriti,
pokušala sam Dimitriju dati do znanja da i njega volim i da je on sada
mora štititi. Mislim da nije razumio, a riječi čuvarske mantre bili su moja
posljednja svjesna misao.
Oni su na prvom mjestu.
Tridesetčetvrto poglavlje
Nisam se probudila u svijetu mrtvih.
Čak se nisam probudila ni u bolnici ni u nekom drugom medicinskom
centru... a, vjerujte mi, to mi se dogodilo puno puta. Ne, probudila sam se
u luksuzu, u ogromnoj spavaćoj sobi s pozlaćenim pokućstvom. Raj?
Vjerojatno ne s obzirom na moje ponašanje. Moj krevet s baldahinom
imao je crveno-zlatni poplun, dovoljno debeo kako bi predstavljao
madrac. Svijeće su svjetlucale na malom stolu oslonjenom na suprotnom
zidu, ispunjavale su sobu mirisom jasmina. Nisam imala pojma gdje sam
ni kako sam tu dospjela, no dok mi se u glavi vrtjelo moje zadnje sjećanje
na bol i mrak, pomislila sam kako je činjenica da zapravo dišem sama po
sebi dovoljno dobra.
»Uspavana ljepotica se budi.«
Taj glas... taj divni, slatki glas sa svojim mekanim naglaskom okružio me
je, a s njim je došla i nemoguća istina i njezin potpuni učinak: živa sam.
Živa sam. A Dimitri je ovdje.
Nisam ga vidjela, ali sam osjetila kako mi se usne rastežu u osmijeh.
»Jesi li ti moj bolničar?«
Čula sam kako ustaje sa stolca i prilazi. Kada sam ga vidjela kako stoji
nada mnom, shvatila sam koliko je zapravo visok. Pogledao me je onim
svojim smiješkom, potpunim i rijetkim. Doveo se u red otkada sam ga
posljednji put vidjela, smeđu kosu uredno je zavezao na potiljku iako se
nije brijao nekoliko dana. Pokušala sam sjesti, ali zabranio mi je.
333
»Ne, ne, moraš ležati.«
Bol u grudima rekla mi je da je u pravu. Možda je moj um i budan, no
ostatak mene bio je iscrpljen. Nisam imala pojma koliko je vremena
prošlo, no nešto mi je govorilo da se moje tijelo borilo, ne sa strigojima ili
nečim sličnim, nego sa samim sobom. Borba za preživljavanje.
»Onda priđi bliže«, rekla sam mu. »Želim te vidjeti.«
Razmislio je na trenutak, a onda je skinuo cipele. Okrenula sam se na bok
i lecnula, uspjela sam se malo izmigoljiti i napraviti mjesta na rubu
kreveta. Stisnuo se pored mene. Naša su lica bila na istom jastuku, samo
nekoliko centimetara udaljena dok smo gledali jedno u drugo.
»Bolje?« pitao je.
»Puno.«
Ispružio je svoje duge, elegantne prste te odmaknuo kosu s mog lica i
onda prstima ocrtao liniju jagodica.
»Kako si?«
»Gladna.«
Nježno se nasmijao i pažljivo kliznuo rukom do dna mojih leđa i napravio
nekakav poluzagrljaj.
»Naravno da jesi. Mislim da su dosada uspjeli staviti u tebe jedino juhu.
Pa, to i infuzija odmah na početku. Vjerojatno ti nedostaje šećera.«
Skutrila sam se. Nisam voljela igle ni cjevčice i bilo mi je drago što nisam
bila budna i to vidjela. Igle za tetoviranje bile su nešto drugo.
»Koliko sam dugo bila u nesvijesti?«
»Nekoliko dana.«
»Nekoliko dana...« Zadrhtala sam, a on je potegnuo pokrivač na mene
misleći da mi je hladno. »Ne bih trebala biti živa«, prošaptala sam. Takvi
hici... bili su prebrzi, preblizu mog srca. Stavila sam ruku na grudi. Nisam
točno znala gdje sam pogođena. Sve me je boljelo. »Oh, bože. Lissa me
iscijelila, zar ne?«
Za to je trebalo toliko duha. Nije to trebala učiniti. Nije to mogla sebi
priuštiti. Ipak... zašto onda još osjećam bol? Da me je iscijelila, i to bi
nestalo.
»Ne, nije te iscijelila.«
»Ne?« Namrštila sam se, nisam mogla to shvatiti. Kako bih inače
preživjela? Iznenađujući odgovor pao mi je na pamet. »Onda... Adrian?
Nikada ne bi... nakon onoga kako sam se prema njemu ponijela... ne. Ne
bi mogao...«
»Što, misliš da bi te pustio da umreš?«
Nisam odgovorila. Meci su možda i nestali davno, ali od same pomisli na
Adriana srce me je, metaforički, boljelo.
334
»Bez obzira na to kako se osjeća...« Dimitri je oklijevao. Ipak je to bila
osjetjiva tema. »Pa, ne bi te pustio da umreš. Htio te je iscijeliti. Ali, nije
ni on.«
Bilo mi je krivo što sam mislila tako loše o Adrianu. Dimitri je bio u
pravu. Adrian me nikada ne bi napustio samo iz inata, ali mi je brzo
ponestajalo ideja.
»Onda tko? Sonja?«
»Nitko«, rekao je jednostavno. »To jest, ti sama, valjda.«
»Ja... što?«
»Može se tu i tamo ozdraviti i bez magije, Rose.« U njegovu glasu
osjećalo se veselje iako mu je lice bilo ozbiljno. »A tvoje rane... bile su
teške. Nitko nije mislio da ćeš preživjeti. Otišla si na operaciju, a onda
smo svi samo čekali.«
»Ali, zašto...« Osjećala sam se vrlo arogantno dok sam postavljala iduće
pitanje. »Zašto me Adrian ili Lissa nisu iscijelili?«
»O, htjeli su, vjeruj mi. Ali, nakon svega, u onoj zbrci... dvor je zatvoren.
Oboje su ih odveli i stavili pod nadzor prije nego što su uspjeli išta učiniti.
Nitko im nije dao ni da se približe tebi, ne dok su još uvijek mislili kako bi
ti mogla biti ubojica. Morali su najprije biti sigurni u vezi Tashe iako su i
sama njezina djela bila prilično za osudu.«
Trebao mi je jedan trenutak kako bih prihvatila da su me moderna
medicina i izdržljivost mog tijela izliječili. I ja sam se bila previše
naviknula na duh. Ovo se nije činilo mogućim. Dok sam pokušavala to
pojmiti, shvatila sam značenje ostatka Dimitrijeve rečenice.
»Je li Tasha... još živa?«
Lice mu se uozbiljilo.
»Da. Ulovili su je odmah nakon što te je upucala, prije nego što bi
ozlijedila još koga. Pritvorena je i pronalaze sve više dokaza.«
»Prozvati je onako bila je jedna od najtežih stvari koje sam ikada učinila«,
rekla sam. »Boriti se protiv strigoja bilo je lakše od toga.«
»Znam. I meni je to bilo teško gledati, teško vjerovati.« U očima mu je bio
neki pogled koji me je podsjetio da ju je Dimitri poznavao duže nego
mene. »Ali, ona je tako odlučila, a sve optužbe protiv tebe odbačene su.
Sada si slobodna žena. I više od toga. Junakinja. Abe se hvasta da je sve to
njegovo djelo.«
To mi je opet izmamilo osmijeh.
»Naravno da da. Vjerojatno će mi uskoro dostaviti račun.«
Osjećala sam vrtoglavicu i od radosti i od čuđenja. Slobodna žena. Bila
sam opterećena optužbom i smrtnom kaznom, činilo se, godinama, a
sada... sada je sve to nestalo.
335
Dimitri se nasmijao, a ja sam poželjela da zauvijek ostanemo ovako, samo
nas dvoje, nježni i sami. Pa, možda ne baš točno ovako. Mogla bih i bez
boli i debelih zavoja koje sam osjećala na prsima. On i ja tako smo rijetko
bili sami i imali trenutke u kojima smo se zaista mogli opustiti i otvoreno
priznati da se volimo. Stvari između nas tek su se počele popravljati na
kraju... i gotovo je bilo prekasno. Možda još uvijek i jest.
»I što sada«, pitala sam ga.
»Nisam siguran.« Naslonio je obraz na moje čelo. »Toliko sam sretan...
tako sretan što si živa. Previše sam puta bio blizu da te izgubim. Kada sam
te vidio na podu, a bilo je toliko zbrke i nereda... osjećao sam se tako
bespomoćno. Shvatio sam da si u pravu. Tratimo život na grižnju savjesti i
samoprijezir. Kada si me pogledala ondje, na kraju... vidio sam to. Stvarno
me voliš.«
»Sumnjao si?« Htjela sam zvučati šaljivo, ali zvučala sam uvrijeđeno.
Možda i jesam bila, malo. Rekla sam mu da ga volim puno puta.
»Ne. Hoću reći, znao sam tada da nije u pitanju samo tvoja ljubav prema
meni. Shvatio sam da si mi zaista oprostila.«
»Nisam ti uopće imala što oprostiti.« I to sam mu već rekla.
»Uvijek sam vjerovao suprotno.« Odmaknuo se i opet me pogledao. »I to
me je sprečavalo. Bez obzira na to što ti govorila, jednostavno nisam
mogao vjerovati... nisam vjerovao da možeš oprostiti sve ono što sam ti
učinio u Sibiru i nakon što me je Lissa preobrazila. Mislio sam da se
zavaravaš.«
»Dakle. Ne bi bilo prvi put da sam to učinila. Ali ne, ne ovaj put.«
»Znam, i zahvaljujući tom otkriću... u tom djeliću sekunde kada sam
shvatio da si mi oprostila i da me zaista voliš, konačno sam mogao
oprostiti sam sebi. Sav taj teret, sve one veze s prošlošću... otišle su. Bilo
je kao...«
»Sloboda? Letjeti?«
»Da. Osim toga... bilo je prekasno. Zvuči šašavo, ali dok sam te gledao,
dok su mi se te misli rojile u glavi, bilo je kao... kao da mogu vidjeti kako
ruka smrti poseže za tobom. A nisam mogao ništa učiniti. Bio sam
bespomoćan. Nisam mogao nikako pomoći.«
»Ali, jesi«, rekla sam mu. »Posljednje što sam vidjela prije nesvijesti bili
ste ti i Lissa.« No, i lica kostura, ali spomenuti to značilo bi upropastiti
ovaj romantičan moment. »Ne znam kako sam preživjela te hice, kako
sam pobijedila unatoč lošim izgledima... ali sam prilično sigurna da mi je
tvoja ljubav, ustvari, ljubav vas oboje, dala snage za borbu. Morala sam
vam se vratiti. Samo bog zna u kakvu biste frku upali bez mene.«
336
Dimitri na to nije imao što reći, umjesto toga odgovorio je tako da je
približio usne mojima. Poljubili smo se, najprije lagano, a onda je ljepota
trenutka svladala svu bol koju sam osjećala. Intenzitet se tek nezamjetno
pojačao kada se on odmaknuo.
»Hej, što je?« pitala sam.
»Još uvijek se oporavljaš«, prekorio me je. »Možda misliš da si se vratila
u normalu, ali nisi.«
»Ovo jest normalno za mene. A znaš, mislila sam da, uz svu tu slobodu i
samootkrivanje i izraze ljubavi, možemo konačno prestati s tim svim
sranjima, mudrostima učitelja zena i praktičnim savjetima.«
Ovo mu je izmamilo pravi osmijeh.
»Roza, ništa od toga. Uzmi ili ostavi.«
Dala sam mu poljubac u usne.
»Ako to znači dobiti te, uzimam.« Htjela sam ga opet poljubiti i dokazati
tko ima bolju samokontrolu, ali pojavila se ta prokleta stvar zvana
stvarnost. »Dimitri... stvarno, što će biti s nama?«
»Život«, rekao je jednostavno. »Ide dalje. Mi idemo dalje. Mi smo čuvari.
Štitit ćemo i možda promijeniti svoj svijet.«
»Bez pritiska«, primijetila sam. »Ali, što znači to 'mi' i 'čuvari'? Bila sam
prilično sigurna da nam to više neće biti karijera.«
»Mmmm.« Obujmio mi je lice rukama pa sam pomislila da će me opet
pokušati poljubiti. Nadala sam se da hoće. »Uz oproste, vratili su nam opet
i status čuvara.«
»Čak i tebi? Vjeruju da nisi strigoj?« uzviknula sam.
Kimnuo je.
»Ha. Čak i nakon što se moje ime očisti, moja idealna budućnost bila bi
zajednički rad u arhivi.«
Dimitri se primaknuo bliže meni, a oči su mu tajanstveno sjale.
»Postaje bolje: ti si Lissina čuvarica.«
»Molim?« Gotovo sam se odmaknula. »To nije moguće. Oni ne bi
nikada...«
»Jesu. Imat će i druge, zato su vjerojatno pomislili kako je u redu da se
motaš tuda sve dok te netko drugi drži na uzdi«, zezao me je.
»Ti nisi...« Nešto me je stegnulo u trbuhu, podsjetnik na problem koji nas
je davno mučio. »Nisi jedan od njezinih čuvara, zar ne?«
To nas je stalno brinulo, taj sukob interesa. Htjela sam ga pored sebe.
Uvijek. Ipak, kako smo mogli paziti na Lissu i staviti njezinu sigurnost na
prvo mjesto kada smo bili zabrinuti jedno Za drugo? Prošlost se vratila
kako bi nas proganjala.
»Ne, imam drugo zaduženje.«
337
»Oh.« Iz nekog razloga i to me je malo rastužilo iako sam znala da je to
mudriji izbor.
»Ja sam Christianov čuvar.«
Ovaj sam put sjela bez obzira na liječničke naredbe. Šavovi u mojim
prsima naprezali su se, ali ignorirala sam oštru neugodu.
»Ali to je... to je zapravo isto!«
I Dimitri je sjeo, činilo se da uživa u mom šoku, što je zapravo bilo jako
okrutno s obzirom na to da sam skoro umrla i sve to.
»Pomalo. A i neće biti non-stop zajedno, osobito zbog toga što ona odlazi
u Lehigh. On ne ide... ali vraćat će se jedno drugome. A kada oni budu to
činili, onda ćemo i mi. To je dobra kombinacija. Uostalom...« Opet je
postao ozbiljan. »Mislim da si svima dokazala kako si spremna staviti
njezin život na prvo mjesto.«
Odmahnula sam glavom.
»Da, ali nitko nije pucao u tebe. Samo u nju.« Rekla sam to bezbrižno, ali
sam se zapitala: što bih učinila da su oboje bili u nevolji?
Vjeruj mu, rekao je glas u mojoj glavi. Vjeruj da će se brinuti za sebe. I on
će to učiniti za tebe. Promotrila sam Dimitrija i prisjetila se sjene koju sam
ugledala krajičkom oka dok smo bili u plesnoj dvorani.
»Slijedio si me kada sam skočila pred Lissu, zar ne? Koga si htio zaštititi?
Mene ili nju?«
Gledao me je nekoliko dugih sekundi. Mogao je lagati. Mogao je dati
lagan odgovor i reći da nas je obje htio odgurnuti, ako je to uopće bilo
moguće, čega se nisam sjećala. Ipak, Dimitri nije lagao.
»Ne znam, Roza. Ne znam.«
Uzdahnula sam.
»Ovo neće biti lako.«
»Nikada nije«, rekao je i privukao me u svoj zagrljaj. Naslonila sam se na
njegove grudi i zatvorila oči. Ne, neće biti lako, ali bit će vrijedno toga.
Dok god smo zajedno, bit će vrijedno toga.
Tako smo sjedili neko vrijeme, dok nas nije razdvojilo diskretno kucanje
na poluotvorenim vratima. Na vratima je stajala Lissa.
»Oprostite«, rekla je, a lice joj je blistalo od radosti kada me je ugledala.
»Trebali ste staviti čarapu na vrata. Nisam znala da je tako seksi i
vatreno.«
»To je neizbježno«, rekla sam ležerno i primila Dimitrija za ruku. »Uvijek
je tako kada je on u blizini.«
Dimitri je izgledao šokirano. Nikada se nije suzdržavao kada smo bili
zajedno u krevetu, ali njegova suzdržana priroda nije mu dopuštala dati ni
338
nagovještaj toga drugim ljudima. Bilo je to zlobno, ali sam se nasmijala i
poljubila ga u obraz.
»Oh, ovo će biti zabavno«, rekla sam. »Sada kada se sve zna.«
»Da«, rekao mi je. »Dobio sam prilično 'zabavan' pogled od tvog oca prije
koji dan.« Brzo je pogledao Lissu s razumijevanjem i onda ustao. Prignuo
se i dao mi poljubac u vrh glave. »Trebao bih ići i pustiti vas da
razgovarate.«
»Hoćeš li se vratiti?« pitala sam kada je krenuo prema vratima.
Zastao je i nasmiješio mi se, a te tamne oči odgovorile su na moja pitanja i
još mnogo više.
»Naravno.«
Lissa je zauzela njegovo mjesto i sjela na rub kreveta. Pažljivo me je
zagrlila, sigurno zabrinuta zbog mojih ozljeda. Onda me je prekorila što
sjedim, ali nije me bilo briga. Sreća je pojurila kroz mene. Bilo mi je
drago što je dobro, osjećala sam olakšanje i...
I nisam imala pojma kako se osjeća.
Veza je nestala. I to ne kao tijekom bijega iz zatvora, kada je podignula
blokadu. Jednostavno, nije postojalo više ništa između nas. Bila sam sama
sa sobom, potpuno i sasvim sama, kao što sam bila i prije nekoliko godina.
Širom sam otvorila oči, a ona se nasmijala.
»Pitala sam se kada ćeš primijetiti«, rekla je.
»Kako... kako je to moguće?«
Bila sam ukočena i tupa.
Veza.
Veza je nestala. Osjećala sam se kao da su mi amputirali ruku.
»A kako ti znaš?«
Namrštila se.
»Djelomično instinkt... ali Adrian je vidio. Da nam aure nisu više
povezane.«
»Ali, kako? Kako se to moglo dogoditi?«
Zvučala sam ludo i očajno. Veza nije mogla nestati.
»Nisam sasvim sigurna«, priznala je mršteći se još više. »Puno sam o
tome razgovarala sa Sonjom i, hm, Adrianom. Mislimo da, kada sam te
vratila prvi put, sam duh te je držao dalje od svijeta mrtvih i on te držao
vezanu za mene. Ovaj put... gotovo si opet umrla. Ili možda jesi na
trenutak. Samo, ti i tvoje tijelo izborili ste se za put natrag. Ti si se
izvukla, bez pomoći duha. A kada se to dogodilo...« Slegnula je
ramenima. »Kao što sam rekla, samo nagađamo. Ali, Sonja misli da, čim
si se odvojila vlastitim snagama, nije ti trebala nikakva pomoć koja bi te
odvukla od smrti. Uspjela si sama. A kada si se oslobodila duha,
339
oslobodila si se i mene. Nije ti trebala veza kako bi te zadržala među
živima.«
Bilo je ludo. Nemoguće.
»No, ako... ako kažeš da sam pobjegla iz zemlje mrtvih, nisam, kao,
besmrtna ili nešto slično, zar ne?«
Lissa se opet nasmijala.
»Ne, sigurni smo u to. Sonja je to objasnila, rekla je da sve živo može
umrijeti i, sve dok imaš auru, živa si. Strigoji su besmrtni, ali nisu živi pa
tako nemaju aure ni...«
Svijet oko mene se okretao.
»Vjerovat ću ti na riječ. Mislim da možda moram prileći.«
»To je vjerojatno dobra ideja.«
Polako sam se naslonila na leđa. Očajnički mi je trebalo skrenuti
pozornost s onoga što sam upravo saznala, jer je još uvijek bilo previše
nadrealno, nemoguće pojmiti, promotrila sam svoju okolinu. Luksuzna
soba bila je veća nego što sam mislila. Nastavljala se i granala u druge
prostorije. To je bio apartman. Vidjela sam samo dnevnu sobu s kožnim
namještajem i plazma TV-om.
»Gdje smo?«
»U palači«, odgovorila je.
»Palači? Kako smo ovdje završili?«
»A što ti misliš?« upitala je oštro.
»Ja...« Na trenutak nisam mogla kontrolirati usta. Nije mi trebala veza
kako bih shvatila što se dogodilo. Još se nešto nemoguće dogodilo dok
sam bila u nesvijesti. »Sranje. Održali su izbore, zar ne? Izabrali su te za
kraljicu čim je Jill došla ondje kao predstavnica tvoje obitelji.«
Odmahnula je glavom i gotovo se nasmijala.
»Moja je reakcija bila malo snažnija od 'sranje', Rose. Imaš li uopće pojma
što si učinila?«
Izgledala je napeto, pod stresom i potpuno svladana. Htjela sam radi nje
biti ozbiljna i utješiti je... ali osjetila sam kako se budalasto cerekam.
Zarežala je.
»Ti si sretna.«
»Liss, ti si rođena za ovo! Bolja si od bilo kojeg drugog kandidata. «
»Rose!« povikala je. »Kandidirati se za kraljicu trebalo je poslužiti kao
skretanje pozornosti. Tek mi je osamnaest.«
»Bilo je i Alexandri.«
Lissa je očajno odmahnula glavom.
340
»Mučno mi je više slušati o njoj! Živjela je prije nekoliko stoljeća, znaš.
Mislim da su ljudi tada umirali s trideset. Pa je zapravo bila srednjih
godina.«
Ulovila sam je za ruku.
»Bit ćeš sjajna. Nije važno koliko imaš godina. A nećeš morati sama
sazivati sastanke i analizirati zakone, znaš. Hoću reći, sigurno neću raditi
ništa od toga, ali ima drugih pametnih ljudi. Ariana Szelsky nije položila
zadnji test, ali znaš da će ti pomoći ako je zamoliš. Još je uvijek u Vijeću,
a ima i drugih na koje se možeš osloniti. Samo ih moramo pronaći.
Vjerujem u tebe.«
Lissa je uzdahnula i spustila pogled, a kosa joj je visjela naprijed poput
zavjese.
»Znam. I jedan dio mene je uzbuđen, kao da će ovo povratiti čast mojoj
obitelji. Mislim da me je to spasilo od potpunog sloma. Nisam htjela biti
kraljica, ali ako moram... onda ću to učiniti kako treba. Osjećam se kao...
kao da imam svijet na dlanu, kao da mogu učiniti puno dobra. Ali, toliko
se bojim da ću to i upropastiti.« Pogled joj je bio oštar. »A i neću se odreći
ostatka svog života. Pretpostavljam da ću biti prva kraljica na faksu.«
»Cool«, rekla sam. »Možeš Vijeću slati instant-poruke iz kampusa. Možda
možeš zapovjediti ljudima da ti pišu zadaću.«
Izgleda da joj ova šala nije bila smiješna kao meni.
»Da se vratimo mojoj obitelji. Rose... koliko si dugo znala za Jill?«
K vragu. Znala sam da ćemo jednom doći do ovoga. Skrenula sam pogled.
»Ne toliko dugo. Nismo te htjeli uzrujavati dok ne budemo sigurni da je
istina«, dodala sam brzo.
»Ne mogu vjerovati...« Zatresla je glavom. »Jednostavno ne mogu
vjerovati.«
Morala sam pogađati prema njezinu tonu, a ne putem veze. Bilo je tako
čudno, kao da sam izgubila jedno od ključnih osjetila. Vid. Sluh.
»Jesi li uzrujana?«
»Naravno da jesam! Kako se možeš uopće iznenaditi?«
»Mislila sam da ćeš biti sretna...«
»Sretna što sam saznala da je moj tata prevario moju mamu? Sretna što
imam sestru koju jedva poznajem? Pokušala sam s njom razgovarati,
ali...« Lissa je opet uzdahnula. »Tako je čudno. Gotovo čudnije od toga što
sam odjednom kraljica. Ne znam što učiniti. Ne znam što misliti o svom
ocu. I, isto tako, ne znam što raditi s njom.«
»Voli ih oboje«, rekla sam nježno. »Oni su tvoja obitelj. Jill je sjajna,
znaš. Upoznaj je. Budi uzbuđena.«
MIN@
341
»Ne znam mogu li. Mislim da si mi ti više sestra nego što će ona to ikada
biti.« Zagledala se u prazninu. »I od svih ljudi... dugo sam bila uvjerena da
se nešto događa između nje i Christiana.«
»Pa, od svih briga u tvom svijetu, te se možeš riješiti jer to nije istina.«
Međutim, u njezinoj je primjedbi bilo nečega mračnog i tužnog. »Kako je
Christian?«
Okrenula se prema meni, a oči su joj bile pune boli.
»Teško mu je. I meni je. Posjećuje ju. Tashu. Nije mu drago to što je
učinila, ali... pa, još mu je uvijek obitelj. Boli ga, ali to pokušava skriti.
Znaš kakav je.«
»Da.«
Christian je potrošio veći dio života na maskiranje svojih mračnih osjećaja
cinizmom i sarkazmom. Bio je profesionalac u zavaravanju ostalih o
svojim pravim osjećajima.
»Znam da će mu s vremenom biti bolje... samo se nadam da ću moći biti
dovoljno uz njega. Toliko toga se događa. Faks, biti kraljica... i uvijek,
uvijek je tu duh, pritišće me. Guši.«
Ulovio me strah. I panika. Panika zbog nečega daleko goreg od neznanja
kako se Lissa osjeća ili gdje je. Duh. Bojala sam se duha, i činjenice da se
nisam mogla boriti u njezino ime protiv njega.
»Tama... ne mogu je više upijati. Što ćemo učiniti?«
Iskrivljen osmijeh prešao joj je preko usana.
»Hoćeš reći, što ću ja učiniti. To je sada moj problem, Rose. Kao što je
oduvijek trebao biti.«
»Ali, ne... ne možeš. Sv. Vladimir...«
»To nisam ja. I možeš me zaštititi od nekih stvari, ali ne od svih.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne, ne. Ne mogu dopustiti da se sama suočavaš s duhom.«
»Nisam potpuno sama. Razgovarala sam sa Sonjom. Vrlo je dobra u
iscjeljujućim amajlijama i misli da postoji način kako bih održala
ravnotežu.«
»Oksana je rekla isto«, prisjetila sam se, no nisam se osjećala bolje.
»A... tu su uvijek i antidepresivi. Ne volim ih, ali sada sam kraljica. Imam
dužnosti. Učinit ću što moram. Kraljica se odriče svega, zar ne?«
»Valjda.« Nisam mogla ne osjećati se uplašeno. Beskorisno. »Tako sam
zabrinuta za tebe, a ne znam kako ti više pomoći.«
»Rekla sam ti: ne moraš. Sama ću štititi svoj um. Tvoj je zadatak štititi
moje tijelo, je li tako? A i Dimitri će biti u blizini. Sve će biti u redu.«
Sjetila sam se razgovora s Dimitrijem. Koga si htio spasiti? Mene ili nju?
Nasmiješila sam joj se najbolje što sam znala.
342
»Da. Sve će biti u redu.«
Njezina ruka stisnula je moju.
»Tako mi je drago što si se vratila, Rose. Uvijek ćeš biti dio mene bez
obzira na sve. A iskreno... nekako mi je drago što više ne možeš vidjeti
moj seksualni život.«
»Uh, i meni.«
Nasmijala sam se. Nema veze. Nema magične povezanosti. Trebalo je biti
tako neobično, ali zapravo... je li mi to trebalo? U stvarnom životu ljudi su
stvarali veze druge prirode. Veze iz ljubavi i odanosti. Prebrodit ćemo
ovo.
»Uvijek ću biti tu za tebe, znaš. Što god ti treba.«
»Znam«, rekla je. »A zapravo... sada mi trebaš za nešto...«
»Samo reci«, rekla sam.
I jest.

http://www.book-forum.net

21Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Empty Re: Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Pet Jan 13, 2012 3:50 am

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Tridesetpeto poglavlje
Da sam bar Lissi »trebala« za srediti vojsku strigoja. To bi mi bilo
ugodnije od onoga što sam joj sada trebala učiniti: naći se s Jill kako
bismo porazgovarale o krunjenju. Lissa je htjela da budem ondje kao
potpora, kao nekakav posrednik. Još uvijek nisam mogla dobro hodati,
stoga smo pričekale još jedan dan. Lissa se činila sretna zbog odgode.
Jill nas je čekala u maloj prostoriji koju nisam očekivala ikada više vidjeti:
salon gdje me je Tatiana izgrdila zbog upucavanja Adrianu. To je bilo
prilično bizarno iskustvo s obzirom na to da Adrian i ja tada nismo bili u
vezi. Sada, nakon svega što se dogodilo između njega i mene, bilo je...
čudno. Zbunjujuće. Još nisam znala što se dogodilo s njim nakon Tashina
uhićenja.
Kada sam ušla ondje, osjećala sam se užasno... sama. Ne, ne sama.
Neinformirana. Ranjiva. Jill je sjedila na stolcu ruku sklopljenih u krilu.
Zurila je ispred sebe bezizražajna lica. Pored mene i Lissine crte lice bile
su jednako bezizražajne. Osjećala se... pa, o tome se radi. Nisam znala.
Nisam znala. Hoću reći, vidjela sam da joj je neugodno, ali u mojoj glavi
nije bilo misli koje bi mi išta rekle. Nisam znala nikakve detalje. Opet sam
se podsjetila da ovako funkcionira ostatak svijeta. Funkcioniraš sam.
Daješ sve od sebe kako bi se izvukao iz čudnih situacija bez magičnog
pogleda u drugu osobu. Nikada nisam shvatila koliko sam uzimala zdravo
za gotovo misli samo jedne osobe.
343
No, bila sam sigurna i da su Lissa i Jill obje prestrašene jedna zbog druge,
a ne zbog mene. Zbog toga sam i bila ovdje.
»Hej, Jill«, rekla sam smiješeći se. »Kako si?«
Naglo sam prekinula njezin tijek misli pa je skočila sa stolca. Pomislila
sam da je to čudno, ali onda sam shvatila. Lissa. Ustaneš kada kraljica uđe
u sobu.
»U redu je«, rekla je Lissa, a riječi su joj malo zapinjale. »Sjedni.«
Sjela je nasuprot Jill. To je bio najveći stolac u prostoriji, onaj na kojem je
uvijek sjedila Tatiana.
Jill je oklijevala jedan trenutak, a onda je opet pogledala mene. Vjerojatno
sam joj ulila malo hrabrosti jer se vratila na svoj stolac. Ja sam sjedila na
onoj pored Lisse lecnuvši se dok mi je mala bol stezala grudi. Briga za
mene na trenutak je skrenula Jillinu pozornost s Lisse na mene.
»Kako se osjećaš? Jesi li dobro? Bi li ti uopće trebala biti na nogama?«
Slatka, brbljava priroda. Bilo mi je drago što je opet vidim.
»Dobro sam«, lagala sam. »Ko nova.«
»Brinula sam se. Kada sam vidjela što se dogodilo... hoću reći, bilo je
toliko krvi i toliko ludila i nitko nije znao hoćeš li se izvući...« Jill se
namrštila. »Ne znam. Sve je bilo tako strašno. Jako mi je drago što si
dobro.«
I dalje sam se smiješila nadajući se da ću je umiriti. Onda je zavladala
tišina. Prostorija je postala napeta. U političkim situacijama Lissa je bila
stručnjak, uvijek je znala sve izgladiti pravim riječima. Ja sam bila ta koja
je govorila u neugodnim situacijama, pričala sam o onome što je šokiralo
druge. O onome što nitko nije htio čuti. Činilo se da ova situacija zahtijeva
njezinu diplomaciju, ali znala sam da ja moram preuzeti kontrolu.
»Jill«, rekla sam, »htjele smo znati bi li bila voljna, pa, sudjelovati u
krunidbenoj ceremoniji.«
Jillin pogled brzo je pao na Lissu, koja je još uvijek bila bezizražajna lica,
a onda se vratio na mene.
»Što točno znači 'sudjelovati'? Što bih trebala činiti?«
»Ništa teško«, uvjeravala sam je. »To su samo neke formalnosti koje
obično čini član obitelji. Ceremonijalne stvari. Kao što si učinila tijekom
glasovanja.« Nisam tome svjedočila, ali Jill je, izgleda, samo morala
stajati pored Lisse kako bi pokazala obiteljsku snagu. Sitnica o kojoj je
ovisio zakon. »Uglavnom se radi o tome da se trebaš pokazati i svima
smješkati.«
»Pa«, razmišljala je Jill, »to radim većinu ovog tjedna.«
»A ja to radim većinu života«, rekla je Lissa.
344
Jill je izgledala iznenađeno. Opet, bez veze sam bila u nedoumici. Iz
Lissina tona nije se moglo zaključiti koje je značenje njezinih riječi. Je li
to bila provokacija upućena Jill, kao da se ta djevojka nije suočila ni
izbliza s onime što je doživjela Lissa? Ili je to trebalo biti suosjećanje za
Jillin manjak iskustva?
»Ti... ti ćeš se naviknuti na to«, rekla sam. »S vremenom.«
Jill je odmahnula glavom, a na licu joj se pojavio malen i gorak osmijeh.
»Nisam baš sigurna.«
Nisam ni ja bila. Nisam bila sigurna kako bi se netko trebao nositi sa
situacijom u kojoj se ona našla. U glavi sam brzo pregledavala popis
beznačajnih, ljubaznih stvari koje bih mogla reći, no konačno je
progovorila Lissa.
»Znam kako je ovo čudno«, rekla je. Odlučno je pogledala Jilline zelene
oči, jedinu karakteristiku koju sestre dijele, pomislila sam. Jill je bila
buduća Emily. Lissa je bila kombinacija odlika svojih roditelja. »I meni je
ovo čudno. Ne znam što učiniti.«
»Što želiš?« upitala ju je Jill tiho.
No, ja sam čula pravo pitanje. Jill je htjela znati želi li Lissa nju. Lissa je
bila shrvana nakon smrti brata... ali iznenadna, nezakonita sestra nije
mogla zamijeniti Andrea. Pokušala sam zamisliti kako bi bilo da sam na
mjestu i jedne i druge. Pokušala sam i nisam uspjela.
»Ne znam«, priznala je Lissa. »Ne znam što želim.«
Jill je kimnula i spustila pogled, ali ne prije nego što sam ugledala emocije
na njezinu licu. Razočarenje, da, Lissin odgovor nije bio sasvim
neočekivan.
Jill je postavila sljedeće pitanje.
»Želiš li... želiš li da budem dio ceremonije?«
Pitanje je bilo nedorečeno. Bilo je to dobro pitanje. Bio je to razlog zbog
kojeg smo došli, no je li Lissa to zapravo htjela? Promatrajući je, još
uvijek nisam bila sigurna. Nisam znala slijedi li samo protokol i pokušava
pridobiti Jill kako bi odigrala ulogu koja se očekuje među plemstvom. U
tom slučaju nije bilo zakona koji je govorio da Jill mora išta učiniti. Samo
je morala postojati.
»Da«, konačno je rekla Lissa.
U njezinim sam riječima čula istinu i nešto se u meni razveselilo. Lissa
nije samo htjela Jill zbog imidža. Dio Lisse htio je Jill u svom životu, no
to će biti teško pomiriti. Ipak, i to je bio početak, a činilo se da Jill to
prepoznaje.
»U redu«, rekla je. »Samo mi reci što moram učiniti.«
345
Palo mi je na pamet da su Jillina mladost i nervoza varljivi. U njoj su bile
iskre hrabrosti i odvažnosti, iskre za koje sam bila sigurna da će narasti.
Stvarno je bila Dragomir.
Činilo se da Lissa osjeća olakšanje, no mislim da je to bilo zbog toga što
je postigla mali napredak sa svojom sestrom. To nije imalo veze s
krunidbom.
»Netko će ti drugi sve objasniti. Zapravo, nisam sigurna što trebaš raditi,
iskreno. Ali, Rose je u pravu. Neće biti teško.«
Jill je samo kimnula.
»Hvala ti«, rekla je Lissa. Ustala je, a i Jill i ja smo ustale s njom. »Ja...
stvarno sam ti zahvalna.«
Nelagoda se vratila dok smo nas tri stajale. Bio bi to dobar trenutak za
sestrinski zagrljaj, no iako se činilo da su obje zadovoljne svojim
napretkom, nijedna nije bila spremna za to. Kada bi Lissa pogledala Jill,
još uvijek bi vidjela svog oca s drugom ženom. Kada bi Jill pogledala
Lissu, vidjela bi kako joj se život potpuno izokrenuo, život, nekoć
povučen i osoban, a sada cijeli svijet može zuriti u njega. Nisam joj mogla
promijeniti sudbinu, ali sam je mogla zagrliti. Bez obzira na svoje šavove,
rukama sam obujmila tu mladu djevojku.
»Hvala«, rekla sam kao i Lissa. »Bit će sve u redu. Vidjet ćeš.«
Jill je još jednom kimnula. Nismo imale više o čemu raspravljati pa smo
Lissa i ja krenule prema vratima. Jillin glas nas je zaustavio.
»Hej... što će se dogoditi nakon krunidbe? Sa mnom? S nama?«
Pogledala sam Lissu. Još jedno dobro pitanje. Lissa se okrenula prema Jill,
no još uvijek nije je gledala u oči.
»Mi... mi ćemo se bolje upoznati. Stanje će se popraviti.«
Osmijeh koji se pojavio na Jillinu licu bio je iskren, mali, ali iskren.
»U redu«, rekla je. U tom je osmijehu bilo i nade. Nade i olakšanja. »Bilo
bi mi drago.«
A ja, ja sam morala skriti mrštenje. Činilo se da znam funkcionirati bez
povezanosti jer sam znala, s potpunom sigurnošću, da Lissa ne govori
cijelu istinu. Što to nije govorila Jill? Lissa jest htjela da se stanje popravi,
u to sam bila sigurna, čak i ako nije znala kako. Ipak, bilo je tu nešto...
nešto maleno što Lissa nije otkrivala nijednoj od nas, nešto zbog čega sam
pomislila da Lissa zapravo nije vjerovala da će se stanje popraviti.
Niotkuda, neobična jeka Viktora Daškova o Jill odjeknula mi je u glavi.
Ako ima imalo pameti, Vasilisa će je poslati natrag.
Nisam znala zašto sam se toga sjetila, no zadrhtala sam. Obje su sestre
skupljale snagu kako bi se nasmiješile, a i ja sam učinila isto jer nisam
htjela da znaju što me brine. Lissa i ja smo nakon toga otišle i uputile se
346
prema mojoj sobi. Moj kratki izlet umorio me je više nego što sam
očekivala pa, iako sam to nerado priznala, nisam mogla dočekati leći.
Kada smo došle do moje sobe, još uvijek nisam bila odlučila trebam li
pitati Lissu za Jill ili čekati da mi Dimitri kaže svoje mišljenje. Odluka
više nije bila na meni kada sam vidjela da me čeka jedan nenadani
posjetitelj: Adrian.
Sjedio je na mom krevetu, zabačene glave kao da je potpuno obuzet
proučavanjem stropa. No, ja sam znala da to nije tako. Znao je isti
trenutak kada smo se približile, ili, barem, kada se Lissa približila.
Zastale smo kod dovratka, a on se konačno okrenuo prema nama. Izgledao
je kao da neko vrijeme nije spavao. Tamne sjene okruživale su mu oči, a
lijepo lice ogrubjelo je od umora. Je li to mentalni ili fizički umor, nisam
znala. Bez obzira na sve, njegov lijeni osmijeh bio je isti kao i uvijek.
»Vaše Visočanstvo«, rekao je pompozno.
»Prestani«, frknula je Lissa. »Trebao bi biti pametniji.«
»Nikada nisam pametniji!« suprotstavio se. »Ti bi to trebala znati.«
Vidjela sam da se Lissa htjela nasmiješiti; a onda je pogledala mene i opet
se uozbiljila uvidjevši da ovo nije vrijeme za zabavu s Adrianom.
»Dakle«, rekla je s nelagodom ne izgledajući uopće poput kraljice.
»Moram nešto obaviti.«
Zbrisat će, shvatila sam. Ja sam išla s njom na obiteljsko čavrljanje, a ona
će mene ostaviti. To je u redu, pomislila sam. Ovaj razgovor s Adrianom
bio je neizbježan i sama sam kriva za njega. Morala sam sama to završiti,
kao što sam rekla Dimitriju.
»Sigurna sam da moraš«, rekla sam. Na licu joj se vidjelo oklijevanje, kao
da odjednom mijenja mišljenje. Osjećala se krivom. Brinula se zbog mene
i htjela je ostati uza me. Lagano sam joj dodirnula ruku. »U redu je, Liss.
Bit ću dobro. Idi.«
Zauzvrat mi je stisnula ruku i pogledom mi poželjela sreću. Pozdravila je
Adriana, otišla i za sobom zatvorila vrata.
Sada smo bili samo on i ja.
Ostao je na mom krevetu pažljivo me promatrajući. Još uvijek mu je na
licu bio smiješak koji je uputio Lissi, kao da je sve u redu. No, znala sam
da nije i nisam pokušavala skriti svoje osjećaje. Stajanje me je još uvijek
umaralo pa sam sjela na jedan stolac koji je bio pored nervozno se pitajući
što reći.
»Adriane...«
»Počnimo ovako, mala dhampirice«, rekao je srdačno. »Je li to trajalo i
prije nego što ste otišli s dvora?«
347
Trebalo mi je malo vremena kako bih shvatila što želi reći. Pitao je jesmo
li Dimitri i ja bili zajedno i prije mog uhićenja. Polako sam odmahnula
glavom.
»Ne. Bila sam s tobom. Samo s tobom.« Istina, osjećaji su mi bili zbrkani,
ali moje su namjere bile postojane.
»Pa. I to je nešto«, rekao je. Dio njegove ljubaznosti počelo je nestajati.
Tada sam namirisala iako samo malo: alkohol i duhan. »Bolje opet zapaliti
neke stare iskre u žaru borbe ili potrage ili čega već nego varati me pred
nosom.«
Sada sam malo snažnije odmahnula glavom.
»Ne, kunem se. Nisam, tada se nije ništa dogodilo... ne do...« Nisam znala
kako formirati sljedeću rečenicu.
»Kasnije?« nagađao je. »I zato je to u redu?«
»Ne! Naravno da ne. Ja...«
K vragu. Zeznula sam. Samo zbog toga što Adriana nisam prevarila na
dvoru nije značilo da ga nisam prevarila kasnije. Mogla sam to formulirati
bilo kako, ali, hej: spavati s drugim dečkom u hotelskoj sobi bilo je
varanje ako imaš dečka. Nije bilo važno je li taj dečko ljubav tvog života
ili ne.
»Žao mi je«, rekla sam. To je bilo najjednostavnije i najprikladnije što
sam mogla reći. »Žao mi je. To što sam učinila pogrešno je. Nisam htjela
da se to dogodi. Mislila sam... zaista sam mislila da je gotovo s njim i sa
mnom. Bila sam s tobom. Htjela sam biti s tobom. I onda, shvatila sam
da...«
»Ne, ne... stani.« Adrian je podignuo ruku, a glas mu je sada bio napet dok
se njegova cool fasada nastavljala raspadati. »Zaista ne želim čuti o tvom
velikom otkriću kako ste oduvijek suđeni jedno drugome ili što već.«
Šutjela sam jer, pa, to je otprilike bilo moje otkriće.
Adrian je prošao prstima kroz kosu.
»Zapravo, to je moja pogreška. Vidio sam to. Stotinu puta. Koliko sam to
često vidio? Znao sam. Događalo se. Svaki put ti bi rekla da je završeno s
njim... opet i opet, i ja bih ti povjerovao... bez obzira na to što su moje oči
vidjele. Bez obzira na to što mi je srce govorilo. Moja pogreška.«
To je bilo ono njegovo lagano nepovezano buncanje, ne nervozno kao kod
Jill, nego nestabilno, i brinulo me je koliko je blizu granice ludila. Granice
prema kojoj ga vrlo vjerojatno guram. Htjela sam mu prići, ali zdrav
razum mi je govorio da ostanem sjediti.
»Adriane, ja...«
»Volio sam te!« povikao je. Poskočio je sa stolca tako brzo, uopće to
nisam očekivala. »Volio sam te, a ti si me uništila. Uzela si moje srce i
348
rastrgala ga. Mogla si me i probosti kolcem!« Promjena u njegovim
crtama lica također me je iznenadila. Njegov je glas ispunio sobu. Toliko
tuge, toliko ljutnje. Toliko nije nalik normalnom Adrianu. Krenuo je
prema meni rukama sklopljenim na prsima. »Volio sam te. A ti si me
cijelo vrijeme iskorištavala.«
»Ne, ne. Nije istina.« Nisam se bojala Adriana, ali suočena s tolikim
osjećajima, ustuknula sam. »Nisam te iskorištavala. Voljela sam te. I još
uvijek je tako, ali...«
Izgledao je zgroženo.
»Rose, daj.«
»Ozbiljna sam! Volim te.« Sada sam ja ustala, bez obzira na bol, i
pokušala ga pogledati u oči. »I uvijek hoću, ali mi nismo... mislim da ne
funkcioniramo kao par.«
»Ta rečenica kojom prekidaš je sranje i ti to znaš.«
Donekle je imao pravo, ali prisjetila sam se trenutaka s Dimitrijem... kako
smo dobro odgovarali jedno drugome, kako se uvijek činilo da zna što
osjećam. Bila sam ozbiljna: voljela sam Adriana. Bio je divan usprkos
svim svojim manama. Ipak, zaista, tko nema mane? Njemu i meni bilo je
zabavno zajedno. Bilo je tu i ljubavi, ali nismo se slagali kao Dimitri i ja.
»Nisam... nisam ona prava za tebe«, rekla sam tiho.
»Zbog toga što si s drugim?«
»Ne, Adriane. Zbog toga što... nisam. Ne znam. Ne...« Mucala sam, i to
opako. Nisam znala objasniti što osjećam, kako mi može biti stalo do
nekoga i kako mogu voljeti njegovo društvo, a ipak ne funkcionirati s
njime u paru. »Ne uravnotežujem te kao što je tebi potrebno.«
»Kog vraga to uopće znači?« uzviknuo je.
Srce me je boljelo zbog njega, bilo mi je toliko žao zbog toga što sam
učinila... ali to je bila istina.
»Sama činjenica da moraš pitati sve govori. Kada nađeš tu osobu... znat
ćeš.« Nisam rekla da će, s obzirom na svoju prošlost, vjerojatno imati
nekoliko krivih početaka prije nego što nade tu osobu. »A znam da ovo
zvuči kao još jedno sranje od rečenice kojom prekidam, ali ja bih stvarno
željela biti tvoja prijateljica.«
Nekoliko mučnih sekundi zurio je u mene, a onda se nasmijao, iako tu nije
bilo puno veselja.
»Znaš što je super? Ti si ozbiljna. Pogledaj svoje lice.« Pokazao je prema
meni kao da se zaista mogu vidjeti. »Ti zaista misliš da je to tako lako, da
mogu sjediti i gledati tvoj sretan kraj ? Da mogu gledati kako dobivaš sve
što si htjela dok živiš svoj život iz bajke.«
349
»Iz bajke!« Grižnja savjesti i suosjećanje koji su se borili u meni dobile su
mali poticaj i od ljutnje. »Ne bih rekla. Znaš li uopće što sam sve
proživjela u posljednjih godinu dana?« Gledala sam kako Mason umire,
borila se u napadu na Sv. Vladimir, zarobili su me strigoji u Rusiji, a onda
sam živjela u bijegu kao traženi ubojica. To uopće ne zvuči kao bajka.
»Pa, ipak, evo te, nakon svega trijumfirala si. Preživjela si smrt i
oslobodila se veze. Lissa je kraljica. Dobila si frajera i svoj sretan kraj.«
Okrenula sam mu leđa i odmaknula se.
»Adriane, što želiš da kažem? Mogu se ispričavati dovijeka, ali ja tu više
ne mogu ništa učiniti. Nikada te nisam htjela povrijediti; ne mogu to
dovoljno istaknuti. A ostalo? Zaista očekuješ da budem tužna što se sve
ostalo sredilo? Bih li trebala željeti još uvijek biti optužena za ubojstvo?«
»Ne«, rekao je. »Ne želim da patiš. Mnogo. Ali, sljedeći put kada budeš u
krevetu s Belikovim, zastani na trenutak i sjeti se da nisu svi uspjeli kao
ti.«
Opet sam mu okrenula lice.
»Adriane, ja nikada...«
»Ne samo ja, mala dhampirice«, dodao je tiho. »Bilo je mnogo usputnih
žrtava usput dok si se borila protiv cijelog svijeta. Ja sam bio žrtva, očito.
Ali, što je sa Jill? Što će se dogoditi s njom sada kada si je bacila
kraljevskim vukovima? A Eddie? Jesi li pomislila na njega? A gdje je
tvoja alkemičarka?«
Svaka riječ koju mi je dobacio bila je strijela, zabadala mi se u srce više
od metaka. To što je o Jill govorio njezinim imenom, a ne 'Jailbait' još je
više boljelo. Već sam se osjećala prilično krivom zbog nje, ali ostali... pa,
nisam znala. Čula sam glasine o Eddieju, no nisam ga vidjela od svog
povratka. Oslobođen je optužbe za Jamesovo ubojstvo, no ubiti moroja, a
ostali misle da ga se moglo privesti živog, sa sobom je nosilo veliku
stigmu. Eddiejev prijašnji neposluh, zahvaljujući meni, isto ga je
osuđivao, čak i ako je sve to bilo radi »većeg dobra«.
Kao kraljica, Lissa ipak nije bila svemoguća. Čuvari su služili morojima,
ali bio je običaj da se moroji odmaknu i dopuste čuvarima da sami
upravljaju svojim ljudima. Eddieja nisu otpustili niti zatvorili... no kakav
će mu zadatak dati? Teško je reći.
Sydney... ona je bila čak i veća zagonetka. A gdje je tvoja alkemičarka?
Nisam znala što se događalo s njima izvan mog svijeta. Sjećala sam se
njezina lica kada sam je posljednji put vidjela, tamo u hotelu, snažnog, ali
tužnog. Znala sam da su ona i ostali alkemičari u međuvremenu pušteni,
no njezin izraz lica govorio je da se još nije izvukla iz frke.
350
A Viktor Daškov? Gdje se on uklapao? Nisam bila sigurna. Zao ili ne, no
još je uvijek bio netko tko je patio zbog posljedica mojih djela, a događaji
vezani za njegovu smrt ostat će sa mnom zauvijek.
Usputne žrtve. Povukla sam mnogo ljudi za sobom, namjerno ili ne. No,
dok su Adrianove riječi i dalje prodirale u mene; zbog jedne od njih
iznenada sam zastala.
»Žrtva«, rekla sam polako. »To je ta razlika između tebe i mene.«
»Ha?« Pažljivo me promatrao dok sam razmišljala o sudbinama svojih
prijatelja i sada sam ga ulovila nespremnog. »O čemu govoriš?«
»Rekao si da si žrtva. Zbog toga... zbog toga, na kraju krajeva, ti i ja
nismo jedno za drugo. Usprkos svemu što se dogodilo, nikada o sebi
nisam razmišljala na taj način. Biti žrtva znači biti bespomoćan. Da nećeš
ništa poduzeti. Uvijek... uvijek sam činila nešto kako bih se izborila za
sebe... za druge. Nije važno što.«
Nikada nisam vidjela takav bijes na Adrianovu licu.
»To misliš o meni? Da sam lijen? Bespomoćan?«
Ne baš. Ipak, imala sam osjećaj da će nakon ovog razgovora otrčati po
utjehu u cigaretama i alkoholu te možda nekakvom ženskom društvu koje
će naći.
»Ne«, rekla sam. »Mislim da si divan. Mislim da si snažan. Ali, mislim da
ti nisi shvatio, ili naučio kako koristiti išta od toga.« I, htjela sam dodati, ja
nisam bila osoba koja je to mogla probuditi u tebi.
»Ovo je«, rekao je krenuvši prema vratima, »posljednje što sam od tebe
očekivao. Uništiš mi život i onda me šopaš nadahnjujućom filozofijom.«
Osjećala sam se grozno, a to je bio jedan od onih trenutaka kada bih
poželjela da moja usta ne izlanu tek tako ono što mi je prvo na pameti.
Naučila sam dosta o kontroli, ali ne sasvim dovoljno.
»Samo govorim istinu. Ti si bolji od ovoga... bolji od ičega što ćeš sada
učiniti.«
Adrian je položio ruku na kvaku i žalobno me pogledao.
»Rose, ja sam ovisnik bez radnih navika koji će vjerojatno poludjeti.
Nisam kao ti. Nisam superheroj.«
»Još ne«, rekla sam mu.
Podsmjehnuo se, odmahnuo glavom i otvorio vrata. Prije nego što je
otišao, još jednom se okrenuo i pogledao me.
»Ugovor je ništavan, samo da znaš.«
Osjećala sam se kao da sam dobila šamar. I u jednom od rijetkih trenutaka
Rose Hathaway je zanijemila. Nisam imala nikakvu dosjetljivu doskočicu,
nikakvo dugačko objašnjenje i nikakav duboki uvid.
Adrian je otišao, a ja sam se pitala hoću li ga ikada više vidjeti.
351
Tridesetšesto poglavlje
Često sam sanjala kako se budim uz Dimitrija, budim na način koji je...
običan. Nježan. Ne zbog toga što brzo nastojimo nadoknaditi san prije
borbe sa sljedećim neprijateljem. Ne zbog toga što se oporavljamo od
seksa koji smo morali skrivati, bremenitog seksa zbog problema i tisuća
komplikacija. Samo sam željela probuditi se s njim, u njegovu naručju te
da to bude jedno dobro jutro.
Danas je bio taj dan.
»Koliko si dugo budan?« pitala sam dremljivo.
Moja je glava bila na njegovim grudima i bila sam isprepletena s njim što
sam bolje mogla. Rane su mi brzo zacjeljivale, no još sam uvijek morala
biti pažljiva. Prošle smo noći našli nekoliko zanimljivih položaja. Sunčeva
svjetlost sada se ulijevala kroz prozore ispunjavajući moju spavaću sobu
zlatom.
Promatrao me je na onaj svoj tihi, ozbiljan način, onim svojim tamnim
očima u kojima se bilo tako lako izgubiti.
»Maloprije«, priznao je i podignuo pogled prema osunčanom prozoru.
»Mislim da još uvijek pratim ljudski ritam. Ili to, ili moje tijelo želi biti
budno dok ima sunca. Još uvijek mi je divno vidjeti ga.«
Prigušila sam zijevanje.
»Trebao si ustati.«
»Nisam te htio ometati.«
Prešla sam prstima preko njegovih grudi i zadovoljno uzdahnula.
»Ovo je savršenstvo«, rekla sam. »Hoće li svaki dan biti ovakav?«
Dimitri je stavio ruku na moj obraz, a onda ju je spustio i njome mi
podignuo bradu.
»Ne svaki dan, ali većina da.«
Usne su nam se srele, a toplina i svjetlost u sobi izblijedili su u usporedbi s
onim što je gorjelo u meni.
»Nisam imala pravo«, prošaptala sam kada smo konačno prekinuli
dugački, polagani poljubac. »Ovo je savršenstvo.«
Nasmiješio se, a to je činio vrlo često u posljednje vrijeme. Obožavala
sam to. To će se vjerojatno promijeniti kada se vratimo u stvarni svijet.
Čak i ako smo sada zajedno, Dimitrijeva čuvarska strana uvijek će biti
prisutna, spremna i oprezna. Ipak, ne i sada. Ne u ovom trenutku.
»Što je?« upitao me je.
Iznenađeno sam shvatila da sam se počela mrštiti. Pokušala sam opustiti
lice. Sjetila sam se Adrianovih riječi, da se idući put kada budem u krevetu
s Dimitrijem trebam sjetiti drugih koji nisu bili toliko sretni.
352
»Misliš li da upropaštavam živote?« pitala sam.
»Što? Naravno da ne.« Osmijeh je prešao u šok. »Odakle ti ta ideja?«
Slegnula sam ramenima.
»Ima još puno ljudi čiji su životi još uvijek zbrkani. Mislim na svoje
prijatelje.«
»Istina«, rekao je. »Pogađat ću. Želiš riješiti svačije probleme.«
Nisam odgovorila.
Dimitri me je opet poljubio.
»Roza«, rekao je, »normalno je što želiš pomoći ljudima koje voliš. Ali,
ne možeš riješiti sve.«
»Ali, to ja radim«, suprotstavila sam se osjećajući se malo mrzovoljno. »Ja
štitim ljude.«
»Znam, i to je jedan od razloga zbog kojih te volim. Ali, zasada se trebaš
brinuti samo o zaštiti jedne osobe: Lisse.«
Ispružila sam se pored njega i primijetila da je stanje mojih rana zapravo
sve bolje. Moje će tijelo biti spremno za svašta vrlo brzo.
»Pretpostavljam da to znači da ne možemo ostati u krevetu cijeli dan?«
upitala sam u nadi.
»Bojim se da ne«, rekao je lagano vrhovima prstiju dodirujući oblinu mog
boka. Činilo se da ga nikada ne umara proučavanje mog tijela. »Oni su na
prvom mjestu.« Opet sam približila svoja usta njegovima.
»Ali, ne još neko vrijeme.«
»Ne«, složio se. Ruka mu je kliznula prema mom potiljku i zapetljala se u
kosu dok me je privlačio bliže sebi. »Ne još neko vrijeme.«
Nikada prije nisam bila na krunidbi, a iskreno, nadala sam se da više i
neću. Željela sam da za mog života bude samo jedna kraljica.
Jezovito, ova je krunidba bila otprilike suprotna Tatianinoj sahrani. Kako
je glasila ona stara izreka? Kraljica je mrtva. Živjela kraljica.
Običaj je nalagao da budući monarh provede prvi dio krunidbenog dana u
crkvi, vjerojatno kako bi se molio za mudrost, snagu i sve te duhovne
stvari. Nisam bila sigurna kakav je bio običaj kod monarha koji su ateisti.
Vjerojatno su se pretvarali. S Lissom, koja je bila prilično religiozna,
znala sam da to nije problem i da se vjerojatno zaista moli kako bi bila
dobra kraljica.
Nakon bdijenja Lissa i velika povorka vratili su se preko dvora do palače,
gdje se odvijala krunidba. Pridružili su joj se predstavnici svih kraljevskih
obitelji, zajedno s glazbenicima koji su sada svirali puno veselije melodije
nego za vrijeme Tatianine sahrane. Lissini čuvari, sada je imala čitavo
mnoštvo, hodali su uz nju. I ja sam bila među njima, odjevena u
najsvečaniju crno-bijelu kombinaciju, s crvenim ovratnikom, što me je
353
obilježavalo kao kraljevsku čuvaricu. U tome je, konačno, bila i najveća
razlika od sahrane. Tatiana je bila mrtva; njezini su čuvari bili tamo samo
radi dojma. Lissa je bila vrlo živa, pa čak i ako je pridobila glasove Vijeća,
još uvijek je imala neprijatelja. Moji kolege i ja bili smo iznimno oprezni.
A čovjek ne bi pomislio kako bismo trebali biti, ne s obzirom na to kako
su gledatelji klicali. Svi oni koji su kampirali vani tijekom iskušenja i
izbora ostali su vidjeti i ovu predstavu, a mnogi su još uvijek pristizali.
Nisam bila sigurna kada je toliko moroja bilo na jednome mjestu.
Nakon duge i zavojite šetnje Lissa je stigla do palače i onda je čekala u
malom predsoblju pored prostorije koja je morojima služila kao soba s
prijestoljem. Soba s prijestoljem gotovo se nikada nije koristila za
moderne poslove, ali svako malo, kao onda kada bi nova kraljica
prisezala, moroji su voljeli izvlačiti prastare tradicije. Prostorija je bila
mala i u nju nisu mogli stati svi gledatelji. Nije čak mogla stati ni cijela
povorka. No, Vijeće i pripadnici najvišeg plemstva bili su tu, s nekim
posebnim Lissinim uzvanicima.
Stajala sam sa strane i promatrala predstavu. Lissa još nije bila ušla, stoga
se čuo tihi razgovor. Soba je bila sva zelena i zlatna, u posljednjih
nekoliko dana brzo su je i potpuno preuredili jer je običaj nalagao da u
sobi s prijestoljem dominiraju boje vladajuće kraljevske obitelji. Samo
prijestolje nalazilo se do suprotnog zida, do njega su vodile stepenice.
Izrezbaren od drveta koje više nisam znala prepoznati, znala sam da su
morojski monarsi stoljećima nosili to prijestolje uokolo po svijetu. Ljudi
su se poredali na pažljivo dodijeljena mjesta i pripremali se za trenutak
kada će Lissa ući kao posljednja. Promatrala sam jedan od novih lustera i
divila se kako realistično izgledaju »svijeće« u njemu. Znala sam da su
električne, no majstori su to napravili izvrsno. Tehnologija zamaskirana u
sjaj starog svijeta, baš kako se to morojima sviđalo. Lagano gurkanje
odvuklo mi je pozornost.
»No, no, no«, rekla sam. »Nisu li to oni koji su odgovorni za puštanje
Rose Hathaway s lanca? Morate odgovarati za puno toga.«
Moji su roditelji stajali preda mnom u svojoj tipičnoj i kontrastnoj odjeći.
Moja je majka na sebi imala istu čuvarsku odoru kao i ja, bijelu košulju s
crnim hlačama i sako. Abe je bio... pa, Abe. Na sebi je imao crno odijelo
na tanke prugice i crnu košulju. Na sve to stavio je svijetlu limunski žutu
kravatu. Pripadajući rupčić izvirivao je iz jednog od džepova na sakou. Uz
svoje zlatne naušnice i lančiće nosio je i crni šešir, što je bio najnoviji
dodatak njegovom egzotičnom odijevanju. Pretpostavljam da se htio jako
potruditi za ovakav događaj, a šešir barem nije bio gusarski.
354
»Nemoj kriviti nas«, rekla je moja majka. »Nismo mi raznijeli pola dvora,
ukrali desetak automobila, imenovali ubojicu među mnoštvom ljudi niti
proglasili kraljicom najbolju prijateljicu tinejdžerku.«
»Zapravo«, rekao je Abe, »ja jesam raznio pola dvora.«
Moja ga je majka ignorirala, a izraz lica joj je omekšao dok me je
promatrala svojim čuvarskim očima.
»Ozbiljno... kako se osjećaš?« Vidjela sam ih samo nakratko tijekom dana
nakon što sam se osvijestila, tek toliko kako bismo vidjeli kako smo.
»Danas si previše na nogama. A već sam rekla Hansu da te neko vrijeme
ne stavlja na aktivnu dužnost.«
To je bila jedna od najmajčinskijih stvari koju sam ikada čula od nje.
»Ja... dobro sam. Puno bolje. Mogla bih odmah na aktivnu dužnost.«
»Ne dolazi u obzir«, rekla je upravo onim tonom kojim je izricala
zapovijedi četi čuvara.
»Prestani je tetošiti, Janine.«
»Ne tetošim je! Brinem se za nju. Ti ćeš je razmaziti.«
Gledala sam u čudu najprije jedno pa drugo. Nisam znala svjedočim li
svađi ili predigri. Nisam bila oduševljena ni jednim ni drugim.
»U redu, u redu, samo me pustite na miru. Preživjela sam, ne? To je
važno.«
»Jest«, rekao je Abe. Odjednom se doimao vrlo očinski, što me je začudilo
još više od ponašanja moje majke. »Pa, usprkos šteti na imanju i nizu
prekršenih zakona koje si ostavila za sobom, ponosim se tobom.«
Pomislila sam da je tako, kriomice, baš zbog toga. Moje cinično unutarnje
komentiranje prekinuto je kada se moja majka složila.
»I ja se ponosim. Tvoje su metode bile... ne idealne, ali učinila si divnu
stvar. Zapravo, divne stvari. Pronašla si i ubojicu i Jill.« Primijetila sam
kako je pažljivo rekla riječ »ubojica«. Mislim da je još uvijek svima nama
bilo teško prihvatiti istinu o Tashi. »Puno će se toga promijeniti zbog Jill.«
Svi smo pogledali prema dnu prijestolja.
Ekaterina je stajala na jednoj strani spremno, s knjigom kraljevskih
zavjeta. S druge su strane trebali stajati članovi kraljevske obitelji, ali
ondje je stajala samo jedna osamljena osoba. Jill. Netko ju je sjajno
uredio. Njezina kovrčava kosa bila je elegantno uređena i podignuta
ukosnicama. Odjenula je usku haljinu do koljena sa širokim ovratnikom,
kao na portretima, koji joj je jedva otkrivao ramena. Kroj haljine krasno
joj je isticao vitku figuru, a tamnozeleni saten divno je pristajao njezinim
crtama lica. Stajala je uspravno, uzdignute brade, ali na njoj se vidjela
napetost, što je bilo još uočljivije zbog toga što je stajala sama.
355
Osvrnula sam se i opet pogledala Abea koji me je pogledao s
iščekivanjem. Imala sam puno pitanja za njega, a on je bio jedan od
nekoliko koji bi mi mogli reći istinu. Odluka je bila: koje pitanje postaviti?
Kao da imam duha. Imam samo određeni broj želja.
»Što će se dogoditi s Jill?« upitala sam konačno. »Hoće li se vratiti u
školu? Hoće li je obučiti kako bi postala princeza?«
Lissa nije mogla biti i princeza i kraljica, stoga njezina stara titula prelazi
na sljedećeg najstarijeg člana njezine obitelji.
Abe nekoliko trenutaka nije odgovorio.
»Sve dok Lissa ne uspije promijeniti zakon, a nadajmo se da hoće, Jill je
jedino što joj omogućuje zadržati prijestolje. Ako se nešto dogodi Jill,
Lissa više neće biti kraljica. Dakle. Što bi ti učinila?«
»Pobrinula se kako bi bila sigurna.«
»I eto ti odgovora.«
»Malo je preširok«, rekla sam. »'Sigurna' znači mnogo toga.«
»Ibrahime«, upozorila ga je moja majka. »Dosta. Ovo nije ni vrijeme ni
mjesto.«
Abe me je gledao još malo, a onda se ležerno nasmiješio.
»Naravno, naravno. Ovo je obiteljsko okupljanje. Slavlje. A vidi: evo nam
najnovijeg člana.«
Pridružio nam se Dimitri, odjeven u crno i bijelo, kao moja majka i ja.
Stajao je pored mene, uočljivo se trudio ne dodirivati me.
»Gospodine Mazur«, rekao je službeno i kimnuo im istodobno u znak
pozdrava. »Čuvarice Hathaway.« Dimitri je bio sedam godina stariji od
mene, ali u tom trenutku, pred mojim roditeljima, izgledao je kao da mu je
šesnaest i da me došao izvesti na spoj.
»Ah, Belikov«, rekao je Abe rukujući se s Dimitrijem. »Nadao sam se da
ćemo se sresti. Zaista bih te htio bolje upoznati. Možda možemo naći malo
vremena za razgovor, kako bismo naučili nešto o životu, ljubavi, i tako
dalje. Voliš li lov? Izgledaš kao lovac. To bismo trebali koji put učiniti.
Znam divno mjesto u šumi. Vrlo, vrlo daleko. Mogli bismo otići na cijeli
dan. Zaista bih ti htio postaviti mnogo pitanja. A mnogo bih ti toga htio i
ispričati.«
Uspaničeno sam pogledala majku bez riječi je moleći da ga prekine. Abe
je provodio dobar dio vremena razgovarajući s Adrianom dok smo hodali,
objašnjavajući živopisnim i jezivim detaljima točno kako očekuje da se
ponaša prema njegovoj kćeri. Nisam htjela da Abe odvede Dimitrija u
divljinu, osobito ako je tu uključeno i vatreno oružje.
»Zapravo«, rekla je moja majka ležerno.
356
»I ja bih htjela ići s vama. I ja imam niz pitanja, osobito o vremenu kada
ste vas dvoje još uvijek bili u Sv. Vladimiru.«
»Zar vas dvoje ne morate biti negdje?« upitala sam brzo. »Samo što nismo
počeli.« To je, barem, bila istina. Gotovo su svi bili na svojim mjestima, a
mnoštvo je postajalo tiše.
»Naravno«, odgovorio je Abe. Na moje iznenađenje poljubio me je u čelo
prije nego što je krenuo. »Drago mi je što si se vratila.« A onda, uz
namigivanje, rekao je Dimitriju: »Jedva čekam naš razgovor.«
»Bježi«, rekla sam kada su otišli. »Ako se sada iskradeš, možda neće
primijetiti. Vrati se u Sibir.«
»Zapravo«, rekao je Dimitri, »prilično sam siguran kako Abe bi primijetio.
Ne brini, Roza. Ne bojim se. Podnijet ću što god moram zbog toga što sam
s tobom. Vrijedno je toga.«
»Ti zaista jesi najhrabrija osoba koju poznajem«, rekla sam mu.
Nasmiješio se, a pogled mu je pao na komešanje kod ulaza u prostoriju.
»Čini se da je spremna«, promrmljao je.
»Nadam se da ja jesam«, prošaptala sam.
Istinski grandiozno, glasnik je privukao pozornost prisutnih. Zavladala je
potpuna tišina. Nije se moglo čuti ni disanje.
Glasonoša se pomaknuo s vrata.
»Princeza Vasilisa Sabina Rhea Dragomir.«
Lissa je ušla pa, iako sam je vidjela prije pola sata, zastao mi je dah. Bila
je odjevena u svečanu haljinu, ali opet je izbjegla rukave. Sigurno ju je
krojačka morala prekrajati. Bila je dugačka do poda, suknja je bila od
slojeva svile i šifona koji su se kretali i lepršali oko Lisse dok je koračala
naprijed. Tkanina je bila iste boje žada kao i njezine oči, kao i gornji dio
haljine, s ovratnikom prekrivenim smaragdima koji su izgledali kao
ogrlica. Takvi smaragdi prekrivali su i pojas na haljini, a narukvice su
upotpunile dojam. Kosa joj je bila raspuštena, iščetkana do sjaja, kao
posebna aura.
Christian je hodao pored nje, bila je u izrazitom kontrastu s njegovom
crnom kosom i tamnim odijelom. Danas su uvelike prilagodili običaje jer
bi je inače trebao pratiti član obitelji, ali... pa, nekako joj ih je ponestalo.
Čak sam i ja morala priznati da izgleda fantastično, a njegov ponos i
ljubav prema njoj blistali su mu na licu, bez obzira na to kakvi su mučni
osjećaji bili u njemu zbog Tashe.
Lord Ozera, podsjetila sam se. Imala sam osjećaj da će ta titula sada
postajati sve važnija. Vodio je Lissu prema dnu prijestolja i onda se
pridružio izaslanstvu Ozera u mnoštvu.
357
Ekaterina je napravila mali pokret rukom prema velikom satenskom
jastuku na podu ispred stepenica.
»Klekni.«
Lissa je na trenutak oklijevala, mislim da sam samo ja to primijetila. Čak i
bez naše povezanosti, bila sam toliko naviknuta na njezino raspoloženje i
najsitnije pokrete koje sam mogla primijetiti. Njezin je pogled prešao na
Jill. Lissin izraz lica nije se promijenio, bilo je toliko čudno ne znati što
osjeća. Mogla sam samo pristojno nagađati. Nesigurnost. Zbunjenost.
Opet, stanka je trajala samo jedan trenutak. Lissa je kleknula i vješto
raširila suknju oko sebe. Ekaterina se u prostoriji za testiranje uvijek činila
tako krhkom i slabom, ali dok je stajala ondje, s drevnom morojskom
krunidbenom knjigom, mogla sam još uvijek osjetiti moć koja se nalazila
u toj bivšoj kraljici. Knjiga je bila na rumunjskom, no Ekaterina je to bez
problema prevodila na engleski dok je čitala naglas, počevši govorom o
tome što se očekuje od vladara, a onda prešavši na zavjete na koje je Lissa
morala prisegnuti.
»Hoćeš li služiti?«
»Hoćeš li štititi svoj narod?«
»Hoćeš li biti pravedna?«
Ukupno ih je bilo dvanaest, a Lissa je na svaki morala triput odgovoriti s
»hoću«; na engleskom, na ruskom i na rumunjskom. Još je uvijek bilo
čudno što nisam pomoću veze mogla potvrditi njezine osjećaje, no na licu
sam joj vidjela da misli svaku riječ. Kada je taj dio završio, Ekaterina je
dala znak Jill da priđe. Otkada sam je zadnji put vidjela, netko joj je dao
krunu. Bila je izrađena po mjeri za Lissu, remek-djelo bijelog i žutog zlata
isprepletenog smaragdima i dijamantima. Prekrasno se nadopunjavala s
njezinom opravom, a i Jill, primijetila sam iznenađeno.
Još je jedna tradicija bila da monarha kruni član obitelji, a tomu je služila
Jill. Vidjela sam kako joj se ruke tresu dok je polagala to čudo ukrašeno
draguljima na sestrinu glavu. Pogledi su im se nakratko sreli. Još jednom
su u Lissinim očima zasjali uzburkani osjećaji i brzo nestali kada se Jill
odmaknula, a prednost dobila ozbiljnost procedure.
Ekaterina je Lissi pružila ruku.
»Ustani«, rekla je. »Više nikada nećeš klečati ni pred kim.«
Držeći Lissu za ruku, Ekaterina se okrenula tako da su obje sada bile
okrenute licem prema nama ostalima koji smo bili u toj prostoriji.
Iznenađujućim glasom za tako malo tijelo Ekaterina je objavila:
»Kraljica Vasilisa Sabina Rhea Dragomir, prva s tim imenom.«
Svi u prostoriji, osim Ekaterine, spustili su se na koljena i pognuli glave.
Samo je nekoliko sekundi prošlo prije nego što je Lissa rekla:
358
»Ustanite.«
Ispričali su mi da je to bilo pravo vladara. Neki novi kraljevi i kraljice
uživali su ostaviti ljude na koljenima dugo vremena.
Uslijedila je papirologija, što smo isto tako promatrali. Uglavnom, Lissa je
potpisivala da je postala kraljica dok su Ekaterina i nekoliko svjedoka
potpisali da su bili prisutni dok je Lissa postajala kraljicom. Tri primjerka
bila su na urešenom papiru koji je morojsko plemstvo toliko voljelo. Jedan
je bio običnog bijelog zaglavlja, a taj će ići alkemičarima.
Kada je potpisivanje završilo, Lissa je zauzela svoje mjesto na prijestolju.
Vidjeti je kako se penje po tim stepenicama oduzimalo je dah, to je prizor
koji će me pratiti cijelog života. U prostoriji se prolomio pljesak i uzvici
dok se namještala u urešenom stolcu. Čak i čuvari, koji su inače bili
smrtno ozbiljni, pridružili su se aplauzu i slavlju. Lissa se svima smiješila
i skrivala napetost koju je možda osjećala.
Pažljivo je promotrila prostoriju, a osmijeh je postao veći kada je ugledala
Christiana. Onda je potražila mene. Njezin osmijeh upućen njemu bio je
pun ljubavi: moj je bio donekle vragolast. Uzvratila sam osmijeh pitajući
se što bi mi rekla kada bi mogla.
»Što je tako smiješno?« upitao je Dimitri i pogledao me nasmiješeno.
»Samo razmišljam što bi Lissa rekla da smo još uvijek povezane.«
Vrlo gadno prekršivši čuvarski protokol, primio me je za ruku i privukao k
sebi.
»I?« upitao je i primio me u zagrljaj.
»Mislim da bi pitala: 'U što smo se to uvalile?'«
»Koji je odgovor?« Njegova me je toplina obavijala, kao i njegova ljubav,
i opet sam osjetila tu potpunost. Dobila sam natrag dio svog svijeta koji je
nedostajao. Duša koja je nadopunjavala moju. Moj par. Netko meni ravan.
Ne samo to, vraćen mi je i moj život, moj vlastiti život. Štitit ću Lissu,
služit ću, ali konačno sam bila svoja osoba.
»Ne znam«, rekla sam mu i naslonila se na njegove grudi. »Ali, mislim da
će biti dobro.«
Prevela s engleskoga Danijela Banović
KRAJ
VAMPIRSKE AKADEMIJE

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Richelle Mead - Poslednja žrtva 6 Beautiful-girl-look-up2-