Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 1:52 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator






Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 1:54 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Posvećeno mojoj baki,
vragolastoj južnjačkoj dami i najboljoj kuharici
koju sam ikad upoznala



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 1:55 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
UVOD
U prvom srednje morala sam napisati esej o nekoj pjesmi. Jedan je stih
glasio:
»Ako ti oči nisu otvorene, ne možeš razlikovati san od jave.«
Tada mi to nije puno značilo. Kako da slušam književnu analizu kad je u
razredu dečko koji mi se sviđa? Sada, tri godine poslije, pjesma mi je
savršeno jasna.
U posljednje vrijeme moj život zbilja djeluje poput sna. Bilo je dana kada
sam očekivala da ću se probuditi i otkriti kako nedavni događaji uopće
nisu stvarni. Da sam princeza koja spava začaranim snom. Da će svakoga
trena ovom snu…ne, ovoj mori, doći kraj i da ću pronaći svoga princa i
doživjeti sretan završetak.
Ali ništa od sretnog završetka, barem ne u doglednoj budućnosti. A moj
princ? To je duga priča. Moj je princ pretvoren u vampira, točnije, u
strigoja. U mojemu svijetu, koji je odvojen od svijeta ljudi, postoje dvije
vrste vampira. Moroji su živi, dobri vampiri koji imaju moć upravljanja
magičnim elementima i ne ubijaju kako bi došli do krvi potrebne za život.
Strigoji su nemrtvi vampiri, besmrtni i pokvareni, a pri hranjenju ubijaju.
Moroji se rađaju. Strigojem se postaje, silom ili vlastitim izborom, zlim
sredstvima.
Dimitri, tip kojeg sam voljela, pretvoren je u strigoja protiv svoje volje.
Preobražen je tijekom bitke, epske spasilačke misije u kojoj sam i ja
sudjelovala. Strigoji su oteli moroje i dhampire iz moje škole, a mi smo ih
zajedno s ostalima pošli spasiti. Dhampir je poluvampir, polučovjek.
Posjeduje snagu i izdržljivost čovjeka, a reflekse i osjetila moroja.
Dhampiri prolaze obuku da postanu čuvari, elitni tjelohranitelji koji štite
moroje. Ja sam dhampirica. A Dimitri je to bio.
Morojski ga je svijet nakon preobrazbe smatrao mrtvim. To je do neke
mjere i bio. Kad postanete strigoj, izgubite osjećaj za dobro i sjećanje na
prijašnji život. Čak i ako su vas preobrazili protiv vaše volje. Postajete zli
i okrutni poput svih strigoja. Osoba koja ste bili nestaje i, iskreno, lakše je
takve osobe zamisliti na nebu ili u sljedećem životu nego ih zamišljati
kako noću vrebaju žrtve. A ja nisam mogla zaboraviti Dimitrija. Nisam
mogla prihvatiti činjenicu da je zapravo mrtav. Bio je muškarac kojeg
sam voljela, muškarac s kojim sam bila toliko usklađena da nisam znala
gdje ja završavam, a gdje on počinje. Moje srce odbijalo je zaboraviti ga.
Iako je tehnički bio čudovište, još uvijek je bio tamo negdje. Nisam
4
zaboravila ni razgovor koji smo jednom vodili. Složili smo se da bismo
radije bili mrtvi, doista mrtvi, nego lutali svijetom kao strigoji.
Kada sam oplakala dobrotu koju je izgubio, odlučila sam ispoštovati
njegove želje. Iako on u njih više nije vjerovao. Morala sam ga pronaći.
Morala sam ga ubiti i osloboditi njegovu dušu tog mračnog i neprirodnog
stanja. Znala sam da bi to htio Dimitri kojeg sam voljela. Ali nije
jednostavno ubiti strigoja. Nevjerojatno su brzi i jaki. Nemaju milosti.
Dosta sam ih već ubila, suludo za nekoga tko je tek navršio osamnaest.
Znala sam da će obračun s Dimitrijem biti, i fizički i emocionalno, moj
najveći izazov.
Zapravo, emocionalne sam posljedice osjetila čim sam donijela odluku.
Lov na Dimitrija značio je nekoliko životnih promjena (i ne ubrajam to da
bi borba s njime mogla vrlo vjerojatno završiti mojom smrću). Još uvijek
sam išla u školu i samo me nekoliko mjeseci dijelilo od mature i titule
čuvarice. Svaki dan proveden u Akademiji svetog Vladimira, udaljenoj i
zaštićenoj školi za moroje i dhampire, značio je da prolazi još jedan dan u
kojem Dimitri luta svijetom i živi životom kakav nije želio. Previše sam
ga voljela da bih to dopustila. Morala sam ranije napustiti školu, otići
među ljude i ostaviti svijet u kojem sam provela gotovo cijeli život.
Odlazak je značio da ostavljam još nešto, bolje rečeno nekoga, najbolju
prijateljicu Lissu, to jest Vasilisu Dragomir. Lissa je morojka, posljednja
pripadnica svoje loze. Odlučeno je da ću nakon mature biti njezina
čuvarica, ali lovom na Dimitrija odrekla sam se te budućnosti. Nisam
imala izbora nego napustiti je.
Lissa i ja smo uz prijateljstvo dijelile i posebnu vezu. Svaki se moroj
specijalizira za jedan element, zemlju, zrak, vodu ili vatru. Donedavno
smo vjerovali da postoje samo ta četiri elemenata. Tada smo otkrili peti:
duh.
To je bio Lissin element. O njemu smo jako malo znali jer u svijetu ne
postoji puno korisnika duha. Činilo se da je najvećim dijelom povezan sa
psihičkim moćima. Lissina je kompulzija bila nevjerojatno jaka, gotovo je
svima mogla nametnuti svoju volju. Imala je i iscjeliteljske moći i tu je
naša veza postala čudna. Vidite, ja sam praktički umrla u automobilskoj
nesreći u kojoj je poginula njezina obitelj. Lissa me nesvjesno vratila iz
svijeta mrtvih i tako stvorila psihičku vezu između nas. Otada osjećam
njezinu prisutnost i njezine misli. Znam o čemu razmišlja i osjećam kada
je u nevolji. Nedavno smo otkrile i da vidim utvare i duhove koji još nisu
napustili ovaj svijet. To je nešto što me uznemiruje i što se trudim
potisnuti. Cijeli taj fenomen zove se »poljubac sjenke«.
5
Naša veza činila me idealnom čuvaricom za Lissu jer bih odmah znala
kada je ona u nevolji. Obećala sam da ću život provesti štiteći je, ali onda
je Dimitri, visoki, zgodni, neustrašivi Dimitri, sve to promijenio. Morala
sam donijeti groznu odluku: nastaviti štititi Lissu ili osloboditi
Dimitrijevu dušu. Odluka mi je slomila srce, donijela bol u prsima i suze
u očima. Rastanak s Lissom bio je bolan. Najbolje smo prijateljice od
vrtića i moj je odlazak bio šok i jednoj i drugoj. Ruku na srce, ona to nije
očekivala. Tajila sam vezu s Dimitrijem. Bio je moj učitelj, sedam godina
stariji od mene, također dodijeljen Lissi kao čuvar. Zbog svega toga
pokušali smo se oduprijeti privlačnosti koja je postojala između nas. Znali
smo da se prvenstveno moramo usredotočiti na Lissu, a i da bismo se
našli u gadnoj neprilici kada bi se doznalo da je učenica u vezi s
profesorom.
Ali zbog odvojenosti od Dimitrija, iako sam na nju pristala, u meni se
nakupilo puno prešućene ogorčenosti prema Lissi.
Vjerojatno sam trebala s njom razgovarati o tome i objasniti joj kako sam
isfrustrirana zbog toga što mi je cijeli život isplaniran. Nekako nije bilo
pošteno da Lissa može živjeti kako želi i voljeti koga želi, a da ja uvijek
moram žrtvovati vlastitu sreću kako bi ona bila zaštićena. Ali bila mi je
najbolja prijateljica i nisam mogla podnijeti ni samu pomisao da je
uznemirim. Lissa je bila osobito ranjiva jer korištenje duha ima gadnu
nuspojavu: odvodi ljude u ludilo. Tako sam sve držala u sebi dok napokon
nisam eksplodirala i napustila Akademiju, i nju, zauvijek.
Jedan od duhova koje sam vidjela, Mason, prijatelj kojeg su ubili strigoji,
rekao mi je da se Dimitri vratio u svoju domovinu, u Sibir. Masonova je
duša nedugo nakon toga pronašla mir i napustila ovaj svijet ne uputivši
me na trag o tome gdje bi se Dimitri mogao nalaziti u Sibiru. Morala sam
krenuti naslijepo i suočiti se sa svijetom ljudi i jezikom koji nisam
govorila kako bih ispunila obećanje koje sam si sama zadala.
Nekoliko tjedana nakon odlaska napokon sam stigla u Sankt Peterburg.
Još sam uvijek tražila, tapkala u mraku, ali odlučila sam ga pronaći iako
sam istodobno i strepila od toga. Uspije li moj ludi plan, uspijem li doista
ubiti čovjeka kojega volim, to bi značilo da će Dimitri zbilja napustiti ovaj
svijet. A ja iskreno nisam bila sigurna da mogu živjeti u takvom svijetu.
Ništa od ovoga ne djeluje stvarno. Tko zna, možda i nije. Možda se sve to
zapravo događa nekom drugom. Možda sam sve to zamislila. Možda ću se
uskoro probuditi i otkriti da je sve sređeno s Lissom i Dimitrijem. Svi
ćemo biti zajedno, a on će biti tamo, nasmiješiti mi se, zagrliti me i reći da
će sve biti u redu. Možda je sve ovo zbilja bio san.
Ali, sumnjam.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 1:56 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Prvo poglavlje
Netko me slijedio.
Bilo je to pomalo ironično jer sam posljednjih nekoliko tjedana ja slijedila
druge. Barem nije bio strigoj. Već bih znala da jest. Novija posljedica
toga što sam od sjenke poljubljena bila je sposobnost da osjetim prisutnost
nemrtvih, nažalost, napadajima mučnine. Ipak, cijenila sam to što me
tijelo upozorava na opasnost i osjetila sam olakšanje što moj večerašnji
progonitelj nije suludo brz i opak vampir. U posljednje vrijeme borila sam
se s dovoljnim brojem takvih i nekako sam htjela slobodnu večer.
Zaključila sam da me slijedi dhampir poput mene, vjerojatno netko iz
kluba. Doduše, ova se osoba kretala malo manje neprimjetno nego što bih
očekivala od dhampira. Koraci su jasno odzvanjali pločnikom mračnih
sporednih uličica kojima sam hodala i jednom sam načas opazila nečiju
sjenu. Ipak, kada se uzme u obzir moje nepromišljeno ponašanje, dhampir
je bio najvjerojatniji krivac.
Sve je počelo ranije u Slavuju. To nije pravo ime kluba, samo prijevod.
Pravo ime je nešto na ruskom što ja ne mogu izgovoriti. Slavuj je u SADu
bio poznat među bogatim morojima koji su putovali u inozemstvo i sada
sam razumjela zašto. Bez obzira na doba dana, ljudi su u Slavuju bili
odjeveni kao da su na carskom balu.
I cijeli je klub izgledao poput nečega iz starih carskih dana Rusije. Zidovi
od bjelokosti bili su ukrašeni arabeskama i reljefnim dekoracijama. Jako
me podsjećalo na Zimski dvorac, rezidenciju iz vremena kada su Rusijom
još upravljali carevi. Razgledala sam ga po dolasku u Sankt Peterburg.
U Slavuju su raskošni svijećnjaci u kojima su gorjele prave svijeće
svjetlucali i rasvjedjavali zlatne ukrase, tako da je i pri slabom svjetlu
cijeli prostor blistao. Veliki restoran bio je ispunjen stolovima i separeima
presvučenim baršunom, a postojao je i dio s foteljama i bar gdje su se
ljudi mogli družiti. Tamo bi se kasno navečer smjestio bend i parovi bi se
okupili na plesnom podiju.
Kada sam prije nekoliko tjedana stigla u grad, nisam se potrudila otići u
Slavuj. Bila sam dovoljno arogantna da mislim kako ću smjesta pronaći
moroja koji će me uputiti prema Dimitrijevu rodnom gradu u Sibiru. Bez
drugih tragova o tome gdje bi on mogao biti, odlazak u njegov rodni grad
bio je najbolja šansa da mu se približim. Samo, nisam znala gdje je to i
zato sam tražila moroja koji će mi pomoći. U Rusiji ima puno
dhampirskih gradova i zajednica, ali u Sibiru ih gotovo i nema. Zato sam
vjerovala da će većina lokalnih moroja znati o kojem se mjestu radi.
7
Nažalost, ispostavilo se da se moroji koji žive u ljudskim gradovima znaju
dobro sakriti. Provjerila sam sva mjesta koja su mi izgledala poput
mogućih morojskih okupljališta, ali nisam ništa pronašla. A moroji su mi
trebali da dođem do odgovora.
Tako sam počela vrebati u Slavuju, što nije bilo lako. Teško je
osamnaestogodišnjoj djevojci uklopiti se u jedan od najelitnijih klubova u
gradu. Brzo sam naučila da puno pomažu skupa odjeća i velike napojnice.
Osoblje me brzo zapamtilo i, ukoliko su im moji dolasci bili neobični,
nisu to nikada rekli i rado su me smještali za stol u kutu koji sam uvijek
tražila. Pretpostavljam da su mislili kako sam kći kakva tajkuna ili
političara. Tko god da sam, imala sam novaca i mogla sam tamo boraviti,
a njima je bilo važno samo to.
Ipak, prvih nekoliko večeri u klubu obeshrabrilo me. Slavuj je možda bio
elitno okupljalište moroja, ali navraćali su i ljudi. U početku je izgledalo
kao da su oni jedini posjetitelji. Kako bi noć odmicala, bilo bi sve više
ljudi i, promatrajući pune stolove i mnoštvo okupljeno oko bara, nisam
vidjela ni jednoga moroja. Ono najvažnije što sam vidjela bila je žena
duge, platinastoplave kose koja je s društvom ušetala u predvorje. Na
trenutak mi je srce stalo. Žena mi je bila okrenuta leđima, ali toliko je
sličila Lissi da sam bila uvjerena kako su me pronašli. Čudno je bilo to što
nisam znala trebam li biti uzbuđena ili užasnuta. Lissa mi je jako, jako
nedostajala, ali istodobno nisam željela da sudjeluje u ovoj mojoj opasnoj
pustolovini. Tada se žena okrenula. Nije bila Lissa. Nije bila ni morojka,
nego običan čovjek. Disanje mi se polako vratilo u normalu.
Prije otprilike tjedan dana napokon sam ih ugledala. Skupina morojki
došla je na kasni ručak, a pratilo ih je dvoje čuvara, muškarac i žena koji
su službeno i tiho sjedili za stolom dok su njihove štićenice ogovarale,
smijale se i uživale u poslijepodnevnom pjenušcu. Najvažnije je bilo da
me čuvari ne zamijete. Ako znate što tražite, moroje nije teško opaziti:
viši su od većine ljudi, blijedi i supermršavi. Također se čudno smiju i
drže usne tako da sakriju očnjake. Dhampiri, zbog svoje ljudske krvi,
izgledaju... pa, kao ljudi.
Tako sam ja definitivno izgledala neizučenom ljudskom oku. Visoka sam
oko metar i sedamdeset i, dok morojke imaju nestvarna tijela manekenki s
modnih pista, ja sam atletske građe i imam obline. Geni mog nepoznatog
oca turskoga podrijetla i previše vremena provedena na suncu podarili su
mi maslinastu put koja je dobro pasala uz moju dugu, gotovo crnu kosu i
jednako tamne oči. Ali, osobe odgojene u svijetu moroja pomnijim
zagledanjem prepoznale bi me kao dhampiricu. Nisam sigurna zbog čega,
8
možda nas je neki instinkt privlačio našoj vrsti i prepoznavao mješavinu
morojske krvi.
Bez obzira na to, bilo je ključno da čuvarima izgledam poput čovjeka
kako im ne bih dala razloga za uzbunu. Sjedila sam u svom kutu na
drugom kraju prostorije, prebirala po kavijaru i pretvarala se da čitam
knjigu. Samo da se zna, kavijar mi je bio odvratan, ali činilo se da ga u
Rusiji ne možete izbjeći. Pogotovo na skupim mjestima. Kavijar i boršč,
vrsta juhe od cikle. U Slavuju gotovo nikada nisam uspjela pojesti cijeli
obrok i nakon toga sam uvijek proždrljivo jurila u McDonald's, iako je
ruski McDonald's bio malo drukčiji od onog uz koji sam odrasla u SADu.
Ipak, jesti se mora.
Proučavanje morojki dok njihovi čuvari ne gledaju stavilo je moje
vještine na test. Istina, čuvari tijekom dana nisu imali puno razloga za
brigu jer strigoji ne izlaze na sunce. Ali, čuvarima je bilo u prirodi paziti
na sve i očima su neprestano pretraživali prostoriju. Prošla sam istu obuku
kao i oni i znala sam njihove trikove pa sam uspijevala špijunirati a da me
ne primijete.
Žene su često dolazile, obično kasno poslijepodne. Akademija je imala
noćni raspored, ali moroji i dhampiri koji žive među ljudima imaju ili
dnevni ritam ili nešto između. Neko sam vrijeme razmišljala o tome da im
priđem, pa čak i njihovim čuvarima. Nešto me sprječavalo. Kad bi netko
znao gdje se nalazi grad u kojem žive dhampiri, to bi bio muški moroj.
Mnogi su posjećivali dhampirske gradove u nadi da će im se posrećiti s
lakim dhampiricama. I tako sam si obećala da ću pričekati još tjedan dana
i vidjeli hoće li doći kakvi tipovi. Ako ne, onda ću vidjeti što mogu
doznati od žena.
Prije nekoliko dana napokon su počela dolaziti dvojica moroja. Obično su
dolazili kasnije navečer, kada je počinjala prava zabava. Bili su desetak
godina stariji od mene i jako zgodni. Nosili su skupa odijela i svilene
kravate. Držali su se poput moćnih, važnih ljudi i kladila bih se da su bili
plemići, pogotovo jer je svaki imao svog čuvara. Čuvari su uvijek bili isti,
mladi muškarci koji su nosili odijela da se uklope, ali su i dalje sve
pozorno promatrali.
A tu su bile i žene, uvijek žene. Dvojica moroja neprestano su očijukali,
stalno su se nabacivali svim ženama koje su vidjeli, čak i ljudima. Ali
nikada nisu odlazili kući s ljudima. To je bio tabu, još uvijek čvrsto
zasađen u našemu svijetu. Moroji su se stoljećima držali odvojeno od
ljudi bojeći se da će ih otkriti rasa koja je postala toliko brojna i moćna.
Ali, to nije značilo da su kući odlazili sami. Tijekom večeri, obično bi se
pojavile dhampirice, svake večeri druga.
9
Nosile su kratke haljine i puno šminke, puno su pile i smijale se na svaku
njihovu riječ, iako vjerojatno nisu bili toliko duhoviti. Žene su uvijek
imale raspuštenu kosu, ali svako malo zabacile bi glavu i otkrile vratove
pune modrica. To su bile krvne kurve, dhampirice koje su dopuštale
morojima da im piju krv tijekom seksa. To je također bio tabu, ali i dalje
se potajno događalo.
Htjela sam dobiti jednog od moroja nasamo, daleko od pronicljivih
pogleda čuvara, da ga mogu ispitati. Ali to je bilo nemoguće. Čuvari
nikada nisu ostavljali svoje moroje bez nadzora. Pokušala sam ih čak i
slijediti, ali svaki put kad bi napustili klub, istog bi trena uskočili u
limuzinu, a ja ih nisam mogla slijediti pješice. Frustriralo me sve to.
Večeras sam napokon shvatila da moram pristupiti cijeloj skupini i
riskirati da me dhampiri otkriju. Nisam znala traži li me tko kod kuće i bi
li skupini uopće bilo bitno tko sam. Možda sam imala previsoko mišljenje
o sebi. Definitivno je bilo moguće da nikoga zapravo nije briga za curu
koja je pobjegla iz škole. Ali, ako me netko doista tražio, moj je opis bez
sumnje kolao među čuvarima diljem svijeta. Iako sam sada imala
osamnaest, mislim da nekima ne bi bio problem odvući me natrag u SAD.
A nije bilo šanse da se vratim dok ne pronađem Dimitrija.
Tada, baš dok sam razmišljala kako prići morojima, jedna je dhampirica
ustala od stola i otišla do bara. Čuvari su je, naravno, promatrali, ali nisu
mislili da joj prijeti opasnost i fokusirali su se na moroje. Sve sam vrijeme
mislila kako je razgovor s morojem najbolji način da doznam za selo
dhampira i krvnih kurvi, ali ima li boljeg načina da se takvo mjesto nađe
nego pitati pravu krvnu kurvu?
Ležerno sam ustala od stola i približila se baru, kao da i ja idem po piće.
Stala sam pokraj dhampirice koja je čekala pipničara i promatrala je
krajičkom oka. Bila je plavuša i nosila je dugu haljinu prekrivenu
srebrnim šljokicama. Nisam mogla odlučiti je li moja uska, crna haljina
od satena pokraj njezine izgledala ukusno ili dosadno. Svi njezini pokreti,
čak i način na koji je stajala, bili su graciozni poput pokreta plesačice.
Pipničar je posluživao druge i znala sam da moram povući prvi potez.
Nagnula sam se prema njoj.
»Govoriš li engleski?«
Iznenađeno je poskočila i pogledala me. Bila je starija nego što sam
očekivala, godine je vješto sakrila šminkom. Plavim me očima brzo
procijenila i prepoznala da sam dhampirica.
»Da«, rekla je oprezno. I u toj jednoj riječi čuo se tvrdi naglasak.
»Tražim grad... grad u Sibiru u kojem živi puno dhampira. Znaš o čemu
govorim? Moram ga pronaći.«
10
Ponovno me proučila i nisam mogla pročitati njezin izraz lica. Lice joj
nije ništa odavalo, kao da je čuvarica. Možda je nekoć prošla obuku.
»Nemoj«, rekla je izravno. »Zaboravi to.« Okrenula se i opet usmjerila
pogled prema pipničaru koji je nekome slagao plavi koktel ukrašen
trešnjama.
Dotakla sam joj ruku.
»Moram ga pronaći. Jedan muškarac...« Riječ mi je zapela u grlu. Toliko
o mojem smirenom ispitivanju. Sama pomisao na Dimitrija i... srce mi je
stalo. Kako ću to uopće objasniti ovoj ženi? Da slijedim slabašan trag i
tražim muškarca kojeg sam voljela najviše na svijetu, muškarca koji je
protiv volje pretvoren u strigoja i kojeg sada moram ubiti? Čak i sada
mogu savršeno jasno zamisliti toplinu njegovih smeđih očiju i način na
koji su me njegove ruke dodirivale. Kako da učinim ono radi čega sam
prešla ocean?
Usredotoči se, Rose. Usredotoči se.
Dhampirica je ponovno pogledala prema meni.
»Nije toga vrijedan«, rekla je pogrešno me shvativši. Sigurno je mislila da
sam zaljubljena jadnica koja naganja nekog dečka, što, pretpostavljam i
jesam. »Premlada si... nije prekasno da sve to izbjegneš.« Lice joj možda
nije ništa odavalo, ali u glasu joj se čula tuga. »Učini nešto drugo sa
životom. Drži se podalje od tog mjesta.«
»Znaš gdje je to!« uzviknula sam, preuzbuđena da objasnim kako ne
odlazim tamo biti krvna kurva. »Molim te, moraš mi reći. Moram otići
tamo!«
»U čemu je problem?«
Okrenule smo se i zagledale u neustrašivo lice jednog od čuvara. K vragu.
Dhampirica možda nije njihov prioritet, ali primijetili bi da je netko
zlostavlja. Čuvar je bio samo malo stariji od mene i zavodljivo sam mu se
nasmiješila. Možda moja kratka haljina nije otkrivala koliko i njezina, ali
znala sam da čini čuda za moje noge. Valjda ni čuvar nije otporan na to?
E pa, činilo se da jest. Strog pogled dao mi je do znanja da moj šarm ne
djeluje. Ipak sam odlučila okušati sreću i pokušati doznati nešto od njega.
»Tražim grad u Sibiru, grad u kojem žive dhampiri. Znaš za takvo
mjesto?«
Nije ni trepnuo.
»Ne.«
Divno. Nijedno od njih nije htjelo pomoći.
»Dobro, možda tvoj šef zna?« pitala sam stidljivo i nadala se da zvučim
poput krvne kurve u usponu. Ako dhampiri ne žele progovoriti, možda će
jedan od moroja htjeti. »Možda želi društvo i želi popričati sa mnom.«
11
»Već ima društvo«, odvratio je čuvar glatko. »Ne treba novo.«
I dalje sam se smiješila.
»Jesi li siguran?« prela sam. »Možda trebamo njega pitati.«
»Ne«, odgovorio je čuvar. U toj jednoj riječi čula sam i izazov i naredbu.
Odbij! Ne bi oklijevao napasti sve koje smatra prijetnjom za gospodara,
čak ni bijednu dhampiricu. Pomislila sam ustrajati, ali brzo sam odlučila
poslušati upozorenje.
Nehajno sam slegnula ramenima.
»Ne zna što propušta.«
Bez drugih riječi ležerno sam se vratila do svoga stola, kao da mi to
odbijanje nije važno. Sve to vrijeme držala sam dah i napola očekivala da
će me čuvar uhvatiti za kosu i izvući iz kluba. Ali nije. Dok sam uzimala
kaput i stavljala nešto novca na stol, vidjela sam kako me promatra
opreznim i proračunatim očima.
Na isti nehajan način izišla sam iz Slavuja i krenula prema punoj ulici.
Bila je subota navečer i u blizini je bilo puno drugih klubova i restorana.
Ljudi željni provoda napunili su ulice, neki skupo odjeveni poput gostiju
u Slavuju, a drugi mojih godina i ležerni. Redovi za klubove izlazili su na
ulicu, plesna je glazba vibrirala od basa. Ostakljeni restorani otkrivali su
elegantne goste i bogate stolove. Hodajući kroz gomilu, okružena
razgovorima na ruskom, odolijevala sam porivu da se osvrnem. Nisam
htjela potaknuti dodatne sumnje u slučaju da me taj dhampir promatrao.
Ali, kad sam skrenula u mirnu ulicu koja je bila prečac do mojega hotela,
čula sam tihi zvuk koraka. Očito sam pobudila dovoljno sumnje da me
čuvar odlučio pratiti. Dobro, nema šanse da mu dopustim da me iznenadi.
Možda jesam niža od njega, i u haljini i cipelama na petu, ali borila sam
se s puno muškaraca uključujući i strigoje. Mogla sam srediti tog tipa,
pogotovo ako iskoristim element iznenađenja. Već sam toliko puta prošla
ovim susjedstvom da sam dobro znala sve njegove tajne. Ubrzala sam
korak i naglo skrenula i za nekoliko uglova, a jedan me od njih odveo u
mračnu i napuštenu uličicu. Zastrašujuće, da, ali dobro mjesto za zasjedu
kada sam se sakrila u ulaz zgrade. Tiho sam izula cipele. Bile su crne sa
slatkim kožnim remenčićima, ali nisu bile idealne za tučnjavu, osim ako
petom ne želim nekome iskopati oko. Ustvari, to nije bila loša zamisao.
Ali nisam bila toliko očajna. Bez cipela, pločnik mi je pod nogama bio
hladan jer je dan prije padala kiša.
Nisam dugo čekala. Nekoliko trenutaka poslije čula sam korake i na tlu
vidjela dugu sjenu svoga progonitelja. Stvaralo ju je treperavo svjetlo
ulične lampe u susjednoj ulici. Moj je progonitelj stao i bez sumnje me
tražio.
12
Zbilja, pomislila sam, ovaj je tip nepažljiv. Nijedan čuvar u potjeri ne bi
bio toliko očit. Trebao se tiše kretati i ne izlagati se tako lako. Možda
obuka za čuvare u Rusiji nije tako dobra kao naša. Ne, to ne može biti. Ne
kada pomislim kako se Dimitri rješavao neprijatelja. U Akademiji su ga
zvali bogom.
Moj je progonitelj načinio još nekoliko koraka i tada sam ja iskočila iz
zaklona, šaka spremnih na borbu.
»Dobro!« uzviknula sam, »samo sam htjela postaviti nekoliko pitanja pa
stoga odbij ili...«
Skamenila sam se. Ispred mene nije stajao čuvar iz kluba, nego ljudsko
biće. Cura mojih godina.
Bila je moje visine, imala je kratku tamnoplavu kosu i tamno-modri
mantil koji je izgledao skupo. Vidjela sam da ispod nosi lijepe elegantne
hlače i kožne čizme koje su također izgledale skupo. Još me više zapanjilo
to što sam je prepoznala. Vidjela sam je dva puta kako razgovara s
morojima u Slavuju. Pretpostavljala sam da je još jedna od žena s kojima
su očijukali i brzo sam zaboravila na nju. Na kraju krajeva, kakve koristi
imam od čovjeka?
Lice joj je dijelom bilo u sjeni, ali i pri slabom svjetlu vidjela sam da je
razdražena. To baš i nisam očekivala.
»To si ti, zar ne?« pitala je.
Novi šok. Govorila je engleski s američkim naglaskom poput mojega.
»Ti si ta koja ostavlja leševe strigoja po gradu. Vidjela sam te večeras u
klubu i znala sam da to moraš biti ti.«
»Ja...« Nijedna druga riječ nije mi prešla preko usana. Nisam znala kako
odgovoriti. Čovjek koji tako ležerno govori o strigojima? To je bilo
nečuveno. Susret sa strigojem u mračnoj uličici manje bi me iznenadio od
ovoga. U životu još nisam doživjela nešto slično. Činilo se da je ne
zanima moj šok.
»Gle, ne možeš to raditi. Dobro? Znaš kakva je gnjavaža to sređivati?
Ovo pripravništvo dovoljno je grozno i bez toga da mi ga ti dodatno
zakompliciraš. Policija je pronašla tijelo koje si ostavila u parku, znaš? Ne
možeš ni zamisliti koliko sam veza morala povući da to zataškam.«
»Tko... tko si ti?« upitala sam napokon. Imala je pravo. Jesam, ostavila
sam tijelo u parku, ali zbilja, što sam trebala učiniti? Odvući ga natrag u
hotel i reći lakaju da mi je prijatelj previše popio?
»Sydney«, djevojka je rekla umorno. »Zovem se Sydney. Ja sam dežurna
alkemičarka.«
»Ti si što?«
13
Glasno je uzdahnula i bila sam prilično sigurna da je zakolutala očima.
»Naravno. Sad je sve jasno.«
»Ne, nije baš«, odvratila sam napokon se pribravši. »Ustvari, mislim da si
ti ta koja mora puno toga objasniti.«
»Vidim, i drska si. Jesi li ti nekakav test koji su poslali da prođem?
Čovječe, to je sigurno to.«
Sad sam već postajala ljutita. Nisam voljela kad me netko kori, a
definitivno mi se nije sviđalo da to radi čovjek koji govori kao da je
ubijanje strigoja nešto loše.
»Gle, ne znam tko si ti ni kako znaš za sve ovo, ali neću trpjeti da...«
Obuzela me mučnina i ukočila sam se. Ruka mi je instinktivno pošla
prema srebrnom kolcu koji sam nosila u unutarnjem džepu kaputa.
Sydney je i dalje izgledala razdraženo, ali sada je bila i zbunjena zbog
nagle promijene moga stava. Zamjećivala je stvari, toliko joj priznajem.
»Što se događa?« pitala je.
»Imat ćeš još jedno tijelo na rukama«, rekla sam, a strigoj je nasrnuo na
nju.
Drugo poglavlje
To što je krenuo na nju umjesto na mene bio je strigojev loš potez. Ja sam
bila prijetnja, trebao je prvo neutralizirati mene. Ali stajale smo tako da
mu je Sydney bila na putu pa se morao riješiti nje kako bi došao do mene.
Zgrabio ju je za rame i povukao prema sebi. Bio je brz, uvijek su brzi, ali
večeras sam bila raspoložena.
Brzim udarcem odbacila sam ga na zid susjedne zgrade i oslobodila
Sydney njegova stiska. Progunđao je pri udaru i pao na do, zapanjen i
iznenađen. Nije lako preduhitriti strigoja, ne s njihovim munjevitim
refleksima. Ostavio je Sydney i usredotočio se na mene. Njegove su
crvene oči bile pune bijesa i iskesio se pokazujući očnjake. Skočio je na
noge svojom nadnaravnom brzinom i nasrnuo na mene. Izbjegla sam ga i
pokušala ga udariti, što je pak on izbjegao. Sljedeći njegov udarac
pogodio me u ruku pa sam posrnula, jedva održavajući ravnotežu. Kolac
sam i dalje čvrsto držala u desnoj ruci, ali trebao mi se otvoriti da ga
pogodim u prsa. Pametan strigoj postavio bi se na način koji sakriva put
do njegova srca. Ovaj je bio osrednje uspješan u tome i, ako dovoljno
dugo ostanem živa, vjerojatno će mi se ukazati prilika.
U tom mu je trenu Sydney prišla s leđa i udarila ga. Udarac nije bio jak,
14
ali iznenadio ga je. To je bila moja prigoda. Pojurila sam svom brzinom i
bacila se na njega cijelom težinom. Dok smo udarali o zid, kolcem sam
mu probila srce. I to je bilo to. Život, ili nemrtvo postojanje ili što već,
nestao je iz njega. Prestao se micati. Izvukla sam kolac kad sam bila
sigurna da je mrtav i gledala kako mu tijelo pada na do.
Kao i sa svakim strigojem kojeg sam ubila u posljednje vrijeme, na
trenutak sam se osjećala nestvarno. Što da je ovo bio Dimitri? Pokušavala
sam zamisliti Dimitrijevo lice na strigoju, pokušavala ga zamisliti kako mi
leži pod nogama. Srce mi se grčilo u prsima. Djelić sekunde ta mi je slika
bila pred očima. Potom je nestala. Ovo je bio samo obični strigoj.
Brzo sam se riješila zbunjenosti i podsjetila se da imam važnijih briga.
Morala sam provjeriti kako je Sydney. Čak i s čovjekom proradila bi moja
zaštitnička priroda.
»Jesi li dobro?«
Kimnula je. Izgledala je potreseno, ali neozlijeđeno.
»Bravo«, rekla je. Zvučala je kao da se sili biti samopouzdana. »Nikada...
nikada nisam vidjela kako se oni ubijaju...«
Nisam mogla zamisliti kako bi ona to vidjela, ali nisam ni razumjela kako
uopće zna o svemu ovome. Izgledala je kao da je u šoku pa sam je
uhvatila za ruku.
»Dođi, idemo negdje gdje ima više ljudi.« Kad sam bolje promislila, to da
strigoji vrebaju blizu Slavuja i nije bila luda zamisao. Gdje je bolje vrebati
moroje nego kod jednog od njihovih okupljališta? Nadala sam se da
većina čuvara ne bi dopustila štićenicima zalaziti u ovakve uličice.
Moj prijedlog da odemo trgnuo je Sydney iz omamljenosti.
»Molim?« uzviknula je. »I njega ćeš samo ostaviti?«
Podigla sam ruke.
»Što očekuješ od mene? Pretpostavljam da ga mogu sakriti iza onih kanti
za smeće i ostaviti da ga sunce pretvori u pepeo. To obično radim.«
»Baš. A što ako netko dođe baciti smeće? Ili iziđe kroz ova pokrajnja
vrata?«
»Pa ne mogu ga odvući sa sobom. Ili zapaliti. Vampirski roštilj privukao
bi nečiju pozornost, zar ne?«
Sydney je razdraženo odmahnula glavom i otišla do tijela. Napravila je
grimasu dok je gledala strigoja i posegnula za nečim u svoju veliku kožnu
torbu. Izvadila je bočicu. Naglim je pokretom izlila sadržaj bočice po
tijelu strigoja i brzo se odmaknula. Žuti dim počeo se uzdizati na
mjestima gdje su ga dotakle kapljice. Dim se polako širio vodoravno, a ne
okomito, sve dok nije potpuno obavio strigoja. Tada se počeo sve više i
15
više skupljati dok nije ostala samo lopta veličine šake. Za nekoliko
sekundi dim je potpuno nestao i za sobom ostavio samo bezazlenu Krpu
prašine.
»Nema na čemu«, rekla je Sydney hladno i dalje me zlovoljno gledajući.
»Koji je to bio vrag?« uskliknula sam.
»Moj posao. Možeš li me, molim te, nazvati sljedeći put kada se ovo
dogodi?« Spremala se otići.
»Čekaj! Ne mogu te nazvati, nemam pojma tko si.«
Okrenula se natrag prema meni i sklonila plavu kosu s lica.
»Zbilja? Ozbiljna si, zar ne? Mislila sam da vam kažu sve o nama kad
maturirate.«
»Pa da. Smiješno, ali ja, ovaj, nisam maturirala.«
Sydney me pogledala u čudu.
»Sredila si jednog od tih... stvorova, ali nisi maturirala?«
Slegnula sam ramenima, a ona je nekoliko sekundi šutjela.
Napokon je opet uzdahnula i rekla:
»Pretpostavljam da bismo trebale razgovarati.«
Pretpostavlja? Susret s njom bila je najčudnija stvar koja mi se dogodila
otkad sam došla u Rusiju. Htjela sam znati zašto je mislila da sam trebala
biti s njom u kontaktu i kako je rastopila leš tog strigoja.
Dok smo se vraćale prometnim ulicama i hodale prema njezinu najdražem
restoranu, palo mi je na pamet da, ako zna o morojskome svijetu, postoji
šansa i da zna gdje je Dimitrijevo selo.
Dimitri. Opet je pronašao put u moje misli. Nisam znala hoće li uistinu
vrebati oko svoga rodnoga grada, ali nisam imala drugih tragova. Opet me
preplavio taj neobični osjećaj. U mislima sam pomiješala Dimitrijevo lice
s licem strigoja kojeg sam upravo ubila: blijeda koža, oči obrubljene
crvenilom...
Ne, strogo sam si rekla. Ne misli još na to. Ne paničari. Dok ne sretnem
strigoja Dimitrija, crpit ću snagu iz sjećanja na Dimitrija kojeg sam
voljela. Dimitrija dubokih smeđih očiju, toplih ruku, snažna zagrljaja...
»Jesi li dobro... ovaj, kako se već zoveš?«
Sydney me čudno gledala i shvatila sam da stojimo ispred restorana.
Nisam znala kakav mi je izraz lica, ali sigurno je bio čudan kada sam
privukla čak i njezinu pozornost. Dok smo hodale, imala sam dojam da
želi razgovarati sa mnom što je manje moguće.
»Da, da, dobro sam«, odgovorila sam otresito. »I zovem se Rose. Jesmo li
stigle?«
Jesmo. Restoran je bio osvijetljen i veseo, ali daleko od luksuza Slavuja.
16
Zavalile smo se u separe od crne kože, time mislim na lažnu plastičnu
kožu, i s oduševljenjem sam primijetila da jelovnik nudi i američku i
rusku hranu. Jela su bila prevedena na engleski i gotovo sam počela sliniti
kada sam ugledala prženu piletinu. Umirala sam od gladi jer nisam jela u
klubu i pomisao na prženo meso bila je luksuz nakon tjedana jela od
kupusa i tobožnjeg McDonald'sa.
Došla je konobarica i Sydney je naručila na tečnom ruskom, a ja sam
samo pokazala prstom na jelovnik. Molim? Sydney je bila puna
iznenađenja. S obzirom na njezin strogi nastup, očekivala sam da će
odmah krenuti s ispitivanjem, ali kada je konobarica otišla, Sydney je i
dalje šutjela. Igrala se ubrusom i izbjegavala kontakt očima. Bilo je doista
čudno. Definitivno joj nije bilo ugodno u mojoj blizini. Iako nas je dijelio
stol, i dalje je izgledalo kao da se ne može dovoljno daleko odmaknuti.
Ali ranije ogorčenje nije bilo gluma, strogo je ustrajala u tome da slijedim
njezina pravila.
Dobro, možda je ona bila suzdržana, ali ja nisam prezala od započinjanja
neugodnih tema. Ustvari, bila sam poznata po tome.
»I, jesi li mi spremna reći tko si i što se događa?«
Sydney je podigla pogled. Sada sam na jasnom svjetlu vidjela da ima
smeđe oči. Primijetila sam i da ima zanimljivu tetovažu na donjem dijelu
lijevog obraza. Tinta je izgledala poput zlata, nisam to nikada prije
vidjela. Bio je to detaljan uzorak cvijeća i lišća koji se vidio samo kada bi
nagnula glavu pod određenim kutom pa bi svjedo obasjalo zlatnu boju.
»Rekla sam ti«, odgovorila je. »Ja sam alkemičarka.«
»A ja sam tebi rekla da ne znam što je to. Je li to neka ruska riječ?«
Nije tako zvučala. Slabašno se nasmiješila.
»Ne. Znači, nisi nikada čula ni za alkemiju?«
Odmahnula sam glavom, a ona je rukom poduprla bradu i opet se
zagledala u stol. Progutala je slinu kao da se priprema, i onda je potekla
bujica riječi.
»U srednjem vijeku postojali su ljudi koji su vjerovali da će, pronađu li
pravu formulu ili čaroliju, uspjeti pretvoriti olovo u zlato. Naravno, nisu
uspjeli. Ali to ih nije spriječilo da se bave svakakvim mističnim i
natprirodnim stvarima i s vremenom su pronašli nešto magično.«
Namrštila se.
»Vampire.«
Pokušala sam se prisjetiti morojskih satova povijesti. U srednjem vijeku
naša se vrsta doista počela odvajati od ljudi, skrivati se i kloniti ih se.
Tada su vampiri zbilja postali mit za ostatak svijeta, a ljudi su čak i
moroje počeli smatrati čudovištima koje treba loviti.
17
Sydney je potvrdila moje misli.
»Tada su se moroji počeli držati po strani. Imali su svoju magiju, ali ljudi
su postali brojčano nadmoćni. Još uvijek jesmo.« Gotovo se nasmiješila
na to. Morojima je ponekad teško začeti, dok se činilo da to ljudima ide
bez problema. »Moroji su sklopili dogovor s alkemičarima. Ako
alkemičari pomognu morojima, dhampirima i njihovim društvima da žive
u tajnosti od ljudi, moroji će nam dati ovo.« Dotakla je zlatnu tetovažu.
»Što je to?« upitala sam. »Mislim, osim očitog.« Nježno je vršcima prstiju
pomilovala tetovažu i nije se trudila prikriti sarkazam kada je progovorila.
»Moj anđeo čuvar. Zlato i«, napravila je grimasu i spustila ruku,
»morojska krv, začarana vodom i zemljom.«
»Molim?« Preglasno sam to rekla i neki ljudi u restoranu su se okrenuli i
pogledali me. Sydney je nastavila puno tiše i s puno gorčine.
»Nisam oduševljena time, ali to je naša 'nagrada' za to što vam
pomažemo. Voda i zemlja vežu je na našu kožu i daju nam obilježja
moroja, pa, nekoliko njih. Gotovo nikada se ne razbolim. Dugo ću
živjeti.«
»Zvuči dobro«, rekla sam nesigurno.
»Možda nekima. Nemamo izbora. Ova 'karijera' je obiteljska stvar,
nasljeđuje se. Svi moramo učiti o morojima i dhampirima. Stvaramo veze
s ljudima koje nam pomažu da zataškamo vaša djela jer se mi možemo
slobodnije kretati. Imamo trikove i tehnike kojima se rješavamo tijela
strigoja, poput napitka koji si vidjela. Zauzvrat pak želimo biti što dalje
od vas, zato većina dhampira niti ne dozna za nas do mature. A moroji
gotovo nikada ne znaju za nas.« Naglo je zašutjela. Pretpostavila sam da
je završila sa svojom lekcijom.
U glavi mi se vrtjelo. Nikada, nikada mi ovakvo što nije palo na pamet.
Čekaj... Jest? Veći dio mojega školovanja naglašavalo se fizičke aspekte
posla čuvara: oprez, borba itd. Ali svako malo netko bi spomenuo one iz
svijeta ljudi koji pomažu sakriti moroje ili ih izvući iz čudnih ili opasnih
situacija. Nikada nisam obratila pozornost na to niti sam čula izraz
alkemičar. Da sam ostala u školi, možda i bih.
Ovo vjerojatno nisam trebala predložiti, ali nisam mogla odoljeti.
»Zašto zadržati čaroliju za sebe? Zašto je ne podijeliti sa svijetom ljudi?«
»Zato što uz njezinu moć dolazi još nešto. Sprječava nas da govorimo o
vašoj vrsti na način koji bi je ugrozio ili izložio.«
Čarolija koja ih je sprječavala da govore... to je smrdjelo na kompulziju.
Svi moroji mogu pomalo koristiti kompulziju i većina je mogla začarati
predmete i dati im određena svojstva. Morojska magija se s vremenom
18
promijenila i kompulzija se sada smatrala nemoralnom. Pretpostavljala
sam da je tetovaža prastari čin koji se prenosio stoljećima.
Prevrtjela sam u glavi ostatak njezine priče, a u glavi su mi se rojila nova
pitanja.
»Zašto... zašto se želite držati podalje od nas? Mislim, nije da želim
postati tvoja najbolja frendica ili nešto...«
»Zato što je naša dužnost pred Bogom zaštititi ostatak čovječanstva od
zlih stvorenja noći.« Rukom je odsutno posegnula za nečim oko vrata.
Bilo je skriveno jaknom, ali otvor na ovratniku nakratko je otkrio zlatni
križ.
Moja prva reakcija na to bila je nelagoda, jer ja nisam jako religiozna. U
stvari, nikada mi nije bilo posve ugodno u društvu tvrdokornih vjernika.
Trideset sekundi poslije sinulo mi je puno značenje njezinih riječi.
»Čekaj malo«, uzviknula sam ljutito. »Govoriš za sve nas, dhampire i
moroje? Svi smo zla stvorenja noći?«
Spustila je ruku s križa i nije odgovorila.
»Mi nismo poput strigoja!« odbrusila sam.
Lice joj je i dalje bilo spokojno.
»Moroji piju krv. Dhampiri su neprirodni potomci njih i ljudi.«
Još me nitko nije nazvao neprirodnom, osim jednom kad sam stavila
kečap na taco. Ali ozbiljno, ponestalo nam je salse, što sam trebala
učiniti?
»Moroji i dhampiri nisu zli«, rekla sam joj. »Ne poput strigoja.«
»Istina«, priznala je. »Strigoji su više zli.«
»Hej, nisam to...«
U tom je trenu stigla hrana i pogled na prženu piletinu gotovo me omeo u
bijesu zbog usporedbe sa strigojem. Uglavnom, djelovala je tako što je
odgodila moj odgovor. Zagrizla sam zlatnu koricu i gotovo se na mjestu
rastopila. Sydney je naručila cheeseburger i krumpiriće i svoju je hranu
pažljivo grickala.
Nakon što sam slistila cijeli batak, napokon sam mogla nastaviti svađu.
»Mi uopće nismo poput strigoja. Moroji ne ubijaju. Nemaš razloga bojati
nas se.« Da ponovim, nije me oduševljavala bliskost s ljudima. Nitko
moje vrste to ne želi. Ne kad su ljudi nasilni i žele eksperimentirati sa
svime što ne razumiju.
»Svaki čovjek koji dozna za vas neizbježno će doznati i za strigoje«, rekla
je. Igrala se krumpirićima, ali ih nije jela.
»Ali ako znaju za strigoje, ljudi će se moći zaštititi.« Zašto sam, pobogu,
preuzela ulogu đavoljeg odvjetnika?
Igrala se krumpirićem, a potom ga spustila natrag na tanjur.
19
»Možda. Ali ima puno ljudi koje bi zavela ideja besmrtnosti, čak i po
cijenu da budu sluge strigojima u zamjenu za preobrazbu u vražjeg stvora.
Iznenadila bi se koliko velik broj ljudi reagira kada čuje za vampire.
Besmrtnost je jako primamljiva, unatoč svem zlu koje dolazi s njom.
Mnogi ljudi koji doznaju za strigoje pokušat će im služiti u nadi da će ih s
vremenom preobraziti. »
»To je ludo...« Ušutjela sam. Prošle smo godine pronašli dokaze da ljudi
pomažu strigojima. Strigoji nisu mogli dodirnuti srebrne kolce, ali ljudi
jesu, a netko je koristio te kolce kako bi razbio morojsku zaštitu. Je li tim
ljudima obećana besmrtnost?
»To je razlog zašto je najbolje da se pobrinemo da nitko ne dozna za vas.
Vi postojite, svi vi, i tu se ništa ne može. Vi radite svoj posao i rješavajte
se strigoja, a mi ćemo raditi svoj i spasit ćemo ostatak svoje vrste.«
Zvakala sam pileće krilce i suzdržavala se reagirati na dio njezine izjave
da spašava svoju vrstu i od ovakvih poput mene. Na neki je način to što je
govorila imalo smisla. Nije nam uvijek bilo moguće neprimjetno se kretati
svijetom i da, priznajem, netko se morao pobrinuti za leševe strigoja.
Ljudi koji rade s morojima bili su idealan izbor. Oni se mogu slobodno
kretati svijetom, pogotovo ako imaju kontakte i veze kakve je stalno
davala naslutiti.
Ukočila sam se usred zalogaja sjetivši se svojih ranijih misli. Prisilila sam
se progutati, a potom sam otpila veliki gutljaj vode.
»Imam pitanje. Imaš kontakte po cijeloj Rusiji?«
»Nažalost«, odvratila je. »Kada alkemičari navrše osamnaest, šalju nas na
pripravništvo kako bismo stekli iskustvo u ovom poslu iz prve ruke i
stvorili razne veze. Bilo bi mi draže da sam ostala u Uti.«
To je gotovo bilo lude od svega što mi je već ispričala, ali nisam dalje
ispitivala.
»Kakve veze točno?«
Slegnula je ramenima.
»Pratimo kretanja velikog broja moroja i dhampira. Znamo i puno
visokorangiranih državnih dužnosnika, i ljudskih i morojskih. Ako ljudi
ugledaju vampira, obično možemo pronaći nekog važnog tko onda nekog
potplati ili što god... Sve se zataška.«
Slijedimo kretanja velikog broja moroja i dhampira. Bingo! Nagnula sam
se prema njoj i spustila glas. Sve je ovisilo o ovom trenutku.
»Tražim selo... dhampirsko selo u Sibiru. Ne znam kako se zove.« Dimitri
je samo jednom spomenuo ime sela i zaboravila sam ga. »Blizu je...
Oma?«
»Omska«, ispravila me.
20
Uspravila sam se.
»Znaš gdje je?«
Nije mi odmah odgovorila, ali oči su je izdale.
»Možda.«
»Znaš!« uzviknula sam. »Moraš mi reći gdje je to. Moram otići tamo.«
Napravila je grimasu.
»Bit ćeš... jedna od onih.«
Znači alkemičari su znali za krvne kurve. Nisam bila iznenađena. Ako su
Sydney i njezini suradnici znali sve drugo o vampirima, znali su i za ovo.
»Ne«, odvratila sam oholo. »Samo moram nekoga pronaći.«
»Koga?«
»Nekoga.«
To joj je gotovo izmamilo osmijeh. Njezine smeđe oči bile su zamišljene
dok je grickala novi krumpirić. Pojela je samo dva zalogaja cheeseburgera
koji se brzo hladio. Htjela sam joj ga pojesti iz principa.
»Vraćam se odmah«, rekla je naglo. Ustala je i otišla do tihog kutka
restorana. Iz svoje čarobne torbe izvadila je mobitel, okrenula leđa
prostoriji i otipkala broj.
Dotad sam dokrajčila svoju piletinu i ponudila se njezinim krumpirićima
jer je bilo sve manje vjerojatno da će ona išta učiniti s njima. Dok sam
jela, razmatrala sam svoje mogućnosti. Pitala sam se hoću li zbilja tako
lako pronaći Dimitrijev rodni grad. I kada stignem tamo... hoće li i onda
biti jednostavno? Hoće li on biti tamo, živjeti u sjeni i vrebati žrtve ? I
kada se suočim s njime, hoću li zbilja moći zabiti kolac u njegovo srce?
Onaj neželjeni prizor ponovno mi je bio pred očima, Dimitri crvenih očiju
i...
»Rose?« Trepnula sam. Sydney se vratila dok sam ja bila potpuno
izgubljena u mislima. Ponovno je sjela nasuprot meni. »Čini se da...«
Zastala je i spustila pogled. »Jela si moje krumpiriće?«
Nisam imala pojma kako je znala s obzirom na to da je hrpa bila velika.
Jedva da sam je malo smanjila. Misleći da će krađa krumpirića biti još
jedan dokaz teorije da sam zlo stvorenje noći, brzo sam rekla:
»Ne.«
Na trenutak se namrštila, razmišljala, a potom rekla:
»Znam gdje je taj grad. Bila sam tamo.«
Uspravila sam se. Ideš. Ovo će se napokon dogoditi, nakon svih ovih
tjedana potrage. Sydney će mi reći gdje je to mjesto i mogu otići tamo
pokušati zatvoriti ovo grozno poglavlje svoga života.
»Hvala, hvala ti puno...«
MIN@
21
Podigla je ruku kako bi me zaustavila i tada sam primijetila koliko je
jadno izgledala.
»Ali, neću ti reći gdje je.«
Razjapila sam usta.
»Molim?«
»Odvest ću te tamo.«
Treće poglavlje
»Čekaj, molim?!« Uzviknula sam. To nije bio dio plana. To uopće nije
bilo u planu. Pokušavala sam se kretati Rusijom što neprimjetnije. Nije
me baš privlačila ideja da me netko prati, pogotovo ne netko tko me očito
mrzio. Nisam znala koliko dugo traje put do Sibira, nekoliko dana, mislila
sam, i nisam mogla zamisliti da ih provodim tako da slušam Sydney i
njezin govor o tome kako sam neprirodna i zla.
Progutala sam bijes i pokušala razumom. Ipak ja od nje tražim uslugu.
»To nije potrebno«, rekla sam sileći se na osmijeh. »Lijepo od tebe, ali ne
želim ti smetati.«
»Pa«, odvratila je suho, »to se ne može izbjeći. I nije to moja ljubaznost.
Nije čak ni moj izbor. To je naredba mojih nadređenih.«
»Ipak zvuči poput užasne gnjavaže za tebe. Zašto mi jednostavno ne
kažeš gdje je grad i otpiliš ih?«
»Očito ne poznaješ ljude za koje radim.«
»I ne trebam. Ja ignoriram autoritete. Nije teško jednom kad se navikneš.«
»Da? I kako ti je to pomoglo u potrazi za selom?« pitala je podrugljivo.
»Gle, ako želiš otići onamo, ovo je jedini način.«
Dobro, bio je to jedini način ako želim informacije od Sydney. Uvijek se
mogu vratiti vrebati u Slavuju, ali trebalo mi je poprilično puno vremena
da nađem ikakav trag. Istodobno mi je ona bila pred nosom i imala je sve
potrebne podatke.
»Zašto?« upitala sam. »Zašto i ti moraš ići?«
»Ne mogu dati odgovor na tvoje pitanje. Dakle, jednostavno moram.«
Divno. Pozorno sam je pogledala i pokušala shvatiti što se događa. Zašto
bi ikoga, pogotovo ljude umiješane u svijet moroja, bilo briga kamo ide
jedna dhampirska tinejdžerica? Nisam mislila da Sydney ima skrivene
nakane, osim ako nije bila jako, jako dobra glumica. Ali ljudi kojima je
odgovarala očito su imali plan, a ja nisam voljela biti dio nečijega plana.
Istodobno, jako sam željela nastaviti dalje. Svaki dan koji je prošao bio je
još jedan dan da nisam pronašla Dimitrija.
22
»Koliko brzo možemo krenuti?« pitala sam napokon. Sydney je,
zaključila sam, bila birokrat. Ranije nije pokazala nikakvu vještinu dok
me pratila. Sigurno neće biti teško riješiti je se kada budemo dovoljno
blizu Dimitrijeva grada.
Izgledala je pomalo razočarana mojim odgovorom. Kao da se nadala da
ću odbiti i time je osloboditi. Nije htjela poći sa mnom kao što ni ja to
nisam htjela. Otvorila je torbu, ponovno izvadila mobitel, prtljala po
njemu nekoliko minuta i konačno pronašla raspored vlakova. Pokazala mi
je vozni red za sljedeći dan.
»Odgovara li ti ovo?«
Proučila sam ekran i kimnula.
»Znam gdje je ta postaja. Doći ću tamo.«
»Dobro.« Ustala je i bacila nešto novaca na stol. »Vidimo se sutra.« Pošla
je prema izlazu, a tada se okrenula i pogledala me. »Oh, možeš pojesti
ostatak mojih krumpirića.«
Kada sam tek stigla u Rusiju, odsjedala sam u hostelima. Definitivno sam
imala novaca da odsjedam na drukčijim mjestima, ali htjela sam ostati
ispod radara. Uostalom, luksuz mi nije bila prva stvar na pameti.
Međutim, kada sam počela odlaziti u Slavuj, shvatila sam da se ne mogu u
dizajnerskoj haljini vraćati u hostel pun studenata koji s ruksacima putuju
Rusijom.
Zato sam sada odsjedala u otmjenom hotelu, imao je čak i tipove koji
otvaraju vrata i mramorno predvorje. Predvorje je bilo toliko veliko da
mislim kako bi cijeli hostel stao u njega. Možda dva hostela. I moja soba
bila je velika i razmedjiva i bila sam zahvalna kada sam je se dokopala te
se napokon presvukla. Uz samo malu dozu žaljenja shvatila sam da ću
haljine morati ostaviti u Sankt Peterburgu. Htjela sam da mi torba bude
lagana dok lutam zemljom i, iako mi je ruksak bio velik, nisam mogla sve
nositi. No, dobro. Haljine će bez sumnje uljepšati dan nekoj čistačici.
Jedini ukras koji sam zbilja trebala bio je moj nazar, privjesak koji je
izgledao poput plavog oka. Darovala mi ga je majka, a njoj ga je dao moj
otac. Uvijek sam ga nosila oko vrata.
Naš vlak za Moskvu polazio je kasno ujutro i nakon njega trebale smo
uloviti transsibirski vlak. Htjela sam biti odmorna i spremna na sve.
Obukla sam pidžamu i zavukla se pod teški pokrivač u nadi da će me san
brzo svladati. Umjesto toga, mozak mi je luđački radio, pun nedavnih
događaja. Ovo sa Sydney bio je bizaran obrat situacije, ali nešto s čime
sam se mogla nositi. Dokle god se držimo javnog prijevoza, nije bilo
šanse da me odvede u kandže svojih tajanstvenih nadređenih. I prema
23
onome što je rekla o našem putovanju, zbilja će trebati samo nekoliko
dana da dođemo do sela. Dva dana zvučala su i nevjerojatno dugo i
nevjerojatno kratko.
To je značilo da bih se mogla suočiti s Dimtrijem za nekoliko dana... i što
onda? Hoću li to moći učiniti? Mogu li se natjerati ubiti ga? I, ako
odlučim da mogu, jesam li zbilja dovoljno vješta kako bih ga svladala? I
dalje su me mučila ista pitanja koja sam si postavljala posljednja dva
tjedna. Sve što znam naučio me Dimitri, a s pojačanim refleksima strigoja
doista će biti bog, kao što sam se uvijek šalila da jest. Moja je smrt bila
realna mogućnost.
Ali briga mi sada nije pomagala i kada sam pogledala sobni sat, shvatila
sam da ležim budna gotovo sat vremena. To nije bilo dobro. Moram biti u
vrhunskoj formi. Zato sam učinila nešto što sam znala da ne smijem činiti,
ali što mi je uvijek skretalo pozornost s vlastitih briga, uglavnom zato što
je podrazumijevalo ulazak u tuđi um.
Bilo je potrebno samo malo koncentracije da prodrem u Lissinu svijest.
Nisam znala hoću li to moći učiniti s obzirom na veliku udaljenost između
nas, ali otkrila sam da je proces isti kao i da stojim pokraj nje.
U Montani je bilo kasno ujutro i Lissa nije imala nastavu jer je bila
subota. Otkad sam otišla, trudila sam se postaviti mentalne zidove između
nas i gotovo u potpunosti blokirala sam nju i njezine misli. Sada, u
njezinoj glavi, svi su zidovi bili srušeni i njezini osjećaji zapljusnuli su me
poput golemog vala. Bila je ljuta. Doista ljuta.
»Zašto misli da može samo pucnuti prstima i natjerati me da dođem kamo
god on želi i kada god to želi?« rekla je Lissa kroza zube.
»Zato što je ona kraljica. I zato što si ti sklopila dogovor s vragom.«
Lissa i njezin dečko Christian nalazili su se na tavanu školske kapelice.
Čim sam shvatila gdje su, gotovo sam izišla iz njezine glave. Njih dvoje
imali su previše »romantičnih« susreta na tom mjestu i nisam htjela ostati
ako uskoro počnu trgati odjeću jedno s drugoga. Na sreću, ili nesreću,
njezina ljutnja rekla mi je da danas neće biti seksa, ne dok je tako loše
volje.
Situacija je zapravo bila ironična. Zamijenili su uloge. Lissa je bila ta koja
je bjesnjela, a Christian je bio smiren i pribran. Sjedio je na podu i
raširenih nogu naslonjen na zid, držeći je u naručju. Oslonila je glavu na
njegova prsa i uzdahnula.
»Posljednjih nekoliko tjedana radila sam sve što je tražila! 'Vasilisa,
molim te, provedi ovoga glupog plemića kampusom. Vasilisa, molim te,
doleti zrakoplovom tijekom vikenda da te upoznam s nekim dosadnim
24
visokim službenicima ovdje na dvoru. Vasilisa, molim te, volontiraj s
mlađim učenicima, to izgleda dobro.'«
Iako je Lissa bila frustrirana, ovo me zabavilo. Savršeno je skinula glas
kraljice Tatiane.
»Ovo posljednje učinila bi i sama«, rekao je Christian.
»Da... naglasak je na sama. Mrzim to što u posljednje vrijeme upravlja
mojim cijelim životom.«
Christian se sagnuo i poljubio je u obraz.
»Kao što sam rekao, sklopila si dogovor s vragom. Sada si njezina
mezimica. Želi se pobrinuti za to da se može ponositi tobom.«
Lissa se smrknula. Iako moroji žive u ljudskim zemljama i podanici su
ljudskih vlada, imaju i svoga kralja ili kraljicu koji se biraju iz jedne od
dvanaest morojskih kraljevskih obitelji. Kraljica Tatiana, jedna od
Ivaškovih, bila je aktualna kraljica i pokazala je posebno zanimanje za
Lissu koja je bila posljednji živi član obitelji Dragomir. Zbog toga je
sklopila dogovor s njom. Ako Lissa nakon mature bude živjela na dvoru,
kraljica će joj omogućiti da studira na Sveučilištu Lehigh u Pennsylvaniji.
Lissa je bila teška štreberica i mislila je da se isplati živjeti pod
Tatianinim krovom ako to znači da može ići na veliko prestižno
sveučilište umjesto na malo, kakva su moroji obično pohađali (iz
sigurnosnih razloga).
Lissa je sada otkrivala da su uvjeti koji su dolazili s tom nagodbom već
počeli.
»A ja samo sjedim i gutam«, rekla je Lissa. »Smješkam se i govorim: 'Da,
Visosti. Kako Vi kažete, Visosti.'«
»Onda joj reci da dogovor otpada. Za nekoliko mjeseci navršit ćeš
osamnaest. Princeza ili ne, nemaš obveze. Ne trebaš nju da odeš u veliku
školu. Jednostavno ćemo otići. Ti i ja. Otići ćemo na koje god sveučilište
želiš. Ili nemoj uopće ići na faks. Možemo pobjeći u Pariz ili negdje i
raditi u malom kafiću. Ili prodavati loše slike na ulici.«
Ovo je uspjelo nasmijati Lissu pa se privinula bliže Christianu.
»Baš... Vidim te kako imaš strpljenja posluživati ljude. Otpustili bi te
prvoga dana. Čini se kako je jedini način da preživimo taj da ja studiram i
uzdržavam nas.«
»Postoje i drugi načini da odeš na faks, znaš?«
»Da, ali ne na ovako dobar«, odvratila je sjetno. »Barem ne bi bilo lako.
Ovo je jedini način. Samo bih voljela da mogu sve to imati, a ipak joj se
malo usprotiviti. Rose bi to učinila.«
»Rose bi bila uhićena zbog izdaje prvi put kad bi je Tatiana zamolila da
nešto učini.«
25
Lissa se tužno nasmiješila.
»Da, istina.« Osmijeh se pretvorio u uzdah. »Zbilja mi nedostaje.«
Christian ju je ponovno poljubio.
»Znam.« Ovaj su razgovor često vodili. Lissini osjećaji prema meni nisu
nestajali pa je tema bila stalno aktualna. »Znaš da je ona dobro. Gdje god
da je, dobro je.«
Lissa se zagledala u tamu tavana. Svjetlost je dopirala samo kroz
zatamnjeni prozor pa je tavan djelovao bajkovito. Prostor je nedavno
očišćen, Dimitri i ja smo ga očistili. To je bilo prije samo nekoliko
mjeseci, ali već su se skupile kutije i prašina. Svećenik je bio drag tip, ali
pravi hrčak. Lissa međutim nije primjećivala ništa od toga. Misli su joj
bile previše usredotočene na mene.
»Nadam se. Voljela bih znati bilo što o tome gdje je. Ako joj se nešto
dogodi... stalno mislim na to, ako...« Lissa nije mogla dovršiti misao. »Pa,
stalno mislim da bih nekako znala. Da bih to osjetila. Mislim, znam da je
veza jednosmjerna... to se nikada nije promijenilo. Ali sigurno bih znala
kad bi joj se nešto dogodilo, je 1' tako?«
»Ne znam«, odvratio je Christian. »Možda. Možda ne bi.«
Bilo koji drugi tip rekao bi nešto pretjerano slatko i utješno, uvjeravao bi
je da bi znala. Ali Christian je bio brutalno iskren. Lissi se to sviđalo kod
njega. I meni. Nije uvijek bio ugodno društvo, ali barem ste znali da vam
ne mulja.
Ponovno je uzdahnula.
»Adrian kaže da je Rose dobro. Posjećuje je u snovima. Dala bih sve da i
ja to mogu. Iscjeljivanje mi ide sve bolje i bolje i sada vidim aure. Ali
snove još nisam svladala.«
Spoznaja da nedostajem Lissi boljela je gotovo više nego što bi boljela da
me potpuno zaboravila. Nikada je nisam željela povrijediti. Čak i kada
sam joj zamjerala to što sam mislila da mi kontrolira život, nikada je
nisam mrzila. Voljela sam je poput sestre i nisam mogla podnijeti
pomisao da ona sada pati zbog mene. Kako su stvari između nas postale
toliko komplicirane?
Lissa i Christian nastavili su sjediti u ugodnoj tišini, crpeći jedno iz
drugoga snagu i ljubav. Imali su ono što smo imali Dimitri i ja, osjećaj
takvog pripadanja i bliskosti da riječi često nisu bile potrebne. Provukao
je prste kroz njezinu kosu i, iako je nisam mogla dobro vidjeti, znala sam
da joj kosa sjaji u svjedu koje je dopiralo kroz zatamnjeni prozor.
Nekoliko dugih pramenova zataknuo joj je iza uha, potom joj prinio glavu
i spustio usne na njezine. Poljubac je počeo nježno i slatko, a potom
postajao sve intenzivniji šireći toplinu s njegovih usana na njezine.
26
O, ne, pomislila sam. Možda je ipak vrijeme da odem. Ali prekinula je
poljubac prije nego što sam morala otići.
»Vrijeme je«, rekla je nevoljko. »Moramo krenuti.«
Pogled u Christianovim kristalnoplavim očima govorio je nešto drugo.
»Možda je ovo savršen trenutak da se usprotiviš kraljici. Bolje da ostaneš
ovdje, to je savršen način da izgradiš karakter.«
Lissa ga je nježno gurnula laktom i poljubila u čelo prije nego što je
ustala.
»To nije razlog zbog kojeg želiš da ostanem pa me nemoj ni pokušati
zezati.«
Napustili su kapelu i Christian je promrmljao nešto o tome kako želi više
od zezanja, čime je zaradio još jedan udarac laktom. Odlazili su prema
upravnoj zgradi koja se nalazila usred kampusa više škole. Osim prvih
proljetnih pupova, sve je izgledalo jednako kao i kada sam otišla, barem
izvana. Kamena zdanja i dalje su bila otmjena i impresivna. Visoko,
prastaro drveće i dalje je čuvalo stražu. Ali u srcima profesora i učenika
stvari su se promijenile. Svi su nosili ožiljke napada. Puno je naših
ubijeno i, iako je nastava ponovno počela, svi su i dalje tugovali.
Lissa i Christian stigli su do cilja: upravne zgrade. Nije znala zašto je
pozvana, samo da je Tatiana željela da je upozna s nekim plemićem koji
je upravo stigao na Akademiju. S obzirom na to koliko je ljudi upoznala u
posljednje vrijeme na Tatianin nagovor, Lissa se nije puno obazirala na to.
Ona i Christian ušli su u glavni ured i zatekli ravnateljicu Kirovu kako
sjedi i čavrlja sa starijim morojem i djevojkom naših godina.
»Ah, gospođice Dragomir, stigli ste.«
Često sam upadala u nevolje s Kirovom dok sam bila učenica, ali sada
kada sam je gledala, osjećala sam nostalgiju. Isključenje s nastave zbog
započinjanja tučnjave u razredu činilo se sto puta boljim od vucaranja
Sibirom u potrazi za Dimitrijem. Kirova je i dalje izgledala poput ptice,
iste su naočale balansirale na vrhu njezina nosa. Muškarac i djevojka su
ustali, a Kirova je pokazala prema njima.
»Ovo su Eugen Lazar i njegova kći Avery.« Kirova se okrenula prema
Lissi. »Ovo su Vasilisa Dragomir i Christian Ozera.«
Slijedilo je poprilično odmjeravanje. Lazar je bilo plemićko prezime, ali
to nije bilo iznenađujuće s obzirom na to da je Tatiana potaknula susret.
Gospodin Lazar srdačno se nasmiješio Lissi dok se s njom rukovao.
Činilo se da je iznenađen što upoznaje Christiana, ali nije skidao osmijeh
s lica. Naravno, takva reakcija na Christiana nije bila neobična.
Dva načina da se postane strigojem jesu izbor ili sila. Strigoj je mogao
27
preobraziti drugu osobu, čovjeka, moroja ili dhampira, tako da popije
njihovu krv i onda ih nahrani krvlju strigoja. To se dogodilo Dimitriju.
Drugi način da se postane strigojem postojao je samo za moroje, vlastitim
izborom. Moroji koji namjerno odluče nekoga ubiti tako da im popiju svu
krv pretvorit će se u strigoja. Moroji su obično pili samo male količine
koje nisu bile smrtonosne, i to od ljudi koji su pristali na to. Ali, uzeti
toliko krvi da se oduzme tuđi život? Time su moroji prelazili na stranu
zla, gubili su svoju elementarnu magiju i postajali su izopačeni, nemrtvi.
Upravo to učinili su Christianovi roditelji. Namjerno su ubili i postali
strigoji radi besmrtnosti. Christian nikada nije pokazao želju da postane
strigoj, ali svi su se ponašali kao da će se svakoga trena preobraziti.
(Istina, njegova mrzovolja nije uvijek pomagala.) Velik dio njegove bliske
obitelji, iako su bili plemići, također su bili nepravedno izopćeni. Ali, on i
ja smo se udružili i sredili puno strigoja tijekom napada. O tome se
pričalo i to mu je popravilo ugled.
Kirova nije bila osoba koja troši vrijeme na formalnosti pa je odmah
prešla na stvar.
»Gospodin Lazar bit će novi ravnatelj.«
Lissa se još uvijek pristojno smiješila Lazaru, ali sada je naglo pogledala
Kirovu.
»Molim?«
»Odstupam«, objasnila je Kirova, bezosjećajna, jednolična glasa poput
čuvarova. »Ali i dalje ću služiti školi u funkciji nastavnika.«
»Vi ćete predavati?« Christian je sumnjičavo upitao.
Cinično ga je pogledala.
»Da, gospodine Ozera. Za to sam se i školovala. Sigurna sam da ću se
sjetiti kako se to radi ako se dovoljno potrudim.«
»Ali, zašto?« pitala je Lissa. »Izvrsna ste ravnateljica.«
To je manje-više bila istina. Iako sam imala razmirice s Kirovom, obično
oko kršenja pravila, i dalje sam je cijenila. Kao i Lissa.
»Već neko vrijeme razmišljam o povratku tome«, objasnila je Kirova.
»Sada je pravo vrijeme za to, a gospodin Lazar jako je sposoban
upravitelj.«
Lissa je dobro čitala ljude. Mislim da je to dio utjecaja duha, kao i to da
duh svoje korisnike čini jako, jako karizmatičnima. Lissa je mislila da
Kirova laže, a i ja isto. Da sam mogla čitati Christianove misli,
pretpostavila bih kako i on misli isto. Napad na Akademiju uspaničio je
mnoge, pogotovo plemiće, iako je problem koji je doveo do provale u
školu odavno sređen. Pogađala sam kako Tatiana ima prste u ovome, da
28
prisiljava Kirovu da odstupi kako bi je zamijenio plemić, a sve kako bi se
ostali plemići osjećali sigurnijima.
Lissa nije otkrila svoje misli i okrenula se natrag gospodinu Lazaru.
»Drago mi je što smo se upoznali. Sigurna sam da ćete biti izvrsni. Recite
mi ako vam mogu ikako pomoći.« Svoju ulogu prave princeze glumila je
savršeno. To što je pristojna i draga bio je jedan od njezinih mnogih
talenata.
»Zapravo«, odvratio je gospodin Lazar, »možete.« Njegov je duboki glas
odzvanjao i ispunio prostoriju. Pokazao je prema kćeri. »Pitao sam se
možete li Avery pokazati kampus i pomoći joj da se snađe. Maturirala je
prošle godine, ali pomagat će mi u mojim dužnostima. Međutim, siguran
sam da bi se puno radije družila s nekime svojih godina.«
Avery se nasmiješila i Lissa je po prvi put obratila pozornost na nju. Bila
je prelijepa. Zanosna. I Lissa je bila prekrasna, imala je prekrasnu kosu i
zelene oči boje zada kakve su imali članovi njezine obitelji. Smatrala sam
je sto puta ljepšom od Avery, ali pokraj te starije djevojke Lissa se
osjećala običnom. Avery je bila visoka i vitka poput većine moroja, ali
imala je seksi obline. Morojke su žudjele za takvim poprsjem, poput
mojeg, a duga smeđa kosa i plavo-sive oči upotpunile su paket.
»Obećavam da neću biti prevelika gnjavaža«, rekla je Avery. »I, ako želiš,
dat ću ti informacije iz prve ruke o životu na dvoru, čujem da se seliš
tamo.«
Lissin obrambeni mehanizam smjesta se podigao. Shvatila je što se
događa. Ne samo da je Tatiana smijenila Kirovu, poslala je i paziteljicu za
Lissu. Prekrasnu, savršenu družicu koja je može špijunirati i pokušati je
istrenirati prema Tatianinim standardima. Kada je progovorila, Lissine
riječi bile su savršeno pristojne, ali u glasu joj se definitivno čuo ledeni
prizvuk.
»To bi bilo super«, rekla je. »U posljednje vrijeme prilično sam zauzeta,
ali možemo pokušati naći vremena.«
Ni Averyn otac ni Kirova nisu čuli poruku odbij u Lissinim riječima, ali
nešto je zasjalo u Averynim očima, što je Lissi dalo do znanja da je ona
shvatila poruku.
»Hvala«, rekla je Avery. Ako se nisam varala, lice joj je pokazivalo
iskrenu povrijeđenost. »Sigurna sam da ćemo nešto smisliti.«
»Izvrsno, izvrsno«, rekao je gospodin Lazar, potpuno nesvjestan ženskoga
rata. »Možda možete pokazati Avery smještaj za goste? Ona je odsjek u
istočnom krilu.«
»Naravno«, odvratila je Lissa, želeći da može raditi bilo što drugo.
29
Ona, Christian i Avery bili su na izlazu, ali tada su u sobu ušla dva tipa.
Jedan je bio moroj, malo mlađi od nas, a drugi dhampir u dvadesetima,
čuvar, sudeći po njegovim čvrstim, ozbiljnim crtama.
»Ah, tu ste«, rekao je gospodin Lazar i pokazao im da uđu. Oslonio je
ruku dečku na rame. »Ovo je moj sin Reed. On je na prvoj godini i ovdje
će pohađati nastavu. Jako je uzbuđen zbog toga.«
Reed je u stvari izgledao jako neuzbuđeno. Bio je najtmurniji lik kojeg
sam vidjela. Ako ikada budem morala glumiti zlovoljnu tinejdžericu,
mogu od Reeda Lazara naučiti sve što trebam. Kao i Avery, bio je
zgodan, ali to je kvarila grimasa koja kao da mu je bila trajno pričvršćena
na lice. Gospodin Lazar predstavio je ostale Reedu. Njegov jedini
odgovor bio je grleni:
»Hej!«
»A ovo je Simon, Averyn čuvar«, nastavio je gospodin Lazar. »Naravno,
dok su u kampusu, on ne treba stalno biti s njom. Znate kako je. Ipak,
siguran sam da ćete ga viđati.«
Nadala sam se da neće. Nije djelovao posve neugodno kao Reed, ali bio je
suviše smrknut čak i za čuvara. Odjednom sam osjetila sažaljenje za
Avery. Da je to moje jedino društvo, i ja bih se očajno htjela sprijateljiti s
nekim poput Lisse. Lissa je, međutim, jasno pokazala da ne želi
sudjelovati u Tatianinim planovima. Uz malo riječi ona i Christian
dopratili su Avery do gostinjskih stanova i brzo otišli. Obično bi Lissa
ostala i pomogla Avery da se smjesti i ponudila se praviti joj društvo za
večerom. Ali ne ovaj put. Ne kada su postojali skriveni motivi.
Vratila sam se natrag u svoje tijelo u hotelu. Znala sam da me se život u
Akademiji više ne tiče i da bih čak trebala žaliti Avery. Ali dok sam ležala
i gledala u mrak, nisam mogla spriječiti jako sebičnu zadovoljštinu iz
ovoga susreta: Lissa još neko vrijeme neće pronaći najbolju prijateljicu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 1:56 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Četvrto poglavlje
U bilo kojim drugim okolnostima uživala bih istraživati Moskvu. Sydney
je isplanirala put tako da po dolasku imamo nekoliko sati prije sljedećega
vlaka za Sibir. To nam je dalo vremena da malo lutamo uokolo i
večeramo iako je ona htjela da budemo na sigurnom u postaji prije nego
što se vani smrači. Bez obzira na to što sam tvrdila da sam opaka te sam
imala obilježja molnija, ona nije htjela riskirati.
Mene nije bilo briga kako ćemo provesti vrijeme dok čekamo. Dokle god
30
sam se približavala Dimitriju, samo je to bilo važno. Tako smo Sydney i
ja besciljno hodale, gledale znamenitosti i uglavnom šutjele. Nikada prije
nisam bila u Moskvi. Grad je bio prekrasan, bogat, pun ljudi i trgovina.
Mogla bih dane provesti ovdje samo u šopingu i isprobavanju restorana.
Mjesta o kojima sam slušala cijeli život, Kremlj, Crveni trg, Boljšoj
teatar, sve mi je bilo na dohvat ruke. Iako je sve bilo prekrasno, nakon
nekog vremena pokušala sam isključiti slike i zvukove grada jer su me
podsjećali... pa, na Dimitrija.
On mi je stalno pričao o Rusiji i zaklinjao se da bi mi se ovdje jako
svidjelo.
»Tebi bi bilo kao u bajci«, jednom mi je rekao. Bilo je to na treningu prije
nastave u kasnu jesen prošle godine, tik pred prvi snijeg. Bila se navukla
gusta magla i sve je prekrivala rosa.
»Žao mi je, druže«, odgovorila sam dok sam vezala kosu u rep. Dimitri je
volio kada sam je nosila raspuštenu, ali tijekom treninga duga kosa bila je
opasna. »Borg i zastarjela glazba nisu dio nijednog sretnog završetka koji
ja zamišljam.«
Tada mi je darovao jedan od rijetkih osmijeha, onaj koji mu je samo malo
nabrao kutove očiju.
»Boršč, ne borg. Vidio sam kakav tek imaš. Da si dovoljno gladna, pojela
bi ga.«
»Znači, da bi ova bajka funkcionirala, potrebno je umirati od gladi?«
Ništa mi nije bilo draže nego zadirkivati Dimitrija. Dobro, osim možda
ljubljenja.
»Govorim o zemlji. Zgradama. Pođi u jedan od velikih gradova, nisu
nalik ničemu drugom. U SAD-u svi grade isto, uvijek su to veliki blokovi.
Rade ono što je brzo i jednostavno. Ali u Rusiji postoje zgrade koje su
umjetnička djela. One jesu umjetnost, čak i puno običnih, svakodnevnih
zgrada. A mjesta poput Zimskoga dvorca i Crkve Svetoga Trojstva u
Sankt Peterburgu oduzet će ti dah.«
Lice mu se zažarilo od sjećanja na mjesta koja je vidio i uz tu radost
njegove su lijepe crte lica izgledale božanstveno. Mislim da je mogao
nabrajati znamenitosti cijeli dan. Moje je srce gorjelo samo od toga što
sam ga gledala. A onda, kao i uvijek kada me je bilo strah da ću postati
osjećajna ili sentimentalna, našalila sam se da skrenem pozornost i
sakrijem osjećaje. To ga je vratilo u stvarnost i bacili smo se na posao.
Sada, dok sam hodala gradskim ulicama sa Sydney, poželjela sam da
mogu vratiti tu šalu i slušati Dimitrija kako još priča o svojoj zemlji. Dala
bih sve na svijetu da je on uz mene kao što je prije bio. Imao je pravo za
31
zgrade. Dobro, većina je bila blokovska kopija nečega što bi se našlo u
SAD-u ili bilo gdje na svijetu, ali neke su bile prekrasne, obojane jarkim
bojama, ukrašene čudnim, ali prekrasnim kupolama. Na trenutke su zbilja
izgledale kao nešto iz drugoga svijeta. Sve to vrijeme razmišljala sam
kako bi uz mene trebao biti Dimitri, pokazivati mi znamenitosti i pričati o
njima. Bili bismo na romantičnom putovanju. Mogli smo jesti u
egzotičnim restoranima, a navečer plesati. Mogla sam nositi jednu od
dizajner haljina koje sam morala ostaviti u hotelu u Sankt Peterburgu. I
ako je trebalo biti. Nisam trebala biti tu s namrštenom ženom.
»Nestvarno, ha? Poput nečega iz priče.«
Sydneyin glas me iznenadio i shvatila sam da stojimo ispred naše postaje.
U Moskvi ih je bilo puno. Trnci su mi prošli niz kralježnicu kada je rekla
isto što i svojedobno Dimitri, uglavnom zato što je imala pravo. Postaja
nije imala kupole, ali je i dalje izgledala poput nečega iz priče: mješavina
između Pepeljugina dvorca i kuće od dumbira. Svod je bio zaobljen, a sa
svake strane postaje stajali su tornjevi. Bijeli zidovi bili su prošarani
smeđom ciglom i zelenim mozaikom, tako da je gotovo djelovala
prugasta. U SAD-u bi netko rekao da je zgrada kičasta. Meni je bila
prekrasna.
Osjećala sam kako mi suze naviru na oči dok sam se pitala što bi Dimitri
rekao o ovoj zgradi. Vjerojatno bi ga oduševila kao i sve ostalo ovdje.
Sjetila sam se da Sydney još uvijek čeka moj odgovor pa sam progutala
suze i glumila tupavu tinejdžericu.
»Možda poput nečega iz priče o kolodvoru.«
Podigla je obrvu, iznenađena mojom ravnodušnošću, ali nije ništa
posumnjala. Tko zna? Možda joj dosadim ako nastavim sa sarkazmom pa
će me ostaviti. Nekako sam sumnjala da ću biti te sreće. Bila sam prilično
sigurna da strah prema nadređenima pobija bilo koji drugi osjećaj koji ima
prema meni.
Putovali smo u kupeu prvoga razreda, koji je bio puno manji nego što sam
očekivala. Na svakoj strani bilo je sjedište koje je predstavljalo
kombinaciju kreveta i sjedala, prozor i TV visoko na zidu. Pretpostavljala
sam da će pomoći ubrzati vrijeme, ali često mi je bilo teško pratiti rusku
televiziju, ne samo zbog jezika, nego zato što su neke emisije bile
jednostavno bizarne. Ipak, Sydney i ja imale smo prostor za sebe iako je
kupe bio manji nego što smo priželjkivale.
Boje su me podsjećale na isti maštoviti uzorak koji sam viđala u
gradovima. Čak je i hodnik ispred našega kupea bio jarko obojan, s
raskošnim crveno-žutim sagom preko kojeg se prostirala tirkizno-žuta
32
staza. Sjedala u kupeu bila su prekrivena jastucima bogata narančastoga
satena, uz koje su pristajali zastori od teškog materijala sa svilenim
uzorkom boje breskve i zlata. Uz sve to i ukrasni stolić nasred kupea, bilo
je kao da putujemo u mini palači.
Vani je bio mrak kada je vlak napustio postaju. Iz nekog razloga,
transsibirski vlak Moskvu je uvijek napuštao noću. Još nije bilo jako
kasno, ali Sydney je rekla da želi spavati, a ja je nisam htjela dodatno
ozlovoljiti. Stoga smo ugasile sva svjeda osim lampice za čitanje pokraj
moga kreveta. Na kolodvoru sam kupila časopis i, iako nisam razumjela
jezik, slike šminke i odjeće prelaze sve kulturalne barijere. Listala sam što
sam tiše mogla, divila se ljetnim topićima i haljinama i pitala se kada ću
se, i hoću li uopće, ponovno moći brinuti o takvim stvarima.
Nisam bila umorna kada sam legla, ali svejedno sam zaspala. Sanjala sam
o skijanju na vodi kada su se odjednom valovi i sunce rastopili oko mene i
pretvorili se u sobu punu polica s knjigama. Posvuda su se nalazili stolovi
s najmodernijim računalima i neki je mir prožimao čitav prostor. Bila sam
u knjižnici Akademije sv. Vladimira.
Zastenjala sam.
»A daj. Ne danas.«
»Zašto ne danas? Zašto ne svaki dan?«
Okrenula sam se i ugledala zgodno lice Adriana Ivaškova. Adrian je
moroj, kraljičin nećak u drugom koljenu i neko koga sam ostavila u
starom životu kada sam krenula na ovu samoubilačku misiju. Imao je
prekrasne smaragdnozelene oči od kojih je većina cura padala u nesvijest,
pogotovo jer su dolazile u paketu s moderno razbarušenom smeđom
kosom. Bio je zaljubljen u mene i razlog zašto sam na ovom putovanju
imala toliko novaca. Očijukanjem sam došla do njih.
»Istina«, priznala sam. »Trebala bih biti zahvalna što se pojavljuješ samo
jednom tjedno.«
Nasmijao se i sjeo naopačke na jedan od drvenih stolaca. Bio je visok
poput većine moroja, vitke mišićave grade. Moroji nikada nisu bili
prekrupni.
»Čežnja jača s daljinom, Rose. Ne želim da me uzimaš zdravo za
gotovo.«
»Nema takve opasnosti, ne boj se.«
»Vjerojatno mi nećeš reći gdje si.«
»Ne.«
Osim Lisse, Adrian je bio jedini drugi znani korisnik duha i jedan od
njegovih talenata bila je sposobnost da mi uđe u snove, često nepozvan, i
33
razgovara sa mnom. Smatrala sam se sretnom što mu moći nisu
pokazivale gdje se nalazim.
»Ubijaš me, Rose«, rekao je melodramatično. »Svaki dan bez tebe je
agonija. Prazan. Osamljen. Venem za tobom pitajući se jesi li uopće
živa.«
Govorio je teatralno, na blesav način karakterističan samo za njega.
Adrian je rijetko kada stvari shvaćao ozbiljno. Zbog duha su ljudi znali
postati nestabilni i, iako se borio s time, duh je utjecao na njega. Doduše,
ispod sve te melodrame osjećala sam zrno istine. Iako je odavao dojam
površne osobe, doista mu je bilo stalo do mene.
Prekrižila sam ruke.
»Pa, kao što vidiš, živa sam. Onda me sada možeš pustiti da dalje
spavam.«
»Koliko sam ti puta već rekao? Ti spavaš.«
»A ipak osjećam neobjašnjiv umor dok razgovaram s tobom.«
To ga je nasmijalo.
»Oh, zbilja mi nedostaješ.« Osmijeh mu je nestao s lica. »I njoj
nedostaješ.«
Ukočila sam se. Njoj. Nije joj morao reći ime. Nije bilo sumnje o kome
govori.
Lissa.
Čak i kada sam u mislima izrekla njezino ime, prouzročilo mi je bol,
pogotovo nakon što sam je vidjela večer prije. Odabir između Lisse i
Dimitrija bio je najteži u mom životu i s vremenom nije postao lakši.
Možda jesam odabrala njega, ali odvojenost od nje bila je kao da mi je
odsječena ruka, pogotovo jer se naša veza pobrinula da nikada ne budemo
uistinu odvojene.
Adrian me znalački pogledao kao da pogađa moje misli.
»Posjećuješ li je?«
»Ne«, odgovorila sam, odbijajući priznati da sam je vidjela večer prije.
Htjela sam da misli kako sam se oslobodila svega toga. »To više nije moj
život.«
»Točno. Tvoj se život sada vrti oko opasne osvetničke misije.«
»Ti ne razumiješ ništa što nema veze s opijanjem, pušenjem i lovom na
žene.«
Odmahnuo je glavom.
»Ti si jedina koju želim, Rose.«
Nažalost, vjerovala sam mu. Bilo bi lakše za nas oboje da pronađe neku
drugu.
»Pa možeš i dalje to osjećati, ali načekat ćeš se.«
34
»Još puno?«
To me svaki put pitao i svaki sam put naglasila da će biti još dugo i da
troši vrijeme. Pomislila sam da me Sydney možda vodi prema tragu pa
sam oklijevala.
»Ne znam.«
Nada je zasjala na Adrianovu licu.
»To je nešto najoptimističnije što si mi dosad rekla.«
»Nemoj tome pridavati preveliku važnost. 'Ne znam' može značiti dan ili
godinu. Ili nikada.«
Njegov vragolanski osmijeh se vratio i čak sam i ja morala priznati da je
sladak.
»Nadat ću se da znači jednoga dana.«
Pomisao na Sydney dovela me do jednog pitanja.
»Hej, jesi li ikada čuo za alkemičare?«
»Naravno«, odvratio je.
Tipično.
»Naravno da jesi.«
»Zašto? Naletjela si na njih?«
»Na neki način.«
»Što si učinila?«
»Zašto misliš da sam išta učinila?«
Nasmijao se.
»Alkemičari se pojavljuju samo kada ima neprilika, a ti sa sobom uvijek
donosiš neprilike. Ali pazi se. To su vjerski fanatici.«
»To je malo pretjerano«, rekla sam. Nisam mislila da je Sydneyina vjera
nešto loše.
»Samo ne daj da te preobrate.« Namignuo je. »Volim te takvu grešnu
kakva jesi.«
Krenula sam mu govoriti da Sydney vjerojatno misli kako za mene nema
spasa, ali prekinuo je san i pustio me da dalje spavam.
Umjesto da spavam, probudila sam se. Oko mene je vlak ugodno brujao
dok smo brzali ruskim krajolikom. Lampa za čitanje još je bila upaljena i
njezino svjetlo bilo je prejako za moje pospane oči. Okrenula sam se kako
bih je ugasila i primijetila da je Sydneyin krevet prazan. Vjerojatno je u
kupaonici, pomislila sam. Ipak, osjećala sam nelagodu. Ona i njezina
skupina alkemičara i dalje su mi bili misterij i odjednom me brinulo da
možda ima kakav zlokoban plan. Možda se negdje sastaje s tajnim
operativcem? Odlučila sam je pronaći.
Iskreno, nisam imala pojma gdje bih je tražila u vlaku, ali logika me
35
nikada prije nije odvratila od nauma. Nema razloga ni da sad počne.
Srećom, nakon što sam obula cipele i izišla u hodnik ispred kupea, otkrila
sam da ne moram daleko tražiti.
Prolaz je bio uokviren prozorima, na svakom su visjeli oni bogati zastori i
Sydney je stajala okrenuta meni leđima. Zaogrnuta pokrivačem, gledala je
kroz prozor. Kosa joj je bila raščupana i manje zlatna na slabom svjetlu.
»Hej...« počela sam nesigurno. »Jesi li dobro?«
Malo se okrenula prema meni. Jednom je rukom držala pokrivač, a
drugom se poigravala križem oko vrata. Sjetila sam se Adrianovih
komentara o vjeri.
»Ne mogu spavati«, rekla je.
»Zbog... zbog mene?«
Umjesto odgovora okrenula se natrag prema prozoru.
»Gle«, rekla sam bespomoćno. »Ako mogu išta učiniti... mislim osim
vraćanja i otkazivanja ovog puta...«
»Nosit ću se s tim«, odvratila je. »Samo... pa, čudno mi je. Stalno imam
posla s vama, ali nemam stvarnoga kontakta s vama, znaš?«
»Vjerojatno ti možemo uzeti zaseban kupe, ako će to pomoći. Možemo
naći nekoga od osoblja, a ja imam novaca.«
Odmahnula je glavom.
»Put traje samo nekoliko dana.«
Nisam znala što drugo reći. To što je Sydney bila sa mnom bilo je
nezgodno za moje planove, ali nisam htjela da pati. Dok sam je gledala
kako se igra križem, pokušavala sam smisliti nešto utješno. Povezivanje
preko gledišta o Bogu mogao je biti dobar način da se dvije osobe zbliže,
ali nekako nisam vjerovala da bi izjava kako vodim svakodnevne bitke s
Bogom i u posljednje vrijeme sumnjam u njegovo postojanje zbilja
pomogla otresti ugled zlog stvorenja noći.
»Dobro«, rekla sam naposljetku. »Reci ako se predomisliš.«
Vratila sam se u krevet i iznenađujuće brzo zaspala, unatoč brizi da će
Sydney cijelu noć provesti stojeći na hodniku. Ali kad sam se ujutro
probudila, ona je bila sklupčana na svom krevetu i spavala. Činilo se kako
je bila toliko iscrpljena da je otišla spavati usprkos strahu od mene. Tiho
sam ustala i presvukla majicu i trenirku u kojima sam spavala. Htjela sam
doručkovati i zaključila da će Sydney duže spavati ako me nema.
Restoran je bio u kolima do naših i izgledao je poput nečega iz starog
filma. Elegantni stolnjaci boje crnog vina prekrivali su stolove, a mjed i
tamno drvo, kao i dekor od šarenog matiranog stakla, davali su vagonu
starinski izgled. Djelovao je više poput restorana kakav bi se našao na
36
ulicama Sankt Peterburga nego u vlaku. Naručila sam nešto što mi je
sličilo na pohani kruh sa sirom. Uz to sam dobila i kobasicu koja je za
sada bila jednaka gdje god da sam putovala.
Bila sam već pri kraju kada je došla Sydney. One večeri kada sam je
upoznala mislila sam da je hlače i elegantnu košulju nosila zbog izlaska u
Slavuj. Otkrila sam, međutim, da je to njezin uobičajeni stil. Djelovala mi
je poput ljudi koji ne posjeduju traperice i majicu. Dok je jučer stajala na
hodniku, bila je izgužvana, ali sada je nosila uredne crne hlače i
tamnozelenu vestu. Ja sam nosila traperice i debelu sivu majicu dugih
rukava pa sam se pokraj nje osjećala neugledno. Bila je počešljana, ali
frizura joj je bila pomalo neuredna pa sam zaključila da je uvijek takva,
koliko god se ona trudila. Barem je moj uredan rep danas bio na mojoj
strani.
Sjela je nasuprot meni i kad je došao konobar naručila omlet, opet na
ruskom.
»Kako to znaš?« pitala sam.
»Što, ruski?« Slegnula je ramenima. »Morala sam ga naučiti u djetinjstvu.
I neke druge jezike također.«
»Opa!« I ja sam prošla početne tečajeve nekoliko jezika i u svima sam
bila grozna. Tada mi to nije puno značilo, ali sada, zbog ovog putovanja i
zbog Dimitrija, zbilja mi je bilo žao što nisam naučila ruski.
Pretpostavljala sam da nije prekasno i usvojila nekoliko izraza od dolaska
u Rusiju, ali ipak... bila je to obeshrabrujuća misija.
»Sigurno moraš puno toga naučiti za svoj posao«, rekla sam, razmišljajući
što to zbilja znači biti dio tajne skupine koja prelazi međunarodne granice
i ostvaruje kontakte sa svim vrstama vlada. Još mi je nešto palo na pamet.
»A ono što si koristila na strigoju? Ono što mu je rastopilo tijelo?«
Zamalo se nasmiješila.
»Pa rekla sam ti da su alkemičari počeli kao skupina koja je pokušavala
raditi napitke, je 1'? To je kemikalija koju smo razvili da se brzo riješimo
leševa strigoja.«
»Možeš li time ubiti strigoja?« upitala sam. Namočiti strigoja tekućinom
koja bi ga rastopila bilo bi puno lakše od uobičajenih metoda:
dekapitacije, probadanja kolcem ili spaljivanja.
»Bojim se da ne mogu. Funkcionira samo na leševima.«
»Šteta«, odvratila sam. Pitala sam se ima li i drugih napitaka u arsenalu,
ali odlučila sam mudro rasporediti količinu pitanja koja joj postavljam.
»Što ćemo raditi kada dođemo u Omš?«
»Omsk«, ispravila me. »Naći ćemo auto i voziti se ostatak puta.«
»Bila si tamo? U tom selu?«
37
Kimnulaje.
»Jednom.«
»Kakvo je?« pitala sam, iznenađena čežnjom u svojemu glasu. Osim lova
na Dimitrija, postojao je i dio mene koji je htio zadržati sve što je imalo
veze s njim. Htjela sam znati sve o njemu što još nisam znala. Da mi je
škola dala njegovu imovinu, svaku bih noć spavala s njegovim stvarima.
Ali prilično su brzo ispraznili njegovu sobu. Sad sam samo mogla loviti
djeliće njega, kao da ga gomilanje tih komadića informacija nekako drži
uz mene.
»Jednako kao i drugi dhampirski gradovi, pretpostavljam.«
»Nisam nikada bila u dhampirskom gradu.«
Konobar je stavio omlet pred Sydney i ona je zastala držeći vilicu u zraku.
»Zbilja? Mislila sam da vi svi... pa, ne znam.«
Odmahnula sam glavom.
»Cijeli sam život provela u Akademiji. Manje-više.« Moje dvije godine
provedene među ljudima bile su nevažne.
Sydney je zamišljeno žvakala. Bila sam spremna kladiti se da neće
dovršiti omlet. Koliko sam vidjela prve večeri i jučer dok smo čekale
vlak, izgledalo je kao da gotovo uopće ne jede. Kao da je živjela od zraka.
Možda to ima veze s alkemičarima. Ali vjerojatno ima veze samo sa
Sydney.
»Grad je poluljudski, poludhampirski, ali dhampiri se uklapaju. Imaju
cijelo podzemno društvo o kojem ljudi nemaju pojma.«
Uvijek sam mislila da postoji cijela subkultura, ali nisam znala kako se
uklapa u ostatak grada.
»I?« pitala sam. »Kakva je to subkultura?«
Spustila je vilicu.
»Recimo samo kako je bolje da budeš spremna na sve.«
Peto poglavlje
Ostatak puta protekao je bez uzbuđenja. Nelagoda koju je Sydney osjećala
u mojoj blizini nikada nije potpuno nestala, ali bi se ponekad, dok sam
pokušavala shvatiti rusku televiziju, potrudila objasniti mi o čemu se radi.
Postojale su kulturalne razlike između tih emisija i onih uz koje smo mi
odrasle pa nam je to bilo zajedničko. Svako malo Sydney bi se nasmiješila
zbog nečega što nam je objema bilo smiješno, a ja bih osjetila da se u njoj
skriva netko s kime bih se mogla sprijateljiti. Znala sam kako nema šanse
38
da ikada pronađem zamjenu za Lissu, ali mislim kako je dio mene žudio
popuniti prazninu nastalu zbog gubitka prijateljstva nakon što sam
napustila Lissu.
Sydney bi drijemala tijekom dana pa sam zaključila da pati od nesanice i
ima bizaran raspored spavanja. Nastavila je i sa svojim jednako čudnim
odnosom prema hrani i rijetko je jela. Uvijek bi mi dala hranu koju nije
pojela i bila je odvažnija od mene s ruskom hranom. Ja sam po dolasku
morala eksperimentirati i bilo je lijepo što me vodi netko tko, iako nije
domaći, zna puno više o ovoj zemlji od mene.
Trećega dana stigle smo u Omsk. Grad je bio veći i ljepši nego što sam
očekivala. Dimitri me uvijek zadirkivao zbog mojega uvjerenja kako Sibir
izgleda poput Antarktike i sada sam vidjela da je imao pravo, barem što se
tiče juga regije. Vrijeme je bilo slično onome u Montani u ovo doba
godine: prohladan proljetni zrak povremeno zagrijan suncem.
Sydney je rekla da će nam kad stignemo srediti prijevoz s nekim morojem
kojeg je poznavala. Nekoliko ih je živjelo u gradu, bili su skladno
uklopljeni u mnogobrojno stanovništvo. Ali dan je odmicao, a nijedan
moroj nije nas htio odvesti u selo. Navodno je cesta bila opasna. Strigoji
su se noću često zadržavali blizu ceste u nadi da će uhvatiti moroje ili
dhampire. Sto je Sydney više govorila o tome, više me zabrinjavao moj
plan. Navodno nije bilo puno strigoja u Dimitrijevu gradu. Sydney mi je
objasnila da oni vrebaju na rubovima grada, ali da ih samo nekolicina
tamo stalno živi. Ako je to zbilja tako, šanse da ću pronaći Dimitrija su se
smanjile. Sve se dodatno pogoršalo kada je Sydney nastavila opisivati
situaciju.
»Velik broj strigoja putuje zemljom u potrazi za žrtvama. Selo je samo
područje kroz koje prolaze«, objasnila je. »Cesta je zabačena pa neki
strigoji kratko ostanu i pokušaju uloviti lak plijen. Onda nastave dalje.«
»U SAD-u se strigoji često skrivaju u velikim gradovima«, rekla sam
tjeskobno.
»Isto je i ovdje. Lakše im je neopaženo loviti žrtve.«
Da, ovo je definitivno osujetilo moje planove. Ako Dimitri nije u tom
gradu, imat ću ozbiljnih problema. Znala sam da strigoji vole velike
gradove, ali uvjerila sam samu sebe da bi se Dimitri vratio u mjesto u
kojem je odrastao.
Ali ako Dimitri nije tamo... pa, odjednom sam pojmila veličinu Sibira.
Doznala sam da Omsk čak nije najveći grad u regiji, a da zna biti teško
pronaći i jednoga strigoja. Potraga za njim u više gradova koji su možda
još veći? Stvari bi se mogle gadno zakomplicirati ukoliko je moj
predosjećaj bio netočan.
39
Otkad sam krenula u potragu za Dimitrijem, povremeno sam imala
trenutke slabosti u kojima sam se nadala da ga nikada neću pronaći. I
dalje me mučila pomisao da je postao strigoj. I druge su mi slike padale
na pamet... sjećanja na to kakav je bio i na vrijeme koje smo proveli
zajedno.
Mislim da mi je najdragocjenija uspomena nešto što se dogodilo tik prije
njegove preobrazbe. Bio je to jedan od onih trenutaka kada sam upila
puno duhom prouzročene tame od Lisse. Bila sam izvan kontrole i nisam
se mogla pribrati. Bojala sam se da postajem čudovište i da ću se ubiti kao
što je to učinila čuvarica koja je također bila od sjenke poljubljena.
Dimitri me smirio, podarivši mi svoju snagu. Tada sam shvatila koliko je
uistinu jaka naša veza, kako se savršeno razumijemo. Ranije sam bila
skeptična što se tiče ideje srodne duše, ali u tom trenu znala sam da ona
postoji. A ta emocionalna veza odvela je do tjelesne. Dimitri i ja smo se
napokon predali privlačnosti koja je postajala između nas. Zakleli smo se
da nikada nećemo, ali... pa, osjećaji su nam jednostavno bili prejaki.
Postalo je nemoguće to dalje izbjegavati. Spavali smo i to mi je bio prvi
put. Ponekad sam bila uvjerena da će mi biti i jedini put.
Sam čin bio je nevjerojatan i nisam mogla odvojiti tjelesni užitak od
emocionalnoga. Nakon toga ostali smo ležati u maloj kolibi i to je također
bilo nevjerojatno. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada sam osjećala
da mi uistinu pripada.
»Sjećaš li se Viktorove čari požude?« pitala sam privijajući se uz njega.
Dimitri me pogledao kao da sam luda.
»Naravno.«
Viktor Daškov bio je plemić, Lissin obiteljski prijatelj. Nismo znali da je
godinama potajno proučavao duh i shvatio kako je Lissa korisnica duha
prije nego što je to i sama znala. Mučio ju je raznim smicalicama zbog
kojih je mislila da gubi razum. Njegovi planovi kulminirali su kad ju je
oteo i mučio sve dok ga nije izliječila od bolesti od koje je umirao.
Viktor je sada služio doživotnu kaznu zbog Lissine otmice i izdajničkih
planova pobune protiv morojske vlade. Bio je jedan od rijetkih koji su
znali za moju vezu s Dimitrijem i to me jako brinulo. On se pobrinuo za
sljedeći korak u našem odnosu tako da je stvorio čar požude, ogrlicu
začaranu zemljom i kompulzijom. Magija je natjerala Dimitrija i mene da
se predamo iskonskim nagonima. Suzdržali smo se u posljednjem
trenutku i do večeri u kolibi vjerovala sam da nema većeg tjelesnog užitka
od našega susreta pod utjecajem čari.
40
»Nisam znala da može biti bolje«, rekla sam Dimitriju nakon što smo
spavali zajedno. Bilo mi je malo neugodno govoriti o tome. »Sve sam
vrijeme razmišljala o tome... o tome što se dogodilo.«
Okrenuo se prema meni i pokrio nas. U kolibi je bilo hladno, ali
prekrivači na krevetu bili su topli. Pretpostavljam da smo se mogli obući,
ali to mi je bila posljednja stvar na pameti. Uživala sam u dodiru naše
kože.
»I ja.«
»Zbilja?« upitala sam iznenađeno. »Mislila sam... ne znam. Mislila sam
da imaš previše discipline za to. Mislila sam da ćeš pokušati zaboraviti.«
Dimitri se nasmijao i poljubio me u vrat.
»Rose, kako da zaboravim da sam bio gol s nekim toliko lijepim? Tolike
sam noći probdio i prisjećao se svakog detalja. Stalno sam si govorio da je
to pogrešno, ali tebe je bilo nemoguće zaboraviti.« Poljubio je moju
ključnu kost, a rukom mi pomilovao bok. »Zauvijek si mi urezana u
pamćenje. Ništa, ništa na ovom svijetu neće to promijeniti.«
Zbog takvih je uspomena bilo teško shvatiti ovaj ubilački pohod, iako je
sada bio strigoj. Ipak... upravo zbog takvih uspomena morala sam ga
uništiti. Morala sam ga pamtiti kao muškarca koji me volio i koji me grlio
u krevetu. Morala sam upamtiti da taj muškarac ne bi želio biti čudovište.
Nisam bila jako uzbuđena kada mi je Sydney pokazala automobil koji je
kupila, pogotovo jer sam joj ja dala novac za njega.
»U tome idemo?!« uzviknula sam. »Hoće li uopće izdržati do tamo?«
Put je navodno trajao sedam sati.
Šokirano me pogledala.
»Ti to ozbiljno? Znaš li što je ovo? To je citroen iz 1972. Oni su
nevjerojatni. Znaš li uopće koliko ih je bilo teško uvesti u zemlju u
danima Sovjetskog Saveza? Ne mogu vjerovati da mi ga je tip zbilja
prodao. Očito je neznalica.«
Nisam znala puno o danima Sovjetskog Saveza, a još manje o klasičnim
automobilima. Ali, Sydney je gladila sjajnu crvenu haubu kao da je
zaljubljena. Tko bi rekao? Bila je luda za autima. Možda je i bio vrijedan,
a ja to samo nisam znala cijeniti. Meni su bili draži brzi, novi, sportski
automobili. Ruku na srce, ovaj nije bio hrdav ili udubljen i, osim što je
izgledao zastarjelo, činilo se da je čist i u dobrom stanju.
»Hoće li upaliti?« pitala sam.
Nisam mislila da je to moguće, ali pogledala me s još više nevjerice i
rekla:
»Naravno!«
MIN@
41
I upalio je. Motor je oživio i jednolično zabrujao, a kada sam vidjela kako
ubrzava, počela sam shvaćati njezinu opčinjenost. Sydney je htjela voziti i
bila sam spremna svađati se i reći kako smo automobil kupile mojim
novcem. Ali, kada sam vidjela zanesen izraz njezina lica, odlučila sam ne
stati između nje i automobila.
Bilo mi je najvažnije to što smo odmah krenule. Već je bilo kasno
poslijepodne. Ako je cesta tako opasna kako su svi tvrdili, bolje da ne
budemo na njoj noću. Sydney se složila i rekla da veći dio puta možemo
prevaliti prije zalaska sunca, a potom prenoćiti na mjestu za koje je znala.
Na cilj smo trebale stići sljedećeg jutra.
Što smo se više udaljavale od Omska, kraj je bio sve zabačeniji.
Proučavala sam krajolik i počela shvaćati Dimitrijevu ljubav prema ovoj
zemlji. Istina, izgledala je prazno i neugledno, ali proljeće je zazelenilo
ravnice i bilo je nešto apsolutno predivno u toj nedirnutoj divljini. Malo
me podsjetila na Montanu, ali imala je i svoje posebnosti.
Nisam mogla odoljeti i iskoristila sam Sydneyinu ljubav prema
automobilu da započnem razgovor.
»Znaš puno o autima?« pitala sam.
»Ponešto«, rekla je. »Moj je tata alkemičar u našoj obitelji, ali mama je
mehaničarka.«
»Zbilja?« pitala sam iznenađeno. »To je... neobično.« Naravno, tko sam ja
da govorim o muško-ženskim ulogama. Kada se uzme u obzir to da je moj
život posvećen borbi i ubijanju, ni sama nisam mogla tvrditi da imam
ženstven posao.
»Zbilja je dobra i puno me naučila. Ne bih imala ništa protiv toga da mi je
to posao. Ne bih imala ništa ni protiv toga da sam išla na faks.« U glasu
joj se čula gorčina. »Pretpostavljam da postoji puno stvari koje bih voljela
raditi.«
»Zašto ne možeš?«
»Morala sam biti sljedeći alkemičar u obitelji. Moja sestra... pa, starija je
i... obično najstarije dijete mora preuzeti posao. Ali ona je nekako...
beskorisna.«
»To je malo grubo.«
»Da, možda. Ali ona se jednostavno ne bi mogla nositi s ovim.
Nezaustavljiva je kada treba organizirati svoja sjajila za usne. Ali nositi se
s mrežama i ljudima kao što mi moramo? Ne, to nikada ne bi mogla. Tata
je rekao da sam samo ja sposobna za to.«
»To je barem kompliment.«
»Valjda.«
42
Sydney je sada izgledala toliko snuždeno da mi je bilo žao što sam to
spomenula.
»Da možeš ići na faks, što bi studirala?«
»Grčku i rimsku arhitekturu.«
Shvatila sam da je dobro što ja ne sjedim za upravljačem jer bih
vjerojatno skrenula s ceste.
»Ozbiljno?«
»Znaš li što o tome?«
»Ovaj, ne.«
»Nevjerojatna je.« Tugu na njezinu licu zamijenila je zadivljenost,
izgledala je jednako zaljubljeno kao i ranije kada je gledala automobil.
Tada sam shvatila zašto joj se svidjela željeznička postaja. »Dosjedjivost
koja je bila potrebna za neke od tih građevina... jednostavno je nestvarna.
Ako me alkemičari neće poslati natrag u SAD nakon ovog, nadam se da
će me uputiti u Grčku ili Italiju.«
»To bi bilo izvrsno.«
»Da.« Osmijeh joj je nestao s usana. »Ali u ovom poslu nema jamstva da
ćeš dobiti ono što želiš.«
Nakon toga je zašutjela, a ja sam odlučila da je to što sam je nagovorila na
ovaj mali razgovor dovoljna pobjeda. Prepustila sam je mislima o
klasičnim automobilima i arhitekturi, dok su moje misli odlutale na svoje
teme. Strigoji. Dužnost. Dimitri. Uvijek Dimitri...
Pa, Dimitri i Lissa. Nikad ne znam tko će mi od njih dvoje uzrokovati više
boli. Danas, dok me vožnja uljuljala u sanjarenje, otišla sam k Lissi,
najvećim dijelom zbog Adrianova nedavnog posjeta u snovima.
Rana večer u Rusiji značila je rano jutro u Montani. Naravno, budući da je
škola imala noćni raspored, njima je tehnički bila noć usprkos suncu.
Bližilo se vrijeme zabrane izlaska iz soba i uskoro će se svi morati vratiti
u učeničke odaje.
Lissa je bila s Adrianom u njegovoj sobi u odajama za goste. Adrian je
maturirao kao i Avery, ali budući da je bio jedini drugi znani korisnik
duha, došao je na neodređeno vrijeme u Akademiju kako bi radio s
Lissom. Upravo su proveli dugu i iscrpljujuću večer vježbajući
posjećivanje snova i sjedili su na podu jedno nasuprot drugome. Lissa se
uz uzdah srušila na leđa i ispružila ruke iznad glave.
»Ovo nema smisla«, zastenjala je. »Nikada to neću naučiti.«
»Nisam mislio da si jedna od onih što odustaju, rođakinjo.« Adrianov ton
bio je neozbiljan kao i uvijek, ali vidjela sam da je i on iscrpljen. Nisu
uistinu bili rođaci, to je samo termin koji su plemići ponekad međusobno
koristili.
43
»Jednostavno ne razumijem kako ti to radiš.«
»Ne znam kako to opisati. Samo pomislim na to i... pa, dogodi se.«
Slegnuo je ramenima i izvadio cigarete koje je uvijek nosio. »Smeta li ti
ako zapalim?«
»Da«, rekla je.
Na moje iznenađenje, spremio je cigarete. Koji vrag? Mene nikada nije
pitao smeta li mi pušenje, a smeta. Ustvari, kunem se da je to najčešće
radio samo zato da me ljuti, što nije imalo smisla. Adrian nije bio u fazi
kada dečki privlače cure koje im se sviđaju tako što ih izazivaju.
Pokušao joj je objasniti proces.
»Jednostavno pomislim na osobu koju želim i nekako... Ne znam. Raširim
um prema njoj.«
Lissa je sjela i prekrižila noge.
»Tako je Rose objasnila postupak ulaska u moj um.«
»Princip je vjerojatno isti. Gle, trebalo ti je neko vrijeme da naučiš aure.
Ovo je isto. I nisi jedina kojoj učenje ide sporo. Tek sada napokon mogu
zacijeliti ogrebotine, a ti možeš vratiti mrtve u život, što je, pa ti reci da
sam lud, prilično žestoko.« Zastao je. »Naravno, neki će reći da ja jesam
lud.«
Na spomen aura zagledala se u njega i prizvala sposobnost koja joj je
omogućavala da vidi polje svjetlosti koje sjaji oko svih živih bića.
Njegova aura se izoštrila i okružila ga zlatnim sjajem. Adrian je rekao da
je i njezina aura takva. Nijedan drugi moroj nije imao istu takvu nijansu
čistog zlata. Lissa i Adrian zaključili su da je to svojstveno korisnicima
duha.
Pogodio je što radi pa se nasmiješio.
»Kako izgleda?«
»Isto.«
»Vidiš kako ti to sada ide. Samo budi strpljiva sa snovima.«
Lissa je očajno htjela hodati snovima poput njega. Iako je ona bila
razočarana, meni je bilo drago što ne može. Teško su mi padali i
Adrianovi posjeti. Da me još ona posjećuje... pa nisam bila posve sigurna,
ali bilo bi mi puno teže zadržati ovaj smireni, čvrsti stav koji sam
pokušavala imati u Rusiji.
»Samo želim znati kako je«, rekla je Lissa tiho. »Ne podnosim to što ne
znam.« Bio je to isti onaj razgovor koji je vodila s Christianom.
»Vidio sam je neki dan. Dobro je. I uskoro ću je opet posjetiti.«
Lissa je kimnula.
»Misliš da će to učiniti ? Misliš da može ubiti Dimitrija?«
Adrianu je dugo trebalo da odgovori.
44
»Mislim da može. Pitanje je samo hoće li je to ubiti.«
Lissa se lecnula, a ja sam bila malo iznenađena. Odgovor je bio izravan
poput nečeg što bi Christian rekao.
»Bože, da barem nije odlučila poći za njime.«
»Sada nema koristi od takvih želja. Rose to mora učiniti. To je jedini
način da nam se vrati.« Zastao je. »Samo tako može nastaviti sa životom.«
Adrian bi me ponekad iznenadio, ali nikada kao do tog trena. Lissa je
mislila da je odlazak za Dimitrijem bio blesava samoubilačka misija.
Znala sam kako bi se Sydney složila da joj kažem istinu o ovom
putovanju. Ali Adrian... luckast, površan, Adrian koji je mislio samo na
zabavu... on je razumio? Gledajući ga Lissinim očima, shvatila sam da
zbilja jest. Nije mu se to sviđalo i čula sam mu ozlojeđenost u glasu. Bilo
mu je stalo do mene. To što sam ja imala tako snažne osjećaje za nekoga
drugog nanosilo mu je bol. Ali ipak... doista je vjerovao da činim pravu
stvar, jedinu stvar koju sam mogla učiniti.
Lissa je pogledala na sat.
»Moram ići prije zabrane izlaska. A vjerojatno bih trebala učiti i za test iz
povijesti.«
Adrian se osmjehnuo.
»Učenje je precijenjeno. Samo nađi nekoga pametnog i prepiši.«
Ustala je.
»Želiš reći da ja nisam pametna?«
»Pobogu, ne.« On je također ustao i pošao si natočiti piće iz bara u sobi.
Samoliječenje je bilo njegov neodgovoran način kojim se opirao utjecaju
duha i, kako je cijelu večer koristio duh, sada je sigurno htio umrtvljenost
koju su njegovi poroci donosili. »Ti si najpametnija osoba koju znam. Ali
to ne znači da moraš trošiti vrijeme na nepotreban rad.«
»U životu ne možeš uspjeti bez rada. Nećeš nigdje dospjeti
prepisivanjem.«
»Ma dobro«, odvratio je sa smiješkom. »Ja sam prepisivao sve vrijeme i
gle kako mi je sada dobro.«
Lissa je zakolutala očima, kratko ga zagrlila i otišla. Kada mu je nestala s
vidika, osmijeh joj je izblijedio s usana. Ustvari, misli su joj skrenule na
mračne teme. Spominjanje mojega imena uzburkalo je njezine osjećaje.
Brinula se za mene, jako se brinula. Rekla je Christianu da se osjeća loše
zbog svega što se dogodilo između nas, ali puna snaga te izjave nije me
udarila do toga trena. Mučile su je krivnja i nesigurnost. Stalno se korila
zbog stvari koje je trebala učiniti. Ali najviše od svega, nedostajala sam
joj. Osjećala je isto ono što i ja, kao da je netko odsjekao dio nje.
45
Adrian je živio na četvrtom katu i Lissa je odlučila sići stubama, a ne
dizalom. Sve to vrijeme morile su je brige. Brige o tome hoće li ikada
svladati duh. Brige zbog mene. Briga zbog toga što trenutačno ne osjeća
negativne posljedice duha, zbog čega se pitala upijam li ih ja, kao što je to
činila čuvarica Anna. Ona je živjela prije puno stoljeća i bila je povezana
sa svetim Vladimirom po kojem je nazvana škola. Ona je od njega upijala
negativne utjecaje duha, i na kraju izgubila razum.
Na drugom katu Lissa je čula viku, čak i kroz vrata koja su odvajala
stubište od hodnika. Iako je znala da to nema nikakve veze s njom,
oklijevala je, ali znatiželja je prevagnula. Trenutak poslije tiho je otvorila
vrata i izišla na hodnik. Čula je glasove iza ugla. Pozorno je provirila,
iako nije ni trebala. Prepoznala je glasove.
Avery Lazar stajala je na hodniku držeći ruke na bokovima i gledala oca.
On je stajao na dovratku svog apartmana. Neprijateljski su zurili jedno u
drugo i između njih je kipio bijes.
»Radit ću što želim!« vikala je. »Nisam tvoja ropkinja.«
»Kći si mi«, odvratio je mirno, ali svisoka. »Iako ponekad poželim da
nisi.«
Auh! I Lissa i ja smo bile šokirane.
»Zašto me onda tjeraš da ostanem u ovoj rupčagi? Pusti me da se vratim
na dvor!«
»Pa da me opet osramotiš ? Jedva sam uspio u tome da jako ne ukaljaš
ugled obitelji. Nema šanse da te pustim samu onamo... da radiš tko zna
što.«
»Onda me pošalji mami! Švicarska mora biti bolja od ovog.«
Zastao je.
»Tvoja majka je... zauzeta.«
»Ah, divno«, rekla je Avery, glasom punim sarkazma. »To je pristojan
način da kažeš kako me ne želi. Ne čudi me. Samo bih joj smetala. Njoj i
tipu s kojim spava.«
»Avery!« povikao je glasno i ljutito. Lissa je ustuknula i povukla se korak
unatrag. »Ovaj je razgovor završen. Vrati se u sobu i otrijezni se prije
nego što te netko vidi. Očekujem te sutra za doručkom i želim da izgledaš
pristojno. Imamo važne goste.«
»Da, sam bog zna da moramo ostaviti dobar dojam.«
»Idi u svoju sobu«, ponovio je, »prije nego što pozovem Simona da te
tamo odvuče.«
»Da, gospodine«, nacerila se. »Odmah, gospodine. Kako vi kažete,
gospodine.«
46
Nato je on zalupio vratima. Lissa je umakla iza ugla i nije mogla
vjerovati da je takve stvari rekao vlastitoj kćeri. Nekoliko trenutaka sve je
bilo tiho. Tada je Lissa čula zvuk koraka koji su joj se približavali. Avery
je naglo skrenula i stala pred Lissu. Tada smo je prvi put dobro pogledale.
Nosila je usku kratku haljinu od nekakva plavog materijala koji se na
svjetlu sjajio poput srebra. Kosa joj je bila raspuštena i divlja, a suze koje
su lijevale iz plavosivih očiju uništile su debeli sloj šminke. Miris
alkohola jasno se osjećao. Na brzinu je rukom prešla preko očiju,
osramoćena što je netko vidi u takvu izdanju.
»Pa«, rekla je suho, »pretpostavljam da si čula našu obiteljsku dramu.«
Lissi je bilo jednako neugodno što je ulovljena u špijuniranju.
»Žao... žao mi je. Nisam htjela. Samo sam prolazila...«
Avery se hladno nasmijala.
»Mislim da nije bitno. Vjerojatno su nas čuli svi u zgradi.«
»Žao mi je«, ponovila je Lissa.
»Nema razloga. Ti nisi ništa učinila.«
»Ne... mislim, žao mi je što on... znaš, što ti je rekao one stvari.«
»To dolazi s pripadanjem 'dobroj' obitelji. Svi imaju svoje tajne.« Avery
je prekrižila ruke i naslonila se na zid. Čak i tako uzrujana i neuredna, bila
je prekrasna. »Bože, ponekad ga zbilja mrzim. I bez uvrede, ali ovo
mjesto jebeno je dosadno. Večeras sam se družila s nekim dečkima iz
drugoga razreda, ali... i oni su prilično dosadni. Jedini plus im je bio to što
su imali pivo.«
»Zašto... zašto te tata doveo ovamo?« pitala je Lissa. »Zašto nisi... ne
znam, na faksu?«
Avery se hladno nasmijala.
»Ne vjeruje mi dovoljno za to. Kad smo živjeli na dvoru, spetljala sam se
sa slatkim tipom koji je tamo radio, naravno, nije bio plemić. Tata je bio
izbezumljen i bojao se da će ljudi doznati. Tako me je, kada je dobio ovaj
posao, poveo sa sobom da me drži na oku... i da me muči. Mislim kako se
boji da ću pobjeći s čovjekom ako odem na faks.« Uzdahnula je. »Kunem
se, da Reed nije ovdje, jednostavno bih pobjegla.«
Lissa dugo nije ništa rekla. Učinila je sve što je mogla kako bi izbjegavala
Avery. Uz sve naredbe koje je u posljednje vrijeme primala od kraljice,
činilo se kako je to jedini način da Lissa uzvrati i spriječi to da je drugi
kontroliraju. Ali sada se pitala je li pogrešno procijenila Avery. Avery nije
izgledala poput Tatianina špijuna. Nije izgledala poput nekoga tko bi htio
pretvoriti Lissu u savršenu plemkinju. Avery je izgledala poput tužne
djevojke koja trpi bol i čiji se život oteo kontroli. Netko kome su
naređivali isto koliko i Lissi u posljednje vrijeme.
47
Duboko je uzdahnula i brzo rekla:
»Želiš li jesti s Christianom i sa mnom sutra? Nikome neće smetati ako
nam se pridružiš za ručkom. Ne mogu obećati da će biti, ovaj, uzbudljivo
koliko bi ti htjela.«
Avery se opet nasmiješila, ali ovog puta s manje gorčine.
»Pa moj plan bio je da se napijem sama u sobi.« Iz torbe je izvukla bocu
nečega što je izgledalo poput viskija. »Sama sam to nabavila.«
Lissa nije bila posve sigurna što taj odgovor znači.
»Onda... vidimo se za ručkom?«
Sada je Avery oklijevala. Ali polako joj se na licu pojavio slabašan tračak
nade i zanimanja. Lissa se usredotočila i pokušala prizvati njezinu auru. U
početku je imala malo teškoća, vjerojatno jer je bila iscrpljena nakon
vježbe s Adrianom. Ali, kada je napokon uhvatila Averynu auru, vidjela
je da je čini više boja: zelena, plava i zlatna. To je bilo često. Trenutačno
je bila okružena crvenilom, što se često dogodi kada su ljudi uzrujani. Ali
crvenilo je izblijedjelo pred Lissinim očima.
»Da«, rekla je Avery napokon. »To bi bilo super.«
»Mislim da danas ne možemo dalje.«
Na drugoj strani svijeta Sydneyin glas prenuo me iz Lissinih misli. Nisam
znala koliko sam vremena provela sanjareći, ali Sydney je skrenula s
glavne ceste i vozila prema gradiću koji se savršeno uklapao u moju sliku
sibirske zabiti. Ustvari, nazvati to »gradićem«, bilo je pretjerano.
Nekoliko raštrkanih kuća, dućan i benzinska crpka. Iza zgrada su se
prostirala polja i vidjela sam više konja nego automobila. Malobrojni ljudi
koji su bili na ulici začuđeno su gledali naš automobil. Nebo je postalo
tamnonarančasto i sunce je tonulo sve dublje ispod horizonta. Sydney je
imala pravo. Noć se bližila i morale smo se maknuti s ceste.
»Ostalo nam je još samo nekoliko sati«, nastavila je. »Brzo smo prešle put
i trebale bismo ujutro stići na cilj.« Odvezla nas je na drugi kraj mjesta,
što je trajalo otprilike minutu, i stala ispred obične bijele kuće pokraj koje
je bila štala. »Ovdje ćemo prespavati.«
Izišle smo iz auta i približile se kući.
»To su ti prijatelji?«
»Ne. Nisam ih nikada vidjela. Ali očekuju nas.«
Još tajanstvenih alkemičarskih veza. Vrata je otvorila žena u dvadesetima.
Djelovala je prijateljski i pozvala nas da uđemo. Govorila je samo
nekoliko riječi engleskoga, ali snašle smo se pomoću Sydneyinih
prevodilačkih vještina. Sydney je bila otvorenija i šarmantnija nego što je
bila sa mnom, vjerojatno jer naši domaćini nisu bili odvratni potomci
vampira.
48
Ne biste pomislili da bi vas cjelodnevna vožnja automobilom mogla
umoriti, ali ja sam bila iscrpljena i htjela sam da ujutro rano krenemo.
Zato smo nakon večere i kratkotrajnoga gledanja TV-a Sydney i ja otišle
u sobu koju su pripremili za nas. Bila je mala i skromna, ali imala je dva
kreveta prekrivena debelim, mekim prekrivačima. Uvukla sam se u
krevet, zahvalna na mekoći i toplini, i pitala se hoću li sanjati Lissu ili
Adriana.
Nisam ih sanjala. Umjesto toga probudila me blaga mučnina, mučnina
koja mi je rekla da je u blizini strigoj.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 1:58 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Šesto poglavlje
Brzo sam se uspravila u krevetu, a svaki djelić mene bio je budan i
oprezan. Nije bilo svjetla velikoga grada koje bi dopiralo kroz prozor i
trebalo mi je nekoliko sekundi da išta razaznam u mračnoj sobi. Sydney je
bila sklupčana na svome krevetu, a lice joj je bilo neobično mirno dok je
spavala.
Gdje je bio strigoj? Definitivno ne u našoj sobi. Je li bio u kući? Svi su
rekli da je cesta koja vodi do Dimitrijeva grada opasna. Ipak, mislila sam
da bi strigoji napadali moroje i dhampire, iako su im i ljudi također činili
velik dio prehrane. Pomislila sam na simpatičan par koji nas je primio u
svoj dom i nešto mi se stisnulo u prsima. Nema šanse da ću dopustiti da
im se išta dogodi.
Tiho sam ustala iz kreveta, zgrabila svoj kolac i iskrala se iz sobe ne
probudivši Sydney. Nitko drugi nije bio budan i čim sam došla u dnevni
boravak, mučnina je nestala. Strigoj, dakle, nije bio u kući, što je bilo
dobro. Bio je vani, očito s one strane uz našu sobu. Krećući se oprezno,
izišla sam kroz glavna vrata i došla iza ugla, tiho poput noći koja me
okruživala.
Mučnina se pojačavala dok sam se približavala štali i osjetila sam
zadovoljstvo. Iznenadit ću strigoja koji je mislio da se može ušuljati u
malo ljudsko selo po večeru. Pokraj ulaza u štalu vidjela sam kako se
pomiče dugačka sjena. Moj si, pomislila sam. Pripremila sam kolac,
potrčala i... nešto me udarilo u rame.
Posrnula sam, zaprepaštena, i pogledala u lice strigoja. Krajičkom oka
vidjela sam kako se sjena pokraj štale pretvara u još jednoga strigoja koji
se kretao prema meni. Osjetila sam paniku. Bilo ih je dvoje, a moj tajni
mehanizam otkrivanja to nije prepoznao. Još gore, oni su mene
preduhitrili.
49
Istoga trena pomislila sam: Što ako je jedan od njih Dimitri?
Nije bio. Barem onaj blizu mene nije bio. Bila je to strigojka. Drugog još
nisam dobro vidjela. On mi se brzo približavao s druge strane. Morala
sam se prvo pozabaviti izravnom prijetnjom i napala sam je kolcem u nadi
da ću je raniti, ali izmakla se munjevitom brzinom. Krenula je na mene na
gotovo ležeran način. Nisam reagirala dovoljno brzo i poletjela sam
prema drugom strigoju, tipu koji nije bio Dimitri.
Brzo sam reagirala skočivši i udarivši ga. Ispružila sam ruku u kojoj sam
držala kolac i tako napravila razmak između nas, ali to nije puno pomoglo
kada mi je žena prišla s leđa, zgrabila me i povukla prema sebi. Prigušeno
sam jauknula i osjetila njezine ruke na vratu. Shvatila sam da se sprema
slomiti mi vrat. To je bila brza, jednostavna tehnika za strigoje koja im je
omogućavala da potom odvuku žrtvu i nahrane se.
Otimala sam se i odgurivala joj ruke, ali kada se drugi strigoj nadvio nad
nas, znala sam da nema nade. Iznenadili su me. Bilo ih je dvoje. Bili su
jaki.
Ponovno me obuzela panika, silan osjećaj straha i očaja. Bojala sam se
svaki put kada sam se borila sa strigojima, ali sada je strah dosegao
vrhunac. Nisam ga mogla kontrolirati pa sam posumnjala da se tu uplelo
nešto ludila i tame koju sam upila od Lisse. Osjećaji su eksplodirali u
meni i pitala sam se hoće li me oni uništiti prije strigoja. Prijetila je velika
opasnost da umrem, opasnost da zajedno sa mnom umru i Sydney i ostali.
Bijes i žalost na tu pomisao gušili su me.
Odjednom kao da se zemlja otvorila. Poluprozirne prikaze koje su slabo
sjajile u tami pojavile su se sa svih strana. Neki su izgledali poput
normalnih ljudi. Drugi su bili stravični, njihova lica bila su ispijena i nalik
lubanjama. Duhovi. Utvare. Okružili su nas, a glava mi je pucala od
užasa.
Duhovi su se okrenuli prema meni. To mi se već jednom dogodilo, u
zrakoplovu, kada su me utvare okružile i prijetile da će me uništiti.
Pripremila sam se pokušavajući očajno prizvati snagu da stvorim zapreke
koje bi me odcijepile od svijeta duhova. To je bila vještina koju sam
morala naučiti, nešto što mi je obično uspijevalo bez puno muke. Ali očaj
i panika koji su me proželi razbili su tu sposobnost. U tom strašnom
trenutku, kada mi se krv ledila u žilama, opet sam sebično zažalila što je
Mason pronašao svoj mir i napustio ovaj svijet. Osjećala bih se bolje da je
njegov duh bio uz mene.
Tada sam shvatila da ja nisam njihova meta.
Duhovi su krenuli na strigoje. Nisu imali postojan oblik, ali svako mjesto
50
na kojem su me dotakli i prošli kroz mene bio je leden. Strigojka je
odmah počela mahati rukama da se obrani od utvara i bijesno je režala, ali
proizvodila je i zvuk koji je odavao strah. Činilo se da duhovi ne mogu
nauditi strigojima, ali prilično su ih razbjesnjeli, i ometali.
Iskoristila sam trenutak strigojeve nepažnje i probola ga kolcem. Istog su
trena duhovi koji su ga okruživali krenuli na ženu. Bila je dobra, to joj
priznajem. Iako se trudila otjerati duhove, i dalje je prilično dobro
izbjegavala moje napade. Uspjela me udariti tako da sam vidjela zvijezde
pred očima bubnuvši u zid štale. Glava mi je i dalje pucala zbog
prisutnosti duhova. Posrćući, vratila sam se do nje i nastavila se truditi
onesposobiti je. Uspijevala je držati prsa izvan moga dohvata, barem dok
je nije iznenadio jedan posebno stravičan duh. Trenutak njezine nepažnje
bio je dovoljan da joj zabijem kolac u srce. Pala je na do, i ostavila me
samu s duhovima.
Bilo je očito da su duhovi pokušavali napasti strigoje. Prema meni su se
ponašali kao onda u zrakoplovu. Činilo se da ih fasciniram, da žele
privući moju pozornost. Samo, dok je dvanaest utvara letjelo oko mene,
osjećala sam se kao da me napadaju.
Očajno sam pokušavala podići barijere i spriječiti duhove da mi se
približe, kao što sam učinila davno prije. To je zahtijevalo nevjerojatan
trud. Moji nekontrolirani osjećaji nekako su prizvali duhove i, iako sam
sada bila mirnija, teško mi je bilo povratiti kontrolu. Glava mi je i dalje
pulsirala. Škrgućući zubima, usmjerila sam svaki atom snage na to da
blokiram duhove.
»Nestanite«, prosiktala sam. »Više vas ne trebam.«
Na trenutak se činilo da su moji napori uzaludni. Onda su polako, jedan
po jedan, duhovi počeli blijedjeti. Osjećala sam kako se polako vraća
kontrola koju sam naučila. Uskoro nije bilo nikoga osim mene, tame, štale
i Sydney.
Primijetila sam je u trenu dok sam se rušila na do. Istrčala je iz kuće
blijeda i u pidžami. Kleknula je pokraj mene, pomogla mi da sjednem, a
na licu joj se ocrtavao strah.
»Rose! Jesi li dobro?«
Osjećala sam se kao da je svaki atom energije isisan iz moga mozga i
tijela. Nisam se mogla pomaknuti. Nisam mogla razmišljati.
»Ne«, odgovorila sam.
Potom sam se onesvijestila.
Opet sam sanjala Dimitrija. Njegove ruke oko mene i njegovo prekrasno
lice koje se nadvija nad mene da me utješi kao što je to često činio kad mi
51
je bilo loše. Prisjetila sam se prošlih događaja, nas dvoje kako se smijemo
nekoj šali. Ponekad me u tim snovima odnio sa sobom. Ponekad smo se
vozili u automobilu. Povremeno bi njegovo lice počelo poprimati one
strašne crte lica strigoja koje su me uvijek mučile. Onda bih brzo
odagnala takve misli.
Dimitri se toliko puta pobrinuo za mene i uvijek je bio uz mene kada sam
ga trebala. Ali i ja sam bila uz njega kada je trebalo. Istina, on nije
završavao u školskoj bolnici tako često kao ja. To se samo meni stalno
događalo. Čak i kada je bio ozlijeđen, nije se obazirao na to. Dok sam
sanjala i halucinirala, prisjetila sam se jednoga od nekoliko slučajeva kada
sam se ja pobrinula za njega.
Netom prije napada na školu, Dimitri je sudjelovao u testovima kojima su
mene i druge novake testirali da vide kako reagiramo na iznenadne
napade. Dimitri je bio tako opak da ga je bilo gotovo nemoguće svladati,
ali ipak je zadobio nekoliko masnica. Jednom sam tijekom tih testova
naletjela na njega u sportskoj dvorani i iznenadila se ugledavši ogrebotinu
na njegovu obrazu. Nije bila ni blizu toga da bude ozbiljna, ali poprilično
je krvarila.
»Shvaćaš li da možeš iskrvariti?« uzviknula sam. Malo sam pretjerivala,
ali nema veze.
Odsutno je dodirnuo obraz i činilo se da je tek tada primijetio ozljedu.
»Ne bih rekao. Nije to ništa.«
»Nije ništa dok se ne upali!«
»Znaš da to nije baš vjerojatno«, tvrdoglavo je odvratio. Imao je pravo.
Moroji se, osim što povremeno boluju od rijetkih bolesti poput Viktora,
gotovo nikada ne razbole. Mi dhampiri to smo naslijedili od njih, kao što
je Sydney dobila neku vrstu zaštite svojom tetovažom. Ali ipak, nisam
mogla dopustiti da Dimitri krvari.
»Daj, dođi«, rekla sam i pokazala mu malu kupaonicu u dvorani. Ton mi
je bio oštar i, na moje iznenađenje, doista me poslušao.
Namočila sam ručnik i nježno mu čistila lice. U početku se bunio, ali
napokon je ušutio. Kupaonica je bila mala i bili smo samo nekoliko
centimetara jedno od drugoga. Osjećala sam njegov čist, opojan miris i
proučavala svaki detalj njegova lica i snažnoga tijela. Srce mi je tuklo u
prsima, ali morali smo se lijepo ponašati pa sam se trudila izgledati
pribrano i smireno. I on je bio nevjerojatno miran, ali kada sam mu
odmakla kosu iza uha kako bih mu očistila ostatak lica, trznuo se.
Dotaknuvši ga vršcima prstiju, tijelom su mi prošli valovi uzbuđenja, a on
ih je također osjetio. Uhvatio mi je ruku i odmaknuo je.
»Dosta«, rekao je promuklim glasom. »Dobro sam.«
52
»Jesi li siguran?« upitala sam.
Nije mi pustio ruku. Bili smo tako blizu. Činilo se da će kupaonica
eksplodirati od elektriciteta koji je nastao između nas. Znala sam da to ne
može potrajati, ali nisam se htjela odvojiti od njega. Bože, ponekad je
teško biti odgovoran.
»Da«, rekao je. Glas mu je bio nježan i znala sam da se ne ljuti na mene.
Bojao se. Bojao se koliko je malo potrebno da između nas bukne plamen.
Osjećala sam toplinu po cijelome tijelu, samo od dodira njegove ruke.
Dok sam ga dodirivala, osjećala sam se potpunom, poput osobe kakvom
sam oduvijek trebala postati.
»Hvala ti, Roza.«
Pustio mi je ruku i otišli smo, svatko za svojim dnevnim obvezama. Ali
još sam satima mogla osjetiti njegovu kožu i kosu...
Ne znam zašto sam usnula to sjećanje nakon napada pokraj štale. Činilo
se neobičnim da sanjam kako se brinem o Dimitriju kada sam ja bila ta
kojoj je trebala pomoć. Možda sjećanje nije bilo važno dokle god je on
bio u njemu. Uz Dimitrija sam se uvijek osjećala bolje, čak mi je i u
snovima davao snagu i odlučnost.
Ali, dok sam ležala u deliriju i povremeno dolazila svijesti, njegovo
utješno lice na trenutak bi poprimilo strašne crvene oči i očnjake. Ja bih
plakala i borila se protjerati taj prizor iz glave. Bilo je trenutaka i kada
uopće nije izgledao poput Dimitrija. Pretvorio bi se u nepoznata čovjeka,
starijeg moroja tamne kose i proračunatih očiju sa zlatnim nakitom oko
vrata i u ušima. Ponovo bih zazvala Dimitrija i s vremenom bi se vratilo
njegovo lice, sigurno i divno.
U jednom se trenutku slika ponovno promijenila i ovoga sam puta vidjela
ženu. Ona očito nije bila Dimitri, ali nešto u njezinim smeđim očima
podsjećalo me na njega. Bila je starija, možda u četrdesetima, i bila je
dhampirica. Na čelo mi je položila hladnu krpu i shvatila sam da više ne
sanjam. Cijelo me tijelo boljelo i nalazila sam se u nepoznatom krevetu u
nepoznatoj sobi. Nigdje nije bilo strigoja. Jesam li i njih sanjala?
»Ne pokušavaj se micati«, rekla je žena sa slabim ruskim naglaskom.
»Gadno su te istukli.«
Raširila sam oči dok sam se prisjećala događaja pred štalom i duhova koje
sam zazvala. Nisam ih sanjala.
»Gdje je Sydney, je li dobro?«
»Dobro je. Ne brini se.« Nešto u ženinu glasu reklo mi je da joj mogu
vjerovati.
»Gdje sam?«
»U Baji.«
53
Baja, Baja. Negdje u glavi to mi je ime bilo poznato. Odjednom sam se
sjetila. Davno sam ga čula od Dimitrija. Ime svoga grada spomenuo je
samo jednom i, iako sam se trudila, nikada ga se nisam uspjela sjetiti.
Sydney mi ga nije htjela reći. Ali sada smo stigle. Dimitrijev dom.
»Tko ste vi?« pitala sam.
»Olena«, rekla je. »Olena Belikova.«
Sedmo poglavlje
Osjećala sam se kao na Božićno jutro.
Inače nisam baš vjerovala u Boga ili sudbinu, ali sada sam to ozbiljno
razmatrala. Nakon što sam se onesvijestila, Sydney je navodno panično
nazvala neke ljude i netko koga je znala u Baji dovezao se do nas,
riskirajući život, kako bi nas spasio i dovezao na mjesto gdje me mogu
liječiti. To je svakako razlog zašto sam u deliriju mislila da se vozim
automobilom; nije sve bilo dio sna.
I onda, nekako, od svih dhampira u Baji, dovezli su me Dimitrijevoj
majci. To je bilo dovoljno da počnem ozbiljno razmatrati kako svemirom
možda upravljaju više sile. Nitko mi nije rekao što se točno dogodilo, ali
uskoro sam doznala da je Olena Belikova poznata po iscjeljivanju, i to čak
ne po magičnom iscjeljivanju. Prošla je medicinsku obuku i bila je netko
kome su drugi dhampiri, čak i neki moroji, dolazili kada su htjeli izbjeći
ljude. Ipak, slučajnost je bila jeziva i pitala sam se događa li se još nešto
što ne razumijem.
Ali nisam se zabrinjavala pitanjima vezanim uz svoju trenutačnu situaciju.
Bila sam prezauzeta buljenjem raskolačenih očiju u svoje okruženje i
njegove stanare. Olena nije živjela sama. Sve Dimitrijeve sestre, njih tri,
također su živjele u kući zajedno s djecom. Obiteljska sličnost bila je
zapanjujuća. Nitko od njih nije izgledao isto kao Dimitri, ali vidjela sam
ga u svakom licu. Oči. Osmijeh. Čak i smisao za humor. Pogled na njih
hranio je prazninu koju sam osjećala otkad je Dimitri nestao, ali istodobno
je i pogoršao situaciju. Kad god sam krajičkom oka pogledala nekoga od
njih, mislila sam da vidim Dimitrija. Bilo je kao u kući zrcala, njegovi
iskrivljeni odrazi bili su posvuda.
Čak me i sama kuća uzbudila. Nije bilo očitih znakova da je Dimitri u njoj
ikada živio, ali stalno sam mislila: Ovdje je odrastao. Hodao je po ovim
podovima. Dodirivao je ove zidove... Hodala sam iz sobe u sobu i
dodirivala te iste zidove pokušavajući iz njih crpiti njegovu energiju.
54
Zamišljala sam ga kako se izležavao na kauču dok je bio kod kuće
tijekom školskih praznika. Pitala sam se je li se kao mali spuštao niz
rukohvat na stubištu. Slike su bile tako stvarne da sam se morala
podsjećati kako on u toj kući nije bio godinama.
»Tvoj je oporavak nevjerojatan«, kazala je Olena sljedećega jutra kada su
me doveli pred nju. S odobravanjem je gledala kako gutam tanjur blinija.
To su bile supertanke palačinke naslagane jedna na drugu i premazane
maslacem i marmeladom. Moje tijelo oduvijek je tražilo puno hrane kako
bi ostalo snažno i ja sam zaključila kako nemam razloga sramiti se što
toliko jedem dokle god ne žvačem otvorenih usta ili ne radim nešto slično.
»Kada su te Abe i Sydeny donijeli, mislila sam da si mrtva.«
»Tko?« pitala sam između zalogaja.
Sydney je sjedila za stolom s ostatkom obitelji i po običaju hranu nije
gotovo uopće dotaknula. Bilo je očito da joj je nelagodno u dhampirskom
kućanstvu, ali kada sam jutros sišla u prizemlje, u očima sam joj
definitivno vidjela olakšanje.
»Abe Mazur«, rekla je Sydney. Ako se nisam varala, neki ljudi za stolom
znalački su se pogledali. »On je moroj. Ja... jučer nisam znala koliko si
ozbiljno ozlijeđena pa sam ga nazvala. On nas je dovezao sa svojim
čuvarima. On te doveo ovamo.«
Čuvarima. Množina.
»Je li plemić?« Mazur nije bilo plemićko prezime, ali to nije uvijek bio
siguran pokazatelj nečijeg rodoslovlja. Iako sam počela vjerovati da
Sydney ima veze s moćnim ljudima, nisam mogla zamisliti zašto bi
plemić riskirao život za mene. Možda je alkemičarima dugovao uslugu.
»Nije«, rekla je izravno.
Namrštila sam se. Običan moroj, a ima više od jednoga čuvara? Jako
čudno. Bilo je jasno da ona neće reći više ništa o tome, barem zasad.
Progutala sam još jedan zalogaj blinija i pozornost ponovno usmjerila na
Olenu.
»Hvala vam što ste me primili.«
Dimitrijeva starija sestra, Karolina, također je sjedila za stolom, kao i
njezina kćerkica i sin Paul. Paul je imao oko deset godina i činilo se da ga
fasciniram. Tamo je bila i Viktorija, Dimitrijeva sestra tinejdžerica.
Izgledala je malo mlađe od mene. Treća od sestara Belikovih zvala se
Sonja i otišla je na posao prije nego što sam se probudila. Morala sam
pričekati da je upoznam.
»Zbilja si sama ubila dva strigoja?« pitao me Paul.
»Paule«, opomenula ga je Karolina. »To nije lijepo pitanje.«
55
»Ali je uzbudljivo«, rekla je Viktorija smiješeći se. Smeđa kosa bila joj je
prošarana zlatnim pramenovima, ali tamne su joj oči sjajile poput
Dimitrijevih i to me je ganulo. Opet mi se rugao onaj osjećaj da je Dimitri
prisutan, a istodobno nije.
»Ubila ih je«, rekla je Sydney. »Vidjela sam tijela. Kao i uvijek.«
Imala je onaj svoj komični paćenički izraz lica pa sam se nasmijala.
»Barem sam ih ovaj put ostavila negdje gdje ćeš ih pronaći.« Naglo sam
se uozbiljila. »Je li itko... jesu li drugi ljudi primijetili ili čuli?«
»Riješila sam se tijela prije nego što je itko vidio«, rekla je. »Ako su ljudi
išta čuli... Pa, takva zabita mjesta uvijek su puna praznovjerja i priča o
duhovima. Nemaju dokaza o postojanju vampira, ali uvijek postoji osjećaj
da su neprirodne i opasne sile vani. Kad bi samo znali.«
Rekla je »priče o duhovima«, ali nije promijenila izraz lica. Pitala sam se
je li sinoć vidjela duhove, ali na kraju sam zaključila da vjerojatno nije.
Izišla je iz kuće potkraj borbe i, ako je suditi po ranijim iskustvima, nitko
drugi nije mogao vidjeti duhove, osim, kako se ispostavilo, strigoja.
»Onda si sigurno prošla dobru obuku«, rekla je Karolina i premjestila se
tako da je bebu naslonila na rame. »Izgledaš kao da bi još trebala biti u
školi.«
»Upravo sam izišla«, rekla sam, a Sydney me opet pozorno pogledala.
»Ti si Amerikanka«, ustvrdila je Olena. »Što te dovodi ovamo?«
»Ja... tražim nekoga«, rekla sam nakon nekoliko trenutaka oklijevanja.
Bojala sam se da će me nastaviti ispitivati ili da će i ona posumnjati kako
sam došla biti krvna kurva, ali u tom trenu otvorila su se kuhinjska vrata i
ušla je Dimitrijeva baka Yeva. Već je ranije provirila i nasmrt me
preplašila. Dimitri je rekao da je ona neka vrsta vještice i vjerovala sam
mu. Izgledala je prastaro i bila je tako mršava da je čudo što je vjetar nije
otpuhao. Imala je jedva metar i pol i rijetka sijeda kosa prekrivala joj je
glavu u sijedim čupercima. Ali njezine oči uistinu su me plašile. Ostatak
nje možda je bio krhak, ali te tamne oči bile su oštre i pronicljive.
Osjećala sam kao da mi prodiru u dušu. I bez Dimitrijeva objašnjenja
pomislila bih da je vještica. Ona je ujedno bila jedina u kućanstvu koja
nije znala engleski.
Sjela je na jednu od praznih stolica i Olena je brzo skočila da donese još
blinija. Yeva je promrmljala nešto na ruskom, zbog čega je ostalima bilo
neugodno. Osmijeh je zatitrao na Sydneyinim usnama. Yevine se oči
počivale na meni dok je govorila i pogledala sam druge tražeći prijevod.
»Što je bilo?« pitala sam.
56
»Baka kaže da nam ne govoriš cijelu istinu o tome zašto si ovdje. Kaže da
će biti gore što dulje to odgađaš«, objasnila je Viktorija. Pogledala je
Sydney s isprikom u očima. »I želi znati kada alkemičarka odlazi.«
»Što prije«, žustro je odvratila Sydney. »Pa razlog moga dolaska... to je
duga priča.« Jesam li mogla biti nejasnija?
Yeva je rekla još nešto, a Olena joj je odgovorila i zvučalo je kao da je
kori. Meni je nježno kazala:
»Ignoriraj je, Rose. U jednom je od svojih raspoloženja. Razlog tvog
dolaska tvoja je stvar, iako sam sigurna da bi Abe volio razgovarati s
tobom.« Lagano se namrštila, a to me podsjetilo na ranije poglede koje
sam vidjela za stolom. »Moraš mu zahvaliti. Činilo se da je jako zabrinut
za tebe.«
»Voljela bih ga vidjeti«, promrmljala sam i dalje znatiželjna tko je taj
dobro zaštićeni neplemić što me dovezao i zbog kojega je, kako se činilo,
svima bilo nelagodno. Želeći izbjeći daljnje razgovore o razlogu svojega
dolaska, brzo sam promijenila temu. »Voljela bih razgledati Baju. Nikada
prije nisam bila na ovakvome mjestu, mislim, gdje živi toliko dhampira.«
Viktorija je oživjela.
»Ja ti definitivno mogu pokazati grad, ako si sigurna da si dobro. Ili ako
ne moraš odmah krenuti dalje.«
Vjerovala je da sam samo u prolazu i to mi je odgovaralo. Iskreno, više
nisam znala što radim, sada kada se činilo vjerojatnim da Dimitri nije u
blizini. Upitno sam pogledala Sydney.
Slegnula je ramenima.
»Radi što želiš. Ja ne idem nikamo.«
I to me pomalo brinulo. Dovela me ovdje po uputama nadređenih, ali što
sada? Pa, tu sam brigu ostavila za kasnije.
Čim sam završila s jelom, Viktorija me praktički izvukla kroz vrata, kao
da sam ja najuzbudljivija stvar koja se ovdje dogodila već neko vrijeme.
Yeva nije micala oči s mene dok sam jela i, iako više ništa nije rekla,
njezin sumnjičav pogled jasno mi je govorio da ne vjeruje ničemu što sam
rekla. Pozvala sam Sydney da iziđe s nama, ali odbila je. Odlučila se
radije zaključati u sobu i čitati o grčkim hramovima ili obaviti nekoliko
poziva kojima kontrolira svijet ili što god već.
Viktorija je rekla da središte grada nije daleko i da možemo hodati. Dan je
bio vedar i prohladan, ali bilo je dovoljno sunca da boravak na otvorenom
bude prilično ugodan.
»Nemamo često posjetitelje«, objasnila je. »Osim moroja, ali većina ih ne
ostane dugo.«
57
Nije više ništa rekla, ali pitala sam se o implikacijama njezinih riječi.
Dolaze li ti moroji tražiti akciju s dhampiricama? Odrasla sam vjerujući
da su te žene, dhampirice koje odaberu ne biti čuvarice, sramotne i
prljave. One u Slavuju definitivno su potvrdile stereotip krvne kurve, ali
Dimitri me uvjeravao da sve dhampirice nisu takve. Nakon što sam
upoznala Belikove, vjerovala sam mu.
Još se jedan mit razbio dok smo se približavale središtu grada. Ljudi su
uvijek govorili da krvne kurve žive u kampovima ili komunama, ali to
ovdje nije bio slučaj. Baja nije bila ogromna, ne poput Sankt Peterburga
ili čak Omska, ali bio je to pravi grad s mnogobrojnim ljudskim
stanovništvom. Ne bi se mogao nazvati seoskim kampom ili farmerskim
naseljem. Sve je izgledalo nevjerojatno normalno i, kada smo došle do
središta punog dućančića i restorana, izgledao je poput bilo kojega drugog
mjesta u kojem ljudi žive: moderno i obično, s tek neznatnim znakovima
seoskoga života.
»Gdje su svi dhampiri?« pitala sam se naglas. Sydney je rekla da postoji
tajna dhampirska subkultura, ali nisam vidjela ništa što bi to potvrdilo.
Viktorija se nasmiješila.
»Oh, ovdje su. Bavimo se poslovima i imamo mjesta za koje ljudi ne
znaju.« Razumjela sam da dhampiri mogu proći neopaženo u velikim
gradovima, ali činilo mi se nevjerojatno da to uspijevaju i ovdje. »Puno
nas jednostavno živi i radi s ljudima.« Pokazala je glavom prema nečemu
što je izgledalo poput ljekarne. »Tamo Sonja sada radi.«
»Sada?«
»Sada kad je trudna.« Viktorija je zakolutala očima. »Odvela bih te da je
upoznaš, ali u posljednje vrijeme stalno je loše volje. Nadam se da će
beba požuriti.«
Nije više ništa rekla i opet sam se pitala o odnosu dhampira i moroja u
gradu. Nismo to više spomenule i držale smo se lakih tema, čak smo se i
zadirkivale. Viktorija je bila simpatična i nakon samo jednoga sata činilo
se kao da se poznajemo cijeli život. Možda me veza s Dimitrijem
povezivala i s njegovom obitelji.
Misli mi je prekinuo netko kada je zazvao Viktorijino ime. Okrenule smo
se i vidjele jako slatkog dhampira kako prelazi ulicu. Imao je
svijedosmeđu kosu i tamne oči, a po dobi je bio negdje između mene i
Viktorije.
Došao je do nas, Viktorija je kimnula glavom prema meni i predstavila
me na ruskom.
»Ovo je Nikolaj«, rekla mi je na engleskom.
58
»Drago mi je«, i sam se prebacio na engleski. Brzo me procijenio na
tipično muški način, ali kada se okrenuo natrag Viktoriji, bilo je jasno tko
ga zanima. »Trebaš dovesti Rose na Marinin tulum. U nedjelju je.«
Oklijevao je pomalo sramežljivo. »Dolaziš, zar ne?«
Viktorija se zamislila i shvatila sam kako je potpuno nesvjesna toga da
mu se sviđa.
»Doči ću, ali...« Okrenula se prema meni. »Hoćeš li ti još biti ovdje?«
»Ne znam«, rekla sam iskreno. »Ali doći ću ako budem. Kakav je to
tulum?«
»Marina je prijateljica iz škole«, objasnila je Viktorija. »Okupit ćemo se
na zabavi prije povratka u školu.«
»Školu?« pitala sam glupo. Nekako mi uopće nije palo na pamet da
dhampiri ovdje idu u školu.
»Sada smo na praznicima«, rekao je Nikolaj. »Uskrsnim.«
»Oh!« Bio je kasni travanj, ali nisam imala pojma na koji datum pada
Uskrs ove godine. Izgubila sam pojam o vremenu. Uskrs još nije prošao
pa sigurno imaju praznike tjedan prije blagdana. Akademija je imala
praznike nakon blagdana. »Gdje vam je škola?«
»Oko tri sata odavde. Na još zabačenijem mjestu od ovoga.« Napravila je
grimasu.
»U Baji nije tako loše«, zadirkivao ju je Nikolaj.
»Lako je tebi reći. Ti ćeš s vremenom otići i vidjeti nova i uzbudljiva
mjesta.«
»A ti ne možeš?« pitala sam je.
Namrštila se i odjednom joj je bilo neugodno.
»Pa, mogla bih... ali ovdje to nije tako, barem ne u mojoj obitelji. Baka
ima... snažna mišljenja o muškarcima i ženama. Nikolaj će biti čuvar, ali
ja ću ostati ovdje sa svojom obitelji.«
Nikolaj me iznova procijenio.
»Ti si čuvarica?«
»Ovaj, pa...« Sada je meni bilo neugodno. Viktorija je progovorila prije
nego što sam uspjela smisliti odgovor.
»Ubila je dva strigoja izvan grada. Sama.«
Činilo se da je impresioniran.
»Znači, jesi čuvarica.«
»Pa, ne... ubijala sam ih već, ali nemam titulu čuvarice.« Okrenula sam se
i podigla kosu da im pokažem vrat. Uz uobičajena obilježja molnija, imala
sam i tetovažu u obliku zvijezde koja je značila da sam se borila u bitki.
Oboje su ustuknuli, a Nikolaj je rekao nešto na ruskom. Spustila sam kosu
i okrenula se natrag prema njima.
59
»Molim?«
»Ti si...« Viktorija je zagrizla usnicu zamišljenih očiju dok je tražila pravu
riječ. »Neobećana? Ne znam kako se to kaže na engleskom.«
»Neobećana?« rekla sam. »Valjda... ali nisu li sve žene ovdje tehnički
neobećane?«
»Čak i ako nismo čuvarice, ipak dobijemo oznake koje pokazuju da smo
prošle obuku. Ali ne simbol obećanja. To da si ubila toliko strigoja, a ne
polažeš odanost školi ili čuvarima...« Slegnula je ramenima. »Mi za to
kažemo da si neobećan, i to se smatra čudnim.«
»I kod nas je to čudno«, priznala sam. Ustvari, nečuveno. Do te mjere da
čak nemamo izraz za to. To se jednostavno ne radi.
»Pustit ću vas da idete dalje«, rekao je Nikolaj, a zaljubljenim je očima
opet gledao Viktoriju. »Ali definitivno se vidimo kod Marine? Možda i
prije?«
»Da«, složila se. Oprostili su se na ruskom, a on je dugačkim koracima
prešao ulicu s lakoćom i skladnošću koju čuvari često steknu treningom.
Malo me podsjetio na Dimitrija.
»Sigurno sam ga preplašila«, rekla sam.
»Ne, misli da si uzbudljiva.«
»Ne toliko uzbudljiva kao ti.«
Podigla je obrve.
»Molim?«
»Sviđaš mu se... Mislim, sviđaš mu se. Zar ti to nije očito?«
»Ma... mi smo samo prijatelji.«
Iz njezina stava vidjelo se da to i misli. Bila je potpuno ravnodušna prema
njemu, što je bilo šteta. Bio je sladak i simpatičan. Ostavljajući jadnoga
Nikolaja na miru, ponovno sam spomenula čuvare. Zanimali su me
drukčiji stavovi ovdje.
»Rekla si da ne možeš... ali želiš li biti čuvarica?«
Oklijevala je.
»Nisam nikada razmišljala o tome. Prolazimo istu obuku u školi i sviđa
mi se to što se znam obraniti. Ali radije bih to koristila za obranu vlastite
obitelji nego moroja. Pretpostavljam da to zvuči...« opet je zastala dok se
pokušavala sjetiti prave riječi, »seksistički? Ali, muškarci postaju čuvari,
a žene ostaju kod kuće. Samo je moj brat otišao.«
Gotovo sam se spotakla.
»Tvoj brat?« pitala sam i trudila se da mi glas bude što mirniji.
»Dimitri«, rekla je. »On je stariji od mene i već je neko vrijeme čuvar.
Ustvari, sad je u Sjedinjenim Državama. Već ga dugo nismo vidjeli.«
»Ha.«
60
Bilo mi je teško i osjećala sam krivnju što sam tajila istinu od Viktorije i
ostalih. Očito se još nitko nije potrudio obavijestiti Dimitrijevu obitelj.
Viktorija se smiješila prisjećajući se uspomena i nije primijetila moju
promjenu raspoloženja.
»Paul u stvari izgleda isto kao i on kada je bio tih godina. Moram ti
pokazati njegove slike, i neke novije isto. Dimitri je prilično sladak.
Mislim, koliko to mogu reći za brata.«
Bila sam sigurna da bi mi gledanje Dimitrijevih slika dok je bio dječak
slomilo srce. I što je Viktorija više pričala o njemu, to sam se lošije
osjećala. Nije imala pojma što se dogodilo i, iako je prošlo nekoliko
godina otkad ga je posljednji put vidjela, bilo je jasno da je cijela obitelj
luda za njim. To me nije iznenadilo. (Doista, tko ne bi volio Dimitrija?)
Samo jedno jutro provedeno s njima pokazalo mi je koliko su bliska
obitelj. Iz Dimitrijevih sam priča znala da je i on lud za njima.
»Rose? Jesi li dobro?« Viktorija me zabrinuto gledala, vjerojatno jer
nisam ništa rekla u posljednjih deset minuta.
Napravile smo krug i bile smo blizu kuće. Pogledala sam je, njezino
otvoreno, prijateljsko lice, oči koje su toliko nalikovale Dimitrijevim i
shvatila sam da prije lova na Dimitrija, gdje god da je, imam još jednu
zadaću. Progutala sam slinu.
»Ja... da. Mislim... mislim da moram razgovarati s tobom i tvojom
obitelji.«
»Dobro«, rekla je, a u glasu joj se i dalje osjećala velika zabrinutost.
U kući su Olena i Karolina radile u kuhinji. Činilo mi se da planiraju
večeru, što je bilo šokantno jer smo tek pojeli obilan doručak. Definitivno
bih se mogla naviknuti na način na koji se ovdje jede. U dnevnom
boravku Paul je od lego-kocaka gradio trkalište. Yeva je sjedila u stolcu
za ljuljanje i izgledala poput tipične bake dok je plela par čarapa. Samo
što većina baka ne izgleda kao da vas mogu zapaliti samo jednim
pogledom.
Olena je s Karolinom razgovarala na ruskom, ali prebacila se na engleski
kada me je ugledala.
»Vratile ste se ranije nego što sam očekivala.«
»Razgledale smo grad«, rekla je Viktorija. »I... Rose želi razgovarati s
vama. Sa svima nama.«
Olena me pogledala zbunjeno i zabrinuto poput Viktorije.
»Što se događa?«
Zbog tereta očiju Belikovih na meni, srce mi je počelo tući u prsima.
Kako da to učinim? Kako da objasnim nešto o čemu nisam tjednima
MIN@
61
govorila? Nisam mogla podnijeti pomisao da im, ili sebi, to priredim.
Kada je Yeva ušla u prostoriju, stvari su postale još gore. Možda joj je
neko tajanstveno čulo reklo da će se nešto važno dogoditi.
»Najbolje da sjednemo«, rekla sam.
Paul je, srećom, ostao u dnevnom boravku. Bila sam prilično sigurna da
ne bih mogla reći ono što sam morala dok me gleda dijete, koje navodno
izgleda poput Dimitrija.
»Rose, u čemu je problem?« pitala je Olena.
Izgledala je tako milo i majčinski da sam se gotovo rasplakala. Svaki put
kada sam se ljutila na svoju mamu jer nije bila prisutna u mom životu ili
nije bila dobra majka, uvijek sam je uspoređivala s nekom idealiziranom
slikom mame, mame koja je vrlo nalik Dimitrijevoj, shvatila sam.
Dimitrijeve su sestre izgledale jednako zabrinute, kao da me poznaju cijeli
život. Zbog tog prihvaćanja i brige, oči su me još jače pekle jer su me
upoznale tek jutros. Yeva je pak imala jako neobičan izraz lica, gotovo
kao da je sve vrijeme očekivala nešto ovakvo.
»Pa... radi se o tome... razlog zašto sam došla u Baju jest da pronađem
vas.«
To nije bilo u potpunosti točno. Došla sam jer sam tražila Dimitrija.
Nisam nikada puno razmišljala o tome da pronađem njegovu obitelj, ali
sada sam shvatila da je dobro što jesam.
»Vidite, Viktorija mi je govorila o Dimitriju.« Olenino se lice razvedrilo
kada sam spomenula ime njezina sina. »I... ja sam znala, ovaj, znam ga.
Bio je čuvar u mojoj školi. Ustvari, bio je moj mentor.«
I Karolina i Viktorija su se razvedrile.
»Kako je?« pitala je Karolina. »Nismo ga vidjele sto godina. Znaš li kad
će nas doći posjetiti?«
Nisam mogla ni razmisliti kako bih joj odgovorila pa sam nastavila sa
svojom pričom prije nego što izgubim hrabrost pred tim licima punim
ljubavi. Dok su mi riječi izlazile iz usta, bilo je kao da ih izgovara netko
drugi, a ja samo gledam sa strane.
»Prije mjesec dana... strigoji su napali našu školu. Napad je bio zbilja
gadan... ogromna skupina strigoja. Izgubili smo puno ljudi, i moroja i
dhampira.«
Olena je uzviknula nešto na ruskom. Viktorija se nagnula prema meni.
»Sveti Vladimir?«
Zastala sam s pričom, iznenađena.
»Čuli ste za to?«
»Svi su čuli za to«, rekla je Karolina. »Svi znamo što se dogodilo. To je
bila tvoja škola? Ti si bila tamo te noći?«
62
Kimnula sam.
»Nije ni čudo što imaš toliko obilježja molnija«, rekla je Viktorija
začuđeno.
»I Dimitri je sada tamo?« upitala je Olena. »Ne znamo koji mu je
posljednji zadatak.«
»Ovaj... da...« Usta su mi bila suha. Nisam mogla disati. »Bila sam u školi
u noći napada«, potvrdila sam. »A bio je i Dimitri. On je bio jedan od
vođa obrane... način na koji se borio... bio je... bio je tako hrabar... i...«
Moje riječi izlazile su isprekidano, ali ostali su sada već polako shvaćali.
Olena je ustuknula i ponovno nešto promrmljala na ruskom. Shvatila sam
riječ »bože«. Karolina je sjedila ukipljena, ali Viktorija se nagnula prema
meni. Te oči, toliko nalik na bratove, napeto su me gledale, onako kako bi
me i on gledao da me tjera reći istinu, bez obzira na to koliko bila strašna.
»Što se dogodilo?« pitala je. »Što je bilo s Dimitrijem?«
Skrenula sam pogled s njihovih lica i pogled usmjerila u dnevni boravak.
Na udaljenom zidu prostorije ugledala sam policu sa starim knjigama u
kožnom uvezu. Na zabatu su imale zlatna slova. Bilo je to potpuno
slučajno, ali odjednom sam se sjetila da ih je Dimitri spomenuo. Moja je
majka skupljala stare pustolovne romane, rekao mi je jednom. Korice su
bile prekrasne i obožavao sam ih. Ponekad mi je dopustila da ih čitam kad
bih bio dobar. Zbog pomisli na mladoga Dimitrija koji sjedi ispred te
police i pažljivo okreće stranice, oh, on je sigurno bio pažljiv, gotovo sam
izgubila hrabrost. Je li tamo razvio ljubav prema vestern romanima?
Gubila sam se. Dopuštala sam da me se zbuni. Neću im moći reći istinu.
Osjećaji su mi postajali sve moćniji, sjećanja su mi navirala dok sam se
borila razmišljati o nečemu drugom, bilo čemu, što nema veze s tom
groznom bitkom.
Tada sam ponovno pogledala Yevu i nešto u njezinu jezivom znalačkom
izrazu natjeralo me dalje. Morala sam ovo učiniti. Okrenula sam se natrag
ostalima.
»U bitki se borio uistinu hrabro i poslije je pomogao voditi spasilačku
misiju kojom smo oslobodili neke naše koje su strigoji zatočili. I tamo je
bio zbilja nevjerojatan, samo... on...«
Opet sam stala i shvatila da mi suze cure niz obraze. U mislima sam
gledala taj užasni prizor u spilji: Dimitri je bio tako blizu slobode i u
posljednji tren napao ga je strigoj. Otjerala sam tu sliku i duboko
udahnula. Morala sam ovo završiti. Dugujem to njegovoj obitelji.
Nije bilo nježnog načina da to kažem.
»Jedan strigoj tamo... pa, nadjačao je Dimitrija.«
63
Karolina je naslonila glavu majci na rame, a Olena se nije ni potrudila
sakriti suze. Viktorija nije plakala, ali lice joj je bilo savršeno
bezizražajno. Trudila se kontrolirati osjećaje, kao što bi to i Dimitri
učinio. Pretraživala je moje lice, morala je biti sigurna.
»Dimitri je mrtav«, rekla je.
Bila je to izjava, a ne pitanje, ali gledala me tražeći potvrdu. Pitala sam se
jesam li što odavala, kakvu naznaku da priča još nije gotova. Ili je možda
samo nedostajala konačnost tih riječi. Na trenutak sam razmišljala reći da
je mrtav. To bi im rekli u Akademiji, lo bi im rekli čuvari. Bilo bi im
lakše, ali nekako nisam mogla podnijeti to da im lažem, čak ni da ih
utješim. Dimitri bi htio čuti cijelu istinu, a i njegova obitelj također.
»Ne«, rekla sam i na trenutak je svima u očima zasjala nada, barem dok
nisam nastavila. »Dimitri je strigoj.«
Osmo poglavlje
Pripadnice Dimitrijeve obitelji različito su reagirale. Neke su plakale.
Neke su bile u šoku. A neke, najviše Yeva i Viktorija, samo su me
saslušale bezizražajna lica, kao što bi to učinio i Dimitri. To me
uznemirilo gotovo koliko i suze, previše me podsjetilo na njega. Od svih
njih trudna je Sonja, koja je stigla kući nedugo nakon što sam obznanila
vijest, reagirala najburnije. U suzama je otrčala u sobu i nije htjela izići.
Ali, nije trebalo dugo da se Yeva i Olena pokrenu. Brzo su razgovarale na
ruskom i bilo je očito da nešto planiraju. Obavile su telefonske razgovore
i uputile Viktoriju po nekom poslu. Činilo se da me nitko ne treba pa sam
uglavnom lutala kućom i pokušavala ne biti im na putu.
Zatekla sam se kako ispred polica koje sam ranije ugledala prelazim
prstima po knjigama u kožnom uvezu. Naslovi su bili na ćirilici, ali nije
mi smetalo. Dok sam ih dodirivala, zamišljala sam kako ih je Dimitri
držao u rukama, čitao i osjećala sam se nekako bliže njemu.
»Tražiš neko lako štivo?« Sydney mi je prišla i stala pokraj mene. Nije
bila u kući kada sam Dimitrijevoj obitelji priopćila novosti u vezi s njim,
ali je sve doznala.
»Jako lako jer ni jednu ne razumijem«, odgovorila sam. Okrenula sam se
prema užurbanim članovima obitelji. »Što se događa?«
»Planiraju Dimitrijev sprovod«, objasnila je Sydney. »To jest... pa,
komemoraciju.«
Namrštila sam se.
64
»Ali on nije mrtav...«
»Pssst«, prekinula me oštrom gestom i oprezno pogledala užurbane
ukućane. »Ne govori to.«
»Ali istina je«, prošaptala sam.
Odmahnula je glavom.
»Njima nije. Ovdje... u ovim selima... ne postoji stanje između života i
smrti. Ili si živ ili si mrtav. Oni neće priznati da je jedan od... onih.« Nije
mogla prikriti gađenje. »Što se njih tiče, on je mrtav. Oplakat će ga i
nastaviti dalje sa životom. A i ti bi tako trebala.«
Nije me uvrijedila njezina neposrednost jer sam znala da me nije
pokušavala povrijediti. To je jednostavno bio njezin način.
Problem je bio taj što je to stanje između života i smrti za mene bilo jako
stvarno i nije bilo šanse da nastavim dalje sa životom. Ne još.
»Rose...« počela je Sydney nakon nekoliko trenutaka tišine. Nije me
htjela pogledati u oči. »Žao mi je.«
»Misliš zbog Dimitrija?«
»Da... nisam imala pojma. Nisam baš bila ljubazna prema tebi. Mislim,
neću se praviti da mi je druženje s vašom vrstom postalo draže, ali vi ste
ipak... pa, očito niste ljudi. Ali... ne znam. I dalje imate osjećaje. Volite i
osjećate bol. I dok smo putovale prema Baji, ti si nosila tu strašnu vijest, a
ja ti to opće nisam olakšala. Žao mi je zbog toga. I žao mi je što sam od
tebe očekivala najgore.«
Pomislila sam da govori kako je od mene očekivala da budem zla, ali
onda sam napokon shvatila. Sve je vrijeme mislila da ja zbilja dolazim biti
krvna kurva, a sada je vjerovala kako mi je jedini cilj bio priopćiti vijest
Dimitrijevoj obitelji. Nisam se uopće potrudila ispraviti je.
»Hvala, ali nisi to mogla znati. A iskreno, da sam ja na tvome mjestu... ne
znam. Vjerojatno bih se ponašala isto tako.«
»Ne«, rekla je. »Ne bi. Ti si uvijek dobra prema ljudima.«
Sumnjičavo sam je pogledala.
»Jesi li ti posljednjih nekoliko dana putovala s nekim drugim? Kod kuće
sam poznata po tome da nisam uvijek dobra prema drugima. Drska sam i
svjesna sam toga.«
Nasmiješila se.
»Da, jesi. Ali isto tako kažeš pravu stvar kada moraš. To što si rekla
Belikovima... pa, to je bilo teško. I što god ti rekla, znaš biti pristojna i
potruditi se da se ljudi dobro osjećaju. Većinu vremena.«
Bila sam iznenađena. Takav sam dojam ostavljala? Često sam mislila da
sam kučka koja brzo plane, a sada sam se pokušala prisjetiti svojega
65
ponašanja posljednjih nekoliko dana koje smo provele zajedno. Puno sam
se s njom prepucavala, ali kada pomislim na druge ljude koje smo srele,
pretpostavljam da sam se prema njoj ponašala prijateljski.
»Pa, hvala«, rekla sam jer nisam znala što drugo reći.
»Jesi li već vidjela Abea? Dok si šetala gradom?«
»Ne«, odvratila sam i shvatila da sam zaboravila svojega tajanstvenog
spasitelja. »Jesam li trebala?«
»Mislila sam da će te pronaći.«
»Tko je on? Zašto je došao po nas kada si mu rekla da sam ozlijeđena?«
Sydney je oklijevala i pomislila sam da će odgovor biti alkemičarska
šutnja. Onda, nakon što se nervozno ogledala oko sebe, tiho je rekla:
»Abe nije plemić, ali zbilja je važan. Nije ni Rus, ali često je u zemlji,
uvijek dolazi zbog posla, i legalnog i ilegalnog, mislim. Prijatelj je svih
važnih moroja, a napola sam uvjerena da kontrolira i alkemičare. Znam da
on sudjeluje u procesu izrade naših tetovaža, ali njegov posao puno je više
od toga. Imamo ime kojim ga zovemo iza leđa... Zmey.«
»Zm... kako?« Slabo sam je čula. Zvučalo je poput zz-maj. Svakako nije
bila riječ koju sam već čula.
Osmjehnula se mojem zbunjenom izrazu lica.
»Zmey na ruskome znači 'zmija'. Ali ne bilo kakva zmija.« Zaškiljila je
dok je smišljala bolje objašnjenje. »To je izraz koji se često koristi u
mitovima. Ponekad za ogromne zmije koje junaci moraju svladati. Postoji
i nekoliko priča o čarobnjacima zmijske krvi koji se isto tako zovu. Zmija
iz raja, koja je prouzročila Evin pad... i ona se zove zmey.« Zadrhtala
sam. Dobro, to je bilo prilično jezivo, ali je objasnilo neke stvari.
Alkemičari su navodno bili povezani s vođama i važnim osobama, a Abe
je očito imao puno utjecaja na njih.
»Abe je taj koji je htio da dođeš sa mnom u Baju? Razlog zašto su te
alkemičari natjerali da dođeš?«
Opet je zastala, a potom kimnula.
»Da... one večeri u Sankt Peterburgu, kada sam telefonirala, rečeno mi je
da je za tobom pokrenuta potraga. Abe je preko alkemičara naredio da
budem s tobom dok se on ovdje ne nađe s nama. Navodno te on traži u
nečije ime.«
Sledila sam se. Moji strahovi su se obistinili. Netko me traži. Ali tko? Da
je Lissa pokrenula lov na mene osjetila bih to kada sam posjetila njezine
misli. Nisam mislila ni da je u pitanju Adrian, ne jer je bio toliko očajan i
nije imao nikakvog traga o tome gdje sam. Usto, činilo se da on prihvaća
to da moram ovo obaviti.
66
Tko me onda tražio? I zašto? Taj Abe doimao se poput važne osobe,
doduše, kao netko tko se bavi sumnjivim poslovima, netko tko bi mogao
imati veze s kraljicom ili s nekim jednako važnim. Jesu li mu naredili da
me pronađe i vrati? Ili, kad se uzme u obzir koliko me kraljica mrzila,
jesu li mu možda naredili da se pobrine da se ja ne vratim? Imam li posla
s plaćenim ubojicom? Činilo se da Sydney razmišlja o njemu s čudnom
mješavinom straha i poštovanja.
»Možda se ne želim vidjeti s njim«, rekla sam.
»Mislim da te neće ozlijediti. Mislim, već bi to učinio da je htio. Ali čuvaj
se. On uvijek istodobno igra nekoliko igara i obavijen je s toliko tajni da
može parirati alkemičarima.«
»Znači, ne vjeruješ mu?«
Tužno se osmjehnula i počela se udaljavati.
»Zaboravljaš, ja ne vjerujem nikome od vas.«
Kad je otišla, odlučila sam izići, maknuti se od tuge i aktivnosti u kući.
Sjedila sam na vrhu stuba trijema u dvorištu i gledala Paula kako se igra.
Gradio je utvrdu za svoje akcijske figurice. Osjećao je tugu koja je
zahvatila njegovu obitelj, ali bilo mu je teško doživjeti »smrt« ujaka kojeg
je vidio samo nekoliko puta. Vijesti njemu nisu značile isto što i nama
ostalima.
Ostatak dana bila sam slobodna pa sam odlučila na brzinu provjeriti kako
je Lissa. Nisam si mogla pomoći i zanimalo me kako su se odvijale stvari
s Avery Lazar.
Lissine namjere bile su dobre, ali i dalje je imala bojazni zbog dovođenja
Avery na ručak. Ipak, ugodno se iznenadila kada je otkrila da se Avery
savršeno uklapa i da je šarmirala i Adriana i Christiana. Istina, Adriana bi
zadivila svaka žena. Do Christiana je bilo teže doprijeti, ali činilo se da se
i njemu sviđa, vjerojatno zbog toga što je stalno zadirkivala Adriana.
Svatko tko može smisliti šalu na Adrianov račun visoko je kotirao na
Christianovoj listi.
»Objasni mi ovo«, rekla je Avery dok je omatala tjesteninu oko vilice.
»Što ti radiš? Visiš u Akademiji po cijele dane? Pokušavaš ponovno
proživjeti srednju školu?«
»Nemam što ponovno proživjeti«, odvratio je Adrian oholo. »Ja sam bio
glavni u srednjoj. Poštovali su me i obožavali, iako vas to ne bi trebalo
iznenaditi.« Christian se pokraj njega zamalo udavio hranom.
»Onda... pokušavaš ponovno proživjeti dane slave? Sve je krenulo
nizbrdo nakon toga, ha?«
»Nema šanse«, odgovorio je Adrian. »Ja sam poput dobra vina. Postajem
bolji s godinama. Najbolje tek dolazi.«
67
»Meni bi brzo dosadilo«, odvratila je Avery, očito neuvjerena njegovom
usporedbom s vinom. »Meni je definitivno dosadno, a ja čak dio dana
pomažem ocu.«
»Adrian veći dio dana spava«, primijetila je Lissa i pokušala zadržati
ozbiljan izraz lica. »Tako se ne treba brinuti kako će ispuniti slobodno
vrijeme.«
»Hej, dobar dio svoga vremena provodim pomažući tebi da otkriješ tajne
duha«, podsjetio ju je Adrian.
Avery se nagnula naprijed, a znatiželja joj se ocrtavala na lijepom licu.
»Znači, doista je istina? Čula sam priče o duhu... o tome da možeš
iscijeliti ljude.«
Lissi je trebalo nekoliko trenutaka da odgovori. Nije bila sigurna hoće li
se ikada naviknuti na to da njezina magija više nije tajna.
»Između ostalog. Još uvijek pokušavamo sve to shvatiti.«
Adrian je bio voljniji raspravljati o tome, vjerojatno je htio zadiviti Avery,
i brzo je naveo neke od sposobnosti koje dolaze I korištenjem duha, poput
aura i kompulzije.
»I«, dodao je, »ja mogu posjetiti ljude u snovima.«
Christian je podigao ruku.
»Stani. Osjećam da ćeš reći nešto u stilu da tebe žene ionako sanjaju. Tek
sam pojeo, znaš.«
»Nisam to mislio reći«, odgovorio je Adrian. Ali izgledao je kao da žali
što se nije prvi sjetio te fore. Usprkos svemu, to me oraspoložilo. Adrian
je u javnosti bio drzak i površan a onda bi u mojim snovima otkrio svoju
ozbiljnu stranu. Bio je puno bolji nego što su drugi mislili.
Činilo se da je Avery oduševljena.
»Čovječe, prije sam mislila da je upravljanje zrakom fora. Izgleda da sam
se varala.« Povjetarac joj je naglo otpuhnuo kosu pa je izgledala kao da
pozira za snimanje kupaćih kostima. Očaravajuće im se nasmijala.
Nedostajao je samo fotograf.
Svi su ustali kad su čuli zvono. Christian se sjetio da je zadaću ostavio u
drugoj učionici pa je požurio po nju, naravno, nakon što je na rastanku
poljubio Lissu.
Adrian je nestao jednako brzo.
»Nastavnici me ružno gledaju ako visim tu kada počne nastava.« Lagano
se naklonio prema Lissi i Avery. »Do sljedećeg susreta, moje dame.«
Avery, koju uopće nije bilo briga što nastavnici misle, otpratila je Lissu
na sljedeći sat. Bila je zamišljena.
»Znači... zbilja jesi s Christianom, je 1' da?«
68
Halo? Da je Avery vidjela pola stvari koje Christian i Lissa rade, a koje
sam ja vidjela kroz našu vezu, ne bi to uopće pitala.
Lissa se nasmijala.
»Da, zašto?«
Avery je oklijevala i potakla Lissinu znatiželju.
»Pa... čula sam da si u vezi s Adrianom.«
Lissa je gotovo stala.
»Gdje si to čula?«
»Na dvoru. Kraljica je govorila da je jako sretna što ste par i kako ste
uvijek zajedno.«
Lissa je zastenjala.
»To je zato što svaki put kad odem na dvor ona pozove i njega i onda nas
šalje da obavljamo stvari za nju. To nije moj izbor... mislim, nemoj me
pogrešno shvatiti. Nemam ništa protiv druženja s njim, ali uvijek smo
zajedno zato što nas Tatiana tjera da budemo zajedno.«
»Ali čini se da si joj jako draga. Stalno govori o tebi, o tome koliko imaš
potencijala i kako se ponosi tobom.«
»Mislim da se ponosi time što manipulira mnome. Odlazak tamo je takva
gnjavaža. Ili potpuno ignorira činjenicu da izlazim s Christianom ili
koristi svaku prigodu da uputi kakvu uvredu na njegov račun.«
Kraljica Tatiana, kao i mnogi drugi, nije mogla oprostiti Christianovim
roditeljima što su svojevoljno postali strigoji.
»Oprosti«, rekla je Avery i činilo se kao da joj je zbilja neugodno. »Nisam
htjela načeti temu zbog koje se osjećaš loše. Samo sam htjela znati je li
Adrian slobodan, to je sve.«
Lissa se nije ljutila na Avery. Bijes joj je bio usmjeren na kraljicu, na to
kako je mislila da će se svi ponašati onako kako ona želi i plesati kako
ona svira. Svijetom moroja otpočetka vladaju kralj ili kraljica i Lissa je
ponekad mislila kako je vrijeme za promjenu, da trebaju sustav u kojem
svatko ima jednako pravo glasa, i plemići i oni koji to nisu. Čak i
dhampiri.
Što je više razmišljala o tome, to je više osjećala kako gnjev u njoj buja.
Bijes i frustracije razbuktale su se na način koji je bio tipičniji za mene
nego za nju. Ponekad je zbog toga željela vrištati, otići Tatiani i reći joj da
dogovor otpada. Nijedan faks nije bio vrijedan toga. Možda će čak reći
Tatiani i da je vrijeme za revoluciju, vrijeme da se sruše zaostali
morojski...
Lissa je trepnula i zaprepašteno otkrila da se trese. Odakle su navrli ti
osjećaji? Jedno je biti uzrujana zbog Tatiane, ali ovo...? Nije osjetila takav
nekontrolirani bijes otkad je počela koristiti duh.
69
Duboko je udahnula i pokušala primijeniti neke od tehnika opuštanja koje
je naučila kako Avery ne bi vidjela u kakvu se luđakinju zamalo
pretvorila.
»Mrzim kada ljudi pričaju o meni, to je sve«, rekla je Lissa konačno.
Činilo se da Avery nije primijetila bijes koji je obuzeo Lissu.
»Pa, ako će ti biti lakše, to ne misle svi. Srela sam curu... Miju? Da, tako
se zvala. Neka neplemkinja.« Averyn površan ton pokazao je da dijeli
mišljenje mnogih plemića o morojima koji nisu plemenita roda. »Samo se
nasmijala na ideju da ste ti i Adrian zajedno. Rekla je da je to apsurdno.«
To je Lissi gotovo izmamilo smiješak. Mia je nekoć bila Lissina suparnica
i egoistična krava. Ali nakon što su strigoji ubili njezinu majku, Mia je
postala neustrašiva i odlučna, što se i Lissi i meni jako sviđalo. S ocem je
živjela na dvoru i potajno je trenirala kako bi se jednoga dana mogla boriti
protiv strigoja.
»Oh«, rekla je Avery naglo. »Eno Simona, trebala bih poći.«
Lissa je pogledala na drugu stranu hodnika i vidjela Averyna strogog
čuvara. Simon možda nije bio turoban poput Averyna brata Reeda, ali je i
dalje imao isti ukočen i kiseo izraz lica kao i onda kad ga je Lissa
upoznala. Ali činilo se da se Avery s njime dobro slaže.
»Dobro«, odvratila je Lissa. »Vidimo se kasnije.«
»Definitivno«, rekla je Avery i potrčala.
»Hej, Avery!«
Avery se okrenula.
»Da?«
»Adrian je slobodan.«
Averyn jedini odgovor bio je osmijeh prije nego što je otišla pridružiti se
Simonu.
Kod Belikovih u Baji spremala se komemoracija. Susjedi i prijatelji, sve
dhampiri, polako su počeli pristizati, a mnogi su donosili hranu. Bio je to
moj prvi susret s dhampirskom zajednicom, ali i dalje nije izgledalo tako
tajanstveno kako je Sydney dala naslutiti. Kuhinja je pretvorena u
dvoranu za banket, a svaka slobodna površina i cijeli stol bili su
prekriveni hranom. Bilo je puno deserta, kolačića i peciva prekrivenih
orasima i glazurom i sve je mirisalo kao da je svježe ispečeno. Neka jela
nisam nikada prije vidjela i nisam bila sigurna želim li ih opet vidjeti.
Posebno sluzavu zdjelu kupusa koju sam se svom snagom trudila
izbjegavati.
Ali, prije jela svi su izišli i stali u polukrug u dvorištu. To je bilo jedino
mjesto gdje je stalo toliko ljudi. Tada se pojavio svećenik, čovjek.
70
To me malo iznenadilo, ali zaključila sam da, ako žive u ljudskom gradu,
dhampiri odlaze i u ljudsku crkvu. Većini ljudi dhampiri izgledaju poput
njih pa je svećenik sigurno mislio da je u običnom posjetu. Šačica moroja
koja je živjela u gradu također je bila prisutna, ali i oni su manje-više
mogli proći za ljude, blijede ljude, kad bi prikrili očnjake. Ljudi ne
očekuju vidjeti nešto nadnaravno pa njihovi umovi to rijetko razmotre kao
mogućnost, čak i kada im se nalazi pred nosom.
Svi su utihnuli. Sunce je zalazilo i narančasta je vatra gorjela na
zapadnom obzoru, a sjene su padale preko svih nas. Svećenik je misu
vodio na ruskom. U dvorištu koje je tonulo u mrak njegovo je pjevušenje
zvučalo poput nečega s drugoga svijeta.
Sve mise na kojima sam ikada prisustvovala bile su na engleskom, ali ova
je prenosila isti osjećaj. Svako malo okupljeni bi se prekrižili. Nisam se
imala po čemu ravnati pa sam samo gledala, čekala i pustila da mi
svećenikov tužan glas ispuni dušu. Moji osjećaji za Dimitrija lomili su se
u meni poput nadolazeće oluje i trudila sam ih se obuzdati i zaključati u
srce. Kada je misa napokon završila, raspršila se jeziva napetost koja je
okružila skupinu. Svi su se počeli kretati, grlili su Belikove i rukovali se
sa svećenikom. On je nedugo nakon toga otišao.
Slijedila je hrana. Tanjuri su bili natrpani i svatko je sjeo gdje je našao
mjesta, bilo u kući ili u dvorištu. Nitko od gostiju nije me uistinu
poznavao, a Dimitrijeva je obitelj bila prezauzeta da na mene obrati punu
pozornost dok su trčkarali i pokušavali se pobrinuti da svima bude
ugodno. Sydney je velik dio vremena bila uz mene i, iako smo se držale
lakih tema, njezino prisustvo pružalo mi je utjehu. Sjedile smo u dnevnom
boravku na podu, naslonjene na zid blizu police. Prebirala je po hrani kao
i obično i to mi je izmamilo osmijeh. Bilo je nečega utješnog u toj staroj
navici.
Kad je večera završila, ljudi su nastavili čavrljati u grupicama. Nisam
ništa razumjela, ali stalno sam čula kako spominju njegovo ime: Dimitri,
Dimitri. Podsjetilo me na nerazumljiv pisak koji su duhovi proizvodili
tijekom svojih posjeta. To me tištalo i gušilo, snaga njegova imena
pritiskala mi je srce. Dimitri, Dimitri. Nakon nekog vremena bilo mi je
previše. Sydney je nakratko otišla pa sam izišla na svjež zrak. Neki su
ljudi napravili kriješ iza kuće i sjedili oko njega razgovarajući o Dimitriju
pa sam se uputila ispred kuće.
Krenula sam niz ulicu bez namjere da odem daleko. Noć je bila topla i
vedra, a mjesec i zvijezde blistavo su svijetlili u tami. Sve se uskovidalo u
meni i sada kada sam se odmaknula od ostalih, dopustila sam djeliću tih
71
zatočenih osjećaja da izbije na površinu u obliku tihih suza na obrazima.
Prošavši nekoliko kuća, sjela sam na pločnik i uživala u miru oko sebe.
Ali spokoj je kratko trajao, moje oštre uši razaznale su zvuk glasova koji
su dolazili iz kuće Belikovih. Pojavile su se tri siluete. Visoka i vitka
pripadala je moroju, a druge dvije dhampirima. Gledala sam ih, a oni su
stali ispred mene. Nisam se zamarala formalnostima i nastavila sam sjediti
gledajući u morojeve tamne oči. Nisam ih prepoznala s komemoracije, ali
moroja sam odnekud znala. Uputila sam mu hinjen smiješak.
»Abe Mazur, pretpostavljam.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:02 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Deveto poglavlje
»Mislila sam da sam te samo sanjala«, rekla sam.
Nastavili su stajati, a dliampiri su se postavili oko moroja u neku vrstu
zaštitničke formacije. Neobično lice koje sam vidjela dok sam gubila
svijest nakon tučnjave pokraj štale pripadalo je Abeu. Bio je stariji od
mene, po godinama blizu Oleni. Imao je crnu kosu, kozju bradicu i
najtamniju put koju moroj može imati. Slično kao kada preplanuli ili
tamnoputi ljudi problijede zbog bolesti. Koža je imala pigmente, ali u
prvom planu bilo je jako bijedilo. Njegova odjeća bila je još čudnija.
Nosio je dugi tamni kaput koji je očito bio jako skup, uz grimizni šal od
kašmira. Ispod sam vidjela nešto zlatno, lanac koji je bio u paru s
okruglom zlatnom naušnicom koju je imao u jednom uhu. Zbog takva
kiča moj prvi dojam bio je da gledam gusara ili svodnika. Trenutak poslije
predomislila sam se. Nešto u njegovoj pojavi govorilo je da imam posla s
osobom koja ne preza ni pred čim da dobije ono što želi.
»San, ha? To nije nešto što često čujem«, odvratio je moroj s
nagovještajem osmijeha. »No, dobro«, razmislio je, »povremeno se
pojavim u noćnim morama.« Nije bio ni Amerikanac ni Rus, ali nisam
mogla prepoznati njegov naglasak.
Je li me Abe pokušavao zadiviti ili prestrašiti svojom velikom, strašnom
pojavom? Sydney ga se baš nije bojala, ali svakako je pokazivala zdravu
dozu opreza.
»Pa, pretpostavljam da već znaš tko sam«, rekla sam. »Znači, sad je
pitanje što ovdje radiš?«
»Ne«, odvratio je, a osmijeh mu je postao hladniji. »Pitanje je što ti radiš
ovdje.«
Pokazala sam iza sebe prema kući i pokušala zvučati ležerno.
»Došla sam na sprovod.«
72
»To nije razlog tvojega dolaska u Rusiju.«
»Došla sam u Rusiju obavijestiti Belikove o Dimitrijevoj smrti jer se nitko
drugi nije potrudio javiti im.« Bilo je to korisno objašnjenje mojega
dolaska, ali dok me Abe promatrao, niz kralježnicu su mi prošli trnci kao
kad me Yeva pogledala. Kao ni ta luda starica, ni on mi nije vjerovao i
opet sam osjetila da njegova srdačnost ima i opasnu stranu.
Abe je odmahnuo glavom, a osmijeh mu je nestao s lica.
»Ni to nije razlog. Ne laži mi, djevojčice.«
Nakostriješila sam se.
»A ti me ne ispituj, starče. Osim ako mi nisi spreman reći zašto ste ti i
tvoji pomoćnici riskirali vožnju po onoj cesti da dođete po Sydney i
mene.«
Abeovi dhampiri ukočili su se na riječ stane, ali, na moje iznenađenje, on
se opet nasmiješio, iako mu osmijeh nije došao do očiju.
»Možda sam samo htio pomoći.«
»To nije ono što sam ja čula. Ti si natjerao alkemičare da pošalju Sydney
ovdje sa mnom.«
»Oh«, izvio je obrvu. »Rekla ti je to? Hmm... Nije bila dobra. Njezinim
nadređenima to se neće svidjeti. Nimalo.«
Oh, k vragu. Nisam pazila što govorim. Nisam htjela da Sydney ima
problema. Ako je Abe zbilja bio neka vrsta morojskoga kuma, nisam
sumnjala da bi mogao porazgovarati s alkemičarima i učiniti joj život još
jadnijim. Kako ga je ono zvala? Zmey i Zmija?
»Izvukla sam to iz nje«, lagala sam. »Ja... prijetila sam joj u vlaku. Nije
bilo teško. Ionako me se boji.«
»U to ne sumnjam. Svi oni boje nas se, vežu ih stoljeća tradicije i
skrivanja iza križeva radi zaštite, usprkos darovima koje primaju od svojih
tetovaža. Na puno načina primaju ista obilježja poput vas dhampira, samo
nemaju problema s reprodukcijom.«
Dok je govorio, gledao je zvijezde poput kakva filozofa koji razmišlja o
tajnama svemira. To me nekako još više naljutilo. I dalje se ponašao kao
da je sve ovo samo šala, a očito je imao nekakve planove sa mnom.
Nisam voljela biti pijun u nečijim planovima, pogotovo kada nisam znala
o kakvim se planovima radi.
»Da, da, sigurna sam da možemo razgovarati o alkemičarima i o tome
kako ih kontroliraš cijelu noć«, odbrusila sam. »Ali, ja i dalje hoću znati
što želiš od mene.«
»Ništa«, odvratio je.
»Ništa? Uložio si puno truda da mi smjestiš Sydney i slijediš me dovde ni
zbog čega.«
73
Spustio je pogled, a oči su mu opasno sijevnule.
»Ti me ne zanimaš. Imam ja svog posla. Došao sam u ime drugih koji su
zainteresirani za tebe.«
Ukočila sam se i istinski strah mi je napokon prošao tijelom. Sranje.
Otvoren je lov na mene? Ali tko ga je pokrenuo? Lissa? Adrian? Tatiana?
Ova posljednja mogućnost opet me učinila nervoznom. Ostali bi me tražili
jer im je stalo do mene. Ali Tatiana... Tatiana se bojala da ću pobjeći s
Adrianom. Opet sam pomislila kako se možda želi pobrinuti da se nikada
ne vratim. Abe mi je izgledao poput nekoga tko može učiniti da ljudi
nestanu.
»A što to žele ti drugi? Žele da se vratim kući?« pitala sam pokušavajući
ne odati strah. »Mislio si da možeš doći ovamo i odvući me natrag u
SAD?«
Abe se opet tajanstveno nasmiješio.
»Misliš li ti da te mogu samo odvući natrag?«
»Pa«, narugala sam se bez razmišljanja, »ti ne bi mogao. Tvoji bi dečki
mogli. Možda. Možda bih ih uspjela srediti.«
Abe se po prvi put nasmijao naglas. Bio je to grlen, dubok smijeh
ispunjen iskrenim veseljem.
»Zbilja si drska kao što su i rekli. Divno.« Super. Abe je vjerojatno negdje
imao cijeli dosje o meni. Vjerojatno je znao što volim za doručak.
»Možemo se dogovoriti. Reci mi zašto si ovdje, a ja ću ti reći zašto sam ja
ovdje.«
»Već sam ti rekla.«
Smijeh je nestao u sekundi. Zakoračio je prema meni i vidjela sam da su
se njegovi čuvari ukočili.
»A ja sam ti rekao da mi ne lažeš. Tu si s razlogom. Moram znati koji je
to razlog.«
»Rose? Možeš li doći unutra?«
Viktorija me zvonko zazvala iz kuće Belikovih. Pogledala sam iza sebe i
vidjela je kako stoji na pragu. Odjednom sam se željela maknuti od Abea.
Bilo je nešto smrtonosno ispod te kičaste, vesele vanjštine i nisam htjela
više ni trenutka provesti s njim. Skočila sam na noge i, bez obzira na
njegove riječi, dok sam se povlačila prema kući, napola sam očekivala da
će me njegovi čuvari oteti. Nisu se pomaknuli, ali pozorno su me
promatrali. Hirovit osmijeh zatitrao je na Abeovim usnama.
»Žao mi je što ne mogu ostati i čavrljati«, rekla sam.
»U redu je«, odvratio je plemenito. »Naći ćemo vremena i za to.«
74
»Sumnjam«, rekla sam. Nasmijao se, a ja sam brzo slijedila Viktoriju u
kuću i osjećala sam se nesigurnom sve dok nisam zatvorila vrata. »Ne
sviđa mi se taj tip.«
»Abe?« pitala je. »Mislila sam da ti je to prijatelj.«
»Teško. On je nekakav mafijaš, je 1' da?«
»Valjda«, odvratila je kao da to nije važno. »Ali zbog njega si ovdje.«
»Da, znam da je došao po nas.«
Viktorija je odmahnula glavom.
»Ne, mislim ovdje. Valjda si u autu ponavljala Belikov, Belikov. Abe je
mislio da nas znaš. Zato te je doveo u našu kuću.«
To je bio šok. Sanjala sam Dimitrija pa je logično da sam izgovorila
njegovo prezime. Nisam imala pojma da sam zbog toga završila ovdje.
Zaključila sam da je to bilo zbog toga što je Olena prošla medicinsku
obuku.
Tada je Viktorija dodala nešto još šokantnije:
»Kada smo shvatili da te ne poznajemo, htio te odvesti negdje drugdje, ali
baka je rekla da moraš ostati. Mislim da je sanjala da ćeš nam doći.«
»Molim?« Luda, jeziva Yevz koja me mrzila? »Yeva me sanjala?«
Viktorija je kimnula.
»To je njezin dar. Sigurno ne znaš Abea? On je prevelika faca da bi bio
ovdje bez razloga.«
Olena je užurbano došla do nas prije nego što sam stigla odgovoriti.
Ulovila me za ruku.
»Tražili smo te. Zašto ti je toliko trebalo?« Ovo je pitanje bilo upućeno
Viktoriji.
»Abe je...«
Olena je odmahnula glavom.
»Nema veze. Dođi. Svi čekaju.«
»Što?« pitala sam i dopustila da me odvuče kroz kuću u stražnje dvorište.
»Trebala sam ti reći«, objasnila je Viktorija žureći uz nas. »Ovo je dio
kada svi sjede i prisjećaju se Dimitrija tako što pričaju priče.«
»Nitko ga dugo nije vidio, ne znamo što se događalo s njim u posljednje
vrijeme«, dometnula je Olena. »Trebamo tebe da nam ispričaš.«
Protrnula sam. Mene? Nakon toga sam otupjela, posebno kada smo izišle
na dvorište i kada sam vidjela sva ta lica oko vatre. Nisam nikoga
poznavala. Kako da im govorim o Dimitriju? Kako da otkrijem ono što mi
je najbliže srcu? Lica preda mnom su se zamutila i mislila sam da ću se
onesvijestiti. Na trenutak me nitko nije primijetio. Karolina je govorila, a
u naručju je držala bebu. Svako malo bi zastala, a ostali su se smijali.
75
Viktorija je sjela na deku na tlu i povukla me k sebi. Malo poslije
pridružila nam se Sydney.
»Što govore?« šapnula sam.
Viktorija je nekoliko trenutaka slušala sestru, a potom se nagnula bliže
meni.
»Govori kako je Dimitri, kada je bio jako mali, uvijek molio nju i njezine
prijateljice da mu dopuste da se igra s njima. Imao je oko šest godina, a
one su imale osam i nisu to htjele.« Viktorija je zastala kako bi čula
sljedeći dio priče. »Na kraju mu je Karolina rekla da može ako se oženi
njihovim lutkama. Karolina i njezine prijateljice obukle su i njega i lutke i
obavljale ceremoniju vjenčanja. Dimitri se oženio barem deset puta.«
Morala sam se glasno nasmijati dok sam zamišljala opakog, seksi
Dimitrija kako dopušta starijoj sestri da ga oblači. Vjerojatno je vjenčanju
s lutkom pristupio jednako ozbiljno i stoički kao i svojim čuvarskim
dužnostima.
Drugi su ljudi govorili, a ja sam pokušavala pratiti slušajući Viktorijin
prijevod. Sve su priče bile o Dimitrijevoj ljubaznosti i poštenju. Čak i
kada se nije borio s nemrtvima, Dimitri je uvijek bio spreman pomoći
onima kojima je to trebalo. Gotovo svatko se sjetio zgode kada je Dimitri
pomogao drugima i trudio se učiniti ispravnu stvar, čak i u situacijama
kada se zbog toga našao u opasnosti. To me nije iznenadilo. Dimitri je
uvijek postupao ispravno.
Zbog tog sam ga njegova stava toliko voljela. I ja sam slične naravi. I ja
pojurim kada me drugi trebaju, čak i kada to nije dobro za mene. Drugi su
mi govorili da je to ludo, ali Dimitri je razumio. Uvijek me je razumio i
dio našega treninga bio je naučiti kako ublažiti tu impulzivnu potrebu da
se pojuri u opasnost s razumom i proračunatošću. Imala sam osjećaj da
me nitko drugi na svijetu neće razumjeti poput njega.
Nisam primijetila da mi suze cure niz obraze dok nisam vidjela kako me
svi gledaju. Prvo sam mislila kako me smatraju ludom zbog toga što
plačem, ali tada sam shvatila da me netko nešto pitao.
»Žele da govoriš o Dimitrijevim zadnjim danima«, rekla je Viktorija.
»Reci nam nešto. Što je radio. Kakav je bio.«
Rukavom sam obrisala lice i zagledala se u vatru. Već sam govorila pred
publikom bez oklijevanja, ali ovo je bilo drukčije.
»Ne... Ne mogu«, rekla sam s naporom. »Ne mogu govoriti o njemu.«
Stisnula mi je ruku.
»Molim te. Moraju čuti o njemu. Moraju znati. Reci nam bilo što. Kakav
je bio?«
»On je... tvoj brat. Znaš kakav je bio.«
76
»Da«, odvratila je nježno. »Ali želimo znati što misliš o njemu.«
I dalje sam gledala vatru i ples plamena koji je iz narančaste prelazio u
plavu boju.
»On... bio je najbolji muškarac kojeg sam ikada upoznala.« Zastala sam
kako bih se pribrala, a Viktorija je iskoristila tu priliku i prevela moje
riječi na ruski. »Bio je jedan od najboljih čuvara. Mislim, u usporedbi s
mnogima, bio je jako mlad, ali svi su znali za njega. Poštovali su ga i
često ga pitali za savjet. Zvali su ga bogom. I gdje god da je bilo borbe...
ili opasnosti... uvijek je bio u prvom redu. Nikada nije oklijevao. Prije
nekoliko mjeseci, kad je napadnuta naša škola...«
Riječi su mi zastale u grlu. Belikovi su rekli da su čuli za napad, da svi
znaju za to i, sudeći prema izrazima njihovih lica, bila je to istina. Nisam
trebala ulaziti u detalje, u grozote koje sam vidjela.
»Te noći«, nastavila sam, »Dimitri je odjurio suočiti se sa strigojima. Bili
smo zajedno kada smo shvatili da nas napadaju. Htjela sam ostati i
pomoći mu, ali nije mi to dopustio. Samo mi je rekao da idem, da trčim i
javim ostalima. A on je ostao... nije ni znao s koliko će se strigoja morati
boriti dok ja ne dovedem pomoć. I dalje ne znam s koliko ih se borio, ali
bila ih je hrpa. I sve ih je sam sredio.«
Usudila sam se pogledati lica oko sebe. Bili su tako tihi da sam se pitala
dišu li.
»Bilo je zbilja teško«, rekla sam. Nisam ni shvatila da mi se glas pretvorio
u šapat. Morala sam glasnije ponoviti riječi. »Bilo je zbilja teško. Nisam
ga htjela ostaviti, ali znala sam da moram. Puno me toga naučio, a jedna
od najvažnijih lekcija bila je da moramo zaštititi ostale. Moja je dužnost
bila upozoriti ostale, iako sam samo htjela ostati s njim. Sve vrijeme srce
mi je govorilo: 'Okreni se, okreni se. Idi k njemu !' Ali znala sam što
moram učiniti, kao i to da se dio njega htio pobrinuti da budem na
sigurnom. Da su uloge bile drukčije... pa, i ja bih njega natjerala da
odjuri.«
Uzdahnula sam, iznenađena koliko sam otkrila onoga što mi leži na srcu.
Prebacila sam se natrag na činjenice.
»Čak i kad su mu se pridružili ostali čuvari, Dimitri nikada nije ustuknuo.
Ubio je više strigoja od gotovo svih ostalih.« Ustvari, Christian i ja smo
ubili najveći broj strigoja. »Bio... bio je nevjerojatan.«
Ispričala sam im ostatak priče koju sam već bila ispripovjedila
Belikovima. Samo, ovoga puta natjerala sam se spomenuti nekoliko
detalja koji će im jasno dočarati koliko je bio hrabar i žestok. Riječi su me
boljele dok sam ih izgovarala, ali ipak... kao da sam osjetila olakšanje
77
kada sam ih izgovorila. Preduboko sam u sebi čuvala sjećanja na tu noć.
Ali s vremenom sam im morala ispričati za spilju. A to... to je bilo
najgore.
»Zatočili smo strigoje koji su pobjegli u spilju. Imala je dva ulaza i napali
smo ih s obiju strana. Ali držali su neke naše ljude i bilo je više strigoja
nego što smo očekivali. Izgubili smo neke... ali izgubili bismo ih još više
da Dimitri nije bio tamo. Nije htio otići dok svi nismo izišli. Nije mario za
vlastitu sigurnost. Znao je samo da mora spasiti ostale...«
Vidjela sam mu to u očima, tu odlučnost. Naš plan bio je da se povučemo
čim svi iziđu, no imala sam osjećaj da bi on ostao i ubio sve strigoje koje
bi našao. Ali, i on je slijedio naredbe i napokon se počeo povlačiti kada su
drugi bili na sigurnom. I u tim posljednjim trenucima, netom prije nego
što ga je strigoj ugrizao, Dimitri me pogledao pogledom toliko punim
ljubavi, kao da je cijelu spilju ispunila svjedost. Lice mu je govorilo ono o
čemu smo ranije razgovarali: Možemo biti zajedno, Rose. Uskoro. Još
malo. I više nas ništa neće razdvojiti...
Ali taj dio nisam spomenula. Kada sam završila svoju priču, lica
okupljenih bila su mračna, ali puna strahopoštovanja. Primijetila sam
Abea i njegove čuvare kako stoje izvan kruga i slušaju. Nisam mogla
pročitati izraz njegova lica. Krut, ali ne ljutit ili zastrašujući. Među
ljudima su počele kružiti čašice i netko je i meni dao jednu. Dhampir
kojeg nisam poznavala, jedan od rijetkih muškaraca među okupljenima,
ustao je i podigao čašicu u zrak. Govorio je glasno i s puno poštovanja i
nekoliko je puta spomenuo Dimitrijevo ime. Kada je završio, ispio je piće.
To su učinili i svi ostali, a ja sam slijedila njihov primjer.
I umalo se zadavila.
Kao da pijem vatru u tekućem obliku. Prikupila sam svu snagu da ne
ispljunem tekućinu po ljudima oko sebe.
»Št... Što je ovo?« pitala sam kašljući.
Viktorija se nacerila.
»Votka.«
Pogledala sam u čašu.
»Nije. Pila sam već votku.«
»Nisi pila rusku votku.«
Očito nisam. Prisilila sam se popiti ostatak iz poštovanja prema Dimitriju
iako sam imala osjećaj kako bi on, da je sada uz mene, s negodovanjem
odmahnuo glavom. Mislila sam da nakon priče više neću biti u središtu
pozornosti, ali varala sam se. Nastavili su me ispitivati. Htjeli su znati još
o Dimitriju, kako je živio. Htjeli su znati i o nama kao paru. Činilo se
78
kako su svi shvatili da smo Dimitri i ja bili zaljubljeni, i to im nije
smetalo. Ispitivali su me kako smo se upoznali, koliko smo bili zajedno...
I sve to vrijeme punili su mi čašu. Odlučila sam kako više neću izgledati
poput budale pa sam pila sve dok nisam napokon mogla popiti votkicu
bez kašljanja ili pljuvanja. Što sam više pila, to su moje priče postajale
glasnije i životnije. Osjećala sam trnce u udovima i dio mene znao je da je
sve to loša zamisao. Dobro, svi dijelovi mene to su znali.
Napokon su ljudi počeli odlaziti. Nisam imala pojma koliko je sati, ali
mislim da je bila ponoć. I ja sam ustala, što je bilo puno teže nego što sam
očekivala. Svijet se zaljuljao, a moj želudac nije bio zadovoljan mnome.
Nedco me uhvatio za ruku i podupro me.
»Polako«, rekla je Sydney. »Ne žuri.« Polako me odvela u kuću.
»O, bože«, zastenjala sam. »Je 1' to koriste kao gorivo za rakete?«
»Nitko te nije tjerao da toliko popiješ.«
»Hej, bez prodike. Uostalom, morala sam biti pristojna.«
»Ma naravno«, odvratila je.
Ušle smo u kuću i uhvatile se nemoguće misije uspinjanja uz stube do
sobe koju mi je Olena dodijelila. Svaka je stuba bila agonija.
»Svi su znali za mene i Dimitrija«, rekla sam i pitala se bih li to govorila
da sam trijezna. »Ali ja im nikada nisam rekla da smo bili zajedno.«
»Nisi ni trebala. Piše ti na licu.«
»Ponašali su se kao da sam udovica.«
»Pa gotovo da i jesi.« Došle smo do moje sobe i pomogla mi je sjesti na
krevet. »Ovdje se ne ženi puno ljudi. Ako si s nekim dovoljno dugo,
njima je to poput braka.«
Uzdahnula sam i tupo se zagledala po sobi.
»Zbilja mi nedostaje. «
»Žao mi je«, rekla je.
»Hoće li ikada biti bolje?«
Činilo se da ju je pitanje iznenadilo.
»Ne... Ne znam.«
»Jesi li ikada bila zaljubljena?«
Odmahnula je glavom.
»Ne.«
Nisam bila sigurna čini li je to sretnicom ili ne. Nisam bila sigurna vrijede
li svi lijepi dani provedeni s Dimitrijem boli kroz koju sam prolazila.
Trenutak poslije znala sam odgovor.
»Naravno da vrijede.«
»Ha?« pitala je Sydney.
Shvatila sam da razmišljam naglas.
79
»Ništa. Razgovaram sama sa sobom. Trebala bih se naspavati.«
»Trebaš li još što? Hoće li ti biti zlo?«
Ocijenila sam situaciju u nemirnom želucu.
»Ne, ali hvala ti.«
»U redu«, odvratila je i na svoj odrješit način okrenula se, ugasila svjetlo i
izišla.
Mislila sam da ću se odmah onesvijestiti. Iskreno, to sam htjela. Srce mi
je bilo puno Dimitrija i željela sam da ta bol nestane. Htjela sam crnilo i
zaborav. Umjesto toga, možda zbog toga što sam mazohist, moje je srce
odlučilo završiti posao do kraja i potpuno se slomiti.
Otišla sam posjetiti Lissu.
Deseto poglavlje
Svi su se tako dobro zabavili na ručku s Avery da su se iste večeri
ponovno sastali i tulumarili. Lissa je razmišljala o tome sljedećeg jutra
dok je sjedila na prvom satu engleskoga. Sinoć su se iskrali iz soba nakon
zabrane izlaska i dugo ostali budni. Lissa se nasmiješila kad se toga
prisjetila i prikrila zijevanje. Osjetila sam zrnce ljubomore. Znala sam da
je Avery odgovorna za Lissinu sreću i bila sam sitničava jer mi je to
smetalo. Ali... zbog novog prijateljstva s Avery osjećala sam manje
krivnje što sam ostavila Lissu.
Lissa je opet zijevnula. Bilo joj je teško usredotočiti se na Grimizno slovo
dok se borila s laganim mamurlukom. Činilo se da Avery posjeduje
beskrajne zalihe alkohola. Adrianu se to odmah svidjelo, ali Lissa je malo
oklijevala. Njezini dani tulumarenja bili su iza nje, ali sinoć je napokon
pokleknula i popila više čaša vina nego što je trebala. Ironično, ali bilo je
to slično mojoj situaciji s votkom. Obje smo pretjerale iako smo bile
kilometrima udaljene.
Odjednom je zrak proparalo prodorno zavijanje. Lissa je zajedno s
ostatkom razreda podignula glavu. U kutu učionice mali je alarm bljeskao
i zavijao. Naravno, neki su učenici počeli pljeskati, a neki su se pretvarali
da se boje. Ostali su izgledali iznenađeno i čekali.
Činilo se da je alarm zatekao Lissinu profesoricu nespremnu i nakon
brzog pregleda, Lissa je zaključila kako to nije bilo planirano. Profesori su
obično unaprijed znali da će se provoditi vježba, a profesorica Malloy nije
imala uobičajen umoran izraz lica koji su profesori imali kada su računali
koliko će im vježba oduzeti od sata.
80
»Na noge lagane«, rekla je profesorica Malloy razdraženo i zgrabila popis
učenika. »Znate kamo ići.« Vježba u slučaju požara bila je prilično
standardna.
Lissa je slijedila ostale i ulovila korak s Christianom.
»Jesi li ti ovo podmetnuo?« našalila se.
»Ne. Da bar jesam. Ubija me ovaj sat.«
»Tebe? Ja imam najgoru glavobolju ikada.«
Znalački joj se nacerio.
»Neka ti to bude lekcija, pijanice.«
Odvratila mu je grimasom i laganim udarcem. Došli su do mjesta na
dvorištu gdje se njihov razred trebao okupiti i stali u nešto nalik na red.
Profesorica Malloy stigla je i provjerila imena s popisa, zadovoljna što su
svi prisutni.
»Mislim da ovo nije bilo isplanirano«, rekla je Lissa.
»Slažem se«, odvratio je Christian. »To znači da će, čak i da nema vatre,
potrajati.«
»Onda nema smisla samo stajati ovdje, ha?«
Čuvši to, Christian i Lissa iznenađeno su se okrenuli i ugledali Avery.
Nosila je ljubičastu tuniku i crne cipele na petu koje su izgledale
neprirodno na mokroj travi.
»Otkud ti ovdje?« pitala je Lissa. »Mislila sam da ćeš biti u svojoj sobi.«
»Svašta. Tamo je tako dosadno. Morala sam doći osloboditi vas.«
»Ti si ovo napravila?« pitao je Christian, malo impresioniran.
Avery je slegnula ramenima.
»Rekla sam vam, bilo mi je dosadno. A sada, dođite dok je još uvijek
kaos.«
Christian i Lissa su se pogledali.
»Pa«, rekla je Lissa polako, »budući da nas je već prozvala...«
»Požurite!« uzviknula je Avery. Njezino je uzbuđenje bilo zarazno i Lissa
ju je slijedila osjećajući se hrabro s Christianom za petama. Dvorište je
bilo puno učenika pa nitko nije primijetio kako prelaze na drugu stranu
kampusa, dok nisu stigli do zgrade za goste. Simon je stajao vani
naslonjen na vrata i Lissa se ukočila. Ulovili su ih.
»Sve je spremno?« pitala je Avery.
Simon, definitivno samozatajan tip, brzo je kimnuo i to je bio njegov
jedini odgovor prije nego što se ispravio. Ruke je ugurao u džepove
kaputa i otišao. Lissa je začuđeno gledala.
»On... samo nas je pustio? I on sudjeluje u ovome?« Simon nije bio u
kampusu u ulozi profesora, ali ipak... to nije nužno značilo da bi dopustio
učenicima markirati zbog lažnoga požarnog alarma.
MIN@
81
Avery se vragolasto nacerila gledajući ga kako odlazi.
»Već smo dugo zajedno. Ima on pametnijih stvari za raditi nego čuvati
nas.«
Uvela ih je unutra, ali umjesto da ode u svoju sobu, otišli su u drugi dio
zgrade, na mjesto koje sam dobro poznavala: u Adrianovu sobu.
Avery je zalupala na vrata.
»Hej, Ivaškove! Otvaraj.« Lissa je rukom prekrila usta kako bi utišala
cerekanje.
»Toliko o šuljanju. Svi će te čuti.«
»Želim da me on čuje«, odvratila je Avery.
Lupala je po vratima i vikala dok Adrian napokon nije otvorio. Kosa mu
je stršila u zrak i imao je tamne podočnjake. Prošle je noći popio
dvostruko više od Lisse.
»Što...« Trepnuo je. »Zar vi ne biste trebali biti na nastavi? O, bože, nisam
valjda toliko spavao?«
»Pusti nas unutra«, rekla je Avery i progurala se pokraj njega. »Dovela
sam izbjeglice iz požara.«
Zavalila se na njegov kauč i raskomotila, a on je i dalje zurio. Lissa i
Christian su joj se pridružili.
»Avery je aktivirala požarni alarm«, objasnila je Lissa.
»Lijepo«, odvratio je Adrian i zavalio se u udobnu fotelju. »Ali, zašto ste
došli ovamo? Je li ovo jedino mjesto gdje ne gori?«
Avery ga je zavodnički pogledala.
»Nije li ti drago što nas vidiš?«
Na trenutak ju je zamišljeno gledao.
»Uvijek mi je drago kad tebe vidim.«
Lissa je obično bila nesklona ovakvim stvarima, ali nešto u današnjoj
situaciji ju je zabavljalo. Bilo je toliko divlje, toliko blesavo... bio je to
bijeg od svih njezinih nedavnih briga.
»Neće im dugo trebati da shvate što se dogodilo, znaš? Možda već sad
puštaju učenike natrag.«
»Možda«, složila se Avery i podigla noge na stolić. »Ali pouzdano znam
da će se u školi oglasiti još jedan alarm kada otvore vrata.«
»Kako si, dovraga, to uspjela?« pitao je Christian.
»Tajna.«
Adrian je protrljao oči i cijela ga je situacija očito zabavljala, usprkos
naglom buđenju.
»Lazarice, ne možeš cijeli dan aktivirati alarme.«
»Ustvari, pouzdano znam da će se, kada riješe drugi alarm, pokrenuti
treći.«
82
Lissa se glasno nasmijala, ali više zbog izraza Christianova i Adrianova
lica nego zbog Averyne izjave. Christian je u napadima nedruštvenog
ponašanja znao zapaliti ljude. Adrian je veći dio dana provodio opijajući
se i pušeći cigaretu za cigaretom. Da bi ih zaprepastila slatka cura iz
visokog društva poput Avery, mora se dogoditi nešto zbilja izvanredno.
Avery je izgledala jako zadovoljna sobom zbog toga što ih je nadmašila.
»Ako je ispitivanje završeno«, rekla je, »hoćeš li gostima ponuditi
okrepu?«
Adrian je ustao i zijevnuo.
»Dobro, dobro, drska djevojko. Skuhat ću kavu.«
»Pojačanu?« Glavom je pokazala na Adrianov bar.
»Ma, šališ se«, rekao je Christian zagonetno. »Imaš li ti uopće još jetru?«
Avery je odšetala do bara i uzela bocu. Podigla ju je prema Lissi.
»Jesi li za?«
Čak je i Lissin jutarnji bunt imao svoje granice. Glavobolja od vina još ju
je mučila.
»Uf, ne.«
»Kukavice«, rekla je Avery. Okrenula se natrag prema Adrianu. »Onda,
gospodine Ivaškove, pristavite lonac. Volim malo kave s brendijem.«
Nedugo potom izišla sam iz Lissine glave i odlutala natrag u svoju
vrativši se crnilu sna. Ali to je kratko trajalo jer me glasno lupanje brzo
osvijestilo.
Otvorila sam oči i duboka, oštra bol projurila mi je kroz zatiljak, sigurno
posljedica one toksične votke. Lissin mamurluk nije bio ništa u usporedbi
s mojim. Htjela sam zatvoriti oči, opet potonuti i pustiti da san zacijeli
najgore rane. Onda sam ponovno čula lupanje, još gore, cijeli mi se krevet
snažno zatresao. Netko ga je udarao.
Opet sam otvorila oči, okrenula se i ugledala Yevine pronicljive tamne
oči. Ako je Sydney srela puno dhampira koji su poput Yeve, razumijem
zašto je mislila da smo vražji sluge. Napućila je usne i opet udarila krevet.
»Hej!« povikala sam. »Budna sam, dobro?« Yeva je promrmljala nešto na
ruskom, a Paul je izvirio iza nje i preveo.
»Kaže da nisi budna dok ne ustaneš iz kreveta i ne stojiš na nogama.«
I bez daljnjih upozorenja, ta je sadistička starica nastavila udarati moj
krevet. Naglo sam se uspravila, a soba se okretala oko mene. Već sam
ranije rekla, ali ovog puta sam to zbilja i mislila: više nikada neću piti.
Ništa dobro nikada ne proizide iz toga. Pokrivači su izgledali jako
privlačni mojemu iscrpljenom tijelu, ali još nekoliko udaraca Yevinih
šiljastih čizama natjeralo me da skočim iz kreveta.
83
»Dobro, dobro. Jesi li sad sretna? Ustala sam.« Yevin izraz lica nije se
promijenio, ali barem je prestala udarati. Okrenula sam se Paulu. »Što se
događa?«
»Baka kaže da moraš ići s njom.«
»Kamo?«
»Kaže da to ne trebaš znati.«
Htjela sam reći da tu ludu staru vješticu neću nikamo slijediti, ali
predomislila sam se kad sam vidjela njezino zastrašujuće lice. Ne bi me
čudilo da može ljude pretvoriti u žabe.
»Dobro«, rekla sam. »Bit ću spremna čim se istuširam i presvučeni.«
Paul je preveo moje riječi, ali Yeva je odmahnula glavom i opet nešto
rekla.
»Kaže da nema vremena«, objasnio je. »Moramo odmah krenuti.«
»Smijem li barem oprati zube?«
Pristala je na taj mali ustupak, ali presvlačenje nije dolazilo u obzir. Što i
nije bilo loše. Svakim korakom osjećala sam se nestabilno i vjerojatno bih
se onesvijestila da sam pokušala nešto komplicirano poput oblačenja i
skidanja. A i odjeća mi nije smrdjela, samo je bila izgužvana od spavanja.
Kada sam sišla, vidjela sam da osim Olene nitko drugi nije budan. Prala je
preostalo posuđe od prethodne večeri i izgledala iznenađeno što me vidi
budnu. Nije bila jedina.
»Rano je za tebe, zar ne?« upitala je.
Okrenula sam se i pogledala na kuhinjski sat. Prenerazila sam se. Prošlo
je samo četiri sata otkad sam otišla u krevet.
»O, moj bože! Je li sunce uopće izišlo?«
Začudo, jest. Olena je ponudila pripraviti mi doručak, ali Yeva je opet
ponovila da nemamo vremena. Moj želudac kao da je istodobno i htio i
prezirao hranu pa nisam znala je li post dobra zamisao ili nije.
»No dobro«, rekla sam. »Krenimo, da se toga riješimo.«
Yeva je otišla u dnevni boravak i vratila se nekoliko trenutaka poslije s
velikom torbom. Predala mi ju je puna očekivanja. Slegnula sam
ramenima, uzela je i objesila je na rame. Očito je bila puna nečega, ali nije
bila teška. Opet je izišla iz sobe i vratila se s još jednom platnenom
torbom. Uzela sam i nju i objesila je na drugo rame, balansirajući. Ova je
bila teža, ali leđa mi se nisu previše bunila.
Kada je otišla i treći put i vratila se s ogromnom kutijom, već me
živcirala.
»Što je to?« pitala sam preuzimajući kutiju. Činilo se da je napunjena
ciglama.
»Baka traži da joj preneseš neke stvari«, objasnio mi je Paul.
84
»Da«, rekla sam kroz stisnute zube. »To sam shvatila i prije nego što sam
preuzela ovih dvadeset pet kila.«
Yeva mi je dodala još jednu kutiju i položila je na prvu. Nije bila toliko
teška, ali to više nije bilo važno. Olena me pogledala puna razumijevanja,
odmahnula glavom i tiho se vratila svom posudu, očito bez namjere da se
svađa s Yevom.
Yeva je nakon toga krenula, a ja sam je poslušno slijedila pokušavajući
držati obje kutije i paziti da mi torbe ne skliznu s ramena. Teret je bio
težak, moje tijelo koje se borilo s mamurlukom nije ga željelo, ali bila
sam dovoljno snažna i zaključila sam da neće biti problem odnijeti to u
grad ili kamo me već vodila. Paul je trčao uz mene, očito kako bi me
obavijestio ako Yeva uz cestu nade još nešto što poželi da joj ponesem.
Činilo se da proljeće u Sibiru nastupa puno brže nego u Montani. Nebo je
bilo kristalno jasno, a jutarnje sunce grijalo je iznenađujućim
intenzitetom. Nisu to bile ljetne temperature, ali bilo je dovoljno toplo da
se primijeti. Po takvom bi vremenu morojima bilo jako neugodno šetati.
»Znaš li ti kao idemo?« pitala sam Paula.
»Ne«, odvratio je veselo.
Za nekog tako starog, Yeva se kretala prilično brzo i morala sam žuriti
kako bih s teretom koji sam nosila održala korak. U jednom se trenutku
okrenula i rekla nešto što je Paul preveo kao:
»Malo je iznenađena što si tako spora.«
»Da, pa ja sam iznenađena što nitko drugi ne može ništa nositi.«
Opet je preveo:
»Kaže kako ti ovo ne bi trebao biti problem ako si zbilja tako slavna
ubojica strigoja.«
Kada se na vidiku ukazalo središte grada, odahnula sam... samo, mi smo
nastavili hodati dalje.
»Ma daj«, rekla sam. »Kamo, dovraga, idemo?«
Ne okrećući se, Yeva je nešto rekla.
»Baka kaže da se ujo Dimka nikada ne bi toliko žalio«, rekao je Paul.
Ništa od ovoga nije bila Paulova krivica, on je samo bio glasnik. Ali svaki
put kada je progovorio, htjela sam ga udariti. Ipak, nastavila sam nositi
svoj teret i ostatak šetnje nisam ništa rekla. Yeva je do neke mjere imala
pravo. Bila sam lovac na strigoje i bila je istina da se Dimitri nikada ne bi
žalio zbog ludih prohtjeva neke starice. On bi strpljivo obavio svoju
dužnost.
Pokušala sam ga prizvati u mislima i crpiti snagu od njega. Prisjetila sam
se događaja u kolibi, njegovih usana na svojima i prekrasnog mirisa
85
njegove kože kada bih se jače stisnula uz njega. Opet sam čula njegov
glas kako mi šapuće u uho da me voli, da sam prekrasna, da sam jedina...
Razmišljanje o njemu nije učinilo ugodnijim moj put s Yevom, ali ga je
malo olakšalo.
Hodali smo još gotovo čitav sat prije nego što smo stigli do nekakve
kućice. Već sam se kupala u znoju i bila sam spremna srušiti se od
olakšanja. Kuća je bila prizemnica podignuta od običnih smeđih dasaka
istrošenih vremenom. Ali prozori su na tri strane imali prekrasne
stilizirane plave kapke na kojima je bio iscrtan bijeli uzorak. Bilo je to
jednako raskošno korištenje boje koje sam vidjela na zgradama u Moskvi
i Sankt Peterburgu. Yeva je pokucala na vrata. U početku nas je dočekala
tišina pa sam se pobojala da ćemo se morati vratiti.
Konačno je vrata otvorila žena, morojka. Imala je tridesetak godina. Bila
je jako lijepa, istaknutih jagodica i plave kose. Iznenađeno je uzviknula
kada je vidjela Yevu, nasmijala se i pozdravila je na ruskom. Pogledala je
Paula i mene pa se brzo pomaknula u stranu i mahnula nam da uđemo.
Prebacila se na engleski čim je shvatila da sam Amerikanka. Svi ti
dvojezični ljudi bili su nevjerojatni. To nije bilo nešto što sam često
susretala u SAD-u. Pokazala mi je prema stolu i rekla da sve tamo
odložim, što sam učinila s olakšanjem.
»Zovem se Oksana«, rekla je dok smo se rukovale. »Moj suprug Mark je
u vrtu i brzo će doći.«
»Ja sam Rose«, odvratila sam.
Oksana nam je ponudila da sjednemo. Moja je stolica bila drvena s
ravnim naslonom, ali u tom trenu bilo je kao da sjedim na najmekanijem
krevetu. Sretno sam uzdahnula i obrisala znoj sa čela. U međuvremenu je
Oksana raspakirala stvari koje sam donijela.
Torbe su bile pune ostataka hrane sa sprovoda. U gornjoj kutiji bilo je
sude i zdjele, a Paul mi je objasnio da su to posudili od Oksane jednom
zgodom. Oksana je napokon došla do donje kutije i, kunem se, bila je
napunjena vrtnim ciglama.
»Šališ se«, rekla sam. Yeva je, na drugom kraju sobe, izgledala jako
zadovoljna sobom.
Oksana je bila oduševljena darovima.
»Oh, Mark će biti jako sretan što je ovo dobio.« Nasmiješila mi se. »Baš
ljubazno od tebe što si to donijela.«
»Drago mi je što sam mogla pomoći«, rekla sam ukočeno.
Stražnja vrata su se otvorila i u kuću je ušao muškarac, pretpostavljam
Mark. Bio je visok i jake građe, a sijede u kosi pokazivale su da je stariji
86
od Oksane. Oprao je ruke u sudoperu, a potom se okrenuo i pridružio nam
se. Gotovo sam uzviknula kada sam mu vidjela lice i otkrila nešto
neobičnije od razlike u godinama. Bio je dhampir. Na trenutak sam se
pitala je li to netko drugi, a ne njezin suprug Mark. Ali tim ga je imenom
Oksana predstavila i tada sam shvatila istinu: bračni par morojka i
dhampir. Istina, naše su se rase stalno miješale. Ali brak? To je bio veliki
skandal u morojskom svijetu.
Pokušala sam sakriti iznenađenje i ponašati se što pristojnije. Oksana i
Mark djelovali su jako zainteresirano za mene, iako je uglavnom govorila
ona. Mark me samo znatiželjno promatrao. Kosa mi je bila spuštena pa
moje tetovaže nisu mogle odati da nisam obećana. Možda se samo pitao
kako je Amerikanaka završila usred ničega. Možda je mislio da sam nova
krvna kurva.
Do treće čaše vode počela sam se bolje osjećati. Negdje u to vrijeme
Oksana je predložila da doručkujemo i tada mi je već želudac bio
spreman. Oksana i Mark zajedno su spravljali hranu, odbacivši naše
ponude da pomognemo.
Bilo je fascinantno gledati ih kako zajedno rade. Nisam nikada vidjela
tako učinkovit tim. Nikada se nisu našli jedno drugome na putu i niti su
progovorili o tome što sljedeće valja učiniti. Jednostavno su znali.
Usprkos zabačenom kraju, kuhinja je bila moderna i Oksana je stavila
neku vrstu složenca od krumpira u mikrovalnu. Mark joj je bio okrenut
leđima dok je kopao po hladnjaku, ali čim je stisnula tipku za pokretanje,
rekao je:
»Ne, ne treba biti unutra tako dugo.«
Iznenađeno sam trepnula gledajući jedno pa drugo. Nije ni vidio koje je
vrijeme odredila. Tada sam shvatila.
»Vi ste povezani«, uzviknula sam.
Oboje su me pogledali jednako iznenađeni.
»Da. Nije li ti Yeva rekla?« pitala je Oksana.
Brzo sam pogledala Yevu koja je opet imala onaj iritantni zadovoljni izraz
lica.
»Ne, Yeva je jutros jako tajanstvena.«
»Gotovo svi ovdje znaju«, rekla je Oksana i vratila se poslu.
»Onda... ti si korisnica duha.«
Nato je malo zastala. Ona i Mark iznenađeno su se pogledali.
»To nije nešto što mnogi znaju«, rekla je
»Većina misli da se nisi specijalizirala, zar ne?«
»Kako znaš?«
87
Zato što je isto tako bilo s Lissom i sa mnom. Priče o povezanosti postoje
u morojskom folkloru, ali oduvijek je bila tajna kako se veze stvaraju.
Uglavnom se vjerovalo da se one »samo dogode«. Poput Oksane, i Lissu
su smatrali morojkom koja se nije specijalizirala, znači, nema posebnih
moći nad jednim od elemenata. Sada smo, naravno, znali da veza nastaje
samo kod korisnika duha kada spase nečiji život.
Nešto u Oksaninu glasu reklo mi je da nije jako iznenađena što to znam.
Ali nisam razumjela kako je to shvatila i bila sam toliko šokirana svojim
otkrićem, da nisam ništa više kazala. Lissa i ja nikada nismo srele još
jedan povezan par. Jedini za koji smo znale bili su legendarni Vladimir i
Anna. A njihova je priča obavijena stoljećima nepotpune povijesti pa je
bilo teško razlikovati činjenice od fikcije. Jedini drugi tragovi u svijetu
korisnika duha bili su profesorica Karp, bivša profesorica koja je
poludjela, i Adrian. Dosad je on bio naše najveće otkriće, korisnik duha
koji je manje-više stabilan, kako se uzme.
Kada je doručak pripravljen, duh se više nije spominjao. Oksana je vodila
razgovor držeći se laganih tema i prebacujući se između jezika. Dok sam
jela, proučavala sam nju i Marka tražeći znakove nestabilnosti. Nisam ih
vidjela. Djelovali su poput savršeno simpatičnih, običnih ljudi. Da nisam
znala ono što sam znala, ne bih imala razloga za sumnju. Oksana nije
djelovala depresivno ili rastrojeno. Mark nije naslijedio groznu tamu koja
se ponekad ulijevala u mene.
Želudac mi se obradovao hrani i tragovi glavobolje su nestali. Ali u
jednom trenu tijelom mi je prošao neobičan osjećaj. Bila sam
dezorijentirana. Kao da mi nešto treperi u glavi, a potom mi je tijelom
prošao val topline i hladnoće. Osjećaj je nestao jednako brzo kako se i
pojavio i nadala sam se da su to posljednji zli učinci one demonske votke.
Završili smo s obrokom i skočila sam im pomoći. Oksana je odmahnula
glavom.
»Ne treba. Iziđi s Markom.«
»Ha?« pitala sam. Obrisao je lice salvetom te ustao.
»Da. Idemo u vrt.«
Krenula sam za njim, zastala i pogledala Yevu. Očekivala sam da će me
koriti što ostavljam posuđe. Suprotno tome, nisam vidjela poglede
negodovanja. Izraz joj je bio... pun znanja. Kao da nešto čeka. Nešto u
tom pogledu izazvalo je trnce u mojoj kralježnici i sjetila sam se
Viktorijinih riječi: Yeva je sanjala da ću doći.
Vrt u koji me Mark odveo bio je puno veći nego što sam očekivala.
Okruživala ga je čvrsta ograda i red drveća čije su krošnje stvarale
88
hladovinu. Puno grmlja i cvijeća već je cvjetalo i mjestimice su mladi
pupovi gotovo procvali. Bilo je prekrasno i pitala sam se ima li Oksana
veze s tim. Lissa je duhom mogla natjerati biljke da rastu. Mark je
pokazao prema kamenoj klupi. Sjeli smo jedno pokraj drugoga i nastupila
je tišina.
»I«, rekao je. »Što želiš znati?«
»Opa! Ne trošiš vrijeme.«
»Nema smisla. Sigurno imaš puno pitanja. Potrudit ću se što bolje na njih
odgovoriti.«
»Kako si znao?« pitala sam. »Da sam i ja od sjenke poljubljcna. Znao si,
zar ne?«
Kimnuo je.
»Yeva nam je rekla.«
Dobro, to me iznenadilo.
»Yeva?«
»Ona osjeća stvari... stvari koje ostali ne mogu osjetiti. Ali ne zna uvijek
što osjeća. Znala je samo da od tebe prima neobičan osjećaj, nešto što je
osjetila samo uz još jednu osobu. Zato te dovela k meni.«
»Zar to nije mogla a da ja ne nosim cijelo kućanstvo?«
To ga je nasmijalo.
»Ne shvaćaj to osobno. Testirala te. Htjela je vidjeti jesi li dostojna
njezina unuka.«
»Čemu? Mrtav je.« Gotovo sam se ugušila na te riječi.
»Istina, ali njoj je to i dalje važno. Usput, misli da jesi dostojna.«
»Na smiješan način to pokazuje. Mislim, osim što me dovela kvarna,
valjda.«
Ponovno se nasmijao.
»Oksana bi i bez nje znala što si čim te upoznala. Poljubac sjenke utječe
na auru.«
»Znači, i ona vidi aure«, promrmljala sam. »Što još može? Sigurno
iscjeljuje, u protivnom ti ne bi bio od sjenke poljubljen. Je li njezina
kompulzija superjaka? Može li hodati snovima?«
To ga je ulovilo nespremna.
»Kompulzija joj je jaka, da... ali kako to misliš hodati snovima?«
»Kao... može ući u nečiji um kad spavaju. Bilo čiji um, ne samo tvoj.
Onda može razgovarati s tom osobom, kao da su zajedno. Moj prijatelj to
može.«
Na licu sam mu vidjela da mu je to novost.
»Tvoj prijatelj ? Djelitelj veze?«
89
Djelitelj veze? Nisam ranije čula taj izraz. Zvučao je neobično, ali imao je
smisla.
»Ne... drugi korisnik duha.«
»Drugi? Koliko ih znaš?«
»Tehnički, troje. Pa, sada četvero ako brojim Oksanu.«
Mark je odvratio pogled i zagledao se u stručak ružičastoga cvijeća.
»Toliko... to je nevjerojatno. Ja sam sreo samo jednoga korisnika duha i to
je bilo prije puno godina. I on je bio povezan sa svojim čuvarom. Čuvar je
umro i to ga je slomilo. Ipak nam je pomogao dok smo Oksana i ja
pokušavali sve to shvatiti.«
Stalno sam se pripremala na svoju smrt i bojala sam se Lissine. Ali nikad
mi nije palo na pamet kako će naša povezanost utjecati na to. Hoće li
utjecati na drugu osobu? Kako je to imati ogromnu rupu gdje si ranije bio
intimno vezan s nekim drugim?
»Ni on nije nikada spomenuo hodanje snovima«, nastavio je Mark. Opet
se nasmijao, a prijateljske bore okružile su njegove plave oči. »Mislio sam
da ću ja tebi pomoći, ali možda si ovdje da ti pomogneš meni.«
»Ne znam«, rekla sam. »Mislim da vi imate više iskustva s time od nas.«
»Gdje ti je djelitelj veze?«
»U SAD-u.« Nisam morala objašnjavati, ali nekako sam mu morala reći
cijelu istinu. »Ja.... ostavila sam je.«
Namrštio se.
»Ostavila kao... otputovala si? Ili ostavila kao napustila je?«
Napustila. Riječ je odjeknula poput šamara i odjednom mi je pred očima
bio posljednji dan kada sam je vidjela, kada sam je ostavila u suzama.
»Imala sam posla«, rekla sam neodređeno.
»Znam, Oksana mi je rekla.«
»Što ti je rekla?«
Sada je on oklijevao.
»Nije to smjela učiniti... Ona se pokušava kontrolirati.«
»Što je učinila?« uzviknula sam osjećajući nelagodu koju nisam znala
objasniti.
»Ona je... pa... okrznula ti je um. Tijekom doručka.«
Zamislila sam se i odjednom sjetila golicanja u glavi i vrućine koja me
preplavila.
»Što to točno znači?«
»Aura korisniku duha može reći o nečijoj ličnosti. Ali Oksana može
kopati i dublje, zapravo pročitati posebnosti pojedine osobe. Ponekad tu
sposobnost može spojiti s kompulzijom, ali rezultat je jako, jako moćan. I
nije u redu. Nije u redu učiniti to nekome s kime ne dijeliš vezu.«
90
Trebalo mi je malo vremena da to obradim. Ni Lissa ni Adrian nisu mogli
čitati tuđe misli. Najbliže što je Adrian došao do nečijeg uma bilo je
hodanje snovima. Lissa to nije mogla, čak ni sa mnom. Ja sam osjećala
njezinu prisutnost, ali u drugom smjeru nije funkcioniralo.
»Oksana je osjetila... oh, ne znam kako to objasniti. Postoji neka
bezobzirnost u tebi. Na nekakvoj si misiji. Taj osvetnički pohod ispisan ti
je na duši.« Naglo je ispružio ruku i podigao mi kosu te pogledao moj
vrat. »Kao što sam i mislio. Nemaš simbol obećanja.«
Povukla sam glavu od njega.
»Zašto je to tako važno? Cijeli grad pun je dhampira koji nisu čuvari.«
I dalje sam mislila da je Mark simpatičan, ali uvijek me živciralo kad mi
je netko držao prodike.
»Da, ali oni su odabrali obiteljski život. Ti... i ostali poput tebe... postajete
neka vrsta osvetnika. Opsjednuti ste time da sami lovite strigoje, želite
sami ispraviti nepravdu koju nam je nanijela cijela jedna rasa. To može
odvesti samo u neprilike. Stalno to viđam.«
»Stalno?« pitala sam zbunjeno.
»Zašto misliš da se smanjuje broj čuvara? Odlaze osnovati dom i obitelj.
Ili odlaze poput tebe. I dalje se bore, ali nikome ne odgovaraju, osim ako
ih se ne zaposli kao tjelohranitelje ili lovce na strigoje.«
»Dhampiri-plaćenici...« Počela sam shvaćati kako obični moroj poput
Abea ima čuvare. Pretpostavila sam da je s novcem sve moguće. »Nisam
nikada čula za takvo što.«
»Naravno da nisi. Misliš da moroji i ostali čuvari žele da to postane
poznato široj javnosti? Da vam to žele objesiti ispred nosa kao
mogućnost?«
»Ne vidim ništa loše u lovu na strigoje. Kad se radi o strigojima, samo se
branimo, nikada ne napadamo. Možda oni ne bi predstavljali takav
problem da ih lovi više dhampira.«
»Možda, ali postoji više načina da se to postigne. Neki su bolji od drugih.
A kada samo odeš u lov kao što ti to radiš... srca ispunjena tugom i
osvetom? To nije jedan od boljih načina. To te čini površnom. A tama od
poljupca sjenke sve još dodatno zakomplicira.«
Prekrižila sam ruke na prsima i zurila ispred sebe kamena pogleda.
»Da, pa nije baš da mogu učiniti nešto u vezi s tim.«
Okrenuo se prema meni, a lice mu je opet imalo iznenađen izraz.
»Zašto tvoja djeliteljica veze jednostavno ne iscijeli tamu iz tebe?«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:03 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Jedanaesto poglavlje
Buljila sam u Marka nekoliko dugih sekundi. Napokon sam glupavo
pitala:
»Rekao si... iscijeli?«
Mark je jednako iznenađeno zurio u mene.
»Da, naravno. Može izliječiti druge stvari, zar ne? Zašto ne i to?«
»Zato...« namrštila sam se. »To nema smisla. Tama... sve loše popratne
pojave... to je sve došlo od Lisse. Ako ih može jednostavno iscijeliti, zašto
ih ne bi iscijelila iz sebe?«
»Zato što je to previše usađeno u nju. Preduboko je povezano s njezinim
bitkom. Ne može to iscijeliti poput drugih stvari. Ali, jednom kada to vaša
veza povuče u tebe, onda je to poput bilo koje druge bolesti.«
Srce mi je lupalo u prsima. Bilo je smiješno koliko je njegov prijedlog
jednostavan. Ne, bio je samo smiješan i točka. Nema šanse da bi Lissa
nakon svega što smo prošle mogla iscijeliti taj bijes i depresiju kao što bi
mogla prehladu ili slomljenu nogu. Viktor Daškov je, usprkos zlim
namjerama, znao nevjerojatno puno o duhu i objasnio nam je to. Ostala su
četiri elementa po prirodi bila više fizička, ali duh je dolazio iz uma i
duše. Koristiti toliko mentalne energije, potrebne da se naprave tako
moćne stvari, nije bilo moguće bez razornih popratnih pojava. Od početka
se borimo s tim popratnim pojavama, prvo u Lissi, a poslije u meni. One
nisu mogle samo nestati.
»Kad bi to bilo moguće«, rekla sam tiho, »onda bi to svatko učinio.
Profesorica Karp ne bi izgubila razum. Anna ne bi počinila samoubojstvo.
To što govoriš je prejednostavno.«
Mark nije znao o kome govorim, ali to očito nije bilo važno za ono što je
htio reći.
»Imaš pravo. To uopće nije jednostavno. Zahtijeva ravnotežu, krug
povjerenja i snagu dvoje ljudi. Oksani i meni je dugo trebalo da to
naučimo... puno teških godina...«
Lice mu se smračilo i mogla sam samo zamišljati kako su te godine
izgledale. Moje kratko vrijeme provedeno s Lissom bilo je dovoljno
teško. Oni su s time morali živjeti znatno dulje od nas. Sigurno je ponekad
bilo nepodnošljivo. Polako, razmišljajući, usudila sam se povjerovati u
njegove riječi.
»Ali sada ste dobro?«
»Hmm.« Na usnama mu je zatitrao ironičan osmijeh. »Ne bih rekao da
smo savršeno dobro. Ona može pomoći samo do određene mjere, ali to
92
život čini podnošljivim. Između iscjeljivanja pravi stanke jer je to
iscrpljuje i slabi njezine sposobnosti.«
»Kako to misliš?«
Slegnuo je ramenima.
»I dalje može raditi ostale stvari... iscjeljivanje, kompulziju... ali ne na
razini na kojoj bi to radila da stalno ne iscjeljuje mene.«
Nada mi je splasnula.
»Oh! Onda... ne mogu. Ne mogu to učiniti Lissi.«
»A kada to usporediš s onime što ona čini tebi ? Rose, imam osjećaj da bi
ona to smatrala pravednom razmjenom.«
Prisjetila sam se našega posljednjeg susreta. Prisjetila sam se kako sam je
samo ostavila iako me molila da ostanem. Pomislila sam na depresiju koju
prolazi zbog moje odsutnosti. Prisjetila sam se kako je odbila iscijeliti
Dimitrija kada sam ja mislila da za njega još ima nade. Obje smo bile loše
prijateljice.
Odmahnula sam glavom.
»Ne znam«, odvratila sam tihim glasom. »Ne znam bi li pristala.«
Mark me dugo i prodorno gledao, ali nije ništa pitao. Pogledao je u sunce
kao da tako može odrediti vrijeme. Vjerojatno je mogao. Ostavljao je
dojam nekoga tko zna preživjeti u divljini.
»Ostali će se pitati što nam se dogodilo. Prije nego što krenemo...« Iz
džepa je izvukao mali, jednostavni srebrni prsten. »Trebat će vam
vremena da svladate iscjeljivanje. Mene trenutačno najviše brine tvoje
osvetničko raspoloženje. Tama će to samo pogoršati. Uzmi ovo.«
Pružio mi je prsten. Oklijevala sam, a potom ga uzela.
»Što je to?«
»Oksana ga je napunila duhom. To je čar iscjeljivanja.«
Ponovno sam ostala u šoku. Moroji su stalno stavljali čari na predmete
koristeći elemente. Kolci su začarani sa sva četiri fizička elementa, što ih
čini smrtonosnima za strigoje. Viktor je začarao ogrlicu magijom zemlje,
koristeći osnovnu prirodu zemlje kako bi ogrlicu pretvorio u čar požude.
Čak je i Sydneyina tetovaža bila neka vrsta čari. Pretpostavljala sam da
nema razloga zašto i duh ne bi mogao začarati predmete, ali to mi nikada
nije palo na pamet, vjerojatno jer su Lissine moći još uvijek bile nešto
novo i strano.
»Kako djeluje? Mislim, kakvo je to iscjeljivanje?«
»Pomoći će ti s raspoloženjima. Ne može ih se riješiti, ali smirit će ih,
pomoći će ti da jasnije misliš. Možda te spriječi da upadneš u neprilike.
Oksana ih radi za mene da mi pomognu između iscjeljivanja.« Krenula sa
ga stavljati na prst, ali Mark je zatresao glavom. »Sačuvaj ga za vrijeme
93
kada se zbilja budeš osjećala kao da si izgubila kontrolu. Magija neće
trajati zauvijek. Slabi kao i sve druge čari.«
Zagledala sam se u prsten. Moj um odjednom se otvorio prema novim
mogućnostima. Nekoliko trenutaka poslije gurnula sam prsten u džep
kaputa.
Paul je provirio kroz stražnja vrata.
»Baka želi krenuti kući«, rekao je. »Želi znati zašto si se toliko zadržala i
rekla je da te pitam zašto tjeraš nekoga starog poput nje da čeka i trpi
bolove u leđima.«
Prisjetila sam se kako je Yeva brzo hodala dok sam se ja mučila držati
korak s njom i nositi teret. Njezina mi leđa nisu izgledala loše, ali
ponovno sam se sjetila da je Paul samo glasnik i poštedjela ga komentara.
»U redu. Stižem odmah.« Kada je otišao, odmahnula sam glavom. »Teško
je biti dostojan.« Krenula sam prema vratima, a zatim se okrenula i
pogledala Marka. Nešto mi je palo na pamet. »Govoriš mi da je loše otići
na svoju ruku, ali ni ti nisi čuvar.«
Opet mi se nasmiješio onim tužnim ironičnim osmijehom.
»Bio sam. Onda mi je Oksana spasila život. Povezali smo se i s
vremenom se zaljubili. Nakon toga nisam mogao podnijeti da budem
razdvojen od nje, a čuvari bi me dodijelili drugome. Morao sam otići.«
»Je li bilo teško ostaviti ih?«
»Jako. Zbog razlike u godinama, naša je veza bila još veći skandal.«
Neobični trnci prošli su mi tijelom. Mark i Oksana bili su utjelovljenje
dviju polovica moga života. Borili su se protiv povezanosti poljupca
sjenke kao Lissa i ja te su se suočili s istim neodobravanjem zbog svoje
veze kao što bi se to dogodilo Dimitriju i meni. Mark je nastavio: »Ali
ponekad moramo slušati svoje srce. I, iako sam otišao, ne srljam u lov na
strigoje. Ja sam starac koji živi sa ženom koju voli i uzgaja svoj vrt.
Postoji razlika, nemoj to zaboraviti.«
Kada sam se vratila u kuću Belikovih, misli su mi jurile glavom. Bez
cigli, šetnja natrag bila je puno lakša. Pružila mi je priliku da razmislim o
Markovim riječima. Osjećala sam se kao da sam u sat razgovora primila
dovoljno podataka za cijeli život.
Olena je radila po kući, zauzeta kuhanjem i pospremanjem. Iako ja
osobno ne bih nikada željela provoditi dane baveći se kućanskim
poslovima, morala sam priznati da je bilo nečeg utješnog u tome da je
netko uvijek kod kuće i spreman je svakodnevno se brinuti za mene i
kuhati mi. Znala sam da je to sebična želja, kao što sam znala i da moja
majka obavlja važne poslove. Nisam je smjela osuđivati. Ipak, osjećala
94
sam toplinu i zbrinutost zbog toga što se Olena ponaša prema meni kao
prema kćeri iako me jedva poznaje.
»Jesi li gladna?« pitala je automatski. Mislim da je jedan od njezinih
većih životnih strahova bio to da bi netko u njezinoj kući mogao biti
gladan. To što Sydney nikada nije imala teka neprestano ju je brinulo.
Sakrila sam osmijeh.
»Ne, jeli smo kod Marka i Oksane.«
»Ah, tamo ste bili? Oni su dobri ljudi.«
»Gdje su svi?« pitala sam. Kuća je bila neobično tiha.
»Sonja i Karolina su na poslu. Viktorija je kod prijateljice, ali bit će joj
drago kada čuje da si se vratila.«
»A Sydney?«
»Maloprije je otišla. Rekla je da se vraća u Sankt Peterburg.«
»Molim?!« uzviknula sam. »Zauvijek je otišla? Samo tako?« Sydney je
po prirodi bila netaktična, ali ovo je bilo naglo čak i za nju.
»Alkemičari... pa, oni su stalno u pokretu.« Olena mi je predala komad
papira. »Ostavila je ovo za tebe.«
Uzela sam papir i odmah ga otvorila. Sydney je imala uredan rukopis.
Nekako me to nije iznenadilo.
Rose,
žao mi je što sam morala otići tako naglo, ali kada alkemičari kažu skoči... pa, ja
skočim. Našla sam prijevoz natrag do onoga gradića u kojem smo odsjele kako bih
mogla uzeti »crveni uragan«, a potom idem u Sankt Peterburg. Čini se da me sada
kada sam te isporučila u Boju ovdje više ne trebaju.
Voljela bih da ti mogu reći više o Abeu i o tome što želi od tebe. Čak i kada bi mi to
bilo dopušteno, ne bih ti imala puno za reći. Na neki način, on je meni jednaka
nepoznanica kao i tebi. Kao što sam već rekla, puno poslova kojima se bavi su
ilegalni, i među ljudima i među morojima. S osobom ima izravne veze samo kada je
nešto povezano s tim poslovima, ili baš u posebnim slučajevima. Mislim da si ti
takav poseban slučaj i čak i da ti ne želi nauditi, možda te želi iskoristiti u svoje
svrhe. Možda se radi o nečemu jednostavnom, na primjer, želi te zaposliti kao svoga
tjelohranitelja zbog toga što si odmetnica. Možda te želi iskoristiti kako bi došao do
drugih. Možda je sve ovo dio nečijeg tuđeg plana od neke osobe koja je još
tajanstvenija od njega. Možda nekome čini uslugu. Zmey može biti i opasan i
ljubazan, sve ovisi o tome što želi postići.
Nisam mislila da ću ovo ikada kazati dhampiru, ali čuvaj se. Ne znam kakve sada
planove imaš, ali imam osjećaj da tebe neprilike slijede. Zovi me ako ti nekako mogu
pomoći, ali ako se vratiš u velike gradove kako bi lovila strigoje, ne ostavljaj više
nezbrinute leševe.
Sve najbolje, Sydney
95
P. S. Auto sam nazvala »crveni uragan«.
P. P. S. Samo zato što si mi draga ne znači da više ne mislim da si zlo stvorenje noći.
Jesi.
Na dnu je dodala broj mobitela i morala sam se nasmiješiti. Budući da
smo se u Baju dovezle s Abeom i njegovim čuvarima, Sydney je morala
ostaviti svoj auto, što ju je traumatiziralo gotovo jednako koliko i strigoji.
Nadala sam se da će joj alkemičari dopustiti da ga zadrži. Odmahnula sam
glavom, zabavljena usprkos njezinim upozorenjima o Abeu. Crveni
uragan.
Osmijeh mi je nestao s lica dok sam se uspinjala prema svojoj sobi. Iako
je bila odrješita, Sydney će mi nedostajati. Nije mi baš bila prijateljica, ili
jest?, ali u ovom kratkom razdoblju počela sam je smatrati konstantom u
svom životu. Nisam više imala puno takvih. Osjećala sam se izgubljeno,
nisam bila sigurna što da učinim. Došla sam ovamo kako bih Dimitriju
donijela spokoj, a donijela sam samo tugu njegovoj obitelji. A ako je sve
što su ljudi govorili bilo istina, onda neću pronaći puno strigoja u Baji.
Nekako nisam mogla zamisliti Dimitrija kako luta cestama i farmama za
povremenom žrtvom. Čak i kao strigoj, ubijalo me pomisliti na to, Dimitri
bi imao svrhu. Ako se nije vratio poznatom okruženju svojega rodnoga
grada, onda je radio nešto drugo što je imalo svrhu, koliko to već strigoji
mogu. Sydneyin komentar u poruci potvrdio je ono što sam stalno čula od
drugih: strigoji se nalaze u gradovima. Ali u kojem gradu? Kamo bi
Dimitri otišao?
Sada sam ja bila ona bez cilja. Usto, nisam mogla prestati misliti o
Markovim riječima. Jesam li doista krenula u ludu osvetničku misiju?
Jesam li blesavo jurila u vlastitu smrt? Ili sam blesavo jurila... ni u što? Je
li to bilo neko prokletstvo da ostatak svojih dana provedem u lutanju?
Sama?
Dok sam sjedila na krevetu, osjetila sam kako mi raspoloženje pada i
znala sam da si moram nečim skrenuti pozornost. Dokle god je Lissa
koristila duh, bila sam previše podložna mračnim raspoloženjima, nisam
ih trebala još i dodatno poticati. Stavila sam prsten koji mi je Mark dao u
nadi da će mi donijeti neku vrstu mira i spokoja. Nisam osjetila neku
vidljivu razliku i odlučila sam potražiti mir na istome mjestu kao i uvijek:
u Lissinu umu.
Bila je s Adrianom i opet su vježbali korištenje duha. Nakon početnih
teškoća, Adrian se pokazao kao dobar učenik iscjeljivanja. To je bila prva
Lissina moć koja se pokazala i uvijek ju je živciralo kada je on pokazivao
više napretka u onome čemu ga je podučavala nego obrnuto.
96
»Ponestaje mi stvari koje možeš iscijeliti«, rekla je dok je stavljala neke
teglice s biljem na stol. »Osim ako ne počnemo rezati udove ili raditi što
slično.«
Adrian se nasmiješio.
»Zezao sam Rose kako ću je zadiviti tako što ću iscijeliti amputirane
udove ili učiniti nešto jednako tako apsurdno.«
»Oh, sigurna sam da je za tebe svaki put imala spreman nekakav pametan
odgovor.«
»Da, da, jest.« Raznježio se dok se toga prisjećao. Dio mene uvijek je bio
ludo znatiželjan kada su razgovarali o meni, ali u isto vrijeme uvijek sam
se osjećala loše zbog tuge koju bi moje ime pobudilo.
Lissa je zastenjala i protegnula se na tepihu. Bili su u prostoriji za odmor
u učeničkom domu i bližilo se vrijeme zabrane izlaska.
»Adriane, želim razgovarati s njom.«
»Ne možeš«, odvratio je. Glas mu je bio neobično ozbiljan. »Znam da te
ona i dalje provjerava, to ti je najbliže razgovoru s njom. Iskreno? To nije
tako loše. Možeš joj reći točno što osjećaš.«
»Da, ali želim čuti njezine odgovore kao što ih ti čuješ u snovima.«
To mu je vratilo osmijeh na lice.
»Vjeruj mi, ona ima svašta za reći.«
Lissa je sjela uspravno.
»Učini to sada.«
»Što da učinim?«
»Posjeti je u snovima. Uvijek mi to pokušavaš objasniti, ali nikada to
nisam vidjela. Daj da te gledam.«
Buljio je u nju bez riječi.
»Nije li to voajerski?«
»Adriane! Želim to naučiti i sve smo drugo probali. Ponekad oko tebe
osjetim magiju. Samo to učini, dobro?«
Htio je ponovno protestirati, ali nakon što joj je nekoliko trenutaka
proučavao lice, nije ništa rekao. U glasu joj se čula oštrina i zahtjev, jako
netipično za nju.
»Dobro, pokušat ću.«
Cijela ta zamisao da će mi Adrian pokušati ući u glavu dok ga ja gledam
iz Lissine glave bila je u najmanju ruku nadrealna. Nisam znala što
očekivati od njega. Uvijek sam se pitala mora li i on spavati ili barem
imati zatvorene oči. Činilo se da nije morao. Umjesto toga zagledao se u
praznu točku, oči su mu se ispraznile, a um mu je napustio sobu. Kroz
Lissine oči vidjela sam da neka magija zrači iz njega i njegove aure i ona
97
je pokušala analizirati svaku zraku. Onda, bez upozorenja, magija je
nestala. Trepnuo je i odmahnuo glavom.
»Oprosti, ne mogu.«
»Zašto ne?«
»Najvjerojatnije zbog toga što je budna. Jesi li naučila što promatrajući
me?«
»Malo. Vjerojatno bi bilo korisnije da si zbilja uspostavio kontakt.« Lissa
je opet imala razdražljiv ton.
»Može biti bilo gdje u svijetu, znaš ? U bilo kojoj vremenskoj zoni.«
Njegove je riječi prigušilo zijevanje. »Možda možemo probati u različito
doba dana. Znao sam je uloviti... ustvari, negdje u ovo vrijeme. Ponekad
je ulovim rano ujutro.«
»Onda je možda blizu«, rekla je Lissa.
»Ili se ravna po ljudskom dnevnom rasporedu na nekom drugom kraju
svijeta.«
Entuzijazam joj je splasnuo.
»Točno. Ili to.«
»Kako to da vas dvoje nikada ne izgledate kao da nešto radite?«
Christian je ušetao u sobu, sa zanimanjem promatrajući Lissu koja je
sjedila na podu i Adriana koji se protegnuo na kauču. Iza Christiana stajao
je netko koga nisam očekivala vidjeti. Adrian, koji je žene mogao osjetiti
na kilometre, odmah je opazio pridošlicu.
»Gdje si našao maloljetnicu?« pitao je.
Christian je upozoravajuće pogledao Adriana.
»Ovo je Jill.« Fogurnuo je Jill Mastrano ispred sebe, a ona je raskolačenih
svijetlozelenih očiju zvjerala po sobi. »Jill, ovo su Lissa i Adrian.«
Jill je bila među posljednjim osobama koje bih očekivala tamo. Upoznala
sam je prije otprilike mjesec dana. Išla je u prvi razred srednje, što je
značilo da će na jesen krenuti u višu školu. Kao i većina moroja, bila je
supermršava, ali impresivne visine čak i za vampirske standarde. Zbog
toga je izgledala poput čačkalice. Kosa joj je padala u svijetlosmeđim
kovrčama do sredine leđa i bila bi prekrasna, da ju je znala pravilno
oblikovati. Zasad je bila nekako neuredna i ukupan dojam, iako se
doimala pristalom, bio je nekako čudan.
»B-bok«, rekla je gledajući od lica do lica. Što se nje tiče, ovo su bile
najslavnije morojske face. Gotovo se onesvijestila kada je upoznala mene
i Dimitrija. Sudeći po izrazu njezina lica, sada je bila u sličnom stanju.
»Jill želi naučiti koristiti svoje moći za dobro, a ne za zlo«, rekao je
Christian komično namignuvši. To je bila njegova šifra da kaže kako se
Jill želi naučiti boriti s magijom.
98
Meni je također rekla kako je to zanima pa sam joj savjetovala da pronađe
Christiana. Bilo mi je drago što je dovoljno hrabra da posluša moj savjet. I
Christian je bio poznat u kampusu, iako više zloglasan.
»Još jedna novakinja?« upitala je Lissa odmahujući glavom. »Misliš da
ćeš ovu zadržati?«
Jill je preplašeno pogledala Christiana.
»Što to znači?«
»Nakon napada mnogi su rekli da se žele naučiti boriti koristeći magiju«,
objasnio je Christian. »Pa su me pronašli i vježbali smo... jednom ili
dvaput. Onda svi nestanu kada postane teško i kada shvate da moraju
vježbati.«
»Ne pomaže ni to što si zločest učitelj«, istakla je Lissa.
»I sada moraš tražiti novake među djecom«, dodao je Adrian ozbiljno.
»Hej«, rekla je Jill ogorčeno, »imam četrnaest godina.« Odmah se
zacrvenjela jer mu se tako hrabro obratila. Njemu je to bilo zabavno, kao i
puno drugih stvari.
»Moj grijeh«, rekao je. »Koji je tvoj element?«
»Voda.«
»Znači, vatra i voda?« Adrian je iz džepa izvukao novčanicu od sto
dolara. Izravnao ju je. »Dušo, dogovorimo se. Ako možeš učiniti da se
iznad Christianove glave stvori kanta vode i onda mu to izliti na glavu,
dat ću ti ovo.«
»Ja dodajem još deset«, smijala se Lissa.
Jill je ostala bez riječi, ali sumnjala sam da je to zbog toga što joj se
Adrian obratio s »dušo«. Uzimala sam Adriana zdravo za gotovo pa mi je
bilo lako zaboraviti kako je zbilja zgodan. Christian je gurnuo Jill prema
vratima.
»Ignoriraj ih. Samo su ljubomorni jer korisnici duha ne mogu juriti u bitke
poput nas.« Kleknuo je kako bi bio u razini s Lissom koja je sjedila na
podu i brzo je poljubio. »Vježbali smo gore u sobi za odmor, ali sada je
moram otpratiti. Vidimo se sutra.«
»Ne moraš«, rekla je Jill. »Mogu se sama vratiti. Ne želim ti biti teret.«
Adrian je ustao.
»Nisi teret. Ako će se itko ovdje isprsiti i biti vitez, onda je najbolje da to
budem ja. Ja ću te odvesti, a zaljubljene ćemo ostaviti njihovu
gugutanju.« Otmjeno se naklonio prema Jill. »Hoćemo li?«
»Adriane...« rekla je Lissa strogim glasom.
»Ma daj«, zakolutao je očima prema Lissi. »Ionako moram krenuti natrag,
od vas nema nikakve koristi nakon zabrane izlaska. I iskreno, za koga me
smatraš? Čak i ja imam granice.«
99
Značajno je pogledao Lissu, a njegov je pogled govorio da je glupa ako
misli da će se upucavati Jill. Lissa je zadržala njegov pogled nekoliko
trenutaka i shvatila da je iskren. Adrian je ponekad bio podlac i nikada
nije tajio svoje zanimanje za mene, ali kada se ponudio otpratiti Jill, to
nije bio dio plana zavođenja. Samo je bio ljubazan.
»Dobro«, rekla je Lissa. »Vidimo se poslije. Drago mi je što smo se
upoznale, Jill.«
»I meni«, odvratila je Jill. Usudila se nasmiješiti Christianu. »Hvala ti još
jednom.«
»Bolje ti je da se pojaviš na sljedećem treningu«, upozorio ju je.
Adrian i Jill baš su izlazili kroz vrata kada je ušla Avery.
»Hej, Adriane...« Avery je odmjerila Jill. »Tko je maloljetnica?«
»Hoćete me više prestati tako zvati?!« uzviknula je Jill.
Adrian je uperio prst u Avery kao da je kori.
»Tiho. Tobom ću se kasnije pozabaviti, Lazarice.«
»Nadam se«, zacvrkutala je. »Ostavit ću vrata otključana.«
Jill i Adrian su otišli, a Avery je sjela pokraj Lisse. Činila se dovoljno
veselom da bude pijana, ali Lissa nije na njoj osjetila alkohol. Brzo je
naučila da je dio Avery uvijek živ i slobodan, neovisno o piću.
»Zbilja si pozvala Adriana kasnije u sobu?« upitala je Lissa. Zadirkivala
ju je, ali potajno se pitala događa li se što između njih dvoje. I da, obje
smo se to pitale.
Avery je slegnula ramenima.
»Ne znam. Možda. Ponekad se družimo nakon što vi odete na spavanje.
Nećeš valjda sada biti ljubomorna?«
»Ne«, nasmijala se Lissa. »Samo sam znatiželjna. Adrian je dobar tip.«
»Da?« pitao je Christian. »Definiraj dobar.« Avery je podigla ruku i
počela nabrajati na prste.
»Nevjerojatno zgodan, duhovit, bogat, u rodu s kraljicom...«
»Jesi li već odabrala vjenčanicu«, pitala je Lissa i dalje se smijući.
»Nisam još«, rekla je Avery. »Još prikupljam podatke. Mislila sam da će
biti lak plijen za Avery Lazar, ali nije ga lako shvatiti.«
»Ja ne želim ovo slušati«, rekao je Christian.
»Ponekad se ponaša poput frajera za jednu noć. Drugi put je potišten kao
kakav romantičar slomljena srca.« Lissa i Christian razmijenili su
znalački pogled koji Avery nije ulovila dok je govorila. »Uglavnom,
nisam došla razgovarati o njemu. Došla sam razgovarati o našemu
bijegu.« Avery je prebacila ruku oko Lisse i gotovo je srušila.
»Odakle? Iz učeničkih odaja?«
»Ne. Iz ove škole. Idemo na ludi vikend na kraljevski dvor.«
100
»Što, ovaj vikend?« Lissa se osjećala kao da kasni tri koraka i potpuno
sam je razumjela. »Zašto?«
»Zato što je Uskrs. A Njezino Kraljevsko Visočanstvo pomislilo je kako
bi bilo 'divno' kada bi joj se ti pridružila za blagdane.« Odvratila je
uzvišenim i arogantnim glasom. »Budući da se ja sada družim s vama,
tata je zadovoljan mojim ponašanjem.«
»Jadna slijepa budala«, promrmljao je Christian.
»Pa je rekao da mogu ići s tobom.« Avery je bacila pogled na Christiana.
»I ti isto možeš, valjda. Kraljica je rekla da Lissa može povesti gosta, uz
mene, naravno.«
Lissa je pogledala Averyno sretno lice i nije dijelila njezin entuzijazam.
»Mrzim ići na dvor. Tatiana ne prestaje, stalno mi dijeli savjete koje ona
smatra korisnima. Tamo je uvijek dosadno i jadno.« Lissa nije dodala
kako joj je jednom na dvoru bilo zabavno, kada sam ja bila s njom.
»To je zato što tamo još nisi bila sa mnom. Bit će super! Znam sva dobra
mjesta. A kladim se da će i Adrian doći. On se može uvaliti bilo gdje. Bit
će kao da smo na dvostrukom spoju.«
Lissa je polako počela prihvaćati da bi to moglo biti zabavno. Ona i ja
smo uspjele pronaći nešto od tih »dobrih mjesta« skrivenih ispod ulaštene
površine dvorskoga života. Svaki drugi posjet bio je takav kako ga je
opisala, ukočen i poput poslovnoga sastanka. Ali sada, ako ode s
Christianom i divljom, spontanom Avery? To je nudilo mnoštvo
mogućnosti.
Sve dok Christian to nije uništio.
»Na mene nemojte računati«, rekao je. »Ako možeš povesti samo jednu
osobu, povedi Jill.«
»Koga?« pitala je Avery.
»Maloljetnicu«, objasnila je Lissa. Zaprepašteno je pogledala Christiana.
»Zašto bih, pobogu, povela Jill? Tek sam je upoznala.«
»Zato što se ozbiljno želi naučiti braniti. Trebaš je upoznati s Mijom.
Obje su specijalizirale vodu.«
»Da«, dodala je Lissa znalački. »A činjenica da mrziš dvor nema veze s
tim?«
»Pa...«
»Christiane!« Lissa je odjednom postala ljuta. »Zašto to ne možeš učiniti
za mene?«
»Zato što mrzim način na koji me ta kuja od kraljice gleda«, odvratio je.
Lissi to nije bilo dovoljno uvjerljivo.
»Da, ali kada maturiramo, ja ću tamo živjeti. Onda ćeš morati dolaziti k
meni.«
MIN@
101
»Da, pa... onda mi prvo dopusti ovaj mali odmor.«
Lissina je uzrujanost rasla.
»Oh, razumijem kako je to. Ja tvoja sranja moram stalno trpjeti, ali ti se
ne možeš žrtvovati za mene.«
Avery je pogledala jedno pa drugo, a potom ustala.
»Ostavljam vas, djeco, da to sami riješite. Mene nije briga ide li Christian
ili maloljetnica dokle god ti ideš.« Spustila je pogled na Lissu. »Ideš, zar
ne?«
»Da, idem.« Ako ništa drugo, Christianovo je odbijanje samo potaknulo
Lissu.
Avery se nacerila.
»Zakon. Idem ja sad, ali vas dvoje ima da se pomirite poljupcem kada
odem.«
Na vratima se odjednom pojavio Averyn brat Reed.
»Jesi li spremna?« pitao ju je. Kada god je progovorio, to je zvučalo poput
gunđanja. Avery je pobjednički pogledala ostale.
»Vidite? Moj galantni brat došao me otpratiti prije nego što me domski
nadzornici potjeraju. Sada će Adrian morati pronaći novi uzbudljiv način
da dokaže svoje viteštvo.«
Reed nije izgledao galantno ili viteški, ali bilo je lijepo od njega što ju je
došao otpratiti u njezinu sobu. Možda je imala pravo, možda nije bio tako
loš kako su ljudi mislili.
Čim je Avery otišla, Lissa se okrenula Cliristianu.
»Ozbiljan si kada kažeš da povedem Jill umjesto tebe?«
»Da«, odvratio je. Pokušao joj je leći natrag u krilo, ali odgurnula ga je.
»Ali brojit ću sekunde do tvoga povratka.«
»Ne mogu vjerovati da ovo smatraš vicem.«
»Ne smatram«, odgovorio je. »Gle, nisam te htio naljutiti, dobro? Ali
zbilja... Ne želim se baviti svom tom dvorskom dramom. A to bi bilo
dobro za Jill.« Namrštio se. »Nemaš valjda nešto protiv nje?«
»I ne poznajem je«, rekla je Lissa. I dalje je bila uzrujana, više nego što
bih očekivala od nje, što je bilo neobično.
Christian je uhvatio Lissu za ruke, a lice mu je bilo ozbiljno. Te plave oči
koje je voljela malo su ublažile ljutnju.
»Molim te. Ne pokušavam te naljutiti. Ako ti je to zbilja toliko važno...«
Lissina ljutnja nestala je u trenu. Naglo, kao da je netko pritisnuo
prekidač.
»Ne, ne smeta mi povesti Jill, iako nisam sigurna da bi se ona trebala
družiti s nama i raditi što god da je Avery isplanirala.«
»Predaj Jill Miji. Ona će je čuvati tijekom vikenda.«
102
Lissa je kimnula pitajući se zašto ga Jill toliko zanima.
»Dobro. Ali ne radiš to zato što ti se ne sviđa Avery, je 1' tako?«
»Ne, sviđa mi se Avery. Uz nju se više smiješ.«
»Uz tebe se smijem.«
»Zato sam rekao 'više'.« Christian je nježno poljubio Lissinu ruku. »Tako
si tužna otkad je Rose otišla. Drago mi je što se družiš s nekim novim...
mislim, iako sve što trebaš možeš dobiti od mene.«
»Avery nije zamjena za Rose«, odvratila je Lissa brzo.
»Znam. Ali podsjeća me na nju.«
»Molim? Nemaju ništa zajedničko.«
Christian se uspravio i sjeo pokraj nje, naslonivši lice na njezino rame.
»Avery"je poput stare Rose, one prije nego što ste vas dvije otišle.«
I Lissa i ja smo zastale kako bismo razmislile o tome. Je li imao pravo?
Prije nego što su se Lissine moći duha počele pojavljivati, ona i ja živjele
smo za zabavu. I da, u pola slučajeva ja sam bila ta koja je smišljala kako
se ludo zabaviti, zbog čega smo upadale u nevolje. Jesam li bila divlja kao
što se Avery ponekad doimala?
»Nitko ikada neće biti poput Rose«, rekla je Lissa sjetno.
»Neće«, složio se Christian. Poljubio ju je kratko i nježno. »Ali bit će
drugih prijatelja.«
Znala sam da ima pravo, ali nisam mogla spriječiti tračak ljubomore. A i
brinula sam se. Lissin kratak nalet ljutnje došao je niotkuda. Razumjela
sam kako želi da i Christian ide, ali ponašala se poput kuje, a i njezina
briga zbog Jill, koja je graničila s ljubomorom, također je bila čudna.
Lissa nije imala razloga sumnjati u Christianove osjećaje, pogotovo ne
zbog nekoga poput Jill. Lissine promjene raspoloženja previše su me
podsjećale na stare dane.
Najvjerojatnije je bila umorna, ali neki instinkt, možda zbog naše
povezanosti, rekao mi je da nešto nije u redu. Bio je to trenutan osjećaj i
nisam ga uspjela zadržati. Poput vode koja curi kroz prste. Ipak, instinkti
su mi i ranije bili točni i odlučila sam češće provjeravati kako je Lissa.
Dvanaesto poglavlje
Nakon posjeta Lissi imala sam više pitanja nego odgovora te, bez pravoga
plana, jednostavno sam ostala kod Belikovih sljedećih nekoliko dana.
Zapala sam u njihovu rutinu i opet me iznenadilo koliko je to jednostavno.
Trudila sam se biti korisna, obavljala sam sve zadatke koje su mi zadali i
čak sam pazila na bebu, (nešto u čemu se nisam osjećala jako ugodno jer
103
obuka za čuvara nije ostavljala puno vremena nakon škole za poslove
poput čuvanja djece). Yeva me neprestano promatrala. Nikada nije ništa
rekla, ali izgledala je kao da sve to ne odobrava. Nisam bila sigurna želi li
da odem ili jednostavno uvijek tako izgleda. Međutim, ostali me uopće
nisu ispitivali. Bili su presretni što sam s njima i to su stalno pokazivali.
Viktorija je bila posebno sretna.
»Da barem možeš doći s nama u školu«, sjetno je rekla jedne večeri. Puno
sam vremena provodila s njom.
»Kada se vraćaš?«
»U ponedjeljak, odmah nakon Uskrsa.«
Osjetila sam veliku tugu u srcu. I ako ostanem u Baji i ako odem, jako će
mi nedostajati.
»Čovječe, nisam znala da je to tako brzo.«
Tišina se spustila na nas, a onda me ona iskosa pogledala.
»Jesi li razmišljala... pa, jesi li možda razmišljala o tome da dođeš s nama
u Svetog Basila?«
Zagledala sam se u nju.
»Svetog Basila? I tvoja se škola zove po svecu?« To nije bio slučaj sa
svim školama. Adrian je pohađao školu na istočnoj obali koja se zvala
Adler.
»Naš je svetac ljudski«, nasmijala se. »Možeš se tamo upisati. Možeš
završiti zadnju godinu, sigurna sam da bi te primili.«
Od svih ludih mogućnosti koje sam razmatrala na ovom putovanju, a
vjerujte mi, razmišljala sam o puno ludosti, ovo je bilo nešto što mi
nikada nije palo na pamet. Otpisala sam školu. Bila sam sigurna da više
nemam što naučiti, dobro, nakon susreta sa Sydney i Markom postalo je
očito da postoji još nekoliko stvari. Ali, kada se uzme u obzir ono što sam
planirala učiniti sa životom, nisam mislila da bi mi još jedno polugodište
matematike i znanosti puno pomoglo. Što se tiče obuke za čuvara, morala
sam se još samo pripremiti za testiranja na kraju godine. Nekako sam
sumnjala da bi ti testovi i izazovi bili blizu onoga što sam već doživjela sa
strigojima.
Odmahnula sam glavom.
»Mislim da sam gotova sa školom. Uostalom, sve je na ruskom.«
»Preveli bismo ti.« Vragolasto se nasmiješila. »Uostalom, udaranje i
lupanje ne treba prijevod.« Zamišljen izraz lica zamijenio je osmijeh. »Ali
ozbiljno, ako nećeš završiti školu i nećeš biti čuvarica... pa zašto ne
ostaneš ovdje? Mislim, u Baji. Možeš živjeti s nama.«
»Neću biti krvna kurva«, odvratila sam kao iz topa.
Licem joj je preletio neobičan izraz.
104
»Nisam mislila na to.«
»Nisam trebala to reći. Oprosti.«
Bilo mi je žao zbog komentara. Iako sam čula glasine o krvnim kurvama
u gradu, vidjela sam samo jednu ili dvije, a žene iz obitelji Belikov
svakako nisu bile među njima. Sonjina trudnoća bila mi je misterij, ali rad
u ljekarni nije zvučao nečasno. Doznala sam malo više o Karolininoj
situaciji. Otac njezine djece bio je moroj s kojim je navodno imala pravu
vezu. Nije postala jeftina time što je bila s njim i on je nije iskoristio.
Nakon rođenja djeteta odlučili su se rastati, ali na prijateljski način.
Karolina je sada navodno izlazila sa čuvarem koji ju je posjećivao kad
god je imao slobodno.
Tih nekoliko krvnih kurvi koje sam vidjela u gradu uklapale su se u
stereotip koji sam imala o njima. I odjećom i šminkom pokazivale su da
su lake. Masnice na vratu jasno su davale do znanja kako im nije problem
dopustiti partnerima da im piju krv tijekom seksa, što je uglavnom bila
najljigavija stvar koju dhampir može učiniti. Samo su ljudi davali krv
morojima. Moja rasa nije. Dopustiti to, posebno tijekom seksa, pa, kao što
sam rekla, bilo je ljigavo. Najprljavija stvar koju možete učiniti.
»Mama bi bila presretna da ostaneš. Možeš se zaposliti i biti dio naše
obitelji.«
»Ne mogu zamijeniti Dimitrija, Viktorija«, rekla sam nježno.
Ispružila je ruku i utješno stisnula moju.
»Znam. Nitko to od tebe ne očekuje. Sviđaš nam se zbog sebe same,
Rose. Osjećam da je tvoj boravak ovdje ispravan, Dimka je s razlogom
odlučio biti s tobom. Uklapaš se ovdje.«
Pokušala sam zamisliti život koji je opisala. Bio je... jednostavan.
Udoban. Bez briga. Samo život s obitelji punom ljubavi, smijeh i druženje
svake večeri. Mogla bih živjeti svoj život, a ne slijediti nekoga drugog po
cijele dane. Imala bih sestre. Ne bi bilo borbe, osim u obrani. Mogla bih
odustati od plana da ubijem Dimitrija, za kojeg sam znala da će ubiti i
mene, ili fizički ili duhovno. Mogla bih izabrati racionalan put, pustiti ga i
prihvatiti da je mrtav. Ali ipak... ako to odlučim, zašto se ne bih
jednostavno vratila u Montanu? Lissi i Akademiji?
»Ne znam«, rekla sam Viktoriji konačno. »Ne znam što ću učiniti.«
Bilo je to neposredno poslije večere i ona je, oklijevajući, pogledala na
sat.
»Ne želim te ostaviti jer nemamo još puno vremena biti zajedno, ali...
trebala bih se uskoro naći s nekim...«
»S Nikolajem?« zadirkivala sam je.
105
Odmahnula je glavom, a ja sam pokušala prikriti razočaranje. Vidjela sam
ga nekoliko puta i postajao mi je sve simpatičniji. Šteta što Viktorija nije
mogla rasplamsati nikakve osjećaje za njega. Ali sada sam se pitala
sprječava li je što, ili bolje tko, u tome.
»Dobro, da čujem«, rekla sam s osmijehom. »Tko je on?«
Lice joj je bilo bezlično, dobra kopija Dimitrijeva.
»Prijatelj«, rekla je neodređeno. Ali mislim da sam joj vidjela osmijeh u
očima.
»Netko iz škole?«
»Ne«, uzdahnula je. »Upravo je to problem. Zbilja će mi nedostajati.«
Osmijeh mi je splasnuo.
»Znam kako ti je.«
»Oh«, izgledala je malo posramljeno. »Baš sam glupa. Moji problemi...
pa, iskreno, nisu ništa prema tvojima. Mislim, možda ga neću vidjeti neko
vrijeme, ali vidjet ću ga. Ali Dimitrija više nema. Nećeš ga više nikada
vidjeti.«
To možda nije bilo posve točno. Ali nisam joj rekla. Umjesto toga samo
sam odvratila:
»Da.«
Na moje iznenađenje, zagrlila me je.
»Znam što je ljubav. Izgubiti to... ne znam. Ne znam što reći. Mogu ti
samo kazati da smo svi uz tebe. Svi mi, dobro? Ne možeš zamijeniti
Dimitrija, ali osjećam se kao da si mi sestra.«
Kada me nazvala sestrom, osjetila sam istodobno i šok i toplinu. Nakon
toga morala se poći spremiti za spoj. Brzo se presvukla i našminkala,
definitivno joj je više od prijatelja, zaključila sam, i otišla van. Bilo mi je
nekako drago jer nisam htjela da vidi suze koje su njezine riječi izazvale.
Cijeli sam život provela kao jedinica. Lissa je bila najbliže sestri što sam
je ikada imala. Uvijek sam o Lissi mislila kao o sestri, sestri koju sam
sada izgubila. Čuti Viktoriju kako me zove sestrom... pa uzburkalo je
nešto u meni. Nešto što mi je reklo da zbilja imam prijatelje i da nisam
sama.
Nakon toga otišla sam u kuhinju, a Olena mi se uskoro pridružila. Tražila
sam hranu.
»To je Viktorija otišla?« upitala je.
»Da, otišla je naći se s prijateljem.« Nema šanse da izdam Viktoriju.
Olena je uzdahnula.
»Htjela sam da mi nešto obavi u gradu.«
»Ja ću«, rekla sam revno. »Čim nešto pojedem.«
Ljubazno mi se nasmiješila i pomilovala me po obrazu.
106
»Imaš dobro srce, Rose. Vidim zašto te Dimka volio.«
Zbilja je nevjerojatno, pomislila sam, kako lako ovdje prihvaćaju moju
vezu s Dimitrijem. Nitko nije spomenuo naše godine ili to da mi je bio
profesor. Kao što sam rekla Sydney, bilo je kao da sam njegova udovica
ili nešto slično, a Viktorijine riječi o mom ostanku vrtjele su mi se po
glavi. Zbog načina na koji me Olena gledala doista sam se osjećala poput
njezine kćeri i još sam jednom proživjela one izdajničke osjećaje vezane
za moju majku. Vjerojatno bi korila mene i Dimitrija. Rekla bi da je to
neprimjereno i da sam premlada. Ili možda ne bi? Možda sam bila
pregruba.
Olena je strogo odmahnula glavom kada me vidjela ispred otvorenoga
kuhinjskog ormarića.
»Ali prvo moraš jesti.«
»Samo nešto na brzinu«, uvjerila sam je. »Nemoj se mučiti.«
Na kraju mi je kriške crnoga kruha koji je ranije ispekla premazala cijelim
pakiranjem maslaca jer je znala da volim debelo namazan kruh. Karolina
me zadirkivala da bi Amerikanci bili šokirani kada bi znali od čega je taj
kruh pa nikada nisam pitala. Bio je nekako i sladak i kiseo istodobno i
obožavala sam ga.
Olena je sjela nasuprot meni i gledala me kako jedem.
»To je najviše volio kad je bio mali.«
»Dimitri?«
Kimnula je.
»Svaki put kad bi došao na praznike, prvo bi tražio taj kruh. Toliko je jeo
da sam morala peći jedan samo za njega. Cure nikada nisu toliko jele.«
»Dečki uvijek više jedu.« Iako sam ja mogla držati korak s njima. »A i on
je veći i viši od većine.«
»Istina«, razmišljala je. »Ali na kraju je došlo do toga da sam ga natjerala
da ga sam peče. Rekla sam mu kako će tako naučiti koliko je truda
potrebno uložiti u to.«
Nasmijala sam se.
»Ne mogu zamisliti Dimitrija kako peče kruh.«
Čim sam to izgovorila, predomislila sam se. Moje prve asocijacije na
Dimitrija uvijek su bile snažne, prvo sam pomislila na seksi boga ratnika.
Ali ono što ga je činilo tako divnim bila je njegova nježnost i obzirnost
pomiješana s ubojitom snagom. Iste ruke koje su tako precizno rukovale
kolcima brižno bi mi odmaknule kosu s lica. Oči koje su mogle uočiti
svaku opasnost gledale bi me zamišljeno i s obožavanjem, kao da sam
najnevjerojatnija i najljepša žena na svijetu.
107
Uzdahnula sam obuzeta slatko-gorkom boli u prsima koja mi je već
postala poznata. Kakva glupost, uznemiriti se zbog kruha. Ali tako je to
išlo. Osjećaji bi proradili svaki put kada sam razmišljala o Dimitriju.
Olenin pogled, ljubazan i suosjećajan, bio je na meni.
»Znam«, rekla je pogađajući moje misli. »Znam točno kako se osjećaš.«
»Postane li lakše?« pitala sam.
Za razliku od Sydney, Olena je imala odgovor.
»Da. Ali nikada više nećeš biti ista.«
Nisam znala jesu li njezine riječi bile utješne ili ne. Kad sam dovršila s
objedom, dala mi je kratak popis namirnica pa sam krenula prema središtu
grada, radosna što sam vani i u pokretu. Neaktivnost mi nije odgovarala.
U dućanu s namirnicama iznenadila sam se kada sam ugledala Marka.
Stekla sam dojam da on i Oksana ne dolaze često u grad. Ne bi me čudilo
da su sami proizvodili hranu i živjeli od zemlje. Srdačno mi se
osmjehnuo.
»Pitao sam se jesi li još tu.«
»Jesam.« Podigla sam košaru. »Kupujem Oleni neke namirnice.«
»Drago mi je što si još ovdje«, rekao je. »Izgledaš... mirnije.«
»Mislim da mi tvoj prsten pomaže. Barem što se tiče mira. Nije mi puno
pomogao u donošenju odluka.«
Namrštio se i prebacio mlijeko koje je držao iz jedne ruke u drugu.
»Kakvih odluka?«
»Što da sada radim. Kamo da idem.«
»Zašto ne bi ostala ovdje?«
Bilo je jezivo koliko je ovaj razgovor nalikovao onom koji sam vodila s
Viktorijom. Moj je odgovor bio jednak.
»Ne znam što bih radila kada bih ostala.«
»Zaposli se. Živi s Belikovima. Vole te, znaš ? Uklapaš se u njihovu
obitelj.«
Onaj topli osjećaj voljenosti vratio se i opet sam se pokušala zamisliti
kako ostajem kod njih, radim u ovakvom dućanu ili kao konobarica.
»Ne znam«, rekla sam. Zvučala sam poput pokvarene ploče. »Ne znam je
li to život za mene.«
»Bolji je od nečega drugog«, upozorio me. »Bolje nego da odjuriš bez
ikakve prave svrhe i bacaš se u opasnost. To nije nikakav izbor.«
Ipak, to je bio razlog mojega dolaska u Sibir. Unutarnji glas me ukorio.
Dimitri, Rose. Jesi li zaboravila na Dimitrija? Jesi li zaboravila da si ga
došla osloboditi, kao što bi on i htio? Ali, je li to doista nešto što bi on
htio ? Možda bi mu bilo draže da sam ja na sigurnom?
108
Jednostavno nisam znala, a bez Masonove daljnje pomoći, odgovori su mi
bili još nejasniji. Pomisao na Masona odjednom me podsjetila na nešto što
sam potpuno zaboravila.
»Kad smo onda razgovarali... pa govorili smo o tome što Oksana i Lissa
mogu. Ali što je s toboml«
Mark se namrštio.
»Kako to misliš?«
»Jesi li ikada... jesi li ikada susreo, ovaj, duhove?«
Prošlo je nekoliko trenutaka, a potom je uzdahnuo.
»Nadao sam se da ti se to neće dogoditi.«
Zaprepastilo me koliko sam olakšanje osjetila kada sam otkrila da nisam
jedina koja je imala iskustva s duhovima. Iako sam sada znala da sam
meta duhova zbog toga što sam umrla i posjetila svijet mrtvih, to je i dalje
bila jedna od najstravičnijih posljedica sjenkina poljupca.
»Je li ti se to dogodilo bez tvoje volje?« upitala sam. »U početku. Onda
sam to naučio kontrolirati.«
»I ja.« Odjednom sam se prisjetila štale. »Ustvari, to nije posve točno.«
Tiho sam mu ispripovjedila što se dogodilo na putu u Baju sa Sydney.
Nisam o tome nikome govorila.
»Ne smiješ nikada to ponoviti«, rekao je ozbiljno.
»Ali nisam namjerno! Jednostavno se dogodilo.«
»Uspaničila si se. Trebala ti je pomoć i dio tebe zazvao je duhove koji su
bili blizu. Ne radi to. To nije u redu i lako je izgubiti kontrolu.«
»I ne znam kako sam to učinila.«
»Kao što sam rekao, gubitak kontrole. Nemoj nikada dopustiti da te
obuzme panika.«
Starija žena sa šalom prebačenim preko glave i košarom punom povrća
prošla je pokraj nas. Čekala sam dok nije otišla, a potom sam upitala
Marka:
»Zašto su se borili za mene?«
»Zato što mrtvi mrze strigoje. Strigoji su neprirodni, ni živi ni mrtvi, samo
postoje u nekom međustanju. Kao što mi osjećamo to zlo, tako ga
osjećaju i duhovi.«
»Zvuči kao da bi mogli biti korisno oružje.«
Njegovo lice, obično mirno i vedro, namrštilo se.
»To je opasno. Ljudi poput nas već hodaju po rubu tame i ludila.
Otvoreno zazvati mrtve samo nas približava padu preko tog ruba i tome
da izgubimo razum.« Pogledao je na sat i uzdahnuo. »Slušaj, moram ići,
ali ozbiljan sam, Rose. Ostani ovdje. Mani se neprilika. Bori se sa
109
strigojima ako ti dođu, ali ne odlazi ih naslijepo tražiti. I definitivno ostavi
duhove na miru.«
Bilo je to puno savjeta odjednom, puno savjeta za koje nisam bila sigurna
da ih mogu poslušati. Ali zahvalila sam mu i poslala pozdrave Oksani
prije nego što sam i sama platila i otišla. Vraćala sam se prema Oleninoj
kući kada sam skrenula za ugao i gotovo se sudarila s Abeom.
Bio je odjeven u svom uobičajenom razmetnom stilu, nosio je onaj skupi
kaput i zlatnožuti šal koji je pristajao uz njegov zlatni nakit. Njegovi su
čuvari bili u blizini, a on se ležerno naslonio na cigleni zid zgrade.
»Znači zato si došla u Rusiju? Da ideš na plac poput kakve seljanke?«
»Ne«, rekla sam. »Naravno da nisaam.«
»Onda samo razgledavaš grad?«
»Ne. Pomažem. Prestani pokušavati izvući informacije iz mene. Nisi
toliko pametan koliko misliš.«
»To nije istina«, odvratio je.
»Gle, već sam ti rekla, došla sam Belikovima javiti novosti. Tako se sada
možeš vratiti i reći osobi za koju radiš da je to zapravo to.«
»A ja sam ti već rekao da mi ne lažeš«, odgovorio je. Ponovno sam
vidjela neobičnu mješavinu opasnosti i humora. »Nemaš pojma koliko
sam s tobom bio strpljiv. Od bilo koga drugoga dobio bih željene podatke
već prve večeri.«
»Baš sam sretnica«, odbrusila sam. »I što sad? Odvest ćeš me u uličicu i
mlatiti me dok ti ne kažem zašto sam ovdje? Sve me manje zanima ova
tvoja igra zastrašujućeg šefa mafije, znaš?«
»A ja gubim strpljenje s tobom«, odvratio je. Humor je nestao i kad se
nadvio nad mene, s nelagodom sam primijetila da je bolje građen od
većine moroja. Mnogi su moroji izbjegavali tučnjavu, ali ne bi me čudilo
da je Abe sredio jednak broj ljudi kao i njegovi tjelohranitelji. »Iskreno,
više me ne zanima zašto si ovdje. Samo trebaš otići. Odmah.«
»Ne prijeti mi, starče. Otići ću kad ja budem htjela.« Bilo je to smiješno.
Upravo sam se zaklela Marku kako ne znam mogu li ostati u Baji, ali kada
me Abe stisnuo, smjesta sam se htjela ukopati. »Ne znam od čega me
pokušavaš udaljiti, ali ne bojim te se.« Ni to nije bilo potpuno točno.
»Trebala bi se bojati«, odvratio je prijazno. »Ja ti mogu biti ili najbolji
prijatelj ili najgori neprijatelj. Ako odeš, isplatit će ti se. Možemo se
dogovoriti.«
Dok je govorio, u očima mu je svijetlilo nešto nalik uzbuđenju. Prisjetila
sam se kako ga je Sydney opisala kao manipulatora i imala sam osjećaj da
je za ovo živio, za pregovore i razmjene, a sve kako bi dobio ono što želi.
110
»Ne«, odvratila sam. »Otići ću kad za to budem spremna. Ni ti ni osoba za
koju radiš ne možete učiniti ništa u vezi s tim.«
Nadala sam se da djelujem odvažno i okrenula se. Zgrabio me za rame i
povukao natrag, zbog čega sam gotovo prosula namirnice. Nasrnula sam
spremna za napad, ali njegovi čuvari u trenu su se stvorili pokraj njega.
Znala sam da neću daleko dospjeti.
»Tvoje vrijeme ovdje je isteklo«, prosiktao je Abe. »U Baji. U Rusiji.
Vrati se u SAD i dat ću ti sve što trebaš, novac, kartu za prvi razred, što
god hoćeš.«
Počela sam se oprezno povlačiti izvan njegova dohvata.
»Ne trebam tvoju pomoć ni tvoj novac, sam Bog zna odakle ti.« Preko
puta nas nekolicina ljudi je smijući se i razgovarajući skrenula u ulicu, a
ja sam se još odmaknula, sigurna da Abe neće napraviti scenu pred
svjedocima. To me ohrabrilo, što je vjerojatno bilo glupo s moje strane. »I
već sam ti rekla: vratit ću se kad ja to budem htjela.«
Abe je podigao pogled prema pješacima i isto tako se udaljio od mene
zajedno s čuvarima. Na licu je imao onaj osmijeh koji ledi krv u žilama.
»A ja sam tebi rekao: mogu biti najbolji prijatelj ili najgori neprijatelj.
Nestani iz Baje prije negoli otkriješ što sam.«
Okrenuo se i otišao, na moju sreću. Nisam željela da vidi strah koji su u
meni prouzročile njegove riječi.
Te sam večeri otišla rano u krevet, odjednom se osjećajući nespokojno.
Neko sam vrijeme ležala i listala još jedan časopis koji nisam mogla čitati
i odjednom sam otkrila da sam sve umornija. Mislim kako su me susreti s
Markom i Abeom iscrpili. Markove riječi o ostanku previše su me dirnule
nakon razgovora s Viktorijom. Abeove slabo zamaskirane prijetnje
podigle su moje obrambene sustave pa sam bila na oprezu pred svakim
tko bi mogao raditi za njega na tome da me makne iz Rusije. Kada će,
pitala sam se, zbilja izgubiti strpljenje i prestati se pokušavati nagoditi?
Zaspala sam i okružio me poznat osjećaj Adrianova sna. Prošlo je puno
vremena od posljednjega takva sna i pomislila sam da me doista poslušao
kada sam mu rekla da me ostavi na miru. Naravno, to sam mu uvijek
govorila. Ovo je bilo najdulje razdoblje bez posjeta i, iako sam mrzila to
priznati, nekako mi je nedostajao.
Scena u koju nas je smjestio ovoga puta bila je na zemljištu Akademije,
pošumljeni dio blizu jezera. Sve je bilo zeleno i u cvatu, sjalo je sunce.
Sumnjala sam da trenutačno vrijeme u Montani odgovara Adrianovoj
tvorevini, ali on je imao kontrolu. Mogao je raditi što god je htio.
»Mala dhampirice«, rekao je s osmijehom. »Dugo se nismo vidjeli.«
111
»Mislila sam da si me otpisao«, odvratila sam i sjela na veliki glatki
kamen.
»Tebe nikada«, rekao je. Stavio je ruke u džepove i polagano došao do
mene. »Iako... iskreno, ovog puta. jesam planirao držati se podalje. Ali...
pa, morao sam se uvjeriti da si još živa.«
»Živa i zdrava.«
Nasmiješio mi se. Sunce je obasjavalo njegovu smeđu kosu dajući mu
zlatno-kestenjaste pramenove.
»Dobro. Ustvari, izgledaš jako dobro. Aura ti je bolja nego što je to ikada
bila.« Očima je odlutao od moga lica do mojih ruku koje sam držala u
krilu. Namrštio se, kleknuo i podigao mi desnu ruku. »Što je to?«
Nosila sam Oksanin prsten. Iako prsten nije imao ukrase, metal je sjajio
na suncu. Snovi su tako neobični. Iako Adrian i ja nismo baš bili zajedno,
prsten me slijedio u san i zadržao je dovoljno moći da ga on može osjetiti.
»Čar. Ispunjen je duhom.«
Kao ni meni, čini se da ni njemu to nikada nije palo na pamet. Uzbuđenje
mu se vidjelo na licu.
»I liječi, zar ne? On drži tamu podalje od tvoje aure?«
»Donekle«, odgovorila sam osjećajući nelagodu zbog njegove
zaokupljenosti prstenom. Skinula sam ga i spremila u džep. »Privremen
je. Srela sam još jednu korisnicu duha, i dhampira od sjenke poljubljena.«
»Molim? Gdje?« Na licu mu se moglo vidjeti koliko je iznenađen.
Ugrizla sam se za usnu i odmahnula glavom.
»K vragu, Rose! Ovo je važno. Znaš da Lissa i ja tražimo druge korisnike
duha. Reci mi gdje su.«
»Ne. Možda poslije. Ne želim da dolazite za mnom.« Mogli su me već i
loviti uz pomoć Abea, a da i ne znam.
Njegove zelene oči ljutito su bljesnule.
»Gle, pretvaraj se na jedan trenutak da se svijet ne vrti oko tebe, može ?
Radi se o Lissi i meni, o tome da shvatimo ovu ludu magiju u sebi. Ako
znaš nekoga tko nam može pomoći, moramo to znati.«
»Možda poslije«, ponovila sam ledeno. »Uskoro krećem dalje, reći ću
vam onda.«
»Zašto si uvijek tako naporna?«
»Zato što me takvu voliš.«
»Trenutačno ne baš.«
Adrian se stalno tako šalio, ali u tom trenu nešto mi je u njegovim
riječima zasmetalo. Iz nekog razloga, imala sam osjećaj da mu odjednom
nisam draga kao inače.
112
»Pokušaj biti strpljiv«, rekla sam mu. »Sigurna sam da radite na drugim
stvarima. A čini se da Lissa ima pune ruke posla s Avery.«
Riječi su mi prešle preko usana prije nego što sam ih mogla zaustaviti, a
nešto od gorčine i zavisti koju sam osjećala dok sam ih gledala neku večer
čulo mi se u glasu.
Adrian je podigao obrvu.
»Dame i gospodo, ona priznaje. Špijunirala si Lissu, znao sam.«
Odvratila sam pogled.
»I ja samo želim znati da je ona živa.« Kao da postoji mjesto na svijetu
gdje to ne bih znala.
»Jest. Živa i zdrava, kao i ti. Ovaj... uglavnom je zdrava.« Adrian se
namrštio. »Ponekad od nje dobivam čudne vibracije. Kao da nije posve u
redu ili joj aura malo treperi. Nikada to ne traje dugo, ali ipak me
zabrinjava.« Adrianov je glas postao mekši. »I Avery brine za nju, tako da
je Lissa u dobrim rukama. Avery je zapravo nevjerojatna.«
Prezirno sam ga pogledala.
»Nevjerojatna? Što, sviđa ti se?« Nisam zaboravila Averyn komentar o
tome kako će mu ostaviti otključana vrata.
»Naravno da mi se sviđa. Nevjerojatna je osoba.«
»Ne, mislim sviđa. A ne sviđa.«
»Ah, jasno mi je«, odvratio je i zakolutao očima. »Govorimo o
osnovnoškolskim definicijama sviđanja.«
»Nisi mi odgovorio na pitanje.«
»Pa kao što sam rekao, nevjerojatna je osoba. Pametna. Otvorena.
Prelijepa.«
Nešto mi je smetalo u načinu na koji je rekao »prelijepa«.
Opet sam odvratila pogled i igrala se plavim nazarom oko vrata dok sam
pokušavala analizirati svoje osjećaje. Adrian je prvi sve povezao.
»Ljubomorna si, mala dhampirice?«
Podigla sam pogled prema njemu.
»Ne. Da me ti možeš učiniti ljubomornom, već bih davno poludjela, kada
se uzmu u obzir sve cure s kojima šaraš.«
»Avery nije tip cure s kojom šaraš.«
Opet mu je glas bio nježan, sanjiv. To mi nije trebalo smetati. Trebalo mi
je biti drago što ga zanima druga cura. Na kraju krajeva, već sam ga dugo
pokušavala uvjeriti da me ostavi na miru. Dio uvjeta pod kojima mi je dao
novce za ovaj put bilo je obećanje da ću mu pružiti priliku kada se, i ako,
vratim u Montanu. Ako on bude s Avery, to je briga manje za mene.
Iskreno, da je bila bilo koja druga cura osim Avery, ne bi mi smetalo. Ali,
zamisao da ga je ona očarala bila mi je nekako previše.
113
Nije li dovoljno loše što mi je uzela Lissu?
Kako je bilo moguće da me jedna cura može tako lako zamijeniti ?
Ukrala mi je najbolju prijateljicu, a sada je tip koji se zaklinjao nebom i
zemljom da sam ja ona koju želi ozbiljno razmišljao o tome da me
zamijeni.
Licemjerna si, rekao mi je strogi glas u glavi. Zašto misliš da ti je
učinjena nepravda ako je u njihove živote ušao netko novi? Ti si njih
napustila. I Lissu iAdriana. Imaju pravo krenuti dalje sa svojim životom.
Ljutito sam ustala.
»Gle, doista ne želim večeras više razgovarati s tobom. Hoćeš li me
pustiti van iz ovog sna? Neću ti reći gdje sam. Ne želim slušati koliko je
Avery divna i koliko je bolja od mene.«
»Avery se nikada ne bi ponašala poput razmaženog derišta«, odgovorio
je. »Ne bi je vrijeđalo to što je nekome dovoljno stalo do nje da provjeri
kako je. Ne bi mi uskratila priliku da naučim više o svojoj magiji zbog
paranoje da će netko uništiti njezin suludi pokušaj da preboli dečkovu
smrt.«
»Ne govori o derištima«, odvratila sam. »Sebičan si i egocentričan kao i
obično. Uvijek je sve o tebi, čak i ovaj san. Držiš me tu protiv moje volje,
htjela ja to ili ne, zato što te to zabavlja.«
»Dobro«, rekao je hladno. »Prekinut ću ovaj san. I prekidam sve između
nas. Neću više dolaziti.«
»Dobro. Nadam se da si ovoga puta ozbiljan.«
Njegove zelene oči bile su posljednje što sam vidjela prije negoli sam se
probudila u vlastitom krevetu.
Sjela sam dolazeći do daha. Osjećala sam se kao da mi se slama srce i
pomislila sam da ću zaplakati. Adrian je imao pravo, ponašala sam se
poput derišta. Iskalila sam se na njemu, a nije to zaslužio.
Ali ipak... nisam si mogla pomoći.
Nedostajala mi je Lissa.
Čak mi je i Adrian nekako nedostajao. A sada je netko zauzimao moje
mjesto, netko tko neće samo otići kao što sam ja otišla.
Neću više dolaziti.
Po prvi put imala sam osjećaj da doista i neće.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:05 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Trinaesto poglavlje
Sljedećeg dana bio je Uskrs. Svi su bili na nogama i spremali se u crkvu.
Cijela je kuća mirisala na Olenine kolače. Krulilo mi je u želucu i pitala
sam se hoću li moći čekati do popodneva na obilat ručak koji je
pripremila. Iako nisam uvijek bila sigurna što mislim o Bogu, puno sam
puta bila u crkvi. Uglavnom zbog drugih i radi toga da budem pristojna i
društvena. Dimitri je odlazio jer je tamo nalazio mir i pitala sam se hoće li
mi današnji odlazak pružiti uvid u ono što bih trebala učiniti.
Osjećala sam se bijedno pokraj ostalih. Svi su se sredili, ali ja nisam imala
ništa osim traperica i ležernih majica. Viktorija je primijetila da sam
potištena i posudila mi je bijelu čipkastu bluzu koja je bila uska, ali je
ipak izgledala dobro. Kada sam s obitelji sjela u klupu, proučila sam
crkvu i pitala se kako je Dimitri pronalazio utjehu u majušnoj kapeli
Akademije nakon što je odrastao odlazeći u ovu.
Crkva je bila ogromna. U nju bi stale četiri kapele. Strop je bio visok i
pun detalja, a zlatni ukrasi i ikone svetaca kao da su prekrivale svaku
površinu. Bilo je prekrasno, užitak za oči. Zrak je bio težak od tamjana.
Crkva je bila puna i ljudi i dhampira, a iznenadilo me što sam ugledala
čak i neke moroje. Čini se da su moroji koji su posjećivali Baju bili
dovoljno religiozni da dođu u crkvu usprkos raznim prljavim aktivnostima
kojima su se možda bavili. A kad smo već kod moroja...
»Nema Abea«, rekla sam Viktoriji, osvrćući se. Sjedila mi je slijeva, a
Olena zdesna. Abe nije djelovao poput religiozne osobe, ali nekako sam
očekivala da će me slijediti. Nadala sam se kako njegovo odsustvo znači
da je otišao iz Baje. Još uvijek sam bila obeshrabrena našim posljednjim
susretom. »Je li otišao iz grada?«
»Mislim da je musliman«, objasnila je Viktorija, »ali koliko znam, još je
tu. Karolina ga je jutros vidjela.«
Prokleti Zmey. Nije otišao. Kako je ono rekao? Najbolji prijatelj ili
najgori neprijatelj.
Nisam odgovorila pa me Viktorija zabrinuto pogledala.
»Nije nikada ovdje napravio nešto uistinu loše. Obično ima neke sastanke
i onda nestane. Bila sam ozbiljna kad sam rekla kako ne mislim da ti želi
nauditi, ali sada me brineš. Jesi li u kakvoj nevolji?«
Izvrsno pitanje.
»Ne znam. Čini se da ga zanimam, samo to. Ne razumijem zašto.«
Namrštila se.
»Nećemo dopustiti da ti se išta dogodi«, rekla je neustrašivo.
115
Nasmiješila sam se, i zbog njezine brige i zato što je u tom trenutku zbilja
sličila na Dimitrija.
»Hvala. Neki ljudi kod kuće me možda traže i mislim da me Abe... samo
provjerava.« To je bio ljubazan način da opišem nekoga tko će me ili
odvući natrag u SAD dok se ja opirem, ili će samo učiniti da zauvijek
nestanem.
Viktorija kao da je osjetila da ublažavam istinu.
»Dobro, ja sam ozbiljna. Neću mu dopustiti da ti naudi.«
Misa je počela i prekinula naš razgovor. Iako je svećenikovo pjevušenje
bilo prekrasno, meni je još manje značilo nego mise na kakve sam obično
išla. Sve je bilo na ruskom, kao i na sprovodu, a danas se nitko neće
potruditi da mi prevede. Nije bilo važno. I dalje upijajući ljepotu
okruženja, osjetila sam kako mi um luta. Lijevo od oltara, zlatokosi anđeo
gledao me s ikone visoke metar i dvadeset.
Sjetila sam se nečega o čemu dugo nisam razmišljala. Dimitri je jednom
dobio dopuštenje da ga otpratim na kratak izlet u Idaho kako bi se sastao s
drugim čuvarima. Nisam žudjela za time da vidim Idaho, ali bilo mi je
drago što ću provesti vrijeme s njim, a on je uvjerio školske
administratore da je to »u svrhu učenja«. Bilo je to nedugo nakon
Masonove smrti i nakon šoka koji je ta tragedija prouzročila, iskreno
mislim da bi mi dopustili bilo što.
Nažalost, na tom izletu nije bilo opuštenosti i romantike. Dimitri je imao
posla i morao ga je brzo obaviti. Zbog toga smo putovali brzo i stajali
samo kada smo doista morali. Možda je bilo dobro i to što nam je put bio
neuzbudljiv jer je naš posljednji izlet završio tako da smo nabasali na
morojski masakr. Kao i obično, nije mi dopustio da vozim iako sam
tvrdila da nas mogu odvesti do cilja dvostruko brže. Ili mi možda upravo
zato nije dopustio voziti.
Nakon nekog vremena stali smo kupiti benzin i hranu. Bili smo negdje u
planinama, u gradiću koji je po zabačenosti konkurirao Akademiji. Iz
škole sam po lijepom vremenu vidjela planine, ali biti u njima bilo je
potpuno drukčije iskustvo. Okruživale su nas i bile su tako blizu da je
izgledalo kao da možeš samo skočiti i sletjeti na obronak. Dimitri je
završavao s natakanjem goriva. Držala sam sendvič u ruci i prošetala iza
crpke, gdje je pogled bio ljepši.
Civilizacija koju je pružala benzinska crpka nestala je čim sam skrenula.
Pred očima mi se prostirala borova šuma prekrivena snijegom, bilo je tiho
i mirno, samo se slabo čula buka s autoceste iza nas. Srce me boljelo zbog
onog što se dogodilo Masonu i još sam uvijek imala noćne more o
116
strigojima koji su nas zarobili. Znala sam da bol neće samo nestati, ali
pogled na ovaj mir na trenutak me utješio.
Gledala sam netaknut snijeg visok trideset centimetara i odjednom mi je
na pamet palo nešto ludo. Opustila sam se i strovalila na leđa. Zagrlio me
gust snijeg i na trenutak sam se tako odmarala pronalazeći utjehu. Potom
sam počela pomicati ruke i noge gore-dolje praveći nove oblike u snijegu.
Kada sam završila, nisam odmah ustala. Nastavila sam uživati i gledati
kristalno čisto plavo nebo.
»Što radiš?« upitao me Dimitri. »Osim što ti se sendvič ohladio?«
Njegova se sjena nadvila nad mene pa sam ga pogledala. Usprkos
hladnoći, sunce je sjalo i zrake su mu osvjetljavale kosu. Mogao je biti i
sam anđeo, pomislila sam.
»Pravim anđele u snijegu«, odgovorila sam. »Zar ne znaš što je to?«
»Da, znam. Ali, zašto? Sigurno se smrzavaš.«
Nosila sam debeli zimski kaput, kapu, rukavice i sve druge nužne dodatke
za hladno vrijeme. Imao je pravo za sendvič.
»Ne baš. Malo mi je hladno po licu.«
Odmahnuo je glavom i ironično se nasmiješio.
»Bit će ti hladno kad uđeš u auto i kad se taj snijeg počne topiti s tebe.«
»Mislim da si zabrinutiji za auto nego za mene.«
Nasmijao se.
»Najviše se brinem da ćeš se prehladiti.«
»Po ovom vremenu? Nije to ništa.« Potapšala sam snijeg pokraj sebe.
»Dođi. Napravi i ti jednoga pa onda možemo ići.«
I dalje je stajao i gledao me.
»Pa da se i ja smrznem?«
»Da se zabaviš. Da ostaviš svoj trag u Idahu. Uostalom, tebi ovo ne bi
trebalo smetati, zar ne? Niste li vi Sibirci superotporni na hladnoću?«
Glasno je uzdahnuo, ali i dalje se smiješio. To je bilo dovoljno da se
zagrijem.
»Opet ti i tvoje ideje da je u Sibiru kao na Antarktici. Ja sam s juga.
Vrijeme je gotovo isto kao i ovdje.«
»Izmotavaš se«, odgovorila sam. »Ako me ne želiš odvući u auto, moraš i
sam napraviti anđela u snijegu.«
Dimitri me proučavao nekoliko dugih trenutaka i pomislila sam da bi me
zbilja mogao odvući. Ali lice mu je i dalje bilo bezbrižno, a u pogledu mu
se čitala nježnost koja mi je ubrzala srce. Onda se, bez upozorenja, bacio
u snijeg pokraj mene i tiho ležao.
»Dobro«, rekla sam kada nije ništa učinio. »Sada moraš mahati rukama i
nogama.«
117
»Znam kako se rade anđeli u snijegu.«
»Onda napravi anđela! Inače ovo više sliči na policijski obris mjesta
zločina.«
Opet se nasmijao, a zvuk njegova smijeha bio je bogat i topao na mirnom
zraku. Napokon, nakon još malo nagovaranja s moje strane, i on je
pomaknuo ruke i noge i napravio svojega anđela. Očekivala sam da će,
kada završi, skočiti na noge i zahtijevati da nastavimo put, ali umjesto
toga nastavio je ležati i promatrati nebo i planine.
»Lijepo je, ha?« pitala sam. »Pretpostavljam da je na neki način isto kao i
pogled sa skijališta, ali ne znam. Danas imam drukčiji osjećaj prema
svemu tome.«
»Život je takav«, odvratio je. »Rastemo i mijenjamo se, a stara iskustva
ponekad poprime novo značenje. To će ti se događati cijeli život.«
Već sam ga htjela zadirkivati zbog te njegove navike da uvijek iznosi
duboke životne lekcije, ali tada sam shvatila da ima pravo. Kada sam se
tek počela zaljubljivati u Dimitrija, ti su me osjećaji posve obuzeli.
Nikada još nisam bila iskusila takvo što. Bila sam uvjerena da ne postoji
način da ga još više zavolim. Ali sada, nakon iskustva s Masonom i
strigojima, stvari su se promijenile. Još sam ga više voljela. Drukčije,
dublje. Iskusila sam koliko je život uistinu krhak i zbog toga sam ga više
cijenila. Shvatila sam koliko mi on znači i koliko bih bila žalosna da ga
izgubim.
»Misliš da bi bilo lijepo imati kolibu tamo gore?« pitala sam i pokazala
prema obližnjem obronku. »Duboko u šumi, gdje te nitko ne može
pronaći?«
»Meni bi se to svidjelo. Mislim da bi tebi bilo dosadno.«
Pokušala sam zamisliti kako bi bilo da smo on i ja zaglavljeni negdje u
divljini. Mala soba, kamin, krevet... Nisam mislila da bi bilo tako
dosadno.
»Ne bi bilo grozno da imamo kabelsku. I internet.« I da se međusobno
grijemo.
»Oh, Rose.« Nije se nasmijao, ali znala sam da se opet smiješi. »Mislim
da ti nikada ne bi bila sretna na mirnome mjestu. Ti se uvijek trebaš nečim
baviti.«
»Želiš reći da imam poremećaj pozornosti?«
»Ne. Pokušavam reći da je u tebi vatra koja pokreće sve što činiš, zbog
koje moraš popraviti svijet i one koje voliš. Moraš se zauzeti za one koji
to ne mogu sami. To je jedna od prekrasnih stvari na tebi.«
»Samo jedna, ha?« Ton mi je bio veseo, ali njegove su me riječi doista
oduševile.
118
Iskreno je mislio da je to divna vrlina i, dok sam osjećala kako se ponosi
mnome, to mi je značilo više od ičega na svijetu.
»Jedna od mnogih«, odvratio je. Sjeo je i pogledao me. »Znači, za tebe
nisu mirne kolibe. Sve do duboke, duboke starosti.«
»Kad je to? S četrdeset?«
Očajno je odmahnuo glavom i ustao ne odgovorivši na moju šalu. Ipak,
gledao me s jednakom osjećajnošću koju sam mu čula u glasu. Bilo je i
divljenja u njegovu pogledu i pomislila sam kako nikada ne bih mogla biti
nesretna dok god je Dimitri mislio da sam divna i prekrasna. Prignuo se i
pružio mi ruku.
»Vrijeme je da krenemo.«
Primila sam mu ruku i pustila ga da me podigne na noge. Kada smo oboje
bili na nogama, držali smo se za ruke sekundu duže nego što je bilo
potrebno. Tada smo pustili ruke i pogledali svoja djela. Dva savršena
anđela u snijegu, jedan puno, puno viši od drugoga. Pozorno sam zagazila
u svaki obris, sagnula se i napravila nam vodoravne crte iznad glava.
»Što je to?« upitao je kad sam opet stala pokraj njega.
»Aure«, rekla sam s osmijehom. »Za božanska stvorenja poput nas.«
»Pa sad baš...«
Još smo nekoliko trenutaka proučavali svoje anđele i gledali mjesto gdje
smo ležali jedno uz drugo. Zaželjela sam da mi se riječi ostvare, da zbilja
ostavimo trag na planini. Ali znala sam da će nakon sljedećega snijega
naši anđeli nestati u bjelini i ostati samo kao uspomena.
Dimitri mi je nježno dodirnuo ruku pa smo se bez riječi okrenuli i vratili
do auta.
U usporedbi s tom uspomenom i načinom na koji me gledao, pomislila
sam kako je ovaj anđeo u crkvi blijed i dosadan.
Bez uvrede anđelu.
Župljani su se vraćali na mjesta nakon što su uzeli kruh i vino. Ja sam za
to vrijeme ostala sjediti, ali razumjela sam nekoliko toplih svećenikovih
riječi. Život. Smrt. Uništiti. Vječno. Znala sam dovoljno o tome da
povezem značenje. Dala bih se kladiti da je spomenuo i »uskrsnuće«.
Uzdahnula sam želeći da je zbilja tako jednostavno poraziti smrt i vratiti
voljene.
Misa je završila i izišla sam s Belikovima osjećajući se melankolično.
Dok su se ljudi pozdravljali pokraj ulaza, vidjela sam da razmjenjuju jaja.
Viktorija mi je objasnila da je to njihov običaj. Nekoliko ljudi koje nisam
znala dalo mi je jaja i osjećala sam se pomalo loše što im nemam čime
uzvratiti. Pitala sam se i kako ću ih sve pojesti. Bila su ukrašena na
119
različite načine. Neka su bila jednostavno obojana, druga su imala
detaljne uzorke.
Svi su bili brbljavi nakon mise i svi smo stajali ispred crkve. Prijatelji i
obitelji su se grlili i razgovarali. Stajala sam blizu Viktorije, smiješila se i
pokušavala pratiti razgovor koji se često odvijao i na engleskom i na
ruskom.
»Viktorija!«
Okrenule smo se i ugledale Nikolaja kako nam se približava. Nasmiješio
nam se, a time mislim njoj, očaravajućim osmijehom. Dotjerao se zbog
blagdana i izgledao je nevjerojatno u košulji boje lavande i zelenoj
kravati. Krajičkom oka pogledala sam Viktoriju i pitala se ima li to ikakva
učinka na nju. Nema. Osmijeh joj je bio pristojan i bilo joj je iskreno
drago što ga vidi, ali nije tu bilo ničega romantičnog. Opet sam se zapitala
o njezinu tajanstvenom »prijatelju«.
S njim su bili neki dečki koje sam već upoznala. I oni su me pozdravili.
Kao i Belikovi, i oni kao da su mislili da sam postala trajni postav.
»Dolaziš na Marinin tulum?« upitao je Nikolaj.
Gotovo sam zaboravila. To je zabava na koju nas je pozvao prvi dan kada
sam ga upoznala. Viktorija je tada prihvatila, ali na moje iznenađenje,
sada je odmahnula glavom.
»Ne možemo. Imamo obiteljske planove.«
To je bila novost za mene. Postojala je mogućnost da postoje neki planovi
za koje još nisam čula, ali sumnjala sam. Imala sam osjećaj da laže, a
budući da sam odana prijateljica, nisam rekla ništa čime bih joj
proturječila. Ali, bilo je teško gledati kako Nikolajevo lice postaje tužno.
»Zbilja? Nedostajat ćeš nam.«
Slegnula je ramenima.
»Vidjet ćemo se u školi.«
To ga nije utješilo.
»Da, ali...«
Nikolaj je naglo podigao pogled s njezina lica i usredotočio se na nešto
iza nas. Namrštio se. Viktorija i ja smo se također okrenule i osjetila sam
promjenu u njezinu raspoloženju.
Prilazila su nam tri dečka. I oni su bili dhampiri. Nisam primijetila ništa
neobično u vezi s njima, osim smijuljenja, ali drugi dhampiri i moroji
okupljeni ispred crkve izgledali su kao i moji prijatelji. Zabrinuti.
Nemirni. Uznemireni. Trojica tipova stala su pokraj nas.
»Mislio sam da ćeš biti ovdje, Kolja«, rekao je jedan. Govorio je
savršenim engleskim i trebalo mi je malo da shvatim kako se obraća
Nikolaju. Nikada neću razumjeti ruske nadimke.
120
»Nisam znao da si se vratio«, odgovorio je Nikolaj ukočeno. Dok sam ih
gledala, uočila sam sličnost. Imali su istu svijedosmeđu kosu i vitku
gradu. Očito su bili braća.
Pogled Nikolajeva brata pao je na mene. Razvedrio se.
»A ti si sigurno neobećana Amerikanka.« Nije me iznenadilo što je znao
tko sam. Nakon pogreba većina lokalnih dhampira otišla je s pričama o
Amerikanki koja se borila protiv strigoja, ali nije imala ni simbol
obećanja niti je maturirala.
»Ja sam Rose«, rekla sam. Nisam znala tko su ti tipovi, ali svakako nisam
namjeravala pokazati strah pred njima. Činilo se da mu se sviđa moje
samopouzdanje i rukovao se sa mnom.
»Ja sam Denis.« Pokazao je na svoje prijatelje. »Artur i Lev.«
»Kada si se vratio u Baju?« pitao je Nikolaj, koji i dalje nije izgledao
zadovoljan ovim susretom.
»Jutros.« Denis se okrenuo Viktoriji. »Čuo sam za tvoga brata. Žao mi
je.«
Viktorija ga je i dalje hladno gledala, ali je pristojno kimnula.
»Hvala.«
»Je li istina da je pao braneći moroje?«
Razljutio me podrugljiv prizvuk u Denisovu glasu, ali Karolina je bila ta
koja je izrazila ono što sam ja osjećala. Nisam primijetila kada nam se
približila. Nije joj uopće bilo drago što vidi Denisa.
»Pao je boreći se sa strigojima. Umro je kao junak.«
Denis je slegnuo ramenima, a njezin ljutit ton nije utjecao na njega.
»I dalje je mrtav. Siguran sam da će moroji pjevati pjesme o njemu još
godinama.«
»I hoće«, odvratila sam. »Spasio je cijelu skupinu moroja. I dhampira.«
Opet je vratio pogled na mene i zamišljeno me proučavao nekoliko
sekundi.
»Čuo sam da si i ti bila tamo. Da su vas oboje poslali u nemoguću bitku.«
»Nije bila nemoguća. Pobijedili smo.«
»Bi li to i Dimitri rekao da je živ?«
Karolina je prekrižila ruke na prsima.
»Ako si ovdje samo zato da nešto započneš, bolje je da odeš. Ovo je
crkva.«
Bilo je smiješno. Kada sam je upoznala, mislila sam da izgleda tako
nježno i ljubazno, poput obične mlade majke koja radi kako bi prehranila
svoju obitelj. Ali u ovom trenu sličila je Dimitriju više nego ikada. I u njoj
sam vidjela tu istu snagu, tu neustrašivost koja ju je motivirala da zaštiti
MIN@
121
svoje voljene i suprotstavi se neprijateljima. Nije da su ovi tipovi bili
neprijatelji, ne baš. Iskreno, još uvijek nisam razumjela tko su.
»Samo razgovaramo«, odvratio je Denis. »Samo želim shvatiti što se
dogodilo tvom bratu. Vjeruj mi da mislim kako je njegova smrt
tragedija.«
»On je ne bi žalio«, rekla sam im. »Umro je boreći se za ono u što je
vjerovao.«
»Braneći druge koji su ga uzimali zdravo za gotovo?«
»To nije istina.«
»Da?« Denis se podrugljivo nasmiješio. »Zašto onda ti ne radiš za
čuvare? Ubijala si strigoje, ali nisi obećana. Čujem da nemaš ni simbol
mature. Zašto onda nisi negdje gdje možeš spašavati moroje?«
»Denise«, rekao je Nikolaj s nelagodom, »molim te, samo idi.«
»Ne razgovaram s tobom, Kolja.« Denisove oči i dalje su počivale na
meni. »Jednostavno pokušavam shvatiti Rose. Ubija strigoje, ali ne radi za
čuvare. Očito nije poput vas ostalih mekušaca u ovom gradu. Možda je
više poput nas.«
»Ona nije poput vas«, odbrusila je Viktorija.
Tada sam shvatila i trnci su mi prošli niz kralježnicu. Ovo su bili dhampiri
o kakvima je Mark govorio. Oni koji zbilja nisu obećani. Osvetnici koji su
na svoju ruku tražili strigoje, oni koji se nisu skrasili i nisu odgovarali
drugim čuvarima. Nisu me trebali izbaciti iz takta, ne baš. Na neki je
način Denis imao pravo. Najjednostavnije gledano, zbilja sam bila poput
njih. Ali ipak... Bilo je nešto u njima što mi je jednostavno smetalo.
»Zašto si onda u Rusiji?« pitao je jedan od Denisovih prijatelja. Već sam
mu zaboravila ime. »Ovo je dalek put za tebe. Ne bi došla ovamo bez
dobra razloga.«
Karolinina ljutnja prešla je na Viktoriju.
»Došla nam je reći za Dimku.«
Denis me proučavao.
»Ja mislim da je došla loviti strigoje. U Rusiji ima više strigoja nego u
SAD-u.«
»Ne bi bila u Baji da lovi strigoje, idiote«, glatko mu je odbrusila
Viktorija. »Bila bi u Vladivostoku, Novosibirsku ili u sličnim mjestima.«
Novosibirsk. To je zvučalo poznato. Ali gdje sam to čula? Sjetila sam se
trenutak poslije. Sydney ga je spomenula. Novosibirsk je bio najveći grad
u Sibiru.
Denis je nastavio.
»Možda je samo u prolazu. Možda će nam se htjeti pridružiti na putu u
Novosibirsk sutra.«
122
»Za boga miloga«, uzviknula sam. »Tu sam. Prestanite razgovarati o meni
kao da me nema. I zašto bih htjela ići s vama?«
Denisove su oči zasjale intenzivnim, opsjednutim sjajem.
»Tamo je dobar lov. Puno strigoja. Dođi s nama i možeš nam pomoći
loviti ih.«
»A koliko će vas se vratiti?« Karolina je upitala strogo. »Gdje je Timoša?
Gdje je Vasily? Vaša lovačka skupina postaje sve manja svaki put kada
dođete. Koji je od vas sljedeći ? Čija će obitelj sljedeća žalovati?«
»Lako je tebi reći«, odvratio je Denisov prijatelj. Mislim da se zvao Lev.
»Ti ostaješ ovdje i ne radiš ništa, dok mi odlazimo kako biste vi bili
sigurni.«
Karolina ga je pogledala s gađenjem, a ja sam se sjetila da izlazi s
čuvarom.
»Jurite u sukobe bez razmišljanja. Ako želite da mi budemo na sigurnom,
onda ostanite ovdje i branite svoje obitelji kada to bude potrebno. Ako
želite loviti strigoje, tada se pridružite čuvarima i radite s onima koji
imaju malo soli u glavi.«
»Čuvari ne love strigoje!« uzviknuo je Denis. »Sjede, čekaju i služe
morojima.«
Žalosno je bilo to što je donekle imao pravo. Ali ne u potpunosti.
»To se mijenja«, rekla sam. »Postoji pokret da se krene u ofenzivu prema
strigojima. Govori se i o tome da će se moroji naučiti boriti s nama.
Možete sudjelovati u tome.«
»Kao što ti to činiš?« nasmijao se. »Još nam nisi rekla zašto si ovdje, a ne
s njima. Ostalima možeš govoriti što želiš, ali ja znam zašto si ovdje.«
Zbog njegova ludog, sablasnog pogleda gotovo sam pomislila da zna.
»Znaš da je jedini način da oslobodimo svijet od zla taj da to sami
učinimo. Da sami nađemo strigoje i ubijamo ih jednog po jednog.«
»Bez plana«, završila je Karolina. »Bez razmišljanja o posljedicama.«
»Jaki smo i znamo se boriti. To je sve što moramo znati kad se radi o
ubijanju strigoja.«
I tada sam shvatila. Napokon sam razumjela što mi je Mark pokušavao
reći. Denis je govorio ono što sam ja mislila otkada sam napustila
Akademiju. Odjurila sam bez plana, željela sam srljati u opasnosti jer sam
osjećala da imam misiju koju samo ja mogu ispuniti. Samo sam ja mogla
ubiti Dimitrija. Samo sam ja mogla uništiti zlo u njemu. Nisam uopće
razmišljala kako ću to učiniti, pogotovo jer je Dimitri uglavnom
pobjeđivao u borbama dok je još bio dhampir. A sada sa snagom i
brzinom strigoja? Šanse definitivno nisu bile na mojoj strani. Ipak, nije
me bilo briga.
123
Bila sam opsjednuta, uvjerena da to moram učiniti.
U mojoj je glavi misija imala smisla, ali sada... dok sam slušala kako
Denis razmišlja, zvučalo je ludo. Baš onako neoprezno kako je Mark
govorio. Motivi su im možda bili dobri, kao što su i moji, ali bili su ravni
samoubojstvu. Bez Dimitrija, ja iskreno nisam puno marila za vlastiti
život. Prije se nikada nisam bojala rizika, ali sada sam shvatila da postoji
velika razlika između beskorisne smrti i umiranja sa svrhom. Ako umrem
pokušavajući bez plana ubiti Dimitrija, tada moj život neće ništa značiti.
U tom nam je trenu prišao svećenik i obratio nam se na ruskom. Zbog
njegova tona i izraza lica mislim da je pitao je li sve u redu. I on se družio
s ostalima nakon mise. Bio je čovjek pa vjerojatno nije puno znao o
dhampirskim poslovima, ali bez sumnje je mogao osjetiti neprilike.
Denis mu se nakesio i ponudio nešto što je zvučalo poput pristojna
objašnjenja. Svećenik mu se nasmiješio, kimnuo i otišao kad ga je netko
zazvao.
»Dosta«, rekla je Karolina grubo kad se svećenik udaljio. »Morate otići.
Odmah.«
Denis se ukočio, na što sam i ja učinila isto, spremna za borbu. Pomislila
sam da će nešto učiniti. Nekoliko sekundi kasnije opustio se i okrenuo se
prema meni.
»Prvo mi ih pokaži.«
»Što da ti pokažem?« upitala sam.
»Obilježja. Pokaži mi koliko si strigoja ubila.«
Nisam mu odmah odgovorila jer sam se pitala nije li to kakav trik. Svi su
gledali u mene. Lagano sam se okrenula, zadigla kosu i pokazala mu
svoje tetovaže. Imala sam mala obilježja molnija u obliku munja, kao i
zvijezdu koju sam dobila nakon bitke. Sudeći prema Denisovu
iznenađenom uzdahu, pretpostavila sam da nikada nije vidio nekoga tko
ih je toliko ubio. Spustila sam kosu i pogledala ga u oči.
»Još nešto?« upitala sam.
»Trošiš vrijeme«, rekao je konačno i pokazao prema ljudima iza mene. »S
njima. U ovom gradu. Dođi s nama u Novosibirsk. Pomoći ćemo ti život
učiniti vrijednim življenja.«
»Samo ja to mogu učiniti sa svojim životom.« Pokazala sam niz ulicu.
»Zamolili su vas da odete. Krenite.«
Zadržala sam dah, još uvijek spremna za borbu. Nakon nekoliko napetih
trenutaka, skupina se udaljila. Prije nego što se okrenuo, Denis me
posljednji put pronicljivo pogledao.
»Ovo nije ono što želiš i svjesna si toga. Kada se predomisliš, naći ćeš nas
u Kasakovoj 83. Odlazimo sutra u zoru.«
124
»Otići ćete bez mene«, odvratila sam.
Denisov osmijeh izazvao je trnce u mojoj kralježnici.
»Vidjet ćemo.«
Četrnaesto poglavlje
Nakon susreta s Denisom bila sam još više zbunjena. Bila je to šokantna
slika Markovih upozorenja, loš znamen koji je pokazao što bi mi se moglo
dogoditi ako ne pripazim. Nisam bila poput Denisa. Nisam besciljno
tražila opasnost. Tražila sam opasnost... pa, s razlogom. Morala sam
ispuniti obećanje koje sam sebi zadala i pronaći Dimitrija. Možda je to
bilo suludo i možda sam se samo zavaravala zamišlju da je to plemenito.
Viktorija mi nije dala vremena da razmišljam o tome. Kasnije te večeri
obitelj se odmarala u dnevnom boravku nakon obilne večere, a ona je
lukavo pitala Olenu:
»Mogu li otići kod Marine? Ima tulum prije povratka u školu.«
Opa! Čini se da Abe i alkemičari nisu jedini imali tajne. Pogledala sam
Olenino, a potom Viktorijino lice, znatiželjna kako će se to odigrati.
Olena i Yeva su plele, ali Yeva nije podigla glavu. Viktorija je govorila na
engleskom. Olena se zamislila.
»Sutra ujutro rano krećeš u školu.«
»Znam. Ali mogu spavati u autobusu. Svi će večeras biti tamo.«
»To nije uvjerljiv razlog«, ukorila ju je Olena.
»I oni će sutra biti umorni«, odvratila je Viktorija s osmijehom.
»Propustit ćeš posljednju večer s Rose.«
»Družit ću se s njom kada se vratim.«
»Super. I ostati još duže budna.«
»Neću biti tako dugo. Vratit ću se do dva.«
»Ne može. Vratit ćeš se do ponoći.« Olena se vratila pletivu. Koliko ja
znam, to je bio pristanak.
Viktorija je pogledala na sat. Bilo je gotovo osam i trideset. Vidjela sam
joj na licu da nije zadovoljna vremenom povratka, ali očito je odlučila
prihvatiti ono što joj je pruženo. Karolina nam je uputila neobičan pogled
dok smo izlazile iz sobe, ali nije ništa rekla. Sonja i Paul, zadubljeni u
televiziju, gotovo da nisu ni primijetili naš odlazak. Morala sam otkriti što
se događa.
»Dobro«, rekla sam dok smo se penjale na kat, »što se događa? Mislila
sam da ne ideš kod Marine.«
125
Viktorija se nacerila i pozvala me da uđem u njezinu sobu. Nedavno sam
doznala da je njezina soba prije pripadala Dimitriju i svaki put kada sam
ušla morala sam se oduprijeti porivu da se bacim na krevet iako sam znala
da su te plahte oprane nebrojeno puta otkada ih je on koristio. Nekako
sam mogla zamisliti da i dalje mirišu po njemu i da su tople kao da
zajedno ležimo u krevetu.
»Ne idem.« Viktorija je kopala po ormaru i izvukla kratku crvenu haljinu
bez rukava s čipkom oko naramenica. Materijal je bio rastezljiv, ona vrsta
koja izgleda kao da sve pokazuje. Šokirala me kad ju je počela oblačiti.
Haljina je bila je poprilično jeftina. .
»Šališ se?«
Nije se šalila. Viktorija je skinula košulju i traperice i navukla haljinu.
Pristajala joj je, ali haljina je zbilja bila onoliko uska koliko je i izgledala.
Viktorija nije u poprsju bila popunjena poput mene, ali u takvoj haljini to
nije bilo važno.
»Dobro«, rekla sam napokon shvativši. »Kako se zove?«
»Rolan«, odvratila je. »Oh, Rose, nevjerojatan je. A ovo je posljednja noć
prije škole kad ću ga vidjeti.«
Nisam znala da li da se radujem zbog nje ili da budem tužna zbog
Nikolaja. Rolan je sigurno razlog zašto ne mari za njega. Bila je
zatreskana u drugoga. Ali ta haljina...
»Sigurno ti se jako sviđa«, rekla sam.
Raskolačila je oči.
»Želiš ga upoznati?«
»Pa, ovaj, ne želim ti smetati na spoju...«
»Nećeš. Samo navrati i pozdravi ga, može?«
To mi se činilo malo nametljivo, ali istodobno... pa zanimao me tip zbog
kojeg izlazi iz kuće u takvoj haljini, a još više kada je počela nanositi
debeli sloj šminke: crnu olovku i jarko crven ruž. Stoga sam pristala
upoznati Rolana i otišle smo iz kuće što smo tiše mogle. Iako je nosila
kaput preko haljine, Viktorija nije htjela nabasati na majku.
Krenule smo prema središtu vijugavim ulicama dok nismo završile u
napuštenom dijelu grada iza zgrade koja je izgledala poput skladišta. Sve
je bilo tiho, ali visok, mišićav dhampir stajao je na ulazu u zgradu, ruku
prekriženih na prsima. Stale smo blizu njega, a Viktorija je rekla da
moramo pričekati. Minutu poslije došetala je skupina moroja. Razgovarali
su i smijali se. Dhampir ih je odmjerio i otvorio im vrata. Svjetlost i
glazba ispunili su ulicu dok nije zatvorio vrata, i opet je sve bilo mirno.
»Znači, ovo je tajni svijet dhampira u Baji«, promrmljala sam. Nije me
čula jer se odjednom široko osmjehnula.
126
»Eno ga!«
Pokazala je prema dvojici tipova koji su se približavali. Obojica su bili
moroji. Tko bi rekao? Viktorijin tajni dečko nije bio dhampir. To me nije
previše šokiralo, ali i dalje mi je smetalo to što se tako obukla. Čvrsto ga
je zagrlila i upoznala nas. Prijatelj mu se zvao Sergej i pristojno se
nasmiješio prije nego što je odjurio unutra, gdje se navodno i on nalazio s
djevojkom.
Morala sam priznati, Rolan je bio opako zgodan. Imao je meku valovitu
tamnosmedu kosu. Njegove zelene oči podsjetile su me, bolno, na
Adriana. A kada se nasmiješio Viktoriji, osmijeh mu je bio očaravajući.
Njezin izraz lica bio je poput Nikolajeva kad bi stajao pokraj nje.
Rolan je uhvatio Viktorijine ruke, prinio ih usnama i poljubio jednu po
jednu. Te zelene oči gledale su u njezine i promrmljao je nešto što nisam
čula. Zacrvenjela se i odvratila mu na ruskom. Nije mi trebao prijevod da
znam kako se radi o očijukanju. Osmijeh mu je i dalje bio na usnama kad
me pogledao i, iako nas je već predstavila, bilo je kao da me prvi put
zamijetio, i doimao se zainteresirano.
»Ti si nova ovdje, zar ne?« upitao je.
Viktorija ga je zagrlila i naslonila glavu na njegova prsa.
»Rose je u posjetu. Obiteljska prijateljica.«
»Ah«, rekao je. »Sada se sjećam da sam već čuo o tebi. Nisam imao
pojma da je tako neustrašiva ubojica strigoja i tako prekrasna.«
»Sve to spada u opis posla«, odvratila sam suho.
»Vraćaš se u školu s Viktorijom?« upitao je.
»Ne. Ostajem ovdje još malo.« Ali i dalje nisam znala znači li »još malo«
jedan sat ili jednu godinu.
»Hmm«, rekao je zamišljeno. Spustio je pogled prema Viktoriji i poljubio
je u kosu, a prstima klizio po njezinu vratu. Sljedeće je riječi uputio njoj.
»Drago mi je što si uspjela doći prije odlaska. Ne znam kako ću preživjeti
kada budeš tako daleko.«
Lice joj se ozarilo.
»Nisam mogla otići a da te još jednom ne vidim...« Utihnula je, svladana
osjećajima, a on se nagnuo prema njoj i dalje držeći ruku na njezinu vratu.
Jedan užasan trenutak pomislila sam da će se početi ljubakati preda
mnom.
Srećom, prekinula ih je dhampirica koja je pristizala. Viktorija je pustila
Rolana i zagrlila je. Očito se nisu dugo vidjele i brzo su razgovarale na
ruskom, ignorirajući Rolana i mene. Rolan je iskoristio priliku i nagnuo se
prema meni.
127
»Kada se Viktorija vrati u školu, bit ćeš ovdje sama. Možda ti mogu
pokazati grad.«
»Hvala, ali sve sam već vidjela.«
I dalje se široko smiješio.
»Naravno. Pa, onda se možemo jednostavno sastati i... razgovarati?«
Nisam mogla vjerovati. Prije trideset sekundi pipkao je Viktoriju, a sada
je pokušavao dogovoriti spoj sa mnom čim ona napusti grad. Gadio mi se
i morala sam se suzdržavati da ne učinim nekakvu glupost.
»Žao mi je, ali mislim da neću toliko dugo ostati u gradu.«
Stekla sam dojam da njega žene ne odbijaju često. Namrštio se i već se
spremao prigovoriti, ali Viktorija se vratila i opet se omotala oko njega.
Još me nekoliko sekundi začuđeno promatrao, a onda je usmjerio
pozornost na nju, nasmiješio se i uključio šarm. Ona je sve to gutala i,
iako su se trudili uključiti me u razgovor, bilo je jasno da su posve obuzeti
jedno drugim. Rolan je možda bio zainteresiran za mene, ali trenutačno je
ona bila lakša meta, meta koja neće još dugo biti na raspolaganju. Opet
sam osjetila nalet gađenja. Što smo duže tako stajali, više sam shvaćala
što se događa. U zgradu su ulazili samo moroji i dhampirice. Sve djevojke
bile su odjevene poput Viktorije. Ovo je bilo okupljalište krvnih kurvi.
Odjednom me tajni svijet dhampira u Baji više nije privlačio.
Mrzila sam to. Htjela sam se samo maknuti. Ne, čekaj. Htjela sam se
samo maknuti i odvući Viktoriju pa makar se ona otimala i vrištala. Rolan
je bio ljigavac i nisam htjela da bude blizu njega. Ali brzo je postalo jasno
da ne planiraju cijelu noć stajati na uličici. Planirali su ući i tko zna što
raditi.
»Viktorija«, rekla sam, pokušavajući biti razumna, »sigurno se ne želiš
vratiti sa mnom i družiti se? Mislim, sutra se nećemo vidjeti.«
Oklijevala je, ali odmahnula je glavom.
»Neću vidjeti ni Rolana. Ali obećavam da ću doći k tebi čim se vratim
kući. Ostat ćemo budne cijelu noć. Mami neće smetati.«
Nisam znala kako još protestirati. Rolan je, sada kada sam ga odbila,
počeo jasno pokazivati svoje nestrpljenje. Htio je ući. Pitala sam se što je
unutra... plesni podij? Spavaće sobe? Vjerojatno sam mogla ući s njima i
sama provjeriti, iako nisam bila dovoljno elegantno obučena, to jest, imala
sam previše slojeva odjeće na sebi. Ali nisam se mogla natjerati na to.
Cijeli sam život slušala o krvnim kurvama i o tome zašto je njihov način
života loš. Nisam znala pretvara li se Viktorija u krvnu kurvu, ali nije bilo
šanse da zakoračim na takvo mjesto. Bila je to stvar principa. Tužna srca
gledala sam ih kako odlaze i pitala se u što se to moja prijateljica upustila.
128
Odjednom sam počela sve ponovno ispitivati. Koliko je od ovoga mirnog
života u Baji ustvari prijevara?
Je li Viktorija, cura koja me zvala sestrom, zbilja bila drukčija nego što
sam mislila? Zbunjeno sam se okrenula kako bih se vratila kući...
... i gotovo se sudarila s Abeom. Ponovno.
»Koji vrag?!« uzviknula sam. Večeras je nosio frak s dugim repovima i
svileni šal boje srebra. »Je 1' ti mene uhodiš?«
Glupo pitanje. Naravno da me uhodio. Nadala sam se da njegova svečana
odjeća znači da me neće negdje odvući. Njegovi čuvari bili su jednako
elegantni. Usput sam se zapitala ima li ovakvo mjesto veze s njegovim
ilegalnim poslovima. Možda trguje krvnim kurvama? Poput neke vrste
svodnika? To nije bilo vjerojatno jer većinu ovih djevojaka nije trebalo
puno nagovarati.
Abe mi je podario iritantan osmijeh, pun mudrosti.
»Vidim da je pred tvojom prijateljicom zanimljiva večer. Nisam znao da
Viktorija ima tako dobre noge. Sada to svi znamo zahvaljujući toj
haljini.«
Stisnula sam šake i nagnula se prema njemu.
»Da se nisi usudio tako govoriti o njoj, starče.«
»Nisam rekao ništa što nije svima očito. Mladom će Rolanu to svakako
jako brzo postati očito.«
»Ne znaš ništa o njima!« Ali ni sama nisam vjerovala svojim riječima, ne
nakon što sam ih večeras vidjela. Osjećala sam da mi Abe čita misli.
»Sve ove djevojke kažu da se to njima neće dogoditi. Ali uvijek im se
dogodi. Dogodit će se i tebi ako ostaneš.«
»Evo ga opet«, odvratila sam podrugljivo. »Znala sam da je samo pitanje
vremena kada ćeš početi prijetiti. Ono kada mi narediš da napustim
zemlju ili će se dogoditi jako, jako loše stvari.«
Pokazao je prema vratima na koja su ulazili moroji i dhampirice.
»Ne trebam poduzeti ništa da se dogodi nešto loše. To ćeš sama učiniti
svojim ostankom ovdje. Potratit ćeš život obavljajući posliće za Olenu
Belikovu. Gosti koji dolaze na večeru bit će najzanimljiviji događaj u
tvojemu životu.«
»Oni su dobri ljudi«, zarežala sam. »Ne rugaj im se.«
»Ne kažem da nisu.« Poravnao je svileni šal. »Oni jesu dobri ljudi. Ali
nisu tvoji ljudi. Ovo je fantazija. Zavaravaš se.« Sada je bio ozbiljan.
»Ovdje te dovela tvoja tuga. Tvoj je muškarac otrgnut od tebe pa si se ti
otrgnula od svojih starih prijatelja. Pokušavaš to nadoknaditi tako što se
uvjeravaš kako je ovo tvoja obitelj i tvoj dom. Oni ti nisu obitelj. Ovo nije
tvoj dom.«
129
»Ovo može postati moj dom.« Još uvijek nisam bila uvjerena u to, ali
zbog tvrdoglave prirode morala sam mu proturječiti.
»Ti nisi stvorena za Baju«, rekao je, a njegove su tamne oči plamtjele. »Ti
si stvorena za veće stvari. Moraš se vratiti kući, vratiti se u školu i
princezi Dragomir.«
»Kako ti, do vraga, znaš za nju? Tko si ti? Kada ćeš mi otkriti za koga
radiš? Što želiš od mene?« Imala sam osjećaj da sam na rubu histerije.
Kada je spomenuo Lissu, nešto je u meni puklo.
»Ja sam samo promatrač koji ti može reći da trošiš vrijeme ovdje. Ovo
nije život za tebe, Rose. Tvoj je život u SAD-u. Kažu da si bila na putu da
postaneš izvrsna čuvarica. Znaš kakva je čast biti dodijeljen posljednjem
Dragomiru? Možeš provesti život u elitnim, utjecajnim krugovima. Ugled
koji si već stekla povećat će ti status. Čeka te nevjerojatna karijera i nije
prekasno da joj se vratiš. Još nije.«
»Tko si ti da mi govoriš kako trebam živjeti? Čula sam da imaš krv na
rukama, Zmey. Nisi baš neki uzor. Čime se uopće baviš?«
»Svojim poslovima. I upravo zbog moga načina života trebaš me poslušati
kada ti kažem da se ostaviš ovog puta i vratiš se kući.«
Njegove su riječi bile izravne i autoritativne i nisam mogla vjerovati da se
usuđuje tako razgovarati sa mnom.
»Ono više nije moj život«, odvratila sam ledeno.
Grubo se nasmijao i ponovno rukama pokazao oko nas.
»A ovo jest? Želiš postati krvna kurva poput tvoje prijateljice?«
»Ne zovi je tako!« povikala sam. »Ne zanima me što imaš tjelohranitelje.
Ozlijedit ću te, starče, ako kažeš još nešto o Viktoriji.«
Nije ni trepnuo na moj izljev bijesa.
»Priznajem, bio sam grub. Nije krvna kurva. Ne još. Ali samo je korak
dijeli od toga. Kao što sam rekao, to se uvijek dogodi na kraju. Čak i ako
te ne iskoristi netko poput Rolana Kislyaka, a vjeruj mi, on će je iskoristiti
kao što je iskoristio i njezinu sestru, i dalje završiš sama s djetetom za
koje si definitivno premlada.«
»Njezina... čekaj.« Sledila sam se. »Želiš reći da je to tip s kojim je Sonja
ostala u drugom stanju? Zašto bi Viktorija bila u vezi s njim nakon što je
to učinio i ostavio njezinu sestru?«
»Zato što ne zna. Sonja ne govori o tome, a gospodinu Kislyaku je ovo
igra, odvući dvije sestre u krevet. Na njegovu žalost, Karolina je bila
pametnija od ostalih pa nije mogao imati sve tri sestre. Tko zna?«
Sarkastično mi se osmjehnuo. »Možda će i tebe smatrati dijelom obitelji
pa ćeš mu ti biti sljedeća na listi.«
130
»Hoću vraga. Nikada se ne bih spetljala s nekim takvim. Neću više nikada
biti ni s kim. Ne nakon Dimitrija.«
To ga je na trenutak nasmijalo.
»Oh, Rose. Zbilja si mlada. Jedva si išta proživjela. Svatko misli da će im
prva ljubav biti i jedina.«
Ovaj mi je tip doista išao na živce, ali stekla sam dovoljno kontrole da
odlučim kako ga neću udariti. Barem sam se nadala. Malo sam se udaljila
od njega, bliže zgradi.
»Neću ovdje igrati tvoje igre. I možeš reći toj osobi za koju radiš da neću
igrati ni njihove igre... i da se ne vraćam.« U svakom slučaju, ostajem u
Rusiji, loviti Dimitrija ili živjeti s njegovom obitelji. »Morat ćeš me
strpati u kutiju i poslati me natrag.«
Nije da sam htjela dati Abeu ideje. Pretpostavljala sam da bi to i mogao
učiniti da je htio. K vragu. Tko je stajao iza svega toga? Tko me želio
pronaći dovoljno očajno da pošalje ovog tipa za mnom? Još čudnije, tko
god to bio, bilo im je dovoljno stalo do mene da to pokušaju razumno. Da
me Abe zbilja htio oteti, već bi to učinio. Mogao je to učiniti one noći
kada me doveo u Baju. Samo je trebao nastaviti voziti do najbliže zračne
luke. S vremenom sam trebala riješiti tu tajnu, ali prvo sam se morala
maknuti od Abea.
Još sam se više odmaknula unatrag.
»Odlazim i ne možeš me zaustaviti. I nemoj me više špijunirati. Ova igra
je gotova.«
Abe me nekoliko sekundi proučavao, a njegove tamne oči bile su
zamišljene. Gotovo sam mogla vidjeti kako mu se u glavi vrte kotačići
raznih planova i vladanja svijetom. Konačno je rekao, tako tiho da sam ga
jedva čula:
»Ali za njih ovo nije završilo.«
»Za koga?«
Pokazao je prema vratima.
»Za Viktoriju i Rolana.«
»Što želiš reći?«
»Znaš ti dobro. Ona misli da je zaljubljena u njega. On zna da će ona sutra
biti u školi. Večeras mu je posljednja prilika s njom i neće je po tratiti.
Unutra je puno spavaćih soba. Vjerojatno su upravo sada u jednoj od
njih.«
Pokušala sam kontrolirati disanje.
»Onda idem reći njezinoj majci.«
131
»Bit će prekasno. Nikada ih neće pronaći na vrijeme, a sutra će Viktorija
biti na putu u školu i više ga neće zanimati. Što njezina majka može
učiniti kada sve bude gotovo? Zabraniti joj izlaske?«
Bila sam ljuta, uglavnom jer sam osjećala da ima pravo.
»Dobro. Onda ću je sama odvući otamo.«
»To se nikada neće dogoditi. Ona to želi učiniti. Neće otići s tobom. I da
ode, sama će ga ponovno pronaći.«
Gledala sam ga u oči.
»Dosta. Očito aludiraš na nešto, stoga mi to jednostavno reci.«
Nasmiješio se, očito zadovoljan mojom oštroumnošću, ili možda
izravnošću.
»Ako je želiš spasiti, moraš to učiniti preko njega. Preko Rolana.«
Narugala sam se.
»Sumnjam. Jedini način da je ostavi na miru jest da se ponudim kao
zamjena.« Ali, hej, i prijateljstva su imala svoju granicu.
»Ne ako ja porazgovaram s njim.«
»Što ćeš učiniti? Razgovarati s njim o moralu i utjecati na njega
razumom?«
»Utjecat ću ja na njega, bez brige. Ali vjeruj mi, ne razumom, barem ne
onako kako ti to misliš. Ako mu kažem da je ostavi na miru, on će to
učiniti. Zauvijek.«
Nesvjesno sam koraknula unatrag i udarila u zid. Abe je izgledao
zastrašujuće. Zmey. Nisam uopće sumnjala u njegove riječi. On je mogao
učiniti da Rolan ostavi Viktoriju. Ustvari, vjerojatno ne bi koristio svoje
dhampire. Abe je mogao prenijeti dovoljno užasa, a vjerojatno i zadati
koji dobar udarac kako bi se to ostvarilo.
»Zašto bi to učinio za mene?« upitala sam.
»Kao znak dobre volje. Obećaj mi da ćeš napustiti Baju, a ja ću se
obračunati s njim.« Oči su mu sjajile. I on i ja osjećali smo kako se mreža
oko mene steže.
»To ti je nova taktika? Nudiš mi razmjenu? Moj odlazak ne vrijedi toliko
da preplašiš tu morojsku budalu.«
Mreža se još više stegnula.
»Jesi li sigurna, Rose?«
Panično sam razmišljala što da učinim. Dio mene mislio je da je Viktorija
slobodna sama donositi odluke, voljeti koga želi, ali znala sam da je
Rolan sigurno ne voli. Ona mu je bila nešto što može osvojiti, što je
pokazao pokušavši slično i sa mnom, i čini se sa Sonjom. Što će se
dogoditi Viktoriji? Hoće li postati poput ostalih žena ovdje? Hoće li ona
biti sljedeća žena iz obitelji Belikov s djetetom?
132
Čak i da nije imala namjere postati čuvarica, ovo nije bio pravi put za nju.
Karolina je odbila pridružiti se čuvarima i sada živi uglednim životom s
djecom, koji nije uzbudljiv, ali je bio siguran i omogućavao joj je zadržati
dostojanstvo. Nisam mogla dopustiti da Viktorija učini nešto što bi moglo
uništiti ostatak njezina života. Nisam mogla dopustiti da se to dogodi
Dimitrijevoj sestri.
Dimitri...
Znala sam ga. Znala sam da mu je u prirodi štititi druge. On nikada ne bi
dopustio da se nešto dogodi njegovim bližnjima. Mrzila sam i samu
pomisao na to leglo krvnih kurvi, ali ipak bih pojurila unutra da je spasim,
jer bi to učinio i Dimitri. Nisam znala bih li je pronašla na vrijeme.
Međutim, znala sam da Abe to može... može se pobrinuti da je se Rolan
kloni ostatak njezina života. Tako sam progovorila ne shvaćajući
posljedice svojih riječi.
»Napustit ću Baju.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:10 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Petnaesto poglavlje
Abe je pogledao jednog od svojih čuvara i kratko kimnuo. On je istoga
trena otišao.
»Riješeno je«, rekao je Abe.
»Samo tako?« pitala sam s nevjericom.
Osmijeh mu je zatitrao na usnama.
»Rolan zna tko sam. Zna tko radi za mene. Kada Pavel obznani moje... ah,
moje želje, to će biti kraj.«
Zadrhtala sam znajući da Abe govori istinu. Kad se uzme u obzir moja
drskost prema Abeu sve ovo vrijeme, doista je čudo da mi nisu stavili
noge u svjež beton i bacili me u ocean.
»Zašto onda mene nisi na silu odvukao odavde?«
»Ne volim nikoga tjerati da radi nešto što ne želi. Čak ni Rolana. Više
volim koristiti razum pa da ljudi učine ono što od njih tražim bez primjene
sile.«
»A kad kažeš razum, misliš na ucjenu«, odvratila sam, razmišljajući o
tome na što sam upravo pristala.
»Dogovorili smo razmjenu«, rekao je. »Samo to. Nemoj zaboraviti svoj
dio dogovora. Obećala si da ćeš otići, a ne izgledaš poput nekoga tko gazi
svoju riječ.«
»I nisam.«
»Rose!«
133
Na dovratku se odjednom pojavila Viktorija. Opa, to je bilo brzo. Pavel ju
je mirno vukao za ruku. Kosa joj je bila razbarušena, a jedna joj je
naramenica padala s ramena. Na licu su joj se miješali čuđenje i srdžba.
»Što si učinila? Taj je tip ušao i rekao Rolanu da nestane i da me nikada
više ne može vidjeti! A onda... Rolan se složio. Samo je otišao.«
Bilo mi je malo smiješno što je Viktorija odmah okrivila mene. Istina, bila
sam odgovorna, ali Abe je stajao pokraj mene. Nije bila tajna tko radi za
njega. Ipak, počela sam braniti svoje postupke.
»Samo te iskorištavao«, rekla sam.
Viktorijine smeđe oči ispunile su se suzama.
»On me voli.«
»Ako te voli, zašto mi se nabacivao čim si ti okrenula leđa?«
»Nije!«
»On je otac Sonjina djeteta.«
Čak i pri slabom svjetlu uličice vidjela sam da je problijedjela.
»Lažeš.«
Podigla sam ruke.
»Zašto bih to izmislila? Pokušao je dogovoriti susret sa mnom čim ti odeš
iz grada!«
»Ako je to učinio«, odvratila je drhtava glasa, »to je zato što si ga ti
zavodila.«
Ostala sam bez riječi. Abe je pokraj mene bez riječi slušao
samozadovoljna izraza lica. Vjerojatno je mislio kako je dokazao da ima
pravo. Htjela sam ga udariti, ali morala sam se pozabaviti Viktorijom.
»Kako to možeš pomisliti? Prijateljica sam ti!« rekla sam joj.
»Da si mi prijateljica, ne bi se tako ponašala. Ne bi mi stajala na putu.
Ponašaš se kao da si voljela moga brata, ali nema šanse da si ga mogla
voljeti, nema šanse da ti razumiješ ljubav!«
Ne razumijem ljubav? Je li ona luda? Da je samo znala što sam sve
žrtvovala radi Dimitrija, što sam učinila da dođem ovamo... sve zbog
ljubavi. Ona je bila ta koja nije razumjela. Ljubav nije flert u mračnoj sobi
na tulumu. Ljubav je nešto za što se živi i umire. Preplavili su me osjećaji,
ona tama u meni nadimala se i poticala me da uzvratim na te grozne
optužbe. Uz najveće napore sjetila sam se kako ona već pati i da je rekla
te stvari samo zato što je zbunjena i uzrujana.
»Viktorija, ja razumijem. I žao mi je. Ovo činim samo zato što si mi
prijateljica. Stalo mi je do tebe.«
»Nisi mi prijateljica«, prosiktala je. »Nisi dio ove obitelji. Ne razumiješ
ništa o nama ili o tome kako mi živimo! Da barem nisi nikada došla.«
134
Okrenula se i odjurila, gurajući se natrag kroz veliki red pred ulazom.
Srce me boljelo dok sam je gledala.
Okrenula sam se Abeu.
»Pokušat će ga pronaći.«
I dalje je imao onaj prokleti sveznajući izraz.
»Nije važno. On više neće imati posla s njom. Ne ako mu je stalo do
njegova lijepog lica.« Bila sam zabrinuta za Viktoriju, ali nekako sam
imala osjećaj da je Abe u pravu za Rolana. Rolan više neće biti problem.
Što se tiče Viktorijina sljedećeg frajera... tu brigu ostavit ćemo za neki
drugi dan.
»Dobro. Onda smo završili. Nemoj me više slijediti«, zarežala sam.
»Održi obećanje, napusti Baju pa neću trebati.«
Odlučno sam ga pogledala.
»Rekla sam ti: uvijek održim svoja obećanja.«
Dok sam žurila prema domu Belikovih, odjednom sam se pitala je li to
istina. Svađa s Abeom i Viktorijom bila je poput hladna tuša. Što sam
radila ovdje? Abe je do određene mjere imao pravo... zavaravala sam se.
Pretvarala sam se da je Dimitrijeva obitelj moja kako bih ublažila tugu
zbog njegova gubitka. Ali nisu bili. Ovo nije bio moj dom. Ni Akademija
više nije moj dom. Jedino što mi je preostalo bilo je moje obećanje,
obećanje dano Dimitriju. Obećanje na koje sam nekako zaboravila kada
sam došla ovamo.
Neki su Belikovi već pošli na spavanje kad sam se vratila, ali ostali su još
bili u dnevnom boravku. Provukla sam se u svoju sobu i nervozno čekala
da se Viktorija vrati. Pola sata poslije čula sam korake na stubama i zvuk
zatvaranja vrata njezine sobe. Nježno sam pokucala.
»Viktorija«, glasno sam šapnula. »Ja sam. Molim te, razgovaraj sa
mnom.«
»Ne!« bio je njezin odgovor. »Ne želim nikada više razgovarati s tobom.«
»Viktorija...«
»Odlazi!«
»Samo sam zabrinuta za tebe.«
»Nisi moj brat! Nisi čak ni moja sestra. Ovdje ti nije mjesto!«
Au! Vrata su prigušila njezin glas, ali nisam htjela riskirati da ostali čuju
našu svađu. Vratila sam se u sobu slomljena srca i stala ispred ogledala.
Tada sam znala da ima pravo. Čak je i Abe imao pravo. Baja nije bila
mjesto za mene.
Za minutu sam spakirala svoje stvari, ali oklijevala sam sići. Gledala sam
u Viktorijina zatvorena vrata i borila se s porivom da opet pokucam. Ako
to učinim, samo ću započeti novu svađu.
135
Ili još gore, možda će mi oprostiti, a onda ću htjeti ostati zauvijek,
izgubljena u utjesi koju pruža Dimitrijeva obitelj i njihov jednostavan
život.
Duboko sam udahnula, sišla u prizemlje i izišla kroz prednja vrata. Htjela
sam se oprostiti s ostalima, ali brinula sam se da će se dogoditi isto, da ću
pogledati njihova lica i predomisliti se. Shvatila sam da moram otići. Bila
sam ljuta i na Viktoriju i na Abea. Njihove su me riječi povrijedile, ali u
njima je bilo istine. Ovo nije bio moj svijet. Morala sam učiniti nešto
drugo sa životom. I imala sam puno obećanja koja sam morala održati.
Usporila sam kad sam se udaljila nekoliko ulica, ne zbog umora, nego
zato što nisam bila sigurna kamo idem. Najveći je korak bio napustiti tu
kuću. Sjela sam na pločnik ispred nečijeg tihog, mračnog dvorišta. Htjela
sam plakati, a nisam znala zašto. Htjela sam svoj stari život natrag. Htjela
sam Dimitrija i Lissu. O, bože, koliko sam ih htjela.
Ali, Dimitrija više nije bilo i jedini način da ga ponovno vidim bio je da
ga zbilja pođem ubiti. A što se tiče Lisse... i nje više-manje nije bilo. Čak
i da ovo preživim, nisam mislila da mi ona može oprostiti. Sjedila sam
osjećajući se izgubljeno i osamljeno i pokušala sam ponovno ući u njezine
misli. Znala sam da je to glupo, kad se sjetim što sam ranije vidjela, ali
morala sam još jednom pokušati. Morala sam doznati čeka li me tamo
moje staro mjesto. Istog sam joj trena ušla u um, a moji uzburkani osjećaji
to su olakšali. Nalazila se u privatnom zrakoplovu.
Ako je Jill bila šokirana kada je upoznala kremu Akademije, zbog izleta s
njima bila je gotovo u komi. Zurila je širom otvorenih očiju i jedva da je
išta prozborila tijekom leta do kraljevskoga dvora. Kada joj je Avery
ponudila čašu pjenušca, Jill je jedva promucala:
»N-ne, hvala.«
Nakon toga ostali kao da su zaboravili na nju, uronjeni u svoje razgovore.
Lissa je primijetila da se Jill osjeća nelagodno, ali nije puno učinila da to
ispravi. To me šokiralo. Lissa koju sam ja poznavala učinila bi sve da se
Jill osjeća ugodno. Na sreću, izgledalo je da se Jill zabavlja promatrajući
njihove ludosti.
Tješilo me i to što sam znala da će Jill biti dobro kad se upozna s Mijom.
Lissa je javila Miji da dođe po Jill kada slete jer su ostali morali odmah
otići na neku Tatianinu svečanost. Mija je rekla da će preuzeti Jill tijekom
vikenda i pokazati joj nove stvari koje je naučila koristeći magiju vode.
Lissi je bilo drago zbog toga, bila je sretna što neće cijeli vikend čuvati
prvašića.
Čak i da Lissa uopće nije morala misliti na Jill, tu je bila još jedna osoba:
136
Averyn brat Reed. Njihov je otac odlučio kako bi bilo dobro da Reed ide s
njima, a budući da je gospodin, pardon, ravnatelj Lazar igrao ključnu
ulogu u ugovaranju ovoga izleta, morali su to prihvatiti. Avery je kolutala
očima i tiho razgovarala s Lissom prije ukrcavanja u zrakoplov.
»Svi smo tu zbog tvoga ugleda«, rekla je Avery. »Otac me dijelom pustio
jer si ti dobra s kraljicom, a on se nada da će se to odraziti i na mene. Još
se nada da ću ja biti dobra s kraljicom, a da će se to odraziti na Reeda i
ostatak obitelji.«
Lissa je pokušala ne razmišljati previše o toj logici. Najviše joj je smetalo
što je Reed Lazar bio neugodan kao i prvoga dana kad su se upoznali.
Nije bio zao ili nešto slično, samo joj je bilo neugodno u njegovoj blizini.
Bio je potpuna suprotnost Avery. Ona je bila temperamentna i sa svima je
mogla započeti razgovor, a on je šutio i samo je odgovarao na pitanja.
Lissa nije mogla razabrati je li to sramežljivost ili prijezir. Kad ga je pitala
je li uzbuđen zbog odlaska na dvor, Reed je samo slegnuo ramenima:
»Svejedno mi je.« Ton mu je bio gotovo prijeteći, kao da joj je zamjerao
to pitanje pa više nije pokušavala razgovarati s njim. Jedina druga osoba,
osim njegove sestre, s kojom je Lissa vidjela Reeda da razgovara bio je
Averyn čuvar Simon. I on je pošao s njima na izlet.
Kada su sletjeli, Mija je održala riječ. Radosno je mahala kad je Lissa
izlazila iz zrakoplova, a njezine plave kovrče lepršale su na vjetru. Lissa
joj se osmjehnula i na brzinu su se zagrlile, što me uvijek zabavljalo, s
obzirom na njihovo bivše suparništvo.
Lissa je upoznala one koji se nisu poznavali dok su u pratnji čuvara
odlazili s piste u dvor. Mija je tako toplo dočekala Jill da je ovoj prestalo
biti nelagodno i zelene su joj oči zasjale od uzbuđenja. Toplo se smiješeći,
Mija je pogledala Lissu.
»Gdje je Rose?«
Svi su ušutjeli i s nelagodom se pogledavali.
»Što? Što sam rekla?«
»Rose je otišla«, odvratila je Lissa. »Oprosti... mislila sam da znaš.
Napustila je školu i otišla je nakon napada jer je imala neke stvari... neke
osobne stvari... koje je morala srediti.«
Lissa se bojala da će Mija pitati kakve osobne stvari. Samo je nekoliko
ljudi znalo o mojoj potrazi za Dimitrijem i Lissa je htjela da tako i ostane.
Većina je ljudi mislila da sam nestala zbog traume nakon bitke. Mijino je
sljedeće pitanje potpuno šokiralo Lissu.
»Zašto nisi otišla s njom?«
»Molim?« promucala je Lissa. »Zašto bih to učinila? Rose je napustila
školu. Nema šanse da i ja to učinim.«
137
»Da, valjda.« Mija se zamislila. »Ali bile ste tako bliske, čak i bez svoje
veze. Mislila sam da biste slijedile jedna drugu i na kraj svijeta, a poslije
izgladile detalje.« Mijin život potreslo je toliko toga da nije okolišala.
Onaj čudni treperavi bijes koji sam stalno osjećala u Lissi odjednom je
promolio glavu i napao Miju.
»Da, pa da smo toliko bliske, onda ona ne bi ni otišla. Ona je ta koja je
sebična, ne ja.«
Riječi su me zaboljele, a bilo je vidljivo da su šokirale Miju. I Mia je bila
nagla, ali suzdržala se i jednostavno podigla ruke u znak isprike. Doista se
promijenila.
»Oprosti. Nisam te pokušavala optužiti.«
Lissa nije rekla ništa drugo. Od mog odlaska krivila se za puno toga. Puno
je puta razmišljala o tome što je sve mogla učiniti za mene prije ili nakon
napada, kako me je mogla natjerati da ostanem. Ali nikada joj nije palo na
pamet poći sa mnom i to ju je otkriće zaboljelo poput šamara. Zbog
Mijinih riječi osjećala je grižnju savjesti, ali istodobno i bijes, nije bila
sigurna na koga je više ljuta: na mene ili na sebe.
»Znam što misliš«, rekao je Adrian nekoliko minuta poslije, nakon što je
Mia odvela Jill i obećala da će im se kasnije pridružiti.
»Sto, sada čak čitaš misli?« pitala je Lissa.
»Ne moram. Sve ti piše na licu. A Rose nikada ne bi dopustila da odeš s
njom pa se prestani gristi zbog toga.«
Ušli su u dvorske odaje za goste koje su bile jednako raskošne kao i kada
sam ja tamo odsjedala.
»Ne možeš to znati. Mogla sam je nagovoriti.«
»Nisi«, odvratio je Adrian oštro. »Nisi mogla. Ozbiljan sam, nemoj tražiti
još jedan razlog da budeš u depresiji.«
»Hej, tko kaže da sam u depresiji? Kao što sam rekla, ona je napustila
mene.«
To je iznenadilo Adriana. Od mog odlaska, Lissa je često bila tužna.
Povremeno je bila ljuta zbog moje odluke, ali ni Adrian ni ja nikada je
prije nismo vidjeli tako žestoku. U srcu su joj ključale crne misli.
»Mislio sam da razumiješ«, nastavio je Adrian mršteći se. »Mislio sam da
si rekla kako...«
Avery ih je naglo prekinula i oštro pogledala Adriana.
»Hej, hej, ostavi je na miru, dobro? Vidimo se na prijemu.«
Došli su do dijela kada se skupina morala razdvojiti. Cure su odlazile u
jedan dio odaja, a dečki u drugi. Adrian je izgledao kao da želi još nešto
reći, ali umjesto toga kimnuo je i otišao s Reedom i nekolicinom čuvara.
138
Avery je nježno stavila ruku oko Lisse dok je gledala kako se Adrian
udaljava.
»Jesi li dobro?« Averyno lice, obično nasmijano, sada je bilo zabrinuto.
Zbunilo je Lissu kao što i Adrianovi trenuci ozbiljnosti uvijek zbune
mene.
»Valjda. Ne znam.«
»Nemoj se mučiti time što si mogla ili trebala učiniti. Prošlost je iza nas.
Okreni se budućnosti.«
Lissino je srce i dalje bilo teško, a raspoloženje mračnije nego inače.
Uspjela se na silu nasmiješiti.
»Mislim da je to najmudrija stvar koju si ikada rekla.«
»Znam! Možeš li vjerovati? Misliš li da ću zadiviti Adriana?«
Prasnule su u smijeh, ali usprkos veseloj vanjštini, Lissa je i dalje bila pod
dojmom Mijina usputnoga komentara. Mučio je Lissu na način koji nije
smatrala mogućim. Ono što ju je najviše mučilo nije bila pomisao kako
me mogla držati podalje od nevolja da je pošla sa mnom. Ne. Najviše ju je
mučilo to što joj uopće nije palo na pamet poći sa mnom. Bila sam joj
najbolja prijateljica i to je trebala biti njezina prva reakcija na moj
odlazak. Ali nije, i sada se grizla zbog toga više nego inače. Krivnja ju je
izjedala pa ju je povremeno pretvarala u bijes kako bi umanjila bol. Nije
puno pomagalo.
Tijekom večeri, njezino raspoloženje nije se popravljalo. Kratko nakon
njihova dolaska, kraljica je održala mali prijem za najelitnije goste dvora.
Lissa je brzo otkrila da kraljica stalno priređuje nekakve zabave. Nekada
joj je to bilo zabavno, ali sada više nije, barem ne zabave ovakva tipa.
Zaključala je svoje mračne osjećaje i dobro igrala ulogu ljupke plemkinje.
Kraljica se doimala zadovoljnom što Lissa ima »prikladnu« plemkinju za
prijateljicu, kao i to što je zadivila druge plemiće i uzvišene goste kojima
su je predstavili. Ali u jednom je trenutku Lissina odlučnost gotovo
posustala.
»Prije nego što odeš«, rekla je Tatiana, »trebali bismo odlučiti o tvojim
čuvarima.«
Lissa i ona stajale su sa skupinom obožavatelja koji su se držali na
pristojnoj udaljenosti. Lissa je odsutno gledala mjehuriće u nedirnutoj čaši
pjenušca i naglo podigla pogled.
»Čuvari, Vaša Visosti?«
»Pa, nema lijepog načina da to kažem, ali trenutačno si bez ikakve
zaštite.« Kraljica je zastala s poštovanjem. »Belikov je bio dobar čovjek.«
Moje ime, naravno, nije prešlo preko njezinih usana. Kao da nikada nisam
139
ni postajala. Nikada joj se nisam sviđala, pogotovo jer je mislila da ću
pobjeći s Adrianom. Lissa je primijetila da je Tatiana znatiželjno
promatrala flert Avery i Adriana. Bilo je teško reći negoduje li kraljica.
Iako se voljela zabavljati, Avery je ostavljala dojam uzorne djevojke,
osim što je Tatiana htjela da s vremenom Lissa i Adrian budu zajedno.
»Sada ne trebam zaštitu«, odgovorila je Lissa pristojno, a srce joj se
stegnulo.
»Ne, ali uskoro ćeš napustiti školu. Mislimo da smo ti pronašli iznimne
kandidate. Među njima je i žena, sreća što smo je našli.«
»Janine Hathaway ponudila se biti moja čuvarica«, rekla je Lissa naglo.
Nisam imala pojma o tome, ali čim je to izgovorila, pročitala sam priču u
njezinu umu. Mama joj je pristupila nedugo nakon mojega odlaska. Bila
sam malo šokirana. Mama je bila jako odana trenutačnom štićeniku. To je
bio velik potez s njezine strane.
»Janine Hathaway?« Tatianine su se obrve podigle gotovo do kose.
»Sigurna sam da ona ima drugih obveza. Ne, mi imamo puno bolji izbor.
Ova je mlada dama samo nekoliko godina starija od tebe.«
Netko bolji od Janine Hathaway? Sumnjala sam u to. Prije Dimitrija moja
je majka bila mjerilo po kojem sam određivala koliko je netko opak.
Tatianina »mlada dama« nesumnjivo je bila pod kraljičinom kontrolom, a
još važnije od toga, nije bila Hathaway. Kao što nije voljela mene, kraljica
nije voljela ni moju majku. Jednom kad se na mene otresala zbog nečega,
spomenula je moroja s kojim je moja majka bila u vezi, moroja za kojeg
sam sumnjala da mi je otac. Nekakvog Ibrahima. Bilo je smiješno, ali
kraljica je zvučala gotovo kao da je i ona nekoć bila zainteresirana za tog
tipa i pitala sam se je li i to dio razloga zašto ne voli moju obitelj.
Lissa se ukočeno, ali pristojno nasmiješila kraljici i zahvalila joj na
obziru. I Lissa i ja shvaćale smo što se događa. To je bila Tatianina igra.
Svi su bili dio njezina plana i nije bilo načina da joj se odupru. Na
trenutak je Lissi kroz glavu ponovno prošla ona čudna misao, nešto što joj
je Viktor Daškov jednom rekao. Osim njegova ludoga plana s ubijanjem i
otmicom, Viktor je želio pokrenuti i morojsku revoluciju. Mislio je kako
vlast nije dobro raspodijeljena, a to je bilo i Lissino mišljenje, i da je
nepravedno u rukama onih koji imaju previše kontrole. Pomisao je nestala
gotovo istoga trena. Viktor Daškov bio je ludi zločinac čije zamisli nisu
zasluživale razmatranje.
Čim je to mogla pristojno učiniti, Lissa se ispričala, napustila kraljičino
društvo i uputila se na drugi kraj prostorije, osjećajući se kao da će
eksplodirati od tuge i bijesa. Gotovo se zaletjela u Avery.
140
»Bože«, rekla je Avery. »Misliš li da bi me Reed mogao više osramotiti ?
Dvoje ljudi pokušalo je razgovarati s njime, a on ih je otjerao. Upravo je
rekao Robin Badicas da ušuti. Mislim, da, mljela je bez prestanka, ali
ipak... To uopće nije u redu.« Averyn dramatičan patnički izraz nestao je
čim je pogledala Lissino lice. »Hej, što se dogodilo?«
Lissa je pogledala prema Tatiani, a potom ponovno u Avery, nalazeći
utjehu u prijateljičinim bistrim očima.
»Moram se maknuti odavde.« Duboko je udahnula kako bi se smirila.
»Sjećaš li se da si rekla kako znaš hrpu dobrih stvari koje ovdje možemo
raditi ? Kad ćemo početi?«
Avery se nasmiješila.
»Kad god želiš.«
Vratila sam se u svoje tijelo na pločniku. Osjećaji su mi i dalje divljali i
borila sam se sa suzama. Potvrdile su se moje sumnje: Lissa me više nije
trebala... Ipak, imala sam osjećaj da se nešto čudno događa, ali nisam
mogla odrediti što. Pretpostavila sam da na nju utječe krivnja zbog Mijina
komentara ili negativne posljedice korištenja duha, ali ipak... to više nije
bila ista Lissa.
Čula sam korake na pločniku i podigla pogled. Od svih ljudi koji su me
mogli pronaći očekivala bih Abea ili možda Viktoriju. Ali, nije bio nitko
od njih.
Bila je to Yeva.
Starica je stajala ispred mene. Ogrnula se šalom preko sićušnih ramena, a
njezine oštre, lukave oči promatrale su me s negodovanjem. Uzdahnula
sam.
»Što se dogodilo? Je li se kuća urušila na tvoju sestru?« pitala sam.
Možda naša jezična barijera ima i nekih prednosti.
Napućila je usne.
»Ne možeš više ostati ovdje«, rekla je. Razjapila sam usta. »Ti... govoriš
engleski?«
»Naravno«, odvratila je s prijezirom.
Skočila sam na noge.
»A sve se vrijeme pretvaraš da ne znaš ? Tjerala si Paula da glumi
prevoditelja?«
»Tako je lakše«, odvratila je jednostavno. »Kada ne znaš jezik, možeš
izbjeći puno dosadnih razgovora. A otkrila sam da su razgovori s
Amerikancima najdosadniji.«
I dalje sam bila zgranuta.
»Uopće me ne poznaješ! Ali od prvoga dana zagorčavaš mi život. Zašto?
Zašto me mrziš?«
MIN@
141
»Ne mrzim te. Ali razočarana jesam.«
»Razočarana? Zašto?«
»Sanjala sam da ćeš doći.«
»Čula sam to. Ti puno sanjaš?«
»Ponekad«, odvratila je. Mjesečina joj se zrcalila u očima pa je doista
izgledala kao da nije s ovoga svijeta. Niz kralježnicu su mi prošli trnci.
»Ponekad mi se snovi ostvare. Ponekad ne. Sanjala sam da je Dimka
mrtav, ali nisam htjela vjerovati u to bez dokaza. Ti si bila moj dokaz.«
»I zato si razočarana?«
Yeva se čvršće ogrnula šalom.
»Ne. U mojim si snovima sjajila. Gorjela si poput zvijezde i vidjela sam
da si ratnica, netko tko bi mogao učiniti velika djela. A umjesto toga?
Sjedila si tu i plakala. Nisi ništa učinila. Nisi učinila ono zbog čega si
došla.«
Proučavala sam je pitajući se zna li ona uistinu o čemu govori.
»A što je to točno?«
»Znaš ti. I to sam sanjala.«
Čekala sam da kaže još nešto. Kada nije, nasmijala sam se.
»Dobar nejasan odgovor. Ista si kao i svi prevaranti koji proriču sudbinu.«
Čak i u mraku vidjela sam da je ljutnja zasjala u njezinim očima.
»Došla si pronaći Dimku. Pokušati ga ubiti. Moraš ga pronaći.«
»Kako to misliš pokušati?« Nisam joj željela vjerovati, nisam htjela
povjerovati da ona zbilja zna moju budućnost. Ali ipak nisam mogla
odoljeti. »Jesi li vidjela što će se dogoditi? Hoću li ga ubiti?«
»Ne mogu sve vidjeti.«
»Oh! Super.«
»Vidjela sam samo ga da moraš pronaći.«
»I to je sve što imaš? To sam već znala!«
»To sam vidjela.«
Zastenjala sam.
»K vragu, nemam vremena za ove šifrirane poruke. Ako mi ne možeš
pomoći, onda šuti.«
Nije ništa rekla.
Prebacila sam torbu preko ramena.
»Dobro, odlazim.« I samo tako znala sam kamo trebam ići. »Reci
ostalima... pa, zahvali im na svemu. I reci da mi je žao.«
»Ispravno postupaš«, odvratila je. »Ovo nije mjesto za tebe.«
»Tako se pokazalo«, promrmljala sam i otišla.
Pitala sam se hoće li još što reći: ukoriti me, prokleti me, ponuditi još
tajanstvenih zrnca »mudrosti«.
142
Ali nije ništa rekla, a ja se nisam okrenula.
Više nisam imala dom. Ni ovdje ni u Americi. Preostalo mi je samo
učiniti ono radi čega sam došla. Rekla sam Abeu da držim do zadane
riječi. I planirala sam to učiniti. Napustit ću Baju kao što sam mu obećala.
I ubit ću Dimitrija kao što sam obećala sebi.
Znala sam kamo trebam poći. Adresa mi je ostala u pamćenju: Kasakova
ulica 83. Nisam znala gdje je to, ali kada sam stigla u središte grada, srela
sam tipa na ulici koji me uputio. Ulica je bila blizu, udaljena oko
kilometar i pol i krenula sam brzim koracima.
Stigavši do kuće, bilo mi je drago što su svjetla još upaljena. Iako sam
bila bijesna i ljuta, nisam htjela nikoga probuditi. Također nisam htjela
razgovarati s Nikolajem i osjetila sam olakšanje kad je vrata otvorio
Denis.
Ugledavši me, zaprepastio se. Iako je u crkvi ranije zvučao hrabro, mislim
kako nije uistinu očekivao da ću se pridružiti njemu i ostalim
neobećanima. Ostao je bez teksta pa sam samo ja govorila.
»Predomislila sam se. Idem s vama.« Duboko sam udahnula, pripremajući
se za sljedeći korak. Obećala sam Abeu da ću napustiti Baju, ali nisam
obećala da ću se vratiti u SAD. »Odvedi me u Novosibirsk.«
Šesnaesto poglavlje
Denis i njegovi neobećani prijatelji Artur i Lev bili su oduševljeni što sam
se pridružila njihovoj skupini. Ali, ako su očekivali da ću dijeliti njihov
ludi zanos za nepromišljen lov na strigoje, čekalo ih je gorko razočaranje.
Nije dugo trebalo da shvate kako ja lovu pristupam puno drukčije od njih.
Denisov prijatelj Lev imao je auto i mijenjali smo se za upravljačem dok
smo putovali u Novosibirsk. Vožnja je trajala oko petnaest sati i, iako smo
prespavali u hotelu, i dalje sam puno vremena provela u malom prostoru s
trojicom tipova koji nisu mogli prestati govoriti o brojnim strigojima koje
planiraju ubiti.
Pokušavali su me natjerati da se raspričam. Htjeli su znati koliko sam
strigoja ubila, kako je izgledala bitka na Akademiji, koje su moje metode.
Ali, svaki put kada bi mi se um okrenuo tim temama, mogla sam
razmišljati samo o krvi i tuzi. To nije bilo nešto čime sam se željela hvaliti
i trebalo im je oko šest sati vožnje da napokon shvate kako od mene neće
puno doznati.
Odlučili su me počastiti pričama o svojim pustolovinama. Ruku na srce,
143
ubili su nekoliko strigoja, ali izgubili su i nekoliko prijatelja. Svi su bili
tinejdžeri kao i ovi dečki. Moje iskustvo nije se puno razlikovalo od
njihova, i ja sam izgubila prijatelje. Ali u mom slučaju do gubitaka je
došlo jer smo bili brojčano nadjačani. Žrtve u Denisovoj skupini bile su
posljedica bezglavog srljanja. Njihov plan po dolasku u Novosibirsk
uopće nije bio razrađen. Stalno su ponavljali da strigoji vole loviti na
mjestima gdje noću ima puno ljudi, poput klubova ili na zabačenim
mjestima poput uličica gdje mogu lako svladati žrtvu. Nitko ne bi
primijetio kada ljudi nestanu na takvim mjestima. Denisovi su se planovi
zato uglavnom temeljili na obilaženju takvih mjesta u nadi da ćemo
susresti strigoje.
Prva mi je pomisao bila odmah ih ostaviti i raditi sama. Na kraju krajeva,
moj je cilj jednostavno bio stići u Novosibirsk. Uz sve što sam sada znala,
činilo se logičnim da najveći sibirski grad bude sljedeće mjesto potrage.
Ali, što sam više razmišljala o tome, više sam shvaćala da bi upasti sama
medu strigoje bilo jednako glupo kao i planovi ove neobećane skupine.
Dobro će mi doći njihova potpora. Usto, budući da još nisam znala gdje je
točno Dimitri, morala sam smisliti kako doći do informacija. A za to će
mi trebati pomoć.
U Novosibirsk smo stigli potkraj drugoga dana vožnje. Iako sam čula o
njegovoj veličini, nisam zamišljala da će nalikovati na Moskvu ili Sankt
Peterburg. Istina, ispostavilo se da nije toliko velik, ali ipak je to bio pravi
grad prekrasne arhitekture, s neboderima, kazalištima i gustim prometom.
Prespavali smo kod njihove prijateljice, dhampirice Tamare, koja je imala
stan u središtu. Engleski joj nije bio dobar, ali koliko sam razumjela, i ona
je bila neobećana i s istim je oduševljenjem kao i dečki htjela počistiti
svijet od strigoja. Bila je slatka, pjegava brineta, malo starija od nas, zbog
toga je imala svoj stan. Zvučalo je kao da strigoje lovi samo kada dečki
dođu u grad, što sam shvatila kao obećavajući znak. Barem nije odlazila u
lov sama. Bila je posebno uzbuđena što je u skupini sada još jedna cura,
ali kao i ostali, i ona je brzo shvatila da ne dijelim njihov zanos.
Prve večeri našega lova na strigoje napokon sam preuzela vođstvo. Nagla
promjena ponašanja u početku ih je zbunila, ali brzo su počeli napeto
slušati, još uvijek pod dojmom mojega zvjezdanog statusa.
»Dobro«, rekla sam prelazeći pogledom po njihovim licima. Nalazili smo
se u Tamarinu malom dnevnom boravku i sjedili smo u krugu. »Evo što
ćemo učiniti. Odlazimo u klub kao skupina. Patrolirat ćemo uličicama iza
kluba i...«
»Čekaj«, prekinuo me Denis. »Obično se razdvojimo.«
»Zato vas i ubijaju«, odbrusila sam mu ljutito. »Idemo u skupini.«
144
»Ali, zar ti nisi sama ubijala strigoje?« upitao je Lev. Bio je najviši među
njima i izgledao je gotovo poput moroja.
»Da, ali ja sam imala sreće.« Usto, mislila sam da sam bolji borac od svih.
njih. Recite da sam arogantna, ali bila sam prokleto dobra čuvarica. Ili
gotovo čuvarica. »Imat ćemo više uspjeha ako nas bude petero. Kada
pronađemo strigoja, moramo se pobrinuti da ga sredimo na izoliranom
mjestu.« Nisam zaboravila na Sydneyina upozorenja. »Ali prije nego što
ih ubijemo, moram razgovarati s njima. Vaš će posao biti da ih obuzdate.«
»Zašto?« pitao je Denis. »Što im moraš reći?«
»Zapravo, oni moraju nešto reći meni. Gle, to neće dugo trajati. Na kraju
ćeš ih ubiti, zato ne brini. Ali...« Sljedeći dio nije bio u skladu s mojim
planovima, no znala sam da im moram reći. Nisam htjela da svi poginu
zbog moje potjere. »Ako se nađete u situaciji da ste zarobljeni ili vam
prijeti izravna opasnost, zaboravite na obuzdavanje. Ubijte. Spasite se.«
Čini se da sam djelovala opako i dovoljno sigurno u sebe pa su odlučili
poslušati me bez pogovora. Dio našega plana bio je da idemo »u tajnu
misiju«. Svaki strigoj koji nam se dovoljno približi odmah će uvidjeti da
smo dhampiri. Bilo je važno da im ne privučemo pozornost. Htjeli smo da
nas ne uoče strigoji koji traže žrtve. Morali smo izgledati poput ljudi koji
odlaze u klubove.
Stoga smo se odjenuli u skladu s tim i zaprepastilo me kako su se dečki
dobro sredili. Denis, lud ili ne, bio je posebno zgodan. Imao je istu
tamnoplavu kosu i smeđe oči kao i njegov brat Nikolaj. Moja mala zaliha
odjeće nije bila prikladna za izlaske pa je Tamara uronila u svoj ormar.
Činilo se da je jako raduje što mi traži odjeću koju ću obući. Nosile smo
isti broj, što je bilo nekako nevjerojatno. Lissino visoko, supermršavo
tijelo značilo je da nikada nismo mogle dijeliti odjeću. Tamara je bila
moje visine i slične građe.
Prvo mi je ponudila kratku usku haljinu koja je bila slična onoj što ju je
Viktorija nosila pa sam samo odmahnula glavom i vratila je. Sjećanje na
našu svađu još me boljelo i nisam ga htjela ponovno proživjeti ili se
odjenuti poput krvne kurve. Tamara se umjesto toga morala zadovoljiti
time da me odjene u crne traperice i crni top. Pristala sam da mi uredi
frizuru i našminka me i dok sam se gledala u ogledalo, morala sam
priznati da je obavila dobar posao. Iako je to bilo obilježje taštine, voljela
sam dobro izgledati. Posebno mi se svidjelo što su me dečki gledali s
divljenjem i poštovanjem, a ne kao da sam samo komad mesa. Tamara mi
je ponudila i nakit, ali jedino što sam htjela nositi bio je nazor oko vrata.
Zbog kolca sam morala imati i jaknu, ali ona je pronašla seksi kožnu
jaknu koja nije oduzela privlačnost odjeći.
145
Izišli smo iz stana oko ponoći i nisam mogla ne odmahnuti glavom.
»Mi smo najzgodniji lovci na vampire ikada« promrmljala sam.
Denis nas je odveo u klub u kojem su već susreli strigoje. To je navodno
bilo mjesto gdje je poginuo jedan od njihovih neobećanih prijatelja. Klub
se nalazio u sumnjivom dijelu grada, što ga je, pretpostavljam, činilo još
privlačnijim za strigoje. Mnogi gosti bili su mladi iz srednje i više klase i
vjerojatno ih je privlačio osjećaj »opasnosti«. Da su samo znali koliko je
to mjesto uistinu bilo opasno. Često sam s Dimitrijem zbijala šale o tome
kako Rusija i Istočna Europa kasne s glazbom deset godina, ali kada smo
ušli, pod se tresao od neke techno stvari koju sam čula u SAD-u prije
odlaska.
Mjesto je bilo puno i mračno. Bljeskala su svjetla koja su iritirala naše
dhampirske oči. Ali, vid nam trenutačno nije bio potreban. Osjetila koja
sam imala zbog poljupca sjenke nisu osjećala blizinu strigoja.
»Dođite«, rekla sam ostalima. »Idemo malo plesati i čekati. U blizini
nema strigoja.«
»Kako znaš?« upitao je Denis gledajući me začuđeno.
»Znam. Ostanite na okupu.«
Naša mala skupina prebacila se na podij. Prošlo je toliko vremena otkad
sam plesala i iznenadila sam se kako sam se brzo prepustila glazbi. Dio
mene upozorio me da trebam ostati na oprezu, ali moj strigojski alarm
odmah će me obavijestiti ako bude opasnosti. Mučninu je bilo nekako
teško zanemariti.
Nakon cijeloga sata plesa nije se pojavio ni jedan strigoj. Napustili smo
podij i napravili krug oko kluba, a potom izišli i pročešljali okolicu. Ništa.
»Ima li u blizini koji drugi klub?« upitala sam.
»Naravno«, odvratio je Artur. Bio je jak, ošišan nakratko, s uvijek
spremnim osmijebom. »Nekoliko blokova dalje.«
Slijedili smo ga i došli na slično mjesto: još jedan tajni klub skriven u
trošnoj zgradi. Još blještavih svjetala. Još gužve. Još zaglušujuće glazbe.
Ono što mi je prvo počelo smetati bio je miris. Toliko ljudi stvaralo je
puno znoja. Sigurna sam da su ga i ljudi mogli osjetiti. Nama je izazivao
gađenje. Tamara i ja smo se pogledale i nabrale nosove. Riječi nisu bile
potrebne da izrazimo gađenje.
Opet smo otišli na podij, a Lev je krenuo po pića. Udarila sam ga u ruku.
Povikao je nešto na ruskom što sam prepoznala kao psovku.
»Zašto me udaraš?« pitao je.
»Jer si glup! Kako očekuješ ubiti nešto što je dva puta brže od tebe ako si
pijan?«
146
Nezainteresirano je slegnuo ramenima, a ja sam se odupirala želji da ga
još jednom udarim, ovoga puta u lice.
»Jedno piće ne škodi. Uostalom, uopće nema nijednog...«
»Tišina!«
Obuzeo me onaj čudni osjećaj u želucu. Zaboravila sam da smo na tajnom
zadatku, prestala sam plesati i pogledom potražila izvor. Oslanjala sam se
na osjetila kako bih otkrila prisustvo strigoja, ali bilo je teško pronaći ih u
gužvi. Napravila sam nekoliko koraka prema ulazu i mučnina mi je
popustila. Otišla sam prema šanku i osjećaj se pojačao.
»Ovuda«, rekla sam im. »Ponašajte se kao da ste još pod dojmom
glazbe.«
Moja je napetost bila zarazna i vidjela sam da ih je preplavilo iščekivanje,
kao i malo straha. Dobro. Možda će to shvatiti ozbiljno. Krenuli smo u
smjeru šanka i pokušala sam se doimati tako kao ila tražim piće. Sve to
vrijeme pogledom sam pretraživala gomilu.
Tamo je. Našla sam ga. Muški strigoj stajao je u kutu, a ruka inu je bila
oko djevojke mojih godina. Pri slabom svjetlu gotovo da je izgledao
privlačno. Znala sam da bi pozorniji pogled otkrio bolesno blijedu put i
crvene oči. Cura ih možda nije vidjela u mračnom klubu, a možda je
strigoj koristio kompulziju. Vjerojatno oboje ako je bilo suditi po njezinu
smiješku. Strigoji su mogli kontrolirati druge kao i korisnici duha poput
Lisse. Čak i više. Dok smo ga gledali, strigoj je odveo djevojku kroz mali
hodnik. Na kraju sam jedva razabirala svjetleći znak za izlaz. Barem sam
pretpostavljala da je to znak za izlaz. Bio je na ćirilici.
»Znate kamo vode ta vrata?« upitala sam ostale.
Dečki su slegnuli ramenima, a Denis je ponovio moje pitanje Tamari.
Odgovorila mu je, a on je preveo.
»Iza je uličica u kojoj drže smeće. Dijeli ovu zgradu od tvornice. Tamo
obično nema nikoga.«
»Možemo li doći tamo ako obiđemo klub?«
Denis je pričekao Tamarin odgovor.
»Da. Otvorena je na oba kraja.«
»Savršeno.«
Požurili smo iz kluba na glavni ulaz i podijelili se u dvije skupine. Plan je
bio napasti strigoja s obiju strana i zarobiti ga u sredini, ako njega i žrtvu
nađemo otraga. Postojala je mogućnost da ju je nekamo odveo, ali bilo je
vjerojatnije da će je htjeti odmah svladati i napiti se krvi, pogotovo ako je
uličica napuštena kao što Tamara tvrdi.
Imala sam pravo. Kad smo se razdvojili i provirili iza kluba, vidjela sam
147
strigoja i djevojku u sjeni kanti za smeće. Tiho sam opsovala jer se nadvio
nad nju, a usta su mu bila blizu njezina vrata. Oni ne troše vrijeme.
Nadajući se da je još živa, pojurila sam niz uličicu, a ostali su me slijedili
u stopu. S druge strane uličice dotrčali su Denis i Lev. Čim je čuo naše
korake, strigoj je odmah reagirao koristeći svoj nevjerojatno brz refleks.
Istog je trena pustio djevojku i u djeliću sekunde odlučio se napasti
Denisa i Leva, a ne Artura, Tamaru i mene. Ustvari, strategija mu nije bila
loša. Vjerojatno se nadao kako će ih brzo onesposobiti, a potom se
okrenuti na nas prije nego što ga napadnemo s leđa.
Zamalo je i uspio. Lev je primio snažan udarac. Na moje olakšanje,
nekoliko kanti za smeće zaustavilo ga je prije nego što je udario u zid
zgrade. Ni udarac u njih neće biti ugodan, ali kad bih mogla birati, radije
bih izabrala metalne kante nego ciglu. Strigoj je potom napao Denisa, ali
Denis se pokazao nevjerojatno brzim. Nepravedno sam zaključila kako
nitko od ovih neobećanih nema prave borilačke vještine. Trebala sam ih
bolje procijeniti. Prošli su istu obuku kao i ja, samo im je nedostajalo
discipline.
Denis je izbjegao strigoja i nisko ga udario ciljajući mu u noge. Uspio je,
ali udarac nije bio dovoljno snažan da ga obori. U Denisovim je rukama
zasjalo nešto srebrno i uspio je djelomice ogrepsti strigojev obraz prije
nego što ga je udarac odbacio na mene. Takva ogrebotina nije smrtonosna
za strigoje, ali srebro im nanosi bol i čula sam ga kako frkće. Očnjaci su
mu se bljeskali od sline.
Izbjegla sam Denisa dovoljno brzo pa me nije srušio. Tamara ga je
zgrabila za ruku i pridržala ga da ne padne. I ona je bila brza i u trenu ga
je osovila na noge, a onda se bacila na strigoja. Udario ju je, ali ne
dovoljno jako da je odbaci. U tom smo trenu i Artur i ja bili na njemu i
zajedničkim smo ga snagama pribili uza zid. I dalje je bio jači od nas pa
se brzo oslobodio. Odgovoran glas u mojoj glavi, koji je zvučao poput
Dimitrijeva, upozorio me kako mi je to bila prilika da ga ubijem. To bi
bio pametan i odgovoran potez. Otvorio mi se, a kolac mi je bio u ruci.
Ako suludi plan o ispitivanju ne uspije, smrt ostalih bit će moja krivica.
Kao da smo jedno, Artur i ja opet smo skočili.
»Pomozite nam!« povikala sam.
Tamara se bacila na strigoja i usput ga snažno udarila u trbuh. Osjećala
sam da će se opet osloboditi, ali onda nam se pridružio i Denis. Zajedno
smo se hrvali sa strigojem sve dok ga nismo oborili na leđa. Ali najgore
još nije bilo prošlo. Otimao se nevjerojatnom snagom i izvijao se. Podigla
sam se i pokušala se baciti svom težinom na njega dok su ga ostali držali
za noge.
148
Pridružio nam se još jedan par ruku kad je Lev pristigao u pomoć. Usnica
mu je krvarila, ali izgledao je odlučno. Strigoj se nije prestao otimati, ali
znala sam da se neće brzo osloboditi, ne dok ga svi držimo. Nagnula sam
se nad njega i stavila mu vrh kolca na vrat. Na tren je zastao, ali brzo se
nastavio otimati.
»Poznaješ li Dimitrija Belikova?« upitala sam oštro.
Povikao je nešto što nisam razumjela, ali nije zvučalo prijateljski.
Snažnije sam pritisnula kolac i porezala ga po vratu. Zaurlao je od boli, u
očima mu se vidjelo čisto zlo i nastavio je psovati na ruskom.
»Prevedi«, zahtijevala sam i nije me bilo briga tko će to učiniti. »Ovo što
sam rekla.«
Trenutak poslije Denis je rekao nešto na ruskome, valjda moje pitanje, jer
sam čula kako izgovara Dimitrijevo ime. Strigojev odgovor bilo je rezanje
i Denis je odmahnuo glavom.
»Kaže da neće igrati naše igrice.«
Uzela sam kolac i razrezala strigojevo lice, produbljujući ranu koju sam
mu već zadala. Strigoj je ponovno povikao, a ja sam se molila da
osiguranje u klubu ništa ne čuje. Nasmiješila sam mu se dovoljno zlobno
da odgovorim jednakom mjerom.
»Reci mu da ćemo se igrati dok ne progovori. Što god odlučio, večeras će
umrijeti. Njegov je odabir hoće li to biti brzo ili polako.«
Iskreno, nisam vjerovala da su te riječi izišle iz mojih usta. Bile su toliko
grube... toliko... pa, okrutne. Nisam očekivala da ću ikada nekoga mučiti,
pa čak ni strigoja. Strigoj je nakon Denisova prijevoda opet odbio
suradnju pa sam ga nastavila ranjavati zadajući mu rane koje bi bile
smrtonosne za bilo kojega čovjeka, moroja ili dhampira.
Konačno je izustio nešto što nije zvučalo poput ranijih uvreda. Denis je
odmah preveo.
»Kaže da nikada nije čuo za nekoga tko se tako zove i, ako je Dimitri tvoj
prijatelj, pobrinut će se da ga ubije polako i bolno.«
Gotovo sam se nasmiješila na strigojev konačni pokušaj otpora. Problem s
mojom strategijom bio je da je strigoj možda lagao. Nisam mogla znati je
li iskren. Nešto u njegovu odgovoru navelo me na pomisao da ipak jest.
Zvučao je kao da misli da govorim o čovjeku ili dhampiru, a ne o strigoju.
»Onda je beskoristan«, rekla sam. Nagnula sam se unatrag i pogledala
Denisa. »Hajde, ubij ga.«
To je bilo ono za čime je Denis žudio. Nije oklijevao i kolcem je brzo i
snažno probo strigojevo srce. Trenutak poslije fanatično je odupiranje
prestalo. Okrutni sjaj napustio je crvene oči. Ustali smo i u pogledima
skupine vidjela sam strepnju i strah.
149
»Rose«, konačno je upitao Denis, »što si htjela...«
»Nije bitno«, prekinula sam ga i došla do djevojke koja je ležala bez
svijesti. Kleknula sam i pregledala joj vrat. Ugrizao ju je, ali nije popio
puno krvi. Rana je bila malena i nije puno krvarila. Malo se pomaknula i
zastenjala kada sam je dotakla, što sam shvatila kao dobar znak. Nježno
sam je odvukla od kante za smeće na svjetlo gdje će je netko uočiti.
Strigoja sam pak odvukla na najtamnije mjesto, gdje je bio potpuno
neprimjetan. Nakon toga zamolila sam Denisa da mi posudi mobitel i
nazvala broj s cedulje koja mi se cijeli tjedan gužvala u džepu.
Nekoliko je puta zazvonio i Sydney se javila na ruskom. Zvučala je
pospano.
»Sydney, ovdje Rose.«
Na tren nije ništa rekla.
»Rose? Što se događa?«
»Jesi li u Sankt Peterburgu?«
»Da... Gdje si ti?«
»U Novosibirsku. Imate li agente ovdje?«
»Naravno«, odvratila je oprezno. »Zašto?«
»Imam nešto što treba počistiti.«
»O, bože.«
»Hej, barem sam nazvala. I nije da je jedan strigoj manje na svijetu loša
stvar. Uostalom, zar nisi htjela da ti javim?«
»Da, da. Gdje si?«
Dala sam joj nakratko Denisa na telefon kako bi joj objasnio točno
odredište. Kada je završio, vratio mi je telefon i rekla sam Sydney za
djevojku.
»Je li ozbiljno ozlijeđena?«
»Ne izgleda tako«, rekla sam. »Što da učinimo?«
»Ostavite je. Tip koji će doći pobrinut će se da bude dobro i ne priča ništa
uokolo. Objasnit će ti sve kada dođe.«
»Hej, čekaj, ja neću biti ovdje kad on dođe.«
»Rose...«
»Odlazim«, rekla sam joj. »I cijenila bih ako nikome ne kažeš da sam
zvala, recimo, nekom poput Abea.«
»Rose...«
»Molim te, Sydney, nemoj mu reći. Inače...« Oklijevala sam. »Ako mu
kažeš, neću te više zvati kada se ovo dogodi. A bit će ih još.«
Bože, što je bilo sljedeće? Prvo mučenje, sada ucjena. Još gore, prijetila
sam nekome tko mi je bio simpatičan. Naravno, lagala sam. Razumjela
150
sam zašto alkemičari rade to što rade i ne bih riskirala tako da nas
razotkrijem. Ali, ona to nije znala i molila sam se da pomisli kako sam
dovoljno nestabilna da to učinim.
»Rose...« pokušala je ponovno. Nisam joj pružila pravu priliku.
»Hvala, Sydney. Čut ćemo se.« Prekinula sam poziv i vratila Denisu
mobitel. »Hajdemo, nismo gotovi za večeras.«
Bilo je jasno da misle kako sam luda što ispitujem strigoje, ali s obzirom
na to da su oni ponekad bili nepažljivi, moje im ponašanje nije bilo
dovoljno čudno da posve izgube vjeru u mene. Uskoro ih je opet
preplavio zanos, bili su drogirani činom našeg prvog ubojstva večeras.
Moja tajanstvena sposobnost da osjetim strigoje učinila me još
posebnijom u njihovim očima i bila sam uvjerena da bi me slijedili bilo
gdje.
Te smo noći ulovili još dvojicu strigoja i uspjeli ponoviti postupak.
Rezultati su bili isti. Puno uvreda na ruskom. Nikakvi novi podaci. Nakon
što bih se uvjerila da nam strigoj nema što ponuditi, dopustila bih
neobećanima da ga ubiju. Uživali su u tome, ali nakon trećega osjetila
sam i psihički i fizički umor. Rekla sam ostalima da idemo kući, i onda,
dok smo išli prečacem iza tvornice, osjetila sam četvrtoga strigoja.
Zaskočili smo ga. Uslijedila je još jedna tučnjava, ali s vremenom smo i
njega pritisnuli na tlo kao i ostale.
»Hajde«, rekla sam Denisu. »Znaš što...«
»Iščupat ču ti grkljan!« zarežao je strigoj.
Opa! Ovaj je znao engleski. Denis je otvorio usta kako bi započeo s
ispitivanjem, ali odmahnula sam glavom.
»Ja ću preuzeti.« Kao i ostali strigoji, i ovaj je psovao i otimao se, čak i
dok mu je kolac bio na vratu pa mi je bilo teško ispitivati ga.
»Gledaj«, rekla sam mu nestrpljivo svladana umorom, »samo nam reci
ono što želimo znati. Tražimo dhampira pod imenom Dimitri Belikov.«
»Poznajem ga«, samodopadno je odvratio strigoj. »On nije dhampir.«
Nisam ni shvatila da sam Dimitrija nazvala, dhampirom. Bila sam umorna
i to mi je pobjeglo. Nije ni čudo što je ovaj strigoj tako rado progovorio.
Mislio je da ne znamo da je Dimitri preobražen. I kao svaki arogantni
strigoj, rado se raspričao, očito u nadi da će nam prouzročiti bol.
»Vaš je prijatelj probuđen. Sada s nama vreba noću i pije krv blesavih
djevojaka poput tebe.«
U djeliću sekunde glavom mi je projurilo tisuću misli. Ideš! Došla sam u
Rusiju misleći da će biti lako pronaći Dimitrija. Sve nade polagala sam u
njegov rodni grad, zbog čega sam se gotovo predala i pomirila s
151
nevjerojatnošću svoje misije. Od pomisli da sam mu se možda približila
zavrtjelo mi se u glavi.
»Lažeš«, rekla sam. »Nisi ga nikada vidio.«
»Stalno ga viđam. Ubijao sam s njime.«
Želudac mi se stisnuo, i to ne zbog blizine strigoja.
Ne razmišljaj o tome da Dimitri ubija ljude. Ne razmišljaj o tome da
Dimitri ubija ljude.
Ponavljala sam te riječi u mislima i prisilila se ostati mirna.
»Ako je to istina«, prosiktala sam, »onda imam jednu poruku koju želim
da mu predaš. Kaži mu da ga traži Rose Hathaway.«
»Nisam ja tvoj potrčko«, zarežao je.
Zamahnula sam kolcem i posjekla ga. Napravio je bolnu grimasu.
»Ti si ono što ja želim da budeš. Sada idi i prenesi Dimitriju što sam ti
rekla. Rose Hathaway. Rose Hathaway ga traži. Ponovi.« Vrh kolca
pritisnula sam mu na vrat. »Ponovi moje ime tako da znam da ćeš ga
upamtiti.«
»Upamtit ću ga da te mogu ubiti.« Snažnije sam pritisnula kolac i potekla
je krv. »Rose Hathaway«, rekao je. Pokušao me pljunuti, ali promašio je.
Zadovoljno sam se odmaknula. Denis me gledao iščekujući. Kolac mu je
bio spreman.
»Da ga ubijemo?«
Odmahnula sam glavom.
»Pustimo ga.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:12 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sedamnaesto poglavlje
Nije bilo jednostavno uvjeriti ih da oslobode strigoja, pogotovo kada smo
ga držali u zamci. Nisu mislili ni da moje ispitivanje ima smisla, ali ipak
su pristali. Pustiti strigoja da ode? To je zbilja bilo ludo, čak i
neobećanima. Razmjenjivali su poglede pune nelagode i pitala sam se
hoće li mi se suprotstaviti. Na kraju je pobijedila moja oštrina i autoritet.
Htjeli su da im budem vođa i imali su povjerenja u moje postupke, koliko
im se god ludim činili.
Naravno, čim smo pustili strigoja, problem nam je bio pobrinuti se da
zbilja i ode. Počeo nas je napadati, ali onda je shvatio da ćemo ga
vjerojatno opet nadvladati pa je kukavno pobjegao. Još nas je jednom
zlobno pogledao i nestao u tami. Mislim kako to što ga je svladala
skupina tinejdžera nije bilo dobro za njegov ego. Mene je pogledao s
152
posebnom mržnjom i zadrhtala sam na pomisao da mi zna ime. Sada se
više ništa nije moglo učiniti, mogla sam se samo nadati kako postoji šansa
da moj plan uspije.
Denis i ostali preboljeli su oslobađanje strigoja nakon što smo ih toga
tjedna ubili još nekoliko. Zapali smo u rutinu istraživanja klubova i
opasnih dijelova grada, a oslanjali smo se na moja osjetila koja su nas
upozoravala na opasnost. Bilo mi je smiješno koliko su se brzo počeli
oslanjati na moje vođstvo. Tvrdili su kako ne žele živjeti po pravilima i u
nadležnosti čuvara, ali iznenađujuće su dobro reagirali na moje naredbe.
Dobro, više-manje. Svako malo bih u njima primijetila ludu neopreznost.
Jedan od njih glumio bi junaka, podcijenio bi strigoja ili bi ga napao sam.
Artur je tako gotovo završio s potresom mozga. Budući da je bio veći od
nas, malo se umislio pa ga je strigoj ulovio nespremna i tresnuo o zid. To
nas je sve rastrijeznilo. Nekoliko stravičnih trenutaka bojala sam se da je
Artur mrtav i da sam kao vođa odgovorna. Došao je jedan od Sydneyjinih
alkemičara, pobrinula sam se da ne budem prisutna kako me Abe ne bi
pronašao, i pružio Arturu pomoć. Rekao je da će biti dobro nakon
nekoliko dana odmora, što je značilo da je neko vrijeme morao prestati
loviti. To mu je teško palo i morala sam vikati na njega kad nas je
pokušao slijediti jedne večeri te ga podsjetiti na sve njihove prijatelje koji
su umrli zbog takvih gluposti.
U svijetu ljudi dhampiri su se obično ravnali prema ljudskom rasporedu.
Sada sam živjela prema noćnom rasporedu, kao na Akademiji. Ostali su
slijedili moj primjer, osim Tamare koja je danju radila. Nisam htjela
spavati noću dok strigoji lutaju ulicama. Zvala sam Sydney svaki put kada
smo nekog ubili, a u zajednici strigoja sigurno se pročulo da im netko
nanosi štetu. A ako je strigoj kojeg smo pustili prenio moju poruku, neki
od tih strigoja mogli bi doći potražiti upravo mene.
Kako su dani odmicali, sve smo ih manje ubijali pa sam zaključila da su
strigoji uistinu postali oprezniji. Nisam znala je li to dobro ili loše, ali
poticala sam ostale da budu iznimno pažljivi. Počeli su me štovati kao
boginju, ali to mi nije pričinjalo zadovoljstvo. Srce me i dalje boljelo zbog
svega što se dogodilo s Lissom i Dimitrijem. Zaokupila sam se svojom
zadaćom i pokušavala misliti samo na češljanje zajednice strigoja kako
bih se približila Dimitriju. Ali, kad nismo lovili strigoje, imala sam puno
slobodnog vremena i ništa za raditi.
Pa sam posjećivala Lissu.
Znala sam da puno mladih, poput Mije, živi na dvoru jer im roditelji tamo
rade. Ali nisam znala koliko ih puno ima. Avery ih je, naravno, sve
153
poznavala, a nitko nije bio iznenađen (barem ja nisam) što su većinom bili
razmaženi i bogati.
Ostatak Lissina posjeta dvoru prošao je u nizu prijema i formalnih zabava.
Sto je više slušala morojske plemiće kako razgovaraju o poslu, to su je
više živcirali. Primjećivala je istu zloporabu moći koju je uočila i ranije,
isti nepravedni način raspodjele čuvara kao da su nečije vlasništvo.
Kontroverzna tema o tome trebaju li se moroji naučiti boriti uz svoje
čuvare još uvijek je bila aktualna. Većina ljudi koje je Lissa susrela na
dvoru imala je zastarjelo mišljenje: neka se čuvari bore, a moroji neka
budu zaštićeni. Nakon što je vidjela rezultate takve politike, i uspjeh do
kojeg je došlo kada su ljudi poput Christiana i mene pokušali to
promijeniti, Lissu bi razbjesnjelo slušanje sebičnih izjava morojske elite.
Bijeg s takvih funkcija pozdravljala je svakom prilikom, željna provoda s
Avery. Avery je uvijek uspjela pronaći društvo s kojim su završile na
zabavama puno drukčijim od Tatianinih. Na tim se zabavama nikada nije
razgovaralo o sitničarskoj politici dvora, ali i dalje je bilo puno toga što bi
Lissu oneraspoložilo.
Posebno ju je mučilo to što su se krivnja, bijes i depresija zbog mene sve
više kovitlali u njoj. Znala je kako popratne pojave korištenja duha utječu
na njezino raspoloženje i prepoznala je znakove upozorenja, iako na ovom
putu nije aktivno koristila duh. Sto god da je bio razlog njezina
neraspoloženja, pokušavala je na sve načine potražiti nešto što bi joj
zaokupilo misli i utopilo tugu.
»Pazi«, upozorila ju je Avery jedne večeri. Bile su na zabavi večer prije
povratka na Akademiju. Mnogi moroji koji su živjeli na dvoru imali su
trajni smještaj, a zabava se održavala u kući tipa koji se zvao Szelsky. Bio
je pomoćnik u nekom odboru za koji Lissa nije nikad čula. Nije poznavala
ni domaćina, ali to, uostalom i nije bilo važno. Bilo je važno samo to da
njegovi roditelji nisu tada u gradu.
»Na što da pazim?« pitala je Lissa razgledavajući. Iza kuće se nalazilo
dvorište osvijedjeno bakljama i nizovima treperavog svjetla. Hrane i pića
bilo je u izobilju, a neki moroj izvukao je gitaru i pokušavao zadiviti
djevojke svojim glazbenim vještinama, koje nije posjedovao. Ustvari,
tako je grozno svirao da je možda otkrio novi način ubijanja strigoja. Ali
bio je sladak pa njegovim obožavateljicama nije bilo važno kako svira.
»Ovo«, odvratila je Avery i pokazala na Lissin martini. »Pratiš li koliko si
ih već popila?«
»Ne, koliko ja vidim«, rekao je Adrian. Ležao je u obližnjoj ležaljci i
također držao piće u ruci.
154
Lissa se uz njih osjećala poput amaterke. Avery je bila tipično razuzdana i
koketna, ali nije se ponašala ludo ili blesavo poput nekoga tko je potpuno
pijan. Lissa nije znala koliko je Avery popila, ali pretpostavljala je da je
popila mnogo jer je stalno imala piće u ruci. Isto tako Adrian nikada nije
bio bez pića, koje je na njega uglavnom djelovalo opuštajuće. Lissa je
zaključila da imaju puno više iskustva od nje. Više nije bila u formi.
»Dobro sam«, lagala je dok je gledala kako se svijet vrti oko nje i ozbiljno
razmišljala da se pridruži djevojkama koje su na drugoj strani vrta plesale
na stolu.
Avery je razvukla usne u osmijeh, ali oči su joj bile zabrinute.
»Naravno. Ali nemoj da ti pozli. To se uvijek nekako dozna, a ne želiš da
svi znaju kako Dragomirka ne zna piti. Tvoja obitelj ima opak ugled koji
moraš održati.«
Lissa je strusila svoje piće.
»Nekako sumnjam da je konzumiranje alkohola dio bogate obiteljske
povijesti.«
Avery je gurnula Adriana i legla pokraj njega u ležaljku.
»Iznenadila bi se. Za deset godina ovi će ljudi biti tvoji kolege u vijeću. Ti
ćeš pokušati progurati neki zakon, a oni će reći: 'Sjećate se kada se napila
i povraćala na onom tulumu?'«
I Lissa i Adrian nasmijali su se na to. Lissa nije mislila da će joj pozliti,
ali kao i uvijek, odlučila je o tome brinuti kasnije. Dobra strana svega toga
bila je da joj je alkohol pomagao ublažiti sjećanja na taj dan. Tatiana ju je
predstavila njezinim budućim čuvarima: ostarjelom tipu koji se zvao
Grant i »mladoj dami« koja se zvala Serena. Oboje su bili simpatični, ali
odmah ih je usporedila s Dimitrijem i sa mnom. Osjećala je da nas
prihvaćanjem novih čuvara izdaje, ali samo je kimnula glavom i zahvalila
Tatiani.
Poslije je doznala da je Serena bila određena za čuvaricu djevojci koju je
poznavala cijeli život. Ta djevojka nije bila plemkinja, ali ponekad su,
ovisno o broju čuvara, čak i obični moroji dobivali čuvare, ali nikada više
od jednoga. Kada se otvorilo mjesto za Lissina. čuvara, Tatiana je
povukla Serenu s posla čuvanja prijateljice. Serena se nasmiješila i rekla
Lissi da to nije važno. Rekla je da joj je dužnost na prvom mjestu i da će
joj rado služiti. Ali, Lissa se osjećala loše i znala je da je to djevojkama
sigurno teško palo i da je bilo potpuno nepravedno. Ponovno je to
doživjela: nepravednu raspodjelu moći i nedostatak osobe koja bi
održavala ravnotežu.
Odlazeći s tog susreta, Lissa je proklinjala vlastitu poniznost.
155
Ako već nije imala hrabrosti slijediti me, pomislila je, mogla je barem
ustrajati da joj Tatiana dodijeli moju majku. Onda bi se Serena vratila
prijateljici i barem jedno prijateljstvo na svijetu ostalo bi nedirnuto.
Martini joj je istodobno otupio bol i pogoršao je, što Lissi uopće nije bilo
jasno. Nema veze, pomislila je. Ugledavši konobara koji je prolazio,
mahnula mu je kako bi naručila novo piće.
»Hej, mogu li... Ambrose?«
Iznenađeno je gledala tipa ispred sebe. Da je postajao kalendar
najzgodnijih dhampira u kupaćim kostimima, ovaj bi bio na naslovnoj
stranici (osim Dimitrija, ali ja sam bila pristrana). Tip se zvao Ambrose i
Lissa i ja smo ga upoznale dok smo bile zajedno na dvoru. Bio je
preplanuo, a ispod sive košulje nazirali su se dobro oblikovani mišići. On
je bio neobična pojava na dvoru, dhampir koji je odbio čuvarske dužnosti
i obavljao na dvoru različite zadaće, poput masaža i, ako je glasina bila
istinita, »romantičnih susreta« s kraljicom. Stresla sam se na tu pomisao
unatoč tomu što sam u životu doživjela neke odvratne stvari.
»Princezo Dragomir«, rekao je i nabacio osmijeh koji je otkrio savršene
bijele zube. »Neočekivano iznenađenje.«
»Kako si?« pitala ga je, iskreno obradovana susretom.
»Dobro, dobro. Ipak ja imam najbolji posao na svijetu. A vi?«
»Super«, odvratila je.
Ambrose je zastao i promotrio je. Prekrasan osmijeh i dalje mu je bio na
usnama, ali Lissa je znala da se ne slaže s njom. Na licu mu je vidjela
negodovanje. To da je Avery optuži da previše pije je jedno. Ali
dhampirski zgodni sluga? Neprihvadjivo. Lissino je držanje postalo
hladno i ispružila je čašu.
»Trebam još jedan martini«, rekla je oholo poput savršene plemkinjc.
Osjetio je promjenu u njoj i svoj prijateljski osmijeh zamijenio onim
pristojne ravnodušnosti.
»Stiže.« Naklonio joj se i otišao prema šanku.
»Ideš«, rekla je Avery s divljenjem gledajući ga kako odlazi. »Zašto nas
nisi upoznala s prijateljem?«
»Nije mi prijatelj«, odbrusila je Lissa. »On je nitko.«
»Slažem se«, rekao je Adrian i zagrlio Avery. »Zašto tražiti dalje kada
već imaš onog najboljeg?« Da ga nisam dobro poznavala, zaklela bih se
da ispod veselog tona leži istinska ljubomora. »Nisam li se zbilja potrudio
dovesti te na doručak sa svojom tetom?«
Avery mu se lijeno nasmiješila.
»To je dobar početak. Još moraš puno učiniti da me impresioniraš,
Ivaškove.«
156
Pogledom je odlutala preko Lissine glave i iznenadila se.
»Hej, maloljetnica je ovdje.«
Mija je, s Jill za petama, prolazila vrtom i nije se obazirala na šokirane
poglede. Njih dvije očito tu nisu pripadale.
»Hej«, rekla je Mija pridruživši se Lissi i ostalima. »Tatu su upravo
pozvali na put, a ja moram ići s njim. Moram vam vratiti Jill.«
»Nema problema«, odvratila je Lissa iako je bilo očito da nije sretna što
im se Jill pridružila. Lissa se i dalje pitala zanima li ona Christiana. »Je li
sve u redu?«
»Da, samo posao.«
Mija se pozdravila sa svima i napustila zabavu naglo kako je i došla,
kolutajući očima na šok i porugu plemića pokraj kojih je prolazila.
Lissa je usmjerila pozornost na Jill koja je oprezno sjela u obližnju stolicu
i začuđeno se ogledavala.
»Kako je bilo? Jesi li se zabavila s Mijom?«
Jill se okrenula natrag prema Lissi, a lice joj se razvedrilo.
»O, da. Zbilja je dobra. Toliko je napravila s vodom. Ludo! I pokazala mi
je nekoliko udaraca. Naučila sam desni kroše, ali udarac mi nije baš jak.«
U tom se trenu Ambrose vratio s Lissinim pićem. Šutke joj ga je predao, a
malo se smekšao kada je ugledao Jill.
»Želiš li ti što?«
Odmahnula je glavom.
»Ne, hvala.«
Adrian je pozorno promatrao Jill.
»Je li ti dobro ovdje? Želiš li da te odvedem u gostinjske odaje?« Kao i
ranije, namjere mu uopće nisu bile romantične. Činilo se da je gleda kao
mlađu sestru, što mi je bilo slatko. Nisam mislila da je sposoban ponašati
se tako zaštitnički.
Ponovno je odmahnula glavom.
»U redu je. Ne želim da zbog mene odeš... osim...« Izgledala je zabrinuto.
»Želiš li da odem?«
»Ne«, odvratio je Adrian. »Lijepo je imati odgovornu osobu usred ovog
ludila. Pojedi nešto ako si gladna.«
»Zbilja se ponašaš majčinski«, zadirkivala ga je Avery, izražavajući moje
misli.
Iz nepoznatog razloga, Lissa je Adrianov komentar o »odgovornosti«
shvatila osobno, kao da joj spušta. Ja nisam mislila da se uopće radi o
tome, ali ona baš i nije jasno razmišljala. Odlučila je i sama nešto pojesti
pa je ustala i krenula prema stolu u vrtu na kojem su bili pladnjevi s
hranom.
157
Dobro, nekada su tamo bili. Sada su stol koristile rasplesane djevojke koje
je Lissa ranije primijetila. Netko je raščistio stol i maknuo svu hranu na
do. Lissa se sagnula i uzela mali sendvič. Gledala je djevojke i pitala se
kako uspijevaju uhvatiti ritam u groznoj glazbi plemića.
Jedna od djevojaka primijetila je Lissu i nasmijala joj se. Pružila joj je
ruku.
»Hej, dođi gore.«
Lissa ju je poznavala, ali nije joj se mogla sjetiti imena. Ples je odjednom
zvučao poput dobre zamisli. Pojela je sendvič i s pićem u ruci dopustila
da je povuku na stol. To je izmamilo nekoliko uzvika odobravanja ljudi
oko stola. Lissa je otkrila da je loša glazba nevažna i prepustila se plesu.
Svi su se zabavljali i Lissa se pitala bi li Avery tvrdila da će je i ovo
proganjati za deset godina.
Nakon nekog vremena djevojke su pokušale uskladiti pokrete. Počele su
njihati rukama, a potom izbacivati noge poput djevojaka u mjuziklima.
Taj pokret pokazao se katastrofalnim. Pogrešan korak, Lissa je nosila
cipele visokih peta i odjednom je zateturala blizu ruba stola. Ispustila je
piće i zamalo pala, ali nečije ruke su je ulovile i zadržale na nogama.
»Moj junak«, promrmljala je. Onda je bolje pogledala svoga spasitelja.
»Aarone?«
Lissin bivši dečko i prvi tip s kojim je spavala, pogledao ju je s
osmijehom i pustio čim se uvjerio da može stajati. Plavokos i plavook,
Aaron je izgledao poput zgodnoga surfera. Pitala sam se što bi se
dogodilo da ga je Mia ugledala. Ona, Aaron i Lissa nekoć su činili
ljubavni trokut dostojan sapunice.
»Što ti radiš ovdje? Mislili smo da si nestao«, rekla je Lissa. Aaron je
napustio Akademiju prije nekoliko mjeseci.
»Idem u školu u New Hampshireu«, odgovorio je. »Ovdje sam u posjetu
obitelji.«
»Lijepo je vidjeti te«, rekla je Lissa. Njihova veza nije dobro završila, ali
u trenutačnom stanju mislila je to što je rekla. Popila je dovoljno da joj je
bilo divno susresti bilo koga na zabavi.
»I tebe«, odvratio je. »Izgledaš nevjerojatno.«
Njegove su je riječi pogodile više nego što je očekivala, vjerojatno zbog
toga što su svi ostali mislili da izgleda pijano i neodgovorno. Bivši ili ne,
nije mogla ne prisjetiti se kako joj je nekada bio zgodan. Iskreno, i dalje
joj je bio zgodan. Samo ga više nije voljela.
»Trebali bismo ostati u kontaktu«, rekla je. »Javljaj nam što se događa.«
Na trenutak se pitala je li to trebala reći zbog činjenice da ima dečka.
158
Tada je odbacila brige. Nije bilo ničega lošeg u druženju s drugim
dečkima, pogotovo kada Christianu nije bilo dovoljno stalo da pođe s
njom na put.
»Volio bih to«, rekao je Aaron. Nešto u njegovu pogledu ugodno ju je
zbunjivalo. »Pretpostavljam da poljubac na rastanku s tvojim spasiteljem
ne dolazi u obzir?«
Ideja je bila suluda, ali nakon nekoliko trenutaka Lissa se nasmijala. Je li
bilo bitno? Christian je onaj kojeg voli, a prijateljski poljubac ne znači
ništa. Podigla je pogled i dopustila Aaronu da primi njezino lice. Poljubili
su se i nije se moglo poreći: poljubac je trajao malo duže od
prijateljskoga. Kada je završio, Lissa se smješkala poput ošamućene
školarke, što je tehnički i bila.
»Vidimo se«, rekla je i vratila se svom društvu.
Avery ju je prijekorno gledala, ali ne zbog Aarona i poljupca.
»Jesi luda? Mogla si slomiti nogu. Ne možeš raditi takve stvari.«
»Ti bi trebala biti zabavna«, istaknula je Lissa. »Nije to ništa.«
»Zabavno nije isto što i glupo«, odvratila je Avery ozbiljno. »Ne možeš
izvoditi takva sranja. Mislim da te trebamo odvesti kući.«
»Dobro sam«, rekla je Lissa. Tvrdoglavo je odvratila pogled od Avery i
pogledala dečke u blizini koji su pili tekilu. Organizirali su neku vrstu
natjecanja, a pola ih je izgledalo kao da će se svakoga trena onesvijestiti.
»Definiraj dobro«, rekao je Adrian ironično. I on je izgledao zabrinuto.
»Dobro sam«, ponovila je Lissa. Vratila je pogled na Avery. »Nisam se
uopće ozlijedila.« Očekivala je da će je gnjaviti zbog Aarona i bila je
iznenađena što nisu, zbog toga je bila još više iznenađena kada je to stiglo
iz drugog izvora.
»Poljubila si tog tipa!« uzviknula je Jill nagnuvši se naprijed.
Zaprepaštenje je nadvladalo njezinu povučenost.
»Nije to ništa«, rekla je Lissa, živčana što je od svih ljudi baš Jill kori. »A
definitivno se ne tiče tebe.«
»Ali ti si s Christianom! Kako si mu mogla to učiniti?«
»Opusti se, maloljetnice«, rekla je Avery. »Pijani poljubac nije ništa u
usporedbi s pijanim padom. Sam Bog zna da sam ja puno tipova poljubila
pijana.«
»Ali ipak ja večeras nisam primio poljubac«, razmišljao je Adrian naglas i
odmahivao glavom.
»To nije važno«, dometnula je Jill uzrujano. Christian joj je bio drag i
poštovala ga je. »Prevarila si ga.«
Tim riječima Jill kao da je udarila Lissu desnim krošeom.
159
»Nisam!« povikala je Lissa. »Nemoj uvlačiti svoju zatreskanost u ovo i
izmišljati stvari kojih nema.«
»Nisam izmislila taj poljubac«, odvratila je Jill zarumenjevši se.
»Taj nam je poljubac najmanja briga«, uzdahnula je Avery. »Ozbiljna
sam, idemo, ljudi. Razgovarat ćemo ujutro.«
»Ali...« počela je Jill.
»Čula si je. Zaboravi«, zarežao je novi glas. Reed Lazar pojavio se
niotkuda i nadvio se nad Jill, a lice mu je bilo oštro i zastrašujuće.
Jill je raširila oči.
»Samo govorim istinu...« Morala sam se diviti njezinoj hrabrosti s
obzirom na to da je obično bila plaha.
»Svima ideš na živce«, Reed se nagnuo prema njoj i stisnuo šake. »I meni
ideš na živce.« Mislim da je to najduži govor koji sam čula od njega. O
njemu sam razmišljala kao o kakvom spiljskom čovjeku koji niže samo
rečenice od tri riječi.
»Hej!« Adrian je skočio na noge i stao pokraj Jill., »malo ohladi. Što
planiraš? Započeti tučnjavu s curom?«
Reed je oštro pogledao Adriana.
»Ne miješaj se.«
»Vraga neću! Ti si lud.«
Da je netko od mene zatražio da napišem popis ljudi koji bi riskirali
tučnjavu kako bi obranili čast djevojke, Adrian Ivaškov bio bi nisko na
tom popisu. Ali, stajao je uz Jill, lice mu je bilo odlučno, a ruka zaštitnički
postavljena na njezino rame. Bila sam šokirana. I zadivljena.
»Reede«, povikala je Avery. I ona je ustala i stala s druge strane Jill.
»Nije mislila ništa loše. Pusti je.«
Brat i sestra su stajali, a pogledima su vodili tihi rat. Još nikada nisam
vidjela tako strog izraz na Averynu licu i Reed se konačno namrštio i
odstupio.
»Dobro. Baš me briga.«
Začuđeno su ga promatrali kako odlazi. Glazba je bila glasna, stoga je
samo nekoliko gostiju čulo svađu. Stajali su i zurili, a Avery je izgledala
osramoćeno dok je sjedala natrag na stolicu. Adrian je i dalje stajao pokraj
Jill.
»Koji je to vrag bio?« upitao je.
»Ne znam«, priznala je Avery. »Nekad postane čudan i pretjerano
zaštitnički nastrojen.« Nasmiješila se Jill ispričavajući se. »Doista mi je
žao.«
Adrian je odmahnuo glavom.
»Mislim kako je vrijeme da pođemo.«
160
Čak se i pijana Lissa morala složiti. Zaprepaštenje Reedovim nastupom
otrijeznilo ju je i sada je s nelagodom procjenjivala svoje ponašanje.
Treperava svjetla i otmjeni kokteli izgubili su privlačnost.
Pijane ludosti ostalih plemića izgledale su nespretno i glupo. Osjećala je
da će sutra zažaliti zbog dolaska na zabavu.
Kada sam se vratila u svoju glavu, osjetila sam strah. Dobro. Nešto
definitivno nije bilo u redu s Lissom, a nitko drugi kao da to nije
primjećivao, barem ne onoliko koliko bi trebali. Adrian i Avery izgledali
su zabrinuto, ali činilo mi se kako njezino čudno ponašanje pripisuju
utjecaju alkohola. Lissa se i dalje ponašala kao onda kad smo se vratile na
Akademiju, kad ju je duh obuzimao i poigravao joj se s umom. Osim...
Sada sam o sebi znala dovoljno da shvatim kako na moj bijes i
zaokupljenost kažnjavanjem strigoja utječu negativne pojave duha. To je
značilo da ja to crpim iz nje. Ali, u tom je slučaju tama trebala izlaziti iz
Lisse, a ne gomilati se. Što je onda bio problem? Odakle je došla ta
ćudljiva, luda, ljubomorna osoba? Je li tamna strana duha jednostavno
rasla pa se proširila na nas obje ? Jesmo li je dijelile ?
»Rose?«
»Ha?« Podigla sam pogled koji je tupo bio prikovan za TV.
Denis me gledao, a u ruci je držao mobitel.
»Tamara je morala duže ostati na poslu. Sad je gotova, ali...« Pokazao je
glavom prema prozoru. Sunce je bilo na zalasku, nebo je bilo tamno, a na
horizontu se jedva nazirao narančasti trak.
Tamara je radila u blizini i, iako vjerojatno nije bilo prave opasnosti,
nisam htjela da bude sama vani nakon zalaska sunca. Ustala sam.
»Dođi, idemo po nju.« Levu i Arturu sam rekla: »Vi možete ostati ovdje.«
Denis i ja odšetali smo do malog ureda gdje je Tamara radila. Obavljala je
činovničke poslove poput pohrane podataka i kopiranja, a večeras ju je
neki projekt zadržao duže nego obično. Sreli smo se s njom na vratima i
bez problema se vratili, zaneseni planiranjem lova te večeri. Kad smo
stigli do Tamarine zgrade, čula sam neobičan plač s druge strane ulice.
Svi smo se okrenuli, a Denis se nasmijao.
»Bože, opet ta ludara«, promrmljala sam.
Tamara nije živjela u lošem dijelu grada, ali kao i u svakom gradu, bilo je
tu i beskućnika i prosjaka. Žena koju smo promatrali bila je stara gotovo
kao Yeva i svakodnevno je hodala ulicom mrmljajući nešto sebi u bradu.
Danas je ležala na leđima na pločniku, čudno se glasala, a rukama i
nogama mahala je poput kornjače.
»Je li ozlijeđena?« pitala sam.
MIN@
161
»Ne, samo je luda«, odvratio je Denis. Tamara i on krenuli su u zgradu,
ali nešto u meni nije dopuštalo da samo tako odem. Morala sam joj
pomoći. Uzdahnula sam.
»Dolazim odmah.«
Ulica je bila mirna (osim starice) i prešla sam cestu bez straha od auta.
Došla sam do žene, ispružila ruku da joj pomognem ustati i pokušavala ne
misliti o tome koliko je prljava. Kao što je Denis rekao, činilo se da je
danas drži neko ludilo. Nije bila ozlijeđena i izgledala je kao da je samo
odlučila ležati. Zadrhtala sam. Riječ luda često sam koristila spominjući
sebe i Lissu, ali ovo je zbilja bilo ludo. Uistinu sam se nadala da nas duh
nikada neće dovesti do toga. Beskućnica se doimala iznenađeno što joj
netko nudi pomoć, ali prihvatila je moju ruku i počela uzbuđeno govoriti
na ruskom. Kada me pokušala zagrliti kako bi mi zahvalila, odmaknula
sam se i podigla ruke u međunarodni znak koji je značio »odbij«.
Zastala je, ali je i dalje sretno čavrljala. Zgrabila je krajeve svoga kaputa,
zadigla ih poput haljine za bal i počela se okretati i pjevati. Nasmijala sam
se, iznenađena što me u mojemu turobnom svijetu nešto može razveseliti.
Krenula sam prelaziti ulicu prema Tamarinu stanu. Starica je prestala
plesati i opet mi je nešto veselo govorila.
»Žao mi je, moram ići«, rekla sam joj. Nije izgledalo kao da ima učinka.
Tada se sledila usred rečenice. Njezin izraz lica upozorio me milisekundu
prije moje mučnine. Vješto sam se okrenula kako bih se suočila s onim
što mi se približilo i izvukla svoj kolac. Iza mene je bio strigoj. Visok i
impozantan, prikrao mi se dok nisam pazila. Glupo, glupo. Nisam
dopustila da Tamara ide kući sama, ali nisam razmišljala o vlastitoj
sigurnosti...
»Ne...«
Ne znam jesam li to rekla ili samo pomislila. Nije bilo važno. Jedino što
je bilo važno u tom trenu bilo je ono što su moje oči gledale. Ili bolje
rečeno, ono što sam mislila da moje oči gledaju.
Jer ovo sam posve sigurno zamišljala. Nije moglo biti stvarno. Ne nakon
toliko vremena.
Dimitri.
Odmah sam ga prepoznala iako se... promijenio. Mislim da bih ga
prepoznala među milijun ljudi. Naša veza ne bi ništa drugo dopustila.
Nakon što ga toliko dugo nisam vidjela, upijala sam svaku pojedinost.
Tamna kosa večeras je bila raspuštena i lagano mu se kovrčala oko lica.
Poznate usne sada su se izvile u leden osmijeh. Kao i obično, nosio je
dugi kožni kaput koji kao da je uzeo iz kaubojskog filma.
162
A onda... bila su tu i obilježja strigoja. Tamne oči, oči koje sam voljela,
obrubljene crvenilom. Blijeda, blijeda, smrtno blijeda put. Dok je bio živ,
bio je preplanuo poput mene jer je puno vremena provodio vani. Ako
otvori usta, znala sam da ću vidjeti očnjake.
Cijela moja procjena trajala je djelić sekunde. Brzo sam reagirala kada
sam ga osjetila, vjerojatno brže nego što je očekivao. Element iznenađenja
i dalje je bio na mojoj strani, kolac mi je bio podignut i spreman. Bio je u
savršenoj ravnini s njegovim srcem. U tom sam trenu znala da ga mogu
probosti brže nego što se on može obraniti. Ali...
Te oči... Bože moj, te oči.
Čak i s tim odvratnim crvenim krugom oko zjenica, oči su me i dalje
podsjećale na Dimitrija kojeg sam poznavala. Njegov pogled, bezdušni,
zlobni sjaj, to nije bilo poput njega. Ali, bilo je dovoljno sličnosti da mi
srce zalupa, preplavi mi osjetila i uzburka osjećaje. Kolac mi je bio
spreman. Morala sam samo zamahnuti da ga ubijem. Sve je bilo na mojoj
strani...
Ali nisam mogla. Htjela sam ga gledati još samo nekoliko sekundi, još
nekoliko sekundi prije nego što ga ubijem. A tada je progovorio.
»Roza.« Glas mu je bio dubok kao i prije, naglasak je bio isti... samo je
sve bilo hladnije. »Zaboravila si moji prvu lekciju: ne oklijevaj.«
Jedva sam vidjela njegovu šaku usmjerenu prema mojoj glavi, a onda me
prekrila tama.
Osamnaesto poglavlje
Naravno, probudila sam se s glavoboljom.
Nekoliko smušenih trenutaka nisam znala što se dogodilo i gdje sam. Um
mi se razbistrio i događaji s ulice zapljusnuli su me punom snagom.
Uspravila sam se potpuno spremna na obranu iako mi se malo vrtjelo u
glavi. Bilo je vrijeme da otkrijem gdje sam.
Sjedila sam na ogromnom krevetu u mračnoj sobi. Ne, ne samo sobi. Više
u apartmanu ili studiju. Mislila sam da je hotel u Sankt Peterburgu bio
luksuzan, ali ovo me zaprepastilo. Dio studija u kojem sam sjedila imao je
krevet i stvari koje se nalaze u spavaćoj sobi: komodu, noćni ormarić itd.
Drugi dio izgledao je kao dnevna soba s naslonjačem i TV-om. U zidove
su bile ugrađene police ispunjene knjigama. Meni zdesna bio je malen
hodnik s vratima na kraju. Vjerojatno kupaonica. S druge strane nalazio se
velik prozor, zatamnjen kao i većina morojskih prozora. Ovaj je bio
163
tamniji od svih koje sam dosad vidjela, gotovo crn i bilo je gotovo
nemoguće vidjeti van. Samo mi je činjenica što sam uspjela nazreti gdje
završava horizont, a počinje nebo, iako je to zahtijevalo dosta škiljenja,
rekla da je vani dan.
Sišla sam s kreveta, a sva osjetila bila su mi u punoj pripravnosti dok sam
pokušavala procijeniti kolikoj sam opasnosti izložena.
Nisam osjećala mučninu, u blizini nije bilo strigoja. Ali to nije
isključivalo neku drugu osobu. Nisam ništa mogla uzeti zdravo za gotovo,
zbog toga sam na ulici i završila u nevolji. Ali nije bilo vremena za
razmišljanje o tome. Ne još. Ako počnem misliti o tome, posustat ću.
Posegnula sam u unutarnji džep kaputa po kolac. Naravno, nije ga bilo. U
blizini nisam vidjela ništa što bi poslužilo kao oružje, što je značilo da ću
se u borbi morati osloniti na svoje tijelo. Krajičkom oka zapazila sam na
zidu prekidač za svjetlo. Pritisnula sam ga i ukočila se, čekajući da vidim
nešto, ili nekoga.
Ništa neobično. Nije bilo nikoga. Odmah sam napravila najlogičniju stvar
i provjerila vrata. Kao što sam i očekivala, bila su zaključana i otvarala su
se unosom šifre. Osim toga, bila su teška i izrađena od nečega što je
izgledalo poput čelika. Podsjetila su me na protupožarna vrata. Nisam
mogla izići tim putem pa sam se okrenula i nastavila istraživati po sobi.
Bilo je to nekako ironično. Na puno predavanja detaljno su nas obučavali
za istraživanje prostora. Uvijek sam mrzila ta predavanja, htjela sam učiti
o borbi. Sada se činilo da lekcije koje su mi sve to vrijeme djelovale
beskorisno uistinu imaju svrhu.
Svjetlo je istaknulo predmete u prostoriji. Krevet je bio prekriven
mekanim satenskim prekrivačem boje bjelokosti koji je bio ispunjen
paperjem. Šuljajući se dnevnim boravkom, vidjela sam da je TV dobar,
doista dobar. Ogromna plazma. Izgledala je potpuno novo. I kauči su bili
lijepi, presvučeni zelenom kožom. Bio je to neobičan izbor boje za kožu,
ali uklapali su se. Sav namještaj, kuhinjski i radni stol, komoda, sve je
bilo od glatkoga crnog drva. U kutu sobe vidjela sam mali hladnjak.
Kleknula sam kako bih ga otvorila i otkrila sam bočice vode i soka, razno
voće i vrećice sa savršeno izrezanim sirevima. Na hladnjaku je bilo još
grickalica: orašastih plodova, krekera i nekakvo pecivo s glazurom. U
trbuhu mi je krulilo od pogleda na hranu, ali nije bilo šanse da pojedem
išta iz tog hladnjaka.
Kupaonica je bila uređena poput ostatka studija. Tuš i veliki jacuzzi bili
su od crnoga sjajnoga mramora, a površina je bila prekrivena sapunićima i
šamponima. Veliko zrcalo visjelo je iznad umivaonika, samo... nije baš
164
visjelo. Bilo je toliko čvrsto pričvršćeno za zid da se nije moglo skinuti. I
materijal je bio neobičan. Više je nalikovao sjajnome metalu nego staklu.
To mi je bilo neobično sve dok nisam odjurila natrag u glavnu prostoriju i
osvrnula se. Nije bilo ničega što bi se moglo pretvoriti u oružje. Televizor
je bio prevelik da se pomakne ili razbije. Mogla sam jedino razbiti ekran
koji je izgledao kao da je od plastike. Ni na jednom stolu nije bilo stakla.
Police su bile pričvršćene. U hladnjaku su bile samo plastične bočice. A
prozor...
Otrčala sam do prozora i prstima prešla preko rubova. Kao i zrcalo,
savršeno je prianjao uza zid. Nije bilo okna. Bio je načinjen iz jednoga
glatkog komada. Opet sam zaškiljila, pozorno proučila okolicu i otkrila...
ništa. Vidjela sam ravnice i malo raštrkanog drveća. Podsjetilo me na
divljinu kroz koju sam prolazila na putu u Baju. Činilo se kako više nisam
u Novosibirsku. Zamijetila sam da se nalazim poprilično visoko. Možda
na četvrtom katu. Koji god kat bio, bilo je previsoko da skočim. Ipak,
morala sam nešto poduzeti. Nisam mogla samo sjediti.
Podigla sam stolicu i bacila je u prozor, što nije prouzročilo nikakvu štetu
ni na prozoru ni na stolici.
»Kriste«, promrmljala sam. Pokušala sam još tri puta, ali bez uspjeha.
Kao da je i jedno i drugo bilo od čelika. Možda je staklo načinjeno od
neprobojnog materijala? A stolica... nisam imala pojma. Bila je načinjena
od komada drva i nakon ovoga nije pokazivala znakove oštećenja. Ali,
budući da sam cijeli život radila stvari koje nisu bile logične, nastavila
sam pokušavati razbiti prozor.
Tada me želudac upozorio da se približava strigoj. Okrenula sam se i
držeći stolicu pojurila prema vratima. Otvorila su se, a ja sam se nogama
stolice zaletjela u uljeza.
Bio je to Dimitri.
Vratili su mi se oni isti proturječni osjećaji s ulice: ljubav pomiješana sa
strahom. Ovog sam puta potisnula ljubav i nisam oklijevala u napadu. Ali
nije puno pomoglo. Kad sam ga udarila, bilo je kao da udaram u prozor.
Odgurnuo me, a ja sam zateturala i dalje držeći stolicu. Održala sam
ravnotežu i još jednom napala.
Ovoga je puta pri udaru zgrabio stolicu i istrgnuo mi je iz ruku. Bacio ju
je u zid kao da je pero.
Bez tog jadnog oružja morala sam se osloniti samo na vlastitu snagu, To
sam radila posljednjih nekoliko tjedana dok smo ispitivali strigoje, ovo je
trebalo biti isto. Naravno, tada sam imala još četiri osobe kao pojačanje.
A ti strigoji nisu bili Dimitri. Bilo ga je teško pobijediti i dok je bio
165
dhampir. Sada je imao te iste vještine ali bio je brži i jači. Osim toga, znao
je sve moje poteze jer me on obučavao. Bilo je gotovo nemoguće
iznenaditi ga.
Ali, isto kao i s prozorom, nisam mogla samo sjediti i čekati. Bila sam
zatočena u sobi, to što je to bila velika, luksuzna soba, nije bilo važno, sa
strigojem. Strigojem. To sam si morala ponavljati. Ovdje se nalazio
strigoj. Ne Dimitri. Sve što sam rekla Denisu i ostalima vrijedilo je i sada.
Budi pametna. Budi oprezna. Obrani se.
»Rose«, rekao je odbijajući s lakoćom moje udarce. »Trošiš vrijeme.
Stani.«
Ah, taj glas. Dimitrijev glas. Glas koji sam čula dok sam tonula u san,
glas koji mi je jednom rekao da me voli...
Ne! To nije on. Dimitrija nema. Ovo je čudovište.
Očajno sam pokušavala smisliti kako da ga svladam. Čak sam pomislila i
na duhove koje sam prizvala na cesti. Mark je rekao da to mogu učiniti u
trenucima kada mi osjećaji izmaknu kontroli i da će se oni boriti za mene.
Osjećaji mi nisu mogli jače izmaknuti kontroli nego sada, ali nekako ih
nisam mogla zazvati. Iskreno, nisam imala pojma kako sam to ranije
učinila i koliko god ja to htjela, sada to nisam mogla ponoviti. K vragu.
Kakva korist od zastrašujućih moći ako mi ne mogu poslužiti?
Umjesto toga istrgnula sam DVD-player iz police i iščupala žice iz zida.
Nije to bilo neko oružje, ali sada sam već bila očajna. Čula sam neobičan
primitivan borbeni poklič i jedva shvatila da potječe od mene. Ponovno
sam pojurila na Dimitrija i zamahnula uređajem što sam jače mogla.
Vjerojatno bi barem malo boljelo, da sam ga udarila. Nisam. Zaustavio je
i ovaj nalet, istrgnuo mi player iz ruku i bacio ga na pod, razbivši ga u
komadiće. Hitro me zgrabio za ruke kako bi me spriječio da ga udaram ili
posegnem za nečim novim. Stisak mu je bio čvrst, kao da mi može slomiti
kosti, .ili nastavila sam se otimati.
Opet je pokušao razumom.
»Neću te ozlijediti. Roza, molim te, prestani.«
Roza. Stari nadimak. Ime kojim me prvi put nazvao kada smo postali
žrtve Viktorove čari požude, goli i zagrljeni...
Ovo nije Dimitri kojeg si poznavala.
Ruke su mi bile sputane pa sam ga pokušavala udariti nogama. Nisam
puno postigla. Bez potpune kontrole nad ostatkom tijela moji udarci nisu
imali silinu. A on je izgledao više živčan nego zabrinut ili ljut. Uz glasan
uzdah zgrabio me za ramena, okrenuo i pritisnuo uza zid punom težinom
svoga tijela. Malo sam se opirala, ali bila sam prikliještena poput strigoja
166
kada sam ih lovila s ostalima. Svemir je imao bolestan smisao za humor.
»Prestani se boriti protiv mene.« Dah mu je bio topao na mom vratu, a
tijelo priljubljeno uz moje. Znala sam da su mu usta udaljena samo
nekoliko centimetara. »Neću te ozlijediti.«
Još sam ga jednom bezuspješno gurnula. Isprekidano sam dahtala, a glava
me boljela od udarca.
»Moraš razumjeti da mi je teško povjerovati u to.«
»Da sam te htio ubiti, već bih to učinio. Ako se nastaviš boriti, zavezat ću
te. Ako prestaneš, neću te vezati.«
»Ne bojiš se da ću pobjeći?«
»Ne.« Glas mu je bio savršeno miran i niz kralježnicu su mi prošli trnci.
»Ne bojim se.«
Stajali smo tako stisnuti gotovo cijelu minutu. Razmišljala sam punom
parom. Istina, vjerojatno bi me već ubio da mu je to bila namjera, ali to
uopće nije značilo da sam sigurna. Ipak, ova je borba bila neriješena.
Dobro, nije baš bila neriješena. Ja sam bila bespomoćna. On se poigravao
mnome. Glava mi je pulsirala na mjestu gdje me je udario, a ova
besmislena tučnjava prouzročit će još boli. Morala sam sačuvati snagu
kako bih pobjegla, ako dovoljno poživim. Trebala sam i prestati
razmišljati o tome koliko su nam tijela blizu. Nakon mjeseci u kojima smo
bili oprezni da se ne dotaknemo, ovoliko dodira udaralo je u glavu.
Opustila sam se u njegovu stisku.
»Dobro.«
Oklijevao je prije negoli me je pustio. Vjerojatno se pitao može li mi
vjerovati. Sve to podsjetilo me na trenutke u kolibi na posjedu Akademije.
Bila sam uzrujana i bijesna, ispunjena tamom duba. I tada me Dimitri
obuzdao i razgovorom izvukao iz tog groznog stanja. Poljubili smo se, a
potom su njegove ruke podigle moju majicu i... ne, ne. Ne ovdje. Nisam
ovdje mogla razmišljati o tome.
Dimitri je napokon popustio stisak i oslobodio me. Okrenula sam se i svi
moji instinkti rekli su da ga ponovno napadnem. Podsjetila sam se kako
moram čekati povoljan trenutak, prikupiti snagu i neke informacije. Iako
me pustio, nije se odmaknuo. Bili smo udaljeni tridesetak centimetara.
Protiv svakog razuma, opet sam ga upijala, kao na ulici. Kako može biti
isti, a opet toliko drukčiji? Trudila sam se ne usredotočiti se na sličnosti,
kosu, razliku u visini između nas, oblik njegova lica. Umjesto toga,
koncentrirala sam se na crte strigoja, crvenilo njegovih očiju i blijedu
kožu.
Toliko sam bila usredotočena na to što sam radila da u prvi tren nisam ni
shvatila kako ni on ništa ne govori.
167
Pozorno me promatrao, kao da očima vidi kroz mene. Zadrhtala sam.
Gotovo, gotovo! je izgledalo kao da ja njega fasciniram jednako koliko i
on mene. Ali to je bilo nemoguće. Strigoji nisu posjedovali tu vrstu
osjećaja i, uostalom, pomisao da u njemu još postoje osjećaji za mene
vjerojatno je bila samo moje sanjarenje. Oduvijek je imao ledeno lice, a
sada ga je prekrivala i maska lukavstva pa je uistinu bilo nemoguće znati
što misli.
»Zašto si došla?« upitao je konačno.
»Jer si me udario u glavu i dovukao ovamo.« Ako moram umrijeti, barem
ću otići u svom stilu.
Stari Dimitri bi se nasmiješio ili barem očajno uzdahnuo. Ovaj je ostao
ravnodušan.
»Nisam to mislio i znaš to. Zašto si ovdje?« Glas mu je bio tih i opasan.
Mislila sam da je Abe strašan, ali uopće se nije mogao usporediti s ovim
Dimitrijem. Čak bi se i Zmey uplašio.
»U Sibiru? Došla sam te pronaći.«
»Ja sam došao ovamo da se udaljim od tebe.«
Bila sam toliko šokirana da sam rekla nešto posve blesavo.
»Zašto? Zato što bih te mogla ubiti?«
Njegov mi je pogled pokazao da moje riječi uistinu smatra blesavima.
»Ne. Da se ne nađemo u ovoj situaciji. Sada jesmo i izbor je neizbježan.«
Nisam bila posve sigurna koja je to ova situacija.
»Pa možeš me pustiti ako je želiš izbjeći.«
Odmaknuo se i otišao do dnevnog boravka ne okrećući se. Osjetila sam
poriv da mu se prišuljam i napadnem ga, ali nešto mi je reklo da ću prijeći
samo metar prije nego što me udari laktom. Sjeo je u jednu od luksuznih
kožnih fotelja, graciozno kao i uvijek. Bože, zašto je morao biti bio toliko
pun suprotnosti? Navike staroga Dimitrija bile su pomiješane s navikama
ovog čudovišta. Ostala sam stajati na mjestu, stisnuta uza zid.
»To više nije moguće. Ne sada kada sam te vidio...« Ponovno me proučio.
Osjećala sam se neobično. Dio mene je na njegov pogled odgovorio s
uzbuđenjem uživajući u načinu na koji je promotrio moje tijelo od glave
do pete. Drugi dio mene osjećao se prljavo, kao da se sluz ili smeće cijede
po mojoj koži dok me proučava. »Još si lijepa kakvu te pamtim, Roza.
Iako drugo nisam ni trebao očekivati.«
Nisam znala kako odgovoriti. Nikada nisam razgovarala sa strigojem,
osim razmjenjivanja nekoliko uvreda i prijetnji tijekom borbe. Najbliže
što sam došla tome bilo je kada me Isaiah držao zatočenom. Tada sam
bila svezana i uglavnom je on govorio o tome kako će me ubiti.
168
Ovo... pa nije bilo poput toga, ali definitivno je bilo jezivo. Prekrižila sam
ruke na prsima i naslonila se na zid. To je bilo najbliže obrani što sam
mogla smisliti.
Nagnuo je glavu i nastavio me pozorno promatrati. Sjena mu je pala preko
lica tako da mi je bilo teško vidjeti crvenilo njegovih očiju. Umjesto toga
izgledale su tamno. Kao i prije. Beskrajne i divne, ispunjene ljubavlju i
hrabrošću...
»Možeš sjesti«, rekao je.
»Dobro mi je ovdje.«
»Želiš li nešto drugo?«
»Da me pustiš?«
Na tren sam pomislila da mu na licu vidim onaj ironični izraz koji bi imao
kada sam se šalila. Proučila sam ga i zaključila da sam to zamislila.
»Ne, Roza. Mislio sam trebaš li nešto ovdje? Drukčiju hranu? Knjige?
Zabavu?«
Zurila sam u njega s čuđenjem.
»Zvučiš kao da sam u luksuznom hotelu!«
»Do neke mjere i jesi. Mogu razgovarati s Galinom i ona će ti nabaviti što
god želiš.«
»Galinom?«
Usne su mu se izvile u osmijeh. Pa, donekle. Mislim da je govorio s
nježnošću, ali osmijeh to nije prenio. Bio je hladan, mračan i pun tajni.
Jedino što me spriječilo da se ne lecnem bila je odluka kako pred njim
neću pokazati slabost.
»Galina je moja stara instruktorica iz vremena kad sam išao u školu.«
»Ona je strigojka?«
»Da. Probuđena je prije nekoliko godina tijekom borbe u Pragu. Relativno
je mlada za strigojku, ali uzdigla se u moći. Sve je ovo njezino.« Pokazao
je rukom oko sebe.
»I ti živiš s njom?« Nisam mogla spriječiti znatiželju. Pitala sam se kakvu
točno vezu imaju i na svoje iznenađenje, osjetila sam... ljubomoru. Ali
nisam imala razloga. On je bio strigoj, nije više mogao biti moj. A i ne bi
bilo prvi put da profesor i učenik završe zajedno...
»Radim za nju. Ona je još jedan razlog zašto sam se vratio nakon buđenja.
Znao sam da je strigojka i htio sam da me ona vodi.«
»I htio si se maknuti od mene, to je drugi razlog?«
Odgovorio je kimanjem glave.
»Gdje smo? Daleko smo od Novosibirska, zar ne?«
»Da. Galinino je imanje izvan grada.«
»Koliko je udaljeno?«
169
Osmijeh mu se zakrivio.
»Znam što radiš i neću ti dati takve informacije.«
»A što ti onda radiš!« Zahtijevala sam odgovor i moj je potisnuti strah
eksplodirao u ljutnju. »Zašto me držiš ovdje? Ubij me ili me pusti. A ako
ćeš me zatočiti i mučiti svojim igricama ili što već, onda bih radije da me
ubiješ.«
»Hrabre riječi.« Ustao je i počeo koračati po prostoriji. »Gotovo da ti
vjerujem.«
»Mislim to što govorim«, odvratila sam prkosno. »Došla sam ovamo ubiti
te. Ako to ne mogu, onda ću radije umrijeti.«
»Nisi uspjela, znaš. Na ulici.«
»Da. To sam shvatila kada sam se ovdje probudila.«
Dimitri se naglo okrenuo i odjednom je stajao ispred mene, krećući se
munjevitom brzinom strigoja. Moja mučnina zbog blizine strigoja nije ni
u jednom trenutku nestala, ali što sam više vremena provodila s njim, to je
više jenjavala pretvarajući se u potmulu bol koju sam mogla ignorirati.
»Malo sam razočaran. Tako si dobra, Rose. Jako, jako dobra. Ti i tvoji
prijatelji, to vaše ubijanje strigoja... uzburkalo je našu zajednicu, znaš?
Neki strigoji čak su se i prepali.«
»Ali ne i ti?«
»Kada sam čuo da si to ti... hm.« Zamislio se. »Ne. Bio sam znatiželjan.
Oprezan. Ako me netko mogao ubiti, to si bila ti. Ali kao što sam rekao,
oklijevala si. To je bio konačan test nakon mojih lekcija i pala si.«
Lice mi nije ništa odavalo. Iznutra sam se i dalje korila zbog tog trenutka
slabosti na ulici.
»Sljedeći put neću oklijevati.«
»Neće biti sljedećeg puta. Uostalom, iako si me razočarala, drago mi je
što i dalje živim, naravno.«
»Nisi živ«, rekla sam kroz stisnute zube. Bože, opet mi je bio toliko blizu.
Iako mu se lice promijenilo, vitko i mišićavo tijelo ostalo je isto. »Mrtav
si. Neprirodan. Davno si mi rekao da bi radije umro nego živio ovako.
Zato ću te ubiti.«
»To govoriš samo zato što ne znaš bolje. Ni ja tada nisam znao.«
»Gle, bila sam ozbiljna. Neću igrati tvoje igre. Ako me nećeš pustiti,
samo me ubij, dobro?«
Bez upozorenja je ispružio ruku i prstima me pomilovao po obrazu.
Glasno sam uzdahnula. Ruka mu je bila ledena, ali način na koji me
dodirivao... opet, bio je isti. Točno onakav kakav pamtim. Kako je to bilo
moguće? Toliko sličan, a opet... toliko različit. Odjednom mi je još jedna
170
njegova lekcija pala na pamet, o tome kako strigoji mogu djelovati poput
ljudi koje si znao. Zbog toga sam oklijevala na ulici.
»Ubiti te... pa, nije tako jednostavno«, rekao je. Glas mu se ponovno
pretvorio u šapat, poput zmije koja gmiže po mojoj koži. »Postoji treća
mogućnost. Mogu te probuditi.«
Sledila sam se i prestala disati.
»Ne.« To je bilo jedino što sam mogla reći. Mozak mi nije mogao smisliti
ništa pametnije, ništa zajedljivo ili što slično. Njegove su riječi bile
prestravične da bih uopće razmislila o tome. »Ne.«
»Ne znaš kako je to. To je... nevjerojatno. Transcendentalno. Svi osjeti ti
se probude, svijet je življi...«
»Da, ali ti si mrtav.«
»Jesam li?«
Uhvatio mi je ruku i stavio je na svoja prsa. Osjetila sam pravilne
otkucaje srca. Raširila sam oči.
»Moje srce kuca. Ja dišem.«
»Da, ali...« Očajno sam se pokušala sjetiti svega što sam naučila o
strigojima. »Nisi stvarno živ. To... crna magija drži te na životu. To je
iluzija života.«
»Bolje je od života.« Podigao je obje ruke i uhvatio moje lice. Njegovo je
srce možda kucalo pravilno, ali moje je lupalo. »Rose, to je kao da si Bog.
Snaga. Brzina. Možeš opažati stvari na način koji ne možeš ni zamisliti.
I... besmrtnost. Mogli bismo zauvijek biti zajedno.«
Nekoć je to bilo jedino što sam željela. Duboko u nutrini mojega bića dio
mene to je i dalje želio, očajno je zauvijek htio biti s njime. Ali... ovo nije
bio način na koji sam to htjela. Ne bi bilo kao što je bilo prije. Ovo bi bilo
drukčije. Pogrešno. Progutala sam slinu.
»Ne...« Gotovo da ni sama nisam čula svoj glas, jedva sam disala dok me
dodirivao. Nježno me milovao vršcima prstiju. »Ne možemo.«
»Mogli bismo.« Jedan je prst klizio niz moju bradu i zaustavio se na
vratnoj arteriji. »Mogu to brzo učiniti. Ne bi osjetila bol. Bit će gotovo za
tren.«
Vjerojatno je imao pravo. Ako vas prisile na preobrazbu, popiju vam svu
krv. Onda bi strigoj obično porezao sebe i svoju vam krv stavio na usne.
Nekako sam zamišljala da bih se onesvijestila prije nego što bi mi popio i
pola krvi.
Zajedno zauvijek.
Zamaglilo mi se pred očima. Ne znam je li to od udarca u glavu ili zbog
straha koji mi je kolao žilama.
171
Zamislila sam sto scenarija kad sam krenula u lov na Dimitrija. To da
postanem strigoj nije bilo ni u jednom. Smrt, njegova ili moja, bila je
jedina misao koja me opsjedala, što je s moje strane bilo glupo.
Vrata su se naglo otvorila i to je prekinulo moje usporene misli. Dimitri se
okrenuo i snažno me odgurnuo postavivši se zaštitnički ispred mene. Ušle
su dvije prilike i zatvorile vrata prije nego što sam mogla i pomisliti da
pobjegnem. Bili su to muški strigoj i žena koja je pognute glave nosila
pladanj.
Strigoja sam odmah prepoznala. Kako ne bih, njegovo me lice proganjalo
u noćnim morama. Plava kosa duga poput Dimitrijeve padala mu je preko
lica koje je izgledalo kao da je preobražen u ranim dvadesetima. Mislila
sam da je vidio Lissu i mene kad smo bile mlade, ali ja sam njega vidjela
samo dvaput u životu. Prvi put kad sam se borila s njim na Akademiji.
Drugi put kad sam ga srela u spilji koju su strigoji iskoristili za sklonište.
On je taj koji je ugrizao i preobrazio Dimitrija.
Tip me jedva pogledao i umjesto toga usmjerio sav bijes na Dimitrija.
»Koji se vrag ovdje događa?« Nije mi bilo teško razumjeti ga. Bio je
Amerikanac. »Odlučio si imati ljubimicu?«
»To se tebe ne tiče, Nathane.« Dimitrijev glas bio je poput leda. Mislila
sam kako glasom ne izražava emocije, ali sada sam shvatila da ih je samo
teže zamijetiti. U njegovu se glasu čuo jasan izazov. Upozorenje drugom
tipu da odbije. »Imam Galinino dopuštenje.«
Nathanove oči odlutale su s Dimitrija na mene. Bijes mu se pretvorio u
šok.
»Ona!«
Dimitri se malo pomaknuo i stajao ravno ispred mene. Buntovni dio mene
htio je odbrusiti kako ne trebam zaštitu strigoja, samo... pa, trebala sam je.
»Ona je bila u školi u Montani... Borili smo se...« Iskesio se i pokazao
očnjake. »Kušao bih njezinu krv da nije bilo onoga morojskog derišta koji
koristi vatru.«
»Ovo nema veze s tobom«, odvratio je Dimitri.
Nathanove crvene oči bile su raskolačene i pohlepne.
»Šališ se? Ona nas može odvesti do Dragomirke! Ako dokrajčimo tu lozu,
ući ćemo u legendu. Koliko ćeš je dugo držati?«
»Van!« zarežao je Dimitri. »Ovo nije zahtjev!«
Nathan je uperio prst u mene.
»Ona je vrlo dragocjena. Kaniš li je zadržati poput kakve igračke i krvne
kurve, možeš je barem podijeliti. Zatim ćemo iz nje izvući sve potrebne
informacije i dokrajčiti je.«
Dimitri je zakoračio prema njemu.
172
»Van! Ako je takneš, uništit ću te. Iščupat ću ti glavu golim rukama i
gledati je kako gori na suncu.«
Nathanov je bijes rastao.
»Galina ti neće dopustiti da se poigravaš tom curom. Čak ni ti nisi u
tolikoj milosti.«
»Nemoj da ti opet kažem da odeš. Danas nemam strpljenja.«
Nathan je šutio i dvojica strigoja su se odmjeravala. Znala sam da je snaga
i moć strigoja donekle povezana s njihovom starosti. Nathan je bio prvi
preobražen. Nisam znala koliko prije Dimitrija, ali dok sam ih gledala,
imala sam osjećaj da je Dimitri jači ili da su jako, jako izjednačeni. Mogla
bih se zakleti da sam vidjela tračak straha u Nathanovim očima, ali
okrenuo se prije nego što sam ga uspjela bolje pogledati.
»Ovo nije završeno«, odbrusio je i krenuo prema vratima. »Razgovarat ću
s Galinom.«
Otišao je i na trenutak nitko nije progovorio niti se pomaknuo. Onda je
Dimitri pogledao ženu i rekao joj nešto na ruskom. Ona je stajala sleđena.
Sagnula se i oprezno položila pladanj na stolić pokraj kauča. Podigla je
srebrni poklopac i otkrila pizzu s kobasicom i puno sira. U bilo kojim
drugim okolnostima mislila bih da je smiješno dobiti pizzu u domu
strigoja. Sada, nakon Dimitrijeve prijetnje da će me pretvoriti u strigojku i
Nathanove želje da preko mene dođe do Lisse, više ništa nije bilo
smiješno. Čak je i Rose Hathaway imala granice kad se radilo o zbijanju
šala. Pokraj pizze nalazila se ogromna kakao kocka s debelim slojem
glazure. Hrana koju sam voljela, što je Dimitri dobro znao.
»Ručak«, rekao je. »Nije otrovan.«
Sve je na pladnju izgledalo nevjerojatno, ali ipak sam odmahnula glavom.
»Neću jesti.«
Podigao je obrvu.
»Želiš li nešto drugo?«
»Ne želim ništa drugo jer neću uopće ništa jesti. Ako me nećeš ubiti, onda
ću to sama učiniti.« Palo mi je na pamet da je nedostatak oružja u
apartmanu vjerojatno i radi moje zaštite koliko i radi njihove.
»Tako da umreš od gladi?« Vidjela sam mu u pogledu da ga moje
ponašanje zabavlja. »Probudit ću te puno prije toga.«
»Zašto to sada ne učiniš?«
»Radije ću pričekati da svojevoljno pristaneš.« Čovječe, zbilja je zvučao
poput Abea, samo što je razbijanje koljena u usporedbi s ovim bio mačji
kašalj.
»Dugo ćeš čekati«, odvratila sam.
173
Na to se Dimitri glasno nasmijao. I kao dhampir rijetko se smijao, a kada
jest, to me uvijek oduševljavalo. Sada mu smijeh više nije imao onu
toplinu koja me prožimala. Bio je hladan i prijeteći.
»Vidjet ćemo.«
I prije nego što sam uspjela smisliti odgovor, opet je stao ispred mene.
Ruku je ovio oko mojega vrata i povukao me k sebi. Nagnuo mi je glavu i
pritisnuo svoje usne na moje. Bile su hladne poput ostatka njegove kože,
ali u njima je bilo i nešto toplo. Neki glas u meni zavrištao je da je to
pogrešno i grozno, ali istodobno sam zaboravila na svijet oko nas i, dok
smo se ljubili, gotovo sam se mogla pretvarati kako smo opet zajedno u
kolibi.
Prekinuo je poljubac brzo kako ga je i započeo, a ja sam ostala bez daha,
širom otvorenih očiju. Ležerno, kao da se ništa nije dogodilo, pokazao je
prema ženi.
»Ovo je Inna.« Ona je podignula pogled na zvuk svojega imena i vidjela
sam da nije starija od mene. »I ona radi za Galinu i provjeravat će te. Ako
nešto trebaš, reci joj. Ne zna dobro engleski, ali shvatit će te.« Njoj je još
nešto rekao, a ona ga je ponizno slijedila do vrata.
»Kamo ideš?« pitala sam.
»Imam posla. Uostalom, ti trebaš vremena da razmisliš.«
»Nemam o čemu razmišljati.« Prisilila sam se da mi riječi zvuče prkosno.
Vjerojatno nisam zvučala jako opako jer je moj odgovor izazvao samo
podrugljiv osmijeh prije nego što je otišao s Innom i ostavio me samu u
luksuznom zatvoru.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:14 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Devetnaesto poglavlje
Za nekoga tko je Denisu držao prodike o kontroliranju, nisam pružala
dobar primjer. Kada sam ostala sama u apartmanu, nastavila sam
pokušavati sve kako bih izišla, naglasak je na »pokušavala«.
Nathan se ponašao kao da je držanje zarobljenika nešto rijetko, ali koliko
sam vidjela, ovo je mjesto bilo izgrađeno da zadrži ljude unutra. Kroz
vrata i prozor nije se moglo izići, koliko sam ja god snažno lupala po
njima ili bacala stvari. Ovoga se puta nisam zamarala stolicama, nego sam
uzela jedan od ukrasnih stolića iz dnevnoga boravka u nadi da će mi
njegova težina pomoći. Nije. Kada to nije uspjelo, pokušala sam čak
unositi nasumične šifre ne bih li pogodila onu pravu za otvaranje vrata. I
to je bilo beskorisno.
174
Konačno sam se iscrpljena srušila na kožni naslonjač i počela razmišljati
koje su mi mogućnosti. Bila sam zatočena u kući punoj strigoja. Dobro, u
to nisam bila potpuno sigurna, ali znala sam da ih je barem troje, što je
bilo previše za mene. Dimitri je rekao da smo na »imanju«, što nije bilo
utješno. Imanja su velika. Činjenica da sam se možda nalazila na četvrtom
katu to je i dokazivala. Velik posjed značio je da ima puno mjesta za puno
vampira.
Moja jedina utjeha bila je to da strigoji nisu dobro surađivali. Rijetko su
radili u velikim skupinama. Vidjela sam to nekoliko puta, primjerice,
tijekom napada na Akademiju. Tada su došli jer su školska zaštitna polja
popustila, a to je bio dovoljno velik razlog da se strigoji ujedine. Čak i
kada su pokušavali raditi zajedno, to bi kratko trajalo. Dokaz tomu bila je
i napetost koju sam vidjela između Dimitrija i Nathana. Dimitri.
Zaklopila sam oči. Dimitri je bio razlog zašto sam ovdje. Došla sam ga
osloboditi neživog postojanja i odmah zabrljala, kao što je i rekao. Sada
se činilo kako sam korak od toga da mu se pridružim. Bravo, Rose.
Zadrhtala, sam dok sam se pokušavala zamisliti kao jedna od njih. Crveni
krug oko mojih šarenica. Preplanula put odjednom blijeda. Nisam to
mogla zamisliti i pretpostavljala sam da se nikada neću morati vidjeti ako
se to dogodi. Strigoji nisu imali odraz. Znači, uređivanje frizure prava je
gnjavaža.
Najstrašnija promjena dogodila bi se u meni: gubitak veze s dušom. I
Dimitri i Nathan bili su okrutni i zli. Čak i da se nisu posvađali zbog
mene, vjerojatno im ne bi trebalo dugo da nadu kakav drugi razlog i
okome se jedan na drugoga. Ja sam ratoborna, ali uvijek me goni neka
strast prema drugima. Strigoji se bore jer uživaju u prolijevanju krvi.
Nisam htjela biti takva, tražiti krv i nasilje radi užitka.
Nisam to htjela misliti ni o Dimitriju, ali njegovi su postupci već dokazali
da je strigoj. Znala sam i što je morao jesti sve ovo vrijeme kako bi
preživio. Strigoji su mogli biti duže od moroja bez krvi, ali prošlo je više
od mjesec dana otkad je preobražen. Nije bilo sumnje da se hranio, a
strigoji su gotovo uvijek ubijali žrtve kako bi se nahranili. Nisam mogla
zamisliti Dimitrija kako to radi... ne čovjek kojeg sam poznavala.
Otvorila sam oči. Pomisao na jelo podsjetila me na moj ručak. Pizza i
kakao kocka. Dva najsavršenija jela na svijetu. Pizza se davno ohladila
dok sam pokušavala pronaći način da pobjegnem, ali sada je i kao kolač
izgledala ukusno. Ako je vanjska svjetlost bila ikakvo mjerilo, nisu još
prošla puna dvadeset četiri sata otkad me Dimitri ulovio, ali gotovo da
jesu. To je dugo razdoblje gladi i pizza me neodoljivo privlačila, čak i
hladna. Nisam zbilja željela umrijeti od gladi.
175
Naravno, nisam htjela ni postati strigojka, ali ova situacija davno je
prestala biti ono što sam ja htjela. Bilo je potrebno puno vremena kako bi
netko umro od gladi i pretpostavila sam da Dimitri ima pravo: preobrazit
će me prije negoli se to dogodi. Morala sam pronaći drugi način da
umrem, bože, nije da sam to uopće željela, a u međuvremenu sam shvatila
kako je bolje čuvati snagu, ako bih slučajno uspjela pobjeći.
Čim sam to odlučila, pojela sam svu hranu u tri minute. Nisam imala
pojma koga su strigoji unajmili da im kuha, dovraga, za razliku od
moroja, strigoji ne mogu jesti normalnu hranu, ali bila je fantastična.
Cinični dio mene primijetio je da su mi donijeli hranu koja ne zahtjeva
pribor. Zbilja su mislili na sve. Dovršavala sam kolač kada su se naglo
otvorila vrata. Inna je vješto ušla u prostoriju i vrata su se gotovo istog
trena zatvorila.
»U materinu!« To sam barem pokušala reći usta punih hrane. Sve vrijeme
razmišljala sam trebam li jesti ili ne umjesto da vrebam na vrata. Dimitri
je rekao da će me Inna doći provjeriti. Trebala sam čekati i svladati je.
Umjesto toga, ušla je dok nisam pazila. Još sam jednom pogriješila.
Kao i u prisustvu Dimitrija i Nathana, Inna je izbjegavala kontakt očima.
U rukama je nosila hrpu odjeće i zastala preda mnom pružajući mi je.
Nesigurno sam tu odjeću uzela i odložila je pokraj sebe na kauč.
»Ovaj, hvala«, rekla sam.
Pokazala je prazan pladanj i čak sramežljivo podigla pogled prema meni,
a u očima joj se vidio znak pitanja. Kad sam je jasno pogledala, iznenadila
sam se koliko je lijepa. Možda je čak bila mlađa od mene i pitala sam se
kako je došlo do toga da bude prisiljena služiti im. Shvatila sam njezino
pitanje i kimnula.
»Hvala.«
Uzela je pladanj i na trenutak zastala. Nisam bila sigurna zašto. Tada mi
je palo na pamet kako možda čeka da zatražim još nešto. Bila sam
prilično sigurna da neću uspjeti objasniti pojam »kombinacija za bravu«.
Slegnula sam ramenima i pokazala joj rukom da ode, a misli su mi jurile
dok sam je gledala kako se približava vratima. Trebam pričekati da otvori
vrata, a potom je zaskočiti, pomislila sam. Instinktivno sam osjetila
oklijevanje da napadnem nevinu osobu. Druga je misao potisnula tu: Ili ja
ili ona. Ukočila sam se.
Inna se stisnula uz vrata dok je utipkavala šifru i tako mi uspješno
zapriječila pogled. Sudeći prema vremenu koje joj je trebalo, kod je bio
poprilično dug. Vrata su škljocnula, a ja sam se pripremila na akciju.
Onda... odustala sam u posljednji tren. Vani je mogla biti cijela vojska
176
strigoja. Ako ću iskoristiti Innu za bijeg, vjerojatno imam samo jednu
priliku. Morala sam se pobrinuti da bude dobra. Tako sam se, umjesto da
skočim, samo malo pomaknula kako bih vidjela što se nalazi iza nje. Bila
je brza kao i prije i kliznula kroz vrata čim su se otključala. Ipak, uspjela
sam nakratko ugledati mali hodnik i nešto što je izgledalo poput još jednih
teških vrata.
Zanimljivo. Moj je zatvor imao dvoja vrata. Da sam je slijedila, lako bi
me spriječila u bijegu. Jednostavno bi čekala pokraj drugih zaključanih
vrata i ne bi popustila dok ne dođe pojačanje strigoja. To je
zakompliciralo stvari, ali sada sam imala barem zrno nade jer sam znala
što me očekuje. Trebala sam samo dobro razmisliti i djelovati. Dimitri je
svakoga trena mogao ući i pretvoriti me u strigojku.
Uzdahnula sam. Dimitri. Dimitri, Dimitri.
Pogledala sam što mi je Inna donijela. Bila sam zadovoljna odjećom koju
sam imala na sebi, ali nisam mogla dulje vrijeme provesti u istim
trapericama i majici.
Kao i Tamara, ponovno me netko pokušavao dotjerati.
Odjeća koju mi je Inna donijela bile su haljine moje veličine. Uska crvena
haljina. Pripijena pletena haljina dugih rukava s porubom od satena. Duga
haljina s prorezom ispod grudi.
»Super. Ja sam lutka.«
Otkrila sam i nekoliko spavaćica, gaćica i grudnjaka. Sve je bilo od satena
i svile. Najležerniji predmet u svemu tome bila je tamnozelena pletena
tunika od najmekšega kašmira. Podignula sam je i pokušala se zamisliti
kako u njoj neustrašivo bježim. Nema šanse. Odmahnula sam glavom i
nemarno bacila svu odjeću na pod. Činilo se da ću neko vrijeme nositi
prljavu odjeću.
Nakon toga koračala sam studijem i vrtjela u glavi beskorisne planove
bijega koje sam prošla već milijun puta. Dok sam hodala, shvatila sam
koliko sam umorna. Osim nesvjestice uzrokovane Dimitrijevim udarcem,
nisam spavala više od dana. Odluka kako to riješiti bila je poput odluke
što s hranom. Opustiti se ili ne? Trebala mi je snaga, ali svaki ustupak
izlagao me sve većem riziku.
Na kraju sam se predala i, dok sam lijegala u ogroman krevet, odjednom
mi je sinula zamisao. Nisam bila potpuno bespomoćna. Ako me Adrian
dođe posjetiti u snu, mogu mu reći što mi se dogodilo. Da, posljednji put
rekla sam mu da se ne vraća, ali prije me nikada nije poslušao. Zašto bi se
sada stvari promijenile? Usredotočila sam se na njega što sam jače mogla
dok sam čekala da zaspim, kao da bi moje misli mogle poslužiti poput
Batmanova signala i zazvati ga.
177
Nije uspjelo. Nitko nije posjetio moje snove i, kada sam se probudila,
iznenadilo me koliko me to povrijedilo. Iako je Adrian bio očaran Avery,
sjetila sam se koliko je bio ljubazan prema Jill kad sam ih posljednji put
vidjela. Bio je zabrinut i za Lissu i nije se ponašao razmetljivo kao
obično. Bio je ozbiljan i... no, drag. Knedla mi je zapela u grlu. Iako
nisam bila zainteresirana za njega, ipak sam se prema njemu loše ponijela.
Prokockala sam i naše prijateljstvo i šansu da potražim pomoć preko
njega.
Šuškanje papira otrgnulo me od mojih misli pa sam se naglo uspravila.
Netko je bio u dnevnom boravku, sjedio je na kauču okrenut leđima i bio
je dovoljan samo tren da prepoznam tko je to. Dimitri.
»Što ti ovdje radiš?« upitala sam i ustala iz kreveta. Bila sam omamljena
snom, stoga nisam ni zamijetila mučninu.
»Čekam da se ti probudiš«, odvratio je ne okrenuvši se. Bio je pretjerano
siguran da mu ne mogu ništa.
»Zvuči nekako dosadno.«
Ušetala sam u dnevni boravak i naslonila se na zid daleko od njega.
Prekrižila sam ruke preko prsa, još jednom tražeći utjehu u toj
beznačajnoj zaštitničkoj pozi.
»Nije jako dosadno. Imao sam društvo.«
Pogledao me i podigao knjigu. Vestern roman. Mislim da me to šokiralo u
gotovo istoj mjeri kao i njegov novi izgled. Bilo je nešto toliko...
normalno u tome. Volio je vesterne kad je bio dhampir i često sam ga
zadirkivala kako želi biti kauboj. Nekako sam zamišljala da će taj hobi
nestati nakon preobrazbe. Proučila sam mu lice u nadi da ću uočiti kakvu
drastičnu promjenu, kao da se možda preobrazio u dhampira dok sam
spavala. Možda je posljednji mjesec i pol bio samo san.
Nije. Vidjela sam crvene oči i strog izraz lica. Nade su mi se rasplinule.
»Dugo si spavala«, dodao je. Dopustila sam si brz pogled kroz prozor.
Apsolutno crnilo. Bila je noć. K vragu. Htjela sam spavati samo dva sata
da prikupim snagu. »I jela si.«
Veseo ton njegova glasa ljutio me.
»Da, pa kad obožavam pizzu s kobasicom. Što želiš?«
Umetnuo je oznaku u knjigu i odložio je na stol.
»Vidjeti te.«
»Zbilja? Mislila sam da ti je jedini cilj pretvoriti me u živućeg mrtvaca.«
Nije reagirao na to, što me malo živciralo. Mrzila sam osjećaj da
zanemaruje moje riječi. Umjesto toga, pokušao me navesti da sjednem.
»Nisi li umorna od neprestanog stajanja?«
178
»Tek sam se probudila. Uostalom, ako mogu provesti cio sat bacajući
namještaj uokolo, malo stajanja nije nikakav problem.«
Nisam znala zašto odgovaram svojim uobičajenim zadirkivanjem.
Iskreno, kada se uzme u obzir moja situacija, trebala sam ga jednostavno
ignorirati. Trebala sam šutjeti, a ne igrati njegovu igru. Mislim da sam se
nadala kako ću šalom izmamiti kakvu reakciju staroga Dimitrija.
Suspregnula sam uzdah. Evo me opet, opet sam zaboravila Dimitrijeve
lekcije. Strigoji nisu ljudi koji su nekoć bili.
»Nije problem ni sjesti«, odgovorio je. »Već sam ti rekao da te neću
ozlijediti.«
»Ozlijediti je nekako subjektivan pojam.« Naglo sam odlučila djelovati
neustrašivo pa sam otišla i sjela u naslonjač nasuprot njemu. »Jesi li sada
sretan?«
Nakrivio je glavu i nekoliko pramenova smeđe kose pobjeglo je iz malog
repa u koji je svezao kosu.
»I dalje si prelijepa, čak i nakon sna i tučnjave.« Pogledao je odjeću koju
sam bacila na pod. »Ništa ti se ne sviđa?«
»Nisam ovdje da se dotjerujem. Dizajnerska odjeća neće me privoljeti da
postanem strigoj.«
Gledao me dugo i prodorno.
»Zašto mi ne vjeruješ?« Uzvratila sam mu pogled, ali moj je bio pun
nevjerice.
»Kako me možeš to pitati? Oteo si me. Ubijaš nevine ljude kako bi
preživio. Nisi onaj koji si bio.«
»Bolji sam, rekao sam ti to. A što se tiče nevinih...« Slegnuo je ramenima.
»Nitko nije uistinu nevin. Osim toga, svijet čine grabežljivac i lovina. Jači
pobjeđuju slabije. To je dio prirodnog poretka. Prije te to zanimalo, ako se
dobro sjećam.«
Skrenula sam pogled. U školi je moj najdraži predmet koji nije imao veze
s obukom bila biologija. Voljela sam čitati o ponašanju životinja, o
preživljavanju najjačih. Dimitri je bio moj alfa-mužjak, najjači od svih
drugih natjecatelja.
»Ovo je drukčije«, odvratila sam.
»Ali ne na način na koji ti misliš. Zašto ti je neobično da pijem krv.
Vidjela si moroje kako to rade. Dopustila si morojima da ti to rade.«
Trgnula sam se i nisam se htjela zadržavati na tome kako sam dopuštala
Lissi da pije moju krv dok smo živjele među ljudima. Nisam htjela
razmišljati ni o navali endorfina koja dolazi s time i kako sam gotovo
postala ovisnica.
»Oni ne ubijaju.«
179
»Ne znaju što propuštaju. Nevjerojatno je«, uzdahnuo je. Na trenutak je
sklopio oči, a potom ih otvorio. »Piti tuđu krv... gledati kako život nestaje
iz njih i osjetiti kako utječe u tebe... to je najnevjerojatnije iskustvo na
svijetu.«
Njegov govor o ubijanju pojačao je moju mučninu.
»To je bolesno i pogrešno.«
Dogodilo se tako brzo da nisam imala vremena reagirati. Dimitri je skočio
i zgrabio me, povukao me prema sebi i polegnuo na kauč. I dalje me
držao rukom i namjestio se tako da je dijelom ležao pokraj mene, a
dijelom na meni. Bila sam toliko zaprepaštena se nisam mogla pomaknuti.
»Ne, nije. I to mi moraš vjerovati. Svidjelo bi ti se. Želim biti s tobom,
Rose. Zbilja biti s tobom. Oslobodili smo se tuđih pravila. Sada možemo
biti zajedno, najjači među najjačima i uzeti sve što želimo. S vremenom
možemo postati jaki poput Galine. I mi možemo imati ovakvo imanje,
samo svoje.«
Njegova je koža bila hladna, ali ostatak njegova tijela na mome stvarao je
toplinu. Crvenilo u njegovim očima gotovo je sjajilo i, dok je govorio, u
ustima sam mu vidjela očnjake. Bila sam naviknula na morojske očnjake,
ali u Dimitrijevim ustima... bili su odvratni. Nakratko sam se poigravala
zamišlju pokušaja oslobađanja, ali brzo sam odustala. Ako me Dimitri
hoće držati u tom položaju, onda će me držati.
»Ne želim ništa od toga«, rekla sam.
»Ne želiš mene?« upitao je sa zlobnim osmijehom. »Nekoć si me željela.«
»Ne«, odvratila sam znajući da lažem.
»Što onda želiš? Vratiti se na Akademiju? Služiti morojima koji će te
olako gurati u opasnost? Ako si htjela takav život, zašto si došla?«
»Došla sam te osloboditi.«
»Jesam slobodan«, odvratio je, »a da si me zbilja namjeravala ubiti, već bi
to bila učinila.« Malo se pomaknuo i prislonio obraz uz moj. »Nisi
mogla.«
»Pogriješila sam. Neće se ponoviti.«
»Pretpostavimo da je to istina. Pretpostavimo da me sada uspiješ ubiti.
Pretpostavimo čak i da uspiješ pobjeći. Što onda? Vratit ćeš se kući?
Vratit ćeš se Lissi i dopustiti joj da cijedi tamu duha u tebe?«
»Ne znam«, ukočeno sam odgovorila. To je bila istina. Nikada nisam
planirala što ću nakon što pronađem Dimitrija.
»Proždrijet će te to, znaš? Dokle god ona nastavi koristiti svoju magiju,
koliko god se ti udaljila, uvijek ćeš osjećati popratne pojave. Dok je god
živa.«
180
Ukočila sam se u njegovu naručju i odmaknula lice.
»Što to znači? Pridružit ćeš se Nathanu i poći u lov na nju?«
»Mene ne zanima što će se njoj dogoditi«, rekao je. »Ti me zanimaš.
Nakon buđenja Lissa ti više neće predstavljati prijetnju. Bit ćeš slobodna.
Vaša će se veza raskinuti.«
»A što će se njoj dogoditi? Ostat će sama.«
»Kao što sam rekao, to me ne zanima. Zanima me to da budemo
zajedno.«
»Da? Pa ja ne želim biti s tobom.«
Okrenuo mi je lice prema sebi tako da smo se opet gledali. Ponovno sam
imala onaj osjećaj da sam s Dimitrijem i da sam s nekim drugim. Ljubav i
strah.
Pogledao me iskosa.
»Ne vjerujem ti.«
»Vjeruj što hoćeš. Više te ne želim.«
Usne su mu se razvukle u jedan od onih zastrašujućih podrugljivih
osmijeha.
»Lažeš. Znam to. Oduvijek sam znao.«
»Govorim istinu. Prije sam te željela. Sada te ne želim.« Ako to ponovim
dovoljno puta, postat će istina.
Primaknuo mi se, a ja sam se sledila. Ako se pomaknem za centimetar,
naše će se usne spojiti.
»Moja vanjština... moja snaga, da, to se promijenilo. Poboljšalo. Ali,
inače sam isti, Roza. Moja bit nije se promijenila. Naša povezanost nije se
promijenila. Samo ti to još ne vidiš.«
»Sve se promijenilo.« Usne su mu bile toliko blizu da je jedino o čemu
sam mislila bio onaj kratki i strastveni poljubac dan prije. Ne, ne, ne. Ne
misli o tome.
»Ako sam toliko drukčiji, zašto te ne prisilim na buđenje? Zašto ti dajem
izbor?«
Zajedljiv komentar bio mi je na usnama, ali onda je nestao. To je bilo
izvrsno pitanje. Zašto mi je nudio izbor? Strigoji žrtvama nisu pružali
izbor. Ubijali su bez milosti i uzimali ono što su htjeli. Ako je Dimitri
uistinu želio da mu se pridružim, trebao me preobraziti čim me ugrabio.
Prošlo je više od dana, a on me obasipao luksuzom. Zašto? Da me
preobrazio, sigurna sam da bih postala izopačena poput njega. Sve bi bilo
jednostavnije.
Nastavio je jer nisam odgovorila.
»I, ako sam toliko drukčiji, zašto si mi jučer uzvratila poljubac?«
I dalje nisam znala što odgovoriti.
MIN@
181
»Nemaš odgovora. Znaš da sam u pravu.«
Njegove su usne opet naglo pronašle moje. Htjela sam se oduprijeti i
bezuspješno sam pokušavala izbjeći njegov zagrljaj. Bio je presnažan, a
nakon nekoliko sekundi više nisam željela pobjeći. Preplavilo me isto
uzbuđenje kao i dan prije. Usne su mu bile hladne, ali poljubac je
razbuktao vatru između nas. Vatra i led. I imao je pravo, uzvratila sam mu
poljubac.
Racionalni dio mene očajno je vrištao da je to pogrešno. Prošli je put
prekinuo poljubac prije nego što se išta moglo dogoditi. Ovoga puta nije. I
dalje smo se ljubili, a onaj racionalni glas postajao je sve tiši i tiši.
Zagospodario je onaj dio mene koji će uvijek voljeti Dimitrija i radovao
se osjećaju njegova tijela na mojemu, načinu na koji je omotao moju kosu
oko jedne ruke tako da su mu se prsti zapleli. Druga mu je ruka kliznula
na moja leđa, hladna na mojoj toploj koži. Stisnula sam uz njega i osjetila
kako pojačava pritisak poljupca, kako želja u njemu raste.
Onda, usred svega toga, jezik mi je lagano okrznuo vrh jednog od
njegovih očnjaka. Bilo je to poput hladnoga tuša. Svom snagom koju sam
uspjela skupiti odmaknula sam glavu i prekinula poljubac. Pretpostavljam
da je on na trenutak bio nepažljiv pa mi je uspio ovaj mali bijeg.
Teško sam disala i cijelo moje tijelo i dalje ga je željelo. Ali moj um imao
je kontrolu, barem zasad. Bože, što sam to radila? Ovo nije Dimitri kojeg
si poznavala. To nije on. Ljubila sam čudovište. Ali moje tijelo nije bilo
uvjereno u to.
»Ne«, promrmljala sam i iznenadilo me koliko patetično i molećivo
zvučim. »Ne. Ne možemo ovo raditi.«
»Jesi li sigurna?« upitao je. Ruka mu je i dalje bila u mojoj kosi i natjerao
me da okrenem glavu tako da smo opet bili licem u lice. »Nije izgledalo
kao da ti smeta. Sve može biti kao prije... kao što je bilo u kolibi... Tada si
to definitivno željela...«
Koliba...
»Ne«, ponovila sam. »Ne želim to.«
Nastavio me ljubiti iznenađujuće nježno, klizeći usnama sve do mojega
vrata. Opet sam osjetila kako moje tijelo žudi za njim i mrzila sam samu
sebe zbog te slabosti.
»A ovo?« upitao je šapatom. »Želiš li ovo?«
»Ko...«
Tada sam osjetila. Oštar ugriz dok zubi probijaju moju kožu, a on zatvara
usta na mojemu vratu. Djelić sekunde bilo je nesnosno. Bolno i strašno. A
onda, samo tako, bol je nestala. Tijelom mi je projurila navala sreće i
182
radosti. Bila je toliko slatka. Nikada nisam osjetila nešto toliko divno.
Malo me podsjetilo na osjećaj koji sam imala dok je Lissa pila moju krv.
To je bilo nevjerojatno, ali ovo... ovo je bilo deset puta bolje. Sto puta
bolje. Navala endorfina od ugriza strigoja jača je od morojskog ugriza.
Osjećaj je poput prve zaljubljenosti, ispunjeni ste tom sveobuhvatnom
srećom.
Kada se odmaknuo, bilo je kao da su nestali sva sreća i čuda svijeta.
Rukom je obrisao usta, a ja sam zurila u njega raskolačenih očiju. Prva mi
je pomisao bila pitati ga zašto je stao, ali onda, polako, nastojala sam
odagnati sretnu omamljenost koju je prouzročio njegov ugriz.
»Zašto... Što...« Riječi su mi bile nejasne. »Rekao si da će to biti moj
izbor...«
»I dalje je«, odvratio je. I njegove su oči bile raširene, a disanje ubrzano.
Ovo je utjecalo na njega koliko i na mene. »Ne radim ovo da te probudim,
Roza. Ovakav ugriz neće ti naškoditi. Ovo... pa, ovo je samo iz zabave...«
Tada su se njegova usta vratila na moj vrat kako bi opet pio, a ja sam
izgubila pojam o svijetu oko sebe.
Dvadeseto poglavlje
Dani koji su uslijedili bili su poput sna. Ustvari, ne znam koliko je dana
uopće prošlo. Možda jedan, možda sto.
Nisam više znala ni je li dan ili noć. Vrijeme sam dijelila na ono s
Dimitrijem i bez Dimitrija. Bio je moj svijet. Svaki trenutak bez njega bio
je agonija. Trudila sam se nekako ih provesti, ali činilo se da traju
beskrajno dugo. Za to vrijeme TV je bio moj najbolji prijatelj. Satima bih
ležala na kauču i napola gledala program. U skladu s ostatkom luksuza
apartmana, imala sam pristup satelitskoj televiziji, što je značilo da smo
čak hvatali neke američke programe. Ali, često nisam bila sigurna je li mi
uopće bilo važno gledam li program na ruskom ili engleskom.
Inna me i dalje povremeno provjeravala. Donosila mi je hranu, prala moje
rublje, sada sam nosila haljine, i na svoj tihi način čekala da vidi trebam li
još što. Nisam ništa tražila, barem ne od nje. Trebala sam samo Dimitrija.
Svaki put kada bi otišla krajičkom mozga sjetila bih se da moram učiniti
nešto... tako je, slijediti je. Imala sam plan provjeriti izlaz i pobjeći
koristeći Innu. Taj plan više me nije privlačio. Činilo se kao da zahtijeva
puno posla. Tada bi Dimitri napokon došao i razbio moju monotoniju.
Ležali bismo zagrljeni na krevetu. Nikada nismo spavali, ali ljubili smo
183
se, milovali i gubili se u tajnama svojih tijela, ponekad oskudno odjeveni.
Nakon nekog vremena bilo mi je teško vjerovati da sam se prije bojala
njegova novog izgleda. Istina, oči su me šokirale, ali i dalje je bio
prezgodan... i dalje nevjerojatno seksi. Nakon što bismo neko vrijeme
razgovarali i ljubili se, ponekad satima, dopustila bih mu da me ugrize.
Onda bi me preplavili oni osjećaji... prekrasna, nevjerojatna kemija koja
me udaljavala od svih mojih problema. Sve sumnje koje sam imala u
postojanje Boga u tim bi trenucima nestale jer sigurno sam dodirivala
Boga, izgubljena u tim ugrizima. Ovo je bio raj.
»Daj da ti vidim vrat«, rekao je jednoga dana.
Ležala sam na boku, a on se privio uz moja leđa obgrlivši me oko struka.
Okrenula sam se i odmaknula kosu koja mi je pala preko vrata i dekoltea.
Danas sam nosila modru ljetnu haljinu od nekakva laganog prianjajućeg
materijala.
»Već?« pitala sam. Obično bi me ugrizao tek na kraju svoga posjeta. Dio
mene žudio je i nestrpljivo čekao da osjeti njegove očnjake na mojemu
vratu, ali nekako sam uživala i u trenucima koji su vodili tomu. Tada je u
mom tijelu bilo najmanje endorfina pa sam bila sposobna razgovarati.
Uglavnom smo govorili o borbama u kojima smo sudjelovali ili o životu
koji nam je on zamislio nakon moje preobrazbe. Ništa pretjerano
sentimentalno, ali ipak lijepo.
Pripremila sam se za ugriz i izvinula leđa u iščekivanju. Na moje
iznenađenje, nije se nagnuo i zario zube u mene. Posegnuo je u džep i
izvadio ogrlicu. Bila je ili od bijeloga zlata ili od platine, nisam ih znala
razlikovati, i imala je tri tamnomodra safira veličine novčića. Tijekom
tjedna donio mi je puno nakita i, kunem se, svaki je komad bio ljepši od
prethodnoga.
Začuđeno sam promatrala ljepotu ogrlice i način na koji je plavo kamenje
sjajilo na svjetlu. Stavio ju je oko mojega vrata, prstima prešao po njoj i
kimnuo u znak odobravanja.
»Prekrasno.« Provukao je prste ispod naramenice haljine i tijelom su mi
prostrujali trnci. »Pristaje.«
Nasmiješila sam se. Prije mi Dimitri gotovo nikada nije davao darove.
Nije imao sredstava, a ja ih ionako nisam željela. Sada me zasipao
darovima koje je donosio prilikom svakog posjeta.
»Odakle ti?« pitala sam. Metal je bio hladan na mojoj vreloj koži, ali
njegovi su prsti i dalje bili ledeniji.
Lukavo se nasmiješio.
»Imam svoje izvore.«
184
Onaj glas u glavi koji me korio i koji se ponekad uspio probiti kroz
izmaglicu u kojoj sam živjela primijetio je da sam u vezi s nekom vrstom
vampira kriminalca. Upozorenja toga glasa smjesta su potisnuta, utonuvši
duboko u moj sneni oblak postojanja. Kako da budem uzrujana kad je
ogrlica prekrasna? Odjednom mi je nešto bilo smiješno.
»Isti si Abe.«
»Tko?«
»Tip kojeg sam srela. Abe Mazur. Nekakav kriminalac... slijedio me.«
Dimitri se ukočio.
»Abe Mazur te slijedio?«
Nije mi se svidio pogled na njegovu licu.
»Da, pa?«
»Zašto? Što je htio od tebe?«
»Ne znam. Htio je znati zašto sam u Rusiji, ali konačno se predao i samo
je htio da odem. Mislim kako ga je netko iz SAD-a unajmio da me nađe.«
»Ne želim te blizu Abea Mazura. Opasan je.« Dimitri je bio ljut, a to
nisam voljela. Trenutak poslije bijes je nestao. Ponovno je prešao prstima
preko moje ruke i još niže spustio naramenicu. »Ali, takvi ljudi neće biti
problem kada te probudim.«
Negdje duboko u sebi pitala sam se zna li Dimitri čime se Abe bavi. Ali
razgovor o Abeu uznemirio ga je, a ja bih se lecnula kad bi se to dogodilo
pa sam brzo pokušavala promijeniti temu.
»Što si danas radio?« pitala sam zadivljena svojom sposobnošću da vodim
običan razgovor. Bilo je teško ostati pribran između navale endorfina i
njegovih dodira.
»Poslove za Galinu. Večerao.«
Večera. Žrtva. Namrštila sam se. Osjećaj koji je to prouzročilo u meni nije
bilo gađenje, nego... ljubomora.
»Piješ njihovu krv iz zabave?«
Prelazio je usnama mojim vratom, njegovi su zubi dražili moju kožu, ali
nisu grizli. Uzdahnula sam i stisnula se uz njega.
»Ne, Roza. Oni su hrana, samo to. Brzo je gotovo. Ti si ona koja mi
donosi zadovoljstvo.«
To me zadovoljilo, a onaj iritantni glas u glavi istaknuo je da je to
nevjerojatno bolesno i uvrnuto gledište. Nadala sam se da će me uskoro
ugristi. To bi obično utišalo onaj racionalni glas.
Podigla sam ruku i dodirnula mu lice, a potom prošla kroz tu divnu
svilenu kosu koju sam oduvijek voljela.
»Stalno me želiš probuditi, ali onda više nećemo moći ovo raditi. Strigoji
ne piju jedni od drugih, zar ne?«
185
»Ne«, složio se. »Ali isplatit će se. Možemo raditi toliko drugih stvari...«
»Toliko drugih stvari« prepustio je mojoj mašti i tijelo mi je ugodno
zadrhtalo. Kada me ljubio i pio moju krv, to je bilo opojno, ali bilo je
dana kada sam htjela... pa... više. Sjećanja na jedini put kada smo vodili
ljubav proganjala su me kada smo bili ovoliko blizu jedno drugome i
često sam žudjela da to ponovimo. Iz nekog razloga, nikada nije ustrajao
na seksu, koliko god situacija postala strastvena. Nisam bila sigurna radi li
to da me namami na preobrazbu ili strigoji i dhampiri nisu bili
kompatibilni. Mogu li živi i mrtvi to raditi? Nekoć bi mi pomisao na seks
sa strigojem bila odvratna. Sada... nisam puno mislila o komplikacijama
koje je to donosilo.
Iako nije pokušavao spavati sa mnom, često me dražio milujući me,
dodirivao mi bedra, prsnu kost i druga opasna mjesta. Usto, podsjećao me
koliko je nevjerojatno bilo onda u kolibi, kako su naša tijela reagirala...
Ali kad je o tome govorio, u glasu mu se čulo izazivanje, a ne ljubav.
U trenucima prisebnosti iskreno sam mislila kako je neobično što još
nisam pristala postati strigojka. Zbog endorfinske izmaglice pristajala sam
na gotovo sve što je želio od mene. Postalo mi je normalno dotjerivati se
za njega, ostajala sam u svom zlatnom kavezu i prihvaćala činjenicu da je
svakih nekoliko dana ulovio žrtvu. Ali i kad sam bila izgubljena, čak i kad
sam ga jarko željela, nisam mogla pristati na preobrazbu. Neki urođeni
dio mene odbijao je popustiti.
Većinom bi samo slegnuo ramenima, kao da je to šala. Ali svako malo bih
nakon odbijanja u njegovim očima vidjela bljesak srdžbe. Ti trenuci
plašili su me.
»Evo, sad će«, zadirkivala sam ga. »Prodat ćeš mi priču. Vječni život.
Nepobjedivi. Ništa nam neće stajati na putu.«
»To nije vic«, rekao je. Ups! Zbog moje brzopletosti, ponovno se
uozbiljio. Želja i nježnost koje sam vidjela nestali su, raspavši se u milijun
komadića. Ruke koje su me milovale sada su zgrabile moja zapešća i on
se nadvio nad mene. »Ne možemo ovako zauvijek. Ne možeš zauvijek
ostati ovdje.«
Opa, začula sam onaj glas. Pazi. Ovo ne zvuči dobro. Njegov stisak bio je
bolan i često sam se pitala je li mu to bila namjera ili nije mogao
kontrolirati svoju nasilnost.
Kada me napokon oslobodio, zagrlila sam ga oko vrata i pokušala ga
poljubiti.
»Zašto o tome ne možemo razgovarati poslije?« Usne su nam se spojile,
vatra se rasplamsala između nas i želja je kolala mojim tijelom. Znala sam
186
da je i njegova požuda ista, ali nakon nekoliko trenutaka odmaknuo se. Ta
hladna razdraženost i dalje mu je bila na licu.
»Dođi«, rekao je i oslobodio se mojega zagrljaja. »Idemo.«
Ustao je, a ja sam blesavo zurila u njega.
»Kamo idemo?«
»Van.«
Sjela sam na krevet zabezeknuta.
»V-van? Ali to nije dopušteno. Ne smijemo.«
»Smijemo što god ja želim«, odbrusio je.
Pružio mi je ruku i pomogao mi ustati. Slijedila sam ga do vrata. Kao i
Inna, i on je vješto skrivao kombinaciju, ali to mi više nije bilo važno.
Nije bilo šanse da bih mogla upamtiti taj dugi niz brojeva.
Vrata su škljocnula i on me izveo van. Znatiželjno sam zurila, moj
omamljeni mozak i dalje je pokušavao shvatiti što se događa. Kao što sam
onoga dana i primijetila, vrata su vodila u mali hodnik na čijem su kraju
bila još jedna vrata. I ona su bila teška i imala su elektroničku bravu.
Dimitri ih je otvorio, a ja sam bila sigurna da imaju drukčiju šifru.
Uhvatio me za ruku i izveo u još jedan hodnik. Iako me čvrsto držao, stala
sam. Možda me nije trebalo iznenaditi bogatstvo koje mi se ukazalo pred
očima. Na kraju krajeva, živjela sam u najraskošnijem apartmanu imanja.
Ali hodnik koji je vodio iz moje sobe bio je prazan, poput tvorničkoga, i
nekako sam zamislila da i ostatak kuće izgleda poput kakve ustanove ili
zatvora.
Umjesto toga osjećala sam se kao da sam u kakvom starom filmu gdje
ljudi piju čaj u salonu. Preko bogatoga saga cijelom dužinom hodnika
protezala se staza sa zlatnim uzorkom. Stare slike ukrašavale su zidove i
prikazivale ljude iz davnih vremena, odjevene toliko raskošno da je moja
haljina izgledala jeftino i obično. Prostor su osvjetljavali sićušni
svijećnjaci koji su prekrivali strop u razmacima od dva metra. Kristali u
obliku suza prelamali su svjedo i na zidu ocrtavali sitne duge. Zurila sam,
očarana sjajem i bojama, pa vjerojatno zbog toga nisam primijetila još
nešto u hodniku.
»Što to radiš?«
Grub Nathanov glas trgnuo me. Bio je naslonjen na zid preko puta mojih
vrata i uspravio se čim nas je ugledao. Imao je onaj okrutni izraz lica
toliko tipičan za strigoje, izraz koji sam ponekad vidjela na Dimitriju, bez
obzira na to koliko ponekad bio šarmantan i ljubazan.
Dimitrijevo tijelo ukočilo se u obrambeni stav.
»Izvodim je u šetnju.« Zvučao je kao da govori o psu, ali moj strah od
Nathana ugušio je svaki prigovor.
187
»Kršiš pravila«, rekao je Nathan. »Dovoljno je loše što je još držiš ovdje.
Galina je naredila da je držiš zaključanu. Ne trebamo dhampirsku
odmetnicu koja luta uokolo.«
Dimitri je glavom pokazao prema meni.
»Izgleda li ona poput prijetnje?«
Nathan me pogledao. Nisam baš znala što je vidio. Nisam mislila da sam
se toliko promijenila, ali na usnama mu je zatitrao podrugljiv osmijeh koji
je nestao čim se okrenuo natrag Dimitriju.
»Ne. Ali meni je naređeno da čuvam ova vrata i ne želim imati neprilike
jer ti želiš ići na izlet.«
»Riješit ću to s Galinom. Reći ću joj da sam te svladao.« Dimitri se
iskesio. »To joj neće biti teško povjerovati.«
Od pogleda koji je Nadian uputio Dimitriju nesvjesno sam koraknula
unatrag sve dok nisam došla do zida.
»Pun si sebe. Nisam te probudio kako bi se ti ponašao poput šefa. Učinio
sam to da iskoristimo tvoju snagu i znanje. Ti bi trebao odgovarati meni.«
Dimitri je slegnuo ramenima. Uhvatio me za ruku i okrenuo se.
»Nije moja krivica što nisi dovoljno jak da me natjeraš na to.«
U tom je trenu Nathan nasrnuo na Dimitrija. Dimitri je na napad reagirao
toliko brzo da sam bila uvjerena kako ga je očekivao. Pustio mi je ruku,
okrenuo se kako bi ulovio Nathana i bacio ga o zid. Nathan je istoga trena
ustao, takav udarac nije bio dovoljan da omami nekoga poput njega, ali
Dimitri je bio spreman. Udario je Nathana u nos, jednom, dva puta i treći
put, naglim udarcima. Nathan se srušio, a lice mu je bilo obliveno krvlju.
Dimitri ga je snažno udario u trbuh i nadvio se nad njega.
»I ne pokušavaj«, rekao je. »Izgubit ćeš.« Obrisao je Nathanovu krv s
ruke i opet isprepleo svoje prste kroz moje. »Rekao sam ti da ću ja
razgovarati s Galinom. Ali, hvala na brizi.«
Dimitri se ponovno okrenuo, očito uvjeren da neće biti novih napada. I
nije. Ali pri odlasku sam pogledala Nathana koji je sjedio na podu. Oči su
mu sijevale dok je gledao Dimitrija i bila sam sigurna da nisam nikada
vidjela pogled toliko pun mržnje, barem dok nije pogledao mene. Tijelo
mi je preplavio leden osjećaj i posrnula sam pokušavajući držati korak s
Dimitrijem.
Nathanov glas odzvanjao je za nama.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:15 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
»Nisi siguran! Ni jedno od vas. Ona je ručak, Belikove, ručak.«
Dimitrijeva ruka čvršće je stisnula moju i ubrzao je korak. Osjećala sam
kako iz njega zrači bijes i više nisam bila sigurna koga se trebam više
bojati: Nathana ili Dimitrija. Dimitri je bio opak, živ ili nemrtav.
188
U prošlosti sam ga vidjela kako napada neprijatelje bez straha ili
oklijevanja. Uvijek je bio veličanstven i hrabar, kao što sam i rekla
njegovoj obitelji. Ali tada je uvijek imao opravdan razlog za borbu,
obično je to bila samoobrana. Njegov raniji sukob s Nathanom nije bio
zbog toga. Bilo je to nadmetanje za dominaciju i prilika da se prolije krv.
Činilo se da Dimitri uživa u tome. Što ako se odluči tako okrenuti protiv
mene? Što ako ga moje neprestano odbijanje natjera na mučenje i što ako
me mučenjem natjera da pristanem?
»Nathan me plaši«, rekla sam, ali nisam željela da zna kako me i on isto
plaši. Osjećala sam se slabom i potpuno nemoćnom, što nije bio čest
slučaj. Obično sam bila spremna na svaki izazov, koliko god bio
beznadan.
»Neće te ni taknuti«, rekao je Dimitri grubo. »Nemaš razloga brinuti se.«
Stigli smo do stubišta. Nakon nekoliko stuba postalo je jasno da se neću
moći spustiti četiri kata. Ne samo što su me njegovi ugrizi držali u omami,
nego me čest gubitak krvi oslabio i uzimao svoj danak. Dimitri me bez
riječi podigao u naručje i bez problema odnio niz stube, nježno me
spustivši na do kada smo sišli u prizemlje.
Zamijetila sam istu raskoš kao i u hodniku na katu. Ulaz je imao visok
strop, a svijećnjak je bio toliko velik da su oni prijašnji izgledali
minijaturno u usporedbi s njim. Nasuprot nama stajala su ukrašena
dvostruka vrata s mutnim staklom. Tamo je stajao još jedan strigoj, očito
čuvar. Blizu njega na zidu bila je ploča s prekidačima i svjetlima.
Moderni sustav zaštite u ovom šarmu staroga svijeta. Ukočio se dok smo
mu prilazili i prvo sam mislila da je to prirodna reakcija čuvara, dok mu
nisam vidjela lice. Bio je to strigoj kojeg sam mučila prve večeri u
Novosibirsku, onaj kojeg sam poslala da Dimitriju prenese poruku kako
ga tražim. Usne su mu se lagano podignule dok me gledao u oči.
»Rose Hathaway«, rekao je. »Upamtio sam tvoje ime, kako si mi i rekla.«
Nije ništa drugo rekao, ali jače sam stisnula Dimitrijevu ruku dok smo
prolazili. Strigojeve oči počivale su na meni sve dok nismo izišli i
zatvorili vrata za sobom.
»Želi me ubiti«, rekla sam Dimitriju.
»Svi strigoji žele te ubiti«, odvratio je.
»On zbilja želi... Mučila sam ga.«
»Znam. Od tada nije u milosti i izgubio je dio svoga statusa ovdje.«
»Od toga se ne osjećam bolje.«
Dimitri nije bio zabrinut.
»Marlen nije netko o kome trebaš brinuti. Tvoj okršaj s njim dokazao je
Galini da ćeš biti važna ovdje. On nije u tvom rangu.«
189
To me nije previše utješilo. Stvarala sam previše osobnih, neprijatelja
medu strigojima, ali, s druge strane, nisam mogla očekivati da ću sklapati
prijateljstva s njima.
Bila je noć, naravno. Inače me Dimitri ne bi izveo van. Zbog predvorja
sam mislila da se nalazimo ispred kuće, ali zbog velikog vrta koji se
prostirao oko nas zapitala sam se jesmo li iza kuće. Ili je možda cijela
kuća bila okružena zelenilom. Okruživao nas je labirint od živice, brižno
održavan. U labirintu su se nalazili mali vrtovi ukrašeni fontanama i
kipovima. Posvuda je bilo cvijeće. Zrak je bio težak od njegova mirisa i
shvatila sam da se netko gadno pomučio kako bi pronašao cvijeće koje
cvjeta noću. Jedina vrsta koju sam odmah prepoznala bio je jasmin, duge
lijane prekrivene bijelim cvjetovima uspinjale su se po rešetkama i
kipovima u labirintu.
Neko smo vrijeme hodali u tišini i izgubila sam se u romantičnosti
trenutka. Sve vrijeme dok smo Dimitri i ja bili zajedno u školi prožimali
su me strahovi o tome kako ćemo uskladiti svoju vezu i dužnosti. Ovakav
trenutak, šetnja vrtom u proljetnu večer obasjanu zvijezdama, činio se
poput sna koji nisam mogla ni zamisliti.
I bez problematičnih stuba, šetnja je bila iscrpljujuća za mene. Stala sam i
uzdahnula.
»Umorna sam«, rekla sam.
Dimitri je zastao i pomogao mi sjesti. Trava je bila suha i škakljala me po
koži. Legla sam, a trenutak poslije on mi se pridružio. Bio je to deja vu i
sjetila sam se popodneva kada smo pravili anđele u snijegu.
»Ovo je nevjerojatno«, rekla sam promatrajući nebo. Noć je bila jasna i
bez oblaka. »Kako je tebi?«
»Hm?«
»Ima dovoljno svjetla da vidim prilično jasno, ali i dalje je prigušeno kada
usporedim s danom. Tvoje su oči bolje od mojih. Što vidiš?«
»Meni je kao da je dan.« Kada nisam odgovorila, dodao je. »Može tako
biti i tebi.«
Pokušala sam to zamisliti. Hoće li sjene i onda biti jednako tajanstvene?
Hoće li svjetlost mjeseca i zvijezda biti toliko sjajna?
»Ne znam. Sviđa mi se tama.«
»Samo zato jer ne znaš bolje.«
Uzdahnula sam.
»To stalno govoriš.«
Okrenuo se prema meni i sklonio kosu s mojega lica.
190
»Rose, ovo me izluđuje. Umoran sam od ovog čekanja. Želim da budemo
zajedno. Zar ti se ovo ne sviđa? Ovo što imamo? Može biti još bolje.«
Njegove su riječi zvučale romantično, ali ne i ton.
Sviđalo mi se. Voljela sam omamljenost u kojoj sam živjela, omamljenost
u kojoj bi sve moje brige nestale. Voljela sam biti toliko blizu njega,
voljela sam način na koji me ljubio i na koji mi je govorio kako me želi...
»Zašto?« upitala sam.
»Što zašto?« Zvučao je zbunjeno, nešto što još nisam čula kod strigoja.
»Zašto me želiš?« Nisam imala pojma zašto sam to pitala. Činilo se da ni
on nije znao.
»Zašto te ne bih želio?«
Rekao je to tako očito, kao da je to najgluplje pitanje na svijetu.
Vjerojatno je i bilo, ali ipak... Nekako sam očekivala drugi odgovor.
U tom mi se trenu želudac stegnuo. Nakon toliko vremena provedenog s
Dimitrijem doista sam naučila zanemariti mučninu u blizini strigoja. Ali
prisutnost drugoga strigoja pojačavala ju je. Osjetila sam to uz Nathana i
osjećala sam to sada. Sjela sam, a Dimitri me slijedio gotovo istoga trena.
Njega je vjerojatno upozorio njegov izvrstan sluh.
Tamna sjena nadvila se nad nama i sakrila zvijezde. Bila je to žena i
Dimitri je skočio na noge. Ja sam ostala gdje sam i bila, na zemlji.
Bila je nevjerojatno lijepa na okrutan i strašan način, građena poput mene,
što mi je potvrdilo da nije bila moroj prije preobrazbe. Isaiah, strigoj koji
me držao zatočenom, bio je jako star i iz njega je zračila moć. Ova žena
nije bila ni blizu njegovih godina, ali osjetila sam da je starija od Dimitrija
i puno jača.
Rekla mu je nešto na ruskom, a glas joj je bio hladan poput njezine
ljepote. Dimitri joj je odgovorio sigurnim, ali pristojnim glasom. U
njihovu razgovoru nekoliko sam puta čula Nathanovo ime. Dimitri mi je
pomogao ustati, a ja sam se posramila koliko često trebam njegovu
pomoć, dok sam mu ranije bila gotovo ravnopravna.
»Rose«, rekao je, »ovo je Galina. Ona je ta koja je bila dovoljno ljubazna
da ti dopusti boraviti ovdje.«
Galinino lice nije izgledalo jako ljubazno. Na njemu se nisu mogle
prepoznati nikakve emocije i osjećala sam kao da mi je duša posve
izložena njezinu pogledu. Nisam bila sigurna u puno toga, ali naučila sam
dovoljno da shvatim kako je moj boravak ovdje rijetka i neuobičajena
stvar. Progutala sam slinu.
»Spasibo«, rekla sam. Nisam znala kako reći da mi je drago što smo se
upoznale, iskreno, nisam bila sigurna da mi je drago, ali zaključila sam da
je jednostavno »hvala« dovoljno dobro.
191
Ako je ona bila njegova bivša instruktorica i ako je radila na normalnoj
akademiji, vjerojatno je znala engleski i samo se pretvarala poput Yeve.
Nisam znala zašto bi to učinila, ali ako je mogla tinejdžerici dhampirici
slomiti vrat, mogla je raditi što god je htjela.
Galinin izraz, ili njegov nedostatak, nije se promijenio nakon moje
zahvale i svoju je pozornost ponovno usmjerila na Dimitrija. Razgovarali
su kao da me nema, a Dimitri je nekoliko puta pokazao prema meni.
Prepoznala sam riječ snažna.
Napokon, Galina je rekla nešto što je zvučalo kao završna riječ i bez
pozdrava nas je napustila. Ni Dimitri ni ja nismo se pomaknuli dok ja
nisam osjetila da mi je mučnina nestala.
»Dođi«, rekao je. »Trebali bismo se vratiti.«
Vraćao se labirintom, ali nisam znala kako je znao kuda ići. Bilo je
smiješno. Kada sam tek stigla, sanjala sam o tome da izidem i pobjegnem.
Sada sam bila vani... pa, više mi se to nije činilo važnim. Galinina srdžba
jest.
»Što je rekla?« pitala sam.
»Ne sviđa joj se što si još tu. Želi da te probudim ili ubijem.«
»Oh! Ovaj, što ćeš učiniti?«
Nekoliko sekundi nije odgovorio.
»Još ću malo pričekati... A onda ću ja odlučiti umjesto tebe.« Nije rekao
što će odabrati pa sam gotovo počela sa svojim ranijim molbama da me
radije ubije nego da postanem strigoj. Ali, umjesto toga, naglo sam rekla:
»Koliko imam vremena?«
»Ne puno, Roza. Moraš odabrati. I odaberi ispravno.«
»A to znači?«
Podigao je ruke.
»Sve ovo. Zajednički život.«
Izišli smo iz labirinta. Pogledala sam kuću, koja je bila suludo velika i
prekrasne vrtove oko nas. Bilo je poput nečeg iz sna. Izvan imanja
prostirala su se beskrajna polja koja su polako nestajala u tami i stapala se
s crnim nebom, osim jednoga sitnog dijela koji je sjajio mekim
ljubičastim svjedom na horizontu. Gledala sam u tom smjeru mršteći se, a
potom usmjerila pozornost na Dimitrija.
»I što onda? Onda ću i ja raditi za Galinu?«
»Neko vrijeme.«
»Koliko dugo?«
Stali smo ispred kuće. Dimitri se zagledao u moje oči, a pogled koji mu je
zažario lice natjerao me da zakoračim unatrag.
»Dok je ne ubijemo, Rose. Dok je ne ubijemo i uzmemo sve ovo za sebe.«
192
Dvadesetprvo poglavlje
Dimitri nije rekao ništa drugo. Ja sam bila previše zaprepaštena njegovim
riječima i svime što se dogodilo te večeri pa nisam znala odakle početi.
Odveo me natrag prošavši pokraj strigoja na straži u moj apartman.
Nathana više nije bilo pred vratima.
Nekoliko kratkih trenutaka onaj je gundavi glas u mojoj glavi govorio
dovoljno glasno da se probije do mene. Ako na hodniku nema stražara i
ako se Inna uskoro vrati, imat ću dobru priliku da joj zaprijetim i
pobjegnem. Istina, to bi značilo da ću se morati nositi s tko zna koliko
strigoja, ali moje šanse za bijeg bile su bolje u kući nego u ovoj sobi.
Gotovo istoga trena kad su se pojavile te su misli nestale. Dimitrijeva ruka
kliznula je oko mene i privukla me k sebi. Vani je bilo prohladno i, iako je
njegovo tijelo bilo ledeno, odjeća koju je imao na sebi pružala je nešto
topline. Privila sam se uz njega, a njegove su ruke prelazile mojim
tijelom. Mislila sam da će me ugristi, ali susrele su nam se usne, čvrsto i
žestoko. Zaplela sam prste u njegovu kosu i pokušala ga privući još bliže.
Njegovi su pak prsti klizili mojom nogom pa mi je zadigao haljinu sve do
kuka. Iščekivanje i želja zapalili su svaki komadić moga tijela. Toliko sam
dugo sanjala o kolibi i s čežnjom se prisjećala te večeri. Nisam nikada
očekivala da će se takvo što ponoviti, ali sada bi moglo i zaprepastilo me
koliko to želim.
Ruke su mi skliznule na njegovu košulju i otkopčale svu dugmad kako bih
mogla dotaknuti njegova prsa. Koža mu je na dodir bila poput leda,
neočekivan kontrast spram vatre koja je gorjela u meni. Odvojio je usne
od mojih, spustio ih na moj vrat i rame te gurnuo naramenicu haljine, dok
mi je tijelo prekrivao gladnim poljupcima. Ruka mu je i dalje bila na mom
golom kuku, a ja sam mu mahnito pokušavala skinuti košulju.
Odjednom se odmaknuo i gurnuo me na pod. Pomislila sam da je to dio
predigre dok nisam shvatila da me namjerno odgurava.
»Ne«, rekao je strogo. »Ne još. Ne dok te ne probudim.«
»Zašto?« pitala sam očajno. Nisam mogla misliti ni na što drugo osim na
njegove dodire, i na još jedan ugriz. »Zašto je to bitno? Postoji li... razlog
zašto ne možemo?« Do mog dolaska ovamo seks sa strigojem nikada mi
nije pao na pamet... možda jednostavno nije bio moguć.
Nagnuo se prema meni i približio usne mom uhu.
»Ne, ali bit će toliko bolje kada te probudim. Dopusti mi to... daj da to
učinim i onda možemo raditi sve što želimo...«
193
Nejasno sam shvatila da je to njegov adut. Želio me, to se vidjelo na
njemu, ali pokušavao me seksom namamiti da se predam. Iskreno? Bila
sam na rubu pristanka. Moje je tijelo kontroliralo moj um, gotovo.
»Ne«, zajecala sam. »Ja... bojim se...«
Opasan pogled smekšao se i, iako nije baš izgledao poput staroga
Dimitrija, bilo je nešto manje strigojskoga u njemu.
»Rose, zar misliš da bih te ozlijedio?« Nije li se negdje vodila rasprava o
tome kako su mi izbori preobrazba ili smrt? Ovo posljednje zvučalo je
kao da bi moglo boljeti, ali nisam to sad spomenula.
»Ugriz... preobrazba će boljeti...«
»Rekao sam ti, bit će poput ovog što smo već radili. Uživat ćeš. Neće
boljeti. Kunem se.«
Odvratila sam pogled. K vragu. Zašto nije i dalje zlokoban i strašan? Tada
mi je puno lakše biti odlučna i odolijevati. Čak i ponesena strašću, uspjela
sam se oduprijeti. Ali nekako... dok sam ga gledala ovako mirnog i
razumnog... pa, bio je presličan Dimitriju kojeg sam voljela. A bilo je
teško okrenuti leda tomu. Prvi put preobrazba u strigoja zvučala je... ne
toliko loše.
»Ne znam«, rekla sam jadno.
Pustio me i sjeo. Bilo je to gotovo poput olakšanja. Znala sam da je
živčan.
»Galina gubi strpljenje. A i ja.«
»Rekao si da imam malo vremena.. Samo trebam još vremena za
razmišljanje...« Koliko ću dugo moći koristiti tu ispriku? Pogled u
stisnutim očima rekao mi je, ne dugo.
»Moram ići«, rekao je grubo. Vidjela sam da više neće biti dodira i
poljubaca. »Moram riješiti neke stvari.«
»Žao mi je«, rekla sam, istodobno zbunjena i uplašena. Nisam znala kojeg
sam Dimitrija željela. Zastrašujućeg, senzualnog ili gotovo, ali ne posve,
nježnog.
Nije ništa odvratio. Bez upozorenja se sagnuo i zagrizao nježnu kožu
moga vrata. Koje god slabašne strategije bijega imala, one su sada nestale.
Zaklopila sam oči, gotovo se srušila i samo me njegova ruka čvrsto
omotana oko mene zadržala na nogama. Kao i kod poljubaca, usne su mu
bile tople, a dodir njegova jezika i zubi šokirao me.
I samo tako, bilo je gotovo. Odmaknuo se i oblizao usne, i dalje me
držeći. Izmaglica se vratila. Svijet je bio divan i sretan, a ja nisam imala
nikakvih briga. Njegovi problemi s Nathanom i Galinom nisu mi ništa
značili. Strah koji sam osjetila prije nekoliko trenutaka... razočaranje zbog
194
seksa, zbunjenost... nisam imala vremena brinuti o tome, ne kad je život
bio tako divan, a ja sam toliko voljela Dimitrija. Nasmiješila sam mu se i
pokušala ga zagrliti, ali već me vodio prema naslonjaču.
»Vidimo se kasnije.« U sekundi je bio na vratima, što me rastužilo. Htjela
sam da ostane. Zauvijek. »Zapamti, želim te i nikada ne bih dopustio da ti
se dogodi išta loše. Ja ću te štititi. Ali... ne mogu još dugo čekati.«
Potom je otišao. Njegove su riječi učvrstile osmijeh na mom licu. Dimitri
me želio. Mutno sam se prisjetila da sam ga vani pitala zašto me želi.
Zašto sam, pobogu, to pitala? Kakav sam odgovor htjela? Zašto je to
uopće bilo bitno? Želio me. Samo je to bilo važno.
Ta pomisao i navala endorfina proželi su me i osjećala sam kako me
obuzima san. Činilo se prenapornim otići do kreveta pa sam ostala gdje
jesam i pustila da me san svlada.
I neočekivano se našla u jednom od Adrianovih snova.
Prestala sam mu se nadati. Nakon prvoga očajnog pokušaja bijega iz
apartmana uvjerila sam samu sebe kako se Adrian neće vratiti i da sam ga
zauvijek otjerala. Ali sad je bio tu, stajao je preda mnom, ili barem
njegova inačica iz snova. Često smo se nalazili u šumi ili vrtu, ali danas
smo stajali na mjestu gdje smo se prvi put susreli, na trijemu skijališta u
Idahu. Sunce je sijalo, a sa strane su se uzdizale planine.
Široko sam se osmjehnula.
»Adriane!«
Mislim da ga nikada nisam vidjela toliko iznenađenog kao u tom trenu. S
obzirom na to da sam prema njemu obično bila zlobna, razumjela sam
njegovo iznenađenje.
»Bok, Rose«, rekao je. Glas mu je bio nesiguran, kao da se pita je li moja
srdačnost nekakav trik.
»Danas izgledaš dobro«, rekla sam mu. Bila je to istina. Nosio je tamne
traperice i modru košulju koja se fantastično slagala s njegovim
tamnozelenim očima. Ali te su me oči gledale s oprezom. U njima sam
prepoznala umor. To je bilo neobično. U ovim je snovima uz samo malo
truda mogao oblikovati svijet kako je htio. Mogao je izgledati savršeno,
ali umjesto toga izgledao je kao da odaje umor iz stvarnoga života.
»I ti isto.« Glas mu je i dalje bio oprezan dok me motrio od glave do pete.
Ja sam još uvijek imala usku ljetnu haljinu, kosa mi je bila raspuštena, a
safiri oko vrata. »To izgleda poput nečega u što bih te ja odjenuo. U tome
spavaš?«
»Aha.« Zagladila sam haljinu i pomislila kako je lijepa. Pitala sam se je li
se svidjela Dimitriju. Nije to rekao tim riječima, ali ponavljao mi je da
sam prekrasna. »Nisam mislila da ćeš se vratiti.«
195
»Nisam ni ja to mislio.«
Podigla sam pogled prema njemu. Ponašao se netipično za sebe.
»Opet pokušavaš pogoditi gdje sam?«
»Ne, to me više ne zanima.« Uzdahnuo je. »Jedino što me zanima jest da
nisi ovdje. Moraš se vratiti, Rose.«
Prekrižila sam ruke i skočila na ogradu trijema.
»Adriane, nisam spremna na nešto romantič...«
»Ne radi mene«, uzviknuo je. »Radi nje. Moraš se vratiti radi Lisse. Zato
sam došao.«
»Lissa...«
Budna sam bila puna endorfina i to sam prenijela i ovamo. Pokušala sam
se sjetiti zašto bih se trebala brinuti za Lissu.
Adrian je zakoračio prema meni i pozorno me promotrio.
»Da, sjećaš se Lisse? Tvoja najbolja prijateljica? Ona s kojom si povezana
i kojoj si prisegnula da ćeš je štititi?«
Njihala sam nogama.
»Nisam nikada prisegnula.«
»Koji ti je vrag?«
Nije mi se svidio njegov uzrujan ton. Uništavao je moje dobro
raspoloženje.
»Koji je tebi vrag?«
»Ne ponašaš se kao inače. Tvoja aura...« Namrštio se i nije mogao
nastaviti.
Nasmijala sam se.
»O, da. Evo, sad će. Magična, mistična aura. Da pogodim, crna je, zar
ne?«
»Ne... ona...« Proučavao me još nekoliko sekundi. »Ne mogu je fiksirati.
Raspršena je. Što se događa, Rose? Što se događa u stvarnosti?«
»Ništa se ne događa«, odvratila sam. »Samo sam po prvi put u životu
sretna. Zašto se ponašaš čudno? Prije si bio zabavan. Pa naravno... sada
kad se ja napokon zabavljam, ti ćeš biti dosadan i čudan.«
Smrtno ozbiljan kleknuo je ispred mene.
»Nešto nije u redu s tobom. Ne vidim što...«
»Rekla sam ti da sam dobro. Zašto stalno dolaziš i pokušavaš sve
uništiti?« Istina, prije nekog vremena očajno sam željela da dođe, ali
sada... pa, to više nije bilo važno. Dimitri i ja imali smo nešto dobro, samo
sam morala smisliti kako da riješim dio koji nije baš bio dobar.
»Rekao sam ti da nisam došao zbog sebe. Došao sam zbog Lisse.«
Pogledao me gorljivo raširenih očiju. »Rose, molim te da se vratiš kući.
196
Lissa te treba. Ne znam u čemu je problem, ne znam kako joj pomoći.
Nitko drugi ne zna. Mislim... mislim da samo ti to možeš. Možda joj vaša
razdvojenost nanosi bol. Možda je to i tvoj problem, možda se zato tako
čudno ponašaš. Vrati se kući. Molim te. Iscijelit ćemo vas obje. Riješit
ćemo to zajedno. Zbilja se neobično ponaša. Neoprezna je i nije joj stalo
ni do čega.«
Odmahnula sam glavom.
»Ja nemam problema zbog razdvojenosti. Vjerojatno to nije prouzročilo
ni njezine probleme. Ako je doista brine duh, neka ponovno počne
uzimati lijekove.«
»Ona se ne brine, u tome i jest problem. K vragu.« Ustao je i ushodao se.
»Što je vama dvjema? Zašto ni jedna od vas ne vidi da nešto nije u redu?«
»Možda nije problem u nama«, odvratila sam. »Možda ti to umišljaš.«
Adrian se okrenuo prema meni i opet me promotrio.
»Ne. Nije stvar u meni.«
Ništa od svega ovog nije mi se sviđalo, ni njegov ton ni izraz lica ni riječi.
Bila sam uzbuđena što ga vidim, ali sada sam mu zamjerala što je uništio
moje dobro raspoloženje. Nisam htjela razmišljati o tim temama. Bilo je
preteško.
»Gle«, rekla sam. »Bila sam sretna što te večeras vidim, ali više nisam.
Ne ako ćeš tu sjediti, optuživati me i zahtijevati nešto od mene.«
»To nije ono što pokušavam.« Glas mu je bio nježan, bijes je nestao.
»Posljednja stvar koju želim jest učiniti te nesretnom. Stalo mi je do tebe.
Stalo mi je i do Lisse. Želim da budete sretne i živite svoje živote kako
hoćete, ali ne dok ste na stranputici.«
Njegove su riječi gotovo imale smisla. Zvučale su razumno i iskreno.
Odmahnula sam glavom.
»Ne miješaj se. Ja sam tamo gdje želim biti i ne vraćam se. Lissa je
prepuštena sebi.« Skočila sam s ograde. Svijet se malo zavrtio i posrnula
sam. Adrian me uhvatio za ruku, a ja sam je izvukla iz njegove. »Dobro
sam.«
»Nisi. Isuse! Zakleo bih se da si pijana, samo... aura ne odgovara tome.
Što ti je?« Provukao je prste kroz svoju tamnu kosu. To je uvijek radio
kada je bio uznemiren.
»Gotovi smo«, rekla sam i trudila se zvučati što pristojnije. Zašto sam ga
ono htjela ponovno vidjeti? Činilo se toliko važnim kada sam tek stigla.
»Pošalji me natrag, molim te.«
Otvorio je usta kako bi nešto rekao, a potom se ukočio.
»Što ti je to na vratu?«
197
Ispružio je ruku prema meni, ali sam mu uspjela umaknuti koliko sam god
smušena bila. Nisam imala pojma što je ugledao na mom vratu i nisam
htjela znati.
»Ne diraj me.«
»Rose, to izgleda poput...«
»Vrati me natrag, Adriane!« Toliko o pristojnosti.
»Rose, dopusti da ti pomognem...«
»Vrati! Me! Natrag!«
Povikala sam te riječi i potom se po prvi put uspjela izvući iz Adrianova
sna. San me potpuno napustio i probudila sam se na naslonjaču. Soba je
bila mirna i tiha, jedini zvuk bilo je moje ubrzano disanje. Osjećala sam
kako mi se nutrina grči. Obično bih kratko nakon ugriza lebdjela i bila
sretna. Ali susret s Adrianom ražalostio je i zabrinuo dio mene.
Ustala sam i uspjela doći do kupaonice. Upalila sam svjetlo i lecnula se. U
drugoj sobi nije bilo toliko svjetla. Kada su mi se oči prilagodile, nagnula
sam se prema zrcalu i odmaknula kosu. Ono što sam vidjela oduzelo mi je
dah. Vrat mi je bio prekriven modricama i tragovima svježih rana. Vidjela
sam sasušenu krv oko mjesta gdje me Dimitri posljednji put ugrizao.
Izgledala sam... poput krvne kurve.
Kako to nisam prije primijetila? Namočila sam ručnik i istrljala vrat kako
bih oprala sasušenu krv. Trljala sam i trljala dok mi koža nije postala
rumena. Je li to sve? Ima li još? Činilo se da je to najgori dio. Pitala sam
se koliko je Adrian vidio. Kosa mi je bila spuštena i bila sam prilično
sigurna da je uglavnom sakrivala moj vrat.
Buntovna misao prošla mi je kroz glavu. Zar je važno je li Adrian to vidio
ili ne? On nije razumio. Nije bilo šanse da bi mogao razumjeti. Bila sam s
Dimitrijem. Da, on se promijenio... ali ne toliko. Bila sam sigurna da
mogu smisliti kako biti s njim, a ne postati strigojka. Samo nisam još
znala kako.
Pokušavala sam se uvjeriti u to, ali iz zrcala su me gledale te modrice.
Izišla sam iz kupaonice i vratila se na naslonjač. Uključila sam TV, ali ga
nisam gledala i nakon nekog vremena ponovno me obavila izmaglica
sreće. Brzo sam zaboravila na TV i zaspala. Ovoga puta sanjala sam svoje
snove.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što se Dimitri opet vratio. Kada kažem
»neko vrijeme«, mislim na gotovo cijeli dan. Tada sam već bila
nestrpljiva, zato što mi je nedostajao on, ali i zato što mi je nedostajao
ugriz. Obično me posjećivao dvaput na dan i ovo je bilo najduže razdoblje
koje sam provela bez endorfina. Trebala sam nekakvu zadaću pa sam
vrijeme provela nastojeći se što više urediti.
198
Pregledala sam odjeću u ormaru i odabrala dugu haljinu boje bjelokosti s
delikatno oslikanim ljubičastim cvjetovima. Pristajala mi je kao da je
rađena za mene. Htjela sam podignuti kosu, ali nakon što sam opet vidjela
modrice, odlučila sam je ostaviti raspuštenu. Nedavno sam dobila uvijač
za kosu i šminku pa sam brižno uredila frizuru kako bi mi uvojci stajali u
savršenim kovrčama. Kada sam se našminkala, sretno sam gledala svoj
odraz, uvjerena da će i Dimitri biti zadovoljan. Sada sam još samo trebala
staviti komad divnoga nakita koji mi je darovao. Kad sam se okrenula,
ulovila sam odraz leđa i vidjela da jednu kopču nisam zakopčala.
Posegnula sam za njom, ali je nisam mogla dohvatiti.
»K vragu«, promrmljala sam i mučila se s kopčom. Mana u mojemu
savršenstvu.
Tada sam čula otvaranje vrata druge sobe nakon kojega je uslijedio zvuk
pladnja odloženog na stolić. Imala sam sreće.
»Inna!« povikala sam dok sam izlazila iz kupaonice. »Trebam te da...«
Obuzela me mučnina i ulazeći u dnevni boravak vidjela sam da uzrok nije
Dimitri, nego Nathan.
Razjapila sam usta. Inna je stajala pokraj njega strpljivo čekajući, kao i
obično spuštena pogleda. Ignorirala sam je i ponovno pogledala Nathana.
Vjerojatno je i dalje stražario, ali to nikada nije podrazumijevalo ulaženje
u apartman. Prvi put nakon dugo vremena probudili su se neki od mojih
borbenih nagona pa sam razmatrala mogućnosti bijega. Strah me tjerao da
se povučem, ali to bi me zatočilo u kupaonicu. Bilo je najbolje ostati na
mjestu. Nisam mogla izići i ovdje sam imala najviše prostora.
»Što ti ovdje radiš?« upitala sam, iznenađena što zvučim mirno.
»Došao sam riješiti problem.«
Nisam trebala pomoć kako bih shvatila što je to značilo. Ja sam bila
problem. Još sam se jednom oduprla porivu da se povučem.
»Nikada ti nisam učinila ništa nažao.« To je bila pogrešna logika kad se
radilo o strigojima. Nijedna od njihovih žrtava nikada im nije učinila ništa
nažao.
»Postojiš«, odvratio je. »Zauzimaš prostor ovdje, svima trošiš vrijeme.
Znaš kako pronaći Dragomirku, ali nećeš ponuditi ništa korisno dok se
Belikov napokon ne odluči probuditi te. U međuvremenu Galina tjera
mene da trošim vrijeme na stražarenje, a njega unapređuje jer ju je uvjerio
kako ćeš biti jako korisna.«
Imao je zanimljiv niz problema.
»I... ovaj, što ćeš učiniti?«
U sekundi je stajao preda mnom. Pogled na njega iz te blizine ponovno je
199
probudio ono sjećanje, kako je ugrizao Dimitrija i započeo sve ovo. Iskra
bijesa planula je u meni, ali nije se baš rasplamsala.
»Doći ću do tih informacija na bilo koji način«, prosiktao je. »Reci mi
gdje je ona.«
»Znaš gdje je. U školi.« Ta vijest nije bila ništa korisno. Znao je da je ona
tamo. Znao je gdje je škola.
Njegov mi je pogled dao do znanja kako nije zadovoljan informacijama
koje već zna. Zgrabio me je za kosu i povukao mi glavu unatrag. Možda
ipak nije bilo korisno što mi je kosa raspuštena.
»Kamo ide? Neće tamo ostati zauvijek. Ide li na faks? Na dvor? Sigurno
imaju planove za nju.«
»Ne znam njezine planove. Već me dugo nema.«
»Ne vjerujem ti«, zarežao je. »Ona je predragocjena. Njezina je budućnost
sigurno davno isplanirana.«
»Ako jest, nisu to podijelili sa mnom. Prebrzo sam otišla.«
Slegnula sam ramenima. Oči mu je ispunio bijes i kunem se da su mu
postale još crvenije.
»Vi ste povezane! Znaš. Reci mi sada i ubit ću te brzo. Ako mi ne kažeš,
probudit ću te da doznam ono što želim i onda ću te ubiti. Zapalit ću te
poput krijesa.«
»Ti bi... ubio bi me nakon što postanem jedna od vas?« Glupo pitanje.
Strigoji nisu osjećali odanost jedni prema drugima.
»Da. To će ga uništiti, a kada Galina vidi da nije stabilan, ja ću se vratiti
na svoje prvotno mjesto uz nju, pogotovo nakon što uništim lozu
Dragomira.«
»Hoćeš vraga.«
Nasmiješio se i dodirnuo mi lice pa prešao prstima po mom vratu i
modricama.
»Oh, hoću. Zbilja će sve biti jednostavnije ako mi sada kažeš. Umrijet ćeš
u ekstazi umjesto na lomači. Oboje ćemo uživati.« Rukom mi je stegnuo
grlo. »Definitivno predstavljaš problem, ali prekrasna jesi... pogotovo
tvoje grlo. Vidim zašto te želi...«
U meni su se borili oprečni osjećaji. Znala sam da je ovo Nathan, Nathan
kojeg sam mrzila što je uopće preobrazio Dimitrija. Ali, javljala se i
potreba mojega tijela za strigojskim endorfinima i jedva mi je bilo važno
što se radilo o Nathanu. Ono što mi je bilo važno jesu njegovi zubi
nadomak mojemu vratu koji su obećavali slatki delirij.
Dok je jednom rukom stezao moj vrat, drugu je spustio niz moj struk sve
do kuka. Bilo je nečega strastvenog u Nathanovu glasu, kao da želi više
od ugriza.
200
Nakon toliko erotičnih susreta s Dimitrijem koji nisu ničim urodili,
mojemu tijelu kao da nije bilo važno tko ga dodiruje. Mogla sam zaklopiti
oči i ne bi bilo bitno čiji mi zubi uranjaju u vrat ili čije ruke skidaju moju
odjeću. Važan je bio samo sljedeći fiks. Mogla sam zaklopiti oči i
pretvarati se da je to Dimitri, izgubljena u blaženstvu dok su mi kožu
dodirivale Nathanove usne...
Ali, razumni djelić mene sjetio se da Nathan ne želi samo seks i krv. Na
kraju me htio i ubiti, a to je bilo pomalo ironično. Bila sam smrtno
ozbiljna, oprostite na odabiru riječi, da se ubijem po dolasku ovdje kako
ne bih postala strigojka. Nathan mi je to sada nudio. I ako me prvo
preobrazi, planirao me odmah potom ubiti. U svakom slučaju, ne bih
provela besmrtnost kao strigojka. Trebala sam pozdraviti njegovu ponudu.
Ali tada, dok mi je ovisnost u tijelu vrištala za ugrizom i srećom koju je
donosio, shvatila sam nešto sa začudnom jasnoćom: nisam željela
umrijeti. Možda zbog toga što je prošao gotovo cijeli dan bez ugriza, ali u
meni se probudilo nešto malo i prkosno. Neću mu dopustiti da mi to učini.
Neću mu dopustiti da krene na Dimitrija. I definitivno mu neću dopustiti
da ulovi Lissu.
Progurala sam se kroz oblak endorfina koji me još okruživao i zazvala svu
snagu volje koju sam imala. Posegnula sam duboko i prisjetila sam se svih
godina obuke, svega onoga što me je Dimitri naučio. Bilo je teško doći do
tih sjećanja i uspjela sam ih pronaći samo nekoliko. Dovoljno da se
pokrenem. Zamahnula sam i udarila Nathana.
I nisam ništa postigla.
Nije se ni pomaknuo. Ne znam je li išta osjetio. Njegovo se iznenađenje
brzo pretvorilo u smijeh pa se nasmijao onim groznim smijehom strigoja,
okrutno i bez prave radosti. Tada me ošamario i bez ikakva napora
odbacio na drugi kraj sobe. Dimitri je učinio gotovo istu stvar kad sam tek
došla i napala ga. Samo nisam toliko odletjela niti sam imala takav
beznačajan učinak u napadu.
Udarila sam o stražnju stranu naslonjača i, blagi bože, doista je boljelo.
Preplavio me val vrtoglavice i shvatila sam apsurdnost borbe s nekim
toliko nadmoćnim nakon što sam cijeli tjedan gubila krv. Nekako sam se
uspravila i očajno smišljala sljedeći potez. Nathan se pak nije žurio
odgovoriti na moj napad. Ustvari, i dalje se smijao.
Osvrnula sam se oko sebe i odlučila poduzeti nešto uistinu jadno. Inna je
stajala blizu mene. Jako sporo, ali brže nego što sam očekivala da mogu,
dograbila sam je i ovila ruku oko njezina vrata. Vrisnula je iznenadivši se,
a ja sam je jače povukla k sebi.
»Van«, rekla sam Nathanu. »Van ili ću je ubiti.«
MIN@
201
Uozbiljio se, pogledao me, a potom opet prasnuo u smijeh.
»Ozbiljna si? Zbilja misliš da te ne mogu zaustaviti ako želim? I zbilja
misliš da me brigai Hajde. Ubij je. Postoje deseci takvih poput nje.«
Da, to me zbilja nije trebalo iznenaditi, ali čak sam se i ja zgrozila
lakoćom s kojom odbacuje život vjerne sluškinje. Dobro. Vrijeme je za
plan B. Ili je već plan J? Iskreno, nisam više pamtila, a nijedan nije bio
dobar...
»Au!«
Inna me naglo udarila laktom u trbuh. Iznenađena, pustila sam je.
Okrenula se prigušeno uzviknuvši i bubnula me u lice. Udarac nije bio jak
poput Nathanova, ali ipak me srušio. Pokušala sam dograbiti nešto, bilo
što, dok sam padala, ali nisam uspjela. Leđima sam tresnula o vrata i
strovalila se na pod. Očekivala sam nastavak njezina napada, ali pojurila
je na drugu stranu sobe i zaštitnički stala ispred Nathana.
Prije nego što sam uspjela obraditi tu nevjerojatnu situaciju da ona štiti
nekoga tko je bio spreman pustiti da umre, odjednom su se otvorila vrata.
»Au!« opet sam jauknula.
Dimitri je brzo ušao. Pogledao nas je i nisam sumnjala da zna što se
dogodilo. Stisnuo je šake i okrenuo se prema Nathanu. Sjetila sam se
njihova sukoba na hodniku, puna bijesa, zlobe i prolijevanja krvi. Stresla
sam se i pripremila za još jedan grozan okršaj.
»Nemoj«, upozorio ga je Nathan samozadovoljno. »Znaš što je Galina
rekla. Dodirni me i letiš odavde.«
Dimitri je prešao preko sobe i stao ispred Nathana, odgurnuvši Innu kao
da je krpena lutka.
»Isplatit će se doživjeti njezin bijes, pogotovo kad joj kažem da si ti prvi
napao. To se definitivno vidi na Rose.«
»Ne bi se usudio.« Pokazao je na Innu koja je sjedila ošamućena na podu
nakon što ju je Dimitri odgurnuo. Iako sam i sama bila ozlijeđena, počela
sam puzati prema njoj. Morala sam se uvjeriti da je dobro. »Ona će reći
istinu.«
Sada je Dimitri izgledao samozadovoljno.
»Zbilja misliš da će Galina vjerovati čovjeku? Ne. Kada joj kažem da si
napao mene i Rose iz ljubomore, zadržat će me. Činjenica da ću te tako
lako svladati dokazat će tvoju slabost. Odrubit ću ti glavu i uzeti Rosin
kolac iz trezora. Zadnjim udahom možeš je gledati kako ti ga zabija u
srce.«
Sranje. Ovo je bilo malo gore od Nathanove prijetnje da će me zapaliti...
čekaj.
Moj kolac?
202
Nathan je i dalje imao arogantan izraz lica, barem sam ja tako mislila. Ali
mislim da je Dimitri vidio nešto drugo što ga je zadovoljilo, nešto zbog
čega je zaključio da je stekao prednost. Vidno se opustio i jače se nacerio.
»Dva puta«, rekao je tiho. »Dva puta sam te pustio. Sljedeći put... sljedeći
put si gotov.«
Došla sam do Inne i nježno ispružila ruku.
»Jesi li dobro?« promrmljala sam.
Pogledala me s mržnjom i odmaknula se od mene. Nathan me pogledao i
počeo se povlačiti prema vratima.
»Ne«, rekao je. »Dva puta sam joj dopustio da živi. Sljedeći put ona je
gotova. Ja držim konce u rukama, ne ti.«
Nathan je otvorio vrata, a Inna je ustala i posrćući izišla za njim. Ja sam
zurila otvorenih usta, šokirana događajima koji su se upravo odvili. Nisam
znala što me više uznemirivalo. Pogledala sam Dimitrija i borila se s
odlukom što da prvo pitam. Što ćemo učiniti? Zašto je Inna branila
Nathana? Zašto ga je Dimitri pustio da ode? Ali ni jedno od tih prkosnih
pitanja nije mi prešlo preko usana.
Umjesto toga briznula sam u plač.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:16 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetdrugo poglavlje
Ne plačem često. I mrzim kada plačem. Kad sam posljednji put plakala
pred Dimitrijem, odmah me zagrlio. Ovog puta dobila sam samo hladan
pogled i srdžbu.
»Ti si kriva!« povikao je stisnutih šaka.
Otpuzala sam unatrag širom rastvorenih očiju.
»Ali on... on me napao...«
»Da. I Inna. Čovjek! Dopustila si čovjeku da te napadne.« Nije mogao
sakriti prijezir u glasu. »Slaba si. Nesposobna si braniti se, sve zato što
odbijaš buđenje.«
Glas mu je bio stravičan, a pogled... pa, preplašio me gotovo više od
Nathana. Posegnuo je prema meni i osovio me na noge.
»Da su te sada ubili, bilo bi to tvojom krivicom«, rekao je. Prsti su mu se
žarili u moje zapešće dok me tresao. »Nudi ti se besmrtnost, nevjerojatna
snaga! A ti si slijepa i tvrdoglava da to vidiš.«
Progutala sam nove suze i protrljala oči slobodnom rukom. Sigurno sam
uništila šminku koju sam tako brižno nanijela. Mislila sam da će mi srce
eksplodirati, toliko sam se bojala. Očekivala sam bijes i prijetnje od
Nathana, ali ne od Dimitrija.
203
Zaboravila si da je on strigoj, nešto mi je šapnulo u glavi.
Dovoljno sam dugo bila bez ugriza i dovoljno me adrenalina natjeralo na
prisebnost te je gunđavi glas u mojoj glavi bio glasniji nego inače. Dimitri
je rekao da sam slaba jer nisam strigoj, ali to nije bilo to. Bila sam slaba i
Nathan i Inna su me svladali jer sam ovisnica. Zbog toga što sam živjela u
stanju blaženog neznanja koje je uzimalo danak. Pomisao me šokirala i
jedva sam je zadržala u glavi. Pojačala se moja čežnja za vampirskim
endorfinima i dvije su se strane borile u mom umu.
Bila sam dovoljno prisebna da sve to zadržim za sebe. Umjesto toga,
pokušala sam smiriti Dimitrija.
»Mislim da neću biti jača od Nathana čak i da me preob... probudiš.«
Pomilovao me po kosi i zamislio se. Činilo se da se smiruje, ali oči su mu
i dalje bile ljute i nestrpljive.
»Možda ne u početku, ali i nakon buđenja zadržavaš svoju snagu tijela i
volje. On nije puno stariji od nas, ne dovoljno za značajnu razliku. Zato se
povlači kada se svađamo.«
»Zašto se ti povlačiš?«
Osjetila sam kako se ukočio i shvatila sam da bi se moje pitanje moglo
protumačiti kao uvreda njegovoj hrabrosti. Progutala sam slinu, opet
preplašena. Nije mi još pustio zapešće i počelo me boljeti.
»Jer ima pravo u vezi s jednom stvari«, rekao je ukočeno. »Ako ga
ubijem, Galinin će se bijes usmjeriti na nas. A to nije nešto što si mogu
dopustiti. Još ne.«
»Rekao si da je ti... da je mi... moramo ubiti.«
»Da, i kada to učinimo, bit će lako preuzeti kontrolu nad njezinim
imanjem i organizacijom.«
»Kakva je ta njezina organizacija?« Ako mu skrenem misli, možda mu
bijes splasne. Možda će čudovište nestati.
Slegnuo je ramenima.
»Svakakve stvari. Ovo bogatstvo ne dolazi bez rada.«
»Ilegalnog rada koji šteti ljudima?«
»Je li bitno?«
Nisam se potrudila odgovoriti.
»Ali Galina je bila tvoja učiteljica. Možeš li je doista ubiti? Ne mislim
fizički... Mislim, zar ti to ne smeta?«
Razmislio je.
»Već sam ti rekao. Bitna je samo snaga i slabost. Lovina i grabežljivac.
Ako je možemo savladati, a ne sumnjam da ćemo moći, onda je ona
lovina. Kraj priče.«
204
Zadrhtala sam. Bilo je to toliko grubo, takav krut i zastrašujući pogled na
svijet. Dimitri me je tada pustio i val olakšanja prošao mi je tijelom.
Drhtavim korakom udaljila sam se i sjela na kauč. Jedan tren sam se
pobojala da će me opet zgrabiti, ali samo je sjeo pokraj mene.
»Zašto me Inna napala? Zašto je branila Nathana?«
»Jer ga voli.« Dimitri se nije potrudio sakriti gađenje.
»Ali kako?...«
»Tko zna. Dijelom jer je obećao probuditi je kada odradi svoje ovdje.«
Sjetila sam se Sydneyina upozorenja o tome zašto su se alkemičari bojali
da ljudi ne doznaju za vampire, jer će se htjeti preobraziti. »To je rečeno
većini ljudskih slugu.«
»Rečeno?«
»Većina nije toga dostojna. Ili, najčešće, netko ogladni i dokrajči
čovjeka.«
Osjećala sam navalu mučnine nepovezanu s Dimitrijevom blizinom.
» Sve je ovo komplicirano.«
»Ne mora biti.« Nisam mislila da će me ponovno tresti, ali opet sam mu
vidjela opasan sjaj u očima. Čudovište se moglo vratiti za tren. »Vrijeme
istječe. Bio sam popustljiv, Roza. Ni s kim drugim ne bih bio toliko
popustljiv.«
»Zašto? Zašto si to učinio?« Htjela sam, trebala sam, čuti kako je to zato
što me voli i da me zbog te ljubavi ne bi mogao prisiliti na nešto što ne
želim. Trebala sam to čuti kako bih istisnula sliku zastrašujućega bijesnog
stvora kojeg sam vidjela prije nekoliko minuta.
»Jer znam da razmišljaš. I znam da će te buđenje, ako se složiš s time,
učiniti važnim saveznikom. Neovisna si i odlučna, to te čini vrijednom.«
»Saveznik, ha?«
Ne žena koju voli.
Pomaknuo se tako da mu je lice bilo tik nad mojim.
»Nisam li ti jednom rekao da ću uvijek biti tu za tebe. Tu sam. Štitit ću te.
Bit ćemo zajedno. Stvoreni smo da budemo zajedno. Znaš to.« U glasu
mu je bilo više žestine nego privrženosti.
Poljubio me i privukao bliže. Preplavila me očekivana toplina i tijelo mi
je odmah odgovorilo na njegovo. Ali, iako je moje tijelo činilo jedno,
druge misli su mi jurile glavom. Oduvijek sam mislila kako nam je
suđeno biti zajedno. Jednom mi je rekao da se uvijek mogu osloniti na
njega. I ja sam to oduvijek željela, ali htjela sam biti i njegov oslonac.
Htjela sam da budemo ravnopravni i uvijek si čuvamo leđa. Danas nije
bilo tako. Nisam se mogla braniti. Bila sam slaba. Nikada, nikada u životu
nisam bila takva.
205
Čak i u groznim trenucima kada sam bila nadjačana, dostojno sam se
suprotstavila. Ili sam barem imala volju za borbom. Ne sada. Bila sam
prestravljena. Bila sam neučinkovita. Nisam mogla učiniti ništa osim
patetično sjediti i čekati da me netko spasi. Dopustila sam da me čovjek
nadvlada.
Dimitri je rekao da je rješenje preobrazba u strigoja. Ponavljao je to cijeli
tjedan i, iako se nisam složila, ta mi se pomisao nije gadila kao nekoć. U
posljednje vrijeme to je postala zamisao koja je lebdjela oko mene, način
da budemo zajedno. A ja sam htjela da budemo zajedno, pogotovo u
ovakvim trenucima kada smo se ljubili i oboje nas je prožimala želja.
Ali ovoga puta... požuda nije bila jaka kao obično. I dalje je postojala, ali
nisam se mogla riješiti njegova lika od maloprije. Savršeno sam jasno
shvatila da se ljubim sa strigojem. A to je bilo... čudno.
Dimitri je odvojio usne od mojih ubrzano dišući i na trenutak se zagledao
u mene. Čak i s tim smirenim licem strigoja vidjela sam da me želi, na
puno načina. Bila sam zbunjena. Bio je Dimitri i nije bio Dimitri. Sagnuo
se natrag prema meni i poljubio me u obraz pa u bradu i vrat. Šire je
rastvorio usta i osjetila sam vrhove njegovih očnjaka...
»Ne«, izustila sam brzo.
Ukočio se.
»Što si rekla?« Srce mi je opet počelo lupati i pripremila sam se na novu
navalu bijesa.
»Ovaj... ne. Ne ovoga puta.«
Odmaknuo se i pogledao me. Izgledao je i šokiran i ljutit. Kada nije
odgovorio, počela sam nesuvislo brbljati.
»Ne osjećam se dobro... Ozlijeđena sam. Bojim se izgubiti još krvi, iako
želim...« Dimitri je uvijek govorio da njemu ne mogu lagati, ali dala sam
sve od sebe, nabacila sam najstrastveniji i najneviniji izraz lica. »Želim
to... Želim osjetiti ugriz... ali prvo se moram odmoriti, ojačati...«
»Daj da te probudim i opet ćeš biti jaka.«
»Znam«, odgovorila sam, a glas mi je i dalje bio paničan. Odvratila sam
pogled u nadi da ću pojačati dojam zbunjenosti. Dobro, kakav mi je život
bio u posljednje vrijeme, nije baš bilo teško glumiti zbunjenost. »I
počinjem misliti...«
Naglo je udahnuo.
»Što počinješ misliti?«
Okrenula sam se natrag prema njemu i nadala se da ga mogu uvjeriti kako
ozbiljno razmišljam o preobrazbi.
»Počinjem misliti da više nikada ne želim biti slaba.«
206
Vidjela sam mu na licu. Povjerovao mi je. Ali s druge strane, to što sam
rekla nije bila laž. Nisam htjela biti slaba.
»Molim te... Samo se želim odmoriti. Trebam još malo vremena da
razmislim.«
I evo ga, trenutak o kojem je sve ovisilo. Iskreno, nisam lagala samo
njemu, lagala sam sebi. Jer, ozbiljno, htjela sam taj ugriz. Jako. Već je
prošlo puno vremena od posljednjega i tijelo mi je vrištalo od želje.
Trebala sam endorfine, trebala sam ih više od zraka ili hrane. A ipak, taj
jedan dan bez njih misli su mi postale trunku jasnije. Dio mene htio je
samo sreću ekstaze i neznanja i nije ga bilo briga što se moj um čisti, ali
duboko u sebi znala sam da se moram još malo potruditi, čak i ako je to
značilo uskratiti si ono što sam najviše željela.
Dimitri je dugo razmišljao, a potom kimnuo i ustao. Zaključio je da sam
došla do prekretnice i da sam korak do prihvaćanja.
»Odmori se onda«, rekao je. »Razgovarat ćemo poslije. Ali Rose... imamo
samo dva dana.«
»Dva dana?«
»Do isteka Galinina roka. Toliko nam je dala. Onda ću ja odlučiti umjesto
tebe.«
»Probudit ćeš me?« Nisam više bila sigurna je li smrt još opcija.
»Da. Bit će bolje za sve ako ne dođe do toga.« Ustao je s kreveta. Na
trenutak je zastao i posegnuo u džep. »Oh! Donio sam ti ovo.«
Predao mi je narukvicu optočenu opalima i dijamantima kao da to uopće
nije važno. Narukvica je bila nevjerojatna i svaki je opal sjajio u tisuću
boja.
»Ajme... divna je.« Stavila sam je na ruku, ali nekako mi ti darovi više
nisu puno značili.
Zadovoljno se sagnuo i poljubio me u čelo. Zaputio se prema vratima i
ostavio me na krevetu gdje sam očajno pokušavala misliti na nešto drugo
osim na to koliko želim da se okrene i ugrize me.
Ostatak dana bio je agonija.
Čitala sam o ovisnicima, o tome koliko je ljudima teško pobjeći od
alkohola ili droga. Jednom sam čak i vidjela hranitelja koji je poludio
nakon što je udaljen s posla. Bio je prestar i smatralo se opasnim za
njegovo zdravlje da nastavi davati krv morojima. Iznenađeno sam gledala
kako moli i preklinje da mu dopuste ostanak, kako se zaklinje da mu ne
smetaju rizici. Iako sam znala da je ovisnik, nisam razumjela zašto bi mu
se isplatilo tako riskirati život. Sada jesam.
U tim trenucima riskirala bih život za još jedan ugriz. Bilo je to nekako
207
smiješno jer, ako dopustim još jedan ugriz, doista ću riskirati život. Nisam
sumnjala da bi još zamagljene svijesti dovelo do prihvaćanja Dimitrijeve
ponude. Ali svakom nesretnom sekundom koja je prolazila bez ugriza
moje su misli postajale oštrije. O, još sam bila daleko od toga da se
oslobodim snene magle vampirskih endorfina. Kada smo bili zarobljeni u
Spokaneu, strigoji su Eddieja koristili kao izvor krvi i trebali su mu dani
da se oporavi. Svaki komadić svijesti sada mi je pokazivao koliko je
važno izdržati bez ugriza. Ali ta spoznaja nije mi olakšavala situaciju.
Imala sam ozbiljnih problema. Činilo se da nema druge nego da postanem
strigoj. Dimitri me htio preobraziti kako bismo zajedno vladali poput
vampirskih Bonnie i Clydea. Nathan me htio preobraziti kako bi ulovio
Lissu, a potom me ubiti. Dimitrijeva ponuda bila je primamljivija, ali ne
puno. Više ne.
Jučer bih rekla da je pretvaranje u strigoja nešto o čemu se neću previše
brinuti. Sada me okrutna stvarnost zbilja udarila i vratili su se moji stari
osjećaji. Samoubojstvo ili život stvorenja zla. Naravno, ako postanem
stvorenje zla, bit ću s Dimitrijem...
Samo što to nije bio Dimitri. Zar ne? Sve me je to jako zbunjivalo.
Pokušala sam se sjetiti riječi koje mi je davno rekao, kako bez obzira na to
koliko se strigoj činio poput osobe koju sam poznavala, on to nije. Ali
ovaj je Dimitri rekao da je griješio što se toga tiče.
»To su endorfini, Rose. To je poput droge...« Zastenjala sam i zarila svoje
lice u dlanove dok sam sjedila zavaljena u naslonjaču, a TV je radio u
pozadini. Divno. Počela sam i razgovarati sama sa sobom.
Recimo da se oslobodim ovog utjecaja koji Dimitri ima nada mnom i
ovoga smušenog stanja u kojem mislim kako dosad zapravo nisam
shvaćala strigoje... i što onda? Vratila sam se prvotnoj dvojbi. Nisam
imala oružje za borbu protiv strigoja. Nisam imala oružje kojim bih se
ubila. Bila sam u njihovoj nemilosti, ali sada sam bila malo bliže tome da
uzvratim. Naravno, u toj bih borbi izgubila, ali osjećala sam kako ću
barem moći svladati Innu ako još neko vrijeme ostanem bez endorfina. I
to je bilo nešto.
Svaki put kad sam u glavi prevrtjela mogućnosti i udarila u zid, vratila bih
se stvarnosti u kojoj sam se nalazila. Ponovno sam željela taj osjećaj
užitka. Željela sam natrag sretnu izmaglicu. Bez toga ću sigurno umrijeti.
To bi me moglo ubiti i osloboditi toga da postanem strigoj...
»K vragu!«
Ustala sam i počela koračati po sobi u nadi da će mi to zaokupiti misli.
TV nije u tome uspijevao, to je bilo sigurno. Ako izdržim još samo malo,
208
tijelo bi mi se moglo osloboditi droge, mogla bih smisliti kako da spasim
sebe, Lissu i...
Lissa!
Bez oklijevanja sam uronila u nju. Ako budem u njezinu tijelu i umu,
možda se neko vrijeme neću morati baviti sobom. Odvikavanje će brže
proći.
Lissa i društvo vratili su se s dvora lošije raspoloženi nego što su krenuli.
Na svjetlosti hladnoga dana Lissa se osjećala poput lude zbog događaja na
tulumu. Plesanje na stolu nije bila najgora stvar na svijetu i, dok se
prisjećala ostalih zabava na kojima je bila tog vikenda i svojega
društvenog života s Avery, pitala se u što se to uplela. Ponekad se nije
osjećala poput sebe. A poljubac s Aaronom... to je pak bila posve druga
tema koja je izazivala grižnju savjesti.
»Ne brini se zbog toga«, rekla joj je Avery u zrakoplovu. »Svi radimo
gluposti kada smo pijani.«
»Ne ja«, zastenjala je Lissa. »Ovo nije nalik meni.« Iako je to izjavila,
Lissa je ipak pristala na povratku piti mimoze, pjenušac pomiješan sa
sokom od naranče.
Avery se nasmiješila.
»Nemam to s čime usporediti. Meni se činiš u redu. Doduše, nisi pokušala
pobjeći s čovjekom ili kakvim neplemićem.«
Lissa joj je uzvratila osmijeh i pogledala Jill koja je sjedila malo ispred
njih. Adrian je ranije razgovarao s njom, ali sada je bila zadubljena u
knjigu i činilo se da joj je glavna briga držati se što dalje od Reeda. On je
opet sjedio sa Simonom i Lissa se malo iznenadila kada je vidjela čuvara
kako sumnjičavo mjerka Jill. Možda je Reed rekao Simonu da je Jill
nekakva prijetnja.
»Ona te brine?« pitala je Avery slijedeći Lissin pogled.
»Nije to... Ne mogu zaboraviti kako me je sinoć gledala.«
»Mlada je. Mislim da ju je lako šokirati.«
Lissa je pretpostavljala da je to točno. Ali, mlada ili ne, bilo je nečega
osvježavajuće jasnog i iskrenog u načinu na koji je Jill prozvala Lissu.
Lissi se činilo da je to nešto što bih ja učinila. I nije imala mira dok je
znala da netko takav ima loše mišljenje o njoj. Ustala je.
»Vraćam se odmah«, rekla je. »Idem razgovarati s njom.«
Jill je očito bila šokirana kada je Lissa sjela pokraj nje. Označila je mjesto
gdje je stala u knjizi i, što god da je osjećala, osmijeh koji je uputila Lissi
bio je iskren.
»Hej.«
209
»Hej«, odvratila je Lissa. Još nije popila puno mimoza i još je dovoljno
upravljala duhom kako bi mogla vidjeti Jillinu auru. Bila je bogato
tirkizna, prošarana ljubičastom i tamnoplavom. Dobre, jake boje. »Gle,
želim se ispričati za ono što se sinoć dogodilo... ono što sam rekla...«
»Oh«, rekla je Jill i pocrvenjela. »U redu je. Zbilja. Mislim, bila je ludnica
i znam da nisi bila sva svoja. Barem mislim da nisi. Ne znam. Nisam
nikada pila pa ne znam.« Jill je zbog svoje nervoze uvijek oscilirala
između brbljanja i šutnje.
»Da, trebala sam razmišljati prije nego što sam se dovela u tu situaciju. I
zbilja mi je žao zbog onoga s Reedom.« Lissa je spustila glas. »Nemam
pojma što je to bilo, ali ono što ti je učinio i rekao nije bilo u redu.«
Obje djevojke pogledale su prema njemu. Bio je zadubljen u knjigu, ali
odjednom kao da je osjetio njihove poglede. Oštro ih je pogledao, a one
su odmah odvratile poglede.
»To definitivno nije bila tvoja krivnja«, rekla je Jill. »I Adrian je bio tamo
pa je sve ispalo dobro.«
Lissa se trudila ostati ozbiljna. Adrian im je sjedio izvan vidokruga, ali da
nije, Lissa bi posumnjala kako ga Jill zaneseno promatra. Adrian je pak u
posljednje vrijeme zaneseno zurio u Avery i Lissa je znala da Jill nikada
neće za njega predstavljati ništa osim mlađe sestre. Ali, bilo je jasno da se
on sviđa Jill. Iako je Lissa znala da je to glupa pomisao, osjećala je
olakšanje što se Jill zanima za Adriana, a ne za Christiana.
»Pa, nadajmo se boljim odlukama u budućnosti«, rekla je Lissa. »I tome
da nitko neće imati loše mišljenje o meni.«
»Ja nemam«, rekla je Jill. »A sigurna sam da će Christian razumjeti.«
Na trenutak zbunjena, Lissa se namrštila.
»Pa... nema smisla brinuti ga time. To je bila moja glupa pogreška, ja ću
se nositi s njom.«
Sada se Jill namrštila. Oklijevala je prije nego što je progovorila i vratila
joj se ona stara nervoza.
»Ali moraš. Moraš mu reći istinu, zar ne?«
»To nije važno«, odvratila je Lissa, iznenađena naglim obrambenim
stavom. Nepredvidljiva srdžba opet se budila u njoj.
»Ali... vi ste u ozbiljnoj vezi... Morate uvijek biti iskreni, zar ne? Mislim,
ne možeš mu lagati.«
Lissa je zakolutala očima.
»Jill, ti nisi bila u ozbiljnoj vezi, zar ne? Jesi li uopće bila na spoju?
Jednostavno mu neću reći nešto što bi ga bespotrebno izbezumilo. Nije
isto.«
210
»Jest«, ustrajala je Jill. Vidjela sam daje ubija to što se suprotstavlja Lissi
i divila sam se njezinoj hrabrosti. »Ima pravo znati.«
Lissa je zlovoljno uzdahnula i ustala.
»Zaboravi. Mislila sam da možemo razgovarati poput odraslih osoba, ali
čini se da ne možemo.« Jill se lecnula od razornog pogleda koji joj je
Lissa uputila.
Po povratku na Akademiju, Lissu je mučila krivnja. Christian ju je
radosno dočekao i zasipao je poljupcima i zagrljajima. Čvrsto je vjerovala
da je Jill burno reagirala, ali svaki put kad ga je pogledala mislila je na
poljubac s Aaronom. Je li bio toliko pogrešan kao što je Jill tvrdila? Sve
se dogodilo pod utjecajem alkohola. Lissa je znala da će uznemiriti
Christiana ako mu kaže i mrzila je tu pomisao. Avery je slušala Lissu
kako razmišlja o tome i složila se kako nema razloga brinuti se zbog toga.
Ali, dok sam je gledala Lissinim očima, stekla sam dojam da Avery više
brine Lissina emocionalna reakcija na svađu s Christianom. Nije se
zamarala moralnim dvojbama, Avery je htjela zaštititi Lissu.
Činilo se da će se sve smiriti... dok se kasnije toga dana Lissa nije sastala
s Christianom kako bi otišli na večeru. Dok je prilazio Lissi u predvorju
njezinih učeničkih odaja, lice mu je bilo poput olujnog oblaka. Njegove
svijetloplave oči izgledale su kao da bi mogle ispaliti munje.
»Kad si mi planirala reći?« oštro je upitao. Govorio je glasno i nekoliko
ljudi zaustavilo se u prolazu i iznenađeno ih pogledalo.
Lissa ga je brzo odvela u kut i spustila glas.
»O čemu govoriš?«
»Znaš o čemu govorim. O tome kako si iskoristila ovaj vikend izvan škole
da se spetljaš s drugim tipovima.«
Promatrala ga je nekoliko dugih trenutaka. Onda je shvatila istinu.
»Jill ti je rekla!«
»Da. Morao sam to izvući iz nje. Došla je na trening na rubu suza.«
U Lissi se naglo razbuktala netipična ljutnja.
»Nije imala prava!«
»Ti nisi imala prava. Doista misliš da možeš učiniti takvo što a da mi ne
kažeš?«
»Christiane, to je bio glupi pijani poljubac, za boga miloga. Šala jer me
spasio od pada sa stola. Nije ništa značio.«
Christian se zamislio i Lissa je bila uvjerena da će se složiti s njom.
»Ne bi ništa značio«, rekao je konačno, »da si mi ti rekla za njega. Nisam
to trebao čuti od nekoga drugog.«
»Jill...«
»... nije problem. Ti si problem.«
211
Lissa je na tren bila nijema od šoka.
»Što to govoriš?«
»Ja...« Christian je odjednom izgledao umorno. Protrljao je oči. »Ne
znam. Jednostavno... u posljednje vrijeme teško je. Jednostavno... Nisam
siguran da se mogu nositi sa svim ovim. Prije odlaska samo si tražila
razlog za svađu, a sad ovo.«
»Zašto me ne slušaš? To ništa ne znači! Čak se i Avery slaže.«
»Oh«, odvratio je Christian sarkastično, »ako se Avery slaže, onda je
sigurno u redu.«
Lissa nije mogla sakriti razdraženost.
»Što bi to trebalo značiti? Mislila sam da ti se sviđa.«
»Sviđa mi se. Ali ne sviđa mi se to što se u posljednje vrijeme više
povjeravaš njoj nego meni.«
»Nije te mučilo kada sam se povjeravala Rose.«
»Avery nije Rose.«
»Christiane...«
Odmahnuo je glavom.
»Gle, više mi se ne ide na večeru. Želim razmisliti.«
»Kada ću te opet vidjeti?« panično ga je upitala.
Strah je zamijenio njezin bijes.
»Ne znam. Kasnije.«
Otišao je ne rekavši više ništa. Lissa je zapanjeno gledala kako izlazi iz
predvorja. Htjela je krenuti za njim i baciti se na njega, moliti ga da se
vrati i oprosti joj. Ali previše je ljudi bilo na hodniku i nije htjela napraviti
scenu. Umjesto toga otišla je na jedino preostalo mjesto: k Avery.
»Nisam te očekivala«, rekla je Avery otvorivši vrata sobe. »Što ti... Isuse!
Što se dogodilo?«
Uvela je Lissu u sobu i tražila da joj ispriča što se dogodilo. Uz puno suza
i bujicu riječi koja je graničila s histerijom, Lissa joj je prepričala događaj
s Christianom.
»Ne znam što je time mislio. Želi li prekinuti sa mnom? Hoće li doći
kasnije razgovarati sa mnom? Da ja odem k njemu?« Lissa je sakrila lice
u dlanove. »Bože! Ne misliš valjda da ima nešto između njega i Jill?«
»Maloljetnice? Ne«, uzviknula je Avery. »Naravno da nema. Gle, moraš
se smiriti. Izbezumljuješ me. Sve će biti u redu.« Avery je izgledala
zabrinuto i otišla je donijeti Lissi čašu vode. Predomislila se i natočila joj
vino.
Sjedeći sama, Lissa je osjetila kako je muče podivljali osjećaji. Mrzila je
to što je učinila. Osjećala se kao da nešto nije u redu s njom. Prvo se
udaljila od mene, a sada od Christiana.
212
Zašto nije mogla zadržati prijatelje? Što je bilo potrebno? Je li zbilja
gubila razum? Osjećala se očajno i kao da nema kontrolu. I ona je...
Bum!
Naglo i bez upozorenja izgurana sam iz Lissine glave.
Njezine su misli potpuno nestale. Niti sam otišla vlastitim izborom niti
sam se naglo vratila zbog nečega u vlastitom tijelu. Stajala sam sama u
sobi zaustavljena usred hoda i razmišljanja. Nikada mi se nije dogodilo
takvo što. Ovo je bilo poput... pa, fizičke sile. Kao da se stakleni zid ili
električno polje spustilo ispred mene i odbacilo me natrag. Bila je to
nekakva vanjska sila. Nije došla iz mene.
Ali što je to bilo? Je li bila Lissa? Koliko sam znala, ona nikada nije
osjećala da sam joj u glavi. Je li se to promijenilo? Je li me izbacila? Jesu
li njezini uskovitlani osjećaji toliko ojačali da više nije bilo mjesta za
mene?
Nisam znala i nije mi se sviđalo. Kad se dogodilo, osim osjećaja
odgurivanja doživjela sam još jedan neobičan osjećaj. Bilo je poput
treperenja, kao da je netko posegnuo i poškakljao mi mozak. Na tren me
prožela toplina i hladnoća i onda je prestalo čim sam izišla iz njezine
glave. Osjećaj je bio invazivan.
Ali, ujedno je bio i... poznat.
Dvadesettreće poglavlje
Nažalost, nisam se mogla sjetiti gdje sam ga već osjetila.
Kada se uzme u obzir sve drugo što mi se dogodilo, bilo je čudno što sam
se i toga sjetila. Sjećanja su mi bila malo raštrkana, ali potrudila sam se
prebirati po njima pitajući se gdje sam već osjetila to škakljanje u mozgu.
Nisam mogla doći do odgovora i razmišljanje o tome uskoro je postalo
jednako frustrirajuće kao i smišljanje plana bijega.
Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da uistinu trebam plan bijega.
Ubijalo me povlačenje endorfina iz tijela, ali razmišljala sam sve jasnije
kako je slabio njihov učinak. Zaprepastilo me što sam toliko izgubila
kontrolu. Čim sam dopustila Dimitriju da me ugrize... raspala sam se.
Izgubila sam moć rasuđivanja. Izgubila sam snagu i vještine. Smekšala
sam i postala glupava. Dobro, ne potpuno. Da sam sve izgubila, sada bih
bila strigojka. Barem je u tome bilo neke utjehe, u spoznaji da se čak i
drogiran ugrizima, dio mene ipak borio i odbijao prepustiti se.
Spoznaja da nisam potpuno slaba kao što sam mislila pomogla mi je
preživjeti.
213
Olakšala mi je ignorirati želju tijela, pomogla mi je zaokupiti pozornost
lošim TV programom i pojesti svu hranu iz malog hladnjaka. Čak sam
ostala dugo budna u nadi da ću se iscrpiti. Sve to imalo je učinka pa sam
zaspala čim mi je glava dotaknula jastuk. Utonula sam u san bez snova,
lišen apstinencijske krize.
Probudila sam se kad je netko legao u krevet pokraj mene. Zaškiljila sam i
ugledala Dimitrijeve crvene oči. Prvi put nakon dugo vremena gledala
sam ga sa strahom, a ne s ljubavlju. Nastojala sam to ne pokazati pa sam
mu se nasmiješila. Ispružila sam ruku i dotaknula mu lice.
»Vratio si se. Nedostajao si mi.«
Uhvatio mi je ruku i poljubio dlan.
»Imao sam posla.«
Sjene su se pomaknule s njegova lica i zamijetila sam malo sasušene krvi
u kutu njegovih usta. Napravila sam grimasu i prstom mu obrisala krv.
»Vidim.«
»To je prirodni poredak, Rose. Kako se ti osjećaš?«
»Bolje. Samo...«
»Što?«
Odvratila sam pogled, ponovno prožeta oprečnim osjećajima. Pogled u
njegovim očima u tom trenutku bio je više od obične znatiželje. Bilo je u
njima i brige, doduše, samo malo, ali bilo je. Brige za mene. A samo tren
prije brisala sam mu krv s lica, krv nepoznate jadne osobe čiji je život
nedavno ugašen.
»Bila sam u Lissinoj glavi«, rekla sam konačno. Nije bilo opasnosti u
tome da mu to kažem. Kao i Nathan, i on je znao da je Lissa na
Akademiji. »I... nekako sam istjerana.«
»Istjerana?«
»Da... Gledala sam njezinim očima kao i obično, ali onda me neka sila...
ne znam. Nevidljiva ruka izgurala me van. Nisam nikada osjetila takvo
što.«
»Možda je to nova sposobnost duha.«
»Možda. Samo, redovito sam je pratila i nisam je nikada vidjela da vježba
takvo što ili da čak razmišlja o tome.«
Lagano je slegnuo ramenima i zagrlio me.
»Buđenjem dobivaš oštrija osjetila i pristup svijetu. Ali ne znači da
postaneš sveznajući. Ne znam zašto ti se to dogodilo.«
»Očito ne postaneš sveznajući, inače Nathan ne bi toliko očajno htio
podatke o njoj. Zašto to želi ? Zašto su strigoji opsjednuti uništavanjem
kraljevskih loza? Znamo da oni... da vi to radite. Ali zašto ? Zašto je to
214
važno ? Nije li žrtva žrtva, pogotovo kad su mnogi strigoji nekoć bili
morojski plemići?«
»To zahtijeva kompliciran odgovor. Velik dio lova na morojske plemiće
je strah. U tvom starom svijetu nitko nije važniji od plemića. Oni imaju
najbolje čuvare, najbolju zaštitu.« Da, to je definitivno bila istina. Lissa je
to otkrila na dvoru. »Ako možemo do njih usprkos tome, što to govori?
Znači da nitko nije siguran. Stvara se strah, a zbog straha ljudi rade
nepromišljene stvari. Postaju lakšom lovinom.«
»To je strašno.«
»Lovina ili...«
»Da, da, znam. Lovina ili grabežljivac.«
Nabrao je obrve, očito mu se nije svidjelo što ga prekidam. Nije se na
tome zadržao.
»Usto, tako se oslabljuje morojsko vođstvo. I to stvara nestabilnost.«
»A možda bi im bilo bolje da promijene vođstvo«, odvratila sam. Opet me
čudno pogledao, a iznenadila sam i samu sebe. Evo, opet sam razmišljala
poput Viktora Daškova. Shvatila sam kako je bolje da šutim. Nisam se
ponašala praznoglavo i drogirano kao inače. »I što još?«
»Još...« Usne su mu se podigle u osmijeh. »Ostalo je prestiž. Radimo to
zbog slave. Zbog ugleda koji to donosi i zadovoljstva spoznajom da smo
odgovorni za uništavanje onoga što drugi nisu mogli uništiti stoljećima.«
Jednostavna priroda strigoja. Zloba, lov i smrt. Nije trebalo biti drugih
razloga.
Dimitrijev pogled odlutao je do noćnog ormarića. Tamo sam odlagala
nakit kad bih ga navečer skinula. Svi njegovi darovi bili su tamo,
svjetlucali su poput kakvoga gusarskog blaga. Posegnuo je rukom preko
mene i podigao nazar na lančiću.
»Još uvijek imaš ovo.«
»Aha. Ali nije lijep poput tvojih stvari.« Plavo me oko podsjetilo na
majku. Dugo nisam mislila o njoj. U Baji sam Olenu počela smatrati
drugom majkom, ali sada... sada sam se nekako zaželjela svoje. Janine
Hathaway možda ne kuha i ne čisti, ali bila je pametna i sposobna. Na
neki način, shvatila sam iznenađeno, jednako razmišljamo. Od nje sam
poprimila karakter i bila sam uvjerena da u ovakvoj situaciji ona ne bi
prestala razmišljati o bijegu.
»Ovo još nisam vidio«, rekao je Dimitri. Odložio je nazar i podigao
jednostavan srebrni prsten koji mi je dao Mark. Nisam ga nosila od
posljednjeg dana koji sam provela u kući Belikovih i odložila sam ga
pokraj nazara.
215
»To sam dobila dok sam...« Zastala sam shvativši da mu nisam
spominjala svoje putovanje prije Novosibirska.
»Dok si što?«
»Dok sam bila u tvom rodnom gradu. U Baji.«
Dimitri se igrao prstenom, pomičući ga s prsta na prst, ali zastao je i
pogledao me kad sam izgovorila ime grada.
»Bila si tamo?« Začudo, nismo razgovarali o tome. Nekoliko sam puta
spomenula Novosibirsk i to je bilo sve.
»Mislila sam da ću te tamo pronaći«, objasnila sam. »Nisam znala da
ovdje strigoji love u gradovima. Odsjela sam kod tvoje obitelji.«
Vratio je pogled na prsten. Nastavio se igrati njime, vrtio ga je i okretao.
»I?«
»I... bili su ljubazni. Svidjeli su mi se. Puno sam se družila s Viktorijom.«
»Zašto nije bila u školi?«
»Bio je Uskrs.«
»A, da. Kako je ona?«
»Dobro«, odvratila sam brzo. Nisam se mogla natjerati da mu ispričam o
posljednjoj večeri s njom i Rolanom. »I Karolina je dobro. Ona me
podsjeća na tebe. Sredila je neke dhampire koji su radili probleme.«
Opet se nasmiješio i bilo je... lijepo. Mislim, i dalje je bilo jezivo zbog
očnjaka, ali osmijeh mu nije bio zloban kao što sam očekivala. Na licu mu
se ocrtavala nježnost, prava naklonost, što me zapanjilo.
»Mogu je zamisliti. Je li već rodila?«
»Da..« I dalje sam bila zbunjena zbog tog osmijeha. »Curicu. Zoyu.«
»Zoya«, ponovio je i dalje me ne gledajući. »Nije loše ime. Kako je
Sonja?«
»Dobro. Nju nisam puno sretala. Malo je osjetljiva... Viktorija kaže da je
to zbog trudnoće.«
»I Sonja je trudna?«
»Da. Šest mjeseci, mislim.«
Osmijeh mu je oslabio i izgledao je gotovo zabrinut.
»Pretpostavljam da se to moralo dogoditi prije ili poslije. Njezine odluke
nisu uvijek pametne kao Karolinine. Karolina je odabrala roditi djecu...
Pogađam daje Sonjino bilo iznenađenje.«
»Da, i ja sam imala taj osjećaj.«
Pitao je za ostale članove obitelji.
»Moja majka i baka?«
»Ovaj, dobro su. Obje.« Razgovor je postajao sve čudniji. Osim nešto
malo prisjećanja na naše zajedničke borbe, i njegova zajedljivog
216
podsjećanja na seks u kolibi, ovo je bio prvi normalan razgovor od
mojega dolaska. Bio je to i prvi put da pokazuje zanimanje za nešto što
nema veze sa strigojima ili se ne vrti oko poljubaca i ugriza.
»Tvoja me baka malo plašila.«
Nasmijao se, a ja sam se lecnula. Bilo je toliko slično njegovu starom
smijehu. Sličnije nego što sam mislila da njegov smijeh sada može biti.
»Da, ona tako djeluje na ljude.«
»Pretvarala se da ne govori engleski.« To je bila sitnica kada se sve uzme
u obzir, ali i dalje me živcirala.
»Da, i to radi.« Nastavio se smješkati raznježena glasa. »Žive li i dalje svi
zajedno? U istoj kući?«
»Aha. Vidjela sam knjige o kojima si mi govorio. One lijepe... ali ih
nisam mogla čitati.«
»Tako su me počeli zanimati američki vesterni.«
»Čovječe, voljela sam te zezati zbog njih.«
Nasmijao se.
»Da. Imala si puno materijala zbog svojih stereotipa o istočnoeuropskoj
glazbi i zbog one fore s druže.«
I ja sam se nasmijala.
»Druže i glazba bili su pretjerani.« Gotovo sam zaboravila stari nadimak
kojim sam ga zvala. Više mu nije pristajao. »Ali sam si kriv što sam te
zadirkivala da želiš postati kauboj, s onim kožnim dusterom i...« Zastala
sam. Htjela sam spomenuti njegovu potrebu da pomaže svima u nevolji,
ali to definitivno više nije bilo tako. Nije primijetio moju stanku.
»I onda si ih ostavila i došla u Novosibirsk?«
»Da. Došla sam s onim dhampirima. Lovila sam s tim... drugim
neobećanima. Ali umalo nije bilo tako. Tvoja je obitelj htjela da ostanem.
Razmišljala sam o tome.«
Dimitri je podigao prsten prema svjetlu, a lice mu je bilo zamišljeno.
»Vjerojatno si trebala.«
»Oni su dobri ljudi.«
»Jesu«, odvratio je nježno. »Možda si tamo mogla biti sretna.«
Protegnuo se i vratio prsten na ormarić, a potom se okrenuo prema meni i
spustio usne na moje. Bio je to najnježniji, najslađi poljubac koji mi je
udijelio kao strigoj i moj šok samo se pojačao. Ali nježnost je bila
prolazna i nekoliko trenutaka poslije naše se ljubljenje vratilo na staro,
silovito i gladno. Imala sam osjećaj da želi više od samih poljubaca.
Zanemarila sam zbunjenost zbog toga koliko je djelovao normalno i
nježno dok smo razgovarali o njegovoj obitelji. Pokušala sam smisliti
217
kako izbjeći ugriz a da ne izazovem njegovu sumnjičavost. Tijelo mi je i
dalje bilo slabo od želje za ugrizom, ali u glavi sam se nakon dugo
vremena napokon osjećala pribranom.
Dimitri je prekinuo poljubac, a ja sam ispalila prvo što mi je palo na
pamet prije nego što je mogao učiniti išta drugo.
»Kakav je osjećaj?«
»Čega?«
»Ljubljenja.«
Namrštio se. Jedan nula za mene. Uspjela sam zbuniti nemrtvo stvorenje
noći. Sydney bi se ponosila.
»Kako to misliš?«
»Rekao si da buđenje izoštri sva osjetila. Postaje li onda ljubljenje
drukčije?«
»Aha.« Razumijevanje mu je prešlo licem. »Pomalo. Osjetilo njuha mi je
oštrije nego prije pa jače osjećam tvoj miris... tvoj znoj, tvoj šampon... ne
možeš to ni zamisliti. Opijajuće je. Naravno, izoštrenija osjetila okusa i
dodira znače da je ovo bolje.« Sagnuo se i opet me poljubio, a zbog
nečega u njegovu opisu želudac mi je zatitrao, na dobar način, to se nije
trebalo dogoditi. Moj plan bio je smesti njega, a ne sebe.
»One večeri kad smo bili vani, miris cvijeća bio je zbilja opojan. Ako je
meni bio jak, je li tebi onda bio prejak? Mislim, može li neki miris biti
preintenzivan?«
I tako smo počeli. Bombardirala sam ga pitanjima i ispitivala o svim
stranama života strigoja. Htjela sam znati kakav je to život, kakav je
osjećaj... sve sam pitala znatiželjno i oduševljeno, a kad je trebalo, ugrizla
bih se za jezik ili bih se zamislila. Vidjela sam da postaje sve
zainteresiraniji iako je davao kratke i sažete odgovore, i nimalo nježan
kao tijekom ranijeg razgovora. Nadao se da sam napokon korak do
prihvaćanja preobrazbe.
Nizala sam pitanja, a počela sam pokazivati i znakove umora. Puno sam
zijevala, gubila tok misli. Napokon sam protrljala oči i opet zijevnula.
»Toliko toga nisam znala... i dalje ne znam...«
»Rekao sam ti da je nevjerojatno.«
Iskreno, nešto od svega toga i jest bilo tako. Većina je stvari posve jeziva,
ali ako prijedete preko onog dijela o nemrtvim zlim stvorovima,
definitivno je život strigoja imao i dobrih strana.
»Imam još pitanja«, promrmljala sam. Zaklopila sam oči i uzdahnula pa ih
otvorila kao da se tjeram ostati budnom. »Ali... toliko sam umorna... i
dalje mi nije dobro. Ne misliš valjda da imam potres mozga?«
»Ne. A kada te probudim, to više neće biti važno.«
218
»Ali ne prije nego što odgovoriš na moja ostala pitanja.« Riječi je
prigušilo zijevanje, ali shvatio ih je. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da
odgovori.
»Dobro. Dotad ne. Ali vrijeme nam istječe. To sam ti već rekao.«
Sklopila sam oči.
»Ali još nije drugi dan...«
»Nije«, rekao je tiho. »Nije još.«
Ležala sam i pokušavala umiriti disanje. Hoće li moja gluma uspjeti? Bilo
je vrlo moguće da će i dalje piti moju krv i ako misli da spavam. Kockala
sam se. Jedan ugriz i sav moj trud da se borim protiv ovisnosti bit će
uzaludan. Vratit ću se na staro. Ni ovako nisam znala kako ću sljedeći put
izbjeći ugriz, ali nisam ni mislila da će biti sljedećeg puta. Tada ću već
biti strigojka.
Dimitri je još nekoliko minuta ležao pokraj mene, a onda sam osjetila
kako se pomaknuo. Pripremila sam se na sve. K vragu. Evo ga. Ugriz.
Bila sam uvjerena da je ljubljenje za njega dio draži ugriza koja će nestati
ako zaspim. Čini se da nije. Sva moja gluma bila je uzaludna. Sve je bilo
gotovo.
Ali, nije.
Ustao je i otišao.
Kada sam čula zatvaranje vrata, gotovo sam pomislila da je to neka
zamka. Bila sam sigurna kako me želi razotkriti i da ustvari i dalje stoji u
sobi. Ali kad sam osjetila da mi je nestala mučnina, shvatila sam istinu.
Doista me ostavio jer je mislio da moram spavati. Moja je gluma bila
uvjerljiva.
Istog sam trena sjela i počela mahnito razmišljati. Dimitri me danas... pa,
više nego ikada podsjetio na onoga nekadašnjeg. I dalje je bio strigoj, ali
bilo je tu još nečega. Malo topline u smijehu. Iskreno zanimanje i ljubav
kad je slušao o svojoj obitelji. Je li to bilo to? Je li vijest o njegovoj
obitelji probudila neki dio duše zakopan u čudovištu? Priznajem, bila sam
malo ljubomorna na pomisao da su možda oni doveli do promjene u
njemu kada ja nisam mogla. Ali vidjela sam tu istu toplinu i kada je
govorio o nama... samo malo...
Ne, ne. Morala sam prestati s time. Nije bilo promjene. Njegovo se stanje
nije moglo vratiti na staro. To su bili pusti snovi i što sam više postajala
ona nekadašnja, više sam shvaćala pravu situaciju.
Zbog Dimitrija sam se sjetila nečega. Potpuno sam zaboravila Oksanin
prsten. Uzela sam ga i stavila na prst. Nisam osjetila promjenu, ali ako je
čarolija iscjeljivanja i dalje bila u njemu, možda mi pomogne. Mogao bi
219
ubrzati ozdravljenje mog tijela i uma od utjecaja endorfina. Ako se
Lissina tama prelijevala u mene, mogao je i to ublažiti.
Uzdahnula sam. Koliko god ja ponavljala da sam je se oslobodila, to se
nikada neće dogoditi. Bila mi je najbolja prijateljica. Bile smo povezane
na način koji su rijetki mogli shvatili. Nijekanje kojim sam se okružila
nestalo je. Sada sam požalila zbog svoga stava prema Adrianu. Nudio mi
je pomoć, a ja sam mu odvratila drsko ga odbivši. Sada nisam mogla
komunicirati ni s kim iz vanjskoga svijeta.
Dok sam mislila na Lissu, opet sam se sjetila događaja dok sam joj bila u
glavi. Što me to istjeralo? Oklijevala sam i razmišljala o sljedećem
koraku. Lissa je daleko i možda je bila u nevolji. Dimitri i ostali strigoji
bili su ovdje. Ali... nisam je još mogla ostaviti. Morala sam je još jednom
posjetiti, na brzinu...
Pronašla sam je na neočekivanome mjestu. Bila je s Deirdre, savjetnicom
u kampusu. Lissa je odlazila savjetniku otkad je osjetila posljedice
djelovanja duha, ali nekom drugom. Izoštrila sam osjetila kako bih ušla u
Lissine misli i doznala o čemu se radi. Njezin je savjetnik otišao nedugo
nakon napada na školu. Lissi je dodijeljena Deirdre, s kojom sam ja
jednom razgovarala nakon Masonove smrti, kada su svi mislili da sam
luda.
Deirdre je bila uglađena morojka, uvijek brižno odjevena, a plava joj je
kosa bila savršena. Nije izgledala puno starije od nas, a njezin je razgovor
sa mnom nalikovao na policijsko ispitivanje. S Lissom je bila nježnija.
Naravno.
»Lissa, malo smo zabrinuti za tebe. U normalnim okolnostima bila bi
suspendirana. Ja sam to spriječila. Mislim da se događa nešto o čemu mi
ne govoriš. Neki drugi problem.«
Lissa suspendirana? Opet sam izoštrila osjetila i shvatila o čemu se radi.
Sinoć su ulovili Lissu i društvo nakon što su provalili u knjižnicu i
priredili tulum na kojem se pio alkohol i uništavala školska imovina. Bože
blagi! Moja najbolja prijateljica trebala se priključiti anonimnim
alkoholičarima.
Lissine ruke bile su prekrižene, stav gotovo ratoboran.
»Nema problema. Pokušavali smo se zabaviti. Žao mi je zbog štete. Ako
me želite suspendirati, samo dajte.«
Deirdre je zatresla glavom.
»To ne odlučujem ja. Mene zanima zašto si ovdje. Znam da si prije patila
od depresije i drugih problema zbog svoje, ah, magije. Ali ovo djeluje
više poput pobune.«
220
Pobuna? Oh, bilo je i više od toga. Lissu je ubijalo što još od svađe nije
uspijevala pronaći Christiana. Nije mogla biti sama. Mislila je samo o
njemu, ili o meni. Kako bi misli usmjerila na nešto drugo, prepuštala se
zabavama.
»Učenici stalno rade takve stvari«, rekla je Lissa. »Zašto je toliko važno
kad ja to radim?«
»Pa zato što si ugrozila vlastiti život. Nakon knjižnice htjela si provaliti na
bazen. Plivanje u pijanom stanju svakako je razlog za uzbunu.«
»Nitko se nije utopio. I da se netko počeo utapati, bilo nas je toliko da
sam sigurna kako bi ga netko izvukao.«
»To je razlog za uzbunu, kad se uzme u obzir destruktivno ponašanje koje
si ranije pokazivala. Poput samoozljeđivanja...«
I tako se nastavilo još cijeli sat, a Lissa je Deirdrina pitanja izbjegavala
vješto kao ja nekada. Kada je seansa završila, Deirdre je rekla da neće
preporučiti kazneni postupak. Htjela je da Lissa redovito dolazi k njoj.
Lissi bi bilo draže da je dobila kaznu ili čišćenje ploča.
Dok je bijesno prolazila kampusom, vidjela je Christiana kako joj ide
ususret. Nada je zasjala u tami njezinih misli poput sunca.
»Christiane!« povikala je i potrčala prema njemu.
Stao je i oprezno je promotrio.
»Što hoćeš?«
»Kako to misliš što hoću?« Htjela mu se baciti u naručje i od njega čuti
kako će sve biti u redu. Bila je uzrujana, preplavljena osjećajima,
ispunjena tamom i očajno ga je trebala. »Nisam te mogla pronaći.«
»Samo sam...« Lice mu se smračilo. »Ne znam. Razmišljao sam.
Uostalom, koliko čujem, nije ti bilo baš dosadno.« Naravno, svi su znali
za sinoćnji fijasko. Takve stvari širile su se Akademijom poput vatre.
»Nije to ništa«, rekla je. Srce ju je boljelo zbog načina na koji ju je
gledao.
»Radi se upravo o tome«, odvratio je. »Tebi je sve ništa u posljednje
vrijeme. Tulumarenje. Ljubakanje s drugim tipovima. Laganje.«
»Nisam lagala!« povikala je. »Kada ćeš već preboljeti Aarona?«
»Ne govoriš mi istinu. Ista stvar.« Razmišljao je poput Jill. Lissa ju je
jedva znala, a već ju je počinjala mrziti. »Ne mogu se nositi s time. Ne
mogu sudjelovati u tome da se opet pretvoriš u plemkinju koja izvodi
ludosti s drugim plemićima.«
Evo što ja mislim. Da je Lissa objasnila svoje osjećaje o tome koliko je
krivnja i depresija izjedaju i kako zbog toga gubi kontrolu... pa, mislim da
bi Christian odmah stao na njezinu stranu. Imao je dobro srce usprkos
MIN@
221
ciničnoj vanjštini, a Lissa je vladala većim njegovim dijelom. Ili je barem
prije vladala. Sada je vidio samo to da je budalasta i površna te da se
vratila starom načinu života koji je on prezirao.
»Ne radim to!« povikala je. »Samo... Ne znam. Dobar je osjećaj ponekad
se opustiti.«
»Ne mogu«, odvratio je. »Ne mogu biti s tobom ako je to sada tvoj život.«
Raširila je oči.
»Prekidaš sa mnom?«
»Ja... Ne znam. Da, valjda.« Lissa je bila toliko šokirana i užasnuta da nije
vidjela Christiana onako kao ja, nije prepoznala bol u njegovim očima.
Ubijalo ga je što je to morao učiniti. I on je patio. Vidio je kako se
djevojka koju je volio mijenja i postaje netko s kime nije mogao biti.
»Stvari više nisu kao prije.«
»Ne možeš to učiniti«, zaplakala je. Nije vidjela njegovu bol. Njoj se
činio samo okrutnim i nepravednim. »Moramo razgovarati... pronaći
rješenje...«
»Prošlo je vrijeme za razgovore«, odvratio je. »Trebala si ranije biti
spremna na razgovor, a ne sada kada stvari nisu po tvome.«
Lisa nije znala što učiniti: vrištati ili plakati. Znala je samo da ne može
izgubiti Christiana, ne nakon što je izgubila mene. Ako nas oboje izgubi,
neće joj ostati ništa.
»Molim te, ne radi to«, molila ga je. »Promijenit ću se.«
»Žao mi je«, odbrusio je. »Ne vidim kako bi to mogla učiniti.«
Naglo se okrenuo i otišao. Njegov odlazak bio je grub i hladan. Ali ja sam
opet vidjela patnju u njegovim očima. Mislim da je otišao jer je znao da se
neće moći držati odluke ako dulje ostane, odluke koja je boljela, ali koju
je smatrao ispravnom. Lissa je krenula za njim, ali netko ju je povukao i
zaustavio. Okrenula se i ugledala Avery i Adriana. Njihovi su pogledi
otkrili da su sve čuli.
»Pusti ga«, rekao je Adrian ozbiljno. Držao ju je za ruku. Pustio ju je i
isprepleo prste s Avery. »Ako sada kreneš za njim, samo ćeš sve
pogoršati. Daj mu zraka.«
»Ne može to učiniti«, rekla je Lissa. »Ne može mi to učiniti.«
»Uzrujan je«, rekla je Avery. Zvučala je zabrinuto. »Ne razmišlja
normalno. Čekaj da se smiri i predomislit će se.«
Lissa je gledala Christiana kako odlazi i srce joj se slamalo.
»Ne znam. Ne znam hoće li se predomisliti. O, bože, ne mogu ga
izgubiti.«
I moje se srce slomilo. Očajno sam željela otići k njoj, utješiti je i biti uz
222
nju. Bila je toliko usamljena i osjećala sam se grozno što sam je napustila.
Nešto ju je pogurnulo u ovo stanje, a ja sam trebala biti tamo da joj
pomognem izići. To je bio posao najbolje prijateljice. Trebala sam biti
tamo.
Lissa se okrenula i pogledala Avery.
»Zbilja sam zbunjena... Ne znam što učiniti.«
Avery je susrela njezin pogled, ali tada... dogodila se najčudnija stvar.
Avery nije gledala u nju. Gledala je mene.
O, pobogu. Ne opet ti.
Glas mi je odjeknuo u glavi i cap. Nisam više bila u Lissi.
Opet sam to osjetila. Mentalno guranje, škakljanje mozga i valove
hladnoće i vrućine. Ogledavala sam se po sobi, šokirana naglim
prijelazom. Ali, nešto sam i naučila. Znala sam da me nije Lissa izgurala,
ni prije ni sada. Lissa je bila previše tužna i zbunjena. Glas? Ni on nije bio
njezin.
Tada sam se napokon sjetila gdje sam osjetila taj osjećaj škakljanja u
glavi. Oksana. Bio je to isti osjećaj koji sam doživjela kada mi je
posegnula u um i pokušala istražiti moje raspoloženje i namjere, postupak
za koji su i ona i Mark priznali da je invazivan i pogrešan ako s nekim ne
dijeliš vezu.
Pozorno sam odvrtjela u mislima sve što se dogodilo s Lissom. Opet sam
vidjela te posljednje trenutke. Plavkaste oči koje su gledale u mene, mene,
ne Lissu.
Lissa me nije istjerala iz svoje glave.
Avery je to učinila.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:19 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetčetvrto poglavlje
Avery je bila korisnica duha.
»Sranje.«
Sjela sam na krevet, a mozak mi je mahnito radio. Nisam to uopće
očekivala. K vragu, nitko nije. Avery je dobro odglumila da je korisnica
zraka. Svaki je moroj imao slabu kontrolu nad svim elementima. Ona je
sa zrakom učinila taman toliko da izgleda kako je to njezin element.
Nikome nije palo na pamet posumnjati, jer, iskreno, tko bi uopće
očekivao još jednoga korisnika duha. Budući da više nije bila u školi, nije
bilo razloga da je se testira ili prisili pokazati svoje sposobnosti. Nije bilo
nikoga tko bi je mogao razotkriti.
223
Što sam više razmišljala o tome, vidjela sam sve više znakova. Šarm,
način na koji je ljude mogla nagovoriti na bilo što. Koliko je svojih
odnosa kontrolirala duhom? Je li bilo moguće... je li bilo moguće da je
Adrianu privlačna samo zato što koristi kompulziju na njemu? Nisam
imala razloga osjećati se sretnom zbog toga, ali... jesam.
Važnije je bilo to što je Avery htjela s Lissom. To što je koristila
kompulziju na Adrianu kako bi mu se svidjela, nije bilo čudno. Bio je
zgodan i iz važne obitelji. Bio je kraljičin nećak u drugom koljenu i, iako
članovi obitelji vladajućega monarha ne mogu odmah naslijediti
prijestolje, čekala ga je lijepa budućnost, budućnost koju će provesti u
najvišim krugovima društva.
Ali Lissa? Kakvu je igru igrala Avery? Što je htjela postići? Lissino je
ponašanje sada imalo smisla, netipično tulumarenje, čudna raspoloženja,
ljubomora, svađe s Christianom... Avery je gurala Lissu preko ruba i
tjerala je na užasne odluke. Avery je koristila neku vrstu kompulzije kako
bi Lissin život izmaknuo kontroli, udaljio je od svih i ugrozio je. Zašto?
Što je Avery htjela?
Nije bilo bitno. Nije bilo bitno zašto. Bilo je bitno kako. Kako ću pobjeći
odavde i vratiti se najboljoj prijateljici ?
Spustila sam pogled na finu svilenu haljinu koju sam nosila. Odjednom
sam je mrzila. Bila je znak moje slabosti i beskorisnosti. Naglo sam je
skinula i prekopala ormar. Uzeli su mi traperice i majicu, ali barem su mi
ostavili vestu s kapuljačom. Obukla sam zelenu tuniku jer je bila
najotporniji odjevni predmet koji sam imala i osjećala sam se malo
udobnije. Preko nje sam navukla vestu s kapuljačom. Nisam se baš
osjećala poput opake ratnice, ali osjećala sam se sposobnijom. Odjevena
za akciju vratila sam se u dnevni boravak i nastavila hodati po sobi. To mi
je pomagalo da jasnije razmišljam, nije da sam imala razloga povjerovati
kako ću smisliti nešto novo. Danima sam pokušavala i nisam imala sreće.
Ništa se neće promijeniti.
»K vragu!« povikala sam i odmah sam se osjećala bolje. Ljutito sam se
bacila na stolicu, iznenađena što je nisam samo bijesno tresnula u zid.
Stolica se zaklimala.
Namrštila sam se i ustala pogledati po sobi. Sve je ovdje bilo vrhunski
izrađeno. Bilo bi čudno da je stolica nekvalitetna. Kleknula sam i pozorno
pogledala. Na jednoj nozi bila je pukotina blizu mjesta gdje se spajala sa
sjedalom. Zurila sam u nju. Sav je namještaj bio čvrst i nije imao očite
spojnice. Znala sam to jer sam ovom stolicom udarala u zid kada sam
stigla. Nisam je ni ogrebla. Odakle sada pukotina? Udaranjem nisam ništa
postigla.
224
Ali nisam samo ja bacila tu stolicu.
Prvoga dana borila sam se s Dimitrijem i napala ga stolicom. Oteo mi ju
je iz ruku i bacio je u zid. Nisam na to poslije obratila pozornost jer sam
odustala od zamisli da je slomim. Kada sam nakon toga pokušavala
razbiti staklo, koristila sam stolić jer je bio teži. Moja snaga nije bila
dovoljna da se stolica ošteti, ali njegova jest.
Podigla sam stolicu i istog trena udarila njome u prozor čvrst poput
dijamanta, napola se nadajući da ću riješiti dvije muhe jednim udarcem.
Nisam. Ni jedno se nije oštetilo. Zato sam udarila opet. I opet. Prestala
sam brojiti koliko sam puta udarila stolicom u prozor. Ruke su me boljele
i znala sam da još uvijek nisam pri punoj snazi. To me izluđivalo.
Napokon, nakon milijuntog pokušaja pogledala sam stolicu i vidjela da se
pukotina povećala. To mi je obnovilo volju i snagu. Udarala sam i
udarala, zanemarujući bol dok mi se drvo urezivalo u ruke. Napokon sam
čula prasak i noga se odlomila. Uzela sam je u ruke i s nevjericom je
gledala. Nije se ravno odlomila. Bila je oštra i puna ivera. Je li dovoljno
oštra da posluži kao kolac? Nisam bila sigurna. Ali znala sam da je drvo
čvrsto i da bih njime mogla doći do srca strigoja ako uložim svu snagu.
To ga neće ubiti, ali udarac će ga zaustaviti. Nisam znala hoće li mi to biti
dovoljno da pobjegnem, ali to je bilo sve što sam imala. I bilo je puno više
nego što sam imala sat ranije.
Sjela sam na krevet da se oporavim od borbe sa stolicom i mahanja
privremenim kolcem. Dobro, sada sam imala oružje. Ali što mogu učiniti
s njime? Pred očima sam vidjela Dimitrijevo lice. K vragu. Nije uopće
bilo upitno. On je bio očita meta, onaj s kime ću se prvo morati
pozabaviti.
Odjednom sam začula škljocanje brave i zabrinuto podigla pogled. Brzo
sam gurnula stolicu u mračni kut, prožeta osjećajem panike. Ne, ne, nisam
spremna. Nisam se još u potpunosti uvjerila u to da ga probodem
kolcem...
Ušla je Inna. Nosila je pladanj, ali nije imala svoj uobičajeni podložan
izraz lica. Kratak pogled koji mi je uputila bio je pun mržnje. Nisam znala
zašto se ljuti. Nisam joj nikako naudila.
Zasad.
Prišla sam joj kao da želim pogledati pladanj. Podigla sam poklopac i
vidjela sendvič od šunke i krumpiriće. Izgledalo je dobro, neko vrijeme
nisam jela, ali adrenalin koji mi je kolao žilama potisnuo je osjećaj gladi.
Pogledala sam je i slatko se nasmiješila. Ona je mene strijeljala pogledom.
Ne oklijevaj, Dimitri je uvijek govorio.
I nisam.
225
Skočila sam na Innu i tako je snažno gurnula na pod da je udarila glavom.
Izgledala je omamljeno, ali brzo mi je pokušala uzvratiti. Više nisam bila
drogirana i godine obuke i prirodna snaga napokon su došle do izražaja.
Pritisnula sam je tijelom i zadržala na podu. Potom sam izvadila kolac
koji sam skrivala i pritisnula oštar vrh na njezin vrat.
Bilo je kao da sam se vratila u dane dok smo vrebali strigoje u uličicama.
Nije mogla vidjeti da je moje oružje noga stolice, ali oštar vrh privukao
joj je pozornost kad sam joj ga pritisnula na grlo.
»Šifra«, rekla sam. »Koja je šifra?«
Odgovorila mi je psovkama na ruskom. Dobro, to me nije iznenadilo jer
me vjerojatno nije razumjela. U glavi sam prelistala svoj oskudni ruskoengleski
rječnik. Bila sam u zemlji dovoljno dugo da naučim neke riječi.
Istina, količinu koju bi znao reći dvogodišnjak, ali čak i oni mogu
komunicirati.
»Brojevi«, rekla sam na ruskom. »Vrata.« Barem se nadam da sam to
rekla.
Uzvratila je izgovorivši još nepristojnih stvari, prkosna izraza lica. Zbilja
je bilo kao da opet ispitujem strigoje. Jače sam pritisnula kolac na njezin
vrat, krv je potekla i prisilila sam se da se zaustavim. Nisam bila sigurna
imam li snage probiti strigojevo srce, ali prerezati žilu ljudske služavke?
Bez problema. Malo je posustala, očito shvativši isto što i ja.
Opet sam pokušala svojim slabim ruskim.
»Ubiti te. Nema Nathana. Nikada...« Koja je bila riječ? Prisjetila sam se
mise i nadala se da je to točna riječ. »Nikada vječni život.«
To joj je privuklo pozornost. Nathan i vječni život. Njoj najvažnije stvari.
Zagrizla je usnicu, i dalje ljutita, ali bujica psovki je prestala.
»Brojevi. Vrata.« Ponovila sam. Jače sam pritisnula kolac, a ona je
jauknula.
Napokon je progovorila izbrbljavši niz brojeva. Barem sam ruske brojeve
dobro naučila. Oni su bili ključni za adrese i brojeve telefona. Rekla mi je
sedam brojeva.
»Opet«, rekla sam. Natjerala sam je da ih ponovi tri puta i nadala se da
sam ih upamtila. Ali to nije bilo sve. Bila sam prilično sigurna da vanjska
vrata imaju drukčiju šifru. »Brojevi. Vrata. Dva.« Osjećala sam se poput
spiljskog čovjeka.
Inna me gledala i nije me baš razumjela.
»Vrata. Dva.«
U očima joj je zasjalo razumijevanje i izgledala je ljutito. Mislim da se
nadala kako neću shvatiti da vanjska vrata imaju svoju šifru. Još pritiska
226
kolcem i izvikala je novih sedam brojeva. Opet sam je natjerala da ponovi
i shvatila da ne mogu znati govori li istinu, barem dok ne isprobam
brojeve. Zbog toga sam je odlučila zadržati u blizini.
Osjećala sam krivnju zbog onog što sam sljedeće učinila, ali bila sam
očajna. Obuka za čuvara naučila nas je kako ubiti i onesposobiti. Učinila
sam ovo drugo tako što sam udarila njezinom glavom o pod pa se
onesvijestila. Lice joj se opustilo, a oči zatvorile. K vragu. Spala sam na
to da ozljedujem ljudske tinejdžere.
Ustala sam, otišla do vrata i utipkala prvi niz brojeva u nadi da sam ih
dobro upamtila. Na moje iznenađenje, jesam. Elektronička brava je
škljocnula, ali prije nego što sam uspjela otvoriti vrata, tiho sam čula još
jedno škljocanje. Netko je otključao vanjska vrata.
»Sranje«, promrmljala sam.
Odmah sam se odmaknula od vrata, podignula Innino onesviješteno tijelo
i požurila u kupaonicu. Položila sam je u kadu što sam nježnije mogla i
upravo zatvarala vrata kupaonice kad su se otvorila vrata apartmana.
Osjetila sam mučninu koja mi je signalizirala da je u blizini strigoj. Znala
sam da bi strigoj mogao nanjušiti Innu i nadala sam se da će zatvorena
vrata biti dovoljna da prikriju njezin miris. Izišla sam iz hodnika i u
dnevnom boravku pronašla Dimitrija. Nasmijala sam mu se i potrčala mu
u zagrljaj.
»Vratio si se«, rekla sam sretno.
Kratko me držao u naručju, a potom se odmaknuo.
»Da.« Činilo se da mu je drago zbog mojega pozdrava, ali bio je jako
formalan. »Jesi li odlučila?«
Bez bok. Bez kako si? Potonule su mi sve lađe. Ovo nije bio Dimitri.
»Imam još pitanja.«
Otišla sam do kreveta i ležerno legla kao što smo uvijek činili. Nekoliko
trenutaka poslije prišao je, sjeo na rub kreveta i gledao me.
»Koliko će dugo to trajati?« pitala sam. »Kada me probudiš, dogodi li se
to istoga trena?«
Opet sam počela s ispitivanjem. Iskreno, ponestajalo mi je pitanja, a i više
nisam htjela znati sve tajne o pretvaranju u strigoja. Svakim je trenom
moja nervoza rasla. Morala sam djelovati. Morala sam iskoristiti ovu
prolaznu priliku.
Ipak... prije nego što sam mogla djelovati, morala sam se uvjeriti da to
doista nije Dimitri. Bilo je glupo. Već sam trebala znati. Vidjela sam
fizičke promjene. Vidjela sam koliko je hladan i brutalan. Vidjela sam ga
nakon što je ubio. Tb nije bio čovjek kojeg sam voljela. A ipak... onaj
kratak trenutak ranije...
227
Dimitri je uzdahnuo i ispružio se pokraj mene.
»Rose«, prekinuo me, »da ne znam o čemu se radi, pomislio bih da
odugovlačiš.«
Da, i kao strigoj, Dimitri je znao kako razmišljam. Shvatila sam kako se,
ukoliko želim biti uvjerljiva, moram prestati praviti glupa i biti Rose
Hathaway. Nabacila sam zaprepašten izraz.
»Naravno da odugovlačim! Ovo je važno. Došla sam te ubiti, a sada tražiš
da ti se pridružim. Misliš li da je to meni lako?«
»Misliš li da je meni bilo lako čekati ovoliko dugo?« pitao je. »Jedini koji
imaju taj izbor su moroji koji dragovoljno ubiju, poput Ozera. Nitko drugi
nema taj izbor. Ja nisam imao izbor.«
»Žališ li zbog toga?«
»Ne. Sada ne. Ovo sam sada ja.« Namrštio se. »Jedino što mi vrijeđa
ponos jest to što me Nathan prisilio i sada se ponaša kao da sam njegov
dužnik. Zato sam prema tebi toliko obziran i dajem ti izbor. Zbog tvoga
ponosa.«
Obziran, ha? Pogledala sam ga i osjetila kako mi se ponovno slama srce.
Bilo je kao da opet čujem vijest o njegovoj smrti. Preplašila sam se da bih
mogla zaplakati. Ne. Bez suza. Dimitri je stalno govorio o lovini i
grabežljivcu. Moram biti grabežljivac.
»Znojiš se«, rekao je odjednom. »Zašto?«
K vragu, k vragu, k vragu. Naravno da sam se znojila. Razmišljala sam o
tome da probodem srce čovjeka kojeg volim, ili kojeg sam mislila da
volim. Bila sam sigurna da zajedno sa znojem lučim i feromone koji odaju
moju nervozu. Naposljetku, strigoji sve osjete.
»Jer se bojim«, šapnula sam. Nalaktila sam se i pomilovala ga po licu
pokušavajući upamtiti sve crte. Oči. Kosu. Oblik jagodica. U mašti sam ih
preklopila sa stvarima kojih sam se sjećala. Tamnih očiju. Preplanule puti.
Slatkog osmijeha. »Mislim... mislim da sam spremna, ali... Ne znam.
Velik je to korak.«
»Bit će to najbolja odluka tvoga života, Roza.«
Disanje mi se ubrzalo i molila sam se da pomisli kako je to zbog mojega
straha od preobrazbe.
»Reci mi opet. Još jednom. Zašto toliko želiš da se probudim?«
Licem mu je prešao umor.
»Jer te želim. Uvijek sam te želio.«
I tada sam znala. Napokon sam shvatila problem. Stalno mi je davao isti
odgovor i nešto mi je smetalo. Ali nikada nisam uspjela otkriti što. Sada
sam mogla. Želio me je. Želio me je kao što ljudi žele stvari ili nagrade.
228
Dimitri kojeg sam poznavala... onaj u kojeg sam se zaljubila i s kojim sam
spavala... taj bi Dimitri rekao kako želi biti sa mnom jer me voli. Ovdje
nije bilo ljubavi.
Nasmiješila sam mu se. Sagnula sam se i nježno ga poljubila. Vjerojatno
je mislio da to radim iz istog razloga kao i uvijek, zbog privlačnosti ili
želje. U biti, to je bio oproštajni poljubac. Njegove su usne odgovorile
mojima, tople i željne. Produljila sam poljubac kako bih otjerala suze iz
očiju i kako bih ga opustila. Ruka mi se stisnula oko noge stolice koju
sam sakrila u vestu.
Do kraja života neću zaboraviti Dimitrija. A ovoga puta neću zaboraviti
njegove lekcije.
Brzinom na koju on nije bio spreman napala sam i zarila mu kolac u prsa.
Snaga mi se vratila, gurnula sam kolac kroz rebra ravno u njegovo srce.
Dok sam to činila, osjećala sam se kao da u isto vrijeme probijam vlastito
srce.
Dvadesetpeto poglavlje
Raskolačio je oči od šoka i rastvorio usne. Iako sam znala da ovo nije
srebrni kolac, učinak je bio isti. Kako bih mu probola srce, morala sam
djelovati precizno kao da zadajem smrtonosni udarac. Morala sam
napokon prihvatiti da je moj Dimitri mrtav. Ovo je bio strigoj. S njim nije
bilo budućnosti. Nisam mu se htjela pridružiti.
Ipak, dio mene htio je stati i leći pokraj njega ili barem vidjeti što će se
dogoditi. Nakon prvotnog iznenađenja lice i disanje su mu se primirili i
prividno je bio mrtav. Ali to je bilo samo to, privid. Već sam to vidjela.
Vjerojatno sam imala oko pet minuta prije nego što se oporavi. Nisam
imala vremena tugovati za onim što je bio i što je mogao biti. Sada sam
morala djelovati. Bez oklijevanja.
Pretražila sam ga kako bih pronašla bilo što korisno. Našla sam set
ključeva i novac. Ključeve sam spremila u džep i htjela ostaviti novce, ali
shvatila sam da ću ih možda trebati ako uspijem pobjeći. Moj su novac
uzeli kad sam stigla. Uzela sam i nešto nakita sa stolića. U velikim ruskim
gradovima nije teško pronaći kupce za takve stvari.
Ako stignem do grada. Ustala sam i posljednji put tužno pogledala
Dimitrija. Nekoliko suza koje sam ranije sakrila od njega sada mi je
poteklo niz obraz. To je sve što sam si mogla dopustiti. Ako preživim,
imat ću vremena za tugovanje. Pogled mi je zastao na kolcu. Htjela sam
229
ga ponijeti, to mi je bilo jedino oružje. Ali ako ga izvučem, probudit će se
za minutu. Trebala sam više vremena. Uzdahnula sam i okrenula mu leđa
u nadi da ću drugdje pronaći oružje.
Odjurila sam do vrata i opet utipkala niz brojeva. Vrata su se otključala i
izišla sam na hodnik. Prije nego što sam došla do sljedećih vrata,
pregledala sam ova kroz koja sam upravo izišla. I s vanjske strane nalazila
se elektronička brava. Ulaz je također zahtijevao šifru. Malo sam se
odmaknula i udarila nogom po mehanizmu što sam jače mogla. Ponovila
sam to dva puta dok se nije upalilo malo crveno svjetlo. Nisam znala hoće
li to utjecati na bravu u apartmanu, ali u filmovima je uvijek palilo kada bi
se oštetile elektroničke brave.
Usmjerila sam pozornost na drugu bravu i pokušala se sjetiti brojeva koje
mi je Inna rekla. Nisu mi se toliko jako urezali u pamćenje poput prvih.
Utipkala sam sedam brojeva. Lampica je ostala crvena.
»K vragu.« Bilo je moguće da je lagala, ali nekako sam sumnjala da je
krivac moje pamćenje. Probala sam ponovno znajući da nemam puno
vremena i da će mi Dimitri uskoro biti za petama. Opet je zasjala crvena
lampica. Pokušala sam zamisliti kombinaciju i shvatila da nisam potpuno
sigurna u posljednja dva broja. Sljedeći put kada sam unijela šifru
zamijenila sam im redoslijed. Lampica je zasjala zeleno i vrata su se
otključala.
Naravno, vani je bio drukčiji sustav zaštite. Strigoj. I to ne bilo koji
strigoj: Marlen. Onaj kojeg sam mučila u uličici. Onaj koji me mrzio jer
sam ga osramotila pred Galinom. Bilo je očito da je na straži i izgledao je
kao da očekuje dosadnu večer. Moj izlazak šokirao gaje.
To mi je dalo, oh, milisekundu prednosti. Prva pomisao bila mi je pojuriti
na njega svom snagom. Znala sam da bi on to isto učinio meni. Ustvari...
to je upravo ono što će učiniti.
Ostala sam na mjestu i stajala tako da mogu vrata držati otvorena. Krenuo
je prema meni kako bi me zaustavio u bijegu, a ja sam se pomakla u
stranu i šire otvorila vrata. Niti sam ja bila dovoljno vješta niti je on bio
toliko nesposoban da ga jednostavno namamim unutra. Stao je u dovratku
i pokušao me zgrabiti. To me dovelo u nezgodnu situaciju jer sam ga se
pokušavala otresti i odvući u hodnik iza vrata. Opet sam stala u dovratak
u nadi da će me slijediti. Sve to vrijeme morala sam vrata držati otvorena.
Bilo je komplicirano, a ja neću imati vremena opet utipkati šifru.
Borili smo se u skučenom prostoru. Na mojoj strani bilo je to što se činilo
da je Marlen mlad strigoj, što je imalo smisla. Galina je htjela oko sebe
imati podanike koje je mogla kontrolirati. Naravno, strigoji su manjak
230
iskustva nadoknađivali snagom i brzinom. Činjenica da je nekoć bio
moroj značila je da je vjerojatno imao jako malo obuke. I to je bio plus za
mene. Dimitri je bio opak strigoj jer je bio borac prije preobrazbe. Ovaj
tip nije.
Marlen me nekoliko puta udario, jednom opasno blizu oka. Drugim
udarcem dohvatio me po trbuhu i ostala sam bez zraka pola sekunde. Ali
većinom sam ga dobro izbjegavala. To kao da ga je razbjesnilo. Ako te
prebije tinejdžerica, kao strigoj baš i ne dobiješ bodove. U jednom sam ga
trenu čak prevarila, pretvarala sam se da napadam iz jednoga smjera i
udarila ga iz drugoga, što je u toj prokletoj haljini ispalo lakše negoli sam
očekivala, i to ga je odbacilo nekoliko koraka unatrag. Jedva sam uspjela
zadržati ruku na vratima kad sam ga udarila, ali to je bilo dovoljno.
Posrnuo je, što mi je dalo nekoliko sekundi da iziđem u glavni hodnik.
Nažalost, kada sam ih pokušala zatvoriti, on je već bio na njima. Rukama
sam vukla vrata da se zatvore dok sam ga udarala nogom kako bi ostao
unutra. Neko smo se vrijeme tako natezali i, zahvaljujući sreći, uspjela
sam zatvoriti vrata tako da mu je samo ruka virila van. Pripremila sam se i
povukla vrata svom snagom prema sebi. Udarila su u Marlenovo zapešće.
Nekako sam očekivala da će mu se ruka odvojiti od tijela i pasti na pod,
ali povukao ju je unutra. Čak su i strigoji imali instinkte za izbjegavanje
boli.
Dahtala sam, moja fizička snaga još nije bila na vrhuncu, i odmaknula se.
Ako zna šifru, sve je bilo uzalud. Trenutak poslije kvaka se zatresla, ali
vrata se nisu otvorila. Čula sam bijesan urlik, a potom njegove šake na
vratima.
Jedan nula za mene. Ne, jedan nula za sreću. Da je znao šifru, bila bih...
Bum. Marlen je lupao po vratima i vidjela sam majušnu udubinu na
metalnoj površini.
»Sranje«, rekla sam.
Nisam ostala vidjeti koliko će mu udaraca trebati da razvali vrata.
Shvatila sam i da će, iako sam onesposobila prvu bravu, Dimitri
jednostavno srušiti vrata. Dimitri...
Ne. Definitivno ne mogu sada misliti o njemu.
Trčala sam hodnikom prema stubama kojima smo se Dimitri i ja spustili,
kad sam se odjednom nečega sjetila. Kad je Dimitri prijetio Nathanu,
spomenuo je vađenje mog kolca iz trezora. Kojega trezora? Nalazi li se
ovdje na imanju? Ali, nisam imala vremena tražiti ga. Izbor između
pretraživanja četverokatnice pune vampira i bježanja u polje prije nego
što me pronađu... pa izbor je bio jasan.
231
Usred tog premišljanja naletjela sam na čovjeka na vrhu stubišta. Bio je
stariji od Inne i nosio je hrpu ručnika koji su mu ispali kad smo se
sudarili. Zgrabila sam ga i bacila u zid. Nisam imala oružje kojim bih mu
prijetila i pitala sam se kako ću ga svladati. Ali čim sam ga pritisnula,
podigao je ruke u znak predaje i počeo cviliti na ruskom. Nije
predstavljao nikakvu opasnost.
Naravno, sada mi je problem bila komunikacija. Marlen je i dalje lupao
po vratima, a Dimitri će za nekoliko minuta biti na nogama. Prodorno sam
pogledala čovjeka u nadi da izgledam zastrašujuće. Po izrazu njegova lica
zaključila sam da ostavljam upravo takav dojam. Pokušala sam govoriti
poput spiljskoga čovjeka kao ranije s Innom... Samo, sada je bilo
kompliciranije.
»Štap«, rekla sam na ruskom. Nisam imala pojma koja je riječ za kolac.
Pokazala sam srebrni prsten na prstu i zamahnula zrakom kao da držim
kolac. »Štap. Gdje?«
Zurio je u mene potpuno zbunjen i tada me upitao na savršenom
engleskom:
»Zašto tako govoriš?«
»O, za boga miloga«, povikala sam. »Gdje je trezor?«
»Trezor?«
»Mjesto gdje drže oružje?«
I dalje je zurio u mene.
»Tražim srebrni kolac.«
»Oh«, rekao je. »To.« S nelagodom je pogledao u smjeru vrata odakle su
dopirali zvuči mahnitog udaranja.
Jače sam ga pritisnula uza zid. Osjećala sam se kao da će mi srce iskočiti
iz grudi, ali pokušala sam to sakriti. Htjela sam da čovjek misli kako sam
nepobjediva.
»Ne obraćaj pozornost na to. Odvedi me do trezora. Odmah!«
Preplašeno je jauknuo, kimnuo i rukom mi dao znak da ga slijedim. Sišli
smo na drugi kat i naglo skrenuli. Hodnici su ovdje bili jednako krivudavi
kao i labirint koji mi je Dimitri pokazao. Sve je bilo ukrašeno u onom
stilu s puno zlata i svijećnjaka i pitala sam se hoću li uopće moći izići iz
kuće. Skretanje s puta bilo je riskantno, ali nisam bila sigurna da ću
uspjeti izići a da me ne slijede. Ako me budu slijedili, sukobit ću se s
njima. A morala sam imati nešto kako bih se obranila.
Čovjek me vodio nizom hodnika. Napokon smo došli do vrata. Bila su
ista kao i druga. Stao je i pogledao me s očekivanjem.
»Otvori ih«, naredila sam.
Odmahnuo je glavom.
232
»Nemam ključ.«
»Pa ja definitivno nemam... čekaj.« Posegnula sam u džep i izvadila
ključeve koje sam uzela Dimitriju. Bilo ih je pet. Krenula sam redom i
treći je bio pravi. Vrata su se otvorila.
Moj se vodič pak osvrtao i činilo se da je spreman na bijeg.
»Da nisi ni pomislio na to«, upozorila sam ga. Problijedio je i ostao na
mjestu. Soba pred nama nije bila velika i, iako je zbog debelog bijelog
saga i slika u srebrnim okvirima izgledala elegantno, bila je... pa,
izgledala je poput smedišta. Kutije i čudni predmeti, posebice mnoštvo
osobnih predmeta poput satova i prstenja, ležali su razbacani posvuda.
»Što je ovo?«
»Magija«, rekao je, očito i dalje izbezumljen od straha. »Ovdje se čuvaju
magični predmeti dok ne izgube čaroliju ili dok ih ne unište.«
Magija... ah! Ovo su bili predmeti začarani morojskom magijom. Čari su
uvijek imale nekakva utjecaja na strigoje, obično neugodne, a kolci su bili
najgori jer su koristili sva četiri fizička elementa. Imalo je smisla što
strigoji žele izolirati te prijeteće predmete i riješiti ih se...
»Moj kolac!«
Ležao je na kutiji pokraj nekog materijala i čudnoga kamenja. Potrčala
sam, dohvatila ga i gotovo mi je ispao jer su mi se ruke jako znojile.
Proučila sam ga i vidjela da to nije moj kolac, ali to nije bilo važno za
ubijanje strigoja. Ovaj je kolac bio gotovo isti, osim malog geometrijskog
uzorka oko drške. To je bilo nešto što su čuvari ponekad radili kad su
osjećali privrženost svojemu kolcu: urezivali bi uzorak ili inicijale. Držala
sam ga i na tren me preplavila tuga. Pripadao je nekome tko je nekoć
ponosno rukovao njime, nekome tko je sada najvjerojatnije bio mrtav.
Sam bog zna koliko je ovdje bilo kolaca otetih drugim nesretnim žrtvama,
ali nisam imala vremena tražiti i oplakivati mrtve.
»Dobro, sada želim da me odvedeš...« oklijevala sam. I s kolcem bi bilo
puno bolje da više ne sretnem strigoja. Morala sam pretpostaviti da će na
ulazu biti čuvar. »Odvedi me u kakvu sobu s prozorom koji se može
otvoriti. I koja je daleko od stubišta.«
Kratko je razmislio, a potom kimnuo.
»Ovuda.«
Slijedila sam ga kroz još jedan labirint hodnika.
»Kako se zoveš?«
»Oleg.«
»Znaš«, rekla sam. »Odlazim odavde... ako želiš... ako želiš, mogu te
povesti.« Društvo, pogotovo čovjek, definitivno će me usporiti. Ali
savjest mi nije dopuštala da ga ostavim ovdje.
233
Začuđeno me pogledao.
»Zašto bih to želio?« Sydney je definitivno imala pravo za ljude i njihovu
spremnost na žrtve radi besmrtnosti. Oleg i Inna bili su živi dokaz.
Skrenuli smo iza ugla i našli se ispred brižno izrađenih francuskih vrata.
Kroz rezbareno staklo vidjela sam police ispunjene knjigama koje su se
protezale sve do stropa. Bila je to ogromna knjižnica. Ugledala sam velik
prozor na suprotnoj strani uokviren teškim satenskim zastorima boje krvi.
»Savršeno«, rekla sam i otvorila vrata.
Tada me preplavila mučnina. Nismo bili sami.
Galina je skočila sa stolice pokraj kamina u kutu. Knjiga joj je ispala iz
krila. Nisam imala vremena razmišljati koliko je neobično što strigojka
čita pokraj kamina jer je išla ravno na mene. Pomislila sam da mi je Oleg
smjestio, ali on je čučao u kutu, a lice mu je odražavalo šok koji sam i
sama osjećala. Iako je knjižnica bila ogromna, došla je do mene u
nekoliko sekundi.
Izbjegla sam njezin prvi napad, ili sam barem pokušala. Bila je brza. Osim
Dimitrija, ostali strigoji ovdje očito su bili druga kategorija i zaboravila
sam koliko je opak uistinu vješt strigoj. Uhvatila me za ruku i povukla
prema sebi. Usta su joj bila otvorena, a očnjaci usmjereni prema mojemu
vratu. U ruci mi je bio kolac i pokušala sam je nezgrapno barem ogrepsti
njime, ali prečvrsto me držala. Uspjela sam se malo sagnuti i odmaknuti
vrat, ali to joj je samo pružilo priliku da me zgrabi za kosu. Povukla me u
zrak, a ja sam zavrištala od boli. Bilo je nevjerojatno kako je uspijevala
držati me za kosu, a ne iščupati je. Bacila me u zid.
Kada sam se po dolasku prvi put borila s Dimitrijem, bio je grub, ali nije
me namjeravao ubiti. Galina jest. Prihvatila je Dimitrijevu riječ da ću biti
dragocjena, ali sada je bilo očito da sam samo gnjavaža. Njezino
pomilovanje je završilo i sada joj je namjera bila ubiti me. Tješila me
spoznaja da me vjerojatno neće pretvoriti u strigoja. Bit ću njezin ručak.
Uzvik mi je odjednom usmjerio pozornost na vrata. Tamo je stajao
Dimitri, a lice mu je gorjelo od srdžbe. Nestale su sve iluzije koje sam
gajila o tome kako je isti kao i prije. Bijes je zračio oko njega, oči su mu
bile stisnute, a očnjaci iskešeni. Blijeda koža i crvene oči bili su u
kontrastu jedno s drugim. Nalikovao je demonu poslanom iz pakla da me
uništi. Krenuo je prema nama, a prva pomisao mi je bila: Pa barem će sve
brzo završiti.
Samo... nije napao mene. Napao je Galinu.
Nisam sigurna koga je to više iznenadilo, ali u tom trenu na mene su
potpuno zaboravili. Strigoji su pojurili jedno na drugoga, a ja sam se
234
sledila šokirana stravičnom ljepotom njihove borbe. Gotovo da je bilo
neke elegancije u načinu na koji su se kretali, načinu na koji su napadali i
vješto izbjegavali udarce. Zurila sam još tren, a onda se natjerala na
akciju. Ovo je bila moja šansa da pobjegnem. Nisam se smjela smesti.
Okrenula sam se prema prozoru i panično ga pokušala otvoriti. Nisam
ništa postigla.
»Kučkin sin!« Možda mi je Oleg ipak smjestio? Ili je postajao mehanizam
koji nisam mogla pronaći? Nema veze, znala sam kako otvoriti prozor.
Otrčala sam do mjesta gdje je Galina sjedila i zgrabila ukrašenu drvenu
stolicu. Bilo je očito da prozor nije načinjen od neprobojnog stakla kao
onaj u mojoj sobi. Bio je sličniji francuskim vratima knjižnice i, iako
zatamnjen, bio je tanak i ukrašen maštovitim uzorkom. Sigurno ga neće
biti teško razbiti. Nakon onog bezuspješnog udaranja u svojoj sobi,
osjetila sam zadovoljstvo dok sam svom snagom zamahivala stolicom.
Udarac je načinio ogromnu rupu u prozoru, a staklo je letjelo posvuda.
Nekoliko krhotina pogodilo me u lice, ali to me nije brinulo.
Iza sebe sam čula zvukove borbe, stenjanje i prigušene jauke, kao i
povremeni zvuk slomljenog namještaja. Htjela sam se okrenuti i pogledati
što se događa, ali nisam mogla. Dohvatila sam stolicu, još jednom
zamahnula i razbila drugu polovicu prozora. Sada je rupa bila ogromna,
savršena za izlazak.
»Rose!«
Dimitrijev glas natjerao me da instinktivno reagiram. Okrenula sam se i
vidjela da se i dalje bori s Galinom. Oboje su bili iscrpljeni, no bilo je
jasno da on gubi. Ali dok su se borili, pokušavao ju je obuzdati na način
da meni otvori put do njezinih prsa. Oči su nam se srele. Kada je bio
dhampir, razumjeli smo se i bez riječi. Ovo je bio takav trenutak. Znala
sam što je htio. Htio je da je probijem kolcem.
Znala sam da ne bih smjela. Trebala sam odmah iskočiti kroz prozor.
Trebala sam ih pustiti da se i dalje bore iako je bilo očito da će Galina
pobijediti. Ali ipak... usprkos bojazni, neka me sila natjerala preko sobe s
podignutim i spremnim kolcem. Možda zbog toga što nikada neću posve
prestati osjećati privrženost Dimitriju, kakvo god on bio čudovište. Možda
zbog podsvjesnog osjećaja dužnosti jer sam znala da mi je upravo spasio
život. Ili možda zbog toga što sam znala da će večeras umrijeti jedan
strigoj i da je ona opasnija.
Ali nije bilo lako iznenaditi je. Bila je brza, jaka i on se mučio s njom.
Otimala se i pokušavala ga napasti. Trebala ga je samo onesposobiti, a
onda bi ga dokrajčila odsijecanjem glave ili spaljivanjem. Nisam uopće
sumnjala da je to mogla izvesti.
235
Uspio ju je malo okrenuti, što mi je pružilo do tada najbolji pogled na
njezina prsa. Krenula sam naprijed, i tada se Dimitri zaletio u mene. Na
trenutak sam smušeno stajala i pitala se zašto me napada nakon što me
spasio, dok nisam shvatila da ga je netko gurnuo. Nathan. On je upravo
ušao u knjižnicu s Marlenom. To je omelo Dimitrija, ali ne i mene. Galina
mi je i dalje bila otvorena i zarila sam joj kolac u srce. Nije ušao onoliko
duboko koliko sam htjela pa se i dalje borila protiv mene i otimala se.
Napravila sam grimasu i gurnula jače. Znala sam da srebro mora utjecati
na nju. Trenutak kasnije lice joj je izobličila bol. Posustala je, a ja sam
iskoristila prednost i zarila joj kolac do kraja. Bez riječi srušila se na pod.
Ako su ostali strigoji primijetili njezinu smrt, nisu na to obratili pozornost.
Nathan i Marlen bili su usredotočeni na Dimitrija. Još se jedna strigojka,
žena koju nisam prepoznala, uključila u okršaj. Izvukla sam kolac iz
Galine i polako se počela povlačiti prema prozoru nadajući se da neću
privući njihovu pozornost. Bilo mi je žao Dimitrija. Njih je bilo više.
Možda bih mu mogla pomoći i boriti se...
Doduše, bila sam na izmaku snaga. I dalje sam trpjela zbog ugriza i
gubitka krvi koji je trajao danima. Večeras sam se borila s dvojicom
strigoja i ubila moćnu strigojku. To je bilo moje dobro djelo, to što sam
nju maknula s ovoga svijeta. Najbolja stvar koju sam mogla učiniti bila je
otići i ostaviti strigoje da dokrajče Dimitrija. Oni koji prežive bit će bez
vođe i predstavljat će manju prijetnju. Dimitri će biti oslobođen ovog
stanja zla i duša će mu napokon moći otići na bolje mjesto. A ja ću živjeti
(nadam se) i znati da sam pomogla svijetu tako što sam ubila još jednog
strigoja.
Udarila sam u prozorsku klupicu i pogledala van. Bila je noć, to nije
dobro. Okomiti zid kuće nije bio idealan za spuštanje. Bilo je izvedivo, ali
predugo bi trajalo. Nisam više imala vremena. Točno ispod prozora bio je
nekakav grm. Nisam ga jasno vidjela i nadala sam se da nije ruža ili nešto
jednako oštro. Skok s drugoga kata neće me ubiti. Vjerojatno neće ni jako
boljeti.
Popela sam se na prozorsku dasku i nakratko ulovila Dimitrijev pogled
dok se strigojka kretala prema njemu. Opet sam čula njegove riječi:
Ne oklijevaj. Važna lekcija koju me naučio. Ali to nije bila njegova prva
lekcija. Prva lekcija naučila me što učiniti kada je neprijatelja previše i
kada nemam drugih rješenja: Bježi.
Bilo je vrijeme da pobjegnem.
Skočila sam kroz prozor.
236
Dvadesetšesto poglavlje
Mislim da bi psovke koje su izišle iz mojih usta kada sam udarila u tlo,
bile razumljive na svakom jeziku. Boljelo je.
Grm nije bio posebno oštar ili bodljikav, ali ničija ga mašta nije mogla
pretvoriti u nešto mekano. Ali, donekle je ublažio moj skok iako nije
spriječio da uganem gležanj na kojem sam se dočekala.
»Sranje!« rekla sam kroz stisnute zube dok sam ustajala. Zbilja sam puno
psovala u Rusiji. Pokušala sam se osloniti na gležanj i osjetila bolno
probadanje, ali mogla sam to podnijeti. Uganuće, hvala bogu. Zglob nije
bio slomljen, a preživjela sam i gore. Ipak, to će mi usporiti bijeg.
Odšepala sam od grma pokušavajući zanemariti bol i ubrzati. Preda mnom
se protezao onaj glupi labirint koji mi se neku večer činio genijalan. Bilo
je oblačno, ali sumnjala sam da bi mi mjesečina pomogla. Nije bilo šanse
da ću se boriti s tim lisnatim užasom. Otkrit ću gdje završava i izići.
Nažalost, kada sam napravila krug oko kuće, otkrila sam tužnu istinu:
živica je bila posvuda. Okruživala je imanje poput kakvoga
srednjovjekovnog jarka. Posebno me živciralo to što sam sumnjala da ju
je Galina zasadila radi obrane. Vjerojatno je to učinila iz istog razloga
zbog kojega je imala i kristalne svijećnjake i stare slike u hodnicima: to je
bilo cool.
Nasumce sam odabrala prolaz u labirintu i počela skretati. Nisam imala
pojma kuda ići, kako pronaći izlaz. Bilo je mračno i često nisam vidjela
da sam došla do zida sve dok ne bih stajala točno ispred njega. Grmlje je
bilo dovoljno visoko da sam, zašavši dublje u labirint, iz pogleda potpuno
izgubila krov kuće. Da mi je to bio orijentir, mogla sam se kretati ravno
(ili gotovo ravno) od kuće.
Umjesto toga nisam znala idem li natrag ili kružim. U jednom sam trenu
bila sigurna da već treći put prolazim pokraj iste sjenice obrasle
jasminom. Pokušala sam se prisjetiti priča koje sam čitala o ljudima koji
su se našli u labirintu. Što su oni koristili? Mrvice? Konop? Nisam znala i,
kako je vrijeme odmicalo, a moj gležanj postajao sve bolniji, počela sam
gubiti nadu. Ovako slaba ubila sam strigoja, ali nisam mogla pobjeći iz
grmlja. Bilo je to zbilja sramotno.
»Roza!«
Vjetar je donio udaljen glas, a ja sam se ukočila. Ne. Nemoguće.
Dimitri. Preživio je.
»Roza, znam da si tamo«, povikao je. »Osjećam tvoj miris.«
237
Zaključila sam da blefira. Nije bio dovoljno blizu da osjetim mučninu, a
zbog opojnog mirisa cvijeća sumnjala sam da me već može namirisati,
iako sam se jako znojila. Mamio me da mu odam svoj položaj.
S novim poletom skrenula sam iza zavoja, moleći se da je to izlaz. Dobro,
Bože, pomislila sam. Izvuci me iz ovoga i prestat ću izbjegavati crkvu.
Večeras si mi pomogao proći pokraj odreda strigoja. Mislim, kad sam
onog zatočila iza vrata, to je zbilja bilo uz tvoju pomoć. Dopusti da
pobjegnem i ja ću... Ne znam. Donirati Adrianov novac siromašnima.
Krstiti se. Postati časna sestra. Dobro, neću. Ovo posljednje ne.
Dimitri me nastavio izazivati.
»Neću te ubiti ako se predaš. Dugujem ti. Sredila si Galinu radi mene i
sad sam ja glavni. Smijenili smo je malo prije planiranog, ali to nije
problem. Naravno, sada nemam puno osoba pod kontrolom jer su Nathan
i ostali mrtvi. Ali to se može srediti.«
Nevjerojatno. Preživio je. Već sam ranije rekla i vjerovala sam u to: živ ili
nemrtav, ljubav mog života bila je opaka. Nema šanse da je mogao
pobijediti ono troje, ali ipak... pa... već sam ga vidjela kako se bori s
brojčano nadmoćnim neprijateljem. A to što je sada ovdje dokaz je
njegovih sposobnosti.
Put preda mnom račvao se i ja sam nasumce krenula desno. Nestajao je u
mraku pa sam napokon odahnula. Bio je to pun pogodak. Dimitri me i
dalje zazivao i znala sam da se kreće labirintom sve mi se više
približavajući. Za razliku od mene, on je znao kako izići.
»Nisam uzrujan što si me napala. I ja bih učinio isto. To je samo razlog
više da budemo zajedno.«
Sljedeće skretanje završilo je zidom obraslim hladoležom. Zadržala sam
psovke za sebe i vratila se istim putem.
»Ali ti si i dalje opasna. Ako te pronađem, vjerojatno ću te morati ubiti.
Ne želim to, ali počinjem misliti kako nema načina da oboje živimo na
ovom svijetu. Dođi mi sama i probudit ću te. Zajedno ćemo vladati
Galininim carstvom.«
Gotovo sam se nasmijala. U ovom labirintu ne bih ga pronašla ni da sam
htjela. Da sam to mogla, ja bih...
Želudac mi se malo uzburkao. O, ne! Približavao mi se. Je li to već znao?
Nisam u potpunosti razumjela kako je količina mučnine povezana s
razdaljinom, ali nije bilo važno. Bio je preblizu i gotovo. Koliko mi se
trebao približiti da me zbilja namiriše? Da čuje moje korake u travi?
Svakom je sekundom bio sve bliže. Jednom kada mi ude u trag, gotovo je.
Srce mi je počelo jače lupati, ako je to uopće bilo moguće, a adrenalin
238
koji je kolao mojim tijelom umrtvio mi je gležanj, iako me on i dalje
usporavao.
Okrenula sam se pred još jednim zidom i pokušala se smiriti jer sam znala
da ću od panike samo postati neoprezna. Sve to vrijeme mučnina se
pojačavala.
»I da izideš, kamo ćeš otići?« povikao je. »Nalazimo se usred ničega.«
Njegove riječi bile su otrov koji mi je ulazio pod kožu. Ako ga budem
slušala, strah će me svladati, a ja ću se predati. Sklupčat ću se i pustiti da
me nađe, a nisam imala razloga vjerovati kako će mi dopustiti da živim.
Život bi mi mogao završiti u sljedećih nekoliko minuta.
Lijevo skretanje dovelo me do još jednoga zida sjajnoga zelenog lišća.
Brzo sam otišla u stranu, krenula u suprotnom smjeru i vidjela polja.
Duge prostrane livade protezale su se preda mnom, a u daljini sam vidjela
raštrkano drveće. Uspjela sam izići, iako su mi šanse bile male. Nažalost,
mučnina se pojačala. S tako male udaljenosti sigurno je znao gdje sam.
Pogledala sam oko sebe i shvatila da je govorio istinu. Doista smo bili
usred ničega. Kamo da pođem? Nisam imala pojma gdje sam.
S lijeve strane ugledala sam slab ljubičast odsjaj na horizontu koji sam
primijetila i neku večer. Tada nisam shvatila što je to, ali sada sam znala.
To su bila svjetla grada, najvjerojatnije Novosibirska, ako je točno to da je
Galinina banda tamo činila najviše zlodjela. Čak i da to nije bio
Novosibirsk, bila je civilizacija. Tamo će biti ljudi. Sigurnost. Tamo
mogu potražiti pomoć.
Pojurila sam koliko sam brzo mogla, a noge su mi snažno udarale o tvrdu
zemlju. Čak ni adrenalin nije mogao ublažiti bol i svakim korakom
osjećala sam eksploziju u nozi. Ali gležanj je izdržao. Nisam pala niti
počela šepati. Disala sam otežano i isprekidano, moji su mišići još bili
slabi zbog svega što sam prošla. Imala sam cilj, ali znala sam da je grad
kilometrima daleko.
Sve to vrijeme mučnina se pojačavala. Dimitri je bio blizu. Sad je već
sigurno izišao iz labirinta, ali nisam mogla riskirati i osvrnuti se. Samo
sam nastavila trčati prema ljubičastom sjaju na horizontu iako je to
značilo da ulazim u šumarak. Možda, možda se tamo uspijem sakriti.
Ti si budala, šapnuo je dio mene. Ne možeš se nigdje sakriti od njega.
Došla sam do prvih stabala i zastala. Pokušala sam doći do daha i
naslonila se na čvrsto deblo. Napokon sam se osvrnula, ali nisam ništa
vidjela. Kuća je svijetlila u daljini, okružena tamom labirinta. Moja se
mučnina nije pogoršala pa je bilo moguće da sam mu umaknula. Labirint
je imao nekoliko izlaza, a on nije znao na koji sam ja izišla.
239
Nastavila sam dalje. Kroz grane sam pratila sjaj gradskih svjetala. Bilo je
pitanje vremena kad će me Dimitri pronaći. Gležanj neće još dugo
izdržati. Postalo mi je jasno da ne mogu trčati brže od njega. Lišće
preostalo od jeseni pucketalo mi je pod nogama, ali nisam si mogla
priuštiti da ga zaobilazim. Sumnjala sam kako više ne moram brinuti o
tome da će me Dimitri naći. Odat će me buka.
»Rose! Kunem se da nije prekasno.«
Do vraga! Glas mu je bio blizu. Panično sam se osvrnula oko sebe. Nisam
ga vidjela, ali ako me i dalje zazivao, vjerojatno ni on nije vidio mene.
Zvijezda vodilja i dalje mi je bila gradska svjedost, ali između mene i
svjeda nalazila su se stabla i tama. Odjednom mi je pala na pamet
neočekivana osoba. Tasha Ozera. Bila je Christianova teta, impresivna
dama, jedna od onih koji su zastupali mišljenje kako bi se moroji trebali
boriti protiv strigoja.
»Možemo se povlačiti i povlačiti i vječno dopuštati da nas se stjera u
kut«, jednom je rekla. »Ili možemo izići i suočiti se s neprijateljem u
vrijeme i na mjestu koje mi odaberemo. Ne oni.«
Dobro, Tasha, pomislila sam. Da vidimo hoće li me tvoj savjet ubiti.
Osvrnula sam se i ugledala stablo s granama koje sam mogla dosegnuti.
Gurnula sam kolac natrag u džep, zgrabila najnižu granu i počela se
penjati. Gležanj me bolio sve vrijeme, ali bilo je dovoljno grana i našla
sam dobra uporišta za ruke i noge. Penjala sam se sve dok nisam našla
debelu i tešku granu koja je izgledala kao da će podnijeti moju težinu.
Popela sam se na nju, držala se blizu debla i pozorno ispitala čvrstoću
grane. Izdržala je. Izvadila sam kolac iz džepa i čekala.
Minutu poslije čula sam tiho šuškanje lišća i pojavio se Dimitri. Bio je
puno tiši nego ja. Ugledala sam njegovu visoku, tamnu siluetu, zlokobnu
sjenu u noći. Kretao se jako, jako oprezno pretražujući očima, a bez
sumnje su mu i ostala osjetila bila pripravna.
»Roza...« Glas mu je bio tih. »Znam da si ovdje. Ne možeš pobjeći. Ne
možeš se sakriti.«
Gledao je prema tlu. Mislio je da se skrivam iza drveta ili da čučim. Još
nekoliko koraka. To je sve što mi je trebalo. Ruka koja je držala kolac
počela mi se znojiti, ali nisam je mogla obrisati. Bila sam sleđena, toliko
mirna da se nisam usudila ni disati.
»Roza...«
Njegov mi je glas milovao kožu, hladan i smrtonosan. Proučavao je
okolinu i zakoračio naprijed. I još jednom. I još jednom.
Mislim da se sjetio pogledati u vis u trenu kad sam skočila.
240
Moje je tijelo udarilo u njegovo i srušila sam ga na leđa. Odmah me
pokušao odbaciti, a ja sam mu pokušavala zabiti kolac u srce. Pokazivao
je znakove umora od prethodnih borbi. Trijumf nad drugim strigojima
uzeo je danak, iako sam sumnjala da sam ja u puno boljem stanju. Hrvali
smo se i jednom sam ga uspjela ogrepsti kolcem po obrazu. Zarežao je od
boli, ali pazio je da mu prsa ostanu zaštićena. Mogla sam vidjeti mjesto
gdje sam mu poderala košulju kad sam ga prvi put probola. Rana je već
bila zacijelila.
»Ti... si... nevjerojatna«, rekao je, a riječi su mu bile ispunjene i ponosom
i žarom borbe.
Nisam imala snage odvratiti. Jedini cilj bilo mi je njegovo srce. Borila
sam se ostati na njemu i konačno došla u priliku zabiti mu kolac u prsa,
ali bio je prebrz. Odgurnuo mi je ruku prije nego što sam uspjela zariti
kolac. Tim me pokretom zbacio sa sebe. Odletjela sam nekoliko metara i,
srećom, nisam udarila u drvo. Ošamućeno sam se uspravila i vidjela kako
mi se približava. Bio je brz, ali ne onoliko kao u prethodnim borbama.
Ubit ćemo se u pokušaju da usmrtimo jedno drugoga.
Sada sam izgubila prednost pa sam otrčala među drveće i znala sam da mi
je za petama. Bila sam sigurna da će me sustići, ali ako uspijem steći malu
prednost, možda mogu naći još jedno dobro mjesto za napad i pokušati...
»Auu!«
Moj je vrisak narušio noćnu tišinu. Stopalo mi se iskrenulo i počela sam
padati niz strminu, nemoćna u pokušajima da se zaustavim. Kamenje i
moj nezgodan položaj učinili su pad bolnim, pogotovo jer sam nosila onu
tuniku. Zbilja ne znam kako sam uspjela zadržati kolac u ruci. Nimalo
blago zaustavila sam se u podnožju, uspjela na trenutak ustati, a potom se
odmah spotaknula i srušila, u vodu.
Pogledala sam oko sebe. To je bio znak mjesecu da izviri iza oblaka i baci
dovoljno svjetla da pred sobom ugledam ogromnu masu crne brze vode.
Buljila sam u nju, potpuno zbunjena, a potom se okrenula u smjeru grada.
To je bio Ob, rijeka koja je tekla kroz Novosibirsk. Pogledala sam iza
sebe i vidjela Dimitrija kako stoji na vrhu strmine. Za razliku od nekih, on
je pazio kuda ide. Ili to ili mu je moj vrisak dao do znanja da postoji
problem.
Trebat će mu manje od minute da se sjuri do mene. Pogledala sam lijevo,
desno i ispred sebe. Dobro. Brza rijeka. Vjerojatno duboka. Jako široka.
To bi mi olakšalo pritisak na gležanj, ali nisam se htjela kockati s
utapanjem. U legendama vampiri nisu mogli prijeći tekuću vodu.
Čovječe, da je barem istina. To je bio puki mit.
MIN@
241
Iznenađeno sam opet pogledala lijevo i jedva razaznala tamnu sjenu iznad
vode. Most? To mi je bila najbolja šansa. Oklijevala sam prije nego što
sam krenula prema njemu, htjela sam da se Dimitri počne spuštati. Nisam
planirala pobjeći i dopustiti mu da me ulovi na brežuljku. Trebalo mi je
vrijeme koje bih dobila njegovim spuštanjem. Tako. Zakoračio je nizbrdo,
a ja sam pojurila obalom ne osvrćući se. Most mi je bio sve bliže i bliže i
tada sam shvatila na kojoj se visini nalazi. Pogrešno sam ga procijenila s
mjesta na koje sam pala. Što sam više trčala nizvodno, to je strmina ispod
mosta bila sve viša. Bit će to paklen uspon.
Nema problema. O tome ću kasnije brinuti, što je značilo za otprilike
trideset sekundi jer toliko će vjerojatno trebati Dimitriju da me sustigne.
Već sam čula njegove korake kako pljuskaju u plitkoj vodi uz obalu i
zvukovi su mi se sve više približavali. Kada bih samo dosegnula most,
kada bih se samo uspjela uspeti na uzvisinu i prijeći na drugu stranu...
Mučnina mi se ustalasala tijelom. Ruka me dohvatila s leđa za jaknu i
povukla natrag. Udarila sam u Dimitrija i smjesta se počela boriti
pokušavajući se osloboditi. Ali, bože, bila sam iscrpljena. Bolio me svaki
djelić tijela i koliko god on bio umoran, ja sam bila u gorem stanju.
»Prestani!« povikao je i ulovio me za ruke. »Zar ne razumiješ? Ne možeš
pobijediti.«
»Onda me ubij!« Otimala sam se, ali toliko me čvrsto držao za nadlaktice
da nisam mogla učiniti ništa. »Rekao si da ćeš me ubiti ako se ne predam.
Pogodi što? Nisam se predala. Neću. Stoga završi to.«
Sablasna mjesečina obasjala mu je lice i izbrisala sjene. Koža mu je bila
potpuno bijela. Bilo je kao da su sve boje na svijetu nestale. Oči su mu
izgledale tamno, ali u mojim mislima gorjele su poput vatre. Lice mu je
bilo hladno i proračunato.
To nije moj Dimitri.
»Potrebno je puno više da te ubijem, Rose«, rekao je. »Ovo nije
dovoljno.«
Nisam bila uvjerena u to. I dalje me držao željeznim stiskom i nagnuo se
prema meni. Spremao se ugristi me. Ti će mi zubi probiti kožu i pretvorit
će me u čudovište poput njega ili će piti moju krv dok ne umrem. U
svakom slučaju, bit ću previše drogirana i glupa kako bih. shvatila što se
događa. Osoba koja je bila Rose Hathaway napustit će ovaj svijet a da
toga uopće neće biti svjesna.
Tijelom mi je prostrujala čista panika, iako je dio mene koji je još bio
ovisan plakao za endorfinima. Ne, ne, nisam to mogla dopustiti. Svaki
živac u mom tijelu je gorio, propinjao se tražeći obranu, napad, bilo što.....
242
bilo što da ovo prekinem. Neću biti preobražena. Ne mogu dopustiti da
me preobrazi. Očajno sam željela učiniti nešto da se spasim. Ta želja
prožela mi je cijelo biće. Osjećala sam kako je spremna iskočiti mi iz
tijela, spremna...
Moje su se ruke mogle dodirnuti, ali nisu mogle dosegnuti Dimitrija. Uz
malo napora prstima lijeve ruke skinula sam Oksanin prsten. Pao je u
blato istodobno kad su Dimitrijevi očnjaci dotaknuli moju kožu.
U tom trenutku kao da se dogodila nuklearna eksplozija. Duhovi i utvare
koje sam zazvala na putu u Baju ukazali su se između nas. Bili su
posvuda, poluprozirni i blistavi u nijansama blijedozelene, plave, žute i
srebrne boje. Srušila sam sve zidove i prepustila se osjećajima na način na
koji nisam mogla kada me Dimitri tek ulovio. Iscjeliteljske moći prstena
dosad su me jedva držale pod kontrolom, ali sada toga više nije bilo. Nije
bilo prepreka koje bi zaustavile tu moć.
Dimitri je odskočio raširenih očiju. Kao i strigoji na cesti, i on je mahao
rukama i udarao duhove kao da tjera komarce. Ruke su mu prolazile kroz
njih bez ikakva učinka. Ni njihov napad uglavnom nije imao učinka. Nisu
ga mogli ozlijediti, ali utjecali su na njegov um i ometali ga. Što je Mark
rekao? Mrtvi mrze nemrtve. Kada sam vidjela kako su nahrupili na
Dimitrija, bilo je očito da je to istina.
Zakoračila sam unatrag i proučila tlo pod nogama. Srebro prstena
svjetlucalo je u lokvi nedaleko od mene. Sagnula sam se i podignula ga, a
potom otrčala prepuštajući Dimitrija njegovoj sudbini. Nije doslovno
vrištao, ali proizvodio je grozne zvukove. To mi je kidalo srce, ali
nastavila sam trčati prema mostu. Nakon minute došla sam do njega. Bio
je visok kako sam i strahovala, uzak, čvrst i dobro sagrađen, seoski most
kojim je odjednom mogao proći samo jedan automobil.
»Stigla sam«, promrmljala sam gledajući uzvisinu. Ne samo da je bila
viša od one niz koju sam pala, nego je bila i strmija. Spremila sam prsten i
kolac u džep i zarila ruke u zemlju. Morat ću napola puzati, a napola se
penjati. Gležanj mi je dobio mali odmor; sada se radilo o snazi gornjega
dijela tijela. Ali dok sam se penjala, krajičkom oka počela sam
zamjećivati slabe bljeskove. Slike lica i lubanja. Sve je pratila pulsirajuća
bol u zatiljku.
Oh, ne! I ovo se već dogodilo. U tom stanju panike nisam mogla podići
zidove potrebne da otjeram mrtve od sebe. Sada su prilazili meni, više iz
znatiželje nego zle namjere. Ali kako im je broj rastao, počeli su me
ometati kao što su ometali i Dimitrija.
Nisu mi mogli nauditi, ali izbezumljivali su me. Počelo mi se vrtjeti u
glavi od glavobolje koja je uvijek dolazila s njima.
243
Osvrnula sam se i vidjela nešto nevjerojatno: Dimitri mi je i dalje prilazio.
Zbilja je bio bog, bog čiji me je svaki korak približavao smrti. Duhovi su
ga i dalje okruživali poput oblaka, ali napredovao je, jednim bolnim
korakom za drugim. Okrenula sam se natrag i nastavila se uspinjati
zanemarujući vlastite svjedeće društvo što sam bolje mogla.
Konačno sam došla do vrha nasipa i izbila na most. Jedva sam stajala,
noge su mi klecale. Uspjela sam napraviti nekoliko koraka, a potom sam
se srušila na ruke i koljena. Sve se više duhova rojilo oko mene i mislila
sam da će mi glava eksplodirati. Dimitri je nastavio polako napredovati,
ali još je bio daleko od nasipa. Pokušala sam ustati držeći se za ogradu
mosta, ali nisam uspjela. Grubo drvo mosta ogreblo mi je gole noge.
»K vragu.«
Znala sam što moram učiniti da se spasim, iako bi me to moglo i ubiti.
Drhtavim rukama posegnula sam u džep i izvadila prsten. Tako sam se
tresla da sam bila uvjerena da ću ga ispustiti. Nekako sam ga ipak uspjela
staviti na prst. Blag nalet topline prešao je iz prstena u mene i osjetila sam
kako mi se kontrola polako vraća u tijelo. Nažalost, duhovi su i dalje bili
posvuda oko mene.
Strah da ću umrijeti ili biti preobražena i dalje me prožimao, ali oslabio je
sada kada mi nije prijetila izravna opasnost. Osjećala sam se manje
nestabilnom pa sam pokušala podići barijere koje sam obično imala,
očajno sam ih pokušala vratiti na mjesto i otjerati duhove.
»Odlazite, odlazite, odlazite«, šaptala sam stisnutih očiju. Osjećala sam se
kao da pokušavam gurnuti planinu, nemoguću zapreku za koju nitko ne bi
imao snage. Zato me Mark upozorio da to ne radim. Mrtvi su bili moćan
saveznik, ali bilo ih se teško riješiti. Što je on rekao? Oni koji plešu nad
ponorom tame i ludila ne smiju poduzimati ovakve rizike.
»Odlazite!« uzviknula sam i napregnula posljednje atome snage.
Jedan po jedan, sablasti oko mene su nestale. Osjetila sam kako se svijet
vraća u normalu. Samo, kada sam pogledala ispod mosta, vidjela sam da
su duhovi ostavili i Dimitrija, kao što sam i očekivala. Ponovno je brzao
prema meni.
»K vragu!«
Ovoga puta uspjela sam se osoviti na noge dok je on jurio uz nasip. Opet
je bio sporiji nego inače, ali i dalje prebrz. Počela sam se povlačiti i nisam
sklanjala pogled s njega. Imala sam više snage sada kada sam se riješila
duhova, ali ne dovoljno da pobjegnem. Dimitri je pobijedio.
»Još jedna posljedica toga da si od sjenke poljubljena?« upitao je
zakoračivši na most.
244
»Da.« Progutala sam slinu. »Ispostavilo se da duhovi baš i ne vole
strigoje.«
»Čini se da ni ti njih ne voliš previše.«
Polako sam zakoračila unatrag. Kamo dalje? Čim se okrenem, on će biti
na meni.
»I, jesam li učinila dovoljno da me više ne želiš preobraziti?« upitala sam
što sam vedrije mogla.
Osmijeh mu je bio ironičan i izopačen.
»Ne. Sposobnosti koje imaš zbog poljupca sjenke su korisne... Šteta što
ćeš ih izgubiti nakon što te probudim.« Tako dakle. To mu je i dalje bio
plan. Koliko god da sam ga razbjesnila i dalje je htio da vječnost
provedem uz njega.
»Nećeš me probuditi«, rekla sam.
»Rose, nema šanse da možeš...«
»Ne.«
Popela sam se na ogradu mosta i prebacila jednu nogu preko ograde.
Znala sam što slijedi. On se ukočio.
»Što to radiš?«
»Rekla sam ti. Radije ću umrijeti nego postati strigoj. Neću postati poput
tebe i ostalih. Ne želim to. Nekoć davno ni ti to nisi želio.« Lice mi je bilo
hladno na noćnom povjetarcu zbog tihih suza koje su mi klizile niz
obraze.
I drugu sam nogu prebacila preko ograde i pogledala u brzu rijeku ispod
sebe. Ovo je bilo puno više od drugoga kata. Čak i da preživim pad, nisam
imala snage plivati protiv struje i dokopati se obale. Dok sam zurila u
vodu i razmišljala o vlastitoj smrti, prisjetila sam se dana kada smo
Dimitri i ja sjedili na stražnjem sjedalu terenskog vozila i raspravljali o
ovoj temi.
To je bilo prvi put da smo sjedili tako blizu i divan osjećaj topline širio se
svim mjestima gdje su nam se tijela dodirivala. Dobro je mirisao, shvatila
sam da tog mirisa, mirisa života, više nema i bio je opušteniji nego inače.
Razgovarali smo o tome što to znači biti živ i imati potpunu kontrolu nad
vlastitom dušom i što je značilo postati nemrtvo biće, izgubiti ljubav,
svjetlost i sve koje si znao. Pogledali smo se, suglasni da je smrt bolja od
te sudbine.
Gledajući sada Dimitrija, morala sam se složiti s tim.
»Rose, nemoj.« U glasu sam mu prepoznala paničari strah. Ako padnem
preko ruba, izgubljena sam za njega. Neću biti strigojka. Neću biti
probuđena. Kako bi me preobrazio, mora me ubiti tako da mi popije krv, a
245
potom me mora nahraniti krvlju. Ako skočim, ubit će me voda, a ne
gubitak krvi. Bit ću mrtva prije nego što me pronađe u rijeci.
»Molim te«, rekao je. U glasu mu se osjetila nota žalosti koja me
zapanjila. Srce mi se stisnulo zbog toga. Previše me podsjetio na staroga
Dimitrija, onoga koji nije bio čudovište. Onoga kojem je bilo stalo do
mene i koji me je volio. Koji je vjerovao u mene i vodio ljubav sa mnom.
Ovaj Dimitri, koji nije bio ni nalik starome, oprezno je napravio dva
koraka prema meni pa opet stao. »Moramo biti zajedno.«
»Zašto?« upitala sam tiho. Vjetar je odnio moje riječi, ali Dimitri ih je
čuo.
»Jer te želim.«
Tužno sam mu se osmjehnula i pitala se hoćemo li se ponovno sresti u
zemlji mrtvih.
»Pogrešan odgovor«, rekla sam mu.
Pustila sam ogradu.
U trenu je bio uz mene, čim sam počela padati, dojurio je onom ludom
brzinom strigoja. Posegnuo je, uhvatio me za ruku i povukao natrag
prema ogradi. Barem je pokušavao. Samo me djelomice izvukao, ostatak
moga tijela i dalje je visio iznad rijeke.
»Prestani se boriti protiv mene!« vikao je dok me je pokušavao izvući.
I sam je bio u nesigurnom položaju. Opkoračio je ogradu i pokušavao se
nagnuti dovoljno daleko preko ruba kako bi me čvršće uhvatio.
»Pusti me!« povikala sam.
Ali bio je previše snažan i uspio me većim dijelom prebaciti preko ograde,
dovoljno da mi više nije prijetila opasnost od pada.
Evo o čemu se radilo. U onom trenu prije nego što sam pustila ogradu,
doista sam razmišljala o smrti. Pomirila sam se s njom i prihvatila je. Ali,
isto tako, znala sam da bi Dimitri mogao učiniti ovakvo što. Bio je
dovoljno brz i vješt. Zato sam u slobodnoj ruci držala kolac.
Pogledala sam ga u oči.
»Uvijek ću te voljeti.«
Potom sam zabila kolac u njegova prsa.
Udarac nije bio onoliko precizan koliko sam željela zbog toga što se tako
vješto izmicao. Mučila sam se zariti kolac dovoljno duboko da dođe do
njegova srca i nisam bila sigurna da to mogu iz tog kuta. Onda je njegovo
opiranje prestalo. Zurio je u mene, šokiran, a usne su mu se razdvojile
gotovo u osmijeh, iako sablastan i pun boli.
»To si htjela čuti od mene...« izustio je dašćući.
To su mu bile posljednje riječi.
246
Zbog neuspjelog pokušaja izbjegavanja kolca izgubio je oslonac. Magija
kolca olakšala je ostalo omamivši njega i njegove reflekse.
Dimitri je pao.
Zamalo je i mene povukao za sobom i jedva sam ga se uspjela osloboditi i
uhvatiti se za ogradu. Pao je u tamu, duboko dolje u crnilo rijeke Ob.
Trenutak poslije nestao je.
Buljila sam za njim i pitala se hoću li ga ugledati u vodi ako se potrudim.
Ali nisam. Rijeka je bila pretamna, a ja sam bila previsoko. Oblaci su
sakrili mjesec i sve je opet bilo prekriveno tamom. Jedan tren, dok sam
gledala dolje shvativši što sam upravo učinila, željela sam se baciti za
njim, jer sada sigurno više nije bilo šanse da nastavim živjeti.
Moraš. Glas u mojoj glavi bio je puno mirniji i sigurniji nego što je trebao
biti. Stari Dimitri htio bi da nastaviš živjeti. Ako si ga uistinu voljela,
onda moraš nastaviti.
Drhtavo sam uzdahnula, prebacila se preko ograde i ponovno stajala na
mostu, iznenađujuće zahvalna na njegovoj stabilnosti. Nisam znala kako
ću nastaviti sa životom, ali znala sam da to želim. Neću se osjećati
potpuno sigurno dok ne stanem na čvrsto tlo i, dok mi se tijelo raspadalo,
počela sam prelaziti most korak po korak. Kada sam prešla na drugu
stranu, imala sam izbor. Slijediti rijeku ili cestu? Malo su se razdvajale
jedna od druge, ali obje su vodile prema gradu. Odabrala sam cestu.
Nisam željela biti ni blizu rijeke. Nisam htjela razmišljati o onome što se
upravo dogodilo. Nisam mogla razmišljati o tome. Moj je mozak to
odbijao. Prvo se pobrini ostati živa. Onda se možeš brinuti o tome kako
ćeš preživjeti.
Cesta, očito seoska, bila je ravna i nabijena, ugodna za pješačenje, bilo
kome drugome. Počela je padati kišica, što je sve samo pogoršalo. Htjela
sam sjesti i odmoriti se, sklupčati se i ne razmišljati. Ne, ne, ne. Svjetlo.
Morala sam ići prema svjetlu. Od te pomisli gotovo sam se nasmijala
naglas. Zapravo, bilo je smiješno. Kao da sam netko tko je gotovo umro.
Onda sam se nasmijala. Cijela noć bila je ispunjena događajima tijekom
kojih sam koračala tik do smrti. Ovo je bilo najmanji problem.
Bilo je i posljednji jer, koliko god žudjela za gradom, trebala sam još
dugo pješačiti. Nisam sigurna koliko sam dugo hodala prije nego što sam
morala stati i sjesti. Samo na minutu, odlučila sam. Odmorit ću se minutu,
a potom nastaviti. Morala sam ići dalje. Ako sam slučajno promašila
njegovo srce, Dimitri bi se mogao svakoga trena izvući iz rijeke. Ili bi
drugi preživjeli strigoji s imanja mogli doći za mnom.
Ali nisam ustala nakon minute. Mislim da sam možda zaspala i iskreno ne
247
znam koliko sam dugo tamo sjedila dok me svjetla auta odjednom nisu
probudila. Auto je usporio i stao. Ja sam se uspjela uspraviti i pripremiti
se.
Nije izišao strigoj. Umjesto toga izišao je starac. Pogledao me je i rekao
nešto na ruskom. Odmahnula sam glavom i povukla se korak unatrag. On
je virnuo u auto, nešto rekao i trenutak poslije pridružila mu se starica.
Pogledala me raskolačenih očiju i lica punog suosjećanja. Rekla je nešto
nježnim glasom i ispružila ruku prema meni, oprezno kao da se približava
bijesnoj životinji. Nekoliko trenutaka zurila sam u nju, a onda sam
pokazala prema ljubičastom svjetlu na obzoru.
»Novosibirsk«, rekla sam.
Pogledom je slijedila moju ruku i kimnula.
»Novosibirsk.«
Pokazala je prstom prema meni, a potom prema autu.
»Novosibirsk.«
Još sam jedan trenutak oklijevala, a onda sam joj dopustila da me odvede
na stražnje sjedalo. Skinula je kaput i položila ga preko mene. Tada sam
primijetila da sam pokisla do kože. Sigurno sam grozno izgledala nakon
svega što sam prošla. Bilo je čudo i to što su stali. Starac je nastavio
voziti, a meni je palo na pamet da sam mogla ući u auto sa serijskim
ubojicama. Ali, s druge strane, kako bi se to razlikovalo od ostatka moje
večeri ?
Osjetila sam da ću izgubiti svijest pa sam, crpeći posljednje atome snage,
oblizala usne i izbacila još jedan biser iz svoga ruskog vokabulara.
»Pazvaneet?«
Starica se iznenađeno okrenula prema meni. Nisam bila sigurna je li to
točna riječ. Možda sam je upravo pitala za govornicu, a ne za mobitel, a
možda sam tražila i žirafu, ali nadala sam se da će me ipak shvatiti.
Trenutak poslije starica je posegnula u torbu i dala mi mobitel.
Čak su ih i u Sibiru svi imali. Drhtavim prstima utipkala sam broj koji
sam sada znala napamet.
Javio se ženski glas.
»Halo?«
»Sydney? Ovdje Rose...«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:20 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetsedmo poglavlje
Nisam prepoznala tipa kojeg je Sydney poslala i koji nas je čekao kad
smo stigli u Novosibirsk, ali imao je istu zlatnu tetovažu poput njezine.
Imao je kosu boje pijeska i oko trideset godina i, naravno, bio je čovjek.
Izgledao je sposobno i pouzdano i, dok sam stajala naslonjena na auto, on
se smijao i razgovarao sa starim parom kao da su najbolji prijatelji.
Izgledao je profesionalno i umirujuće pa su se uskoro i oni smiješili.
Nisam sigurna što im je rekao, možda da sam njegova svojeglava kći ili
što slično, ali čini se da ih je uvjerio dovoljno da me ostave u njegovim
rukama. Pretpostavila sam da zbog prirode svojega posla alkemičari
moraju biti šarmantni.
Kada su se starac i starica odvezli, držanje mu se malo promijenilo. Nije
bio hladan poput Sydney u početku, ali sa mnom se nije smijao i šalio.
Ponašanje mu je postalo poslovno i pale su mi na pamet priče o ljudima u
crnom, ljudima koji bi počistili nakon susreta s izvanzemaljcima kako
svijet ne bi doznao istinu.
»Možeš li hodati?« upitao je i promotrio me od glave do pete.
»Nisam još sigurna«, odgovorila sam.
Ispostavilo se da mogu, samo ne baš dobro. Uz njegovu pomoć nakon
nekog sam vremena završila u kući u stambenom dijelu grada. Nisam više
jasno vidjela i jedva sam još stajala na nogama.
Tamo su bili drugi ljudi, ali nikoga nisam prepoznala. Jedino što mi je
bilo važno bila je spavaća soba u koju me netko odveo. U tom sam trenu
skupila dovoljno snage da se oslobodim ruke koja me je držala i srušim se
posred kreveta. Istog sam trena zaspala.
Probudila me sunčeva svjetlost i prigušeni glasovi. Nakon svega što sam
prošla ne bi me iznenadilo da ugledam Dimitrija, Tatianu pa čak ni
doktoricu Olendzki s Akademije. Umjesto toga vidjela sam Abeovo
bradato lice, a nakit mu se sjajio na svjetlu.
Na trenutak se njegovo lice zamutilo i vidjela sam samo tamnu, tamnu
vodu, vodu koja je prijetila da će me odnijeti. Dimitrijeve posljednje riječi
odzvanjale su u mojoj glavi: To si htjela čuti od mene...
Shvatio je da sam htjela čuti da me voli.
Što bi se dogodilo da smo imali još nekoliko trenutaka? Bi li rekao te
riječi? Bi li ih mislio? I bi li to bilo važno?
S istom odlučnošću kao i prije rastjerala sam vode koje su mi se kovitlale
umom i naredila si da potisnem misli na jučerašnju večer. Utopit ću se
ako budem razmišljala o tome. Sada sam morala plivati. Abeovo lice
ponovno je izronilo iz izmaglice.
249
»Pozdrav, Zmey«, rekla sam slabašno. Nekako se nisam iznenadila što ga
vidim. Sydney je sigurno morala reći nadređenima za mene, a oni su pak
rekli Abeu. »Lijepo od tebe što si dogmizao.«
Odmahnuo je glavom s tužnim smiješkom.
»Mislim da si me nadmašila što se tiče šuljanja mračnim ulicama. Mislio
sam da si na putu za Montanu.«
»Sljedeći put moraš dodati još nekoliko detalja u ugovor. Ili me
jednostavno zapakirati i zbilja poslati natrag u SAD.«
»Oh«, rekao je, »upravo to i namjeravam.« Smiješio se dok je to govorio,
ali imala sam osjećaj da se ne šali. Odjednom se više nisam bojala te
sudbine. Odlazak kući počeo je zvučati dobro.
Mark i Oksana prišli su i stali pokraj njega. Njihovo prisustvo bilo je
neočekivano, ali dobrodošlo. I oni su se nasmiješili, a na licu sam im
vidjela brigu, ali i olakšanje. Sjela sam u krevetu, iznenađena što se uopće
mogu pomaknuti.
»Iscijelila si me«, rekla sam Oksani. »I dalje me boli, ali ne osjećam se
kao da ću umrijeti, što je, mislim, poboljšanje.«
Kimnula je glavom.
»Učinila sam dovoljno da ti ne prijeti izravna opasnost. Zaključila sam da
ostalo mogu nakon što se probudiš.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne, ne, sama ću se oporaviti.« Uvijek sam mrzila kada bi me Lissa
iscijelila. Nisam željela da troši snagu na mene. Nisam htjela ni da otvara
vrata popratnim pojavama duha.
Lissa...
Naglo sam odbacila prekrivače.
»O, moj bože! Moram kući. Smjesta.«
Tri para ruku istog mi je trena prepriječilo put.
»Stani«, rekao je Mark. »Ne ideš ti nikamo. Oksana ti je samo malo
pomogla. Dug je put do potpunog oporavka.«
»I još nam nisi rekla što se dogodilo«, dodao je Abe, a pogled mu je bio
lukav kao i obično. On je bio netko tko je morao sve znati, a tajne kojima
sam bila obavijena vjerojatno su ga izluđivale.
»Nema vremena! Lissa je u nevolji. Moram se vratiti u školu.«
Prisjetila sam se svega. Lissina hirovitog ponašanja, ludosti na koje ju je
tjerala neka vrsta kompulzije, ili superkompulzije, kada se samo sjetim
kako me Avery uspjela izbaciti iz Lissine glave.
»Oh, sada se želiš vratiti u Montanu?!« povikao je Abe. »Rose, i da te
zrakoplov čeka u drugoj sobi, to je put od najmanje dvadeset sati. A ti nisi
u stanju putovati.«
250
Odmahnula sam glavom i dalje pokušavajući ustati. Nakon onog s čim
sam se sinoć suočila, ova skupina nije predstavljala veliku prijetnju,
dobro, možda Mark jest, ali nisam ih baš mogla napasti. I da, i dalje nisam
znala što sve Abe može.
»Ne razumijete! Netko pokušava ubiti Lissu ili je ozlijediti...«
Zapravo nisam baš razumjela što Avery želi. Znala sam samo da nekako
kontrolira Lissu i tjera je na neuobičajene poteze. Stoga je morala imati
nevjerojatno jaku moć nad duhom, ne samo kako bi uspjela provesti sva ta
djela, nego i skrivati to od Lisse i Adriana. Čak je stvorila i lažnu auru
kojom je sakrila svoju zlatnu. Nisam imala pojma kako je takva moć
moguća, posebno kada se uzme u obzir da se onako zabavna osoba ne
može baš nazvati ludom. Kakvi god njezini planovi bili, Lissa je bila u
opasnosti. Morala sam nešto učiniti.
Molećivo sam pogledala Marka i Oksanu.
»Moja djeliteljica veze«, objasnila sam im. »U nevolji je. Netko je
pokušava ozlijediti. Moram doći do nje, vi razumijete zašto.«
Na njihovim sam licima vidjela da doista, jesu razumjeli. Znala sam i to
da bi oni na mom mjestu jedno za drugoga učinili to isto.
Mark je uzdahnuo.
»Rose... pomoći ćemo ti da dođeš do nje, ali ne možemo to učiniti sada.«
»Kontaktirat ćemo školu«, rekao je Abe stručno. »Oni će to riješiti.«
Baš. A kako ćemo to točno učiniti? Nazvati ravnatelja Lazara i reći mu da
njegova raskalašena kći kvari i kontrolira ljude svojim psihičkim moćima
i kako bi trebala biti zatvorena da Lissa, ali i ostali, budu na sigurnom?
Kada nisam odgovorila, mislili su da su me uvjerili, pogotovo Abe.
»Uz Oksaninu pomoć vjerojatno ćeš sutra biti u dovoljno dobrom stanju
da putuješ«, dodao je. »Mogu kupiti kartu za jutarnji let.«
»Hoće li ona biti dobro do tada?« upitala me Oksana nježno.
»Ja... ne znam...« Što je Avery mogla učiniti u dva dana? Još više izolirati
i osramotiti Lissu? Strašne stvari, ali ne trajne ili opasne po život.
Sigurno... sigurno će biti dobro tako dugo, zar ne? »Čekajte da vidim...«
Vidjela sam kako se Markove oči malo šire jer je shvatio što se spremam
učiniti. Onda više nisam vidjela ništa u sobi jer više nisam bila tamo. Bila
sam u Lissinoj glavi. Preda mnom se pružio novi pogled i djelić sekunde
sam mislila kako sam opet na mostu i kako gledam u crnu vodu i hladnu
smrt.
Onda sam shvatila što gledam, to jest, što je Lissa gledala. Stajala je na
prozorskoj dasci u nekoj zgradi kampusa. Bila je noć. Nisam odmah znala
u kojoj je zgradi, ali to nije bilo važno. Izgledalo je kao da je Lissa na
251
šestom katu. Stajala je tamo u visokim potpeticama i smijala se dok je
odozdol prijetila crna zemlja. Iza nje sam začula Averyn glas.
»Lissa, budi pažljiva. Ne bi trebala stajati na prozoru.«
Ali kao i sve što je Avery činila, i ovu izjavu prožimalo je dvostruko
značenje. Dok je izgovarala te riječi, osjetila, sam neku bezobzirnost u
Lissi, nešto što joj je govorilo da je u redu tamo stajati i da se ne treba
previše brinuti. To je bila Averyna kompulzija. Onda sam osjetila dodir u
glavi i razdražen glas.
Opet ti?
Ponovno sam istjerana i našla sam se u sobi u Novosibirsku. Abe je bio
izbezumljen, mislio je da je to neki oblik katatonije. Mark i Oksana
pokušavali su mu objasniti što se dogodilo. Trepnula sam i počešala se po
glavi dok sam nastojala pribrati se, a Mark je uzdahnuo s olakšanjem.
»Puno je čudnije gledati nekoga kako to radi nego sam to učiniti.«
»U nevolji je«, rekla sam i pokušala opet ustati. »U nevolji je, a ja ne
znam što učiniti...«
Imali su pravo kad su rekli da nema šanse da mogu brzo doći k Lissi. Čak
i da sam poslušala Abea i nazvala školu... Nisam bila sigurna gdje se
Lissa nalazi i bi li mi itko povjerovao. Pomislila sam kako bih se mogla
vratiti i otkriti gdje je Lissa, ali Avery bi me vjerojatno opet izbacila. Iz
onog što sam na brzinu osjetila, Lissa uza se nije imala mobitel, naravno.
Pravila za mobitele u razredu bila su stroga pa je ona svoj obično
ostavljala u sobi.
Ali znala sam nekoga tko bi mogao imati mobitel. I tko bi mi vjerovao.
»Ima li tko telefon?« upitala sam.
Abe mi je dao svoj, a ja sam nazvala Adrianov broj, iznenađena što ga
znam napamet. Adrian se ljutio na mene, ali bilo mu je stalo do Lisse. On
će joj pomoći, koliko god mene mrzio. I on će mi vjerovati kada mu
objasnim ludu urotu uzrokovanu duhom.
Ali, kada sam s druge strane dobila odgovor, bila je to njegova govorna
pošta, a ne on sam.
»Znam da ste očajni što me niste pronašli«, čuo se njegov veseo glas, »ali
ostavite poruku i pokušat ću vam što prije olakšati agoniju.«
Prekinula sam vezu osjećajući se izgubljeno. Naglo sam pogledala
Oksanu jer mi je na pamet pala jedna od mojih luđih zamisli.
»Ti... ti to možeš... ono kada aktivno uđeš u nečiji um i dodirneš im misli,
zar ne? Kao što si meni učinila?«
Napravila je grimasu.
»Da, ali to nije nešto što volim raditi. Mislim da nije ispravno.«
»Možeš li im nametnuti svoju volju kada im uđeš u glavu?«
252
Pogledala me s još više gađenja.
»Pa da, naravno... to dvoje je ustvari jako slično. Ali posegnuti u nečiji
um je jedno, a prisiliti ih na neželjeno ponašanje nešto je posve drugo.«
»Moja prijateljica sprema se učiniti nešto opasno«, rekla sam. »To bi je
moglo ubiti. Netko upravlja njome, ali ja joj ne mogu pomoći. Veza mi ne
dopušta da aktivno dođem do nje. Mogu samo gledati. Ako ti možeš ući u
njezinu glavu i natjerati je da iziđe iz opasnosti...«
Oksana je odmahnula glavom.
»Čak i da moral nije problem, ne mogu ući u um nekoga tko nije ovdje, a
kamoli nekoga koga nisam nikada upoznala.«
Provukla sam ruku kroz kosu, a panika me prožimala. Poželjela sam da
Oksana zna hodati snovima. Tako bi barem bila učinkovita na daljinu. Sve
te moći duha kao da su bile jedinstvene. Svaka je imala posebnu nijansu.
Netko tko je mogao hodati snovima mogao bi napraviti sljedeći korak i
posjetiti nekoga tko je budan.
Na pamet mi je pala još luđa zamisao. Danas je bio dan revolucionarnih
ideja.
»Oksana... možeš ući u moj um, zar ne?«
»Da«, potvrdila je.
»Ako... ako ja u to vrijeme budem u glavi svoje djeliteljice veze, možeš li
posegnuti u moj um i onda ući u njezin? Mogu li ja, kao, biti neka
poveznica između vas?«
»Nisam nikada čuo za takvo što«, promrmljao je Mark.
»Zato što prije nismo imali toliko korisnika duha i od sjenke poljubljenih
na jednom mjestu«, istaknula sam.
Abe je, normalno, izgledao potpuno izgubljen.
Sjena je prešla preko Oksanina lica.
»Ne znam...«
»Ili će upaliti ili neće«, rekla sam. »Ako ne upali, nikome ništa. Ali ako
možeš preko mene doći do nje... onda joj možeš nametnuti svoju volju.«
Htjela je nešto reći, ali prekinula sam je. »Znam, znam... misliš da je to
pogrešno. Ali druga korisnica duha? Ona je to što je pogrešno. Moraš
samo narediti Lissi da se ostavi opasnosti. Sprema se skočiti kroz prozor!
Zaustavi je, a ja ću doći do nje za dan-dva i sve srediti.«
Kada sam rekla srediti stvari, mislila sam unakaziti Averyno lijepo lice
mnoštvom masnica.
Već sam se bila navikla da svi, a posebno odrasli, odbacuju moje
neobične zamisli i izjave. Jedva sam ljude uvjerila da je Viktor oteo Lissu
i jednako mi je bilo teško uvjeriti čuvare da je škola napadnuta.
253
Zbog toga je u ovakvim situacijama dio mene gotovo očekivao otpor. Ali,
koliko god oni bili stabilni, Oksana i Mark su veći dio života proveli
boreći se s duhom. Ludost je za njih nekako bila normalna i trenutak
poslije Oksana više nije protestirala.
»Dobro«, rekla je. »Daj mi ruke.«
»Što se događa?« upitao je Abe, i dalje potpuno izbezumljen. To što je za
promjenu on bio taj koji je izvan igre odobrovoljilo me je.
Mark je promrmljao Oksani nešto na ruskom i poljubio je u obraz.
Upozoravao ju je da se pazi, nije ju korio zbog odluke. Znala sam da bi on
htio isto da se ona nalazila na Lissinu mjestu. Ljubav koja je bljesnula
između njih bila je toliko duboka i jaka da sam se gotovo predomislila.
Takva me ljubav podsjetila na Dimitrija, a ako si dopustim da još jedan
tren mislim o njemu, proživjet ću prošlu noć...
Uhvatila sam Oksanine ruke i osjetila kako mi se želudac zgrčio. Nije mi
se sviđala ideja da mi netko bude u glavi iako je to bio licemjeran stav za
nekoga tko je neprestano putovao u um svoje najbolje prijateljice. Oksana
mi se slabašno nasmiješila, ali bilo je očito da je jednako nervozna kao i
ja.
»Oprosti«, rekla je. »Mrzim to raditi ljudima...«
I onda sam osjetila istu stvar koja se dogodila kada bi me Avery istjerala.
Osjećaj je bio kao da netko fizički dodiruje moj mozak. Uzdah mi je
pobjegao s usana dok sam gledala u Oksanine oči, a valovi vrućine i
hladnoće prolazili su mi tijelom. Oksana mi je bila u glavi.
»A sada pođi k prijateljici«, rekla je.
I jesam. Usredotočila sam misli na Lissu i pronašla je kako i dalje stoji na
prozoru. Bolje da je tamo nego na tlu, ali i dalje sam htjela da siđe i vrati
se u svoju sobu prije nego što se dogodi nešto loše. To pak nije bilo u
mojoj moći. Ja sam bila samo poput neke vrste taksija. Oksana je bila ta
koja je morala doslovno nagovoriti Lissu da siđe. Samo, nisam vidjela
nikakve znakove toga da je došla sa mnom. Kada sam uskočila u Lissin
um, prestala sam osjećati Oksanino prisustvo. Više nisam osjećala
škakljanje u glavi.
Oksana, pomislila sam. Jesi li tu?
Nije bilo odgovora, barem ne od Oksane. Odgovor je stigao iz potpuno
neočekivanog izvora.
Rose?
U glavi sam čula Lissin glas. Ukočila se na prozoru i naglo se prestala
smijati čemu god da se smijala s Avery. Osjetila sam Lissin strah i
zbunjenost dok se pitala je li me umislila.
254
Pogledom je pretražila prostoriju, a oči su joj preletjele preko Avery.
Avery je shvatila da se nešto događa i lice joj je postalo oštro. Osjetila
sam poznati osjećaj njezine prisutnosti u Lissinoj glavi i nisam se
iznenadila kada me Avery opet pokušala izbaciti.
Samo, nije uspjela.
Prije bih Averyno izbacivanje uvijek osjetila poput fizičkoga guranja.
Imala sam dojam kako se sada, kada je to pokušala, osjećala kao da udara
u zid. Više me nije bilo lako istjerati. Oksana je nekako bila sa mnom i
davala mi je svoju snagu. Lissa je i dalje gledala prema Avery i vidjela
sam kako se te prekrasne oči šire od šoka što me ne može kontrolirati.
Oh, pomislila sam. Da vidim što imaš, kujo!
Rose? Opet sam čula Lissin glas. Jesam li poludjela?
Ne još. Ali moraš sići, odmah. Mislim da te Avery pokušava ubiti.
Ubiti? Čula sam i osjetila Lissinu sumnjičavost. Ona to ne bi nikada
učinila.
Gle, nećemo se sada svađati oko toga. Samo siđi s prozora.
Osjetila sam poriv u Lissi, osjetila sam promjenu i počela je spuštati jednu
nogu. Potom, kao da ju je zaustavilo nešto u samom bitku. Noga joj je
ostala na mjestu... i polako postala nestabilna...
To je bilo Averyno djelo. Pitala sam se može li Oksana koja je vrebala u
pozadini veze nadvladati tu kompulziju. Ne, Oksana nije aktivno
sudjelovala. Moć njezina duha nekako je dovela do toga da ja aktivno
komuniciram s Lissom, ali ona je ostala pasivna. Očekivala sam da ću biti
samo poveznica i da će Oksana skočiti u Lissin um i natjerati je da siđe.
Ali situacija je bila obrnuta, a ja nisam imala moć kompulzije. Imala sam
samo svoj slavni razum i moći uvjeravanja.
Lissa, moraš se boriti s Avery, rekla sam. Ona je korisnica duha i
upravlja tobom. Ne znam nikoga tko ima jaču moć kompulzije od tebe.
Trebala bi se moći boriti protiv nje.
Odgovorio mi je strah.
Ne mogu... Ne mogu sada vladati kompulzijom.
Zašto ne?
Jer sam pila.
Zastenjala sam u glavi. Naravno. Zato je Avery uvijek bila spremna
ponudili Lissi alkohol. To bi otupilo duh, kao što je Adrian demonstrirao
svojim čestim opijanjima. Avery je poticala Lissu da pije kako bi snaga
njezina duha oslabjela i kako bi pružila manje otpora. Česte su bile
prigode kada Lissa nije mogla odrediti koliko je Avery popila. Gledano
unatrag, Avery je puno glumila.
255
Onda koristi običnu snagu volje, rekla sam joj. Moguće je oduprijeti se
kompulziji.
To je bila istina. Kompuizija nije automatski bila karta za dominaciju
svijetom. Neki ljudi bili su bolji u odolijevanju od drugih iako su strigoji i
korisnici duha svakako komplicirali stvari.
Osjetila sam kako Lissa postaje odlučna, osjetila sam kako ponavlja u
glavi moje riječi da mora biti snažna i sići s prozorske daske. Radila je na
tome da odgurne impuls koji joj je Avery zasadila u glavi i, iako nisam
znala kako, otkrila sam da ga i sama pokušavam izgurati. Lissa i ja
udružile smo snage i počele gurati Avery.
U fizičkom svijetu Avery i Lissa gledale su se u oči dok se psihička borba
nastavljala. Koncentraciju na Averynu licu odjednom je zamijenio šok.
Primijetila je da se ja borim zajedno s Lissom. Nabrala je obrve, a kada je
progovorila, obraćala se meni, a ne Lissi.
»Oh«, prosiktala je, »ne želiš imati posla sa mnom.«
Ne?
Osjetila sam val vrućine i onaj osjećaj da mi je netko posegao u um.
Samo, to nije bila Oksana. Bila je to Avery i marljivo je pretraživala moje
misli i sjećanja. Sada sam shvatila što je Oksana mislila kada je rekla da je
to invanzivno i povreda druge osobe. Nije to bilo samo gledanje nečijim
očima, bilo je to špijuniranje nečijih najintimnijih misli.
I tada se svijet oko mene rastopio. Stajala sam u sobi koju nisam mogla
prepoznati. Na tren sam mislila da sam opet na Galininu imanju. Svakako
je ostavljalo dojam bogatog mjesta. Ali ne. Nakon malo istraživanja
shvatila sam da uopće nije isto. Namještaj je bio drukčiji. Čak je i osjećaj
bio drukčiji. Galinin dom bio je prekrasan, ali i hladan i bezličan. Ovo
mjesto bilo je udobno i očito ga je netko volio. Preko udobnog naslonjača
bila je nemarno prebačena prostirka, kao da je netko, a možda i dvije
osobe, ležao ispod nje. Iako soba nije bila baš neuredna, posvuda su bile
razbacane stvari, knjige, uokvirene slike, koje su pokazivale da se uistinu
koristi i nije samo izložak.
Otišla sam do male police i podigla jedan okvir sa slikom. Gotovo sam ga
ispustila kada sam vidjela što je na njoj. Bila je to slika Dimitrija i mene,
ali ja nisam imala uspomenu na to. Stajali smo zagrljeni i lica smo
približili kako bismo oboje bili u kadru. Ja sam se široko osmjehivala, a i
on se sretno smijao, osmijehom koji sam rijetko kad vidjela na njegovu
licu. Omekšao je nešto neustrašivosti karakteristične za sebe i izgledao još
više seksi nego što sam smatrala mogućim. Pramen meke smeđe kose
ispao je iz njegova repa i počivao mu na obrazu. Iza nas je bio grad koji
256
sam odmah prepoznala: Sankt Peterburg. Namrštila sam se. Ne, ovo je
definitivno bila slika koja nije mogla postojati.
Još sam je proučavala kada sam čula kako netko ulazi u sobu. Kada sam
vidjela tko, srce mi je stalo. Drhtavim rukama odložila sam okvir natrag
na policu i povukla se nekoliko koraka.
Bio je to Dimitri.
Nosio je traperice i ležernu crvenu majicu koja je savršeno prianjala uz
njegovo vitko mišićavo tijelo. Kosa mu je bila raspuštena i vlažna kao da
je upravo izišao ispod tuša. Nosio je dvije šalice i nasmijao se kada me
ugledao.
»Još se nisi obukla?« pitao je i odmahnuo glavom. »Oni dolaze svakoga
trena.«
Spustila sam pogled i vidjela da nosim karirani donji dio pidžame od
flanela i top. Predao mi je šalicu, a ja sam bila previše zaprepaštena učiniti
bilo što drugo osim uzeti je. Virnula sam što je unutra, vruća čokolada, a
potom ponovno pogledala u njega. Nije bilo crvenila u njegovim očima,
nije bilo zlobe na njegovu licu. Samo prelijepa toplina i ljubav. Bio je moj
Dimitri, onaj koji me volio i štitio. Onaj koji je imao čisto srce i dušu...
»Tko... tko dolazi?« upitala sam.
»Lissa i Christian. Dolaze na doručak.« Zbunjeno me pogledao. »Jesi li
dobro?«
Osvrnula sam se oko sebe i upila detalje udobne sobe. Kroz prozor sam
vidjela dvorište puno drveća i cvijeća. Svjetlost sunca prodirala je do
tepiha. Okrenula sam se natrag prema njemu i zatresla glavom.
»Što je ovo? Gdje smo to?«
Njegov zbunjeni izraz zamijenilo je mrštenje. Zakoračio je prema meni,
uzeo mi šalicu i odložio je zajedno sa svojom na policu. Položio je ruke
na moje bokove, a ja sam se lecnula, ali se nisam istrgnula iz njegovih
ruku, kako bih mogla kada je toliko izgledao poput mog Dimitrija?
»Ovo je naša kuća«, rekao je i privukao me k sebi. »U Pennsylvania«
»Pennsylvania... jesmo li na kraljevskom dvoru?«
Slegnuo je ramenima.
»Nekoliko kilometara dalje.«
Polako sam odmahnula glavom.
»Ne... to nije moguće. Ne možemo imati zajednički dom. I definitivno ne
toliko blizu ostalih. Nikada nam ne bi dopustili.« Da u nekom ludom
svijetu Dimitri i ja živimo zajedno, morali bismo to čini u tajnosti, na
kakvom udaljenom mjestu poput Sibira.
»Ti si ustrajala«, rekao je s malim smiješkom. »A njima nije bitno.
Prihvatili su to. Uostalom, rekla si da moramo živjeti blizu Lisse.«
257
Vrtjelo mi se u glavi. Što se događalo? Kako je ovo bilo moguće? Kako
mogu živjeti s Dimitrijem, a posebno tako blizu moroja? Nešto nije bilo u
redu, ali ipak, osjećaj je bio dobar. Osvrnula sam se i shvatila kako bi to
mogao biti moj dom. Osjetila sam ljubav u tom domu, povezanost koju
smo Dimitri i ja imali s njim. Ali, kako mogu biti s Dimitrijem? Nisam li
trebala raditi nešto drugo? Nisam li trebala biti negdje drugdje?
»Ti si strigoj«, rekla sam konačno. »Ne... ti si mrtav. Ubila sam te.«
Prešao je prstom preko mog obraza i dalje se tužno smiješeći.
»Izgledam li mrtvo? Izgledam li poput strigoja?«
Nije se doimao takvim. Izgledao je divno, seksi i snažno. Bio je sve što
sam pamtila, sve što sam voljela.
»Ali bio si...« Ušutjela sam, i dalje zbunjena. Nešto nije bilo u redu. Nešto
sam morala učiniti, ali i dalje se nisam mogla sjetiti što bi to bilo. »Što se
dogodilo?«
Vratio je ruku na moj bok i povukao me u čvrst zagrljaj.
»Spasila si me«, promrmljao mi je u uho. »Tvoja ljubav me spasila, Roza.
Vratila si me kako bismo mogli biti zajedno.«
Jesam li? Ni toga se nisam sjećala. Ali sve je djelovalo toliko stvarno i
osjećaj je bio divan. Nedostajale su mi njegove ruke oko mene. Grlio me
kao strigoj, ali nikada ovako. A kada se sagnuo i poljubio me, bila sam
sigurna da nije strigoj. Nisam znala kako sam se ranije kod Galine mogla
zavaravati. Ovaj je poljubac bio pun života. Gorio je u mojoj duši, a dok
su moje usne željno odgovarale njegovim, osjetila sam onu vezu koja mi
je govorila kako na svijetu za mene ne postoji nitko drugi osim njega.
Samo, nisam se mogla osloboditi osjećaja kako ne bih trebala biti ovdje.
Ali gdje sam trebala biti?
Lissa... imalo je veze s Lissom...
Prekinula sam poljubac, ali ne i zagrljaj. Oslonila sam glavu na njegova
prsa.
»Zbilja sam te spasila?«
»Tvoja je ljubav bila prejaka. Naša je ljubav bila prejaka. Čak nas ni
nemrtvi nisu mogli rastaviti.«
Htjela sam vjerovati u to. Očajno. Ali onaj glas mi je i dalje dosađivao u
glavi... Lissa. Što s Lissom? I onda sam se sjetila. Lissa i Avery. Morala
sam spasiti Lissu od Avery. Naglo sam se udaljila od Dimitrija, a on me
iznenađeno gledao.
»Što radiš?«
»Ovo nije stvarno«, rekla sam. »Ovo je trik. Ti si i dalje strigoj. Ne
možemo biti zajedno, ne ovdje, ne među morojima.«
258
»Naravno da možemo.« U njegovim dubokim smeđim očima vidjela sam
povrijeđenost koja mi je slomila srce. »Ne želiš biti sa mnom?«
»Moram se vratiti Lissi....«
»Zaboravi je«, rekao je i ponovno mi prišao. »Zaboravi sve. Ostani sa
mnom, možemo imati sve što smo ikada željeli, Rose. Možemo svaki dan
provesti zajedno i buditi se zajedno svako jutro.«
»Ne.«
Još sam se više udaljila od njega. Znala sam da će me inače opet poljubiti,
a onda ću doista biti izgubljena. Lissa me trebala. Lissa je bila u zamci.
Svakom sekundom vraćali su mi se detalji o Avery Ovo je bila iluzija.
»Rose?« upitao je. Glas mu je bio pun boli. »Što to radiš?«
»Žao mi je«, rekla sam i osjetila da sam na rubu suza. Lissa. Morala sam
otići k Lissi. »Ovo nije stvarno. Tebe više nema. Ti i ja nikada nećemo
moći biti zajedno, ali njoj još mogu pomoći.«
»Voliš li je više od mene?«
Lissa mi je postavila gotovo isto pitanje kada sam odlazila u lov na
Dimitrija. Bilo mi je suđeno stalno birati između njih dvoje.
»Volim vas oboje«, odvratila sam.
Rekavši to, napregnula sam svu snagu volje i odgurnula se natrag k Lissi,
gdje god ona bila. Iskreno, mogla sam provesti ostatak vremena u tom
izmišljenom svijetu i živjeti s Dimitrijem u toj kući, budeći se s njim
svakoga jutra kao što je rekao. Ali to nije bilo stvarno. Bilo je prelagano, a
ako sam išta naučila, bilo je to da život nije lagan.
Uz užasan napor odjednom sam se našla kako opet gledam sobu na
Akademiji. Usredotočila sam se na Avery koja je pogledom vodila rat s
Lissom i sa mnom. Izvukla je sjećanja koja su me najviše proganjala i
pokušala me zbuniti i otrgnuti od Lisse maštarijom koju sam željela više
od ičega drugog na svijetu. Pobijedila sam njezinu mentalnu zamku i
osjećala se prilično zadovoljno, iako me srce boljelo. Poželjela sam da
mogu izravno komunicirati s njom i reći joj što mislim o njoj i njezinoj
igrici. Ali to nije bilo moguće pa sam pridružila svoju snagu volje Lissinoj
te smo zajedno sišle s prozora i stale na pod sobe.
Avery se vidno znojila, a kada je shvatila da je izgubila psihičko
nadmetanje, lice joj je poprimilo jako ružan izraz.
»Dobro«, rekla je. »Postoje i lakši načini da te ubijem.«
Odjednom je Reed ušao u sobu i izgledao je ratoborno kao i uvijek.
Nisam imala pojma odakle se on pojavio ni kako je znao da treba doći
točno u tom trenutku, ali krenuo je ispruženih ruku ravno na Lissu. Iza nje
se nalazio otvoren prozor i nije trebalo biti posebno pametan da se shvate
259
njegove namjere. Avery je pokušala navesti Lissu da skoči koristeći
kompulziju. Reed će je jednostavno gurnuti.
Razgovor koji smo Lissa i ja vodile u mislima trajao je sekundu.
Dobro, rekla sam joj. Evo kako ćemo. Morat ćemo zamijeniti uloge.
O čemu govoriš? Strah joj je kolao tijelom, što je bilo razumljivo s
obzirom na to da će je Reedove ruke za tren zgrabiti.
Pa, rekla sam, ja sam upravo sudjelovala u mentalnom ratu snaga, što
znači da se ti moraš boriti. A ja ću ti pokazati kako.
Dvadesetosmo poglavlje
Lissa nije morala ništa reći kako bi izrazila nevjericu. Osjećaj potpunog
zaprepaštenja ulio se u mene i izrazio više nego što bi riječi mogle.
Međutim, ja sam joj imala nešto važno za reći:
Sagni se!
Mislim da je tako brzo reagirala zbog iznenađenja. Bacila se na pod.
Pokret je bio nespretan, ali izmakla je Reedovu izravnom napadu i
odmaknula se od prozora. Reed je ipak naletio na njezino rame i udario je
sa strane u glavu, ali bio je to samo lagan sudar koji je prouzročio
neznatnu bol.
Naravno, »neznatna bol« imala je različito značenje za mene i nju. Lissa
je nekoliko puta prošla mučenje, ali njezine su bitke uglavnom bile
mentalne. Nikada nije sudjelovala u fizičkom okršaju. Meni je bila
normalna stvar da me netko baci u zid, ali njoj je lagan udarac u glavu bio
bolan.
Otpuži, naredila sam joj. Makni se od njega i od prozora. Kreni prema
vratima ako možeš.
Lissa se počela četveronoške odmicati, ali bila je prespora. Reed ju je
uhvato za kosu. Osjećala sam se kao da se igramo pokvarenog telefona.
Uz kašnjenje s kojim sam joj predavala naredbe i dok je ona smišljala
kako reagirati, bilo mi je kao da šaljem poruku preko pet ljudi prije nego
što stigne do nje. Poželjela sam da mogu kontrolirati njezino tijelo poput
kakvog lutkara, ali nisam bila korisnica duha.
Ovo će boljeti, ali okreni se koliko možeš i udari ga.
I boljelo je. Kada je pokušala okrenuti tijelo, to je pojačalo njegov stisak
na njezinoj kosi. Ali bila je prilično uspješna i počela je mlatiti Reeda.
Udarci joj nisu bili jako koordinirani, ali dovoljno su ga iznenadili pa je
pustio njezinu kosu i pokušao odbiti napad. Tada sam primijetila da ni on
260
nije posebno vješt. Istina, bio je jači od nje, ali očito nije prošao nikakvu
borilačku obuku, nego je znao izvesti samo nekoliko udaraca i zauzeti
prijeteći stav. Nije došao ovamo kako bi se tukao, došao ju je samo
gurnuti kroz prozor.
Pobjegni ako možeš, pobjegni ako možeš.
Četveronoške se povukla, ali nije puzala prema vratima, nego dublje u
sobu, sve dok leđima nije udarila u stolicu na kotačiće.
Zgrabi to. Udari ga.
To je bilo lako reći. Bio je na njoj, nastojeći je zgrabiti i podignuti na
noge. Uhvatila je stolicu i pokušala je gurnuti prema njemu. Ja sam htjela
da je podigne i udari ga njome, ali to njoj nije bilo baš jednostavno. Ipak,
uspjela se uspraviti i postaviti stolicu između sebe i njega. Uputila sam je
da ga nastavi udarati njome kako bi ga natjerala na povlačenje. Bilo je
nekog učinka, ali nije imala pravu snagu potrebnu da mu doista nanese
bol.
U međuvremenu sam napola očekivala da se i Avery uključi u borbu. Ne
bi trebalo puno truda kako bi pomogla Reedu i nadvlada Lissu. Umjesto
toga krajičkom oka vidjela sam da Avery sjedi potpuno mirno, da su joj
oči staklaste i odsutne. Dobro. To je bilo čudno, ali nisam se žalila što ona
ne sudjeluje u borbi.
Lissa i Reed još uvijek su se borili i morala sam je izvući.
Braniš se, rekla sam joj. Moraš ga napasti.
Napokon sam od nje dobila izravan odgovor.
Molim? Ne mogu to učiniti! Nemam pojma kako!
Pokazat ću ti. Udari ga, po mogućnosti između nogu. To bi srušilo većinu
tipova.
Bez riječi sam joj pokušala poslati osjećaje i naučiti je kako ukočiti mišiće
i udariti nogom. Ohrabrila se i odgurnula stolicu tako da između nje i
Reeda nije bilo ničega. To ga je zateklo nespremnog, a njoj je pružilo
kratku priliku. Udarila je nogom. Promašila je cilj, ali pogodila ga je u
koljeno, što je bilo gotovo jednako dobro. Noga ga je izdala te se srušio
pokušavajući se uhvatiti za stolicu.
U tom trenu Lissa nije trebala poticaj da pojuri prema vratima, samo što je
nešto blokiralo vrata. Upravo je ušao Simon. Na tren smo i Lissa i ja
osjetile olakšanje. Čuvar! Čuvari su značili sigurnost. Čuvari su nas štitili.
Ali stvar je bila u tome da je ovaj čuvar radio za Avery i ubrzo je postalo
jasno kako njegove usluge pružaju više od obične zaštite od strigoja.
Ušetao je u prostoriju i bez oklijevanja zgrabio Lissu te je grubo odvukao
natrag prema prozoru.
MIN@
261
Oklijevala sam s daljnjim uputama. Bila sam dobar trener kada sam joj
pokazivala kako se obraniti od natmurenog tinejdžera. Ali čuvar? A
natmureni tinejdžer se oporavio i pridružio Simonu kako bi dovršili
posao.
Koristi kompulziju!
To je bio moj posljednji očajnički pokušaj. To je bila Lissina snaga.
Nažalost, iako joj je organizam preradio dovoljno alkohola da joj se
popravi koordinacija, i dalje je utjecao na njezinu kontrolu duha. Mogla je
dotaknuti tu moć, ali ne jako. Kontrola joj je bila nespretna. Ipak, snaga
volje bila joj je snažna. Pristupila je duhu koliko je mogla i pretvorila ga u
kompulziju. Ništa se nije dogodilo. Onda sam osjetila čudno škakljanje u
glavi. Prvo sam mislila kako se Avery vratila, ali umjesto da netko
posegne u mene, bilo je kao da netko poseže kroz mene.
Snaga je prokolala u Lissu i shvatila sam što se zapravo dogodilo. Oksana
je i dalje bila tu, negdje u pozadini, i ponovno je podarila svoju snagu,
kroz mene ju je poslala Lissi. Simon se sledio i bilo je gotovo zabavno.
Malo se trzao, ljuljao naprijed-natrag dok joj se pokušavao približiti i
dovršiti smrtonosnu zadaću. Bilo je kao da se zaglavio u želeu.
Lissa se bojala pomaknuti kako ne bi izgubila kontrolu nad njim. I Reed
je predstavljao problem jer njega nije kontrolirala kompulzijom, ali u tom
trenu djelovao je zbunjen time što se događalo Simonu da bi reagirao.
»Ne možeš me samo ubiti!« uzviknula je Lissa. »Zar ne misliš da će ljudi
postavljati pitanja kada otkriju da sam gurnuta kroz prozor?«
»Neće primijetiti«, odvratio je Simon ukočeno. Čak su i te riječi
zahtijevale trud. »Ne kada ponovno oživiš. A ako ne možeš, bit će to
samo tragična nesreća koja je snašla problematičnu djevojku.«
Počeo se boriti protiv njezine kompulzije. Njezina moć, iako je i dalje
postojala, malo je oslabjela, negdje je istjecala. Sumnjala sam da je to
zbog Averyna utjecaja ili da je uzrokuje Lissin mentalni umor. Možda
oboje. Nadmoćan samozadovoljan pogled prešao je Simonovim licem pa
se bacio naprijed i tada...
Ponovno se sledio.
Sjajna zlatna aura zasjala je u kutu Lissina vidnog polja. Bacila je pogled
dovoljno da vidi Adriana na dovratku. Pogled na njegovu licu bio je
komičan, ali šokiran ili ne, shvatio je dovoljno da napadne Simona. Sada
je Adrianova kompulzija držala čuvara na mjestu. Lissa se udaljila i opet
je pazila da se drži podalje od prokletoga otvorenog prozora.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:21 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
»Drži ga!« povikala je Lissa.
Adrian je napravio grimasu.
»Ja... ne mogu. Koji je to vrag? Kao da je još netko u njemu...«
262
»Avery«, rekla je Lissa i brzo je pogledala.
Averyno lice bilo je blijedo čak i za moroja. Teško je disala i još se više
znojila. Borila se protiv Adrianove kompulzije. Nekoliko sekundi poslije,
Simon se opet oslobodio. Krenuo je prema Lissi i Adrianu iako su mu
pokreti bili usporeni.
Kučkin sin, pomislila sam.
Što sad? upitala je Lissa.
Reed. Kreni na Reeda. Eliminiraj ga iz okršaja.
Tijekom borbe sa Simonom, Reed je stajao sleđen i fasciniran ih je
promatrao. Kao i čuvarovi, i Reedovi su pokreti djelovali usporeno. Ipak,
ponovno je kretao na Lissu. Simon je, činilo se, shvatio kako je Adrian
izravna prijetnja pa se usmjerio na njega.
A što s Adrianom? upitala je Lissa.
Mora se sam snaći na minutu. Dođi do Reeda. Onesvijesti ga.
Molim???
Ipak se usmjerila na njega i kretala se s odlučnošću koja me ispunila
ponosom. Prijezir mu je izobličio lice. Ali bio je mahnit i pretjerano
samopouzdan, nije jasno razmišljao te se i dalje nezgrapno kretao. Opet
sam bez riječi pokušala podučiti Lissu. Nisam je mogla natjerati da nešto
učini, ali pokušala sam joj pokazati kakav je osjećaj nekoga udariti. Kako
da zamahne rukom, kako da pravilno stisne šaku, kako da joj udarac bude
snažan. Nakon što sam vidjela njezine prethodne udarce, najbolje čemu
sam se mogla nadati bio je pristojan pokušaj, dovoljno da ga zaustavi i
odgodi njegov napad.
A tada se dogodilo nešto uistinu divno.
Lissa ga je bubnula u nos. Mislim, doista bubnula. Obje smo čule udarac,
čule smo kako mu se nos slomio. Počeo je krvariti. Odletio je unatrag, a
Lissa i ja smo zaprepašteno gledale. Nikada, nikada ne bih pomislila da je
Lissa sposobna učiniti takvo što. Ne slatka, graciozna, prelijepa Lissa.
Htjela sam skakati i plesati od veselja. Ali još nije bilo gotovo.
Nemoj stati! Udari ga opet. Moraš ga onesvijestiti!
Jesam! povikala je, užasnuta onim što je učinila. Usto, šaka ju je užasno
boljela. Taj dio nisam baš spomenula tijekom obuke.
Ne, moraš ga onesposobiti, rekla sam joj. Mislim da on i Avery dijele
vezu, ona vjerojatno crpi snagu iz njega.
Sada je imalo smisla to što se ukočio kada je Avery crpila snagu iz njega
za svoju kompulziju, zašto se znao pojaviti u pravom trenutku. Pozvala ga
je preko njihove veze.
Lissa je opet krenula na Reeda. Udarila ga je još dva puta, pri čemu mu je
263
glava tresnula o zid. Rastvorio je usne i lice mu se opustilo. Pao je na pod,
tupo gledajući ispred sebe. Nisam bila sigurna je li potpuno bez svijesti,
ali u tom trenu nije bio prijetnja. S boka sam čula tih povik od Avery.
Lissa se okrenula prema Adrianu i Simonu. Adrian je odustao od svih
pokušaja kompulzije jer ga je Simon napadao punom snagom.
Adrianovo je lice pokazivalo da je primio nekoliko udaraca i shvatila sam
da ni on poput Lisse nikada nije sudjelovao u fizičkom sukobu. Bez
potrebe za mojim uputama, Lissa je prešla sobu do njih i počela koristiti
kompulziju. Simon se iznenađeno lecnuo. To nije zaustavilo njegov
napad, ali ulovilo ga je nespremnog. Lissa je i dalje bila slaba, ali njegovi
štitovi malo su oslabjeli, kao što sam i posumnjala da hoće.
»Pomozi mi!« povikala je Lissa.
Simon je na tren posustao pa je i Adrian pokušao upravljati duhom. Lissa
je osjetila i vidjela promjenu u njegovoj auri dok mu je tijelom kolala
magija. Osjetila je kako joj se pridružio u psihičkom napadu na Simona, a
trenutak poslije osjetila sam kako se i Oksana uključila u sukob. Htjela
sam se igrati vojskovođe i izvikivati naredbe, ali ovo više nije bila moja
bitka.
Simon je raskolačio oči i pao na koljena. Lissa je mogla osjetiti drugo
dvoje korisnika duha i malo ju je iznenadila Oksanina prisutnost, imala je
nejasan osjećaj kako svatko od njih Simonu radi nešto drugo. Lissa ga je
pokušavala natjerati da prekine napad i mirno sjedi. Kratak dodir s
Adrianovom magijom rekao joj je kako on pokušava natjerati čuvara da
zaspi, a Oksana ga je pokušavala natjerati da pobjegne iz prostorije.
Različite poruke i sva ta moć pokazali su se previše za njega. Posljednje
Simonove ograde srušile su se i sve one pomiješane poruke pogodile su
ga punom snagom, stvarajući plimni val duha. Srušio se na pod.
Ujedinjena moć magije svih korisnika duha onesvijestila ga je. Lissa i
Adrian okrenuli su se prema Avery, spremi na sve, ali nije bilo potrebe.
Čim je sva ona snaga duha udarila u Simona, Avery je počela vrištati.
Vrištati i vrištati. Uhvatila se za glavu, a zvuk njezina glasa bio je
stravičan i prodoran. Lissa i Adrian razmijenili su poglede, nesigurni što
dalje.
»O, za boga miloga«, uzdahnuo je Adrian umorno. »Kako da je utišamo?«
Lissa nije znala. Razmišljala je da joj priđe i pokuša joj pomoći usprkos
svemu što se dogodilo. Ali, nekoliko trenutaka kasnije, Avery je utihnula.
Nije se onesvijestila poput svojih pomagača. Samo je sjedila i zurila. Više
nije imala onaj omamljeni izraz kao dok je upravljala duhom. Lice joj je
jednostavno bilo... prazno. Kao da u njoj nema ničega.
»Š-što se dogodilo?« upitala je Lissa.
264
Znala sam odgovor.
Duh se iz Simona izlio u nju. Spržio ju je.
Lissa je bila zaprepaštena.
Kako je iz Simona mogao preći u nju?
Povezani su.
Rekla si da je povezana s Reedom!
Da. Povezana je s obojicom.
Lissa je bila previše zbunjena dok se borila za svoj život, ali ja sam
uspjela primijetiti aure svih prisutnih kroz njezine oči. Avery, koja svoju
više nije maskirala, imala je zlatnu kao i Adrian i Lissa. Simon i Reed
imali su gotovo identične. Bile su običnih boja i obrubljene crnilom. Bili
su od sjenke poljubljeni, Avery ih je obojicu vratila iz svijeta mrtvih.
Lissa nije ništa drugo pitala i samo se srušila u Adrianovo naručje. Nije
bilo ničeg romantičnog u tome, samo njihova očajna želja da budu blizu
prijatelju.
»Zašto si došao?« upitala ga je.
»Šališ se? Kako ne bih? Bile ste poput krijesa, s toliko ste duha upravljale.
Osjetio sam ga skroz na drugoj strani kampusa.« Osvrnuo se oko sebe.
»Čovječe, imam puno pitanja.«
»I ja isto«, promrmljala je.
Moram ići, rekla sam Lissi. Osjetila sam malo tuge što ih moram
napustiti.
Nedostaješ mi. Kada ćeš se vratiti?
Uskoro.
Hvala ti. Hvala što si bila tu za mene.
Uvijek. Pomislila sam da se u svom tijelu smiješim. Oh, i Lissa? Reci
Adrianu da se ponosim njime.
Soba na Akademiji izblijedjela je. Opet sam sjedila na krevetu na drugoj
strani svijeta. Abe me zabrinuto promatrao. I Mark je bio zabrinut, ali on
je mislio samo na Oksanu koja je ležala na krevetu pokraj mene. Izgledala
je malo poput Avery, bila je blijeda i znojila se. Mark ju je panično
uhvatio za ruku, preplavljen strahom.
»Jesi li dobro?«
Nasmiješila se.
»Samo sam umorna. Bit ću dobro.«
Htjela sam je zagrliti.
»Hvala ti«, prošaptala sam. »Puno ti hvala.«
»Drago mi je što sam mogla pomoći«, odvratila je. »Ali nadam se da to
neću morati ponoviti. Bilo je... čudno. Nisam sigurna kakvu sam ulogu
odigrala.«
265
»Ni ja.«
Bilo je čudno. Katkada je bilo kao da je Oksana tamo, kao da se bori uz
Lissu i ostale. Katkada sam osjećala kao da se Oksana stopila sa mnom.
Zadrhtala sam. Previše spojenih umova.
»Sljedeći put ti moraš biti uz nju«, dodala je Oksana. »U stvarnom
svijetu.«
Spustila sam pogled na svoje ruke, zbunjena i nesigurna. Na prstu mi je
svjetlucao srebrni prsten. Skinula sam ga i predala joj ga.
»Ovaj me prsten spasio. Može li tebe iscijeliti iako si ga ti napravila?«
Jedan ga je trenutak držala u ruci, a potom mi ga vratila.
»Ne, ali, kao što sam rekla, brzo ću se sama oporaviti.«
To je bila istina. U prošlosti sam vidjela kako bi se Lissa nevjerojatno
brzo oporavila zbog toga što je ispunjena duhom. Gledala sam u prsten, a
na pamet mi je palo nešto što me mučilo: ono o čemu sam mislila kad sam
se sa starim parom vozila u Novosibirsk dok sam gubila svijest.
»Oksana... strigoj je dirao ovaj prsten. I nekoliko trenutaka, dok ga je
imao u rukama, bilo je kao... pa, i dalje je bio strigoj, u to nema sumnje.
Ali dok ga je držao, bilo je gotovo kao da je onaj stari.«
Oksana mi nije odmah odgovorila. Pogledala je Marka i oni su se dugo
gledali u oči. Ugrizao se za usnu i odmahnuo glavom.
»Nemoj«, rekao je. »To je bajka.«
»Što?« uzviknula sam. Gledala sam jedno pa drugo. »Ako znate nešto o
tome, o strigojima, morate mi reći!«
Mark je nešto oštro rekao na ruskom, a u glasu mu se čulo upozorenje.
Oksana je izgledala jednako odlučna.
»Nije na nama da uskratimo informacije«, odgovorila mu je. Okrenula se
prema meni ozbiljna lica. »Mark ti je rekao za moroja kojeg smo davno
sreli... drugog korisnika duha?«
Kimnula sam.
»Da.«
»On je često pričao priče, mislim da većinom nisu bile istinite. Ali jedna
od njih... pa, tvrdio je da je vratio strigoja u život.«
Abe, koji je dosad bio tih, podsmjehnuo se.
»To je bajka.«
»Molim?« Cijeli moj svijet se zavrtio. »Kako?«
»Ne znam. Nikada nije objasnio, a i često je mijenjao detalje. Gubio je
razum i mislim da je izmislio pola stvari koje je rekao«, objasnila je.
»On je lud«, rekao je Mark. »To nije istina. Nemoj se povesti za maštom
nekakva luđaka. Ne zadržavaj se na tome. Nemoj da to postane tvoj
sljedeći osvetnički pohod. Moraš se vratiti svojoj djeliteljici veze.«
266
Progutala sam slinu, a sve emocije na svijetu pomiješale su se u mom
želucu. Je li to bila istina? Je li korisnik duha vratio strigoja među žive?
Teoretski... pa, korisnici duha mogli su iscjeljivati i vraćati mrtve u život,
zašto ne i nemrtve? A Dimi tri... Dimitri je definitivno bio drukčiji dok je
držao prsten. Je li duh utjecao na njega i dotakao neki djelić staroga
Dimitrija? Tada sam samo mislila kako na njega utječu nježna sjećanja na
njegovu obitelj...
»Moram porazgovarati s tim tipom«, promrmljala sam.
Iako nisam znala zašto. Bajka ili ne, bilo je prekasno. Učinila sam to.
Ubila sam Dimitrija. Sada ga ništa nije moglo vratiti, nikakvo čudo duha.
Srce mi je brže zakucalo i jedva sam disala. U mislima sam ga vidjela
kako pada, pada... pada u beskraj s kolcem u prsima. Bi li rekao da me
voli ? To ću se pitati ostatak svoga života.
Preplavili su me bol i tuga, ali u isto vrijeme osjetila sam i olakšanje.
Oslobodila sam Dimitrija tog stanja zla. Donijela sam mu mir i poslala ga
prema sreći. Možda su on i Mason negdje zajedno u raju i vježbaju
čuvarske poteze. Učinila sam ispravnu stvar. Nije bilo mjesta za žaljenje.
Nesvjesna mojih osjećaja, Oksana je odgovorila na moju posljednju
izjavu.
»Mark se nije šalio. Taj je čovjek zbilja lud, ako je uopće još živ. Kad
smo ga posljednji put vidjeli, jedva je uspijevao razgovarati, pa čak i
koristiti magiju. Skriva se negdje. Nitko ne zna gdje je, osim možda
njegov brat.«
»Dosta«, upozorio ju je Mark.
Ali sada se probudila Abeova znatiželja. Nagnuo se naprijed, lukav kao i
obično.
»Kako se zvao taj čovjek?«
»Robert Dora«, odvratio je Mark nakon nekoliko trenutaka oklijevanja.
To nije bio netko koga sam znala i shvatila sam kako sve ovo nema
smisla. Tip je bio izgubljen slučaj i vjerojatno je u napadu ludila zamislio
kako je spasio strigoja. Dimitrija više nije bilo. Taj dio mog života bio je
završen. Morala sam se vratiti Lissi.
Tada sam primijetila da se Abe ukočio.
»Poznaješ li ga?« upitala sam.
»Ne. A ti?«
»Ne.« Proučavala sam Abeovo lice. »Definitivno izgledaš kao da nešto
znaš, Zmey.«
»Čuo sam za njega«, razjasnio je Abe. »On je nezakoniti plemić. Otac mu
je imao aferu, a Robert je rezultat toga. Otac ga je čak uključio u svoju
267
obitelj. Robert i njegov polubrat bili su bliski, ali malo je ljudi znalo za
to.« Ali naravno da je Abe znao. »Doru je prezime Robertove majke.«
To me nije iznenadilo. Doru nije bilo plemićko prezime.
»Kako se otac preživao?«
»Daškov. Trenton Daškov.«
»To je«, rekla sam mu, »ime koje mi je poznato.«
Davno sam upoznala Trentona Daškova kada sam pratila Lissu i njezinu
obitelj na plemićku blagdansku zabavu. Trenton je tada bio star i
pogrbljen, drag, ali na pragu smrti. Moroji su često živjeli dulje od stote,
ali on je dogurao do sto dvadesete, što je bilo prastaro i prema njihovim
mjerilima. Nije bilo ni znaka ni šuškanja da ima izvanbračnog sina, ali
Trentonov zakoniti sin bio je tamo.
Taj je sin čak i plesao sa mnom i iskazao veliku ljubaznost prema
skromnoj dhampirici.
»Trenton je otac Viktora Daškova«, rekla sam. »Govoriš da je Robert
Doru polubrat Viktora Daškova.«
Abe je kimnuo i dalje me pozorno promatrajući. Kako sam već
primijetila, sve je znao. Vjerojatno je znao i moju povijest s Viktorom.
Oksana se namrštila.
»Viktor Daškov je netko važan, zar ne?« U njihovo sibirskoj kolibici ona
je bila udaljena od meteža morojske politike i nije znala da je čovjek koji
je trebao biti kralj u zatvoru.
Prasnula sam u smijeh, ali ne zato što mi je to bilo smiješno. Cijela ova
situacija bila je nevjerojatna, a moja histerija bila je jedini način da iz
tijela izbacim sve te lude osjećaje.
Ogorčenje.
Rezignaciju.
Ironiju.
»Što je toliko smiješno?« upitao je Mark zbunjeno.
»Ništa«, odvratila sam i znala sam da ću, ako se ne prestanem smijati,
vjerojatno briznuti u plač. »U tome i jest stvar. Uopće nije smiješno.«
Kakav divan zaplet u mom životu. Jedina živuća osoba koja bi mogla
znati nešto o spašavanju strigoja bio je polubrat moga najvećeg živućeg
neprijatelja, Viktora Daškova. A jedina osoba koja je znala gdje se Robert
nalazi bio je sam Viktor. Viktor je znao puno o duhu i sada sam shvatila
odakle je to naučio.
Ali nije bilo važno. Ništa od toga više nije bilo važno. I sam je Viktor
mogao znati kako preobraziti strigoje, a ja i dalje ne bih imala koristi od
toga.
268
Dimitri je umro od moje ruke. Više ga nije bilo, spasila sam ga na jedini
način koji sam znala. Jednom sam morala birati između njega i Lisse i
odabrala sam njega. Sada nije bilo sumnje. Odabrala sam nju. Ona je bila
stvarna. Ona je bila živa. Dimitri je bio stvar prošlosti.
Odsutno sam zurila u zid, a onda podigla pogled i pogledala Abea ravno u
oči.
»Dobro, starče«, rekla sam. »Spakiraj me i pošalji kući.«
Dvadesetdeveto poglavlje
Let je na kraju trajao trideset sati.
Doći iz središta Sibira u srce Montane nije bio lako. Letjela sam iz
Novosibirska za Moskvu pa u Amsterdam, potom u Seattle i Missoulu.
Četiri različita leta. Pet različitih zračnih luka. Puno trčanja. Bilo je
iscrpljujuće, ali kada sam u Seattleu predala putovnicu kako bih ušla u
SAD, osjetila sam neobičnu navalu osjećaja... radost i olakšanje.
Prije nego što sam napustila Rusiju mislila sam da bi Abe mogao poći sa
mnom i sam završiti svoju zadaću, osobno me predati osobi koja ga je
unajmila.
»Sada se zbilja vraćaš, zar ne?« upitao me u zračnoj luci. »U školu,
mislim. Nećeš izići iz zrakoplova na jednom od presjedanja i nestati?«
Nasmiješila sam se.
»Ne. Vraćam se na Akademiju.«
»I ostat ćeš tamo?« nastavio je. Nije izgledao onoliko opasno kao u Baji,
ali vidjela sam mu oštar sjaj u očima.
Osmijeh mi je nestao s lica.
»Ne znam što će se dogoditi. Tamo više nije moje mjesto.«
»Rose...«
Podigla sam ruku da ga zaustavim, a moja me odlučnost iznenadila.
»Dosta. Bez prodika. Rekao si kako si unajmljen da me vratiš u SAD.
Nije tvoj posao reći mi što da radim nakon toga.«
Barem sam se nadala da nije. Osoba koja je htjela da se vratim morala je
biti na Akademiji. Ja ću tamo biti uskoro. Oni će pobijediti. Abeove
usluge više nisu bile potrebne.
Usprkos pobjedi, nije izgledao sretan što me ostavlja. Pogledao je u ploču
s odlascima i uzdahnuo.
»Moraš proći kontrolu ili ćeš propustiti let.«
Kimnula sam.
»Hvala na...« Na čemu točno? Pomoći, ili...? »... Na svemu.«
269
Okrenula sam se, kad mi je dotaknuo rame.
»Samo to nosiš?«
Većina moje odjeće bila je razasuta Rusijom. Neki drugi alkemičar
pronašao je cipele, traperice i vestu, a za ostalo sam morala pričekati
povratak u SAD.
»Ma, ne trebam ništa drugo«, rekla sam mu.
Abe je izvio obrvu. Okrenuo se prema jednom od čuvara i rukom pokazao
prema meni. Čuvar je smjesta skinuo svoj kaput i predao mi ga. Tip je bio
mršav, ali kaput mi je ipak bio prevelik.
»Ne, ne trebam...«
»Uzmi ga«, naredio je Abe.
Uzela sam kaput, a na moje zaprepaštenje, Abe je počeo skidati šal koji
mu je bio omotan oko vrata. Bio je to jedan od njegovih ljepših šalova: od
kašmira, istkan nizom jarkih boja, prikladniji za Karibe nego Sibir ili
Montanu. Htjela sam se opet pobuniti, ali njegov me pogled ušutkao.
Omotala sam šal oko vrata i zahvalila mu. Pitala sam se hoću li ga ikada
ponovno vidjeti, ali nisam se potrudila pitati ga to jer sam imala osjećaj da
mi ionako ne bi rekao.
Kad sam trideset sati poslije napokon sletjela u Missoulu, bila sam
prilično sigurna kako ne želim letjeti u skoroj budućnosti, recimo,
sljedećih pet godina. Možda deset. Nisam imala prtljagu pa je izlazak iz
zračne luke bio jednostavan. Abe je izvijestio o mojemu dolasku, ali
nisam imala pojma koga su poslali po mene. Alberta, koja je upravljala
čuvarima na Akademiji, činila mi se vjerojatnim izborom. Ili će možda
doći moja majka. Nikada nisam znala gdje se u svijetu ona nalazila i
odjednom sam je doista željela vidjeti. I ona bi bila logičan izbor.
Stoga sam se poprilično iznenadila kada sam vidjela da je osoba koja me
čekala na izlazu iz zračne luke bio Adrian.
Osmijeh mi je ozario lice i ubrzala sam korak. Snažno sam ga zagrlila i
oboje nas zaprepastila.
»Nikada nisam bila sretnija što te vidim«, rekla sam.
Čvrsto me stisnuo, a potom pustio i odmjerio me s divljenjem.
»Snovi se nikada ne mogu mjeriti s javom, mala dhampirice. Izgledaš
nevjerojatno.«
Oporavila sam se nakon one muke sa strigojima, a Oksana me nastavila
iscjeljivati iako sam se bunila, čak i masnice na mojemu vratu, o kojima
nikada nije pitala. Nisam htjela da itko drugi dozna za njih.
»A ti izgledaš...«
Proučila sam ga. Bio je dobro odjeven kao i uvijek. Nosio je vuneni kaput
do koljena i zeleni šal koji mu je pristajao uz oči.
270
Tamnosmeđa kosa bila je brižno razbarušena kako je on volio, ali njegovo
lice, ah! Kao što sam već rekla, Simon ga je nekoliko puta dobro opalio.
Jedno oko bilo mu je natečeno i okruženo masnicom. Ipak, kada sam
razmislila o njemu i svemu što je učinio... pa, mane nisu bile bitne.
»... Prezgodno.«
»Lažljivice«, rekao je.
»Nije li ti Lissa mogla iscijeliti šljivu na oku?«
»To je moj simbol časti. Izgledam muževnije. Dođi, kočija te čeka.«
»Zašto su poslali tebe?« pitala sam dok smo hodali prema parkiralištu.
»Trijezan si, je l’ da?«
Nije se udostojio odgovoriti na to.
»Pa škola nema službene odgovornosti prema tebi s obzirom na to da si se
ispisala i sve to. Tako oni nisu bili dužni doći po tebe. Nitko od tvojih
prijatelja ne smije napustiti kampus, ali ja? Ja sam slobodan duh, samo
visim tamo. Pa sam unajmio auto i evo me.«
Njegove su riječi izazvale u meni različite reakcije. Bila sam dirnuta što
se potrudio doći po mene, ali brinuo me dio o tome kako škola nema
odgovornosti prema meni. Tijekom putovanja nisam mogla odlučiti je li
Akademija moj dom ili nije, ali formalno više nisam pripadala tamo.
Samo sam im dolazila u posjet.
Vozili smo se prema Akademiji, a Adrian mi je ispričao o posljedicama
okršaja. Nakon psihičkog obračuna nisam puno odlazila u Lissin um.
Oksana mi je izliječila tijelo, ali mentalno sam i dalje bila iscrpljena i
ispunjena tugom. Iako sam uspjela postići ono što sam naumila, slika
Dimitrija kako pada s mosta i dalje me proganjala.
»Ispostavilo se da si imala pravo i da je Avery bila povezana i sa
Simonom i s Reedom«, rekao je Adrian. »Koliko smo uspjeli doznati, čini
se da je Simon poginuo u borbi koju je Avery vidjela prije puno godina.
Svi su mislili da je čudo što je preživio i nitko nije shvatio što se u biti
dogodilo.«
»Tajila je svoje moći kao što ste ih i vi tajili«, razmišljala sam naglas. »A
onda je Reed umro kasnije?«
»Pa, tu stvari postaju čudne«, odvratio je Adrian mršteći se. »Nitko ne zna
kada je on umro. Mislim, on je plemić. Cijeli ga život tetoše, zar ne ? Ali
prema onom što smo uspjeli izvući iz njega, što nije puno jer su sada svi u
prilično lošem stanju, čini se da ga je Avery namjerno ubila i vratila ga.«
»Kao s Lissom«, rekla sam i sjetila se što je Simon rekao tijekom borbe.
»Avery ju je željela ubiti, vratiti iz mrtvih i povezati se s njom.«
»Ali, zašto Lissa od svih ljudi?«
271
»Ja mislim da je to zato što je korisnica duha. Sada kada duh više nije
tajna, bilo je samo pitanje vremena kad će Avery čuti za Lissu i mene.
Mislim kako je smatrala da će veza s Lissom ojačati njezine moći. I ovako
je iz one dvojice crpila puno energije.«
Adrian je zatresao glavom.
»Nisam se šalio kad sam rekao da sam osjetio duh skroz na drugoj strani
kampusa. Količine kojima je Avery morala upravljati kako bi kontrolirala
toliko ljudi, maskirala svoju auru, tko zna što još... pa to je nevjerojatno.«
Zagledala sam se u autocestu pred nama i razmišljala o posljedicama
Averynih postupaka.
»Zato je Reed bio toliko čudan, zato je bio toliko ljut i spreman na borbu.
On i Simon crpili su svu tu tamu koju je ona stvarala korištenjem duha.
Kao što je ja crpim iz Lisse.«
»Da, samo što ti nisi poput njih dvojice. Nije bilo očito sa Simonom, on je
bolji u pretvaranju, ali obojica su bili na rubu. A sada? Sada su prešli
preko ruba. Sve troje.«
Prisjetila sam se Simonova isprazna pogleda i Averyna vrištanja.
Zadrhtala sam.
»Kada kažeš preko ruba...«
»Mislim totalno i potpuno ludi. Njih troje ostatak će života provesti u
ludnici.«
»Zbog onog što si... što smo mi učinili?« pitala sam užasnuto.
»Djelomice«, složio se. »Avery nas je napadala svom tom snagom i kada
smo joj to još jače uzvratili... pa, mislim da je došlo do preopterećenja
njihovih umova. Kad znamo kakvi su Simon i Reed bili prije toga, to ih je
vjerojatno i čekalo. Avery isto.«
»Mark je imao pravo«, promrmljala sam.
»Tko?«
»Od sjenke poljubljen tip kojeg sam upoznala. Govorio mi je o tome kako
bismo jednoga dana Lissa i ja mogle iscijeliti tamu jedna iz druge. Za to je
potrebna brižna raspodjela moći između korisnika duha i od sjenke
poljubljenoga. Još to ne razumijem do kraja, ali mislim kako Averyn mali
krug ne bi podnio takvu raspodjelu. Mislim da povezanost s više od jedne
osobe nije zdrava.«
»Hm.« Adrian neko vrijeme nije odvratio, samo je razmišljao o mojim
riječima. Konačno se nasmijao. »Čovječe, ne vjerujem da si pronašla još
jednoga korisnika duha i još jednu osobu od sjenke poljubljenu. To je kao
da nađeš iglu u plastu sijena, ali takve stvari tebi se uvijek događaju.
Jedva čekam da čujem što si još radila.«
Odvratila sam pogled i naslonila obraz na staklo.
272
»Ustvari, nije jako zanimljivo.«
Nitko od djelatnika Akademije nije znao za moju ulogu u okršaju s Avery
pa me nitko nije ispitivao o tome. Još uvijek su se bavili time i puno
ispitivali Adriana i Lissu. Duh je i dalje bio toliko nov fenomen da nitko
nije znao što misliti o onome što se dogodilo.
Avery i njezini djelitelji veze bili su odvedeni kako bi im se pružila
pomoć, a njezin otac već je otišao na neplaćeni dopust.
Adrian me upisao kao svoju gošću pa sam dobila propusnicu za kampus.
Kao i svi posjetitelji, dobila sam i popis na kojem je pisalo gdje sam
smještena i što smijem, a što ne smijem raditi. Istog trena zanemarila sam
ga.
»Moram ići«, rekla sam odmah Adrianu.
Znalački mi se nasmiješio.
»I mislio sam.«
»Hvala ti... što si došao po mene. Žao mi je što te moram ostaviti...«
Odmahnuo je rukom.
»Ne ostavljaš me. Vratila si se, to je bitno. Toliko sam dugo bio strpljiv,
mogu još malo čekati.«
Zadržala sam kratko njegov pogled i iznenadili su me topli osjećaji koji su
odjednom prohujali mojim tijelom. To sam zadržala za sebe, a Adrianu
sam se samo brzo nasmiješila i zaputila se preko kampusa.
Kada sam ušla u Lissine učeničke odaje, dočekalo me puno čudnih
pogleda. Nastava je upravo završila pa je bilo puno učenika i svi su
nekamo jurili. Ali dok sam prolazila, sve je utihnulo i ljudi su se prestali
kretati i govoriti. To me podsjetilo na situaciju kada su Lissu i mene
vratili u školu nakon našega bijega. Proveli su nas kroz zajedničku
blagovaonicu i dočekao nas je isti tretman drugih učenika.
Možda sam to samo zamišljala, ali ovoga puta činilo mi se gore. Bilo je
više šoka u njihovim očima. Dočekala me grobna tišina. Mislim kako su
posljednji put vjerovali da smo pobjegle iz vica. Ovoga puta nitko nije
znao zašto sam otišla. Izišla sam iz napada na školu kao junakinja koja se
onda ispisala i nestala. Pretpostavljam kako su neki iz Lissina doma
mislili da gledaju duha.
Ignoriranje tračeva i tuđih mišljenja bilo je nešto s čime sam imala puno
iskustva pa sam jurila pokraj promatrača bez osvrtanja i preskakivala
dvije stube odjednom. Zatvorila sam se prema Lissinim osjećajima dok
sam hodala njezinim hodnikom. Činilo se glupo, ali htjela sam biti
iznenađena. Htjela sam samo otvoriti oči i vidjeti je uživo, bez upozorenja
o tome kako se ona osjeća ili što misli. Zakucala sam na vrata.
273
Adrian je rekao kako se susret sa mnom u snovima ne može mjeriti sa
susretom na javi. To je bilo tako i sa Lissom. Biti u njezinoj glavi nije
nimalo slično boravku u njezinu društvu. Vrata su se otvorila i bilo je kao
da se preda mnom materijalizira duh, kao da se kakav nebeski glasnik
spustio iz raja. Nikada nisam toliko dugo bila razdvojena od nje i nakon
toliko vremena dio mene pitao se zamišljam li to.
Stavila je ruku na usta i zurila u mene raširenih očiju. Mislim da se ona
osjećala isto, iako nije ni znala za moj dolazak. Samo sam joj rekla da
dolazim »uskoro«. Nema sumnje da je i ona mislila kako sam ja utvara.
Sada kad smo ponovno bile zajedno... bilo je kao da izlazim iz spilje,
spilje u kojoj sam provela gotovo pet tjedana, na jaku svjetlost dana. Kada
se Dimitri preobrazio, osjećala sam se kao da sam izgubila dio duše. Kada
sam ostavila Lissu, nestao je još jedan komadić. Sada kad sam je gledala...
počela sam misliti kako možda moja duša može zacijeliti. Možda ću ipak
moći nastaviti sa životom. Nisam se još osjećala sto posto svoja, ali
njezina blizina ispunila je onaj dio mene koji je nedostajao. Osjećala sam
se više poput sebe same nakon dugo vremena.
Tišina između nas bila je ispunjena stotinama pitanja i nesigurnošću.
Usprkos svemu što smo prošle s Avery i dalje je bilo puno toga što nismo
razriješile otkad sam otišla. Prvi put otkako sam zakoračila na zemljište
Akademije osjetila sam strah. Strah da će me Lissa odbiti ili vikati na
mene zbog onoga što sam učinila.
Umjesto toga snažno me zagrlila.
»Znala sam«, rekla je. Već se gušila u jecajima. »Znala sam da ćeš se
vratiti.«
»Naravno«, promrmljala sam u njezino rame. »Rekla sam da hoću.«
Moja najbolja prijateljica. Vratila mi se najbolja prijateljica. Ako imam
nju, mogu se oporaviti od onoga što se dogodilo u Sibiru. Mogu nastaviti
sa životom.
»Žao mi je«, rekla je. »Žao mi je zbog onoga što sam učinila.«
Iznenađeno sam se odmaknula od nje. Ušla sam u sobu i zatvorila vrata.
»Žao? Zbog čega tebi treba biti žao?«
Iako mi je bilo drago što je vidim, došla sam očekujući da će se i dalje
ljutiti na mene zbog mojega odlaska. Ništa od onog užasa s Avery ne bi se
dogodilo da sam ja bila tu. Krivila sam sebe.
Sjela je na krevet očiju vlažnih od suza.
»Zbog onoga što sam rekla... kad si otišla. Nisam imala pravo reći one
stvari. Nemam te pravo kontrolirati. I osjećam se užasno jer...« Prešla je
rukom preko očiju i pokušala obrisati suze. »Osjećam se grozno jer sam ti
274
rekla kako neću vratiti Dimitrija. Mislim, znam da nije bilo bitno, ali
trebala sam se ponuditi...«
»Ne, ne!« Sjela sam na pod ispred nje i uhvatila je za ruke i dalje
zaprepaštena što sam ponovno s njom. »Pogledaj me. Nemaš razloga
osjećati se loše. I ja sam rekla stvari koje nisam trebala. To se dogodi kad
su ljudi uzrujani. Ni ti ni ja ne trebamo se gristi zbog toga. A što se tiče
vraćanja Dimitrija...« Uzdahnula sam. »Učinila si ispravnu stvar kad si
odbila. I da smo ga pronašli prije preobrazbe, ne bi bilo važno. Nije
sigurno povezati se s više od jedne osobe. U tome je bio problem s
Avery.«
To je zapravo bio dio Averyna problema. Manipulacija i zlouporaba moći
također su igrali veliku ulogu.
Lissino jecanje se primirilo.
»Kako si to učinila, Rose ? Kako si bila uz mene na kraju kada sam te
trebala? Kako si znala?«
»Bila sam s još jednom korisnicom duha. Upoznala sam je u Sibiru. Ona
može aktivno ući nekome u um, bilo kome, a ne samo osobi s kojom dijeli
vezu, i komunicirati. Ustvari, kao što je i Avery mogla. Oksana je
posegnula u mene kad sam se ja povezala s tobom. Zbilja je čudno kako
se sve to odvilo.« U najmanju ruku.
»Još jedna moć koju ja nemam«, odvratila je Lissa žalosno. Nacerila sam
se.
»Hej, još nisam upoznala korisnika duha koji zna odalamiti nekoga kao ti.
Bila je to čista poezija, Liss.«
Zastenjala je, ali osjetila sam da je raduje stari nadimak.
»Nadam se da to nikada neću morati ponoviti. Nisam stvorena da budem
borac, Rose. Ti si ta koja juri u napad. Ja sam ona koja čeka kao moralna
potpora i iscjeliteljica nakon bitke.« Podigla je ruke i pogledala ih. »Uf!
Ne. Definitivno više ne želim lupati i udarati.«
»Ali sada barem znaš da možeš. Ako ikada poželiš vježbati...«
»Ne!« nasmijala se. »Sada imam previše toga što moram vježbati s
Adrianom, pogotovo kada si mi rekla za još stvari koje drugi mogu s
duhom.«
»Dobro. Možda je onda najbolje da se stvari vrate na staro.«
Uozbiljila se.
»Bože, nadam se da hoće, Rose... Napravila sam toliko gluposti dok je
Avery bila ovdje.«
Kroz našu vezu osjetila sam zbog čega je najviše žalila: zbog Christiana.
Srce ju je boljelo zbog njega i puno je proplakala.
275
Nakon što je Dimitri otrgnut od mene znala sam kakav je osjećaj izgubiti
takvu ljubav i zaklela sam se sama sebi kako ću učiniti nešto da joj
pomognem. Ali sada nije bilo vrijeme za to. Prvo smo ona i ja morale
obnoviti vezu.
»Nisi mogla drukčije«, dometnula sam. »Njezina je kompulzija bila
prejaka, pogotovo kada te navela da piješ i uništila tvoju obranu.«
»Da, ali to ne znaju svi. Ili neće shvatiti.«
»Zaboravit će«, rekla sam. »Uvijek zaborave.«
Razumjela sam njezinu tjeskobu zbog ugleda, ali sumnjala sam da je
učinjena trajna šteta, osim Christiana. Adrian i ja analizirali smo Averyne
postupke i sve smo povezali nakon što smo to spojili sa Simonovim
komentarom o tome kako će se Lissina smrt doživjeti kao nesreća. Avery
je htjela da Lissa djeluje nestabilno u slučaju da je iz nekog razloga ne
bude imala snage vratiti iz mrtvih. Da je Lissa zbilja umrla, nitko to ne bi
puno istraživao. Nakon tjedana pijanstava i ludog ponašanja, to da bi Lisa
izgubila kontrolu i slučajno pala kroz prozor bilo bi tragično, ali ne i
posve nemoguće.
»Duh je totalna gnjavaža«, izjavila je Lissa. »Svi te žele iskoristiti, oni
koji nisu korisnici, poput Viktora, i oni koji jesu, poput Avery. Kunem se,
vratila bih se na lijekove kad se sada ne bih željela paranoično zaštititi od
drugih poput nje. Zašto je htjela ubiti mene, a ne Adriana? Zašto sam
uvijek ja meta?«
Iako je tema bila ozbiljna, nisam mogla zaustaviti osmijeh.
»Jer je htjela da joj ti budeš sluga, a on dečko. Vjerojatno je htjela dečka
koji će joj pomoći da se uspne u društvu i nije mogla riskirati time da ga
ubije u pokušaju povezivanja. Ili tko zna? Možda bi s vremenom pokušala
i s njim. Iskreno, ne bih se iznenadila da te smatrala prijetnjom pa se
htjela pobrinuti da jedina druga znana korisnica duha bude pod njezinom
kontrolom. Suoči se s time, Liss. Možemo provesti sate pokušavajući
shvatiti što je mislila Avery Lazar i nećemo ništa postići.«
»Istina, istina.« Skliznula je s kreveta i sjela pokraj mene na pod. »Ali,
znaš što? Mislim da bismo o bilo čemu mogle razgovarati satima. Tu si
deset minuta, a osjećam se kao... pa, kao da nikada nisi otišla.«
»Da«, složila sam se.
Prije nego što je postao strigoj, uvijek sam osjećala kako je prirodno i
ispravno biti s Dirnitrijem. To sam osjećala i uz Lissu, ali bila je to
drukčija vrsta ispravnosti. U mojoj tuzi zbog Dimitrija gotovo sam
zaboravila što smo ona i ja imale. Oni su bili dvije polovice mene.
Svojom tajanstvenom sposobnošću pogađanja mojih misli Lissa je rekla:
276
»Mislila sam ono što sam maloprije kazala. Žao mi je što sam se ponašala
kao da imam pravo upravljati tvojim životom. Nemam. Ako odlučiš ostati
i biti moja čuvarica, to radiš svojim izborom i zbog svoje dobrote. Želim
biti sigurna da sama biraš kako ćeš živjeti.«
»Nema tu nikakve dobrote. Oduvijek sam te htjela štititi. I dalje želim.«
Uzdahnula sam. »Samo... Samo sam morala srediti neke stvari. Morala
sam se pribrati, i žao mi je što se nisam bolje nosila s našom situacijom.«
Puno smo se ispričavale, ali shvatila sam da je to tako s ljudima do kojih
ti je stalo. Oprostite jedni drugima i idete dalje.
Lissa je oklijevala prije nego što je postavila sljedeće pitanje, ali ja sam
znala da ono mora uslijediti.
»I... što se dogodilo? Jesi... jesi li ga pronašla?«
Prvo sam mislila kako ne želim govoriti o tome, ali onda sam shvatila da
moram. Nekoliko je stvari pošlo po zlu između Lisse i mene. Jedna je bila
to što me ona uzimala zdravo za gotovo, a druga to što joj nisam rekla
istinu, i poslije sam joj to zamjerala. Ako želimo pokrpati ovo prijateljstvo
i oprostiti jedna drugoj, morat ćemo se pobrinuti da to ne ponovimo.
»Pronašla sam ga«, rekla sam konačno.
Bacila sam se u priču i ispripovjedila joj sve što mi se dogodilo: o
svojemu putovanju, o Belikovima, alkemičarima, Oksani i Marku, o
neobećanima i, naravno, o Dimitriju. Kao što se Lissa ranije našalila,
zbilja smo razgovarale satima. Otvorila sam joj svoje srce, a ona je slušala
bez osude. Sve vrijeme lice joj je bilo puno suosjećanja i kada sam došla
do kraja, jecala sam, a sva ljubav, bijes i bol koje sam držala u sebi od
noći na mostu eksplodirali su iz mene. Nikome u Novosibirsku nisam
rekla gdje sam točno bila s Dimitrijem. Nisam se usudila nikome reći da
sam bila strigojeva krvna kurva.
Sada sam s Lissom morala prihvatiti stvarnost svega i zbilja je osjetiti:
Ubila sam čovjeka kojeg sam voljela.
Kucanje na vratima prenulo nas je iz svijeta u kojem smo samo nas dvije
postojale. Pogledala sam na sat i zapanjilo me što je gotovo vrijeme
zabrane izlaska. Pitala sam se je li me netko došao istjerati. Ali kada je
Lissa otvorila vrata, a ja brzo obrisala suze, zaposlenica koja je tamo
stajala imala je drukčiju poruku.
»Alberta te želi vidjeti«, rekla mi je. »Mislila je da ćeš biti ovdje.«
Lissa i ja smo se pogledale.
»Kada? Sada?« pitala sam.
Žena je slegnula ramenima.
»Iz njezina tona, da, rekla bih sada. Ili još prije.«
277
Zatvorila je vrata. Alberta je bila zapovjednica školskih čuvara i, kada bi
nešto naredila, ljudi su je slušali.
»Pitam se o čemu se radi«, rekla je Lissa.
Ustala sam iako nisam željela otići.
»Može biti bilo što. Idem je posjetiti pa se vraćam natrag u gostinjske
odaje. Neću spavati. Više i ne znam u kojoj sam vremenskoj zoni.«
Lissa me zagrlila na rastanku, a i jednoj i drugoj bilo je teško prekinuti
zagrljaj.
»Sretno.«
Već sam držala kvaku kada sam se nečeg sjetila. Skinula sam srebrni
prsten i dala joj ga.
»Je li to prsten koji, oh!« Stisnula ga je u šaci, a lice joj je bilo ushićeno.
»Osjetiš li magiju u njemu?« upitala sam.
»Da... slaba je, ali osjetim je.« Podigla je prsten prema svjetlu i zurila u
njega. Vjerojatno neće ni primijetiti da me nema. Imala sam osjećaj da će
cijelu noć proučavati prsten. »Zbilja je čudno. Gotovo da mogu osjetiti
kako je to učinila.«
»Mark je rekao kako će vjerojatno proći neko vrijeme prije nego što ćeš
me moći iscjeljivati kao što to oni rade, ali možda, dok čekamo, možemo
naučiti čari?«
Njezine oči boje žada i dalje su bile na prstenu.
»Da... Mislim da bih mogla.«
Nasmiješila sam se njezinu uzbuđenju i pokušala opet otići, ali me je
uhvatila za ruku.
»Hej... Rose... znam da ćemo se sutra vidjeti, ali...«
»Ali, što?«
»Samo sam htjela reći, nakon svega što se dogodilo... pa, ne želim da
ikada više proživimo ovakvu odvojenost. Mislim, znam da ne možemo
biti skupa svake sekunde, to je uostalom malo jezivo, ali s razlogom smo
povezane. Stvorene smo da pazimo jedna drugu i pomažemo si.«
Zadrhtala sam zbog njezinih riječi, kao da na nas utječu snage jače od nas
samih.
»I hoćemo.«
»Ne, mislim... ti si uvijek tu za mene. Svaki put kada sam u opasnosti, ti
dojuriš i spasiš me. Ne više.«
»Više ne želiš da te spašavam?«
»Nisam to mislila! I ja želim biti tu za tebe, Rose. Ako mogu nekoga
tresnuti, mogu učiniti sve. Iako je to zbilja boljelo.« Frustrirano je
uzdahnula. »Bože, uopće nisam smislena. Gle, želim reći da ću poći za
tobom ako ikada budeš negdje išla. Ne ostavljaj me.«
278
»Liss...«
»Ozbiljna sam.« Njezina blistava ljepota isijavala je čvrstinom i
odlučnošću. »Kakve god prepreke morala prijeći, i ja ću ih prijeći s
tobom. Ne odlazi sama. Obećaj mi da ćeš me povesti ako ikada odlučiš
negdje poći. Učinit ćemo to zajedno.«
Htjela sam protestirati jer mi je milijun strahova prošlo glavom. Kako da
riskiram njezin život? Ali dok sam je gledala, shvatila sam da ima pravo. I
u dobru i u zlu dijelile smo vezu od koje nismo mogle pobjeći. Lissa je
doista bila povezana s djelićem moje duše i bile smo jače kada smo se
borile zajedno.
»Dobro«, rekla sam i stisnula joj ruku. »Kunem se. Sljedeći put kada
pođem učiniti nešto glupo što bi me moglo ubiti, smiješ poći sa mnom.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Richelle Mead - Krvna zakletva 4 taj Pet Jan 13, 2012 2:27 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Trideseto poglavlje
Alberta me čekala u glavnom uredu administrativne zgrade čuvara.
Njezina uloga zapovjednice čuvara bila je nevjerojatna zbog malog broja
žena u našim redovima. Bila je u pedesetima i jedna od najžilavijih žena
koju sam upoznala. U njezinoj kosi boje pijeska bilo je sijedih, a godine
rada na otvorenom vidjele su joj se na licu.
»Dobro došla natrag, Rose«, rekla je i ustala kada me je ugledala. Nije me
zagrlila i ton joj je bio poslovan, ali to što me prozvala imenom bila je
ljubazna gesta s njezine strane. Usto, činilo mi se da sam joj u očima
vidjela tračak olakšanja i sreće. »Idemo u moj ured.«
Nikada nisam bila tamo. Disciplinarna pitanja koja sam imala s čuvarima
obično su se rješavala u vijeću. Nije me začudilo što joj je ured
besprijekoran. Sve je bilo posloženo vojničkom učinkovitošću. Sjele smo
svaka s jedne strane njezina stola i pripremila sam se na ispitivanje.
»Rose«, rekla je i nagnula se prema meni. »Bit ću iskrena. Neću ti držati
prodike ili zahtijevati objašnjenja. Iskreno, budući da više nisi moja
učenica, nemam ti prava išta govoriti ili te išta pitati.«
Ponovila je ono što mi je Adrian već rekao.
»Možete mi održati prodiku«, rekla sam. »Uvijek sam vas poštovala i
voljela bih čuti što imate za reći.«
Preko lica joj je prešao slabašan trag osmijeha.
»Dobro onda. Zajebala si.«
»Opa! Niste se šalili što se tiče iskrenosti.«
279
»Razlozi nisu bitni. Nisi smjela otići. Nisi se smjela ispisati iz škole.
Tvoje obrazovanje i obuka su predragocjeni, koliko god ti mislila da znaš.
Previše si talentirana da bi riskirala svoju budućnost.«
Gotovo sam se nasmijala.
»Iskreno? Više nisam sigurna što je moja budućnost.«
»Zato moraš maturirati.«
»Ali ispisala sam se.«
Frknula je.
»Onda se ponovno upiši!«
»Ja... molim? Kako?«
»Ispuni papirologiju. Kao i svi drugi na svijetu.«
Iskreno, nisam znala što ću učiniti kad se vratim. Moja prva briga bila je
Lissa, biti s njom i pobrinuti se da je ona dobro. Znala sam da više ne
mogu službeno biti njezina čuvarica, ali zaključila sam da me nitko ne
može spriječiti da se družim s prijateljicom. Mogu, recimo, biti unajmljeni
tjelohranitelj, poput Abeovih. U međuvremenu ću se vucarati kampusom
poput Adriana.
Ali opet se upisati?
»Ja... propustila sam cijeli mjesec. Možda više.« Izgubila sam pojam o
vremenu. Bio je prvi tjedan svibnja, a ja sam otišla pred kraj ožujka, na
rođendan. Koliko je to? Pet tjedana? Gotovo šest?
»Izgubila si dvije godine pa si ih uspjela nadoknaditi. Vjerujem u tebe.
Čak i ako ti bude teško, bolje je maturirati sa slabim ocjenama nego ne
maturirati.«
Pokušala sam se zamisliti ponovno u ovom svijetu. Je li doista prošlo
samo malo više od mjesec dana? Nastava... svakodnevne intrige... kako se
vratiti tome? Kako se vratiti tom životu nakon što sam vidjela kako živi
Dimitrijeva obitelj, nakon što sam bila s Dimitrijem i izgubila ga,
ponovno.
Bi li mi rekao da me voli?
»Ne znam što reći«, odvratila sam Alberti. »Ovo je trenutačno previše za
mene.«
»Pa odluči brzo. Što se prije vratiš u školu, to bolje.«
»Zbilja bi mi dopustili?« Bilo mi je teško povjerovati u to.
»Ja ću ti dopustiti«, rekla je. »Nema šanse da izgubim nekoga poput tebe.
A sada kada nema Lazara... pa, ovdje je ludnica. Nitko me neće gnjaviti
nakon što ispunim papirologiju.« Ironičan smiješak nestao joj je s lica. »A
ako nas budu gnjavili... koliko ja razumijem, imaš dobročinitelja koji
može povući veze i sve izgladiti.«
280
»Dobročinitelja«, ponovila sam suho. »Dobročinitelja koji nosi skupe
šalove i zlatni nakit?«
Slegnula je ramenima.
»Ne poznajem ga. Ne znam mu ni ime, samo znam da je zaprijetio kako
će školi uskratiti znatnu donaciju ako ti ne budeš u njoj. Ako ti to želiš.«
Da. Pregovori i ucjene. Bila sam prilično sigurna da znam tko je moj
dobročinitelj.
»Dajte mi vremena da razmislim. Odlučit ću uskoro, obećavam.«
Zamišljeno se namrštila, a potom oštro kimnula glavom.
»U redu.«
Ustale smo, a ona me ispratila do ulaza u zgradu. Pogledala sam je.
»Ako maturiram... mislite li da postoji šansa da me se opet razmotri kao
Lissinu čuvaricu? Znam da su joj već odabrali čuvare i da sam ja, ovaj,
malo izvan milosti.«
Stale smo kod vanjskih vrata i Alberta je stavila ruku na bok.
»Ne znam. Svakako možemo pokušati. Stvari su se dosta zakomplicirale.«
»Da, znam«, rekla sam tužno i prisjetila se Tatianinih tiranskih postupaka.
»Ali, kao što sam rekla, učinit ćemo koliko možemo. Ono što sam rekla o
maturi, ono za loše ocjene... To ti se neće dogoditi. Možda iz matematike
i znanosti, ali to je izvan moje kontrole. Među novacima ćeš biti najbolja.
Sama ću s tobom raditi.«
»Dobro«, rekla sam i shvatila kakav je to ustupak s njezine strane.
»Hvala.«
Upravo sam izišla kad me zazvala.
»Rose?«
Osvrnula sam se.
»Da?«
Na licu sam joj vidjela nježnost... nešto što još nisam zamijetila.
»Žao mi je«, rekla je. »Žao mi je zbog svega što se dogodilo. I što nitko
od nas nije mogao ništa učiniti.«
U tom sam trenu u njezinim očima vidjela da je znala za Dimitrija i mene.
Nisam bila sigurna kako. Možda je čula o tome nakon bitke, možda je
ranije naslutila. U svakom slučaju, na njezinu licu nije bilo prijekora,
samo iskrena tuga i suosjećanje. Zahvalno sam kimnula i otišla.
Sljedeći sam dan pronašla Christiana, ali kratko smo razgovarali. Išao je
sastati se sa svojim pripravnicima i kasnio je. Ali zagrlio me i izgledao
iskreno sretan što sam se vratila. To je pokazalo koliko smo napredovali
kada se uzmu u obzir sukobi što smo ih imali u početku.
MIN@
281
»Bilo je i vrijeme«, rekao je. »Lissa i Adrian brinuli su se za tebe, ali nisu
bili jedini. Osim toga, netko mora pokazati Adrianu gdje mu je mjesto,
znaš? Ne mogu ja to stalno.«
»Hvala. Ubija me što ovo govorim, ali i ti si meni nedostajao. Nitko u
Rusiji nije sarkastičan poput tebe.« Uozbiljila sam se. »Ali, kad si već
spomenuo Lissu...«
»Ne, ne.« Podigao je ruke u znak protesta, a lice mu se stvrdnulo. »Znao
sam da ćeš to spomenuti.«
»Christiane! Ona te voli. Znaš da ono što se dogodilo nije bila njezina
krivica...«
»Znam«, prekinuo me. »Ali to ne znači da me nije povrijedilo. Rose,
znam da ti je u prirodi dojuriti i reći ono što drugi ne bi smjeli, ali molim
te... ne ovaj put. Trebam vremena za razmišljanje.«
Morala sam se suzdržati. Dok smo jučer razgovarale, Lissa je spomenula
Christiana. Najviše je žalila zbog toga što se dogodilo između njih,
vjerojatno je Avery najviše mrzila zbog toga. Lissa mu je htjela prići i
pomiriti se, ali on nije reagirao. I da, imao je pravo. Nije bilo na meni da
dojurim, još. Ali htjela sam da oni to sami srede.
Zbog toga sam poštovala njegove želje i samo kimnula.
»Dobro. Zasad.«
Odvratio mi je hinjenim smiješkom.
»Hvala. Gle, moram ići. Ako ikada poželiš ovim klincima pokazati kako
se razbija bez magije, navrati. Jill će se onesvijestiti ako te opet vidi.«
Rekla sam mu da hoću i pustila ga da ode jer sam i ja imala posla. Ali
nisam još bila gotova s njim.
Imala sam dogovor za večeru s Adrianom i Lissom u slobodnoj prostoriji
u gostinjskoj zgradi. Zbog razgovora s Christianom kasnila sam pa sam
projurila kroz predvorje zgrade i gotovo uopće nisam obraćala pozornost
na okolinu.
»Uvijek juriš«, začula sam nečiji glas. »Čudo je kada te netko natjera da
staneš.«
Stala sam i okrenula se raskolačenih očiju.
»Mama...«
Stajala je naslonjena na zid. Ruke su joj bile prekrižene, a kratka crvena
kosa kovrčava i neuredna kao i uvijek. Kao i Albertino, i njezino je lice
pokazivalo tragove boravka na otvorenom. Bilo je ispunjeno olakšanjem
i... ljubavlju. Nije bilo bijesa, nije bilo osude. Nikada joj se nisam tako
obradovala. U trenu sam joj bila u naručju i naslonila lice na njezina prsa
iako je bila niža od mene.
»Rose, Rose«, rekla je. »Nemoj to više nikada ponoviti. Molim te.«
282
Odmaknula sam se i pogledala njezino lice, šokirana što joj niz obraze
teku suze. Vidjela sam suze u maminim očima netom nakon napada na
školu, ali nikada, nikada je nisam vidjela da baš plače. Pogotovo ne zbog
mene. Zbog toga sam i sama poželjela plakati i uzalud sam pokušavala
obrisati lice Abeovim šalom.
»Ne, ne, u redu je. Ne plači«, rekla sam u ovoj čudnoj zamjeni uloga.
»Žao mi je. Neću to ponoviti. Zbilja si mi nedostajala.«
Bila je to istina. Voljela sam Olenu Belikovu. Smatrala sam je ljubaznom
i divnom i cijenit ću uspomene na to kako me tješila zbog Dimitrija, kako
se uvijek trudila nahraniti me. U drugom životu mogla mi je biti svekrva.
U ovom ću je uvijek smatrati nekom vrstom pomajke.
Ali nije bila moja prava mama. Janine Hathaway to je bila. I dok sam tako
stajala s njom, bila sam sretna, jako, jako sretna, što sam joj kći. Nije bila
savršena, ali to nije nitko, kao što sam brzo naučila. Međutim, bila je
dobra, hrabra, opaka i suosjećajna, i mislim da me razumjela bolje nego
što sam ja to ponekad shvaćala. Ako budem pola osobe kakva je ona, moj
će život vrijediti.
»Jako sam se brinula«, rekla mi je pribravši se. »Kamo si otišla... mislim,
znam da si bila u Rusiji, ali zašto?«
»Mislila sam...« progutala sam slinu i opet vidjela sliku Dimitrija s mojim
kolcem u prsima. »Pa, morala sam nešto obaviti. Mislila sam da to moram
učiniti sama.«
Sada više nisam bila sigurna u ovo posljednje. Istina, sama sam postigla
svoj cilj, ali sada sam shvaćala koliko me ljudi voljelo i bilo uz mene. Tko
zna jesu li stvari mogle biti drukčije da sam zatražila njihovu pomoć.
Možda je moglo biti lakše.
»Imam puno pitanja«, upozorila me.
Glas joj se postrožio i morala sam se nasmiješiti. Sada je opet bila Janine
Hathaway koju sam znala. I voljela sam je zbog toga. Pogledom mi je
prešla preko lica, a potom zastala na mom vratu i vidjela sam da se
ukočila. Jedan paničan trenutak pitala sam se je li Oksana propustila
zacijeliti koji od ugriza. Srce mi je stalo od pomisli da će moja majka
vidjeti na što sam se svela u Sibiru.
Umjesto toga, posegnula je i dodirnula jarke boje šala od kašmira, a lice
joj je bilo i zamišljeno i šokirano.
»Ovo... ovo je Ibrahimov šal... to im je obiteljsko naslijeđe...«
»Ne, pripada jednom kriminalcu koji se zove Abe...«
Stala sam čim mi je ime prešlo preko usana.
Abe. Ibrahim. Kada sam oba imena čula naglas, shvatila sam koliko su
slična.
283
Abe... Abe je bila kratica za Abraham na engleskom. Abraham, Ibrahim.
Samo mala promjena u vokalima. Abraham je bilo često ime u SAD-u, ali
Ibrahim sam čula samo jednom prije kad je kraljica Tatiana prezirno
govorila o nekome s kim je moja majka bila u vezi...
»Mama«, rekla sam s nevjericom. »Ti znaš Abea.«
I dalje je dodirivala šal, a oči su joj ponovno bile pune osjećaja, ali
drukčijih od onih što ih je imala za mene.
»Da, Rose. Znam ga.«
»Molim te, nemoj mi reći...« Oh, čovječe. Zašto ne mogu biti izvanbračna
poluplemkinja poput Roberta Dorua? Ili barem poštarova kći? »Molim te,
nemoj reći da mi je Abe otac...«
Nije mi morala reći. Pisalo joj je na licu dok se sanjivo prisjećala nekog
drugog vremena i mjesta, vremena i mjesta koji su sigurno rezultirali
mojim začećem. Uf!
»O, bože«, rekla sam. »Ja sam Zmeyeva kći. Zmey Mlađa. Zmeyica čak.«
To joj je privuklo pozornost. Pogledala me.
»O čemu to govoriš?«
»Ni o čemu«, rekla sam.
Bila sam zaprepaštena. Očajno sam pokušavala uklopiti nove podatke u
svoj svjetonazor. Prizvala sam sliku tog lukavog, bradatog lica i pokušala
pronaći sličnosti. Svi su rekli da sličim na mamu u mladim danima, ali
moja put, tamna kosa i oči... da, to je bilo Abeovo. Uvijek sam znala da
mi je otac Turčin. To je bio Abeov tajanstveni naglasak, onaj koji nije bio
ruski, ali i dalje je mojim ušima zvučao strano. Ibrahim je sigurno turska
verzija Abrahama.
»Kako?« upitala sam. »Kako si se, pobogu, spedjala s nekim takvim?«
Izgledala je uvrijeđeno.
»Ibrahim je divan čovjek. Ne poznaješ ga kao ja.«
»Očito«, oklijevala sam. »Mama... ti sigurno znaš. Čime se Abe bavi?«
»On je poslovni čovjek. Poznaje i radi usluge mnogim ljudima i zato je
toliko utjecajan.«
»Ali kakav je to posao? Čula sam da je ilegalan. Nije... o, bože. Molim te,
reci da nije prodaja krvnih kurvi ili takvo što?«
»Molim?« Šokirano me pogledala. »Ne. Naravno da nije.«
»Ali bavi se ilegalnim poslovima.«
»Tko to kaže? Nije nikada ulovljen u ilegalnom poslu.«
»Časna riječ, zvučiš kao da si se pokušala našaliti.«
Nikada ne bih očekivala da će ona braniti kriminalca, ali znala sam bolje
od mnogih da nas ljubav tjera na ludosti.
284
»Ako ti želi reći, reći će ti. Kraj priče, Rose. Uostalom, nisi ni ti bez tajni.
Vas dvoje imate puno zajedničkoga.«
»Šališ se? On je arogantan, sarkastičan, voli prijetiti ljudima i... oh.«
Dobro, možda je imala pravo.
Na usnama joj je zatitrao osmijeh.
»Nisam nikada očekivala da ćete se tako upoznati. Nisam nikada uopće
očekivala da ćete se upoznati. Mislili smo da je bolje da ti on ne bude dio
života.«
Nova pomisao pala mi je na pamet.
»To si bila ti, zar ne? Ti si ga unajmila da me pronađe?«
»Molim? Javila sam mu se kad si nestala, ali svakako ga nisam unajmila.«
»Tko je onda?« pitala sam se. »Rekao je da radi za nekoga.«
Njezin zaljubljeni osmijeh pun uspomena postao je ironičan.
»Rose, Ibrahim Mazur ne radi ni za koga. On nije osoba koju možeš
unajmiti.«
»Ali rekao je... čekaj. Zašto me slijedio? Želiš reći da je lagao?«
»Pa«, priznala je, »ne bi bio prvi put. Ako te slijedio, to nije bilo zato što
ga je netko tjerao na to ili mu platio. Radio je to jer je htio. Htio te pronaći
i uvjeriti se da si dobro. Pobrinuo se da svi njegovi kontakti paze hoćeš li
se pojaviti.«
Prevrtjela sam u glavi svoju kratku prošlost s Abeom. Tajanstvenu, punu
provokacija i izluđivanja. Ali, dovezao se po noći po mene kada sam bila
napadnuta, nije posustajao u cilju da me vrati u školu i na sigurno, a
navodno mi je darovao obiteljsko nasljedstvo jer je mislio da će mi u
zrakoplovu biti hladno. On je divan čovjek, rekla je mama.
Pretpostavila sam da postoje i gori očevi.
»Rose, tu si. Gdje si se toliko zadržala?« Mama i ja smo se okrenule, a
Lissa je ušla u predvorje i lice joj se ozarilo kad me ugledala. »Dođite...
obje. Hrana će se ohladiti. Nećeš povjerovati što je Adrian donio.«
Mama i ja smo se brzo pogledale i riječi nisu bile potrebne. Pred nama je
bio dug razgovor, ali morat će pričekati.
Nisam znala kako je to Adrian sredio, ali kada smo ušle u sobu, na stolu je
bila kineska hrana. Na Akademiji je gotovo nikada nisu posluživali, a i
kada jesu, okus nikada nije bio... pravi. Ova hrana bila je dobra. Zdjelice i
zdjelice slatko-kisele piletine i kajgane. U kanti za smeće u kutu vidjela
sam ambalažu iz restorana s otisnutom adresom iz Missoule.
»Kako si, do vraga, to uspio donijeti ovamo?« pitala sam. Ne samo to, još
je i bilo toplo.
285
»Ne ispituj, Rose«, rekao je Adrian i natrpao tanjur prženom rižom sa
svinjetinom. Izgledao je jako zadovoljan sobom. »Priključi se. Kada
Alberta sredi tvoje papire, ovako ćemo jesti svaki dan.«
Stala sam usred zalogaja.
»Kako ti znaš za to?«
Namignuo mi je.
»Kada nemaš drugog posla nego visjeti na kampusu cijeli dan, doznaš
svašta.«
Lissa je pogledala njega pa mene. Cijeli je dan imala nastavu i nismo
imale vremena razgovarati.
»O čemu se radi?«
»Alberta želi da se upišem i maturiram«, objasnila sam.
Lissi je gotovo ispao tanjur iz ruke.
»Onda to učini!«
Moja je mama izgledala jednako zaprepašteno.
»Dopustit će ti?«
»Tako mi je rekla«, odvratila sam.
»Onda to učini!« uzviknula je mama.
»Znaš«, razmišljao je Adrian, »nekako mi se svidjela zamisao da ti i ja
odemo na put.«
»Svašta«, odvratila sam. »Vjerojatno mi ne bi dopustio da vozim.«
»Dosta.« Mama je opet bila ona stara, nije više bilo tuge zbog kćerkina
odlaska ili čežnje za davnim ljubavnikom. »Moraš ovo ozbiljno shvatiti.
Tvoja budućnost ovisi o tome.« Kimnula je prema Lissi. »Njezina
budućnost. Završiti svoje obrazovanje ovdje i postati čuvar je...«
»Da«, rekla sam.
»Da?« upitala je zbunjeno.
Nasmijala sam se.
»Da, slažem se.«
»Ti se slažeš... sa mnom?« Mislim da se nije mogla sjetiti ni jednog
takvog slučaja. Kad smo već kod toga, nisam ni ja.
»Da. Položit ću ispite, maturirati i potruditi se postati ugledan član
društva. Iako to baš ne zvuči zabavno«, našalila sam se. Iako sam je
zadirkivala, u sebi sam znala da to trebam. Trebala sam se vratiti ljudima
koji su me voljeli. Trebala sam novi smisao u životu ili nikada neću
preboljeti Dimitrija. Nikada neću prestati vidjeti njegovo lice ili čuti
njegov glas.
Pokraj mene Lissa je ustuknula i zapljeskala. Njezina je sreća potekla u
mene. Adrian nije tako otvoreno pokazivao osjećaje, ali vidjela sam da
mu je drago što sam s njima.
286
Mama je i dalje izgledala nekako zatečeno. Mislim kako je bila navikla na
to da budem nerazumna.
»Doista ćeš ostati?« upitala je.
»O, bože«, nasmijala sam se. »Koliko puta moram ponoviti? Da, vratit ću
se u školu.«
»I ostati?.« nije se predavala. »Cijela dva i pol mjeseca?«
»Zar se to ne podrazumijeva?«
Lice joj je bilo strogo, poput prave mame.
»Želim biti sigurna da nećeš opet pobjeći. Ostat ćeš i završiti školu bez
obzira na sve? Ostati do mature? Obećavaš?«
Pogledala sam je u oči, njezin intenzitet me iznenadio.
»Da, da, obećavam.«
»Izvrsno«, rekla je. »S vremenom će ti biti drago zbog te odluke.« Riječi
su joj bile formalne, ali u očima sam joj vidjela ljubav i sreću.
Završili smo s večerom i složili tanjure za čistačicu. Dok sam bacala
ostatke hrane u kantu za otpatke, osjetila sam Adriana pokraj sebe.
»Prava si kućanica«, rekao je. »U biti je seksi. Sad imam svakakve
fantazije o tebi kako usisavaš moj dom u pregači.«
»Oh, Adriane, doista si mi nedostajao«, rekla sam i zakolutala očima.
»Pogađam da ti ne pomažeš.«
»Ne, ja sam pomogao tako što sam pojeo sve s tanjura. Tako nema
nereda.« Zastao je. »I da, nema na čemu.«
Nasmijala sam se.
»Znaš, dobro je što nisi puno govorio kada sam obećala mami da ću
ostati. Inače bih se možda predomislila.«
»Nisam siguran da bi joj se mogla suprotstaviti. Tvoja mama izgleda
poput nekoga tko uglavnom dobije ono što želi.« Potajno je pogledao
Lissu i moju mamu koje su razgovarale na drugom kraju sobe. Spustio je
glas. »To je sigurno obiteljska crta. Ustvari, možda mi ona može pomoći
u vezi nečega.«
»Da ti nabavi ilegalne cigarete?«
»Da mi pomogne pozvati kćer na spoj.«
Tanjur mi je zamalo ispao iz ruke.
»Pozvao si me na spoj puno puta.«
»Ne baš. Bilo je tu neprimjernih prijedloga i zagovaranja golotinje. Ali
nikada te nisam pozvao na pravi spoj. A, ako se dobro sjećam, rekla si da
ćeš mi pružiti pravu priliku ako ti dopustim da uzmeš sav novac iz moje
zaklade.«
»Nisam uzela sve«, narugala sam se.
287
Ali dok sam ga gledala, sjetila sam se kako sam mu obećala da ću mu
pružiti priliku ukoliko preživim potragu za Dimitrijem. Rekla bih bilo što
da dobijem novac koji mi je tada trebao, ali sada sam Adriana gledala
novim očima. Daleko od toga da sam bila spremna udati se za njega, a
nisam ga baš smatrala ni pravim materijalom za dečka. Nisam ni znala
želim li ikada imati dečka. Ali bio je dobar prijatelj i meni i ostalima sve
vrijeme ovoga kaosa. Bio je ljubazan, pouzdan i da, nisam to mogla
poreći... s tom šljivom na oku, bio je nevjerojatno zgodan.
Iako to nije trebalo biti važno, Lissa je doznala kako je puno njegovih
osjećaja prema Avery bilo uzrokovano kompulzijom. Sviđala mu se i nije
odbacivao mogućnost veze, ali njezine su moći pojačale intenzitet
njegovih emocija više nego što je on to osjećao. Ili je tako barem tvrdio.
Da sam ja tip i da se to meni dogodilo, i ja bih vjerojatno rekla da sam
bila pod utjecajem magije.
Ali kada sam vidjela kako me sada gledao, bilo mi je teško povjerovati da
me netko drugi zamijenio u posljednjih mjesec dana.
»Želim ponudu«, rekla sam konačno. »Želim da napišeš glavne razloge
koji te čine dobrim udvaračem.«
Počeo se smijati, a potom je vidio moje lice.
»Ozbiljno? To zvuči poput zadaće. S razlogom nisam na faksu.«
Pucnula sam prstima.
»Baci se na posao, Ivaškove. Želim da se pošteno namučiš.«
Očekivala sam šalu ili odbijanje, ali umjesto toga rekao je:
»Dobro.«
»Dobro?« Sada sam se ja osjećala poput svoje mame kada sam se brzo
složila s njom.
»Aha. Idem odmah u sobu napisati koncept.«
S nevjericom sam ga gledala kako uzima kaput. Nikada nisam vidjela
Adriana da se tako brzo pokreće kada je u pitanju kakav rad. O, ne! U što
sam se to upustila?
Odjednom je zastao i posegnuo u džep s nestrpljivim osmijehom.
»Ustvari, već sam ti gotovo napisao sastavak. Umalo sam zaboravio.«
Izvadio je presavijen list papira i zamahnuo njime. »Zbilja moraš nabaviti
vlastiti telefon. Neću više biti tvoja tajnica.«
»Što je to?«
»Neki stranac me nazvao... rekao je da mu je moj broj bio u memoriji
telefona.« Adrian je opet pogledao Lissu i moju mamu. One su bile
zaokupljene razgovorom. »Rekao je da ima poruku za tebe i kako ne želi
da to kažem ikom drugom. Natjerao me da je zapišem i pročitam mu je.
288
Znaš, ti si jedina osoba za koju bih to učinio. Mislim da ću to spomenuti
kada napišem svoju ponudu za izlazak.«
»Hoćeš li mi dati papir?«
Namignuo je i predao mi poruku, naklonio se, a potom se pozdravio s
Lissom i mojom mamom. Pitala sam se hoće li zbilja napisati ponudu za
izlazak. Ali najviše sam razmišljala o poruci. Nisam ni sumnjala od koga
je. U Novosibirsku sam s Abeova telefona nazvala Adriana, a kasnije sam
Abeu rekla i o Adrianovu financijskom sudjelovanju u mojemu putu.
Navodno je moj otac, uf, ta je spoznaja još bila nestvarna, odlučio da to
Adriana čini osobom od povjerenja iako sam se pitala zašto poruku nije
prenio preko moje mame.
Otvorila sam papir i trebalo mi je nekoliko trenutaka da razaberem
Adrianov rukopis. Ako mi doista napiše ponudu za izlazak, nadala sam se
da će je natipkati. U poruci je stajalo:
Poslao sam poruku Robertovu bratu. Rekao je kako ne postoji ništa što bih mu
mogao ponuditi da mi otkrije gdje se Robert nalazi, a vjeruj, ja imam puno toga za
ponuditi. Još mi je spomenuo da će ta informacija umrijeti s njim ako ostatak života
bude morao provesti tamo. Pomislio sam kako bi to voljela znati.
To jedva da je bio sastavak kao što je Adrian implicirao. Bilo je i malo
šifrirano, ali s druge strane, Abe ne bi želio da Adrian shvati poruku.
Meni je značenje bilo jasno. Robertov brat bio je Viktor Daškov. Abe je
nekako poslao poruku Viktoru u kojem god strašnom i udaljenom zatvoru
bio. (Nekako me nije iznenadilo što je Abe to uspio.) Abe se zasigurno
pokušao pogađati kako bi otkrio gdje je Robert, ali Viktor je odbio. Ni to
me nije čudilo. Viktor nije bio netko tko je uvijek spreman pomoći i
nisam ga mogla posve kriviti. Tip će ostatak života provesti »tamo«, u
zatvoru. Što netko može ponuditi osuđeniku, a da to njemu nešto znači ?
Uzdahnula sam i spustila poruku. Nekako me dirnulo što je Abe to učinio
za mene, koliko god bilo neuspješno. Ponovno mi je na pamet pala ista
misao. Čak i da je Viktor otkrio gdje se Robert nalazi, zar bi to bilo
važno? Što je vrijeme više odmicalo od događaja u Rusiji, to mi je bilo
smješnije uopće razmišljati o preobrazbi strigoja natrag u njegovo prvotno
stanje. Samo ih je prava smrt mogla osloboditi, samo smrt...
Mamin me glas spasio prije nego što sam mogla ponovno proživjeti scenu
na mostu. Rekla je kako mora ići, ali da ćemo kasnije razgovarati. Čim je
otišla, Lissa i ja smo provjerile jesmo li sve pospremile pa smo se zaputile
u moju sobu. Imale smo još puno tema za razgovor. Uspele smo se na kat,
a ja sam se pitala kada će me preseliti iz gostinjskih soba natrag u
učeničke odaje. Vjerojatno čim Alberta završi s papirologijom. I dalje mi
289
je bilo nevjerojatno prihvatiti to da ću se moći vratiti starom životu i
krenuti dalje nakon onoga što se dogodilo u posljednjih mjesec dana.
»Adrian ti je predao ljubavno pismo?« upitala je Lissa. Zadirkivala me, ali
kroz našu vezu osjetila sam da je i dalje brine moja tuga za Dimitrijem.
»Ne još«, rekla sam. »Objasnit ću ti poslije.«
Pred vratima moje sobe stajala je djelatnica osoblja zgrade i upravo se
spremala pokucati na vrata. Kada me vidjela, podigla je debelu omotnicu.
»Baš vam nosim ovo. Stiglo je danas poštom.«
»Hvala«, rekla sam.
Uzela sam pošiljku i pogledala je. Moje ime i adresa Akademije bili su
ispisani urednim rukopisom, što mi je bilo neobično jer je moj dolazak bio
nenadan. Nije bilo povratne adrese, ali markice su bile ruske i omotnica je
imala žig ekspresne pošiljke.
»Znaš li od koga je?« pitala je Lissa kad je žena otišla.
»Ne znam. U Rusiji sam upoznala puno ljudi.«
Moglo je biti od Oksane, Marka, Sydney. Ali... nešto što nisam mogla
objasniti natjeralo mi je sva osjetila na oprez.
Poderala sam omotnicu i posegnula unutra. Ruka mi se stisnula oko nečeg
hladnog i metalnog. Znala sam što je prije nego što sam ga izvadila. Bio
je to srebrni kolac.
»O, bože«, rekla sam.
Kotrljala sam kolac u ruci i prstom prelazila preko geometrijskog uzorka
oko drške. Nije bilo sumnje. Unikat. Ovo je bio kolac koji sam izvadila iz
trezora u Galininoj kući. Onaj kojim sam...
»Zašto bi ti netko poslao kolac?« pitala je Lissa.
Nisam joj odgovorila, nego sam iz omotnice izvadila malu razglednicu.
Na njoj je, rukopisom koji sam i predobro znala, pisalo:
Zaboravila si još jednu lekciju: nikada ne okreći leđa dok se ne uvjeriš da je
neprijatelj mrtav. Čini se da ćemo tu lekciju morati uvježbati sljedeći put kad se
vidimo, što će biti uskoro.
S ljubavlju,
D.
»Oh«, rekla sam, a razglednica mi je gotovo ispala.
»Ovo nije dobro.«
Svijet se na trenutak zavrtio oko mene pa sam sklopila oči i duboko
udahnula. Po stoti put sam u glavi prevrtjela događaje one noći kada sam
pobjegla od Dimitrija. Svaki put moji su osjećaji i pozornost bili
usmjereni na pogled na njegovu licu kada sam ga probola, na sliku
njegova tijela kako pada u crnu vodu. Sada sam u umu prizvala detalje
290
borbe. Sjetila sam se kako se u posljednjem trenu izmaknuo i kako mi je
to omelo put do njegova srca. Tada sam na tren pomislila kako kolac
nisam gurnula dovoljno duboko, dok nisam vidjela kako mu lice postaje
bezizražajno i kako pada s mosta. Ali doista nisam ugurala kolac dovoljno
duboko. Moj prvi instinkt bio je točan, ali stvari su se prebrzo odvile. Pao
je... i što onda? Je li kolac bio dovoljno labav da sam ispadne? Je li ga
uspio iščupati? Je li ga izbacila snaga udarca o vodu?
»Sve one lutke za vježbu, sve nizašto«, promrmljala sam prisjećajući se
kako me Dimitri obučavao da zarijem kolac u prsa tako da prođe rebra i
uđe u srce.
»Rose«, uzviknula je Lissa. Imala sam osjećaj da to nije prvi put da me
zazvala. »Što se događa?«
Najvažnije ubojstvo mog života... i zeznula sam. Što će se sada dogoditi?
Čini se da ćemo tu lekciju morati uvježbati sljedeći put kad se vidimo, što će biti
uskoro.
Nisam znala što osjećati. Očaj što nisam oslobodila Dimitrijevu dušu i
ispunila obećanje koje sam mu potajno zadala? Olakšanje što nisam ubila
čovjeka kojeg sam voljela? I uvijek, uvijek to pitanje: Bi li rekao da me
voli da smo imali još nekoliko trenutaka?
I dalje sam bila bez odgovora. Moji su osjećaji divljali i morala sam ih
obuzdati i analizirati ono što sam znala.
Prvo: dva i pol mjeseca. Obećala sam mami dva i pol mjeseca. Dotad ne
mogu djelovati.
U međuvremenu je Dimitri i dalje tamo negdje, i dalje je strigoj. Dokle
god on hoda svijetom, za mene nema mira. Ne mogu zatvoriti to
poglavlje. Ponovno sam pogledala razglednicu i shvatila da neću imati
mira ni ako ga pokušam ignorirati. Shvatila sam poruku.
Ovoga je puta Dimitri dolazio po mene. A nešto mi je reklo kako sam
prokockala priliku postati strigojka. Dolazio me ubiti. Što je ono rekao
kad sam pobjegla s imanja? Nije bilo šanse da oboje možemo živjeti na
ovome svijetu?
Ali, možda bismo mogli...
S obzirom na to da nisam odmah odgovorila, Lissina je zabrinutost
narasla.
»Malo me izbezumljuješ. O čemu razmišljaš?«
»Vjeruješ li u bajke?« pitala sam i pogledala je u oči. Čim sam izgovorila
te riječi, pred očima mi se ukazalo Markovo lice puno negodovanja.
»Kakve... kakve bajke?«
»Onakve na kakve ne bi trebalo tratiti vrijeme.«
291
»Ne razumijem«, rekla je. »Posve sam izgubljena. Reci mi što se događa?
Što mogu učiniti?«
Dva i pol mjeseca. Moram ostati ovdje dva i pol mjeseca, činilo se kao
vječnost. Ali obećala sam mami da ću to učiniti i odbijala sam opet naglo
postupati, pogotovo kad je toliko toga bilo na kocki. Obećanja. Utapala
sam se u obećanjima. Čak sam i Lissi nešto obećala.
»Jesi li bila ozbiljna kad si rekla da želiš poći sa mnom na moj sljedeći
ludi pothvat? Bez obzira na sve?«
»Da.« Nije bilo oklijevanja ili nesigurnosti u njezinu glasu, nije bilo
neodlučnosti u njezinim mirnim zelenim očima. Naravno, pitala sam se
hoće li se jednako osjećati kada dozna što ćemo raditi.
Što netko može ponuditi osuđeniku, a da to njemu nešto znači?
Ranije sam razmišljala o tome i pokušavala smisliti što bi natjeralo
Viktora da progovori. Viktor je rekao Abeu da ne postoji ništa što mu itko
može ponuditi u zamjenu za to da oda informaciju o bratovoj navodnoj
mogućnosti da preobrazi strigoje. Služio je doživotnu kaznu i nikakav
mito više mu nije bio važan. Ali shvatila sam da postoji nešto. Sloboda. A
postajao je samo jedan način da se to ostvari.
Morat ćemo osloboditi Viktora Daškova iz zatvora.
Odlučila sam to još ne spomenuti Lissi.
Sada sam samo znala da imam prolaznu šansu spasiti Dimitrija. Mark je
rekao kako je to bajka, ali morala sam riskirati. Pitanje je bilo koliko sam
vremena imala prije nego što me Dimitri dođe ubiti. To je bio pravi
problem. Naposljetku, ako se Dimitri pojavi prije nego što uspijem
pronaći zmaja ove priče, Viktora, stvari će postati gadne. Možda je sve
ovo s Robertom jedna velika laž, ali i da nije... sat je otkucavao. Ako
Dimitri dođe po mene prije nego što ja dođem do Viktora i Roberta, morat
ću se opet boriti s njime. To nije bilo upitno. Nisam mogla čekati taj
magični lijek. Ovoga ću puta morati doista ubiti Dimitrija i izgubiti svaku
nadu da zbilja vratim svog princa. K vragu!
Onda je dobro što funkcioniram pod pritiskom.
KRAJ
Četvrte knjige



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu