Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 6:45 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 6:47 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Prvo poglavlje
Vršci njegovih prstiju klizili su niz moja leđa gotovo ih ne dodirujući, ali
u mojem su tijelu ipak stvarali udarne valove. Njegove su se ruke polako
kretale po mojoj koži, uz rubove trbuha, konačno se zaustavivši na
oblinama mojih bokova. Osjetila sam kako mi njegove usne dodiruju vrat
točno ispod uha, potom me ljube, pa još jednom i još jednom...
Njegove usne s mojeg su se vrata primakle obrazima i naposljetku
pronašle moja usta. Poljubili smo se i privinuli bliže jedno drugome. U
meni je plamtjela krv, u tom sam se trenutku osjećala življom nego ikada
prije. Voljela sam ga, toliko sam voljela Christiana da...
Christian? Oh, ne!
Svjesni dio mene odmah je shvatio što se događa i, bože, što je bio
bijesan. Preostali dio mene još je uvijek živio u tom susretu, proživljavao
ga je kao da Christian uistinu dodiruje i ljubi mene. Taj dio mene nije
mogao pobjeći. Previše sam se stopila s Lissom i to se praktički jest
događalo meni.
Ne, rekla sam si oštro. To se ne događa, ne tebi. Izlazi odande.
Ali, kako sam mogla slijediti razum kada je svaki dio mojega tijela
plamtio?
Ti nisi ona. To nije tvoja glava. Izlazi.
Njegove usne. Na svijetu sada nije postojalo ništa drugo osim njegovih
usana.
To nije on. Izlazi.
Poljupci su bili isti, ljubiti ga bilo je isto kao ljubiti njega...
Ne, to nije Dimitri. Izlazi!
Dimitrijevo ime djelovalo je na mene poput hladnog tuša.
Izišla sam.
Iznenada sam osjetila kako ostajem bez zraka. Uspravila sam se u krevetu.
Pokušala sam nogom zbaciti pokrivač, ali još sam se više zaplela o njega.
Srce mi je snažno tuklo, pokušala sam duboko disati kako bih se smirila i
vratila u vlastitu zbilju.
Vremena su se definitivno promijenila. Nekada davno san su mi prekidale
Lissine noćne more. Sada je to činio njezin seksualni život. Malo je reći
da su to dvije različite stvari. Istina, naučila sam blokirati njezine
romantične predahe, barem dok sam bila budna. Ali ovoga su me puta
Lissa i Christian (nenamjerno) nadmudrili. U snu se ne mogu braniti, što
je snažnim osjećajima omogućilo da se probiju kroz psihičku vezu koja
me spaja s najboljom prijateljicom. To ne bi bio problem da njih dvoje idu
4
u krevet kao normalni ljudi. A pod »ići u krevet« mislim doslovno
»spavati«.
»Bože«, promrmljala sam dok sam sjedala i prebacivala noge uz rub
kreveta. Moj glas prigušilo je zijevanje. Zar se Lissa i Christian zbilja nisu
mogli suzdržati do jutra?
Pa ipak, gore od samog buđenja bilo je to kako sam se još uvijek osjećala.
Istina, nisam ja ta koja se upravo ljubakala. Nitko nije dodirivao moju
kožu niti je ljubio moje usne. Pa ipak, moje se tijelo osjećalo kao da je sve
to upravo izgubilo. Puno je vremena prošlo otkako sam se ja našla u
takvoj situaciji. Cijelo mi je tijelo žudjelo i plamtjelo. Bilo je glupo, ali
odjednom sam očajno željela da me netko dodiruje ili da me makar samo
drži u zagrljaju. Ali definitivno ne Christian. Mislima mi je proletjelo
sjećanje na njegove usne na mojima, na osjećaje koje su u meni budile i
kako je ona snena ja bila toliko sigurna da je ljubi Dimitri.
Stala sam na svoje drhtave noge, bila sam uznemirena i... tužna. Tužna i
prazna. Trebala sam prošetati i riješiti se tog čudnog osjećaja. Navukla
sam kućni ogrtač, stavila papuče, izišla iz sobe prema kupaonici u dnu
hodnika. Umila sam se i zagledala u ogledalo. Odraz koji mi je uzvraćao
pogled imao je zamršenu kosu i krvave oči. Vidjelo se da mi nedostaje
sna, ali nisam se htjela vratiti u krevet. Još je bilo preriskantno zaspati.
Trebala sam nešto što će me razbuditi i osloboditi onoga što sam vidjela.
Izišla sam iz kupaonice i skrenula prema stubištu silazeći laganim
korakom. Prvi kat učeničkog doma bio je miran i tih. Bilo je gotovo
podne, što je vampirima gluho doba noći s obzirom na to da odrađuju
noćnu smjenu. Provirila sam iza vrata i pogledom pretražila predvorje.
Bilo je prazno ako zanemarimo morojskog muškarca koji je sjedio za
recepcijom i zijevao. Nezainteresirano je listao neku reviju i teškom
mukom zadržavao budnost. Došao je do kraja novina i ponovno zijevnuo.
Zavrtio se na svojoj stolici na okretanje i bacio reviju na stol iza sebe te
posegnuo za nečim, vjerojatno za sljedećim štivom.
Dok mi je bio okrenut leđima, jurnula sam kraj njega prema dvokrilnim
vratima koja su se otvarala prema van. Moleći se da ne zaškripe, oprezno
sam ih odškrinula onoliko koliko mi je bilo potrebno da se iskradem.
Kada sam izišla, zatvorila sam ih što sam nježnije mogla. Najviše što je
tip mogao osjetiti bilo je malo propuha. Osjećajući se poput nindže, izišla
sam na svjetlo dana.
Hladan vjetar opalio me po licu, ali to je bilo upravo ono što mi je trebalo.
Ogoljele grane drveća njihale su se na vjetru i greble po kamenom
učeničkom domu poput noktiju. Sunce me kradomice promatralo kroz
oblake boje olova podsjećajući me da bih trebala biti u krevetu i spavati.
Škiljeći, jače sam stegnuta ogrtač i uputila se oko zgrade prema mjestu
5
između nje i sportske dvorane koje nije bilo toliko izloženo prirodnim
silama. Bljuzga s pločnika natopila mi je papuče, ali nisam obraćala
pažnju na to.
Da, bio je to tipično očajan zimski dan u Montani, upravo ono što mi je i
trebalo. Svjež zrak dobrano me razbudio i otjerao ostatke virtualne
ljubavne scene. Usto, zahvaljujući njemu, mogla sam ostati u svojoj glavi.
Bilo mi je draže usredotočiti se na hladnoću u svojemu tijelu nego
prisjećati se kako sam se osjećala dok su me dodirivale Christianove ruke.
Zastala sam i zagledala se u skupinu stabala iako sam zapravo gledala
kroz njih. Iznenadila sam se shvativši da se ljutim na Lissu i Christiana.
Zacijelo je lijepo, ogorčeno sam pomislila, činiti što god te volja. Lissa je
često govorila kako bi voljela da može osjetiti moja iskustva i um onako
kako sam ja osjećala njezina. A zapravo nije imala pojma kolika je
sretnica. Nije imala pojma kako je to kada se tuđe misli nameću tvojima,
kada ne možeš razlučiti tuđa od svojih iskustava. Nije znala kako je živjeti
s tuđim savršenim ljubavnim životom dok tvoj vlastiti i ne postoji. Nije
razumjela kako je to kada te ispuni ljubav toliko snažna da od nje sve boli
u grudima, ljubav koju možeš samo osjetiti, ali ne i izraziti. Naučila sam
da je zatomljivanje ljubavi isto što i potiskivanje ljutnje. Proždire te
iznutra dok ne poželiš vrištati ili udariti u nešto. Ne, Lissa to nije
razumjela. Nije trebala. Mogla je nastaviti sa svojim romansama ne
vodeći računa o tome kako to utječe na mene.
Tada sam primijetila da ponovno ostajem bez zraka, ali ovoga sam puta
osjećala bijes. Nestala je nelagoda koju sam osjećala zbog Lissina i
Christianova kasnonoćnog spoja. Zamijenile su je ljutnja i ljubomora,
osjećaji proizišli iz onoga što ja nisam mogla imati, a što je njoj tako lako
polazilo za rukom. Dala sam sve od sebe kako bih zatomila te osjećaje. To
nije ono što želim osjećati prema svojoj najboljoj prijateljici.
»Mjesečariš?« začula sam glas iza sebe.
Zaprepašteno sam se okrenula. Bio je to Dimitri. Znatiželjno me
promatrao, a bilo je očito da ga ovo jako zabavlja. Mogla sam i očekivati
da će me izvor svih mojih ljubavnih problema pronaći upravo u trenutku
dok bjesnim zbog njih. Uopće nisam čula da mi se približava. Toliko o
mojim nindža sposobnostima. Usto, bi li me ubilo da sam se počešljala
prije samog izlaska? Brzo sam provukla ruku kroz kosu iako sam znala da
je sada već bilo prekasno. Vjerojatno sam u tom trenutku izgledala kao da
mi je na glavi kakva pregažena životinja.
»Iskušavala sam osiguranje učeničkog doma«, rekla sam. »Očajno je.«
Na usnama mu je zatitrao lagan osmijeh. Hladnoća mi se sada već počela
uvlačiti u kosti i morala sam primijetiti da njegov dugi kožni kaput
izgleda zbilja toplo. Ne bih imala ništa protiv da me zaogrne njime.
6
Kao da mi čita misli, rekao je:
»Sigurno se smrzavaš. Želiš li moj kaput?«
Odmahnula sam glavom i odlučila ne spomenuti da više ne osjećam
stopala.
»Dobro mi je. Što ti radiš ovdje? I ti iskušavaš osiguranje?«
»Ja jesam osiguranje. Ovo je moja smjena.« Školski čuvari uvijek
patroliraju dok ostali spavaju. Strigoji, nemrtvi vampiri, koji vrebaju žive
morojske vampire poput Lisse, ne izlaze na sunčevu svjetlost, ali učenici
koji krše pravila, kao na primjer oni koji se iskradaju iz svojih učeničkih
domova, predstavljaju problem i noću i danju.
»Pa, dobar posao«, rekla sam. »Drago mi je što sam pomogla u
iskušavanju tvojih nevjerojatnih sposobnosti. Sada moram ići.«
»Rose...« Uhvatio me za ruku i, unatoč vjetru, hladnoći i bljuzgi, mojim je
tijelom prostrujala vrućina. Pustio me trznuvši se kao da se i on opekao.
»Što doista radiš ovdje?«
Upotrijebio je svoj »prestani se zezati« glas pa sam mu odgovorila
najiskrenije što sam mogla.
»Ružno sam sanjala. Trebalo mi je malo zraka.«
»Pa si samo odjurila van. Nije ti palo na pamet da kršiš pravila. Ili da
navučeš kaput.«
»Da«, odgovorila sam. »To je ukratko to.«
»Rose, Rose,« ovoga je puta to rekao svojim razdraženim glasom,
»nikada se nećeš promijeniti. Nikada ne promisliš prije nego što djeluješ.«
»To nije istina«, protestirala sam. »Promijenila sam se.«
Njegovo lice odjednom je poprimilo zabrinut izraz. Neko me vrijeme
proučavao. Ponekad mi se čini da te oči mogu vidjeti moju dušu.
»Imaš pravo. Promijenila si se.«
Učinilo mi se da ga taj zaključak ne veseli. Vjerojatno je razmišljao o
onome što se dogodilo prije gotovo tri tjedna kada su strigoji zarobili
nekoliko mojih prijatelja i mene. Pukom smo srećom uspjeli pobjeći, ali
nismo se svi izvukli. Poginuo je Mason, dobar dečko koji je bio lud za
mnom. Iako sam se osvetila njegovim ubojicama, nisam se mogla prestati
okrivljavati zbog njegove smrti.
Od tog događaja imam mračniji pogled na život. Zapravo, od tada svi
ovdje u Akademiji sv. Vladimira imaju mračniji pogled, ali moj je osobito
tmuran. I ostali su počeli primjećivati da sam se promijenila. Ali, nije mi
bilo drago vidjeti zabrinutost na Dimitrijevu licu pa sam se našalila.
»Ne brini se, uskoro će mi rođendan. Čim navršim osamnaest, odrast ću,
zar ne? Sigurna sam da ću se tog jutra probuditi potpuno zrela.«
Kako sam se i nadala, njegova je namrštenost popustila i prerasla u lagan
smiješak.
7
»Da, siguran sam. Kad je to, za jedno mjesec dana?«
»Za trideset jedan dan«, izjavila sam staloženo.
»Nije da brojiš.« Slegnula sam ramenima, a on se nasmijao.
»Pretpostavljam da si sastavila popis rođendanskih želja. Na deset
stranica? S jednostrukim proredom?« Još uvijek se smiješio. Bio je to
opušten osmijeh, vidjelo se da iskreno uživa, što je prava rijetkost kad je
on u pitanju.
Htjela sam se još jednom našaliti, ali u mojoj glavi ponovno se ukazala
slika Lisse i Christiana. U utrobu mi se vratio onaj tužni osjećaj praznine.
Sve što sam mogla željeti, nova odjeća, iPod, što god, odjednom je
postalo nevažno. Što su materijalne stvari poput tih značile u usporedbi s
onom jednom koju sam najviše željela? Bože, zbilja sam se promijenila.
»Ne«, rekla sam tiho. »Nema popisa.«
Nakrivio je glavu kako bi me bolje pogledao, a njegova do ramena duga
kosa pokrila mu je lice. Kosa mu je bila smeđa poput moje, ali ni
približno toliko tamna. Moja se ponekad doimala crnom. Rukom je
odmaknuo neposlušne pramenove, ali oni su mu odmah ponovno pokrili
lice.
»Ne vjerujem da ne želiš ništa. Bit će to dosadan rođendan.«
Sloboda, pomislila sam. Bio je to jedini dar za kojim sam čeznula.
Sloboda izbora. Da mogu slobodno voljeti koga god ja želim.
»Nije važno«, rekla sam umjesto toga.
»Što...« Zastao je. Shvatio je. Uvijek je shvaćao. Dijelom smo zato i bili
toliko povezani iako je među nama bilo sedam godina razlike. Zaljubili
smo se prošle jeseni kad me podučavao borbenim vještinama. Kako smo
postajali bliskiji, uvidjeli smo da godine nisu jedino što nas treba brinuti.
Oboje ćemo štiti Lissu kad maturira, ona je bila naš prioritet, te si nismo
mogli dopustiti da nam osjećaji odvraćaju pozornost.
Naravno, to je bilo lakše reći nego učiniti jer sam znala da naši osjećaji
nikada neće samo tako nestati. Oboje smo imali trenutke slabosti, bilo je
ukradenih poljubaca i trenutaka u kojima smo izgovorili stvari koje nismo
smjeli. Kad sam umakla strigojima, Dimitri mi je rekao da me voli i
manje-više priznao je da zbog toga nikada ne bi mogao biti s drugom. S
druge strane, postalo je jasno i da još ne možemo biti zajedno pa smo se
oboje povukli, nastavili izbjegavati jedno drugo i glumiti da je naš odnos
strogo profesionalan.
U ne toliko očitu pokušaju da promjeni temu, rekao je:
»Možeš to poricati koliko god hoćeš, ali znam da se smrzavaš. Uđimo.
Uvest ću te kroz stražnji ulaz.«
Ostala sam pomalo iznenađena. Dimitri je rijetko izbjegavao neugodne
teme. Zapravo, bio je poznat po tome što me uvijek prisiljavao na
8
razgovore o stvarima o kojima nisam željela razgovarati. Ali danas očito
nije bio dan za razgovor o našoj ukletoj vezi. Da, stvari su se definitivno
mijenjale.
»Mislim da si ti onaj kojem je hladno«, zafrkavala sam ga dok smo hodali
uz dom za čuvare novake. »Ne bi li ti trebao biti jako žilav zbog toga što
si iz Sibira?«
»Mislim da Sibir nije baš kakvim ga zamišljaš.«
»Zamišljam ga kao arktičku pustoš«, rekla sam iskreno.
»Onda definitivno nije kakvim ga zamišljaš.«
»Zar ti ne nedostaje?« upitala sam ga osvrćući se prema njemu. Bilo je to
nešto na što prije ne bih ni pomislila. U mojoj su glavi svi željeli živjeti u
SAD-u. Ili barem nisu htjeli živjeti u Sibiru.
»Stalno«, rekao je lagano čeznudjivim glasom. »Ponekad poželim...«
»Belikove!«
Glas nošen vjetrom odjeknuo je iz pozadine. Dimitri je nešto promrmljao
i odgurnuo me dalje iza ugla gdje sam upravo bila zašla.
»Pritaji se!«
Sagnula sam se iza grmova božikovine koji su okruživali zgradu. Nije
bilo bobica, ali me je gusto, oštro, šiljasto lišće greblo po mjestima gdje
mi je koža bila izložena. S obzirom na nisku temperaturu i mogućnost da
se otkrije moja kasnonoćna šetnja, nekoliko ogrebotina bilo je najmanji
problem.
»Ti nisi na straži«, začula sam Dimitrija kako govori nekoliko trenutaka
kasnije.
»Ne, ali trebam razgovarati s tobom.« Prepoznala sam glas. Bila je to
Alberta, kapetanica školskih čuvara. »Trebam te samo na minutu.
Moramo urediti raspored stražarenja dok si ti na sudu.«
»To sam i mislio«, rekao je. Njegov glas poprimio je čudan, gotovo
nelagodan ton. »To će opteretiti sve ostale, loše odabran trenutak.«
»Što reći, kraljica se drži vlastitog rasporeda.« Alberta je zvučala gotovo
živčano, stoga sam pokušala shvatiti što se događa. »Celeste će stražariti
umjesto tebe, a ona i Emil će podijeliti tvoje treninge.«
Treninge? Dimitri neće držati treninge sljedeći tjedan jer... Ah! To je to,
shvatila sam. Terenska nastava. Nama novacima sutra počinje šestotjedna
praksa. Nećemo imati nastavu i danonoćno ćemo štititi moroje dok nas
odrasli iskušavaju. »Treninzi« su zasigurno vrijeme kad će Dimitri
sudjelovati u tome. Ali, kakav to sud spominju? Misle li na sud pred
kojim se moramo pojaviti na kraju školske godine radi završnih provjera?
»Kažu da im ne smeta što će više raditi«, nastavila je Alberta, »ali htjela
sam vidjeti bi li ti preuzeo dio njihovih smjena prije nego što odeš, da im
ne ostaneš dužan?«
9
»Naravno«, i dalje je odgovarao kratko i usiljeno.
»Hvala. Mislim da će to pomoći.« Uzdahnula je. »Voljela bih znati koliko
će trajati to suđenje. Ne želim dugo izbivati. Čovjek bi pomislio da je
priča s Daškovom završena, ali sada čujem da se kraljica prepala
zatvaranja tako važnog pripadnika plemstva.«
Ukočila sam se. Hladnoća koja me prožimala više nije imala veze sa
zimom. Daškov.
»Siguran sam da će ispravno postupiti«, rekao je Dimitri. Tada sam
shvatila zašto tako malo govori. To je bilo nešto što nisam smjela čuti.
»Nadam se. I nadam se da će za to trebati samo nekoliko dana kao što
tvrde. Čuj, vani je očajno. Možemo li nakratko otići u moj ured i
pogledati raspored?«
»Naravno«, rekao je. »Samo da prije nešto provjerim.«
»U redu. Vidimo se uskoro.«
Nastupila je tišina i mogla sam pretpostaviti da je Alberta otišla. Naravno,
Dimitri je zašao iza ugla i stao pred božikovinu. Izletjela sam iz svoga
skrovišta. Pogled na njegovu licu govorio mi je da zna što ga čeka.
»Rose...«
»Daškov?« uskliknula sam nastojeći biti što tiša kako me Alberta ne bi
čula. »Kao Viktor Daškov?« Nije ni pokušao zanijekati.
»Da. Viktor Daškov.«
»A razgovarali ste o... Hoćeš reći da...«
Bila sam zapanjena, toliko preneražena da nisam mogla pribrati vlastite
misli. To je nevjerojatno.
»Mislila sam da je on iza rešetaka! Hoćeš reći da još nije izišao pred
sud?«
Da. Ovo je nevjerojatno. Viktor Daškov. Čovjek koji je uhodio Lissu i
mučio je kako bi stekao kontrolu nad njezinim moćima. Svaki moroj
mogao je upotrebljavati magiju u jednom od četiriju elemenata: zemlji,
zraku, vodi ili vatri. Ali Lissa je mogla upravljati gotovo nepoznatim
petim elementom zvanim duh. Mogla je iscijeliti sve uključujući mrtve. Iz
tog sam razloga ja sada bila psihički povezana s njom, bila sam »od
sjenke poljubljena«, kako su to nazivali. Oživjela me nakon automobilske
nesreće u kojoj su poginuli njezini roditelji i brat, a to nas je povezalo na
način koji mi je omogućavao da osjećam njezine misli i iskustva.
Viktor je puno prije ostalih shvatio da ona može iscjeljivati druge i htio ju
je zatočiti i koristiti kao vlastiti izvor mladosti. Usto, nije oklijevao ubiti
bilo koga tko bi mu se našao na putu ili je pronalazio kreativnije načine
kako bi zaustavio svoje suparnike, kao u Dimitrijevu i mojemu slučaju. U
sedamnaest godina stvorila sam puno neprijatelja, ali bila sam prilično
10
uvjerena da nikoga ne mrzim više nego Viktora Daškova, barem nikoga
tko je još medu živima.
Dimitri je poprimio izraz lica koji sam dobro poznavala. Bio je to onaj
izraz koji je poprimao kada se bojao da ću nekoga udariti.
»Iza rešetaka je, ali još nije bio pred sudom. Pravni postupci ponekad se
otegnu.«
»Ali suđenje će se održati? I ti ideš na njega?« govorila sam kroz čvrsto
stisnute zube nastojeći ostati smirena. Ali pretpostavljam da sam i dalje
imala izraz koji je govorio: Udarit ću nekoga.
»Sljedeći tjedan. Ja i još nekolicina čuvara svjedočit ćemo o onome što se
te večeri dogodilo tebi i Lissi.«
Na spomen onoga što se dogodilo prije četiri mjeseca, izraz njegova lica
se promijenio, a ja sam znala što znači. Bio je to onaj opaki, zaštitnički
izraz koji je poprimao kada su u opasnosti bile osobe do kojih mu je stalo.
»Nazovi me ludom što ovo pitam, ali idemo li Lissa i ja s tobom?«
Pretpostavljala sam kako će glasiti odgovor i nije mi se sviđao.
»Ne.«
»Ne?«
»Ne.« Stavila sam ruke na bokove.
»Čuj, ne misliš li da bi bilo pametno da mi budemo prisutne s obzirom na
to da ćeš govoriti o onome što se nama dogodilo?«
Dimitri je zauzeo strog instruktorski stav i odmahnuo glavom.
»Kraljica i još neki čuvari misle kako je najbolje da ne budete prisutne.
Imamo dovoljno dokaza, a usto, bio on zločinac ili ne, i dalje je, ili je bio,
jedan od najmoćnijih pripadnika plemstva na svijetu. Oni koji znaju za
ovo suđenje žele da se o tome što manje govori.«
»A ti si mislio da ćemo nas dvije, ako nas povedeš, to svima reći?«
uskliknula sam. »Ma daj, druže. Zar doista misliš da bismo mi to učinile?
Sve što želimo jest vidjeti Viktora iza rešetaka. Zauvijek. A možda i duže.
A ako postoji ikakva mogućnost da se izvuče, moraš nam dopustiti da
dođemo.«
Kad su ulovili Viktora, bacili su ga u zatvor i ja sam mislila da je ta priča
završena. Mislila sam da će ga zatvoriti i pustiti da istrune. Nikada nisam
ni pomislila, iako sam možda trebala, da će prije morati pred sud. Njegova
zlodjela tada su bila toliko očita. Ali, iako je morojska vlada bila tajna i
odvojena od ljudske, uglavnom je djelovala na isti način. Morala je
organizirati propisno suđenje i sve ostalo.
»Nije na meni da o tome odlučujem«, rekao je Dimitri.
»Ali ti imaš utjecaja. Mogao bi se založiti za nas, posebno ako...« Moja je
ljutnja djelomice popustila i zamijenio ju je iznenadan i zapanjujući strah.
Jedva sam uspjela izgovoriti sljedeće riječi: »Osobito ako doista postoji
11
mogućnost da se izvuče. Postoji li? Postoji li doista mogućnost da ga
kraljica pusti?«
»Ne znam. Ponekad se ne može znati što će ona ili neki drugi
visokopozicionirani pripadnici plemstva učiniti.« Odjednom je počeo
djelovati umorno. Iz džepa je izvukao ključeve i dobacio mi ih. »čuj,
znam da si uznemirena, ali sada ne možemo razgovarati o tome. Moram
se naći s Albertom, a ti se moraš vratiti unutra. Četvrtastim ključem
otključat ćeš vrata na desnoj strani. Znaš koja.«
Znala sam.
»Da. Hvala ti.«
Bila sam ljuta i to mi je jako smetalo, tim više što mi je pomagao da ne
upadnem u nevolje, ali nisam si mogla pomoći. Viktor Daškov bio je
kriminalac, zločinac. Bio je gladan moći i pohlepan, nije mario koga će
pogaziti da dobije ono što želi. Bude li ponovno na slobodi... pa, nismo
mogli znati što će se dogoditi Lissi ili ostalim morojima. Razbjesnila me
pomisao na to da mogu pridonijeti njegovu zatvaranju, ali mi nitko ne
dopušta da to i učinim.
Napravila sam nekoliko koraka kad me Dimitri zazvao:
»Rose?« Okrenula sam se. »Žao mi je«, rekao je. Potom je zastao i
oprezno dometnuo: »I bilo bi ti bolje da mi sutra vratiš ključeve.«
Okrenula sam se i nastavila hodati. Iako je to vjerojatno bilo nepravedno,
djetinjasti dio mene vjerovao je da Dimitri može sve. Bila sam uvjerena
da može povesti Lissu i mene na suđenje ako to zbilja želi.
Već sam gotovo stigla do vrata kad sam krajičkom oka uočila nekakvu
kretnju. Raspoloženje mi je splasnulo. Divno. Dimitri mi je dao ključeve
da se ušuljam unutra, a sada me netko drugi ulovio. Tipično za mene.
Očekivala sam da će me čuvarica upitati što radim pa sam se okrenula
smišljajući ispriku.
Ali to nije bila čuvarica.
»Ne«, tiho sam rekla. To mora da je varka. »Ne.«
Na trenutak sam pomislila da se zapravo nikada nisam ni probudila.
Možda sam još u krevetu, spavam i sanjam.
Jer to je sigurno, sigurno bilo jedino objašnjenje za ono što sam vidjela
pred sobom na tratini pred Akademijom.
Vrebao je u sjeni starog kvrgavog hrasta.
Bio je to Mason.
12
Drugo poglavlje
Ili je barem izgledao kao Mason.
Nisam ga dobro vidjela, njega ili... što god to bilo. Morala sam treptati
kako bih ga fokusirala. Bio je nestvaran i neprestano se pojavljivao u
mom vidnom polju pa nestajao iz njega.
Ali da, ono što sam vidjela, definitivno je izgledalo kao Mason. Lice mu
je djelovalo isprano, zbog čega je njegova svijetla put izgledala bjelje
nego što sam je pamtila. Njegova crvenkasta kosa sada je bila boje
blijede, vodenaste naranče. Na sebi je imao ono u čemu sam ga posljednji
put vidjela: traperice i žutu jaknu od Aisa. Ispod ruba jakne provirivao je
porub zelenog džempera. I te su boje bile prigušene. Izgledao je poput
fotografije koju je netko ostavio na suncu pa je izblijedjela. Vrlo, vrlo slab
sjaj kao da je uokvirivao njegovo lice.
Ali ono što me najviše pogodilo, uz činjenicu da je trebao biti mrtav, jest
izraz na njegovu licu. Bio je žalostan, jako, jako žalostan. Osjećala sam
kako mi se srce slama dok sam ga gledala. Navrla su mi sjećanja na sve
ono što se odigralo prije samo nekoliko tjedana. Sve sam ponovno vidjela:
kako njegovo tijelo pada, okrutan pogled na licima strigoja... Počela sam
osjećati knedlu u grlu. Ukočila sam se, bila sam zaprepaštena, nisam se
mogla pomaknuti.
I on je proučavao mene, a izraz njegova lica nije se mijenjao. Bio je tužan.
Turoban. Ozbiljan. Zaustio je kao da će nešto reći, ali je odustao. Još se
neko vrijeme osjećala težina u zraku, a potom je podigao ruku i pružio je
prema meni. Nešto u tom pokretu me trgnulo. Ne, to se ne događa. Ne
vidim to. Mason je mrtav. Vidjela sam kako umire. Držala sam njegovo
tijelo.
Njegovi su se prsti lagano pomakli, kao da domahuje, a ja sam se
uspaničila. Udaljila sam se uzmičući nekoliko koraka i čekala da vidim
što će se dogoditi. Nije me slijedio. Ostao je stajati na mjestu držeći ruku
u zraku. Srce mi je poskočilo, okrenula sam se i potrčala. Kad sam već
gotovo stigla do vrata, zastala sam, osvrnula se i pokušala smiriti disanje.
Mjesto na kojem je stajao bilo je potpuno prazno.
Uspjela sam doći do sobe zalupivši vratima kad sam ušla. Ruke su mi se
tresle. Bacila sam se na krevet i vrtjela film o onome što se upravo
dogodilo.
Koji vrag? To nije bilo stvarno. Nema šanse. Nemoguće. Mason je mrtav,
a svi znaju da se mrtvaci ne vraćaju. Dobro, ja se jesam vratila, ali to je
drukčije. Očito sam sve umislila. Tako je. Mora biti tako. Bila sam
umorna, još uvijek ošamućena od Lisse i Christiana, a novosti o Viktoru
Daškovu da i ne spominjemo. Vjerojatno mi mozak nije funkcionirao
13
zbog hladnoće. Da, što sam više razmišljala o tome, to sam bila uvjerenija
da postoji stotinu objašnjenja za ono što se upravo dogodilo.
Pa ipak, nisam mogla zaspati, bez obzira na to koliko sam si to puta rekla.
Ležala sam u krevetu, navukavši pokrivač do brade, i iz glave pokušavala
odagnati sliku koja me proganjala. Bezuspješno. Sve što sam vidjela bile
su te tužne, tužne oči koje kao da su govorile:
Rose, zašto si dopustila da mi se to dogodi?
Stisnula sam oči nastojeći ne razmišljati o njemu. Od Masonova pogreba
toliko se trudim nastaviti dalje sa životom i praviti se da sam snažna. Ali,
istina je kako nisam bila ni blizu toga da prebolim njegovu smrt. Dan za
danom mučila sam se pitanjima koja počinju s a što da. A što da sam bila
brža i jača tijekom borbe sa strigojima? A što da mu uopće nisam rekla
gdje su strigoji? A što da sam mu jednostavno mogla uzvratiti ljubav? Da
se bilo što od toga dogodilo, on bi još bio živ, ali nije tako. A sve je to
moja krivica.
»Umislila sam to«, prošaptala sam u mračnoj sobi. Moralo je biti tako.
Mason me već progonio u snovima, nisam ga trebala viđati i na javi. »To
nije bio on.«
To nije mogao biti on jer bi to bilo moguće samo ako je... Pa, to je nešto o
čemu nisam željela ni razmišljati. Jer, iako sam vjerovala u vampire,
magiju i psihičke moći, sigurno nisam vjerovala u duhove.
A očito nisam vjerovala ni u san jer te večeri nisam puno spavala. Bila
sam nemirna, vrtjela sam se, a mozak mi je radio sto na sat. U jednom
sam trenutku uspjela zaspati, ali kad mi je zazvonila budilica, bila sam
uvjerena da nisam spavala više od nekoliko minuta.
Noćne more i strahove ljudskih bića uglavnom otjera danje svjetlo. Kod
mene je bilo drukčije, probudila sam se kada se počeo spuštati mrak. Ali
sama činjenica da sam u društvu pravih i živih osoba jednako je djelovala,
a kada sam otišla na doručak i jutarnje vježbe, shvatila sam da ono što
sam vidjela prethodne noći, ili što sam mislila da sam vidjela, u mojemu
sjećanju sve više blijedi. Bizarnost tog susreta postupno je ustupila mjesto
jednom drugom osjećaju: uzbuđenju. To je bilo to. Veliki dan. Počinjala
je naša terenska nastava.
Sljedećih šest tjedana neću imati nastavu. Cijele ću dane provoditi družeći
se s Lissom, a najviše što ću morati raditi bit će pisanje dnevnih izvješća o
terenskoj nastavi, dugih samo pola stranice. Jednostavno. I da, naravno,
morat ću držati stražu, ali to me nije brinulo. To mi je u krvi. Ona i ja
dvije smo godine živjele među ljudima i ja sam ju sve vrijeme štitila. Prije
toga, dok sam pohađala prvi razred, vidjela sam kakva su testiranja odrasli
čuvari pripremali za novake u ovoj fazi. Kušnje su bez daljnjega bile
teške. Novak je morao držati stražu, nije se smio opustiti i morao je biti
14
spreman po potrebi se braniti ili napadati. Ipak, ništa me od toga nije
zabrinjavalo. Lissa i ja nismo bile u školi u drugom i u višim razredima,
zbog čega sam malo zaostala za ostalima. Ali, zahvaljujući dodatnim
treninzima s Dimitrijem, brzo sam ih sustigla i sada sam bila jedna od
najboljih u razredu.
»Hej, Rose!«
Eddie Castile sustigao me dok sam ulazila u sportsku dvoranu u kojoj se
održavalo uvodno predavanje terenske nastave. Kad sam ga ugledala, na
trenutak sam klonula. Odjednom mi se pričinilo da sam ponovno u
dvorištu s Masonom i promatram njegovo ucviljeno lice.
Kad su nas zarobili strigoji, uz Lissina dečka Christiana i morojku Miju, s
nama je bio i Eddie. On očito nije umro, ali malo mu je nedostajalo.
Strigojima koji su nas zarobili služio je kao hrana. Hranili su se njime
nastojeći izazvati moroje i uplašiti dhampire. Upalilo je, bilo je
zastrašujuće. Zbog gubitka krvi i endorfina iz vampirskih ugriza, jadni je
Eddie veći dio tog mučenja proveo bez svijesti. Bio je Masonov najbolji
prijatelj i gotovo jednako zabavan i bezbrižan.
Ali otkako smo pobjegli, Eddie se promijenio, baš kao i ja. Još se uvijek
rado smijao, ali smrknuo se, pogled mu je postao mračan i ozbiljan, uvijek
spreman na najgore. Naravno, to nije bilo teško shvatiti. On jest doživio
najgore. Osim za Masonovu smrt, smatrala sam se odgovornom i za
Eddiejev preobražaj i za ono što je pretrpio od strigoja. Možda sam bila
nepravedna prema sebi, ali nisam si mogla pomoći. Smatrala sam da mu
nešto dugujem, da ga moram štiti ili mu se odužiti na neki način.
To je bilo zanimljivo jer mislim da je Eddie nastojao zaštititi mene. Nije
me uhodio ili što slično, ali primijetila sam da me drži na oku. Mislim da
je nakon tog događaja smatrao kako je dužan motriti na Masonovu curu.
Nikada se nisam zamarala time da mu objasnim kako nisam bila
Masonova cura, ne u pravom smislu riječi, kao što ga nikada nisam
ukorila zbog toga što se ponaša poput starijeg brata. Ja sam se definitivno
mogla brinuti za sebe, ah mislila sam kako nema smisla miješati se kad
bih ga vidjela kako upozorava dečke da se drže dalje od mene jer još
nisam spremna izlaziti s drugima. Zbog toga što je bila istina. Nisam bila
spremna izlaziti s drugima.
Eddie mi je uputio lagan osmijeh koji je njegovu smrknutom licu dao
nešto dječačkoga šarma.
»Jesi li uzbuđena?«
»Najbolje da nisam«, rekla sam. Naši kolege iz razreda smjestili su se na
tribinama na jednoj strani dvorane, a mi smo pronašli slobodno mjesto
blizu sredine. »Ovo će biti lako. Lissa i ja provest ćemo zajedno šest
tjedana.« Koliko god me naša povezanost ponekad živcirala, upravo
15
zahvaljujući njoj, bila sam Lissin savršen čuvar. Uvijek sam znala gdje je
i što joj se događa. Kad maturiramo i odemo u vanjski svijet, bit ću joj i
službeno dodijeljena.
Zamislio se.
»Da, pretpostavljam da se ne moraš previše brinuti. Znaš koji će biti tvoj
zadatak kad maturiraš. Mi ostali nismo takvi sretnici.«
»Bacio si oko na nekog pripadnika plemstva?« zadirkivala sam ga.
»Nije bitno. U posljednje vrijeme većina čuvara ionako se dodjeljuje
pripadnicima plemstva.«
To je točno. Vladala je nestašica dhampira, poluvampira poput mene, a
pripadnici plemstva uglavnom su prvi birali čuvare. Nekada su se čuvari
dodjeljivali većem broju moroja, i pripadnicima plemstva i onima koji to
nisu bili, a novaci poput nas žestoko su se natjecali kako bi dobili nekoga
važnog. Sada je bilo gotovo sigurno da će svaki čuvar raditi za plemićku
obitelj. Nije nas bilo puno, stoga su se manje utjecajne obitelji morale
same brinuti za sebe.
»Pa ipak«, rekla sam, »ostaje pitanje kojeg ćeš pripadnika plemstva
dobiti. Hoću reći, neki od njih su teški snobovi, ali mnogi su cool. Dobiješ
li nekog stvarno bogatog i moćnog, možda ćeš živjeti u kraljevskoj palači
ili putovati na egzotična mjesta.« Ovo posljednje posebno me privlačilo,
često sam maštala kako Lissa i ja putujemo svijetom.
»Da«, složio se Eddie. Kimnuo je dečkima iz prvog reda. »Nećeš
vjerovati kako su se ta trojica ulizivala Ivaškovima i Szelskyjima.
Naravno, to neće utjecati na zadatke koje će ovdje dobiti, ali vidi se da si
već pokušavaju posložiti stvari za budućnost.«
»Pa, terenska nastava može utjecati na to. Ocjene koje ovdje dobijemo ući
će u naš dosje.«
Eddie je ponovno kimnuo. Upravo je počeo nešto govoriti kada je glasan,
jasan ženski glas prekinuo naš žamor. Podigli smo pogled. Dok smo
razgovarali, naši su se instruktori okupili pred tribinama i promatrali nas
postrojeni u impresivan red. Među njima bio je Dimitri, taman,
impozantan i neodoljiv. Alberta se trudila privući našu pozornost.
Mnoštvo je utihnulo.
»U redu«, počela je. Alberta je bila u pedesetima, žilava i vrlo izdržljiva.
Kad sam je vidjela, prisjetila sam se njezina i Dimitrijeva razgovora od
prethodne večeri, ali sam to ostavila za kasnije. Viktor Daškov neće mi
upropastiti ovaj trenutak. »Svi znate zašto ste ovdje.« Od napetosti i
uzbuđenja tako smo utihnuli, da je njezin glas odzvanjao dvoranom. »Ovo
je do završne provjere najvažniji dan u vašem školovanju. Danas ćete
doznati s kojim ćete morojem raditi. Prošloga tjedna dobili ste brošuru sa
svim potankostima o tome kako će izgledati sljedećih šest tjedana.
16
Vjerujem da ste je svi već pročitali.« Ja jesam. Vjerojatno nikada prije
nisam tako temeljito pročitala nešto. »Kako biste utvrdili gradivo, čuvar
Ako će ponoviti osnovna pravila ove vježbe.«
Predala je bilješke čuvaru Stanu Altu. Od svih instruktora, njega sam
najmanje voljela, ali je nakon Masonove smrti napetost među nama
popustila. Sada smo se bolje razumjeli.
»Krenimo«, rekao je Stan otresito. »Bit ćete na dužnosti šest dana u
tjednu. To vam zapravo dođe kao zabava. U stvarnom ćete svijetu
uglavnom raditi svaki dan. Stalno ćete biti uz svog moroja, na
predavanjima, u njihovim sobama, tijekom hranjenja. U svim prilikama.
Na vama je da shvatite kako ćete se uklopiti u njihove živote. Neki moroji
se sprijatelje sa svojim čuvarima, neki više vole kada ste poput nevidljivih
duhova koji ne razgovaraju s njima.« Je li morao upotrijebiti riječ duh?
»Okolnosti u kojima ćete raditi različite su, a vi ćete morati pronaći način
da osigurate njihovu maksimalnu sigurnost.«
»Možemo vas napasti u bilo koje doba, bilo gdje, a kad se to dogodi, bit
ćemo odjeveni u crno. Morate uvijek biti spremni. Upamtite, iako ćete
znati da vas zapravo napadamo mi, a ne pravi strigoji, morati reagirati kao
da su vam životi u velikoj, neposrednoj opasnosti. Ne bojte se nauditi
nam. Siguran sam da nekima od vas neće biti problem osvetiti nam se za
grijehe iz prošlosti.« Učenici su se na to zahihotali. »Ali, neki od vas
mogli bi pomisliti da se morate suzdržavati da ne biste upali u nevolje.
Nemojte. U veće nevolje upast ćete budete li se suzdržavali. Ne brinite.
Možemo to podnijeti.«
Okrenuo je sljedeću stranicu.
»Šest dana bit ćete na dužnosti dvadeset četiri sata dnevno, ali možete
spavati tijekom dana ili kad spava vaš moroj. Samo imajte na umu da,
iako su napadi strigoja danju rijetkost, oni u zatvorenom nisu nemogući i
u to vrijeme nećete nužno biti na sigurnom.«
Stan je prošao kroz još neka tehnička pitanja, a ja sam shvatila da sam se
isključila. Znala sam te stvari. Svi smo ih znali. Pogledavajući uokolo,
primijetila sam da nisam jedina koja je nestrpljiva. Mnoštvo je pucalo od
uzbuđenja i ushićenja. Stisnuli smo šake. Širom otvorili oči. Svi smo
čekali svoje zadatke. Svi smo čekali da cijela priča počne.
Kad je završio, Stan je predao bilješke Alberti.
»U redu«, rekla je. »Prozvat ću vas jedno po jedno i objaviti s kim ste u
paru. Tada siđite ovamo i čuvar Chase dat će vam omotnicu sa svim
podacima o rasporedu vašega moroja, njegovoj prošlosti i tako dalje.«
Svi smo se uspravili dok je listala papire. Učenici su šaputali. Kraj mene
je Eddie duboko uzdahnuo.
17
»Oh, čovječe. Nadam se da ću dobiti nekoga dobrog«, promrmljao je. »Ne
želim patiti sljedećih šest tjedana.«
Stisnula sam mu ruku ohrabrujući ga.
»Hoćeš«, šapnula sam mu. »Ovaj, hoću reći, dobit ćeš nekog dobrog,
nećeš patiti.«
»Ryan Aylesworth«, jasno je rekla Alberta. Eddie se lecnuo, a ja sam
odmah znala zašto. Prije su uvijek prvo prozivali Masona Ashforda. To se
više nikada neće dogoditi. »Dodijeljen si Camilli Conta.«
»K vragu«, promrmljao je netko iza nas tko se očito nadao da će dobiti
Camillu.
Ryan je bio jedan od ulizica iz prvog reda i široko se smiješio dok je išao
preuzeti svoju omotnicu. Obitelj Conta bila je jedna od plemićkih obitelji
u usponu. Šuškalo se da je jedan od njihovih članova kandidat kojeg bi
morojska kraljica mogla proglasiti svojim nasljednikom. Usto, Camille je
bila prilično zgodna. Nijednom dečku ne bi bilo teško pratiti je. Ryan se
šepirio i izgledao je prilično zadovoljan sobom.
»Dean Barnes«, rekla je potom. »Dobivaš Jesseja Zeklosa.«
»Uh«, rekli smo Eddie i ja. Da su mene dodijelili Jesseju, trebao bi mu još
jedan čuvar. Da ga zaštiti od mene. Alberta je nastavila čitati imena, a ja
sam primijetila da se Eddie preznojava.
»Molim te, molim te, daj da dobijem nekoga dobrog«, promrmljao je.
»Hoćeš«, rekla sam. »Hoćeš.«
»Edison Castile«, prozvala je Alberta. Progutao je knedlu. »Vasilisa
Dragomir.«
I Eddie i ja na trenutak smo se ukočili, a onda je morao ustati i uputiti se s
tribina. Dok je silazio, panično me pogledavao. Iz izraza njegova lica
mogla sam iščitati kako govori: Ne shvaćam! Ne shvaćam!
Ni ja nisam shvaćala. Sve oko mene usporilo se i zamutilo. Alberta je
nastavila čitati imena, ali ja ih nisam čula. Što se događa? Netko je očito
pogriješio. Lissa je moj zadatak. Mora biti moj zadatak. Bit ću njezina
čuvarica kad maturiramo. Ovo nema smisla. Srce mi je lupalo dok sam
promatrala kako Eddie prilazi čuvaru Chaseu i preuzima svoju omotnicu i
vježbački kolac. Istog je trena pogledao u papire, pretpostavljam da je
želio još jednom provjeriti ime, bio je uvjeren da je posrijedi zabuna.
Izraz koji je poprimio kad je podigao pogled govorio mi je da je pročitao
Lissino ime.
Duboko sam udahnula. U redu. Nema potrebe za paničarenjem. Netko je
učinio administrativnu pogrešku, pogrešku koja se može ispraviti.
Zapravo, uskoro će je ispraviti. Kada dođu do mene i ponovno pročitaju
Lissino ime, shvatit će da su dvaput uknjižili jednog od moroja. Ispravit
18
će to i Eddieju dodijeliti nekoga drugog. Naposljetku, bilo je dovoljno
moroja. U školi ih je bilo više nego dhampira.
»Rosemarie Hathaway.« Osjetila sam napetost. »Christian Ozera.«
Zabuljila sam se u Albertu. Stajala sam nepomično, nisam mogla
reagirati. Ne. Ona nije upravo izgovorila ono što mi se učinilo. Kolege su
primijetili da se ne mičem i pogledali me. Ali ja sam bila u šoku. To se ne
događa. Čak je i moj sinoćnji susret s Masonom djelovao stvarnije od
ovoga. Nakon nekoliko trenutaka, Alberta je shvatila da ne prilazim.
Zlovoljno je podigla pogled s bilješki i počela pogledom pretraživati
mnoštvo.
»Rose Hathaway?«
Netko me udario laktom misleći da možda nisam prepoznala vlastito ime.
Gutajući knedlu, ustala sam i poput robota krenula niz tribine. Došlo je do
pogreške. Mora da je došlo do pogreške. Krenula sam prema čuvaru
Chaseu osjećajući se poput lutka kojim upravlja netko drugi. Predao mi je
omotnicu i vježbački kolac predviđen za »ubijanje« odraslih čuvara pa
sam ustupila mjesto sljedećoj osobi.
Nepovjerljivo sam triput pročitala ime na omotnici. Christian Ozera. Kad
sam je otvorila, pred sobom sam ugledala cijeli njegov život. Svježu
fotografiju. Raspored predavanja. Obiteljsko stablo. Biografiju. Čak i
detalje tragične priče o njegovim roditeljima koji su odlučili postati
strigoji i ubili više osoba prije nego što su ih najzad uspjeli uloviti i ubiti.
Trebali smo pročitati dosjee, spakirati se i naći se sa svojim morojima na
ručku. Alberta je i dalje čitala imena, a mnogi moji kolege zastajali su po
dvorani i prijateljima pokazivali omotnice. Vrzmala sam se uz jednu
skupinu čekajući priliku za razgovor s Albertom i Dimitrijem. Činjenica
da im nisam odmah prišla i zatražila objašnjenje dokazivala je da
postajem strpljiva osoba. Vjerujte, htjela sam to učiniti. Ali, dopustila sam
im da završe s popisom iako se činilo da to traje cijelu vječnost. Mislim,
koliko je vremena potrebno da se pročita šačica imena?
Kad je i posljednjem novaku dodijeljen moroj, Stan nas je nadglasao,
rekao da prijeđemo na drugu fazu zadatka i pokušao nas izvesti iz
dvorane. Probila sam se kroz mnoštvo i prikrala se Dimitriju i Alberti,
koji su srećom bili zajedno. Brbljali su o nekoj administrativnoj stvari i
nisu me odmah primijetili.
Kad su me uočili, pokazala sam im svoju omotnicu.
»Što je ovo?«
Alberta je djelovala potpuno smeteno i neupućeno. Nešto u Dimitrijevu
izrazu govorilo mi je da je ovo očekivao.
»To je vaš zadatak, gospođice Hathaway«, rekla je Alberta.
»Ne«, rekla sam stisnutih zuba. »Nije. To je zadatak za nekoga drugog.«
19
»Na terenskoj nastavi ne možete birati zadatke«, rekla mi je odrješito.
»Baš kao ni u stvarnome svijetu. Ne možete na osnovu hirova i
raspoloženja izabrati koga ćete štititi, ne ovdje, a definitivno ne nakon
mature.«
»Ali nakon mature bit ću Lissina čuvarica!« uzviknula sam. »To svi
znaju. I sada sam to trebala biti.«
»Znam da se očekuje da ćete biti zajedno nakon mature, ali ne sjećam se
nikakve obvezujuće odluke prema kojoj biste vi morali biti njezina ili bilo
čija čuvarica ovdje u školi. Zadovoljit ćete se onim tko vam je
dodijeljen.«
»Christian?« Bacila sam omotnicu na pod. »Poludjeli ste ako mislite da ću
njega čuvati.«
»Rose!« obrecnuo se Dimitri i konačno se uključio u razgovor. Njegov je
glas bio tako osoran i ljutit da sam se lecnula i na trenutak zaboravila što
sam htjela reći. »Pretjerala si. Tako se ne razgovara s instruktorima.«
Nisam podnosila da me bilo tko kritizira. A pogotovo da me kritizira on.
Osobito da me kritizira kada je u pravu. Ali nisam si mogla pomoći. I ja
sam bila ljuta i nedostatak sna uzimao je svoj danak. Živci su mi bili tako
napeti da sam jedva podnosila i najmanje sitnice. A velike stvari poput
ove bile su mi potpuno nepodnošljive.
»Oprostite«, rekla sam nevoljko. »Ali ovo je glupo. Gotovo jednako glupo
kao ne odvesti nas na suđenje Viktoru Daškovu.«
Alberta se zapanjila.
»Kako znate... nije važno. Time ćemo se zabaviti kasnije. Za sada je ovo
vaš zadatak i morate ga obaviti.«
Uz mene je bojažljivim glasom iznenada progovorio Eddie. Bila sam ga
izgubila iz vida.
»Čujte... Meni je svejedno... Možemo se zamijeniti...«
Alberta je skrenula svoj neumoljivi pogled s mene na njega.
»Ne, naravno da ne možete. Vasilisa Dragomir je samo vaš zadatak.«
Ponovno je pogledala mene. »A Christian Ozera vaš. Kraj rasprave.«
»Ovo je glupo!« ponovila sam. »Zašto da gubim vrijeme s Christianom?
Nakon mature bit ću s Lissom. Ako želite da dobro obavljam svoj posao,
mislim da mi trebate dopustiti da vježbam s njom.«
»Dobro ćeš ga obavljati«, rekao je Dimitri. »Poznaješ je, a usto ste i
povezane. Ali jednom ćeš možda negdje završiti s drugim morojem.
Moraš naučiti čuvati nekoga s kim nemaš apsolutno nikakvo iskustvo.«
»Imam iskustva s Christianom«, progunđala sam. »U tome i jest problem.
Mrzim ga.« U redu, pretjerala sam. Istina, Christian me živcirao, ali nisam
ga mrzila. Kako sam rekla, zajednički nastup protiv strigoja promijenio je
20
puno toga. Ponovno mi se učinilo da sve preuveličavam zbog nedostatka
sna i razdražljivosti općenito.
»Tim bolje«, rekla je Alberta. »Nećete uvijek štititi samo svoje prijatelje.
Nećete uvijek voljeti one koje štitite. To morate naučiti.«
»Moram naučiti boriti se protiv strigoja«, rekla sam. »To sam naučila na
predavanju.« Oštro sam ih pogledala, spremna izvući svoj adut. »A to sam
i osobno učinila.«
»Gospođice Hathaway, u ovom poslu nisu važni samo tehnički detalji. Tu
je i jedan osobni aspekt, nazovite ga načinom ophođenja ako želite, koji
baš i ne spominjemo na predavanjima. Učimo vas kako postupati sa
strigojima. Sami morate naučiti kako postupati s morojima. A osobito vi
morate imati posla s nekim tko vam nije godinama najbolji prijatelj.«
»A moraš naučiti i kako je raditi s nekim za koga ne možeš istog trena
osjetiti da je u opasnosti«, dodao je Dimitri.
»Točno«, složila se Alberta. »To vam je hendikep. Želite li postati dobar
čuvar, želite li postati izvrstan čuvar, morate učiniti kako vam kažemo.«
Zaustila sam želeći se usprotiviti i kazati da ću radeći s nekim s kim sam
bliska trenirati znatno brže i time postati bolja čuvarica svakom drugom
moroju. Ali, Dimitri me prekinuo.
»Radeći s drugim morojem, pomoći ćeš i Lissi da ostane živa«, rekao je.
To me ušutkalo. Bilo je to jedino što me moglo ušutkati i, proklet bio,
znao je to.
»Kako to misliš?« upitala sam.
»I Lissa ima hendikep, tebe. Ne bude li u prilici naučiti kako je to kad je
čuva netko s kim nije psihički povezana, bit će u većoj opasnosti prilikom
napada. Čuvanje je dvosmjeran odnos. Ovaj je zadatak njezin koliko i
tvoj.«
U tišini sam razmišljala o njegovim riječima. Gotovo su imale smisla.
»Usto«, nadodala je Alberta, »to je jedini zadatak koji ćete dobiti. Ne
prihvatite li ga, odustajete od terenske nastave.«
Odustajem? Zar je poludjela? Pa nije to predavanje s kojeg mogu jednom
izostati. Ne odradim li terensku nastavu, neću maturirati. Htjela sam
početi govoriti o nepravednosti, ali Dimitri me prekinuo ne izgovorivši ni
riječ. Nepokolebljiv, smiren pogled u njegovim tamnim očima sprječavao
me u tome i poticao da zadatak prihvatim što dostojanstvenije mogu.
Nevoljko sam podignula omotnicu.
»U redu«, rekla sam hladno. »Učinit ću to. Ali, neka se zna da to činim
protiv svoje volje.«
»Mislim da smo to već shvatili, gospođice Hathaway«, primijetila je
Alberta suho.
MIN@
21
»Što god. I dalje mislim da je to loša zamisao, a jednoga dana složit ćete
se sa mnom.«
Okrenula sam se i odjurila iz dvorane prije nego što su mi uspjeli
odgovoriti. Čineći to, shvatila sam da sam zvučala kao bezobrazno
derište. Ali, i oni bi bili bezobrazni da su prisiljeni proživljavati seksualni
život svoje najbolje prijateljice, da su vidjeli duha i da gotovo nisu oka
sklopili. Usto, trebala sam provesti šest tjedana s Christianom Ozerom.
On je bio sarkastičan, kompliciran i sve je ismijavao.
Zapravo, bio mi je sličan.
Bit će to dugih šest tjedana.
Treće poglavlje
»Čemu loše raspoloženje, mala dhampirice?«
Prolazila sam dvorištem u smjeru zajedničke blagovaonice kada sam
osjetila miris cigareta s klinčićem. Uzdahnula sam.
»Adriane, u ovom trenutku posljednja si osoba koju želim vidjeti.«
Adrian Ivaškov sustigao me i otpuhnuo oblak dima koji se vratio izravno
u mene. Mahnula sam rukom kako bih ga rastjerala i odglumila snažan
kašalj. Adrian je bio plemićki moroj kojeg smo »nabavili« na nedavnom
skijaškom izletu. Bio je nekoliko godina stariji od mene, a vratio se na
Akademiju kako bi s Lissom učio o moći duha. On je uz Lissu bio jedini
za kojeg smo znali da može upravljati duhom. Bio je bahat, razmažen i
puno je vremena provodio uživajući u cigaretama, alkoholu i ženama. Bio
je i zaljubljen u mene ili me barem želio odvući u krevet.
»Otkako smo se vratili«, rekao je, »gotovo te uopće ne viđam. Mogao bih
pomisliti da me izbjegavaš.«
»Ali ja te stvarno izbjegavam.«
Duboko je uzdahnuo i provukao ruku kroz svoju uvijek mo¬derno
neurednu tamnosmeđu kosu.
»Čuj, Rose. Ne moraš više ustrajati na neosvojivosti. Mene si osvojila.«
Adrian je savršeno dobro znao da ne glumim neosvojivu, ali je uvijek
posebno uživao zadirkujući me.
»Danas doista nisam raspoložena za tvoj takozvani šarm.«
»Što se dogodilo? Uopće ne gledaš gdje gaziš i izgledaš kao da ćeš udariti
prvu osobu na koju naletiš.«
»Zašto si onda još ovdje? Ne bojiš se da ću te udariti?«
»Ah, nikada me ne bi udarila. Previše sam zgodan.«
»Nisi dovoljno zgodan da se iskupiš što si mi u lice puhnuo odvratni,
kancerogeni dim. Kako možeš pušiti? U kampusu je pušenje zabranjeno.
22
Kad su je ulovili da puši, Abby Badica morala je za kaznu dva tjedna
ostajati dulje poslije nastave.«
»Na mene se pravila ne odnose, Rose. Nisam ni učenik ni dio osoblja, tek
slobodan duh što lunja vašom lijepom školom prema vlastitoj želji.«
»Možda bi sada trebao poći lunjati.«
»Želiš li me se otarasiti, reci mi što se događa.«
Nije imalo smisla izbjegavati odgovor. Ionako će uskoro doznati. Svi će
doznati.
»Za terensku nastavu dodijelili su me Christianu.«
Nastala je stanka, a potom je Adrian prasnuo u smijeh.
»Ma nemoj! Sada razumijem. Kad bolje razmislim, djeluješ prilično
smireno s obzirom na to.«
»Trebala sam dobiti Lissu«, prigovorila sam. »Ne mogu vjerovati da su
mi to učinili.«
»Zašto su to učinili? Postoji li mogućnost da nećeš biti s njom nakon
mature?«
»Ne. Čini se da jednostavno svi misle da ću tako bolje trenirati. Dimitri i
ja ostajemo njezini pravi čuvari nakon mature.« Adrian me je pogledao.
»Siguran sam da će ti to teško pasti.«
Jedna od najčudnijih stvari na svijetu bila je da Lissa nikada nije ni
posumnjala u moje osjećaje prema Dimitriju, a Adrian je odmah sve
shvatio.
»Kako sam rekla, tvoji komentari danas nisu dobrodošli.«
On se s tim očito nije slagao. Činilo mi se da je već nešto popio, a još nije
bilo ni vrijeme ručka.
»U čemu je problem? Christian će ionako sve vrijeme biti s Lissom.«
Adrian je bio u pravu. Ali to nisam htjela priznati. Tipično za nekoga tko
ima problema s održanjem pozornosti, kada smo se približili zgradi,
promijenio je temu.
»Jesam li ti ikada spomenuo tvoju auru?« iznenada je upitao. Glas mu je
poprimio neobičan ton. Ton oklijevanja i znatiželje. To je bilo vrlo
neobično. Obično se samo izrugivao.
»Ne znam. Jesi jednom. Rekao si da je tamna ili nešto slično. Zašto?«
Aure su svjetlost koja okružuje svaku osobu. Njihova boja i sjaj navodno
su povezane s osobnošću i energijom osobe koju okružuju. Samo ih oni
koji se koriste duhom mogu vidjeti. Adrian je to mogao otkad zna za sebe,
ali Lissa je još uvijek učila.
»Teško je to objasniti. Možda nije važno.« Zaustavio se kraj vrata i
snažno povukao dim iz cigarete. Okrenuo se kako bi oblak dima izbacio
što dalje od mene, ali vjetar ga je preusmjerio u mene. »Aure su neobične.
Intenzitet im raste i opada, mijenjaju boje i sjaj. Neke su živih boja, neke
23
blijede. Povremeno se ustale i plamte tako jasnom bojom da možeš...«
Nagnuo je glavu unatrag i zagledao se u nebo. Prepoznala sam znakove
one neobične »rastrojenosti« koja ga je povremeno obuzimala. »Odmah
možeš shvatiti što to znači. Kao da im promatraš dušu.«
Osmjehnula sam se.
»Ali još nisi prokužio moju, ha? Ni što znače sve te boje?«
Slegnuo je ramenima.
»Trudim se. Kad razgovaraš s puno ljudi, stekneš dojam o tome kakvi su,
a onda počneš promatrati iste tipove ljudi s tim istim bojama... Nedugo
potom boje poprime neko značenje.«
»Kakva je moja sada?« Pogledao me.
»Ovaj, danas je baš ne uspijevam odrediti.«
»Znala sam. Pio si.« Supstancije poput alkohola ili nekih lijekova
otupljuju duh.
»Samo koliko mi je potrebno da ne osjećam hladnoću. Ali, mogu
pretpostaviti kakva ti je aura. Uglavnom je kao i druge, u bojama koje se
prelijevaju, ali tvoja kao da je obrubljena tamom. Kao da te uvijek prati
neka sjenka.«
Zadrhtala sam od nečega u njegovu glasu. Iako sam puno puta čula kako s
Lissom razgovara o aurama, nikada ih nisam smatrala nečim što bi me
trebalo zabrinjavati. Više su nalikovale mađioničarskom triku: cool fora
bez prave vrijednosti.
»Zvuči veselo«, rekla sam. »Razmišljaš li ikada o držanju motivacijskih
govora?«
Njegova je rastresenost nestala i prepustila mjesto uobičajenom veselju.
»Ne brini se, mali dhampiru. Možda te okružuju oblaci, ali uvijek ćeš biti
moje sunašce.« Zakolutala sam očima. Bacio je cigaretu na pločnik i
zgazio je. »Moram ići. Vidimo se kasnije.« Galantno mi se naklonio i
krenuo prema gostinjskim kućama.
»Ostavljaš otpatke za sobom!« povikala sam.
»Na mene se pravila ne odnose, Rose«, odgovorio je. »Ne odnose.«
Odmahujući glavom, podigla sam tek ugašen opušak i bacila ga u kantu
za otpatke pred zgradom. Godila mi je toplina koju sam osjetila kada sam
ušla i otresla bljuzgu s čizama. U kaminu se ručak privodio kraju.
Dhampiri su sjedili uz moroje i bilo je lako uočiti njihove međusobne
suprotnosti. Mi dhampiri smo zahvaljujući svojoj poluljudskoj krvi, veći,
iako nismo viši, i čvršće građeni. Novakinje su zaobljenije od ultravitkih
morojki, a novaci su znatno mišićaviji od svojih vampirskih kolega.
Morojska je put blijeda i nježna, poput porculana, dok je naša preplanula
zbog čestog izlaganja suncu.
24
Lissa je sjedila sama za stolom, bila je vedra, a u svom bijelom džemperu
izgledala je anđeoski. Svijetla plava kosa slijevala joj se niz ramena.
Primijetila je da joj prilazim i kroz našu me vezu preplavio osjećaj
dobrodošlice. Nasmiješila se.
»Joj, vidi nju. Dakle, istina je? Zbilja su te dodijelili Christianu?«
Prostrijelila sam je pogledom. »Bi li te ubilo da mrvicu manje očajavaš?«
Gledala me istodobno prijekorno i veselo dok je lizala ostatke jogurta od
jagode sa žlice. »Hoću reći, on je ipak moj dečko. Stalno sam s njim. Ovo
nije baš toliko strašno.«
»Strpljiva si poput svetice«, progunđala sam i pogrbila se na stolici. »A,
osim toga, nisi s njim dvadeset četiri sata dnevno sedam dana u tjednu.«
»Ni ti nećeš biti. Riječ je o samo šest dana tjedno.«
»Svejedno. Moglo bi biti i deset dana tjedno.« Namrštila se:
»To nema smisla.«
Odmahnula sam rukom visoko zbog svoje idiotske primjedbe i tupo
gledala po blagovaonici. Prostorija je brujala o predstojećoj terenskoj
nastavi koja je počinjala odmah nakon ručka. Camillina najbolja
prijateljica dodijeljena je Ryanovu najboljem prijatelju i sada su veselo
čavrljali kao da se pripremaju za početak šestotjednog spoja u četvero.
Barem će netko uživati u svemu ovome. Uzdahnula sam. Christian, koji
će mi uskoro pasti na teret, bio je s hraniteljima, ljudskim bićima koja su
dragovoljno darivala svoju krv morojima.
Kroz našu vezu osjetila sam da mi Lissa želi nešto reći. Ustručavala se jer
ju je zabrinjavalo moje loše raspoloženje i htjela je biti sigurna da mi
pruža dovoljnu potporu. Nasmiješila sam se.
»Prestani se brinuti za mene. Što je?«
Uzvratila mi je osmijehom, a usne namazane ružičastim sjajilom skrivale
su joj očnjake.
»Dobila sam dozvolu.«
»Dozvolu za...« Misao joj je kroz um izletjela prije nego što ju je uspjela
pretočiti u riječi. »Što?« uzviknula sam. »Prestat ćeš uzimati lijekove?«
Duh je nevjerojatna moć, a njegove smo cool mogućnosti tek počinjali
shvaćati. Ali, imao je gadnu nuspojavu. Mogao je uzrokovati depresiju ili
ludilo. Adrian je dijelom i zbog toga toliko uživao u piću (a dijelom zbog
svoje partijanerske prirode), želio je otupjeti na te nuspojave. Lissa je to
činila na osjetno zdraviji način. Uzimala je antidepresive koji su joj u
potpunosti oduzeli tu moć. Bila je bijesna što više ne može upravljati
duhom, ali to je bila prihvatljiva zamjena za zadržavanje zdrava razuma.
Barem sam ja tako mislila. Ona očito nije, s obzirom na to da je
razmišljala o ovom ludom pokusu. Znala sam da je htjela ponovno
25
iskušati svoju magiju, ali nisam mislila da će to zbilja i učiniti ili da će joj
to dopustiti.
»Moram se svakog dana javljati gospodi Carmack i redovito odlaziti
školskom savjetniku.« Lissa je na ovo posljednje načinila grimasu, ali je
još uvijek bila prilično vesela. »Ne mogu dočekati da vidim što mogu s
Adrianom.«
»Adrian utječe loše na sve.«
»Ovo ne radim zbog njega, Rose. Ovo je moj izbor.« S obzirom na to da
nisam odgovorila, lagano mi je dotakla ruku. »Hej, slušaj. Ne brini.
Osjećam se puno bolje, a mnogi će mi čuvati leđa.«
»Svi osim mene«, rekla sam sjetno. Na drugom kraju sobe je kroz
dvokrilna vrata ušao Christian i prišao nam. Sat je pokazivao pet minuta
do kraja ručka. »Čovječe, još malo i kucnut će čas.«
Christian je privukao stolicu za naš stol, okrenuo je i sjeo oslonivši bradu
na njezin naslon. Odmaknuo je kosu sa svojih plavih očiju i samodopadno
nam se osmjehnuo. Osjetila sam kako je Lissino srce zatitralo u njegovoj
prisutnosti.
»Jedva čekam da počne ova predstava«, rekao je. »Bit će nam zabavno,
Rose. Birat ćemo zastore, uređivati frizure, prepričavati priče o
duhovima...«
Spominjanje »priča o duhovima« pogodilo me u živac više nego što sam
željela. A ni biranje zastora ni četkanje Christianove kose nije zvučalo
privlačno. Očajnički sam odmahnula glavom i ustala.
»Ostavljam vas same da uživate u posljednjim trenucima privatnosti.«
Nasmijali su se.
Krenula sam prema švedskom stolu u nadi da ću pronaći koji uštipak
preostao od doručka. Do sada sam vidjela kroasane, quiche i poširane
kruške. Mora da je današnji dan u kantini bio rezerviran za visoka
kulinarska umijeća. Zar zbilja tražim previše ako želim prženi uštipak?
Eddie je stao pred mene. Čim me ugledao, poprimio je apologetski izraz
lica.
»Rose, stvarno mi je žao...«
Podigla sam ruku kako bih ga zaustavila.
»Ne brini. Nisi ti kriv. Samo mi obećaj da ćeš je dobro štititi.«
To nije imalo smisla jer nije bila u stvarnoj opasnosti, ali nisam se mogla
prestati brinuti za nju, osobito s obzirom na novosti o lijekovima.
Eddie je bio ozbiljan, moj zahtjev očito nije smatrao besmislenim. Bio je
jedan od rijetkih koji su znali za Lissine sposobnosti i za njihove loše
strane. Vjerojatno je zato i izabran za njezina čuvara.
»Neću dopustiti da joj se išta dogodi. Ozbiljno to mislim.«
26
Iako sam bila loše raspoložena, oteo mi se smiješak. Zbog iskustva sa
strigojima, Eddie je ovo shvaćao ozbiljnije od većine drugih novaka.
Osim mene, on je vjerojatno bio najbolji izbor za njezina čuvara.
»Rose, je li istina da si udarila čuvaricu Petrovu?«
Okrenula sam se i pogledala lica dvojice moroja, Jesseja Zeklosa i Ralfa
Sarcozyja, koji su upravo stali u red iza Eddieja i mene. Izgledali su još
samozadovoljnije nego inače i još su me više živcirali. Jesse je bio
oštrouman, zgodan i preplanuo. Ralf je bio njegov nešto manje privlačan i
manje inteligentan pomagač. Oni su vjerojatno bili osobe koje sam najviše
mrzila u školi, uglavnom zbog ružnih glasina koje su širili o meni i o vrlo
eksplicitnim stvarima u koje sam se navodno bila upustila s njima.
Masonova čvrsta ruka prisilila ih je da školi priznaju istinu, ali mislim da
mi to nikada nisu oprostili.
»Da sam udarila Albertu? Teško.« Htjela sam se okrenuti, ali Ralf je
nastavio pričati.
»Čuli smo da si se razgoropadila u sportskoj dvorani kad si doznala s kim
si.«
»Razgoropadila? Koliko vi, molim vas, imate godina, šezdeset? Samo
sam...« Zastala sam i pomno izabrala riječi. »... izrazila svoje mišljenje.«
»Pa«, rekao je Jesse, »netko mora držati na oku tog potencijalnog
budućeg strigoja, a ti bi mogla biti prava osoba za to. Ti si ovdje
najopakija.«
Zbog zavisti u njegovu glasu, to je zvučalo kao kompliment. Ali ja se
nisam slagala s njim. Prije negoli je uspio još štogod izustiti, stala sam
ispred njega ne ostavljajući gotovo nimalo prostora među nama. Nisam ga
uhvatila za vrat, što je bio pravi dokaz moje discipliniranosti. Razrogačio
je oči od iznenađenja.
»Christian nema veze sa strigojima«, rekla sam tiho.
»Njegovi roditelji...«
»Su njegovi roditelji. A on je Christian. Nemoj ih brkati.«
Jesse je već bio u prilici osjetiti moj bijes. Očito se toga prisjetio pa se
njegov strah sada borio sa željom da ogovara Christiana preda mnom.
Iznenađujuće, potonje je pobijedilo.
»Malo prije si se ponašala kao da je to kraj svijeta, a sada ga braniš? Znaš
kakav je, stalno krši pravila. Zar zbilja misliš da nema nikakve šanse da
postane strigoj kao njegovi roditelji?«
»Nikakve«, rekla sam. »Apsolutno nikakve. Christian će se vjerojatno
žešće suprotstaviti strigojima od bilo kojega drugog moroja ovdje.« Jesse
je znatiželjno pogledao Ralfa pa opet mene. »Borio se sa mnom protiv
onih u Spokaneu. Nema šanse da ikada, ikada postane strigoj.« Razbijala
sam mozak nastojeći se sjetiti kome je Jesse dodijeljen za terensku
27
nastavu. »A čujem li da širiš te gluposti, Dean te neće moći spasiti od
mene.«
»Ni od mene«, dodao je Eddie i stao tik uza me.
Jesse je progutao knedlu i uzmaknuo.
»Lažljivice. Ne smiješ me udariti. Suspendiraju li te sada, nikada nećeš
maturirati.«
Naravno, bio je u pravu, ali svejedno sam se nasmijala.
»Moglo bi biti vrijedno toga. Vidjet ćemo, zar ne?«
Jesse i Ralf tada su zaključili da zapravo nisu gladni. Otišli su, a za njima
se čulo nešto što je neodoljivo zvučalo kao »luda kuja«.
»Kreteni«, promrmljala sam. A potom sam se ozarila. »Gle, uštipci.«
Uzela sam uštipak s čokoladnom glazurom, a onda smo Eddie i ja žurno
potražili svoje moroje i otišli na predavanje. Osmjehnuo mi se.
»Da te ne poznajem bolje, rekao bih da si upravo obranila Christianovu
čast. Zar on nije pravi davež?«
»Točno«, rekla sam ližući glazuru s prstiju. »Ali je sljedećih šest tjedana
moj davež.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 7:10 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Četvrto poglavlje
Počelo je.
Isprva su nam dani bili nalik svim ostalim. Dhampiri i moroji odvojeno su
pohađali predavanja u prvoj polovici školskoga dana, a nakon ručka
zajedno. Christian je pohađao uglavnom ista poslijepodnevna predavanja
koja sam ja pohađala u prošlom semestru pa mi se raspored nije previše
promijenio. Razlika je bila u tome što tim predavanjima više nisam
prisustvovala kao učenica. Nisam sjedila u klupi i nisam trebala raditi
ništa. A bilo mi je i puno neudobnije jer sam sve vrijeme morala stajati
straga s ostalim novacima koji su čuvali moroje. Tako je to izgledalo i
izvan škole. Moroji su bili na prvome mjestu. Čuvari su bili sjenke.
Mi novaci bili smo u velikoj napasti da počnemo međusobno razgovarati,
osobito dok su moroji samostalno radili i međusobno razgovarali. Ali
nitko nije podlegao. Svi smo se dobro vladali zbog pritiska i adrenalina
koje je sa sobom donosio prvi dan.
Nakon biologije Eddie i ja počeli smo primjenjivati tjelohraniteljsku
tehniku zvanu čuvanje u paru. Ja sam bila bliži čuvar i kretala se s Lissom
i Christianom spremna na neposrednu obranu. Eddie je bio dalji čuvar,
kretao se na većoj udaljenosti i tražio potencijalne prijetnje na širem
području.
28
Tog sustava pridržavali smo se cijeli dan, sve do posljednjeg predavanja.
Lissa je tada poljubila Christiana u obraz i ja sam shvatila da se
razdvajaju.
»Ovoga puta nemate isti raspored?« potišteno sam upitala i povukla se u
stranu kako bih propustila ostale studente. Eddie je shvatio da se
razdvajamo i napustio dužnosti daljeg čuvara kako bi mogao razgovarati s
nama. Nisam znala kako su izgledali Lissin i Christianov raspored ovoga
semestra.
Lissa je ulovila moj razočarani pogled i suosjećajno mi se nasmiješila.
»Žao mi je. Učit ćemo zajedno nakon nastave, ali sada moram na
kreativno pisanje.«
»A ja«, rekao je Christian svisoka, »moram na predavanje iz kulinarske
znanosti.«
»Kulinarske znanosti?« zavapila sam. »Uzeo si kulinarsku znanosti Pa to
je najgluplje moguće predavanje.«
»Nije«, odvratio je. »A i da jest... ovo je moj posljednji semestar, zar ne?«
Zastenjala sam.
»Ma hajde, Rose«, nasmijala se Lissa. »To je samo jedno predavanje.
Neće biti tako...«
Prekinula ju je strka koja je izbila malo dalje u hodniku. Svi u hodniku
zastali smo i zabuljili se. Jedan od mojih čuvara instruktora, Emil, pojavio
se iznebuha glumeći strigoja i dohvatio jednu morojku. Okrenuo ju je
prema sebi, privukao je na prsa i pripremao se ugristi je za vrat. Nisam
uspjela vidjeti o kome je riječ, vidjela sam samo čupavu smeđu kosu, ali
njezin čuvar bio je Shane Reyes. Napad ga je iznenadio, bio je to prvi
napad toga dana, no brzo se pribrao, udario Emila i preoteo djevojku.
Dečki su zauzeli borbeni stav, svi su ih napeto gledali. Nekolicina je čak
zviždala i vikala bodreći Shanea.
Jedan od zviždača bio je Ryan Aylesworth. Bio je toliko usredotočen na
borbu, koju je Shane mašući svojim vježbačkim kolcem upravo dobivao,
da nije primijetio kako se druga dvojica odraslih čuvara prikradaju njemu
i Camilli. Eddie i ja istodobno smo ih uočili i nagonski se pripremili
uskočiti.
»Ostani s njima«, rekao mi je Eddie. Krenuo je prema Ryanu i Camilli
koji su upravo shvatili da su upali u zamku. Ryan nije reagirao dobro kao
Shane, tim više što se morao suočiti s dvojicom napadača. Jedan od
čuvara odvukao mu je pozornost, dok je drugi, sada sam vidjela da je to
Dimitri, zgrabio Camillu. Vrisnula je, njezin strah bio je stvaran. Nalaziti
se u Dimitrijevu naručju očito je nije uzbuđivalo koliko i mene.
Eddie je krenuo prema njima, prišao im straga i Dimitriju zadao bočni
udarac u glavu. Udarac ga gotovo uopće nije smeo, ali ja sam svejedno
29
bila zapanjena. Na treninzima mu gotovo nikada nisam uspjela zadati
udarac. Eddiejev napad natjerao je Dimitrija da pusti Camillu i suprotstavi
se novoj prijetnji. Okrenuo se graciozno poput plesača i krenuo prema
Eddieju.
U međuvremenu je Shane »kolcem probo« svog strigoja pa priskočio u
pomoć Eddieju i prišao Dimitriju s druge strane. Promatrala sam ih
stišćući šake od uzbuđenja. Zanimala me sama borba, a posebice Dimitri.
Nisam mogla shvatiti kako netko smrtno opasan može biti toliko lijep.
Htjela sam se pridružiti tučnjavi, ali znala sam da moram paziti da kakav
»strigoj« ne napadne područje oko mene.
Ali nije. Shane i Eddie uspješno su »dokrajčili« Dimitrija. Dio mene bio
je pomalo tužan zbog toga. Htjela sam da Dimitri bude dobar u svemu. S
druge strane, Ryan je pokušao pomoći i nije uspio. Tehnički gledano,
Dimitri ga je »ubio«, stoga me na uvrnut način tješila činjenica da je i
dalje opak strigoj. On i Emil pohvalili su Shanea zbog njegove brzine, a
Eddieja zbog toga što je uvidio da ovom zadatku trebamo pristupiti
grupno, a ne pojedinačno. Meni su kimnuli u znak odobravanja što sam
Eddieju čuvala leđa, a Ryan je prekoren jer nije pazio na svog moroja.
Eddie i ja nasmiješili smo se jedno drugom sretni što smo na prvom testu
dobili visoke ocjene. Ne bi mi smetalo da sam odigrala važniju ulogu, ali
ovo nije bio loš početak terenske nastave. Pljesnuli smo se dlanovima.
Kad je to vidio, Dimitri je otišao odmahujući glavom.
Kad se slegla prašina, naša se četvorka razišla. Lissa mi se još jednom
nasmiješila i preko veze mi poručila: Zabavi se na predavanju iz
kulinarske znanosti. Zakolutala sam očima, ali ona i Eddie već su zašli iza
ugla.
»Kulinarska znanost« zvučalo je impresivno, ali to je bio samo pomodan
naziv za sat kuhanja. Iako sam Christianu govorila da je glupo, poštivala
sam kuhanje zbog toga što sam ja jedva znala zakuhati vodu. No,
kulinarstvo se dosta razlikovalo od izbornih predmeta poput kreativnog
pisanja ili govorništva i bila sam uvjerena da ga je Christian izabrao jer je
znao da se neće morati puno truditi, a ne zato što jednoga dana želi postati
slavan kuhar. Ako ništa drugo, uživat ću gledajući ga kako priprema tortu
ili nešto slično. A možda će morati nositi i pregaču.
Na predavanju su bila još trojica novaka koji su čuvali moroje. Budući da
je učionica bila prostrana i otvorena, s puno prozora, nas četvero pokušali
smo smisliti kako zajedničkim snagama osigurati cijelu prostoriju. Dok
sam prethodnih godina promatrala novake na njihovoj terenskoj nastavi,
zanimale su me samo borbe. Nikada nisam primjećivala timski rad ili
smišljanje strategija, a sigurna sam da je bilo i toga. Nas četvero teoretski
30
smo trebali štititi samo dodijeljene nam moroje, ali smo se naposljetku
našli u ulozi zaštitnika cijeloga razreda.
Ja sam zauzela položaj uz požarni izlaz koji je vodio izvan škole, a to je
slučajno bilo tik uz mjesto gdje je radio Christian. Učenici su obično
kuhali u parovima, ali bio ih je neparan broj. Umjesto da radi u troje,
Christian se javio da radi sam, što nikome nije smetalo. Mnogi su prema
njemu i njegovoj obitelji gajili iste predrasude kao i Jesse. Na moje
razočaranje, Christian nije radio tortu.
»Što je to?« upitala sam ga dok je iz hladnjaka izvlačio zdjelu sirovog
mljevenog mesa.
»Meso«, rekao je i stavio ga na dasku za rezanje.
»Znam to, budalo. Kakvo meso?«
»Mljevena govedina.« Izvukao je još dvije zdjele. »Ovo je teletina, a ovo
svinjetina.«
»Moraš nahraniti nekog T-rexai«
»Samo ako ti želiš malo. Ovo je za mesnu štrucu.« Začuđeno sam ga
gledala. »Od tri vrste mesa?«
»Zašto bi jela nešto što nosi naziv mesna štruca ako se od nje nećeš
najesti mesa?« Odmahnula sam glavom. »Ne mogu vjerovati da je ovo tek
prvi dan s tobom.«
Spustio je pogled i usredotočio se na svoju tromesnu smjesu.
»Stvarno pretjeruješ oko ovoga. Zar me doista toliko mrziš? Čuo sam da
si u sportskoj dvorani vrištala iz sveg glasa.«
»Nisam. I... uopće te ne mrzim«, priznala sam.
»Samo se iskaljuješ na meni jer nisi sparena s Lissom.« Nisam
odgovorila. Nije jako pogriješio. »Znaš«, nastavio je, »za tebe bi doista
moglo biti dobro da vježbaš s nekim drugim.«
»Znam. I Dimitri je to rekao.«
Christian je stavio meso u zdjelu i počeo dodavati ostale sastojke.
»Čemu onda sumnja? Belikov zna što radi. Ja bih vjerovao onome što
kaže. Šteta što će ga škola izgubiti kad maturiramo, ali draže mi je da
bude s Lissom.«
»I meni.«
Zastao je i pogledao me. U nečemu smo se uspjeli složiti. To nas je toliko
šokiralo da smo se oboje nasmijali. Odmah potom vratio se poslu.
»I ti si dobra«, rekao je ne pretjerano teška srca. »Način na koji si se
ponijela...«
Nije završio misao, ali znala sam o čemu govori. Spokane. Christian nije
bio u blizini kad sam ubila strigoje, ali odigrao je ključnu ulogu u bijegu.
Udružili smo se i pomoću njegove vatrene magije uspjela sam poraziti
31
otmičare. Dobro smo surađivali kada smo uspijevali zanemariti svoju
nesnošljivost.
»Pretpostavljam da imamo obavljati pametnije stvari negoli se stalno
svađati«, zamišljeno sam rekla. Na primjer, brinuti se zbog suđenja
Viktoru Daškovu. Na trenutak sam pomislila kako bih Christianu mogla
reći što sam doznala. Bio je prisutan prošle jeseni kad se odigralo sve to s
Viktorom, ali odlučila sam pričekati. Prvo je Lissa trebala čuti novosti.
»Točno«, rekao je Christian ne znajući o čemu sam upravo razmišljala.
»Pripremi se, ipak mi nismo toliko različiti. Hoću reći, ja sam pametniji i
puno zabavniji, ali na kraju krajeva, oboje ju želimo zaštititi.« Zastao je.
»Znaš... Neću ti je oduzeti. Ne mogu. Dok god ste povezane, nitko ne
može.«
Iznenadilo me što je to spomenuo. Bila sam uvjerena da se često svađamo
iz dva razloga. Prvi se krio u našoj osobnosti: oboje smo se voljeli svađati.
Drugi razlog, onaj važniji, bio je taj da smo oboje bili ljubomorni na
odnos što ga je ono drugo imalo s Lissom. Ali, kako je rekao, pobuda nam
je bila ista. Bilo nam je stalo do nje.
»A ti nemoj misliti da će vas ta povezanost udaljavati«, rekla sam. Znala
sam da mu veza smeta. Kako se možeš upustiti u ljubavnu vezu s nekim
tko je na taj način povezan s nekim drugim pa čak i ako je ta druga osoba
samo prijatelj? »Stalo joj je do tebe...« Nisam uspjela reći »voli te«.
»Zauzimaš posebno mjesto u njezinu srcu.«
Christian je stavio jelo u pećnicu.
»Nisi to rekla. Čini mi se da malo nedostaje da se počnemo grliti i jedno
drugome smišljati slatke nadimke.« Trudio se djelovati zgroženo nad
mojom osjećajnošću, ali znala sam da mu je drago što sam rekla da je
Lissi stalo do njega.
»Već imam nadimak za tebe, ali upast ću u nevolje kažem li ti ga na
predavanju.«
»Eto«, rekao je veselo. »To je Rose koju poznajem.«
Otišao je razgovarati s prijateljem dok se mesna štruca peče, što je
vjerojatno bilo dobro. Vrata na koja sam pazila nalazila su se na
izloženom mjestu i nisam smjela toliko čavrljati iako je ostatak razreda to
činio. Na suprotnom kraju prostorije vidjela sam Jesseja i Ralfa kako
zajedno rade. Kao i Christian, i oni su izabrali nezahtjevan predmet.
Nije bilo napada, ali čuvar Dustin ušao je u razred načiniti bilješke o tome
kako novaci drže svoje položaje. Stajao je uza me kad je Jesse odlučio
došetati do mene. Isprva sam pomislila da je riječ o slučajnosti, ali tada je
progovorio.
»Povlačim ono što sam rekao, Rose. Sve sam shvatio. Nisi uzrujana zbog
Lisse i Christiana. Uzrujana si jer pravila nalažu da budeš s učenikom, a
32
Adrian Ivaškov je prestar. Prema onome što sam čuo, vi već imate dosta
prakse u međusobnom motrenju svojih tijela.«
Ta je šala mogla biti osjetno smješnija, ali navikla sam se ne očekivati
previše od Jesseja. Znala sam da ne mari za Adriana i mene. Bila sam
prilično uvjerena da čak i ne misli da ima nešto među nama. Ali još je
uvijek bio ogorčen što sam mu ranije prijetila, a ovo mu je bila prilika da
mi se osveti. Dustina, koji je sve mogao čuti, Jessejeva idiotska
zafrkancija uopće nije zanimala. Ali, vjerojatno bi ga jako zanimalo da
sam Jasseju razbila njušku.
To ipak nije značilo da moram šutjeti. Čuvari su stalno razgovarali s
morojima, samo su uglavnom bili puni poštovanja i istodobno na oku
držali okolinu. Stoga sam se osmjehnula Jesseju i jednostavno rekla:
»Vašoj duhovitosti nema kraja, gospodine Zeklose. Jedva se uspijevam
suzdržati.« Potom sam se okrenula i nastavila nadzirati prostoriju.
Kad je Jesse uvidio da neću učiniti ništa drugo, nasmiješio se i otišao,
očito misleći da je odnio veliku pobjedu. Nedugo potom otišao je i
Dustin.
»Šupak«, promrmljao je Christian dok se vraćao na svoje mjesto. Bilo je
pet minuta do kraja sata. Pogledom sam slijedila Jesseja.
»Znaš što, Christiane? Prilično mi je drago što čuvam tebe.«
»Neću to primiti kao kompliment ako me uspoređuješ sa Zeklosom. Ali
evo, kušaj ovo. Bit će ti doista drago što si sa mnom.«
Njegovo remek-djelo bilo je gotovo i dao mi je komadić. Nisam to ranije
primijetila, ah prije negoli je štrucu stavio u pećnicu, omotao ju je
slaninom.
»Mili bože«, rekla sam. »Ovo je najkonvencionalnije vampirsko jelo na
svijetu.«
»Bilo bi da je sirovo. Što kažeš?«
»Dobro je«, rekla sam nevoljko. Tko bi rekao da je stvar u slanini?
»Stvarno dobro. Mislim da te čeka svijetla budućnost kućanice dok Lissa
bude radila i zarađivala milijune.«
»Zanimljivo, upravo o tome i sanjam.«
Otišli smo s predavanja bolje raspoloženi. Naš odnos postao je srdačniji i
zaključila sam da ću preživjeti tih šest tjedana koliko ga moram čuvati.
On i Lissa trebali su se naći u knjižnici i učiti, ili se praviti da uče, ali je
prvo morao skoknuti do učeničkog doma. Stoga sam ga slijedila preko
četvrtastog dvorišta na hladnoći koja je od zalaska sunca prije sedam sati
jačala. Sunce je snijeg na puteljcima pretvorilo u bljuzgu koja se sada
zaledila pa je bilo teško hodati. Putem nam se pridružio Brandon Lazar,
moroj koji je živio na Christianovu katu. Brandon se jedva svladavao dok
33
je pričao o sukobu kojemu je svjedočio na satu matematike. Saslušali smo
ga i dobro se nasmijali zamišljajući Albertu kako se šulja kroz prozor.
»Čuj, ona je možda stara, ali mogla bi se nositi s gotovo svakim od nas«,
rekla sam im. Zbunjeno sam pogledala Brandona. Lice mu je bilo
prekriveno modricama i crvenim mrljama. A imao je i nekoliko čudnih
masnica kraj uha. »Što ti se dogodilo? I ti si se tukao s čuvarima?«
Odmah se prestao smijati i skrenuo pogled.
»Ne, samo sam pao.«
»Ma daj«, rekla sam. Moroji se možda ne uče boriti kao dhampiri, ali se
međusobno potuku jednako često kao i svi drugi. Pokušala sam se sjetiti s
kojim je morojem mogao doći u sukob. Brandon je uglavnom bio drag
momak. »To je najjadniji, najotrcaniji izgovor na svijetu.«
»To je istina«, rekao je izbjegavajući moj pogled.
»Ako te netko gnjavi, mogu ti dati nekoliko savjeta.« Okrenuo se prema
meni i pogledao me u oči.
»Pustimo to.« Nije bio neprijateljski raspoložen ili nešto slično, ali zvučao
je odlučno. Kao da je vjerovao da ću ga poslušati čim čujem te riječi.
Nasmijala sam se.
»Što pokušavaš? Prisiliti me da...« Iznenada sam uočila da se nešto
pomaklo s moje lijeve strane. Blaga sjenka stapala se s mračnim obrisima
skupine snježnobijelih borova, ali se kretala dovoljno brzo da privuče
moju pozornost. Iz mraka je izronilo Stanovo lice i krenulo prema nama.
Konačno, moj prvi test.
Mojim je tijelom prostrujao adrenalin kao da mi se približavaju pravi
strigoji. Smjesta sam reagirala i zgrabila Brandona i Christiana. Njihov je
život uvijek na prvome mjestu. Odgurnula sam ih, okrenula se prema
napadaču i posegnula za kolcem kako bih obranila moroje...
I tada se pojavio.
Mason.
Bio je udaljen nekoliko metara od mene, desno od Stana, i promatrao me
jednako kao i večer prije. Proziran. Svjetlucav. Tužan.
Prošli su me žmarci. Bila sam kao paralizirana i nisam uspjela dohvatiti
kolac. Zaboravila sam zašto sam ovdje i u potpunosti smetnula s uma
ljude i strku oko sebe. Sve se oko mene usporilo i počelo blijedjeti.
Postojao je samo Mason, taj svjetlucavi Masonov duh koji je sjajio u
mraku i izgledao kao da izgara od želje da mi nešto kaže. Počela sam se
osjećati jednako bespomoćno kao u Spokaneu. Tada mu nisam mogla
pomoći baš kao ni sada. Prožela me hladnoća i osjećaj praznine. Jedino
što sam mogla bilo je nepomično se pitati što mi pokušava reći.
Podigao je svoju prozirnu ruku i pokazao prema drugom dijelu kampusa,
ali nisam znala što to znači. Tamo je bilo toliko toga, a nije se jasno
34
vidjelo na što pokazuje. Odmahnula sam glavom ne shvaćajući iako sam
to očajnički željela. Činilo mi se da se tuga na njegovu licu povećava.
Iznenada me nešto udarilo po ramenu i ja sam posrnula naprijed. Pribrala
sam se i vratila u stvarnost. Jedva sam se uspjela dočekati na ruke i ne
bubnuti u tlo. Podigla sam pogled i ugledala Stana.
»Hathaway!« dreknuo je. »Što radiš?!«
Trepnula sam još se uvijek pokušavajući riješiti bizarnosti ponovnog
susreta s Masonom. Osjećala sam se tromo i ošamućeno. Pogledala sam
prema bijesnom Stanu, a potom prema mjestu na kojem je bio Mason.
Otišao je. Ponovno sam se posvetila Stanu i shvatila što se dogodilo. Dok
sam bila potpuno odsutna, on je inscenirao napad. Jednu ruku držao je
oko Christianova, a drugu oko Brandonova vrata. Nije im nanosio bol, ali
shvatila sam bit priče.
»Da sam strigoj«, zarežao je, »njih dvojica bili bi mrtvi.«
Peto poglavlje
Većinu pitanja vezanih za disciplinu na Akademiji rješavala je
ravnateljica Kirova. Nadgledala je i moroje i dhampire i bila poznata po
svom maštovitom i često primjenjivanom repertoaru kazni. Nije bila jako
okrutna, ali ni blaga. Jednostavno je ozbiljno shvaćala ponašanje učenika i
izlazila na kraj s njima kako joj se činilo prikladnim.
Ali, bilo je nekih pitanja izvan njezine nadležnosti.
Školski čuvari mogli su sazvati disciplinski odbor, ali to se događalo vrlo,
vrlo rijetko. Trebalo ih je zbilja opako razljutiti da bi tako reagirali. Kao
na primjer, hotimično ugroziti morojev život. Ili navodno hotimično
ugroziti morojev život.
»Posljednji put vam kažem«, zarežala sam, »nisam to učinila namjerno.«
Sjedila sam u jednoj od soba za sastanke čuvara pred odborom u sastavu
kojeg su bili Alberta, Emil i još jedna od malobrojnih čuvarica na
kampusu, Celeste. Oni su sjedili za dugim stolom i djelovali prijeteće, dok
sam ja sjedila u stolici i osjećala se vrlo ranjivo. U prostoriji je bilo još
nekoliko čuvara koji su sve promatrali, ali ovom poniženju, srećom, nije
prisustvovao nijedan moj razredni kolega.
Dimitri je bio među promatračima, a ne u odboru. Pitala sam se misle li
da je kao moj mentor potencijalno pristran.
»Gospođice Hathaway«, rekla je Alberta uživljena u svoju ulogu strogoga
kapetana, »sigurno znate zašto nam je teško u to povjerovati.« Celeste je
kimnula. »Čuvar Ako vas je vidio. Odbili ste zaštititi dvojicu moroja
uključujući onoga za zaštitu kojeg ste zaduženi.«
35
»Nisam odbila!« uzviknula sam. »Zabrljala sam.«
»Nije to bilo brljanje«, rekao je Stan koji je sjedio među promatračima.
Pogledao je Albertu i upitao: »Mogu li?« Kimnula je, a on se okrenuo
prema meni. »Da si me zaustavila ili napala, a potom uprskala, to bi bilo
brljanje. Ali nisi me zaustavila. Nisi me napala. Nisi ni pokušala. Ukipila
si se i nisi učinila ništa.«
Bila sam ogorčena. Pomisao da bih namjerno dopustila da Christiana i
Brandona »ubije« strigoj bila je smiješna. Ali, što sam mogla? Mogla sam
priznati da sam gadno zabrljala ili da sam vidjela duha. Nijedno od toga
nije me privlačilo, ali trebala sam izabrati manje zlo. Zbog prvog sam
ispadala nesposobna, zbog drugog luda. Nisam željela da me se povezuje
ni sa čim od toga. Draži mi je bio moj ustaljeni opis kao »nesmotrene« i
»uzročnice nevolja«.
»Kako mogu upasti u nevolje samo zato što sam uprskala stvar?« upitala
sam odlučno. »Prije sam vidjela kako je Ryan zabrljao, a nije upao u
nevolje. Nije li to smisao ovog zadatka? Vježba?. Da smo savršeni, već
biste nas poslali u vanjski svijet!«
»Jesi li sjedila na ušima?« rekao je Stan. Kunem se da sam vidjela kako
mu na čelu kuca žila. Mislim da je on bio jedini u toj prostoriji uzrujan
koliko i ja. Ili je barem bio jedini (uz mene) koji je pokazivao osjećaje.
Ostali su navukli pokeraške face. S druge strane, nitko od njih nije
prisustvovao tom događaju. Da sam na Stanovu mjestu, vjerojatno bih i ja
o sebi imala najgore mišljenje. »Nisi uprskala stvar jer uprskati
podrazumijeva da nešto i učiniš.«
»U redu. Onda sam se zablokirala.« Drsko sam ga pogledala. »Može li to
proći pod uprskatti Slomila sam se pod pritiskom i isključila se. Izgleda
da nisam bila spremna. Uspaničila sam se kad je došao moj trenutak.
Novacima se to stalno događa.«
»Novaku koji je već ubio strigoja?« upitao je Emil. Bio je iz Rumunjske,
a njegov je naglasak bio nešto izraženiji od Dimitrijeva ruskoga. Ali ni
približno tako lijep. »To je malo vjerojatno.«
Bijesno sam pogledala njega i sve ostale u sobi.
»Tako dakle, shvaćam. Nakon jednog incidenta od mene se očekuje da
budem stručni ubojica strigoja? Ne smijem se uspaničiti ili uplašiti? Ima
smisla. Hvala vam, ljudi. Pošteno, stvarno pošteno.«
Klonula sam u svojoj stolici i prekrižila ruke. Nisam trebala glumiti prkos.
Imala sam ga napretek. Alberta je uzdahnula i nagnula se naprijed.
»Raspravljamo o semantici. Ne radi se o tehničkim stvarima. Važno je da
ste nam tog jutra jasno dali do znanja da ne želite čuvati Christiana Ozeru.
Zapravo... mislim da ste rekli čak i da želite da budemo svjesni činjenice
kako to činite protiv svoje volje i da ćemo uskoro vidjeti koliko je to
36
grozna ideja.« Uh! Rekla sam to. Mislim, gdje mi je bila pamet? »A kad
je došlo vrijeme za vaš prvi test, uopće niste reagirali.«
Gotovo sam skočila sa stolice.
»Dakle, o tome je riječ? Mislite da ga nisam branila iz osvete?«
Sve troje promatrali su me kao da nešto očekuju.
»Niste baš poznati po smirenom i dostojanstvenom prihvaćanju onoga što
vam nije po volji«, odgovorila je zajedljivo.
Ovoga puta ustala sam i optuživački uperila prst u nju.
»Nije istina. Otkad sam se vratila, pridržavam sam se svih pravila koje mi
je Kirova odredila. Išla sam na svaku vježbu i poštivala svaku zabranu
izlaska.« U redu, prekršila sam nekoliko zabrana izlaska, ali ne svojom
voljom, nego za neko veće dobro. »Nema smisla da se ovako osvećujem!
Kakvo bi dobro proizišlo iz toga? Znala sam da Sta... čuvar Alto neće
stvarno ozlijediti Christiana, dakle nisam mogla uživati gledajući kako
dobiva batine ili slično. Jedino što bih time postigla jest da se nađem
usred nečeg ovakvog i suočim se s mogućnošću izbacivanja s terenske
nastave.«
»Vi se suočavate s izbacivanjem s terenske nastave«, odvratila je Celeste
glatko.
»Oh!« Sjela sam, iznenada me izdala hrabrost. Neko je vrijeme u zraku
visjela tišina, a potom se iz pozadine začuo Dimitrijev glas.
»Ovo što govori ima smisla«, rekao je. Srce mi je glasno lupalo. Dimitri
zna da se ne bih tako osvećivala. Ne smatra me zadrtom. »Da je htjela
prosvjedovati ili osvetiti se, učinila bi to na drukčiji način.«
U redu, barem ne,pretjerano zadrtom. Celeste se namrštila.
»Da, ali nakon scene koju je jutros priredila...«
Dimitri se primaknuo i stao uz moju stolicu. Tješila me njegova
prisutnost. Imala sam deja vu i prisjetila se Lissina i svog povratka na
Akademiju prošle jeseni. Ravnateljica Kirova umalo me izbacila, a
Dimitri se i tada založio za mene.
»Sve su ovo indicije«, rekao je. »Koliko god sumnjivo izgledalo, nema
dokaza. Bilo bi pretjerano izbaciti je s terenske nastave, a time upropastiti
njezinu maturu, bez konkretnih dokaza.«
Članovi odbora zamislili su se, a ja sam se usredotočila na Albertu. Ona je
bila najmoćnija među njima. Uvijek mi se sviđala. Dok smo surađivale,
uvijek je bila stroga, ali pravedna. Nadala sam se da se to nije
promijenilo. Pozvala je Celeste i Emila bliže k sebi. Čuvari su se primakli
i tiho razgovarali. Alberta je rezignirano kimnula i čuvari su se vratili na
svoje mjesto.
»Gospođice Hathaway, želite li štogod dodati prije nego što vam kažemo
svoju odluku?«
37
Želim li štogod dodati? Naravno da želim! Tisuću stvari. Htjela sam reći
da nisam nesposobna. Htjela sam reći da sam jedan od najboljih novaka u
školi. Htjela sam reći da sam vidjela kako se Stan približava i spremala se
reagirati. Posebno sam im htjela reći da ne želim ovu opasku u svom
dosjeu. Ako i ostanem na terenskoj nastavi, dobit ću jedinicu iz prvog
testa, što će utjecati na konačnu ocjenu, a posljedično tome i na moju
budućnost.
Ali, što sam mogla? Reći im da sam vidjela duha? Duha dečka koji je bio
jako zaljubljen u mene i koji je vrlo vjerojatno zbog te zaljubljenosti i
umro? Još mi nisu bila jasna ta priviđenja. Prvo sam mogla otpisati zbog
iscrpljenosti, ali njega, ili to, sada sam već dvaput vidjela. Je li stvaran?
Razum mi je govorio da nije, ali to sada nije bilo važno. Ako je stvaran i
ja im kažem za njega, mislit će da sam luda. Ako nije stvaran i ja im
kažem za njega, opet će misliti da sam luda... i bit će u pravu. Ovo je
situacija u kojoj definitivno gubim.
»Ne, čuvarice Petrova«, rekla sam nadajući se da zvučim ponizno. »Ne
želim ništa dodati.«
»U redu«, rekla je umorno. »Evo što smo odlučili. Imate sreće što se
čuvar Belikov založio za vas, inače bi ova odluka vjerojatno bila
drugačija. Vjerovat ćemo vam. Nastavit ćete s terenskom nastavom. I
dalje ćete čuvati gospodina Ozeru. Bit ćete na svojevrsnom probnom
roku.«
»To je u redu«, rekla sam. Gotovo cijeli svoj akademski život provela sam
na probnom roku. »Hvala vam.«
»A...«, dodala je. Jao! »S obzirom na to da smo još uvijek sumnjičavi,
ovaj tjedan slobodan ćete dan provesti radeći za opće dobro.«
Ponovno sam skočila sa stolice.
»Molim?«
Dimitri me ulovio za zapešće svojim toplim prstima koji kao da sve drže
pod kontrolom.
»Sjedni«, promrmljao mi je na uho gurkajući me na stolicu.
»Ako vam to predstavlja problem, možemo to protegnuti i na sljedeći
tjedan«, upozorila me Celeste. »I na sljedećih pet.«
Sjela sam i odmahnula glavom.
»Oprostite. Hvala vam.«
Saslušanje je okončano. Bila sam umorna i slomljena. Zar je prošao tek
jedan dan? Sigurna sam da sam ono radosno uzbuđenje oko početka
terenske nastave osjećala prije nekoliko tjedana, a ne jutros. Alberta mi je
rekla da potražim Christiana, ali Dimitri je zatražio dopuštenje da prije
razgovara sa mnom nasamo. Sigurna sam da mu je to dopustila nadajući
se da će me on vratiti na pravi put.
38
Soba se ispraznila. Očekivala sam da će sjesti i odmah razgovarati sa
mnom, ali on je otišao do malog stola sa spremnikom za vodu, kavom i
ostalim pićima.
»Želiš vruću čokoladu?« upitao me. Nisam to očekivala.
»Naravno.«
Ubacio je četiri paketića instantne vruće čokolade u dvije papirnate šalice
i dodao vruću vodu.
»Tajna je u dvostrukoj dozi«, rekao je kad su šalice bile pune.
Dodao mi je šalicu s drvenim štapićem za miješanje i primakao se
balkonskim vratima. Pretpostavila sam da bih ga trebala slijediti i požurila
za njim nastojeći ne proliti svoju vruću čokoladu.
»Kamo smo... oh.«
Izišla sam i našla se na malenom ostakljenom trijemu s puno balkonskih
stolića. Nisam znala da ovaj trijem graniči sa sobom za sastanke. Ovo je
bila zgrada iz koje su čuvari rukovodili svim poslovima u kampusu.
Novacima je pristup rijetko bio dopušten. Nisam znala ni da je zgrada
sagrađena oko malog dvorišta. Trijem je gledao upravo na njega.
Zamislila sam kako je onaj tko ljeti otvori prozore okružen zelenilom i
toplinom. Ali ja sam se sada, zatvorena u staklo i led, osjećala kao u
kakvoj ledenoj palači.
Dimitri je rukom obrisao prašinu sa stolice. Učinila sam isto i sjela
nasuprot njemu. Ova prostorija zimi se očito rijetko upotrebljavala. S
obzirom na to da je ostakljena, u prostoriji je bilo toplije nego vani, ali
nisu je grijali. Zrak je bio hladan, stoga sam ruke zagrijala držeći šalicu.
Dimitri i ja sjedili smo u tišini. Jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je moje
puhanje u vruću čokoladu. On je svoju odmah popio. Godinama je ubijao
strigoje. Što mu je moglo malo kipuće vode?
Dok smo sjedili u tišini, proučavala sam ga preko ruba šalice. Nije me
gledao, ali znala sam da osjeća da ga promatram. Kao i inače kad sam ga
gledala, prvo me oduševio njegov izgled. Meka tamna kosa koju je često
nesvjesno stavljao iza uha, kosa koja je često bježala iz vrpce na njegovu
zatiljku. I oči su mu bile smeđe, nježne, a istodobno nekako divlje.
Uvidjela sam da su i njegove usne jednako kontradiktorne. Kada se borio
ili obavljao neugodne poslove, usne bi mu se spljoštile i otvrdnule. Ali u
ljepšim trenucima... kada se smijao ili ljubio... postajale su meke i
predivne.
Ali danas me privuklo nešto više od njegove vanjštine. U njegovoj
prisutnosti osjećala sam se ugodno i sigurno. Pružio mi je utjehu nakon
grozna dana. U društvu drugih osoba često sam osjećala potrebu da
budem u središtu pozornosti, da budem zabavna i da uvijek imam nešto
pametno za reći. Te se navike moram riješiti kako bih postala čuvarica, s
39
obzirom na to da taj posao zahtjeva tišinu. Ali, uz Dimitrija uvijek sam
mogla biti ono što jesam. Nisam ga morala zabavljati, smišljati šale ili
očijukati s njim. Bilo je dovoljno da smo zajedno, da uživamo u ugodnom
društvu drugoga i nestajala je sva sputanost... ako izuzmemo prikrivenu
seksualnu napetost. Uzdahnula sam i popila svoju vruću čokoladu.
»Što se tamo dogodilo?« najzad me upitao i pogledao me. »Nisi se
slomila pod pritiskom.«
Glas mu je zvučao znatiželjno, a ne optuživački. Shvatila sam da se sada
prema meni ne ophodi kao prema studentu. Smatrao me ravnopravnom.
Jednostavno je želio znati što se događa sa mnom. Nije me pozivao na red
niti mi je držao predavanja. I zato mi je bilo još gore što mu moram lagati.
»Naravno da jesam«, rekla sam mu gledajući u svoju šalicu. »Osim ako
ne misliš da sam Stanu uistinu dopustila da napadne Christiana?«
»Ne«, rekao je. »Ne mislim to. Nikada to nisam mislio. Znao sam da
nećeš biti sretna kada doznaš svoj zadatak, ali nikada nisam sumnjao da
ćeš učiniti što moraš. Znao sam da nećeš dopustiti da ti osjećaji zasmetaju
u izvršenju obveza.«
Podigla sam pogled i vidjela kako me gleda pun vjere u mene.
»I nisam. Bila sam ljuta... Još uvijek sam ljuta. Ali kad sam rekla da ću to
učiniti, to sam i mislila. A sada kad sam s njim provela neko vrijeme... pa,
ne mrzim ga. Mislim da je dobar za Lissu, da mu je stalo do nje i ne mogu
se ljutiti zbog toga. Mi samo povremeno dolazimo u sukob, to je sve, ali
smo se zajedničkim snagama doista dobro suprotstavili strigojima. Sjetila
sam se toga danas kad sam bila s njim i uvidjela da je glupo protiviti se
zadatku. Stoga sam odlučila dati sve od sebe.«
Nisam namjeravala toliko pričati, ali godilo mi je što sve izbacujem iz
sebe. A Dimitrijev pogled mogao me natjerati da sve kažem. Gotovo sve.
»Pa što se onda dogodilo?« upitao je. »Sa Stanom?« Skrenula sam pogled
i počela se igrati šalicom. Bilo mi je mrsko išta mu skrivati, ali ovo mu
nisam mogla reći. U ljudskome svijetu vampiri i dhampiri su stvorenja iz
mitova i legendi, priče Za laku noć kojima možeš preplašiti djecu. Ljudi
nisu znali da smo stvarni i da šećemo zemljom. Ali to što smo stvarni ne
znači da su i svi ostali paranormalni likovi iz priča stvarni. Znali smo to
pa smo imali vlastite mitove i priče za laku noć o stvarima u koje ne
vjerujemo. O vukodlacima. Babarogama. Duhovima.
Duhovi nisu imali posebnu ulogu u našoj kulturi, pojavljivali su se samo u
šalama i pričama uz logorsku vatru. Bili su neizbježni na Noć vještica, a
neke legende odolijevale su vremenu. Ali, u stvarnom životu nije bilo
duhova. Ako bi se netko vratio nakon smrti, bilo bi to jer je postao strigoj.
Ili su mi barem uvijek tako govorili. Iskreno, sada nisam znala dovoljno
da bih mogla reći što se događa. Činilo se vjerojatnijim da mi se Mason
40
samo priviđa, nego da je pravi duh, ali, čovječe, to bi značilo da zbilja
silazim s pameti. A sve se vrijeme brinem da bi je Lissa mogla izgubiti ?
Tko je mogao znati da bi se to meni moglo dogoditi?
Dimitri me i dalje promatrao čekajući odgovor.
»Ne znam što se dogodilo. Imala sam dobre namjere... samo... Uprskala
sam.«
»Rose. Ne znaš lagati.« Podigla sam pogled.
»Nije istina. U svom sam životu izrekla dosta dobrih laži. Ljudi su
povjerovali u njih.« Osmjehnuo se.
»Siguran sam. Ali to kod mene ne pali. Kao prvo, ne možeš me pogledati
u oči. A kao drugo... Ne znam. Jednostavno te mogu pročitati.«
K vragu. Doista me mogao pročitati. Jednostavno me dobro poznavao.
Ustala sam i krenula prema vratima okrenuta leđima prema njemu. U
normalnim situacijama cijenila sam svaki trenutak proveden s njim, ali
danas više nisam mogla ostati. Bilo mi je mrsko lagati mu, ali nisam mu
htjela reći istinu. Morala sam otići.
»Čuj, drago mi je što se brineš za mene... ali zbilja je sve u redu.
Jednostavno sam uprskala. Neugodno mi je zbog toga... i oprosti što sam
osramotila tvoje izvanredne treninge, ali iskupit ću se. Sljedeći ću put
isprašiti Stana.«
Uopće nisam čula kad je ustao, ali Dimitri se odjednom pojavio iza mene.
Položio je ruku na moje rame, a ja sam se ukipila pred izlaznim vratima.
Nigdje me drugdje nije dotaknuo. Nije me pokušao približiti sebi. Ali ta
ruka na mojemu ramenu bila je najmoćnija stvar na svijetu.
»Rose«, rekao je, a ja sam znala da se više ne smije. »Ne znam zašto
lažeš, ali siguran sam da imaš dobar razlog za to. Ako nešto nije u redu...
nešto što se bojiš reći ostalima...«
Naglo sam se okrenula, ali uspjela sam to učiniti tako da on pritom i ne
pomakne ruku te ona završi na mom drugom ramenu.
»Ne bojim se«, zavapila sam. »Imam svoje razloge i, vjeruj mi, ono što se
dogodilo sa Stanom nije ništa. Stvarno. Sve je ovo prenapuhana glupost.
Nemoj me žaliti ili misliti da moraš nešto učiniti. To što se dogodilo je
sranje, ali moram živjeti s tim i prihvatiti taj sramotni pečat. Za sve ću se
pobrinuti. Pobrinut ću se za sebe.«
Svu svoju snagu usmjerila sam na to da se ne počnem tresti. Kako je ovaj
dan postao tako bizaran i oteo se kontroli ?
Dimitri nije rekao ništa. Samo me pogledao. Nikada prije nisam vidjela taj
izraz na njegovu licu. Nisam ga uspijevala protumačiti. Je li bio ljutit?
Nije se slagao sa mnom? Nisam znala. Stisak njegove ruke na mom
ramenu lagano je očvrsnuo, a potom popustio.
MIN@
41
»Ne moraš sve učiniti sama«, rekao je naposljetku. Zvučao je gotovo
sjetno, što nije imalo smisla. Ta, on mi već dugo govori da moram biti
jaka. Htjela sam mu se baciti u naručje, ali znala sam da ne mogu.
Pobjegao mi je smiješak.
»To kažeš, ali budi iskren. Trčiš li ti drugima kad imaš problema?«
»To je drukčije.«
»Odgovori na pitanje, druže.«
»Ne zovi me tako.«
»A ti ne izbjegavaj odgovor.«
»Ne«, rekao je. »Pokušavam sam riješiti svoje probleme.« Umakla sam
njegovo ruci.
»Vidiš?«
»Ali, okružuju te mnogi kojima možeš vjerovati, ljudi kojima je stalo do
tebe. To mijenja stvari.« Iznenađeno sam ga pogledala.
»A nikome nije stalo do tebe?« Namrštio se. Očito se želio ispraviti.
»Pa, uvijek su me okruživali dobri ljudi... i bilo je onih kojima je bilo
stalo do mene. Ali to ne mora nužno značiti da sam im mogao vjerovati ili
im sve govoriti.«
Naš neobičan odnos toliko me zaokupljao da sam o Dimitriju rijetko
razmišljala kao o nekome tko ima vlastiti život. Svi u kampusu poštovali
su ga. I nastavnici i učenici smatrali su ga jednim od najboljih čuvara.
Poštovali su ga čak i čuvari koji ne rade u našoj školi, u što sam se osobno
uvjerila kad bismo ih sreli. Ali, ne sjećam se da sam ga ikada vidjela u
kakvom društvenom okružju. Činilo se kao da nema bliskih prijatelja
među ostalim čuvarima, samo kolege koji su mu se sviđali. U
najprijateljskijem izdanju vidjela sam ga prilikom posjeta Christianove
ujne Tashe Ozera. Njih se dvoje dugo znaju, ali Dimitriju ni to nije bilo
dovoljno da ostanu u vezi kad je ona otišla.
Shvatila sam da jako puno vremena provodi sam. Sretan je kad se može
zavući u svoju rupu i čitati romane o kaubojima. Ja sam se često osjećala
usamljeno, ali gotovo uvijek sam bila okružena ljudima. S obzirom na to
da mi je on bio učitelj, stvari sam često uzimala kao jednostrane: on mi je
stalno nešto davao, bili to savjeti ili upute. Ali i ja sam njemu nešto dala,
nešto što se ne može lako definirati, dala sam mu bliskost.
»Vjeruješ li mi?« upitala sam ga. Samo je kratko oklijevao.
»Da.«
»Onda mi vjeruj i sada i samo se ovaj put ne brini za mene.«
Uzmakla sam izvan dosega njegove ruke, a on nije rekao više ništa kako
bi me pokušao zaustaviti. Prošla sam kroz sobu u kojoj se održalo moje
saslušanje i krenula prema glavnom izlazu iz zgrade bacivši usput ostatke
svoje vruće čokolade u kantu za otpatke.
42
Šesto poglavlje
Samo je troje svjedoka vidjelo što se dogodilo na dvorištu. Ali, kad sam
se vratila u zajedničku blagovaonicu, činilo se da za to svi znaju. Ništa
neobično. Predavanja su završila, ali hodnici su bili puni studenata koji su
išli učiti ili pisati testove. Trudili su se sakriti svoje poglede i šaputanja,
ali nisu bili posebno dobri u tome. Kad bi nam se pogledi susreli, uputili
bi mi umjetan osmijeh ili bi istog trena okrenuli glavu. Krasno.
S obzirom na to da s Christianom nisam bila psihički povezana, nisam
imala pojma gdje bi mogao biti. Osjetila sam da je Lissa u knjižnici i
odlučila ga prvo tamo potražiti. Krećući se u tom smjeru, iza sebe sam
začula muški glas.
»Otišla si malo predaleko, zar ne?«
Okrenula sam se i ugledala kako mi se približavaju Ryan i Camille. Da
sam muško, prikladan odgovor glasio bi: »Misliš s tvojom mamom?« Ali
ja nisam muško, a i dobro sam odgojena, zato sam samo rekla:
»Ne znam o čemu govoriš.«
Ryan se požurio sustići me.
»Znaš ti dobro na što mislim. Na Christiana. Čuo sam da si, kad vas je
Stan napao, reagirala u stilu: 'Evo, slobodno ga uzmi', i otišla.«
»Oh, mili bože«, zastenjala sam. Dovoljno je gadno kad svi pričaju o tebi,
ali zašto priča uvijek mora biti drukčija? »Nije bilo tako.«
»A ne?« upitao me. »A zašto si onda morala na razgovor s Albertom?«
»Čuj«, rekla sam ne osjećajući se više tako dobro odgojenom, »uprskala
sam prilikom napada... znaš što mislim, kao kada ti nisi pazio u hodniku.«
»Hej«, rekao je blago se zacrvenjevši. »Na kraju sam uspio, odradio sam
svoju ulogu.«
»Dakle, danas se tako kaže kad te ubiju?«
»Ja barem nisam plačljivica koja je odbila boriti se.«
Upravo sam se bila smirila nakon razgovora s Dimitrijem, ali sada su mi
živci opet počinjali popuštati. Živa na mom termometru opasno je rasla.
»Znaš, možda bi trebao više pozornosti obratiti na svoje čuvarske obveze
umjesto da kritiziraš druge.« Kimnula sam prema Camilli. Dosad je bila
tiha, ali na licu joj se vidjelo da sve guta.
Ryan je slegnuo ramenima.
»Mogu ja oboje. Shane drži stražu nedaleko iza nas, a ispred nas je sve
čisto. Nema vrata. Lako je.« Potapšao je Camillu po ramenu. »Na
sigurnom je.«
»Lako je osigurati ovo mjesto. Ne bi ti išlo tako dobro u pravome svijetu s
pravim strigojima.«
Prestao se smijati. U očima mu je zasjala ljutnja.
43
»Točno. Kako čujem, vani ni tebi nije išlo jako dobro, barem što se
Masona tiče.«
Rugati se zbog onoga što se dogodilo sa Stanom i Christianom je jedno.
Ali reći da sam ja kriva za Masonovu smrt? Neprihvatljivo. Ja sam ona
koja je Lissu dvije godine štitila u ljudskome svijetu. Ja sam ona koja je
ubila dvoje strigoja u Spokaneu. Ja sam jedini novak u ovoj školi s
obilježjima molnija koja se tetoviraju čuvarima za svakog strigoja kojeg
ubiju. Znam da se govorkalo o onome što se dogodilo Masonu, ali meni
nitko nikada nije rekao ni riječ. Pomisao da Ryan ili bilo tko drugi misli
kako sam ja kriva za Masonovu smrt bila je previše. Osjećaj krivnje u
meni bio je dovoljno velik i bez njihove pomoći.
Moj je termometar eksplodirao.
Zaobišla sam ga jednostavnim pokretom, zgrabila Camillu i nabila je u
zid. Nisam je bacila prejako kako je ne bih ozlijedila, ali dobro sam je
uplašila. U šoku je razrogačila oči, a ja sam joj podlakticom pritisnula vrat
kako bih je onesposobila.
»Što radiš?« uzviknuo je Ryan zureći naizmjence u jednu pa u drugu.
Lagano sam promijenila položaj i dalje pritišćući Camillu.
»Proširujem ti znanje«, rekla sam ugodnim glasom. »Nekada nije tako
lako osigurati pojedino mjesto kako ti se čini.«
»Ti si luda! Ne smiješ ozlijediti moroja. Ako čuvari doznaju...«
»Nisam je ozlijedila«, rekla sam. Pogledala sam je. »Nanosim li ti bol?
Nepodnošljivu bol?«
Na trenutak je oklijevala, a onda odmahnula glavom koliko je mogla.
»Je li ti neudobno?« Lagano je kimnula glavom.
»Vidiš?« rekla sam Ryanu. »Neudobnost nije isto što i bol.«
»Ti nisi normalna. Pusti je.«
»Nisam završila, Ry. Obrati pozornost jer prelazim na bit priče: svugdje
nam prijeti opasnost. Ne samo od strigoja ili čuvara odjevenih poput njih.
Ponašaj se i dalje kao bahati šupak koji misli da sve zna«, malo sam je
jače pritisnula, ali još uvijek pazeći da joj ne zaustavim disanje ili joj
zbilja nanesem bol, »i nešto će ti promaknuti. A to nešto može ubiti tvog
moroja.«
»U redu, u redu. Što god. Molim te, prestani«, rekao je. Glas mu je
podrhtavao. Više se nije pravio važan. »Plašiš je.«
»I ja bih se bojala da mi je život u tvojim rukama.«
Miris klinčića upozorio me na Adrianovu prisutnost. Znala sam i da su
Shane i još neki prišli i promatrali nas. Ostali novaci djelovali su
neodlučno, kao da su me htjeli odvući, ali su se bojali da bih mogla
ozlijediti Camillu. Znala sam da je trebam pustiti, ali Ryan me doista
razbjesnio. Trebala sam mu dokazati. Trebala sam mu vratiti. A iskreno,
44
nisam previše žalila Camillu. Bila sam sigurna da me i ona pošteno
ogovarala.
»Ovo je očaravajuće«, rekao je Adrian svojim uobičajeno lijenim glasom.
»Ali mislim da si pokazala u čemu je stvar.«
»Ne znam«, rekla sam. Glas mi je zvučao istodobno slatko i prijeteće.
»Mislim da Ryan još ne shvaća.«
»Zaboga, Rose! Shvaćam«, zavapio je Ryan. »Pusti je.«
Adrian me zaobišao i stao do Camille. Nas dvije bile smo priljubljene, ali
on se nekako uspio ugurati i njegovo mi je lice upalo u vidokrug tik uz
njezino. Imao je onaj svoj uobičajeni glupi podsmijeh, ali u njegovim
tamnozelenim očima bilo je nečeg ozbiljnog.
»Da, mala dhampirice. Pusti je. Završila si.«
Htjela sam mu reći da se makne od mene, da ću ja reći kad je gotovo. Ali
nisam to uspijevala izgovoriti. Dio mene bjesnio je zbog njegova
upletanja. Drugi dio mene mislio je da zvuči... razumno.
»Pusti je«, ponovio je.
Sada više nisam vidjela Camillu, nego samo Adriana. Iznenada su obje
moje polovice zaključile da je razuman. Potpuno razuman. Morala sam je
pustiti. Maknula sam ruku i odstupila. Progutavši knedlu, Camille je
odjurila iza Ryana koji joj je poslužio kao štit. Uočila sam da je na rubu
plača. Ryan se doimao zaprepašteno.
Adrian se uspravio i gestom otpravio Ryana.
»Preporučujem ti da se izgubiš prije nego što stvarno iživciraš Rose.«
Ryan, Camille i ostali polako su uzmakli.
Adrian me zagrlio i požurio prema knjižnici. Osjećala sam se čudno, kao
da se budim. Stvari su sa svakim korakom postajale sve jasnije i jasnije.
Odgurnula sam njegovu ruku i izmakla se.
»Upravo si primijenio moć kompulzije na meni!« uzviknula sam.
»Natjerao si me da je pustim.«
»Netko je to morao učiniti. Izgledala si kao da ćeš je svakog trena
zadaviti.«
»Nisam. I ne bih je zadavila.« Udarcem sam otvorila vrata knjižnice.
»Nisi imao pravo učiniti mi to. Nisi imao nikakvo pravo.«
Moć kompulzije, moć prisiljavanja drugih da rade ono što želiš, bila je
vještina koju su svi vampiri posjedovali u iznimno malim količinama.
Smatralo se da je nemoralno rabiti je, a većina vampira nije mogla
upravljati njome dovoljno dobro da bi uzrokovala pravu štetu. Ali, duh je
jačao tu moć, a Adrian i Lissa su zbog toga bili iznimno opasni.
»A ti nisi imala pravo navaliti na tu jadnicu u hodniku samo kako bi
zaliječila svoj povrijeđeni ponos.«
»Ryan nije imao nikakvo pravo izreći te stvari.«
45
»Uopće ne znam što su te stvari, ali ako sam dobro procijenio tvoje
godine, prestara si da bi činila ispade zbog ispraznih tračeva.«
»Činila...«
Zašutjela sam kad smo došli do Lisse koja je radila za stolom. Izraz
njezina lica i njezini osjećaji govorili su mi da se približavaju nevolje.
Nekoliko metara dalje Eddie je bio naslonjen na zid i nadzirao prostoriju.
Rastvorio je oči kada me ugledao, ali kad sam prišla, nije rekao ništa.
Kliznula sam u stolicu nasuprot Lissi.
»Bok.«
Pogledala me i uzdahnula, a potom se ponovno posvetila svojoj knjizi.
»Pitala sam se kad ćeš se pojaviti«, rekla je. »Jesu li te suspendirali?«
Njezine su riječi bile smirene i fine, ali mogla sam iščitati što osjeća ispod
površine. Bila je loše volje. Čak pomalo ljuta.
»Ovoga puta nisu«, rekla sam. »Samo su mi uvalili rad za opće dobro.«
Nije rekla ništa, ali ljutnja koju sam osjetila kroz našu vezu i dalje je bila
prisutna. Sada sam ja uzdahnula.
»U redu, Lissa, razgovaraj sa mnom. Znam da si ljuta.«
Adrian je pogledao u mene, potom u nju pa opet u mene.
»Čini mi se da nešto propuštam.«
»Izvrsno«, rekla sam. »Prekinuo si moju svađu, a uopće ne znaš o čemu je
riječ.«
»Svađu?« upitala je Lissa. Njezinoj ljutnji pridružila se zbunjenost.
»Što se dogodilo?« ponovio je Adrian. Kimnula sam Lissi.
»Hajde, reci mu.«
»Rose su stavili na kušnju, a ona je odbila zaštititi Christiana.« Očajnički
je odmahnula glavom i optuživački me pogledala. »Ne mogu vjerovati da
si doista dovoljno ljuta da mu učiniš takvo što. To je djetinjasto.«
Lissa je došla do istog ishitrenog zaključka kao i čuvari. Uzdahnula sam.
»Nisam to namjerno učinila. Upravo sam prošla saslušanje o tim
glupostima i rekla im istu stvar.«
»Što se onda dogodilo?« upitala je. »Zašto si to učinila?«
Oklijevala sam, nisam bila sigurna što da kažem. To što sam odbijala išta
reći nije imalo nikakve veze s tim što nas Adrian i Eddie mogu čuti, iako
nisam htjela da nas čuju. Problem je bio puno složeniji.
Dimitri je bio u pravu, malo je ljudi kojima mogu vjerovati, a dvjema sam
osobama bezuvjetno vjerovala: njemu i Lissi. Već sam se suzdržala od
toga da njemu kažem istinu. Hoću li, mogu li, isto učiniti i s njom? Iako je
bila ljuta, sa sigurnošću sam znala da će me Lissa podržati i biti uz mene.
Ali kao i s Dimitrijem, susprezala sam se od toga da ispričam svoju priču
o duhovima. I kao s Dimitrijem, našla sam se u istome škripcu: luda ili
nesposobna?
46
Kroz vezu sam osjetila njezin um. Bio je čist kao suza. Nije bilo nikakve
mrlje, tame ili traga ludilu, ali nešto je ipak tinjalo u pozadini. Jedva
primjetno uzbuđenje. Antidepresivima je potrebno neko vrijeme da počnu
ili prestanu djelovati, ali Lissina moć budila se već nakon jednoga dana.
Prisjetila sam se svojih susreta s duhom i iščeprkala onog tužnog,
prozirnog Masona. Kako da uopće počnem pričati o nečemu toliko
neobičnom i čudesnom kad se ona svim silama trudi voditi normalan
život, a sada još mora naučiti kontrolirati svoju moć?
Ne, shvatila sam. Ne mogu joj reći. Ne još, osobito ne sada kada joj
moram priopćiti drugu veliku vijest.
»Blokirala sam se«, rekla sam naposljetku. »Glupo je. Bila sam toliko
samouvjerena i sigurna da svakoga mogu pobijediti, a onda se dogodi ovo
sa Stanom...« Slegnula sam ramenima. »Ne znam. Jednostavno nisam
mogla reagirati. To je... stvarno je neugodno. I to mi se baš s njim moralo
dogoditi.«
Lissa me pozorno proučavala tražeći bilo kakav znak prikrivanja istine.
Boljelo me što nema povjerenja u mene, ali... zapravo joj jesam lagala.
No, kako sam rekla Dimitriju, kada sam htjela, mogla sam dobro lagati.
Lissa me nije pročitala.
»Voljela bih da ti mogu čitati misli«, rekla je zamišljeno.
»Ma hajde«, rekla sam. »Poznaješ me. Zar zbilja misliš da bih to učinila?
Ostavila Christiana na cjedilu i namjerno ispala glupa samo kako bih se
osvetila učiteljima?«
»Ne«, rekla je naposljetku. »Vjerojatno bi to učinila tako da te ne uhvate.«
»I Dimitri je to rekao«, promrmljala sam. »Drago mi je što svi imate
toliko povjerenja u mene.«
»Imamo«, uzvratila mi je. »Zato je sve ovo toliko neobično.«
»Čak i ja mogu pogriješiti.« Poprimila sam svoj drski, odveć samouvjeren
izraz lica. »Znam da je u to teško povjerovati, to čak i mene iznenađuje,
ali pretpostavljam da se i to moralo dogoditi. Vjerojatno je riječ o
karmičkom uspostavljanju ravnoteže u svemiru. Ne bi bilo pošteno da
jedna osoba bude tako izvanredna.«
Adrian nas je za promjenu promatrao u savršenoj tišini okrećući glavu
lijevo-desno kao da promatra teniski meč. Oči su mu bile jedva primjetno
stisnute, pretpostavljam da nam je proučavao aure. Lissa je zakolutala
očima, ali je ljutnja koju sam prije osjećala, srećom, malo popustila.
Povjerovala mi je. Potom je skrenula pogled na nekoga iza mene. Osjetila
sam radost i pozitivne osjećaje, što je ukazivalo na Christianovu
prisutnost.
»Moj vjerni tjelohranitelj se vratio«, izjavio je izvlačeći stolicu. Pogledao
je Lissu. »Jesi li završila?«
47
»Završila što?« upitala ga je. Pokazao je glavom prema meni.
»Gnjaviti je jer me bacila u Altove smrtonosne ralje.«
Lissa se zacrvenjela. Sada kad sam uspješno iznijela svoju obranu,
osjećala se loše što me napala. Zbog Christianove drske, prepredene
opaske, ispadala je smiješna.
»Samo smo razgovarale o tome, to je sve.«
Adrian je zijevnuo i pogrbio se u stolici.
»Zapravo, mislim da sam sve prokužio. Ovo je bila prevara, zar ne ?
Prevara kako bi me prepala jer stalno pričam kako si ti moj čuvar. Mislila
si da te više neću željeti budeš li loš čuvar. Pa, nećeš uspjeti, stoga nema
potrebe riskirati još nečiji život.«
Bila sam zahvalna što nije spomenuo incident iz hodnika. Ryan je zbilja
pretjerao, ali što je vrijeme više prolazilo, postajalo mi je teže vjerovati da
sam tako planula. Kao da se to dogodilo nekom drugom, a ja sam bila
samo promatrač. Naravno, u posljednje vrijeme bila sam u stanju planuti i
zbog najmanje sitnice. Bila sam ljuta što sam dobila Christiana, ljuta zbog
optužbi čuvara, ljuta zbog...
Pa da. Vjerojatno je kucnuo čas da objavim udarnu vijest.
»Ovaj...moram vam nešto reći.«
Četiri para očiju, čak i Eddiejeve, okrenula su se prema meni.
»Što nije u redu?« upitala je Lissa.
Nije bilo jednostavnog načina da im to kažem pa sam jednostavno
ispalila.
»Pa, čini se da Viktor Daškov nikada nije proglašen krivim za ono što
nam je učinio. Samo je zatvoren. Ali, za oko tjedan dana počet će
službeno suđenje.«
Kad je Lissa čula njegovo ime, reagirala je slično kao i ja. Kroz vezu sam
prvo osjetila šok, a potom strah. Njezin je um provrtio niz slika. Kako je
zbog Viktorove bolesne igre posumnjala u vlastiti zdrav razum. Mučenje
kojem ju je podvrgnuo njegov sluga. Kako je ugledala Christiana u lokvi
krvi nakon što su ga napali Viktorovi psi. Tako je čvrsto stisnula šake na
stolu da su joj zglobovi pobijeljeli. Christian njezinu reakciju nije mogao
osjetiti kao ja, ali nije ni trebao. Stavio je svoju ruku na njezinu, a ona
jedva da je to primijetila.
»Ali... ali...« Duboko je udahnula trudeći se ujednačiti disanje i ostati
smirena. »Kako to da još nije proglašen krivim? Svi znaju... Svi su
vidjeli...«
»Takav je zakon. Moraju mu pružiti priliku da se brani.«
Bila je potpuno smetena, a potom je polako došla do istog zaključka kao i
ja večer prije kad sam bila s Dimitrijem.
»Čekaj... Hoćeš reći da postoji šansa da ga proglase nevinim?«
48
Pogledala sam u njezine razjapljene, prestrašene oči i nisam se mogla
natjerati da joj odgovorim. Činilo se da je izraz mojega lica sve rekao.
Christian je udario šakom o stol.
»To su gluposti.« Nekoliko osoba za susjednim stolovima nakon njegova
ispada pogledalo je prema nama.
»Sve je to politika«, rekao je Adrian. »Ljudi na vlasti nikada se ne moraju
pridržavati istih pravila.«
»Ali umalo je ubio Rose i Christiana!« zavapila je Lissa. »A mene je
oteo! Kako se to može dovoditi u pitanje?«
Lissu su preplavili različiti osjećaji. Strah. Tuga. Ljutnja. Bijes.
Smetenost. Bespomoćnost. Nisam htjela da zaglibi u mračnim osjećajima
i očajnički sam se nadala da će se smiriti. U tome je polako uspjela, ali
tada sam se ja opet razbjesnjela. Ista priča kao s Ryanom.
»Uvjeren sam da je riječ o formalnosti«, rekao je Adrian. »Kad razmotre
sve dokaze, vjerojatno neće biti puno mjesta za rasprave.«
»Stvar je u tome«, rekla sam ogorčeno, »da neće imati sve dokaze. Mi ne
smijemo ići.«
»Molim?« uzviknuo je Christian. »Pa tko će onda svjedočiti?«
»Ostali čuvari koji su bili tamo. Nama se navodno ne može vjerovati da
ćemo šutjeti o svemu tome. Kraljica ne želi da cijeli svijet dozna kako je
jedan od njezinih dragocjenih pripadnika plemstva možda nešto skrivio.«
Lissa se nije uvrijedila što blatim pripadnike plemstva.
»Ali sudi mu se zbog nas.«
Christian je ustao i osvrnuo se oko sebe kao da bi Viktor mogao biti u
knjižnici.
»Odmah ću se za to pobrinuti.«
»Naravno«, rekao je Adrian. »Kladim se da će se predomisliti ako odeš k
njima i razvališ im vrata. Povedi i Rose, ostavit ćete odličan dojam.«
»Da?« upitao je Christian ulovivši se čvrsto za naslon svoje stolice i
gnjevno zureći u Adriana. »Imaš bolji prijedlog?«
Lissa se ponovno počela uzrujavati.
»Ako oslobode Viktora, hoće li on doći po nas?«
»Izvuče li se ponovno, neće dugo ostati na slobodi«, rekla sam. »Ja ću se
za to pobrinuti.«
»Pazi se«, rekao je Adrian. Činilo se da ga sve ovo zabavlja. »Čak se ni ti
ne bi izvukla u slučaju ubojstva plemića.«
Spremala sam se reći mu da ću prvo vježbati na njemu, ali me prekinuo
Eddiejev glas.
»Rose!«
Nagon razvijen dugogodišnjim treniranjem odmah je proradio. Podigla
sam pogled i odmah uočila što je primijetio. U knjižnicu je upravo ušao
49
Emil i tražio novake praveći bilješke. Skočila sam sa stolice i nedaleko od
Eddieja zauzela položaj odakle sam imala pogled na Christiana i veći dio
knjižnice. K vragu. Moram se pribrati ili ću dokazati da je Ryan u pravu.
Od svađe u hodniku do ovoga s Viktorom potpuno sam zanemarila svoje
čuvarske dužnosti. Možda mogu pasti i bez Masonove pomoći.
Emil me nije vidio da sjedim i družim se. Prošetao je do nas, pogledao nas
i nešto zapisao, a potom nastavio s izvidnicom po knjižnici. Osjećajući
olakšanje što sam se za dlaku izvukla, pokušala sam uspostaviti kontrolu
nad sobom. Bilo je teško. Raspoloženje mi je opet splasnulo, a slušati
Lissu i Christiana kako bjesne zbog Viktorova suđenja nije mi pomagalo
da se opustim. Htjela sam im prići i dati svoj prilog. Htjela sam vikati i
podijeliti svoje nezadovoljstvo. Ali kao čuvarica nisam si mogla priuštiti
taj luksuz. Moj glavni zadatak bio je štititi moroje i ne popustiti vlastitim
porivima. Stalno sam ponavljala mantru čuvara: Oni su na prvome mjestu.
Te riječi počele su mi doista ići na živce.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 7:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sedmo poglavlje
Kad se začulo prvo upozorenje o skorom početku zabrane izlaska, moroji
su skupili stvari. Adrian je odmah otišao, ali na putu prema učeničkom
domu Lissa i Christian nisu žurili. Držali su se za ruke, priljubili glave i
šaputali o nečemu što sam mogla »prisluškivati« da sam ušla u Lissin um.
Još uvijek su bili bijesni zbog vijesti o Viktoru.
Dala sam im malo mira i držala se podalje od njih pretražujući šire
područje dok se Eddie držao bliže njima. S obzirom na to da je u kampusu
bilo više moroja nego dhampira, moroji su živjeli u dva učenička doma
smještena jedan uz drugi. Lissa i Christian živjeli su u različitim
domovima, stoga su se zaustavili na mjestu na kojem se dvorišni puteljak
razdvajao. Na rastanku su se poljubili, a ja sam se svim silama trudila
odigrati ulogu čuvara koji se pravi da ništa ne vidi. Lissa me pozdravila i
krenula u svoj dom s Eddiejem. Ja sam slijedila Christiana u njegovu
zgradu.
Da sam čuvala Adriana ili nekoga njemu sličnog, vjerojatno bih trpjela
seksualno obojene šale o tome kako ćemo sljedećih šest tjedana zajedno
spavati. Ali Christian se prema meni ponašao ležerno i otresito kao da
sam mu sestra. Oslobodio mi je nešto mjesta na podu, a kad se vratio s
pranja zuba, ja sam si od pokrivača već bila napravila udoban ležaj.
Ugasio je svjetlo i uvukao se u svoj krevet.
Nakon nekoliko trenutaka, zazvala sam ga:
»Christiane!«
50
»Rose, ovo je vrijeme kad bismo trebali spavati.« Zijevnula sam.
»Vjeruj mi, htjela bih spavati. Ali imam jedno pitanje.«
»Je li riječ o Viktoru? Jer potreban mi je san, a to će me ponovno
razljutiti.«
»Ne, riječ je o nečemu drugom.«
»U redu, da čujem.«
»Zašto me nisi ismijavao zbog onoga sa Stanom? Svi ostali pokušavaju
prokužiti jesam li uprskala ili sam to namjerno učinila. Lissa me izmučila.
Adrian me izgnjavio. A čuvari... no, zaboravi njih. Ali ti nisi rekao ništa.
Mislila sam da ćeš biti pun zajedljivih komentara.«
Zavladala je tišina, a ja sam se nadala da je to zato što smišlja odgovor, a
ne jer je zaspao.
»Bilo je besmisleno mučiti te«, rekao je naposljetku. »Znam da to nisi
učinila namjerno.«
»Zašto ne? Hoću reći, ne želim ti proturječiti, nisam to učinila namjerno,
ali kako možeš biti tako siguran?«
»Zbog našeg razgovora na kulinarskoj znanosti. I zato što si takva. Vidio
sam te u Spokaneu. Tko god da je učinio ono što si ti učinila da nas
spasiš... pa, ne bi učinila nešto ovako djetinjasto.«
»Opa! Hvala. Ja... to mi puno znači.« Christian mi je vjerovao kada nitko
drugi nije. »Ti si prva osoba koja doista vjeruje da sam uprskala bez
skrivenih motiva.«
»Pa«, rekao je, »ni ja u to ne vjerujem.«
»U što ne vjeruješ? Da sam uprskala? Zašto ne?«
»Zar me nisi slušala? Vidio sam te u Spokaneu. Netko poput tebe neće
uprskati ili se prepasti.« Počela sam mu govoriti isto što i čuvarima, da to
što sam već ubila strigoje ne znači da sam nepobjediva, ali on me
prekinuo. »Usto, vidio sam kako si izgledala tamo.«
»Tamo... na dvorištu?«
»Da.« Još smo nekoliko trenutaka proveli u tišini. »Ne znam što se
dogodilo, ali kako si izgledala... to nije bio izraz osobe koja se nekome
želi osvetiti ili izraz osobe koja se prepala Altova napada. Bilo je
drukčije... Ne znam. Ali potpuno te zaokupilo nešto drugo. Ako ćemo
iskreno, tvoj izraz djelovao je nekako zastrašujuće.«
»Ali, ne gnjaviš me ni zbog toga.«
»Ne tiče me se. Budući da te tako oduzelo, moralo je biti ozbiljno. Ali ako
zagusti, osjećat ću se sigurno uz tebe, Rose. Znam da bi me zaštitila da je
tamo bio pravi strigoj.« Zijevnuo je. »U redu. Sad kad sam olakšao dušu,
mogu li, molim te, pokušati spavati? Tebi možda nije potreban san za
ljepotu, ali neki od nas nisu takvi sretnici.«
51
Pustila sam ga da spava, a ubrzo sam se i sama prepustila snu. Bio je to
dug dan, a bila sam neispavana još od protekle noći. Kad sam čvrsto
zaspala, počela sam sanjati, a u snu sam prepoznala izdajničke tragove
jednog od Adrianovih namještenih snova.
»Oh, ne!« zastenjala sam.
Stajala sam u vrtu usred ljeta. Zrak je bio težak i pun vlage, a sunce me
obasjavalo zlatnim valovima. Oko mene bilo je procvalo cvijeće svih
boja, a zrak je bio zasićen mirisom ljiljana i ruža. Pčele i leptiri plesali su
s cvijeta na cvijet. Na sebi sam imala traperice i laneni topić. Oko vrata
mi je visio nazar, malo plavo stakleno oko koje je navodno tjeralo vraga.
Oko zapešća sam nosila krunicu s križem zvanu chotki, obiteljsko
naslijede Dragomira koju mi je dala Lissa. Tijekom dana rijetko sam
nosila nakit, ali on se uvijek pojavljivao u ovakvim snovima.
»Gdje si?« zazvala sam. »Znam da si ovdje?« Adrian je izvirio iza stabla
jabuke prepune bijelih i ružičastih cvjetova. Nosio je traperice u kojima
ga nikada prije nisam vidjela. Dobro su izgledale i definitivno su bile
dizajnerske. Vrlo jednostavna tamnozelena pamučna majica pokrivala mu
je gornji dio tijela, a sunčeva svjedost isticala je zlatne i kestenjaste
nijanse u njegovoj smeđoj kosi.
»Rekla sam ti da mi se ne miješaš u snove«, rekla sam držeći ruke na
bokovima. Podario mi je svoj lijeni smiješak.
»A kako da onda razgovaramo? Prije nisi bila baš prijateljski
raspoložena.«
»Pa da ne rabiš moć kompulzije na ljudima, možda bi imao više
prijatelja.«
»Morao sam te spasiti od tebe same. Aura ti je bila poput olujnog oblaka.«
»Možemo li barem jednom ne razgovarati o aurama i mojoj predstojećoj
propasti?«
Njegov mi je pogled govorio da ga zapravo zanima ta tema, ali je odustao.
»U redu. Možemo razgovarati o drugim stvarima.«
»Ali ja uopće ne želim razgovarati! Želim spavati.«
»Spavaš.« Adrian se nasmijao i približio se kako bi proučio procvjetalu
penjačicu koja se penjala uz debeli kolac. Imala je narančaste i žute
cvjetove u obliku trube. Prstom je lagano prošao uz rub jednoga cvijeta.
»Ovo je bio vrt moje bake.«
»Divno«, rekla sam i udobno se smjestila uz jabukovo stablo. Činilo se da
ćemo neko vrijeme ostati tu. »Sada ću slušati o povijesti tvoje obitelji.«
»Hej, ona je bila cool gospođa.«
»Uvjerena sam u to.Mogu li sad ići?« I dalje je gledao cvjetove penjačice.
»Ne bi smjela kritizirati morojska obiteljska stabla. Ne znaš ništa o svom
ocu. Tko zna, možda smo u rodu.«
52
»Bi li me tada pustio na miru?«
Dok mi se približavao, nastavio je kao da ništa nisam rekla.
»Ne, ne brini. Mislim da imamo različito korijenje. Nije li tvoj otac
nekakav Turčin?«
»Da, prema mojoj... Hej, gledaš li mi ti to u grudi?«
Proučavao me izbliza, ali oči mu više nisu počivale na mom licu.
Prekrižila sam ruke na grudima i bijesno ga pogledala.
»Gledam ti majicu«, rekao je. »Neprimjerene je boje.«
Pružio je ruku i dotaknuo naramenicu. Poput papira po kojem se razlila
tinta, tkanina boje bjelokosti postala je crna kao noć. Stisnuo je oči poput
umjetnika koji proučava svoje djelo.
»Kako to radiš?!« uzviknula sam.
»Ovo je moj san. Hmm. Ti nisi crna. Barem ne kada govorimo o bojama.
Probajmo s ovim.« Crna se rasplamsala u briljantno grimiznu. »Da, to je
to. Crvena je tvoja boja. Crvena poput ruže, poput slatke, slatke Rose.«
»Čovječe«, rekla sam. »Nisam znala da možeš ludjeti i u snu.«
Nikada nije bio tmuran i depresivan kakva je Lissa bila prošle godine, ali
od moći duha ponekad je definitivno postajao čudan.
Uzmaknuo je i raširio ruke.
»Uz tebe sam uvijek lud, Rose. Evo, improvizirat ću ti pjesmu.« Zabacio
je glavu i povikao prema nebu:
»Rose je u crnom, nikada u plavom, oštra kao trn
kao i on bori se sa stavom.«
Adrian je spustio ruke i pogledao me očekujući moju reakciju.
»Kako se trn može boriti?« upitala sam. Odmahnuo je glavom.
»Umjetnost ne mora imati smisla, mali dhampiru. Usto, ja sam navodno
lud, zar ne?«
»Nisi najluđi kojeg znam.«
»Pa«, rekao je dok je odlazio proučiti hortenzije, »poradit ću na tome.«
Ponovno sam pitala kad mogu »natrag« na spavanje, ali naš me razgovor
podsjetio na nešto.
»Adriane... kako znaš jesi li lud ili ne?«
Okrenuo je leđa cvijeću smiješeći se. Vidjela sam da se sprema provaliti
nešto, ali tada me pozorno pogledao. Njegov je podsmijeh nestao, a on je
postao neobično ozbiljan.
»Misliš li da si luda?« upitao je.
»Ne znam«, rekla sam zureći u pod. Bila sam bosonoga, a oštre vlati trave
škakljale su mi stopala. »Priviđaju mi se stvari.«
»Ludi ljudi rijetko se pitaju jesu li ludi«, rekao je mudro. Uzdahnula sam i
pogledala ga.
»To mi baš i ne pomaže.« Prišao mi je i položio ruku na moje rame.
53
»Ja mislim da nisi luda, Rose. Ali mislim da si puno toga prošla.«
Namrštila sam se.
»Što to znači?«
»To znači da mislim da nisi luda.«
»Hvala ti. Sad smo raščistili puno toga. Znaš, ovi snovi mi stvarno
počinju ići na živce.«
»Lissi ne smetaju«, rekao je.
»Posjećuješ i njezine snove? Zar zbilja nemaš granice?«
»Ne, nju podučavam. Želi naučiti raditi ovo.«
»Divno. Znači, samo sam ja sretnica koja mora trpjeti tvoje seksualno
uznemiravanje.« Izgledao je povrijeđeno.
»Zbilja bih volio da me ne smatraš utjelovljenjem zla.«
»Oprosti. Samo nemam previše razloga smatrati te korisnim.«
»Naravno. Za razliku od svog mentora koji voli curice. Ne vidim baš da s
njim nešto napreduješ.«
Koraknula sam unatrag i stisnula oči.
»Ne uvlači Dimitrija u ovo.«
»Neću ga uvlačiti kad ga prestaneš smatrati savršenim. Ispravi me ako
griješim, ali on je jedan od onih koji su ti krili priču o suđenju, zar ne?«
Skrenula sam pogled.
»To sada nije bitno. Usto, imao je svoje razloge.«
»Da, a oni očito ne uključuju iskrenost prema tebi ili bitku za tvoje
prisustvovanje suđenju. Dok ja...« Slegnuo je ramenima.
»Ti?« upitala sam podsmjehujući se. »Kako ćeš ti to izvesti? Otići ćeš na
čik-pauzu sa sucem? Upotrijebiti kompulziju nad kraljicom i polovinom
plemića na sudu?«
»Ne bi trebala tako napadati one koji ti mogu pomoći. Samo čekaj.« U
čelo mi je utisnuo lagani poljubac kojem sam pokušala izmigoljiti. »A
sada pođi odmoriti se.«
Vrt je izblijedio, a ja sam se vratila uobičajenom crnilu snova.
Osmo poglavlje
Sljedećih nekoliko dana slijedila sam Christiana bez ijednog incidenta. I
sve sam više gubila strpljenje.
Kao prvo, otkrila sam da biti čuvar znači provoditi puno vremena
čekajući. Uvijek sam to znala, ali u stvarnosti mi je to puno teže padalo.
Čuvari su bili strahovito važni u trenutku kada bi se strigoji odlučili za
napad. Ali napadi strigoja bili su prilično rijetki. Moglo je proći puno
vremena, čak i godina, a da čuvar ne sudjeluje ni u jednoj borbi. Naši
54
instruktori sigurno neće dopustiti da toliko dugo čekamo tijekom ove
vježbe, ali nastojali su nas naučiti strpljenju i tome koliko je važno ne
opustiti se samo zato što neko vrijeme nije zaprijetila opasnost.
Usto, morali smo živjeti u najstrožim mogućim uvjetima za čuvare: uvijek
smo stajali i bili strogo službeni. Čuvari koji su živjeli s morojskim
obiteljima vrlo su često bili ležerni u njihovim domovima i radili
uobičajene stvari, čitali i gledali TV, a pritom bili spremni na svaku
prijetnju. Ali, bilo je i drukčijih situacija, stoga smo se u školi morali
priviknuti na teže uvjete.
Nisam imala strpljenja toliko čekati. Nije se tu radilo samo o nemiru,
imala sam očajničku potrebu dokazati se. Htjela sam nadoknaditi to što
nisam reagirala kad me Stan napao. Mason mi se više nije priviđao, a ja
sam zaključila da su sva ta priviđenja bila izazvana stresom i umorom. To
me usrećivalo, bolje nego da sam luda ili nesposobna.
Određene stvari ipak me nisu usrećivale. Kad smo se jednom nakon
nastave Christian i ja našli s Lissom, osjetila sam da iz nje isijavaju
zabrinutost, strah i ljutnja. Ali, to se osjećalo samo kroz vezu. Izvana je
djelovala posve dobro. Eddie i Christian razgovarali su o nečemu i nisu
ništa primijetili. Prišla sam joj i zagrlila je dok smo hodale.
»Sve je u redu. Sve će biti u redu.« Znala sam što je muči. Viktor.
Zaključile smo da najbolje rješenje vjerojatno nije zadužiti Christiana da
nas pokuša uvesti na Viktorovo suđenje usprkos njegovoj želji da se
»pobrine za sve«. Stoga se Lissa dan prije igrala diplomata i vrlo ljubazno
razgovarala s Albertom o mogućnosti da nas dvije svjedočimo. Alberta joj
je jednako ljubazno rekla da to ne dolazi u obzir.
»Mislila sam da će nam, ako im dobro objasnimo kako stoje stvari i zašto
je to tako važno, dopustiti da idemo«, promrmljala je. »Rose, ne mogu
spavati... Stalno razmišljam o tome. Što ako se izvuče? Što ako ga doista
oslobode?«
Glas joj je drhtao, a osjećala se i ranjivost koju dugo nisam kod nje
zamjećivala. Zbog takvih stvari u meni se uglavnom palilo zvono za
uzbunu, ali ovoga puta su mi samo navrla sjećanja na prošla vremena kad
je Lissa gotovo potpuno ovisila o meni. Veselilo me jako što je postala
snažna i htjela sam se pobrinuti da takva i ostane. Snažnije sam je
stisnula, što nije bilo lako izvesti dok smo hodale.
»Neće se izvući«, rekla sam oštro. »Ići ćemo na suđenje. Pobrinut ću se za
to. Znaš da nikada ne bih dopustila da ti se nešto dogodi.«
Naslonila je glavu na moje rame i lagano se osmjehnula.
»To volim kod tebe. Pojma nemaš kako ćeš nas odvesti na suđenje, ali
svejedno daješ sve od sebe da bih se ja osjećala bolje.«
»Djeluje li?«
55
»Da.«
U njoj je još tinjala zabrinutost, ali zabavljala se, što je malo smanjilo
njezin učinak. Usto, iako me zadirkivala zbog odvažnih obećanja koje
sam joj davala, moje su je riječi zbilja umirivale.
Nažalost, ubrzo sam doznala da Lissa ima još razloga za nezadovoljstvo.
Čekala je da lijekovi iziđu iz njezina organizma i dopuste joj potpun
pristup moćima. One su bile tamo, obje smo ih osjećale, ali ih nije mogla
koristiti. Prošla su već tri dana, a ništa se nije promijenilo. Bilo mi je žao,
ali ipak me najviše brinulo njezino mentalno stanje, koje je za sada bilo
dobro.
»Ne znam što se događa«, potužila se. Stigle smo gotovo do zajedničkih
prostorija. Lissa i Christian namjeravali su gledati film. Pitala sam se kako
ću uspjeti gledati film i biti u stanju pripravnosti. »Čini se da bih trebala
biti u stanju nešto učiniti, ali još uvijek ne mogu. Zaglavila sam.«
»To ne mora nužno biti loše«, rekla sam i udaljila se od nje kako bih
izvidjela situaciju na puteljku ispred nas. Potišteno me pogledala.
»Previše se brineš. Mislila sam da je to moj posao.«
»Moj je posao brinuti se za tebe.«
»Zapravo, to je moj posao«, rekao je Eddie u šali.
»Nijedno od vas dvoje ne bi se trebalo brinuti«, rekla je Lissa. »Ne zbog
ovoga.« Christian ju je obujmio oko struka.
»Nestrpljivija si od Rose. Sve što trebaš je...«
Bio je to deja vu.
Stan je iskočio iz šikare i posegnuo za Lissom. Obujmio joj je trup i naglo
je privukao k sebi. Moje je tijelo reagiralo nagonski, bez oklijevanja sam
se spremala »spasiti je«. Jedini problem bio je što je Eddie također
nagonski reagirao, a on joj je bio bliže, zbog čega je bio u prednosti.
Kružila sam pokušavajući se uključiti u akciju, ali način na koji su se njih
dvojica borili to mi je onemogućavao.
Eddie je naglo i munjevito prišao Stanu s boka i povukao njegovu ruku s
Lisse tolikom snagom da je umalo iskočila iz zgloba. Zbog Eddiejeve
žilavosti često se nije uočavalo koliko je zapravo mišićav. Stan je zario
nokte u Eddiejevo lice, ali to je bilo dovoljno da se Lissa izmigolji i otrči
iza mene Christianu. Kad se ona sklonila s puta, pomaknula sam se u
stranu u nadi da ću moći pomoći Eddieju, ali nije bilo potrebe. Ne
promašivši ni udarca, zgrabio je Stana i bacio ga na pod. Pola sekunde
kasnije Ediejev vježbački kolac lebdio je točno iznad Stanova srca.
Stan se nasmijao. Bio je iskreno zadovoljan.
»Dobar posao, Castile.«
Eddie je povukao kolac i pomogao svom instruktoru ustati. Sada kad je
akcija završila vidjela sam da je Stanovo lice puno modrica i mrlja. Mi
56
novaci smatrali smo napade rijetkima, ali čuvari su se tijekom ove vježbe
svakodnevno borili. Sve smo ih zlostavljali, ali oni su to podnosili
dostojanstveno i sa smislom za humor.
»Hvala, gospodine«, rekao je Eddie. Izgledao je zadovoljno, ali ne tašto.
»Naravno, da sam pravi strigoj, bio bih brži i jači, ali uvjeren sam da bi
mu se ti dobro suprotstavio s tom svojom brzinom!« Stan je pogledao
Lissu. »Jesi li dobro?«
»Jesam«, rekla je ozarena lica. Osjećala sam da je zbilja uživala u
uzbuđenju. Adrenalin joj je divljao. Stan se prestao smijati kada se
okrenuo prema meni.
»A ti, što si ti radila?«
Zurila sam u njega zgranuta njegovim neugodnim tonom. Isto je rekao i
prošli put.
»Kako to misliš?« uzviknula sam. »Nisam se ukipila ili slično! Bila sam
spremna uskočiti, čekala sam svoju priliku.«
»Točno«, složio se. »Upravo je u tome problem. Bila si toliko željna
akcije da si zaboravila kako su iza tebe dva moroja. Ponašala si se kao da
ne postoje. Na otvorenom ste, a ti si im okrenula leđa.«
Prišla sam mu i pogledala ga ne razmišljajući o umjesnosti svojega
postupka.
»To nije pošteno. Ne možeš mi reći da drugi čuvar ne bi uskočio da su nas
strigoji napali u stvarnome svijetu i učinio sve da ga svlada što je prije
moguće.«
»Vjerojatno si u pravu«, rekao je Stan. »Ali ti nisi razmišljala o tome kako
učinkovito ukloniti prijetnju. Nisi razmišljala o svojim izloženim
morojima. Razmišljala si o tome koliko brzo možeš učiniti nešto
uzbudljivo i iskupiti se.«
»Mo... molim? Ne preskačeš li nešto? Ocjenjuješ me na osnovu onoga što
ti misliš da me motiviralo. Kako možeš znati o čemu sam razmišljala?«
To većinom ni sama nisam znala.
»Nagon«, odgovorio je tajnovito. Uzeo je blok i nešto zabilježio. Stisnula
sam oči. Voljela bih da sam mogla vidjeti kroz blok i razabrati što piše o
meni. Kada je završio, spremio je blok u jaknu i kimnuo nam. »Vidimo se
kasnije.«
Gledali smo kako se kreće po snijegu u smjeru dvorane u kojoj su trenirali
dhampiri. Razjapila sam usta, ne mogavši izustiti ni riječi. Kada će sve
ovo završiti ? Svakoga puta iznova se opečem na stvarima koje nemaju
nikakve veze s načinom na koji bih zadatak obavila u stvarnome svijetu.
»To nije bilo pošteno. Kako mi može suditi na osnovu onoga što on misli
da ja mislim?«
Nastavili smo se kretati prema domu. Eddie je slegnuo ramenima.
57
»On može misliti što god želi. On je naš instruktor.«
»Da, ali dat će mi još jednu lošu ocjenu! Terenska nastava nema smisla
ako uistinu ne pokazuje kako bismo se ponijeli u sukobu sa strigojima. Ne
mogu vjerovati! Ja sam dobra, zbilja dobra. Kako mi, zaboga, ovo ne
polazi za rukom?«
Nitko nije imao odgovor, a Lissa je oprezno dodala:
»Pa, bio on pošten ili ne, u jednom je imao pravo: zbilja si bio izvrstan,
Eddie.«
Pogledala sam Eddieja. Bilo mi je žao što sam dopustila da moji problemi
odvuku pozornost s njegova uspjeha. Bila sam bijesna, doista bijesna, ali
problem Stanove nepravednosti trebala sam rješavati sama. Eddie je
izvrsno obavio zadatak i svi smo ga toliko nahvalili na putu prema domu
da sam vidjela kako mu obraze oblijeva crvenilo. A možda je to bilo samo
od hladnoće. U svakom slučaju, bila sam sretna zbog njega.
Smjestili smo se u prostoriju za odmor. Bilo nam je drago što je nitko nije
zauzeo i što je u njoj ugodno i toplo. Svaki je dom imao nekoliko
prostorija za odmor, a sve su bile opskrbljene filmovima, igrama i
udobnim stolicama i kaučima. Učenici su ih mogli koristiti samo u
određeno vrijeme. Vikendima su bile gotovo stalno otvorene, ali je
tijekom tjedna njihovo korištenje bilo ograničeno, vjerojatno kako bismo
se usredotočili na pisanje zadaća.
Eddie i ja procijenili smo stanje u sobi, napravili plan i zauzeli položaje.
Naslonjena uza zid, ljubomorno sam promatrala kauč na kojem su se
udobno izvalili Lissa i Christian.
Mislila sam da će mi film odvlačiti pozornost, ali zapravo su mi mozak
zaokupili vlastiti uzburkani osjećaji. Nisam mogla vjerovati da je Stan
ono rekao. Čak je i priznao da bi se u žaru borbe svaki čuvar pokušao
uključiti u tučnjavu. Njegove tvrdnje o tome da me motivirala želja za
slavom bile su apsurdne. Zapitala sam se prijeti li mi zbilja opasnost od
pada na terenskoj nastavi. Ako prođem, valjda mi neće oduzeti Lissu
nakon mature ? Alberta i Dimitri rekli su da je ovo samo eksperiment koji
će Lissi i meni pružiti dodatni trening, ali iznenada je onaj tjeskobni,
paranoični dio mene počeo sumnjati. Eddie ju je izvrsno štitio. Možda su
htjeli vidjeti kako bi surađivala s drugim čuvarima? Možda su se brinuli
da sam ja dobra samo kad nju štitim, ali ne i ostale moroje. Naposljetku,
dopustila sam da Mason umre, zar ne? Možda su zapravo htjeli provjeriti
treba li me zamijeniti. Uostalom, tko sam ja? Potrošan novak. A ona je
princeza iz obitelji Dragomir. Uvijek će imati zaštitu, a ja nisam nužno
ona koja će joj je pružiti. Naša će veza biti beskorisna ako se ispostavi da
sam nesposobna.
58
Adrianov ulazak potisnuo je moju bolesnu paranoju u stranu. Ušuljao se u
zamračenu prostoriju i namignuo mi dok se bacao u naslonjač kraj mene.
Znala sam da je samo pitanje vremena kad će se pojaviti. Mislim da smo
mu mi jedina zabava u kampusu. A možda i nismo, sudeći po tome koliko
je bazdio na alkohol.
»Jesi li trijezan?« upitala sam ga kad je film završio.
»Dovoljno trijezan. Što ima?«
Adrian nije posjetio moje snove od onoga s vrtom. A malo se okanio i
svoga besramnog flertanja. Uglavnom se pojavljivao kako bi radio s
Lissom ili ubio dosadu.
Sažeto smo mu prepričali susret sa Stanom ističući Eddiejevu hrabrost i
ne spominjući kako me propisno izgrdio.
»Dobro obavljeno«, rekao je Adrian. »Izgleda da si u bitki zaradio i
ožiljak.« Pokazao je na Eddiejev obraz s kojega su nam pogled uzvratile
tri crvene brazgotine. Sjetila sam se kako je Stan noktima zgrabio Eddieja
tijekom borbe. Eddie je lagano dotakao obraz.
»Jedva to osjetim.« Lissa se nagnula prema njemu i proučila ga.
»Zaradio si ih dok si me štitio.«
»Zaradio sam ih dok sam se trudio proći terensku nastavu«, zafrkavao se.
»Ne brini zbog toga.«
I tada se dogodilo. Vidjela sam kako je prožimaju sućut i nepobitna
potreba da pomaže drugima koje su je često obuzimale. Nije mogla
podnijeti pogled na bol, nije mogla samo sjediti uz njega ako je mogla
pomoći. Osjetila sam kako se u njoj nakuplja snaga, a od tog
veličanstvenog i vrdožnog osjećaja zaškakljali su me nožni prsti. Osjećala
sam kako to utječe na nju. Bilo je to poput strasti i zanosa. Dotaknula je
Eddiejevo lice...
I ožiljci su nestali.
Spustila je ruku i obje nas je napustila euforija duha.
»Jebote«, pobjeglo je Adrianu. »Nisi se šalila u vezi s tim.« Zagledao se u
Eddiejevo lice. »Nema im više ni traga.«
Lissa je bila ustala, a sada se ponovno zavalila u kauč. Nagnula je glavu i
zatvorila oči.
»Uspjela sam. Još uvijek to mogu.«
»Naravno da možeš«, rekao je Adrian odlučno. »A sada moraš mene
naučiti kako to učiniti.« Otvorila je oči.
»Nije tako jednostavno.«
»Ah, razumijem«, rekao je prenaglašeno. »Rešetaš me kao luda o tome
kako vidjeti aure i šetati snovima, ali svoje tajne zanata ne želiš odati.«
»Nije da ne želim«, rekla je. »Ne mogu.«
59
»Pa, rođakinjo, pokušaj.« Tada je zario nokte u svoju ruku i potekla je
krv.
»Isuse Kriste!« jauknula sam. »Jesi li ti normalan?« Koga zavaravam?
Naravno da nije.
Lissa ga je uhvatila za ruku i, kao i nekoliko trenutaka prije kod Eddieja,
iscijelila njegovu kožu. Bila je ushićena, ali moje raspoloženje iznenada je
splasnulo bez pravog razloga.
Njih dvoje upustili su se u raspravu koju nisam mogla pratiti.
Upotrebljavali su standardne pojmove iz svijeta magije kao i neke za koje
sam bila prilično uvjerena da su ih izmislili na licu mjesta. Sudeći po
Christianovu licu, ni on ih nije razumio i ubrzo je postalo jasno da su
Adrian i Lissa zaboravili na nas žarko posvećeni tajnama duha.
Christian je izgledao kao da se dosađuje pa je naposljetku ustao.
»Hajdemo, Rose. Da ovo želim slušati, išao bih na predavanje. Gladan
sam.« Lissa je podigla pogled.
»Večera je tek za sat i pol.«
»Hranitelj«, rekao je. »Danas nisam iskoristio svojega.«
Utisnuo je poljubac na Lissin obraz i otišao. Slijedila sam ga. Ponovno je
počelo sniježiti i ja sam optuživački promatrala pahulje koje su šibale oko
nas. Kada je prvi put počelo sniježiti početkom prosinca, bila sam
uzbuđena. Sada je ova bijela stvar postala već prilično dosadna. Ipak, baš
kao i prije nekoliko večeri, studen je popravila moje raspoloženje, hladan
zrak kao da me trgnuo. Što smo se više približavali hraniteljima, ja sam se
više smirivala.
»Hraniteljima« smo zvali ljudska bića koja su se dragovoljno javljala
kako bi morojima bili redovit izvor krvi. Za razliku od strigoja koji su
svoje žrtve ubijali nakon što su pili iz njih, moroji su uzimali samo male
količine svakoga dana i nisu ubijali donora. Ti ljudi živjeli su za
omamljenost koju su dobivali iz ugriza vampira i bili su sretni što tako
provode svoje živote, odvojeno od ostatka ljudskoga društva. To je bilo
neobično, ali morojima nužno. Škola je tijekom noći uglavnom imala
hranitelja ili dva u morojskim domovima, ali su većim dijelom dana
učenici morali na dnevni fiks u zajedničku blagovaonicu.
Dok sam hodala i promatrala bijela stabla, ogradu i stijene, moju je
pozornost privuklo još nešto što se bijeljelo u krajoliku. Zapravo, nije se
baš bijeljelo. Bilo je blijede, isprane boje.
Naglo sam se zaustavila i razrogačila oči. Na drugoj strani četvrtastog
dvorišta stajao je Mason gotovo stopljen sa stablom i stupom. Ne,
pomislila sam. Uspjela sam se uvjeriti da je s tim svršeno, a sada je
ponovno ovdje, promatra me, s tim svojim ucviljenim, fantomskim licem.
Pokazao je prema stražnjem dijelu kampusa. Pogledala sam u tom smjeru,
60
ali ponovno nisam imala pojma što da tražim. Kad sam se ponovno
okrenula prema njemu, mogla sam samo zuriti dok me prožimao strah.
Ledeno hladna ruka dotakla mi je vrat i ja sam se okrenula. Bio je to
Christian.
»Što je?« upitao me.
Pogledala sam prema mjestu gdje sam vidjela Masona, ali on je, naravno,
nestao. Sklopila sam oči na trenutak i uzdahnula. Okrenula sam se prema
Christianu i nastavila hodati.
»Ništa«, odgovorila sam.
Kad smo bili skupa, Christian je inače uvijek imao mnoštvo duhovitih
komentara, ali sada je šutio. Bila sam zaokupljena vlastitim mislima i
brigama o Masonu stoga ni ja nisam ništa govorila. Priviđenje je trajalo
samo nekoliko sekundi. S obzirom na lošu vidljivost, to se moje oko
vjerojatno samo poigravalo sa mnom, zar ne? Pokušavala sam se u to
uvjeriti dok smo hodali. Kad smo ušli u zajedničku blagovaonicu i
sklonili se od hladnoće, konačno sam shvatila da s Christianom nešto nije
u redu.
»Što se događa?« upitala sam ga nastojeći ne razmišljati o Masonu. »Jesi
li dobro?«
»Jesam«, odgovorio je.
»Način na koji si to rekao govori mi da nisi.«
Ignorirao me dok smo išli prema sobi za hranjenje. Bila je veća gužva
nego što sam očekivala, svi odjeljci u kojima su sjedili hranitelji bili su
puni moroja. Brandon Lazar bio je jedan od njih. Dok se hranio, opazila
sam izblijedjelu zelenu modricu na njegovu obrazu i sjetila sam se da
nikada nisam doznala tko ga je prebio. Christian se prijavio moroju na
vratima pa je u čekaonici pričekao da ga pozovu. Razbijala sam mozak
pokušavajući shvatiti što je Christianu moglo tako pokvariti raspoloženje.
»Što je? Nije ti se svidio film?«
Tišina.
»Zgadilo ti se Adrianovo samoranjavanje?« Potajno sam uživala gnjaveći
Christiana. Ovako sam mogla cijelu noć. Nema odgovora.
»Jesi li... oh.« Tada sam shvatila.
Čudilo me što se toga nisam prije sjetila.
»Uzrujan si jer je Lissa htjela razgovarati o magiji s Adrianom?«
Slegnuo je ramenima. To mi je reklo sve što sam trebala znati.
»Ma daj, do tebe joj je stalo više nego do magije. Samo je nešto
zaokuplja, znaš? Tolike je godine provela u uvjerenju da nema prave
moći, a onda je doznala da nije tako. Njezina je moć jedna od onih ludih i
potpuno nepredvidljivih. Samo je pokušava shvatiti.«
MIN@
61
»Znam«, rekao je kratko. Zurio je po prostranoj prostoriji ne
usredotočujući se ni na koga. »Nije u tome problem.«
»Onda zašto...« Riječi su mi se postupno izgubile kad sam shvatila još
nešto. »Ljubomoran si na Adriana.«
Christian me netremice promatrao svojim velikim ledeno plavim očima.
Znala sam da sam pogodila.
»Nisam ljubomoran. Samo sam...«
»... nesiguran jer tvoja cura provodi puno vremena s bogatim i relativno
zgodnim tipom koji bi joj se mogao svidjeti. Odnosno, kako mi to
zovemo, ljubomoran si.« Okrenuo se, očito sam ga živcirala.
»Rose, naša bi ljubav mogla puknuti. K vragu. Zašto im toliko treba?«
»Čuj«, rekla sam dok sam nastojala pronaći ugodniji položaj. Boljele su
me noge od tolikog stajanja. »Zar neki dan nisi slušao moj romantični
govor o tome kako te Lissa nosi u srcu? Luda je za tobom. Vjeruj mi, ti si
jedini kojeg želi, ja to mogu reći sa stopostotnom sigurnošću. Znala bih da
postoji netko drugi« Lagano se nasmiješio.
»Ti si joj najbolja prijateljica. Mogla bi je pokrivati.«
Podsmjehnula sam se.
»Ne bih kad bi bila s Adrianom. Uvjeravam te, on je uopće ne zanima,
hvala bogu, barem ne u tom smislu.«
»Ali on zna biti uvjerljiv. Zna kako rabiti kompulziju...«
»Da, ali je ne rabi na njoj. Ne znam ni može li, mislim da se međusobno
poništavaju. Usto, zar nisi pazio? Adrian je, nažalost, svoju pozornost
usmjerio na mene.«
»Zbilja?« upitao je iznenađeno. Dečki zbilja nisu svjesni ovakvih stvari.
»Znam da voli očijukati...«
»I nepozvan mi se pojavljuje u snovima. S obzirom na to da ne mogu
pobjeći, pružaju mu se savršene prilike da me muči svojim takozvanim
šarmom i pokušajima da bude romantičan.« Postao je sumnjičav.
»Pojavljuje se i u Lissinim snovima.«
K vragu! Nisam smjela spomenuti snove. Što je ono Adrian rekao?
»Nju u snovima podučava. Mislim da se ne trebaš brinuti.«
»Ljudi ne bi zurili da se na tulumu pojavi s Adrianom.«
»Ah«, rekla sam. »O tome je, dakle, riječ. Misliš da ćeš je povući na
dno?«
»Nisam toliko dobar... u tim društvenim stvarima«, priznao je pokazujući
rijetku ranjivost. »A mislim da je Adrian i na boljem glasu od mene.«
»Šališ se?«
»Ma hajde, Rose. To što netko pije i puši je jedno, a kad svi misle da ćeš
postati strigoj, nešto posve drugo. Vidio sam kako su se svi ponašali na
skijanju kad me vodila na večere i slično. Ja sam joj teret. Ona je jedini
62
predstavnik svoje obitelji. Ostatak života provest će u politici i nastojat će
biti u dobrim odnosima s ljudima. Adrian joj u tome može pomoći puno
više od mene.«
Odoljela sam porivu da ga tresnem kako bih ga dozvala pameti.
»Kužim te, ali tvoj neprijeporni zaključak ima jedan nedostatak: Između
nje i Adriana nema ničega.«
Skrenuo je pogled i više nije ništa rekao. Pretpostavljam da nije stvar
samo u tome što je ona s drugim dečkom. Kako je i sam priznao, imao je
niz dvojbi u vezi s Lissom. Veza s njom učinila je čuda za njegov stav i
društvenost, ali on se i dalje teško nosio s činjenicom da potječe iz
»okaljane« obitelji. I dalje se brinuo da nije dovoljno dobar za nju.
»Rose je u pravu«, začuo se nepoželjan glas iz pozadine. Pripremila sam
svoj najoštriji pogled i okrenula se prema Jesseju.
Naravno, u blizini je vrebao Ralf. Dean, novak dodijeljen Jesseju,
stražario je na vratima. Njihov odnos očito je bio formalniji. Jesse i Ralf
nisu stajali u redu kad smo stigli, ali očito su dolutali i čuli dovoljno da
povezu o čemu smo razgovarali.
»I dalje si pripadnik plemstva. Imaš svako pravo biti s njom.«
»Sjajno, kakav preokret«, rekla sam. »Niste li mi vas dvojica neki dan
govorili kako će Christian svakog trena postati strigoj ? Ja bih pazila na
svoj vrat da sam na vašemu mjestu. Izgleda opasno.«
Jesse je slegnuo ramenima.
»Hej, rekla si da je čist, a ako se itko razumije u strigoje, to si ti. Usto,
počinjemo misliti kako je Ozerina buntovna narav pozitivna.«
Sumnjičavo sam ga pogledala pokušavajući shvatiti u čemu je štos. Ipak,
djelovao je iskreno, kao da je zbilja uvjeren da je Christian pouzdan.
»Hvala«, rekao je Christian, a usna mu se iskrivila u podrugljiv smiješak.
»Sada kada ste odobrili mene i moju obitelj, konačno mogu nastaviti sa
životom. To je bilo jedino što me sputavalo.«
»Ne šalim se«, rekao je Jesse. »Ozere su se u posljednje vrijeme pritajile,
ali nekada su bili jedna od najjačih obitelji. Ponovno bi mogli biti snažni,
pogotovo ti. Ne bojiš se raditi stvari koje ne bi smio. To nam se sviđa. Da
prevladaš svoja asocijalna sranja, mogao bi steći prave prijatelje i daleko
dogurati. Možda bi se tada prestao toliko brinuti oko Lisse.«
Christian i ja smo se pogledali.
»Na što ciljaš?« upitao je.
Jesse se nasmiješio i tajnovito se ogledao oko sebe.
»Okupila se nekolicina nas. Formirali smo skupinu, recimo da je to način
da se ujedinimo mi iz boljih obitelji, razumiješ? Stvari posljednjih mjeseci
lagano izmiču kontroli sa svim tim napadima strigoja, a ljudi ne znaju što
bi. Priča se i o tome da nas se pošalje u borbu i da se potraže novi načini
63
za raspodjelu čuvara.« Rekao je to uz podsmijeh, a ja sam se
nakostriješila kad sam čula da čuvare opisuje kao stvari. »Previše onih
koji ne pripadaju plemstvu pokušava preuzeti kontrolu.«
»U čemu je problem ako su njihove zamisli dobre?« upitala sam.
»Njihove zamisli nisu dobre. Ne znaju gdje im je mjesto. Neki od nas
počeli su razmišljati kako da se zaštitimo od toga i kako da pazimo jedni
na druge. Mislim da bi ti se svidjelo ono što smo naučili raditi. Ipak smo
mi oni koji trebaju odlučivati, a ne dhampiri ili moroji nikogovići. Mi smo
elita. Najbolji. Pridruži nam se, mogli bismo ti pomoći s Lissom.«
Nisam si mogla pomoći. Nasmijala sam se. Christian se samo zgrozio.
»Povlačim što sam maloprije rekao«, uzvratio im je. »Ovo sam čekao
cijelog svog života. Poziv da se pridružim klubu vaše kućice na stablu.«
Velik i nezgrapan, Ralf je istupio.
»Ne igraj se s nama. Ovo je ozbiljno.« Christian je uzdahnuo.
»Onda se nemojte igrati sa mnom. Ako doista mislite da se želim družiti s
vama i pokušati stvoriti još bolji svijet za moroje koji su ionako
razmaženi i sebični, još ste gluplji nego što sam mislio. A smatram vas
prilično glupima.«
Jessejevo i Ralfovo lice preplavile su ljutnja i nelagoda, ali tada su,
srećom, prozvali Christiana. Dok smo prolazili prostorijom, izgledao je
prilično veselo. Nema ništa bolje od sukoba s dvojicom papaka da se
počneš osjećati bolje kad je u pitanju tvoj ljubavni život.
Hraniteljica koju su dodijelili Christianu zvala se Alice i bila je najstarija
u kampusu. Većina moroja više je voljela mlade donore, ali Christian,
uvrnut kakav je bio, volio ju je jer je senilna. Nije bila toliko stara, u
šezdesetima, ali je previše vampirskih endorflna u životu na njoj ostavilo
trajan trag.
»Rose«, rekla je i pogledala me svojim omamljenim plavim očima. »Ti
inače nisi s Christianom. Zar ste se ti i Vasilisa posvađale?«
»Ne«, odgovorila sam. »Promjena okoline.«
»Okolina«, promrmljala je i pogledala kroz obližnji prozor. Moroji su
imali zamračena stakla koja nisu propuštala sunčevu svjetlost i sumnjala
sam da su ljudska bića kroz njih išta mogla vidjeti. »Okolina se uvijek
mijenja. Nisi li to primijetila?«
»Ne naša okolina«, rekao je Christian koji je sjedio uz nju. »Taj snijeg
neće nikamo. Barem ne sljedećih nekoliko mjeseci.«
Uzdahnula je i očajnički ga pogledala.
»Nisam govorila o toj okolini.«
Christian me veselo pogledao, a potom se nagnuo prema njoj i zario joj
zube u vrat. Lice joj se opustilo. Pio je iz nje, a ona je zaboravila na svaki
razgovor o okolini ili o čemu god da je pričala. Već sam toliko dugo
64
živjela s vampirima da sam zaboravila na njihove očnjake. Većina moroja
dobro ih je skrivala. Samo sam se u ovakvim trenucima podsjećala koliko
su vampiri moćni.
Dok sam ih promatrala kako se hrane, uglavnom sam se prisjećala
vremena kada smo Lissa i ja pobjegle iz Akademije i ja sam joj davala da
se hrani mnome. Nikada nisam postala ludo ovisna kao hraniteljica, ali
uživala sam u kratkotrajnoj omamljenosti. Nikada nikome ne bih mogla
priznati koliko sam ponekad žudjela za tim. U našemu svijetu samo su
ljudska bića davala krv. Dhampire koji su to činili smatralo se jeftinima i
ponižavalo ih se.
Sada kad sam promatrala vampire kako piju, više nisam razmišljala o
tome kako je dobro bilo osjećati omamljenost. Umjesto toga prisjećala
sam se prostorije u Spokaneu u kojoj se Isaiah, strigoj koji nas je zarobio,
hranio Eddiejem. Osjećaji koji su se tada u meni komešali bili su sve
samo ne dobri. Eddie je strašno propatio, a ja sam mogla samo sjediti i
promatrati ga. Namrštila sam se i skrenula pogled s Christiana i Alice.
Kad smo napustili prostoriju za hranjenje, Christian je bio vedriji i življi.
»Stiže vikend, Rose. Nema predavanja, a imat ćeš i svoj slobodan dan.«
»Ne«, rekla sam. Umalo sam zaboravila. Prokletstvo! Zašto me morao
podsjetiti? A umalo sam se počela osjećati bolje nakon incidenta sa
Stanom. Uzdahnula sam. »Čeka me rad za opće dobro.«
Deveto poglavlje
Budući da je velik broj Moroja vukao podrijetlo iz istočne Europe,
pravoslavlje je bilo prevladavajuća vjera u kampusu. I ostale su vjere bile
zastupljene, a ja bih rekla da je sve u svemu samo oko polovine studenata
redovito prisustvovalo nekoj od vjerskih službi. Lissa je spadala među
njih. Svake je nedjelje išla u crkvu jer je vjerovala. I Christian je spadao
također u tu skupinu. On je to činio zbog nje i zato što je tako ostavljao
dobar dojam i umanjivao mogućnost da postane strigoj. S obzirom na to
da strigoji nisu mogli kročiti na posvećeno tlo, redoviti odlasci u crkvu
donijeli su mu nešto ugleda.
Kad ne bih prespavala, otišla bih u crkvu radi društva. Lissa i moje
prijateljice obično su se nakon obreda družile i zabavljale, stoga je crkva
bila dobro mjesto za sastanke. Ako je Bogu smetalo što njegov dom
koristim za unaprjeđenje svojega društvenog života, nije mi to dao na
znanje. Ili je samo čekao povoljan trenutak da me kazni.
65
Ali, te nedjelje nakon obreda sam morala ostati kod crkve jer sam tamo
trebala odraditi svoj rad za opće dobro. Sve se raščistilo i ja sam se
iznenadila ugledavši još jednu osobu: Dimitrija.
»Što ti tu radiš?« upitala sam.
»Pomislio sam da bi ti pomoć dobro došla. Čujem da svećenik priprema
dosta čišćenja.«
»Da, ali ovo nije tvoja kazna. A imaš i slobodan dan. Mi smo, u redu, svi
ostali su, proveli cijeli tjedan boreći se, ali vi ste ti koji su započinjali.«
Primijetila sam da i Dimitri ima nekoliko masnica iako ni približno koliko
Stan. Bio je to dug tjedan za sve, a tek je prvi od šest.
»A što bih drugo danas radio?«
»Na pamet mi pada još sto stvari«, rekla sam hladno. »Vjerojatno se
negdje prikazuje film s Johnom Wayneom koji još nisi pogledao.«
Odmahnuo je glavom.
»Nema takvog. Sve sam ih pogledao. Gle, svećenik nas čeka.«
Okrenula sam se. Naravno. Pred crkvom je stajao otac Andrew i
promatrao nas. Svukao je raskošnu halju koju je nosio na obredu i obukao
jednostavne hlače i košulju koja mu je bila raskopčana. Činilo se da je i
on spreman za posao, a ja sam se zapitala što se dogodilo s pričom o
nedjelji kao danu odmora.
Dok smo Dimitri i ja prilazili po zadatke, razmišljala sam o tome što je
Dimitrija nagnalo da ostane ovdje. Sigurno nije zbilja želio raditi na svoj
slobodan dan. Nisam bila naviknuta na nepoznanice kad je on u pitanju.
Njegove su namjere uglavnom bile jasne stoga sam pretpostavila da i za
ovo postoji jednostavno objašnjenje. Samo ga još nisam shvatila.
»Hvala vam što ste se dragovoljno javili pomoći mi.« Otac Andrew nam
se nasmiješio. Nastojala sam ne podsmjehnuti se na riječi »dragovoljno
javili«. On je bio moroj u kasnim četrdesetima rijetke sijede kose. Iako
nisam imala previše povjerenja u vjeru, sviđao mi se i poštovala sam ga.
»Nećemo raditi ništa teško«, nastavio je. »Zapravo, bit će pomalo
dosadno. Obavit ćemo redovito čišćenje, a potom bih volio da razvrstamo
kutije koje trunu u potkrovlju.«
»Rado ćemo učiniti što god treba«, rekao je Dimitri važno. Potisnula sam
uzdah i pokušala ne razmišljati o svemu drugome što bih mogla raditi.
Bacili smo se na posao.
Ja sam zadužena za podove, a Dimitri je preuzeo brisanje prašine i
poliranje drvenih klupa. Čistio je pozorno i predano, izgledao je kao da se
doista ponosi svojim radom. Ja sam i dalje pokušavala shvatiti zašto je
uopće tu. Nemojte me pogrešno shvatiti, bilo mi je drago. U njegovoj sam
se prisutnosti osjećala bolje i naravno da sam uvijek uživala gledajući ga.
66
Pomislila sam da je možda ovdje kako bi iz mene izvukao više
informacija o onome što se dogodilo onaj put sa Stanom, Christianom i
Brandonom. Ili me htio kazniti zbog onoga što se dogodilo drugi put sa
Stanom, kad me optužio da uskačem u borbu iz sebičnih pobuda. Oba su
objašnjenja zvučala kao moguća, ali on nije rekao ništa. Čak i kad je
svećenik izišao iz svetišta i otišao u ured, Dimitri je nastavio raditi u
tišini. Pretpostavila sam da bi mi, da je imao što za reći, to tada učinio.
Kad smo završili s čišćenjem, otac Andrew dao nam je da kutije pune
stvari spustimo s potkrovlja u skladište iza kapelice. Lissa i Christian
često su koristili to potkrovlje kao tajno skrovište, a ja sam se pitala hoće
li činjenica da je sada čišće djelovati pozitivno ili negativno na njihove
romantične predahe. Možda ga napuste pa ću konačno moći spavati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 7:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kad smo sve spustili, nas troje smjestili smo se na podu i počeli
razvrstavati stvari. Otac Andrew rekao nam je što trebamo sačuvati, a što
baciti. Bilo je ugodno za promjenu konačno sjesti. Dok smo radili, on je
ćaskao, ispitivao me o predavanjima i sličnom. Nije bilo loše.
A onda mi je nešto palo na um. Polazilo mi je za rukom uvjeriti se da je
Mason samo iluzija uzrokovana nedostatkom sna, ali kad bi mi netko
nadležan potvrdio da duhovi nisu stvarni, to bi mi zbilja pomoglo da se
počnem osjećati bolje.
»Vjerujete li u duhove?« upitala sam oca Andrewa. »Hoću reći, spominju
li se u...« rukom sam pokazala oko nas, »u ovim stvarima?«
Pitanje ga je očito iznenadilo, ali čini mi se da ga nije uvrijedilo što sam
njegovo zvanje i životno djelo nazvala »ovim stvarima« ni činjenica da
sam potpuno neupućena u sve to, iako već sedamnaest godina
prisustvujem obredima. Smeo se i prekinuo posao.
»Pa... pretpostavljam da ovisi o tome kako definiraš duha.«
Tapnula sam prstom po katekizmu.
»Poenta je svega ovoga da nakon smrti ideš u raj ili pakao. Stoga duhovi
mogu postojati samo u pričama, zar ne? U Bibliji ih nema.«
»I to«, rekao je, »ovisi o tvojoj definiciji. Naša je vjera uvijek smatrala da
se duh nakon smrti odvaja od tijela i da se uistinu može zadržati na ovome
svijetu.«
»Molim?« Iz ruku mi je ispala prašnjava zdjela. Srećom, bila je drvena i
nije se razbila. Brzo sam je podigla. Nisam očekivala takav odgovor.
»Koliko dugo? Zauvijek?«
»Ne, ne, naravno da ne. To bi se kosilo s uskrsnućem i spasenjem koji su
temelj naše vjere. Ali, vjeruje se da duša može ostati na zemlji od tri do
četrdeset dana nakon smrti. Na koncu dobije 'privremenu' presudu koja ga
s ovog svijeta šalje u raj ili pakao. No nitko neće zbilja osjetiti ni jedno ni
67
drugo sve do Sudnjega dana, kad će se duša i tijelo ponovno sjediniti i u
vječnosti trajati kao jedno.«
Prečula sam dio sa spasenjem. Svu pozornost usmjerila sam na »tri do
četrdeset dana«. Potpuno sam zaboravila na razvrstavanje.
»Da, ali je li to istina ili nije? Hodaju li duhovi zbilja zemljom četrdeset
dana nakon smrti?«
»Ah, Rose. Oni koji propituju je li vjera istinita upuštaju se u raspravu za
koju možda nisu spremni.« Imala sam osjećaj da je u pravu. Uzdahnula
sam i okrenula se prema kutiji pred sobom. »Ali«, rekao je ljubazno, »ako
ti to pomaže, neke od tih tumačenja o duhovima podudaraju se s narodnim
vjerovanjima iz istočne Europe koja su postojala i prije širenja kršćanstva.
U tim tradicijama dugo je zastupana teza da duhovi ostaju na zemlji
kratko nakon smrti, osobito ako je osoba o kojoj je riječ umrla mlada ili
nasilnom smrću.«
Ukočila sam se. Nestalo je sve što sam do sada postigla uvjeravajući se da
je Mason posljedica stresa. Mlada ili nasilnom smrću.
»Zašto?« tiho sam upitala. »Zašto bi ostali? Kako bi se... kako bi se
osvetili?«
»Uvjeren sam da neki vjeruju u to, jednako kao što neki vjeruju da se to
događa jer duša teško nalazi mir nakon nečega toliko uznemirujućeg.«
»A u što vi vjerujete?« upitala sam. Nasmiješio se.
»Vjerujem da se duša odvaja od tijela baš kako su nam govorili naši preci,
ali sumnjam da je vrijeme koje duša provodi na zemlji nešto što živi mogu
pojmiti. Nije to kao u filmovima gdje duhovi opsjedaju građevine ili
posjećuju osobe koje su poznavali. Zamišljam te duhove više kao energiju
koja nas okružuje dok čekaju da odu i pronađu mir, nešto što ne možemo
percipirati. Naposljetku, važno je ono što se događa nakon zemlje, kada
dođemo u život vječni koji nam je naš Spasitelj osigurao svojom velikom
žrtvom. To je važno.«
Zapitala sam se bi li otac Andrew to rekao da je vidio ono što sam ja
vidjela. Mlada ili nasilnom smrću. Sve se to odnosilo na Masona, a još je i
umro prije manje od četrdeset dana. To tužno, tužno lice vratilo se meni.
Zanimalo me što to znači. Osvetu? Ili zbilja ne može pronaći mir?
A kako se u vjersko učenje oca Andrewa o raju i paklu uklapa netko
poput mene tko je umro i vratio se u život? Viktor Daškov rekao je da
sam otišla u svijet mrtvih i vratila se kad me Lissa iscijelila. Koji svijet
mrtvih? Je li to bio raj ili pakao? Ili je to bio samo drugi naziv za ovo
međustanje na zemlji o kojem je govorio otac Andrew? Nakon toga ništa
nisam rekla jer je pomisao na Masona žednog osvete bila previše
zastrašujuća. Otac Andrew osjetio je promjenu u meni, ali očito nije znao
što ju je uzrokovalo. Pokušao je to izvući iz mene.
68
»Upravo sam dobio nove knjige od prijatelja iz druge župe. Zanimljive
priče o sv. Vladimiru.« Nakrivio je glavu. »Zanima li te on još uvijek? A
Anna?«
Zanimali su me, teoretski. Dok nismo upoznali Adriana, znali smo samo
za dvije osobe koje imaju moć duha. Jedna je bila naša bivša učiteljica,
profesorica Karp, koja je zbog duha potpuno prolupala i postala strigoj
kako bi zaustavila ludilo. Druga je osoba bio sv. Vladimir, po kojemu je
škola dobila ime. Živio je prije nekoliko stoljeća i vratio je svoju čuvaricu
Annu iz mrtvih, baš kao što je to Lissa učinila sa mnom. Anna je tako
postala od sjenke poljubljena i oni su otada također povezani.
Lissa i ja smo inače jedva čekale dočepati se bilo čega o Anni i Vladimiru
kako bismo naučile što više o sebi. Ali, koliko god to bilo nevjerojatno
priznati, trenutačno imam većih problema od uvijek prisutne i zagonetne
psihičke veze s Lissom. Nju je upravo potukao duh koji bi mogao biti
bijesan zbog moje uloge u njegovoj preranoj smrti.
»Da«, rekla sam okolišajući i ne gledajući ga u oči. »Zanima me... ali
mislim da se time neću moći uskoro pozabaviti. Zauzeta sam svime
ovime... znate, terenskom nastavom.«
Ponovno sam ušutjela. Shvatio je pa me pustio da radim i više me nije
prekidao. Dimitri sve vrijeme nije progovorio ni riječ. Kad smo konačno
završili s razvrstavanjem, otac Andrew rekao nam je da nas čeka još jedan
zadatak prije kraja. Pokazao je na neke kutije koje smo već bili presložili.
»Ove stvari trebate odnijeti u osnovnoškolski kampus«, rekao je.
»Ostavite ih u morojskome domu. Profesorica Davis tamo predaje
vjeronauk nekima od predškolaca i mogle bi joj dobro poslužiti.«
Dimitri i ja morat ćemo barem triput ići tamo... osnovnoškolski kampus
prilično je daleko. Ipak, bila sam korak bliže slobodi.
»Zašto te toliko zanimaju duhovi?« upitao me Dimitri kad smo prvi put
išli prema kampusu.
»Samo sam neobavezno razgovarala«, rekla sam.
»Ne vidim ti lice, ali imam osjećaj da ponovno lažeš.«
»Isuse, u posljednje vrijeme svi o meni misle samo najgore. Stan me
optužio da trčim za slavom.«
»Čuo sam za to«, rekao je Dimitri dok smo odmicali iza ugla. Pred nama
su se nazirale zgrade osnovnoškolskog kampusa. »To možda baš i nije
bilo pravedno od njega.«
»Možda, ha?« Obradovalo me kad je to priznao, ali i dalje sam bila ljuta
na Stana. Ponovno je navro onaj mračan, zlovoljan osjećaj koji me mučio
u posljednje vrijeme. »Pa, hvala ti, ali počinjem gubiti vjeru u ovu
terensku nastavu. Ponekad i u cijelu Akademiju.«
»Ne misliš tako.«
69
»Ne znam. Čini mi se da je škola toliko zaokupljena pravilima i politikom
koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Vidjela sam kako je vani, druže.
Otišla sam ravno u zvjerski brlog. Na određeni način... ne znam priprema
li nas ovo zbilja za sve to.«
Očekivala sam da će mi proturječiti, ali na moje iznenađenje, rekao je:
»Ponekad se slažem.«
Umalo sam se spotaknula dok smo ulazili u jedan od dvaju morojskih
domova u osnovnoškolskom kampusu. Predvorje je prilično nalikovalo
onome od srednjoškolskoga kampusa.
»Stvarno?« upitala sam.
»Stvarno«, rekao je lagano se osmjehujući. »Hoću reći, ne slažem se da bi
novake trebalo poslati u stvarni svijet u dobi od deset godina, ali ponekad
mislim da se terenska nastava treba doista odvijati na terenu. Vjerojatno
sam naučio više u prvih nekoliko godina kao čuvar nego tijekom svih
godina obuke. Dobro... možda ne svih godina. Ali, to su definitivno dvije
različite stvari.«
Pogledali smo se, zadovoljni što se slažemo. Prožela me nekakva toplina
koja je nadvladala moju prethodnu ljutnju. Dimitri je shvaćao moje
nezadovoljstvo sustavom, ali je shvaćao i mene. Ogledao se oko sebe, ali
nikoga nije bilo za recepcijom. Nekoliko učenika u ranim tinejdžerskim
godinama radilo je ili razgovaralo u predvorju.
»Oh«, rekla sam prebacujući u drugu ruku kutiju koju sam držala. »U
domu smo za učenike viših razreda. Oni iz nižih su u susjednoj zgradi.«
»Da, ali profesorica Davis stanuje u ovoj zgradi. Pokušat ću je pronaći i
doznati gdje želi da ostavimo ove kutije.« Oprezno je spustio svoju kutiju.
»Odmah se vraćam.«
Gledala sam ga kako odlazi pa spustila kutiju. Naslonila sam se na zid i
osvrnula oko sebe. Umalo sam skočila kad sam ugledala morojsku
djevojku nekoliko koraka dalje. Bila je savršeno mirna, nisam je ranije
primijetila. Izgledala je kao da ima trinaest-četrnaest godina, ali bila je
visoka, puno viša od mene. Zbog vitkosti morojske građe djelovala je još
viša. Kosa joj je nalikovala oblaku smeđih uvojaka, a lice joj je bilo
pjegavo, što je prilična rijetkost kod inače blijedih moroja. Razrogačila je
oči kad je vidjela da je gledam.
»Oh, bože. Ti si Rose Hathaway, zar ne?«
»Da«, odgovorila sam iznenađeno. »Znaš me?«
»Svi te znaju. Hoću reći, svi su čuli za tebe. Ti si ona koja je pobjegla. A
potom si se vratila i ubila one strigoje. To je tako cool. Jesi li dobila
obilježja molnija'i« Riječi su samo potekle iz nje. Jedva je uzimala daha.
»Da, imam dva.« Od pomisli na dvije sićušne tetovaže na stražnjem dijelu
vrata, zasvrbjela me koža.
70
Još je više otvorila svoje blijedoplave oči iako se to činilo nemoguće.
»O, moj bože! Ludo!«
Obično sam se srdila kada su ljudi dizali veliku frku oko obilježja
molnija. Okolnosti nisu bile cool. No, ova djevojka bila je mlada i imala
je u sebi nešto privlačno.
»Kako se zoveš?« upitala sam.
»Jillian... Jill. Hoću reći, samo Jill. Ne oboje. Jillian mi je puno ime, ali
svi me zovu Jill.«
»Da«, rekla sam susprežući smijeh. »Shvatila sam.«
»Čula sam da su moroji na tom izletu u borbi upotrijebili magiju. Je li to
istina? Ja bih doista voljela da to mogu. Da me barem netko nauči. Ja
baratam zrakom. Misliš li da bih se pomoću toga mogla boriti sa
strigojima? Svi kažu da sam luda.«
Stoljećima se smatralo grijehom kad moroji upotrebljavaju magiju u
borbi. Svi vjeruju da se ona mora koristiti u svrhu mira. U posljednje su
vrijeme neki počeli u to sumnjati, osobito nakon što se Christian pokazao
korisnim u bijegu iz Spokanea.
»Ne znam«, rekla sam. »Trebala bi razgovarati s Christianom Ozerom.«
Zinula je.
»Bi li on razgovarao sa mnom?«
»Spomeneš li borbu protiv establišmenta, da, razgovarao bi s tobom.«
»O. K., cool. Je li to bio čuvar Belikov?« upitala je naglo mijenjajući
temu.
»Da.« Kunem se da se umalo onesvijestila.
»Zbilja? Još je slađi nego što se govori. On je tvoj učitelj, zar ne? Mislim,
tvoj osobni učitelj?«
»Da.« Pitala sam se gdje je. Razgovor s Jill me iscrpljivao.
»Opa! Znaš, vas dvoje se uopće ne ponašate kao učitelj i učenik. Izgledate
kao prijatelji. Družite li se i kad ne treniraš?«
»Ovaj... pa, recimo. Ponekad.« Prisjetila sam se kako sam ranije
razmišljala o tome da sam ja jedna od rijetkih osoba s kojima se Dimitri
druži i kad nije na čuvarskoj dužnosti.
»Znala sam! Ne mogu to ni zamisliti, ja bih uz njega sve vrijeme ludila.
Nikada ništa ne bih uspjela napraviti, ali ti si tako cool u vezi s tim, kao
da misliš:'Da, ja sam s ovim totalno zgodnim tipom pa što, nije važno.'«
Nisam se mogla suzdržati, nasmijala sam se. »Mislim da mi odaješ veće
priznanje nego što zaslužujem.«
»Nema šanse. I ne vjerujem ni u jednu od onih priča, znaš?«
»Priča?«
»Da, kako si pretukla Christiana Ozeru.«
71
»Hvala ti«, rekla sam. Glasine o mojemu poniženju sada su procurile i u
niže razrede. Da sam ušetala u osnovnoškolski dom, neka
šestogodišnjakinja bi mi vjerojatno rekla da je čula kako sam ubila
Christiana. Jillin izraz lica postao je nesiguran.
»Ali ne znam za drugu priču.«
»Koju drugu priču?«
»Da ste ti i Adrian Ivaškov...«
»Ne«, prekinula sam je ne želeći čuti ostatak. »Što god da si čula, nije
istina.«
»Ali, zbilja je romantično.«
»Tada definitivno nije istina.«
Snuždila se, ali je nakon nekoliko sekundi opet živnula.
»Hej, možeš li me naučiti da se tučem?«
»Ček... Što? Zašto bi to htjela znati?«
»Pa, ako ću se jednom boriti pomoću magije, mislim da bih trebala naučiti
to činiti i na uobičajeni način.«
»Vjerojatno nisam prava osoba za to«, rekla sam joj. »A da zamoliš svog
učitelja tjelesnog?«
»Jesam!« Izgledala je izbezumljeno. »I odbio je.«
Nisam uspjela suzdržati smijeh.
»Zezala sam se kad sam rekla da njega zamoliš.«
»Hajde, moglo bi mi jednom pomoći u borbi protiv strigoja.«
Prestala sam se smijati.
»Ne, doista ne bi.«
Zagrizla je usnu i dalje me očajnički pokušavajući nagovoriti.
»Pa, barem bi mi pomoglo protiv onog luđaka.«
»Što? Kojeg luđaka?
»Ljudi ovdje stalno dobivaju batine. Prošli ih je tjedan pokupio Dane
Zeklos, a neki dan Brett.«
»Dane...« Pročešljala sam podatke o morojskoj genealogiji. Bilo je brdo
učenika koji se prezivaju Zeklos.
»To je Jessejev mlađi brat, zar ne?« Jill je kimnula.
»Da. Jedan naš učitelj bio je tako ljut, ali Dan nije rekao ni riječ. Kao ni
Brett.
»Koji Brett?«
»Ozera.« Prenerazila sam se.
»Ozera?«
Imala sam dojam da je uzbuđena što mi može ispričati stvari koje ne
znam.
»On je dečko moje prijateljice Aimee. Jučer je bio sav u modricama, a
imao je i neke čudne ozljede koje su izgledale kao da su od udarca bičem
72
ili štapom. Ili su to bile opekline? Ali nije izgledao loše kao Dane. Kad ga
je profesorica Callahan pitala što se dogodilo, Brett ju je uvjerio da to nije
ništa i ona nije dalje inzistirala, što je jako neobično. Usto, on je bio dobre
volje, što je također neobično, bilo bi logično da premlaćivanje
oneraspoloži čovjeka.«
Njezine riječi negdje u zapećku mozga zazvučale su mi poznato. Postojala
je neka veza koju sam trebala pronaći, ali nisam je uspijevala dokučiti. Uz
Viktora, duhove i terensku nastavu, čudo je što uopće mogu povezivati
riječi.
»Onda, hoćeš li me naučiti, da ne dobijem batine?« upitala je Jill, očito se
nadajući da me uvjerila. Stisnula je i podigla šaku. »Samo napravim ovo,
zar ne? Stavim palac preko prstiju i zamahnem?«
»Pa, malo je kompliciranije od toga. Moraš zauzeti pravilan stav ili ćeš
sebe ozlijediti više nego onog s kim se tučeš. Puno toga moraš učiniti
laktima i bokovima.«
»Molim te, pokaži mi«, preklinjala me. »Kladim se da si zbilja dobra.«
Ja zbilja jesam dobra, ali kvarenje maloljetnika bio je prekršaj koji još
nisam imala u dosjeu i bilo bi mi drago da tako i ostane. Srećom, Dimitri
se upravo vratio s profesoricom Davis.
»Hej«, rekla sam. »Sa mnom je netko tko te želi upoznati. Dimitri, ovo je
Jill. Jill, Dimitri.«
Izgledao je iznenađeno, ali se nasmijao i rukovao se s njom. Ona se
zacrvenjela i za promjenu ostala bez riječi. Čim joj je pustio ruku,
mucajući nas je pozdravila i pobjegla. Završili smo s profesoricom Davis i
uputili se prema kapelici po drugu turu.
»Jill je znala tko sam«, rekla sam Dimitriju dok smo hodali. »Ponašala se
kao da sam neki heroj kojeg obožava.«
»Iznenađuje li te to?« upitao je. »Da bi se mlađi učenici mogli ugledati na
tebe?«
»Ne znam. Nikada nisam razmišljala o tome. Ne mislim da sam baš dobar
uzor.«
»Ne slažem se s tobom. Otvorena si, predana i briljiraš u svemu što radiš.
Zavrijedila si više poštovanja nego što misliš.«
Pogledala sam ga.
»Pa opet ne dovoljno da odem na Viktorovo suđenje.«
»Ne počinji ponovno s tim.«
»Hoću! Zašto ne želiš shvatiti koliko je ovo važno? Viktor je ogromna
prijetnja.«
»Znam to.«
»A ako ga oslobode, ponovno će početi sa svojim ludim planovima.«
»Znaš, malo je vjerojatno da će ga osloboditi. Većina glasina o tome kako
73
će ga kraljica pustiti samo su... glasine. Upravo bi ti trebala znati da ne
smiješ vjerovati svemu što čuješ.«
Bezizražajno sam gledala pred sebe odbijajući priznati da je u pravu.
»Svejedno bi nam trebao dopustiti da idemo.« Duboko sam udahnula.
»Barem Lissi.«
Bilo mi je teže izgovoriti te riječi nego što je trebalo, ali bilo je to nešto o
čemu sam razmišljala. Mislim da ne trčim za slavom, kako tvrdi Stan, ali
dio mene uvijek je želio sudjelovati u borbi. Htjela sam navaliti, učiniti
što je ispravno i pomoći drugima. Isto sam tako htjela biti na Viktorovu
suđenju. Htjela sam ga pogledati u oči i uvjeriti se da su ga kaznili.
Ali, kako je prolazilo vrijeme, bilo je sve manje vjerojatno da će se to
dogoditi. Neće nas pustiti da idemo. No, možda bi pustili jednu od nas, a
u tom bi slučaju trebala ići Lissa. Ona je bila Viktorova meta i, iako je
pomisao da na suđenje ode sama dodatno ohrabrivala onu uznemirujuću
pomisao da ja ne moram nužno biti osoba koja će je štititi, i dalje bih
radije riskirala to nego da ga puste.
Činilo se da je Dimitrija, koji shvaća moju potrebu da navalim i djelujem,
iznenadilo moje neuobičajeno ponašanje.
»U pravu si, ona bi trebala biti tamo, ali ja tu i dalje ne mogu ništa. I dalje
misliš da imam utjecaja, ali ga doista nemam.«
»Ali, jesi li učinio sve što si mogao?« Prisjetila sam se sna i Adrianovih
riječi o tome kako Dimitri može učiniti više. »Jako si utjecajan. Mora
postojati nešto. Bilo što.«
»Nisam toliko utjecajan koliko misliš. Na visokom sam položaju ovdje u
Akademiji, ali u svijetu čuvara i dalje sam prilično mlad. I da, založio sam
se za vas.«
»Možda si trebao biti glasniji.«
Osjetila sam da se zatvara. Bio je voljan razumno razgovarati o većini
stvari, ali nije me želio ohrabrivati kad sam se ponašala kao kuja. Stoga
sam pokušala biti razumnija.
»Viktor zna za nas«, rekla sam. »Mogao bi nešto reći.«
»Viktor se na ovom suđenju mora brinuti o važnijim stvarima, a ne o
nama.«
»Da, ali znaš njega. On se baš i ne ponaša kao normalna osoba. Bude li
pomislio da je izgubljena svaka nada u oslobađajuću presudu, mogao bi
odlučiti usositi nas samo iz osvete.«
Lissi nikada ne bih mogla priznati vezu s Dimitrijem, a moj je najljući
neprijatelj znao za nju. Bilo je čudnije čak i od činjenice da Adrian zna za
to. Viktor je to shvatio promatrajući nas i prikupljajući podatke.
Pretpostavljam da postaneš dobar u tome kada si spletkaroš i zločinac.
Ipak, on to nikada nije obznanio. Radije je to iskoristio protiv nas i
74
pomoću svoje magije zemlje bacio na nas čini požude. Takve čini nikada
ne bi djelovale da među nama već nije bilo privlačnosti. Čini su samo
dodatno zagrijale stvari. Dimitri i ja navalili smo jedno na drugo i malo je
nedostajalo da se poseksamo. Bio je to prilično mudar način da nam
Viktor odvuče pozornost, a da pritom ne upotrijebi nasilje. Da nas je
netko napao, srčano bismo mu se suprotstavili. Ali prisiliti nas da se
prepustimo jedno drugome? Tome smo se teško oduprli.
Dimitri je neko vrijeme šutio. Znala sam da zna da sam u pravu.
»Tada ćemo se time pozabaviti kako najbolje znamo«, rekao je
naposljetku. »Ali ako nas Viktor odluči odati, učinit će to svjedočila ti ili
ne.«
Odbila sam reći išta više dok nismo došli do crkve. Kad smo stigli, otac
Andrew rekao nam je da je pregledao još neke stvari i da profesorici
Davis trebamo odnijeti još samo jednu kutiju.
»Ja ću je odnijeti«, rekla sam odrješito Dimitriju kad nas svećenik više
nije mogao čuti. »Ne moraš sa mnom.«
»Rose, molim te, nemoj ovome davati preveliko značenje.«
»Ali važno je!« obrecnula sam se. »A ti kao da to ne shvaćaš.«
»Shvaćam. Zar zbilja misliš da želim vidjeti Viktora na slobodi? Zar
misliš da nas želim sve ponovno izložiti opasnosti?« Po prvi put sam
nakon dugo vremena vidjela da je na rubu gubljenja kontrole. »Ali rekao
sam ti, učinio sam sve što sam mogao. Nisam kao ti, ne mogu napraviti
scenu svaki put kad nešto nije po mome.«
»Ja ne pravim scene.«
»Upravo je praviš.«
Bio je u pravu. Dio mene znao je da sam pretjerala, ali kao i u svim
ostalim slučajevima u posljednje vrijeme nisam mogla zašutjeti.
»Zašto si mi uopće pomogao danas?« zatražila sam objašnjenje. »Zašto si
ovdje?«
»Zar je to tako neobično?« upitao me. Izgledao je gotovo povrijeđeno.
»Da. Hoću reći, špijuniraš li me? Pokušavaš prokužiti zašto sam uprskala?
Paziš da ne upadnem u nevolje?«
Dok me proučavao, maknuo je kosu s očiju.
»Zašto uvijek misliš da postoji neki skriveni razlog?«
Htjela sam mu sasuti još stotinu stvari. Na primjer, ako nema nikakvog
razloga, onda samo želi provoditi vrijeme sa mnom. A to nema smisla jer
oboje znamo da smijemo imati samo strogi odnos učitelj - učenik. On je
toga morao biti svjestan više nego itko drugi. On mi je to i rekao.
»Jer svatko ima neki razlog.«
»Da. Ali to nisu razlozi na koje ti misliš.« Udarcem je otvorio vrata.
»Vidimo se kasnije.«
75
Gledala sam kako odlazi. Moji osjećaji bili su kovitlac zbunjenosti i
ljutnje. Da situacija nije bila toliko čudna, usudila bih se reći da smo
upravo bili na spoju.
Deseto poglavlje
Sljedećeg sam dana nastavila sa svojim čuvarskim dužnostima uz
Christiana. Ponovno sam vlastiti život stavila na čekanje zbog tuđeg
života.
»Kako je prošla tvoja pokora?« upitao me dok smo šetali kampusom iz
njegova doma.
Uspjela sam potisnuti zijevanje. Noć prije nisam mogla spavati ni zbog
svojih osjećaja prema Dimitriju ni zbog onoga što mi je rekao otac
Andrew. Ipak, držala sam oči širom otvorene. Stan nas je na ovome
mjestu već dvaput napao, a usto, čuvari su dovoljno bolesni i izopačeni da
me napadnu baš kada sam ovako iscrpljena.
»Dobro. Svećenik nas je rano pustio.«
»Nas?«
»Dimitri mi je došao pomoći. Mislim da mu je bilo žao što me je to
dopalo.«
»Ili to ili nema pametnijeg posla sad kad nemate posebne treninge.«
»Možda, ali sumnjam. Sve u svemu, nije bio loš dan.« Ako zanemarimo
ono što sam naučila o ljutitim duhovima.
»Ja sam proveo izvrstan dan«, rekao je Christian s najmanjom mogućom
količinom samodopadnosti u glasu.
Potisnula sam potrebu da zakolutam očima.
»Da, znam.«
On i Lissa iskoristili su dan bez čuvara kako bi se međusobno iskoristili.
Trebala bih biti zahvalna što su se suzdržali dok Eddie i ja nismo otišli, ali
to i nije bilo važno. Istina, dok sam bila budna, mogla sam blokirati
detalje, ali sam i dalje znala što se događa. Vratilo mi se nešto ljubomore i
ljutnje koju sam osjetila kada su posljednji put bili zajedno. Ponovno se
radilo o istom problemu: Lissa radi sve ono što ja ne mogu.
Umirala sam od želje za doručkom. Mogla sam namirisati pohani kruh i
vruć sirup od javorova soka. Ugljikohidrati s još ugljikohidrata. Mljac.
Ali, Christian je želio krv prije nego što se baci na krutu hranu, a njegove
su potrebe potukle moje. Oni su na prvome mjestu. Očito je jučer
preskočio svoju dnevnu dozu krvi, vjerojatno kako bi maksimalno
iskoristio svoje vrijeme za ljubav.
Soba za hranjenje nije bila prepuna, ali smo ipak morali čekati.
76
»Hej«, rekla sam. »Znaš li Bretta Ozeru? U srodstvu ste, zar ne?« Nakon
susreta s Jill konačno sam spojila neke kockice. Brett Ozera i Dane Zeklos
podsjetili su me na to kako je Brandon izgledao na dan Stanova prvog
napada. Zbog fijaska s napadom potpuno sam zaboravila na Brandona, ali
podudarnosti su mi osvježile pamćenje. Sva trojica su pretučena. Sva
trojica su to nijekala. Christian je kimnuo.
»Da, svi smo na neki način u srodstvu. Ne poznajem ga dobro, on mi je
rod u trećem ili četvrtom koljenu. Njegova grana obitelji nije imala puno
veze s mojom nakon... pa znaš.«
»Čula sam nešto neobično u vezi s njim.« Tada sam prenijela što mi je Jill
rekla o Daneu i Brettu.
»To jest neobično«, složio se Christian. »Ali ljudi se upuštaju u tučnjave.«
»Da, ali tu ima nekih neobičnih podudarnosti. Pripadnici plemstva u
tučnjavama uglavnom pobjeđuju, a njih trojica nisu.«
»Pa, možda je to razlog. Znaš kako je. Mnogi pripadnici plemstva ljute se
jer nepripadnici žele promijeniti način dodjeljivanja čuvara, stoga
vježbaju kako započeti tučnjavu. To i jest svrha Jessejeva i Ralfova
glupog malog kluba. Žele se osigurati da će pripadnici plemstva ostati na
vrhu. Nepripadnici se vjerojatno jednako tako ljute i uzvraćaju udarce.
»I što onda, nekakav osvetnik želi natjerati pripadnike plemstva da
plate?«
»To ne bi bilo najneobičnije što se ovdje dogodilo«, naglasio je. »To je
točno«, promrmljala sam.
Prozvali su Christiana i on se zagledao naprijed.
»Gle ti to«, rekao je veselo. »Opet Alice.«
»Ne shvaćam tvoju očaranost njome«, rekla sam dok smo se približavali
staroj hraniteljici. »Lissa je također nekako uzbuđena kad je vidi. Ali,
Alice je luda.«
»Znam«, rekao je, »zato je odlična.«
Alice nas je pozdravila, a Christian je sjeo uz nju. Naslonila sam se na zid
i prekrižila ruke na grudima. Pomalo posprdno sam rekla:
»Alice, okolina se nije promijenila. Potpuno je ista kao i prošli put.«
Pogledala me svojim omamljenim očima.
»Strpljenja, Rose. Moraš biti strpljiva. I pripravna. Jesi li pripravna?«
Promjena teme me smela. Bilo je kao da razgovaram s Jill, samo malo
manje prisebnom.
»Hm, pripravna na što? Na promjenu okoline?«
Vrhunac ironije bio je kad me pogledala kao da sam ja luda.
»Naoružana. Jesi li naoružana? Zaštitit ćeš nas, zar ne?«
Posegnula sam rukom u kaput i izvukla vježbački kolac koji su mi dali za
terensku nastavu.
77
»Pokrivam vas«, rekla sam.
Izgledala je kao da joj je zbilja laknulo. Očito nije primjećivala razliku
između pravog i lažnog kolca.
»Dobro«, rekla je, »sada smo sigurni.«
»Točno«, rekao je Christian. »Uz naoružanu Rose nemamo razloga za
zabrinutost. Morojski svijet može odahnuti.«
Alice nije bila svjesna njegova sarkazma.
»Da. Ali, nigdje nismo vječno sigurni.« Spremila sam kolac.
»Sigurni smo. Štite nas najbolji čuvari na svijetu, a zaštitno polje da i ne
spominjemo. Strigoji ne mogu ući ovamo.«
Nisam dodala ono što sam nedavno naučila: da strigoji mogu prisiliti
ljudska bića da probiju zaštitno polje koje su činile nevidljive energetske
crte sačinjene od sva četiri elementa. Nastajalo je tako da su četiri moroja
jaka u svojim elementima okružila određeno područje i položila magiju u
krug iznad da, čime su stvorili zaštitnu granicu. Morojska magija
natopljena je životom, a njezino snažno polje onemogućavalo je pristup
strigojima s obzirom na to da su oni lišeni života. Stoga se zaštitno polje
često postavljalo oko građevina u kojima su stanovali moroji. Mnoga su
postavljena i oko ove škole. S obzirom na to da su i kolci natopljeni sa sva
četiri elementa, probijanjem zaštitnih crta na du narušilo bi se zaštitno
polje i poništio njegov učinak. To nikada nije bio razlog za zabrinutost jer
strigoji nisu mogli dotaknuti kolac. Ali, u posljednjim napadima su ljudi,
koji mogu dodirnuti kolac, u službi strigoja probili neka od zaštitnih polja.
Vjerujemo da su strigoji koje sam ubila bili kolovođe te skupine, ali još
uvijek nismo bili sigurni.
Alice me proučavala svojim zamagljenim očima, gotovo kao da zna o
čemu razmišljam.
»Nigdje nismo sigurni. Zaštitna polja blijede. Čuvari umiru.«
Pogledala sam Christiana koji je slegnuo ramenima kao da želi reći:
A što si očekivala od nje?
»Mogu li jesti ako ste završile sa svojim ženskim razgovorima?« upitao
je.
Alice je rado udovoljila njegovoj molbi, bio joj je to prvi fiks toga dana.
Ubrzo je zaboravila na zaštitna polja i sve ostalo te se prepustila ekstazi
njegova ugriza. I ja sam zaboravila na zaštitna polja. Zapravo, imala sam
svoju fiksnu ideju: i dalje sam htjela doznati je li Mason bio pravi ili ne.
Zanemarim li svećenikovo zastrašujuće objašnjenje, moram priznati da
Masonov posjet nije djelovao prijeteće, samo zastrašujuće. Ako mi se htio
osvetiti, loše mu je išlo. Ponovno sam počela vjerovati u teoriju o stresu i
naporu.
78
»Sada je vrijeme da ja nešto pojedem«, rekla sam kada je Christian
završio. Bila sam prilično uvjerena da osjećam miris slanine. To bi
vjerojatno usrećilo Christiana. Mogao bi je omotati oko svog pohanog
kruha.
Jedva smo izišli iz prostorije, kad je do nas dotrčala Lissa.
Eddie se vukao za njom. Lice joj je sjalo od uzbuđenja iako ono što sam
osjećala kroz vezu nije bila samo sreća.
»Jeste li čuli?« upitala je bez daha.
»Jesmo li čuli što?« upitala sam.
»Morate požuriti spakirati se. Idemo na Viktorovo suđenje. Odmah.«
Nitko nas nije upozorio kad će se održati Viktorovo suđenje, a kamoli da
je netko očito odlučio da i mi možemo poći. Christian i ja razmijenili smo
zapanjene poglede, a potom odjurili u njegovu sobu skupiti stvari.
Pakiranje je bilo poput dječje igre. Moja je torba već bila spremna, a
Christian se spremio u minuti. U manje od pola sata bili smo vani na
Akademijinu uzletištu. Na usluzi smo imali dva privatna mlažnjaka, od
kojih je jedan pokrenuo motore i čekao polazak. Par moroja užurbano je
obavljao posljednje pripreme u zrakoplovu i na pisti.
Izgledalo je kao da nitko ne zna što se događa. Lissi su rekli samo da
ćemo ona, Christian i ja svjedočiti te da Eddie može s nama, da ne prekida
terensku nastavu. Nitko nije objasnio zašto su se stvari promijenile, a oko
nas je sve prštalo od revnosti i razumijevanja. Svi smo htjeli da zauvijek
zatvore Viktora, ali sada kad smo konačno trebali otići na suđenje i suočiti
se s njim... pa, bilo je pomalo zastrašujuće.
Nekoliko čuvara motalo se oko stuba koje su vodile u zrakoplov.
Prepoznala sam ih, bili su to oni koji su pomogli u Viktorovu
zarobljavanju. Vjerojatno su bili na dvostrukoj dužnosti kao svjedoci i kao
naša zaštita. Dimitri se vrzmao u blizini i požurila sam k njemu.
»Žao mi je«, rekla sam. »Tako mi je žao.«
Okrenuo se prema meni s onim svojim licem uvježbanim da bude
savršeno neutralno.
»Zašto ti je žao?«
»Za sve one strašne stvari koje sam jučer rekla. Učinio si to, stvarno si to
učinio. Nagovorio si ih da nas puste.«
Unatoč nervozi zbog susreta s Viktorom, bila sam ushićena. Dimitri je
održao riječ. Uvijek sam znala da mu je zbilja stalo do mene, a ovo je bio
dokaz tome. Da oko nas nije bilo toliko ljudi, zagrlila bih ga.
Dimitrijevo lice ostalo je nepromijenjeno.
»Rose, to nisam učinio ja. Nemam ništa s tim.«
Alberta nam je dala do znanja da se možemo ukrcati, a on se okrenuo i
pridružio drugima. Ukipila sam se na trenutak. Promatrala sam ga i
79
pokušavala shvatiti što se upravo dogodilo. Zašto idemo ako on nije
intervenirao? Lissine diplomatske pokušaje su odbili. Zašto su promijenili
mišljenje?
Moji su se prijatelji već ukrcali pa sam požurila sustići ih. Čim sam
kročila u kabinu, začula sam glas.
»Mala dhampirice! Bilo je vrijeme da se pojaviš.«
Pogledala sam i uočila Adriana kako mi maše s pićem u ruci. Divno. Mi
smo morali moliti i preklinjati kako bismo išli, a on se samo tako ušetao.
Lissa i Christian sjedili su zajedno, stoga sam se pridružila Eddieju u nadi
da ću izbjeći Adriana. Eddie mi je prepustio mjesto do prozora. Ali,
Adrian se premjestio na sjedalo nasuprot nama, a s obzirom na to koliko
se često okretao i razgovarao sa mnom, mogao je sjediti i u našem redu.
Njegovo klepetanje i bezobrazno flertanje dali su naslutiti da je počeo
pijuckati koktele puno prije nego što smo se ukrcali. Kad smo uzletjeli, i
ja sam priželjkivala da sam ih popila nekoliko. Odmah nakon polijetanja
ulovila me jaka glavobolja, stoga sam počela maštati o votki koja bi mi
umrtvila bol.
»Idemo u Palaču«, rekao je Adrian. »Zar nisi uzbuđena zbog toga?«
Zatvorila sam oči i počela masirati sljepoočnice.
»Zbog koje? Kraljevske palače ili Palače pravde?«
»Kraljevske. Jesi li ponijela haljinu?«
»Nitko mi nije rekao da je ponesem.«
»Dakle... nisi.«
»Da.«
»Da? Mislio sam da si rekla ne.« Otvorila sam jedno oko i pogledala ga.
»I rekla sam ne, znaš to. Ne, nisam ponijela haljinu.«
»Pa dobit ćeš je«, rekao je svisoka.
»Vodit ćeš me u kupnju? Tamo ću biti izložena opasnosti, pretpostavljam
da te neće smatrati pouzdanim pratiocem.«
»Kupnju? Koješta. Tamo ima krojača. Nabavit ćemo ti nešto po mjeri.«
»Nećemo ostati dovoljno dugo. I treba li mi doista haljina za ono što
ćemo tamo raditi?«
»Ne, ja bih te samo volio vidjeti u haljini.«
Uzdahnula sam i naslonila glavu na prozor. I dalje sam osjećala bol u
lubanji. Bilo je to kao da me pritišće zrak. Krajičkom oka uočila sam
nekakav bljesak i iznenađeno se okrenula, ali vani nije bilo ničega osim
zvijezda.
»Nešto crno«, nastavio je. »Saten bi bio dobar... možda s crnim čipkastim
porubom. Voliš li čipku? Neke žene kažu da ih svrbi.«
»Adriane.« Bilo je to poput čekića koji tuče u mojoj glavi i izvan nje.
»No, mogla bi dobiti i lijepi baršunasti porub. To ne bi svrbjelo.«
80
»Adriane.« Boljele su me čak i očne šupljine.
»S prorezom sa strane da se vidi kako dobre noge imaš. Mogao bi ići
skroz do bedra i završavati slatkom malom mašnom...«
»Adriane!« U meni je nešto eksplodiralo. »Hoćeš li zašutjeti na pet
sekundi?« Izderala sam se tako glasno da me vjerojatno i pilot mogao
čuti. Adrian je izgledao zapanjeno, što je kod njega rijetkost.
Alberta, koja je sjedila preko puta Adrianu, skočila je sa sjedala.
»Rose!« uskliknula je. »Što se događa?!«
Zaškripala sam zubima i protrljala čelo.
»Imam najstrašniju jebenu glavobolju na svijetu, a on ne želi zašutjeti.«
Tek sam nekoliko sekundi kasnije shvatila da sam opsovala pred
instruktorom. Učinilo mi se da sam na drugom kraju svog vidnog polja
uočila nešto drugo... još jednu sjenku što juri zrakoplovom. Podsjetila me
na crna krila. Nešto nalik šišmišu ili gavranu. Zaklopila sam oči. Ništa ne
leti zrakoplovom.
»Bože, zašto ne nestane?«
Očekivala sam da će me Alberta kazniti zbog ispada, ali javio se
Christian.
»Danas nije jela. Doista je gladna.«
Otvorila sam oči. Alberta je djelovala iskreno zabrinuto, a iza nje se
vrzmao Dimitri. Ugledala sam još sjenovitih obrisa. Većinom su bili
nejasni, ali mogla bih se zakleti da sam vidjela nešto nalik lubanji
uronjenoj u tamu. Odmah sam trepnula i sve je nestalo. Alberta se obratila
jednom od stjuarda.
»Možete li joj donijeti štogod za jelo? I tabletu protiv bolova?«
»Gdje te boli?« upitao me Dimitri.
Uz svu ovu pozornost činilo mi se da sam pretjerala.
»To je glavobolja... sigurna sam da će nestati.« I dalje me neumoljivo
gledao pa sam pokazala na središte svog čela. »Kao da mi nešto pritišće
lubanju. A kao da osjećam i bol iza očiju. Osjećam se kao da... pa kao da
mi je nešto u oku. Učini mi se da sam ugledala sjenku ili nešto slično, a
onda trepnem i ona nestane.«
»Ah«, rekla je Alberta. »Problemi s vidom. To je jedan od simptoma
migrene. Zove se aura. Ljudi je ponekad vide prije napada glavobolje.«
»Aura?« zapanjeno sam upitala. Pogledala sam Adriana. Promatrao me
preko naslona svog sjedala, njegove duge ruke visjele su preko stražnje
strane naslona.
»Ne ta aura«, rekao je dok mu je podsmijeh izvijao usne. »Samo se isto
zove. Kao Kraljevska palača i Palača pravde. Migrenske aure su slike
koje vidiš prije napada migrene. Nemaju veze s aurama oko ljudi koje ja
vidim. Ali, reći ću ti nešto... aura koju vidim... ona oko tebe... opa.«
MIN@
81
»Crna je?«
»Da samo znaš! Vidim je i nakon svih pića koja sam popio. Nikada nisam
vidio nešto slično.«
Nisam znala što bih s tom informacijom, ali tada se stjuard vratio s
bananom, energetskom pločicom i ibuprofenom. Bilo je to daleko od
pohanoga kruha, ali je mom praznom želucu dobro zvučalo. Sve sam
strpala u sebe i naslonila jastuk na prozor. Zatvorila sam oči i naslonila
glavu u nadi da ću uspjeti prespavati glavobolju prije slijetanja. Srećom,
svi su bili tihi.
Malo sam odrijemala kad sam osjetila lagan dodir na ruci.
»Rose?«
Otvorila sam oči i ugledala Lissu koja je sjedila na Eddiejevu mjestu. Iza
nje jurnuli su oni obrisi s crnim krilima, a glava me i dalje boljela. U tim
vrdožnim sjenkama ponovno sam uočila nešto nalik na lice, ovoga puta sa
širom razjapljenim ustima i očima nalik vatri. Lecnula sam se.
»Još te boli?« upitala me Lissa zureći u mene. Trepnula sam i lice je
nestalo.
»Da, ovaj... ne.« Shvatila sam što želi učiniti. »Nemoj. Ne trati je na
mene.«
»Nije mi teško«, rekla je. »Ne smeta mi.«
»Da, ali što više upotrebljavaš svoju moć... više ti šteti na duge staze. Iako
ti sada nije teško.«
»O tome ću brinuti kasnije. Evo.«
Sklopila je ruke oko moje glave i zatvorila oči. Kroz vezu sam osjetila
kako u njoj navire magija dok je rabila iscjeliteljsku moć duha. Ona je
magiju osjećala kao toplinu i radost. I prije me iscjeljivala, a ja sam to
uvijek osjećala promjenom temperature: vruće, hladno, opet vruće itd. No,
kad je ovoga puta oslobodila magiju i poslala je u mene, nisam osjetila
ništa osim laganih trnaca. Otvorila je kapke.
»Š... što se dogodilo?« upitala je.
»Ništa«, rekla sam. »Glava me i dalje jako boli.«
»Ali ja...« Zbunjenost i šok na njezinu licu odražavali su ono što sam
osjetila u njoj. »Imala sam je. Osjetila sam magiju. Djelovala je.«
»Ne znam, Liss. Sve je O K. Zbilja. Tek si nedavno prestala uzimati
lijekove, znaš.«
»Da, ali neki dan sam bez problema iscijelila Eddieja. I Adriana«, hladno
je dometnula. Ponovno je visio preko naslona i napeto nas promatrao.
»To su bile ogrebotine«, rekla sam. »Ovdje je riječ o migreni s
komplikacijama. Možda trebaš malo ojačati.« Lissa je zagrizla usnu.
»Ne misliš da su lijekovi trajno oštetili moju magiju, zar ne?«
82
»Ne«, rekao je Adrian nakošene glave. »Zasjala si poput supernove kad si
je slala. Imala si magiju. Mislim da jednostavno nije djelovala na nju.«
»Zašto ne?« upitala je.
»Možda boluje od nečega što ne možeš iscijeliti.«
»Glavobolju?« upitala sam s nepovjerenjem.
Slegnuo je ramenima.
»Zar vam ja sličim na liječnika? Ne znam. Samo vam kažem što sam
vidio.« Uzdahnula sam i stavila ruku na čelo.
»Pa, cijenim tvoju pomoć, Liss. A cijenim i tvoj dosadni komentar,
Adriane. Ali mislim da je san sada najbolje rješenje. Možda je riječ o
stresu ili nečemu sličnom.« Naravno, zašto ne? Stres je u posljednje
vrijeme odgovor na sve. Duhove. Neizlječive glavobolje. Neobična
lebdeća lica. »Njega ne možeš zaliječiti.«
»Možda«, rekla je tužno.
Zvučala je kao da se osobno uvrijedila jer bolujem od nečega što ne može
popraviti. No, u svojem je umu optuživala samu sebe, ne mene. Brinula se
da nije dovoljno dobra.
»Sve je u redu«, rekla sam tješeći je. »Polako se vraćaš. Kad opet budeš u
punoj snazi, slomit ću rebro ili nešto slično pa ćemo te testirati.«
Progunđala je:
»Najgore je to što vjerujem da misliš ozbiljno.« Stisnula mi je ruku i
ustala. »Lijepo spavaj.«
Otišla je, a ja sam ubrzo shvatila da se Eddie neće vratiti. Našao je novo
mjesto kako bih ja imala više prostora. Cijenila sam to. Protresla sam i
premjestila jastuk pa protegnula noge na sjedalima što sam bolje mogla.
Pred očima mi je zaplesalo još nekoliko fantoma, a potom sam zatvorila
oči kako bih zaspala.
Probudila sam se kad je zrakoplov sletio. Iz dubokog sna prenuo me zvuk
motora. Laknulo mi je kad sam shvatila da je glavobolja nestala baš kao i
neobični obrisi što su lebdjeli oko mene.
»Bolje ti je?« upitala me Lissa kad sam ustala i zijevnula.
Kimnula sam.
»Puno. A bit će još bolje dočepam li se prave hrane.«
»Pa«, nasmijala se, »nekako sumnjam da ovdje vlada nestašica hrane.«
Bila je u pravu. Pogledala sam kroz prozor nastojeći vidjeti okolinu.
Uspjeli smo.
Bili smo u morojskoj Kraljevskoj palači.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 7:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Jedanaesto poglavlje
Izišli smo iz zrakoplova i suočili se s vlažnim, olujnim vremenom. Po
nama je prštala susnježica puno gora od onoga pahuljastog bijelog čuda u
Montani. Sada smo na Istočnoj obali ili barem blizu nje. Kraljičina palača
nalazi se u Pennsylvaniji, blizu planina Pocono, u području o kojem imam
samo nejasnu predodžbu. Znala sam da nismo blizu većih gradova poput
Philadelphije ili Pittsburgha, a to su jedini gradovi u toj državi koje znam.
Pista na koju smo sletjeli nalazila se na kraljevskom posjedu tako da smo
već bili unutar zaštitnoga polja. Nalikovala je maloj Akademijinoj pisti.
Zapravo je Kraljevska palača imala raspored sličan onome u našoj školi.
Ljudima su rekli da je to ograđeno naselje. Palača je bila skupina
prekrasnih i bogato ukrašenih zgrada raspoređenih po lijepom i
održavanom imanju urešenom stablima i cvijećem. Odnosno, bit će
urešeno kad stigne proljeće. Kao i u Montani, vegetacija je djelovala
opustošeno i ogoljeno.
Dočekala nas je skupina od pet čuvara odjevenih u crne hlače i kapute
ispod kojih su nosili bijele košulje. Nisu to bile prave uniforme, ali
čuvarima je običaj nalagao da u formalnim prilikama odjenu kakav lijep
komplet. Za usporedbu, naša skupina odjevena u traperice i majice
izgledala je kao skupina nečijih siromašnih rođaka. Pa ipak, bila sam
uvjerena da bi nama bilo puno udobnije kad bismo se trebali boriti protiv
strigoja.
Čuvari su poznavali Albertu i Dimitrija, zapravo, njih dvoje sve su
poznavali, a pošto su odradili formalnosti, svi su se opustili i postali
prijateljski raspoloženi. S nestrpljenjem smo čekali da se sklonimo s
hladnoće pa nas je pratnja odvela do zgrade. Znala sam dovoljno o Palači
da bih mogla reći kako je najveća i najdotjeranija građevina mjesto u
kojem se obavljaju svi službeni morojski poslovi. Izvana je nalikovala
gotičkoj palači, ali pretpostavljala sam da je iznutra bila kao svaki drugi
moderan ljudski vladin ured.
No, umjesto tamo odveli su nas u obližnju, jednako profinjenu, ali upola
manju zgradu. Jedan od čuvara objasnio je da u njoj odsjedaju svi gosti i
dostojanstvenici koji posjećuju Palaču. Iznenadila sam se kad je svatko
dobio svoju sobu.
Eddie se pobunio uporno tvrdeći da mora biti u sobi s Lissom. Dimitri se
nasmijao i rekao mu da nema potrebe za tim. Na ovakvome mjestu čuvari
nisu morali biti uz svoje moroje. Zapravo, često su se odvajali od njih
kako bi obavili vlastite poslove. Palača je jednako dobro zaštićena kao i
Akademija. Uostalom, i moroje koji posjećuju Akademiju čuvari rijetko
84
prate. Mi to činimo samo zbog terenske nastave. Eddie se nevoljko složio,
a mene je ponovno zapanjila njegova predanost.
Alberta je obavila kratak razgovor, a potom nam se obratila.
»Malo se odmorite i budite spremni za večeru za četiri sata. Lissa, kraljica
vas želi vidjeti za sat vremena.«
Ta vijest zatekla je Lissu. Zbunjeno smo se pogledale. Kad se Lissa
posljednji vidjela s kraljicom, Tatiana ju je ponizila i posramila pred
cijelom školom jer je pobjegla sa mnom. Obje smo se pitale zbog čega je
sada želi vidjeti.
»Naravno«, rekla je Lissa. »Rose i ja bit ćemo spremne.«
Alberta je odmahnula glavom.
»Rose ne ide s tobom. Kraljica je pozvala samo tebe.«
Naravno. Zašto bi se kraljica zanimala za sjenku Vasilise Dragomir? U
mojoj je glavi zloban glas šaptao: Potrošna, potrošna...
Prepao me mračan osjećaj pa sam ga potisnula. Otišla sam u sobu.
Osjetila sam olakšanje kad sam vidjela da je u njoj TV. Pomisao da ću
sljedećih nekoliko sati samo vegetirali zvučala je odlično. Soba je bila
moderno opremljena, s elegantnim bijelim stolovima i bijelim kožnim
pokućstvom. Bilo me pomalo strah sjesti. Ali, iako je bila jako lijepa, nije
bila tako ulickana kao skijalište u kojem smo odsjeli preko praznika.
Pretpostavljam da se u Kraljevsku palaču dolazi poslovno, a ne na odmor.
Čim sam se izvalila na kauč i uključila televizor, osjetila sam Lissu u
svom umu. Dođi na razgovor, rekla je. Sjela sam iznenađena kako
porukom, tako i njezinim sadržajem. Našom vezom uglavnom je prenosila
osjećaje i dojmove. Konkretni zahtjevi poput ovoga bili su rijetki.
Ustala sam i izišla iz sobe u smjeru susjedne. Lissa je otvorila vrata.
»Što je ovo, nisi mogla doći k meni?« upitala sam.
»Oprosti«, odgovorila je kao da to uistinu misli. Teško je gunđati kad je
netko tako ljubazan. »Jednostavno nisam imala vremena. Pokušavam
odlučiti što odjenuti.«
Njezin je kovčeg već ležao otvoren na krevetu, a stvari su visjele u
ormaru. Za razliku od mene, ona je bila pripremljena za svaku priliku, i
formalnu i ležernu. Sjela sam na kauč. Njezin nije bio kožni, nego od
raskošna baršuna.
»Odjeni bluzu s uzorkom i crne hlače, rekla sam joj. »Ne haljinu.«
»Zašto ne haljinu?«
»Jer ne želiš izgledati kao da se ulizuješ.«
»Rose, govorimo o kraljici. Lijepo se urediti znači iskazati poštovanje, ne
ulizivati se.«
»Ako ti tako kažeš.«
85
Lissa je ipak odjenula ono što sam joj ja predložila. Razgovarala je sa
mnom dok se spremala, a ja sam ljubomorno promatrala kako se šminka.
Nisam ni shvaćala koliko mi nedostaju kozmetički preparati. Kad smo
živjele s ljudima, prilično Sam se marljivo lickala svaki dan. Sada nikada
nisam imala dovoljno Vremena, a ni razloga
Stalno sam se upletala u tučnjave, stoga šminka nije imala smisla, a i
upropastila bi se. Najviše što sam mogla bilo je nanositi debele slojeve
vlažne kreme. Ujutro je djelovala pretjerano, kao da stavljam masku, ali
kad bih se suočila s hladnoćom i ostalim lošim uvjetima, uvijek bih se
iznenadila kako mi je koža upila svu kremu.
Osjetila sam lagano žaljenje što ću do kraja života rijetko biti u prilici
dotjerivati se. Lissa će dane uglavnom provoditi dotjerana na plemićkim
dužnostima. Nitko me neće primijetiti. To je bilo neobično, s obzirom na
to da sam do prošle godine ja bila ona koju se uvijek primjećivalo.
»Što misliš, zašto me želi vidjeti?« upitala je Lissa.
»Možda želi objasniti zašto smo ovdje.«
»Možda.«
Unatoč smirenoj vanjštini, Lissu je ispunila nelagoda. Još uvijek se nije
potpuno oporavila od kraljičina brutalnog ponižavanja prošle jeseni. Moja
sitničava ljubomora i potištenost djelovale su glupo u usporedbi s onim
što je ona morala proći. Mentalno sam se pljusnula i podsjetila da nisam
samo njezin nevidljivi čuvar. Ja sam i njezina najbolja prijateljica, a u
posljednje vrijeme nismo baš puno razgovarale.
»Nemaš se čega bojati, Liss. Nigdje nisi pogriješila. Zapravo, sve radiš
kako treba. Ocjene su ti savršene. Vladanje ti je savršeno. Sjećaš se koliko
si ljudi impresionirala na skijaškom izletu? Ta kuja nema ti što
predbaciti.«
»Ne bi smjela tako govoriti«, rekla je Lissa. Nanijela je maskaru na
trepavice, proučila ih, a potom dodala još jedan sloj.
»Govorim što mislim o njima. Bude li te gnjavila, bit će to samo zbog
toga što te se boji.« Lissa se nasmijala.
»Zašto bi me se bojala?«
»Jer plijeniš pozornost, a osobe poput nje ne vole kad nisu u središtu
pozornosti.« Zapanjilo me kako mudro zvučim. »Usto, ti si posljednja iz
obitelji Dragomir. Uvijek ćeš biti u središtu. A tko je ona? Samo još jedna
članica obitelji Ivaškov. Njih ima na stotine. Vjerojatno zbog toga što su
svi dečki kao Adrian i imaju brdo izvanbračne djece.«
»Adrian nema djece.«
»Ne za koju znamo«, rekla sam tajanstveno.
Nacerila se i odmakla od ogledala zadovoljna svojim izgledom.
»Zašto si uvijek tako zla prema Adrianu?«
86
Pogledala sam je glumeći preneraženost.
»Sada se još i zauzimaš za Adriana? Što se dogodilo s tvojim
upozorenjima da ga se klonim? Umalo si mi skinula glavu prvi put kad
sam se družila s njim, a to uopće nije bio moj odabir.«
Iz kovčega je uzela malen zlatni lančić i pokušala ga pričvrstiti oko vrata.
»Pa, da... Tada ga zapravo nisam poznavala. Nije tako loš. Istina... nije
baš neki uzor, ali isto tako mislim da su neke od onih priča o njemu i
drugim curama pretjerane.«
»Ne znam«, rekla sam i ustala. Još nije uspjela pričvrstiti lančić pa sam ja
to učinila.
»Hvala«, rekla je i prošla rukama po ogrlici. »Vjerujem da se Adrianu
zbilja sviđaš. U smislu da misli ozbiljno.«
Odmahnula sam glavom i odmakla se.
»Ne. Sviđam mu se u smislu da želi svući slatku dhampiricu.«
»Ne vjerujem u to.«
»Zato što ti uvijek misliš samo najbolje o svima.«
Počela je četkom ispravljati kosu preko ramena. Djelovala je skeptično.
»I u to sumnjam. Ali ne mislim da je tako loš kako ti misliš. Znam da nije
prošlo puno vremena od Masona, ali trebala bi razmisliti o tome da
počneš izlaziti s nekim drugim...«
»Podigni kosu.« Dodala sam joj kopču za kosu iz kovčega. »Mason i ja
nikada nismo tako izlazili. Znaš to.«
»Da. Pa, pretpostavljam kako je to onda razlog više da razmisliš o tome
da se počneš viđati s nekim. Srednja škola još nije završila. Trebala bi se
zabavljati.«
Zabavljati se. Ironično. Prije nekoliko mjeseci svađala sam se s
Dimitrijem oko toga kako je nepravedno što kao čuvarica-pripravnica
moram paziti na reputaciju i ne smijem se ludirati. Složio se da nije
pravedno što ne mogu raditi mnoge stvari koje rade djevojke mojih
godina, ali je rekao da je to cijena koju moram platiti za budućnost. Bila
sam uzrujana, ali nakon što se umiješao Viktor, počela sam uviđati bit
Dimitrijeve priče, i to u tolikoj mjeri da mi je on natuknuo kako se ne bih
trebala toliko ograničavati. Sada, nakon Spokanea, osjećala sam se kao
potpuno drukčija djevojka od one koja je prošle jeseni s Dimitrijem
razgovarala o zabavljanju. Nedostajalo je još nekoliko mjeseci do mature.
Srednjoškolske stvari... plesovi... dečki... što je sve to značilo u usporedbi
sa stvarno važnim stvarima? Sve na Akademiji činilo se tako trivijalnim...
osim ako mi može pomoći da postanem bolja čuvarica.
»Mislim da mi ne treba dečko kako bih dovršila svoje srednjoškolsko
obrazovanje«, rekla sam joj.
87
»Ni ja to ne mislim«, složila se sa mnom dok je izravnavala svoj konjski
rep. »Ali nekada si povremeno očijukala i izlazila. Mislim da bi ti godilo
malo toga. Ne moraš se upustiti ni u što ozbiljno s Adrianom.«
»Pa, on sigurno ne bi imao ništa protiv toga. Mislim da želi sve samo ne
nešto ozbiljno... u tome i jest problem.«
»Sudeći po određenim pričama, on je vrlo ozbiljan. Neki dan sam čula da
ste zaručeni. Netko drugi je pak rekao da su ga se njegovi odrekli jer je
ocu kazao kako nikoga neće nikada voljeti kao tebe.«
»Ahhhh.« To je bila jedina prikladna reakcija na ove glasine. »Jezivo je to
što o tim istim pričama sve bruji i u osnovnoškolskom kampusu.«
Zagledala sam se u strop. »Zašto mi se to neprestano događa?«
Prišla je i pogledala me.
»Jer si super i svi te vole.«
»Ne. Ti si ona koju svi vole.«
»Onda smo valjda obje super i mile. A jednoga dana«, u oku joj je
bljesnula vragolasta iskra, »pronaći ćemo dečka kojem ćeš uzvratiti
ljubav.«
»Nemoj ostati bez daha. Ništa od toga nije bitno. Ne sada. Sada se
moramo brinuti o tebi. Maturirat ćemo, otići ćeš na koledž i sve će biti
super. Neće više biti pravila, bit ćemo samostalne.«
»To me pomalo plaši«, rekla je zamišljeno. »Pomisao na samostalnost.
Ali ti ćeš biti uz mene. I Dimitri.« Uzdahnula je. »Ne mogu ni zamisliti
kako bi bilo da ti nisi uz mene. Ne mogu se pravo ni sjetiti kad te nije
bilo.« Sjela sam i lagano je udarila po ruci.
»Hej, pazi se. Christian će biti ljubomoran. Oh, sranje. Pretpostavljam da
će i on biti u blizini, ha? Gdje god da odemo?«
»Vjerojatno. Ti, ja, on, Dimitri i tko god postane Christianov čuvar.
Velika sretna obitelj.«
Podsmjehnula sam se, ali u meni se počeo javljati osjećaj neobične
topline. U našem je svijetu sada vladalo ludilo, ali sam u svom životu
imala sve ove divne ljude. Dok smo god zajedno, sve će biti u redu.
Pogledala je na sat i njezin se strah vratio.
»Moram ići. Hoćeš li... hoćeš li biti sa mnom?«
»Znaš da ne mogu.«
»Znam... ne tjelesno... ali, hoćeš li učiniti ono? Kad gledaš kroz moju
glavu? Tako se neću osjećati sama.«
Lissa me po prvi puta zamolila da to namjerno učinim. Inače nije
podnosila pomisao da ja gledam kroz njezine oči. Iz toga se vidjelo koliko
je zapravo nervozna.
»Naravno«, rekla sam. »Ionako je vjerojatno bolje od svega što je na TVu.
«
88
Vratila sam se u svoju sobu i na kauču zauzela prijašnji položaj. Pošto
sam razbistrila misli, otvorila sam se Lissinu umu i predala mu se kako
bih osjetila puno više od njezinih osjećaja. Kao od sjenke poljubljena
mogla sam to preko naše veze osjetiti. Bio je to najintenzivniji dio naše
povezanosti. Nisam samo osjećala njezine misli, doista sam bila u njoj,
gledala kroz njezine oči i s njom dijelila iskustva. To sam tek nedavno
naučila kontrolirati. Nekada sam joj se ubacivala ne želeći to, kao što
ponekad nisam mogla uskratiti pristup njezinim osjećajima. Ali sada sam
mogla kontrolirati svoja izvantjelesna iskustva pa čak i pokrenuti fenomen
po vlastitoj volji, što sam se upravo spremala učiniti.
Lissa je upravo stigla u dvoranu u kojoj ju je čekala kraljica. Iako moroji
upotrebljavaju pojmove kao što je »kraljevski«, a ponekad čak i kleknu, u
dvorani se nije nalazio nikakav tron ili što slično. Tatiana je sjedila u
običnom naslonjaču, odjevena u mornarskoplavu suknju i blejzer te je
više nalikovala kakvoj važnoj poslovnoj ženi negoli kraljici. Nije bila
sama. Uz nju je sjedila visoka, otmjena morojka plave, srebrom prošarane
kose. Prepoznala sam je: Priscilla Voda, kraljičina prijateljica i savjetnica.
Upoznali smo je na skijaškom izletu kad ju je Lissa impresionirala.
Njezinu prisutnost smatrala sam dobrim znakom. Duž zida su u tišini
stajali čuvari odjeveni u crno-bijelu odjeću. Na moje veliko iznenađenje,
tu je bio i Adrian. Zavalio se u malu sofu i djelovao potpuno nesvjesno
činjenice da je u društvu morojskog vrhovnog vođe. Čuvar koji je bio s
Lissom najavio ju je.
»Princeza Vasilisa Dragomir.«
Tatiana je kimnula u znak pozdrava.
»Dobro došla, Vasilisa. Izvoli sjesti.«
Lissa je sjela blizu Adriana. Bila je sve nespokojnija. Došao je morojski
sluga i ponudio čaj ili kavu, ali Lissa je odbila. Tatiana je pijuckala čaj i
proučavala Lissu od glave do pete. Priscilla Voda razbila je neugodnu
tišinu.
»Sjećaš li se što sam rekla o njoj?« upitala je Priscilla veselo. »Bila je vrlo
impresivna na našoj večeri u Idahu. Riješila je veliku razmiricu o tome
trebaju li se moroji boriti zajedno s čuvarima. Uspjela je smiriti čak i
Adrianova oca.«
Tatianinim hladnim licem preletio je neprijazan smiješak.
»Dojmljivo. Ponekad imam dojam da je Nathanu dvanaest godina.«
»I ja«, rekao je Adrian otpivši gutljaj vina iz čaše.
Tatiana ga je ignorirala i usredotočila se na Lissu.
»Čini se da si zbilja sve impresionirala. O tebi čujem samo dobre stvari
unatoč tvojim prošlim prekršajima... za koje uviđam da nisu bili potpuno
bezrazložni.« Lissino iznenađenje nasmijalo je kraljicu. Ipak, u tom
89
smijehu nije bilo topline ili dobre volje. »Da, da... znam sve o tvojim
moćima, a naravno, znam i što se dogodilo s Viktorom. Adrian me
obavijestio i o duhu. To je tako neobično. Reci mi... možeš li...«
Pogledala je obližnji stol. Na njemu je bila tegla s cvijećem, iz zemlje su
virile tamnozelene mladice. Bila je to nekakva lukovica koju je netko
uzgajao u kući. Kao i njezini vanjski srodnici, čekala je proljeće.
Lissa je oklijevala. Bilo joj je neobično rabiti moć pred drugima. Ali,
Tatiana ju je promatrala puna očekivanja. Nakon samo nekoliko
trenutaka, Lissa se nagnula i dotakla mladice. Stabljika je naglo probila
zemlju i izrasla gotovo tridesetak centimetara. Dok je rasla, na njoj se
formiralo nešto nalik mahunama koje su prsnule i otkrile nam mirisne
bijele cvjetove. Uskrsni ljiljani. Lissa je povukla ruku.
Na Tatianinu licu moglo se vidjeti divljenje. Promrmljala je nešto na
jeziku koji nisam razumjela. Nije rođena u Sjedinjenim Američkim
Državama, ali izabrala ih je za sjedište svojega dvora. Govorila je bez
naglaska, ali, kao i kod Dimitrija, iznenađenja su na površinu izvlačila
njezin materinji jezik. U roku nekoliko sekundi ponovno je navukla svoju
dostojanstvenu masku.
»Hmm. Zanimljivo«, rekla je. Kad smo već kod podcjenjivanja.
»To bi moglo biti vrlo korisno«, rekla je Priscilla. »Vasilisa i Adrian
sigurno nisu jedini koji posjeduju tu moć. Pronađemo li ostale, možemo
naučiti toliko toga. Samo iscjeljivanje je dar, a kamoli sve ostalo što mogu
ostvariti. Razmisli samo što bismo mogli s tim.«
U Lissu se vratio optimizam. Neko se vrijeme silno trudila pronaći sebi
slične. Otkrila je samo Adriana i to pukom srećom. Ulože li kraljica i
morojsko vijeće svoje resurse, tko zna što sve mogu pronaći. Ipak, nešto u
Priscillinim riječima ju je zabrinulo.
»Princezo Voda, ispričavam se... Nisam sigurna trebamo li toliko
nestrpljivo iščekivati da upotrijebimo moju ili bilo čiju moć iscjeljivanja
onoliko koliko se nadate.«
»Zašto ne?« upitala je Tatiana. »Koliko sam shvatila, možete iscijeliti
gotovo sve.«
»Mogu...« rekla je Lissa polako. »I želim to. Voljela bih da mogu svima
pomoći, ali ne mogu. Hoću reći, nemojte me pogrešno shvatiti,
definitivno ću pomoći nekim ljudima. Ali znam da ćemo naletjeti na ljude
poput Viktora koji će htjeti zlorabiti našu moć. A nakon nekog vremena...
Hoću reći, kako odabrati? Kako odlučiti tko će živjeti? I to je dio života...
netko mora umrijeti. Moja moć nije poput liječničkog recepta koji se
prepisuje po potrebi, a iskreno, bojim se da bi se ona upotrebljavala samo
na određenim ljudima. Kao što radimo s čuvarima.«
90
Napetost u prostoriji lagano je rasla. Ovo što je Lissa rekla rijetko se
spominjalo u javnosti.
»O čemu govoriš?« upitala je Tatiana stisnutih očiju. Znala sam da zna
odgovor.
Lissa se bojala izgovoriti sljedeće riječi, ali je to svejedno učinila.
»Svi znaju da postoji određena... pa recimo, metoda kojom se dodjeljuju
čuvari. Dobiva ih samo elita. Pripadnici plemstva. Bogataši. Moćnici.«
Temperatura u sobi naglo se spustila. Tatianine usne razvukle su se u
ravnu crtu. Nekoliko je trenutaka šutjela. Imala sam osjećaj da su svi
prisutni prestali disati. Ja definitivno jesam.
»Misliš da pripadnici plemstva ne zaslužuju posebnu zaštitu?« upitala je
naposljetku. »Misliš da je ti ne zaslužuješ, posljednja iz obitelji
Dragomir?«
»Mislim da je važno zaštiti naše vođe. Ali isto tako držim da povremeno
trebamo zastati i osvrnuti se oko sebe. Možda je došao trenutak da
preispitamo načine na koje smo uvijek sve obavljali.«
Lissa je zvučala mudro i sigurno u sebe. Ponosila sam se njome.
Promatrajući Priscillu, primijetila sam da se i ona ponosi. Lissa joj se
sviđa od samog početka. Ali, primijetila sam i da je Priscilla nervozna.
Odgovorila je kraljici i znala je da se Lissa kreće po skliskom terenu.
Tatiana je popila gutljaj čaja. Mislim kako joj je to bila isprika da sredi
misli.
»Rečeno mi je«, kazala je, »da se zalažeš i za to da se moroji bore s
čuvarima i napadaju strigoje?«
Još jedna opasna tema. Lissa ju je prihvatila.
»Mislim da se morojima koji to žele mora pružiti prilika.« U glavi mi se
iznenada pojavila Jill.
»Životi moroja su dragocjeni«, rekla je kraljica. »Ne smijemo riskirati.«
»I životi dhampira su dragocjeni«, odgovorila je Lissa. »Budu li se borili
zajedno s morojima, to bi moglo sve spasiti. Ponavljam, ako se moroji
žele boriti, zašto im to uskratiti? Imaju pravo znati se obraniti. A ljudi
poput Tashe Ozera razvili su načine da se bore pomoću magije.«
Na spomen Christianove tetke kraljičino se lice smrklo. Kad je bila mlada,
Tashu su napali strigoji, stoga se ostatak života učila braniti.
»Tasha Ozera... izaziva nevolje. Počela je oko sebe okupljati mnoge druge
izazivače nevolja.«
»Pokušava uvesti nove ideje.« Primijetila sam da se Lissa više ne boji.
Bila je sigurna u svoja uvjerenja i htjela ih je izraziti. »Tijekom povijesti
ljude s novim idejama, ljude koji drukčije razmišljaju i nastoje promijeniti
stvari, uvijek se nazivalo izazivačima nevolja. Ali, želite li čuti istinu?«
Na Tatianinu licu kao daje zatitrao kiseo smiješak.
91
»Uvijek.«
»Potrebna nam je promjena. Hoću reći, naša je tradicija važna. Ne
trebamo je se odreći. Ali, mislim da smo ponekad na pogrešnom putu.«
»Na pogrešnom putu?«
»Kako je prolazilo vrijeme, evoluirali smo i prihvatili ostale promjene.
Računala. Električnu energiju. Tehnologiju općenito. Svi se slažemo da su
oni poboljšali naš život. Zašto isto ne možemo učiniti i sa svojim
ponašanjem? Zašto se uporno držimo prošlosti kad postoje bolji načini?«
Lissa je ostala bez daha, bila je uzbuđena. Obrazi su joj se zažarili, a srce
joj je tuklo kao ludo. Svi smo gledali Tatianu tražeći bilo kakav trag na
tom kamenom licu.
»Zanimljivo je razgovarati s tobom«, rekla je naposljetku. Izgovorila je to
tako da je riječ zanimljivo zvučala kao prostota. »Ali sada moram obaviti
neke stvari.« Ustala je, a to su naglo učinili i svi ostali, čak i Adrian.
»Neću vam se pridružiti za večerom, ali ti i tvoje društvo dobit ćete sve
što je potrebno. Vidimo se sutra na suđenju. Koliko god tvoje ideje bile
radikalne i naivno idealistične, drago mi je što ćeš sudjelovati u njegovu
osuđivanju. Ako ništa drugo, svi se slažemo da ga treba zatvoriti.«
Tatiana je nestala, a slijedila su je dvojica čuvara. Kad je Priscilla izišla,
Lissa i Adrian ostali su sami.
»Svaka čast, rođakinjo. Ne može svatko tako izbaciti staru iz takta.«
»Ne čini mi se da sam je izbacila iz takta.«
»Oh, jesi, vjeruj mi. Većina ljudi koje svakodnevno susreće ne bi tako
razgovarala s njom, a kamoli netko tvojih godina.« Ustao je i pružio Lissi
ruku. »Hajde. Provest ću te ovim mjestom. Da zaboraviš na sve.«
»Već sam bila ovdje«, rekla je. »Kad sam bila mlađa.«
»Da, ali stvari koje možemo vidjeti kad smo mladi razlikuju se od onih
koje vidimo kad smo stariji. Jesi li znala da se ovdje nalazi i bar otvoren
dvadeset četiri sata na dan? Popit ćemo nešto.«
»Ne želim ništa popiti.«
»Htjet ćeš prije nego što završi ovaj izlet.«
Izišla sam iz Lissine glave i vratila se u svoju sobu. Sastanak s kraljicom
je završio i Lissa više nije trebala moju skrivenu potporu. Usto, sada se
zbilja nisam htjela družiti s Adrianom. Kad sam sjela, primijetila sam da
sam iznenađujuće budna. Kao da sam odspavala dok sam bila u njezinoj
glavi.
Odlučila sam krenuti u samostalno istraživanje. Nikada nisam bila u
Kraljevskoj palači. Navodno je poput pravog malog grada i zanimalo me
što se još može vidjeti osim bara u kojem je Adrian tijekom posjeta
vjerojatno živio.
92
Spustila sam se pretpostavljajući da moram izići. Koliko znam, u ovoj se
zgradi nalaze samo gostinjske sobe. Ona palači služi kao hotel. Ali, kad
sam došla do ulaza, vidjela sam Christiana i Eddieja kako razgovaraju s
nekim koga nisam dobro vidjela. Uvijek budan, Eddie me primijetio i
nasmiješio mi se.
»Hej, Rose. Gle koga smo sreli.«
Dok sam se približavala, Christian se pomaknuo u stranu i otkrio mi
tajanstvenu osobu. Zastala sam, a ona mi se nasmiješila.
»Bok, Rose.«
Trenutak poslije osjetila sam kako i mojim licem plazi osmijeh.
»Bok, Mia.«
Dvanaesto poglavlje
Da ste me pitali prije šest mjeseci, rekla bih da nema šanse da ću se
obradovati susretu s Mijom Rinaldi u Kraljevskoj palači. Bila je godinu
dana mlađa od mene i još je od prvog razreda imala nešto protiv Lisse,
toliko protiv da je išla u krajnost kako bi nam zagorčala život. Dobro joj
je išlo. Njezini napori rezultirali su glasinama koje su Jesse i Ralf širili o
meni.
Ali, s druge strane, Mia je otišla s nama u Spokane, gdje su je zarobili
strigoji. A kao i Christiana i Eddieja, i nju je sve to promijenilo. Vidjela je
jednake užase kao i mi. Zapravo, ona je jedina od mojih prijatelja vidjela
kako Mason umire i kako ja ubijam strigoje. Tada mi je čak spasila život
upotrijebivši svoju magiju kako bi potopila jednog strigoja. U velikom
morojskom sporu o tome trebaju li se naučiti boriti s čuvarima, ona je
čvrsto stala na stranu zagovaratelja borbe.
Miju nisam vidjela gotovo mjesec dana, od Masonova pogreba. Dok sam
je promatrala, imala sam osjećaj da je prošla već cijela godina. Uvijek
sam mislila da Mia izgleda poput lutke. U usporedbi s većinom moroja,
bila je niska i imala je mladoliko lice punašnih obraza. Kosu je uvijek
uvijala u savršene vitice, što je dodatno naglašavalo taj dojam. Ali danas
se nije ni približno toliko potrudila.
Njezina zlatnoplava kosa bila je podignuta u konjski rep, a jedini uvojci
koje je imala bili su posljedica njezine prirodne valovitosti. Nije bila
našminkana, a na licu joj se vidjelo da puno vremena provodi vani. Koža
joj je bila ispucala od vjetra, lagano preplanula, što je gotovo nečuveno za
moroje zbog njihove osjedjivosti na sunčevo svjetlo. Po prvi put izgledala
je u skladu sa svojim godinama.
Nasmijala se zbog moje zatečenosti.
93
»Hajde, nije prošlo baš toliko vremena. Izgledaš kao da me uopće ne
prepoznaješ.«
»Gotovo te i ne prepoznajem.« Zagrlile smo se. Bilo je teško povjerovati
da je nekoć smišljala načine da mi upropasti život. Ili da sam joj slomila
nos. »Što radiš ovdje?« Pokazala je prema vratima.
»Upravo krećemo. Sve ću ti objasniti.«
Otišli smo do susjedne zgrade. Nije to bio pravi trgovački centar ili što
slično, ali u zgradi se nalazilo nekoliko objekata potrebnih morojima koji
su tu radili ili dolazili u posjet: šačica restorana, nekoliko manjih dućana
te uredi koji su nudili različite usluge. Bio je tu i kafić u koji nas je Mia
odvela.
Odlazak u kafić zvuči posve normalno, ali ja sam u njih rijetko zalazila.
Bilo je divno sjediti na javnom (ili polujavnom) mjestu s prijateljima i ne
razmišljati o školi... Podsjećalo me na vrijeme kada smo Lissa i ja bile
samostalne, kada nam škola i njezina pravila nisu sputavali život.
»Moj otac sada ovdje radi«, rekla nam je. »Tako i ja sada ovdje živim.«
Morojska djeca rijetko su živjela sa svojim roditeljima. Njih se slalo u
mjesta poput Akademije sv. Vladimira, gdje su mogla odrastati na
sigurnom.
»Što je sa školom?« upitala sam.
»Ovdje nema puno djece, ali ima ih. Uglavnom su bogata i imaju svoje
osobne učitelje. Moj je otac povukao neke veze i sredio da s njima mogu
učiti pojedine predmete. Tako i dalje učim iste stvari, samo na drukčiji
način. To je zapravo cool. Manje vremena provodim s učiteljima, ali zato
imam više domaće zadaće.«
»Radiš ti puno više od toga«, rekao je Eddie. »Osim ako ti se predavanja
održavaju na otvorenom.« Uočio je isto što i ja, a gledajući njezine ruke
koje su držale šalicu bijele kave, primijetila sam žuljeve.
Protresla je prste.
»Sprijateljila sam se s nekim od čuvara. Pokazali su mi nekoliko poteza.«
»To je riskantno«, rekao je Christian iako je zvučao kao da to odobrava.
»S obzirom na to da se i dalje raspravlja o sudjelovanju moroja u
borbama.«
»Hoćeš reći o tome da se moroji bore rabeći magiju«, ispravila ga je. »To
je prijeporno. Nitko zapravo ne govori o borbi moroja prsa o prsa.«
»Zapravo, govori se i o tome«, rekla sam. »Samo što je to zasjenio
prijepor o rabljenju magije.«
»Ali nije protuzakonito tući se«, rekla je pretjerano kreposno. »A dok je
tako, nastavit ću s tim. Zar misliš da uz sve te sastanke koji se ovdje
održavaju itko primjećuje što radi netko poput mene?« Mijina obitelj ne
94
samo da nije bila plemićka, nego je potjecala iz nižih slojeva. Iako u tome
nema ničega lošeg, ovdje je sigurno osjećala posljedice toga.
Ipak, cijela njezina situacija činila mi se veselom. Mia je djelovala sretnije
i otvorenije nego ikada prije. Djelovala je... slobodno. Christian je izrekao
moje misli prije mene.
»Promijenila si se.«
»Svi smo se promijenili«, ispravila ga je. »Osobito ti, Rose. Ne mogu ti to
objasniti.«
»Mislim kako je bilo nemoguće da se nas petero ne promijenimo«,
istaknuo je Christian. Odmah potom ispravio se. »Nas četvero.«
Svi smo utihnuli, opterećivala nas je pomisao na Masona. Druženje s
Christianom, Eddiejem i Mijom na površinu je izvuklo tugu koju sam
uvijek nastojala sakriti, a na njihovim licima vidjela sam da i oni
neprestano vode istu bitku.
Nakon nekog vremena nastavili smo razgovarati nastojeći nadoknaditi
ono što smo propustili na Akademiji. Ali ja nisam mogla prestati
razmišljati o onome što je Mia rekla, da sam se promijenila više od
ostalih. Razmišljala sam samo o tome kako u posljednje vrijeme imam
osjećaj da mi sve izmiče kontroli, kako više ne prepoznajem vlastita djela
i osjećaje. Dok sam tako sjedila s njima, činilo mi se da Mijom upravljaju
samo njezine pozitivne osobine, a mnome negativne. Prisjetila sam se
razgovora s Adrianom koji mi je rekao da navodno imam mračnu, mračnu
auru.
Ubrzo su nam se pridružili Lissa i Adrian. Možda sam ga dozvala
razmišljajući o njemu. Pretpostavljam da se njihov bar nalazi u istoj
zgradi. Bila sam je blokirala i nisam puno razmišljala o njima. Srećom,
Adrian je nije potpuno napio, ali pristala je na piće ili dva. Kroz vezu sam
osjećala laganu pripitost pa sam se iz opreza morala isključiti.
Kad je vidjela Miju, iznenadila se koliko i mi ostali, ali izrazila joj je
dobrodošlicu. I ona je htjela nadoknaditi propušteno, a s obzirom na to da
sam većinu toga već čula, samo sam slušala i pila čaj. Ja ne pijem kavu.
Većina čuvara pila ju je kao što moroji piju krv, ali ja je nisam mogla ni
okusiti.
»Kako je prošao razgovor s kraljicom?« pitao je Christian Lissu u jednom
trenutku.
»Dosta dobro«, odgovorila je. »Ne baš najbolje, ali nije vikala na mene
niti me ponizila, što je dobar početak.«
»Ne budi skromna«, rekao je Adrian i zagrlio je. »Princeza Dragomir nije
se dala. Trebali ste je vidjeti.« Lissa se nasmijala.
»Pretpostavljam da nije spomenula zašto nam je dopustila da dođemo na
suđenje?« upitao je Christian hladno.
95
Činilo se da ga nije oduševljavalo Lissino i Adrianovo zbližavanje, kao ni
Adrianova ruka. Lissin smijeh se stišao, ali je i dalje bila nasmiješena.
»Adrian je to učinio.«
»Što?« upitali smo istodobno Christian i ja.
Adrian je djelovao vrlo zadovoljno sobom. Za promjenu je nastavio šutjeti
i pustio Lissu da govori.
»Uvjerio ju je da moramo biti ovdje. Očito joj je dodijavao dok nije
popustila.«
»To se zove uvjeravanje, a ne dodijavanje«, rekao je Adrian. Lissa se
ponovno nasmijala.
Progonile su me vlastite riječi o kraljici. Tko je ona? Samo još jedna iz
obitelji Ivaškov. Ima ih na stotine. I zbilja je tako. Pogledala sam Adriana.
»U koliko ste bliskom rodu?« Lissa mi je poslala odgovor.
»Ona je tvoja teta?«
»Prateta. A ja sam joj omiljeni pranećak. U redu, ja samo joj jedini
pranećak, ali to nije važno. I dalje bih joj bio omiljeni«, rekao je.
»Nevjerojatno«, rekao je Christian.
»Slažem se«, dodala sam.
»Nitko od vas me ne cijeni. Zašto je tako teško povjerovati da mogu dati
svoj doprinos u ovim mračnim vremenima?«
Adrian je ustao. Htio je zvučati ogorčeno, ali je smiješak na njegovu licu
dao naslutiti da ga sve ovo prilično zabavlja.
»Moje cigarete i ja izlazimo. One me barem poštuju.«
Čim je izišao, Christian je upitao Lissu:
»Jesi li se opijala s njim?«
»Nisam pijana. Popila sam samo dva pića«, odgovorila je. »Otkad si ti
tako konzervativan?«
»Otkad Adrian loše utječe na tebe.«
»Ma daj! Pomogao nam je da dođemo ovamo. Nitko drugi to nije mogao
učiniti. Nije morao, ali jest. A ti i Rose tu sjedite i ponašate se kao da je
on najgora osoba na svijetu.«
To nije bilo posve točno. Ja sam uglavnom samo sjedila kao da me netko
udario u glavu, još sam bila u šoku i nisam mogla reagirati.
»Da, i siguran sam da je to učinio jer ima veliko srce«, promrmljao je
Christian.
»Zašto bi to inače učinio?«
»Oh, baš se pitam.«
Lissa je razrogačila oči.
»Misliš da je to učinio zbog mene? Misliš da ima nečega među nama?«
»Vas dvoje zajedno pijete, zajedno vježbate, rabite magiju i zajedno
sudjelujete na događanjima gdje se okuplja elita. Što bi ti pomislila?«
96
Mia i Eddie izgledali su kao da bi radije bili negdje drugdje. Počela sam
dijeliti njihove osjećaje.
Lissa je izgarala od bijesa koji me pogodio poput vala vrućine. Bila je
ogorčena. Njezina srdžba nije čak ni bila toliko povezana s Adrianom.
Više ju je uzrujala pomisao da Christian nema povjerenja u nju. A što se
njega tiče, nije mi bila potrebna psihička povezanost da bih razumjela
kako se on osjeća. Nije bio ljubomoran samo zbog toga što se ona družila
s Adrianom. Christian je bio ljubomoran jer je Adrian toliko utjecajan da
je mogao za nju ovo izvesti. Bilo je točno kako su to opisali Jesse i Ralf:
dobre veze mogle su otvoriti prava vrata, veze koje Christian nije imao.
Koljenom sam udarila Christiana u nogu nadajući se da će shvatiti kako bi
trebao prestati pričati prije negoli se situacija dodatno pogorša. Lissa je
bila sve ljuća, što se pomiješalo s nelagodom kad je počela sumnjati u
sebe i pitati se je li se počela previše zbližavati s Adrianom. Cijela je stvar
bila smiješna.
»Christiane, za ime božje. Ako je to Adrian učinio zbog nekoga, onda je
to učinio zbog mene i zbog svoje lude opsesije. Nedavno se hvalio da
može to izvesti, a ja mu nisam povjerovala.« Okrenula sam se Lissi.
Trebala se smiriti i odagnati mračne osjećaje koji bi joj mogli prouzročiti
puno nevolja ukoliko se otmu kontroli. »Liss, možda nisi naroljana, ali
moraš uzeti sat predaha prije nego što nastaviš s ovim razgovorom. Reći
ćeš nešto glupo kao i Christian, a ja ću kasnije morati sređivati situaciju...
kao i uvijek.«
Uzrujala sam se pa sam očekivala da će mi netko predbaciti kako samo
kukam. Ali, Lissa se smirila i osmjehnula se Christianu.
»Da, definitivno bismo trebali kasnije razgovarati o ovome. Danas se
svašta dogodilo.«
Isprva je oklijevao, a potom kimnuo.
»Da. Oprosti što sam te napao.«
Uzvratio joj je osmijeh i nesporazum je izglađen.
»Onda«, upitala je Lissa Miju, »koga si ovdje upoznala?«
Zapanjeno sam zurila u njih, ali to nitko nije primijetio. Izmirila sam ih, a
nitko mi nije zahvalio. Čak ni: Hvala ti, Rose, što si nam ukazala na to
koliko smo se idiotski ponašali. Kao da nije dovoljno što iz dana u dan
moram trpjeti njihovu romansu, pri čemu nikoga ne zanima kako se ja
osjećam. Sada spašavam njihovu vezu, a oni to ne primjećuju.
»Vraćam se odmah«, rekla sam i prekinula Mijino opisivanje ovdašnjih
tinejdžera. Bojala sam se da ću, ostanem li samo još trenutak, reći nešto
zbog čega ću požaliti ili da ću razbiti stolicu. Odakle li se pojavio taj
bijes? Izišla sam u nadi da će me hladan zrak malo primiriti. Umjesto
toga, nagutala sam se dima s mirisom klinčića.
97
»Ne počinji o pušenju«, upozorio me Adrian. Bio je naslonjen na zid od
opeke. »Nisi morala izići. Znala si da sam ovdje.«
»Zapravo, ovdje sam upravo zbog toga. U redu, zbog toga i zato što sam
imala osjećaj da ću poludjeti ostanem li unutra još koju minutu.«
Nakrivio je glavu kako bi me pogledao. Podigao je obrve.
»Ne šališ se, zar ne? Što se dogodilo? Bila si dobro prije nekoliko
minuta.« Prišla sam mu bliže.
»Ne znam. Bila sam dobro. A onda su se Christian i Lissa upustili u glupu
svađu zbog tebe. Bilo je čudno. Oni su bili ti koji su se ljutili, a onda sam
se ja naljutila više nego njih dvoje.«
»Čekaj. Svađali su se zbog mene?«
»Da. Upravo sam to rekla. Zar nisi čuo?«
»Hej, ne otresaj se na mene. Nisam ti ništa učinio.« Prekrižila sam ruke na
grudima.
»Christian je ljubomoran jer se toliko družiš s Lissom.«
»Učimo o duhu«, rekao je Adrian. »I on je dobrodošao.«
»Da, pa, nitko nije rekao da je ljubav razumna. Kad je vidio da se zajedno
vraćate, poludio je. A onda se uzrujao jer si kod kraljice povukao vezu
zbog Lisse.«
»Nisam to učinio zbog nje. Učinio sam to za sve vas, a osobito za tebe.«
Zastala sam pred njim.
»Nisam ti vjerovala. Nisam vjerovala da to možeš.« Nacerio se.
»Pretpostavljam da si ipak trebala slušati o povijesti moje obitelji u
onome snu.«
»Pretpostavljam. Samo, mislila sam...«
Nisam mogla dovršiti rečenicu. Mislila sam da će Dimitri biti taj koji će
se iskazati zbog mene, onaj koji je, unatoč onome što je rekao, mogao sve
ostvariti. Ali nije.
»Što si mislila?« ustrajao je Adrian.
»Ništa.« Uz puno truda uspjela sam izgovoriti: »Hvala ti što si nam
pomogao.«
»O, moj bože«, rekao je. »Lijepa riječ od Rose Hathaway. Mogu umrijeti
kao sretan čovjek.«
»Što želiš reći? Da sam inače nezahvalna kuja?« Samo me pogledao.
»Hej! To nije cool.«
»Možda se možeš iskupiti zagrljajem.« Samo sam ga gledala. »Malim?«
preklinjao me. Uzdahnula sam, prišla mu i zagrlila ga jednom rukom.
Glavu sam lagano naslonila na njegovu ruku.
»Hvala ti, Adriane.«
Ostali smo tako na tren. Nisam osjetila nikakav ludi elektricitet ili
povezanost kao s Dimitrijem, ali moram priznati da je Lissa u nečemu bila
98
u pravu. Adrian je ponekad bio bahati davež, ali zbilja nije bio gad
kakvim sam ga često prikazivala.
Vrata su se otvorila i ukazali su se Lissa i ostali. Razumljivo, izgledali su
iznenađeno, ali ja nisam marila. Uostalom, svi su ionako vjerojatno mislili
da s Adrianom očekujem dijete pa zašto bi to bilo bitno ? Povukla sam se.
»Krenuli ste nekamo?« upitala sam.
»Da, Mia ima važnijeg posla nego družiti se s nama«, našalio se Christian.
»Hej, samo sam rekla ocu da ću se naći s njim. Vidimo se prije nego što
odem.« Pošla je, ali se potom naglo okrenula. »Bože, tako sam
rastresena.« Posegnula je u džep kaputa i dodala mi presavijen komad
papira. »Ovo je dijelom razlog zašto sam vas danas potražila. Jedan od
dvorskih činovnika htio je da ti ovo predam.«
»Hvala«, rekla sam zbunjeno. Otišla je naći se s tatom, a mi smo krenuli u
svoje sobe. Usporila sam kad sam otvorila poruku pitajući se tko bi to
ovdje mogao pokušati stupiti u kontakt sa mnom.
Rose!
Bilo mi je jako drago kad sam čuo da si stigla. Uvjeren sam da će zbog
toga sutrašnja parnica biti još zabavnija. Već me neko vrijeme zanima
kako je Vasilisa, a tvoje me ljubavne eskapade uvijek vesele. Ne mogu
dočekati da ih sutra na sudu podijelim sa svima.
Srdačno,
V.D.
»Od koga je?« upitao me Eddie prilazeći mi straga. Žurno sam presavila
papir i gurnula ga u džep.
»Ni od koga«, odgovorila sam. Zbilja ni od koga.
V.D. Viktor Daškov.
Trinaesto poglavlje
Kad smo se vratili u svoje sobe, izmislila sam ispriku i rekla Lissi da
moram obaviti neke čuvarske dužnosti. Nestrpljivo je željela izgladiti
raniji nesporazum s Christianom, što je vjerojatno uključivalo
razodijevanje i nije postavljala pitanja. U sobi sam imala telefon pa sam
nakon poziva operateru doznala u kojoj je sobi Dimitri.
Ugledavši me na vratima, iznenadio se i pomalo zabrinuo. Posljednji put
kad se to dogodilo bila sam pod utjecajem Viktorovih čini požude i bila
sam prilično... agresivna.
»Moramo razgovarati«, rekla sam.
Pustio me, a ja sam mu odmah pružila poruku.
»V. D....«
99
»Da, znam«, rekao je Dimitri. Vratio mi ju je. »Viktor Daškov.«
»Što ćemo? Hoću reći, razgovarali smo o ovome, ali sada on zbilja kaže
da će nas odati.«
Dimitri nije odgovorio, a ja sam znala da proučava situaciju sa svih strana
kao da je riječ o borbi. Naposljetku je izvukao mobitel. To je bilo osjetno
više cool nego ovisiti o telefonu iz sobe.
»Daj mi minutu.«
Htjela sam sjesti na njegov krevet, ali sam zaključila da je to opasno,
stoga sam sjela na kauč. Nisam znala koga zove, ali razgovarao je s nekim
na ruskom.
»Što se događa?« upitala sam kad je završio.
»Uskoro ćeš doznati. Zasad moramo čekati.«
»Super. Moja omiljena razbibriga.«
Dovukao je naslonjač i sjeo nasuprot meni. Djelovao je premaleno za
osobu njegove visine, ali, kao i uvijek, uspio se šarmantno smjestiti. Iza
mene nalazio se jedan od onih vestern romana koje je uvijek nosio sa
sobom. Uzela sam ga razmišljajući o tome kako je usamljen. Čak i sada, u
Palači, odlučio je ostati u sobi.
»Zašto ovo čitaš?«
»Neki čitaju iz zabave«, primijetio je.
»Hej, ovo je bilo nisko. Uostalom, ja čitam. Čitam knjige pomoću kojih
mogu riješiti tajne što prijete životu i razumu moje najbolje prijateljice.
Mislim da čitanjem priča o kaubojima nećeš spasiti svijet, što ja činim.«
Istrgnuo mi je iz ruke knjigu i počeo zamišljeno listati, manje napeta
izraza lica nego inače.
»Kao svaka knjiga, ovo je bijeg. Usto, ima nešto... mmm. Ne znam. Nešto
privlačno na Starom zapadu. Tamo ne postoje. Svatko živi držeći se
vlastitih zakona. Da bi provodio pravdu, ne moraš biti sputan tuđim
idejama o tome što je dobro, a što zlo.«
»Čekaj«, nasmiješila sam se. »Mislila sam da sam ja ona koja želi kršiti
pravila.«
»Nisam rekao da to želim. Samo da shvaćam koliko je to privlačno.«
»Ne možeš mene prevariti, druže. Želiš nataknuti kaubojski šešir i
obuzdati pljačkaše banaka.«
»Nemam vremena za to. Imam dovoljno problema nastojeći obuzdati
tebe.«
Osmjehnula sam se. Odjednom me ovo podsjetilo na zajedničko čišćenje
crkve ili barem na dio prije svađe. Ležerno. Ugodno. Zapravo, podsjetilo
me na stare dane kada smo počeli zajedno trenirati, puno prije nego što se
sve zakompliciralo. U redu... sve je uvijek bilo komplicirano, ali neko je
vrijeme bilo manje komplicirano. Rastužila sam se. Voljela bih ponovno
100
proživjeti te dane. Tada nije bilo Viktora Daškova, moje ruke nisu bile
okrvavljene.
»Žao mi je«, rekao je Dimitri iznenada.
»Zašto? Što čitaš jeftine romane?«
»Što nisam bio u stanju omogućiti vam da dođete. Osjećam da sam te
iznevjerio.«
Uočila sam trunku sumnje na njegovu licu, kao da se bojao da je napravio
nepopravljivu štetu. Uopće nisam bila spremna na ispriku. Na trenutak
sam pomislila da je kao i Christian možda ljubomoran na Adrianov
utjecaj. Onda sam shvatila da je ovo nešto potpuno drukčije. Gnjavila sam
Dimitrija jer sam bila uvjerena da on može sve. Negdje duboko u sebi i on
je bio uvjeren u to, barem kad sam ja u pitanju. Nije mi htio ništa
uskratiti. Moje prijašnje neraspoloženje davno je nestalo, a ja sam se
iznenada počela osjećati iscrpljeno. I glupo.
»Nisi«, rekla sam mu. »Ponašala sam se kao derište. Nikada me prije nisi
iznevjerio. A ni sada me nisi iznevjerio.«
Od njegova zahvalna pogleda osjećala sam se kao da imam krila. Da je
prošao još koji trenutak, sigurna sam da bi rekao nešto tako slatko da bih
poletjela. Ali, zazvonio je njegov mobitel.
Obavio je još jedan razgovor na ruskom, a potom ustao.
»U redu, hajdemo.«
»Kamo?«
»Posjetiti Viktora Daškova.«
Ispalo je da Dimitri ima prijatelja koji ima prijatelja, stoga smo unatoč
najboljem osiguranju u morojskome svijetu nekako uspjeli doći do
dvorske tamnice.
»Zašto ovo radimo?« prošaptala sam dok smo se hodnikom spuštali
prema Viktorovoj ćeliji. Najiskrenije sam se nadala kamenim zidovima i
bakljama, ali ovo je mjesto bilo vrlo moderno i funkcionalno, s
mramornim podom i strogim bijelim zidovima. Ali barem nije bilo
prozora. »Misliš da ga možemo odgovoriti?«
Dimitri je odmahnuo glavom.
»Da nam se Viktor htio osvetiti, jednostavno bi to učinio bez upozorenja.
On nikada ne djeluje bez posebnog razloga. Činjenica da ti je prvo rekao
što namjerava ukazuje na to da nešto želi, a sada ćemo otkriti što.«
Došli smo do Viktorove ćelije. Trenutačno je bio jedini zatvorenik. Kao i
preostali dio objekta, njegova soba podsjećala me na bolnicu. Sve je bilo
čisto, svijedo, sterilno... i ogoljelo. Bilo je to mjesto u kojem čovjeka
apsolutno ništa nije poticalo ili mu odvlačilo pozornost, što bi mene
izludilo u roku jednoga sata. Ćelija je imala srebrne šipke za koje se činilo
da ih je iznimno teško slomiti, a to je bilo najvažnije.
MIN@
101
Viktor je sjedio na stolici i besposleno proučavao svoje nokte. Prošla su
tri mjeseca od našeg posljednjeg susreta, a kad sam ga ponovno vidjela,
prošla me jeza. Na površinu su izbili osjećaji za koje nisam ni znala da su
skriveni u meni.
Jedna od najgorih stvari bila je vidjeti ga tako zdrava i mladolika. To je
zdravlje stekao mučeći Lissu i ja sam ga mrzila zbog toga. Da je njegova
bolest išla svojim prirodnim tokom, sada bi vjerojatno već bio mrtav.
Kosa mu je opet postajala crna, zadržavši samo lagan srebrni sjaj. Bio je u
četrdesetima i imao je kraljevsko, gotovo zgodno lice. Kad smo prišli,
podigao je pogled. Oči boje blijedoga žada, baš kao i Lissine, susrele su
moje. Povijest obitelji Dragomir i Daškov često se isprepletala i bilo je
čudno vidjeti tu boju očiju kod nekoga drugog. Lice mu je ozario osmijeh.
»Oh, bože. Ovo je prava poslastica. Ljupka Rosemarie gotovo je odrasla.«
Pogledom je ošinuo Dimitrija. »Naravno, neki te tako tretiraju već duže
vrijeme.«
Licem sam dotakla šipke.
»Prestani se zajebavati s nama, ništarijo. Što hoćeš?«
Dimitri je nježno stavio ruku na moje rame i povukao me.
»Polako, Rose.« Duboko sam udahnula, a potom polako uzmaknula.
Viktor se uspravio na svojoj stolici i nasmijao se.
»Ni nakon toliko vremena tvoje se mladunče nije naučilo kontrolirati. No,
možda nikad nisi ni želio da to nauči.«
»Nisi ovdje da bi nas zadirkivao«, rekao je Dimitri smireno. »Htio si
namamiti Rose, a sada nam moraš reći zašto.«
»Mora li uvijek postojati nekakav pakleni razlog? Samo sam htio vidjeti
kako je, a nešto mi govori da sutra nećemo biti u prilici voditi prijateljske
razgovore.« Na licu mu je i dalje titrao onaj iritantni osmijeh, a ja sam
zaključila da ima sreće što je iza rešetaka i izvan mojega dosega.
»Ni sada nećemo voditi prijateljske razgovore«, zarežala sam.
»Misliš da se šalim, ali to nije točno. Ja zbilja želim čuti kako si. Uvijek si
me fascinirala, Rosemarie. Ti si jedina od sjenke poljubljena za koju
znamo. I prije sam ti govorio da se iz toga ne možeš izvući netaknuta.
Nema šanse da se tiho utopiš u uniformiranu rutinu akademskog života.
Ljudima poput tebe nije suđeno da se uklope.«
»Nisam ti ja znanstveni eksperiment.«
Ponašao se kao da ništa nisam rekla.
»Kakav je to osjećaj ? Što si primijetila?«
»Nemamo vremena za ovo. Ako ne prijedeš na stvar«, upozorio ga je
Dimitri, »odlazimo«.
Nije mi bilo jasno kako Dimitri može biti tako smiren. Nagnula sam se
naprijed i Viktoru uputila svoj najhladniji smiješak.
102
»Nema šanse da te sutra puste. Nadam se da ćeš uživati u zatvoru. Kladim
se da će biti super kad se opet razboliš, a hoćeš, znaš to.«
Viktor me staloženo promatrao, a imao je pogled zbog kojeg sam ga htjela
udaviti.
»Sve umire, Rose. Dobro, osim tebe, pretpostavljam. Ili si ti možda već
mrtva. Ne znam. Oni koji posjete svijet mrtvih vjerojatno se nikada ne
mogu posve osloboditi povezanosti s njima.«
Sarkastičan odgovor bio mi je na vrhu jezika, ali nešto me spriječilo. Oni
koji posjete svijet mrtvih. Što ako mi se Mason nije priviđao jer sam luda
ili zato što se želi osvetiti. Što ako je u meni nešto što me sada povezuje s
Masonom, nešto što se dogodilo kad sam umrla i vratila se. Viktor je prvi
objasnio što znači biti od sjenke poljubljena. Pitala sam se ima li on
odgovore na moja pitanja. Moje me lice sigurno odalo jer me Viktor
upitno pogledao.
»Da? Želiš nešto reći?«
Bilo mi je mrsko išta ga pitati. Povraćalo mi se od toga. Progutala sam
ponos i upitala ga:
»Što je svijet mrtvih? Raj ili pakao?«
»Nijedno«, odgovorio je.
»Što tamo živi?« uzviknula sam. »Duhovi? Hoću li se vratiti tamo? Izlazi
li nešto iz njega?«
Viktor je uživao u tome što sam mu se morala obratiti za informacije,
točno onako kako sam se i bojala da hoće. Vidjela sam kako se sve više
smijulji.
»Pa, očito je nešto izišlo odanle s obzirom na to da si tu pred nama.«
»Želi te namamiti«, rekao je Dimitri. »Pusti ga.«
Viktor ga je kratko pogledao.
»Pomažem joj.« Okrenuo se prema meni. »Hoćeš iskreno? Ne znam puno
o tome. Ti si ona koja je bila tamo, Rose, a ne ja. Ne još. Jednom ćeš
vjerojatno ti biti ta koja će me podučavati. Uvjeren sam da što više smrti
šiješ, to joj se više približavaš.«
»Dosta«, rekao je Dimitri odrješito. »Odlazimo.«
»Čekajte, čekajte«, rekao je Viktor ugodnim glasom. »Niste mi još ništa
rekli o Vasilisi.«
Ponovno sam mu prišla.
»Ne približavaj joj se. Ona nema veze s ovim.«
Viktor me strogo pogledao.
»S obzirom na to da sam zatvoren ovdje, nemam izbora, draga, ne mogu
joj prići. A ti griješiš... Vasilisa ima veze sa svime.«
103
»To je to«, rekla sam shvaćajući iznenada. »Zato si poslao onu poruku.
Htio si da dođem kako bi doznao štogod o njoj, a znao si da nema šanse
da ona osobno dođe razgovarati s tobom. Nisi je imao čime ucjenjivati.«
» Ucjena je ružna riječ.«
»Nema šanse da je vidiš, barem ne izvan sudnice. Nikada te neće iscijeliti.
Rekla sam ti: ponovno ćeš se razboljeti i umrijet ćeš. Ti ćeš meni slati
razglednice s drugoga svijeta.«
»Misliš da je o tome ovdje riječ? Misliš da su moje potrebe tako tričave?«
Iz njegovih zelenih očiju nestalo je podrugivanja i zamijenio ga je
grozničav, gotovo fanatičan pogled. Stisnuo je usnice te mu se koža oko
usta lagano naborala i ja sam primijetila da je izgubio nekoliko kilograma
od našega posljednjeg susreta. Možda mu je zatvor padao teže nego što
sam mislila. »Sve si zaboravila... zašto sam učinio sve ono. Toliko si bila
zaglibila u vlastitu kratkovidnost, da od drveća nisi vidjela šumu koju sam
ja gledao.«
Razbijala sam glavu prisjećajući se onoga što se dogodilo prošle jeseni.
Bio je u pravu. Usredotočila sam se na zlo koje je nanio Lissi i meni
osobno. Zaboravila sam ostale razgovore i njegova luda objašnjenja
velikoga plana.
»Htio si dići revoluciju, još uvijek to želiš. To je ludo. Neće se dogoditi«,
rekla sam.
»Već se događa. Zar misliš da ne znam što se vani događa? I dalje imam
veze. Ljudi su potkupljivi, što misliš kako sam ti uspio poslati onu
poruku? Znam za nemire, znam za pokret Natashe Ozera koja želi da se
moroji bore zajedno s čuvarima. Nju podržavaš, a mene klevećeš,
Rosemarie, ali ja sam se prošle jeseni zalagao za istu stvar. Pa ipak, čini
mi se da na nju ne gledaš na isti način.«
»Tasha Ozera bori se za svoje ideale malo drukčije nego ti«, primijetio je
Dimitri.
»I zato ništa ne postiže«, odbrusio je Viktor. »Tatianu i njezino vijeće
sputavaju stoljeća arhaične tradicije. Ništa se neće promijeniti sve dok
nama upravlja takva vlast. Nikada se nećemo naučiti boriti. Moroji koji ne
pripadaju plemstvu nikada neće dobiti pravo glasa. Dhampire poput vas
nikada neće prestati slati u borbu.«
»To je ono čemu smo posvetili život«, rekao je Dimitri. Osjetila sam da
postaje sve napetiji. Možda se umije bolje kontrolirati, ali znala sam da se
živcira jednako kao i ja.
»I to je ono zbog čega naposljetku izgubite život. Porobljeni ste, a da toga
uopće niste svjesni. A čemu? Zašto nas štitite?«
»Zato što... vas trebamo«, promucala sam, »kako bi opstala naša rasa.«
»Ne morate zbog toga hrliti u bitku. Nije baš tako teško praviti djecu.«
104
Zanemarila sam njegovu dosjetku.
»I zato što su moroji... moroji i njihova magija su jako važni. Mogu
učiniti nevjerojatne stvari.«
Viktor je od očaja digao ruke.
»Nekada smo radili nevjerojatne stvari. Ljudska bića štovala su nas kao
božanstva, ali s vremenom smo se ulijenili. S razvojem tehnologije naša je
magija zastarjela. Sve što sada izvodimo su salonski trikovi.«
»Ako već imaš toliko zamisli«, rekao je Dimitri s opasnim sjajem u
svojim tamnim očima, »učini nešto korisno u zatvoru i napiši manifest.«
»I kakve to uopće veze ima s Lissom?« upitala sam.
»Jer je Vasilisa nositeljica promjena.«
Promatrala sam ga u nevjerici.
»Misliš da će ona povesti tvoju revoluciju?«
»Pa, radije bih da je ja povedem... jednom. Ali, neovisno o tome, mislim
da će ona sudjelovati u tome. Čuo sam i o njoj. Ona je zvijezda u usponu.
Naravno, još uvijek je mlada, ali ljudi primjećuju. Znaš, nisu svi
pripadnici plemstva stvoreni jednaki. Simbol Dragomira je zmaj, kralj
zvijeri. Isto tako, njihova je krv uvijek bila moćna. Zato su neprestano na
meti strigoja. Ne bi bila mala stvar kad bi se neki od Dragomira vratio na
vlast, pogotovo ako je moćan poput nje. Iz izvješća sam stekao dojam da
je ovladala svojom magijom. Ako je to tako, ne možemo ni slutiti što
može učiniti sa svojim darom. Ona privlači ljude ne ulažući u to gotovo
nimalo truda. A kad pokuša utjecati na njih... pa, učinit će sve što im
kaže.« Dok je govorio, oči su mu bile širom otvorene, a s lica su mu se
moglo iščitati divljenje i sreća dok je zamišljao kako Lissa živi njegove
snove.
»Nevjerojatno«, rekla sam. »Prvo si je htio sakriti od svih kako bi te
održavala na životu. Sada želiš da ode u svijet i rabi kompulziju kako bi
ostvarila tvoj bolesni plan.«
»Rekao sam ti da je ona sila koja će uzrokovati promjene. A kao što si ti
jedina od sjenke poljubljena, tako je i ona jedina od svoje vrste za koju
znamo. Zbog toga je opasna... i vrlo vrijedna.«
Ovo je zanimljivo. Viktor ipak ne zna sve. Nije znao da i Adrian može
rabiti moć duha.
»Lissa to nikada neće učiniti«, rekla sam. »Neće zlorabiti svoje moći.«
»A Viktor neće reći ništa o nama«, rekao je Dimitri i povukao me za ruku.
»Postigao je svoj cilj. Dovukao nas je ovamo jer je htio doznati štogod o
Lissi.«
»Nije puno toga doznao«, rekla sam.
»Iznenadila bi se«, rekao je Viktor. Osmjehnuo se Dimitriju. »Zašto si
tako siguran da svijetu neću odati vaše romantične tajne?«
105
»Jer te to neće spasiti od zatvora. A ako uništiš Rose, uništit ćeš i
najmanju šansu da ti Lissa pomogne ostvariti tvoj izopačeni plan.« Viktor
se lagano lecnuo, Dimitri je bio u pravu. Dimitri se približio šipkama kao
i ja maloprije. Mislila sam da je moj glas strašan, ali kad je on nastavio
govoriti, shvatila sam da nije ni približno tako. »Sve će ionako biti
besmisleno jer u zatvoru nećeš živjeti dovoljno dugo da provedeš svoje
velike planove. Nisi ti jedini koji ima veze.«
Na trenutak sam ostala bez daha. Dimitri je unio toliko toga u moj život:
ljubav, utjehu i poduku. Ponekad bih se toliko navikla na njega da sam
zaboravljala koliko može biti opasan. Osjetila sam trnce dok je onako
visok i prijeteći promatrao Viktora. Prisjetila sam se kako su, kad sam tek
došla na Akademiju, govorili da je Dimitri božanstvo. U ovom je trenutku
upravo tako i izgledao.
Ako se Viktor i prepao Dimitrijevih prijetnji, to nije pokazao. Njegove
zelene oči boje žada promatrale su nas.
»Vas dvoje ste par proizišao iz snova. Ili iz sličnoga mjesta.«
»Vidimo se na sudu«, rekla sam.
Dimitri i ja smo otišli. Dok smo izlazili, dežurnom je čuvaru uputio
nekoliko riječi na ruskom. Sudeći po njihovu ponašanju, pretpostavljam
da mu se zahvaljivao.
Izišli smo i prešli preko prostrane, lijepe površine nalik parkiralištu kako
bismo se vratili u sobe. Prestala je susnježica koja je sve, i građevine i
stabla, presvukla slojem leda. Kao da je svijet načinjen od stakla.
Pogledala sam Dimitrija. Gledao je ravno pred sebe. Budući da smo
hodali, nisam bila potpuno sigurna, ali kladila bih se da se tresao.
»Jesi li dobro?« upitala sam.
»Jesam.«
»Sigurno?«
»Dobro sam koliko mogu biti.«
»Misliš da će svima reći za nas?«
»Neće.«
Neko smo vrijeme hodali u tišini. Naposljetku sam mu postavila pitanje
koje me izjedalo.
»Jesi li mislio ozbiljno... ako nas Viktor oda... ti...« Nisam uspjela završiti
rečenicu. Nisam se mogla prisiliti i reći ubit ćeš ga.
»Nemam utjecaja među gornjim slojevima morojskoga plemstva, ali
imam dosta utjecaja medu čuvarima koji obavljaju prljave poslove u
našem svijetu.«
»Nisi mi odgovorio na pitanje. Bi li to zbilja učinio?«
»Učinio bih puno toga da te zaštitim, Roza.«
106
Srce mi je tuklo kao ludo. Zvao me »Roza« samo kad je bio osobito
srdačan prema meni.
»Tako me baš i ne bi štitio. Počinio bi hladnokrvno ubojstvo. Ti ne radiš
takve stvari«, rekla sam mu. »Osveta je više u mom stilu. Ja ću ga morati
ubiti.«
Samo sam se šalila, ali on to nije smatrao smiješnim.
»Nemoj tako govoriti. Uostalom, nije bitno. Viktor neće reći ništa.«
Kad smo ušli, ostavio me i otišao u svoju sobu. Dok sam otvarala vrata
svoje sobe, pojavila se Lissa.
»Tu si. Što se dogodilo? Propustila si večeru.«
Potpuno sam zaboravila.
»Oprosti... zanijela sam se obavljajući neke čuvarske dužnosti. Duga
priča.«
Presvukla se za večeru. Kosa joj je i dalje bila podignuta, ali je sada nosila
usku haljinu od srebrne sirove svile. Bila je prekrasna. Izgledala ja
kraljevski. Prisjetila sam se Viktorovih riječi i upitala se može li ona
uistinu biti sila koje će pokrenuti promjene kako on tvrdi. Dok ovako
izgleda, mogu zamisliti kako je ljudi svugdje slijede, tako glamuroznu i
pribranu. Ja bih je definitivno slijedila. Bila sam pristrana.
»Zašto me tako gledaš?« upitala me smiješeći se.
Nisam joj mogla reći da sam upravo vidjela čovjeka koji ju je najviše
plašio. Nisam joj mogla reći da sam joj, dok je uživala punim plućima,
čuvala leđa iz sjene, kako ću to uvijek činiti. Umjesto toga uzvratila sam
joj osmijeh.
»Sviđa mi se tvoja haljina.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 7:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Četrnaesto poglavlje
Pola sata prije nego što je trebala zazvoniti budilica, netko je pokucao na
moja vrata. Pretpostavila sam da je to Lissa, ali preko naše veze shvatila
sam da ona još spava. Zbunjeno sam se iskoprcala iz kreveta i otvorila
vrata. Morojska djevojka koju nisam prepoznala predala mi je smotanu
odjeću sa zakvačenom porukom. Upitala sam se trebam li joj dati
napojnicu ili slično, ali otišla je prebrzo da bih stigla reagirati.
Sjela sam na krevet i raširila odjeću. Crne hlače, bijela bluza i crna jakna.
Isti komplet kakav su ovdje nosili ostali čuvari. Opa! Postat ću dio njih.
Licem mi je lagano zatitrao osmijeh. Otvorila sam poruku. Bio je to
Dimitrijev rukopis. Podigni kosu.
I dalje sam se smiješila. Mnoge čuvarice šišale su kosu kako bi se vidjela
njihova obilježja molnija. Jednom sam nevoljko razmišljala o tome, a
107
Dimitri mi je rekao da to ne učinim. Sviđala mu se moja kosa i rekao mi
je da je nosim podignutu. Od načina na koji mi je to rekao tada su me
prošli trnci, baš kao i sada.
Nakon jednoga sata bila sam na putu prema sudnici s Lissom,
Christianom i Eddiejem. Netko je na brzinu složio crno-bijelu odoru za
Eddieja. Mislim da smo se oboje osjećali kao djeca koja se igraju
odijevajući odjeću svojih roditelja. Moja kratka jaknica i rastezljiva bluza
bile su prilično zgodne pa sam se pitala hoću li ih moći ponijeti sa sobom.
Sudnica se nalazila u velikoj, bogato ukrašenoj zgradi pokraj koje smo
prošli kad smo stigli. Dok smo prolazili njezinim hodnicima, primijetila
sam spoj staroga i novoga. Izvana su prevladavali lučni prozori i šiljasti
kameni tornjevi. Iznutra se nalazilo žarište moderne djelatnosti. Ljudi su
radili u uredima s ravnim ekranima. Na gornje katove vodila su dizala.
Unatoč tome, uočila sam i nekoliko antikviteta. Skulpture na postoljima.
Velike klasične lustere u hodnicima.
U samoj sudnici bile su zidne slikanje koje su se pružale od poda do
stropa, a pred prostorijom su na zidovima visjeli amblemi svih plemićkih
obitelji. Dok smo ulazili, Lissin je pogled pao na zmaja obitelji Dragomir.
Kralj zvijeri. Dok je promatrala amblem, preplavili su je oprečni osjećaji.
Osjetila je svu težinu činjenice da je ostala jedina koja može nastaviti
svoju lozu. Ponos što pripada toj obitelji. Strah da neće biti dovoljno
dobra da živi dostojna svoga imena. Lagano sam je gurnula laktom i
ponukala je da nastavi prema našim mjestima.
Sjedeća je mjesta po sredini prostorije razdvajao prolaz. Sjeli smo
naprijed zdesna. Nedostajalo je još nekoliko minuta do početka suđenja,
ali prostorija još nije bila puna. Pretpostavila sam kako se to neće ni
promijeniti s obzirom na to da se sve što se ticalo Viktora držalo u
tajnosti. Sprijeda je sjedila sutkinja, ali nije bilo porote. Uzdignuto sjedalo
u jednom dijelu prostorije označavalo je mjesto na koje će, kada dođe,
sjesti kraljica. Ona će donijeti konačnu odluku. Tako je to išlo u
slučajevima u kojima su zločin počinili pripadnici plemstva.
Pokazala sam ga Lissi.
»Nadajmo se da je protiv njega. Čini se da će odlučivati samo ona.«
Lissa se namrštila.
»Neobično je kad nema porote.«
»To je zato što smo previše vremena proveli s ljudskim bićima.«
Nasmijala se.
»Možda. Ne znam. Čini mi se da se tako ostavlja puno mjesta
potkupljivosti.«
»Da. Ali ovdje se radi o Viktoru.«
108
Nekoliko trenutaka poslije u sudnicu je ušao princ Viktor Daškov glavom
i bradom. Odnosno, ušao je Viktor Daškov. Oduzeli su mu titulu kad su
ga zatvorili. Prešla je na sljedećeg najstarijeg člana obitelji Daškov.
Lissu je presjekao strah, a ono malo boje što je imala na obrazima
potpuno je nestalo. S tim je strahom bio pomiješan i jedan neočekivan
osjećaj: žaljenje. Prije otmice Viktor joj je bio poput ujaka. Uostalom,
tako mu se i obraćala. Voljela ga je, a on ju je izdao. Svoj sam dlan
položila na njezin.
»Polako«, promrmljala sam, »sve će biti u redu.«
Svojim stisnutim i prepredenim očima kružio je po sudnici kao da je na
zabavi. Pogled mu je bio jednako bezbrižan kao kada je razgovarao s
Dimitrijem i sa mnom. Osjetila sam kako mi se usne razvlače u preziran
osmijeh. Crvena izmaglica zamutila mi je vid i morala sam se zbilja
truditi kako bih izgledala vedro poput ostalih čuvara u prostoriji.
Naposljetku se usredotočio na Lissu, a ona se lecnula kad je ugledala onu
istu boju očiju kakvu su imali ona i ostali članovi njezine obitelji. Kad joj
je kimnuo u znak pozdrava, osjetila sam da gubim kontrolu. Prije nego što
sam uspjela reagirati, osjetila sam nove riječi u svom umu, Lissine riječi.
Diši, Rose. Samo diši. Činilo se da ćemo se morati oslanjati jedna na
drugu kako bismo ovo prebrodile. Sekundu kasnije Viktor se uputio
prema svome mjestu na lijevoj strani prostorije.
»Hvala ti«, rekla sam joj kad je otišao. »Kao da mi možeš čitati misli.«
»Ne«, rekla je nježno. »Jednostavno sam osjetila tvoju ruku.«
Pogledala sam svoju ruku na njezinoj. Položila sam je tamo kako bih je
utješila, a na kraju sam se toliko uzrujala da sam joj čvrsto stisnula prste.
»Jao«, rekla sam trgnuvši se i nadajući se da joj nisam slomila kosti.
»Oprosti.«
Nakon njega ušla je kraljica Tatiana, što mi je odvuklo pozornost i
pomoglo smiriti mračne osjećaje. Kad se pojavila, svi smo ustali i
kleknuli. Iako arhaičan, bio je to običaj kojeg su se moroji godinama
pridržavali. Nismo ustali sve dok ona nije sjela na svoje mjesto. Tada smo
i mi ostali smjeli sjesti.
Počelo je suđenje. Oni koji su svjedočili svemu u što je bio upleten Viktor
pojedinačno su opisivali događaje. Bili su to uglavnom čuvari koji su
slijedili Lissu nakon što ju je Viktor odveo i koji su sudjelovali u prepadu
na Viktorovo skrovište.
Posljednji je svjedočio Dimitri. Njegovo se svjedočenje na prvi pogled
nije razlikovalo od njihova. Svi su bili dio spasilačke ekipe, ali njegova je
priča počela nešto prije.
»Bio sam sa svojom učenicom, Rose Hathaway«, rekao je. »Ona je
povezana s princezom i prva je doista osjetila što se dogodilo.«
109
Viktorov odvjetnik, uopće nisam mogla zamisliti kako su ikoga natjerali
da ga zastupa, bacio je pogled na neke papire, a potom pogledao
Dimitrija.
»Na osnovu razvoja događaja izgleda da se izgubilo nešto vremena otkad
je ona za to doznala do trenutka kada ste uzbunili ostale.«
Dimitri je kimnuo. Njegova hladnokrvna maska bila je postojana.
»Nije mogla djelovati jer je gospodin Daškov na nju bacio čini zbog kojih
me je napala.« Zapanjilo me kako je ujednačeno izgovarao riječi. Izgleda
da čak ni odvjetnik nije ništa primijetio. Samo sam ja mogla vidjeti, ili je
to bilo samo zbog toga što sam ga ja poznavala, koliko ga boli što mora
lagati. Oh, htio nas je zaštititi, htio je zaštititi mene, i zato je to radio. Ali,
njega je ubijalo što mora lagati pod zakletvom. Dimitri nije savršen, bez
obzira na to što sam ja nekada mislila da jest, ali uvijek je nastojao biti
iskren. Danas nije mogao biti takav.
»Gospodin Daškov barata magijom zemlje. Neki koji rabe tu moć, a jaki
su i u kompulziji, mogu utjecati na naše osnovne nagone«, nastavio je
Dimitri. »U ovom je slučaju utjecao na njezinu ljutnju i nasilje kroz
određeni predmet.«
Začula sam zvuk sa svoje lijeve strane. Kao da se netko davi u vlastitome
smijehu. Sutkinja, starija, ali nemilosrdna morojka, bijesno je pogledala
Viktora.
»Gospodine Daškove, molim vas da poštujete ovaj sud.«
Ne skidajući osmijeh s lica, Viktor je mahnuo rukom u znak isprike.
»Jako mi je žao, časni sude i Vaše Veličanstvo. Nešto u svjedočenju
gospodina Belikova zagolicalo mi je maštu, to je sve. Neće se ponoviti.«
Zadržala sam dah očekujući Viktorov udarac. Ali nije ga zadao. Kad je
Dimitri završio, pozvali su Christiana. Njegovo je svjedočenje bilo kratko.
Bio je s Lissom kad su nju odveli, a njega onesvijestili. Sve što je mogao
bilo je identificirati nekoliko Viktorovih čuvara kao otmičare. Kad je
Christian sjeo, došao je red na mene.
Dok sam prilazila, nadala sam se da izgledam dovoljno smireno pred svim
tim očima... i pred Viktorom. Čak sam i skrenula sa svoje putanje kako ga
ne bih morala pogledati. Nakon što sam rekla svoje ime i položila
zakletvu da ću govoriti istinu, odjednom sam osjetila težinu onoga što je
sigurno i Dimitri iskusio. Obećala sam pred svim tim ljudima da ću biti
iskrena, ali spomenu li čini požude, istog ću trena početi lagati.
Moja je verzija bila prilično iskrena. Ponudila sam detalje o večeri prije
otmice, na primjer kako je Viktor postavio svoje izopačene zamke kako bi
testirao Lissu. U ostalim se detaljima moja priča slagala s onim što su
rekli Dimitri i ostali čuvari.
110
Već sam rekla da znam lagati. Dijela o »napadačkim« činima dotakla sam
se tako ležerno da nitko nije obratio pozornost. Osim Viktora. Iako sam
ga odbijala pogledati, nehotice sam ga okrznula pogledom kad sam
spomenula čini. Probadao me pogledom smijuljeći se. Njegova
samodopadnost nije proizlazila samo iz činjenice da zna da lažem. On je
znao istinu. Način na koji me promatrao govorio je da ima moć uništiti
Dimitrija i mene pred svim ovim ljudima bez obzira na Dimitrijeve
prijetnje. Sve vrijeme zadržala sam dovoljno miran izraz lica da bi se
Dimitri ponosio mnome. Ali u grudima mi je srce snažno tuklo.
Iako se činilo da traje cijelu vječnost, znala sam da svjedočim tek
nekoliko minuta. Kad sam završila, odahnula sam što me Viktor nije
izazvao. Došao je red na Lissu. Kao žrtva, prva je ponudila posve novo
viđenje događaja i svi su je pozorno slušali. Djelovala je hipnotizirajuće,
nitko nikada nije čuo ništa slično. Shvatila sam da Lissa nesvjesno koristi
svoju duhom izazvanu karizmu. Mislim da je proizlazila iz istog mjesta
kao i kompulzija. Ljudi su bili oduševljeni i suosjećajni. Dok je Lissa
opisivala mučenje kojem ju je Viktor podvrgnuo kako bi ga iscijelila,
uočila sam da su ljudi problijedjeli od šoka. Čak se i Tatianina strogost
mrvicu smekšala, iako nisam mogla odgonetnuti osjeća li žaljenje ili je
jednostavno iznenađena.
Najviše me zapanjilo kako je mirno Lissa uspjela ispripovjediti svoju
priču. Izvana je djelovala nepokolebljivo i prekrasno. Ali dok je
izgovarala riječi i precizno opisivala kako ju je mučio Viktorov sluga,
ponovno je proživljavala bol i užas koje je iskusila one noći. Taj je tip
rabio zrak i zabavljao se tim elementom povremeno joj ga uskraćujući
kako ne bi mogla disati, a povremeno je zatrpavajući njime tako da se
davila. Bilo je strašno, a ja sam sve to s njom iskusila. Zapravo, i sada,
dok je svjedočila o tim događajima, sve sam proživljavala s njom. Svaki
bolni detalj još uvijek je bio urezan u njezino sjećanje i bol nam se vraćala
poput jeke. Objema nam je laknulo kad je završila sa svjedočenjem.
Najzad je došao red na Viktora. Izraz njegova lica nikada ne bi dao
naslutiti da je na suđenju. Nije bio ljut ili gnjevan. Nije bio skrušen. Nije
preklinjao. Izgledao je kao da se svi samo družimo, kao da nema nikakva
razloga za zabrinutost. To me još više razbjesnilo.
Čak i kad je odgovarao, govorio je suvislo. Kad ga je tužiteljica upitala
zašto je to učinio, pogledao ju je kao da je luda.
»Pa, nisam imao izbora«, rekao je ugodnim glasom. »Umirao sam. Nitko
mi ne bi oprostio da sam otvoreno eksperimentirao s princezinim moćima.
Što biste vi učinili na mojemu mjestu?«
Odvjetnica je to zanemarila. Susprezala se pokazati gađenje.
»A držali ste nužnim i privoljeti vlastitu kćer da postane strigoj?«
111
Svi u sudnici uzvrpoljili su se. Jedna od najgorih stvari kod strigoja bila je
da se nitko ne rađa kao strigoj, strigojem se postaje. Strigoj je mogao
prisiliti ljudsko biće, dhampira ili moroja da se preobrazi u strigoja tako
što bi pio žrtvinu krv, a potom bi žrtvu nahranio strigojskom krvlju.
Pritom nije važno želi li to žrtva ili ne, a jednom kad postane strigoj, žrtva
izgubi svaku vezu s moralnom osobom kakva je nekad bila. Prihvaća
činjenicu da je postala čudovište i da mora ubijati kako bi preživjela.
Strigoji su preobražavali druge kad su smatrali da ta osoba može ojačati
njihov položaj. Ponekad su to činili iz čiste okrutnosti.
Drugi način preobrazbe u strigoja bio je da moroj dragovoljno odluči ubiti
osobu tijekom hranjenja i tako u sebi uništi svu magiju i život. To su
učinili Christianovi roditelji jer su htjeli postati besmrtni bez obzira na
cijenu. Viktorova kći Natalie to je učinila jer ju je on nagovorio. Kao
strigoj postala je brža i jača i mogla ga je osloboditi, a on je mislio da su
njegovi ciljevi vrijedni te žrtve.
Viktor ponovno nije pokazao kajanje. Njegov je odgovor bio jednostavan.
»Natalie je tako odlučila.«
»Možete li to reći za svakoga koga ste iskoristili da postignete svoj cilj?
Čuvar Belikov i gospođica Hathaway nisu imali pravo glasa u onome na
što ste ih prisilili.« Viktor se podsmjehnuo.
»Pa, ovisi o tome kako gledate na to. Ali, časni sude, budete li nakon
ovoga imali vremena, mogli biste razmisliti o istrazi slučaja silovanja
maloljetne osobe.«
Ukočila sam se. Učinio je to. Zbilja je to učinio. Očekivala sam da će se
svi u prostoriji okrenuti i uprijeti prstom u Dimitrija i mene. Ali, nitko nas
nije ni pogledao. Većina je preneraženo promatrala Viktora. Shvatila sam
da je Viktor točno znao da će se to dogoditi. Samo nas je htio mučiti, znao
je da ga nitko neće ozbiljno shvatiti. Lissini osjećaji potvrdili su mi to
kroz vezu. Mislila je da Viktor pokušava preusmjeriti pozornost sa sebe
izmišljajući priče o Dimitriju i meni. Užasnulo ju je što je spreman pasti
tako nisko.
I sutkinja se zgrozila te ukorila Viktora što skreće s teme. Dotad je već
obavljen veći dio ispitivanja. Odvjetnici su završili i sada je bio red na
kraljici da izrekne presudu. Ponovno mi je zastao dah dok sam se pitala
što će učiniti. Viktor nije zanijekao nijednu optužbu. Zahvaljujući
svjedočenju mojih prijatelja, dokazi su bili iznimno brojni, ali kako je čak
i Viktor istaknuo, pripadnici plemstva bili su jako potkupljivi. Ne bi bilo
čudno da kraljica odluči kako ne želi skandal zbog zatvaranja tako
poznate osobe. Čak i ako nitko ne dozna detalje, njegovo zatvaranje
pokrenut će glasine. Možda ne želi imati posla s time. A možda je Viktor i
nju potkupio.
112
Na kraju je Viktora ipak proglasila krivim i osudila ga na doživotni
zatvor, ali ne onaj koji se nalazi u palači. Čula sam priče o morojskim
zatvorima. Bila su to užasna mjesta. Pretpostavila sam da će se njegov
novi dom znatno razlikovati od ćelije u kojoj smo ga zatekli. Viktor je sve
vrijeme ostao miran i zabavljao se kao i jučer. To mi se nije svidjelo. Iz
razgovora koji sam vodila s njim dalo se naslutiti da ovo neće prihvatiti
tako spokojno kako se pravio. Nadala sam se da će ga budno pratiti.
Kraljica je kretnjom označila kraj formalnosti. Svi smo ustali i počeli
razgovarati dok je ona budnim okom proučavala prostoriju vjerojatno
praveći bilješke. Viktorova pratnja počela ga je izvoditi i on je prošao
pokraj nas. Ali, ovoga puta zaustavio se i progovorio.
»Vasilisa, vjerujem da si dobro.«
Nije odgovorila. Još uvijek ga je mrzila i bojala ga se, ali zahvaljujući
presudi, konačno je počela vjerovati da joj više ne može nauditi.
Zaključeno je poglavlje kojeg se mjesecima nije mogla riješiti. Napokon
može krenuti dalje, a nadajmo se da će dopustiti i da ta strašna sjećanja
izblijede.
»Žao mi je što nismo bili u prilici razgovarati, ali siguran sam da sljedeći
put hoćemo«, dometnuo je.
»Hajde«, rekao je jedan od njegovih čuvara. Odveli su ga.
»On je lud«, promrmljala je Lissa kad je otišao. »Ne mogu vjerovati da je
rekao one stvari o tebi i Dimi triju.«
Dimitri je stajao iza nje. Pogledi su nam se susreli dok je prolazio pokraj
nas. Njegovo olakšanje odražavalo je moje. Danas smo se igrali vatrom...
i pobijedili smo.
Prišao joj je Christian, zagrlio je i dugo je tako držao. Nježno sam ih
promatrala, iznenadila me moja vlastita naklonost prema njima. Trgnula
sam se kad je nečija ruka dotakla moju. Bio je to Adrian.
»Mala dhampirice, jesi li dobro?« upitao je nježno. »Daškov je rekao
nekoliko... ovaj... sugestivnih stvari.«
Približila sam mu se i tiho rekla:
»Nitko mu nije povjerovao. Mislim da je u redu. Ali, hvala ti što se
brineš.« Nasmiješio se i lagano mi dotaknuo nos.
»Dvije zahvale u jednako toliko dana. Pretpostavljam da mi nećeš, ovaj,
zahvaliti i na neki poseban način?« Nacerila sam se.
»Ne. To će morati ostati u tvojoj mašti.«
Zagrlio me jednom rukom pa me pustio.
»Pošteno. Ali ja imam bogatu maštu.«
Htjeli smo otići, kad je Priscilla Voda užurbano prišla Lissi.
»Kraljica bi se htjela vidjeti s Vama prije nego što odete. Nasamo.«
113
Pogledala sam prema uzdignutom sjedalu na kojem je sjedila kraljica.
Netremice nas je promatrala. Zapitala sam se o čemu bi mogla biti riječ.
»Naravno«, rekla je Lissa zbunjena koliko i ja. Kroz vezu me upitala:
Hoćeš li ponovno slušati?
Kratko sam joj kimnula prije nego što se iskrala s Priscillom. Vratila sam
se u sobu i uključila se u Lissin um dok sam se pakirala. Malo je potrajalo
jer je Tatiana morala obaviti nekoliko sudskih formalnosti, ali je najzad
došla u prostoriju u kojoj su se vidjele dan prije. Kad je ušla, Lissa i
Priscilla su se naklonile i pričekale da kraljica sjedne.
Tatiana se raskomotila.
»Vasilisa, uskoro imaš let pa ću biti kratka. Imam ponudu za tebe.«
»Kakvu ponudu, Vaše Veličanstvo?«
»Uskoro ćeš na koledž.« Govorila je kao da se radi o gotovoj stvari.
Istina, Lissa je planirala ići na koledž, ali nije mi se svidjela njezina
drskost. »Čujem da nisi zadovoljna izborom.«
»Pa... nije da nisam zadovoljna. Samo što su sva mjesta na koja bi moroji
trebali ići mala. Hoću reći, razumijem da je to iz sigurnosnih razloga, ali
ne znam. Voljela bih otići na neko veće, prestižno mjesto.«
Čuvari su nadzirali nekolicinu odabranih koledža u zemlji kako bi ih
moroji mogli sigurno pohađati. Ali, kako je Lissa spomenula, bile su to
uglavnom manje škole.
Tatiana je nestrpljivo kimnula kao da sve to već zna.
»Pružit ću ti mogućnost koja se, koliko ja znam, nikada nikome nije
pružila. Voljela bih da nakon mature dođeš živjeti ovdje, u Kraljevsku
palaču. Nemaš obitelj i držim kako će ti biti korisno da o politici učiš u
samom središtu naše vlasti. Usto, sredili bismo da pohađaš Sveučilište
Lehigh. Odavde je udaljeno manje od sata. Jesi li čula za njega?«
Lissa je kimnula. Ja nikada nisam čula za njega, ali ona je štreberica i
proučila je svaki koledž u SAD-u.
»To je dobra škola, Vaše Veličanstvo. Ali... i dalje je mala.«
»Veća je od ostalih koje moroji uglavnom pohađaju«, istaknula je.
»Točno.« Lissa je u svojoj glavi pokušavala odgonetnuti što se događa.
Zašto Tatiana ovo nudi? Tim više što se prije činilo da se ne slaže s
Lissom. Nešto se neobično događalo pa je odlučila provjeriti koliko
daleko može ići. »Ni sveučilište u Pennsylvaniji nije jako daleko, Vaše
Veličanstvo.«
»Ta je škola golema, Vasilisa. Tamo ne bismo mogli osigurati tvoju
zaštitu.« Lissa je slegnula ramenima.
»Onda je vjerojatno svejedno hoću li ići na Lehigh ili negdje drugdje.«
Kraljica je izgledala šokirano. Priscilla također. Nisu mogle vjerovati da
je Lissa tako ravnodušna prema ponudi. Iskreno, Lissa uopće nije bila
114
ravnodušna. Lehigh je bio korak iznad njezinih očekivanja i htjela je ići
tamo. Ali, htjela je vidjeti i koliko jako kraljica želi da ode tamo.
Tatiana se namrštila. Izgledalo je kao da važe situaciju.
»Ovisno o tvojim ocjenama i iskustvu na Lehighu, možda bismo mogli
organizirati da se prebaciš nakon nekoliko godina. No, sigurnost bi i dalje
bila problem.«
Opa! Kraljica ju je zbilja htjela blizu sebe. Ali zašto? Lissa ju je odlučila
jednostavno upitati.
»Jako sam polaskana, Vaše Veličanstvo. I zahvalna. Ali, zašto mi to
nudite?«
»Kao posljednja iz obitelji Dragomir, vrlo si dragocjena. Voljela bih se
uvjeriti da ja tvoja budućnost sigurna. A i zbilja ne volim kad se protrati
bistar um. Usto...« zastala je i oklijevala izgovoriti sljedeće riječi, »do
određene si mjere bila u pravu. Moroji teško prihvaćaju promjene. Moglo
bi biti korisno imati u blizini osobu koja misli drukčije.«
Lissa nije odmah odgovorila. Još uvijek je proučavala ponudu iz svih
mogućih kutova. Poželjela je da joj mogu pomoći savjetom, ali sumnjam
da bih imala neko posebno mišljenje. Bilo bi sjajno biti rastrgan između
čuvarskih dužnosti na dvoru i cool sveučilištu. S druge strane, drugdje
bismo uživale veću slobodu. Lissa se najzad odlučila za bolje
obrazovanje.
»U redu«, rekla je. »Prihvaćam. Hvala Vam, Vaše Veličanstvo.«
»Izvrsno«, rekla je Tatiana. »Za sve ćemo se pobrinuti. Sada možeš ići.«
Kraljica je ostala na svome mjestu, stoga se Lissa naklonila i otrčala
prema vratima vrteći i dalje ovu vijest u glavi. Tatiana ju je iznenada
pozvala.
»Vasilisa? Možeš li mi poslati svoju prijateljicu na razgovor? Onu
Hathawajicu?«
»Rose?« upitala je zapanjeno. »Zašto je... Da, naravno. Poslat ću je.«
Lissa je požurila prema zgradi za goste, ali ja sam je presrela na pola puta.
»Što se događa?« upitala sam.
»Nemam pojma«, odgovorila je Lissa. »Jesi li čula što je rekla?«
»Da. Možda mi želi reći da ću morati biti posebno oprezna kada budeš
pohađala tu školu.«
»Možda. Ne znam.« Lissa me kratko zagrlila. »Sretno. Vidimo se
uskoro.«
Otišla sam u istu prostoriju i zatekla Tatianu u iščekivanju, u ukočenoj
pozi sklopljenih ruku. Ponovno je bila odjevena kao važna poslovna žena
u elegantni smeđi komplet. Ja joj nikada ne bih predložila tu boju uz
njezinu tamnosivu kosu, ali to je bio problem njezina stilista, ne moj.
115
Naklonila sam se kao Lissa i osvrnula se po prostoriji. Priscilla je otišla i
ostala je samo skupina čuvara. Očekivala sam da će mi Tatiana reći da
sjednem, ali ustala je i prišla mi. Nije izgledala sretno.
»Gospođice Hathaway«, rekla je oštro, »bit ću kratka. Prekinut ćete svoju
groznu vezu s mojim pranećakom. Smjesta.«
Petnaesto poglavlje
»Ja... Molim?«
»Čuli ste me. Ne znam dokle je to došlo i, iskreno, ne želim znati
potankosti. Nije stvar u tome. Stvar je u tome da se neće nastaviti.«
Kraljica me gledala s rukama naslonjenima na bokove, očito očekujući da
prisegnem kako ću učiniti sve što ona želi. Samo što ja to nisam mogla.
Ogledala sam se po sobi uvjerena da se radi o šali. Pogledala sam dvojicu
čuvara na drugoj strani sobe nadajući se da će mi objasniti što se događa,
ali oni su se pravili da ništa ne vide. Izbjegavali su nas gledati u oči.
Okrenula sam se prema kraljici.
»Ovaj, Vaše Veličanstvo... došlo je do zabune. Između Adriana i mene
nema ničega.«
»Držite li me budalom?« upitala je. Opa! Dobar početak.
»Ne, Vaše Veličanstvo.«
»Hajde, i to je nešto. Nema smisla da mi lažete. Viđeni ste zajedno, ovdje
i u vašoj školi. Ja sam vas osobno vidjela u sudnici.« K vragu. Zašto je
Adrian odabrao taj trenutak da ispadne kavalir i prokrijumčari još jedan
zagrljaj. »Čula sam sve zabranjene potankosti o tome što se događa i to će
prestati ovdje i sada. Adrian Ivaškov neće pobjeći s nekom jadnom
dhampiricom, stoga se možete smjesta prestati zanositi tom iluzijom.«
»Nikada nisam mislila da će... jer nismo u vezi«, rekla sam. »Hoću reći,
mi smo samo prijatelji. Sviđam mu se. On je ženskar. A ako želite
razgovarati o zabranjenim stvarima... pa sigurna sam da ima cijeli popis
zabranjenih stvari koje bi htio sa mnom raditi. Brdo zabranjenih stvari.
Ali ih ne radimo. Vaše Veličanstvo.«
Čim sam to izgovorila, počela sam se osjećati kao budala. Ali, sudeći po
njezinu pogledu, moj se položaj nije mogao pogoršati.
»Znam ja Vas«, rekla je. »Svi govore samo o nagradama koje ste nedavno
osvojili i vašim javnim priznanjima, ali ja nisam zaboravila da ste Vi ona
koja je odvela Vasilisu. A znam i za nevolje u koje ste upadali... znam za
opijanje i za muškarce. Da se mene pita, spakirala bih vas i otpravila u
komunu za krvne kurve. Sigurna sam da biste se uklopili.«
116
Opijanje i muškarci? Po njezinu je opisu ispadalo da sam alkoholičarka i
prostitutka, a vjerojatno nisam pila više od ostalih tinejdžera na
srednjoškolskim tulumima. Ipak, činilo se beskorisnim to joj spomenuti.
Vjerojatno ne bi koristilo ni istaknuti da sam još uvijek djevica.
»Ali«, nastavila je, »zbog Vaših nedavnih... dostignuća, nemoguće vas je
otpraviti. Svi su uvjereni da vas čeka blistava budućnost. Možda vas i
čeka. Bez obzira na to, ako ne mogu spriječiti da postanete čuvarica,
mogu utjecati na to čija ćete čuvarica postati.«
Ukočila sam se.
»Što želite reći? Zar mi prijetite?« Te sam riječi izgovorila više nesigurno
nego izazivački. Sigurno ne misli ozbiljno. Jedno je odvojiti me od Lisse
tijekom terenske nastave, ali ovdje razgovaramo o nečem posve drugom.
»Samo kažem da me jako zanima Vasilisina budućnost, to je sve. A
budem li je pritom morala štititi od loših utjecaja, učinit ću to. Pronaći
ćemo joj drugog čuvara. A vama drugog moroja.«
»Ne možete to učiniti!« uskliknula sam. Iz izraza njezina lica vidjelo se da
joj je drago što je od mene konačno dobila pravu reakciju. Bila sam
istodobno i ljuta i preplašena. Borila sam se protiv svojeg uobičajenog
eksplozivnog nagona. Sada sam trebala diplomaciju i iskrenost. »Ne
radim ništa s Adrianom. Zbilja. Ne možete me kažnjavati zbog nečega što
ne radim.« Sjetila sam se na brzinu dodati: »Vaše Veličanstvo.«
»Uopće Vas ne želim kažnjavati, Rose. Samo želim biti sigurna da se
razumijemo. Morojski muškarci ne žene se dhampirskim djevojkama. Oni
se igraju njima. Svaka djevojka misli da će u njezinu slučaju biti
drukčije... čak je i vaša majka mislila da će biti drukčije s Ibrahimom, ali i
ona je pogriješila.«
»S kim?« upitala sam. To ime pogodilo me poput pljuske. Ibrahim?
Nikada nisam čula za to ime, a kamoli za nekoga tko se tako zove. Htjela
sam pitati tko je on i kakve veze ima s mojom majkom, ali Tatiana je
nastavila s pričom.
»Uvijek griješe. Možete dati sve od sebe da to promijenite, ali samo ćete
tratiti vrijeme.« Odmahnula je glavom kao da joj je žao tih dhampirskih
djevojaka, ali njezino samodopadno držanje proturječilo je iskrenom
suosjećanju. »Možete se služiti svojim ljepuškastim licem i lakim tijelom
koliko želite, ali naposljetku će on iskoristiti vas. Sada možda tvrdi da vas
voli, ali zasitit će vas se. Poštedite se boli. Radim Vam uslugu.«
»Ali on ne tvrdi da me vo...« Nije imalo smisla. Ironično je bilo to što sam
ja bila prilično sigurna da me Adrian želi iskoristiti samo radi seksa.
Nisam gajila iluzije u vezi s tim. No, s obzirom na to da nisam spavala s
njim, nije bilo problema. Osim što je Tatiana mislila da je sve ovo
problem. Uzdahnula sam. Pretpostavila sam kako je ništa ne može uvjeriti
117
da ja nisam zainteresirana za Adriana. »Čujte, ako ste tako sigurni da mi
nemamo budućnosti, zašto mi ovo govorite? Po Vašemu mišljenju, Adrian
će me ionako odbaciti. Vaše Veličanstvo.«
Trenutak je oklijevala, a ja sam se umalo nasmijala. Iako je ocrnjivala
mene, moju majku i ostale dhampire, dio nje i dalje se brinuo da bih zbilja
mogla biti dovoljno šarmantna i zgodna da Adriana namamim u sramotan
brak. Brzo je sakrila svoju nesigurnost.
»Volim riješiti probleme prije nego što se zakompliciraju, to je sve. Usto,
njemu i Vasilisi bit će lakše ne budete li im na teret.«
Ček, ček! Moje je kratkotrajno zadovoljstvo uništeno i preraslo u
zbunjenost. Ponovno sam bila izgubljena kao kad me počela optuživati da
sam u vezi s Adrianom.
»On i... Vasilisa? Lissa? O čemu Vi pričate?« Zaboravila sam dodati Vaše
Veličanstvo, ali mislim da za to više nije marila.
»Njih su dvoje izvrstan par«, rekla je. Zvučala je kao da se sprema kupiti
kakvo umjetničko djelo. »Unatoč vašem lošem utjecaju, Vasilisa je izrasla
u mladu ženu koja puno obećava. Vrlo je ozbiljna, vrlo predana, što će
nadoknaditi njegovu lakoumnost. A zajedno će moći nastaviti proučavati
svoju... fascinantnu moć.«
Prije pet minuta najluđe što sam ikada čula bila je pomisao da bih se udala
za Adriana. Ali, to je sada potukla pomisao na Lissino i Adrianovo
vjenčanje.
»Lissa i Adrian. Zajedno. Šalite se. Vaše Veličanstvo.«
»Budu li ovdje zajedno, i sami će to uvidjeti. Već ih veže određena
privlačnost. Usto, obje Adrianove bake potječu iz grana obitelji Dragomir.
On ima više nego dovoljno krvi da joj pomogne nastaviti lozu
Dragomira.«
»Kao i Christian Ozera.« U jednom od svojih odvratno sladunjavih
trenutaka Lissa i Christian proučili su njegovo obiteljsko stablo kako bi
provjerili ima li on dovoljno dragomirskih gena da mogu nastaviti lozu.
Kad su otkrili da ima, počeli su birati imena za svoju buduću djecu. Bilo
je strašno. Otišla sam nakon što mi je Lissa rekla da će treću kćer nazvati
po meni.
»Christian Ozera?« Uozbiljila se. »Nema šanse da se Vasilisa Dragomir
uda za njega.«
»Dobro, ne uskoro. Hoću reći, prvo će ići na koledž i...«
»Ni sada ni ikada«, prekinula me Tatiana. »Dragomiri su drevna i slavna
plemićka loza. Njihov posljednji potomak neće se vezati za nekoga poput
njega.«
»I on je plemić«, rekla sam svojim tihim glasom koji samo što nije
prerastao u moj zastrašujući glas. Iz nekog me razloga više naljutilo kad je
118
uvrijedila njega nego mene. »Loza Ozera jednako je važna kao i loza
Dragomira ili Ivaškova. Plemić je kao i Lissa, kao Adrian, kao i Vi.«
Frknula je.
»On nije poput nas. Istina, Ozere su pripadnici jedne od plemićkih obitelji
i da, ima nekoliko istaknutih dalekih rođaka. Ali ne razgovaramo o njima.
Razgovaramo o sinu nekoga tko je hotimično postao strigoj. Znate li
koliko je to osoba učinilo tijekom mog života? Devet. Devet osoba u
pedeset godina. Njegovi roditelji su dvije od njih.«
»Da... njegovi roditelji«, rekla sam. »A ne on.«
»Nije važno. Princezu obitelji Dragomir ne smije se povezivati s nekim
poput njega. Njezin je položaj jednostavno previše ugledan.«
»Ali je zato Vaš nećak savršen izbor«, gorko sam rekla, »Vaše
Veličanstvo.«
»Ako ste tako pametni, recite Vi meni. Kako se ponašaju prema njima u
Akademiji sv. Vladimira? Što Vaši razredni kolege misle o Christianu? A
što misle o Christianu i Vasilisi kao paru?« Oči su joj lukavo zasjale.
»Da su dobar par«, rekla sam. »Imaju puno prijatelja.«
»I Christiana su potpuno prihvatili?«
Sjetila sam se kako su me Jesse i Ralf gnjavili zbog Christiana. I točno je
da su mnogi izbjegavali Christiana kao da je već postao strigoj. Zato nije
imao partnera na predavanjima iz kulinarske znanosti. Pokušala sam
sakriti svoje misli, ali odala me neodlučnost.
»Vidite?« uzviknula je. »A to je samo sićušan dio društva. Zamislite kako
bi to izgledalo u većim razmjerima. Zamislite kako će to izgledati kad ona
bude aktivna u vladi te bude pokušavala dobiti potporu ostalih članova.
On će joj biti opterećenje. Zbog njega će samo imati neprijatelje. Zbilja
želite da se nađe u toj situaciji?«
To je bilo točno ono čega se Christian pribojavao, a ja sam to zanijekala
jednako kao i njemu.
»To se neće dogoditi. Griješite.«
»Vi ste vrlo mladi, gospođice Hathaway. I Vaš let kasni zbog Vas.«
Krenula je prema vratima. Čuvari su u trenu bili uz nju. »Nemam Vam
više što reći i nadam se da je ovo posljednji put da smo vodili ovakav
razgovor.« Ili bilo koji razgovor, pomislila sam.
Otišla je, a čim su mi to dopustila pravila ponašanja, odjurila sam prema
zrakoplovu. Vrtjelo mi se u glavi. Koliko je ta žena luda? Ne samo da je
uvjerena da se spremam pobjeći s Adrianom, nego je i sigurna da može
dogovoriti njegov i Lissin brak. Bilo je nemoguće odrediti koji je dio
našeg razgovora bio luđi.
Jedva sam čekala ispričati ostalima što se dogodilo i svemu se dobro
nasmijati. Ali predomislila sam se kad sam se vratila u sobu po torbu. Već
119
se toliko pričalo o meni i Adrianu da nisam htjela dolijevati ulje na vatru.
A mislila sam i kako Christian ne treba doznati za ovo. Već je dovoljno
nesiguran u svoj odnos s Lissom. Kako će se osjećati dozna li da kraljica
već smišlja način da ga se riješi?
Stoga sam odlučila neko vrijeme šutjeti o svemu, što je bilo teško jer je
Lissa čekala praktički pred mojim vratima kad sam se vratila.
»Hej«, rekla sam. »Mislila sam da si u zrakoplovu.«
»Ne. Otkazali su let na nekoliko sati.«
»Oh!« Odlazak kući odjednom je zvučao kao najbolja zamisao na svijetu.
»Što je htjela kraljica?« upitala je Lissa.
»Htjela mi je čestitati«, rekla sam glatko. »Na ubojstvu strigoja. Nisam to
očekivala od nje. Bilo je nekako neobično.«
»Ne baš tako neobično«, rekla je. »Učinila si nešto izvanredno. Sigurna
sam da ti je samo htjela odati priznanje za ono što si učinila.«
»Da, valjda. Pa, što ima? Što ćemo s ovim dodatnim vremenom?«
Vidjelo se da je uzbuđena i ja sam to iskoristila za promjenu teme.
»Pa... malo sam razmišljala. S obzirom na to da smo u Kraljevskoj
palači... ne misliš li da bismo je trebale razgledati? Bar i kavana sigurno
nisu sve što može ponuditi. Čini se da bismo trebale znati takve stvari
budući da ćemo živjeti ovdje. Usto, imamo puno razloga za slavlje.«
Tada sam shvatila koliko je velika stvar koja nam se dogodila. Toliko sam
se usredotočila na Viktora da nisam dopustila da to prodre do mene. Bili
smo u Kraljevskoj palači, u središtu morojske vlasti. Velika je gotovo kao
Akademija i sigurno nudi više od poslovnog dijela koji smo već vidjeli.
Usto, bila je u pravu. Imale smo se čemu veseliti. Viktor je zatvoren. Ona
je dobila izvrsnu ponudu za koledž. Negativna je strana bila samo moja
navodna veza s Adrianom, ali bila sam spremna potisnuti to kad me
zahvatilo Lissino zarazno uzbuđenje.
»Gdje je Christian?« upitala sam.
»Ima svoje planove«, rekla je. »Misliš da nam treba?«
»Pa, u posljednje vrijeme nam je trebao.«
»Da«, priznala je, »ali nekako bih voljela da budemo malo same.«
Osjetila sam misli koje se kriju iza njezine odluke. Zbog našeg kratkog
razgovora prije odlaska kraljici osjetila je nostalgiju za starim danima kad
smo bile samostalne.
»Ja se ne žalim«, rekla sam. »Koliko toga možemo obaviti u tri sata?«
Vragolast osmijeh ozario joj je lice.
»Osnovne stvari.«
Znala sam da ima nešto posebno na umu, ali ona je to pokušala skriti. Nije
me mogla blokirati, ali znala je da kad ne razmišlja previše o nekim
stvarima, ja te stvari ne mogu tako lako osjetiti. Voljela je misliti da me
120
ponekad može iznenaditi. No, nikad nije uspjela od mene skriti velike
stvari ili probleme.
Vratile smo se van na hladnoću, Lissa je predvodila put. Odvela nas je
daleko od upravnih zgrada prema zgradama na udaljenijem dijelu posjeda.
»Kraljica stanuje u prvoj zgradi«, objasnila je Lissa. »Nije to prava
palača, ali joj je najsličnija. Kad se sjedište dvora nalazilo u Europi,
morojsko je plemstvo živjelo u dvorcima.«
Napravila sam grimasu.
»Dok te sluša, čovjek bi pomislio da je to dobro.«
»Kameni zidovi? Tornjići? Čak i ti moraš priznati da izvrsno zvuči.«
»Da, ali kladim se da imaju grozan pristup internetu.«
Lissa je smiješeći se odmahnula glavom i nije se udostojala odgovoriti mi.
Prošli smo pokraj nekoliko kamenih zgrada sličnih ostalima, samo što su
bile visoke i podsjećale su na stambene zgrade, što je ona i potvrdila.
»To su kuće u kojima odsjedaju ljudi koji ovdje žive tijekom cijele
godine.«
Promotrila sam ih pitajući se kakve su iznutra. Na um mi je pala vedra
misao.
»Misliš li da ćemo ovdje živjeti?«
Pomisao ju je zatekla nespremnu, ali uskoro se zbog toga uzbudila koliko
i ja. I njoj se sviđala zamisao da imamo svoj stan koji ćemo moći urediti i
koristiti kako želimo. Voljela bih i da Dimitri živi s nama, ali on ovdje ne
bi bio s njom dvadeset četiri sata svakoga dana. Zapravo, ni ja neću
morati biti s njom svaki dan dvadeset četiri sata. Hoće li mi dopustiti da
živim s njom? Ili će im to biti još jedna prilika da mi pokažu kako nisam
potrebna?
»Nadam se« rekla je, ne znajući za moju zabrinutost, »na zadnjem katu s
pogledom.« Natjerala sam se na još jedan osmijeh.
»I bazenom.«
»Kako možeš razmišljati o bazenu po ovakvom vremenu?«
»Hej, kad već maštamo, možemo ići do kraja. Kladim se da ga Tatiana
ima. Kladim se da nosi bikini i da je zgodni komadi mažu losionom za
sunčanje.«
Očekivala sam da će zakolutati očima, ali Lissa se samo nasmijala i
odvela me u zgradu smještenu blizu stambenih kuća.
»Zanimljivo je što si to spomenula.«
»Što?« uzviknula sam. Pucala je po šavovima trudeći se ne odati svoju
tajnu. Bila sam tako blizu da je iščupam iz njezina uma. I uspjela bih da
me okolina nije zapanjila. Bilo je to osjetilno preopterećenje: nježna
glazba, fontane, biljke, ljudi u bijelim kućnim ogrtačima, oko nas samo
blještavilo i srebro...
MIN@
121
Bile su to toplice, prave luksuzne toplice skrivene u staroj kamenoj zgradi
u sklopu palače. Tko bi rekao? Na ulazu je bila recepcija s velikim
granitnim stolom, tako da nam se pružao samo djelomičan pogled, ali ono
što sam uspjela vidjeti bilo je prilično zgodno. Uza zid su sjedile žene
kojima su uređivali nokte i stopala. Bilo je morojskih muškaraca i žena na
šišanju i bojenju kose. Iza salona nazirao se labirint hodnika u kojima su
strelice usmjeravale prema ostalim dijelovima: masaža, sauna, tretmani
lica... Lissa se osmjehnula.
»Što kažeš?«
»Da je Adrian bio u pravu kad je rekao da Palača krije svakakve tajne.«
Teatralno sam uzdahnula. »A mrzim kad moram priznati da je u pravu.«
»Bila si tako potištena zbog terenske nastave i... ostalih stvari.« Nije bilo
potrebe da spomene Masonovu smrt i borbu protiv strigoja. Pročitala sam
to u njezinu umu. »Pomislila sam kako bih te trebala počastiti. Provjerila
sam radno vrijeme dok si bila s kraljicom i uspjeli su nas ugurati.«
Lissa je prišla recepcionarki i rekla joj tko smo. Žena je odmah
prepoznala naša imena, ali čini mi se da se iznenadila što joj u toplice
ulazi dhampir. No, nisam marila. Previše me zaslijepilo ovo, i mjesto i
njegovi ugodni zvukovi. U usporedbi s mojim uobičajenim nemilim
praktičnim životom, ovakav je luksuz djelovao nevjerojatno.
Kad smo se prijavile, Lissa se okrenula prema meni. Bila je nestrpljiva i
sjajila je.
»Sredila sam nam masažu pomoću...«
»Nokte«, prekinula sam.
»Molim?«
»Želim srediti nokte. Mogu li ići na manikiranje?«
Bila je to najegzotičnija i najbeskorisnija stvar koju sam mogla zamisliti.
U redu, normalnim ženama nije bila beskorisna. Ali meni? S obzirom na
to kako koristim ruke i izlažem ih žuljevima, modricama, prljavštini i
vjetru, meni je beskorisna. Već sto godina nisam namazala nokte. Nije
imalo smisla. Pola laka zgulila bih već tijekom prvoga treninga. Novak
poput mene nije si mogao priuštiti takav luksuz. I upravo sam zbog toga
to tako očajnički željela. Kad sam vidjela Lissu našminkanu, u meni se
probudila želja za uljepšavanjem. Prihvatila sam da ono ne može biti
stalan dio mog života, ali ako sam danas na ovakvom mjestu, onda želim
da mi urede nokte.
Lissa je oklijevala na trenutak. Očito je imala velike planove s tom
masažom. Ali, bilo joj je jako teško odbiti me pa je ponovno razgovarala s
recepcionarkom. Zvučalo je kao da recepcionarka mora malo ispreturati
raspored, ali rekla je da može.
»Naravno, princezo.«
122
Radosno se nasmijala očarana Lissinom prirodnom karizmom. Lissa
uglavnom nije trebala moć duha da bi joj ljudi pomogli.
»Ne bih vam htjela stvarati neprilike«, rekla je Lissa.
»Ne, ne. Nipošto!«
Uskoro smo sjedile za dva susjedna stola, a morojke su nam namočile
ruke u vruću vodu pa su ih počele trljati neobičnim kombinacijama šećera
i morskih algi.
»Zašto nokti?« htjela je doznati Lissa. Objasnila sam joj da sada rijetko
imam vremena za šminkanje i da mi je zbog svega čemu izlažem ruke
krajnje nepraktično tetošiti ih. Zamislila se.
»Nikad nisam razmišljala o tome. Mislila sam da ti se više jednostavno ne
da. Ili da ti s obzirom na tvoj izgled to nije potrebno.«
»Što god«, rekla sam. »Ti si ona koju dečki obožavaju.«
»Zbog mog imena. Ti si ona koju dečki, poput određenog kojeg znamo,
žele iz drugih razloga.«
Isuse, pitala sam se na koga misli.
»Da, ali ti razlozi nisu baš plemeniti.«
Slegnula je ramenima.
»Svejedno. Ti ne trebaš šminku da bi slinili za tobom.«
Tada sam kroz vezu osjetila nešto jako neobično. Vidjela sam se njezinim
očima. Kao da gledam u ogledalo, ali me mogla vidjeti samo iz profila.
No, kad me pogledala, zbilja je mislila da sam lijepa. Zbog svoje
preplanulosti i tamne smeđe kose djelovala sam joj egzotično. U
usporedbi sa mnom, ona se osjećala blijedom i ispranom, mršavom u
odnosu na moje obline. Bilo je to nestvarno, zbog toga što sam se ja često
osjećala otrcano u odnosu na njezinu blještavu ljepotu. Njezina zavist nije
bila zlobna, to nije u skladu s njezinom naravi. Bilo je više kao da
priželjkuje izgled koji nikada neće moći imati.
Htjela sam je umiriti, ali učinilo mi se kao da ne želi da ja znam za
njezinu nesigurnost. Usto, tijek mojih misli prekinut je kad me je žena
koja mi je uređivala nokte upitala koju boju želim. Izabrala sam sjajnu
zlatnu. Možda je bila napadna, ali učinila mi se prilično cool. Uostalom,
ionako neće dugo trajati. Lissa je izabrala blijedu ružičastu, profinjenu i
elegantnu kakva je i ona sama. Trebalo je više vremena za omekšavanje
mojih ruku i oblikovanje mojih noktiju pa je Lissa završila puno prije
mene.
Kad smo obje imale glamurozne ruke, ponosno smo ih usporedile.
»Divno izgledaš, draga«, izjavila je glumeći tankoćutnost.
Smijući se, otišle smo u prostor za masažu. Lissa nas je bila naručila za
masažu cijeloga tijela, ali nam je manikiranje pojelo dio vremena koje
smo imale na raspolaganju. Stoga smo se odlučile za masažu stopala, što
123
je bilo dobro jer se zbog svježe boje na noktima ionako ne bismo mogle
presvući u ogrtače ili štogod slično. Trebale smo samo izuti cipele i
podvrnuti hlače. Sjela sam na stolicu i umočila noge u toplu, pjenušavu
vodu. Netko je u lavor stavio nešto što je mirisalo na ljubičice, ali nisam
tome pridala pozornost. Bila sam očarana svojim rukama. Izgledale su
savršeno. Manikerka ih je obradila do svilenkaste mekoće, a moje je nokte
pretvorila u sjajne zlatne ovale.
»Rose«, začula sam Lissu.
»Hmm?« Žena mi je stavila i sloj prozirnog laka iznad zlatnoga. Pitala
sam se hoće li to produžiti vijek mojim noktima.
»Rose.«
Osjetila sam da Lissa želi svu moju pozornost, stoga sam podigla pogled s
ruku. Imala je osmijeh od uha do uha. Ponovno sam osjetila kako gori
zbog uzbudljivih vijesti, tajne koju je krila dok smo dolazile ovamo.
»Što je?« upitala sam. Kimnula je prema dolje.
»Rose, ovo je Ambrose.« Pogledala sam prema svome maseru.
»Bok, Ambrose, kako...« Pregrizla sam jezik kako ne bih opsovala.
Tip koji mi je masirao stopala bio je otprilike mojih godina. Imao je crnu
kovrčavu kosu i mišićavo tijelo. Znam da je tako jer je svukao majicu i
pružio nam dobar pogled na svoje isklesane prsne mišiće i bicepse. Zlatnu
boju kože mogao je zaraditi samo provodeći puno vremena na suncu, što
je značilo da je čovjek. To su potvrđivali i tragovi ugriza na njegovu
vratu. Zgodan hranitelj. Vrlo zgodan. Njegova privlačnost bila je gotovo
nestvarna.
Dimitri je bio predivan, ali imao je sitne nedostatke zbog kojih je bio još
privlačniji. Ambrose je bio presavršen, poput umjetničkog djela. Nisam
mu se htjela baciti u zagrljaj ili što slično, ali definitivno ga je bilo ugodno
gledati. Lissa je još bila zabrinuta za moj ljubavni život pa je očito
pomislila da je ovo upravo ono što mi treba. Nju je masirala žena.
»Jako mi je drago, Rose«, rekao je Ambrose. Glas mu je bio melodiozan.
»I meni je drago«, rekla sam. Kad mi je stopala izvadio iz vode i počeo ih
brisati ručnikom, počela sam se opterećivati njihovim izgledom. Bila su u
boljem stanju nego moje ruke jer nisu bila izložena vanjskim utjecajima.
Ali, voljela bih da su i ona ulickana s obzirom na to da će ovaj maneken
toliko raditi na njima.
Dovoljno pronicljiva da osjeti moju zainteresiranost, Lissa je jedva
obuzdavala smijeh. U glavi sam čula njezine misli: Sladak je, ha?
Prostrijelila sam je pogledom i odbila odgovoriti naglas. On je Tatianin
osobni maser. Tako sada praktički pripadaš plemstvu. Glasno sam
uzdahnula kako bih joj dala do znanja da nije zabavna koliko misli. A kad
kažem osobni, mislim »osobni«.
124
Iznenađeno sam se trgnula i slučajno zamahnula jednom nogom. Srećom,
Ambroseova vješta ruka ulovila ju je prije nego što ga je udarila u
ljepuškasto lice. Možda nisam mogla telepatski komunicirati, ali sigurna
sam da je Lissa u mom pogledu mogla jasno pročitati:
Mora da se šališ jer, ako nije tako, onda si u velikoj nevolji.
Razvukla je usne u osmijeh.
Mislila sam da će ti se to svidjeti. Tetoši te kraljičin tajni ljubavnik.
Tetoši baš i nije riječ na koju sam pomislila. Gledajući Ambroseove
mlade, prekrasne crte lica, nisam mogla zamisliti kako troši onu staru
vješticu. Naravno, poricanje je možda samo način na koji moj mozak
odbija priznati da netko tko je dodirivao nju sada dodiruje mene. Fuj!
Ambroseove ruke pregledavale su moje listove i on je zapodjenuo
razgovor o mojim elegantnim nogama. Blistav osmijeh nije mu silazio s
lica, ali moji su odgovori uglavnom bili nepristojno kratki. Nisam se
mogla osloboditi pomisli na njega i Tatianu.
Lissa je tiho progunđala.
Rose, on ti se nabacuje! Govorila mi je to mislima. Što to radiš? Možeš ti
bolje. Namučila sam se da bih ti namjestila najzgodnijeg tipa, a ti mi
ovako vraćaš!
Ovaj jednosmjerni razgovor postao je prava gnjavaža. Htjela sam joj reći
da nikada nisam od nje tražila da iznajmljuje dečke za mene. Zapravo,
odjednom sam zamislila kako me kraljica poziva na još jedan sastanak da
bi vikala na mene zbog nepostojeće veze s Ambroseom. Zar to ne bi bilo
savršeno?
Ambrose se i dalje smiješio i palcem mi masirao taban. Boljelo je, ali bilo
je ugodno. Nisam znala da je to tako bolno mjesto.
»Toliko računa vode o tome da svi budete odjeveni u crno-bijelu odjeću,
a nitko nikada ne misli na vaša stopala«, zamišljeno je rekao. »Kako
možete stajati po cijele dane, izvoditi kružne udarce i zauzimati stav
mačke u lošim cipelama?«
Htjela sam mu reći da se doista ne treba brinuti za moje noge, ali sam
iznenada shvatila nešto neobično. »Kružni udarci« i »stav mačke« nisu
strogo povjerljivi čuvarski izrazi. Svatko može upisati »borilačke
vještine« u Google i naučiti te pojmove. Ipak, to nije tema o kojoj bi
moroji ležerno čavrljali, a kamoli neki hranitelj. Bolje sam proučila
Ambrosea i primijetila kako njegove tamne oči pozorno motre uokolo i
sve nadziru. Prisjetila sam se kako je refleksno zaustavio moj udarac.
Osjetila sam da ću razjapiti usta pa sam ih zatvorila prije nego što počnem
izgledati kao glupača.
»Ti si dhampir«, šapnula sam.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Šesnaesto poglavlje
Pa i ti si«, zadirkivao me.
»Da, ali mislila sam da...«
»Da sam čovjek? Zbog tragova ugriza?«
»Da«, priznala sam. Nije imalo smisla lagati.
»Svi se trudimo preživjeti«, rekao je. »A dhampiri su prilično snalažljivi u
tome.«
»Da, ali većinom postajemo čuvari«, istaknula sam. »Pogotovo
muškarci.« Još nisam mogla povjerovati da je dhampir... kao ni da to
nisam odmah opazila.
Nekada davno dhampiri su se rađali kad bi se spojili ljudi i moroji. Bili
smo poluvampiri, poluljudi. S vremenom su se moroji počeli odvajati od
ljudi. Ljudi su postajali sve brojniji i više nisu trebali morojsku magiju.
Moroji se sada boje da će ljudi, otkriju li ih, na njima vršiti pokuse. Stoga
se dhampiri više ne rađaju na taj način, a zbog nekoga bizarnoga
genetskoga preokreta dhampiri među sobom ne mogu stvoriti nove
dhampire.
Jedini način na koji se moja rasa nastavlja reproducirati jest miješanjem
moroja s dhampirima. Logičnim rasuđivanjem zaključilo bi se da će djeca
dhampira i moroja imati sedamdeset pet posto morojskih gena. Pogrešno.
Rađali smo se sa savršenim dhampirskim genima, pola-pola, pri čemu
smo nasljeđivali najbolje značajke obiju rasa. Većina dhampira dolazi na
svijet iz spoja dhampirskih žena i morojskih muškaraca. Te žene svoju
djecu već stoljećima ne odgajaju same, nego ih šalju na za to predviđena
mjesta kako bi se one mogle posvetiti svojim čuvarskim dužnostima. To
je učinila i moja majka.
S vremenom su neke dhampirice zaključile da žele same odgajati svoju
djecu. Odbile su biti čuvarice, udružile se i osnovale komune. To je
učinila Dimitrijeva majka. O tim su ženama kružile mnoge glasine jer su
ih morojski muškarci često posjećivali u nadi da će se ogrepsti za jeftin
seks. Dimitri mi je rekao da je velik broj tih priča pretjeran i da većina
dhampirica nije tako laka. Glasine su proizlazile iz činjenice da su te žene
uglavnom bile samohrane majke i nisu bile u kontaktu s djetetovim ocem,
a usto su neke od njih dopuštale morojima da tijekom seksa piju njihovu
krv. To se u našoj kulturi smatralo nastranim, prljavim, a dhampirice
nečuvarice po tome su dobile nadimak krvne kurve.
Ali nikad nisam ni pomislila da bi mogla postojati muška krvna kurva.
Vrtjelo mi se u glavi.
126
»Dečki koji ne žele postati čuvari većinom samo pobjegnu«, rekla sam.
To je bio rijedak slučaj, ali događalo se. Dečki bi napustili školu za čuvare
i nestali medu ljudima. To je bila još jedna sramotna pojava.
»Nisam htio pobjeći«, rekao je Ambrose. Činilo se da se zabavlja. »Ali,
nisam se htio ni boriti protiv strigoja. Zato sam se odlučio za ovo.«
Lissa se prenerazila. Krvne kurve uglavnom su živjele na margini našega
svijeta. Nije mogla povjerovati da se jedna od njih upravo nalazi pred
njom... k tome još i muška.
»A ovo je znači bolje nego biti čuvar?« upitala sam ga u nevjerici.
»Pa, da vidimo. Čuvari sve vrijeme čuvaju druge, riskiraju život i nose
loše cipele. A ja? Imam izvrsne cipele, trenutačno masiram zgodnu
djevojku i spavam u dobrom krevetu.«
Napravila sam grimasu.
»Nemojmo samo o tome gdje spavaš, O. K.?«
»A davati krv nije tako strašno kao što ti misliš. Ne dajem je u količini
kao i hranitelji, ali omamljenost je baš dobra.«
»Nemojmo ni o tome«, rekla sam. Nisam htjela priznati da znam kako su
morojski ugrizi »baš dobri«.
»U redu. Misli što god hoćeš, ali moj je život posve dobar.« Nasmiješio
se.
»Ali, zar ljudi nisu... nisu li zli prema tebi? Sigurno govore...«
»O, da«, složio se sa mnom. »Govore strašne stvari. Zovu me svakakvim
groznim imenima. Ali znaš tko mi nanosi najviše boli? Drugi dhampiri.
Moroji me uglavnom puštaju na miru.«
»To je zato što ne znaju što znači biti čuvar, koliko je to važno.« Nevoljko
sam primijetila da zvučim kao moja majka. »Dhampirima je to suđeno.«
Ambrose je ustao i uspravio se. Pred licem su mi se našla njegova
mišićava prsa.
»Sigurna si? Bi li voljela doznati što ti je zbilja suđeno? Znam nekoga tko
bi ti to mogao otkriti.«
»Ambrose, ne čini to«, zarežala je Lissina manikirka. »Ta je žena luda.«
»Eve, ona je medij.«
»Ona nije medij, a ti princezu obitelji Dragomir ne možeš odvesti k njoj.«
»I sama kraljica od nje traži savjete«, uzvratio joj je.
»I to je pogrešno«, prigovorila je Eve.
Lissa i ja smo se pogledale. Uhvatila se za riječ medij. Na medije i gatare
uglavnom se gledalo s jednakom nevjericom kao i na duhove. Međutim,
Lissa i ja nedavno smo naučile da su sposobnosti medija, koje smo nekada
smatrale plodom mašte, zapravo dio moći duha. Lissa se ponadala da je
možda nabasala na još nekoga tko rabi moć duha.
127
»Doista bismo voljele otići k mediju. Možemo li? Molim te...« Lissa je
pogledala na obližnji sat. »I to što prije? Imamo let.«
Eve je očito smatrala da gubimo vrijeme, ali je zato Ambrose jedva čekao
odvesti nas k njoj. Obule smo cipele i Ambrose nas je izveo iz dijela za
masaže. Sobe u toplicama sačinjavale su veliki labirint iza glavnoga
salona, a uskoro smo se našle u još jednom labirintu smještenom iza njih.
»Ovdje ništa ne piše«, rekla sam dok smo prolazili uz zatvorena vrata.
»Čemu služe ove prostorije?«
»Svemu onome za što su ljudi spremni platiti«, rekao je.
»Kao na primjer?«
»Ah, Rose. Tako si nevina.«
Najzad smo došli do vrata u dnu hodnika. Ušli smo i našli se u maloj
prostoriji u kojoj se nalazio samo stol. Iza njega su bila zatvorena vrata.
Morojka koja je sjedila za stolom podigla je pogled i prepoznala
Ambrosea. Prišao joj je i tiho su se svađali dok ju pokušavao nagovoriti
da nas pusti unutra.
Lissa se okrenula prema meni i tiho mi rekla:
»Što ti se čini?« Promatrala sam Ambrosea.
»Da se svi ti mišići troše uzalud.«
»Daj zaboravi krvnu kurvu. Mislim na medija. Misliš da smo našli još
nekoga tko rabi moć duha?« upitala je nestrpljivo.
»Ako ga može rabiti partijaner poput Adriana, vjerojatno može i žena
koja proriče budućnost.«
Amborse nam se vratio s osmijehom na licu.
»Suzanne je drago što vas je uspjela ugurati prije leta. Samo minutu da
Rhonda završi sa svojom trenutačnom mušterijom.«
Suzanne nije djelovala kao da joj je jako drago što nas je ugurala, ali
nisam stigla time razbijati glavu jer su se unutarnja vrata otvorila i izišao
je očarani stariji moroj. Dao je Suzanni nešto gotovine, kimnuo nam i
otišao. Ambrose je ustao i pokazao prema vratima.
»Vi ste na redu.«
Lissa i ja ušle smo u drugu prostoriju. Za nama je ušao Ambrose i
zatvorio vrata. Imala sam dojam da smo ušle u nečije srce. Sve je bilo
crveno. Crven tepih od pliša, crven baršunast kauč, baršunaste brokatne
tapete i crveni satenski jastuci na podu. Na jastucima je sjedila morojka u
četrdesetim godinama kovrčave crne kose i jednako tamnih očiju. Na
njezinoj koži kao da je bio vrlo blag maslinast premaz, ali je bila blijeda
kao svi moroji. Njezina se crna odjeća isticala u oštroj suprotnosti s
crvenom sobom, a na njezinim je rukama i vratu sjao nakit boje mojih
noktiju. Očekivala sam da će imati sablastan, tajanstven glas s kakvim
egzotičnim naglaskom, ali njezine su riječi zvučale bljutavo američki.
128
»Izvolite sjesti.« Pokazala je na nekoliko jastuka preko puta sebe.
Ambrose je sjeo na kauč. »Koga si mi to doveo?« upitala ga je kad smo
Lissa i ja sjele.
»Princezu Vasilisu Dragomir i njezinu buduću čuvaricu, Rose. Trebam im
na brzinu proreći budućnost.«
»Zašto uvijek želiš ubrzati te stvari?« upitala je Rhonda.
»Hej, to ne ovisi o meni. Čeka ih zrakoplov.«
»Bilo bi tako i da ne moraju. Uvijek žuriš.«
Oslobodila sam se strahopoštovanja koje sam osjećala prema tom mjestu
dovoljno da zamijetim kako imaju sličan smisao za humor i sličnu kosu.
»Vi ste u rodu?«
»Ovo je moja teta«, rekao je Ambrose srdačno. »Obožava me.«
Rhonda je zakolutala očima.
To me iznenadilo. Dhampiri rijetko ostaju u vezi sa svojom morojskom
rodbinom, ali Ambrose definitivno nije bio kao ostali. I Lissu je sve
zaintrigiralo, ali nju je zanimalo nešto drugo. Pozorno je proučavala
Rhondu nastojeći pronaći bilo kakav dokaz da i ona rabi moć duha.
»Vi ste Ciganka?« upitala sam.
Rhonda se namrštila i počela miješati karte.
»Romkinja«, rekla je. »Mnogi nas zovu Ciganima, ali to nije posve točno.
Uostalom, prvo sam morojka.« Još je nekoliko puta promiješala karte, a
potom ih dala Lissi. »Sijeci, molim te.«
Lissa ju je i dalje netremice promatrala u nadi da će vidjeti auru. Adrian je
mogao osjetiti osobe koje rabe moć duha, ali ona još nije razvila tu
sposobnost. Presjekla je karte i vratila ih Rhondi koja je spojila špilove i
podijelila Lissi tri karte. Nagnula sam se prema naprijed.
»Cool.« Bile su to karte za tarot. Nisam znala puno o njima, samo da
navodno imaju mistične moći i da mogu proricati budućnost. U te sam
stvari vjerovala jednako malo kao i u religiju, ali s druge strane,
donedavno nisam vjerovala ni u duhove.
Lissine tri karte bile su mjesec, carica i as pehara. Ambrose se nagnuo
preko mog ramena i zagledao se u karte.
»Oh«, rekao je. »Jako zanimljivo.« Rhonda ga je pogledala.
»Tiho. Ne znaš o čemu govoriš.« Vratila se kartama i tapnula asa pehara.
»Pred tobom je novi početak, ponovno rođenje velike moći i osjećaja.
Život će ti se promijeniti. Promjena će te odvesti putem koji će, iako
težak, naposljetku obasjati svijet.«
»Opa!« rekla sam. Rhonda je pokazala na caricu.
»Pred tobom leže moć i vođstvo, a ti ćeš znati s njima postupati dražesno i
mudro. Sjeme je već posijano, iako vidim i natruhu nesigurnosti...
zagonetne utjecaje koji te okružuju poput izmaglice.« Usmjerila je
129
pozornost na mjesec. »Ali, ukupan je dojam da te ti nepoznati čimbenici
neće odvratiti od tvoje sudbine.« Lissa je razrogačila oči.
»I sve to rekle su vam karte?« Rhonda je slegnula ramenima.
»Da, tako kažu karte, ali imam i dar koji mi omogućuje da vidim snage
koje obični ljudi ne mogu osjetiti.«
Ponovno je promiješala karte i dala mi ih da ih presiječem. Učinila sam
to, a ona je okrenula tri karte. Devet mačeva, sunce i as mačeva. Karta sa
suncem bila je okrenuta naopako. Iako ne znam ništa o tim stvarima,
odmah sam stekla dojam da ću proći gore od Lisse. Karta carice
prikazivala je ženu u dugoj haljini sa zvijezdama na glavi. Mjesec je
prikazivao pun mjesec ispod kojega su bila dva psa, a as pehara
prikazivao je pehar ukrašen draguljima pun cvijeća.
S druge strane, mojih je devet mačeva prikazivalo ženu koja jeca pred
zidom načinjenim od mačeva, as mačeva prikazivao je dosadnu ruku koja
drži običan željezni mač. Sunce je barem izgledalo veselo. Prikazivalo je
nešto nalik anđelu koji jaše konja, a iznad njega sjalo je blistavo sunce.
»Ne biste li je trebali okrenuti na pravu stranu?« upitala sam.
»Ne«, rekla je, ne podižući pogled s karte. Nekoliko je trenutaka šutjela, a
potom kazala: »Uništit ćeš ono što je besmrtno.«
Tridesetak sekundi čekala sam da nastavi, ali nije to učinila.
»Što, to je to?« Kimnula je.
»To je ono što mi govore karte.« Pokazala sam prema njima.
»Čini mi se da govore još nešto. Lissi ste isuli dovoljno podataka da
napiše enciklopediju! A ja već znam da ću ubijati besmrtne. To mi je
posao.« Ne samo da me u budućnosti čeka malo toga, nego još mora biti i
posve neoriginalna.
Rhonda je slegnula ramenima kao da je to nekakvo objašnjenje. Htjela
sam je upozoriti kako bi joj bilo bolje da ne pomisli naplatiti mi za to
ušljivo proricanje, kad je netko lagano pokucao na vrata. Otvorila su se, a
ja sam se silno iznenadila kad je unutra provirio Dimitri. Pogledao je
Lissu i mene.
»Ah, rekli su mi da ste ovdje.« Ušao je i primijetio Rhondu. Još sam se
više iznenadila kad joj je kimnuo iskazujući poštovanje i vrlo uljudno
rekao: »Oprostite što vas prekidam, ali ove dvije moram odvesti u
zrakoplov.«
Rhonda ga je proučila kao da je kakav misterij koji treba rastumačiti.
»Nemaš se zašto ispričavati. Ali, možda imaš vremena da i tebi
proreknem budućnost?«
S obzirom na to da smo imali slične poglede na vjeru, očekivala sam da će
joj Dimitri reći kako nema vremena za njezino prevarantsko proricanje
130
budućnosti. Ali, ostao je ozbiljan, kimnuo glavom i sjeo uz mene. Osjetila
sam sladak miris kože i losiona poslije brijanja.
»Hvala vam.« Njegove su riječi i dalje bile krajnje uljudne.
»Bit ću kratka.« Rhonda je već promiješala moje beskorisne karte. U
rekordnom ih je roku pripremila za presijecanje, a potom je pred Dimitrija
položila tri karte. Kralj štapa, kolo sreće, pet pehara. Nisam uspijevala
shvatiti kako to funkcionira. Kralj štapa izgledao je kako je i zvučao,
muškarac na konju s dugačkim drvenim kopljem. Kolo sreće prikazivalo
je krug s neobičnim simbolima koji su lebdjeli u oblacima. Pet pehara
prikazivalo je pet oborenih pehara iz kojih se izlijevala nekakva tekućina,
a muškarac im je bio okrenut leđima. Pogledom je preletjela karte, potom
pogledala Dimitrija pa opet karte. Bila je bezizražajna.
»Izgubit ćeš ono što ti je najvrjednije, stoga to cijeni dok još možeš.«
Pokazala je na kolo sreće. »Kolo se okreće, uvijek se okreće.«
Nije mu prorekla dobre stvari kao Lissi, ali dobio je osjetno više nego ja.
Lissa me lagano udarila laktom i u tišini me upozorila da šutim. To me
zapanjilo. Uopće nisam primijetila da sam već zaustila kako bih
protestirala. Zatvorila sam usta i mrko je pogledala.
Dok je promatrao karte, Dimitrijevo je lice bilo namršteno i zamišljeno.
Ne znam je li znao išta o tme, ali promatrao je te slike kao da zbilja kriju
sve tajne svijeta. Naposljetku je ponovno kimnuo Rhondi iskazujući
poštovanje.
»Hvala vam.«
I ona je kimnula njemu, a potom smo nas troje ustali. Morali smo poći
prema zrakoplovu. Ambrose nam je rekao da nas časti proricanjem i da će
kasnije sve srediti sa Suzannom.
»Vrijedilo je«, rekao mi je. »Vrijedilo je vidjeti kako dvaput razmišljaš o
svojoj sudbini.« Podsmjehnula sam se.
»Nemoj se ljutiti, ali te karte nisu me potaknule da razmislim ni o čemu.«
Kao i sve ostalo, to ga je samo nasmijalo. Spremale smo se napustiti
Suzanninu čekaonicu, kad je Lissa jurnula prema Rhondinim otvorenim
vratima. Slijedila sam je.
»Oprostite«, rekla je Lissa.
Rhonda je podignula zamišljen pogled s karata koje je miješala.
»Da?«
»Zvučat će neobično, ali... ovaj, možete li mi reći za koji ste se element
specijalizirali?«
Osjetila sam kako je Lissa zadržala dah. Toliko je željela od Rhonde čuti
da se nije specijalizirala ni za što jer bi to značilo da posjeduje moć duha.
Lissa je još puno toga morala naučiti pa ju je oduševljavala pomisao da bi
mogla pronaći osobe poput nje koje bi je mogle podučiti čemu. Osobito ju
131
je oduševljavala pomisao da bi je netko mogao naučiti proricati
budućnost.
»Za zrak«, rekla je Rhonda. Kao dokaz tome kroz kosu nam je prostrujao
lagan povjetarac. »Zašto?«
Lissa je udahnula. Kroz vezu sam osjetila razočaranje.
»Tako, bez veze. Hvala vam još jednom.«
Sedamnaesto poglavlje
Christian je s nekoliko čuvara stajao na pisti kraj ulaza u zrakoplov. Lissa
je potrčala razgovarati s njim i ostavila mene i Dimitrija same. Na
povratku iz toplica nije izgovorio ni riječi. Za njega je bilo tipično da je
šudjiv, ali ovoga sam puta u njegovu raspoloženju primijetila nešto
neobično.
»Još razmišljaš o onome što ti je rekla Rhonda? Žena je prevarantica.«
»Zašto to misliš?« upitao me i zaustavio se nedaleko od ostalih. Oštar
vjetar šibao nam je lica i ja sam se nadala da ćemo se uskoro moći ukrcati.
»Jer nam ništa nije rekla! Trebao si čuti moju budućnost. U jednoj je
rečenici rekla ono što je posve očito. S Lissom je bila nešto bolja«,
priznala sam, »ali nije rekla ništa dublje. Rekla je da će biti izvrstan vođa.
Molim te, koliko je teško to zaključiti?«
Dimitri se nasmiješio.
»Bi li joj vjerovala da ti je prorekla zanimljivije stvari?«
»Možda da su bile zbilja dobre.« Samo se nasmijao pa sam ga upitala:
»Ali, zašto ti to shvaćaš ozbiljno? Zar doista vjeruješ u te stvari?«
»Nije stvar u tome da vjerujem... ili da ne vjerujem.« Danas je na glavi
imao pletenu crnu kapu i navukao ju je preko ušiju. »Samo poštujem ljude
poput nje. Imaju pristup podacima koje ne znaju svi.«
»Ali ne može rabiti moć duha. Nisam baš sigurna odakle joj ti podaci. I
dalje mislim da je prevarantica.«
»Zapravo, ona je vrajitoare.«
»V... što?« Nisam ni pokušala to izgovoriti. »Što je ona? Je li to ruski?«
»Rumunjski. Znači... pa, zapravo nema pravog prijevoda. 'Vještica' bi bilo
blizu, ali ne potpuno. Njihovo viđenje vještica razlikuje se od
američkoga.«
Nikada nisam očekivala da ću s njim voditi ovakav razgovor. Jednostavno
nisam mislila da je Dimitri praznovjeran. Na trenutak sam pomislila da bi,
ako vjeruje u vještice i gatare, možda mogao probaviti i činjenicu da mi se
prividaju duhovi. Htjela sam mu nešto reći, ali sam odustala. Ionako ne
bih uspjela ništa reći jer nije prestajao govoriti.
132
»Moja je baka bila poput Rhonde«, objasnio je. »Odnosno, bavila se istim
stvarima. Što se tiče karaktera, vrlo su različite.«
»Tvoja je baka bila v... nešto?«
»Na ruskome se to zove drukčije, ali da, ima isto značenje. I ona je čitala
iz karata i davala savjete. Tako je zarađivala za život.«
Preskočila sam komentare o varalicama.
»Je li bila u pravu? U svojim predviđanjima?«
»Ponekad. Nemoj me tako gledati.«
»Kako?«
»Gledaš me kao da si uvjerena da buncam, ali si previše pristojna reći mi
to u lice.«
»Malo je preoštro reći da buncaš. Jednostavno sam iznenađena. Nikad ne
bih pomislila da vjeruješ u te stvari.«
»Odrastao sam uz to pa mi ne zvuči tako nevjerojatno. Uostalom, kako
sam rekao, nije da u to vjerujem sto posto.«
Adrian se pridružio skupini uz zrakoplov i glasno se pobunio zbog toga
što se još ne možemo ukrcati.
»Nikada nisam ni pomislila da imaš baku«, rekla sam Dimitriju. »Hoću
reći, naravno da je imaš. Ali... neobično mi je zamisliti kako odrastaš uz
nju.« Rijetko sam kontaktirala sa svojom majkom, a ostale članove
obitelji nikada nisam ni upoznala. »Je li bilo neobično imati vješticu za
baku? Je li bilo strašno? Je li ti stalno prijetila da će te ureći budeš li
zločest?«
»Uglavnom mi je prijetila da će me poslati u sobu.«
»To mi ne zvuči strašno.«
»Zato što je nisi upoznala.« Primijetila sam način na koji je to rekao.
»Još je živa?« Kimnuo je.
»Jest. Ne mogu je ubiti samo pozne godine. Žilava je. Neko je vrijeme
bila čak i čuvarica.«
»Stvarno?« Kao netom prije s Ambroseom, poljuljali su se moji čvrsti
stavovi o dhampirima, čuvarima i krvnim kurvama.
»Ali je odustala od toga kako bi... ovaj, kako bi bila sa svojom djecom?«
»Ima čvrste stavove o obitelji, stavove koji će tebi vjerojatno zvučati
seksistički. Vjeruje da bi svi dhampiri trebali trenirati i neko vrijeme
provesti kao čuvari, ali da se žene nakon nekog vremena moraju okrenuti
domu i zajedno odgajati djecu.«
»Ali ne i muškarci?«
»Ne«, rekao je zajedljivo. »Vjeruje da muškarci moraju nastaviti ubijati
strigoje.«
»Opa!« Sjetila sam se da mi je Dimitri već bio ispričao nešto o svojoj
obitelji. Povremeno mu se pojavljivao otac, ali to je bilo sve što se ticalo
133
muškaraca u njegovu životu. Imao je samo sestre. Iskreno, njezini mi
stavovi nisu zvučali toliko seksistički. Ja sam imala slične stavove o tome
kako se muškarci trebaju boriti i upravo sam se zato tako iznenadila kad
sam upoznala Ambrosea.
»Ti si onaj koji je morao otići. Žene su te izbacile.«
»Ne baš«, nasmijao se. »Majka bi me dočekala raširenih ruku kad bih se
odlučio vratiti kući.« Smijao se kao da se šali, ali u oku sam mu
primijetila nešto nalik čežnji za domom. No, ona je nestala u trenu kad se
Dimitri okrenuo nakon što je Adrian počeo vikati da se napokon možemo
ukrcati.
Kad smo se smjestili u zrakoplov, Lissa je jedva dočekala da prijateljima
prenesemo novosti. Počela je s pričom kako me pozvala kraljica. To nije
bila tema o kojoj sam htjela razgovarati, ali ona je navaljivala. Bila je
uzbuđena jer me kraljica htjela »pohvaliti«. To je impresioniralo sve osim
Adriana. Po njegovu sam pogledu zaključila da je uvjeren kako me
kraljica nije zato pozvala. Ali, pogled mu je još uvijek bio dovoljno
zbunjen pa sam mogla zaključiti kako nema pojma zašto me zapravo
pozvala. Bilo je i vrijeme da ja znam nešto što on ne zna. Imala sam
osjećaj da će ga pomisao na vjenčanje s Lissom šokirati koliko i mene.
Lissa im je potom ispričala o ponudi da živi u Palači i studira na Lehighu.
»Još uvijek ne mogu vjerovati«, rekla je zamišljeno. »Zvuči predobro da
bi bilo istinito.«
Adrian je ispio čašu nečega što je nalikovalo viskiju. Kako ga se tako brzo
dočepao?
»Ako je to rekla moja prateta, onda to jest predobro da bi bilo istinito.«
»Kako to misliš?« upitala sam. Nakon što me Tatiana optužila da sam se
upustila u nepostojeću vezu i nakon što sam doznala za njezina
dhampirskoga ljubavnika-hranitelja, više me ništa u vezi s njom nije
moglo iznenaditi. »Je li Lissa u nevolji?«
»Misliš fizički? Ne. Samo što moja prateta ništa ne radi jer je dobra u
srcu. Dobro«, ispravio se Adrian, »ponekad radi. Nije totalna kuja. I
mislim da se ozbiljno brine za Dragomire. Čuo sam da su joj tvoji roditelji
bili dragi. Ali, što se tiče razloga zbog kojeg ovo radi... ne znam. Imaš
radikalne stavove. Možda zbilja želi čuti drukčije mišljenje. Ili te možda
želi držati na oku da ne bi uzrokovala nevolje.«
Ili želi da se Lissa uda za tebe, dometnula sam u sebi.
Christianu se ništa nije svidjelo.
»U pravu je. Možda te pokušavaju obuzdati. Trebala bi ići živjeti s tetom
Tashom. Ne moraš pohađati morojsku školu.«
»Ali, bit će sigurnija bude li je pohađala«, priznala sam.
134
U potpunosti sam podržavala borbu protiv sustava, kao i to da Lissa
ostane što dalje od planova pripadnika plemstva, ali bude li pohađala
koledž koji ne uživa morojsku zaštitu, bit će u opasnosti, a to definitivno
ne želim. Htjela sam dodati još nekoliko stvari, ali uzletjeli smo. Čim smo
bili u zraku, vratila mi se glavobolja od prethodnoga dana. Imala sam
osjećaj da mi zrak pritišće lubanju.
»Prokletstvo«, zastenjala sam i rukom stisnula čelo.
»Ponovno ti je loše?« upitala me Lissa zabrinuto. Kimnula sam.
»Oduvijek imaš problema s letom?« upitao me Adrian i rukom nekome
dao znak da mu natoči piće.
»Nikada«, odgovorila sam. »K vragu. Ne želim to ponovno prolaziti.«
Zaškripila sam zubima i pokušala ignorirati bol i one crne obrise koji su
se ponovno pojavili. Trebalo mi je puno truda, ali kad sam se dovoljno
usredotočila, uspjela sam ih malo ublažiti. Neobično. Ali, nije mi se dalo
razgovarati pa su me svi pustili na miru. Razgovor o koledžu prekinut je.
Prošli su sati i uskoro smo trebali stići u Akademiju. Prišla nam je jedna
od morojskih stjuardesa i ja sam je mrko pogledala. Alberta je odmah
skočila.
»Što se dogodilo?«
»Ovo je područje pogodila ledena oluja«, rekla je stjuardesa. »Ne
možemo sletjeti u Akademiju, zbog leda i vjetra ne možemo pristupiti
pisti. Ali, potrebno nam je gorivo pa ćemo sletjeti u luku Martinville
Regional. To je mala zračna luka od škole udaljena nekoliko sati
automobilom, a oluja je nije zahvatila koliko i nas. Planiramo tamo
sletjeti, opskrbiti se gorivom i odletjeti do Akademije kad osposobe pistu.
Zrakoplovom će nam trebati manje od sata.«
Bila je to gnjavaža, ali nije zvučalo tako loše. A što smo inače mogli?
Ako ništa drugo, barem će mi uskoro biti lakše. Bude li moja glavobolja
jednaka onoj od prethodnoga dana, nestat će čim sletimo.
Vratili smo se u sjedala i vezali pojaseve pripremajući se za slijetanje.
Vrijeme je bilo očajno, ali pilot je bio dobar i sletio je bez problema.
A tada se dogodilo.
Čim smo dotakli tlo, moj je svijet eksplodirao. Glavobolja nije nestala,
pogoršala se. Toliko se pogoršala da nisam mogla vjerovati da je to
moguće. Kao da mi je netko rastvorio lubanju.
A to je bio samo početak jer svugdje oko mene iznenada su se pojavila
lica. Bila su to prozirna lica s tijelima duhova, izgledali su baš kao Mason.
I, bože, bila su posvuda. Više nisam vidjela čak ni sjedala svojih
prijatelja. Samo ta lica... i njihove ruke. Blijede, sjajne ruke koje me traže.
Usta otvorena kao da žele nešto reći. A sva su ta lica izgledala kao da žele
nešto od mene.
135
Što su mi više prilazili, to sam ih više prepoznavala. Vidjela sam
Viktorove čuvare ubijene kad smo spasili Lissu. Oči su im bile
razrogačene i užasnute... zbog čega? Proživljavaju li ponovno svoju smrt?
S njima su bila izmiješana i djeca koju nisam odmah prepoznala. A tada
sam shvatila. To su djeca koju smo Dimitri i ja pronašli nakon
strigojskoga masakra. I ta su djeca djelovala prozirno kao Mason, ali su
njihovi vratovi bili prekriveni krvlju baš kao i u onoj kući. Grimizna boja
krvi bila je u oštroj suprotnosti s njihovim sjenovitim, svjetlećim tijelima.
Njihova su lica postajala sve gušća i gušća. Nitko od njih nije progovorio,
ali činilo mi se da mi u ušima sve glasnije zuji kako je rastao njihov broj.
Mnoštvu su se pridružila tri nova lika. Trebali su se stopiti s njima, ali
isticali su se gotovo jednako kao i krv na vratovima one djece.
Bila je to Lissina obitelj.
Njezina majka, njezin otac i njezin brat Andre. Izgledali su isto kao i kad
sam ih vidjela posljednji put, točno prije automobilske nesreće. Plavokosi.
Prelijepi. Kraljevski. Kao ni Mason, ni oni nisu imali tragove smrti, iako
znam da je sudar bio užasan. A jednako kao i Mason, samo su me
netremice promatrali tužnim očima. Nisu govorili, ali su očito htjeli nešto
reći. Samo što sam, za razliku od slučaja s Masonom, shvatila njihovu
poruku. Iza Andrea je bila velika i rastuća crna mrlja. Uperio je prst u
mene, a potom u nju. Ne znam kako, ali shvatila sam da je to ulaz u svijet
mrtvih, svijet iz kojeg sam se vratila. Andre, koji je bio mojih godina kada
je umro, ponovno je pokazao isto. Pridružili su mu se i roditelji. Nisu
trebali govoriti da bih shvatila što kažu:
Nisi trebala preživjeti. Moraš se vratiti nama...
Počela sam vrištati. I vrištati.
Učinilo mi se da netko u zrakoplovu razgovara sa mnom, ali nisam bila
sigurna s obzirom na to da od tih lica, ruku i crnine iza Andrea nisam
ništa vidjela. Svako malo bi se pojavilo i Masonovo ozbiljno i tužno lice.
Obratila sam mu se za pomoć.
»Makni ih odavde!« poviknula sam. »Makni ih odavde!«
Ali on nije htio, ili nije mogao, ništa učiniti. Mahnito sam otkopčala pojas
i pokušala ustati. Duhovi me nisu dirali, ali svi su bili preblizu i upirali su
u mene svoje koščate prste. Počela sam mahati rukama kako bih se
obranila od njih. Vrištala sam nadajući se da će mi netko pomoći i
prekinuti sve. Ali nitko mi nije pomogao. Nitko me nije obranio od tih
ruku i bezizražajnih očiju ili boli koja me proždirala. Bol je bila toliko
snažna da su mi pred očima zaplesale sjajne crne mrlje. Osjećala sam da
ću se onesvijestiti i obradovala sam se tome. Tako će bol nestati i spasit
ću se od tih lica. Mrlje su postajale sve veće i uskoro više nisam vidjela
ništa. Kad su me mile crne vode povukle na dno, nestala su i lica i bol.
136
Osamnaesto poglavlje
Sve nakon toga postalo je maglovito. Svijest mi se gubila i vraćala,
nejasno sam čula kako ljudi izgovaraju moje ime i osjetila da smo
ponovno u zraku. Nakon nekog vremena probudila sam se u školskoj
ambulanti gdje me promatrala dr. Olendzki.
»Bok, Rose«, rekla je. Ona je bila sredovječna morojka i često me
zadirkivala da sam njezina omiljena pacijentica. »Kako si?«
Prisjetila sam se svih potankosti onoga što mi se dogodilo. Lica. Masona.
Ostalih duhova. Strašne boli u glavi. Sada više nije bilo ničega.
»Dobro«, odgovorila sam i samu sebe iznenadila što sam to rekla. Na
trenutak sam se zapitala je li sve to ipak bio samo san. Potom sam
pogledala iza nje i ugledala Dimitrija i Albertu. Po pogledima na njihovim
licima zaključila sam da su događaji u zrakoplovu bili stvarni.
Alberta je pročistila grlo, a dr. Olendzki okrenula se prema njoj.
»Smijemo li?« upitala je Alberta. Liječnica je kimnula i oni su nam prišli.
Kao uvijek, Dimitri je na mene djelovao poput melema. Što god da se
dogodi, uz njega se uvijek osjećam malo sigurnije. Ipak, čak ni on nije
uspio zaustaviti ono što se dogodilo u zračnoj luci.
Kad me pogledao onako kako me sada gledao, s tim nježnim i zabrinutim
izrazom lica, u meni su se razbudili oprečni osjećaji. Dio mene bio je
presretan što mu je toliko stalo. Drugi je dio htio biti snažan zbog njega i
nije htio da se brine zbog mene.
»Rose...«, počela je Alberta bojažljivo. Znala sam da nema pojma što bi
rekla. Nije imala nikakvog iskustva s onim što se dogodilo. Dimitri je
preuzeo stvar u svoje ruke.
»Rose, što se to dogodilo?« Nisam uspjela ni zaustiti kad me on
presjekao: »I ovoga mi puta nemoj reći da se ništa nije dogodilo.«
Ako to ne mogu reći, onda ne znam što bih rekla.
Dr. Olendzki je podigla naočale.
»Samo ti želimo pomoći.«
»Ne trebam pomoć«, odgovorila sam. »Dobro mi je.« Zvučala sam kao
Brandon i Brett. Malo mi je nedostajalo da kažem: »Pala sam.«
Alberta se napokon pribrala.
»Bilo ti je dobro dok smo bili u zraku. Kad smo sletjeli, više ti definitivno
nije bilo dobro.«
»Sada mi je dobro«, hladno sam odvratila izbjegavajući ih gledati u oči.
»Što se onda dogodilo?« upitala je. »Zašto si vrištala? Na što si mislila
kad si rekla da ih moramo maknuti od tebe?«
137
Nakratko sam uzela u obzir svoj drugi spasonosni odgovor, onaj u vezi sa
stresom. Ali sada je zvučao potpuno glupo. Pa sam opet šutjela.
Iznenadila sam se kad sam osjetila kako mi se u očima nakupljaju suze.
»Rose«, promrmljao je Dimitri glasom mekim poput svile. »Molim te.«
Nešto je u meni puklo. Nisam mu se mogla oduprijeti. Okrenula sam
glavu i zagledala se u strop.
»Duhove«, prošaptala sam, »vidjela sam duhove.«
Nitko od njih to nije očekivao. Uostalom, kako su i mogli? Nastupila je
grobna tišina. Naposljetku je dr. Olendzki promucala:
»K-kako to misliš?« Progutala sam knedlu.
»Mason. Slijedi me već nekoliko tjedana. Tu u kampusu. Znam da zvuči
ludo, ali to je on. Ili njegov duh. To je ono što se dogodilo sa Stanom.
Ukočila sam se jer se pojavio Mason, a ja nisam znala što bih. U
zrakoplovu... mislim da je i tamo bio on... s ostalima. Ali nisam ih jasno
vidjela dok smo bili u zraku. Bili su to samo obrisi... i glavobolja. Ali kad
smo sletjeli u Martinville, pojavio se u cijelom svom obličju. I... nije bio
sam. I ostali su bili s njim. Ostali duhovi.«
Iz oka mi je kliznula suza i ja sam je žurno obrisala nadajući se da je nitko
nije primijetio. Zastala sam. Nisam znala što da očekujem. Hoće li se
netko nasmijati? Reći mi da sam luda? Optužiti me da lažem i narediti me
da im ispričam što se zbilja dogodilo ?
»Netko koga si poznavala?« upitao je najzad Dimitri.
Okrenula sam se prema njemu i pogledi su nam se susreli. Njegove su oči
i dalje bile ozbiljne i zabrinute, nije bilo ni traga porugama.
»Da... Vidjela sam neke od Viktorovih čuvara i ljude iz masakra. I
Lissina... Lissina obitelj je također bila tamo.«
Nakon toga svi su ušutjeli. Samo su se gledali, vjerojatno u nadi da će
netko drugi reći nešto što bi moglo rasvijediti sve ovo.
Dr. Olendzki je uzdahnula.
»Mogu li nasamo razgovarati s vama dvoma?«
Izišli su iz prostorije za preglede i za sobom zatvorili vrata. Samo što ih
nisu dobro zatvorili pa sam iskočila iz kreveta i stala uz njih. Malen otvor
bio je dovoljan da moj dhampirski sluh uspije razabrati što govore.
Osjećala sam se loše zbog prisluškivanja, ali razgovarali su o meni i
nisam se mogla osloboditi osjećaja da je u pitanju moja budućnost.
»... očito što se događa«, protisnula je dr. Olendzki. Bio je to prvi put da
je čujem tako ljutitu. Uz pacijente je uvijek zračila vedrinom. Bilo ju je
teško zamisliti ljutitu, ali sada je očito bila bijesna. »Ah, jadna djevojka.
Pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, što nije ni čudo s obzirom
na sve što se dogodilo.«
138
»Jeste li sigurni?« upitala je Alberta. »Možda je nešto drugo...« Ali nakon
što je to izgovorila, postalo je očito da joj na um ne pada nikakvo drugo
objašnjenje.
»Pogledajte činjenice: tinejdžerica je prisustvovala ubojstvu svojega
prijatelja, a potom je morala ubiti njegova ubojicu. Ne mislite li da je to
traumatično? Mislite da to nije ni najmanje utjecalo na nju?«
»Svi se čuvari moraju nositi s tragičnim događajima«, rekla je Alberta.
»Možda ne možemo učiniti puno za čuvare na terenu, ali Rose je još
uvijek učenica. Imamo resurse kojima bismo joj mogli pomoći.«
»Kao na primjer?« upitao je Dimitri. Zvučao je znatiželjno i zabrinuto, a
ne kao da je izaziva.
»Savjetovanje. Razgovor o onome što se dogodilo mogao bi učiniti čuda
za nju. Trebali ste je poslati na savjetovanje čim se vratila. I sve ostale
koji su bili s njom trebali biste poslati na savjetovanje. Zašto nitko ne vodi
računa o tim stvarima?
»Zamisao je dobra«, rekao je Dimitri. Prepoznala sam njegov ton, mozak
mu je radio sto na sat. »Mogla bi ići na savjetovanje na svoj slobodan
dan.«
»Na slobodan dan? Trebala bi ići svaki dan. Trebate je maknuti s terenske
nastave. Lažni napadi strigoja nisu najbolji način da se oporavi od
pravoga.«
»Ne!« Nisam ni shvatila da sam otvorila vrata. Svi su se zagledali u mene,
a ja sam se istoga trena počela osjećati glupo. Upravo sam se odala pri
špijuniranju.
»Rose«, rekla je dr. Olendzki poprimajući svoj brižni (iako pomalo
prijekoran) liječnički ton, »trebala bi prileći.«
»Dobro sam. I ne možete me natjerati da prekinem terensku nastavu.
Učinim li to, neću maturirati.«
»Rose, nije ti dobro i nemaš se čega sramiti nakon svega što ti se
dogodilo. Kad uzmeš u obzir sve okolnosti, ne zvuči jako uvrnuto što
misliš da ti se priviđa nečiji duh.«
Htjela sam je ispraviti u dijelu što misliš da ti se priviđa, ali sam se
suzdržala. Zaključila sam da mi sigurno neće biti od koristi kažem li da
mi se zbilja priviđa duh iako sam upravo počela vjerovati da je to ono što
mi se priviđa. Počela sam panično smišljati uvjerljiv razlog zbog kojeg
bih trebala nastaviti s terenskom nastavom. Uglavnom sam se pričom
uspijevala izvući iz nevolja.
»Time ćete samo pogoršati stvari osim ako me ne mislite prisiliti da na
savjetovanju sjedim dvadeset četiri sata na dan. Moram nešto raditi.
Trenutačno je prekinuta većina mojih predavanja. Što da radim? Da samo
139
sjedim? Da još više razmišljam o onome što se dogodilo? Tako ću doista
poludjeti. Ne želim vječno živjeti u prošlosti. Moram krenuti naprijed.«
Počeli su raspravljati o tome što bi trebali učiniti sa mnom. Slušala sam ih
i grizla jezik. Znala sam da se ne smijem miješati. Najzad su unatoč
prigovorima liječnice odlučili da ću odrađivati pola terenske nastave. To
je svima zvučalo kao savršen kompromis... svima osim meni. Htjela sam
normalno nastaviti sa svojim životom. Ali, znala sam da je ovo najviše što
mogu postići. Odlučili su da ću terenskoj nastavi prisustvovati tri dana
tjedno bez noćnih obveza. Ostale dane trenirat ću i sjediti nad kojom god
mi knjigom narede. Osim toga, trebat ću ići školskoj savjetnici, što me
nije oduševljavalo. Nije da sam imala nešto protiv njih. I Lissa ju je
posjećivala i to joj je zbilja koristilo. Razgovor joj je pomogao. Samo
što... pa, ja jednostavno nisam htjela razgovarati o tome. Ali, ako moram
birati između savjetovanja i izbacivanja s terenske nastave, objeručke ću
ga prihvatiti. Alberta je mislila da ću moći maturirati i samo s pola
odrađene terenske nastave. Sviđala joj se i pomisao da ću ići na
savjetovanje u vrijeme kad se suočavam s napadima lažnih strigoja... u
slučaju da me oni doista traumatiziraju.
Nakon još nekih pregleda dr. Olendzki rekla mi je da sam zdrava i da se
mogu vratiti u dom. Alberta je nakon toga otišla, ali Dimitri se zadržao
kako bi me otpratio.
»Hvala ti što si se dosjetio ovoga s pola terenske nastave«, rekla sam mu.
Pločnici su bili mokri jer je zatoplilo nakon oluje. Nije bilo vrijeme za
kupanje, ali topili su se snijeg i led. Voda je ujednačeno kapala sa stabala
i morali smo zaobilaziti lokve. Dimitri se naglo okrenuo i zaustavio se
točno preda mnom zaprečujući mi put. Zaustavila sam se umalo se
sudarivši s njim. Uhvatio me za ruku i privukao bliže sebi. Nisam nikada
očekivala da bi to mogao učiniti u javnosti. Prstima me snažno stisnuo, ali
nije me boljelo.
»Rose«, rekao je. Od patnje u njegovu glasu zastalo mi je srce. »Ovo nije
smio biti prvi put da čujem za to! Zašto mi nisi ništa rekla? Znaš li kako
mi je bilo? Znaš li kako je bilo gledati te u takvom stanju ne znajući što se
događa? Znaš li koliko sam se bojao?«
Zapanjila sam se kako zbog njegova izljeva osjećaja, tako i zbog njegove
blizine. Progutala sam knedlu, isprva nisam mogla govoriti. Na njegovu
su se licu ocrtavale emocije. Ne sjećam se kad sam posljednji put
doživjela da se toliko otvorio. Bilo je to istodobno i predivno i
zastrašujuće. A tada sam rekla najgluplju moguću stvar.
»Ti se ničega ne bojiš.«
140
»Bojim se mnogih stvari. Bojao sam se za tebe.« Pustio me i odmaknuo
se, ali na njegovu je licu i dalje bilo strasti i brige. »Nisam savršen. Nisam
imun na sve.«
»Znam, samo što...« Nisam znala što reći. Bio je u pravu. Dimitrija sam
uvijek smatrala svemogućim. Sveznajućim. Nepobjedivim. Bilo mi je
teško povjerovati da se može toliko zabrinuti zbog mene.
»A to sve već dugo traje«, dometnuo je. »Bilo je u tijeku kad se dogodilo
ono sa Stanom i kad si s ocem Andrewom razgovarala o duhovima. Sve
se vrijeme sama nosiš s tim! Zašto nikome nisi rekla? Zašto nisi rekla
Lissi... ili... meni?«
Zagledala sam se u te tamne oči, oči koje sam voljela.
»Bi li mi povjerovao?« Namrštio se.
»Povjerovao što?«
»Da mi se priviđaju duhovi.«
»Ali... to nisu duhovi, Rose. Misliš da jesu jer...«
»Eto zašto«, prekinula sam ga. »Eto zašto nisam mogla reći ni tebi ni
ikome drugome. Nitko mi ne bi povjerovao. Svi bi pomislili da sam luda.«
»Ja ne mislim da si luda«, rekao je. »Ali mislim da si puno toga prošla.«
Adrian je rekao gotovo isto kad sam ga upitala kako mogu znati jesam li
luda.
»Ne radi se samo o tome«, rekla sam. Nastavila sam hodati.
Dimitri nije napravio ni koraka. Samo me ponovno zgrabio i privukao
sebi. Priljubili smo se još više nego prije. Nelagodno sam se osvrnula oko
sebe pitajući se može li nas tko vidjeti, ali kampus je bio pust. Bilo je još
rano, nije bilo vrijeme zalaska sunca, stoga su vjerojatno svi još spavali.
Ovdje se još barem jedan sat ništa neće događati. Ipak, iznenadilo me što
Dimitri toliko riskira.
»Onda mi reci«, kazao je. »Reci mi zapravo o čemu se još radi.«
»Nećeš mi vjerovati«, rekla sam. »Zar ne shvaćaš? Nitko mi neće
vjerovati. Čak ni ti...« Od te mi je pomisli zadrhtao glas. Dimitri je
shvaćao toliko toga u vezi sa mnom. Htjela sam, bilo mi je potrebno, da
shvati i ovo.
»Ja... pokušat ću. Ali i dalje mislim da ne razumiješ što ti se događa.«
»Razumijem«, rekla sam odlučno. »To je ono što nitko ne shvaća. Čuj,
moraš jednom zauvijek odlučiti hoćeš li mi vjerovati ili ne. Ako misliš da
sam dijete, da sam prenaivna kako bih mogla shvatiti što se događa s
mojim krhkim umom, onda samo produži dalje. Ali, ako mi vjeruješ
dovoljno da se prisjetiš da sam ja vidjela i doznala stvari koje moji
vršnjaci nisu... onda moraš shvatiti da znam štogod o onom o čemu
govorim.«
MIN@
141
Zapuhao je mlak povjetarac natopljen mirisom snijega koji se topio.
»Vjerujem ti, Roza. Ali... ne vjerujem u duhove.«
Bio je ozbiljan. Htio je doprijeti do mene, shvatiti, ali to se svejedno
sukobljavalo s uvjerenjima kojih se još nije bio spreman odreći. To je bilo
ironično s obzirom na to da ga je prestrašilo ono što su mu rekle karte za
tarot.
»Hoćeš li pokušati?« upitala sam ga. »Hoćeš li barem pokušati ne otpisati
ovo kao kakvu psihozu?«
»Da, to mogu.«
Tako sam mu ispričala o prvih nekoliko slučajeva kada sam vidjela
Masona i kako sam se bojala ikome reći što se dogodilo sa Stanom.
Ispričala sam mu o obrisima koje sam vidjela u zrakoplovu i potanko mu
opisala što sam vidjela kad smo sletjeli.
»Ne čini li ti se da je to malo previše osebujno za običnu reakciju na
stres?« upitala sam ga kad sam završila.
»Nisam siguran da od reakcije na stres možeš očekivati da bude obična ili
osebujna. Ona je sama po sebi nepredvidljiva.« Imao je onaj zamišljeni
izraz koji sam tako dobro poznavala, onaj koji mi je govorio da mu se u
glavi roje svakojake misli. Vidjela sam i kako još uvijek ne vjeruje da je
ovo priča o pravim duhovima, ali se jako trudio biti otvoren prema svemu.
Trenutak poslije to mi je i potvrdio: »Zašto si tako sigurna da sve to ne
umišljaš?«
»Isprva sam mislila da sve samo umišljam. Ali sada... ne znam. Ima nešto
u tome što djeluje tako stvarno... iako znam da to nije pravi dokaz. Ali
čuo si što je otac Andrew rekao o duhovima koji ostaju na zemlji kad
umru mladi ili nasilnom smrću.«
Dimitri se doslovno ugrizao za usnu. Htio mi je reći da svećenika ne
trebam shvaćati doslovno, ali me umjesto toga upitao:
»Misliš da se Mason vratio kako bi se osvetio?«
»Isprva sam mislila da je tako, ali više nisam sigurna. Nikad me nije
pokušao ozlijediti. Samo izgleda kao da nešto želi. A... i svi ostali duhovi
kao da nešto žele, čak i oni koje ne poznajem. Zašto?«
Dimitri me pronicljivo pogledao.
»Imaš teoriju o tome.«
»Imam. Razmišljala sam o onome što mi je Viktor rekao. Spomenuo je
kako sam, budući da sam od sjenke poljubljena, budući da sam umrla,
povezana sa svijetom mrtvih. Da ga nikada nisam u potpunosti napustila.«
Poprimio je hladan izraz lica.
»Ne bih se previše pouzdao u ono što kaže Viktor Daškov.«
»Ali on je upućen u neke stvari! Znaš da jest, bez obzira na to koliki je
šupak.«
142
»U redu, recimo da je to istina, da možeš vidjeti duhove zato što si od
sjenke poljubljena. Ali, zašto se to događa sada? Zašto se to nije dogodilo
odmah nakon automobilske nesreće?«
»I o tome sam razmišljala«, nestrpljivo sam rekla. »Viktor je rekao još
nešto. Da sam sada, kada sam posijala smrt, bliže drugoj strani. Što ako je
činjenica da sam uzrokovala nečiju smrt ojačala moju vezu s dugim
svijetom pa je zato ovo sada moguće ? Upravo sam počinila svoje prvo
pravo ubojstvo. I to ubojstvo.«
»Zašto je to takva slučajnost?« upitao je Dimitri. »Zašto se to događa kad
se događa? Zašto u zrakoplovu? Zašto ne u Palači?«
Moj je entuzijazam splasnuo.
»Zar si ti odvjetnik?« Pukla sam. »Preispituješ sve što kažem. Mislila sam
da nećeš imati predrasuda?«
»I nemam ih. Ali ni ti ih ne smiješ imati. Razmisli. Zašto ti se to priviđa
točno po tom obrascu?«
»Ne znam«, priznala sam. Poraženo sam klonula. »I dalje misliš da sam
luda.«
Uhvatio me za bradu i podigao mi glavu da ga pogledam.
»Nije točno. Nikada. Ni zbog jedne od ovih teorija ne bih pomislio da si
luda. Ali uvijek sam vjerovao da najjednostavnija objašnjenja imaju
smisla. A objašnjenje dr. Olendzki ima smisla. Ona s duhovima su šuplja.
Ali, doznamo li više o tome... možda ćemo moći nešto učiniti.«
»Mi?« upitala sam.
»Naravno. Nema teorije da te pustim da sama ovo rješavaš. Znaš da ti
nikada ne bih okrenuo leđa.«
U njegovim je riječima bilo nečega dragog i plemenitog. Osjetila sam
potrebu odgovoriti mu, ali sam izgovorila samo brdo gluposti.
»Ni ja tebi nikad neću okrenuti leđa, znaš to. Stvarno to mislim... ne
mislim da će se tebi ikada dogoditi nešto ovakvo, naravno, ali počnu li ti
se priviđati duhovi ili slično, pomoći ću ti.«
Lagano se nasmijao.
»Hvala ti.«
Naše su se ruke susrele, isprepleli su nam se prsti. Ostali smo tako gotovo
cijelu minutu, u tišini. Samo su nam se ruke dodirivale. Ponovno je
zapuhao povjetarac, a iako temperatura nije mogla biti viša od pet
stupnjeva, činilo mi se da je stiglo proljeće. Samo sam čekala da sve oko
nas procvjeta. Kao da smo pomislili isto, raspleli smo prste.
Ubrzo nakon toga došli smo do mojega doma i Dimitri me upitao mogu li
dalje sama. Rekla sam mu da će sve biti u redu i da ode za svojim poslom.
Otišao je, ali čim sam kročila nogom u predvorje, sjetila sam se da mi je
143
torba ostala u ambulanti. Promrmljala sam nekoliko psovki zbog kojih
sam mogla biti kažnjena i odjurila u smjeru odakle sam upravo došla.
Kad sam joj rekla zašto sam došla, tajnica dr. Olendzki usmjerila me
prema prostoriji za preglede. Uzela sam torbu iz prazne sobe i okrenula se
namjeravajući otići. Ali, odjednom sam uočila da netko leži u sobi preko
puta. Bolničkom osoblju nije bilo ni traga i nisam se mogla oduprijeti
znatiželji da provirim unutra.
Bila je to Abby Badica, morojka iz četvrtog razreda. Kad sam opisivala
Abby, uglavnom sam upotrebljavala pridjeve slatka i živahna, ali ovoga je
puta bila sve samo ne to. Bila je puna modrica i ogrebotina, a kad se
okrenula prema meni, vidjela sam da joj je lice puno crvenih podljeva.
»Da pogodim«, rekla sam. »Pala si.«
»M-molim?«
»Pala si. Čujem da je to uobičajen odgovor: Brandon, Brett i Dane. Ali,
iskreno, morate smisliti nešto drugo. Mislim da liječnica postaje
sumnjičava.« Razrogačila je oči.
»Ti znaš za to?«
Upravo sam tada shvatila gdje sam pogriješila s Brandonom. Zatražila
sam od njega odgovore, a on ih je odbio dati. Oni koji su ispitivali Bretta i
Dana postigli su isti rezultat. Uz Abby sam shvatila da će mi, budem li se
pravila da već znam odgovore, sama odati potankosti.
»Naravno da znam. Sve su mi rekli.«
»Molim?« zakričala je. »Obećali su da neće. To je jedno od pravila.«
Pravila? O čemu govori? Nisam mislila da bi skupina osvetnika koja mlati
pripadnike plemstva mogla imati pravila. Tu se krilo još nešto.
»Pa nisu baš imali izbora. Ne znam zašto, ali neprestano vas susrećem
nakon toga. Morala sam ih pokrivati. Kažem ti, ne znam koliko se to još
može nastaviti a da netko ne počne postavljati više pitanja.« Govorila sam
kao da sam njihov simpatizer i da im želim pomoći.
»Trebala sam biti jača. Pokušala sam, ali nije bilo dovoljno.« Izgledala je
umorno i vidjelo se da pati. »Samo šuti dok sve ne bude spremno, O. K.?
Molim te?«
»Naravno«, rekla sam umirući od želje da doznam što je to »pokušala«.
»Neću nikog uplesti u ovo. Kako si uopće završila ovdje? Ne bi smjela
privlačiti pozornost.« Ili sam barem tako pretpostavljala. Sve sam
izmišljala na licu mjesta. Napravila je grimasu.
»Nadzornica doma me primijetila i prisilila me da dođem. Dozna li
ostatak Mane za ovo, bit ću u nevolji.«
»Nadam se da će te liječnica pustiti prije nego što doznaju. Prilično je
zaposlena. Imaš iste ozljede kao i Brett i Brandon, a njihove nisu bile
144
ozbiljne.« Nadala sam se da je tako. »Ovaj... opekline su bile malo
zeznute, ali nisu imali problema.«
Kockala sam se. Ne samo da nisam znala pojedinosti o Brettovim
ozljedama, nego nisam znala ni jesu li ozljede koje mi je opisala Jill
doista opekline. Ako nisu, možda sam se upravo razotkrila. Ali, ona me
nije ispravila, a njezini su prsti nesvjesno dotakli jedan od podljeva.
»Da, rekli su da neće ostati trajan trag. Morat ću izmisliti nešto za dr.
Olendzki.« U očima joj je zasjao tračak nade. »Rekli su da neće, ali
možda... možda mi dopuste da pokušam ponovno.«
U tom se trenutku vratila liječnica. Iznenadila se kad je vidjela da sam još
tu i rekla mi da se vratim u sobu i odmorim se. Pozdravila sam ih obje i
izišla na hladnoću. Ali, studen gotovo nisam ni primjećivala. Najzad sam
pronašla trag.
Mana.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Devetnaesto poglavlje
Lissa mi je najbolja prijateljica još od osnovne škole i zato me boljelo što
sam joj u posljednje vrijeme toliko toga tajila. Ona je uvijek otvorena
prema meni, uvijek želi sa mnom podijeliti sve što joj je na pameti. Ali,
možda je to samo zbog toga što nema izbora. Nekad sam i ja bila toliko
otvorena, ali u određenom trenutku počela sam zaključavati svoje tajne.
Nisam joj mogla reći za Dimitrija ni pravi razlog zbog kojeg sam zabrljala
sa Stanom. Bilo mi je mrsko što je tako. To me proždiralo iznutra, a uz
nju sam se osjećala krivom.
Ali, danas nisam imala nikakve šanse da se uspijem izvući, morala sam
im objasniti što se dogodilo u zračnoj luci. Sve i da sam nešto izmislila,
činjenica da s Christianom odrađujem pola terenske nastave odala bi da se
nešto događa. Ovoga puta nije bilo isprike. Stoga sam, ma koliko me to
boljelo, njoj i Christianu, kao i Eddieju i Adrianu koji su se motali oko
nas, prepričala kratku verziju događaja.
»Misliš da si vidjela duha?« uskliknuo je Christian. »Ozbiljno?« Njegov
mi je pogled govorio da već sprema listu zajedljivih komentara.
»Čuj«, pukla sam, »rekla sam ti što se događa, ali ne želim ulaziti u
detalje. Rješavam situaciju, stoga se okani toga.«
»Rose...«, počela je Lissa s nelagodom. Iz nje je u mene dopirao uragan
različitih osjećaja. Strah. Zabrinutost. Šok. Zbog njezina suosjećanja
osjećala sam se još gore. Odmahnula sam glavom.
145
»Ne, Liss. Molim te. Možete o meni misliti što god želite ili smišljati
vlastite teorije, ali više nećemo razgovarati o tome. Ne sada. Samo me
pustite na miru.«
Očekivala sam da će me Lissa nastaviti gnjaviti jer je uvijek bila ustrajna.
Očekivala sam da će Adrian i Christian to učiniti zbog svoje iritantne
naravi. Ali, iako su moje riječi bile vrlo jednostavne, shvatila sam da su
moj glas i način na koji sam govorila bili osorni. Na to me upozorila
Lissina mentalna reakcija, nakon čega sam samo trebala pogledati
dečkima u lica kako bih shvatila da sam zvučala kao prava kučka.
»Oprostite«, promrmljala sam. »Cijenim vašu zabrinutost, ali jednostavno
nisam raspoložena.«
Lissa me pogledala. Kasnije, rekla mi je u glavi. Kratko sam joj kimnula
potajno se pitajući kako izbjeći taj razgovor.
Ona i Adrian ponovno su se našli kako bi vježbali rabiti magiju. Bilo mi
je ipak drago što mogu biti u njezinoj blizini, ali to sam mogla samo zbog
toga što je ovdje bio i Christian. Iskreno, nisam mogla shvatiti zašto je
ostao. Pretpostavljam da je još uvijek pomalo ljubomoran unatoč svemu
što se dogodilo. Naravno, da zna za kraljičine posredničke planove oko
sklapanja njihova braka, možda bi imao dobar razlog za to. Nakon nekog
vremena postalo je očito da su mu satovi magije sve dosadniji. Danas smo
bili u učionici profesorice Meissner. Spojio je dva stola, ispružio se na
njima i rukom prekrio oči.
»Probudi me kad postane zanimljivo«, rekao je.
Eddie i ja stajali smo u središtu kako bismo mogli nadzirati i vrata i
prozore, a istodobno biti uz svoje moroje.
»Stvarno si vidjela Masona?« šapnuo mi je Eddie. Posramio se.
»Oprosti... rekla si da ne želiš razgovarati o tome...«
Htjela sam reći: Da, to je točno ono što sam rekla... Ali tada sam
pogledala njegovo lice. Nije me to pitao iz izopačene znatiželje. Pitao me
zbog Masona jer su bili bliski i zbog toga što Eddie još nije prebolio smrt
svog najboljeg prijatelja baš kao ni ja. Mislim da ga je pomisao na to da
nam se Mason obraća iz groba smirivala. Ali, on nije vidio Masonov duh.
»Mislim da je to bio on«, promrmljala sam. »Ne znam. Svi misle da sam
to umislila«
»Kako je izgledao? Je li bio uznemiren?«
»Izgledao je... tužno. Zbilja tužno.«
»Ako je to zbilja bio on... Hoću reći, ne znam.« Eddie je spustio pogled i
na trenutak zaboravio nadzirati prostoriju. »Uvijek sam se pitao je li ljut
što ga nismo spasili.«
»Ništa nismo mogli učiniti«, rekla sam mu ponavljajući točno ono što su
svi meni govorili. »Ali i ja se to pitam, tim više što mi je otac Andrew
146
spomenuo da se duhovi ponekad vraćaju kako bi se osvetili. Ali Mason
nije tako izgledao. Činilo se da mi samo želi nešto reći.«
Eddie je iznenada podigao pogled. Sjetio se da je još na čuvarskoj
dužnosti. Ništa više nije rekao, ali znala sam o čemu razmišlja.
Adrian i Lissa su u međuvremenu napredovali. Odnosno, Adrian je
napredovao. Njih su dvoje iskopali nekakvo zakržljalo bilje koje je bilo
uvenulo ili je mirovalo tijekom zime i stavili su ga u lončiće. Lončiće su
posložili u crtu na dugačkom stolu. Lissa je dodirnula jedan i ja sam u
sebi osjetila euforičan plamen magije. Trenutak poslije zakržljala biljka
zazelenjela se i na njoj je niklo lišće. Adrian se zagledao u nju kao da
krije sve tajne svemira i duboko izdahnuo.
»O. K. A sada jedno veliko ništa.«
Položio je prste na drugu biljku. Izjava A sada jedno veliko ništa bila je
točna jer ništa se nije dogodilo. Ali, nekoliko trenutaka poslije, biljka je
zadrhtala. Počela se zelenjeti, a potom se smirila.
»Uspio si«, rekla je Lissa impresionirano. Osjetila sam da je malo
ljubomorna. Adrian je naučio jedan od njezinih trikova, ali ona još nije
naučila nijedan njegov.
»Jedva«, rekao je netremice promatrajući biljku. Bio je potpuno trijezan,
nimalo omamljen kojim od svojih poroka. Ništa ga nije moglo spriječiti
da se zbog duha osjeća razdražljivim. Večeras smo zahvaljujući svojim
raspoloženjima imali nešto zajedničko. »K vragu.«
»Zafrkavaš me?« upitala ga je. »Bio si odličan. Natjerao si biljku da
naraste... snagom svojega uma. To je izvanredno.«
»Ali nisam dobar kao ti«, rekao je. I dalje je zvučao kao desetogodišnjak.
Nisam se mogla suzdržati a da se ne uključim u razgovor.
»Onda prestani kukati i pokušaj ponovno.«
Pogledao me. Usnu mu je iskrivio smiješak.
»Hej, djevojko s duhovima, prestani dijeliti savjete. Čuvari se trebaju
vidjeti, a ne čuti.«
Pokazala sam mu prst za dio »djevojko s duhovima«, ali nije ga primijetio
jer mu se Lissa ponovno obratila.
»U pravu je. Pokušaj ponovno.«
»Ti to učini još jednom«, rekao je. »Želim te gledati... nekako kao da
mogu osjetiti što joj radiš.«
Izvela je svoj trik na drugoj biljci. Ponovno sam osjetila kako se
rasplamsala magija, osjetila sam radost koja je dolazila s njom... a potom
je počela oklijevati. Magiji je dodana primjesa straha i nestabilnosti koji
su mirisali na pogoršanje njezina mentalnoga stanja. Ne, ne, zavapila sam
u tišini. Opet je počelo. Znala sam da će se to ponoviti nastavi li rabiti
magiju. Molim te, nemoj da se ponovno dogodi.
147
A onda je tamna mrlja samo nestala iz njezine magije. Njezine misli i
osjećaji vratili su se u normalu. Primijetila sam da je i njezina biljka
narasla. Bilo mi je promaklo jer mi je njezina stanka odvukla pozornost.
Adrianu je to promaklo jer je gledao u mene. Izgledao je zabrinuto i jako,
jako zbunjeno.
»O. K.«, rekla je Lissa veselo. Nije primijetila da nije pazio. »Pokušaj
ponovno.« Adrian se usredotočio na posao. Uzdahnuo je i krenuo prema
novoj biljci, ali ona mu je pokazala da se vrati. »Ne, nastavi raditi na onoj
s kojom si počeo. Možda to možeš samo u naletima.«
Kimnuo je i usredotočio se na biljku s kojom je i počeo raditi. Nekoliko je
minuta samo netremice zurio u nju. U sobi je zavladala tišina. Nikada ga
nisam vidjela toliko usredotočena, čelo mu se počelo znojiti. Biljka se
najzad trznula. Zazelenjela se još više nego prije, a pojavili su se i sićušni
pupoljci. Pogledala sam ga. Stisnuo je oči i škripao zubima, nesumnjivo
se usredotočio iz petnih žila. Pupoljci su prsnuli, pojavilo se lišće i sićušni
bijeli cvjetovi.
Lissa je izustila nešto što se može opisati samo kao usklik radosti.
»Uspio si!«
Zagrlila ga je, a mene je zapljusnula njezina razdraganost. Bila je iskreno
sretna što je uspio. Iako je i dalje bila razočarana svojim napretkom,
činjenica da je on ponovio ono što je ona činila ulilo joj je nadu. To je
značilo da doista mogu učiti jedno od drugoga.
»Ne mogu dočekati da i ja učinim nešto novo«, rekla je mrvicu
ljubomorno. Adrian je tapnuo notes.
»Pa, u svijetu duha ima puno drugih trikova. Sigurno možeš naučiti barem
jedan od njih.«
»Što je to?« upitala sam.
»Sjećaš se mog istraživanja o ljudima uvrnuta ponašanja?« upitala je
Lissa. »Sastavili smo popis svih pojava na koje smo naišli.«
Sjećala sam se toga. Tražeći druge osobe koje rabe duh, otkrila je priče o
morojima sa sposobnostima koje nitko nikada nije vidio. Rijetki su ta
izvješća smatrali istinitima, ali Lissa je bila uvjerena da se radi o osobama
koje rabe duh.
»Čini se da, osim što možemo iscjeljivati, vidjeti aure i šetati tuđim
snovima, posjedujemo i nekakvu superkompulziju.«
»To već znate«, rekla sam.
»Ne, ovo je još žešće. Ne radi se samo o tome da ljude možemo natjerati
da učine ono što želimo, možemo ih natjerati da vide i osjete nestvarne
stvari.«
»Što, nešto poput halucinacija?« upitala sam
148
»Recimo«, odgovorio je. »Kruže priče o ljudima koji rabe kompulziju
kako bi drugi preživjeli najgore noćne more uvjereni da ih netko napada
ili slično.« Zadrhtala sam.
»To je jezivo.«
»I genijalno«, rekao je Adrian. Lissa se složila sa mnom.
»Ne znam. Obična je kompulzija jedno, ali ovo se čini pogrešnim.«
Christian je zijevnuo.
»Sad kad ste ostvarili pobjedu, možemo li za danas završiti s magijom?«
Kad sam se osvrnula, vidjela sam da je Christian sjeo. Nije skidao oči s
Lisse i Adriana i činilo mi se da nije bio oduševljen pobjedničkim
zagrljajem. Lissa i Adrian su se razdvojili, ali ne zato što su primijetili
njegovu reakciju. Bili su previše uzbuđeni da bi osjetili njegovo zurenje.
»Možeš li to ponoviti?« upitala je Lissa nestrpljivo. »Natjerati je da
raste?«
Adrian je odmahnuo glavom.
»Ne odmah. Previše me iscrpilo. Mislim da mi treba cigareta.« Pokazao je
u Christianovu smjeru. »Pođi nešto raditi sa svojim dragim. Bio je jako
strpljiv.«
Lissa je prišla Christianu ozarena lica. Bila je predivna i sva je sjala.
Znala sam da se ne može na nju dugo ljutiti. Njegova je namrgođenost
popustila i uočila sam rijetku nježnost koju je samo ona mogla pobuditi u
njemu.
»Vratimo se u dom«, rekla je i uhvatila ga za ruku.
Krenuli smo. Eddie je bio uz Lissu i Christiana, a meni je preostalo da ih
nadzirem iz prikrajka. Isto tako, preostalo mi je da hodam uz Adriana koji
je odlučio zaostati i razgovarati sa mnom. Pušio je, tako da sam se morala
nositi s otrovnim oblakom koji je stvarao. Nisam mogla shvatiti zašto ga
nitko od nadležnih nije ulovio zbog toga. Namrštila sam se zbog smrada.
»Znaš, uvijek možeš biti naš puno dalji čuvar i ostati iza s tim«, rekla sam
mu.
»Mm, dosta mi je.« Bacio je cigaretu, zgazio je i ostavio je za sobom. To
mi je bilo gotovo jednako mrsko kao i njegovo pušenje.
»Što ti kažeš, malena dhampirice?« upitao me. »Bio sam prilično opak s
onom biljkom, zar ne? Naravno, bilo bi još opakije da sam uspio...
recimo... obnoviti nečiji amputiran ud. Ili razdvojiti sijamske blizance.
Ali, vježbom ću postići i to.«
»Ako želiš moj savjet, a sigurna sam da ne želiš, trebali biste se okaniti
magije. Christian i dalje misli da se upucavaš Lissi.«
»Što?« upitao je glumeći zapanjenost. »Zar ne zna da moje srce pripada
tebi?«
149
»Ne pripada. A on je i dalje zabrinut zbog toga, unatoč onome što sam mu
rekla.«
»Znaš, kladim se da bi se odmah počeo bolje osjećati kad bismo se mi
ovoga trena počeli ljubiti.«
»Dodirneš li me«, rekla sam ugodnim glasom, »pružit ću ti priliku da
provjeriš možeš li iscijeliti samoga sebe. Tada ćemo vidjeti koliko si
doista opak.«
»Dao bih Lissi da me iscijeli«, rekao je samodopadno. »Njoj to neće biti
teško. Iako...« Nestao je njegov podrugljiv osmijeh. »Dogodilo se nešto
neobično dok je rabila magiju.«
»Da«, rekla sam. »Znam. I ti si to osjetio?«
»Ne. Ali sam to vidio.« Namrštio se. »Rose... sjećaš se kad si me pitala
jesi li luda, a ja sam rekao da nisi.«
»Da...«
»Mislim da sam možda ipak pogriješio. Mislim da jesi luda.«
Gotovo sam zastala.
»Koji bi vrag to trebalo značiti?«
»Pa... vidiš, stvar je u tome da je Lissina aura lagano potamnjela kad je
radila na drugoj biljci...«
»To se slaže s onim što sam ja osjetila«, rekla sam. »Kao da je... ne znam,
kao da je na trenutak postala mentalno krhka, kao što joj se nekada
događalo. Ali onda je prošlo.« Kimnuo je.
»Da, u tome je stvar... tama je nestala iz njezine aure i prešla u tvoju. I
prije sam primijetio da imate jako različite aure, ali ovoga sam puta vidio
kako se to događa. Kao da je tamna mrlja iskočila iz njezine i uskočila u
tvoju.« Zadrhtala sam.
»Što to znači?«
»Pa, zato mislim da si luda. Lissa više ne trpi nikakve nuspojave svoje
magije, zar ne? A ti, pa... u posljednje si vrijeme razdražljiva i priviđaju ti
se duhovi.« Riječi je izgovarao ležerno, kao da je vidjeti duha nešto što se
jednostavno povremeno događa. »Mislim da ono što je štetno u duhu, ono
što joj upropaštava um, što god to bilo, prelazi s nje na tebe. Ona ostaje
normalna, a ti... kako sam rekao, tebi se priviđaju duhovi.«
Kao da me netko udario u nos. Nova teorija. Nije stvar u traumi. Nisu
pravi duhovi. »Puca« me Lissino ludilo. Prisjetila sam se kakva je bila u
svom najgorem izdanju, depresivna i samodestruktivna. Prisjetila sam se
naše bivše učiteljice Karp koja je također rabila duh... i potpuno prolupala
te postala strigoj.
»Ne«, rekla sam usiljeno. »Ne događa mi se to.«
»Što je s vašom vezom? Povezane ste. U tebe se uvlače njezine misli i
osjećaji... zašto ne bi i ludilo?«
150
Adrian je bio uobičajeno ležeran i znatiželjan. Nije shvaćao da me ovo
počinje izbezumljivati.
»Jer nema nikakvog...«
A tada mi je sinulo. Pronašla sam odgovor koji smo sve vrijeme tražili.
Sv. Vladimir se cijeli život borio s nuspojavama duha. Mučili su ga snovi
i obmane, a ta je iskustva pripisao »demonima«. Ali nije potpuno sišao s
uma niti se pokušao ubiti. Lissa i ja bile smo uvjerene da je to zato što je
imao od sjenke poljubljenu čuvaricu Annu i da mu je pomogla njihova
povezanost. Pretpostavile smo da mu jednostavno pomaže činjenica da
ima tako bliska prijatelja, nekoga tko će mu pružati potporu i razgovarati s
njim u teškim trenucima, s obzirom na to da tada nisu postojali
antidepresivi ili tablete protiv tjeskobe.
Ali što ako... što ako...
Ostala sam bez daha. To neznanje nisam mogla više trpjeti ni sekunde.
Koliko je uopće sati? Još sat vremena do zabrane izlaska. Morala sam
doznati. Zaustavila sam se tako naglo da sam se umalo poskliznula.
»Christiane!«
Skupina ispred nas se zaustavila i okrenula se prema meni i Adrianu.
»Da?« upitao je Christian.
»Moram malo skrenuti s puta... odnosno, mi moramo jer bez tebe ne
smijem nigdje. Moramo otići u crkvu.«
Podigao je obrvu od iznenađenja.
»Što je, moraš nešto ispovjediti?«
»Ništa me ne pitaj. Molim te. Treba nam samo nekoliko minuta.«
Lissa se zabrinula.
»Možemo svi ići...«
»Ne, bit ćemo brzi.« Nisam htjela da ide. Nisam htjela da čuje odgovor za
koji sam bila sigurna da ću ga dobiti. »Pođi u dom. Sustići ćemo vas.
Christiane, molim te?«
Proučavao me, nije se mogao odlučiti želi li mi se rugati ili mi pomoći.
Ipak nije bio totalni kreten. Pobijedilo je potonje.
»U redu, ali pokušaš li me nagovoriti da se pomolim s tobom, odlazim.«
Krenuli smo prema kapelici. Toliko sam žurila da je morao juriti za
mnom.
»Pretpostavljam da mi ne želiš reći o čemu se radi«, rekao je.
»Ne. Ali cijenim tvoju suradnju.«
»Uvijek rado pomažem«, rekao je. Bila sam sigurna da je zakolutao
očima, ali usredotočila sam se na put pred nama.
Stigli smo do kapelice. Vrata su, očekivano, bila zaključana. Pokucala
sam, nestrpljivo se osvrćući kako bih vidjela svijedi li kakvo svjetlo kroz
prozore. Nisam vidjela ništa.
151
»Znaš, već sam provaljivao ovdje«, rekao je Christian. »Ako trebaš ući...«
»Ne, trebam više od toga. Trebam svećenika. K vragu, nije ovdje.«
»Vjerojatno je u krevetu.«
»K vragu«, ponovila sam. Osjećala sam se pomalo loše što toliko psujem
na crkvenom pragu. Ako je svećenik u krevetu, znači da je u zgradi za
morojsko osoblje i da ne možemo do njega. »Moram...«
Vrata su se otvorila i otac Andrew zagledao se u nas. Izgledao je
iznenađeno, ali ne i uzrujano.
»Rose? Christiane? Je li se nešto dogodilo?«
»Moram vas nešto pitati«, rekla sam mu. »Neću vam oduzeti puno
vremena.«
Njegovo je iznenađenje poraslo, ali nas je propustio. Zaustavili smo se u
predsoblju ispred svetišta.
»Upravo sam se spremao poći kući«, rekao nam je otac Andrew. »Baš
sam sve ugasio.«
»Rekli ste mi da je sv. Vladimir dugo poživio i da je umro od starosti. Je
li to točno?«
»Da«, rekao je polako. »Koliko ja znam. U svim knjigama koje sam
pročitao, uključujući one najnovije, tako je zapisano.«
»Ali što je s Annom?« upitala sam. Zvučala sam kao da sam na rubu
živčanog sloma. Zapravo je tako i bilo.
»Što s njom?«
»Što se s njom dogodilo? Kako je ona umrla?«
Lissa i ja smo se sve vrijeme brinule o tome što se dogodilo s Vladom.
Nikada nismo razmišljale o Anni.
»Pa«, uzdahnuo je otac Andrew, »bojim se da ona nije dobro završila.
Cijeli je život provela štiteći njega, ali postoje naznake da se u starijoj
dobi ona počela gubiti. A onda...«
»A onda?« upitala sam. Christian nas je promatrao potpuno izgubljen.
»Nekoliko mjeseci nakon smrti sv. Vladimira, počinila je samoubojstvo.«
Na sekundu sam sklopila oči, a potom ih ponovno otvorila. Toga sam se
bojala.
»Žao mi je«, rekao je otac Andrew. »Znam kako si pomno pratila njihovu
priču. I ja sam to tek nedavno pročitao. Naravno, oduzeti nečiji život je
grijeh, ali s obzirom na to koliko su oni bili bliski, nije teško zamisliti
kako se osjećala kad ga više nije bilo.«
»A rekli ste i da je počela gubiti razum.« Kimnuo je i raširio ruke.
»Teško je reći o čemu je ta jadnica razmišljala. Vjerojatno je u igri bilo
puno čimbenika. Zašto je ovo bilo tako hitno?«
Odmahnula sam glavom.
»To je duga priča. Hvala vam na pomoći.«
152
Christian i ja smo već bili na pola puta do doma kad me najzad upitao:
»O čemu je tu bila riječ? Sjećam se da ste istraživale ovo. Vladimir i
Anna bili su kao Lissa i ti, zar ne?«
»Da«, rekla sam mrzovoljno. »Čuj, ne želim se upletati u vaš odnos, ali
molim te, nemoj Lissi reći ništa o ovome. Ne dok ne doznam više. Reci
joj... ne znam. Reći ću joj da sam se prepala jer sam mislila da moram
ponovno raditi za opće dobro.«
»Dakle, oboje ćemo joj lagati, ha?«
»Vjeruj mi, grozno mi je zbog toga. Ali to je u ovom trenutku za nju
najbolje.«
Da Lissa zna kako bi zbog nje mogla izgubiti razum... da, to bi joj teško
palo. Prestala bi koristiti magiju. Naravno, to sam oduvijek htjela... pa
ipak, osjetila sam njezinu radost u trenucima kad ju je rabila. Mogu li joj
to oduzeti ? Mogu li žrtvovati sebe ?
Nema lakog odgovora, a ne smijem donositi ni ishitrene zaključke. Ne
dok ne doznam više o svemu ovome. Christian je pristao čuvati tajnu, a
kad smo se pridružili ostalima, bilo je već gotovo vrijeme zabrane izlaska.
Imali smo na raspolaganju otprilike pola sata, a potom smo se razišli i
otišli u krevet. S obzirom na to da mi je djelomična terenska nastava
branila noćne obveze, i ja sam otišla spavati. Rizik od strigoja općenito je
bio nizak, a mojim je instruktorima više stalo do toga da se dobro
naspavam.
Kada je došlo vrijeme zabrane izlaska, uputila sam se sama prema
dhampirskome domu. Već sam gotovo stigla do svojega cilja kada se
ponovno pojavio.
Mason.
Naglo sam se zaustavila i osvrnula oko sebe u nadi da ću ugledati nekoga
tko će posvjedočiti tome i jednom zauvijek riješiti dvojbu jesam li luda ili
nisam. Stajao je tamo onako sjajan, s rukama u džepovima kaputa.
Djelovao je gotovo ležerno, zbog čega je ovo iskustvo bilo još neobičnije.
»Pa«, rekla sam. Bila sam neočekivano smirena, unatoč tuzi koja me
obuzela svaki put kad bih ga vidjela. »Drago mi je da si ponovno sam.
Nije mi se svidjelo društvo u zrakoplovu.«
Netremice me tupo promatrao tužnim očima. Od toga sam se osjećala još
gore, krivnja mi je grčila stomak. Raspala sam se.
»Što si ti?« zavapila sam. »Jesi li stvaran? Ludim li?«
Na moje veliko iznenađenje, Mason je kimnuo.
»Što?« zakričala sam. »Da, stvaran si?«
Kimnuo je.
»Da, luda sam?« Odmahnuo je glavom.
153
»Pa«, rekla sam pokušavajući se našaliti unatoč uraganu osjećaja koji me
preplavio, »sada mogu odahnuti. Ali, što bi mi drugo i mogao reći ako si
plod halucinacija?«
Mason je samo zurio. Ponovno sam s osvrnula u nadi da će netko proći.
»Zašto si ovdje? Ljut si na nas i tražiš osvetu?«
Odmahnuo je glavom. Nešto se u meni tada opustilo. Zapravo nisam ni
znala koliko me to brinulo. Bila sam jako napeta zbog osjećaja krivnje i
tuge. Bila sam uvjerena da me krivi, baš kako je Ryan rekao.
»Ne uspijevaš... pronaći svoj mir?«
Mason je kimnuo i još se više rastužio. Prisjetila sam se njegovih
posljednjih trenutaka i progutala suze. I ja bih teško pronašla mir da su mi
oduzeli život prije nego što je uopće započeo.
»Postoji li još nešto? Još neki razlog zbog kojeg mi se vraćaš?«
Kimnuo je.
»Koji?« upitala sam. U posljednje se vrijeme pojavilo previše pitanja.
Trebala sam odgovore. »Koji je to razlog? Što trebam učiniti?«
Očito je mogao odgovarati samo s da ili ne. Zaustio je kao da želi nešto
reći. Izgledao je kao da se zbilja trudi, kao Adrian s biljkom. Ali nije
ispustio ni glas.
»Žao mi je«, prošaptala sam. »Žao mi je... ne razumijem... i... žao mi je
zbog svega drugoga.«
Mason mi je uputio još jedan sjetan pogled, a potom je nestao.
Dvadeseto poglavlje
Pričaj mi o svojoj majci.« Uzdahnula sam.
»Što o njoj?« Bio je to moj prvi razgovor sa savjetnicom. Nije me se
previše dojmio. Vjerojatno sam odmah trebala spomenuti da sam noć prije
vidjela Masona. Ali nisam htjela školskim službenicima ponuditi dodatne
dokaze da gubim razum, čak i ako ga jesam gubila.
Zapravo, nisam bila sigurna. Zbog Adrianove analize moje aure i priče o
Anni, teorija kako sam na dobrom putu da se pozdravim s pameću
definitivno je zvučala vjerodostojno. S druge strane, nisam se osjećala
ludom. Znaju li uopće luđaci da su ludi? Adrian kaže da ne znaju. I sama
je riječ lud neobična. Dovoljno sam upoznata sa psihologijom da znam
kako postoji široka podjela tog pojma. Većina umnih poremećaja vrlo je
specifična i uključuje točno određene simptome, tjeskobu, depresiju,
promjene raspoloženja itd. Nisam znala gdje se ja uklapam, ako se igdje
uklapam.
»Što misliš o njoj?« nastavila je savjetnica. »O svojoj majci.«
154
»Da je odlična čuvarica i prosječna majka.«
Savjetnica je zapisala nešto u svoj blok. Zvala se Deirdre, bila je
plavokosa, morojski mršava, a nosila je modrozelenkastu pletenu haljinu
od kašmira. Nije djelovala puno starije od mene iako su potvrde na
njezinu stolu jamčile da ima svakojake diplome iz psihoterapije. Njezin
ured nalazio se u upravnoj zgradi, u kojoj je bila smještena i ravnateljica.
U toj su se zgradi obavljali svi Akademijini poslovi. Nadala sam se da će
me u uredu dočekati kauč kakav je na televiziji uvijek u uredima terapeuta
i da ću se moći ispružiti na njemu, ali dočekala me samo stolica. Ali,
barem je bila udobna. Zidovi su bili prekriveni slikama prirode poput
leptira i narcisa. Pretpostavljam da su trebali djelovati umirujuće.
»Želiš li pojasniti to 'prosječna'?« upitala me Deirdre.
»Napredovala je. Prije mjesec dana odgovorila bih da je očajna'. Kakve to
veze ima s Masonom?«
»Želiš li razgovarati o Masonu?«
Primijetila sam da na pitanja voli odgovarati dodatnim pitanjima.
»Ne znam«, priznala sam. »Valjda da sam zato ovdje.«
»Što misliš o njemu? Kako se osjećaš zbog njegove smrti?«
»Tužna sam. Kako bih se trebala osjećati?«
»Jesi li ljuta?« Prisjetila sam se strigoja, njihovih požudnih pogleda i
lakoće s kojom su ubijali.
»Jesam, malo.«
»Osjećaš li krivnju?«
»Da, naravno.«
»Zašto 'naravno'?«
»Zbog toga što sam ja kriva što je bio tamo. Uzrujala sam ga... i on je htio
nešto dokazati. Rekla sam mu gdje su strigoji, a nisam to smjela učiniti.
Da nije znao za njih, ne bi to učinio. Još bi bio živ.«
»Ne misliš da je odgovoran za vlastite postupke ? Da je sam izabrao tako
postupiti?«
»Pa... da. Pretpostavljam da jest. Nisam ga ja natjerala na to.«
»Postoji li još koji razlog zbog kojeg bi se trebala osjećati krivom?«
Skrenula sam pogled s nje i usredotočila se na sliku bubamare.
»Sviđala sam mu se, u romantičnom smislu. Recimo da smo izlazili, ali ja
se nisam mogla uživjeti u to. To ga je boljelo.«
»Zašto se nisi mogla uživjeti?«
»Ne znam«, odgovorila sam. Glavom mi je proletjela slika njegova tijela
kako leži na podu, ali potisnula sam je. Nema šanse da zaplačem pred
Deirdrom. »U tome i jest stvar. Trebala sam. Bio je dobar. Zabavan.
Dobro smo se slagali... samo osjećala sam da je to pogrešno. Čak i
ljubljene i ostalo... jednostavno nisam mogla.«
155
»Misliš da imaš problema s bliskim kontaktom?«
»Što? Ne! Naravno da nemam.«
»Jesi li ikada imala spolne odnose s kim?«
»Ne. Želite li reći da sam trebala?«
»Misliš li ti da si trebala?«
K vragu. Mislila sam da sam je zeznula. Bila sam sigurna da na ovo neće
moći odgovoriti protupitanjem.
»Mason nije bio onaj pravi.«
»Postoji li netko drugi? Netko za koga misliš da je onaj pravi?«
Oklijevala sam. Nije mi bilo jasno kakve ovo veze ima s činjenicom da mi
se priviđaju duhovi. Prema nekakvim papirima koje sam potpisala, sve što
ovdje kažem povjerljivo je. Ne smije nikome reći osim ako predstavljam
prijetnju samoj sebi ili radim nešto protuzakonito. Nisam bila posve
sigurna gdje bi se uklapala veza sa starijim muškarcem.
»Da... ali ne mogu vam reći o kome je riječ.«
»Koliko ga dugo znaš?«
»Gotovo šest mjeseci.«
»Bliski ste?«
»Da, naravno. Ali nismo...« Kako bih to mogla opisati? »Nismo u pravoj
vezi. Recimo da je on... nedostupan.« Pa neka ona misli što god hoće,
možda me zanima dečko koji ima curu.
»Je li on razlog zbog kojeg se nisi mogla zbližiti s Masonom?«
»Jest.«
»I zbog njega ne možeš izlaziti ni s kim drugim?«
»Pa... nije da on to radi namjerno.«
»Ali, dok god ti je stalo do njega, ne zanima te nitko drugi?«
»Točno. Ali to nije važno. Ionako vjerojatno ne bih smjela ni s kim
izlaziti.«
»Zašto ne?«
»Zato što nemam vremena. Pripremam se postati čuvarica. Svu pozornost
moram usmjeriti na Lissu.«
»A ti misliš da ne možeš istodobno paziti na nju i biti s nekim u vezi?«
Odmahnula sam glavom.
»Ne mogu. Moram biti spremna položiti svoj život za nju. Nitko drugi ne
smije mi odvlačiti pozornost. Mi čuvari imamo izreku: Oni su na prvome
mjestu. Vi. Moroji.«
»I zato misliš da su Lissine potrebe uvijek važnije od tvojih?«
»Naravno.« Namrštila sam se. »Kako drukčije? Postat ću njezina
čuvarica.«
»I kako se osjećaš zbog toga? Što se zbog nje odričeš onoga što ti želiš?«
»Ona mi je najbolja prijateljica. I posljednja je pripadnica svoje obitelji.«
156
»Nisam te to pitala.«
»Da, ali...« Zastala sam. »Hej, niste postavili pitanje.«
»Misliš da uvijek postavljam pitanja?«
»Nije važno. Čujte, ja volim Lissu. Sretna sam što ću provesti život štiteći
je. Kraj priče. Usto, zar ćete vi, morojka, reći meni, dhampirici, da ne
moram stavljati moroja na prvo mjesto? Znate kako funkcionira sustav.«
»Znam«, rekla je tužno. »Ali nisam ovdje kako bih to analizirala. Ovdje
sam kako bih ti pomogla da se osjećaš bolje.«
»Čini se da jedno ne ide bez drugoga.«
Deirdrine su se usne iskrivile u osmijeh, a potom joj je pogled poletio
prema satu.
»Isteklo nam je vrijeme. Morat ćemo nastaviti sljedeći put.«
Prekrižila sam ruke na grudima.
»Mislila sam da ćete mi dati kakav izvanredan savjet ili da ćete mi reći što
da radim. A vi ste me uporno tjerali da pričam.«
Nasmiješila se.
»U terapiji nije toliko bitno što ja mislim, nego ono što ti misliš.«
»Zašto bih onda uopće trebala dolaziti?«
»Zato što ne znamo uvijek što mislimo ili osjećamo. Lakše je shvatiti
neke stvari kada te netko vodi. Često se pokaže da već znaš što želiš
učiniti. Ja ti mogu pomoći da postaviš pitanja koja možda ne bi znala
sama postaviti.«
»Dio s pitanjima vam dobro ide«, hladno sam primijetila.
»Iako nemam neki izvanredan savjet, imam nekoliko stvari o kojima bih
željela da razmisliš prije našega sljedećeg susreta.« Zagledala se u svoj
blok i tapkala olovkom dok je razmišljala. »Prvo želim da ponovno
razmisliš o onome što sam te pitala o Lissi... što zbilja misliš o tome što
ćeš joj posvetiti život.«
»Već sam vam rekla.«
»Znam. Samo razmisli još malo o tome. Ako odgovor ostane isti, nema
problema. Potom želim da razmisliš o nečemu drugom. Želim da
razmisliš o tome privlači li te možda taj nedostupni dečko upravo zato što
je nedostupan.«
»To je glupo. Nema nikakvoga smisla.«
»Nema? Upravo si mi rekla da nikada ni s kim nećeš moći biti u vezi. Ne
misliš li da je činjenica kako želiš nekoga koga ne možeš imati način na
koji se tvoja podsvijest nosi s time ? Ako ga ne možeš imati, nikada se
nećeš morati suočiti s proturječnim osjećajima prema Lissi. Nikada nećeš
morati izabrati.«
»Ovo je zbunjujuće«, prigovorila sam.
»I treba biti tako. Zato sam ovdje.«
157
»Kakve to veze ima s Masonom?«
»Ima veze s tobom, Rose. A to je ono što je važno.«
Otišla sam s terapije osjećajući se kao da mi je ispario mozak. Usto,
osjećala sam se kao da sam upravo bila na suđenju. Da je Deirdre bila
tamo i rešetala Viktora, vjerojatno bi sve završilo dvostruko brže.
Također, bila sam uvjerena i da je Deirdre krenula u potpuno pogrešnom
smjeru. Naravno da Lissi ništa ne zamjeram. A pomisao na to da sam se
zaljubila u Dimitrija jer ga ne mogu imati smiješna je. Nisam ni pomislila
da bi to moglo biti u sukobu s čuvarskim dužnostima dok on to nije
spomenuo. Zaljubila sam se u njega jer... pa, jer je on Dimitri. Zato što je
nježan, snažan, zabavan, strastven i prekrasan. Zato što me shvaća.
Pa ipak, dok sam hodala prema zajedničkim prostorijama, njezino mi se
pitanje motalo po glavi. Možda nisam razmišljala o tome da bi nam veza
skrenula pozornost s čuvarskih dužnosti, ali sigurno sam oduvijek znala
da nam njegova dob i njegov posao predstavljaju velike zapreke. Je li to
zbilja odigralo nekakvu ulogu? Je li dio mene uvijek znao da nikada
nećemo moći ništa ostvariti... i tako mi dopustilo da se zauvijek posvetim
Lissi?
Ne, čvrsto sam zaključila. To je smiješno. Deirdre je možda dobra u
postavljanju pitanja, ali je očito postavljala pogrešna pitanja.
»Rose!«
Pogledala sam udesno i ugledala Adriana. Prilazio mi je hodajući preko
travnjaka, ne mareći za to kako bljuzga utječe na njegove dizajnerske
cipele.
»Jesi li me ti to upravo nazvao Rose?« upitala sam. »A ne malena
dhampirice? Mislim da se to nikada prije nije dogodilo.«
»Stalno se događa«, odvratio mi je kad me sustigao.
Ušli smo u zajedničke prostorije. Trajala je nastava pa su hodnici bili
prazni.
»Gdje je tvoja bolja polovica?« upitao je.
»Christian?«
»Ne, Lissa. Možeš mi reći gdje je, zar ne?«
»Da, mogu ti reći jer je ovo zadnji sat i ona je na nastavi kao i svi ostali.
Stalno zaboravljaš da je nama ostalima ovo škola.«
Djelovao je razočarano.
»Pronašao sam još izvješća o kojima sam htio razgovarati s njom. Još
stvari o superkompulziji.«
»Opa, radio si nešto produktivno? Impresionirana sam.«
»Prava mi se javlja«, rekao je. »Tim više što se cijelo tvoje postojanje
svodi na premlaćivanje drugih. Vi dhampiri ste neuljuđeni, ali s druge
strane, zato vas i volimo.«
158
»Zapravo«, rekla sam zamišljeno, »u posljednje vrijeme mi nismo jedini
koji dijele batine.« Umalo sam zaboravila na svoju zagonetku o
plemićkom klubu boraca. U posljednje me vrijeme mučilo toliko toga.
Osjećala sam se kao da pokušavam pisati po vodi. Iako su izgledi da ću
dobiti odgovor bili mali, morala sam ga pitati. »Govori li ti išta riječ
Mana?.«
Naslonio se na zid i posegnuo za cigaretama.
»Naravno.«
»U školi si«, upozorila sam ga.
»Što... oh, u pravu si.« Uzdahnuo je i vratio kutiju u kaput. »Zar polovina
vas ovdje ne uči rumunjski? To znači ruka.«
»Ja ovdje učim engleski.« Ruka. To nema nikakva smisla.
»Zašto te zanima prijevod?«
»Ne znam. Možda sam je pogrešno upamtila. Mislila sam da ima veze s
ovim što se događa pripadnicima plemstva.«
U očima mu se vidjelo da je shvatio o čemu je riječ.
»Oh, bože. Ne to. Zar se i ovdje time bave?«
»Čime?«
»Mana. Ruka. To je nekakvo glupo tajno udruženje koje se javlja u
školama. Imali smo njihov ogranak u Alderu. Uglavnom je riječ o skupini
pripadnika plemstva koji na tajnim sastancima raspravljaju o tome koliko
su bolji od svih ostalih.«
»Dakle, to je to«, rekla sam. Sve se poklapa. »To je Jessejeva i Ralfova
skupina, ona u koju su htjeli vrbovati Christiana. To je Mana.«
»On?« nasmijao se Adrian. »Sigurno su očajni... a time nisam mislio
uvrijediti Christiana. On jednostavno nije tip za takve stvari.«
»Da, pa, glatko ih je odbio. Koji je točno cilj tog tajnog udruženja?«
Slegnuo je ramenima.
»Isti je kao i kod svih ostalih tajnih udruženja. To je način da ljudi steknu
bolje mišljenje o sebi samima. Svi vole misliti da su posebni. Jedan od
načina da to postigneš jest postati dio kakve elitne skupine.«
»A ti nisi bio njezin član?«
»Nemam potrebe. Ja već znam da sam poseban.«
»Jesse i Ralf to su predstavili kao da se pripadnici plemstva moraju držati
zajedno zbog svih aktualnih polemika, o sudjelovanju u borbi i čuvarima i
svemu tome. Zvučalo je kao da mogu napraviti nešto u vezi s tim.«
»U njihovoj dobi ne mogu«, rekao je Adrian. »Mogu samo razgovarati.
Kad odrastu, članovi Mane ponekad međusobno dogovaraju poslove i
nastavljaju se tajno sastajati.«
»I to je to? Jednostavno se druže i razgovaraju da bi se čuli kako nešto
govore?« Zamislio se.
159
»Pa da, naravno, uglavnom to rade. Ali, kad se ti ogranci oforme,
uglavnom žele u tajnosti raditi nešto posebno. Svaka je skupina drukčija,
tako da ova vjerojatno ima neki svoj plan i program ili što već.«
Plan i program. To mi se nije svidjelo. Osobito s obzirom na to da su u
pitanju Jesse i Ralf.
»Znaš puno o tome za nekoga tko nije bio njezin član.«
»Moj je otac bio. Nikada puno ne govori o tome, odatle tajni dio, ali
shvatio sam neke stvari, a onda sam čuo za to i dok sam bio u školi.«
Naslonila sam se na zid. Sat s druge strane hodnika pokazao je da će
uskoro završiti nastava.
»Jesi li čuo što o premlaćivanjima? Koliko ja znam, napadnuta su barem
četiri moroja. I ne žele o tome razgovarati.«
»Tko je napadnut? Nepripadnici plemstva?«
»Ne. Drugi pripadnici.«
»To nema smisla. Smisao je cijele priče da se plemićka elita udruži kako
bi se zaštitila od promjena. Osim ako se udružuju protiv pripadnika
plemstva koji to odbijaju ili pak podržavaju nepripadnike plemstva.«
»Možda. Ali jedan od njih je Jessejev brat, a Jesse je jedan od osnivača.
Njemu je to trebalo poći za rukom. Usto, nisu učinili ništa kad ih je
Christian odbijao.«
Adrian je raširio ruke.
»Čak ni ja ne znam sve. Kako sam rekao, ovo udruženje vjerojatno ima
vlastiti skriveni plan.« Ljutito sam uzdahnula, a on me znatiželjno
pogledao. »Zašto ti je toliko stalo do toga?«
»Zato što to nije u redu. Ljudi koje sam vidjela loše su izgledali. Ako
nekakvo udruženje uokolo skupno napada žrtve, treba ga zaustaviti.«
Adrian se nasmijao i poigrao čuperkom moje kose.
»Ne možeš sve spasiti iako i sam Bog zna da pokušavaš.«
»Samo želim ispravno postupiti.« Prisjetila sam se Dimitrijeva komentara
o vesternima i oteo mi se smiješak. »Moram provoditi pravdu gdje je to
potrebno.«
»Najluđe je to što ti to doista misliš, malena dhampirice. Vidim to po
tvojoj auri.«
»Zar želiš reći da više nije crna?«
»Ne... i dalje je mračna. Ali ima i malo svjetla u sebi, zlatne pruge. Poput
sunčeve svjetlosti.«
»Možda je onda tvoja teorija o tome da tamu poprimam od Lisse
pogrešna.« Doista sam se trudila ne razmišljati o večeri prije i onome što
sam doznala o Anni. Razgovor o tome ponovno je probudio moje
strahove. Ludilo. Samoubojstvo.
»Ovisi«, rekao je. »Kad si je posljednji put vidjela?«
160
Lagano sam ga udarila.
»Nemaš pojma o ovome, zar ne ? Sve izmišljaš na licu mjesta.«
Uhvatio me za zapešće i privukao k sebi.
»Ne djeluješ li ti inače na taj način?«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:36 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Iako to nisam htjela, nasmiješila sam se. Ovako izbliza mogla sam vidjeti
koliko je lijepa zelena boja njegovih očiju. Zapravo, usprkos činjenici da
ga neprestano ismijavam, ne mogu opovrgnuti da je prilično zgodan.
Osjećala sam toplinu njegovih prstiju na zapešćima, a način na koji ih je
držao bio je nekako seksi. Prisjećajući se Deirdrinih riječi, pokušala sam
ocijeniti kako se osjećam zbog svega ovoga. Izuzmemo li kraljičino
upozorenje, Adrian je tehnički dostupan dečko. Privlači li me? Uzbuđuje
li me sve ovo?
Odgovor je: ne. Ne onako kako me uzbuđuje Dimitri. Adrian je seksi na
svoj način, ali ne izluđuje me kao Dimitri. Je li to zato što je on toliko
dostupan? Je li Deirdre bila u pravu kad je rekla da namjerno želim
nemoguće veze?
»Znaš«, rekao je i prekinuo me u razmišljanju, »u nekim drugim
okolnostima ovo bi bilo seksi. Ovako me gledaš kao da sam ti kakav
školski znanstveni projekt.«
Istina, točno sam se tako ponašala.
»Zašto nikad ne rabiš kompulziju na meni?« upitala sam. »Pritom ne
mislim kako bi me natjerao da se prestanem svađati.«
»Zbog toga što si zabavna upravo zato što si komplicirana.«
Na um mi je palo nešto novo.
»Učini to.«
»Što?«
»Upotrijebi kompulziju na meni.«
»Molim?« bila je to još jedna rijetka prilika da vidim šokiranog Adriana.
»Upotrijebi kompulziju kako bi me natjerao da te poželim poljubiti, ali mi
moraš obećati da me nećeš stvarno poljubiti.«
»To je prilično uvrnuto, a kad ja kažem da je nešto uvrnuto, onda znaš da
je to ozbiljno.«
»Molim te.«
Uzdahnuo tiho je i zagledao se u mene potpuno usredotočen. Osjećala
sam se kao da se utapam u zelenom moru. Na svijetu nije postojalo više
ništa osim tih očiju.
»Rose, želim te poljubiti«, rekao je nježno. »A želim da i ti mene želiš.«
Odjednom me svladao svaki dio njegova tijela, njegove usne, njegove
ruke, njegov miris. Osjećala sam toplinu. Htjela sam ga poljubiti svim
svojim bićem. Ništa na svijetu nisam željela više od toga. Podigla sam
MIN@
161
lice prema njegovu, a on se nagnuo prema meni. Gotovo da sam mogla
osjetiti njegove usne.
»Želiš li?« upitao me baršunastim glasom. »Želiš li me poljubiti?«
Kakvo pitanje. Sve oko mene zamaglilo se. Vidjela sam samo njegove
usne.
»Da«, rekla sam. Njegovo mi se lice još više približilo, njegove su usne
bile na milimetar od mojih. Bili smo tako blizu, a potom je...Stao.
»Završili smo«, rekao je i odmaknuo se. Istog sam trena došla k sebi.
Nestala je sanjivost kao i čežnja u mojemu tijelu. Ali, otkrila sam nešto.
Pod utjecajem kompulzije definitivno sam htjela da me poljubi. Pa ipak,
čak ni pod njezinim utjecajem nisam osjetila onu naelektriziranost koju
sam osjećala kad sam bila s Dimitrijem, onaj osjećaj da smo praktički
jedno i da nas povezuju sile snažnije od nas samih. S Adrianom je sve bilo
samo mehanički.
Deirdre je pogriješila. Ako je privlačnost koju sam osjećala prema
Dimitriju bila samo nekakva podsvjesna reakcija, onda je trebala biti
jednako površna kao i ova umjetna privlačnost koju sam osjećala prema
Adrianu. Ali one su bile potpuno različite. S Dimitrijem se radilo o
ljubavi, nije se to samo moj um poigravao mnome.
»Hmm«, rekla sam.
»Hmm?« upitao je Adrian. Sve ga je ovo zabavljalo.
»Hmm.«
Treći »hmm« nije bio naš. S druge strane hodnika promatrao nas je
Christian. Odvojila sam se od Adriana u trenu kad se oglasilo zvono.
Hodnikom se razlila buka učenika koji su istrčavali iz učionica.
»Sada vidim Lissu«, rekao je Adrian veselo.
»Rose, hoćeš li poći sa mnom hraniteljima?« upitao me Christian. Ton mu
je bio jednoličan i nisam uspijevala pročitati izraz njegova lica.
»Danas te ne čuvam.«
»Znam, ali mi nedostaje tvoje šarmantno društvo.«
Pozdravila sam Adriana i probila se kroz blagovaonicu s Christianom.
»Što se događa?« upitala sam.
»Reci ti meni«, odgovorio je. »Ti si ona koja se spremala poljubiti s
Adrianom.«
»Samo sam nešto isprobavala«, rekla sam. »To je dio moje terapije.«
»Na kakvu ti to terapiju ideš?«
Došli smo do prostorije za hranjenje. Iako je ranije otišao s nastave, pred
nama se svejedno već stvorio red.
»Što te uopće briga za to?« upitala sam. »Trebao bi se radovati. To znači
da se ne nabacuje Lissi.«
»Možda se nabacuje i jednoj i drugoj.«
162
»Što je, sad si mi stariji brat?«
»Sad sam iživciran«, odgovorio je.
Pogledala sam iza njega i vidjela da ulaze Jesse i Ralf.
»Pa, zadrži to za sebe ili će te čuti naši dragi prijatelji.«
Ali, Jesse je bio prezaposlen da bi ga čuo. Svađao se s koordinatoricom
hranjenja.
»Nemam vremena čekati«, rekao joj je. »Imam neke obveze.«
Pokazala je prema nama i ostalima koji su stajali u redu.
»Ovi su prije tebe.«
Jesse ju je pogledao u oči i osmjehnuo joj se.
»Ovoga puta možeš napraviti iznimku.«
»Da, žuri mu se«, dodao je Ralf glasom koji nikada prije nije upotrijebio.
Bio je osjetno ugodniji nego inače. »Jednostavno zapišite njegovo ime na
vrh popisa.«
Koordinatorica je izgledala kao da će ih prekoriti, ali je poprimila
neobičan, odsutan izraz lica. Pogledala je u svoj popis i nešto zapisala.
Nekoliko sekundi kasnije trgnula se. Pogled joj je ponovno bio
usredotočen. Namrštila se.
»Što sam to radila?«
»Prijavili ste me«, rekao je Jesse. Pokazao je na popis. »Vidite?«
Zapanjeno je pogledala prema dolje.
»Zašto je tvoje ime prvo? Nisi li tek stigao?«
»Bili smo ovdje ranije i prijavili se. Rekli ste nam da je to u redu.«
Ponovno je pogledala popis. Bila je zbunjena. Nije se sjećala da su prije
bili tu, jer nisu, ali očito nije mogla shvatiti zašto je Jessejevo ime sada na
vrhu popisa. Trenutak potom slegnula je ramenima. Vjerojatno je
zaključila da se ne treba zamarati time.
»Stani s ostalima, tebe ću sljedećeg prozvati.«
Čim su nam se Jesse i Ralf približili, okrenula sam se prema njima.
»Upravo si upotrijebio kompulziju na njoj«, protisnula sam kroz zube.
Jesse se na trenutak uspaničio, a potom je postao uobičajeno razmetljiv.
»Što god. Jednostavno sam je uvjerio, to je sve. Nećeš me valjda odati ili
učiniti što slično?«
»Nema se što odati«, rekao je Christian podrugljivo. »To je bila najgora
primjena kompulzije koju sam ikada vidio.«
»Kao da si ikada vidio primjenu kompulzije«, rekao je Ralf.
»Puno puta«, uzvratio je Christian. »Rabili su je ljudi puno ljepši od tebe.
Pa da, možda je to dijelom razlog što si tako loš u tome.«
Ralfa je ovo jako uvrijedilo, ali ga je Jesse gurnuo laktom i okrenuo se.
»Zaboravi na njega. Imao je svoju šansu.«
163
»Imao je svoju šansu da...« Sjetila sam se kako me Brandon pokušao
kompulzijom uvjeriti da njegove modrice nisu ništa. Jill je rekla da je
Brett Ozera uvjerio učiteljicu da njegove modrice nisu ništa. Jill se
iznenadila kad učiteljica nije dalje ustrajala. Brett je sigurno upotrijebio
kompulziju. U glavi su mi se palile lampice. Svugdje sam vidjela veze.
Problem je bio što još nisam uspijevala razmrsiti žice. »O tome je ovdje
riječ, zar ne? Vaša glupa Mana i potreba za premlaćivanjem ljudi oko vas.
To sve ima neke veze s kompulzijom...«
Još mi nije bilo jasno kako se sve to uklapa, ali po Jessejevu iznenađenom
izrazu lica zaključila sam da sam na tragu nečega iako je on rekao:
»Ne znaš o čemu pričaš.«
Nisam htjela popustiti, nadala sam se da ću ga, pokušam li gađati
naslijepo, natjerati da kaže nešto što ne bi smio.
»U čemu je stvar? Uzbuđuje vas moć koju osjećate dok izvodite te
trikove? Jer to su samo trikovi, znate. Vi zapravo ne znate ništa o
kompulziji. Vidjela sam takve primjene kompulzije koja bi vas natjerala
da počnete izvoditi stoj na rukama i bacati se s prozora.«
»Učimo puno više nego što možeš zamisliti«, rekao je Jesse. »A kad
doznam tko ti je to rekao...«
Nije uspio izreći prijetnju do kraja jer su ga u tom trenu pozvali na
hranjenje. On i Ralf ponosno su odšetali, a Christian se istog trena
okrenuo prema meni.
»Što se događa? Pto je Mana?«
Sažeto sam mu prenijela ono što mi je ispričao Adrian.
»Htjeli su da se pridružiš tome. Vjerojatno u tajnosti vježbaju rabiti
kompulziju. Adrian je rekao da su u tim udruženjima uvijek pripadnici
plemstva koji planiraju uvesti promjene i preuzeti kontrolu u opasnim
trenucima. Vjerojatno misle da je kompulzija odgovor, na to su mislili kad
su ti rekli kako ti mogu pomoći da dobiješ ono što želiš. Da su znali
koliko je jadna tvoja moć kompulzije, vjerojatno te nikada ne bi pozvali.«
Mrko me pogledao. Nije mu se svidjelo što ga podsjećam na njegov
neuspjeli pokušaj da na nešto prisili određenu osobu na skijaškom izletu.
»A gdje se tu uklapa premlaćivanje?«
»To mi je još uvijek nepoznanica«, rekla sam. Tada su Christiana pozvali
na hranjenje, a ja sam svoje teorije stavila na čekanje dok ne prikupim
dovoljno informacija da mogu nešto poduzeti. Primijetila sam kojem nas
hranitelju vode. »Opet ona Alice? Kako je uspiješ dobiti svaki put? Zar
tražiš baš nju?«
»Ne, ali mislim da neki ljudi izričito traže da ne dobiju nju.«
Kao i uvijek, Alice nam se obradovala.
»Rose. Štitiš li nas i dalje?«
164
»Hoću, dopuste li mi to«, odgovorila sam joj.
»Ne budi previše nestrpljiva«, upozorila me. »Čuvaj snagu. Budeš li
previše željna borbe protiv besmrtnika, mogla bi im se pridružiti. Tada
nas više nikad ne bi vidjela, a to bi nas rastužilo.«
»Da«, rekao je Christian. »Svake bih večeri ronio suze.« Oduprla sam se
nagonu da ga udarim.
»Pa, kad bih postala strigoj, ne bih vas mogla posjećivati, ali nadajmo se
da ću umrijeti prirodnom smrću. Tada ću vas moći posjećivati kao duh.«
Baš je tužno, pomislila sam, što se sada šalim na račun onoga što me u
posljednje vrijeme izluđivalo. Alice to uopće nije bilo zabavno.
Odmahnula je glavom.
»Ne, ne bi. Ne bi mogla probiti zaštitna polja.«
»Zaštitna polja ne mogu probiti samo strigoji«, obzirno sam je podsjetila.
Njezin zbunjen pogled zamijenjen je buntovnim.
»Zaštitna polja ne može probiti ništa što je neživo. Bilo to smrtno ili
besmrtno.«
»Sad si gotova«, rekao je Christian.
»Duhovi mogu proći kroz zaštitna polja«, rekla sam, »vidjela sam ih.«
S obzirom na Alicinu duševnu nestabilnost, nije mi smetalo s njom
razgovarati o svojoj. Štoviše, bilo je pravo osvježenje razgovarati o tome s
nekim tko me neće osuđivati. Naime, ona je ovome pristupila kao
savršeno normalnom razgovoru.
»Ako si vidjela duhove, onda više nismo sigurni.«
»Prošli put sam ti rekla da nam je osiguranje predobro.«
»Možda je netko pogriješio«, uzvratila je. Zvučala je jako suvislo.
»Možda je nekome nešto promaklo. Zaštitna polja sačinjena su od magije.
Magija je živa. Duhovi ne mogu proći kroz njih iz istog razloga kao ni
strigoji. Nisu živi. Ako si vidjela duha, zaštitna polja su zakazala.« Zastala
je. »Ili si ti luda.«
Christian se glasno nasmijao.
»Eto ti, Rose. Riječ stručnjaka.« Prostrijelila sam ga pogledom.
Nasmiješio se Alice.
»U Rosinu obranu, mislim da je u pravu što se tiče zaštitnih polja. Škola
ih neprestano provjerava. Jedino mjesto bolje zaštićeno od škole je
Kraljevska palača, a oba mjesta vrve čuvarima. Ne budi tako paranoična.«
Počeo je jesti i pogledao u drugom smjeru. Trebala sam biti pametnija, a
ne slušati Alice. Nije vjerodostojan izvor informacija unatoč tome što je
već neko vrijeme ovdje. Pa ipak... njezin neobičan način rasuđivanja imao
je smisla. Ako zaštitna polja priječe ulaz strigojima, zašto ne bi i
duhovima? Istina, strigoji su mrtvaci koji su se vratili na zemlju, ali
njezina je pričala držala vodu. Svi su oni mrtvi. Ali i Christian i ja bili
165
smo u pravu: zaštitna polja oko škole su čvrsta. Polaganje zaštitnih polja
iziskuje veliku silu. Ne može ih imati svaki morojski dom, ali mjesta
poput škole i Kraljevske palače redovito su ih održavala.
Kraljevska palača...
Dok smo bili tamo nisam doživjela ni jedan susret s duhovima iako je sve
to bilo jako stresno. Ako su moja priviđenja uzrokovana stresom, ne bi li
im Palača i susreti s Viktorom i kraljicom pružili izvanrednu priliku da se
pojave? Čini se kako činjenica da ništa nisam vidjela opovrgava teoriju o
PTSP-u. Nisam vidjela duhove dok nismo sletjeli u Martinville.
Čija zračna luka nema zaštitna polja.
Gotovo sam ostala bez zraka. Palača ima snažna zaštitna polja. Nisam
vidjela duhove. Zračna luka, koja pripada ljudskome svijetu, nema
zaštitna polja. Tamo su me duhovi bombardirali. Prikazali su mi se i u
zrakoplovu... koji je u zraku nezaštićen.
Pogledala sam Alice i Christiana. Upravo su bili pri kraju. Je li ona u
pravu? Priječe li zaštitna polja prolaz duhovima? Ako je tako, što se
događa sa školom? Ako su zaštitna polja netaknuta, ne bih smjela ništa
vidjeti... baš kao ni u Palači. Ako su oštećena, trebali bi me pregaziti... baš
kao u zračnoj luci. Ali, Akademija je bila negdje između, priviđali su mi
se samo povremeno. To nije imalo smisla.
Ono što sam sa sigurnošću znala bilo je samo da nisam jedina u opasnosti
ukoliko nešto ne štima sa školskim zaštitnim poljima.
Dvadesetprvo poglavlje
Jedva sam čekala da prođe ovaj dan. Obećala sam Lissi da ćemo se družiti
s ostalima nakon škole. Trebalo je biti zabavno, ali vrijeme je sporo
protjecalo. Bila sam previše nemirna. Kad se približilo vrijeme zabrane
izlaska, napustila sam ih i odjurila u dom. Ženu na recepciji upitala sam
može li nazvati Dimitrija u sobu, gdje ga učenici nisu mogli kontaktirati,
jer ga moram nešto »hitno« pitati. Upravo je podigla slušalicu kad je
prošla Celeste. Imala je veliku modricu na licu. Neki ju je novak isprašio.
Novak koji nisam ja.
»Nije u sobi«, rekla mi je recepcionarka. »Mislim da je otišao u kapelicu.
Morat ćeš pričekati do sutra, ne stigneš tamo i natrag prije početka
zabrane izlaska.«
Krotko sam kimnula i odglumila da idem prema studentskome krilu. Ali,
čim me je izgubila iz vida, vratila sam se van i otrčala prema kapelici.
Bila je u pravu. Neću se uspjeti vratiti prije početka zabrane izlaska, ali
166
sam se nadala kako će se Dimitri pobrinuti da se vratim i pritom ne
upadnem u nevolje.
Kad sam stigla, vrata kapelice bila su otključana. Ušla sam. Sve su svijeće
bile upaljene i soba je sjala ukrašena zlatnim uresima. Bila sam uvjerena
da svećenik još radi. Kad sam ušla u svetište, nije bio tamo.
Ali Dimitri jest.
Sjedio je u posljednjem redu. Nije molio ili klečao. Samo je sjedio.
Djelovao je prilično opušteno. Iako nije prakticirao vjeru, rekao mi je da u
crkvi često nalazi mir. Tako je mogao razmišljati o svom životu i o svojim
djelima.
Uvijek sam mislila da dobro izgleda, ali ovoga sam se puta iz nekog
razloga gotovo ukipila. Možda je to bilo zbog pozadine, zbog sveg tog
ulaštenog drva i raznobojnih ikona svetaca. Možda je to bilo samo zbog
načina na koji je svjetlost svijeća obasjavala njegovu tamnu kosu. Možda
samo zato što je djelovao nezaštićeno, gotovo ranjivo. Uvijek je bio tako
napet, tako nervozan, ali čak je i njemu povremeno trebalo malo odmora.
U mojim je očima sjajio onako kako je Lissa uvijek sjala. Njegova
uobičajena napetost vratila se kad me primijetio.
»Rose, je li sve u redu?« Htio je ustati, ali ja sam skliznula na mjesto uz
njega pa je odustao. U zraku se osjećao slab miris tamjana.
»Da... recimo. Nisam doživjela slom, ako te to brine. Ali imam jedno
pitanje. Zapravo teoriju.«
Prepričala sam kako je tekao razgovor s Alice i što sam iz njega
zaključila. Strpljivo me slušao zamišljena lica.
»Znam Alice. Nisam siguran može li joj se vjerovati«, rekao je kad sam
završila. Nešto slično bio je rekao i za Viktora.
»Znam, i ja sam to pomislila. Ali, puno toga ima smisla.«
»Ne baš. Kako si i sama opazila, zašto su tvoja priviđenja ovdje tako
neredovita? To nije u skladu s teorijom o zaštitnim poljima. Trebala bi se
osjećati kao u zrakoplovu.«
»A što ako su zaštitna polja samo oslabjela?« upitala sam.
Odmahnuo je glavom.
»To je nemoguće. Potrebni su mjeseci da se oni istroše. Ovdje postavljaju
nova svaka dva tjedna.«
»Tako često?« upitala sam. Nisam mogla sakriti razočaranje. Znala sam
da ih redovito održavaju, ali ne tako redovito. Alicina teorija umalo je
ponudila razborito objašnjenje prema kojem ja nisam luda.
»Možda ga probijaju kolcima«, rekla sam. »Ljudska bića ili nešto poput
onoga što smo već vidjeli.«
»Čuvari pretražuju područje škole nekoliko puta na dan. Da uz granicu
kampusa ima kolaca, primijetili bismo ih.«
167
Uzdahnula sam.
Dimitri je položio svoju ruku na moju. Lecnula sam se, ali nije ju
pomaknuo. Kako to često čini, i ovoga je puta pročitao moje misli.
»Pomislila si da bi se sve razjasnilo ako je ona u pravu.« Kimnula sam.
»Ne želim biti luda.«
»Nisi luda.«
»Ali ne vjeruješ da mi se zbilja priviđaju duhovi.«
Skrenuo je pogled i zagledao se u treperave svijeće na oltaru.
»Ne znam. I dalje se trudim biti otvoren prema tome. A biti pod stresom
nije isto što i biti lud.«
»Znam«, priznala sam. I dalje sam osjećala toplinu njegove ruke. Možda
nisam smjela razmišljati o tome u crkvi. »Ali... ovaj... ima još nešto...«
Ispričala sam mu kako je Anna možda »pokupila« Vladimirovo ludilo.
Prenijela sam mu što je Adrian primijetio o mojoj auri. Upitno me
pogledao.
»Jesi li ikome rekla za ovo? Lissi? Svojoj savjetnici?«
»Nisam«, rekla sam tiho, izbjegavajući njegov pogled. »Bojala sam se
onoga što bi mogli pomisliti.« Stisnuo mi je ruku.
»Moraš prestati s tim. Ne bojiš se izložiti pogibelji, ali se užasavaš
podijeliti to s bilo kim.«
»Ne... ne znam«, rekla sam i pogledala ga. »Valjda.«
»Zašto si onda rekla meni?« Nasmiješila sam se.
»Zato što si mi rekao da moram vjerovati ljudima. Tebi vjerujem.«
»A Lissi ne vjeruješ?«
Moj je osmijeh nestao.
»Potpuno joj vjerujem. Ali joj ne želim pričati o stvarima zbog kojih će se
zabrinuti. Pretpostavljam da je tako želim zaštititi, baš kao kad je čuvam
od strigoja.«
»Ona je snažnija nego što misliš«, rekao je. »A i dala bi sve od sebe da ti
pomogne.«
»Što onda? Želiš da se povjeravam njoj, a ne tebi?«
»Ne, želim da se povjeravaš oboma. Mislim da bi to bilo dobro za tebe.
Smeta li ti ono što se dogodilo Anni?«
»Ne«, ponovno sam skrenula pogled. »To me plaši.«
Mislim da nas je oboje iznenadilo moje priznanje. Ja definitivno nisam
očekivala da ću to reći. Oboje smo se na trenutak ukipili, a potom me
Dimitri zagrlio i privukao na svoja prsa. Položila sam obraz na njegov
kožni kaput i slušala ravnomjerno kucanje njegova srca. Bila sam na rubu
plača.
»Ne želim biti takva«, rekla sam mu. »Želim biti poput ostalih. Želim
normalan... um. Normalan po Rosinim standardima, naravno. Ne želim
168
izgubiti kontrolu. Ne želim postati kao Anna i ubiti se. Volim živjeti.
Umrla bih da spasim prijatelje, ali nadam se da se to neće dogoditi.
Nadam se da ćemo svi živjeti dugo i sretno. Kako je Lissa rekla: velika i
sretna obitelj. Toliko toga želim učiniti, ali tako se bojim... bojim se da ću
postati kao ona... bojim se da to neću uspjeti spriječiti...«
Još me jače stisnuo.
»To se neće dogoditi«, promrmljao je. »Divlja si i impulzivna, ali kad se
sve uzme u obzir, ti si jedna od najsnažnijih osoba koje znam. Čak i ako
jesi ista kao Anna, a ja mislim da nisi, nećete podijeliti istu sudbinu.«
Zanimljivo. Ja sam Lissi često govorila istu stvar za Vladimira. Njoj je
uvijek bilo teško povjerovati u to, a sada vidim i zašto. Lakše je dijeliti
savjete nego ih se držati.
»Usto, nešto ti je promaknulo«, nastavio je milujući moju ruku. »Ako ti
prijeti opasnost od Lissine magije, onda barem razumiješ zašto. Ona može
prestati rabiti magiju i sve će biti u redu.«
Lagano sam se povukla kako bih ga mogla pogledati. Rukom sam žurno
protrljala oči u slučaju da mi je pobjegla koja suza.
»Ali mogu li to tražiti od nje?« upitala sam. »Osjetila sam kako se osjeća
kad je rabi. Ne znam mogu li joj to oduzeti.«
Iznenađeno me pogledao.
»Čak ni po cijenu vlastitoga života?«
»Vladimir je učinio izvanredne stvari. I ona bi to mogla. Usto, oni su na
prvome mjestu, zar ne?«
»Ne uvijek.«
Začuđeno sam ga pogledala. Otkad sam bila dijete, stalno mi govore: oni
su na prvome mjestu. Svi čuvari tako misle. Samo se dhampiri koji su
pobjegli od svojih dužnosti ne slažu s tim. Ovo što je rekao zvučalo je
gotovo kao izdaja.
»Rose, moraš znati kada sebe staviti na prvo mjesto.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne kad je u pitanju Lissa.« Kao da sam opet s Deirdrom ili Ambroseom.
Zašto su svi odjednom osporavali nešto što sam cijeli život smatrala
apsolutnom istinom?
»Prijateljica ti je. Shvatit će.« Kako bi to dokazao, nagnuo se i povukao
krunicu chotki koja mi je virila iz rukava i pritom mi ovlaš dotaknuo
zapešće.
»Ne samo to«, rekla sam. Uperila sam prstom u križ. »Ako išta, onda je
ovo dokaz. Obvezala sam joj se, obvezala sam se štititi obitelj Dragomir
po svaku cijenu.«
»Znam, ali...« Nije dovršio misao. A što bi i mogao reći? Ovo je
prerastalo u staru prepirku koju je nemoguće riješiti.
169
»Moram se vratiti«, naglo sam rekla. »Počela je zabrana izlaska.«
Dimitri se kiselo osmjehnuo:
»A da bi se vratila, trebaš mene ili ćeš upasti u nevolje.«
»Ovaj, da, nekako sam se nadala...«
Nešto je zašuštalo pokraj ulaza u svetište i ušao je otac Andrew, čime je
naš razgovor definitivno završio. Spremao se zatvoriti kapelicu. Dimitri
mu je zahvalio pa smo krenuli natrag prema dhampirskome domu. Putem
smo oboje šutjeli, ali bila je to ugodna tišina. Koliko god to zvučalo
nemoguće, od njegova ispada u školskoj ambulanti imala sam osjećaj kao
da se nešto među nama intenziviralo.
Dimitri me proveo pokraj žene na recepciji i upravo kad sam htjela
krenuti prema svom krilu, došao je čuvar Yuri. Dimitri ga je zazvao.
»Ti si radio na osiguranju, zar ne? Kad su posljednji put položili zaštitno
polje?« Yuri je razmislio.
»Prije nekoliko dana. Zašto?« Dimitri me značajno pogledao.
»Samo pitam.« Kimnula sam kako bih mu dala do znanja da razumijem
što želi reći, a potom sam otišla u krevet.
Sljedeći tjedan prošao je u ujednačenom ritmu. Pratila sam Christiana tri
dana u tjednu, išla na savjetovanje, trenirala s Dimitrijem. Dimitri je na
treninzima bio zabrinut. Uvijek me pitao kako sam, ali nikada me nije
tjerao da razgovaramo o onome o čemu nisam htjela. Uglavnom smo
odrađivali tjelesne treninge, što mi je bilo drago jer nije iziskivalo previše
mozganja.
Najbolje od svega bilo je to što nisam viđala Masona.
Također, nije bilo napada, ni napada članova udruženja Mana ni napada
čuvara.
Terenska nastava bila je u punom jeku i svi ostali novaci iz mojega
razreda redovito su se borili. Kušnje su bile sve složenije i teže i svi su
morali biti neprestano na oprezu. Eddie je svaki drugi dan morao braniti
Lissu od nekog čuvara koji je glumio strigoja, ali to se nikada nije
događalo kad sam ja bila u njihovoj blizini. Zapravo, nikada nitko nije
napadnut kad sam ja bila u blizini. Nakon nekog vremena počela sam
shvaćati. Bili su blagi prema meni. Brinuli su se da se neću moći nositi s
napadom.
»Mogli su me i izbaciti s terenske nastave«, požalila sam se Christianu
jedne večeri. »Ništa ne radim.«
»Da, ali zašto bi se brinula ako ćeš svejedno proći? Hoću reći, zar se
zbilja želiš boriti svakoga dana?« Zakolutao je očima. »Zaboravi.
Naravno da želiš.«
»Ne razumiješ«, rekla sam mu. »Smisao ovoga posla nije ići lakšim
putem. Želim pokazati što mogu... i njima i sebi samoj Vježbe nikada
170
dovoljno. Hoću reći, pogotovo ako je u pitanju Lissin život.« A po
mogućnosti i moja budućnost. I prije sam se brinula da bi me mogli
zamijeniti, a to je bilo prije nego što su pomislili da sam luda.
Bližilo se vrijeme zabrane izlaska i ja sam ga pratila u dom. Odmahnuo je
glavom.
»Rose, ne znam jesi li luda ili nisi, ali počinjem vjerovati da bi ti mogla
biti najbolja čuvarica, odnosno buduća čuvarica, koja postoji.«
»Jesi li mi ti to upravo dao kompliment?« upitala sam.
Okrenuo mi je leđa i ušao u dom.
»Laku noć.«
Život mi je i dalje bio u kaosu, ali svejedno mi se oteo lagan smiješak kad
sam krenula prema svojemu domu. Sada sam živjela u neprestanom strahu
da ću vidjeti Masona. No, bilo je i drugih koji su se žurno vraćali prije
početka zabrane izlaska, a on se uglavnom pojavljivao kad sam bila sama.
Ne znam je li to zato što mu je draža privatnost ili zato što je zbilja samo
plod moje mašte.
Razgovor o Lissi podsjetio me da se danas gotovo i nismo vidjele.
Opuštena i zadovoljna, dopustila sam svome umu da se uvuče u njezin
dok se moje tijelo nastavilo kretati. Bila je u knjižnici i užurbano je
pravila nekakve bilješke. Eddie je bio uz nju i osvrtao se uokolo.
»Radije požuri«, rekao je bockajući je. »Krenula je u drugi obilazak.«
»Zamalo sam gotova«, odgovorila je Lissa i načrčkala još nekoliko riječi.
Zatvorila je udžbenik upravo kad je knjižničarka došla do njih i rekla im
da moraju odmah otići. Uzdahnuvši s olakšanjem, Lissa je nagurala papire
u torbu i krenula za Eddiejem prema izlazu. On je uzeo njezinu torbu i
prebacio je preko ramena.
»Ne moraš to raditi«, rekla je. »Nisi moj osobni sluga.«
»Dobit ćeš je čim ovo središ.« Pokazao joj je da je naopako odjenula
kaput. Navukla ga je pokušavajući na vrijeme izići iz knjižnice. Nasmijala
se vlastitoj neurednosti i izvrnula rukav.
»Hvala ti«, rekla je kad joj je vratio torbu.
»Nema na čemu.«
Lissa je voljela Eddieja, iako ne u romantičnom smislu. Smatrala ga je
simpatičnim. Stalno je činio takve stvari, pomagao joj je, ali je i dalje
odlično obavljao svoje čuvarske obveze. Ni njegovi razlozi nisu bili
romantične prirode. On je jednostavno bio jedan od onih koji su istodobno
džentlmeni i opaki frajeri. Bila je puna planova za njega.
»Jesi li ikada pomislio pozvati Rose van?«
»Molim?« upitao je.
Molim? Pomislila sam.
»Imate toliko toga zajedničkog«, rekla je.
171
Nastojala je zvučati ležerno. Ali, iznutra je bila jako uzbuđena. Njoj je
ovo bila najbolja ideja na svijetu. Za mene je to bio jedan od onih
trenutaka kada mi je boravak u njezinoj glavi predstavljao preveliku
bliskost s njom. Radije bih da sam tjelesno uz nju pa da je mogu
prodrmati kako bi se urazumila.
»Ona mi je samo prijateljica«, nasmijao se. Lice mu je poprimilo nekako
sladak, sramežljiv izraz. »A i ne mislim da smo baš tako kompatibilni.
Usto...« Spustio je pogled. »Nikada ne bih mogao hodati s Masonovom
curom.«
Lissa mu je htjela reći ono što sam joj ja uvijek govorila, da zapravo
nikada nisam bila Masonova cura. Ali, mudro je odlučila pustiti Eddieja
da vjeruje samo najbolje.
»Svi jednom trebamo krenuti dalje.«
»Nije prošlo još dovoljno vremena. Tek nešto više od mjesec dana. A nije
riječ o nečemu što se može brzo preboljeti.«
Njegov tužan, isprazan pogled bolio je i Lissu i mene.
»Žao mi je«, rekla je. »Nisam htjela da ispadne da je to sitnica. Ono što si
vidio... znam da je bilo strašno.«
»Znaš li što je neobično? Zapravo se ni ne sjećam toga. To je strašno. Bio
sam toliko drogiran da nisam imao pojma što se događa. Nemaš pojma
koliko mi je to odvratno. Biti tako bespomoćan... to je najgora stvar na
svijetu.«
I ja sam se tako osjećala. Vjerojatno je to nešto tipično za čuvare. Ali,
Eddie i ja nikada nismo o tome razgovarali. Ni o Spokaneu nismo previše
razgovarali.
»Nisi ti kriv«, rekla mu je Lissa. »Strigojski endorfini su snažni. Nisi se
mogao boriti protiv njih.«
»Trebao sam se više truditi«, odvratio joj je dok je pridržavao vrata
njezina doma. »Da sam barem bio trunku više pri svijesti... ne znam.
Mason bi možda još bio živ.«
Uvidjela sam da smo i Eddie i ja trebali krenuti na terapiju čim smo se
vratili sa zimskih praznika. Konačno sam shvatila zašto mi svi govore da
sam nerazumna kada se krivim za Masonovu smrt. I Eddie i ja smatrali
smo se odgovornima za stvari koje nismo mogli kontrolirati.
Neopravdano smo mučili sami sebe osjećajem krivnje.
»Hej, Lissa! Dođi.«
Ova je ozbiljna tema stavljena na čekanje kada su joj Jesse i Ralf mahnuli
iz predvorja doma. Kao i njoj, odmah mi se uključio obrambeni
mehanizam. Ni njoj se nisu sviđali.
»O čemu je riječ?« upitao je Eddie oprezno.
172
»Ne znam«, promrmljala je dok im je prilazila. »Nadam se da neće dugo
potrajati.«
Jesse joj se nasmiješio svojim blistavim osmijehom, onim koji sam
nekada smatrala jako privlačnim, a sada sam uviđala da je riječ o običnom
umjetnom sranju.
»Kako je?« upitao je.
»Umorno«, odgovorila je. »Potreban mi je krevet. Što hoćeš?«
Jesse je pogledao Eddieja.
»Možeš li nam dati malo privatnosti?«
Eddie je pogledao Lissu. Kimnula je, a Eddie se povukao dovoljno daleko
da ih ne čuje, ali da je pritom i dalje može imati na oku. Kad se Eddie
maknuo, Jesse je rekao.
»Imamo pozivnicu za tebe.«
»Za što? Tulum?«
»Recimo. Riječ je o jednoj skupini...«
Ralf nije bio dobar s riječima pa je Jesse nastavio.
»To je više od skupine. To je samo za pripadnike elite.« Pokazao je
rukom: »Tebe, mene, Ralfa... razlikujemo se od većine ostalih moroja.
Razlikujemo se i od većine drugih pripadnika plemstva. Trebamo se
pobrinuti za stvari i pitanja koja nas brinu.« Bilo mi je simpatično kako je
uključio Ralfa. Ralf je pripadnik plemstva po majci, pripadnici obitelji
Voda, što znači da nema čak ni plemićko prezime iako, tehnički gledano,
ima plemićke krvi.
»Zvuči mi nekako... snobovski«, rekla je. »Bez uvrede. Ali hvala na
ponudi.« Lissa je bila takva. Uvijek pristojna, čak i s ljigavcima poput
njih.
»Ne razumiješ. Mi ne sjedimo prekriženih ruku. Mi djelujemo. Mi...«
zastao je i nastavio govoriti tiše, »radimo na tome da nas se čuje, da ljudi
prihvate naše mišljenje bez obzira na sve.«
Lissa se s nelagodom nasmijala.
»Zvuči kao da rabite kompulziju.«
»Pa?«
Nisam joj mogla vidjeti lice, ali osjetila sam da se silno trudi zadržati
ozbiljan izraz.
»Zar ste poludjeli? Zabranjeno je rabiti kompulziju. To je pogrešno.«
»Samo nekima. Tebi očito nije s obzirom na to da si postala prilično
dobra u tome.« Ukočila se.
»Zašto to misliš?«
»Zato što je netko, zapravo dvije osobe, dao to naslutiti.«
Netko? Pokušala sam se sjetiti što smo Christian i ja rekli u prostoriji za
hranjenje. Nijednom nismo spomenuli njezino ime, ali oboje smo se
173
hvalili da smo vidjeli kako netko rabi kompulziju. A Jesse je očito kod nje
primijetio još neke stvari.
»Usto, to je prilično očito. Ljudi te vole. Izvukla si se iz toliko nevolja i ja
sam najzad shvatio zašto. Sve si vrijeme obrađivala ljude. Promatrao sam
te kad si neki dan na predavanju prisilila profesora Hilla da dopusti
Christianu raditi s tobom na projektu. To nikom drugom ne bi dopustio.«
Bila sam s njima na predavanju toga dana. Lissa je zbilja upotrijebila
kompulziju na svom učitelju kako bi pomogla Christianu. Toliko se
uživjela moleći profesora Hilla da ga je nesvjesno prisilila prihvatiti
njezine zamolbe. S obzirom na činjenicu da sam vidjela što je sve mogla
učiniti, bila je to prilično jadna primjena kompulzije. Ali, nitko nije
primijetio. Zapravo, gotovo nitko.
»Slušaj«, rekla je Lissa usiljeno, »ja doista ne znam o čemu pričaš. I treba
mi krevet.«
Jesse se uzrujao.
»Ne, sve je u redu. Mi mislimo da je to cool. Želimo ti pomoći. Zapravo,
želimo da ti pomogneš nama. Ne mogu vjerovati da to nisam ranije
primijetio. Zbilja si dobra u tome. Trebaš nas podučiti. Usto, nijedna
druga podružnica udruženja Mana nema Dragomira među svojim
članovima. Bilo bismo prva u kojoj su zastupljene sve kraljevske
obitelji.«
Uzdahnula je.
»Da mogu rabiti kompulziju, učinila bih da nestanete. Rekla sam vam,
nisam zainteresirana.«
»Ali mi te trebamo!« uskliknuo je Ralf. Jesse ga je prostrijelio pogledom,
a potom se opet osmjehnuo Lissi. Imala sam čudan osjećaj da je pokušava
prisiliti, ali to nije imalo apsolutno nikakva učinka na nju ili na mene koja
sam ih promatrala kroz njezine oči.
»Nije stvar samo u tome da nam pomogneš. Skupine udruženja Mana
prisutne su u svakoj školi«, rekao je Jesse. Nagnuo se prema njoj i više
nije bio tako prijateljski raspoložen. »Njegovih članova ima po cijelome
svijetu. Pridruži nam se i imat ćeš sve veze potrebne da sa svojim životom
učiniš što god želiš. A naučimo li svi rabiti kompulziju, možemo spriječiti
morojsku vladu da čini gluposti. Možemo se pobrinuti za to da kraljica i
svi ostali donesu ispravne odluke. Sve u vezi s ovim udruženjem dobro je
za tebe!«
»Bit će mi dobro i samoj, hvala«, rekla je Lissa i odmakla se. »A nisam
baš sigurna da znate što je najbolje za moroje.«
»Dobro? Uz dečka strigoja i kurvicu koja želi postati čuvarica?« uzviknuo
je Ralf. Rekao je to dovoljno glasno da privuče Eddiejevu pozornost.
Eddie nije bio oduševljen onim što je čuo.
174
»Šuti«, rekao mu je Jesse ljutito. Okrenuo se Lissi. »Nije to smio reći, ali
zapravo je u pravu. Ugled tvoje obitelji sada je u tvojim rukama, a kako si
krenula, nitko te ne shvaća ozbiljno. Kraljica te već pokušava kontrolirati
i maknuti od Ozere. Izgorjet ćeš.«
Lissa je sve više bjesnjela.
»Nemaš pojma o čemu govoriš i...« namrštila se. »Kako to misliš da me
želi maknuti od Christiana?«
»Želi da se uda...« Ralf joj je htio odgovoriti, ali Jesse ga je prekinuo.
»Točno o tome govorim«, rekao je Jesse. »Znamo puno toga što bi moglo
utjecati na tebe i pomoći ti... tebi i Christianu.«
Imala sam osjećaj da je Ralf htio spomenuti kraljičine planove da se Lissa
uda za Adriana. Pokušavala sam odgonetnuti kako zna za to, a onda sam
se sjetila da je Ralf u rodu s Vodama. Priscilla Voda je kraljičina
savjetnica i najbolja prijateljica. Ona zna sve kraljičine planove i
vjerojatno je rekla nešto Ralfu. Pretpostavljam da su bliskiji nego što sam
mislila.
»Reci mi«, odlučno je rekla Lissa. Pomislila je na to da na njemu primjeni
kompulziju, ali je odustala. Nije se htjela spuštati na tu razinu. »Što znaš o
Christianu?«
»Nema besplatnih informacija«, rekao je Jesse. »Dođi na sastanak i sve
ćemo ti reći.«
»Što god. Ne zanimaju me vaše elitističke veze i ne znam ništa o
kompulziji.« Unatoč tomu što je rekla, jako ju je zanimalo što zna.
Htjela se okrenuti, ali Jesse ju je zgrabio za ruku.
»K vragu! Moraš...«
»Lissa sada ide u krevet«, rekao je Eddie. Doletio je čim ju je Jesse
taknuo. »Makni ruku ili ću to ja učiniti umjesto tebe.«
Jesse se zagledao u Eddieja. Kao u svakom odmjeravanju snaga moroja i
dhampira, Jesse je imao visinu, a Eddie mišiće. Naravno, Jesse je imao i
Ralfovu masu, ali to ne bi bilo važno. Svi su znali tko bi pobijedio da im
se Eddie suprotstavio. A najbolje je to što Eddie vjerojatno ne bi ni upao u
nevolje kad bi rekao da je to učinio jer su uznemiravali Lissu.
Jesse i Ralf su se lagano povukli.
»Trebamo te«, rekao je Jesse. »Ti si jedina. Razmisli o tome.«
Kad su otišli, Eddie je upitao:
»Jesi li dobro?«
»Da... hvala. Bože, ovo je bilo tako čudno.« Krenuli su prema stubama.
»O čemu se radilo?«
»Opsjednuti su tim udruženjem pripadnika plemstva ili nečim takvim i
žele da im se pridružim kako bi bile zastupljene sve kraljevske obitelji.
Tome pristupaju prilično fanatično.«
175
Eddie je znao za duh, ali nije ga htjela podsjećati koliko je opaka u
primjeni kompulzije. Otvorio joj je vrata.
»Mogu te gnjaviti koliko žele, ali ne mo¬gu te natjerati da se pridružiš
nečemu što ne želiš.«
»Da, pretpostavljam da je tako.« Dio nje i dalje se pitao što znaju o
Christianu i je li to bio samo blef. »Nadam se samo da me neće previše
gnjaviti.«
»Ne brini se«, rekao joj je odlučnim glasom. »Pobrinut ću se da te ne
gnjave.«
Kliznula sam natrag u svoje tijelo i otvorila vrata svojeg učeničkog doma.
Počela sam se uspinjati uz stube i na pola puta shvatila da se smiješim.
Definitivno nisam htjela da Jesse i Ralf uznemiravaju Lissu, ali ne bi
smetalo ni da ih Eddie dobro nalupa. Ne bi mi smetalo vidjeti kako
plaćaju za ono što su učinili drugima.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:37 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetdrugo poglavlje
Savjetnica Deirdre vjerojatno nije imala baš neki život s obzirom na to da
je sljedeći susret zakazala za nedjelju. Nisam bila oduševljena jer to nije
bio samo moj slobodan dan, nego i slobodan dan mojih prijatelja. Ali,
naredbe su naredbe, stoga sam se pojavila preko volje.
»Pogriješili ste«, rekla sam joj čim sam sjela. Još se nismo bile vratile na
pitanja s naše prve sesije. Prethodnih nekoliko razgovarali smo o mojoj
majci i o tome što mislim o terenskoj nastavi.
»U vezi s čim?« upitala me. Na sebi je imala haljinu bez rukava s
cvjetnim uzorkom koja se doimala prelaganom za ovako hladan dan. A i
sablasno je nalikovala fotografijama prirode koje su visjele u njezinu
uredu.
»U vezi s dečkom. Ne sviđa mi se samo zato što ga ne mogu imati. Sviđa
mi se jer... pa, jer je on on. Dokazala sam si to.«
»Kako si to dokazala?«
»To je duga priča«, rekla sam izbjegavajući odgovor. Nisam htjela
ispričati potankosti o svom eksperimentu s Adrianom i kompulzijom.
»Morat ćete mi vjerovati.«
»A što je s drugom stvari o kojoj smo razgovarali?« upitala je. »Što je s
tvojim osjećajima prema Lissi?«
»I tu ste pogriješili.«
»I to si dokazala?«
»Ne, ali to nije nešto što mogu provjeriti na isti način.«
176
»Kako onda možeš biti sigurna?« upitala me.
»Jer jesam.« Bio je to najbolji odgovor koji sam joj mogla ponuditi.
»Kako stoje stvari s njom u posljednje vrijeme?«
»Koliko posljednje?«
»Provodite li puno vremena zajedno? Pratiš li što radi?«
»Naravno... na neki način. Ne viđamo se toliko. Radi što i uvijek. Provodi
vrijeme s Christianom. Rastura svaki test. Ah, da, i praktički je naučila
napamet sve detalje s internetske stranice Lehigha.«
»Lehigha?«
Ispričala sam joj o kraljičinoj ponudi.
»Ne ide tamo do jeseni, ali Lissa već proučava sva predavanja i pokušava
odlučiti koji će joj biti glavni predmet na studiju.«
»A što je s tobom?«
»Što sa mnom?«
»Što ćeš ti raditi dok ona bude na predavanjima?«
»Ići ću s njom. To je uglavnom tako ako je čuvar moroja istih godina kao
i on. Vjerojatno će i meni dati da se upišem na isti studij.«
»Uzet ćeš iste predmete kao ona?«
»Da.«
»Ne bi radije izabrala neke druge predmete?«
»Kako da to znam? Još nije izabrala svoje, tako da ne znam želim li ih i ja
ili ne. Ali to nije važno. Moram ići s njom.«
»I to ti ne smeta?«
Počela sam gubiti živce. To je upravo ono o čemu nisam htjela
razgovarati.
»Ne«, rekla sam odlučno.
Znala sam da Deirdre želi razgovarati o tome, ali odbila sam. Nekoliko
smo se trenutaka promatrale kao da se natječemo koja će prije skrenuti
pogled. Ili sam pak tome pridavala preveliku važnost. Spustila je pogled
na svoj zagonetni blok i prelistala nekoliko stranica. Primijetila sam da su
joj nokti savršeno oblikovani i namazani crvenim lakom. Lak na mojim
noktima počeo se guliti.
»Bi li radije da danas ne razgovaramo o Lissi?« najzad me upitala.
»Možemo razgovarati o svemu što mislite da je korisno.«
»Što ti misliš da je korisno?«
K vragu. Opet je izvodila ono s pitanjima. Pitala sam se je li kojom od
diploma što joj vise na zidu stekla posebne kvalifikacije u tome.
»Mislim da bi bilo korisno kad biste prestali sa mnom razgovarati kao da
sam moroj. Ponašate se kao da imam izbora, kao da se imam pravo
uzrujati oko ovoga ili izabrati na koja predavanja želim ići. Hoću reći,
recimo da ih i mogu izabrati. Kakve koristi od toga? Što ću ja s tim
177
predavanjima? Postat ću odvjetnica ili morski biolog? Nema smisla
napraviti vlastiti raspored. Za mene je sve već odlučeno.«
»I ti se s tim slažeš.« Ovo je moglo biti pitanje, ali ona je to izgovorila
kao izjavnu rečenicu. Slegnula sam ramenima.
»Slažem se s tim da je čuvam, a to je ono što vama uporno promiče. Svaki
posao ima loših strana. Želim li sjediti na njezinim predavanjima iz
algebre ? Ne. Ali moram jer je drugi dio posla važniji. Želite li vi slušati
kako vas bijesni tinejdžeri sputavaju u vašim nastojanjima? Ne. Ali
morate jer je preostali dio vašeg posla važniji.«
»Zapravo«, neočekivano je rekla, »to mi je doista omiljeni dio posla.«
Nisam mogla prokljuviti šali li se, ali odlučila sam odustati, tim više što
mi nije odgovorila pitanjem. Uzdahnula sam.
»Jednostavno me živcira što se svi ponašaju kao da sam prisiljena postati
čuvarica.«
»Tko su svi.«
»Pa vi i taj tip kojeg sam upoznala u Palači... dhampir imenom Ambrose.
On je... on je krvna kurva. Muška krvna kurva.« Kao da to nije očito.
Zastala sam vidjeti hoće li reagirati na taj izraz, ali nije. »Po njemu je
zvučalo kao da sam zarobljena u ovom životu i sve to. Ali nisam. Ovo je
ono što želim. Dobra sam u tome. Znam se boriti i znam braniti druge.
Jeste li ikada vidjeli strigoja?«
Odmahnula je glavom.
»E pa, ja jesam. I kad kažem da želim provesti život štiteći moroje i
ubijajući strigoje, to i mislim. Strigoji su zli i treba ih istrijebiti. Ja ću to
rado učiniti, a ako pritom mogu biti sa svojom najboljom prijateljicom,
još bolje.«
»Razumijem to, ali što će se dogoditi ako ti budeš htjela nešto drugo u
životu, nešto što nećeš moći imati odabereš li ovaj stil života?«
Prekrižila sam ruke.
»Odgovor je isti kao i prije. Sve ima svoje pozitivne i negativne strane.
Stvar je u tome da ih uravnotežimo što bolje možemo. Nećete mi valjda
reći da život ne funkcionira tako? Da sa mnom nešto ne valja ako mi sve
ne može biti savršeno posloženo?«
»Ne, naravno da ne«, rekla je i ponovno se zavalila u svoju stolicu.
»Želim ti predivan život, ali ne očekujem da će biti savršen. Ničiji život
nije savršen. Ono što mi je zanimljivo jest kako odgovaraš i kako
uspijevaš pomiriti te proturječne dijelove svoga života u situacijama kad
imati jedno znači da ne možeš imati drugo.«
»Svi to prolaze.« Imala sam osjećaj da se ponavljam.
»Da, ali ne priviđaju se zbog toga svima duhovi.«
Trebalo mi je nekoliko sekundi da konačno shvatim na što cilja.
178
»Čekajte. Želite reći da mi se Mason priviđa zato što potajno zamjeram
Lissi što ne mogu imati neke stvari u svom životu? Što se dogodilo sa
svom onom traumom kojoj sam bila izložena? Mislila sam da mi se
Mason zbog toga priviđa.«
»Mislim da ti se Mason priviđa iz mnogobrojnih razloga«, rekla je. »A to
je ono što istražujemo.«
»Pa ipak«, rekla sam, »nikada ne razgovaramo o Masonu.«
Deirdre se vedro nasmijala.
»Zar ne?«
Naša je terapija završila.
»Odgovara li na tvoja pitanja uvijek pitanjima?« upitala sam kasnije
Lissu. Šetali smo dvorištem i išle u smjeru blagovaonice na večeru.
Nakon večere trebale smo se naći s ostalima i pogledati film. Prošlo je
puno vremena otkad smo se nas dvije same družile i upravo sam shvatila
koliko mi to nedostaje.
»Ne idemo istoj savjetnici«, nasmijala se. »To bi bio sukob interesa.«
»Dobro... onda, odgovara li tvoja?«
»Nisam primijetila. Pretpostavljam da tvoja to čini.«
»Da... zapravo ju je prilično zanimljivo slušati.«
»Tko bi rekao da će doći dan kad ćemo uspoređivati bilješke s terapije.«
Obje smo se nasmijale. Prošlo je nekoliko trenutaka, a potom je zaustila
da mi nešto kaže. Htjela mi je reći što se dogodilo s Jessejem i Ralfom ne
znajući da ja već znam za to. Ali, prije nego što je uspjela išta prozboriti,
netko nam se pridružio. Dean Barnes.
»Hej, Rose. Nekolicina nas pokušava prokužiti zašto odrađuješ pola
terenske nastave.«
Divno. Znala sam da će me prije ili poslije netko pitati za to. Iskreno, bilo
mi je neobično što se to već nije dogodilo. Svi su bili prezauzeti vlastitom
terenskom nastavom i do sada nisu razmišljali o tome. Moja je isprika bila
spremna.
»Bila sam bolesna. Dr. Olendzki ne želi da je odrađujem cijelu.«
»Doista?« upitao me osupnuto. »A stalno nam govore kako u stvarnome
svijetu nema bolovanja. Ili nešto slično.«
»Da, ali ovo nije stvarni svijet, a dr. Olendzki ima odlučujuću riječ.«
»Čuo sam da je to zato što si prijetnja Christianu.«
»Ne, vjeruj mi, to nije to.« Miris alkohola koji se širio iz njega pružio je
izvanrednu priliku za promjenu teme. »Pio si?«
»Da, Shane ima nešto i nekolicinu nas je pozvao u svoju sobu. Hej!«
»Što hej?« upitala sam.
»Ne gledaj me tako.«
»Kako?«
179
»Kao da to ne odobravaš.«
»Ne gledam te tako«, uzvratila sam. Lissa se nasmijala.
»Zapravo gledaš.«
Dean je navukao uvrijeđen izraz lica.
»Hej, ovo je moj slobodan dan, a iako je danas nedjelja, to ne znači da ne
mogu...«
Nešto se kraj nas pomaknulo.
Nisam oklijevala. Bilo je previše brzo, previše pritajeno da bi bilo
prijateljski raspoloženo. I bilo je odjeveno u crno. Bacila sam se između
toga i Lisse i okomila se na napadača. Od pomutnje sam jedva prepoznala
čuvara koji je uglavnom predavao osnovnoškolskim novacima. Zvala se
Jane ili Joan ili slično. Jean, tako je. Bila je viša od mene, ali se moja šaka
svejedno susrela s njezinim licem. Zateturala je unatrag, a tada sam
primijetila još jedan obris koji se približavao uz nju. Yuri. Naglo sam
skočila i smjestila se tako da ona ostane između njega i mene. Udarila
sam je u trbuh. Pala je prema njemu i oboje su se spotaknuli. U tom sam
trenutku izvukla svoj kolac i naciljala njezino srce. Pogodila sam metu i
ona se istoga trena povukla. Bila je tehnički »mrtva«.
Yuri i ja smo se suočili. Iza sebe čula sam prigušeni zvuk za koji sam
pretpostavila da potječe od Deana i njegove borbe sa svojim napadačem
ili napadačima. Nisam imala vremena za provjeru. Morala sam likvidirati
Yurija, a to je bilo teže jer je on bio jači od Jean. Kružili smo
odmjeravajući se, a onda počeli razmjenjivati udarce. Naposljetku je izveo
svoj veliki potez, ali ja sam bila brža i izmigoljila se iz njegova stiska.
Dovoljno sam mu dugo ostala izvan dohvata da i njega probodem kolcem.
Povukao se čim je shvatio da je poražen i ja sam se okrenula prema
Deanu. Lissa je stajala sa strane i promatrala kako Dean odmjerava snage
sa svojim napadačem. Činio je to u najmanju ruku jadno. Gnjavila sam
Ryana, ali njegove su pogreške bile dječja igra u usporedbi s ovima.
Deanov vježbački kolac bio je na tlu, a njegovi su pokreti bili
neujednačeni. Tada sam zaključila da će biti veći teret nastavi li se boriti.
Ubacila sam se i odgurnula ga prema Lissi. Mislim da sam ga možda
gurnula dovoljno jako da padne, ali nisam marila za to. Trebala sam ga
skloniti s puta.
Kad sam se suočila s napadačem, ugledala sam... Dimitirija.
To nisam očekivala. Tih glas u mojoj glavi govorio mi je da se ne mogu
boriti protiv Dimitrija. Preostali dio mene podsjetio je taj glas kako to
činim posljednjih šest mjeseci, a osim toga, ovo sada nije Dimitri. Ovo je
moj neprijatelj.
Skočila sam prema njemu s kolcem nadajući se da ću ga uloviti
nespremna. Ali, Dimitrija je bilo teško uloviti nespremna. A bio je i brz.
180
Doista brz. Kao da je unaprijed znao što ću učiniti. Zaustavio je moj
napad okrznuvši me udarcem po glavi. Znala sam da će to kasnije boljeti,
ali sada mi je adrenalin previše divljao da bih tome pridavala pozornost. U
daljini sam primijetila da nas promatraju. Dimitri i ja smo ovdje slavni iz
više razloga, a činjenica da mi je mentor pridonosila je dramatičnosti. Ovo
je bila zabava za udarni termin.
Ali, moje su oči bile usmjerene samo na Dimitrija. Dok smo se
međusobno odmjeravali, napadali i blokirali udarce, pokušavala sam se
prisjetiti svega što me naučio. Pokušavala sam se prisjetiti i svega što
znam o njemu. Vježbala sam s njim četiri mjeseca. Poznavala sam ga,
znala sam njegove pokrete, baš kao i on moje. I ja sam isto tako mogla
predvidjeti što će on učiniti. Kad sam počela primjenjivati sve to znanje,
borba je postala teža. Bili smo predobar par, oboje prebrzi. Srce mi je
tuklo u grudima, a kožu mi je oblio znoj.
Dimitri je tada konačno odlučio krenuti u posljednji napad. Napao me
svom snagom. Blokirala sam ga, ali bio je toliko snažan da sam posrnula.
Nije propustio ukazanu priliku i povukao me na do pokušavajući me
svladati. Da je riječ o pravom strigoju, priča bi vjerojatno završila
ugrizom ili slomljenim vratom. Nisam to mogla dopustiti.
Iako me držao na tlu, uspjela sam ga udariti laktom u lice. Izgubio je
ravnotežu, a to je sve što mi je bilo potrebno. Prevrnula sam ga i pritisnula
na tlo. Borio se pokušavajući me odgurnuti, ali ja sam mu uzvraćala
nastojeći upraviti kolac. Bio je tako snažan da sam na trenutak pomislila
kako ga neću uspjeti zadržati. A tada, uspjela sam čvrsto uhvatiti kolac.
Kolac se našao nad njegovim srcem. Bilo je svršeno.
Ljudi su iza mene snažno pljeskali, ali ja sam vidjela samo Dimitrija.
Netremice smo se gledali. I dalje sam bila na njemu raskrečenih nogu, a
rukama sam mu pritiskala prsa. Oboje smo bili znojni i teško smo disali.
Pogled mu je bio pun ponosa... i mnogo čega drugoga. Bio mi je tako
blizu, cijelo je moje tijelo žudjelo za njim. Ponovno sam pomislila da je
on dio mene, dio koji mi je potreban kako bih bila potpuna. Zrak među
nama bio je topao i opojan, a ja bih u tom trenu dala sve da sam mogla
leći uz njega, da me on mogao strasno zagrliti. Izraz njegova lica govorio
mi je da misli isto što i ja. Borba je završila, ali ostali su adrenalin i
životinjska napetost.
Tada sam primijetila da mi je netko pružio ruku i Jean mi je pomogla
ustati. Ona i Yuri su sjali baš kao i okupljeni znatiželjnici. Čak je i Lissa
djelovala impresionirano. Razumljivo, Dean je izgledao očajno. Nadala
sam se da će se moja fantastična pobjeda pročuti kampusom jednakom
brzinom kojom su se nedavno pročule loše stvari o meni. Vjerojatno neće.
MIN@
181
»Dobro obavljeno«, rekao je Yuri. »Sredila si sve troje. Savršeno školski
odrađeno.«
I Dimitri je ustao. Namjerno sam gledala u drugo dvoje čuvara. Bila sam
prilično uvjerena da bi, kad bih ga pogledala, moje lice sve reklo. I dalje
sam teško disala.
»Nadam se... nadam se da vas nisam ozlijedila«, rekla sam.
Svi su se nasmijali.
»To nam je posao«, rekla je Jean. »Ne brini se za nas. Čvrsti smo.«
Pogledala je Dimitrija. »Dobro te opalila laktom.«
Dimitri je pogladio lice uz svoje oko. Valjda nisam uzrokovala preveliku
štetu.
»Učenik je nadmašio učitelja«, našalio se. »Odnosno, probo ga je.«
Yuri je ružno pogledao Deana.
»Alkohol je u kampusu zabranjen.«
»Ali nedjelja je!« uskliknuo je. »Ne bismo trebali biti na dužnosti.«
»U stvarnome svijetu nema pravila«, rekla je Jean vrlo učiteljskim
glasom. »Smatrajte ovo iznenadnim testom. Rose, prošla si ga. Jako
dobro.«
»Hvala. Voljela bih da mogu reći isto i za svoju odjeću.« Bila sam mokra
i blatnjava. »Liss, moram se presvući. Nađemo se na večeri.«
»U redu.« Bila je ozarena. Toliko se ponosila mnome da se jedva
suzdržavala. Osjetila sam i da mi nešto taji. Zapitala sam se znači li to da
mi priprema iznenađenje. Ali, nisam htjela preduboko tražiti odgovore da
ga ne bih upropastila.
»A ti«, rekao je Yuri povlačeći Deanov rukav, »ideš prošetati s nama.«
Uhvatila sam Dimitrijev pogled. Voljela bih da je mogao ostati i
razgovarati sa mnom. Adrenalin mi je i dalje divljao i htjela sam slaviti.
Uspjela sam. Napokon. Nakon svih neugodnosti zbog moje šeprdjavosti i
navodne nesposobnosti, najzad sam dokazala što mogu. Htjela sam
zaplesati. Ali, Dimitri je morao poći s ostalima. Lagano mi je kimnuo
glavom, što mi je odalo da bi radije da nije tako. Uzdahnula sam i
promatrala ih kako odlaze, a potom sam sama krenula prema svojemu
domu.
Kad sam se vratila u sobu, otkrila sam da je stanje gore nego što sam
mislila. Skinula sam blatnjavu odjeću i shvatila da su mi potrebni tuš i
pošteno ribanje kako bih opet mogla među ljude. Trebao mi je gotovo
cijeli sat da sve obavim. Propustila sam veći dio večere.
Otrčala sam prema zajedničkim prostorijama pitajući se zašto mi Lissa
nije zanovijetala u mislima. Bila je sklona činiti to kad sam kasnila.
Vjerojatno je zaključila da zaslužujem odmor nakon svojega trijumfa.
182
Kad sam ga se ponovno prisjetila, licem mi se razvukao osmijeh. Osmijeh
koji je nestao čim sam krenula niz hodnik koji vodi u blagovaonicu.
Velika skupina ljudi okupila se oko nečega i ja sam prepoznala znakove
tučnjave. Imajući na umu da Jesse i njegova četa svoja premlaćivanja vole
obavljati u tajnosti, pretpostavila sam da ovo nema veze s njima. Probila
sam se naprijed i znatiželjno provirila tko je to mogao privući toliko
mnoštvo.
Bili su to Adrian i Christian.
I Eddie. Ali on je tu očito igrao sudačku ulogu. Stajao je između njih i
pokušavao ih razdvojiti. Zaboravila sam na pravila ponašanja, odgurnula
nekoliko ljudi pred sobom i požurila do Eddieja.
»Koji se vrag događa?« zatražila sam objašnjenje.
Izgledalo je kao da mu je laknulo kad me ugledao. Možda je mogao odbiti
naše instruktore u borbi, ali ovo ga je očito zbunjivalo.
»Nemam pojma.«
Pogledala sam borce. Srećom, činilo se da nitko nikoga još nije udario. A
činilo se i da je Christian napadač.
»Nisi valjda mislio da ćeš se uspjeti izvući?« uzviknuo je. Oči su mu bile
poput plave vatre. »Zar si stvarno mislio da će svi nasjesti na tvoju
glumu?«
Adrian je djelovao ležerno kao i inače, ali vidjela sam da se iza tog lijenog
smiješka krije uznemirenost. Nije htio biti u toj situaciji i, kao ni Eddie,
nije bio siguran kako se našao u njoj.
»Iskreno govoreći«, rekao je Adrian zvučeći kao da se dosađuje, »pojma
nema o čemu govoriš. Možemo li, molim te, sjesti i ovo razumno
raspraviti?«
»Da, naravno da to želiš. Bojiš se da bih mogao učiniti ovo.« Christian je
podignuo ruku i na njegovu je dlanu zaplesala vatrena kugla. Čak je i pod
fluorescentnim svjedima plamtjela sjajnom narančastom bojom oko plave
jezgre. Rulja je glasno uzdahnula. Ja sam se odavno naviknula na ideju da
se moroji bore rabeći magiju, a osobito Christian, ali za većinu je to i
dalje bio tabu. Christian se podrugljivo nasmijao. »Čime ćeš mi uzvratiti?
Biljkama?«
»Ako već namjeravaš bez razloga započinjati tučnjave, trebao bi to činiti
na starinski način i udarati«, rekao je Adrian. Glas mu je bio ležeran, ali i
dalje se osjećala nelagoda. Pretpostavljam kako je mislio da će bolje proći
u borbi prsa u prsa nego u borbi duha protiv vatre.
»Ne«, prekinuo ih je Eddie. »Nitko nikoga neće zapaliti. Nitko nikoga
neće udariti. Riječ je o velikoj pogrešci.«
»Što je?« upitala sam. »Što se dogodilo?«
183
»Tvoj prijatelj misli da želim oženiti Lissu i odjahati s njom u suton«,
rekao je Adrian. Rekao je to meni, ali njegove se oči nisu pomakle s
Christiana.
»Ne ponašaj se kao da to nije istina«, zarežao je Christian. »Znam da jest.
To je dio tvojega plana. Tvojega i kraljičina. Ona te sve vrijeme podržava.
Povratak ovdje... cijela priča s učenjem... sve je to bila prevara samo da
Lissu maknete od mene i vežete je uz svoju obitelj.«
»Znaš li ti uopće koliko to paranoično zvuči?« upitao je Adrian. »Moja
prateta mora voditi cijelu morojsku vladu! Zar zbilja misliš da joj je stalo
do toga tko s kim hoda u srednjoj školi... osobito s obzirom na stanje
stvari u posljednje vrijeme? Čuj, žao mi je što sam toliko vremena proveo
s njom... pronaći ćemo je i srediti ovo. Zbilja se nisam htio umiješati
između vas. Ovdje nema nikakve urote.«
»Ima«, rekao je Christian. Pogledao me namrgođeno. »Zar ne? Rose zna.
Rose sve vrijeme zna za to. Čak je i razgovarala s kraljicom o tome.«
»To je smiješno«, rekao je Adrian dovoljno iznenađen da me i on
prostrijelio pogledom. »Zar ne?«
»Ovaj...« počela sam. Znala sam da će ovo vrlo brzo postati jako ružno.
»Da i ne.«
»Vidiš?« rekao je Christian slavodobitno.
Iz njegova je dlana poletjela vatra, ali Eddie i ja smo istodobno krenuli u
akciju. Ljudi su vrisnuli. Eddie je zgrabio Christiana i vatra je poletjela u
vis. Ja sam u međuvremenu zgrabila Adriana i bacila ga na pod. Poslove
smo podijelili pukom srećom. Nisam htjela ni pomisliti što bi se dogodilo
da smo krenuli na istu osobu.
»Drago mi je što ti je stalo«, progunđao je Adrian i trgnuo se kad je
podigao glavu s poda.
»Primijeni kompulziju na njemu«, promrmljala sam dok sam mu
pomagala. »Ovo trebamo srediti a da se pritom nitko ne zapali.«
Eddie je pokušavao obuzdati Christiana da ne skoči naprijed. Pomogla
sam mu i zgrabila jednu njegovu ruku. Adrian nije bio oduševljen
dodatnim približavanjem, ali me svejedno poslušao. Christian se pokušao
osloboditi, ali nije mogao protiv Eddieja i mene. Vjerojatno u strahu da
mu se ne zapali kosa, Adrian se s nelagodom nagnuo prema Christianu i
pogledao ga u oči.«
»Christiane, prestani s tim. Razgovarajmo.«
Christian se kratko opirao, a potom se njegovo lice opustilo i oči su mu se
zacaklile.
»Razgovarajmo o ovome«, ponovio je Adrian.
»U redu«, rekao je Christian.
184
Okupljeno mnoštvo razočarano je uzdahnulo. Adrian je kompulziju
primijenio bez problema i nitko nije ni posumnjao da je rabi. Izgledalo je
kao da se Christian jednostavno urazumio. Kad se mnoštvo razišlo, Eddie
i ja pustili smo Christiana i odveli ga do udaljenoga kutka u kojem smo
mogli razgovarati nasamo. Čim je Adrian odvratio pogled, Christianovo je
lice preplavio bijes pa je pokušao nasrnuti na Adriana. Ali, Eddie i ja već
smo ga držali. Nije se ni pomaknuo.
»Što si to upravo učinio?!« uskliknuo je Christian. Nekolicina učenika
koji su krenuli niz hodnik osvrnuli su se, nesumnjivo se nadajući da će se
ipak potući. Glasno sam ga ušutkala i on se lecnuo. »Auh!«
»Šuti. Ovdje nešto ne štima i moramo prokužiti što je to prije negoli
napraviš glupost.«
»Ono što ne štima«, rekao je Christian zureći u Adriana, »jest to da
pokušavaju rastaviti Lissu i mene, a ti si za to znala, Rose.«
Adrian me pogledao.
»Jesi li zbilja znala?«
»Da, duga priča.« Okrenula sam se prema Christianu. »Čuj, Adrian nema
veze s tim. Ne namjerno. To je Tatianina zamisao. A ona još zapravo nije
ništa učinila. To je samo njezin dugoročni plan. Samo njezin, ne njegov.«
»Kako onda ti znaš za to?« upitao me Christian.
»Jer mi je to rekla. Bojala se da se ja upucavam Adrianu.«
»Stvarno? Jesi li obranila našu ljubav?« upitao je Adrian.
»Šuti«, rekla sam. »Ono što mene zanima, Christiane, jest tko je to tebi
rekao.«
»Ralf«, odgovorio je. Po prvi je put djelovao nesigurno.
»Trebao si znati da ga ne smiješ slušati«, prigovorio mu je Eddie, čije se
lice smrknulo na spomen Ralfova imena.
»Samo što je Ralf ovaj put govorio istinu... osim onoga da je i Adrian u to
uključen. Ralf je u rodu s kraljičinom najboljom prijateljicom«, objasnila
sam.
»Krasno«, rekao je Christian. Djelovao je dovoljno smireno pa smo ga
Eddie i ja pustili. »Poigrali su se sa svima nama.«
Osvrnula sam se oko sebe. Nešto me iznenada zateklo.
»Gdje je Lissa? Zašto ona nije zaustavila sve ovo?«
Adrian me pogledao i podignuo obrvu.
»Ti nam reci. Gdje je? Nije došla na večeru.«
»Ne mogu...« namrštila sam se. Počela sam se po potrebi tako dobro
braniti od nje da je znalo proći puno vremena a da ne osjetim što joj se
događa. Ovoga puta nisam ništa osjećala jer mi ništa nije slala. »Ne
osjećam je.«
Tri para očiju zagledala su se u mene.
185
»Spava li?« upitao me Eddie.
»Mogu osjetiti kad spava... Ovo je drukčije...« Polako, polako sam osjetila
gdje je. Namjerno me blokirala pokušavajući mi se sakriti, ali ja sam je
pronašla kao i uvijek. »Evo je. Ona... o, bože!«
Moj vrisak razlio se hodnikom kao jeka krikova što ih je Lissa ispuštala
dok ju je daleko od nas presijecala bol.
Dvadesettreće poglavlje
Svi u hodniku zastali su i zagledali se u mene. Osjećala sam se kao da me
netko upravo ošamario. Samo što to nije bilo moje lice. Bilo je Lissino.
Prebacila sam se u njezin um. Odmah sam prepoznala okruženje i shvatila
što joj se događa... osjetila sam da je s poda poletjelo kamenje i udarilo je
po obrazima. Predvodio ih je učenik prvoga razreda o kojem nisam znala
ništa osim da je iz obitelji Drozdov. Kamenje je obje zaboljelo, ali ovoga
sam puta potisnula vrisak i zaškripala zubima kad sam se prebacila u
hodnik i obratila se prijateljima.
»Sjeverozapadni dio kampusa, između one čudno oblikovane bare i
ograde«, rekla sam im.
Tada sam se odvojila od ostalih i izišla. Trčala sam koliko su me noge
nosile prema dijelu kampusa u kojem su držali Lissu. Kroz njezine oči
nisam uspijevala vidjeti sve okupljene, ali prepoznala sam nekolicinu.
Jesse i Ralf su bili tamo. Brandon. Brett. Onaj Drozdov. I još neki. I dalje
su je gađali kamenjem koje ju je pogađalo u glavu. Ali, nije ni vrištala ni
plakala, samo im je govorila da prestanu, dok su je dvojica držala.
Jesse joj je govorio da ih natjera da prestanu. Samo sam ga napola slušala
kroz njezin um. Razlozi nisu bili važni, uostalom, sve sam već shvatila.
Mučit će je dok ne pristane priključiti se njihovoj skupini. Vjerojatno su
na isti način prisilili i Brandona i ostale na to.
Odjednom sam počela osjećati da se gušim i posrnula sam. Nisam mogla
disati od vode koja mi je preplavila lice. Teškom sam se mukom odvojila
od Lisse. To se događalo njoj, ne meni. Sada ju je netko mučio vodom i
ona nije mogla doći do zraka. Tko god da je to bio, nije žurio, lice bi joj
preplavio vodom, povukao je pa je opet preplavio. Ona je hvatala dah i
pljuvala i dalje ih moleći da prestanu kad god bi joj to pošlo za rukom.
Jesse ju je proračunato gledao.
»Nemoj ih moliti. Natjeraj ih.«
Trčala sam najbrže što sam mogla. Nalazili su se u najudaljenijem dijelu
kampusa. Trebalo je prevaliti veliku udaljenost, a sa svakim korakom još
186
sam jače osjećala Lissinu bol dok je bijes u meni rastao. Kakva ću ja to
čuvarica biti kad je ne mogu zaštititi ni ovdje u kampusu?
Sljedeći je bio korisnik zraka. Osjećala se kao da ponovno proživljava
mučenje Viktorova sluge. Naizmjence joj je oduzimao zrak koji je ona
teškom mukom hvatala, a potom je preplavljivao njime. Bila je to prava
agonija koja je na površinu izvukla sjećanje na njezino zarobljavanje i svu
stravu i užas koje je pokušavala zaboraviti. Korisnik zraka se zaustavio,
ali bilo je prekasno. Nešto je u njoj puklo.
Kad je potom istupio Ralf s namjerom da upotrijebi vatru, bila sam tako
blizu da sam vidjela kako se razbuktala u njegovim rukama. Ali, on nije
vidio mene. Nitko od njih nije obraćao pozornost na okolinu, a i svojim su
spektaklom proizvodili previše buke da bi me čuli. Zaletjela sam se u
Ralfa prije nego što je uspio upotrijebiti vatru. Povukla sam ga na tlo i
udarila ga u lice. Nekolicina ostalih, među kojima i Jesse, potrčali su mu u
pomoć i pokušali me odvući od njega. Ili su barem pokušavali dok nisu
shvatili tko sam.
Oni koji su mi vidjeli lice odmah su uzmaknuli. Oni koji nisu ubrzo su to
doznali na teži način kad sam se bacila na njih. Danas sam sredila tri
potpuno obučena čuvara. Skupina razmaženih morojskih plemića gotovo
da i nije iziskivala truda. Ironično, ali i dobar pokazatelj koliko neki
moroji nisu voljni podići ruku u vlastitu obranu, bilo je to što se nisu libili
upotrijebiti magiju kako bi mučili Lissu, a nitko nije ni pomislio
upotrijebiti je protiv mene.
Većina ih se raspršila prije nego što sam ih uspjela dohvatiti, a ja nisam
marila dovoljno da bih krenula za njima. Samo sam ih htjela maknuti od
Lisse. Doduše, Ralfa sam udarila nekoliko puta i nakon što je pao, ali to je
zbog toga što sam ga smatrala odgovornim za cijelu ovu zbrku. Napokon
sam ga pustila i on je ostao ležati na tlu jecajući. Ustala sam i potražila
Jesseja, drugoga krivca. Ubrzo sam ga pronašla. Bio je preostao još samo
on.
Otrčala sam do njega i gotovo se poskliznula kad sam zbunjena zastala.
Stajao je i razjapljenih usta zurio u prazno. Pogledala sam njega pa ono u
što se zagledao, a potom opet svrnula pogled na nj.
»Paukove«, rekla je Lissa. Skočila sam začuvši njezin glas. Stajala je sa
strane mokre kose, puna modrica i posjekotina, ali inače je bila dobro. Na
mjesečini se doimala poput duha, gotovo kao Mason. Dok je govorila,
nije micala pogled s Jesseja. »Misli da vidi paukove. I da plaze po njemu.
Što ti misliš ? Jesam li trebala upotrijebiti zmije?«
Vratila sam pogled na Jesseja. Od izraza njegova lica prošla me jeza.
Izgledao je kao da je zarobljen u vlastitoj, privatnoj noćnoj mori. Ali, još
je strašnije bilo ono što sam osjetila kroz vezu. Kad je Lissa rabila magiju,
187
osjećaj je uglavnom bio topao i predivan. Ovoga je puta bilo drukčije. Bio
je crn, sluzav i ljepljiv.
»Mislim da bi trebala prestati«, odgovorila sam. Začula sam kako netko
trči prema nama. »Gotovo je.«
»Bio je to inicijacijski obred«, rekla je. »Recimo. Prije nekoliko dana
zatražili su da im se pridružim, ali sam ih odbila. Ali danas su me
ponovno gnjavili i stalno su govorili da znaju nešto važno o Christianu i
Adrianu. To me je počelo kopkati... pa sam im naposljetku rekla da ću
doći na jednu njihovu seansu, ali da ne znam ništa o kompulziji. Samo
sam glumila. Htjela sam čuti što znaju.« Jedva je primjetno nakrivila
glavu, ali nešto se sigurno dogodilo Jesseju. Još je jače razrogačio oči i
nastavio vrištati u tišini. »Iako tehnički još nisam bila pristala, podvrgnuli
su me inicijacijskom obredu. Htjeli su vidjeti što doista mogu. To im je
način da provjere koliko je netko jak u kompulziji. Muče žrtvu i na
vrhuncu svega, kad to više ne može podnijeti, ona pukne i pokuša
kompulzijom zaustaviti napadače. Uspije li žrtva upotrijebiti bilo kakvu
kompulziju, upada u skupinu.« Pozorno je pogledala Jesseja. Izgledao je
kao da je u nekom svom svijetu. Bio je to grozan svijet. »Pretpostavljam
da ću zahvaljujući ovome postati njihova predsjednica.«
»Prestani«, rekla sam. Od te uvrnute magije počela sam osjećati mučninu.
Ona i Adrian već su bili spomenuli nešto slično kao da se kompulzijom
ljude može natjerati da vide nešto čega zapravo nema. U zafrkanciji su to
nazvali superkompulzijom... i bila je strašna. »Moć duha ne bi se trebala
ovako rabiti. Ovo nisi ti. Ovo je pogrešno.«
Teško je disala, a čelo joj je oblio znoj.
»Ne mogu ga pustiti«, rekla je.
»Možeš«, rekla sam. Dotaknula sam joj ruku. »Daj je meni.«
Zapanjena, na trenutak je skrenula pogled s Jesseja na mene, a potom ga
ponovno usmjerila na njega.
»Što? Ti ne možeš rabiti magiju.«
Snažno sam se usredotočila na vezu, na njezin um. Nisam mogla preuzeti
magiju, ali mogla sam preuzeti tamu koju je ona nosila sa sobom.
Uvidjela sam da je upravo to ono što već neko vrijeme činim. Svaki put
kad bih se zabrinula za nju i molila je da se smiri i suprotstavi mračnim
osjećajima, ona je to učinila... upravo zato što sam ih ja preuzimala od
nje. Upijala sam ih baš kao što je to Anna činila za sv. Vladimira. To je
ono što je Adrian vidio kad je tama iz njezine aure preskočila u moju. A
ovo, ova zloporaba duha, njegovo korištenje kako bi zlonamjerno naudila
nekome, a ne za samoobranu, imalo je najgore moguće nuspojave. Bilo je
to pokvareno i pogrešno i nisam joj to mogla dopustiti. Svaka pomisao na
moje vlastito ludilo ili bijes sada su bili posve nevažni.
188
»Ne«, složila sam se. »Ne mogu. Ali me možeš iskoristiti da se oslobodiš
toga. Usredotoči se na mene. Riješi se toga. Pogrešno je. Ne želiš to.«
Ponovno se zagledala u mene široko otvorenih, očajnih očiju. Jesseja je
mogla mučiti i ne gledajući ga izravno u oči. Vidjela sam i osjetila borbu
koju je vodila sa sobom. On ju je toliko povrijedio i htjela je da za to plati.
Morao je platiti. Ali, istodobno je znala i da sam ja u pravu. Bilo je teško.
Bilo joj je tako teško pustiti ga...
Iznenada me kroz vezu prestala dražiti ta crna magija, a nestalo je i
osjećaja mučnine. Nešto me udarilo po licu poput jakog zapuha vjetra i ja
sam zateturala unatrag. Zadrhtala sam, a čudan mi je osjećaj grčio
želudac. Bilo je poput iskri, kao da me trese struja. A onda je i to nestalo.
Jesse je pao ničice, oslobođen noćne more.
Lissi je vidljivo laknulo. I dalje se bojala i bila je povrijeđena zbog onoga
što joj se dogodilo, ali više je nije izjedao onaj strašni, destruktivni bijes
koji ju je tjerao da kazni Jesseja. Taj je poriv nestao iz nje. Jedini je
problem što je sada bio u meni.
Okomila sam se na Jesseja kao da na svijetu ne postoji ništa drugo osim
njega. Već me je ranije pokušao uništiti. Mučio je Lissu i povrijedio
mnoge druge. To je bilo neprihvatljivo. Nasrnula sam na njega. Njegove
su oči imale dovoljno vremena samo da se širom rastvore od užasa prije
nego što je moja šaka udarila u njegovo lice. Glava mu je naglo odletjela
unatrag, a iz nosa mu je potekla krv. Čula sam kako Lissa vrišti da
prestanem, ali nisam mogla. Morao je platiti za ono što joj je učinio.
Zgrabila sam ga za ramena i snažno ga bacila na tlo. Vikao je i preklinjao
me da prestanem. Ali zašutio je kad sam ga ponovno udarila.
Osjetila sam kako su me Lissine ruke ščepale pokušavajući me odvući, ali
nije bila dovoljno snažna. Nastavila sam ga udarati. Nije tu bilo ni traga
promišljenoj borbi kakvu sam ranije vodila protiv njega i njegovih
prijatelja ili još ranije protiv Dimitrija. Ovo je bilo spontano i iskonski.
Mnome je upravljalo ludilo koje sam preuzela od Lisse.
A tada me otrgnuo drugi par ruku. Bile se to snažnije, dhampirske ruke
potpomognute mišićima stečenim dugogodišnjim vježbanjem. Pripadale
su Eddieju. Pokušala sam mu se oteti. Bili smo dobri takmaci, ali bio je
teži od mene.
»Pusti me!« povikala sam.
Zaprepastila sam se ugledavši Lissu kako kleči iznad Jesseja i zabrinuto
ga proučava. To nije imalo smisla. Kako je mogla? Nakon svega što joj je
učinio? Na njezinu sam licu prepoznala sućut, a trenutak poslije našu je
vezu zapalila njezina iscjeliteljska magija i odnijela najgore od njegovih
ozljeda.
»Ne!« zavrištala sam odupirući se Eddiejevu stisku. »Ne smiješ!«
189
Tada su se pojavili ostali čuvari predvođeni Dimitrijem i Celeste.
Christian i Adrian nisu bili na vidiku, vjerojatno nisu uspjeli držati korak s
ostalima.
Uslijedio je organizirani kaos. Preostali članovi udruženja okupljeni su i
otpremljeni na ispitivanje. Lissu su odveli da joj zaliječe ozljede. Dio
mene koji je ostao zakopan pod svim tim osjećajima željnim krvi htio je
krenuti za njom, ali nešto mi je drugo odvuklo pozornost. I Jesseja su slali
po liječničku pomoć. Eddie me i dalje držao, stisak mu nije popustio iako
sam se otimala i molila ga. Većina odraslih bila je previše okupirana
ostalima da bi me primijetili, ali obratili su pozornost na mene kad sam
ponovno počela vikati.
»Ne možete ga pustiti! Ne možete ga pustiti!«
»Rose, smirite se«, rekla je Alberta blago. Kako nije shvaćala što se
događa? »Gotovo je.«
»Nije gotovo! Ne dok se moje ruke ne dočepaju njegova vrata i ne istisnu
život iz njega!«
Alberta i ostali shvatili su da je u pitanju nešto ozbiljno, ali čini mi se
kako nisu shvaćali da to ima ikakve veze s Jessejem. Svi su me gledali
kao da sam luda.
»Vodite je odavde«, rekla je Alberta. »Neka se sredi i smiri.«
Dala je samo te upute, ali nekako se podrazumijevalo da će Dimitri biti taj
koji će se pozabaviti mnome. Prišao mi je i preuzeo me od Eddieja.
Tijekom kratkotrajne izmjene pokušala sam pobjeći, ali Dimitri je bio
presnažan i prebrz. Zgrabio me za ruku i počeo me odvlačiti.
»Ovo možemo odraditi na lakši ili na teži način«, rekao je dok smo
prolazili šumom. »Nema šanse da te pustim k Jesseju. Usto, on je u
ambulanti, stoga mu se ne bi ni mogla približiti. Ako to možeš prihvatiti,
pustit ću te. Pobjegneš li, znaš da ću te opet svladati.«
Odvagnula sam svoje mogućnosti. U meni je i dalje kuhala potreba da
natjeram Jesseja da pati, ali Dimitri je bio u pravu. Za sada.
»U redu«, rekla sam. Na trenutak je oklijevao, možda se pitajući govorim
li istinu, a potom me pustio. Osjetila sam da se lagano opustio kad je vidio
da nisam pobjegla.
»Alberta ti je rekla da se moram srediti«, rekla sam smireno. »Znači li to
da idemo u ambulantu?«
Dimitri se podrugljivo nasmijao.
»Dobar pokušaj. Nećeš mu se ni približiti. Drugdje ćemo pronaći pomoć.«
Vodio me prema području uz granicu kampusa. Ubrzo sam shvatila kamo
ide. Bila je to koliba. Nekada, kada je na kampusu bilo više čuvara, neki
od njih živjeli su u tim malim isturenim stražarnicama i štitili granice
škole. One su odavno napuštene, ali je ova uređena kad nas je posjetila
190
Christianova teta. Ona je radije odsjela tu nego u školskoj gostinjskoj kući
u kojoj su ostali moroji na nju gledali kao na potencijalnoga strigoja.
Otvorio je vrata. Unutra je bilo mračno, ali vidjela sam dovoljno da
primijetim kako je pronašao šibice i upalio kerozinsku lampu. Nije davala
puno svjetla, ali našim je očima to bilo dovoljno. Osvrnula sam se oko
sebe i primijetila da je Tasha zbilja dobro uredila kolibu. Bilo je čisto i
gotovo udobno, krevet je bio prekriven mekanim pokrivačem, a pred
kaminom je bilo nekoliko stolica. U kuhinji je bilo čak i konzervirane i
zapakirane hrane.
»Sjedni«, rekao je Dimitri i pokazao prema krevetu. Sjela sam, a u roku
od minute on je zapalio vatru koja je počela grijati cijelu prostoriju. Kada
se razgorjela, dohvatio je prvu pomoć i bocu vode sa šanka pa prišao
krevetu. Privukao je stolicu i sjeo nasuprot meni.
»Moraš me pustiti«, preklinjala sam. »Zar ne shvaćaš? Zar ne shvaćaš da
Jesse mora platiti? Mučio ju je! Činio joj je strašne stvari!«
Dimitri je namočio gazu i lagano mi je pritisnuo na čelo. Zapeklo me, što
je značilo da imam posjekotinu.
»Kaznit će ga, vjeruj mi. I ostale.«
»Kako?« ogorčeno sam upitala. »Morat će ostajati nakon nastave? Ovo je
jednako gadno kao s Viktorom Daškovom. Ovdje nitko ništa ne radi!
Netko počini zločin i izvuče se. On mora patiti. Svi moraju.«
Dimitri je zastao s čišćenjem rane i zabrinuto me pogledao.
»Rose, znam da si uzrujana, ali znaš da ne kažnjavamo ljude na taj način.
To je... divljački.«
»Da? I što je u tome loše? Kladim se da to više nikada ne bi ponovili.«
Nisam više mogla sjediti. Svaki dio mojega tijela drhtao je od bijesa.
»Moraju patiti zbog onoga što su učinili! A ja želim biti ona koja će ih
mučiti. Želim im svima nanijeti bol. Sve ih želim ubiti.« Krenula sam
ustati, osjećala sam se kao da ću eksplodirati. Njegove su se ruke u trenu
našle na mojim ramenima i gurnule me natrag. Prva je pomoć odavno
zaboravljena. Dok me tako držao, u njegovim su se očima miješale
zabrinutost i žestina. Borila sam se, ali njegovi su me prsti jače stisnuli.
»Rose! Trgni se!« Sada je i on vikao. »Ne misliš ništa od toga. Pod
stresom si i velikim pritiskom, zbog čega ti ovaj strašni događaj izgleda
još strasnije.«
»Prestani!« uzvratila sam mu. »Ponašaš se kao i uvijek. Uvijek si tako
razuman, bez obzira na to koliko je strašna situacija. Što se dogodilo s
onim kad si htio ubiti Viktora u zatvoru, ha? Zašto je ono bilo u redu, a
ovo nije?«
»Zato što sam tada pretjerivao. Znaš da jesam. Ali ovo... ovo je nešto
drugo. S tobom sada nešto ne štima.«
191
»Ne, sa mnom sve štima.« Procjenjivala sam ga nadajući se da će mu
moje riječi odvratiti pozornost. Budem li dovoljno brza, možda ću uspjeti
proći pokraj njega. »Ja sam ovdje jedina koja želi nešto učiniti, a ako je to
pogrešno, žao mi je. Od mene stalno tražiš nemoguće, da budem nekakva
dobra osoba, ali ja to nisam! Nisam svetica poput tebe.«
»Nijedno od nas nije svetac«, rekao je. »Vjeruj mi, ne...«
Odlučila sam se pokrenuti, naglo sam skočila i odgurnula ga. Maknula
sam ga sa sebe, ali ostao je blizu. Jedva da sam se udaljila dva koraka od
kreveta kad me ponovno zgrabio i oborio na tlo.
Ovoga je puta upotrijebio svu težinu svojega tijela i onesposobio me.
Trebala sam znati da je moj plan bijega nemoguć, ali nisam mogla
normalno razmišljati.
»Pusti me!« povikala sam po stoti put te večeri pokušavajući osloboditi
ruke.
»Ne«, rekao je gotovo očajničkim glasom. »Ne dok se ne trgneš iz ovoga.
Ovo nisi ti!«
U očima sam osjetila vruće suze.
»Jesam! Pusti me!«
»Nisi. Ovo nisi ti! Ovo nisi ti.« U njegovu je glasu bilo agonije.
»Griješiš! Ovo jesam...«
Iznenada mi je pomanjkalo riječi. Ovo nisi ti. Iste sam riječi govorila Lissi
dok sam užasnuto promatrala kako magijom muči Jesseja. Promatrala sam
je i nisam mogla vjerovati što čini. Nije shvaćala da je izgubila kontrolu i
da joj malo nedostaje da se pretvori u čudovište. A sada, dok sam
Dimitrija gledala u oči i u njima vidjela paniku i ljubav, uvidjela sam da
se to isto događa meni. Bila sam ista kao i ona, toliko zaokupljena,
zaslijepljena iracionalnim osjećajima, da nisam mogla prepoznati vlastite
postupke. Kao da mnome upravlja nešto drugo.
Pokušala sam se oduprijeti, riješiti se osjećaja od kojih sam izgarala. Ali
bili su prejaki. Nisam mogla. Nisam ih se mogla osloboditi. Potpuno će
me svladati, baš kao što su svladali i Annu i profesoricu Karp.
»Rose«, rekao je Dimitri. Izgovorio je samo moje ime, ali bilo je to tako
moćno, prepuno značenja. Dimitri je potpuno vjerovao u mene, vjerovao
je u moju snagu i dobrotu. A i on je bio snažan i nije se bojao po potrebi
mi posuditi tu snagu. Deirdre je možda nanjušila da nešto zamjeram Lissi,
ali s Dimitrijem je potpuno promašila. Ovo među nama je ljubav. Mi smo
dvije polutke jedne cjeline, uvijek spremne podržati jedna drugu. Nijedno
od nas nije savršeno, ali to nije važno. Uz njega sam mogla pobijediti
bijes koji me obuzeo. Vjerovao je da sam jača od toga. I bila sam.
192
Polako sam osjetila kako tama blijedi. Prestala sam mu se opirati.
Zadrhtala sam, ali to više nije bilo od bijesa. Bio je to strah. Dimitri je
istoga trena prepoznao promjenu i popustio stisak.
»O, moj bože«, rekla sam drhtavim glasom.
Prstima mi je lagano pomilovao obraz.
»Rose«, prošaptao je. »Jesi li dobro?«
Progutala sam još suza.
»Mislim... mislim da jesam. Za sada.«
»Gotovo je«, rekao je. I dalje me dodirivao, ovoga mi je puta sklanjao
kosu s lica. »Gotovo je. Sve je u redu.«
Odmahnula sam glavom.
»Ne. Nije. Ne... ne razumiješ. Točno je... sve ono čega sam se bojala. O
Anni. O tome da preuzimam ludilo duha. Dimitri, to se događa. Lissa je
pukla s Jessejem. Bila je izvan kontrole, ali ja sam je zaustavila tako što
sam usisala svu njezinu ljutnju i preuzela je na sebe. I to je... to je strašno.
Kao da sam, ne znam, kao da sam lutak. I ne mogu se kontrolirati.«
»Ti si snažna«, rekao je. »To se neće ponoviti.«
»Ne«, rekla sam. Čula sam kako mi glas puca dok pokušavam sjesti. »To
će se ponoviti. Postat ću kao Anna. Stanje će mi se pogoršavati. Ovoga su
se puta javile žeđ za krvlju i mržnja. Htjela sam ih uništiti. A sljedeći put?
Ne znam. Možda će to biti jednostavno ludilo kao ono profesorice Karp.
A možda sam već luda i zato mi se priviđa Mason. Možda će to biti
depresija kakva je znala obuzeti Lissu. Padat ću sve dublje u ponor, a
potom ću kao i Anna izvršiti samo...«
»Ne«, nježno me prekinuo Dimitri. Svoje je čelo primaknuo mojemu,
lagano ga dodirujući. »Tebi se to neće dogoditi. Presnažna si. Oduprijet
ćeš se tome baš kao i sada.«
»Uspjela sam samo zato što si ti bio ovdje.« Zagrlio me objema rukama i
moja je glava uronila u njegova prsa. »Ne mogu sama«, prošaptala sam.
»Možeš«, uzvratio je. Osjetila sam da mu je glas zadrhtao. »Tako si
snažna... tako snažna. Zbog toga te i volim.« Stisnula sam oči.
»Ne smiješ. Postat ću nešto strašno. Možda sam to već i postala.«
Prisjetila sam se svoga ponašanja, kako sam se istresala na svima. Načina
na koji sam pokušala zaplašiti Ryana i Camillu.
Dimitri se odmaknuo kako bi me pogledao u oči. Lice mi je obuhvatio
rukama.
»Nisi. I nećeš«, rekao je. »Ja ti to neću dopustiti. Što god da se dogodi, ja
ti to neću dopustiti.«
Tijelo su mi ponovno preplavili osjećaji, ali ovoga puta to nisu bili
mržnja, bijes ili što slično. Osjećaj je bio topao i predivan, a od njega me
zaboljelo srce... Ali bila je to ugodna bol. Svoje sam ruke ispreplela oko
193
njegova vrata i usne su nam se susrele. Naš je poljubac bio čista ljubav,
nježan, blažen, bez ikakva traga očaju ili tami. No, intenzitet poljubaca
postupno je rastao. I dalje su bili ispunjeni ljubavlju, ali postali su nešto
puno više... nešto gladno i moćno. Vratile su se i obavile nas iskre koje su
među nama frcale dok sam mu se opirala.
To me podsjetilo na večer kada smo bili pod utjecajem Viktorovih čini
požude, kad su nas nosile sile koje nismo mogli kontrolirati. Osjećali smo
se kao da umiremo od gladi ili se utapamo i samo se međusobno možemo
spasiti. Priljubila sam se uz njega, jednom sam mu rukom obgrlila vrat, a
drugom zgrabila njegova leđa toliko snažno da sam gotovo zarila nokte u
njih. Spustio me na krevet. Rukama mi je obujmio struk i potom jednu
spustio niz moje bedro.
Oboje smo se istodobno povukli, ali i dalje smo bili tako blizu. U tom
trenutku sve na svijetu je stalo.
»Ne smijemo...« rekao je.
»Znam«, složila sam se.
Tada su se njegove usne vratile mojima i ja sam znala da ovoga puta
nema povratka. Ovoga puta nema zapreka. Tijela su nam se isprepletala
dok mi je pokušavao skinuti kaput, potom svoju majicu pa moju majicu...
Ovo je jako podsjećalo na našu raniju borbu u dvorištu... obuzela nas je
ista strast, isti žar. Mislim da se nagoni koji nas pokreću tijekom borbe i
seksa zapravo i ne razlikuju. Oba potječu iz naše životinjske strane.
Pa ipak, kako smo svlačili odjeću, tako je naša strast nadilazila svoju
životinjsku narav. Postala je istodobno nježna i predivna. Kad sam ga
pogledala u oči, bez imalo sumnje vidjela sam da me voli više nego ikoga
na svijetu, da sam ja njegovo spasenje baš kao što je i on moje. Nikada
nisam očekivala da ću ljubav po prvi put voditi u kolibi u šumi, ali
zaključila sam da mjesto nije važno. Važna je osoba. Uz osobu koju voliš
možeš biti bilo gdje i bit će nevjerojatno. Pa čak i da si u najluksuznijem
krevetu na svijetu, to ne bi bilo važno ako nisi s osobom koju voliš.
A ja sam ga voljela, bože, toliko sam ga voljela da me to boljelo. Najzad
je sva naša odjeća završila u hrpi na podu, ali osjećaj njegove kože na
mojoj bio je i više nego dovoljan da me ugrije. Nisam znala gdje završava
moje i počinje njegovo tijelo i tada sam shvatila da želim da uvijek bude
točno ovako. Želim da se nikada ne rastanemo.
Voljela bih da postoje riječi kojima bih mogla opisati seks, ali ništa što
mogu reći ne može uistinu prenijeti koliko je bio izvanredan. Osjetila sam
nervozu, uzbuđenje i beskonačno puno drugih osjećaja. Dimitri je bio
tako mudar, tako vješt i nevjerojatno strpljiv... baš kao tijekom naših
treninga. Bilo je tako prirodno pratiti ga, ali je istodobno bio i više nego
194
voljan prepustiti mi kontrolu. Najzad smo bili jednaki, a svaki je dodir bio
moćan, čak i kad me jedva osjetno dodirivao vršcima svojih prstiju.
Kad je sve završilo, legla sam uz njega. Boljelo me sve u tijelu, ali taj je
osjećaj bio predivan, ispunjen blaženstvom i zadovoljstvom. Voljela bih
da smo to učinili davno prije, ali sam isto tako znala kako bi sve prije
upravo ovog trenutka bilo pogrešno.
Položila sam glavu na Dimitrijeva prsa i pronašla utjehu u njegovoj
toplini. Poljubio me u čelo i provukao ruku kroz moju kosu.
»Volim te, Roza.« Ponovno me poljubio. »Uvijek ću biti uz tebe. Neću
dopustiti da ti se išta dogodi.«
Te su riječi bile predivne i opasne. Nije mi smio reći ništa slično. Nije mi
smio obećati da će štititi mene s obzirom na to da bi život trebao posvetiti
štićenju moroja poput Lisse. Ne mogu zauzeti prvo mjesto u njegovu srcu,
baš kao ni on u mojemu. I zato nisam smjela izgovoriti sljedeće riječi... ali
sam to svejedno učinila.
»A ja neću dopustiti da se išta dogodi tebi«, obećala sam. »Volim te.«
Ponovno me poljubio i progutao sve riječi koje sam mogla dometnuti.
Još smo neko vrijeme ostali ležati zagrljeni ne govoreći puno. Mogla sam
zauvijek ostati tako, ali znali smo da moramo poći.
Ostali će nas kad-tad potražiti zbog mojega izvješća, a pronađu li nas
ovako, sigurno će biti gadno.
Stoga smo se odjenuli, što nije bilo jednostavno s obzirom na to da smo
stalno zastajkivali i ljubili se. Najzad smo nevoljko napustili kolibu.
Držali smo se za ruke svjesni činjenice da ćemo se uskoro morati pustiti.
Kad se približimo središnjem dijelu kampusa, morat ćemo postati
službeni kao i inače. Ali trenutačno je sve na svijetu bilo predivno. Svaki
moj korak bio je ispunjen radošću i činilo mi se da zrak koji nas okružuje
pjevuši.
Naravno, glavom su mi se i dalje rojila pitanja. Što se to upravo dogodilo?
Gdje je nestala naša takozvana kontrola? Ali sada nisam mogla mariti za
to. Tijelo mi je još bilo toplo, željelo ga je, a potom sam se iznenada
zaustavila. Postupno me obuzimao drugi, nepoželjan osjećaj. Bio je
neobičan, kao da se slabi i nestalni naleti mučnine miješaju s bockanjem
na mojoj koži. Dimitri se istog trena zaustavio i zbunjeno me pogledao.
Pred nama se materijalizirao blijed, lagano svjeducav obris. Mason.
Izgledao je isto kao i inače... ili nije? I dalje je bila prisutna uobičajena
tuga, ali vidjela sam još nešto što nisam uspijevala odrediti. Je li to bila
panika? Prikraćenost? Mogla sam se zakleti da je riječ o strahu, ali čega bi
se to duh mogao bojati?
»Što se događa?« upitao je Dimitri.
»Vidiš li ga?« prošaptala sam.
195
Dimitri je pratio moj pogled.
»Vidim li koga?«
»Masona.«
Masonov uznemiren izraz još se više smračio. Nisam bila u stanju odrediti
što ga točno muči, ali znala sam da nije ništa dobro. Mučnina koju sam
osjećala postala je snažnija, ali nekako sam znala da to nema veze s njim.
»Rose... moramo se vratiti...« rekao je Dimitri oprezno. Još mu nije sjela
činjenica da vidim duhove.
Ali ja se nisam pomaknula. Masonovo lice govorilo mi je nešto drugo...
odnosno pokušavalo je nešto reći. Trebala sam znati nešto, nešto važno.
Ali on mi to nije uspijevao prenijeti.
»Što?« upitala sam ga. »Što je?«
Licem mu je preletio izraz nezadovoljstva. Uperio je prstom u nešto iza
mene, a potom spustio ruku.
»Reci mi«, kazala sam, a moja je frustriranost odražavala njegovu.
Dimitri je naizmjence gledao mene i Masona iako je Mason njemu
vjerojatno bio samo prazan prostor.
Ali, bila sam previše usredotočena na Masona da bih razmišljala o tome
što će pomisliti Dimitri. Nešto se događa. Nešto veliko. Mason je
ponovno zaustio pokušavajući nešto reći, ali iz njega i dalje nije izlazila ni
riječ. Nakon nekoliko bolnih pokušaja, ipak je uspio. Njegove su riječi
bile gotovo nečujne.
»Oni... dolaze...«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetčetvrto poglavlje
Cijeli je svijet utihnuo. U ovo doba noći ni inače nema ptica ni ičega
drugoga, ali činilo mi se da je sve još tiše nego inače. Čak je i vjetar
utihnuo. Mason me gledao kao da me nešto moli. Osjećaj mučnine i
bockanja pojačali su se. I tada sam shvatila.
»Dimitri«, rekla sam žurno, »dolaze strig...«
Prekasno. Dimitri i ja istodobno smo ga ugledali, ali Dimitri je bio bliži.
Blijedo lice. Crvene oči. Strigoj se obrušio prema nama i ja sam
pretpostavila da leti upravo onako kako su nam to kazivale legende o
vampirima. Ali Dimitri je bio jednako brz i gotovo jednako snažan. U
rukama je imao svoj kolac, pravi, ne vježbački i suprotstavio se strigojevu
napadu. Mislim da je strigoj računao s elementom iznenađenja. Uhvatili
su se u koštac i na trenutak mi se učinilo da je vrijeme stalo, nijedan nije
stjecao prednost nad drugim. Tada je Dimitri uspio izvući ruku i zabosti
196
kolac u strigojevo srce. Crvene su se oči razrogačile od iznenađenja i
strigojevo se tijelo srušilo na do.
Dimitri se okrenuo prema meni kako bi provjerio jesam li dobro, a potom
smo razmijenili tisuću nečujnih poruka. Okrenuo se i zagledao u tamu
pogledom pretražujući šumu. Mučnina koju sam osjećala postajala je sve
snažnija. Nisam razumjela zašto, ali nekako sam mogla osjetiti strigoje
oko nas. To je ono od čega mi je bilo zlo. Dimitri se ponovno okrenuo
prema meni. U očima sam mu vidjela pogled koji nikada prije nisam
uočila.
»Rose, slušaj me. Trči. Trči koliko te noge nose natrag u dom. Reci
čuvarima.«
Kimnula sam. Nije bilo mjesta za sumnjičavost.
Potom me zgrabio za nadlakticu i zagledao se u mene kao da se želi
uvjeriti da sam shvatila njegove riječi.
»Ne zaustavljaj se«, rekao je. »Što god da čuješ, što god da vidiš, ne
zaustavljaj se. Ne dok ne upozoriš ostale čuvare. Ne zaustavljaj se osim
ako te izravno napadnu. Razumiješ li?«
Ponovno sam kimnula. Popustio je svoj stisak.
»Reci im buria.« Ponovno sam kimnula. » Trči!«
Otrčala sam. Nisam se osvrtala. Nisam ga pitala što namjerava učiniti, jer
sam već znala. Zaustavit će što je moguće više strigoja kako bih ja mogla
otići po pomoć. Trenutak poslije začula sam komešanje i udarce i znala
sam da je pronašao još jednoga. Zabrinula sam se za njega samo na
trenutak. Bila sam uvjerena da ću, umre li, i ja umrijeti za njim. Ali tada
sam se riješila te misli. Ne mogu razmišljati o jednoj osobi, ne kada o
meni ovise stotine života. Strigoji su u našoj školi. To je nemoguće. To se
ne može događati.
Noge su mi snažno udarale o tlo, a bljuzga i blato prštali su na sve strane.
Oko sebe sam čula glasove i vidjela obrise. Ali, to nisu bili duhovi iz
zračne luke, nego čudovišta od kojih sam toliko dugo strahovala. Kad smo
Dimitri i ja počeli zajedno trenirati, svakog me dana tjerao da trčim. Žalila
sam se na to, ali stalno mi je ponavljao da je to od ključnoga značenja.
Govorio mi je da ću tako ojačati. Usto, dodao je da bi mogao svanuti dan
kad se neću moći boriti i kad ću morati pobjeći. Ovo je taj dan.
Preda mnom se ukazao dhampirski dom, polovina prozora u njemu bila je
još osvijetljena. Približavalo se vrijeme zabrane izlaska i ljudi su se
spremali za krevet. Upala sam unutra osjećajući se kao da će mi od napora
eksplodirati srce. Prvi kojega sam ugledala bio je Stan. Umalo sam ga
srušila. Zgrabio me za zapešće kako bi me smirio.
»Rose, št...«
»Strigoji«, rekla sam ostajući bez daha. »Strigoji su u kampusu.«
197
Zagledao se u mene i po prvi sam puta vidjela kako je doslovno razjapio
usta. Ubrzo se oporavio i odmah sam shvatila što misli. Nove priče o
duhovima.
»Rose, ne znam o čem...«
»Nisam luda!« vrisnula sam. Svi u predvorju zagledali su se u nas. »Tamo
su! Tamo su i Dimitri se sam bori protiv njih. Moraš mu pomoći.« Sto mi
je ono Dimitri rekao? Koja je ono bila riječ. »Buria. Rekao mi je da ti
kažem buria.«
Stan je samo nestao.
Nikada nisam vidjela vježbe za slučaj napada strigoja, ali čuvari su ih
sigurno provodili. Stvari su se prebrzo odvijale da bi bile spontane. Svaki
čuvar u domu, bez obzira na to je li bio on prije budan ili ne, pojavio se u
predvorju u roku nekoliko minuta. Obavljale su se prozivke. Stajala sam u
polukrugu s ostalim novacima koji su promatrali kako se stariji učinkovito
organiziraju. Ogledavši se oko sebe, nešto sam primijetila. Sa mnom nije
bilo ostalih polaznika četvrtog razreda. S obzirom na to da je nedjelja
navečer, svi su se vratili na terensku nastavu štititi svoje moroje. Laknulo
mi je: morojski domovi imaju dodatnu zaštitu.
Odnosno, imaju je barem tinejdžerski morojski domovi. Osnovnoškolski
kampus je nema. Njega štite redoviti čuvari kao i ostali obrambeni sustavi
koji štite i naš dom, poput rešetki na prozorima prvoga kata. Takve stvari
ne mogu spriječiti ulazak strigoja, ali ih mogu usporiti. Nitko nikada nije
učinio puno više od toga. Nije bilo potrebe, ne sa zaštitnim poljima.
Pridružila nam se Alberta i počela slati skupine u različite dijelove
kampusa. Neki su poslani osigurati zgrade. Neki su oformili lovačke
skupine zadužene za pronalaženje strigoja i procjenu njihova brojčanog
stanja. Broj čuvara se smanjio i ja sam istupila.
»Što da mi učinimo?« upitala sam.
Alberta se okrenula prema meni. Pogledom je proučila mene i ostale.
Raspon njihovih godina kretao se od četrnaeste do nešto malo mlađih od
mene. Nešto je preletjelo njezinim licem. Tuga, pomislila sam.
»Vi ostanite u domu«, rekla je. »Nitko ne smije izići. Cijeli je kampus
zatvoren i osiguran. Pođite na kat na kojem živite. Tamo su čuvari koji će
vas podijeliti u skupine. Mala je vjerojatnost da će strigoji ući izvana.
Ukoliko se uspiju probiti na ovaj kat...« Osvrnula se uokolo prema
vratima i prozorima koji su pod nadzorom. Odmahnula je glavom. »Pa,
pozabavit ćemo se time.«
»Mogu pomoći«, rekla sam joj. »Znate da mogu.« Spremala se reći da se
ne slaže sa mnom, ali predomislila se. Iznenadila sam se kad je kimnula.
»Odvedi ih gore. Pazi na njih.« Htjela sam se pobuniti da ne želim biti
198
ničija dadilja, ali tada je učinila nešto što me zbilja zapanjilo. Posegnula je
u kaput i predala mi srebrni kolac. Pravi kolac.
»Kreni«, rekla je. »Treba ih skloniti odavde.« Htjela sam krenuti, ali sam
zastala.
»Što znači burial«
»Oluja«, rekla je tiho. »To je na ruskom oluja.« Uspela sam se s ostalim
novacima uz stube i usmjerila ih prema njihovim katovima. Većina ih je
bila užasnuta, što je bilo posve razumljivo. Nekolicina njih, osobito stariji,
izgledali su onako kako sam se ja osjećala. Htjeli su učiniti nešto, bilo što,
kako bi pomogli. A ja sam znala da su, iako im nedostaje još cijela godina
do mature, smrtonosni na svoj način. Nekolicinu sam odvukla u stranu.
»Pazite da ih ne obuzme panika«, rekla sam im tiho. »I budite na oprezu.
Dogodi li se nešto starijim čuvarima, doći će red na vas.«
Kimnuli su mi trezvenih lica. Savršeno su me razumjeli. Bilo je novaka,
poput Deana, koji nisu uvijek shvaćali ozbiljnost naših života. Ali većina
jest. Brzo smo odrastali.
Otišla sam na drugi kat jer sam pretpostavila da ću tamo biti od najveće
koristi. Probije li se bilo koji strigoj kroz prvi kat, ovo će mu biti sljedeća
meta. Pokazala sam svoj kolac čuvarima na dužnosti i prenijela im što mi
je rekla Alberta. Oni su udovoljili njezinoj želji, ali znala sam da ne žele
da se previše uplećem. Uputili su me niz krilo na čijem je kraju bio mali
prozor. Kroz njega se mogao provući samo netko moje građe ili još manji,
a znala sam i da je zbog vanjskoga izgleda zgrade gotovo nemoguće
popeti se tim putem.
Ali, ja sam svejedno pazila na njega. Očajnički sam htjela znati što se
događa. Koliko je strigoja? Gdje su? Tada sam shvatila da mi je na
raspolaganju dobar način da to doznam. I dalje pozorno motreći prozor,
razbistrila sam um i uvukla se u Lissinu glavu.
Lissa je sa skupinom moroja bila na gornjem katu svojega doma.
Postupak zatvaranja i osiguravanja nesumnjivo je bio jednak u cijelome
kampusu. No, među njima je bilo više napetosti, vjerojatno zbog činjenice
da su, iako neiskusni, novaci koji su bili sa mnom imali barem neku ideju
kako se suprotstaviti strigojima. Moroji nisu znali ništa o obrani unatoč
tome što su neke nepopustljive političke struje htjele da i oni prođu
određene treninge. Ali, i dalje se tražio način na koji bi se to izvelo.
Eddie je bio uz Lissu. Izgledao je tako opasno i snažno, kao da jednom
rukom može srediti svakog strigoja u kampusu. Bilo mi je jako drago što
joj je od svih razrednih kolega dodijeljen upravo on.
S obzirom na to da sam sada u potpunosti bila u njezinoj glavi, mogla sam
osjetiti svu snagu njezinih osjećaja. Jessejevo mučenje doimalo se
199
beznačajnim u odnosu na napad strigoja. Razumljivo, bila je užasnuta.
Ali, nije se toliko bojala za sebe koliko za mene i Christiana.
»Rose je dobro«, dometnuo joj je netko. Lissa je pogledala Adriana. Očito
je radije bio u domu nego u gostinjskoj kući. Lice mu je djelovalo
uobičajeno lijeno, ali vidjela sam da u svojim zelenim očima pokušava
sakriti strah. »Može srediti svakog strigoja. Usto, Christian ti je rekao da
je s Belikovom. Vjerojatno je bolje zaštićena nego mi.«
Lissa je kimnula očajnički želeći vjerovati u to.
»Ali Christian...« Inače razmetljiv, Adrian je iznenada skrenuo pogled.
Nije ju mogao pogledati u oči i ponuditi joj koju umirujuću riječ.
Objašnjenje mi nije bilo potrebno jer sam sve pročitala u Lissinu umu.
Ona i Christian htjeli su se naći nasamo i razgovarati o onome što joj se
dogodilo u šumi. Trebali su se iskrasti i naći u njegovu »brlogu« u
potkrovlju kapelice. Ali, ona nije bila dovoljno brza i zatekla ju je zabrana
izlaska neposredno prije napada, zbog čega je ostala u domu, za razliku
od Christiana koji je još uvijek vani. Eddie je bio taj koji joj je pružio
riječi utjehe.
»Ako je u kapelici, onda je dobro. Zapravo, na najsigurnijem je mjestu od
svih nas.« Strigoji ne mogu pristupiti svetom tlu.
»Osim ako je ne spale do temelja«, rekla je Lissa. »Običavali su to raditi.«
»Prije četiristo godina«, rekao je Adrian. »Mislim da im se ovdje nudi
lakša meta i da nema potrebe da posegnu za srednjovjekovnim
metodama.«
Lissa se lecnula na riječi lakša meta. Znala je da je Eddie u pravu što se
tiče kapelice, ali nije se mogla riješiti pomisli da se Christian možda
vraćao u dom i zatekao se usred napada. Briga ju je proždirala i osjećala
se bespomoćnom, nije mogla ništa učiniti ni doznati.
Vratila sam se u svoje tijelo na hodniku drugoga kata. Najzad sam u
potpunosti shvatila što je Dimitri rekao o čuvanju nekoga s kim nisam
psihički povezana. Nemojte me pogrešno shvatiti, i dalje sam bila
zabrinuta za Lissu. Bila sam više zabrinuta za nju nego za bilo kojega
drugog moroja u kampusu. Za nju se ne bih brinula samo kad bi bila
kilometrima daleko, okružena zaštitnim poljima ili čuvarima. Ipak, barem
sam znala da je ona sigurna, koliko to sada može biti. A i to je nešto.
Ali Christian... Nisam imala pojma. Nikakva mi veza nije mogla reći gdje
je ili barem je li živ. To je ono na što je Dimitri mislio. Igra je posve
drukčija kad nisi povezan... strašna je.
Zagledala sam se u prozor uopće ga ne primjećujući. Christian je vani. A
on je moja briga. Čak i ako je terenska nastava samo hipotetska... pa, to ne
mijenja na stvari. On je moroj. I možda je u opasnosti. Ja sam ona koja bi
ga trebala čuvati. Oni su na prvome mjestu.
200
Duboko sam udahnula i borila se s odlukom koja je bila preda mnom.
Dobila sam naredbe, a čuvari se pokoravaju naredbama. Kada nam prijeti
opasnost, upravo je pokoravanje naredbama ono što nam omogućuje da
budemo organizirani i učinkoviti. Odmetništvo ponekad može odvesti u
smrt. Mason je to dokazao kad je krenuo za strigojima u Spokaneu.
Ali ovdje opasnost ne prijeti samo meni, nego svima. Nitko neće biti
siguran dok svi strigoji ne nestanu iz kampusa, a ja nisam imala pojma
koliko ih je. Čuvanje prozora samo je posao koji su mi dali kako im ne
bih smetala. Istina, netko je mogao napasti drugi kat i u tom bih slučaju
bila korisna. Istina je i da bi neki strigoj mogao pokušati ući kroz prozor,
ali to je malo vjerojatno. To bi bilo preteško. Uostalom, kako je istaknuo
Adrian, postoje lakši načini da se strigoji domognu svoje lovine.
Ali, mogla bih izići kroz prozor.
Znala sam da je to pogrešno čak i dok sam ga otvarala. Izlagala sam se
opasnosti, a moji su se nagoni i dalje sukobljavali. Pokori se naredbi.
Zaštiti moroje.
Morala sam se uvjeriti da je Christian dobro.
Ušao je svjež noćni zrak. Vani nijedan zvuk nije odavao što se događa.
Nekoliko sam puta izišla kroz prozor svoje sobe, tako da sam već imala
iskustva s tim. Ali, problem je taj što je ovdje kamen pod prozorom posve
gladak. Nema nikakva uporišta za ruku. Uz prvi je kat mala izbočina, ali
predaleko je, a ja sam preniska da bih mogla jednostavno kliznuti do nje.
No, kad bih joj se uspjela primaknuti, mogla bih se domoći kuta zgrade,
gdje bi mi nazubljeni rub omogućio da se bez problema spustim.
Zagledala sam se dolje u izbočinu. Morat ću skočiti do nje. Padnem li,
vjerojatno ću slomiti vrat. Kako bi to Adrian rekao, bila bih laka meta za
strigoje. Na brzinu sam se pomolila, kome god da je slušao i iskrala se
kroz prozor. Rukama sam se držala za njegovu klupčicu, a tijelo mi je
visjelo prema izbočini kojoj sam se pokušavala što više približiti. Ali, i
dalje sam od nje bila udaljena više od pola metra. Izbrojila sam do tri i
pustila se, nastojeći se hvatati rukama za zid dok sam padala. Nogama
sam udarila o izbočinu i zaljuljala se, ali tada su proradili moj dhampirski
refleksi. Uspostavila sam ravnotežu i stala držeći se za zid. Uspjela sam.
Nakon toga nije mi bilo teško domoći se ugla i spustiti se.
Skočila sam na tlo. Gotovo i nisam primijetila da sam zgulila kožu na
rukama. Dvorište je bilo tiho iako mi se učinilo da u daljini čujem
krikove. Da sam ja strigoj, ne bih se zamarala ovim domom. Ovdje bi me
dočekao otpor, a iako bi većina strigoja vjerojatno uspjela srediti skupinu
novaka, bilo je i lakših načina. Manja je vjerojatnost da će im se moroji
oduprijeti, a usto, strigojima je njihova krv bila draža od naše.
MIN@
201
Ipak, nastavila sam se oprezno kretati prema kapelici. Štitio me mrak, ali
strigoji su u tami vidjeli bolje od mene. Koristila sam stabla kao zaklon,
osvrtala sam se na sve moguće strane i razmišljala kako bih voljela imati
oči i na leđima. Nije bilo ničega osim krikova u daljini. Tada sam
primijetila da više ne osjećam mučninu kao prije. Taj je osjećaj ukazivao
na blizinu strigoja. Iako mu nisam vjerovala dovoljno da bih samo slijepo
odšetala, tješilo me što znam da imam nekakav unutarnji alarmni sustav.
Na pola puta prema kapelici uočila sam da se netko kreće iza stabala.
Naglo sam se zavrtjela s kolcem u ruci i umalo pogodila Christiana u srce.
»Bože, što to radiš?« protisnula sam.
»Pokušavam se vratiti u dom«, rekao je. »Što se događa? Čuo sam
vrisku.«
»Strigoji su u kampusu«, odgovorila sam.
»Molim? Kako?«
»Ne znam. Moraš se vratiti u kapelicu. Tamo ćeš biti na sigurnom.«
Vidjela sam je, lako smo mogli do nje. Christian je ponekad bio
nepromišljen poput mene i ja sam očekivala da će mi se suprotstaviti. Ali
nije.
»U redu. Hoćeš li poći sa mnom?«
Htjela sam odgovoriti potvrdno, ali tada me obuzeo osjećaj mučnine.
»Lezi!« povikala sam. Pao je na tlo bez oklijevanja.
Napalo nas je dvoje strigoja. Oboje su krenuli na mene. Znali su da ću im
biti laka meta udruže li snage i da će potom moći napasti Christiana.
Strigojka me bacila na stablo. Na trenutak mi se zamaglilo pred očima, ali
brzo sam se oporavila. Odgurnula sam je i sa zadovoljstvom primijetila da
je lagano zateturala. Drugi strigoj, muškarac, krenuo je na mene, ali sam
mu se izmakla.
Taj me par podsjetio na Isaiaha i Elenu u Spokaneu, ali odbila sam
prepustiti se sjećanjima. Oboje su bili viši od mene. Pretvarala sam se da
sam krenula na njega, a potom najbrže što sam mogla nasrnula na nju.
Moj kolac zario se u njezino srce, što nas je obje iznenadilo. Prvi sam
puta probola strigoja kolcem.
Jedva sam izvukla kolac, kad me drugi strigoj udario režeći. Zateturala
sam, ali sam zadržala ravnotežu i odmjerila ga. Bio je viši. Jači. Baš kao
kad sam se borila s Dimitrijem. Vjerojatno je bio i brži. Kružili smo, a
potom sam skočila i udarila ga. Tek se neznatno pomaknuo s mjesta.
Krenuo je prema meni, a ja sam mu ponovno izmaknula tražeći priliku da
ga probodem. Moj kratkotrajni bijeg nije ga usporio, već sljedećega trena
ponovno me napao. Oborio me na tlo i pritisnuo mi ruke. Pokušala sam ga
odgurnuti, ali nije se ni pomaknuo. Nagnuo je lice prema mojemu, niz
očnjake mu se cijedila slina. Ovaj strigoj nije bio kao Isaiah, nije gubio
202
vrijeme na glupe govore. Spremao se ubiti me, isisati moju, a potom i
Christianovu krv. Na vratu sam osjetila očnjake i znala sam da ću
umrijeti. Bilo je užasno. Toliko sam htjela živjeti, ali sada će sve završiti.
U posljednjim sam trenucima htjela povikati Christianu da bježi, ali tada
se strigoj nada mnom iznenada zapalio poput baklje. Trgnuo se unatrag i
ja sam se otkotrljala od njega. Tijelo mu je prekrio gust plamen i učinio ga
potpuno neprepoznadjivim. Postao je čovjekoliki kriješ. Čula sam
nekoliko prigušenih krikova, a potom je utihnuo. Pao je na do trzajući se i
kotrljajući prije negoli se konačno primirio. Na mjestima na kojim je vatra
dotakla snijeg pojavila se para, a plamen se ubrzo ugasio. Iza njega je
ostao samo pepeo.
Zagledala sam se u pougljenjene ostatke. Prije samo nekoliko trenutaka
mislila sam da ću umrijeti. Ali sada je mrtav moj napadač. Umalo sam
zateturala pomislivši koliko sam bila blizu smrti. Život i smrt potpuno su
nepredvidljivi. Tako su blizu jedno drugoga. Postojimo od trenutka do
trenutka i nikada ne znamo tko će sljedeći napustiti ovaj svijet. Ja sam još
uvijek ovdje, jedva. Podigla sam pogled s pepela i sve oko mene činilo mi
se tako nježnim i predivnim. Stabla. Zvijezde. Mjesec. Živa sam i jako mi
je drago zbog toga.
Okrenula sam se prema Christianu koji se sklupčao na tlu.
»Opa«, rekla sam mu dok sam mu pomagala. On je očito bio taj koji me
spasio.
»Daj ne seri«, rekao je. »Nisam znao da sam tako moćan.« Ogledao se
oko sebe. Bio je ukočen i napet. »Ima li ih još?«
»Ne«, odgovorila sam.
»Djeluješ prilično uvjereno.«
»Pa... zvučat će ti čudno, ali nekako ih mogu osjetiti. Ne pitaj me kako«,
rekla sam mu. Razjapio je usta. »Uzmi to zdravo za gotovo. Mislim da je
to nešto kao ono s duhovima, nuspojava sjenkina poljupca. Što god.
Hajdemo u kapelicu.«
Nije se ni pomaknuo. Lice mu je poprimilo neobičan, propitkujući izraz.
»Rose... zbilja se želiš zavući u kapelicu?«
»Kako to misliš?«
»Upravo smo sredili dvoje strigoja«, rekao je pokazujući na kolcem
probodeno i pougljenjeno tijelo.
Pogledi su nam se susreli i tada sam shvatila što mi želi reći. Ja mogu
osjetiti prisutnost strigoja. On na njima može upotrijebiti vatru. Ja ih
mogu probosti kolcem. Pod uvjetom da ne naiđemo na skupinu od njih
desetero, možemo im nanijeti ozbiljnu štetu. Ali, tada sam se vratila u
stvarnost.
»Ne mogu«, rekla sam mu polako. »Ne mogu ugroziti tvoj život...«
203
»Rose, znaš što možemo. To ti piše na čelu. Isplati se ugroziti život
jednog moroja, ovaj, i tvoj život, da bi se uništila hrpa strigoja.«
Dovesti moroja u opasnost. Odvesti ga da se bori protiv strigoja. To je
bilo u suprotnosti sa svime što su me učili. Iznenada sam se prisjetila
svojeg nedavnog otkrića predivne radosti življenja. Mogla bih spasiti
toliko osoba. Moram ih spasiti. Borit ću se što žešće mogu.
»Nemoj koristiti svu svoju moć na njima«, rekla sam napokon. »Ne moraš
ih spaliti u roku deset sekundi. Samo ih zapali dovoljno da im odvratiš
pozornost, a ja ću ih dokrajčiti. Štedi svoju moć.«
Osmijeh mu je ozario lice.
»Idemo u lov?«
Oh, čovječe! Upast ću u takve nevolje. Ali ideja je bila previše privlačna,
previše uzbudljiva. Želim im se suprotstaviti. Želim zaštititi ljude koje
volim. Ono što bih najradije učinila jest otišla do Lissina doma i zaštitila
je. Ali, to nije najučinkovitije rješenje. Lissi su pri ruci moji razredni
kolege. Drugi nisu te sreće. Pomislila sam na te učenike, na učenike poput
Jill.
»Hajdemo u osnovnoškolski kampus«, rekla sam.
Lagano smo potrčali putem za koji smo se nadali da će nas držati podalje
od strigoja. I dalje nisam imala pojma koliko ih je i to me izluđivalo. Kad
smo gotovo stigli do drugoga kampusa, osjetila sam da me ponovno
prožima mučnina. Upozorila sam Christiana upravo kad ga je strigoj
zgrabio. Ali Christian je bio brz. Strigojevu je glavu zahvatio plamen.
Vrisnuo je i pustio Christiana panično pokušavajući ugasiti vatru. Strigoj
nije primijetio da mu prilazim s kolcem. Sve se dogodilo u manje od
minute. Christian i ja razmijenili smo poglede.
Da. Opaki smo.
Ispostavilo se da se sve događa u osnovnoškolskom kampusu. Strigoji i
čuvari borili su se oko ulaza u jedan od domova. Ukipila sam se na
trenutak. Bilo je barem dvadesetero strigoja i upola manje čuvara. Toliko
strigoja na hrpi... Donedavno nismo ni znali da se mogu udružiti u tako
velikom broju. Mislili smo da smo razbili veliku skupinu kad smo ubili
Isaiaha, ali očito smo pogriješili. Dopustila sam si luksuz da još trenutak
budem u šoku, a potom smo uskočili u borbu.
Emil se nalazio uz bočni ulaz i borio se protiv troje strigoja. Bio je
izudaran i pun modrica, a pod nogama mu je ležalo tijelo četvrtoga
strigoja. Skočila sam na strigojku. Nije me očekivala i uspjela sam je
probosti kolcem a da mi nije pružila gotovo nikakav otpor. Imala sam
sreće. Christian je u međuvremenu zapalio ostale. Emil se vidno
iznenadio, ali to ga nije spriječilo da kolcem probode još jednoga strigoja.
Ja sam sredila preostaloga.
204
»Nisi ga trebala dovesti«, rekao je Emil dok smo išli pomoći drugom
čuvaru. »Moroji se ne bi smjeli upletati u ovo.«
»Moroji su se odavno trebali uplesti u ovo«, procijedio je Christian kroz
zube.
Nakon toga smo malo razgovarali. Ostatak mi je u magli. Christian i ja
upadali smo iz jedne borbe u drugu i kombinirali njegovu magiju i moj
kolac. Nisu sva naša ubojstva bila brza i laka kao prvo. Neke su borbe bile
dugotrajne i iscrpljujuće. Emil je ostao s nama, a ja sam, iskreno, prestala
brojki koliko smo strigoja sredili.
»Tebe znam.«
Te su me riječi zapanjile. Tijekom krvoprolića nitko od nas, bio prijatelj
ili neprijatelj, nije puno govorio. Govornik je bio strigoj koji je izgledao
kao da je mojih godina iako je vjerojatno bio deset puta stariji od mene.
Imao je plavu kosu do ramena i oči boje koju nisam mogla odrediti. Ali
imale su crveni obruč, a to mi je bilo dovoljno.
Odgovorila sam viđanjem kolca, ali ga je izbjegao. Christian je palio
drugi par strigoja, dakle, ovo sam morala sama obaviti.
»Sada je nešto neobično u tebi, ali svejedno te se sjećam. Vidio sam te
prije nekoliko godina, prije nego što su me probudili.« U redu, nije deset
puta stariji od mene, ne ako me vidio dok je bio moroj. Nadala sam se da
će mu priča odvratiti pozornost. Bio je prilično brz za mladoga strigoja.
»Uvijek si bila s onom curom iz obitelji Dragomir, onom plavušom.«
Udarila sam ga nogom koju sam povukla prije nego što me uspio zgrabiti.
Jedva se pomaknuo s mjesta. »Njezini su roditelji htjeli da budeš njezina
čuvarica, zar ne? Prije nego što su poginuli?«
»Ja jesam njezina čuvarica«, protisnula sam kroz zube. Moj je kolac
sijevnuo opasno blizu njega.
»Dakle, još je živa... Kružile su glasine da je prošle godine umrla...« U
glasu sam mu osjetila čuđenje koje se neobično isprepletalo sa zlobom.
»Pojma nemaš kakvo bi mi zadovoljstvo pružilo srediti posljednjeg
Drag... Aaa!«
Ponovno je izbjegao da mu kolcem probodem prsa, ali sam ga ovoga puta
uspjela okrznuti po licu. To ga nije moglo ubiti, ali besmrtnima je svaki
dodir s kolcem, koji je ispunjen životom, poput dodira s kiselinom.
Vrisnuo je, ali i dalje se vješto branio.
»Vratit ću se po tebe kad nju dokrajčim«, zarežao je.
»Nikad joj se nećeš približiti«, zarežala sam.
Nešto se zabilo u mene s druge strane, strigoj s kojim se borio Yuri.
Zateturala sam, ali uspjela sam mu zabiti kolac u srce prije nego što je on
uspio uspostaviti ravnotežu. Yuri mi je zahvalio, a potom smo se vratili
svatko svojoj borbi. Samo što je plavi strigoj u međuvremenu nestao.
205
Nigdje ga nisam mogla pronaći. Njegovo je mjesto zauzeo drugi strigoj, a
dok sam išla prema njemu, zahvatio ga je plamen i pretvorio ga u laku
metu za moj kolac. Christian se vratio.
»Christiane, taj strigoj...«
»Čuo sam«, protisnuo je.
»Moramo k njoj!«
»Izazivao te. Ona je na drugom kraju kampusa, okružena novacima i
čuvarima. Bit će dobro.«
»Ali...«
»Potrebni smo im ovdje.«
Znala sam da je u pravu i znala sam koliko mu je bilo teško to izgovoriti.
Baš kao i ja, htio je otrčati Lissi. Iako je ovdje obavljao izvrstan posao,
pretpostavljala sam da bi radije žrtvovao svu magiju štiteći nju vatrenim
zidom koji nijedan strigoj ne bi mogao svladati. Nisam imala vremena
potanko proučiti stvari kroz vezu, ali osjetila sam dvije stvari: živa je i ne
trpi bol.
Stoga sam ostala i nastavila se boriti s Christianom i Yurijem. Lissa mi se
vrzmala u pozadini uma i kroz vezu sam osjećala da je dobro. Potpuno
sam se prepustila žaru borbe. Imala sam samo jedan cilj: ubiti strigoje.
Nisam im mogla dopustiti da uđu u učenički dom ni da napuste ovo
područje i odu do Lissina doma. Izgubila sam osjećaj za vrijeme. Sada su
mi bili važni samo strigoji protiv kojih sam se borila. Čim bih sredila
jednog, prebacila bih se na drugoga.
Sve dok ih nije nestalo.
Sve me je boljelo i bila sam posve iscrpljena, ali adrenalin mi je divljao.
Uz mene je stajao Christian i teško disao. Nije se upustio u tjelesnu borbu
poput mene, ali večeras je puno upotrebljavao magiju, što je uzelo svoj
psihički danak. Osvrnula sam se.
»Moramo pronaći još jednoga«, rekla sam.
»Nema ih više«, začula sam poznat glas.
Okrenula sam se i ugledala Dimitrija. Bio je živ. Presjekao me sav moj
potiskivani strah za njega. Htjela sam mu se baciti oko vrata i priviti ga
uza se.
Živ je, izudaran i krvav, ali živ. Pogled je zadržao na meni još samo
trenutak podsjećajući me na ono što se dogodilo u kolibi. Činilo mi se da
se to zbilo prije stotinu godina, ali u tom sam kratkotrajnom pogledu
vidjela ljubav, zabrinutost i... olakšanje. I on je bio zabrinut za mene.
Tada se okrenuo i pokazao prema istočnome nebu. Pratila sam ga
pogledom. Obzor je bio ružičast i grimizan. Uskoro će svanuti.
»Ili su umrli ili su pobjegli«, rekao mi je. Naizmjence je gledao mene pa
Christiana. »Ovo što ste vas dvoje učinili...«
206
»...je bilo glupo?« nadovezala sam se.
Odmahnuo je glavom.
»Nešto je najvjerojatnije što sam vidio. Polovina ih je vaša.«
Okrenula sam se prema domu. Šokiralo me koliko je tijela ležalo uokolo.
Ubili smo strigoje. Ubili smo ih puno. Smrt i ubojstva su užasni, ali volim
činiti ono što sam upravo učinila. Porazila sam čudovišta koja su napala
mene i one do kojih mi je stalo.
A tada sam nešto primijetila. Zgrčio mi se želudac, ali drukčije nego kada
sam osjećala blizinu strigoja. Uzrok je bio nešto posve drugo. Okrenula
sam se Dimitriju.
»Tamo nisu samo tijela strigoja«, rekla sam tiho.
»Znam«, rekao je. »Izgubili smo puno ljudi, u svakom smislu riječi.«
Christian se namrštio.
»Kako to misliš?«
Dimitrijevo lice bilo je istodobno kruto i tužno.
»Strigoji su ubili neke moroje i dhampire. A neke su... odveli.«
Dvadesetpeto poglavlje
Mrtvi ili odvedeni.
Kao da nije dovoljno što su nas strigoji napali i ubili moroje i dhampire.
Neke su morali još i odvesti. Strigoji su bili poznati po tome. Čak i oni
mogu popiti samo određenu količinu krvi odjednom. Stoga su često
uzimali zarobljenike i čuvali ih kao grickalice za kasnije. Ili bi ponekad
moćan strigoj koji nije želio obavljati prljave poslove poslao svoje sluge
da mu donesu plijen. Povremeno bi i namjerno odveli zarobljenike kako
bi ih pretvorili u strigoje. Iz kojega su god razloga to danas učinili, neki su
naši možda još uvijek bili živi.
Svi učenici, i moroji i dhampiri, okupili su se kad je zaključeno da su
određene zgrade oslobođene od strigoja. Odrasli moroji ostali su s nama
unutra dok čuvari ne procijene štetu. Očajnički sam htjela ići s njima,
pomoći im i odraditi svoj dio posla, ali jasno su mi dali do znanja da sam
ga odradila. Sada sam mogla samo čekati i brinuti se zajedno s drugima.
Sve se i dalje činilo nestvarnim. Strigoji su napali našu školu. Kako se to
moglo dogoditi? Akademija je sigurna. Uvijek su nas tako učili. Mora biti
sigurna. Zato naše školske godine i traju tako dugo i zato morojske
obitelji podnose razdvojenost većim dijelom godine. Isplati se ako to
znači da će im djeca biti na sigurnom.
Ali više nije bilo tako.
207
Trebalo je samo nekoliko sati da odrede broj žrtava, ali činilo se da se ta
izvješća čekaju danima. A brojke... brojke su bile strašne. Ubijeno je
petnaest moroja i dvanaest čuvara. Odvedeno je trinaest osoba, što
moroja, što dhampira. Čuvari su procijenili da je bilo oko pedeset strigoja,
što je zapanjujuće. Pronašli su dvadeset osam strigojskih tijela. Ostatak je
vjerojatno pobjegao, a mnogi su sa sobom odveli žrtve.
S obzirom na to koliko je bilo strigoja, broj naših žrtava bio je manji od
očekivanog. Spasilo nas je nekoliko stvari. Prva je pravodobno
upozorenje. Strigoji su se jedva bili probili u unutarnji dio školskog
posjeda kad sam upozorila Stana. Škola je brzo zatvorena i osigurana, a
pomogla je i činjenica da su gotovo svi već bili unutra zbog zabrane
izlaska. Većinu morojskih žrtava, i mrtvih i odvedenih, činili su oni koji
su bili na otvorenome kada su došli strigoji.
Strigoji se nisu uspjeli probiti u osnovnoškolske učeničke domove, za što
smo, prema Dimitrijevim riječima, velikim dijelom zaslužni ja i Christian.
Ali, uspjeli su ući u jedan morojski dom, onaj u kojem je živjela Lissa.
Presjeklo me kad sam to čula. Iako sam kroz vezu osjetila da je dobro, sve
što sam mogla vidjeti bio je onaj plavi strigoj koji se podsmjehuje i govori
mi kako će dokrajčiti Dragomire. Nisam znala što mu se dogodilo.
Srećom, skupina strigoja koja je napala njezin dom nije dospjela daleko,
ali bilo je žrtava.
Jedna od njih bio je Eddie.
»Što?!« uzviknula sam kad mi je Adrian to rekao.
Upravo smo jeli u blagovaonici. Nisam sigurna o kojem je obroku bila
riječ jer se kampus prebacio na dnevni raspored koji mi je poremetio
osjećaj za vrijeme. U blagovaonici je bilo tiho, svi su razgovarali ispod
glasa. Obroci su bili jedini razlog zbog kojeg su učenici mogli izići iz
svojih domova. Kasnije će se održati sastanak čuvara na koji sam
pozvana, ali je trenutačno i meni ograničeno kretanje kao i mojim
prijateljima.
»Bio je s vama«, rekla sam. Usredotočila sam se na Lissu gotovo je
optužujući. »Vidjela sam ga s tobom. Kroz tvoje oči.«
Pogledala me preko pladnja s hranom koju nije namjeravala pojesti. Bila
je blijeda i preplavljena tugom.
»Kada su strigoji ušli, spustio se s nekolicinom novaka kako bi
pomogao.«
»Nisu pronašli njegovo tijelo«, rekao je Adrian. Na njegovu licu nije bilo
podsmijeha kao ni traga bilo kakvom humoru. »On je jedan od
odvedenih.«
Christian je uzdahnuo i naslonio se u stolici.
»To je isto kao da je mrtav.«
208
Nestalo je blagovaonice. Više nisam vidjela nikoga od njih. Pred oči mi je
iskrsnula ona prostorija u Spokaneu, prostorija u kojoj su nas zatočili.
Mučili su Eddieja i umalo ga ubili. To iskustvo zauvijek ga je
promijenilo, utjecalo je na njega da se ponaša kao čuvar. Postao je
iznimno predan, ali ga je to stajalo dijela bezbrižnosti i smijeha koji su ga
nekada krasili.
A sada se to ponovno događa. Eddie je zarobljen. Toliko se trudio zaštiti
Lissu i ostale, riskirao je vlastiti život. Nisam bila ni blizu morojskoga
doma kad se to dogodilo, ali osjećala sam se krivom... kao da sam ga
trebala paziti. To sam dugovala Masonu. Masonu. Masonu koji je umro
kad sam ga ja trebala štititi i čiji duh nisam vidjela otkako me upozorio.
Nisam ga uspjela spasiti, a sada sam izgubila i njegova najboljeg
prijatelja.
Skočila sam sa stolice i odgurnula pladanj. U meni se rasplamsao mračan
bijes protiv kojeg sam se ranije borila. Da mi se u blizini našao strigoj,
mogla sam ga spaliti i bez Christianove magije.
»Nešto nije u redu?« upitala je Lissa.
Pogledala sam je s nevjericom.
»Nešto nije u redu? Nešto nije u redu? Zar me zbilja to trebaš pitati?« Moj
je glas odjeknuo tihom blagovaonicom. Ljudi su se zagledali u mene.
»Rose, znaš što je htjela reći«, rekao je Adrian neuobičajeno mirnim
glasom. »Svi smo uznemireni. Sjedni. Sve će biti u redu.«
Gotovo sam ga poslušala. Ali ubrzo sam se trgnula. Pokušavao je na meni
upotrijebiti kompulziju kako bi me primirio. Zagledala sam se u njega.
»Neće biti u redu... ne ako ništa ne poduzmemo.«
»Nemamo što poduzeti«, rekao je Christian. Uz njega je šutjela Lissa, još
je bila povrijeđena što sam se otresla na nju.
»To ćemo još vidjeti«, rekla sam.
»Rose, čekaj«, zazvala me. Bila je zabrinuta za mene... i prestrašena. To
je bilo pomalo sebično od nje, ali nije htjela da je ostavim. Bila je
naviknuta da sam uvijek uz nju. Tako se osjećala sigurnom. Ali nisam
mogla ostati, ne sada.
Izjurila sam iz blagovaonice i izišla na danje svjetlo. Sastanak čuvara
održat će se tek za nekoliko sati, ali nisam marila. Trebala sam
razgovarati s nekim. Otrčala sam u zgradu u kojoj su živjeli čuvari. Dok
sam ulazila, još je netko činio isto i ja sam se u svojoj žurbi sudarila s tom
osobom.
»Rose?«
Moj bijes pretvorio se u iznenađenje.
»Mama?«
209
Uz vrata je stajala moja slavna majka, čuvarica Janine Hathaway.
Izgledala je isto kao kada sam je vidjela za Novu godinu. Crvena
kovrčava kosa i dalje joj je bila kratka, a lice joj je bilo preplanulo. Ali,
njezine su se smeđe oči doimale turobnijima nego posljednji put i to je
nešto govorilo.
»Što radiš ovdje?« upitala sam je.
Kako sam rekla Deirdre, majka i ja smo cijeli život imale problematičan
odnos, uglavnom zbog odvojenosti koja se neizbježno javlja kad ti je
roditelj čuvar. To sam joj godinama zamjerala, a ni sada nismo bile
osobito bliske. Ali, bila je uz mene nakon Masonove smrti i mislim da
smo se obje nadale kako bi se sljedećih godina stvari mogle popraviti.
Otišla je nakon Nove godine, a posljednje što sam čula bilo je da se vratila
u Europu s obitelji Szelsky koju je čuvala.
Otvorila je vrata i ja sam ušla za njom. Bila je otresita i poslovna kao i
uvijek.
»Nadopunjujemo se. Pozvali su dodatne snage na kampus.«
Nadopunjujemo se. Zamjenjuju ubijene čuvare. Uklonjena su sva tijela,
strigojska, morojska i dhampirska, ali svima je bila očita praznina koju su
za sobom ostavili oni koji su odvedeni. I dalje sam ih vidjela kad bih
zatvorila oči. Ali, sada kada je ona ovdje, uvidjela sam da mi se pruža
prilika. Uhvatila sam je za ruku, što ju je zapanjilo.
»Moramo poći za njima«, rekla sam. »Spasiti odvedene.«
Oprezno me pogledala i lagano se namrštila. To su bili jedini osjećaji koje
je pokazala.
»Ne radimo takve stvari. Znaš to. Moramo zaštititi one koji su ovdje.«
»A što je s onih trinaestero? Zar njih ne trebamo štititi? I ti si jednom
otišla u spasilačku misiju.« Odmahnula je glavom.
»To je bilo drukčije. Imali smo trag. Sve i da hoćemo, ne znamo gdje
potražiti ovu skupinu.«
Znala sam da je u pravu. Strigoji za sobom sigurno nisu ostavili trag koji
bi bilo lako slijediti. Pa opet... odjednom mi je sinulo.
»Ponovno su postavili zaštitna polja, zar ne?« upitala sam.
»Da, praktički odmah. Još nismo sigurni kako su ih probili. Nisu ih
probušili kolcem.«
Htjela sam joj iznijeti svoju teoriju, ali nije bila upućena u moje fore s
duhovima.
»Znaš li gdje je Dimitri?«
Pokazala je na skupine čuvara koji su jurili na sve strane.
»Sigurna sam da je ovdje negdje, zaposlen. Svi su. A sada se moram
prijaviti. Znam da si pozvana na sastanak, ali on neće uskoro početi.
Trebala bi se maknuti s puta.«
210
»Hoću, ali prije moram naći Dimitrija. Važno je, moglo bi odigrati važnu
ulogu na sastanku.«
»O čemu se radi?« upitala me sumnjičavo.
»Ne mogu ti to još objasniti... komplicirano je. Oduzelo bi previše
vremena. Pomozi mi da ga pronađem pa ćemo ti kasnije reći.«
Moja majka nije bila oduševljena. Na kraju krajeva, Janine Hathaway nije
netko koga ljudi često odbijaju. Ali, ipak mi je pomogla pronaći Dimitrija.
Mislim da me nakon onoga što se dogodilo tijekom zimskih praznika
prestala smatrati bespomoćnom tinejdžericom. Pronašli smo Dimitrija, s
nekoliko je čuvara proučavao kartu kampusa i planirao kako rasporediti
novopridošle čuvare. Oko karte je bilo dovoljno ljudi i on se uspio
iskrasti.
»Što se događa?« upitao me kad smo se izdvojili u stranu. Čak i usred ove
krize, dok se toliko brinuo o svima ostalima, znala sam da se dio njega
brine samo za mene. »Jesi li dobro?«
»Mislim da moramo krenuti u misiju spašavanja«, rekla sam.
»Znaš da...«
»... uglavnom to ne radimo. Da, da. A znam i da ne znamo gdje su... samo
što bih ja to mogla znati.«
Namrštio se.
»Kako?«
Ispričala sam mu kako je Mason bio taj koji nas je večer prije upozorio.
Dimitri i ja otada nismo imali vremena porazgovarati o događajima
vezanim uz napad. Nismo bili u prilici ni razgovarati o onome što se
dogodilo u kolibi. Čudno sam se osjećala jer sam zapravo htjela
razmišljati samo o tome, a nisam mogla. Ne sa svim onim što se
događalo. Stoga sam se trudila potisnuti sjećanje na seks, samo što je ono
uporno izbijalo na površinu i dodatno zbunjivalo moje osjećaje.
Nadajući se da djelujem cool i kompetentno, nastavila sam objašnjavati
svoje zamisli.
»Mason sada ne može ući jer su ponovno postavljena zaštitna polja, ali...
uvjerena sam da on zna gdje su strigoji. Mislim da bi nam mogao pokazati
gdje su.« Dimitrijevo lice prekrila je sumnja. »Ma daj, moraš mi vjerovati
nakon svega što se dogodilo!«
»I dalje se teško nosim s tim«, priznao je. »Ali, u redu. Uzmimo da je to
točno. Misliš da nas može jednostavno odvesti tamo? Ti ćeš ga zamoliti i
on će to učiniti?«
»Da«, odgovorila sam. »Mislim da mogu. Sve mu se vrijeme pokušavam
oduprijeti, ali mislim da će mi pomoći pokušam li surađivati s njim.
Mislim da je to sve vrijeme i htio. Znao je da su zaštitna polja slaba i da
strigoji čekaju u zasjedi. Strigoji ne mogu biti predaleko od nas... morali
211
su se negdje zaustaviti i sakriti od danjega svjetla. Možda možemo doći
do njih prije nego što zarobljenici umru. A kad im se dovoljno približimo,
ja ih zbilja mogu pronaći.« Tada sam mu objasnila da osjećam mučninu u
blizini strigoja. Dimitri to nije pokušao osporiti. Mislim da se dogodilo
previše uvrnutih stvari da bi to uopće pokušao dovesti u pitanje.
»Ali Mason nije ovdje. Rekla si da se ne može probiti kroz zaštitna polja.
Kako ćeš pridobiti njegovu pomoć?« upitao me.
Razmišljala sam o tome.
»Odvedi me do glavnog ulaza.«
Dimitri je kratko rekao Alberti da »nešto istražujemo« i odveo me u dugu
šetnju do ulaza u školu. Dok smo hodali, oboje smo šutjeli. Čak i usred
svega ovoga nisam mogla prestati razmišljati o kolibi, o tome kako sam se
osjećala u njegovu zagrljaju. To mi je na neki način pomagalo da se
nosim s ovim užasom. A čini mi se da je i on o tome razmišljao.
Ulaz u školu sastojao se od duge ograde od kovanog željeza smještene
točno iznad zaštitnih polja. Od tridesetak kilometara udaljene glavne ceste
do ulaza vodila je vijugava cesta. Ulaz je uglavnom bio zatvoren, a tu se
nalazila i čuvarska kućica. Cijelo je područje neprestano bilo pod
nadzorom.
Čuvare je naš zahtjev iznenadio, ali Dimitri ih je uvjerio da će sve trajati
vrlo kratko. Otvorili su teška vrata tek toliko da se kroz prolaz može
provući jedna osoba. Dimitri i ja smo izišli. Gotovo me odmah ulovila
glavobolja i počela se mi se prividati lica i obrisi, baš kao u zračnoj luci.
Izvan zaštitnih polja priviđali su mi se svakojaki duhovi. Ali sada sam to
shvaćala i više se nisam bojala. Morala sam to naučiti kontrolirati.
»Odlazite«, rekla sam sivim, nejasnim oblicima oko sebe. »Nema
vremena za vas. Odlazite.« U svoj sam zahtjev i svoj glas uložila svu
snagu koju sam smogla i na moje iznenađenje, duhovi su postupno iščezli.
I dalje sam čula lagano mrmljanje koje me podsjećalo da su duhovi u
blizini i znala sam da će me, ukoliko se na trenutak opustim, ponovno
izbezumiti. Dimitri me zabrinuto promatrao.
»Jesi li dobro?«
Kimnula sam i osvrnula se oko sebe. Jednog sam duha htjela vidjeti.
»Masone«, zazvala sam ga. »Trebam te.« Ništa. Opozvala sam zapovijed
koju sam maloprije dala ostalim duhovima. »Masone. Molim te. Dođi.«
Nisam vidjela ništa osim ceste pred nama koja je vijugala prema pustim
brežuljcima. Dimitri me promatrao pogledom koji sam pamtila od
prethodne večeri, onim koji je govorio da je jako zabrinut za moje
mentalno zdravlje. A u tom sam trenutku i ja bila zabrinuta. Jučerašnje
upozorenje bilo mi je dokaz da je Mason stvaran. Ali sada...
212
Minutu poslije njegov obris materijalizirao se preda mnom. Bio je nešto
bijeđi nego prije. Po prvi puta otkako je sve ovo počelo bilo mi je drago
što ga vidim. Naravno, izgledao je tužno. Uvijek ista priča.
»Konačno. Ostavljala sam loš dojam.« Samo me netremice promatrao i
odmah sam se pokajala što ga zadirkujem. »Oprosti. Ponovno mi je
potrebna tvoja pomoć. Moramo ih pronaći. Moramo spasiti Eddieja.«
Kimnuo je.
»Možeš li mi pokazati gdje su?«
Ponovno je kimnuo i okrenuo se pokazujući iza mene.
»Probili su se kroz stražnju stranu kampusa?«
Ponovno je kimnuo i ja sam odmah znala što se dogodilo. Znala sam kako
su strigoji ušli, ali sada nisam mogla gubiti vrijeme na to. Okrenula sam
se prema Dimitriju. »Trebamo kartu«, rekla sam.
Vratio se na školski posjed i razgovarao s jednim od dežurnih čuvara.
Trenutak poslije vratio se s kartom i raširio je. Prikazivala je područje
kampusa kao i okolne ceste i zemljišta. Uzela sam mu je i pokazala je
Masonu trudeći se držati je ravno pod naletima vjetra.
Jedina prava cesta iz škole je ona pred nama. Ostatak kampusa okružen je
šumom i strmim grebenima. Pokazala sam na mjesto na stražnjoj strani
školskog posjeda.
»Ovuda su ušli, zar ne? Gdje su zaštitna polja prvo oštećena?«
Mason je kimnuo. Ispružio je prst te je ne dotičući kartu označio put kroz
šumu uz rub planine. Put je vodio do male neasfaltirane ceste koja se
kilometrima daleko spajala s autocestom. Pogledala sam gdje pokazuje i
odjednom pomislila da ga možda ne bismo trebali uzeti za vodiča.
»Ne, to nije dobro«, rekla sam. »Ne može biti. U dijelu šume uz planinu
nema cesta, morali bi pješački i utrošili bi previše vremena da tako stignu
od škole do te druge ceste. Ne bi imali dovoljno vremena. Ulovilo bi ih
danje svjetlo.«
Mason je odmahnuo glavom. Očito se nije slagao sa mnom. Ponovno je
skicirao isti put. Pritom je uporno pokazivao na mjesto nedaleko od
Akademijina posjeda. Ako ništa drugo, prema karti, to mjesto nije bilo
jako udaljeno. Karta nije pretjerano detaljna pa sam pretpostavila da je to
mjesto od nas udaljeno nekoliko kilometara. Upro je prstom, pogledao me
pa opet spustio pogled.
»Ne mogu sada biti tamo«, pobunila sam se. »Ne mogu biti na otvorenom.
Možda su ušli odostraga, ali morali su izići s prednje strane. Ušli su u
nekakvo vozilo i otišli.«
Mason je odmahnuo glavom.
Frustrirano sam pogledala Dimitrija. Osjećala sam da nam vrijeme curi, a
Masonove neobične tvrdnje da su strigoji udaljeni nekoliko kilometara, i
213
to na otvorenom po danu, podjarivali su moju razdražljivu narav. Iskreno
sam sumnjala da su izvukli šatore i otišli kampirati.
»Ima li tamo kakva zgrada ili nešto slično?« upitala sam upirući prema
mjestu na koje je pokazao Mason. »Tvrdi da su izišli tim putem. Ali
dotamo nisu mogli stići pješice prije izlaska sunca iako on tvrdi da su
tamo.«
Dimitri je zamišljeno stisnuo oči.
»Koliko ja znam, nema.« Uzeo mi je kartu i odnio je ostalim čuvarima.
Dok su razgovarali, pogledala sam Masona.
»Bolje ti je da si u pravu«, upozorila sam ga.
Kimnuo je.
»Jesi li ih... jesi li ih vidio? Strigoje i njihove zarobljenike?«
Kimnuo je.
»Je li Eddie još živ?«
Kimnuo je. Prišao nam je Dimitri.
»Rose...« Dimitri je zvučao čudno kad se vratio s kartom, kao da ne može
povjerovati u ono što će reći. »Stephen kaže da se tamo nalaze spilje.«
Pogledala sam Dimitrija i uopće nisam sumnjala da sam izgledala jednako
zapanjeno kao i on.
»Jesu li dovoljno velike da...«
»Jesu li dovoljno velike da se strigoji u njima sakriju dok ne padne
mrak?« Dimitri je kimnuo. »Jesu. I udaljene su samo osam kilometara.«



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:40 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetšesto poglavlje
To je gotovo nevjerojatno. Strigoji su praktički vrata do naših, čekaju da
padne mrak kako bi priveli kraju svoj bijeg. U kaosu napada neki je
strigoj očito sakrio njihove tragove, a ostali su se potrudili da sve izgleda
kao da su izišli iz kampusa na različitim mjestima. Nakon bitke bili smo
zaokupljeni posljedicama i nismo razmišljali o tome. Zaštitna polja su
obnovljena, strigoji su otišli i to je sve što nas je zanimalo.
Sada smo u neobičnu položaju. U normalnim okolnostima, iako ne želim
reći da je masovni napad strigoja normalan, nikada ne bismo pošli za
njima. One koje strigoji otmu uglavnom otpisujemo kao mrtve, a kako je
istaknula moja majka, čuvari rijetko znaju gdje bi mogli potražiti strigoje.
No, ovoga puta to znamo. Strigoji su zapravo uhvaćeni u zamku i pred
nama je doista zanimljiva dvojba.
Što se mene tiče, nema dvojbe. Zapravo, nisam shvaćala zašto već nismo
u tim spiljama i ne tjeramo iz njih strigoje dok tražimo preživjele. Dimitri
214
i ja požurili smo natrag. Bili smo željni akcije, ali morali smo čekati da se
okupe ostali čuvari.
»Nemoj ih prekidati«, rekao mi je Dimitri prije nego što smo se pridružili
sastanku na kojem će se odlučiti što dalje. Stajali smo uz vrata i tiho
razgovarali. »Znam kako se osjećaš. Znam što želiš učiniti. Ali budeš li
im prijetila, to ti neće pomoći u ostvarenju cilja.«
»Prijetila?« uskliknula sam zaboravljajući govoriti tiho.
»Vidim je«, rekao je. »Vatra je ponovno u tvojim očima. Želiš nekoga
rastrgati. To je ono što te čini smrtonosnom u borbi. Ali sada se ne
borimo. Čuvari imaju sve podatke. Donijet će ispravnu odluku. Samo budi
strpljiva.«
To što je rekao bilo je dijelom točno. Dok smo se pripremali za sastanak,
razmijenili smo sve podatke i sve dodatno istražili. Tako smo otkrili da je
prije nekoliko godina jedan od morojskih učitelja držao nastavu iz
geologije i napravio kartu spilja, što je značilo da imamo sve što trebamo
znati o njima. Ulaz u spilje nalazi se otprilike osam kilometara od
Akademijine stražnje granice. Njihova najduža prostorija duga je osamsto
metara, a sa svoje duže strane izbija na tridesetak kilometara od
neasfaltirane ceste prikazane na karti. Vjerovalo se da je odron zemlje
zatvorio oba ulaza. Ali, sada smo uvidjeli da strigojima, zahvaljujući
njihovoj snazi, vjerojatno nije bio problem raščistiti ih.
Nisam vjerovala da će čuvari donijeti ispravnu odluku. Nekoliko minuta
prije početka sastanka obratila sam se svojoj majci.
»Molim te«, rekla sam joj. »Moramo to učiniti.«
Pogledala me.
»Ako se krene u spašavanje, o tome nećeš govoriti u prvom licu množine.
Ti ne ideš.«
»Zašto? Zato što su nam brojke tako opake da prvi put nije umro ni jedan
čuvar?« Pokolebala se. »Znaš da mogu pomoći. Znaš što sam učinila.
Nedostaje samo tjedan dana do mog rođendana i samo nekoliko mjeseci
do moje mature. Misliš da će se do tada dogoditi nešto čarobno? Istina,
moram naučiti još nekoliko stvari, ali mislim kako nisu toliko važne da
me spriječe pomoći vam. Potrebna vam je sva moguća pomoć, a i mnogi
drugi novaci su spremni. Dovedi Christiana i bit ćemo nezaustavljivi.«
»Ne«, rekla je brzo. »Ne njega. Uopće nisi smjela uplesti moroja u ovo, a
kamoli nekoga tako mladog.«
»Ali vidjela si što može.«
Tome nije proturječila. Vidjela sam joj neodlučnost na licu. Pogledala je
na vrijeme i uzdahnula.
»Moram nešto provjeriti.«
215
Ne znam kamo je otišla, ali zakasnila je na sastanak petnaest minuta. Do
tada je Alberta izvijestila čuvare o onome što smo doznali. Srećom,
izbjegla je potankosti o načinu na koji smo došli do podataka, stoga se
nije gubilo vrijeme na objašnjavanje dijela s duhovima. Potanko je
proučen plan spilja. Postavljena su pitanja. A onda je došlo vrijeme
odlučivanja.
Pripremila sam se. Borba protiv strigoja uvijek je počivala na obrambenoj
strategiji. Napadali smo samo kada su napadali nas. Prethodno su se
argumenti u prilog ofenzivi uvijek odbijali. Očekivala sam da će se isto
dogoditi i ovoga puta.
Ali nije.
Jedan po jedan, čuvari su ustali i pristali na odlazak u spasilačku misiju.
Dok su to činili, uočila sam vatru o kojoj je govorio Dimitri. Svi su bili
spremni na borbu. Htjeli su je. Strigoji su pretjerali. U našem je svijetu
postojala samo šačica sigurnih mjesta: Kraljevska palača i naše
akademije. Roditelji su slali svoju djecu na mjesta poput Akademije sv.
Vladimira sa sigurnošću da će tamo biti zaštićena. Ta je sigurnost sada
narušena, a mi to nećemo trpjeti, pogotovo ako još uvijek možemo spasiti
njihove živote. U grudima mi je plamtio pobjedonosni osjećaj.
»Dobro onda«, rekla je Alberta osvrćući se uokolo. Mislim da se i ona
iznenadila koliko i ja iako je i ona bila za spašavanje. »Utvrdit ćemo sve
detalje operacije i krenuti. Na raspolaganju nam je još oko devet sati
danjeg svjetla da krenemo za njima prije nego što odu.«
»Čekajte«, rekla je moja majka i ustala. Sve oči bile su uprte u nju, ali ona
nije ni okom trepnula. Izgledala je snažno i sposobno. Ponosila sam se
njome. »Mislim da bismo još nešto trebali uzeti u obzir. Mislim da bismo
nekim novacima iz četvrtoga razreda trebali dopustiti da pođu s nama.«
Začuli su se glasovi neodobravanja, ali bili su u manjini. Moja je majka
iznijela argumente slične onima koje sam joj ja dala. Ustvrdila je da
novaci ne bi bili u prvim redovima, nego da bismo poslužili kao pojačanje
u slučaju da se koji strigoj uspije probiti. Čuvari su gotovo prihvatili taj
prijedlog kada ih je šokirala još jednom izjavom.
»A mislim da moramo povesti i neke moroje.«
Celeste je skočila. S jedne strane lica imala je veliku posjekotinu. U
usporedbi s njom modrica koju sam na njoj uočila neki dan izgledala je
poput uboda komarca.
»Što? Zar si poludjela?«
Moja ju je majka smireno promatrala.
»Ne. Svi znamo što su učinili Rose i Christian Ozera. Jedan od naših
najvećih problema sa strigojima je svladati njihovu snagu i brzinu kako
216
bismo ih mogli ubiti. Dovedemo li moroje korisnike vatre, moći ćemo im
odvratiti pozornost i tako steći prednost. Možemo ih desetkovati.«
Izbila je rasprava. Morala sam uložiti svu svoju nepostojeću samokontrolu
da im se ne pridružim. Prisjetila sam se Dimitrijevih riječi o tome kako ih
ne smijem prekidati. Ali slušajući ih, samo sam se živcirala. Svaka minula
minuta bila je još jedna koja je prošla a da mi nismo otišli po Eddieja i
ostale. Bila je to još jedna minuta u kojoj je netko mogao umrijeti.
Okrenula sam se prema Dimitriju koji je sjedio uz mene.
»Ponašaju se kao idioti«, protisnula sam.
On je gledao u Albertu koja je raspravljala s čuvarom iz
osnovnoškolskoga kampusa.
»Ne«, promrmljao je Dimitri. »Gledaj. Pred tvojim se očima odvija
promjena. Ovaj će dan ostati zapamćen kao prekretnica.«
I bio je u pravu. Čuvari su ponovno prihvatili majčinu zamisao. Mislim da
ih je pritom motiviralo isto ono što ih je motiviralo da krenu u bitku.
Morali smo se osvetiti strigojima. Ovo je više od naše bitke, ovo je i
morojska bitka. Kada je moja majka rekla da se određeni broj učitelja
dragovoljno javlja, nipošto nisu htjeli dopustiti učenicima da sudjeluju,
pala je odluka. Čuvari će krenuti za strigojima, a novaci i moroji ići će s
njima.
Osjećala sam se pobjednički i likovala sam. Dimitri je bio u pravu. Naš će
se svijet promijeniti. Ali do promjene će doći tek za četiri sata.
»Dolazi još čuvara«, rekao mi je Dimitri kad sam ponovno izrazila svoju
ogorčenost.
»Strigoji u ta četiri sata mogu odlučiti nešto prigristi!«
»Trebamo pokazati svoju nadmoć«, rekao je. »Potrebna nam je svaka
prednost koju možemo steći. Točno, strigoji bi mogli ubiti još nekolicinu
prije nego što stignemo do njih. Vjeruj mi, ne želim to. Ali odemo li
nespremni, mogli bismo izgubiti znatno više života.«
Kipjela sam. Znala sam da je u pravu i nisam mogla ništa. Mrzim to.
Mrzim kad sam bespomoćna.
»Hajdemo«, rekao je pokazujući prema izlazu. »Prošećimo malo.«
»Kamo?«
»Nije važno. Samo se moraš smiriti ili nećeš biti u stanju boriti se.«
»A da? Bojiš li se da bi na površinu mogla izbiti moja moguće luda
mračna strana?«
»Ne, bojim se da bi na površinu mogla izbiti normalna Rose Hathaway,
ona koja se ne boji nepromišljeno djelovati kad misli da je u pravu.«
Hladno sam ga pogledala.
»Zar postoji razlika?«
»Da. Ova druga me plaši.«
217
Oduprla sam se potrebi da ga udarim laktom. Samo na trenutak poželjela
sam zatvoriti oči i zaboraviti na svu bol i krvoproliće koji nas okružuju.
Htjela sam se izležavati s njim u krevetu, smijati se i zezati, a da se pritom
ne brinemo ni o čemu drugom osim o sebi samima. Ali to nije bila naša
stvarnost. A ovo jest.
»Zar im nećeš biti potreban ovdje?« upitala sam ga.
»Ne. Sada uglavnom samo čekaju ostale, a već dovoljno ljudi pomaže u
planiranju napada. Predvodi ih tvoja majka.«
Popratila sam njegov pogled do mjesta na kojem je moja majka u središtu
skupine čuvara oštrim, odlučnim pokretima pokazivala na nešto što je
izgledalo kao karta. Još uvijek nisam znala što bih zapravo mislila o njoj,
ali dok sam je sada promatrala, divila sam se njezinoj posvećenosti.
Nisam osjećala odbojnost kao inače uz nju.
»U redu«, rekla sam. »Hajdemo.«
Otišli smo prošetati kampusom i pogledati posljedice napada. Većinu
štete nije pretrpio sam kampus. Pretrpjeli su je naši ljudi. Ali, znakovi
napada su i dalje bili prisutni: oštećene zgrade, mrlje od krvi na
neočekivanim mjestima itd. Ipak, najuočljivije je bilo raspoloženje. Čak
smo i na danjem svjetlu bili okruženi tamom, golemom tugom koja se
gotovo mogla dotaknuti i osjetiti. Uočila sam je na licima svih onih koje
smo susreli.
Dijelom sam očekivala od Dimitrija da me odvede do ozlijeđenih. Ali, on
je to izbjegavao, a ja sam pretpostavila zašto. Lissa im je pružala pomoć
rabeći svoju magiju u malim količinama kako bi iscijelila ranjenike. I
Adrian je bio tamo iako nije mogao pomoći ni približno koliko ona.
Najzad su zaključili da se isplati riskirati i sve upoznati s magijom duha.
Tragedija koja nas je zadesila prevelika je. Usto, toliko je toga o duhu
procurilo tijekom suđenja da je ionako bilo samo pitanje vremena kad će
svi za njega doznati.
Bilo mi je zanimljivo što Dimitri ne želi da budem u Lissinoj blizini dok
rabi magiju. Još nije znao mogu li ja zbilja »pokupiti« njezino ludilo, ali
očito nije htio riskirati.
»Rekla si mi da imaš neku teoriju o tome zašto su popustila zaštitna
polja«, kazao je. Bili smo nedaleko od mjesta gdje se Jessejevo udruženje
sastalo večer prije.
Umalo sam zaboravila na to. Jednom kad sam sve povezala, razlog je
postao savršeno jasan. Nitko me nije pitao ništa o tome, ne još. Svi su
razmišljali samo o tome da se postave nova zaštitna polja i da se pomogne
našim ljudima. Kasnije će pokrenuti istragu u vezi s tim.
»Jessejeva je skupina točno tu uz zaštitna polja vršila svoj inicijacijski
obred. Znaš kako kolac može poništiti zaštitna polja jer se njihovi
218
elementi sukobljavaju? Mislim da je u pitanju ista stvar. U svojem su
inicijacijskom obredu rabili sve elemente, koji su poput kolca vjerojatno
poništili zaštitna polja.«
»Ali na kampusu se neprestano rabi magija«, istaknuo je Dimitri. »U svim
elementima. Zašto se to nikada prije nije dogodilo?«
»Zato što se magija uglavnom ne rabi točno iznad zaštitnih polja. Zaštitna
polja nalaze se na rubovima i oni se uglavnom ne sukobljavaju. Također,
mislim da je važno na koji se način rabe elementi. Magija je život i
upravo zato uništava strigoje koji joj se ne mogu suprotstaviti. Magija u
kolcima rabi se kao oružje. Upravo kao i magija prilikom mučenja.
Mislim da, kad se rabi u takvom negativnom obliku, poništava dobru
magiju.« Zadrhtala sam i prisjetila se mučnine koju sam osjećala dok je
Lissa rabila magiju duha kako bi mučila Jesseja. To nije bilo prirodno.
Dimitri se zagledao u razbijenu ogradu koja je označavala jednu od
Akademijinih granica.
»Nevjerojatno. Nikada ne bih pomislio da je to moguće, ali ima smisla.
Načelo je isto kao i kod kolaca.« Nasmiješio mi se. »Puno si razmišljala o
tome.«
»Ne znam. Jednostavno mi se sve posložilo u glavi.« Pomislila sam na
Jessejevu idiotsku skupinu i namrgodila se. Kao da nije dovoljno što su
Lissi nanijeli onoliku bol. Već sam ih zbog toga htjela nalupati (ali ne i
ubiti, sinoć sam naučila neke granice). Ali ovo? Pustiti strigoje u školu?
Kako je nešto tako glupo i trivijalno s njihove strane moglo dovesti do
ovakve strahote? Bilo bi možda bolje da su zbilja pokušali to postići. Ali
ne. To se dogodilo zahvaljujući njihovoj potrazi za slavom.
»Idioti«, promrmljala sam.
Zapuhao je vjetar. Zadrhtala sam, ovoga puta zbog hladnoće, a ne zbog
vlastite nelagode. Proljeće se možda i približava, ali definitivno još nije
stiglo.
»Vratimo se unutra«, rekao je Dimitri.
Okrenuli smo se, a dok smo hodali prema središtu srednjoškolskog
kampusa, uočila sam je. Kolibu. Nijedno od nas nije usporilo ili je
pogledalo, ali znala sam da je i on i te kako svjestan njezine prisutnosti
baš kao i ja. Dokazao je to kad je trenutak kasnije progovorio.
»Rose, u vezi onoga što se dogodilo...«
»Znala sam. Znala sam da će doći do toga«, progunđala sam.
Pogledao me zapanjeno.
»Da će doći do čega?«
»Do ovoga. Da ćeš mi održati dugačko predavanje o tome kako je to bilo
pogrešno, kako to nismo smjeli učiniti i kako se to više nikada neće
ponoviti.«
219
Sve dok riječi nisu izišle iz mojih usta, nisam shvaćala koliko se bojim da
će to reći. I dalje je bio šokiran.
»Zašto to misliš?«
»Jer si ti takav«, odgovorila sam mu. Mislim da sam zvučala pomalo
histerično. »Uvijek želiš ispravno postupiti. A kada i pogriješiš, moraš to
popraviti. Znam da ćeš reći da se ono što smo učinili nije smjelo dogoditi
i da bi volio...«
Moj je govor prekinut kad me Dimitri obujmio oko struka i privukao uza
se u sjeni stabla. Usne su nam se dotakle, a dok smo se ljubili, zaboravila
sam na sve svoje brige i strahove da će reći kako smo pogriješili. Koliko
god to zvuči nemoguće, zaboravila sam i na smrt i uništenje strigoja.
Samo na trenutak.
Kad smo se najzad odvojili, i dalje me držao uz sebe.
»Ne mislim da smo pogriješili«, nježno je rekao. »Drago mi je što smo to
učinili. Da se možemo vratiti kroz vrijeme, ponovno bih to učinio.«
Osjećaji su mi se uskovidali u grudima.
»Stvarno? Kako to da si promijenio mišljenje?«
»Jer ti je teško odoljeti«, odgovorio je. Moja ga je iznenađenost očito
zabavljala. »I... sjećaš li se Rhondinih riječi?«
Spomen njezina imena ponovno me šokirao. Ali tada sam se prisjetila s
kakvim ju je izrazom lica slušao i onoga što je rekao o svojoj baki.
Pokušala sam se prisjetiti Rhondinih riječi.
»Nešto o tome kako ćeš izgubiti nešto...« Očito ih se nisam dobro sjećala.
»Izgubit ćeš ono što ti je najvrjednije, stoga to cijeni dok još možeš.«
Naravno, on ih se sjećao od riječi do riječi. Tada sam im se podsmjehnula,
ali sada sam ih pokušala dešifrirati. Isprva me zapljusnuo val
oduševljenja: ja sam mu najvrjednija. Ali tada sam ga zapanjeno
pogledala.
»Čekaj. Zar misliš da ću umrijeti? Zato si spavao sa mnom?«
»Ne, ne, ne. Učinio sam to zato što... vjeruj mi, ne zbog toga. Bez obzira
na pojedinosti i je li to uopće istina, bila je u pravu kad je rekla kako se
stvari mogu lako promijeniti. Pokušavamo ispravno postupati, odnosno u
skladu s onim što drugi kažu da je ispravno. Ali ponekad, kada se to kosi s
tvojom osobnošću... moraš izabrati. Još prije napada strigoja, dok sam
razmišljao o svim problemima s kojima se mučiš, shvatio sam koliko mi
značiš. To je sve promijenilo. Bio sam zabrinut za tebe, tako zabrinut.
Nemaš pojma. Postalo je beskorisno ponašati se kao da bih ikada mogao
staviti život bilo kojeg moroja ispred tvojega. To se neće dogoditi ma
koliko drugi govorili da je to pogrešno. Stoga sam odlučio da to moram
riješiti. A jednom kad sam to odlučio... ništa nas više nije sprječavalo.«
Zastao je kao da preslušava vlastite riječi dok mi je sklanjao kosu s lica.
220
»Zapravo, mene ništa nije sprječavalo. Govorim u svoje ime. Nisam htio
da ispadne kao da znam točno zašto si ti to učinila.«
»Učinila sam to zato što te volim«, rekla sam kao da je to najočitija stvar
na svijetu, što je i bila. Nasmijao se.
»Sažela si u jednu rečenicu ono za što je meni trebao cijeli govor.«
»Zato što je to jednostavno. Volim te i ne želim se više pretvarati da nije
tako.«
»Ni ja.« Ruka mu je s mojega lica skliznula prema mojoj ruci. Isprepleli
smo prste i nastavili tako hodati. »Ne želim više laži.«
»Što će se sada dogoditi? Mislim s nama. Jednom kad sve ovo završi...
ovo sa strigojima...«
»Pa, koliko mi god bilo mrsko potkrepljivati tvoje strahove, u jednom si
bila u pravu. Ne možemo biti zajedno, ne dok traje školska godina. Morat
ćemo biti na distanci.«
To me malo razočaralo, ali sam znala da je definitivno u pravu. Možda
smo došli do točke u kojoj više ne možemo nijekati svoju vezu, ali se
definitivno ne možemo razmetati njome dok sam njegova učenica.
Gacali smo po bljuzgi. Na stablima je cvrkutalo nekoliko raštrkanih ptica
vjerojatno iznenađenih tolikom živošću po danjem svjetlu. Dimitri se
zamišljeno zagledao u nebo pred sobom.
»Kad maturiraš i odeš s Lissom...« Nije dovršio. Trebalo mi je malo
vremena, ali shvatila sam što je htio reći. Gotovo mi je zastalo srce.
»Tražit ćeš da te premjeste, zar ne? Nećeš joj biti čuvar.«
»Samo tako možemo biti zajedno.«
»Ali nećemo doista biti zajedno«, rekla sam. »Ostanemo li s njom, imat
ćemo isti problem, ja ću se više brinuti za tebe nego za nju. Potrebna su
joj dva čuvara potpuno posvećena njoj. Premjeste li me na neku drugu
dužnost u palači, bit ćemo stalno blizu jedno drugoga. A na takvom
sigurnom mjestu čuvarski je raspored fleksibilniji.«
Plačljivi, sebični dio mene odmah je htio početi kukati da je to glupo, iako
zapravo nije. Nijedno rješenje koje nam se nudi nije idealno. Svako je
uključivalo donošenje teških odluka. Znala sam da mu je teško odreći se
Lisse. Stalo mu je do nje i želi je zaštititi gotovo jednako strastveno
koliko i ja. Ali još mu je više stalo do mene i mora napraviti tu žrtvu ako
želi udovoljiti svom osjećaju za dužnost.
»Pa«, rekla sam uviđajući nešto, »zbilja bismo se mogli više viđati
budemo li čuvali različite osobe. Možemo zajedno uzimati slobodno.
Budemo li oboje s Lissom, morat ćemo se izmjenjivati i uvijek ćemo biti
odvojeni.«
Bilo mi je žao kad su se stabla pred nama počela razrjeđivati, nisam htjela
pustiti njegovu ruku. Ipak, u mojim su grudima bujali osjećaji nade i
MIN@
221
radosti. To mi se činilo pogrešnim s obzirom na tragediju koja je za nama,
ali nisam si mogla pomoći.
Nakon sveg tog vremena, nakon sve boli koju smo pretrpjeli, Dimitri i ja
ćemo uspjeti. Uvijek ostaje mogućnost da ne dobije posao u Palači, ali
čak i tako bismo povremeno mogli dobiti slobodno vrijeme i provesti ga
zajedno. Odvojenost bi bila bolna, ali uspjeli bismo. Uostalom, i to bi bilo
bolje nego nastaviti živjeti u laži.
Da, to će se zbilja dogoditi. Deirdrina zabrinutost za to kako ću uspjeti
uskladiti proturječne dijelove svoga života je uzaludna. Imat ću sve. I
Lissu i Dimitrija. Pomisao da ću biti s oboje ojačat će me. Pomoći će mi
da prebrodim napad strigoja. Pospremit ću je duboko u sebe kao kakav
talisman.
Dimitri i ja neko vrijeme nismo izgovorili ni riječ. Kao i inače, nismo
trebali. Znala sam da je jednako sretan kao i ja unatoč gruboj vanjštini.
Gotovo smo već izišli iz šume i vratili se među ljude, kad je ponovno
progovorio.
»Uskoro ćeš navršiti osamnaest, ali svejedno...« Uzdahnuo je. »Kad se
ovo pročuje, mnogi neće biti oduševljeni.«
»Da... pa morat će se nositi s tim.« Ja se mogu nositi s glasinama i
tračevima.
»A imam i osjećaj da će tvoja majka obaviti neugodan razgovor sa
mnom.«
»Spremaš se suočiti sa strigojima, a bojiš se moje majke?«
Na usnama mu je zatitrao osmijeh.
»Ona je snaga kojoj se ne bih htio zamjeriti. Što si mislila, odakle ti tvoja
snaga?«
Nasmijala sam se.
»Onda je čudo što se zamaraš mnome.«
»Vrijedna si toga, vjeruj mi.«
Ponovno me poljubio, a kao zaklon su mu poslužile posljednje sjene
šume. U normalnom bi svijetu ovo bila vesela, romantična šetnja jutro
nakon seksa. Ne bismo se pripremali za bitku niti bismo se brinuli za one
koje volimo. Smijali bismo se i zezali dok bismo u tajnosti pripremali svoj
sljedeći romantični bijeg.
Naravno, mi ne živimo u normalnome svijetu iako je, dok smo se ljubili,
to bilo lako zamisliti.
Nevoljko smo se razdvojili i napustili šumu. Krenuli smo prema zgradi u
kojoj su ostali čuvari. Pred nama su mračni trenuci, ali dok mi je njegov
poljubac gorio na usnama, imala sam osjećaj da mogu sve.
Čak i suočiti se sa skupinom strigoja.
222
Dvadesetsedmo poglavlje
Nitko nije primijetio da nas nema. Kako je i obećano, pojavilo se još
čuvara i naš je broj porastao na gotovo pedeset, što je značilo da imamo
pravu vojsku. Kao i broj strigoja, taj je broj dosad nezabilježen, osim
možda u starim europskim legendama o epskim bitkama medu našim
rasama. Na kampusu je bilo još čuvara, ali neki su morali ostati štititi
školu. Angažirano je i puno mojih razrednih kolega, ali (uključujući
mene) samo nas je desetak išlo s ostalima u spilju.
Sat prije polaska okupili smo se da još jednom prođemo plan. Na
udaljenijoj strani spilje nalazi se velika prostorija i strigoji su se
najvjerojatnije tamo smjestili kako bi mogli izići čim padne mrak. Napast
ćemo ih s obje strane. Sa svake će strane uči petnaest čuvara, a sa svakom
će skupinom ići tri moroja. Na svakom će ulazu ostati deset čuvara kako
bi zaustavili odbjegle strigoje. Ja sam dobila zadatak čuvati ulaz na
udaljenijoj strani spilje. Dimitri i moja majka su u skupini koja će ući u
nju. Očajnički sam htjela biti s njima, ali znala sam da imam sreće što me
uopće vode sa sobom. A na ovakvoj je misiji svaki posao jednako važan.
Naša je mala vojska krenula žustrim korakom kako bi uspjela prevaliti tih
osam kilometara. Računali smo da nam do tamo treba nešto više od sat
vremena i da će nam ostati dovoljno danjeg svjetla za borbu i povratak.
Nijedan strigoj neće biti na straži na otvorenom i naši će moći
nezamijećeno ući u spilju. Ali, jednom kad uđu, gotovo je sigurno da će
strigoje njihov natprosječan sluh odmah upozoriti na napad.
Dok smo im prilazili, nismo puno razgovarali. Nikome nije bilo do priče,
a gotovo svaki razgovor ticao se detalja operacije. Kretala sam se u
skupini s novacima, ali sam povremeno pogledavala prema Dimitriju i
susretala njegov pogled. Imala sam osjećaj da nas sada povezuje nekakva
nevidljiva veza, tako čvrsta i intenzivna da me čudilo što je drugi ne
primjećuju. Njegovo je lice bilo borbeno ozbiljno, ali uočila sam smiješak
u njegovim očima.
Kad smo došli do bližeg ulaza u spilju, naša se skupina razdvojila. Dimitri
i moja majka su ušli, a osjećaji koji su me obuzeli dok sam ih promatrala
posve su se razlikovali od moje prethodne romantične epizode. Osjećala
sam samo zabrinutost, zabrinutost da ih više neću vidjeti. Morala sam se
podsjetiti da su žilavi, da su dvoje najboljih čuvara. Izvuče li se itko iz
ovoga, to će biti oni. Ja sam ona koja se treba paziti, a dok smo išli oko
osamsto metara dugog podnožja planine, oprezno sam pospremila vlastite
osjećaje u malen odjeljak u zapećku svojega uma. Morat će ostati tamo
dok sve ovo ne završi. Uživjela sam se u svoju borbenu ulogu i ne mogu
dopustiti osjećajima da mi odvlače pozornost.
223
Već smo gotovo stigli do ulaza kad sam krajičkom oka uočila srebrnkast
bljesak. Raznoraznim duhovima koji žive izvan zaštitnoga polja nisam
dopuštala da mi se približe, ali ovog sam duha htjela vidjeti. Bolje sam
pogledala i vidjela Masona. Samo je tiho stajao, vječito tužna lica. I dalje
mi se činio neobično blijedim. Kad je naša skupina prošla, podigao je
ruku. Nisam mogla sa sigurnošću odrediti pozdravlja li nas ili
blagoslivlja.
Na ulazu u spilju naša se skupina razdvojila. Alberta i Stan spremali su se
uvesti dio skupine u spilju. Nepomično su stali na ulaz čekajući točno
vrijeme ulaska dogovoreno s drugim dijelom skupine. Profesorica
Carmack, moja učiteljica magije, bila je među morojima koji će ući s
njima. Djelovala je nervozno, ali dosta odlučno.
Kucnuo je čas i odrasli su nestali. Mi ostali poslagali smo se u krug oko
spilje. Na nebu su visjeli sivi oblaci, sunce je počelo zapadati, ali još smo
imali vremena.
»Ovo će biti lako«, promrmljala je Meredith, jedna od triju djevojaka iz
četvrtog razreda. Zvučala je nesigurno, mislim da je to govorila više sebi
nego meni. »Ovo je sigurna stvar. Sredit će strigoje prije nego što itko od
njih išta shvati. Mi nećemo trebati prstom mrdnuti.«
Nadala sam se da je u pravu. Bila sam spremna suprotstaviti im se, ali ne
budem li trebala, to će značiti da je sve išlo po planu.
Čekali smo. To je jedino što smo i mogli. Svaka minuta trajala je cijelu
vječnost. A potom smo ga čuli: zvuk borbe. Prigušene krikove i mukle
udarce. Nekoliko vrisaka. Svi smo bili napeti, tijela su nam bila toliko
kruta da sam mislila da ćemo se raspuknuti. Naš je vođa bio Emil. Stajao
je najbliže ulazu s kolcem u rukama. Dok je promatrao tamu, spreman
reagirati i na najmanji znak prisutnosti strigoja, na čelu mu se skupljao
znoj.
Nekoliko minuta poslije začuli smo užurbane korake. Netko nam se u trku
približavao. Naši su kolci bili spremni. Emil i još jedan čuvar primaknuli
su se bliže ulazu pripremajući se skočiti i ubiti odbjeglog strigoja. Ali, iz
spilje nije izišao strigoj. Izišla je Abby Badica. Bila je izgrebana i prljava,
ali živa. Lice joj je bilo izbezumljeno i prošarano suzama. Kad nas je
ugledala, vrisnula je. Ali potom je shvatila tko smo i srušila se u naručje
prve osobe koja joj se našla na putu, Meredith. Meredith se iznenadila, ali
ju je zagrlila kako bi je umirila.
»U redu je«, rekla joj je. »Sve je u redu. Među svojima si.«
Meredith je nježno pustila Abby iz zagrljaja i odvela je do obližnjeg
stabla. Abby je sjela podno njega i rukama prekrila lice. Meredith se
vratila na svoj položaj. Htjela sam utješiti Abby. Mislim da smo svi to
htjeli, ali to će morati pričekati.
224
Trenutak poslije izišao je još jedan moroj. Bio je to profesor Ellsworth,
učitelj koji mi je predavao u petom razredu. I on je izgledao iscrpljeno, a
na vratu su mu se vidjeli tragovi ugriza. Strigoji su se njime hranili, ali ga
nisu ubili. No unatoč svem užasu s kojim se suočio, profesor Ellsworth
bio je smiren, a njegove su oči bile budne i na oprezu. Shvatio je o čemu
je riječ i odmah izišao iz našega kruga.
»Što se događa unutra?« upitao je Emil ne skrećući pogled sa spilje. Neki
su čuvari imali slušalice, ali pretpostavljam da je usred borbe bilo teško
slati izvješća.
»Totalni je kaos«, rekao je profesor Ellsworth. »Ali izlazimo u oba
smjera. Teško je reći tko se s kime bori, ali strigoji su zbunjeni. A
netko...« Namrštio se. »Vidio sam da netko rabi vatru na strigojima.«
Nitko mu nije odgovorio. Prekomplicirano je da bismo se sada u to
upuštali. On je to vjerojatno shvatio i povukao se sjesti uz Abby koja je i
dalje jecala.
Abby i profesoru Ellsworthu uskoro su se pridružila još dva moroja i
jedan dhampir kojeg nisam poznavala. Svaki put kad je netko izlazio
molila sam se da to bude Eddie. Do sada smo imali pet žrtava, stoga sam
pretpostavila da ostali bježe prema izlazu bližem školi.
Ali, prošlo je nekoliko minuta a da nitko nije izišao. Majica mi je bila
potpuno natopljena znojem. Svako sam malo prebacivala kolac iz jedne
ruke u drugu. Toliko sam ga čvrsto držala da su mi se gotovo zgrčili prsti.
Iznenada sam primijetila da se Emil trgnuo. Primao je poruku kroz
slušalicu. Bio je potpuno usredotočen na ono što čuje, a potom je
promrmljao odgovor. Pogledao nas je i obratio se trima novacima.
»Vi, odvedite ih natrag u školu.« Pokazao je na one koji su uspjeli
pobjeći, a potom se okrenuo prema troje odraslih čuvara. »Uđite. Većina
zatvorenika se izvukla, ali naši su ljudi još zarobljeni unutra u
patpoziciji.« Čuvari su ušli bez oklijevanja, a nakon nekoliko trenutaka
novaci su otišli sa svojim štićenicima.
Ostalo nas je četvero, dvoje odraslih, Emil i Stephen, i dva novaka, Shane
i ja. Napetost se mogla rezati nožem, jedva smo disali. Nitko više nije
izlazio. Nisu stizala nova izvješća. Emil je podigao pogled, djelovao je
uznemireno. Pratila sam njegov pogled. Uvidjela sam da je prošlo još
vremena. Sunce se osjetno spustilo. Emil se ponovno trgnuo, stigla je još
jedna poruka. Zabrinuto nas je pogledao.
»Potrebno im je još ljudi kako bi pokrili bijeg na drugoj strani. Čini se da
nemamo velike gubitke. Samo imaju problema s povlačenjem.«
Rekao je velike gubitke. Ne nemamo gubitaka. To znači da smo izgubili
barem jednu osobu. Zadrhtala sam.
225
»Stephene, ti uđi«, rekao je Emil. Oklijevao je, a ja sam odmah pročitala
oko čega dvoji. I on je htio ući, ali je kao vođa na ovoj strani trebao ostati
do posljednjeg mogućeg trenutka. Vidjela sam da se sprema oglušiti o
naredbu. Razmišljao je o tome da ude sa Stephenom i ostavi Shanea i
mene vani. No, istodobno se nije mogao prisiliti ostaviti samo dvoje
novaka, bojao se da bi se moglo dogoditi nešto neočekivano. Emil je
uzdahnuo i pogledao nas.
»Rose, uđi s njim.«
Nisam tratila ni trenutak. Ušuljala sam se u spilju nakon Stephena i
odmah me preplavio osjećaj mučnine. Vani je bilo hladno, ali što smo
dublje zalazili u spilju, postajalo je sve hladnije. I mračnije. Naše su oči
mogle podnijeti određenu količinu mraka, ali uskoro je postalo
premračno. Upalio je malenu svjetiljku koja mu je bila zakačena za jaknu.
»Volio bih ti reći što da radiš, ali ne znam što ćemo zateći«, rekao mi je.
»Budi spremna na sve.«
Tama je pred nama počela iščezavati. Zvuči su postajali sve glasniji.
Ubrzali smo korak, osvrćući se na sve strane. Iznenada smo se našli u
velikoj prostoriji s karte. U jednom je kutu gorjela vatra, vatra koju je
zapalio strigoj, ništa magično, koja je osvjedjavala prostoriju. Pogledala
sam oko sebe i odmah shvatila što se dogodilo.
Urušio se dio zida i kamenje je ostalo na hrpi. Iako pod njom nitko nije
zatrpan, gotovo je u potpunosti blokirala otvor na drugoj strani spilje.
Nisam znala je li urušavanje uzrokovala magija ili borba. Možda je riječ o
slučajnosti. Koji god razlog bio u pitanju, desetero je strigoja zarobilo
sedmero čuvara, uključujući Dimitrija i Albertu. S ove strane nije ostao
nijedan moroj korisnik vatre, ali po bljescima svjetlosti koji su dopirali
kroz kamenje dalo se zaključiti da borba s druge strane još traje. Na tlu su
ležala tijela. Dva su bila strigojska, ali ostale nisam mogla razaznati.
Problem je bio očit. Da bi netko prodro na drugu stranu, trebao bi
praktički puzati što bi ga učinilo vrlo ranjivim. To znači da te strigoje
valja srediti prije nego što se čuvari počnu povlačiti. Stephen i ja pomoći
ćemo im da izjednače svoje izglede. Strigojima smo prišli straga, ali
trojica su nas osjetila i krenula prema nama. Dvojica su napala Stephena,
a jedan mene.
Istog sam se trena prebacila u borbenu ulogu. Iskalila sam sav svoj bijes i
gnjev. Spilja je bila primjerenija za borbu prsa u prsa, ali svejedno sam ga
uspjela izbjeći. Zapravo mi je tijesan prostor išao u prilog jer je strigoju
zbog njegove krupnije građe bilo teže saginjati se i izbjegavati moje
udarce. Uglavnom sam mu bila izvan dosega, ali me ipak uspio zgrabiti i
tresnuti o zid. Ali to nisam ni osjetila. Nastavila sam se kretati i prešla u
napad. Izbjegla sam njegov sljedeći napad, zadala mu nekoliko udaraca i,
226
zahvaljujući svojoj sitnijoj građi, uspjela sam se sagnuti i probosti ga
kolcem prije njegova sljedećeg udarca. Spretnim sam pokretom izvukla
oštricu i otišla pomoći Stephenu. On je sredio jednoga od svojih
napadača, a drugoga smo dokrajčili zajedno.
To je značilo da nam je ostalo još sedmero strigoja. Ne, šestero.
Zarobljeni čuvari, koji su imali sve više teškoća, uspjeli su ubiti još
jednoga. Stephen i ja izvukli smo iz kruga nama najbližeg strigoja. Bio je
snažan, star i jako moćan, a iako nas je bilo dvoje, nije ga bilo lako srediti.
Najzad smo uspjeli. Kada se smanjio broj strigoja, ostali čuvari mogli su
se lakše suprotstaviti onima koji su preostali. Počeli su se oslobađati iz
svog nepovoljnog položaja pa smo strigoje mogli i brojčano nadjačati.
Kada je broj strigoja spao na dva, Alberta nam je doviknula da počnemo
bježati. Raspored snaga u prostoriji se promijenio. Sada smo okružili
posljednja dva strigoja, što je omogućilo trojici čuvara da pobjegnu putem
kojim sam ja ušla. Stephen je u međuvremenu ispuzao kroz otvor na
drugu stranu. Dimitri je kolcem probo jednoga od dvaju strigoja. Ostao je
još jedan. Stephen je povirio glavom i doviknuo Alberti nešto što nisam
uspjela razabrati. Ona mu je odvratila ni ne pogledavši ga. Ona, Dimitri i
još dvojica opkolili su posljednjeg strigoja.
»Rose«, zazvao me Stephen i mahnuo mi da dođem.
Pokoravati se naredbama, to je naš posao. Napustila sam borbu i provukla
se kroz otvor. Zahvaljujući svojoj sitnijoj građi, to mi je pošlo za rukom
lakše nego njemu. Odmah za mnom došao je još jedan čuvar. S ove strane
nije bilo nikoga. Borba je ili završila ili se preselila negdje drugdje. Po
razbacanim tijelima dalo se zaključiti da je bilo žestoko. Vidjela sam više
strigoja, ali i jedno poznato lice: Yurija. Naglo sam pogledala prema
Stephenu koji je još jednom čuvaru pomagao da uđe. Potom je ušla
Alberta.
»Mrtvi su«, rekla je. »Čini se da ih još nekoliko blokira povlačenje.
Završimo s tim prije nego što zađe sunce.«
Kroz otvor se posljednji provukao Dimitri. Kratko smo se pogledali
osjećajući olakšanje i odmah krenuli dalje. Ovo je bio dugačak dio tunela
i požurili smo niz njega željni izvući svoje preostale ljude. Isprva nismo
naišli ni na što, a potom smo pred sobom ugledali bljeskove koji su
upućivali na borbu. Profesorica Carmack i moja majka borile su se protiv
troje strigoja. Moja ih je skupina opkolila i strigoji su pali u roku nekoliko
sekundi.
»To je to što se tiče ove skupine«, protisnula je moja majka. Bila sam
zahvalna što je živa. »Ali čini mi se da ih ovdje ima više nego što smo
mislili. Najvjerojatnije su neki strigoji ostali ovdje dok je ostatak išao
napasti školu. Ostatak naših, oni koji su preživjeli, već je izišao.«
227
»U spilji ima još odvojaka«, rekla je Alberta. »Strigoji se možda tamo
skrivaju.«
Moja se majka složila s njom.
»Možda. Neki znaju da smo ih nadjačali pa će jednostavno pričekati da
iziđemo, a kasnije će pobjeći. Ostali bi mogli krenuti za nama.«
»Što ćemo?« upitao je Stephen. »Dokrajčit ćemo ih ili ćemo se povući?«
Okrenuli smo se prema Alberti. Ona je brzo odlučila.
»Povući ćemo se. Sredili smo ih koliko smo mogli, a sunce zapada.
Moramo se vratiti iza zaštitnih polja.«
Otišli smo iako smo bili tako blizu pobjede, požurila nas je svjetlost koja
je nestajala. Dok smo se kretali, Dimitri je bio iza mene.
»Je li Eddie izišao?« Nisam vidjela njegovo tijelo, ali nisam ni obraćala
previše pozornosti.
»Jest«, odgovorio je Dimitri nepravilno dišući. Sam Bog zna protiv koliko
se strigoja danas borio. »Praktički smo ga morali prisiliti da iziđe. Htio se
boriti.« Tipično za Eddieja.
»Sjećam se ovog zavoja«, rekla je moja majka dok smo žurili iz spilje.
»Blizu smo. Uskoro bismo trebali ugledati svjetlost.« Do sada su nam put
pokazivale samo svjetiljke zakvačene za naše jakne.
Osjetila sam mučninu samo djelić sekunde prije napada. Na jednom nas je
križanju zaskočilo sedmero strigoja. Propustili su prethodnu skupinu i
ostali u zasjedi čekati nas, troje s jedne, četvero s druge strane. Jedan od
čuvara, Alan, to nije očekivao. Strigoj ga je zgrabio i bez ikakve muke
slomio mu vrat. To me toliko podsjetilo na ono što se dogodilo Masonu
da sam se ukipila. No, pribrala sam se i pripremila se uskočiti u borbu.
Ali, bili smo u uskom dijelu tunela i nismo se svi mogli probiti do
strigoja. Ja sam zapela na začelju. Uz mene je bila profesorica Carmack
koja je uspjela vidjeti i zapaliti nekoliko strigoja te tako olakšati čuvarima
koji su se s njima borili da ih probodu kolcem.
Alberta je ugledala mene i još nekoliko čuvara.
»Počnite s povlačenjem!« doviknula nam je.
Nitko od nas nije htio otići, ali nismo mogli pomoći. Vidjela sam da smo
izgubili još jednog čuvara i zastalo mi je srce. Nisam ga poznavala, ali to
nije bilo važno. Moja je majka odmah zaskočila strigoja koji ga je napao i
zabola mu kolac u srce.
Nakon toga više nisam vidjela borbu jer sam s još trojicom čuvara zašla
iza ugla. Niže niz hodnik ugledala sam blijedoljubičasto svjedo. Izlaz.
Promatrale su nas oči ostalih čuvara. Uspjeli smo. Ali gdje su ostali?
Potrčali smo prema otvoru i izišli na zrak. Moja se skupina okupila oko
izlaza željno iščekujući da vidi što se dogodilo. Ispunio me očaj kad sam
228
primijetila da je sunce već gotovo nestalo. I dalje sam osjećala mučninu,
što je značilo da su strigoji još uvijek živi.
Nekoliko trenutaka kasnije družina moje majke jureći se spustila niz
hodnik. Sudeći po njihovu broju, izgubili smo još jednog čovjeka. Ali bili
su tako blizu. Svi oko mene bili su napeti. Tako blizu. Tako blizu.
Ipak, ne dovoljno. Troje strigoja čekalo ih je u zasjedi u jednom od
odvojaka. Prošli smo pokraj njih, ali nas su propustili. Sve se odvilo
munjevitom brzinom, nitko nije uspio reagirati na vrijeme. Jedan od
strigoja ugrabio je Celeste, njegova su usta i očnjaci posegnuli za
njezinim obrazom. Začula sam prigušen vrisak i vidjela kako krv šiklja na
sve strane. Jedan od strigoja napao je profesoricu Carmack, ali ju je moja
majka odgurnula prema nama.
Treći je strigoj zgrabio Dimitrija. Otkad ga poznajem, nikad nisam vidjela
da se pokolebao. Uvijek je bio brži, uvijek je bio jači od svih ostalih. Ali
ovoga puta nije. Strigoj ga je iznenadio, a ta mala prednost bila je
dovoljna.
Zagledala sam se. Bio je to onaj plavi strigoj. Onaj koji mi se bio obratio
tijekom bitke u školi.
Ugrabio je Dimitrija i bacio ga na tlo. Uhvatili su se u koštac, odmjerili
snage, a potom sam vidjela kako su se njegovi očnjaci žarili u Dimitirjev
vrat. Crvene su se oči podigle i susrele moje.
Začula sam još jedan vrisak, ovoga puta svoj.
Moja je majka krenula prema Dimitriju , ali pojavilo se još pet strigoja.
Nastao je kaos. Više nisam vidjela Dimitrija, nisam vidjela što mu se
dogodilo. Majčinim je licem preletio nesiguran izraz dok je pokušavala
odlučiti treba li pobjeći ili boriti se, a potom je s izrazom žaljenja
nastavila trčati prema nama i izlazu. Ja sam u međuvremenu pokušala
otrčati unutra, ali netko me zaustavio. Bio je to Stan.
»Rose, što to radiš? Dolazi ih još.«
Zar nije shvaćao? Dimitri je unutra. Moram izvući Dimitrija.
Moja majka i Alberta izletjele su iz spilje vukući za sobom profesoricu
Carmack. Progonila ih je skupina strigoja koja se klizeći zaustavila
ugledavši svjetlost što je sve više blijedjela. Ja sam se još uvijek odupirala
Stanu. Iako mu nije bila potrebna pomoć, majka me zgrabila pa su me
odvukli.
»Rose, moramo otići odavde!«
»On je unutra!« vrisnula sam napinjući se što sam jače mogla. Kako sam
uspjela ubiti strigoje, a sada se ne mogu osloboditi njih? »Dimitri je
unutra! Moramo se vratiti po njega! Ne možemo ga ostaviti!«
229
Histerično sam trabunjala i vikala da moramo spasiti Dimitrija. Majka me
snažno protresla i potom se nagnula prema meni da su nam se lica gotovo
doticala.
»Rose, on je mrtav! Ne možemo se vratiti unutra. Sunce će zaći u roku
petnaest minuta, a oni nas čekaju. Ulovit će nas mrak prije nego što se
domognemo zaštitnih polja. Trebamo svaku sekundu koju imamo, a
možda nam ni to neće biti dovoljno.«
Vidjela sam kako su se strigoji okupili oko ulaza, crvene su im se oči sjale
u iščekivanju. Potpuno su ispunili otvor, mislim da ih je bilo desetero.
Možda i više. Moja je majka ponovno bila u pravu.
S obzirom na njihovu brzinu, naša petnaestominutna prednost možda neće
biti dovoljna. Ali ja svejedno nisam mogla zakoračiti. Nisam mogla
prestati zuriti u spilju, prema mjestu gdje je ostao Dimitri, gdje je ostala
polovica moje duše. On ne može biti mrtav. A ako jest, onda ću i ja
sigurno umrijeti.
Majka me ošamarila, bol me otrijeznila.
»Bježi!« doviknula mi je. »On je mrtav! A ti mu se nećeš pridružiti!«
Na njezinu sam licu vidjela paničan strah, bojala se da ću ja, njezina kći,
stradati. Prisjetila sam se kako je Dimitri rekao da bi radije umro nego
vidio kako ja umirem. A ostanem li samo ovako glupo stajati i dopustim li
strigojima da me srede, oboje ću ih iznevjeriti.
»Bježi!« zavapila je.
Niz obraze su mi se počele slijevati suze i ja sam pobjegla.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Richelle Mead - Poljubac sene 3 taj Čet Jan 12, 2012 8:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadesetosmo poglavlje
Uslijedilo je dvanaest najdužih sati u mome životu.
Naša se skupina uspjela sigurno vratiti u kampus iako smo većinu bijega
proveli trčeći, što nije bilo lako s toliko ozlijeđenih. Sve sam vrijeme
osjećala mučninu, vjerojatno zbog blizine strigoja. Ako su i bili u blizini,
nisu nas uspjeli sustići, a moguće je i da mi je jednostavno bilo loše od
svega što se dogodilo u spilji.
Kad smo se vratili iza zaštitnih polja, zaboravili su na ostale novake i
mene. Bili smo na sigurnom i odrasli su se sada morali pobrinuti za
mnoge druge stvari. Svi su zarobljenici spašeni, svi koji su bili živi. Baš
kako sam se bojala, strigoji su odlučili gricnuti jednoga prije nego što smo
mi stigli do njih. To je značilo da smo ih spasili dvanaestero. Izgubili smo
šest čuvara, medu kojima i Dimitrija. Te brojke nisu strašne s obzirom na
to s koliko smo se strigoja suočili, ali uzme li se razlika, ispada da smo
230
zapravo spasili samo šest života. Je li gubitak života svih tih čuvara bio
doista vrijedan toga?
»Ne možeš tako gledati na to«, rekao mi je Eddie dok smo išli prema
ambulanti. Svima, zatvorenicima i napadačima, naređeno je da odu na
pregled. »Niste samo spasili te živote. Ubili ste gotovo trideset strigoja
plus one u kampusu. Razmisli o tome koliko bi oni ljudi ubili. Zapravo ste
spasili i sve njih.«
Razuman dio mene znao je da je u pravu, ali kakve veze razum ima s bilo
čime kad je Dimitri možda mrtav? Iako je to uskogrudno i sebično, u tom
sam trenutku htjela mijenjati sve te živote za njegov. Ali on to ne bi htio,
poznajem ga.
A postojala je i malena, sićušna mogućnost da nije mrtav. Iako je ugriz
djelovao prilično ozbiljno, možda ga je strigoj samo onesposobio i
pobjegao. Možda sada leži u spilji, umire i treba liječničku pomoć.
Pomisao na njegovu bespomoćnost i našu nemogućnost da mu
pomognemo izluđivala me. Ali, nismo se mogli vratiti. Ne dok ne svane.
Druga skupina će tada otići po naše umrle i dovesti ih kako bismo ih
pokopali. Do tada mogu samo čekati.
Dr. Olendzki me na brzinu pregledala, zaključila da nemam potres mozga
i poslala me da si sama zavijem ogrebotine. Ona se trebala pobrinuti za
one koji su bili u puno gorem stanju od mene.
Znala sam kako bi bilo pametno da odem u svoj dom ili Lissi. Dobro bi
mi došao odmor, a kroz vezu sam osjetila da me doziva. Bila je zabrinuta.
Bojala se. Ali znala sam da će uskoro doznati novosti. Nisam joj bila
potrebna, a ja je nisam htjela vidjeti. Nisam nikoga htjela vidjeti. Stoga
sam umjesto u dom otišla u kapelicu. Morala sam nešto raditi dok ne bude
moguće otići pregledati spilju. A molitva je opcija kao i svaka druga.
Kapelica je tijekom dana uglavnom bila prazna, ali ne i danas. To me nije
trebalo iznenaditi. S obzirom na svu smrt i tragediju u posljednja dvadeset
četiri sata, bilo je posve prirodno da ljudi potraže utjehu. Neki su sjedili
sami, neki u skupinama. Plakali su. Klečali su. Molili se. Neki su samo
gledali u prazno, nisu mogli vjerovati da se to dogodilo. Otac Andrew
kružio je svetištem, s mnogima je razgovarao.
Pronašla sam praznu klupu u stražnjem dijelu i sjela. Privukla sam
koljena, obujmila ih rukama i položila glavu na njih. Sve nas nadzirali su
sveci i anđeli sa zidova.
Dimitri ne može biti mrtav. Nema šanse. Da je mrtav, ja bih to znala.
Nitko ne može oduzeti takav život. Nitko tko me držao onako kako me on
jučer držao ne može biti mrtav. Bili smo previše živi. Smrt ne bi mogla
držati korak s nečim takvim.
231
Oko zapešća mi je bila Lissina krunica chotki i ja sam prstom prešla preko
križa i zrnaca. Očajnički sam se trudila misli pretočiti u molitvu, ali nisam
znala kako. Pretpostavila sam da je Bog, ako je stvaran, dovoljno moćan
da zna što mu želim reći čak i ako ja ne izgovorim te riječi.
Prošli su sati. Ljudi su dolazili i odlazili. Umorila sam se od sjedenja i
nakon nekog sam se vremena ispružila na klupi. Sa zlatno oličenog stropa
promatralo me još svetaca i anđela. Toliko Božjih pomoćnika, pomislila
sam, ali kakva je zapravo korist od njih?
Nisam ni shvatila da sam zaspala dok me Lissa nije probudila. I sama je
izgledala poput anđela, plava raspuštena kosa uokvirivala joj je lice.
Njezine su oči bile nježne i suosjećajne kao i oči svetaca.
»Rose«, rekla je. »Svugdje smo te tražili. Zar si sve vrijeme ovdje?«
Sjela sam. Osjećala sam se umorno i smušeno. S obzirom na to da večer
prije nisam spavala i da sam potom otišla u borbu, moj je umor bio posve
razumljiv.
»Uglavnom«, rekla sam joj.
Odmahnula je glavom.
»Prošlo je već nekoliko sati. Trebala bi nešto pojesti.«
»Nisam gladna.« Nekoliko sati. Zgrabila sam je za ruku. »Koliko je sati?
Je li svanulo?«
»Nije. Do svanuća ima još pet sati.«
Pet sati. Kako ću izdržati još toliko dugo?
Lissa mi je dotaknula lice. Osjetila sam kako magija plamti kroz našu
vezu, a potom sam na svojoj koži osjetila tople i hladne trnce. Modrice i
posjekotine su nestale.
»Ne bi to smjela raditi«, rekla sam.
Usnama joj je preletio smiješak.
»Cijeli dan to radim. Pomažem dr. Olendzki.«
»Čula sam. Čovječe, to je doista neobično. Mislim, uvijek smo to
skrivale, razumiješ me?«
»Sada nije važno što svi znaju za to«, rekla je i slegnula ramenima.
»Nakon svega što se dogodilo, morala sam pomoći. Toliko je ljudi
ozlijeđeno, a ako to znači da moja tajna mora izići na vidjelo... pa, to se
prije ili poslije ionako moralo dogoditi. I Adrian pomaže iako on ne može
puno učiniti.«
A onda mi je sinulo. Uspravila sam se.
»Bože, Liss. Ti ga možeš spasiti. Ti možeš pomoći Dimitriju.«
Njezino lice i našu vezu preplavila je tuga.
»Rose«, rekla je tiho, »Dimitri je mrtav.«
»Ne«, odvratila sam. »Ne može biti mrtav. Ne razumiješ... Mislim da je
samo ozlijeđen. Vjerojatno teško ozlijeđen. Ali budeš li prisutna kad ga
232
dovedemo, moći ćeš ga iscijeliti.« Tada mi je na um pala najluđa moguća
zamisao. »A ako... ako i jest umro...« Boljelo me dok sam izgovarala te
riječi. »Možeš ga vratiti! Baš kao što si mene vratila. I on može biti od
sjenke poljubljen.«
Lice joj je postalo još tužnije. Iz nje je isijavalo žaljenje, koje je ovoga
puta bilo usmjereno na mene.
»Ne mogu to učiniti. Vraćanje ljudi iz mrtvih strašno iscrpljuje energiju...
Osim toga, mislim da to ni ne bih mogla učiniti s nekim tko je toliko dugo
mrtav. Mislim da to mogu samo odmah nakon što nastupi smrt.«
Čula sam očaj u svome glasu.
»Ali moraš probati.«
»Ne mogu...« Progutala je knedlu. »Čula si što sam rekla kraljici. To sam
doista i mislila. Ne mogu ići uokolo i vraćati u život svakog mrtvaca. To
bi preraslo u zloporabu za kakvu se Viktor zalagao. Zbog toga to i
tajimo.«
»Pustila bi ga da umre? Ne bi ga spasila? Ne bi to učinila za mene?«
Nisam vikala, ali definitivno sam bila preglasna za crkvu. Gotovo su svi
već bili otišli, a s obzirom na razinu boli oko nas, sumnjam da bi itko
pridavao veliku važnost ispadu.
»Ja bih za tebe učinila sve. Znaš to. A ti ovo ne želiš učiniti za mene?«
Bila sam na rubu plača.
Lissa me proučavala, glavom joj se uskovitlalo milijun misli. Proučavala
je moje riječi, moj izraz, moj glas. A onda je shvatila. Najzad je shvatila
što osjećam prema Dimitriju, da smo imali više od odnosa učitelja i
učenika. Osjetila sam kako joj se sve rasvjetljava u glavi. Odjednom je
povezala nebrojene konce: moje komentare, kako smo se Dimitri i ja
ponašali kad smo bili zajedno... sve je odjednom dobilo smisao, stvari
koje prije nije primjećivala. Istodobno su joj se počela rojiti pitanja, ali
nije mi postavila ni jedno niti mi je spomenula što je upravo shvatila.
Samo me je uhvatila za ruku i primaknula k sebi.
»Rose, tako mi je žao. Tako mi je žao. Ne mogu.«
Nakon toga sam joj dopustila da me odvede odade, vjerojatno da nešto
pojedem. Ali kad sam sjela za stol u blagovaonici i zagledala se u pladanj
pred sobom, od same pomisli na hranu postalo mi je još mučnije nego u
blizini strigoja. Nakon toga je odustala, shvativši da neću ništa učiniti dok
ne doznam što se dogodilo s Dimitrijem. Otišle smo u njezinu sobu i ja
sam legla na krevet. Sjela je uz mene, ali nisam htjela razgovarati. Uskoro
sam opet usnula.
Kad sam se probudila, uz mene je bila moja majka.
»Rose, vraćamo se pretražiti spilju. Ne možeš s nama do nje, ali ako želiš,
možeš poći do granice kampusa.«
233
To je bilo najbolje što mi se nudilo. Ako to znači da ću doznati što se
dogodilo s Dimitrijem barem sekundu prije nego ako ostanem ovdje,
učinit ću to. Lissa je pošla sa mnom za okupljenom družinom čuvara. I
dalje sam bila povrijeđena što je odbila iscijeliti Dimitrija, ali dio mene
potajno se nadao da će to učiniti kad ga vidi.
Čuvari su za svaki slučaj oformili veliku skupinu za pretraživanje spilje.
Ipak, bili smo prilično uvjereni da su strigoji otišli. Izgubili su prednost i
sigurno su znali da ćemo, budemo li se vratili po tijela svojih poginulih,
doći s novim ljudima. Svi preživjeli strigoji sigurno su otišli.
Čuvari su izišli iz zaštitnih polja, dok smo mi koji smo ih pratili ostali
čekati uz granicu. Šutjeli smo. Vjerojatno će proći tri sata dok se ne vrate,
ako računamo i vrijeme koje im treba do tamo i natrag. Nastojeći
zanemariti mračan, sumoran osjećaj u sebi, sjela sam na do i položila
glavu na Lissno rame. Nadala sam se da će vrijeme proletjeti.
Moroj korisnik vatre napravio je krijes oko kojeg smo se svi okupili.
Vrijeme je sporo protjecalo, ali najzad je ipak prošlo. Netko je doviknuo
da se čuvari vraćaju. Skočila sam i otrčala pogledati. Kad sam ih ugledala,
ukipila sam se.
Nosila. Nosila s tijelima ubijenih. Lica mrtvih čuvara bila su blijeda,
njihove su oči bile slijepe. Jedan od moroja povratio je iza grma. Lissa je
zaplakala. Jednoga po jednoga pronijeli su ih mrtve pokraj nas. Ja sam ih
netremice promatrala, osjećala sam hladnoću i prazninu, pitala sam se
hoću li vidjeti i njihove duhove sljedeći put kad napustim zaštitna polja.
Najzad se vratila cijela skupina. Bilo je pet tijela, ali činilo se da ih je pet
tisuća. No, jedno tijelo nisam vidjela. Ono zbog kojega sam strepila.
Otrčala sam majci. Pomagala je nositi nosila. Nije me ni pogledala,
sigurno je znala što sam očekivala od nje.
»Gdje je Dimitri?« odlučno sam upitala. »Je li...« Bilo je previše nadati se
tome, previše čak i za upitati. »Je li živ?« O, bože. Što ako su moje
molitve uslišane? Što ako je ozlijeđen i čeka da mu pošalju liječnika?
Majka mi nije odmah odgovorila. A kada jest, jedva sam joj prepoznala
glas.
»Rose, on nije bio tamo.«
Posrnula sam na neravnom du i morala požuriti da je ponovno sustignem.
»Čekaj, što to znači? Možda je ozlijeđen i otišao je po pomoć...«
I dalje me nije htjela pogledati.
»Ni Molly nije bila tamo.«
Molly je morojka kojom su se hranili. Bila je mojih godina, visoka i
prelijepa. U spilji sam vidjela njezino tijelo, isisali su joj krv. Definitivno
je bila mrtva. Nema šanse da je bila ozlijeđena i da je negdje oteturala.
Molly i Dimitri. Njihova su tijela nestala.
234
»Ne«, protisnula sam. »Ne misliš da...«
Iz majčina je oka potekla suza. Kod nje nikada nisam vidjela ništa slično.
»Ne znam što da mislim, Rose. Ako je preživio, moguće je da... moguće
je da su ga poveli sa sobom za kasnije.«
Pomisao da bi im Dimitri mogao poslužiti kao »zalogajčić« bila je
prestrašna da bi se mogla izraziti, ali ne toliko strašna koliko alternativa
tome. Obje smo to znale.
»Ali ne bi poveli Molly za kasnije. Već je neko vrijeme bila mrtva.«
Moja je majka kimnula.
»Žao mi je, Rose. Ne možemo sa sigurnošću znati. Vjerojatno su oboje
mrtvi, a strigoji su odvukli njihova tijela.«
Lagala je. Po prvi put u životu moja je majka izrekla laž kako bi me
zaštitila. Nije bila tip osobe koji bi me tješio, tip osobe koji bi izmišljao
priče kako bi se netko osjećao bolje. Uvijek je govorila okrutnu istinu.
Ali ne i ovaj put.
Zaustavila sam se, a skupina je nastavila koračati uz mene. Sustigla me
Lissa, zabrinuta i zbunjena.
»Što se događa?« upitala me.
Nisam joj odgovorila. Okrenula sam se i jurnula natrag prema zaštitnim
poljima. Potrčala je za mnom izvikujući moje ime. Nitko drugi nije nas
primijetio. Tko bi mogao biti dovoljno glup da prijeđe zaštitna polja
nakon svega što se dogodilo?
Ali ja sam bila. Bio je dan i nisam se bojala. Prošla sam uz mjesto na
kojem je Jessejeva skupina napala Lissu i prešla nevidljivu crtu koja je
označavala granicu Akademijina posjeda. Lissa je na trenutak oklijevala,
a potom mi se pridružila. Trčeći za mnom, ostala je bez zraka.
»Rose, što to...«
»Masone!« zavapila sam. »Masone, trebam te.«
Trebalo mu je neko vrijeme da se materijalizira. Ovoga puta nije bio samo
ultrablijed, titrao je kao žarulja koja samo što nije pregorjela. Promatrao
me. Iako je njegov izraz bio isti kao i uvijek, imala sam uvrnut osjećaj da
zna što ću ga pitati. Lissa je stajala uz mene i zurila malo u mene, malo
prema mjestu s kojim sam razgovarala.
»Masone, je li Dimitri mrtav?«
Mason je odmahnuo glavom.
»Je li živ?«
Mason je odmahnuo glavom.
Ni živ ni mrtav. Svijet oko mene se zavrtio, pred očima su mi zaplesale
raznobojne iskre. Vrtjelo mi se zbog pomanjkanja hrane i umalo sam se
onesvijestila. Morala sam se pribrati. Morala sam mu postaviti još jedno
235
pitanje. Od svih žrtava... od svih žrtava koje su imali na raspolaganju,
sigurno se nisu odlučili baš za njega.
Sljedeće su mi riječi zapele u grlu i ja sam pala ničice dok sam ih
izgovarala.
»Je li on... je li Dimitri strigoj?«
Mason je na trenutak oklijevao, kao da mi se boji odgovoriti, a zatim je,
kimnuo.
Raspuklo mi se srce. Srušio mi se cijeli svijet.
Izgubit ćeš ono što ti je najvrjednije...
Rhonda nije govorila o meni. Nije govorila čak ni o njegovu životu.
Ono što ti je najvrjednije.
Govorila je o njegovoj duši.
Dvadesetdeveto poglavlje
Otprilike tjedan kasnije pojavila sam se pred Adrianovim vratima.
Od napada nismo imali predavanja, ali je uobičajena zabrana izlaska i
dalje bila na snazi i bilo je gotovo vrijeme spavanja. Na Adrianovu licu
mogao se iščitati potpuni šok kad me ugledao. Po prvi sam puta ja
potražila njega, a ne on mene.
»Malena dhampirice«, rekao je i odmaknuo se. »Uđi.«
Ušla sam, a dok sam prolazila pokraj njega, zapljusnuo me miris alkohola.
Akademijina gostinjska kuća bila je lijepa, ali on se definitivno nije
previše trudio održavati je čistom. Imala sam osjećaj da je pio sve vrijeme
od napada. Televizor je bio uključen, a na stoliću uz kauč bila je
poluprazna boca votke. Uzela sam je i pročitala etiketu. Bila je na ruskom.
»Pogrešan trenutak?« upitala sam ga i vratila bocu na stolić.
»Za tebe nikada«, galantno mi je odgovorio. Izgledao je iscrpljeno. I dalje
je bio zgodan, ali ispod očiju su mu bili tamni kolutovi kao da je loše
spavao. Pokazao mi je rukom prema naslonjaču i sjeo na kauč. »Nisam te
baš viđao.«
Naslonila sam se.
»Nisam htjela biti viđena«, priznala sam.
Od napada gotovo ni s kim nisam razgovarala. Puno sam vremena provela
sama ili s Lissom. Tješila me njezina prisutnost, ali nismo puno
razgovarale. Shvaćala je da moram prihvatiti puno toga i jednostavno je
bila tu za mene, nije me tjerala da razgovaram o stvarima o kojima nisam
htjela razgovarati, iako mi je htjela postaviti hrpu pitanja.
236
Poginulima je odana zajednička posljednja počast iako su njihove obitelji
organizirale vlastite pogrebe za svakoga posebno. Ja sam otišla na
zajednički obred. Kapelica je bila krcata, a bilo je mjesta samo za stajanje.
Otac Andrew pročitao je imena pokojnika, a među njih je ubrojio i
Dimitrija i Molly. Nitko nije razgovarao o onome što im se zbilja
dogodilo. Ionako je bilo previše boli. Utapali smo se u njoj. Nitko nije
znao kako će se Akademija oporaviti i nastaviti raditi.
»Izgledaš gore od mene«, rekla sam Adrianu. »Mislila sam da je to
nemoguće.« Primaknuo je bocu usnama i dobro povukao. »Ne, ti uvijek
dobro izgledaš. Što se mene tiče... pa, teško je to objasniti. Aure počinju
djelovati na mene. Previše je tuge uokolo. Ne možeš to ni zamisliti. Zrači
iz svih na duhovnoj razini. To postaje prejako. U usporedbi s tim, tvoja
mračna aura djeluje gotovo veselo.«
»I zato piješ?«
»Da. To mi, srećom, odmah oduzima mogućnost da vidim aure, tako da ti
danas ne mogu podnijeti izvješće.« Ponudio me je bocom, ali odmahnula
sam glavom. Slegnuo je ramenima i popio još jedan gudjaj. »Onda, Rose,
kako ti mogu pomoći? Imam osjećaj da nisi ovdje samo da provjeriš kako
sam.«
Bio je u pravu i ja sam se osjećala mrvicu loše zbog toga. Posljednji sam
tjedan puno razmišljala. Teško mi je bilo prihvatiti tugu koju sam osjećala
zbog Masona. Zapravo, još je nisam uspjela probaviti kad je počela priča
s duhovima. Sada ponovno moram oplakivati. Na kraju krajeva, nisam
izgubila samo Dimitrija. Umrli su učitelji, čuvari i moroji. Nije umro
nijedan od mojih bliskih prijatelja, ali jesu ljudi koje sam znala s
predavanja. Bili su polaznici Akademije otkad i ja i nisam mogla zamisliti
da ih više nikada neću vidjeti. Morala sam se nositi s puno gubitaka, s
mnogima se pozdraviti posljednji put.
Ali... Dimitri. On je poseban slučaj. Uostalom, kako se možeš pozdraviti s
nekim tko zapravo i nije otišao? U tome i jest problem.
»Potreban mi je novac«, rekla sam Adrianu ne zamarajući se tražiti
isprike. Podigao je obrvu.
»Neočekivano. Barem od tebe. Drugi ga često traže. Objasni mi, lijepo
molim, što bih to financirao?«
Odvratila sam pogled i usredotočila ga na televizor. Prikazivala se
nekakva reklama za dezodorans.
»Napuštam Akademiju«, najzad sam rekla.
»Također neočekivano. Nedostaje ti nekoliko mjeseci do mature.«
Pogledi su nam se susreli.
»Nije važno. Moram obaviti neke stvari.«
237
»Nisam očekivao da ćeš odustati od toga da postaneš čuvarica. Pridružit
ćeš se krvnim kurvama?«
»Ne«, odgovorila sam. »Naravno da neću.«
»Ne moraš se vrijeđati. To nije tako nerazumna pretpostavka. Što ćeš
raditi ako nećeš postati čuvarica?«
»Rekla sam ti. Moram obaviti neke stvari.«
Podignuo je obrvu.
»Stvari zbog kojih ćeš upasti u neprilike?«
Slegnula sam ramenima. Nasmijao se.
»Glupo pitanje, ha? Sve što radiš dovodi te u neprilike.« Podbočio se
laktom na naslon za ruke. »Zašto si onda došla tražiti novac od mene?«
»Jer ga ti imaš.«
I to ga je nasmijalo.
»A zašto misliš da ću ti ga dati?« Nisam odgovorila. Samo sam ga
pogledala upotrijebivši svoj ženski šarm. Njegov je osmijeh nestao, a
zelene su mu se oči frustrirano stisnule. »K vragu, Rose. Ne čini to. Ne
sada. Igraš na ono što osjećam prema tebi. To nije fer.«
Ispio je još votke. Bio je u pravu. Obratila sam mu se jer sam mislila da
mogu iskoristiti njegovu zaljubljenost kako bih dobila ono što želim. To
je bilo nisko od mene, ali nisam imala izbora. Ustala sam i sjela uz njega.
Uhvatila sam ga za ruku.
»Adriane, molim te«, rekla sam. »Molim te, pomozi mi. Samo se tebi
mogu obratiti.«
»To nije pošteno«, ponovio je pomalo nerazgovijetno. »Gledaš me tim
zavodničkim očima, a zapravo ne želiš mene. Nikada me nisi željela.
Uvijek si željela Belikova, a sam Bog zna što ćeš učiniti sada kada ga više
nema.«
Ponovno je bio u pravu.
»Pomoći ćeš mi?« upitala sam ga i dalje igrajući na šarm. »Ti si jedini s
kojim mogu razgovarati... jedini koji me doista razumije...«
»Hoćeš li se vratiti?« odvratio mi je.
»Jednom.«
Nagnuo je glavu unatrag i duboko uzdahnuo. Njegova kosa koja je uvijek
bila pomodno neuredna danas je bila samo neuredna.
»Možda je najbolje da odeš. Možda ćeš ga brže preboljeti odeš li na neko
vrijeme. A neće ti škoditi ni da se udaljiš od Lissine aure. Možda to uspori
tamnjenje tvoje aure, možda zaustavi taj gnjev koji te neprestano
obuzima. Trebaš biti sretnija. I prestati viđati duhove.«
Moja je zavodljivost na trenutak popustila.
»Duhovi mi se ne priviđaju zbog Lisse. Dobro, priviđaju mi se, ali ne
onako kako ti misliš. Priviđaju mi se jer sam od sjenke poljubljena.
238
Povezana sam sa svijetom mrtvih i što više ubijam, naša povezanost
postaje snažnija. Zato vidim mrtve i osjećam se čudno u blizini strigoja.
Mogu ih osjetiti. I oni su povezani s tim svijetom.«
Namrštio se.
»Želiš reći da aure ne znače ništa? Da ne preuzimaš na sebe djelovanje
duha?«
»Ne. I to se događa. Zato to sve i jest tako zbunjujuće. Mislila sam da je u
pitanju samo jedna stvar, ali riječ je o dvjema. Duhovi mi se priviđaju jer
sam od sjenke poljubljena. A postajem... uznemirena i ljuta... čak i zla...
jer preuzimam Lissinu mračnu stranu. Zato moja aura tamni i zato sam u
posljednje vrijeme toliko gnjevna. Trenutačno se to manifestira kao
zlovolja...« Namrštila sam se prisjetivši se noći kada me Dimitri spriječio
da odem za Jessejem. »Ali ne znam u što to može prerasti.«
Adrian je duboko uzdahnuo.
»Zašto je s tobom sve tako komplicirano?«
»Hoćeš li mi pomoći? Adriane, molim te.« Pomilovala sam mu ruku.
»Molim te, pomozi mi.«
Nisko, nisko. To je bilo tako nisko od mene, ali nije mi bilo važno. Važan
mi je samo Dimitri. Adrian mi je najzad uzvratio pogled. Po prvi je puta
djelovao ranjivo.
»Hoćeš li mi pružiti pravu priliku kad se vratiš?«
Sakrila sam iznenađenje.
»Kako to misliš?«
»Tako kako sam rekao. Nikada me nisi htjela, nikada me nisi ni uzela u
obzir. Cvijeće, očijukanje... sve to samo se odbilo od tebe. Bila si toliko
luda za njim, a nitko to nije primijetio. Odeš li obaviti svoje, hoćeš li me
shvatiti ozbiljno? Hoćeš li mi dati šansu kad se vratiš?«
Ovo definitivno nisam očekivala. Prvi mi je nagon rekao da ga odbijem,
da više nikada nikoga neću voljeti, da mi je srce slomljeno zajedno s onim
dijelom moje duše koji je pripadao Dimitriju. Ali, Adrian me promatrao
tako iskreno, nije bilo ni traga njegovoj lakrdijaškoj naravi. Mislio je ono
što je rekao, a ja sam shvatila da je sve njegovo zafrkantsko izjavljivanje
ljubavi bilo jednako tako iskreno. Lissa je bila u pravu u vezi s njegovim
osjećajima.
»Hoćeš li?« ponovio je.
Sam Bog zna što ću učiniti sada kada ga nema.
»Naravno.« Neiskren, ali potreban odgovor.
Adrian je skrenuo pogled i popio još votke. Nije ostalo puno u boci.
»Kad krećeš?«
»Sutra.«
239
Spustio je bocu, ustao i otišao u sobu. Vratio se s velikim snopom
novčanica. Zapitala sam se čuva li ga pod krevetom ili slično. Predao mi
ga je bez riječi, a potom je podignuo slušalicu i obavio nekoliko
razgovora. Svanulo je i ljudski je svijet, koji je baratao većinom
morojskoga novca, bio budan.
Dok je razgovarao, pokušala sam gledati televiziju, ali nisam se mogla
usredotočiti. Stalno sam htjela češati stražnji dio svojega vrata. Nije se
moglo znati koliko smo točno strigoja ja i ostali ubili, stoga smo svi dobili
drukčiju tetovažu umjesto uobičajenih obilježja molnija. Zaboravila sam
njezino ime, ali ova je tetovaža izgledala kao malena zvijezda.
Označavala je osobu koja je bila u bitki i ubila puno strigoja.
Kad je završio s pozivima, Adrian mi je uručio komad papira. Na njemu
je bilo ime i adresa banke u Missouli.
»Pođi tamo«, rekao je. »Pretpostavljam da ionako moraš prvo u Missoulu
ako zbilja misliš otići u civilizaciju. Sredio sam ti račun tamo... s puno
novaca na njemu. Razgovaraj s njima, oni će srediti svu papirologiju.«
Ustala sam i ugurala papir u jaknu.
»Hvala ti«, rekla sam.
Prišla sam mu i bez oklijevanja ga zagrlila. Zapljusnuo me miris votke, ali
osjećala sam da mu to dugujem. Iskorištavala sam njegove osjećaje prema
meni kako bih ostvarila vlastite ciljeve. Obgrlio me i držao me tako
nekoliko sekundi prije nego što me pustio. Dok smo se razdvajali, usnama
sam mu okrznula obraz. Pomislila sam da će ostati bez daha.
»Neću ti ovo zaboraviti«, promrmljala sam mu u uho.
»Pretpostavljam da mi nećeš reći kamo ideš«, rekao je.
»Neću«, odgovorila sam. »Žao mi je.«
»Samo održi obećanje i vrati se.«
»Zapravo, nisam upotrijebila riječ obećati«, istaknula sam.
Nasmiješio se i utisnuo mi poljubac u čelo.
»U pravu si. Nedostajat ćeš mi, malena dhampirice. Pazi se. Zatreba li ti
ikada išta, javi mi. Čekat ću te.«
Još sam mu jednom zahvalila i otišla. Nisam mu rekla da bi me mogao
dugo čekati. Postojala je vrlo realna mogućnost da se nikada neću vratiti.
Sljedećeg sam dana rano ustala, puno prije nego što se razbudio ostatak
kampusa. Jedva da sam i spavala. Prebacila sam torbu preko ramena i
odšetala do glavnog ureda u upravnoj zgradi. Ured još nije bio otvoren,
stoga sam sjela na pod u hodniku. Dok sam čekala, proučavala sam svoje
nokte. Na palcu sam uočila dvije malene zlatne mrlje. Bili su to jedini
ostaci mojega manikiranja. Dvadesetak minuta poslije pojavila se tajnica s
ključevima i pustila me da uđem.
»Kako vam mogu pomoći?« upitala me kada se smjestila za svoj stol.
240
Predala sam joj hrpu papira koju sam držala u ruci.
»Ispisujem se.«
Razrogačila je oči do neslućenih razmjera.
»Ali... što... ne možete...«
Tapnula sam po hrpi.
»Mogu. Sve sam ispunila.«
Zamuckujući, promrmljala je nešto u stilu da moram pričekati, a potom
izjurila iz sobe. Nakon nekoliko minuta vratila se s ravnateljicom
Kirovom. Kirova je očigledno obaviještena o svemu i promatrala me s
neodobravanjem preko svog kljunastog nosa.
»Gospođice Hathaway, što ovo znači?«
»Odlazim«, odgovorila sam. »Odustajem. Prekidam školovanje. Što god.«
»Ne možete to učiniti«, rekla je.
»Pa, očito mogu s obzirom na to da papirologiju potrebnu za ispis držite u
knjižnici. Sve sam ispunila kako treba.«
Njezina je ljutnja prerasla u nešto nalik na tugu i zabrinutost.
»Znam da se u posljednje vrijeme dogodilo puno toga, svima nam je teško
prilagoditi se, ali to nije razlog za ovako nepromišljene odluke. Ako ništa
drugo, sada ste nam potrebni više nego ikada.« Praktički me preklinjala.
Teško je povjerovati da me prije šest mjeseci htjela izbaciti.
»Ovo nije nepromišljeno«, rekla sam. »Puno sam razmišljala o tome.«
»Dopustite mi barem da pozovem vašu majku pa da razgovaramo o
ovome.«
»Otputovala je u Europu prije tri dana. A to ionako nije važno.« Uperila
sam prstom na formular na kojem je pisalo datum rođenja. »Danas sam
navršila osamnaest. Ona više ništa ne može. Ovo je moj izbor. Dakle,
hoćete li udariti pečat ili ćete me doista pokušati spriječiti? Prilično sam
sigurna da bih vas pobijedila u tučnjavi, Kirova.«
Preko volje su udarile pečat na moje papire. Tajnica je napravila presliku
papira na kojem sam službeno izjavila da više nisam učenica Akademije
sv. Vladimira. Trebat će mi kako bih mogla izići na glavni izlaz.
Šetnja do prednjeg dijela škole bila je duga, a zapadno je nebo bilo
crveno, sunce je klizilo preko obzora. Čak je i noću postalo toplije.
Najzad je stiglo proljeće. Bilo je dobro vrijeme za šetanje, a ja sam morala
prevaliti prilično dug put prije negoli stignem do glavne ceste, gdje ću
stopirati do Missoule. Nesigurno je stopirati, ali sa srebrnim kolcem u
džepu svojega kaputa bila sam prilično sigurna da se mogu suočiti sa
svime. Nitko mi ga nije oduzeo nakon napada, a bit će jednako
djelotvoran protiv jezivih ljudskih bića kao što je bio protiv strigoja.
Upravo sam se spremala proći kroz glavni izlaz kad sam je osjetila. Lissu.
Zaustavila sam se i okrenula prema skupini propupalog drveća. Stajala je
MIN@
241
medu drvećem, bila je savršeno mirna i uspjela je tako dobro sakriti misli
da nisam osjetila kako je praktički odmah uz mene. Njezina kosa i oči
sjali su od zalazećeg sunca. Bila je previše lijepa i previše nezemaljska da
bi se uklopila u ovaj turobni krajolik.
»Hej«, rekla sam.
»Hej.« Obujmila se rukama, bilo joj je hladno i u kaputu. Moroji nisu
otporni na promjene temperature kao dhampiri. Ono što je meni bilo toplo
i proljetno njoj je i dalje bilo hladno. »Znala sam«, rekla je. »Još od dana
kad su rekli da je njegovo tijelo nestalo. Nešto mi je govorilo da ćeš ovo
napraviti. Samo sam čekala.«
»Zar mi sada možeš čitati misli?« upitala sam je potišteno.
»Ne, ali mogu čitati tebe. Najzad. Ne mogu vjerovati kako sam bila
slijepa. Ne mogu vjerovati da nikada nisam primijetila. Viktorov
komentar... bio je u pravu.« Pogledala je u zalazak sunca pa je svratila
pogled na mene. Osjetila sam ljutnju i u njezinim osjećajima i u njezinim
očima.
»Zašto mi nisi rekla?« zavapila je. »Zašto mi nisi rekla da voliš
Dimitrija?«
Netremice sam je promatrala. Nisam se mogla sjetiti kada je Lissa
posljednji put vikala na nekoga. Možda prošle jeseni kada je krenulo sve
ludilo vezano uz Viktora. Glasni ispadi bili su moja specijalnost, ne
njezina. Čak i kada je mučila Jesseja, glas joj je bio smrtno tih.
»Nikome nisam mogla reći«, rekla sam.
»Rose, ja sam ti najbolja prijateljica. Sve smo prošle zajedno. Zar doista
misliš da bih te odala? Čuvala bih tajnu.«
Oborila sam pogled.
»Znam da bi. Samo... ne znam. Nisam mogla razgovarati o tome. Čak ni s
tobom. Ne mogu to objasniti.«
»Koliko...« Tragala je za pitanjem koje je njezin um već uobličio. »Koliko
je to bilo ozbiljno? Je li to bilo samo s tvoje strane ili...«
»Bilo je obostrano«, odgovorila sam joj. »I on je to osjećao. Ali znali smo
da ne možemo biti zajedno, ne s obzirom na našu dob, a i... ovaj, ne s
obzirom na to da bismo trebali štititi tebe.«
Lissa se namrštila.
»Kako to misliš?«
»Dimitri je uvijek govorio da bismo se, kad bismo bili zajedno, više
brinuli jedno o drugome nego o tebi. A to nismo mogli dopustiti.«
Na pomisao da je odgovorna za našu razdvojenost obuzeo ju je osjećaj
krivnje.
»Nisi ti kriva«, rekla sam joj brzo.
»Naravno... Sigurno je postojao način... To ne bi bio problem...«
242
Slegnula sam ramenima. Nisam htjela razmišljati o našem posljednjem
poljupcu u šumi, onome koji smo razmijenili kad smo mislili da smo našli
rješenje za sve svoje probleme. Nisam to htjela ni spomenuti.
»Ne znam«, rekla sam. »Samo smo nastojali biti razdvojeni. Nekad nam
je to uspijevalo. Nekad nije.«
Um su joj preplavili različiti osjećaji. Žalila me je, ali je istodobno bila i
ljuta.
»Trebala si mi to reći«, ponovila je. »Imam osjećaj da mi ne vjeruješ.«
»Naravno da ti vjerujem.«
»I zato se iskradaš?«
»To nema veze s povjerenjem«, priznala sam. »Stvar je u meni... nisam ti
htjela reći. Nisam imala srca reći ti da odlazim.«
»To već znam«, rekla je. »Prokužila sam.«
»Kako?« upitala sam. Lissa je danas bila puna iznenađenja.
»Bila sam tamo. Prošle jeseni kada smo kombijem otišli u Missoulu. Kad
smo išli u šoping. Ti i Dimitri razgovarali ste o strigojima, o tome kako
kad postaneš strigoj postaneš uvrnut i zao... kako to uništi tvoju osobnost i
prisiljava te da činiš strašne stvari. I čula sam da...« Bilo joj je teško to
izgovoriti. A meni je bilo teško to čuti. Oči su mi se zacaklile. Sjećanje je
bilo preteško. Pomisao na to kako sam toga dana sjedila s njim, kako smo
se tada zaljubljivali. Lissa je progutala knedlu i nastavila. »Čula sam kako
ste oboje rekli da biste radije umrli nego postali takva čudovišta.«
Nastupila je tišina. Počeo je puhati vjetar i razmrsio našu tamnu i svijetlu
kosu.
»Liss, moram to učiniti. Moram zbog njega.«
»Ne«, rekla je odlučno. »Ne moraš. Ništa mu nisi obećala.«
»Nisam riječima. Ali... ne razumiješ to.«
»Razumijem da se pokušavaš nositi s time i kako je to jedan od mnogih
načina da u tome uspiješ. Moraš pronaći drugi način da ga preboliš.«
Odmahnula sam glavom.
»Moram to učiniti.«
»Čak i ako to znači da ćeš napustiti mene?«
Način na koji je to rekla, način na koji me pogledala... o, bože. Um mi je
preplavilo tisuću sjećanja. Zajedno smo od djetinjstva. Nerazdvojne.
Povezane. Pa ipak... i Dimitri i ja smo također povezani. K vragu. Nikada
nisam htjela birati između njih dvoje.
»Moram ovo učiniti«, ponovila sam joj. »Žao mi je.«
»Trebala bi mi postati čuvarica i ići sa mnom na koledž«, prigovorila mi
je. »Ti si od sjenke poljubljena. Trebale bismo biti zajedno. Napustiš li
me...«
243
Razbudilo se mračno biće u mojim grudima. Progovorila sam napetim
glasom.
»Napustim li te, dodijelit će ti drugog čuvara. Dvojicu. Ti si posljednja iz
obitelji Dragomir. Zaštitit će te.«
»Ali oni neće biti ti, Rose«, rekla je. Njezin sjajni zeleni pogled nije
puštao moj i moja je ljutnja počela popuštati. Bila je tako lijepa, tako
nježna, a i zvučala je razumno. Bila je u pravu. Dugujem joj to. Moram...
»Prestani!« viknula sam i okrenula se na drugu stranu. Rabila je svoju
magiju. »Nemoj primjenjivati kompulziju na meni. Ti si mi prijateljica.
Prijatelji ne rabe svoje moći jedni na drugima.«
»Prijatelji ne napuštaju jedni druge«, uzvratila mi je. »Da si mi
prijateljica, ne bi to učinila.«
Okrenula sam se prema njoj, ali sam pazila da se ne zagledam previše u
njezine oči, za slučaj da ponovno pokuša primijeniti kompulziju. Pukla
sam od bijesa.
»Ovdje se ne radi o tebi, znaš? Ovoga puta radi se o meni. Ne o tebi.
Cijeloga života, Lissa... cijeloga je života tako. Oni su na prvome mjestu.
Cijeli sam život živjela za tebe. Trenirala sam da postanem tvoja sjena, ali
znaš što? Sada ja želim biti na prvome mjestu. Jednom u životu moram se
pobrinuti za sebe. Umorna sam od toga da se brinem za sve ostale i
potiskujem ono sto ja želim. To je ono što smo Dimitri i ja radili i
pogledaj što se dogodilo. Više ga nema. Nikada ga više neću držati u
naručju. Ovo dugujem njemu. Žao mi je ako te to boli, ali to je moj
izbor!«
Izgovorila sam to glasno i u jednome dahu. Nadala sam se da moj glas
nije dopro do čuvara koji su stražarili na ulazu. Lissa me promatrala u
šoku, povrijeđena. Niz obraze su joj se slijevale suze, a dio mene
smežurao se od pomisli da nanosim bol osobi koju sam se zaklela štititi.
»Njega voliš više nego mene«, rekla je tiho, a zvučala je djetinjasto.
»Sada sam mu potrebna.«
»Meni si potrebna. Rose, njega više nema.«
»Ne«, odvratila sam joj. »Ali uskoro ga više neće biti.« Podigla sam rukav
i uzela krunici chotki koju mi je dala za Božić. Pružila sam joj je. Malo je
oklijevala, a potom je uzela.
»Čemu to?« upitala me.
»Ne mogu je nositi. To je za čuvara članova obitelji Dragomir. Ponovno
ću je staviti kada...« Gotovo sam rekla ako umjesto kada. Mislim da je to
osjetila. »Kada se vratim.« Sklopila je ruke oko zrnaca.
»Molim te, Rose. Molim te, ne napuštaj me.«
»Žao mi je«, rekla sam. Samo sam to mogla reći. »Žao mi je.«
244
Pustila sam je da plače i krenula prema vratima. Kad je Dimitri stradao,
umro je dio moje duše. Sada kada sam njoj okrenula leđa, osjetila sam
kako umire još jedan dio mene. Uskoro u meni više neće biti ničega.
Čuvari na vratima bili su jednako šokirani kao i tajnica i Kirova, ali nisu
mogli ništa.
Sretan mi rođendan, gorko sam pomislila. Napokon sam napunila
osamnaest. Nije bilo nimalo nalik onome što sam očekivala.
Otvorili su vrata i ja sam izišla. Našla sam se izvan školskoga posjeda i
zaštitnih polja. Crte su bile nevidljive, ali osjećala sam se iznimno ranjivo
i izloženo, kao da sam skočila u veliki ponor. Istodobno sam se osjećala
slobodno i kao da sve konce držim u svojim rukama. Krenula sam niz
usku cestu. Sunce je gotovo zašlo, uskoro ću se morati oslanjati na
mjesečinu.
Kad me čuvari više nisu mogli čuti, zaustavila sam se i zazvala:
»Masone!«
Dugo sam ga čekala. Kad se pojavio, jedva sam ga vidjela. Bio je gotovo
posve proziran.
»Došlo je vrijeme, zar ne? Ideš... najzad odlaziš na...«
Iskreno, nisam imala pojma kamo odlazi. Više nisam znala što je s druge
strane. Je li to Kraljevstvo u koje je vjerovao otac Andrew ili neki posve
drukčiji svijet koji sam ja posjetila.
Mason me shvatio i kimnuo.
»Prošlo je više od četrdeset dana«, rekla sam zamišljeno. »Stoga
pretpostavljam da kasniš. Drago mi je... hoću reći, nadam se da ćeš
pronaći svoj mir. Iako sam se nadala da ćeš me moći odvesti k njemu.«
Mason je odmahnuo glavom. Riječi mu nisu bile potrebne, znala sam što
mi želi reći. Rose, sada se moraš osloniti na sebe.
»Sve je u redu. Zaslužio si počinak. Usto, mislim da znam odakle trebam
krenuti.«
Posljednji sam tjedan puno razmišljala o tome. Ako je Dimitri tamo gdje
mislim da jest, čeka me puno posla. Dobro bi mi došla Masonova pomoć,
ali nisam ga htjela više gnjaviti. Činilo mi se da ima dosta svojih
problema.
»Zbogom«, rekla sam mu. »Hvala ti na pomoći... Nedostajat ćeš mi.«
Sve je više blijedio, a prije nego što je posve nestao, ugledala sam tračak
osmijeha, onoga vragolastog osmijeha koji sam tako voljela. Po prvi puta
otkako je umro nije me boljelo razmišljati o njemu. Bila sam tužna i zbilja
će mi nedostajati, ali znala sam da je otišao na dobro mjesto, uistinu
dobro.
Više se nisam osjećala krivom.
245
Okrenula sam se i zagledala u dugačak, vijugav put pred sobom.
Uzdahnula sam. Ovo bi putovanje moglo potrajati.
»Stoga, Rose, kreni«, promrmljala sam sama sebi.
Krenula sam, krenula sam ubiti čovjeka kojega sam voljela.
Prevela s engleskoga Ana Badurina
K R A J
Knjige treće



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu