Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:38 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
L.J.Smith
Bes
Vampirski dnevnici 3.




Elena se promijenila. Nekadašnja zlatna djevojka i kraljica škole pretvorila se u ono što je priželjkivala. Želja za krvlju je nesnosna i iako jedva uspijeva držati pod kontrolom svoje porive, barem je Damon uz nju. Damon je napokon uspio u svom naumu i pridobio je Elenu pod svoj utjecaj. No je li želja za osvetom Stefanu jača od slatkog okusa pobjede? Stefan je slomljen nakon gubitka Elene i spreman je na sve kako bi je ponovno osvojio. Ali kad se ispostavi da mu brat nije jedini neprijatelj, on i Damon morat će ujediniti snage u zajedničkom cilju protiv nepoznatog neprijatelja kako bi zaštitili onu koju obojica vole.

... Stefanov glas je bio prigušeno bijesan. – To si želio, zar ne, Damone? A sada si to i dobio. Morao si je učiniti istom poput nas, poput tebe. Nije ti bilo dovoljno samo ubiti je.
Damon nije ni pogledao prema njemu. Pažljivo je promatrao Elenu kroz opuštene kapke, još uvijek klečeći i držeći je za bradu. – Ovo je već treći put da si to rekao i to me već lagano zamara, komentirao je tiho. Raščupan, još uvijek lagano zadihan, ipak je bio smiren, obuzdan. – Elena, jesam li te ja ubio?
– Naravno da nisi, Elena je rekla ovijajući svoje prste oko prstiju njegove slobodne ruke. Postajala je nestrpljiva. Uostalom, o čemu su oni razgovarali? Nitko nije bio ubijen.
– Nikada nisam mislio da si lažac, Stefan je rekao Damonu, s jednakom količinom gorčine u glasu. – Gotovo sve drugo, ali ne i to. Nikada te prije nisam čuo da pokušavaš nešto zataškati.
– Još samo trenutak, izgovorio je Damon, – i izgubit ću strpljenje.
Što mi više možeš učiniti? Stefan je odvratio. Bilo bi milosrđe da me ubiješ.
– Za tebe mi je ponestalo milosrđa prije jednog stoljeća, Damon je glasno kazao.

2 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:40 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
1
Elena je zakoračila na čistinu.
Krpe jesenjeg lišća ispod njezinih nogu smrzavale su se u bljuzgavici. Spustio se sumrak i, iako je oluja zamirala, šuma je postajala hladnija. Elena nije osjećala hladnoću.
Nije joj smetao ni mrak. Zjenice su joj se raširile upijajući sićušne djeliće svjetlosti koji bi bili nevidljivi ljudskom biću. Mogla je posve jasno vidjeti dva lika kako se bore ispod ogromnog hrasta.
Jedan je imao gustu tamnu kosu koju je vjetar uskomešao u raskuštrano more uvojaka. Bio je neznatno viši od drugog i, iako mu Elena nije mogla vidjeti lice, nekako je znala da su mu oči zelene.
Drugi je također imao snop tamne kose, ali je njegova bila mekana i ravna gotovo poput krzna neke životinje. Usne su mu u bijesu bile povučene unatrag, a usporena gracioznost njegova tijela bila je skupljena u čučanj predatora. Imao je crne oči.
Elena ih je nekoliko minuta nepomično promatrala. Zaboravila je zašto je tu došla, zašto su je privukli odjeci njihove borbe u njezinu umu. Ovako blizu, buka njihove ljutnje i mržnje i boli bila je gotovo zaglušujuća, poput tihih povika koji su dolazili od boraca. Bili su uhvaćeni u koštac u borbi na smrt.
Pitam se koji će od njih pobijediti, pomislila je. Obojica su bili ranjeni i krvarili su, a lijeva ruka onog višeg visjela je pod neprirodnim kutom. Ipak je upravo odbacio onog drugog o kvrgavo hrastovo deblo. Njegov bijes je bio tako snažan da ga je Elena mogla osjetiti i kušati, jednako kao što ga je i čula, i znala je kako mu daje neopisivu snagu.
A onda se Elena sjetila zašto je došla. Kako je mogla zaboraviti? On je bio ozlijeđen. Njegov um ju je pozvao ovdje, šibajući je vibracijama bijesa i boli. Došla mu je pomoći zato što mu je pripadala.
Sada su dva lika četveronoške stajala na ledenoj zemlji, boreći se i režeći poput vukova. Elena im je prišla hitro i tiho. Onaj s valovitom kosom i zelenim očima – Stefan, prošaptao je glas u njezinoj glavi – bio je na vrhu, prstima grebući po vratu onog drugog. Ljutnja je zapljusnula Elenu, ljutnja i zaštitnički stav. Posegnula je između njih dvojice kako bi zgrabila tu ruku koja ga je gušila i silom joj rastvorila prste.
Nije joj palo na pamet da možda neće biti dovoljno snažna da to učini. Bila je dovoljno snažna, i to je bilo to. Prebacila je težinu na stranu silom otrgnuvši svog zarobljenika od njegova suparnika. Kako bi bila snažnija spustila se na njegovu ranjenu ruku, i zabila mu lice u bljuzgavicu prekrivenu lišćem. Onda ga je odostraga počela gušiti.
Njezin napad gaje iznenadio, ali nije bio ni približno poražen. Uzvratio joj je udarac tražeći zdravom rukom njezino grlo. Palcem je posegnuo prema njezinu dušniku.
Elena je shvatila da nasrće prema ruci, idući zubima prema njoj. Njezin um to nije mogao razumjeti, ali njezino tijelo je znalo što učiniti. Zubi su joj bili oružje i zasjekli su u meso, sišući krv.
No on je bio snažniji od nje. Trzajem ramena natjerao ju je da popusti stisak, okretom se oslobodio i oborio je na tlo. A onda je bio iznad nje, lica izobličena od životinjskog bijesa. Prosiktala je na njega i krenula noktima prema njegovim očima, ali joj je udarcem odbio ruku.
Ubit će je. Čak i ranjen, bio je daleko snažniji. Njegove su se usne povukle unatrag otkrivši zube već umrljane grimiznom crvenom. Poput kobre, bio je spreman za napad.
Onda je zastao, oklijevajući iznad nje, dok mu se lice mijenjalo.
Elena je ugledala kako se njegove zelene oči šire. Zjenice koje su bile sužene do zlobnih točkica širom su se rastvorile. Zurio je u nju kao da je prvi put istinski vidi.
Zašto ju je tako gledao? Zašto nije jednostavno završio s ovim? No sada je željezni stisak na njezinu ramenu popuštao. Životinjsko režanje je nestalo, zamijenio gaje izraz zbunjenosti i čuđenja. Uspravio se i pomogao joj da ustane, cijelo vrijeme zureći u njezino lice.
– Elena, prošaptao je, a glas mu se slamao. – Elena, to si ti.
To sam ja? pomislila je. Elena?
Zapravo nije bilo bitno. Bacila je pogled prema starom hrastovu stablu. On je još uvijek bio tamo, stojeći između izbačenog korijenja, teško dišući, podupirući se o stablo jednom rukom. On ju je gledao beskrajno tamnim očima, obrva povučenih u natmurenom pogledu.
Ne brini, pomislila je. Mogu se pobrinuti za ovog. Glup je. Onda se ponovno bacila na onog sa zelenim očima.
– Elena! – povikao je kada gaje odgurnula. Zdravom rukom je odgurivao njezino rame, zadržavajući je. – Elena, to sam ja, Stefan! Elena, pogledaj me!
Gledala ga je. Sve što je mogla vidjeti bio je ogoljeni dio kože na njegovu vratu. Ponovno je zasiktala, gornjih usnica povučenih unatrag, pokazujući mu zube.
Sledio se.
Osjetila je kako šok odjekuje kroz njegovo tijelo, vidjela je kako se njegov pogled urušio. Lice mu je pobijelilo kao da mu je netko zadao udarac u trbuh. Neznatno je zatresao glavom na blatnom tlu.
– Ne, šaptao je. – O, ne...
Izgledao je kao da govori sam sebi, kao da nije očekivao da ga ona čuje. Posegnuo je rukom prema njezinu obrazu, a ona ga je pokušala ugristi.
– O, Elena... – prošaptao je.
Posljednji tragovi srdžbe, životinjske žeđi za krvlju, nestali su mu s lica. Oči su mu bile zbunjene, i pune tuge.
I ranjive. Elena je iskoristila prednost trenutka kako bi se naglo obrušila prema goloj koži njegova vrata. Ruka mu se podigla kako bi je odbio, odgurnuo, ali onda se spustila.
Nepomično je zurio u nju jedan tren, bol u njegovim očima dosegnula je vrhunac, a onda je jednostavno odustao. Potpuno se prestao boriti.
Mogla je osjetiti kako se to dogodilo, osjetiti kako otpor napušta njegovo tijelo. Ležao je na ledenom tlu s krpama hrastovog lišća u kosi, zureći pokraj nje u crno i oblačno nebo.
Dovrši to, rekao je njegov umorni glas u njezinu umu.
Elena je oklijevala trenutak. Bilo je nešto u tim očima što je potaknulo uspomene u njoj. Stajanje na mjesečini, krevet u sobi u potkrovlju... No sjećanja su bila previše maglovita. Nije mogla ovladati njima, a pokušaj je izazvao vrtoglavicu i mučninu u njoj.
A ovaj tu mora umrijeti, ovaj zelenih očiju koji se zove Stefan. Zato što je ozlijedio njega, onog drugog, onog za kojeg je Elena bila rođena da bi bili zajedno. Nitko nije mogao ozlijediti njega i živjeti.
Utisnula je zube u njegov vrat i duboko zagrizla.
Odmah je shvatila da to ne čini baš dobro. Nije pogodila ni arteriju ni venu. Razdirala je zubima po grlu, ljutita zbog svog neiskustva. Bio je dobar osjećaj zagristi nešto, ali nije izlazilo previše krvi. Frustrirana, podigla je glavu i ponovno zagrizla, osjećajući kako mu se tijelo trza u boli.
Puno bolje. Ovaj put je pronašla venu, ali nije ju zagrizla dovoljno duboko. Mala ogrebotina poput ove neće biti dovoljna. Trebala ju je širom rasparati kako bi pustila sočnu toplu krv da poteče van.
Njezina žrtva je zadrhtala dok je pokušavala to učiniti, stružući i glođući zubima. Upravo je osjećala kako meso popušta kada su je ruke povukle, podižući je odostraga.
Elena je zarežala ne pustivši grlo. No ruke su ipak bile uporne. Ruka je načinila petlju oko njezina struka, a prsti su se zapleli u njezinu kosu. Borila se, prianjajući zubima i noktima za svoj plijen.
Pusti ga! Ostavi ga!
Glas je bio oštar i zapovjednički, poput jakog zapuha hladnog vjetra. Elena gaje prepoznala i prestala se suprotstavljati rukama koje su je odvlačile. Kada su je položile na zemlju, podigla je pogled da bi ga promotrila, i na pamet joj je palo ime. Damon. Njegovo je ime Damon. Zurila je u njega smrknuto, uvrijeđeno, jer je bila otrgnuta od svog ulova, ali bila je poslušna.
Stefan se uspravio u sjedeći položaj, a vrat mu je bio crven od krvi koja je tekla po njegovoj košulji. Elena je polizala usnice osjećajući udaranje bila poput probadanja gladi, no koje se činilo kao da dopire iz svake niti njezina bića. Ponovno je bila omamljena.
– Mislio sam, rekao je Damon naglas, – da si rekao da je mrtva.
Gledao je u Stefana koji je bio bljeđi nego prije, ako je to bilo moguće. Bijelo lice se ispunilo neizmjernim beznađem.
– Pogledaj je, bilo je sve što je rekao.
Ruka je obuhvatila Eleninu bradu, podižući joj lice prema gore. Izravno se suočila s Damonovim suženim tamnim očima. Zatim su dugački, vitki prsti dotakli njezine usnice, pipa-jući između njih. Elena je instinktivno pokušala ugristi, no ne jako snažno. Damonov prst je pronašao oštru krivinu očnjaka i Elena je sada zaista zagrizla, gricnuvši ga poput mačića. Damonovo lice je bilo bezizražajno, a oči tvrde. – Znaš li gdje si? – rekao je.
Elena je pogledala unaokolo. Drveće. – U šumi, rekla je prepredeno gledajući ponovno u njega. – A tko je to?
Slijedila je njegov upereni prst. – Stefan, rekao je ravnodušno. – Tvoj brat.
– A tko sam ja? Znaš li tko sam ja?
Nasmijala se prema njemu pokazujući svoje zašiljene zube. – Naravno da znam. Ti si Damon i ja te volim.

3 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:41 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
2
Stefanov glas je bio prigušeno bijesan. – To si želio, zar ne, Damone? A sada si to i dobio. Morao si je učiniti istom poput nas, poput tebe. Nije ti bilo dovoljno samo ubiti je.
Damon nije ni pogledao prema njemu. Pažljivo je promatrao Elenu kroz opuštene kapke, još uvijek klečeći i držeći je za bradu. – Ovo je već treći put da si to rekao i to me već lagano zamara, komentirao je tiho. Raščupan, još uvijek lagano zadihan, ipak je bio smiren, obuzdan. – Elena, jesam li te ja ubio?
– Naravno da nisi, Elena je rekla ovijajući svoje prste oko prstiju njegove slobodne ruke. Postajala je nestrpljiva. Uostalom, o čemu su oni razgovarali? Nitko nije bio ubijen.
– Nikada nisam mislio da si lažac, Stefan je rekao Damonu, s jednakom količinom gorčine u glasu. – Gotovo sve drugo, ali ne i to. Nikada te prije nisam čuo da pokušavaš nešto zataškati.
– Još samo trenutak, izgovorio je Damon, – i izgubit ću strpljenje.
Što mi više možeš učiniti? Stefan je odvratio. Bilo bi milosrđe da me ubiješ.
– Za tebe mi je ponestalo milosrđa prije jednog stoljeća, Damon je glasno kazao. Konačno je pustio Eleninu bradu. – Čega se sjećaš vezano uz današnji dan? – upitao ju je.
Elena je govorila umorno, poput djeteta koje recitira omraženu lekciju. – Danas je bila proslava Dana osnivača. – Pogledala je u Damona ovijajući svoje prste oko njegovih. To je bilo sve čega se mogla sama sjetiti, no to nije bilo dovoljno. Razdražena, pokušavala se prisjetiti još nečega.
– Netko je bio u restoranu... Caroline. – Zadovoljno mu je ponudila to ime. – Namjeravala je pročitati moj dnevnik pred svima, a to je bilo loše, jer... – Elena je prtljala sa sjećanjem i izgubila ga. – Ne sjećam se zašto. Ali, nadmudrili smo je. – Nasmijala se toplo prema njemu, urotnički.
– O, 'mi' smo to učinili, nismo li?
– Da. Ti si joj ga izvukao. Učinio si to za mene. – Prsti njezine slobodne ruke zavukli su se pod njegovu jaknu, tražeći tvrdoću četvrtaste ukoričene knjižice. – Zato jer me voliš, rekla je pronalazeći je i lagano je ogrebavši. – Ti me zbilja voliš, zar ne?
Začuo se slabi zvuk sa sredine čistine. Elena je okrenula pogled i vidjela da je Stefan okrenuo lice od nje.
– Elena. Što se zatim dogodilo? – Damonov glas ju je dozvao natrag.
– Zatim? Zatim se teta Judith počela svađati sa mnom. – Elena je duboko razmišljala o tome jedan tren i naposljetku slegnula ramenima. – O... nečem. Naljutila sam se. Ona nije moja majka. Ne može mi reći što da radim.
Damonov glas je bio hladan. – Mislim da to više neće predstavljati problem. Što je bilo dalje?
Elena je teško uzdahnula. – Zatim sam otišla i uzela Mattov automobil. Matt. – Izgovorila je ime razmišljajući, pucnuvši jezikom preko očnjaka. U svom mentalnom oku ugledala je zgodno lice, plavu kosu, snažna ramena. – Matt.
– I kamo si otišla u Mattovu autu?
– Do mosta Wickery, Stefan je rekao okrećući se ponovno prema njima. Njegove su oči bile neutješne.
– Ne, do pansiona, Elena je ispravila razdraženo. – Sačekati... hmm. Zaboravila sam. Uglavnom, tamo sam čekala. Onda... onda je počela oluja. Vjetar, kiša, sve to. Nije mi se sviđalo. Ušla sam u automobil. No nešto me je slijedilo.
– Netko te slijedio, rekao je Stefan gledajući u Damona.
– Neka stvar, Elena je inzistirala. Bilo joj je dosta njegovih prekida. – Idemo nekuda odavde, samo mi, rekla je Damonu klečeći tako da joj je lice bilo blizu njegova.
– Za trenutak, kazao je. – Kakva stvar te je slijedila?
Ponovno se naslonila razljućena. – Ne znam kakva stvar! Nije bila poput ičeg što sam ikada vidjela. Ne poput tebe i Stefana. Bila je... – Slike su se mreškale njezinim umom. Maglica koja je strujala uz tlo. Vrišteći vjetar. Neki oblik, bijel, ogroman, izgledao je kao da je i sam sačinjen od maglice. Sustizao ju je poput oblaka gonjenog vjetrom.
– Možda je samo bio dio oluje, rekla je. – No mislila sam da me želi ozlijediti. Ipak sam se izvukla. – Petljajući sa zatvaračem Damonove kožne jakne kriomice se nasmiješila i kroz tre-pavice podigla pogled prema njemu.
Prvi put je Damonovo lice pokazalo neki osjećaj. Usnice su mu se iskrivile u grimasu. – Izvukla si se.
– Da. Sjećam se što mije... netko... rekao o tekućoj vodi. Zle stvari je ne mogu prijeći. Tako da sam se odvezla do potoka Drowning, prema mostu. A onda... – Oklijevala je mršteći se, pokušavajući pronaći neko čvrsto sjećanje u novoj zbrci. Voda. Sjećala se vode. I nekoga kako vrišti. Ali ničeg drugog. – A onda sam je prešla, zaključila je konačno, razdragano. – Sigurno jesam, jer sam sada ovdje. I to je sve. Možemo li sada ići?
Damon joj nije odgovorio.
– Automobil je još uvijek u rijeci, kazao je Stefan. On i Damon su se pogledali poput dvoje odraslih koji raspravljaju preko glave djeteta koje ne shvaća, a njihovo neprijateljstvo bilo je na trenutak zaustavljeno. Elena je osjetila nalet ozlojeđenosti. Otvorila je usta, ali je Stefan nastavljao. – Bonnie, Meredith i ja smo ga pronašli. Otplivao sam pod vodu i došao do nje, ali do onda...
Do onda, što? Elena se namrštila.
Damonove usnice su se ironično izvile. – I odustao si od nje? Ti si, od svih ljudi, trebao posumnjati što bi se moglo dogoditi. Ili ti je ta zamisao bila tako odbojna da je čak nisi mogao ni razmotriti? Bi li radije da je zaista mrtva?
– Nije uopće imala pulsa, nije disala! – Stefan je planuo. – A nije nikada imala dovoljno krvi da je promijeni! – Njegove oči su otvrdnule. – U svakom slučaju ne od mene.
Elena je ponovno otvorila usta, ali je Damon spustio na njih dva prsta kako bi je ušutkao. Rekao je prijetvorno: – A to je sada problem – ili si i preslijep da bi to vidio? Ti si mi rekao da je pogledam; pogledaj je sam. U šoku je, iracionalna. O, da, čak i ja to priznajem. – Zastao je blistavo se nasmiješivši prije negoli je nastavio. – Nije to samo uobičajena zbunjenost nakon promjene. Trebat će joj krv, ljudska krv, ili njezino tijelo neće imati snage da dovrši promjenu. Umrijet će.
Kako to misliš iracionalna? Elena je pomislila srdito. – Ja sam dobro, rekla je kroz Damonove prste. – Umorna sam, to je sve. Pošla sam spavati kada sam čula vas dvojicu kako se borite i došla sam ti pomoći. A onda mi čak nisi dopustio ni da ga ubijem, završila je ogorčeno.
– Da, zašto nisi? – kazao je Stefan. Nepomično je promatrao Damona kao da bi ga mogao probiti pogledom. Bilo kakav tračak suradnje s njegove strane je nestao. – To bi bilo najjednostavnije.
Damon gaje prostrijelio pogledom, iznenada bijesan; njegovo neprijateljsko raspoloženje je nadiralo kako bi se sukobilo sa Stefanovim. Disao je brzo i plitko. – Možda ne volim dobiti stvari na lagan način, prosiktao je. Zatim je izgledao kao da je ponovno uspostavio kontrolu nad sobom. Usnice su mu se podrugljivo izvile: – Recimo to ovako, dragi brate: ako će itko imati zadovoljstvo da te ubije, to ću biti ja. Nitko drugi. Namjeravam se osobno pobrinuti za taj posao. A uvjeravam te da je to nešto u čemu sam jako dobar.
– To si nam pokazao, tiho je kazao Stefan, kao da mu je svaka riječ izazivala mučninu.
– Ali ovu, Damon je rekao okrećući se prema Eleni s blistavim pogledom, – nisam ja ubio. Zašto bih? Mogao sam je promijeniti kada bi mi se svidjelo.
– Možda zato što se upravo zaručila za nekog drugog.
Damon je podignuo Eleninu ruku, još uvijek isprepletenu oko njegove. Prsten je svjetlucao na trećem prstu, ukrašen velikim tamnoplavim kamenom. Elena se namrštila prema njemu, nejasno se prisjećajući kako gaje ranije vidjela. Onda je slegnula ramenima i umorno se naslonila na Damona.
– Dakle, rekao je Damon gledajući u nju, – to se i ne čini baš nekim problemom, zar ne? Mislim da bi možda bila sretna da te zaboravi. – Podignuo je pogled prema Stefanu s neugodnim osmijehom. – No saznat ćemo čim ponovno dođe sebi. Možemo je onda pitati koga će od nas dvojice izabrati. Slažeš se?
Stefan je zatresao glavom. – Kako to možeš uopće predložiti? Nakon svega što se dogodilo... – Glas mu je utihnuo.
– S Katherine? Mogu ga izgovoriti ako ti ne možeš. Katherine je glupavo odabrala i platila je cijenu za to. Elena je drukčija; ona zna što hoće. No, nije važno slažeš li se ti ili ne, dodao je ne obazirući se na Stefanove nove prosvjede. – Činjenica je da je sada slaba i da treba krv. Pobrinut ću se da je i dobije, a onda ću otkriti tko joj je ovo učinio. Ti možeš poći i ne moraš. Kako te je volja.
Uspravio se i povukao Elenu prema sebi. – Hajdemo.
Elena je rado krenula, zadovoljna što se kreću. Suma je bila zanimljiva noću; nikada to prije nije primijetila. Sove su kroz drveće odašiljale svoje žalosne, proganjajuće krikove, a poljski miševi su kukavički bježali pred njezinim klizećim stopalima. Zrak je mjestimice bio hladniji, jer se prvo smrzavao u udubinama i kosinama šume. Otkrila je kako se s lakoćom tiho kreće pokraj Damona kroz postelju od lišća; radilo se samo o tome da pazi gdje staje. Nije se osvrtala da vidi slijedi li ih Stefan.
Prepoznala je mjesto gdje su napustili šumu. Bila je ranije danas tu. Sada je, međutim, tamo bila neka mahnita aktivnost: crvena i plava svjetla bljeskala su na automobilima, reflektori su uokvirivali tamne šćućurene oblike ljudi. Elena je radoznalo pogledala u njih. Nekoliko ih je bilo poznatih. Ona žena, primjerice, s tankim izmučenim licem i zabrinutim očima – teta Judith? A visoki čovjek pokraj nje – zaručnik tete Judith, Robert?
Još netko je trebao biti s njima, Elena je pomislila. Neko dijete s kosom svijetlom poput Elenine. No koliko god je pokušavala, nije mogla prizvati ime.
Dvije djevojke, s rukama obavijenim jedna oko druge, stajale su u krugu policijskih službenika, a tih dviju se ipak sjećala. Mala crvenokosa koja je plakala, bila je Bonnie. Viša, sa začešljanom tamnom kosom, Meredith.
– Ali ona nije u vodi, Bonnie je govorila muškarcu u uniformi. Njezin glas je drhtao na rubu histerije. – Vidjele smo Stefana kako ju je iznio. Stalno vam govorim.
– I ostavile ste ga ovdje s njom?
– Morale smo. Oluja se pogoršavala i nešto je dolazilo.
– To nije važno, Meredith je prekinula. Zvučala je samo nešto malo smirenije od Bonnie. – Stefan je rekao da ako je – bude morao ostaviti, da će je ostaviti položenu ispod stabala žalosnih vrba.
– A gdje je trenutno Stefan? – upitao je drugi uniformirani muškarac.
– Ne znamo. Otišle smo natrag pozvati pomoć. Vjerojatno nas je slijedio. No, što se tiče toga što se dogodilo – Eleni... – Bonnie se ponovno okrenula i zarila lice u Meredithino rame.
One su uzrujane zbog mene, Elena je shvatila. Kako besmisleno. Uostalom mogu to razjasniti. Krenula je prema naprijed u svjetlo, ali ju je Damon povukao natrag. Pogledala ga je povrijeđeno.
– Ne tako. Odaberi one koje želiš i izdvojit ćemo ih, rekao je.
– Želim za što?
– Za hranjenje, Elena. Ti si sada lovac. To je tvoj plijen.
Elena je sumnjičavo oslonila jezik o očnjak. Tamo joj ništa nije izgledalo poput hrane. Ipak, zato što je Damon to rekao, radije je bila sklona vjerovati mu. – Koga god ti misliš, rekla je susretljivo.
Damon je nakrivio glavu unatrag, sužena pogleda, promatrajući scenu poput stručnjaka koji procjenjuje poznatu sliku. – Pa, što misliš o paru linih bolničara?
– TVe, rekao je glas iza njih.
Damon je jedva bacio pogled preko ramena u Stefana. – Zašto ne?
– Zato što je bilo dovoljno napada. Ona možda treba ljudsku krv, ali ne mora loviti za nju. – Stefanovo lice je bilo zatvoreno i neprijateljsko, no oko njega je bilo ozračje nepokolebljive odluke.
– Postoji drugi način? – Damon je upitao ironično.
– Znaš da postoji. Pronađi nekoga tko je voljan – ili nekoga na koga se može utjecati da bude voljan. Netko tko bi to učinio za Elenu i tko je dovoljno jak da to mentalno podnese.
– A pretpostavljam da ti znaš gdje se može pronaći takvo oličenje vrline?
– Dovedi je u školu. Sastat ćemo se tamo, kazao je Stefan i nestao.
Napustili su područje još uvijek užurbane aktivnosti, svjetla koja su bljeskala, ljude koji su se motali. Dok su odlazili, Elena je primijetila neobičan prizor. Usred rijeke, osvijetljen reflektorima, nalazio se automobil. Bio je potpuno potopljen osim prednjeg branika koji je virio iz vode.
Kakvo glupo mjesto za parkiranje automobila, pomislila je dok je slijedila Damona natrag u šumu.
Stefan je ponovno počeo osjećati.
Boljelo je. Mislio je da je potpuno završio s boli, završio s ikakvim osjećanjem. Kada je izvukao Elenino beživotno tijelo iz tamne vode, mislio je kako ga ništa više ne može ponovno povrijediti, zato što se ništa nije moglo usporediti s tim trenutkom.
Bio je u krivu.
Zastao je i stajao podupirući se neozljeđenom rukom o drvo, spuštene glave, duboko dišući. Kada su se crvene maglice raščistile i kada je ponovno mogao vidjeti, nastavio je, ali se plamteći bol u njegovim grudima nije smanjio. Prestani razmišljati o njoj, rekao je sam sebi, znajući da je beskorisno.
No, ona nije bila doista mrtva. Zar i to nije bilo nešto? Mislio je da nikada više neće čuti njezin glas, nikada osjetiti njezin dodir...
A sada, kada ga je dotaknula, željela ga je ubiti.
Ponovno je zastao, sagnuvši se, bojeći se da će mu pozliti.
Vidjeti je takvu bilo je gore mučenje nego vidjeti je kako leži hladna i mrtva. Možda je to bio razlog zašto gaje Damon ostavio na životu. Možda je to bila Damonova osveta.
A možda je Stefan jednostavno trebao učiniti ono što je planirao nakon što ubije Damona. Sačekati dok ne svane i skinuti srebrni prsten koji gaje štitio od sunčeve svjetlosti. Stajati kupajući se u gorućem zagrljaju tih zraka dok ne spale meso s njegovih kostiju i ne zaustave bol jednom zauvijek.
No znao je da neće. Dok god Elena korača zemljom, on je neće napustiti. Čak i ako ga ona mrzi, i ako ga progoni. Učinit će bilo što kako bi je zaštitio.
Stefan je išao zaobilaznim putem do pansiona. Trebao se srediti prije negoli dopusti da ga ljudi vide. U svojoj je sobi oprao krv s lica i vrata i pregledao si ruku. Proces zacjeljivanja već je započeo, a koncentracijom ga je mogao još ubrzati. Brzo je sagorijevao svoje Moći; borba s bratom već gaje oslabila. No ovo je bilo važno. Ne zbog bola – jedva da je to i primjećivao – već zato što je morao biti zdrav.
Damon i Elena su čekali ispred škole. Mogao je osjetiti bratovo nestrpljenje i Eleninu novu divlju prisutnost tamo u mraku.
– Bilo bi bolje da ovo upali, kazao je Damon.
Stefan nije rekao ništa. Školska dvorana bila je drugo središte gungule. Ljudi su trebali uživati u plesu za Dan osnivača; zapravo, oni koji su ostali, koračali su unaokolo u oluji ili su se okupljali u grupice razgovarajući. Stefan je pogledao prema otvorenim vratima, tražeći umom jednu konkretnu prisutnost.
Pronašao ju je. Plava glava je bila sagnuta nad stolom u kutu.
Matt.
Matt se ispravio i zbunjeno pogledao unaokolo. Stefan ga je privolio da izađe van. Treba ti malo svježeg zraka, pomislio je, podmećući prijedlog u Mattovu podsvijest. Osjećaš se kao da bi na trenutak izašao van.
Damonu, koji je stajao nevidljiv točno iza svjetlosti, rekao je: Odvedi je u školu, u fotografsku učionicu. Ona zna gdje je to. Nemojte se pokazivati dok vam ja ne kažem. Zatim se povukao i čekao Matta da se pojavi.
Matt je izašao, njegovo lice iskrivljeno od boli okrenulo se prema nebu bez mjesečine. Silovito se trgnuo kada mu se Stefan obratio.
– Stefane! Tu si! – Očaj, nada i užas su se borili za prevlast na njegovu licu. Požurio je prema Stefanu. – Jesu li – je već donijeli natrag? Ima li bilo kakvih novosti?
– Što si ti čuo?
Matt je zurio u njega jedan trenutak prije negoli je odgovorio. – Bonnie i Meredith su ušle govoreći kako je Elena otišla prema mostu Wickery u mom automobilu. Rekle su daje ona... – Zastao je i progutao. – Stefane, to nije istina, zar ne? – Njegove oči su preklinjale.
Stefan je odvratio pogled.
– O, Bože, rekao je Matt promuklo. Okrenuo je leđa Stefanu, pritišćući svoje dlanove na oči. – Ne vjerujem ti; ne vjerujem. Ne može biti istina.
– Matt... – Dotaknuo je rame drugog dečka.
– Oprosti. – Mattov glas je bio hrapav i grub. – Mora da prolaziš kroz pakao, a ja samo pogoršavam situaciju.
Više nego što misliš, pomislio je Stefan, a ruka mu se spustila. Došao je s namjerom da iskoristi svoje Moći kako bi uvjerio Matta. Sada mu je to izgledalo nemoguće. Nije to mogao učiniti, ne svome prvom – i jedinom – ljudskom prijatelju kojeg je imao na ovom mjestu.
Jedina druga mogućnost koju je imao bila je reći Mattu istinu. Pustiti Matta da sam odluči, znajući sve.
– Ako bi postojalo nešto što bi ovog trena mogao učiniti za Elenu, kazao je, – bi li to učinio?
Matt je bio previše izgubljen u osjećajima da upita kakvo je to idiotsko pitanje. – Sve, izgovorio je gotovo ljutito, trljajući rukavom oči. – Učinio bih sve za nju. – Pogledao je Stefana s nekim prkosom, drhtavog daha.
Čestitam, pomislio je Stefan, osjećajući iznenadnu zjapeću šupljinu u trbuhu. Upravo si osvojio putovanje u Zonu sumraka. – Pođi sa mnom, rekao je. – Moram ti nešto pokazati.

4 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:41 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
3
Elena i Daraon su čekali u tamnoj komori. Dok je otvarao vrata fotografske učionice i vodio Matta unutra, Stefan je mogao osjetiti njihovu prisutnost u malom dogradenom dijelu.
– Ta vrata su trebala biti zaključana, Matt je rekao dok je Stefan lagano kvrcnuo prekidač za svjetlo.
– Bila su, kazao je Stefan. Nije znao što drugo da kaže kako bi pripremio Matta za ono što slijedi. Nikada se nije namjerno razotkrio nekom drugom ljudskom biću.
Stajao je mirno dok se Matt nije okrenuo i pogledao ga. Učionica je bila hladna i tiha, a zgusnuti zrak se činio kao da lebdi. Kako je trenutak odmicao, ugledao je kako se Mattov izraz polako mijenja od zbunjenosti otupljene tugom do uznemirenosti.
– Ne razumijem, kazao je Matt.
– Znam da ne razumiješ. – Nastavio je gledajući u Matta, namjerno spuštajući zapreke koje su skrivale njegove Moći od ljudskog zapažanja. Vidio je reakciju na Mattovu licu kada se nelagoda stopila sa strahom. Matt je trepnuo i zatresao glavom, a disanje mu se ubrzalo.
– Što? – započeo je grubim i hrapavim glasom.
– Vjerojatno postoji puno stvari o meni koje su te mučile, upitao je Stefan. – Zašto nosim sunčane naočale pri jakoj svjetlosti. Zašto ne jedem. Zašto su moji refleksi tako brzi.
Matt je sada prislonio leđa o zid tamne komore. Grlo mu se trzalo kao da pokušava progutati. Stefan je svojim osjetilima predatora mogao čuti kako Mattovo srce muklo odjekuje.
– Ne, rekao je Matt.
– Morao si se čuditi, morao si se pitati što me čini toliko različitim od svih drugih.
– Ne. Hoću reći – nije me briga. Klonim se stvari koje me se ne tiču. – Matt se primicao vratima, a pogled mu je poletio prema njima u jedva uočljivoj kretnji.
– Nemoj, Matt. Ne želim te ozlijediti, ali ne mogu te sada pustiti da odeš odavde. – Mogao je osjetiti jedva obuzdanu potrebu kako izbija iz Elene u njezinu skrovištu. Čekaj, rekao joj je.
Matt se ukočio, odustajući od bilo kakva pokušaja da se udalji. – Ako me želiš preplašiti, uspio si, rekao je tihim glasom. – Što još želiš?
Sada, Stefan je rekao Eleni. Mattu je rekao: – Okreni se.
Matt se okrenuo. I prigušio krik.
Tamo je stajala Elena, ali ne Elena od tog poslijepodneva kada ju je Matt zadnji put vidio. Sada su njezina stopala bila bosa ispod poruba dugačke haljine. Uski nabori bijelog muslina koji je prianjao uz nju stvrdnuli su se od ledenih kristala koji su svjetlucali na svjetlu. Njezina koža, uvijek svijetla, imala je neki čudan hladan sjaj, a njezina svijetla, zlatna kosa činila se prekrivena srebrnkastim sjajem. No, prava razlika bila je na njezinu licu. Te tamno plave oči s teškim kapcima, izgledale su gotovo pospano, a ipak neprirodno budne. A izgled senzualnog iščekivanja i gladi uvijao se oko njezinih usnica. Bila je ljepša nego što je ikada bila za života, ali ipak je to bila neka ljepota koja ulijeva strah.
Dok je Matt skamenjen nepomično promatrao, Elenin ružičasti jezik je izvirio i ona je oblizala usnice.
– Matt, izgovorila je otežući prvo slovo njegova imena. Zatim se nasmiješila.
Stefan je začuo Mattov nagli udah nevjerice i gotovo jecaj koji je ispustio dok je ipak uzmicao od nje.
Sve je u redu, rekao je, šaljući misao Mattu na valu Moći. Kada se Matt trznuo prema njemu, očiju raširenih od šoka, dodao je: – Dakle, sada znaš.
Mattov izraz je pokazivao kako ne želi znati i Stefan je mogao vidjeti poricanje na njegovu licu. No Damon je iskoraknuo pokraj Elene i pomaknuo se malo udesno, povećavajući svojom prisutnošću emocionalno ozračje učionice.
Matt je bio okružen. Njih troje su mu se primaknuli, neljudski lijepi, prirodno prijeteći.
Stefan je mogao namirisati Mattov strah. Bio je to bespomoćni strah zeca od lisice, miša od sove. A Matt je bio u pravu što se bojao. Oni su bili lovci; on je bio lovina. Njihov životni zadatak bio je ubiti njega.
A upravo sada su instinkti izmicali kontroli. Mattov instinkt bio je uspaničariti se i pobjeći, a to je poticalo reflekse u Stefanovoj glavi. Kada plijen bježi, predator ga lovi; vrlo jednostavno. Sva tri grabežljivca bila su napeta, razdražljiva i Stefan je osjećao kako neće moći odgovarati za posljedice ako Matt pojuri.
Ne želimo ti nauditi, rekao je Mattu. Elena je ta koja te treba, a to što ona treba neće ti ostaviti trajna oštećenja. Matt, čak te ne mora ni boljeti. No Mattovi mišići su još uvijek bili napeti za bijeg i Stefan je shvatio da ga sve troje vrebaju, približavajući se, spremni da odsijeku svaku odstupnicu za bijeg.
Rekao si da ćeš učiniti bilo što za Elenu, podsjetio je Matta očajno i vidio ga kako donosi odluku.
Matt je izdahnuo, napetost mu je iscurila iz tijela. – U pravu si, jesam, prošaptao je. Vidljivo je skupio hrabrost prije negoli je nastavio: – Što joj treba?
Elena se nagnula prema naprijed i stavila prst na Mattov vrat slijedeći trag gipkog izbočenja arterije.
– Ne tu, rekao je Stefan brzo. – Ne želiš ga ubiti. Reci joj, Damone. – Dodao je kada se Damon nije potrudio da to učini, Reci joj.
– Pokušaj tu ili tu. – Damon je pokazao s kliničkom učinkovitošću držeći Mattovu bradu prema gore. Bio je dovoljno snažan da se Matt nije mogao istrgnuti iz stiska i Stefan je osjetio kako se Mattov napad panike ponovno uzburkava.
Vjeruj mi, Matt. Umiješao se stojeći iza mladića. No to mora biti tvoj izbor, završio je, iznenada obuzet suosjećanjem. Smiješ se predomisliti.
Matt je oklijevao, a onda je progovorio kroz čvrsto stisnute zube. – Ne. Još uvijek želim pomoći. Želim ti pomoći, Elena.
– Matt, prošaptala je, pogleda njezinih plavih očiju poput dragulja, s teškim trepavicama, nepomičnog na njegovim očima. Zatim je pogledom slijedila njegov vrat, a usnice su joj se gladno razdvojile. Nije bilo nikakva znaka nesigurnosti koju je pokazala kada joj je Damon predložio da se nahrani bolničarima. – Matt. – Ponovno se nasmijala, a onda je napala, brza poput ptice grabežljivice.
Stefan je stavio dlan na Mattova leđa kako bi mu dao potporu. Jedan trenutak, kada su Elenini zubi probili njegovu kožu, Matt je pokušao ustuknuti, ali Stefan je brzo pomislio, Nemoj se opirati; to uzrokuje bol.
Dok se Matt pokušavao opustiti, neočekivana pomoć je došla od Elene koja je isijavala sretne tople misli mladunčeta vuka koje se hrani. Ovaj put je odmah iz prvog pokušaja ovladala tehnikom ugriza i bila je ispunjena nevinim ponosom i rastućim zadovoljstvom kada su jaki grčevi gladi popustili. I zahvalnošću prema Mattu, shvatio je Stefan s iznenadnim probadanjem ljubomore. Nije mrzila Matta ili ga htjela ubiti, zato što on nije predstavljao nikakvu prijetnju Damonu. Matt joj je bio drag.
Stefan ju je pustio da uzme koliko god je bilo sigurno, a onda se umiješao. To je dosta, Elena. Ne želiš ga ozlijediti. No bili su potrebni udruženi napori njega, Damona i prilično omamljenog Matta da je silom odvoje.
– Sada se mora odmoriti, Damon je rekao. – Odvest ću je negdje gdje to može učiniti na sigurnom. – Nije pitao Stefana; samo ga je obavijestio.
Kada su otišli, njegov mentalni glas je dodao samo za Stefanove uši, Nisam zaboravio kako si me napao, brate. Razgovarat ćemo o tome poslije.
Stefan je zurio za njima. Primijetio je kako su Elenine oči ostale usredotočene na Damona, kako gaje slijedila bez pitanja. No sada je bila izvan opasnosti; Mattova krv joj je dala snagu koju je trebala. To je bilo sve čega se Stefan mogao grčevito držati, a sebi je rekao da jedino to važno.
Okrenuo se i opazio Mattov ošamućen izraz. Mladić je potonuo na jednu od plastičnih stolica i zurio ravno ispred sebe.
Zatim su se njegove oči podigle prema Stefanovim pa su se mrko odmjerili.
– Dakle, Matt je rekao. – Sada znam. – Zatresao je glavom, neznatno je okrećući. – No još uvijek ne mogu vjerovati, promrmljao je. Prstima je pažljivo pritisnuo bočni dio svoga vrata i bolno se trgnuo. – Osim ovog. – Zatim se namrštio. – Taj tip – Damon. Tko je on?
– Moj stariji brat, kazao je Stefan bez emocija. – Kako znaš njegovo ime?
– Bio je u Eleninoj kući prošli tjedan. Mačkica se nakostriješila na njega. – Matt je zastao, jasno se prisjećajući nečeg drugog. – A Bonnie je imala nekakav vidovnjački napad.
– Imala je predskazanje? Što je rekla?
– Rekla je – rekla je da je Smrt u kući.
Stefan je pogledao prema vratima kroz koja su prošli Damon i Elena. – Bila je u pravu.
– Stefane, što se događa? – Molećivi ton je ispunio Mattov glas. – Još uvijek ne razumijem. Sto se dogodilo Eleni? Hoće li biti ovakva zauvijek? Postoji li nešto što možemo učiniti?
– Biti kakva? – Stefan je surovo rekao. – Dezorijentirana? Vampir?
Matt je odvratio pogled. – Oboje.
– Sto se tiče prvog, možda postane razumnija sada kada se nahranila. Uostalom, tako misli Damon. A što se tiče drugog, postoji samo jedna stvar koju možeš učiniti da promijeniš njezino stanje. – Kada su se Mattove oči razvedrile od nade, Stefan je nastavio. – Možeš nabaviti drveni kolac i zabiti joj ga kroz srce. Onda više neće biti vampir. Bit će samo mrtva.
Matt je ustao i otišao do prozora.
– Ipak, ne bije ubio, jer je to već učinjeno. Matt, ona se utopila u rijeci. No budući da je imala dovoljno moje krvi, zastao je kako bi umirio glas, – i, izgleda, krvi mojega brata, promijenila se umjesto da jednostavno umre. Probudila se postavši lovac, poput nas. To je ono što će ona ubuduće biti.
Još uvijek okrenut leđima, Matt je odgovorio. – Uvijek sam znao da ima nešto u vezi s tobom. Rekao sam si da je to samo zato jer si iz strane zemlje. – Ponovno je zatresao glavom, blago samoironično. – No, duboko u sebi znao sam da postoji nešto više od toga. Ali nešto mi je ipak stalno govorilo da ti mogu vjerovati, i jesam.
– Kao onda kada si otišao sa mnom nabaviti cvijet verbene.
– Aha. Poput toga. – Dodao je: – Možeš li mi sada reći kojem vragu je to služilo?
– Eleninoj zaštiti. Htio sam držati Damona podalje od nje. No čini se kako to nije bilo ono što je ona, na kraju krajeva, željela. – Nije mogao ništa protiv gorčine, nezacijeljene izdaje koja mu se osjetila u glasu.
Matt se okrenuo. – Nemoj suditi prije negoli saznaš sve činjenice, Stefan. To je jedna stvar koju sam ja naučio.
Stefan se trgnuo; zatim se nasmiješio blijedim zlovoljnim osmijehom. Kao Elenini bivši, on i Matt su sada bili u istom položaju. Pitao se bi li mogao biti tako milostiv po tom pitanju kao što je bio Matt. Podnijeti poraz kao džentlmen.
Mislio je da ne bi bilo tako.
Vani je počela neka buka. Bila je nečujna ljudskom uhu i Stefan ju je skoro zanemario – sve dok riječi nisu prodrle u njegovu svijest.
Onda se sjetio što je prije samo nekoliko sati učinio upravo u ovoj školi. Do tog trenutka je zaboravio sve vezano uz Tylera Smallwooda i njegove nasilne prijatelje.
Sada se to sjećanje vratilo; sram i užas su mu stisli grlo. Bio je van sebe od tuge za Elenom, a pod pritiskom je izgubio kontrolu nad razumom. No to nije bila isprika za ono što je učinio. Jesu li svi bili mrtvi? Je li on, koji je nekada davno prisegnuo kako nikada neće ubiti, danas ubio šest ljudi?
– Stefan, čekaj. Kamo ideš? – Kako nije odgovorio, Matt gaje slijedio, napola trčeći kako ne bi zaostao, van iz glavne školske zgrade pa po asfaltiranom putu. Na udaljenijoj strani livade, pokraj montažne barake, stajao je gospodin Shelby.
Domarevo lice bilo je sivo i izbrazdano crtama užasa. Izgledao je kao da pokušava kriknuti, ali su iz njegovih usta izlazili samo
neznatni teški promukli uzdisaji. Probijajući se laktovima pokraj njega, Stefan je promotrio sobu i osjetio neobičan osjećaj déjà vua.
Izgledalo je kao soba Ludog Koljača iz Kuće Duhova organizirane za prikupljanje novčanih sredstava. Osim što ovo nije bio prizor postavljen za gledatelje. Ovo je bilo stvarno.
Tijela su bila razbacana posvuda, medu krhotinama drva i stakla od razbijenog prozora. Svaka vidljiva površina bila je poprskana krvlju, crveno-smeđom i sablasnom sada kada se osušila. A jedan pogled na tijela otkrivao je i zašto: svatko od njih imao je par olovno-grimiznih rana na vratu. Osim Caroline: njezin vrat bio je neobilježen, no njezine oči bile su prazne i ukočene.
Matt je iza Stefana hiperventilirao. – Stefan, Elena nije – ona nije-
– Tiho, Stefan mu je odgovorio vrlo kratko. Ponovno je bacio pogled na gospodina Shel-byja, ali domar se spotaknuo prema svojim kolicima s metlama i otiračima za pod i oslanjao se na njih. Staklo je zaškripalo pod Stefanovim nogama kada je ušao kako bi kleknuo pokraj Tylera.
Nije mrtav. Olakšanje izazvano tom spoznajom planulo je u Stefanu. Tylerove grudi su se slabo pomicale, a kada je Stefan podignuo mladićevu glavu, oči su mu se rastvorile u prorezu, zacakljene i neizoštrene.
Ne sjećaš se ničega, Stefan mu je rekao umom. Čak i kada je to učinio, zapitao se zašto se trudio. Trebao bi samo napustiti Fell's Church, otići sada i nikada se ne vratiti.
Ali neće. Ne, sve dok je Elena tu.
Sakupio je nesvjesne umove ostalih žrtvi u svoj mentalni stisak i rekao im istu stvar, utiskujući je duboko u njihove mozgove. Ne sjećate se tko vas je napao. Cijelo poslijepodne je nepoznanica.
Nakon što je to učinio, osjetio je kako njegove mentalne moći trepere poput premorenih mišića. Bio je blizu istrošenosti.
Vani je gospodin Shelby konačno povratio glas i vikao je. Stefan je umorno pustio da mu Tylerova glava isklizne kroz prste natrag na pod i okrenuo se.
Mattove usne su bile povučene unatrag, nosnice su mu treperile kao da je upravo sada namirisao nešto odvratno. Njegove oči bile su oči stranca. – Nije Elena, prošaptao je. – Ti si to učinio.
Suti! Stefan se progurao pokraj njega u zahvalnu hladnoću noći, odvajajući se od te sobe, osjećajući ledeni zrak na svojoj vreloj koži. Trčeći koraci u blizini samoposlužnog restorana otkrili su mu da su neki ljudi naposljetku čuli domarove povike.
– Ti si to učinio, zar ne? – Matt je slijedio Stefana van na livadu. Njegov glas je odavao da pokušava razumjeti.
Stefan se obrušio na njega u samoobrani. – Da, ja sam to učinio, zarežao je. Natjerao je Matta da obori pogled, ne skrivajući ništa od ljute prijetnje na svom licu. – Matt, rekao sam ti, mi smo lovci. Ubojice. Vi ste ovce, mi smo vukovi. A Tyler je tražio neprilike svaki dan ot-kada sam došao ovdje.
– Zaslužio je da mu razbiješ nos, to je sigurno. Kao što si ranije i učinio. Ali – ovo? – Matt mu se primaknuo, gledajući ga smiono u oči. Imao je fizičku hrabrost, Stefan mu je to morao priznati. – I čak ti nije ni žao? Čak se ni ne kaješ?
– Zašto bih? – hladno je rekao Stefan, prazno. – Žališ li ti kada pojedeš previše odrezaka? Je li ti žao krave? – Ugledao je Mattov pogled mučne nevjerice i nastavio, potiskujući dublje bol u prsima. Bolje da ga se Matt odsada kloni, što dalje. Ili bi Matt mogao završiti kao ta tijela u montažnoj baraci. – Ja sam to što jesam, Matt. A ako to ne možeš prihvatiti, bolje je da me izbjegavaš.
Matt je zurio u njega još jedan trenutak, mučna nevjerica se polako pretvorila u mučno razočaranje. Mišići oko vilice su mu iskočili. Zatim se bez riječi okrenuo na peti i otišao.
* * *
Elena je bila na groblju.
Damon ju je tu ostavio upozorivši je da ostane tu dok se on ne vrati. Ipak, nije htjela sjediti mirno. Bila je umorna, ali ne i doista pospana, a nova krv je djelovala na nju poput injekcije kofeina. Željela je ići istraživati.
Groblje je bilo puno aktivnosti, iako nigdje na vidiku nije bilo ljudskog bića. Lisica se posramljeno odšuljala kroz sjene prema riječnom puteljku. Mali glodavci su bušili tunele ispod dugačke obješene trave oko nadgrobnih kamenja, skvičeći i užurbano se komešajući. Sova kukuvija je gotovo nečujno poletjela prema ruševinama crkve gdje je sletjela na zvonik uz sablastan krik.
Elena je ustala i slijedila ga. To je bilo puno bolje od skrivanja u travi poput miša ili voluharice. Ogledala se zainteresirano oko ruševne crkve koristeći svoja izoštrena osjetila kako bi je pregledala. Većina krova je upala unutra i samo tri zida su ostala, no zvonik je stajao us-pravno poput nekog usamljenog spomenika medu krhotinama opeke.
S jedne strane je bio spomenik Thomasa i Honorie Fell, poput velike kamene kutije ili lijesa. Elena je ozbiljno promatrala bijela mramorna lica statua na poklopcu. Ležali su u spokojnom počinku, zatvorenih očiju, ruku sklopljenih na prsima. Thomas Fell je izgledao pomalo strogo, ali Honoria je izgledala samo tužno. Elena je odsutno pomislila na svoje roditelje, kako leže jedno pokraj drugoga u modernom dijelu groblja.
Idem doma; tamo ću otići, pomislila je. Upravo se sada sjetila doma. Mogla ga je zamisliti: svoju dražesnu spavaću sobu s plavim zavjesama i namještajem od trešnjina drva i malenim kaminom. I nečeg važnog ispod poda u ormaru.
Pronašla je put do Ulice javora instinktima koji su bili urezani dublje od sjećanja, puštajući nogama daje usmjere tamo. Bila je to stara, prastara kuća s velikim trijemom sprijeda i prozorima s prednje strane koji su se protezali od poda do stropa. Robertov automobil bio je parkiran na prilazu.
Elena je krenula prema ulaznim vratima, a onda se zaustavila. Postojao je razlog zašto je ljudi ne bi smjeli vidjeti, iako se ovog trenutka nije mogla sjetiti koji. Oklijevala je, a onda se okretno uspela uz stablo dunje do prozora svoje spavaće sobe.
No neće moći ući unutra a da je ne primijete. Neka žena je sjedila na krevetu s Eleninim crvenim kimonom u svom krilu, zureći u njega. Teta Judith. Robert je stajao kraj toaletnog ormarića razgovarajući s njom. Elena je otkrila kako može čuti mrmljanje njegova glasa čak i kroz staklo.
– ... vani ponovno sutra, govorio je. – Sve dok ne počne oluja. Proći će svaku stopu te šume i pronaći će je, Judith. Vidjet ćeš. – Teta Judith nije rekla ništa, a on je nastavio, zvučeći sve očajnije. – Ne možemo odustati od nadanja, bez obzira što djevojke kažu
– Ne vrijedi, Bob. – Teta Judith je konačno podigla glavu, a oči su joj bile crveno uokvirene, ali suhe. – Nema koristi.
– Pokušaj spašavanja? Ne želim da tako govoriš. – Zakoračio je da bi stao kraj nje.
– Ne, nije samo to... iako u srcu znam da je nećemo pronaći živu. Hoću reći... sve. Mi. To što se danas dogodilo je naša krivica
– Nije istina. Bila je to potpuno neočekivana nesreća.
– Da, ali mi smo je prouzročili. Da nismo bili tako strogi prema njoj, ne bi se nikada odvezla sama i zatekla u oluji. Ne, Bob, nemoj me pokušavati ušutkati; želim da me saslušaš. – Teta Judith je duboko udahnula i nastavila. – Ne radi se samo o današnjem danu. Elena je već dulje imala probleme, otkako je počela škola, a ja sam nekako dopustila da mi znaci promak-nu. Zato što sam bila toliko zauzeta samom sobom – nama – da obratim pozornost na njih. Sada to mogu vidjeti. A sada kada Elene... nema... ne želim da se ista stvar dogodi i Marga-ret.
– Što to govoriš?
– Govorim da se ne mogu udati za tebe, ne tako skoro kako smo planirali. Možda nikada. – Ne gledajući ga, govorila je tiho. – Margaret je već previše izgubila. Ne želim da ima osjećaj da gubi i mene.
– Neće te izgubiti. Barem će dobiti nekoga zato što ću biti ovdje češće. Znaš što osjećam prema njoj.
– Bob, žao mi je; samo ja to ne vidim na taj način.
– Ne misliš ozbiljno. Nakon sveg vremena koje sam proveo ovdje – nakon svega što sam učinio...
Glas tete Judith bio je mukao i neumoljiv. – Mislim ozbiljno.
Sa svog mjesta s vanjske strane prozora Elena je radoznalo promatrala Roberta. Vena mu je kucala na čelu, lice mu se zažarilo.
– Sutra ćeš drukčije misliti o tome, kazao je.
– Ne, neću.
– Ne misliš to valjda
– Doista to mislim. Nemoj mi reći da ću se predomisliti, jer neću.
Za trenutak, Robert se ogledao, bespomoćan i frustriran; onda se njegov izraz smračio. Kada je progovorio, glas mu je bio jednoličan i hladan. – Sad razumijem. Dobro, ako je to tvoj konačan odgovor, bolje da odmah sada odem.
– Bob. – Teta Judith se okrenula trgnuvši se, ali on je već bio s vanjske strane vrata. Ustala je oklijevajući kao da nije sigurna bi li krenula za njim ili ne. Prstima je gnječila crveni materijal koji je držala. – Bob! – ponovno je viknula, s više žara, i okrenula se kako bi ispustila kimono na Elenin krevet prije negoli je krenula za njim.
No dok se okretala, teško je udahnula, a ruka joj je poletjela prema ustima. Cijelo tijelo joj se ukočilo. Njezine oči su nepomično promatrale Elenine kroz srebrno prozorsko staklo. Jedan dugački trenutak nepomično su zurile jedna u drugu. Onda se ruka tete Judith odlijepila od usta i ona je počela vrištati.

5 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:43 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
4
Nešto je naglo povuklo Elenu s drveta i ona je pala ispustivši dugi krik prosvjedovanja te se dočekala na noge poput mačke. Koljenima je udarila o tlo sekundu kasnije i natukla ih je.
Propela se unatrag, prstiju svinutih u kandže kako bi napala onoga tko je to učinio. Damon je odgurnuo njezinu ruku.
– Zašto si me uhvatio? – zahtijevala je.
– Zašto nisi ostala tamo gdje sam te stavio? – odbrusio je.
Bijesno su zurili jedno u drugo podjednako gnjevni. Zatim je nešto odvuklo Eleninu pozornost. Vrištanje na katu je još uvijek trajalo, sada pojačano i štropotanjem i treskanjem prozora. Damon ju je gurnuo uz kuću, tako da ih odozgo nisu mogli vidjeti.
– Maknimo se dalje od ove buke, rekao je iziritirano gledajući prema gore. Ne čekajući odgovor, uhvatio ju je za ruku. Elena se opirala.
– Moram ući unutra!
– Ne možeš. – Nasmijao joj se vučjim osmijehom. – Mislim to doslovce. Ne možeš ući u tu kuću. Nisi pozvana.
Na tren zbunjena, Elena mu je dopustila da je odvuče nekoliko koraka. Onda je ponovno ukopala pete.
– Ali treba mi moj dnevnik!
– Molim?
– U ormaru je, ispod podnih dasaka. I treba mi. Ne mogu zaspati bez dnevnika. – Elena nije znala zašto diže toliku frku, ali joj se činilo važnim.
Damon je izgledao razdraženo; zatim mu se lice razvedrilo. – Evo, rekao je umirujući je, a oči su mu svjetlucale. Izvukao je nešto iz svoje jakne. – Uzmi ga.
Elena je sumnjičavo odmjeravala njegovu ponudu.
– To je tvoj dnevnik, zar ne?
– Da, ali to je moj stari dnevnik. Želim svoj novi dnevnik.
– Ovaj će morati poslužiti, zato što je to sve što ćeš dobiti. Hajdemo prije negoli razbude cijelo susjedstvo. – Glas mu je ponovno postao hladan i zapovjednički.
Elena je proučavala knjigu koju je držala. Bila je malena, s plavim baršunastim koricama i mjedenom bravom. Možda i nije najnovije izdanje, ali barem joj je bila poznata. Zaključila je da je prihvatljiva.
Dopustila je Damonu da je izvede u noć.
Nije pitala kamo idu. Nije ju bilo briga. No prepoznala je kuću u Aveniji magnolija; tu je odsjeo Alaric Saltzman.
I upravo im je Alaric otvorio ulazna vrata domahnuvši Eleni i Damonu da udu unutra. Ipak, profesor povijesti je izgledao čudno i činilo se da ih zapravo ne vidi. Oči su mu bile staklaste i kretao se poput robota.
Elena je obliznula usnice.
– Ne, Damon je rekao otresito. – Ovaj nije za hranjenje. Nešto je sumnjivo oko njega, no trebala bi biti dovoljno sigurna u kući. Spavao sam tu prije. Tamo gore. – Poveo ju je stubištem do potkrovlja s jednim malim prozorom. Bilo je zakrčeno pohranjenim predmetima: saonicama, skijama, visećom mrežom za ležanje. Na drugom kraju, na podu, ležao je stari madrac.
– Ujutro neće ni znati da si tu gore. Lezi. – Elena je poslušala, zauzimajući položaj koji joj je izgledao prirodan. Legla je na leđa, ruku sklopljenih preko dnevnika koji je držala na prsima.
Damon je spustio komad voštanog platna preko nje prekrivajući njezina gola stopala.
– Hajde spavaj, Elena, rekao je.
Sagnuo se nad nju, i za tren je pomislila kako će... učiniti nešto. Misli su joj bile previše zbrkane. No njegove noćne crne oči ispunile su njezin vidokrug. Zatim se povukao unatrag i ponovno je mogla disati. Polumrak potkrovlja smjestio se nad njom. Oči su joj se zatvorile i zaspala je.
Polako se probudila, prikupljajući, djelić po djelić, informacije o tome gdje se nalazi. S obzirom kako izgleda, nečije potkrovlje. Sto je radila tu?
Štakori ili miševi su se tukli negdje među gomilama predmeta zastrtima voštanim platnom, ali zvuk je nije smetao. Najslabiji tračak blijede svjetlosti ukazao se po rubovima razbijenog prozora. Elena je odgurnula sa sebe svoj provizorni pokrivač i ustala da istraži prostor.
To je definitivno bilo nečije potkrovlje i to ne nekog poznatog. Osjećala se kao da je dugo bila bolesna i kao da se upravo probudila iz svoje bolesti. Koji je dan? pitala se.
Ispod sebe je mogla čuti glasove. Na donjem katu. Nešto joj je govorilo da bude oprezna i tiha. Bojala se učiniti bilo kakav pomak. Nečujno je i lagano otpustila vrata potkrovlja i oprezno se spustila na proširenje na zavoju stubišta. Gledajući dolje, mogla je vidjeti dnevnu sobu. Prepoznala ju je; sjedila je na tom otomanu kada je Alaric Saltzman napravio tulum. Bila je u kući Ramseyjevih.
I Alaric Saltzman je bio tamo dolje; mogla je vidjeti vrh njegove glave boje pijeska. Njegov glas ju je zbunio. Nakon trenutka shvatila je da je to zato što nije zvučao ni glupavo ni budalasto, ni onako kako je Alaric obično zvučao u razredu. Nije držao govor koristeći psiho-loški pop-žargon. Govorio je hladnokrvno i odlučno drugoj dvojici muškaraca.
– Mogla bi biti bilo gdje, čak i točno nama ispred nosa. Ipak, vrlo vjerojatno je izvan grada. Možda u šumi.
– Zašto u šumi? – rekao je jedan od dvojice. Elena je poznavala i taj glas i tu ćelavu glavu. Bio je to gospodin Newcastle, ravnatelj srednje škole.
– Prisjetimo se, prve dvije žrtve su pronađene u blizini šume, rekao je drugi muškarac. Je li to doktor Feinberg? Elena je pomislila. Što on radi ovdje? Što ja radim ovdje?
– Ne, ima toga više, Alaric je kazao. Druga dvojica muškaraca su ga slušali s poštovanjem, čak i s poslušnošću. – Šuma je povezana s tim. Možda tamo imaju skrovište, neki brlog gdje se mogu sakriti ako ih otkriju. Ako postoji, pronaći ću ga.
– Jeste sigurni? – upitao je doktor Feinberg.
– Siguran sam, kratko je odgovorio Alaric.
– I mislite daje Elena tamo, upitao je ravnatelj. – No, hoće li ostati tamo? Ili će se vratiti u grad?
– Ne znam. – Alaric je napravio nekoliko koraka i podigao knjigu sa stolića, prelazeći odsutno prstima po njoj. – Jedini način da to saznamo je da promatramo njezine prijateljice. Bonnie McCullough i onu tamnokosu djevojku, Meredith. Najveće su šanse da će je one prve vidjeti. Obično to tako ide.
– I što kada je na kraju pronađemo? – upitao je doktor Feinberg.
– Prepustite to meni, tiho i sumorno je rekao Alaric. Zatvorio je knjigu i spustio je na stolić s uznemirujuće konačnim zvukom.
Ravnatelj je pogledao na svoj sat. – Bolje da krenem; misa počinje u deset sati. Pretpostavljam da ćete obojica biti tamo?
Zastao je na izlazu prema vratima i neodlučno se okrenuo. – Alaric, nadam se da se možete pobrinuti za ono. Kada sam vas pozvao, stvari nisu bile odmakle ovako daleko. Sada se poči-njem pitati…
– Mogu se pobrinuti za to, Briane. Rekao sam vam; prepustite to meni. Zar biste radije da škola Roberta E. Leeja bude u svim novinama, ne samo kao poprište tragedije, već kao 'Opsjednuta srednja škola okruga Boone'? Sakupljalište vampira? Škola po kojoj šetaju poluživa bića? Je li to reklama koju želite?
Gospodin Newcastle je oklijevao grizući usnicu, zatim je kimnuo glavom, još uvijek izgledajući nesretno. – U redu, Alaric. Ali učinite to brzo i čisto. Vidimo se u crkvi. – Otišao je, a doktor Feinberg ga je slijedio.
Alaric je neko vrijeme tamo stajao, po svemu sudeći nepomično buljeći u prostor. Konačno je jednom kimnuo glavom i sam izašao kroz prednja vrata.
Elena se polako povukla gore po stepenicama.
Dakle, o čemu je bilo sve ovo? Osjećala se zbunjeno, kao da slobodno pluta u vremenu i prostoru. Morala je saznati koji je dan, zašto je tu i zašto se osjećala tako preplašeno. Zašto je tako intenzivno osjećala da je nitko ne smije vidjeti ili čuti ili je uopće opaziti.
Gledajući unaokolo po potkrovlju nije ugledala ništa što bi joj moglo pomoći. Tamo gdje je ležala bio je samo madrac i voštano platno – i mala plava knjižica.
Njezin dnevnik! Nestrpljivo ga je ščepala i rastvorila, preskačući unose. Prestali su sedamnaestog listopada; nisu joj pomogli da otkrije današnji datum. No kada je pogledala rukopis, slike su joj se stvorile u umu, nižući se poput bisera kako bi načinile sjećanja. Očarana, polako je sjela na madrac. Ponovno je prolistala do početka i počela čitati o životu Elene Gil-bert.
Kada je završila, bila je oslabljena od straha i užasa. Svijetleće točke su joj plesale i ljeskale se pred očima. Bilo je toliko puno boli na tim stranicama. Toliko planova, toliko tajni, toliko potrebe. Bila je to priča o djevojci koja se osjećala izgubljeno u svom rodnom gradu, u svojoj vlastitoj obitelji. Koja je tražila... nešto, nešto što nikako nije mogla posve doseći. Ali to nije bilo ono što joj je prouzročilo tu paniku uz lupanje srca u prsima koja joj je isušila svu energiju iz tijela. To nije bio razlog zašto se osjećala kao da pada čak i kada je sjedila mirno koliko god je mogla. Ono što je prouzročilo paniku je to što se sjetila.
Sada se svega sjetila.
Most, jureća voda. Strah dok je zrak napuštao njezina pluća i nije bilo više ničeg za disanje osim tekućine. Kako je boljelo. I konačnog trenutka kada je prestalo boljeti, kada je sve prestalo. Kada je sve... prestalo.
O, Stefan, bila sam tako preplašena, pomislila je. A isti taj strah bio je sada u njoj. Kako se mogla tako ponašati u šumi prema Stefanu? Kako ga je mogla zaboraviti, sve što joj je značio? Što ju je natjeralo da se tako ponaša?
No znala je. U središtu svoje svijesti je znala. Nitko nije ustao i nakon utapanja tako otišao. Nitko nije ustao i otišao živ.
Polako je ustala i otišla pogledati kroz prozor sa spuštenim roletama. Zamračeno prozorsko staklo je imalo učinak zrcala, prikazujući joj njezin odraz.
To nije bio odraz koji je vidjela u snu gdje je trčala niz hodnik s ogledalima koja su izgledala kao da su oživjela. Nije bilo ničega podmuklog ni okrutnog na tom licu. Unatoč tomu, bilo je neznatno različito od onoga kojeg je navikla vidjeti. Koža joj je imala blijedi sjaj, a oko očiju je bila neka dojmljiva praznina. Elena je vršcima prstiju dotakla svoj vrat sa svake strane. S tih mjesta su Stefan i Damon svaki uzeli njezinu krv. Je li doista bilo dovoljno puta i je li ona doista uzela dovoljno njihove krvi zauzvrat?
Moralo je biti. A sada će se do kraja svog života, do kraja svog postojanja, morati hraniti kao Stefan. Morat će...
Klonula je na koljena, pritišćući čelo o gole daske zida. Ne mogu, pomislila je. O, molim te, ne mogu; ne mogu.
Nikada nije bila vrlo pobožna. No iz nekog dubokog mjesta iznutra, navirao je njezin užas, a svaki djelić njezina bića se pridružio u krik za pomoć. O, molim te, pomislila je. O, molim te, molim te, pomozi mi. Nije tražila ništa određeno; nije mogla dotle sabrati svoje misli. Samo: o, molim te, pomozi mi, o, molim te, molim te.
Nakon nekog vremena ponovno je ustala.
Lice joj je još uvijek bilo blijedo, ali sablasno lijepo poput finog porculana osvijetljenog iznutra. Oči su joj još uvijek bile zamrljane od sjenila. No u njima je bilo odlučnosti.
Morala je pronaći Stefana. Ako joj ima ikakve pomoći, on će znati. A ako je nema... pa, onda ga utoliko više treba. Nije željela biti nigdje drugdje osim s njim.
Pažljivo je iza sebe zatvorila vrata potkrovlja kada je izašla. Alaric Saltzman ne smije otkriti njezino skrovište. Na zidu je ugledala kalendar s prekriženim danima do četvrtog prosinca. Četiri dana od prošle subotnje večeri. Spavala je četiri dana.
Kada je posegla za ulaznim vratima, ustuknula je pred dnevnom svjetlošću. Boljelo ju je. Iako je nebo bilo toliko prekriveno oblacima da su kiša ili snijeg izgledali neminovnima, oči su je boljele. Morala se prisiliti da napusti sigurnost kuće, a onda je osjetila grčeve paranoje zbog toga što je na otvorenom. Posramljeno se šuljala uz ograde, držeći se blizu drveća, spremna da se stopi sa sjenama. I sama se osjećala poput sjene – ili duha u dugačkoj bijeloj haljini Honorie Fell. Nasmrt bi prepala svakoga tko bi je sada ugledao.
No sav njezin oprez izgledao je suvišan. Na ulicama nije bilo nikoga tko bi ju vidio; grad je mogao biti napušten. Prolazila je
pokraj naizgled napuštenih kuća, opustjelih dvorišta, zatvorenih prodavaonica. Nešto kasnije ugledala je parkirane automobile poredane na ulici, ali i oni su bili prazni.
A onda je ugledala oblik kako se ocrtava na nebu koji ju je zaustavio na njezinu putu. Zvonik, bijel nasuprot gustih tamnih oblaka. Elenine noge su zadrhtale kada se natjerala da priđe bliže zgradi. Znala je tu crkvu cijeli svoj život; vidjela je križ urezan na tom zidu tisuću puta. No sada se pomicala prema njemu kao da je on neka životinja stavljena u kavez koja bi se mogla osloboditi i ugristi je. Pritisnula je jednu ruku o kameni zid i klizila njome sve bliže urezanom simbolu.
Kada su njezini rašireni prsti dotaknuli ruku na križu, oči su joj se ispunile suzama, a grlo je zaboljelo. Pustila je ruku da klizi sve dok nije nježno prekrila gravuru. Onda se naslonila na zid i dopustila suzama da krenu.
Nisam zla, pomislila je. Učinila sam stvari koje nisam trebala. Mislila sam previše na sebe; nikada nisam zahvalila Mattu i Bonnie i Meredith za sve što su učinili za mene. Trebala sam se više igrati s Margaret i biti ljubaznija prema teti Judith. Ali nisam zla. Nisam prokleta.
Kada je ponovno mogla gledati, podigla je pogled prema zgradi. Gospodin Newcastle je rekao nešto o crkvi. Je li mislio na ovu?
Izbjegla je prednji ulaz crkve i glavna vrata. Postojala su bočna vrata koja su vodila do galerije crkvenog zbora i ona je nečujno kliznula uz stepenice te s galerije pogledala prema dolje.
Odmah je uvidjela zašto su ulice bile tako prazne. Činilo se da su svi iz Fell's Churcha bili tu, svako sjedalo u svakoj klupi u crkvi je bilo puno, a zadnji dio crkve bio je pun ljudi koji su stajali. Nepomično promatrajući prednje redove, Elena je shvatila da prepoznaje svako lice; to su bili članovi starijih razreda i susjedi i prijatelji tete Judith. I teta Judith je bila tu noseći crnu haljinu koju je nosila na sprovodu Eleninih roditelja.
O, moj Bože, Elena je pomislila. Njezini prsti su stisnuli ogradu. Dosad je bila previše zauzeta da bi slušala, no tih, jednoličan zvuk glasa velečasnog Bethea iznenada se pretvorio u riječi.
– ... podijeliti naša sjećanja na ovu vrlo posebnu djevojku, rekao je i pomaknuo se u stranu.
Elena je promatrala ono što se nakon toga dogodilo sa sablasnim osjećajem da ima sjedalo u loži na nekoj predstavi. Uopće nije bila uključena u događaje dolje na pozornici; bila je samo promatrač, no to što je promatrala bio je njezin život.
Gospodin Carson, otac Sue Carson, izašao je za govornicu i govorio o njoj. Carsonovi su je poznavali otkad se rodila i on je pričao o danima kada su se ona i Sue ljeti igrale u njihovu prednjem dvorištu. Pričao je od prekrasnoj i svestrano naobraženoj mladoj dami kakva je postala. Promukao je i morao je stati i skinuti naočale.
Sue Carson je izašla za govornicu. Ona i Elena nisu bile bliske prijateljice od osnovne škole, ali su ostale u dobrim odnosima. Sue je bila jedna od nekolicine djevojaka koje su ostale na Eleninoj strani nakon što je Stefan bio osumnjičen za ubojstvo gospodina Tannera. No sada je Sue plakala kao da je izgubila sestru.
– Dosta ljudi nije bilo ljubazno prema Eleni nakon Noći vještica, rekla je, brišući oči i nastavljajući. – I znam da ju je to boljelo. No Elena je bila jaka. Nikada se nije mijenjala samo da bi se prilagodila onome što su drugi ljudi mislili da bi ona trebala biti. A ja sam je poštivala zbog toga, toliko puno... – Glas joj je zatitrao. – Kada sam bila pred izborom za kraljicu plesa za početak nove školske godine, željela sam biti izabrana, ali sam znala da neću biti i to je bilo u redu. Zato što, ako je škola Roberta E. Leeja ikada imala kraljicu, onda je to bila Elena. I mislim da će ona to odsada uvijek biti, zato što ćemo je uvijek takvu pamtiti. I mislim da će je se možda djevojke koje idu u našu školu u nadolazećim godinama sjetiti i pomisliti kako je ona uvijek bila vjerna onome što je smatrala ispravnim... – Ovaj put Sue nije mogla uravnote-žiti glas i velečasni ju je otpratio natrag do njezina mjesta.
Djevojke iz starijih razreda, čak i one koje su bile najzlobnije i najpakosnije, su plakale i držale se za ruke. Djevojke za koje je Elena zapravo znala da su je mrzile, šmrcale su. Odjednom je svima bila najbolja prijateljica.
Tu su bili i dečki koji su plakali. Šokirana, Elena se stisnula bliže uz ogradu. Nije mogla prestati promatrati, čak i ako je to bila najstrašnija stvar koju je ikada vidjela.
Frances Decatur je ustala, njezino obično lice bilo je od tuge još običnije. – Izrazito se potrudila da bude ljubazna prema meni, rekla je muklo. – Dopustila mi je da ručam s njom. – Gluposti, Elena je pomislila. Razgovarala sam s tobom samo zato što si bila korisna za pronalaženje informacija o Stefanu. No isto se događalo sa svakom osobom koja se popela na propovjedaonicu; nitko nije mogao pronaći dovoljno riječi da nahvali Elenu.
– Uvijek sam joj se divila...
– Ona je bila moj uzor...
– Jedna od meni najdražih učenica...
Kada je Meredith ustala, Elenino cijelo tijelo se ukočilo. Nije znala hoće li se moći nositi s tim. No tamnokosa djevojka je bila jedna od nekolicine ljudi u crkvi koja nije plakala, iako je njezino lice imalo ozbiljan, tužan izraz koji je Elenu podsjetio na izraz Honorije Fell na njezinoj grobnici.
– Kada razmišljam o Eleni mislim na dobra vremena koja smo provele zajedno, kazala je, govoreći tiho i s uobičajenom samo- kontrolom. – Elena je uvijek imala zamisli i mogla je pretvoriti najdosadniji posao u zabavu. Nikada joj to nisam rekla, a sada bih voljela da jesam. Voljela bih da mogu razgovarati s njom još jednom, samo zato kako bi i ona to saznala. A kada bi me Elena sada mogla čuti, Meredith se ogledala po crkvi i duboko uzdahnula, naizgled da se smiri, – kada bi me ona sada mogla čuti, rekla bih joj koliko su mi značila ta dobra vremena i koliko želim da ih još uvijek možemo imati. Poput četvrtaka navečer kada bismo sjedile zajedno u njezinoj sobi i vježbale za debatnu grupu. Voljela bih da to mogu učiniti samo još jedanput kao nekada. – Meredith je duboko udahnula drugi put i zatresla glavom. – Ali znam da ne možemo i to boli.
O čemu ti to govoriš? Elena je pomislila, njezin jad bio je prekinut zaprepaštenjem. Nekada smo vježbale za debatnu grupu srijedama navečer, ne četvrtci ma. I to nije bilo u mojoj spavaćoj sobi, već u tvojoj. I uopće nije bilo zabavno; zapravo završile smo tako da smo odu-stale, jer smo obje to mrzile...
Iznenada, pažljivo promatrajući Meredithino prisebno lice, tako mirno izvana kako bi prikrilo napetost iznutra, Elena je osjetila kako joj srce počinje tući.
Meredith je slala neku poruku, poruku koju bi očekivala da samo Elena može razumjeti. Sto je značilo da Meredith očekuje da je Elena može čuti.
Meredith je znala.
Je li joj Stefan rekao? Elena je pretraživala redove ožalošćenih, prvi put uočavajući da Stefan nije medu njima. Ni Matt. Ne, nije se činilo vjerojatnim da bi Stefan rekao Meredith ili da bi Meredith izabrala taj način da joj prenese poruku. Onda se Elena prisjetila kako ju je Meredith gledala one noći kada su spasili Stefana iz bunara, kada je Elena zatražila da je ostave nasamo sa Stefanom. Sjetila se tih oštrih tamnih očiju, kako su proučavale njezino lice više puta prošlih mjeseci i kako se činilo da Meredith postaje sve tiša i zamišljenija svaki put kada bi se Elena pojavila s nekim čudnovatim zahtjevom.
Onda je Meredith pogodila. Elena se pitala u kojoj mjeri je pogodila.
Sada se penjala Bonnie, iskreno plačući. To je bilo neočekivano; ako je Meredith znala, zašto nije rekla Bonnie? No možda je Meredith samo sumnjala, a to nije željela podijeliti s Bonnie u slučaju da se ispostavi kao lažna nada.
Bonnien govor je bio ganutljiv koliko je Meredithin bio pribran. Bonnien glas je stalno zatajivao, a ona je stalno morala brisati suze s obraza. Konačno joj je velečasni Bethea prišao i dao joj nešto bijelo, rupčić ili papirnu maramicu.
– Hvala, rekla je Bonnie brišući svoje suzne oči. Nagnula je glavu unatrag kako bi pogledala u strop ili da se smiri ili da dobije inspiraciju. Kada je to učinila, Elena je ugledala nešto što nitko drugi nije mogao vidjeti: ugledala je kako se Bonnieno lice prazni od boje i izraza, ne poput nekoga tko će se onesvijestiti, već na suviše poznat način.
Eleninom kralješnicom prošli su trnci. Ne ovdje. O, Bože, od svih vremena i mjesta, ne ovdje.
No već se događalo. Bonniena brada se spustila; ponovno je promatrala okupljene vjernike. Osim što se ovaj put činilo da ih uopće ne vidi, a glas koji je dolazio iz Bonniena grla nije bio Bonnien glas.
– Nitko nije onakav kakvim se čini. Zapamtite to. Nitko nije onakav kakvim se čini. – Zatim je stajala tamo, nepomična, zureći ravno ispred sebe praznim pogledom.
Ljudi su se počeli meškoljiti i pogledavati jedni druge. Nastao je zabrinuti žamor.
– Zapamtite da – zapamtite – nitko nije onakav kakvim se čini... – Bonnie se iznenada zanjihala i velečasni Bethea joj je pritrčao dok je neki drugi čovjek požurio s druge strane. Drugi muškarac imao je ćelavu glavu koja je sada sjajila od
znoja – gospodin Newcastle, Elena je uvidjela. A tamo u stražnjem dijelu crkve, koračajući dugim koracima uz brod crkve, bio je Alaric Saltzman. Dohvatio je Bonnie upravo kada je izgubila svijest, a Elena je začula korake iza sebe na stepenicama.

6 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:44 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
5
Doktor Feinberg, divlje je pomislila Elena, istovremeno se pokušavajući okrenuti, pogledati i stisnuti se u sjenu. No, doktorovo malo lice s orlovskim nosom nije bilo ono koje je ugledala. Bilo je to lice s crtama otmjenim kao na rimskom novčiću ili medaljonu i opsjednutim zelenim očima. Na trenutak je vrijeme stalo, a zatim je Elena bila u njegovim rukama.
– O, Stefan. Stefan...
Osjetila je kako mu se tijelo ukočilo od šoka. Držao ju je mehanički, lagano, kao da je ona stranac koji ga je zamijenio s nekim drugim.
– Stefan, rekla je očajno, zarivajući svoje lice u njegovo rame, pokušavajući dobiti neki odgovor. Ne bi mogla podnijeti kada bi je odbacio; ako je sada mrzi ona će umrijeti...
S uzdahom mu se pokušala još više približiti, želeći se posve stopiti s njim, nestati unutar njega. O, molim te, pomislila je, o, molim te, o, molim te...
– Elena. Elena, sve je u redu. Držim te. – Nastavio joj je govoriti ponavljajući luckaste besmislice s namjerom daje umiri, gladeći je po kosi. A ona je mogla osjetiti promjenu kada su se njegove ruke stegnule oko nje. Sada je znao koga drži. Prvi put otkad se probudila tog da-na, osjećala se sigurno. Ipak, prošlo je dosta vremena prije negoli je mogla barem neznatno popustiti svoj stisak oko njega. Nije plakala; samo je ubrzano disala u napadu panike.
Konačno je osjetila kako svijet oko nje počinje dolaziti na svoje mjesto. Nije ga pustila, ipak ne još. Samo je stajala s glavom na njegovu ramenu tijekom beskonačnih minuta, upijajući utjehu i sigurnost njegove blizine.
Zatim je podigla glavu kako bi ga pogledala u oči.
Kada je ranije danas razmišljala o Stefanu, razmišljala je kako bi joj on mogao pomoći. Mislila ga je pitati, moliti ga da je izbavi iz te noćne more, da je učini onakvom kakva je bila prije. Ali sada kada gaje gledala, osjetila je čudno očajavajuće mirenje sa sudbinom kako struji kroz nju.
– Ništa se ne može učiniti u vezi s ovim, zar ne? – rekla je vrlo nježno.
Nije se pravio da ju je pogrešno shvatio. – Ne, rekao je jednako nježno.
Elena je imala osjećaj kao daje načinila neki konačan korak preko nevidljive crte i više nije bilo povratka. Kada je ponovno uspjela progovoriti, kazala je: – Zao mije zbog načina na koji sam se ponašala prema tebi u šumi. Ne znam zašto sam učinila sve te stvari. Sjećam se da sam ih učinila, ali se ne mogu sjetiti zašto.
– Tebi je žao? – Glas mu je zadrhtao. – Elena, nakon svega što sam ti učinio, svega što ti se dogodilo zbog mene... – Nije mogao završiti i priljubili su se jedno uz drugo.
– Vrlo dirljivo, rekao je glas sa stubišta. – Želite li da oponašam violinu?
Elenin spokoj se razbio, a strah se ušuljao kroz krvotok. Zaboravila je Damonovu hipnotičku silinu i njegove tamne vatrene oči.
– Kako si dospio ovamo? – kazao je Stefan.
– Pretpostavljam na isti način kao i ti. Privučen plamtećom zvijezdom vodiljom tjeskobe lijepe Elene. – Elena je mogla vidjeti da je Damon bio zaista ljut. Ne samo ozlojeđen ili smeten već ispunjen užarenom žestinom bijesa i neprijateljstva.
Ali bio je pristojan prema njoj kada je bila zbunjena i iracionalna. Odveo ju je u utočište; zaštitio ju je. I nije ju poljubio kada je bila u tom užasno ranjivom stanju. Bio je... ljubazan prema njoj.
– Usput, nešto se događa tamo dolje, rekao je Damon.
– Znam, to je ponovno Bonnie, kazala je Elena, puštajući Stefana i pomičući se unatrag.
– Nisam na to mislio. Ovo je vani.
Trgnuvši se, Elena gaje slijedila do prvog okreta na stepeništu gdje se nalazio prozor koji je gledao na parkiralište. Dok je gledala prizor tamo dolje, osjetila je Stefana iza sebe.
Gomila ljudi je izašla iz crkve, ali su stajali u zbijenom postroju u nekoliko redova na kraju parkirališta, ne idući dalje. Na suprotnoj strani, na samom parkiralištu, bila je podjednako velika skupina pasa.
Izgledalo je kao da se sučeljavaju dvije vojske. Ipak, sablasno je bilo to što su obje skupine bile potpuno nepomične. Ljudi su izgledali paralizirani nelagodom, a psi su izgledali kao da nešto čekaju.
Elena je prvo opazila različite pasmine pasa. Bilo je malih pasa poput jazavčara oštrog izgleda i smeđe-crnih svilenkastih terijera i jedan lasa apso s dugačkom zlatnom dlakom. Bilo je i pasa srednje veličine poput špringer španijela i erdelskih terijera i jednog prekrasnog samojeda bijelog kao snijeg. A bilo je i velikih pasa: rotvajler bačvastih prsa s potkraćenim repom, sopćući sivi vučjak i ogroman, posve crni šnaucer. Zatim ih je Elena počela razaznavati pojedinačno.
– To su bokser gospodina Grunbauma i njemački ovčar Sullivanovih. No, što se događa s njima?
Prvobitno nemirni, ljudi su sada izgledali preplašeno. Stajali su rame uz rame, nitko nije želio istupiti iz prvog reda i malo se približiti životinjama.
A ipak, psi nisu radili ništa, samo su sjedili ili stajali, neki lagano isplazivši jezike van. Ipak, čudno kako su mirni, pomislila je Elena. Svaki sićušni pokret, poput najneznatnijeg trzaja repom ili ušima, izgledao je silno uvećan. I nije bilo mašućih repova, nikakvog znaka prijateljstva. Samo... čekanje.
Robert se nalazio bliže stražnjem dijelu gomile. Elena je bila iznenađena kada gaje vidjela, ali se na trenutak nije mogla sjetiti zašto. Onda je shvatila da je to zato što nije bio u crkvi. Dok je promatrala, povukao se još dalje od grupe, nestajući ispod nadstrešnice koja je bila ispod Elene.
– Chelsea! Chelsea...
Netko se konačno pomaknuo iz prednjeg reda. Bio je to Douglas Carson, uvidjela je, oženjeni stariji brat Sue Carson. Zakoračio je na ničiju zemlju između pasa i ljudi s jednom rukom lagano ispruženom.
Springer španijel s dugačkim ušima poput smeđeg satena okrenuo je glavu. Njezin bijeli batrljak od repa je lagano upitno treperio, a njezina smećkasto-bijela njuška se uzdigla. No, nije otišla do mladića.
Doug Carson je napravio još jedan korak. – Chelsea... budi dobra, curo. Dođi ovamo, Chelsea. Dođi! – Pucnuo je prstima.
– Sto osjećaš od tih pasa tamo dolje? – promrmljao je Damon.
Stefan je zatresao glavom ne okrećući se od prozora. – Ništa, rekao je otresito.
– Ni ja. – Damonove oči su se suzile, glavu je procjenjivački nagnuo unatrag, a njegovi neznatno ogoljeni zubi podsjećali su
Elenu na irskog vučjaka. – Ali trebali bismo to moći, znaš. Oni bi trebali imati neke emocije koje mi možemo uočiti. Umjesto toga, svaki put kada ih pokušavam ispipati je isto kao da se zaletim u prazan bijeli zid.
Elena je poželjela da zna o čemu to pričaju. – Sto misliš pod 'ispipati ih'? – upitala je. – Oni su životinje.
– Izgled može prevariti, rekao je Damon ironično, a Elena je pomislila na dugina svjetla u perju vrane koja ju je slijedila od prvog dana škole. Kada bi pogledala pažljivije, mogla je vidjeti ta ista dugina svjetla u Damonovoj svilenoj kosi. – No životinje imaju osjećaje, u svakom slučaju. Ako su tvoje Moći dovoljno snažne, možeš istražiti njihove umove.
A moje Moći nisu, pomislila je Elena. Zapanjilo ju je probadanje zavisti koje ju je proželo. Samo prije nekoliko minuta pripijala se uz Stefana, izbezumljeno se pokušavajući riješiti bilo kakvih Moći koje je imala, želeći se ponovno pretvoriti u staru sebe. A sada je željela biti snažnija. Damon je uvijek imao neobičan utjecaj na nju.
– Možda ne mogu istražiti Chelseau, ali mislim da Doug ne bi smio prići nimalo bliže, glasno je izgovorila.
Stefan je nepomično zurio kroz prozor namršetnih obrva. Sada je djelomično kimao glavom, ali s iznenadnim osjećajem hitnosti. – Ni ja isto, kazao je.
– Hajde, Chelsea, budi dobra cura. Dodi ovamo. – Doug Carson je skoro dosegnuo prvi red pasa. Sve oči, ljudske i pseće, bile su uprte u njega, a čak i tako sićušni pokreti poput trzaja su prestali. Da nije bilo očito da psi dišu, Elena bi mogla pomisliti da je cijela grupa neki og-romni muzejski prikaz.
Doug je zastao. Chelsea gaje promatrala stojeći iza jazavčara i samojeda. Doug je zapucketao jezikom. Ispružio je ruku oklijevajući, a zatim ju je ispružio još više.
– Ne, rekla je Elena. Zurila je u rotvajlerove sjajne slabine. Prazne se i pune, prazne i pune. – Stefane, utječi na njega. Izvuci ga odatle.
– Da. – Mogla je vidjeti kako njegov pogled gubi fokus koncentrirajući se; onda je zatresao glavom, izdišući poput osobe koja je pokušala podići nešto teško. – Ne vrijedi; nemam više energije. Ne mogu to učiniti odavde.
Dolje je Chelsea povukla usne unatrag otkrivši zube. Crven- kasto-zlatni erdelski terijer podigao se na noge u jednom prekrasno ujednačenom pokretu kao daje povučen nekim uzicama. Stražnji dio rotvajlera se stisnuo.
A onda su skočili. Elena nije mogla vidjeti koji je pas bio prvi; činilo se kao da se kreću zajedno, poput ogromnog vala. Nekoliko ih je skočilo na Douga Carsona dovoljnom silom da ga odbace unatrag i da on nestane pod njihovim nagomilanim tijelima.
Zrak je bio pun paklenske buke, od metalnog lajanja koje je prouzročilo odzvanjanje zabatnih greda crkve i Eleni izazvalo trenutačnu glavobolju, do neprekidnog režanja dubokih tonova koje je više osjećala nego čula. Psi su kidali odjeću, režali, nasrtali, dok se gomila raz-bježala i vrištala.
Elena je opazila Alarica Saltzmana na rubu parkirališta, jedinog koji nije trčao. Stajao je ukočeno i mogla je vidjeti kako mu se pomiču usnice i ruke.
Svugdje drugdje vladao je metež. Netko je zgrabio gumeno crijevo i okretao ga prema najzbijenijem mjestu čopora, ali nije imalo nikakva učinka. Psi su izgledali kao da su podivljali. Kada je Chelsea podigla svoju smeđu i bijelu njušku od tijela svog gospodara, bila je obojena crveno.
Elenino srce je tuklo tako da je jedva mogla disati. – Trebaju pomoć! – rekla je taman kada se Stefan otrgnuo od prozora i jurnuo niz stepenice, preskačući po dvije-tri istovremeno. Elena je bila na pola puta niz stepenice kada je shvatila dvije stvari: Damon je nije slijedio i nije mogla dopustiti da je vide.
Nije mogla. Histerija koju bi to prouzročilo, pitanja, strah i mržnja jednom kada se pitanja odgovore. Nešto ukorijenjeno dublje od suosjećanja ili naklonosti ili potrebe da pomogne, trgnulo ju je natrag, pritisnuvši je o zid.
U magličastoj hladnoj unutrašnjosti crkve opazila je uzavreli krug aktivnosti. Ljudi su jurili naprijed-natrag, vičući. Doktor Feinberg, gospodin McCullough, velečasni Bethea. Mirna točka kruga bila je Bonnie koja je ležala na klupi dok su Meredith, teta Judith i gospođa McCullough bili nagnuti nad njom. – Nešto zlo, stenjala je, a zatim se glava tete Judith naglo podigla okrećući se u Eleninu pravcu.
Elena je sitnim koracima pobjegla uz stepenice što je brže mogla, moleći se da je teta Judith nije vidjela. Damon je stajao kraj prozora.
– Ne mogu sići dolje. Oni misle da sam mrtva!
– O, sjetila si se toga. Bravo za tebe.
– Ako me doktor Feinberg pregleda znat će da nešto nije u redu. Dobro, neće li? – zahtijevala je žestoko.
– Mislit će da si zanimljiv primjerak, to sigurno.
– Onda ja ne mogu ići. Ali ti možeš. Zašto ne učiniš nešto?
Damon je nastavio gledati kroz prozor podigavši obrve.
– Zašto?
– Zašto? – Elenina uznemirenost i pretjerano uzbuđenje doseglo je svoje žarište i ona ga je gotovo pljusnula. – Zato što im treba pomoć! Zato što ti možeš pomoći. Zar ti nije stalo ni do koga drugog osim do samog sebe?
Damon je nosio svoju najnepristupačniju masku, izraz pristojnog ispitivanja koji je imao kada se pozvao na večeru u njezinu kuću. No ona je znala da je ispod nje bio ljut, ljut što je pronašao nju i Stefana zajedno. Namjerno ju je izazivao i to s divljim užitkom.
A ona nije mogla zaustaviti svoju reakciju frustrirajućeg, nemoćnog bijesa. Uputila se prema njemu, a on ju je uhvatio za ručne zglobove odbivši je, pogledom se zapiljivši u njezine oči. Prestrašila se kada je čula zvuk koji je uslijedio s njezinih usnica; bio je to siktaj koji je zvučao više nalik na mačji nego ljudski. Shvatila je da su joj se prsti savili u kandže.
Što to radim? Napadam ga, jer ne želi braniti ljude od pasa koji napadaju njih? Kakvog smisla to ima? Teško dišući opustila je ruke i ovlažila usnice. Zakoračila je unatrag i on ju je pustio.
Uslijedio je dugačak trenutak dok su nepomično zurili jedan u drugog.
– Idem dolje, Elena je rekla tiho i okrenula se.
– Ne.
– Trebaju pomoć.
– U redu, onda, idi kvragu. – Nikada nije čula Damonov glas tako tih ili tako bijesan. – Ja ću – Zašutio je i Elena je, okrećući se brzo, vidjela kako je šakom tresnuo u prozorsku dasku da je staklo zazvečalo. No njegova pozornost bila je vani i njegov glas je bio ponovno savršeno pribran kada je rekao hladnim glasom: – Pomoć je stigla.
Bila je to vatrogasna postrojba. Njihovi šmrkovi bili su daleko snažniji od vrtnih gumenih crijeva, a vodeni mlazovi su otjerali nasrćuće pse čistom silom. Elena je ugledala šerifa s pištoljem i zagrizla je unutrašnjost obraza kada je usmjerio i nanišanio. Začuo se pucanj i og-romni šnaucer je pao. Šerif je ponovno naciljao.
Nakon toga je brzo završilo. Nekoliko pasa je već trčalo pred vodenim uraganom, a nakon drugog pucnja iz pištolja, još više ih se otrgnulo od čopora i krenulo prema rubovima parkirališta. Kao da ih je cilj koji ih je vodio odjedanput pustio.
Elena je osjetila navalu olakšanja kada je vidjela Stefana kako stoji neozlijeđen u središtu velikog društva, gurajući naizgled zbunjenog zlatnog retrivera od tijela Douga Carsona. Chelsea je kukavički zakoračila prema svom gospodaru i pogledala mu u lice obješene glave i repa.
– Gotovo je, rekao je Damon. Zvučao je samo blago zainteresiran, ali Elena ga je oštro pogledala. U redu onda, vrag te odnio, ja ću što? Pomislila je. Sto se spremao reći? Nije bio raspoložen da joj kaže, ali ona je bila raspoložena navaljivati.
– Damon... – Stavila je dlan na njegovu ruku.
Ukočio se, a onda se okrenuo. – Da?
Jedan tren su stajali gledajući jedno drugo, a onda se začuo korak na stepenicama. Stefan se vratio.
– Stefan... ti si ozlijeđen, rekla je trepćući, iznenada dezorijentirana.
– U redu sam. – Obrisao je krv s obraza poderanim rukavom.
– Što je s Dougom? – upitala je Elena progutavši.
– Ne znam. On jest ozlijeđen. Dosta ljudi jest. To je bila najčudnija stvar koju sam ikada vidio.
Elena se odmaknula od Damona, uz stepenice prema galeriji crkvenog zbora. Osjetila je da mora razmisliti, ali u glavi joj je žestoko tuklo. Najčudnija stvar koju je Stefan ikada vidio... to kazuje puno. Nešto čudno je u Fell's Churchu.
Dosegla je zid iza zadnjeg reda sjedala i stavila ruku na njega, skližući njome prema dolje kako bi sjela na pod. Stvari su odjedanput izgledale i zbunjujuće i zastrašujuće jasne. Nešto čudno je u Fell's Churchu. Na dan proslave Dana osnivača bila bi prisegla da je nije nimalo briga za Fell's Church ili ljude u njemu. No sada je znala da su stvari drukčije. Promatrajući misu zadušnicu, počela je razmišljati kako joj je možda ipak stalo. A onda kada su psi vani napali, znala je to. Osjećala se nekako odgovornom za grad onako kako se nikada prije nije osjećala.
Njezin prijašnji osjećaj utučenosti i usamljenosti je zasad bio gurnut u stranu. Sada je postojalo nešto važnije od njezinih osobnih problema. I ona se čvrsto držala tog nečeg, jer istina je bila ta da se zapravo ne može nositi sa svojom vlastitom situacijom, ne, ona doista, doista ne može...
Onda je začula dašćući polujecaj koji je ispustila, a kad je podigla pogled, ugledala je Stefana i Damona na galeriji kako je promatraju. Neznatno je zatresla glavom stavivši ruku na nju, osjećajući se kao da izlazi iz sna.
– Elena...?
Stefan je bio taj koji je progovorio, ali se Elena obratila drugome.
– Damon, rekla je nesigurno, – ako te nešto upitam, hoćeš li mi reći istinu? Znam da me ti nisi otjerao s mosta Wickery. Mogla sam osjetiti što god daje to bilo i bilo je drukčije. Ali htjela sam te upitati ovo: jesi li ti bacio Stefana u stari Francherov bunar prije mjesec dana?
– U bunar? – Damon se naslonio na suprotan zid, ruku prekriženih na prsima. Promatrao je uljudno skeptično.
– Na Noć vještica, one noći kada je ubijen gospodin Tanner. Nakon što si se Stefanu pokazao prvi put u šumi. Rekao mi je da si ga ostavio na čistini i da je počeo hodati prema svom autu, ali ga je netko napao prije negoli je stigao do njega. Kada se probudio, bio je zatočen u bunaru i tamo bi i umro da nas Bonnie nije odvela do njega. Uvijek sam pretpostavljala da si ti bio taj koji ga je napao. On je uvijek pretpostavljao da si to bio ti. Ali jesi li bio?
Damonova usnica se zakrivila kao da mu se nije sviđala zahtjevna žestina njezina pitanja. Pogledao je nju pa Stefana, podrugljivim pogledom ispod opuštenih kapaka. Trenutak se
razvukao sve dok Elena nije morala zabosti nokte u dlanove od napetosti. Zatim je Damon malo slegnuo ramenima i odvratio pogled u neku neodređenu daljinu.
– Zapravo nisam, kazao je.
Elena je izdahnula.
– Ne vjeruješ valjda u to! – eksplodirao je Stefan. – Ne možeš vjerovati svemu što on kaže.
– Zašto bih lagao? – odvratio je Damon, očito uživajući u Stefanovu gubitku kontrole. – Priznajem da sam ubio Tannera. Pio sam mu krv sve dok se nije smežurao poput suhe šljive. I ne bi mi smetalo da to isto učinim i tebi, brate. Ali bunar? Teško daje to moj stil.
– Ja ti vjerujem, kazala je Elena. Njezin um je jurio naprijed. Okrenula se Stefanu. – Zar ti to ne osjećaš? Postoji još nešto tu u Fell's Churchu, nešto što možda uopće nije ljudsko biće – odnosno, možda nikada nije ni bilo ljudsko biće. Nešto što me je proganjalo, otjeralo moj automobil s mosta. Nešto što je natjeralo te pse da napadnu ljude. Neka strašna sila je tu, nešto zlo... – Glas joj je zamro i ona je pogledala prema unutrašnjosti crkve gdje je vidjela Bonnie kako leži. – Nešto zlo... – polako je ponovila. Činilo joj se da hladan vjetar puše u njezinoj nutrini i ona se zgrčila, osjećajući se ranjivom i samom.
– Ako tražiš zlo, rekao je Stefan osorno, – onda ne moraš tražiti daleko.
– Ne budi gluplji nego što jesi, kazao je Damon. – Rekao sam ti prije četiri dana da je nešto drugo ubilo Elenu. I rekao sam ti kako ću pronaći tog nekog i pozabaviti se njime. To i radim. – Razdvojio je ruke i uspravio se. – Vas dvoje možete nastaviti svoj privatan razgovor u kojem sam vas prekinuo.
– Damon, čekaj. – Elena si nije mogla pomoći daje ne presječe drhtaj kada je rekao ubilo. Nisam mogla biti ubijena; još uvijek sam tu, pomislila je divlje, osjećajući kako u njoj ponovno raste panika. No sada je zanemarila paniku da bi razgovarala s Damonom.
– Što god daje ta stvar, snažna je, kazala je. – Osjetila sam je kada je bila iza mene i izgledala je kao da ispunjava cijelo nebo. Mislim da nitko od nas nema šanse sam protiv nje.
– Pa?
– Pa... – Elena nije imala vremena tako daleko sabrati svoje misli. Išla je isključivo instinktivno, intuitivno. A intuicija joj je rekla da ne dopusti Damonu da ode. – Dakle... mislim da se nas troje trebamo držati zajedno. Mislim da imamo puno veće šanse da je pronađemo i pozabavimo se njome zajedno nego odvojeno. A možda je možemo zaustaviti prije negoli ozlijedi ili – ili ubije – nekog drugog.
– Iskreno, draga, baš me briga za bilo koga drugog, kazao je Damon šarmantno. Onda se nasmiješio jednim od svojih ledeno hladnih sijevajućih osmijeha. – No, želiš li ti to reći daje ovo tvoj izbor? Sjeti se, dogovorili smo se da ćeš odlučiti kada budeš malo razumnija.
Elena ga je nepomično promatrala. Naravno da to nije bio njezin izbor, ako je mislio u romantičnom smislu. Nosila je prsten koji joj je Stefan dao; ona i Stefan su pripadali jedno drugom.
No onda se sjetila nečeg drugog, samo bljeska: kada je pogledala u Damonovo lice u šumi i osjetila takvo – takvo uzbuđenje, takvu privlačnost prema njemu. Kao da on shvaća plamen koji je gorio unutar nje onako kako nitko drugi nikad ne bi mogao. Kao da zajedno mogu učiniti sve što žele, osvojiti svijet ili ga uništiti; kao da su zajedno bolji od bilo koga drugog tko je ikada živio.
Bila sam izvan sebe, iracionalna, rekla je sama sebi, ali taj se mali bljesak sjećanja nije htio maknuti.
A onda se sjetila nečeg drugog: kako se Damon ponašao kasnije te noći, kako ju je zaštitio, čak i bio nježan prema njoj.
Stefan ju je promatrao, a njegov izraz se izmijenio iz ratobornosti u ogorčenu ljutnju i strah. Dio nje ga je želio u potpunosti umiriti, oviti ruke oko njega i reći mu da je ona njegova i da će uvijek biti i da ništa drugo nije važno. Ni grad, ni Damon, ni ništa drugo.
Ali neće to učiniti. Zato što je drugi dio nje govorio da grad jest važan. I zato što je još jedan dio bio samo užasno, užasno zbunjen. Tako zbunjen...
Osjetila je kako u njezinoj unutrašnjosti ponovno počinje drhtanje, a onda je otkrila kako ga ne može natjerati da prestane. Emocionalno preopterećenje, pomislila je, i stavila glavu među ruke.

7 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:44 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
6
– Već je odlučila. Vidio si i sam kada si nas 'prekinuo'. Elena, izabrala si već, nisi li? – Stefan to nije rekao ni samozadovoljno ni kao pitanje, već s nekom vrstom očajničkog razmetanja.
– Ja... – Elena je podigla pogled. – Stefane, ja te volim. Ali zar ne razumiješ, ako upravo sada imam mogućnost izbora, sada moram izabrati da svi ostanemo zajedno. Samo zasad. Razumiješ li? – Vidjevši samo bešćutnost na Stefanovu licu, okrenula se Damonu. – Razumiješ li ti?
– Mislim da da. – Dobacio joj je tajanstveni posesivan osmijeh. – Rekao sam Stefanu od početka da je sebičan, jer te ne dijeli. Braća trebaju dijeliti stvari, znaš.
– Nisam na to mislila.
– Zar nisi? – Damon se ponovno osmjehnuo.
– Ne, Stefan je rekao. – Ja ne razumijem i ne vidim kako možeš tražiti da funkcioniram s njim. On je zao. On ubija iz zadovoljstva; on uopće nema savjesti. Nije ga briga za Fell's Church; sam je to rekao. On je čudovište
– Trenutno je susretljiviji od tebe, kazala je Elena. Posegnula je za Stefanovom rukom tražeći neki način da dopre do njega. – Stefane, ja te trebam. A mi oboje trebamo njega. Zar ne možeš to pokušati prihvatiti? – Kada nije odgovorio, dodala je: – Stefan, zar zaista želiš zauvijek biti smrtni neprijatelj svog brata?
– Zar ti zaista misliš da on želi nešto drugo?
Elena je nepomično gledala u njihove spojene ruke gledajući ravnine, krivine i sjene. Jedan trenutak nije odgovorila, a kada jest, bilo je to vrlo tiho.
– On me zaustavio da te ne ubijem, rekla je.
Osjetila je bljesak Stefanove obrambene ljutnje, a onda je osjetila kako polako iščezava. Nešto slično porazu prostrujalo je njime i pognuo je glavu.
– To je točno, rekao je. – A uostalom, tko sam ja da ga nazivam zlim? Što je on učinio a da nisam i ja?
Moramo razgovarati, Elena je pomislila mrzeći tu njegovu samomržnju. No sada nije bilo ni vrijeme ni mjesto.
– Onda se slažeš? – rekla je oklijevajući. – Stefan, reci mi što misliš.
– Ovog časa mislim kako je uvijek po tvome. Zato što je uvijek tako, nije li, Elena?
Elena je pogledala u njegove oči primjećujući da su mu zjenice raširene, toliko da se vidio samo prsten zelene šarenice oko ruba. Tu više nije bilo ljutnje, ostali su samo umor i ogorčenje.
Ali ja ne činim to za sebe, pomislila je, izguravši iz svog uma iznenadnu navalu sumnje u samu sebe. Dokazat ću ti to, Stefan; vidjet ćeš. Jedanput ne činim nešto samo zato što to meni odgovara.
– Onda se slažeš? – tiho je rekla.
– Da. Ja... se slažem.
– I ja se slažem, rekao je Damon pružajući svoju ruku s pretjeranom uljudnošću. Uhvatio je Eleninu prije negoli je mogla reći išta. – Zapravo, čini se da smo svi u zanosu čistog sklada.
Nemoj, Elena je pomislila, ali u tom trenutku, stojeći u hladnoj mjesečini crkvene galerije osjetila je daje to istina, da su sve troje povezani i usklađeni i jaki.
Onda je Stefan istrgnuo svoju ruku. U tišini koja je uslijedila, Elena je mogla čuti zvukove vani i dolje u crkvi. Još uvijek je bilo plakanja i povremenih povika, ali opća užurbanost je prošla. Gledajući kroz prozor, vidjela je ljude kako oprezno biraju put preko mokrog parkirališta između malih grupa koje su se nagurale iznad ranjenih žrtava. Doktor Feinberg se kretao od otoka do otoka, očito dajući medicinske savjete. Žrtve su izgledale kao preživjeli nakon uragana ili potresa.
– Nitko nije onakav kakvim se čini, Elena je rekla.
– Molim?
– To je ono što je Bonnie rekla tijekom mise zadušnice. Imala je još jedan od svojih napadaja. Mislim da bi to moglo biti važno. – Pokušavala je posložiti svoje misli. – Mislim da u gradu postoje ljudi na koje bi trebalo pripaziti. Poput Alarica Saltzmana. – Kratko im je ispričala ono što je čula ranije tog dana u Alaricovoj kući. – On nije onakav kakvim se doima, ali ne znam što točno jest. Mislim da bismo ga trebali držati na oku. A budući da seja, očito, ne smijem pojavljivati u javnosti, to ćete morati činiti vas dvojica. No ne smijete mu dopustiti da posumnja da znate – Elena je zašutjela kada je Damon hitro podigao ruku.
Dolje je, na dnu stubišta, dozivao neki glas. – Stefan? Jesi tamo gore? – A onda nekom drugom: – Mislio sam da sam ga vidio kako se penje gore.
Zvučao je kao gospodin Carson. – Idi, Elena je protisnula gotovo nečujno prema Stefanu. – Moraš se ponašati što je moguće normalnije, tako da možeš ostati u Fell's Churchu. Sve će biti u redu.
– Ali kamo ćeš ti otići?
– Kod Meredith. Objasnit ću ti poslije. Idi.
Stefan je oklijevao, a onda je počeo silaziti niz stube vičući: – Dolazim. – Zatim se vratio: – Neću te ostaviti s njim, odbio je glatko.
Elena je podigla ruke u ogorčenju.
– Onda idite obojica. Upravo si pristao da ćete surađivati; zar ćeš sada pogaziti svoju riječ? – dodala je Damonu koji je i sam izgledao nepopustljivo.
Još jednom je neznatno slegnuo ramenima. – U redu. Samo jedna stvar – jesi gladna?
– Ja – ne. – Osjetivši iznenadni strah u trbuhu, Elena je shvatila što je pita. – Ne, uopće nisam.
– To je dobro. Ali bit ćeš poslije. Zapamti to. – Gurnuo je Stefana niz stepenice, zasluživši prodoran pogled. No Elena je začula Stefanov glas u svom umu kada su obojica nestali.
Vratit ću se poslije po tebe. Čekaj me.
Željela je da mu može odgovoriti vlastitim mislima. Također je shvatila nešto. Stefanov mentalni glas bio je mnogo slabiji negoli prije četiri dana kada se borio s bratom. Kada malo promisli, prije Dana osnivača uopće nije mogao razgovarati mislima. Bila je tako zbunjena kada se probudila kraj rijeke da joj to uopće nije palo na pamet, ali sada se pitala. Sto se dogodilo da ga je učinilo tako jakim? I zašto je njegova snaga sada iščezavala?
Dok je sjedila u pustoj galeriji zbora, Elena je imala vremena razmišljati o tome. Dolje su ljudi napuštali crkvu, a naoblačeno nebo je postajalo sve tamnije. Razmišljala je o Stefanu i o Damonu i pitala se je li ispravno odabrala. Zaklela se kako im nikada neće dopustiti da se bore za nju, ali to obećanje je već bilo prekršeno. Je li bila luda što želi pokušati natjerati ih da žive u primirju, makar i privremenom?
Kada je nebo vani postalo ujednačeno crno, usudila se sići niz stube. Crkva je bila prazna i odjekivala je. Nije razmišljala o tome kako će izaći, ali su, srećom, bočna vrata iznutra bila zatvorena samo zasunom. Zahvalno je kliznula van u noć.
Nije shvaćala kako je dobro biti vani i u mraku. Boraviti unutar zgrada izazivalo je osjećaj zatočenosti, a dnevna svjetlost je nanosila bol njezinim očima. Ovo je bilo najbolje, slobodna i bez okova – i neprimijećena. Njezina osjetila su likovala nad raskošnim svijetom oko nje. U tako nepomičnom zraku mirisi su se dugo zadržavali i mogla je namirisati preobilje noćnih stvorenja. Lisica je rovala po nečijem smeću. Smeđi štakori su nešto žvakali u grmlju. Noćni leptiri su mirisom dozivali jedan drugog.
Otkrila je kako nije teško neopaženo doći do Meredithine kuće; činilo se da ljudi ostaju u kućama. No jednom kada je stigla tamo, zastala je u očaju promatrajući dražesnu farmersku kuću s ograđenim trijemom. Nije mogla samo došetati do ulaznih vrata i pokucati. Je li ju Meredith zaista očekivala? Zar ne bi čekala vani da je tako?
Meredith će se strašno zaprepastiti ako je nije očekivala, razmišljala je Elena odmjeravajući udaljenost od krova do trijema. Prozor Meredithine spavaće sobe bio je iznad njega i točno iza ugla. Bit će to prilična udaljenost, ali Elena je smatrala da može uspjeti.
Popeti se na krov bilo je lagano; njezini prsti na rukama i bosi nožni prsti pronašli su uporišta između cigli pomoću kojih je odjedrila prema gore. No naginjanje oko ugla, kako bi pogledala u Meredithin prozor, bio je priličan napor. Zatvorila je oči zbog svjetla koje je prodiralo van.
Meredith je sjedila na rubu kreveta s laktovima na koljenima gledajući u prazno. Svako malo bi prošla rukom kroz svoju tamnu kosu. Sat na noćnom ormariću pokazivao je 18:43.
Elena je noktima kucnula po prozorskom staklu.
Meredith je skočila i pogledala na krivu stranu, prema vratima. Ustala je u obrambenom čučnju, stišćući ukrasni jastuk u jednoj ruci. Kada se vrata nisu otvorila, postrance je prišla korak ili dva prema njima, još uvijek u obrambenom stavu. – Tko je? – kazala je.
Elena je ponovno kucnula po staklu.
Meredith se zavrtjela te se ubrzano dišući okrenula prema prozoru.
– Pusti me unutra, rekla je Elena. Nije znala može li je Meredith čuti pa je ustima jasno oblikovala riječi. – Otvori prozor.
Meredith se teško dišući ogledala po sobi kao da očekuje nekoga da se pojavi i da joj pomogne. Kada nitko nije došao, prišla je prozoru kao da se radi o opasnoj životinji. No nije ga otvorila.
– Pusti me unutra, ponovno je izgovorila Elena. Onda je nestrpljivo dodala: – Ako nisi željela da dođem, zašto si dogovorila sastanak sa mnom?
Vidjela je promjenu kada su se Meredithina ramena neznatno opustila. Neuobičajeno nespretnim prstima Meredith je polako otvorila prozor i povukla se.
– Sada me pozovi unutra. Inače ne mogu ući.
– Uđi... – Meredith je izdao glas i morala je ponovno pokušati. – Uđi unutra, izgovorila je. Elena se, trgnuvši se od boli, podigla uvis preko prozorske daske. Dok je izvijala svoje ukočene prste, Meredith je gotovo ošamućeno dodala: – To si sigurno ti. Nitko drugi tako ne naređuje.
– Ja sam, kazala je Elena. Prestala je masiranjem izvlačiti grčeve iz prstiju i pogledala u oči svoje prijateljice. – Meredith, to sam doista ja, rekla je.
Meredith je kimnula i vidljivo progutala. U tom trenutku Elena bi najviše na svijetu voljela da ju je druga djevojka zagrlila. No Meredith baš i nije bila tip koji se voli grliti i upravo sada je polako uzmicala kako bi ponovno sjela na krevet.
– Sjedi, rekla je usiljeno smirenim glasom. Elena je izvukla radnu stolicu i automatski sjela u isti položaj u kojem je prije bila Meredith, s laktovima na koljenima i spuštene glave. Onda je podigla pogled: – Kako si znala?
– Ja... – Meredith ju je samo trenutak nepomično promatrala, a zatim je zatresla glavom. – Dakle. Ti – tvoje tijelo nikada nije pronađeno, naravno. To je bilo čudno. A onda oni napadi na starca, Vickie i Tannera – i Stefan i sitnice koje sam pogodila o njemu – no nisam znala. Ne zasigurno. Ne do sada. – Završila je gotovo šapćući.
– Pa, bila je to dobra pretpostavka, kazala je Elena. Pokušavala se ponašati normalno, ali što je bilo normalno u ovoj situaciji? Meredith se držala kao da jedva može podnijeti pogled na nju. U Eleni je to izazvalo osjećaj usamljenosti, osjećala se usamljenije nego ikada prije, koliko se mogla sjetiti.
Dolje je zazvonilo ulazno zvonce. Elena ga je čula, ali mogla je vidjeti kako Meredith nije. – Tko dolazi? – upitala je. – Netko je na vratima.
– Pozvala sam Bonnie da dođe u sedam sati, ako je mama pusti. To je vjerojatno ona. Idem vidjeti. – Meredith je izgledala skoro nepristojno nestrpljiva da se udalji.
– Čekaj. Zna li onaT
– Ne... O, hoćeš reći da bih joj trebala obzirno priopćiti. – Meredith se nesigurno ogledala po sobi, a Elena je upalila malo svjetlo za čitanje kraj kreveta.
– Ugasi sobno svjetlo. Ionako me od njega bole oči, tiho je rekla. Kada je Meredith to učinila, soba je bila dovoljno tamna da se može prikriti u mraku.
Dok je čekala da se Meredith vrati s Bonnie, stajala je u kutu obgrlivši rukama laktove. Možda je bila loša zamisao pokušati umiješati Meredith i Bonnie. Ako se smirena Meredith nije mogla nositi sa situacijom, kako će tek Bonnie reagirati?
Meredith je najavila njihov dolazak stalno mrmljajući: – Nemoj sad vrisnuti; nemoj vrisnuti, dok je brzo gurnula Bonnie preko praga.
– Što ti je? Što radiš! – Bonnie se zauzvrat osupnula. – Pusti me. Znaš li što sam morala učiniti da natjeram mamu da me pusti večeras iz kuće? Želi me odvesti u bolnicu u Roanoke.
Meredith je udarila vrata nogom da se zatvore. – Ok, rekla je Bonnie. – Sada ćeš vidjeti nešto što će... pa, bit će zaprepašćujuće. Ali ne smiješ vrištati, razumiješ? Pustit ću te ako mi obećaš.
– Premračno je da vidim bilo što i plašiš me. Što ti je, Meredith? O, u redu, obećajem, ali o čemu ti
– Elena, rekla je Meredith. Elena je to shvatila kao poziv i zakoračila naprijed.
Bonniena reakcija je bila neočekivana.
Namrštila se i nagnula prema naprijed, zureći u mutnu svjetlost. Kada je ugledala Elenin oblik zgranula se. Ali onda, dok je nepomično zurila u Elenino lice, pljesnula je rukama s radosnim vriskom.
– Znala sam! Znala sam da nisu u pravu. Tako dakle, Meredith – i ti i Stefan ste mislili da znate toliko o utapanju i svemu tome. No, ja sam znala da niste u pravu! O, Elena, toliko si mi nedostajala! Svi će biti tako
– Ušuti, Bonnie! Šuti! – Meredith je žurno rekla. – Rekla sam ti da ne vrištiš. Slušaj, budalo jedna, zar doista misliš da bi Elena, da je stvarno dobro, bila ovdje usred noći, a da nitko ne zna za to?
– Ali ona jest dobro; pogledaj je. Stoji tu. To si ti, zar ne, Elena? – Bonnie je krenula prema njoj, ali ju je Meredith ponovno zgrabila.
– Da, ja sam. – Elena je imala čudan osjećaj, kao daje zalutala u neku nadrealnu komediju, možda neku Kafkinu, samo što
nije znala tekst. Nije znala što bi rekla Bonnie koja je izgledala ushićeno.
– Ja sam, ali... nisam baš sasvim dobro, rekla je nespretno ponovno sjedajući. Meredith je gurnula Bonnie da sjedne na krevet.
– Zašto ste vas dvije tako tajanstvene? Ona je tu, ali baš nije dobro. Što bi to trebalo značiti?
Elena nije znala bi li se smijala ili plakala. – Gledaj, Bonnie... o, ne znam kako bih ovo rekla. Bonnie, je li ti tvoja vidovita baka ikada pričala o vampirima?
Nastupila je mučna tišina. Minute su otkucavale. Nemoguće, Bonniene oči su se raširile još i više; zatim je polako spustila pogled prema Meredith. Uslijedilo je još nekoliko minuta tišine, a onda je Bonnie pomaknula svoju težinu prema vratima. – Uh, gledajte, ćurke, tiho je rekla, – ovo postaje stvarno čudno. Mislim, stvarno, stvarno, stvarno...
Elena je u sebi grozničavo razmišljala. – Možeš pogledati moje zube, kazala je. Povukla je gornju usnu unatrag bockajući svoj očnjak prstom. Osjetila je refleksno produživanje i zaoštravanje kao kad se mačka lijeno proteže.
Meredith je prišla naprijed i pogledala, a onda brzo odvratila pogled. – Shvaćam, kazala je, ali u njezinu glasu nije bilo ničega od onog starog ciničnog zadovoljstva zbog njezine vlastite domišljatosti. – Bonnie, pogledaj, kazala je.
Sve ushićenje, sve uzbuđenje je iscijedilo iz Bonnie. Izgledala je kao da će joj pozliti. – Ne. Ne želim.
– Moraš. Moraš vjerovati ili nećemo ništa postići. – Meredith je ukočenu Bonnie, koja se opirala, gurala prema naprijed. – Otvori oči, ti mala tupavice. Ti si ta koja voli sve te nadnaravne stvari.
– Predomislila sam se, Bonnie je rekla skoro jecajući. U njezinu glasuje bila istinska histerija: – Ostavi me na miru, Meredith; ne želim gledati. – Silom se otrgnula.
– Ne moraš, prošaptala je Elena preneraženo. Očaj ju je preplavio, a suze su joj navirale na oči. – Ovo je bila loša zamisao, Meredith. Otići ću.
– Ne. O, nemoj. – Bonnie se okrenula natrag isto tako brzo kao što je i odjurila, i bacila se u Elenino naručje. – Zao mije, Elena; oprosti. Nije me briga što si; samo mi je drago da si se vratila. Bilo je užasno bez tebe. – Sada je ozbiljno jecala.
Suze koje se nisu htjele pojaviti kada je Elena bila sa Stefanom sada jesu. Plakala je držeći se za Bonnie, osjećajući Meredithine ruke kako se obavijaju oko njih dvije. Sve tri su plakale – Meredith tiho, Bonnie bučno, a Elena sa strastvenom žestinom. Osjećala je kao da plače zbog svega što joj se dogodilo, zbog svega što je izgubila, zbog sve samoće, straha i boli.
Naposljetku su sve tri završile sjedeći na podu, koljenima uz koljena, onako kako su sjedile dok su bile djeca i kovale tajne planove kada su noćile jedna kod druge.
– Tako si hrabra, Bonnie je rekla Eleni šmrcajući. – Ne shvaćam kako možeš biti tako hrabra u vezi toga.
– Ne znaš kako se osjećam iznutra. Uopće nisam hrabra. No moram se nekako pozabaviti time, zato što ne znam što drugo učiniti.
– Ruke ti nisu ledene. – Meredith je stisnula Elenine prste. – Samo su nekako prohladne. Mislila sam da će biti ledenije.
– Stefanove ruke isto nisu ledene, kazala je Elena i taman je htjela nastaviti, ali je Bonnie zaskvičala: – Stefanl
Meredith i Elena su je pogledale.
– Budi razborita, Bonnie. Ne postaješ vampir sam od sebe. Netko te mora učiniti vampirom.
– Ali ti želiš reći da Stefan...? Želiš reći da je on...? – Bonnien glas se prigušio.
– Želim reći, kazala je Meredith, – kako je ovo možda trenutak da nam ispričaš cijelu priču, Elena. Kao i sve one nevažne pojedinosti koje si izostavila zadnji put kada smo te pitale o tome.
Elena je kimnula. – U pravu si. Teško je objasniti, no pokušat ću. – Duboko je udahnula. – Bonnie, sjećaš se prvog dana škole. Tada sam te prvi put čula da si izrekla proročanstvo. Pogledala si u moj dlan i rekla da ću upoznati mladića, tamnog dečka, stranca. I da nije visok, ali da je nekada bio. Dakle – pogledala je u Bonnie, a onda u Meredith, – Stefan sada doista nije visok. No nekad je bio... u usporedbi s drugim ljudima iz petnaestog stoljeća.
Meredith je kimnula, no Bonnie je ispustila tih zvuk i zanjihala se unatrag izgledajući ošamućeno. – Hoćeš reći
– Hoću reći daje živio u renesansnoj Italiji, a tada je prosječna osoba bila nižeg rasta. Tako daje, za usporedbu, Stefan izgledao viši. I čekaj, prije negoli se onesvijestiš, moraš znati još nešto. Damon je njegov brat.
Meredith je ponovno kimnula glavom. – Zaključila sam nešto slično tomu. Ali zašto je onda Damon rekao daje student?
– Ne slažu se baš dobro. Stefan dugo nije čak ni znao da je Damon u Fell's Churchu. – Elena je zamucala. Bila je na rubu da otkrije Stefanovu osobnu prošlost, koju je ona uvijek smatrala njegovom tajnom, koju on mora otkriti. No Meredith je bila u pravu; bilo je vrijeme da iznese cijelu priču. – Slušajte, bilo je to ovako, kazala je. – Stefan i Damon su nekada, u renesansnoj Italiji, obojica bili zaljubljeni u istu djevojku. Ona je bila iz Njemačke i zvala se Katherine. Stefan me izbjegavao na početku škole zato što sam ga podsjećala na nju; i ona je imala plavu kosu i plave oči. O, i ovo je bio njezin prsten. – Elena je pustila Meredithinu ruku i pokazala im zamršeno ugraviran zlatni prsten sjedinim umetnutim kamenom lapisa lazulija.
– A radilo se o tome da je Katherine bila vampirica. Čovjek po imenu Klausju je učinio takvom kada je živjela u svom selu u Njemačkoj kako bije spasio da ne umre od teške bolesti. Stefan i Damon su obojica to znali, ali nije ih bilo briga. Tražili su od nje da odabere između njih onoga za kojeg se želi udati. – Elena je zastala i neujednačeno se nasmiješila, razmišljajući kako je gospodin Tanner bio u pravu; povijest se doista ponavlja. Samo se nadala kako njezina priča neće završiti kao Katherinina. – No ona je odabrala obojicu. Razmijenila je krv s obojicom i rekla im kako sve troje mogu biti sudružnici cijelu vječnost.
– Zvuči ekscentrično, promrmljala je Bonnie.
– Zvuči glupo, kazala je Meredith.
– Shvatila si, Elena joj je rekla. – Katherine je bila slatka, ali nije baš bila bistra. Stefan i Damon se već tada nisu previše voljeli. Rekli su joj da mora izabrati, jer ni ne pomišljaju da je dijele. A ona je onda pobjegla plačući. Sljedećeg dana – dakle, pronašli su njezino tijelo ili ono što je ostalo od njega. Znate, vampir treba amulet poput ovog prstena da bi mogao izlaziti na sunce, a da ga ono ne ubije. A Katherine je izašla na sunce i skinula svoj. Mislila je će se Damon i Stefan pomiriti kada se ona makne.
– O, moj Bože, kako ro
– Ne, nije, Elena je bijesno prekinula Bonnie. – Uopće nije romantično. Sve odonda, Stefan živi s osjećajem krivice, a mislim da i Damon, iako ga se nikad ne bi moglo natjerati da prizna. A izravna posljedica je da su zgrabili mačeve i ubili jedan drugoga. Da, ubili. Zato su sada vampiri i zato toliko mrze jedan drugog. A zato sam ja vjerojatno luda, jer ih sada pokušavam navesti da surađuju.

8 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:45 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
7
– Da surađuju na čemu? – upitala je Meredith.
– Objasnit ću to poslije. Ali prvo bih željela znati što se događa u gradu otkako sam – otišla
– Pa, uglavnom histerija, kazala je Meredith podižući obrvu. – Tvoja teta Judith je u prilično lošoj situaciji. Imala je halucinacije te vidjela – samo što to nije bila halucinacija, zar ne? A ona i Robert su napola prekinuli.
– Znam, kazala je Elena mrko. – Nastavi.
– Svi u školi su uzrujani. Htjela sam razgovarati sa Stefanom, osobito kada sam počela sumnjati da zapravo nisi mrtva, ali ga nije bilo u školi. Matt je bio, ali nešto nije u redu s njim. Izgleda kao zombi i ni s kim ne želi razgovarati. Htjela sam mu objasniti kako postoji šansa da možda nisi otišla zauvijek; mislila sam da će ga to razveseliti. No nije htio slušati. Ponašao se potpuno netipično i u jednom trenu sam pomislila da će me udariti. Nije htio saslušati ni riječ.
– O, Bože – Matt. – Nešto strašno se uskomešalo u dnu Elenine svijesti, neko sjećanje previše uznemirujuće da ga pusti na slobodu. Upravo sada se ne može nositi više ni s čim, ne može, pomislila je i zakucala sjećanje natrag.
Meredith je nastavila. – Ipak je očito da su neki ljudi sumnjičavi po pitanju tvoje 'smrti'. Zato sam na misi zadušnici rekla to što jesam, bojala sam se da će Alaric Saltzman završiti postavljajući ti zasjedu oko kuće, ako kažem pravi dan i mjesto. Postavljao je sva moguća pitanja i dobro je da Bonnie nije znala ništa što bi mogla izlanuti.
– To nije fer, prosvjedovala je Bonnie. – Alaric je samo zainteresiran, to je sve, i htio bi nam pomoći da se nosimo s traumom, kao i prije. On je vodenjak
– On je špijun, kazala je Elena, – a možda i više od toga. No, razgovarat ćemo o tome poslije. Stoje s Tylerom Smallwoodom? Nisam ga vidjela na misi.
Meredith je izgledala osupnut. – Hoćeš reći da ne znaš?
– Ne znam ništa. Spavala sam četiri dana u potkrovlju.
– Pa... – Meredith je zastala u nelagodi. – Tyler se upravo vratio iz bolnice. Isto je i s Dickom Čarterom i onom četvoricom mladića koji su bili raspoloženi za tučnjavu i koje su poveli sa sobom na Dan osnivača. Napadnuti su u napuštenoj baraci te večeri i izgubili su dosta krvi.
– O. – Zagonetka zašto su Stefanove moći bile toliko snažnije te noći je razjašnjena. I zašto su slabije sve odonda. Vjerojatno nije jeo od tada. – Meredith, je li Stefan osumnjičenik?
– Pa, Tylerov otac ga je pokušao osumnjičiti, ali policija nije mogla uskladiti vremena. Znaju otprilike kada je Tyler napadnut zato što se trebao naći s gospodinom Smallwoodom, a nije se pojavio. A Bonnie i ja možemo biti alibi za Stefana u tom vremenu zato što smo ga mi ostavili kraj rijeke s tvojim tijelom. Tako da se nije mogao vratiti u baraku napasti Tylera – barem nijedno normalno ljudsko biće to ne bi moglo. A zasad policija ne razmišlja o ničemu nadnaravnom.
– Shvaćam. – Eleni je pao kamen sa srca barem zbog toga.
– Tyler i ti mladići ne mogu identificirati napadača, jer se ne mogu sjetiti ničega vezano uz to poslijepodne, dodala je Meredith.
– Niti to može Caroline.
– Caroline je bila tamo?
– Da, ali nije imala ugrize. Samo je bila u šoku. Unatoč svemu što je učinila, gotovo daje žalim. – Meredith je slegnula ramenima i dodala: – Izgleda prilično jadno ovih dana.
– A mislim da nitko neće ni posumnjati u Stefana nakon onoga što se danas dogodilo s tim psima u crkvi, dodala je Bonnie. – Moj tata kaže da je možda neki veliki pas razbio prozor barake, a rane na Tylerovu vratu su izgledale nekako poput životinjskih ugriza. Mislim da dosta ljudi vjeruje da je to učinio pas ili čopor pasa.
– To je prikladno objašnjenje, Meredith je dodala hladno. – To znači da ne moraju više o tome razmišljati.
– Ali to je smiješno, kazala je Elena, – normalni psi se ne ponašaju tako. Zar se ljudi ne čude zašto su njihovi psi iznenada poludjeli i okrenuli se protiv njih?
– Dosta ljudi ih se samo rješava. O, i čula sam nekoga kako priča o obveznom testiranju na bjesnoću, kazala je Meredith. – No, to nije samo bjesnoća, zar ne, Elena?
– Ne, mislim da nije. A Stefan i Damon isto tako misle. I zato sam došla ovamo kako bih o tome popričala s vama. – Elena je objasnila što je jasnije mogla svoje razmišljanje o Drugoj Moći u Fell's Churchu. Ispričala im je o sili koja ju je natjerala s mosta i o osjećaju koji je imala sa psima i sve o čemu su ona, Stefan i Damon raspravljali. Završila je s: – I sama Bonnie je danas rekla u crkvi: 'Nešto zlo'. Mislim da je to ono što je tu u Fell's Churchu, nešto za što nitko ne zna, nešto posve zlo. Bonnie, pretpostavljam da ti ne znaš što si mislila pod tim.
No Bonnien um je jurio po drugom kolosijeku. – Znači Damon nije nužno učinio sve te strašne stvari koje si rekla da jest, kazala je oštroumno. – Poput ubijanja Yangtzea, ozljeđivanja Vickie i ubijanja gospodina Tannera i sve drugo. Rekla sam da nitko tako prekrasan ne može biti psihopatski ubojica.
– Mislim, rekla je Meredith letimično pogledavajući Elenu, – kako je bolje da zaboraviš na Damona kao ljubavnu zanimaciju.
– Da, izjavila je Elena odrješito. – On jest ubio gospodina Tannera, Bonnie. I logično je daje počinio i ostale napade; pitat ću ga o tome. A i sama imam dovoljno problema izlazeći na kraj s njim. Ne želiš se petljati s njim, Bonnie, vjeruj mi.
– Trebala bih ostaviti Damona na miru; trebala bih ostaviti Alarica na miru... Postoji li neki dečko kojeg ne trebam ostaviti na miru? A u međuvremenu ih Elena dobije sve. Nije pošteno.
– Život nije pošten, Meredith joj je rekla bešćutno. – No, slušaj Elena, čak i ako ta Druga Moć postoji, što misliš kakva je to vrsta moći? Kako izgleda?
– Ne znam. Nešto strahovito jako – ali možda se zakriljuje kako je ne bismo mogli osjetiti. Možda izgleda kao obična osoba. I zato sam došla po vašu pomoć, zato što bi to mogao biti bilo tko u Fell's Churchu. Poput onoga što je Bonnie danas rekla tijekom mise: 'Nitko nije onakav kakvim se čini'.
Bonnie je pogledala bespomoćno. – Ne sjećam se da sam to rekla.
– Rekla si to, dobro. 'Nitko nije onakav kakvim se čini', Elena je ponovno važno navela riječ. – Nitko. – Letimično je pogledala Meredith, ali tamne oči ispod elegantno uokvirenih obrva bile su smirene i daleke.
– Dobro, to kao da čini svakoga sumnjivim, kazala je Meredith svojim mirnim glasom. – Je li tako?
– Tako je, rekla je Elena. – No, bolje da nabavimo notes i olovku i napravimo popis najvažnijih. Damon i Stefan su već pristali pomoći to istražiti, a ako i vi pomognete veći su nam izgledi daje pronađemo. – Ušla je u ritam s ovim; uvijek je bila dobra u organiziranju, od spletki kako steći dečka do priredbi za prikupljanje financijskih sredstava. Ovo je samo ozbiljnija verzija starog plana A i plana B.
Meredith je olovku i papir dala Bonnie, koja je pogledala papir, zatim Meredith pa Elenu. – Dobro, kazala je, – ali tko ide na popis?
– Pa, svatko za koga imamo razloga sumnjati da je ta Druga Moć. Svatko tko bi mogao učiniti stvari koje znamo da je ona učinila: zatvorila Stefana u bunar, proganjala mene, nahuškala pse na ljude. Svatko tko se ponaša neobično.
– Matt, kazala je Bonnie pišući žustro. – I Vickie. I Robert.
– Bonnie! – uzviknule su Elena i Meredith istodobno.
Bonnie je podigla pogled. – Pa, Matt se ponaša čudno, a isto tako, sada već mjesecima, i Vickie. A Robert se motao oko crkve prije mise, ali nikada nije ušao unutra
– O, Bonnie, stvarno, Meredith je rekla. – Vickie je žrtva, ne osumnjičena. A ako je Matt zla Moć, ja sam zvonar crkve Notre Dame. A što se Roberta tiče
– Ne, čekaj, kazala je Elena. – Bonnie, sačekaj tren. – Razmišljala je o nečemu drugom, nečemu što ju je sve odonda prilično dugo izjedalo: – Sve odonda, od crkve, glasno je rekla prisjećajući se toga. – Znaš da sam i ja vidjela Roberta izvan crkve kada sam bila skrivena na galeriji crkvenog zbora. Bilo je to taman prije negoli su psi napali, a on je nekako uzmicao kao da je znao što će se dogoditi.
– O, ali Elena
– Ne, slušaj, Meredith. A vidjela sam ga i ranije, u subotu navečer s tetom Judith. Kad mu je rekla da se neće udati za njega, bilo je nešto na njegovu licu... Ne znam. No, mislim da bi bilo bolje da ga vratiš na popis, Bonnie.
Trezveno, nakon trenutka razmišljanja Bonnie je to i učinila. – Koga još? – rekla je.
– Pa, bojim se, Alarica, kazala je Elena. – Zao mi je, Bonnie, ali on je praktički broj jedan. – Ispričala je što je slučajno čula prisluškujući to jutro Alarica i ravnatelja. – On nije obični profesor povijesti; pozvali su ga iz nekog razloga. On zna da sam ja vampir i traži me. I danas, kada su psi napadali, on je stajao postrance i izvodio neke čudne pokrete. On nedvojbeno nije onakav kakvim se čini i jedino pitanje je: što on jest? Slušaš li, Meredith?
– Da. Znaš, mislim da bi trebala staviti gospodu Flowers na taj popis. Sjeti se samo kako je stajala na prozoru pansiona kada smo donosili Stefana natrag iz bunara? No nije htjela sići i otvoriti nam vrata? To je čudno ponašanje.
Elena je kimnula. – Da, i stalno mi je spuštala slušalicu kada sam ga zvala. A i činjenica je da živi povučeno u toj staroj kući. Možda je samo luckasta starica, no svjedno je stavi na popis, Bonnie. – Prošla je rukom kroz kosu, odljepljujući je od stražnje strane vrata. Bilo joj je vruće. Ili – ne baš vruće, već nekako neugodno, kao da se pregrijala. Postala je strašno žedna.
– U redu, otići ćemo do pansiona sutra prije škole, kazala je Meredith. – U međuvremenu, što bismo još mogle učiniti? Pogledajmo taj popis, Bonnie.
Bonnie je ispružila popis tako da ga one mogu vidjeti, a Elena i Meredith su se nagnule prema naprijed i čitale:
Matt Iloncycutt
Vickie Bennett
Robert Maxwell – Što je radio kod crkve kada su psi napali? I što se događalo te noći s Eleninom tetom?
Alaric Salzman – Zašto postavlja tako puno pitanja? Sto je pozvan učiniti u Fell's Churchu?
Gospođa Flowers – Zašto se ponaša tako čudno? Zašto nas nije pustila unutra one noći kada je Stefan ranjen?
– Dobro, kazala je Elena. – Pretpostavljam kako bismo mogli otkriti i čiji su psi danas bili kraj crkve. A ti sutra 11 školi možeš držati Alarica na oku.
– Ja ću motriti Alarica, odlučno je izjavila Bonnie. – I ja ću ga osloboditi od sumnje; budite sigurne da hoću.
– Fino, učini to. Tebe možemo dodijeliti njemu. I Meredith može istražiti gospodu Flowers, a ja mogu preuzeti Roberta. A što se tiče Stefana i Damona – pa, njima se mogu dodijelili svi, zato što mogu koristiti Moći da temeljito ispitaju umove drugih ljudi. Osim toga, taj popis nije potpun. Namjeravam od njih zatražiti da pretraže okolicu grada tražeći bilo kakav znak Moći ili bilo što drugo čudno što se događa. Vjerojatnije je da će je oni prije prepoznati negoli ja.
Sjedajući natrag, Elena je odsutno navlažila usnice. Bila je strašno žedna. Primijetila je nešto što nikada prije nije: finu mrežu vena s unutarnje strane Bonniena ručnog zgloba. Bonnie je još uvijek držala ispružen notes, a koža na njezinu zapešću bila je tako prozračna da se jasno nazirala modro-zelenkasta boja njezinih vena. Elena je poželjela da je slušala kada su u školi učili o ljudskoj anatomiji; e sad, kako se zvala ta vena, ona velika koja se razgranavala poput rašlji na drvetu...?
– Elena. Elena!
Preplašena, Elena je podigla pogled i ugledala Meredithine oprezne, tamne oči i Bonnien uznemiren izraz lica. Tek onda je shvatila da je čučnula kraj Bonniena zgloba, trljajući najveću venu prstom.
– Oprosti, promrmljala je sjedajući natrag. No mogla je osjetiti dodatnu dužinu i oštrinu svojih očnjaka. Slično kao da nosi aparatić za zube; mogla je jasno osjetiti razliku u težini. Shvatila je kako umirujući osmijeh nije imao željeni učinak. Bonnie je izgledala preplašeno što je bilo besmisleno. Bonnie bi trebala znati da je Elena nikada ne bi ozlijedila. I Elena nije bila jako gladna večeras; Elena je uvijek malo jela. Mogla je dobiti sve što joj treba iz te sitne vene na zglobu...
Elena je skočila na noge i zavrtjela se prema prozoru, naslanjajući se na okvir, osjećajući hladan noćni zrak kako joj puše po koži. Osjećala se kao da pati od vrtoglavice i činilo se kako ne može doći do daha.
Što to radi? Okrenula se i ugledala Bonnie kako se stisnula bliže Meredith, a obje su izgledale kao da im je mučno od straha. Mrzila je što je tako gledaju.
– Oprosti, rekla je. – Nisam htjela, Bonnie. Gledaj, neću prilaziti bliže. Trebala sam jesti prije negoli sam došla ovamo. Damon je rekao da ću poslije ogladniti.
Bonnie je progutala izgledajući kao da joj je još mučnije. – Jela?
– Da, naravno, kazala je Elena oporo. Žile su joj gorjele; to je bio taj osjećaj. Stefan ga je opisivao prije, ali nikada ga nije zapravo razumjela; nikada nije shvatila kroz što je prolazio kada ga je obuzimala potreba za krvlju. Bilo je užasno, neodoljivo. – Što mislite da jedem ovih dana, zrak? – dodala je drsko. – Ja sam sada lovac i bolje je da odem van loviti.
Bonnie i Meredith su se pokušavale pomiriti s tim; mogla je vidjeti da jesu, ali je isto tako mogla vidjeti zgražanje u njihovim očima. Usredotočila se na svoja nova osjetila, na otvaranje sebe prema noći i potrazi za Stefanovom ili Damonovom prisutnošću. Bilo je teško, jer niti jedan od njih nije projicirao svoj um na drugog kao što su to činili one noći kada su se borili u šumi, no pomislila je kako može osjetiti treperenje Moći u gradu.
No nije imala nikakvog načina da komunicira s njom i zbog frustracija joj je žarenje postalo još gore. Upravo je odlučila da će možda morati otići bez njih kada su je zavjese ošinule po licu, lamatajući na navali vjetra. Bonnie je zateturala prema gore teško dišući, oborivši udar-cem lampu za čitanje s noćnog ormarića i ovivši cijelu sobu u tamu. Meredith ju je proklinjući pokušavala ponovno uspraviti. Zavjese su divlje lepršale u podrhtavajućoj svjetlosti koja se pojavila, a Bonnie je izgledala kao da pokušava vrisnuti.
Kada je žarulja konačno bila zavrnuta, ugledale su Damona kako sjedi ležerno, ali nesigurno, na dasci otvorenog prozora, s jednim koljenom prema gore. Smješkao se jednim od svojih najrazuzdanijih osmijeha.
– Smeta li vam? – rekao je. – Ovo je neudobno.
Elena je ponovno pogledala u Bonnie i Meredith koje su bile poduprte o ormar izgledajući istovremeno užasnute i hipnotizirane. Samo je ljutito zatresla glavom.
– A ja sam mislila da ja volim dramatično ući, kazala je. – Jako duhovito, Damon. Sada idemo.
– I ostaviti ovdje ove tvoje dvije tako prekrasne prijateljice? – Damon se ponovno nasmiješio Bonnie i Meredith. – Osim toga, upravo sam stigao ovamo. Zar nitko neće biti uljudan i pozvati me unutra?
Bonniene smeđe oči bespomoćno usredotočene na njegovo lice malo su se raznježile. Njezine usnice koje su bile raširene u užasu, još su se više otvorile. Elena je prepoznala znakove trenutačnog rastapanja.
– Ne, neće – izgovorila je. Stala je ravno između Damona i djevojaka. – Nitko ovdje nije za tebe, Damon – ni sada ni ikada. – Vidjevši bljesak izazova u njegovim očima, dodala je nesta-šno: – A i u svakom slučaju, ja odlazim. Ne znam za tebe, ali ja idem u lov. – Umirila se kada je osjetila Stefanovu prisutnost u blizini, vjerojatno na krovu, i čula njegovu istovremenu dopunu: Mi idemo loviti, Damon. Ti možeš sjediti tu cijelu noć ako želiš.
Damon je rado popustio, strijeljajući posljednjim zaigranim letimičnim pogledom prema Bonnie prije negoli je nestao s prozora. Bonnie i Meredith su se obje zabrinuto trznule prema naprijed kada je to učinio, očito zabrinute da je pao u smrt.
– Dobro je, kazala je Elena odmahujući ponovno glavom. – I ne brinite, neću mu dopustiti da se vrati. Naći ćemo se sutra u isto vrijeme. Bok.
– Ali – Elena – Meredith se zaustavila. – Mislim, htjela sam te pitati želiš li se presvući.
Elean se promotrila. Haljina koja je pripadala obiteljskom nasljeđu iz devetnaestog stoljeća bila je u dronjcima, mokra i blatna, a tanki bijeli muslin bio je mjestimice poderan. No sada nije bilo vremena da je presvuče, morala se smjesta nahraniti.
– Morat će pričekati, kazala je. – Vidimo se sutra. – A onda se odgurnula preko prozora na isti način kao i Damon. Posljednje što je vidjela bile su Meredith i Bonnie koje su ošamućeno zurile za njom.
Postajala je sve bolja u spuštanjima; ovaj put nije natukla koljena. Stefan je bio tu i ogrnuo je nešto tamno i toplo oko nje.
– Tvoj plašt, kazala je zadovoljna. Za trenutak su se nasmijali jedan drugome prisjećajući se prvog puta kada joj je dao plašt nakon što ju je spasio od Tylera na groblju i odveo je u svoju sobu da se očisti. Tada se bojao dotaknuti je. No, razmišljala je Elena unoseći mu se u lice s osmijehom, kako se prilično brzo pobrinula za taj strah.
– Mislio sam da idemo loviti, kazao je Damon.
Elena je okrenula osmijeh prema njemu ne odvajajući svoju ruku od Stefanove. – Idemo, kazala je. – Gdje bismo trebali ići?
– U bilo koju kuću u ovoj ulici, predložio je Damon.
– U šumu, Stefan je rekao.
– U šumu, odlučila je Elena. – Ne diramo ljude i ne ubijamo. Je li tako, Stefane?
Uzvratio joj je stisak prstiju. – Tako je, tiho je rekao.
Damonova usnica se iskrivila probirljivo. – A što to tražimo u šumi ili ne želim znati? Bizamskog štakora? Američkog tvora? Termite? – Oči su mu se pomakle prema Eleni, a glas mu se stišao. – Pođi sa mnom i ja ću ti pokazati pravi lov.
– Možemo ići kroz groblje, Elena je rekla ignorirajući ga.
– Bjelorepi jeleni hrane se cijelu noć na otvorenim područjima, Stefan joj je kazao, – no morat ćemo biti pažljivi dok im se prikradamo; mogu čuti jednako dobro kao i mi.
Drugi put onda, kazao je Damonov glas u Eleninu umu.

9 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:46 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
8
– Tko? O, ti si! – rekla je Bonnie, trgnuvši se od dodira na svom laktu. – Preplašio si me. Nisam te čula kada si prišao.
Morat će biti pažljiviji, pomislio je Stefan. Za nekoliko dana koliko ga nije bilo u školi, odvikao se kretati i hodati se kao čovjek i ponovno se vratio navici tihog, savršenog dugog koraka lovca. – Oprosti, kazao je dok su hodali rame uz rame niz hodnik.
– Sve ok, rekla je Bonnie, hrabro se pokušavajući praviti bezbrižna. No njezine smeđe oči bile su raširene i prilično nepomične. – Pa što radiš ovdje danas? Meredith i ja smo danas pro-šle kraj pansiona kako bi provjerile gospođu Flowers, ali nitko nije otvorio vrata. A nisam te vidjela ni na biologiji.
– Vratio sam se danas poslijepodne. Ponovno sam u školi. Koliko god bude trebalo da nađemo ono što tražimo.
– Hoćeš reći, kako bi uhodio Alarica, mrmljala je Bonnie. – Jučer sam rekla Eleni da njega prepusti meni. Ups, dodala je kada se nekoliko učenika trećih razreda u prolazu zabuljilo u nju. Prevrnula je očima prema Stefanu. Složno su skrenuli bočno u sporedni hodnik i krenuli prema praznom stepeništu. Bonnie se naslonila na zid s uzdahom olakšanja.
– Moram zapamtiti da ne izgovaram njezino ime, rekla je svečano, – ali tako je teško. Mama me jutros pitala kako se osjećam, a ja sam joj gotovo rekla 'dobro' budući da sam sinoć vidjela Elenu. Ne znam kako ste vas dvojica čuvali – znaš već što – tajnu tako dugo.
Stefan je osjetio kako mu se, protiv njegove volje, usnice s naporom razvlače u osmijeh. Bonnie je bila kao mačić star šest tjedana, sami šarm i nimalo inhibicija. Uvijek bi rekla točno ono što je u tom trenutku mislila čak i ako je bilo u potpunosti suprotno onome što je rekla samo trenutak ranije, ali je sve dolazilo iz srca. – Upravo sada stojiš u napuštenom hodniku znaš-s-kim, podsjetio je vragolasto.
– Ooo. – Oči su joj se ponovno raširile. – Ali ne bi, zar ne? – dodala je osjetivši olakšanje. – Jer bi te Elena ubila... O, bože. – Tražeći drugu temu, progutala je knedlu i rekla: – Pa – pa, kako su stvari sinoć prošle?
Stefanovo raspoloženje se trenutno smračilo. – Ne tako dobro. O, Elena je dobro; spava bez opasnosti. – Prije negoli je mogao nastaviti, uši su mu uhvatile odjek koraka na kraju hod-nika. Tri učenice starijih razreda su prolazile pokraj njih i jedna se odvojila od skupine kada je ugledala Stefana i Bonnie. Lice Sue Carson bilo je blijedo, a oči su joj bile crveno uokvirene, no osmijehnula im se.
Bonnie je bila puna brige. – Sue, kako si? Kako je Doug?
– Dobro sam. On je isto dobro ili će bar biti. Stefan, htjela sam razgovarati s tobom, dodala je u naletu. – Znam da ti je moj tata jučer zahvalio za to kako si pomogao Dougu, no i ja bih ti htjela zahvaliti. Hoću reći, znam da su ljudi u gradu bili prilično grozni prema tebi i – pa, samo sam se iznenadila da ti je bilo dovoljno stalo da bi uopće pomogao. No, drago mi je. Moja mama kaže da si spasio život Dougu. I tako, htjela sam ti samo zahvaliti i reći da mi je žao – zbog svega.
Glas joj je zadrhtao pri kraju govora. Bonnie je zašmrcala i pipkajući potražila maramicu u svom ruksaku i na trenutak je izgledalo kao da će se Stefan zateći na stepeništu hodnika s dvije jecajuće žene. Očajnički je razbijao glavu za nečim što bi im odvratilo pozornost.
– Sve je u redu, kazao je. – Kako je Chelsea danas?
– U živodernici je. Zadržali su pse u karanteni, sve one koje su mogli prikupiti. – Sue je obrisala oči i uspravila se, a Stefan je odahnuo vidjevši da je opasnost prošla. Spustila se nelagodna tišina.
– Dobro, konačno je Bonnie kazala i dodala, – jesi li čula što je školski odbor odlučio oko Snježnog plesa?
– Čula sam da su se sastali jutros i da su se više-manje odlučili da će nam dopustiti da ga održimo. Netko je rekao da su ipak razgovarali o policijskoj zaštiti. O, posljednje zvono. Bolje da se požurimo na sat povijesti kako nam Alaric ne bi dao ukor.
– Dolazimo za minutu, kazao je Stefan. Usput je dodao: – Kada je taj Snježni ples?
– Trinaestog, petak navečer, znaš, rekla je Sue i onda se lecnula. – O, moj Bože, petak trinaesti. O tome nisam ni razmišljala. No to me podsjetilo na još jednu stvar koju sam ti htjela reći. Jutros sam povukla svoje ime iz konkurencije za snježnu kraljicu. Činilo – činilo se ne-kako ispravnim. To je sve. – Sue je gotovo trčeći odjurila.
Stefanov um je radio pod najvećim opterećenjem: – Bonnie, što je taj Snježni ples?
– Pa, to je zapravo božični ples samo što biramo snježnu kraljicu umjesto božične kraljice. Nakon onoga što se dogodilo na Dan osnivača, razmišljali su da ga otkažu, pa ovo s psima jučer – no zvuči kao da će ga naposljetku ipak organizirati.
– Na petak trinaesti, izgovorio je Stefan sumorno.
– Da. – Bonnie je ponovno izgledala preplašeno, izgledajući sitno i neupadljivo. – Stefan, nemoj tako izgledati, plašiš me. Sto nije u redu? Što misliš da će se dogoditi na plesu?
– Ne znam. – No nešto hoće, razmišljao je Stefan. Fell's Church nije imao niti jednu javnu proslavu koja je prošla bez posjeta Druge Moći, a ovo će vjerojatno biti zadnja svečanost ove godine. No nije imalo smisla sada razgovarati o tome. – Hajde, rekao je. – Stvarno kasnimo.
Bio je u pravu. Kada su ušli, Alaric Saltzman je stajao pokraj školske ploče kao i prvog dana kada se pojavio u učionici za povijest. Ako je bio iznenađen što ih vidi kako kasne ili što ih uopće vidi, besprijekorno je to sakrio najsrdačnije im se nasmiješivši.
Znači ti si taj koji lovi lovca, pomislio je Stefan, sjedajući i proučavajući čovjeka ispred sebe. No jesi li nešto više od toga? Možda Elenina Druga Moć?
Sudeći po izgledu, ništa se nije činilo nevjerojatnijim. Alaricova kosa boje pijeska, malo predugačka za profesora, njegov dječački osmijeh, njegova uporna vedrina, sve je pridonosilo dojmu bezazlenosti. No Stefan je od početka bio oprezan prema onome što je bilo ispod te nedužne vanjštine. Ipak, nije se činilo izglednim daje Alaric Saltzman bio u pozadini napada na Elenu ili slučaja sa psima. Nikakva maska ne bi mogla biti tako savršena.
Elena. Stefanova ruka se čvrsto stisnula ispod klupe, a lagana bol mu se probudila u prsima. Nije htio razmišljati o njoj. Uspio je progurati zadnjih pet dana tako što ju je držao na rubu svijesti, ne puštajući sliku o njoj nimalo bliže. No time je, naravno, napor držanja na sigurnoj udaljenosti zaokupljao najveći dio njegova vremena i energije. A najgore mjesto gdje je mogao biti bilo je ovo, u učionici gdje mu nije moglo biti manje stalo do toga što se predavalo. Nije mogao raditi ništa osim razmišljati.
Natjerao se disati polako, spokojno. Ona je dobro; to je važno. Ništa drugo i nije bilo. No čak i dok si je to govorio, ljubomora ga je pekla poput udarca bičem. Zbog toga što je, kad god je mislio o Eleni, sada morao misliti o njemu.
O Damonu, koji je bio slobodan dolaziti i odlaziti kako mu se sviđa. Koji bi i ovog časa mogao biti s Elenom.
Ljutnja je plamtjela u Stefanovu umu, blještava i studena, miješajući se sa žestokom boli u prsima. Još uvijek nije bio uvjeren da Damon nije taj koji gaje, krvavog i bez svijesti, nemarno bacio u napušteno okno bunara da umre. I on bi prihvatio Eleninu zamisao o Drugoj Moći puno ozbiljnije da je bio posve siguran da Damon nije otjerao Elenu u smrt. Damon je bio zao; nije imao samilosti ni skrupula...
A što je on učinio da nisam i ja? zapitao se Stefan žestoko po stoti put. Ništa.
Osim ubio.
Stefan je pokušao ubiti. Namjeravao je ubiti Tylera. Na to sjećanje, ta hladna vatra njegova bijesa prema Damonu bila je gurnuta u vodu i umjesto toga je letimično pogledao prama stražnjem dijelu učionice.
Bio je prazan. Iako je Tyler jučer izašao iz bolnice, nije se vratio u školu. Pa ipak, nema opasnosti da se on sjeti bilo čega iz tog jezovitog poslijepodneva. Podsvjesna sugestija da zaboravi bi trebala potrajati neko vrijeme, dovoljno dugo ako netko ne bude petljao s Tylerovim umom.
Iznenada je postao svjestan da je nepomično promatrao Tylerovo prazno mjesto pozornim pogledom zabavljenim teškim mislima. Kada je odvratio pogled, opazio je letimičan pogled nekoga tko ga je promatrao.
Matt se brzo okrenuo i nagnuo nad udžbenik povijesti, ali ne prije negoli je Stefan vidio izraz njegova lica.
Ne razmišljaj o tome. Ne razmišljaj ni o čemu, rekao je Stefan sebi, i pokušao se koncentrirati na predavanje Alarica Saltzmana o Ratovima ruža.

5. prosinca – ne znam u koliko sati, vjerojatno rano poslijepodne

Dragi Dnevniče,
Damon te je danas ujutro pribavio za mene. Stefan je rekao kako ne želi da ponovno idem u Alaricovo potkrovlje. Ovo je Stefanovo nalivpero kojim pišem. Ne posjedujem više ništa ili barem ne mogu dobiti ništa od svojih stvari, a većina njih, kada bih ih uzela, nedostajale bi tetiJudith. Upravo sada sjedim a staji iza pansiona. Znaš, ne mogu ući tamo gdje ljudi spavaju, osim ako nisam pozvana unutra. Pretpostavljam da se životinje ne računaju, zato što ovdje ispod sijena spavaju neki štakori i na krovnim gredama jedna sova. Trenutno se ignoriramo.
Jako se trudim da ne dobijem histerični napadaj.
Pomislila sam da bi pisanje moglo pomoći. Nešto uobičajeno, nešto poznato. Osim što ništa u mom životu više nije uobičajeno.
Damon kaže da ću se brže naviknuti ako odbacim svoj stari život i prihvatim novi. Izgleda da vjeruje kako je neizbježno da ispadnem poput njega. Kaže da sam rođena da budem lovac i da nema smisla činiti stvari polovično.
Sinoć sam ulovila jelena. Mužjaka, zato što je stvarao najviše buke, sudarajući se rogovima s granama drveća, izazivajući druge mužjake. Pila sam njegovu krv.
Kada pregledavam ovaj dnevnik, sve što mogu vidjeti je da sam tražila nešto, neko mjesto kojem pripadam. Ali ovo nije to. Ovaj novi život nije to. Bojim se što ću postati ako doista počnem pripadati ovamo.
O, Bože, preplašena sam.
Kukuvija je gotovo čisto bijela, osobito kada raširi krila tako da joj mogu vidjeti donji dio. S leda izgleda više zlatna. Ima samo malo zlatnog oko lica. Upravo sada me netremice promatra, jer radim buku pokušavajući ne zaplakati.
Smiješno je da još uvijek mogu plakati. Pretpostavljam da vještice ne mogu.

Vani je počelo sniježiti. Privlačim plašt oko sebe.
Elena je sakrila knjižicu uz tijelo i privukla mekani tamni baršun plašta do svoje brade. Staja je bila potpuno tiha, osim neznatnog disanja životinja koje su spavale. Vani se snijeg nagomilavao padajući isto tako bešumno, prekrivajući svijet uz prigušeni muk. Elena je zurila u to očima koje nisu vidjele, jedva primjećujući suze koje su tekle niz njezine obraze.
– I, molim vas, mogu li Bonnie McCullough i Caroline Forbes ostati nakon sata nekoliko trenutaka, rekao je Alaric kada je zadnje zvono zazvonilo.
Stefan se namrgodio, a mrštenje se pojačalo kada je ugledao Vickie Bennett kako oklijeva pred otvorenim vratima učionice za povijest, plaha i preplašena pogleda. – Bit ću točno ispred, značajno je rekao Bonnie koja je kimnula. Dodao je upozoravajuće podizanje obrva, a ona je odgovorila čednim pogledom. Mene nećeš čuti da govorim bilo što što ne smijem, pogled je govorio.
Izlazeći, Stefan se samo nadao da će moći i ustrajati u tome.
Vickie Bennett je ulazila dok je on izlazio i morao je iskoračiti da joj se makne s puta. No to ga je dovelo točno ispred Matta koji je izlazio kroz druga vrata što je brže mogao.
Stefan gaje zgrabio za ruku bez razmišljanja: – Matt, čekaj.
– Pusti me. – Mattova šaka se podigla. Pogledao je u nju s očitim iznenađenjem, kao da nije siguran zbog čega bi trebao biti tako bijesan. No svaki mišić u njegovu tijelu se opirao Stefanovu stisku.
– Samo sam htio razgovarati s tobom. Samo minutu, dobro?
– Nemam minutu, rekao je Matt i konačno se pogled njegovih plavih očiju, svjetlije i manje složene boje od Eleninih, susreo sa
Stefanovim. No u njihovu dnu je bila praznina koja je Stefana podsjetila na izgled nekoga tko je hipnotiziran ili tko je pod utjecajem neke Moći.
Samo što to nije bila nikakva Moć, već Mattov vlastiti um, naglo je uvidio. To ljudski mozak čini sam sebi kada se suoči s nečim s čim se jednostavno ne može nositi. Matt se zatvorio, isključio.
Iskušavajući ga, Stefan je rekao: – Vezano uz ono što se dogodilo u subotu navečer
– Ne znam o čemu govoriš. Gledaj, rekao sam da moram ići, kvragu. – Negiranje je bilo poput tvrđave iza Mattova pogleda. No Stefan je morao pokušati ponovno.
– Ne krivim te što si ljut. Da sam ja na tvom mjestu, bio bih bijesan. A ja znam što znači ne željeti razmišljati, osobito kada te razmišljanje može dovesti do ludila. – Matt je tresao glavom i Stefan se ogledao po hodniku. Bio je skoro prazan, a zbog očaja je bio voljan riskirati. Prigušio je glas: – No možda bi ti naposljetku bilo drago znati da je Elena svjesna i da je mno-go
– Elena je mrtva! – povikao je Matt privlačeći pozornost svih u hodniku. – I rekao sam ti da me pustiš! – dodao je nesvjestan njihove publike i žestoko gurnuo Stefana. Bilo je to tako neočekivano da je Stefan posrnuo unatrag prema garderobnim ormarićima, skoro završivši ispružen na podu. Zurio je u Matta, ali Matt se čak nije ni osvrnuo dok je odlazio niz hodnik.
Ostatak vremena dok se Bonnie nije pojavila, Stefan je proveo samo nepomično zureći u zid. Na njemu je bio plakat za Snježni ples, i dok djevojke nisu konačno izašle, proučio je svaki njegov centimetar.
Unatoč svemu što je Caroline pokušala učiniti njemu i Eleni, Stefan je otkrio kako nije mogao sakupiti nimalo mržnje prema njoj. Njezina kestenjasta kosa izgledala je izblijedjelo, a lice joj je bilo upalo. Umjesto da izgleda visoko i vitko, njezino držanje je izgledalo samo klonulo, pomislio je, promatrajući je kako odlazi.
– Sve u redu? – kazao je Bonnie kada su ujednačili korak.
– Da, naravno. Alaric samo zna da smo nas tri – Vickie, Caroline i ja – prošle kroz dosta toga i želi da mi znamo kako nam on pruža podršku, kazala je Bonnie, ali čak je i njezin ustrajan optimizam u vezi profesora povijesti zvučao malo isforsirano. – Ipak mu nitko od nas nije ni o čemu pričao. Sljedeći tjedan će organizirati drugi tulum u svojoj kući, dodala je ve-selo.
Divno, pomislio je Stefan. Inače bi možda nešto komentirao, ali u tom trenutku je bio rastresen. – Tamo je Meredith, rekao je.
– Mora da čeka nas – ne, ide dolje prema krilu za povijest, dodala je Bonnie. – Baš čudno, rekla sam joj da ćemo se susresti ovdje.
Bilo je to više nego čudno, pomislio je Stefan. Samo ju je načas opazio kada je zaokrenula iza ugla, no taj trenutačan prizor mu je ostao u sjećanju. Izraz na Meredithinu licu bio je proračunat, oprezan, a korak joj je bio kradomičan. Kao da je pokušavala učiniti nešto neprimijećena.
– Vratit će se za minutu kada vidi da nismo tamo dolje, kazala je Bonnie, ali Meredith se nije vratila ni za minutu, ni za dvije, a ni tri. Zapravo, prošlo je skoro deset minuta prije negoli se pojavila, a onda je izgledala zapanjeno kada je ugledala Stefana i Bonnie kako je čekaju.
– Oprostite, zadržali su me, rekla je smireno i Stefan se morao diviti njezinoj pribranosti. No pitao se što se krije u pozadini toga, i dok su njih troje napuštali školu samo je Bonnie bila spremna čavrljati.
– Ali zadnji put si upotrijebila plamen, rekla je Elena.
– Zato što smo tražili Stefana, neku određenu osobu, odgovorila je Bonnie. – Ovaj put pokušavamo predvidjeti budućnost.
Da želim predvidjeti samo tvoju osobnu budućnost, pogledala bih ti u dlan, ali mi pokušavamo otkriti nešto općenito.
Meredith je ušla u sobu pažljivo balansirajući s porculanskom zdjelom do ruba napunjenom vodom. U drugoj je ruci držala svijeću. – Imam pribor, rekla je.
– Voda je druidima bila sveta, Bonnie je objasnila dok je Meredith smještala posudu na pod i tri djevojke su sjele oko nje.
– Očito je sve bilo sveto druidima, kazala je Meredith.
– Psst. Sada stavi svijeću u svijećnjak i upali je. Onda ću ja nakapati rastopljeni vosak u vodu i oblici koje voda napravi dat će mi odgovore na vaša pitanja. Moja baka je koristila rastopljeno olovo i rekla je daje njezina baka koristila rastopljeno srebro, no kazala mi je da će i vosak poslužiti. – Kada je Meredith zapalila svijeću, Bonnie ju je letimično pogledala sa strane i duboko udahnula. – Sve se više bojim ovo raditi, rekla je.
– Ne moraš, blago je rekla Elena.
– Znam. Ali želim – ovaj put. Osim toga ne bojim se obreda, osjećaj preuzimanja je taj koji je strašan. Mrzim to. Kao da netko drugi ulazi u moje tijelo.
Elena se namrštila i otvorila usta, ali Bonnie je nastavila.
– U svakom slučaju, da pokušam. Meredith, ugasi svjetla. Dajte mi minutu da se uskladim i onda postavljajte pitanja.
U tišini mračne sobe Elena je promatrala svjetlost svijeće kako titra preko Bonnienih spuštenih trepavica i Meredithina ozbiljnog lica. Spustila je pogled prema rukama u svom krilu, blijedim naspram crnila džempera i tajica koje joj je Meredith posudila. Onda je pogledala u poigravajući plamen.
– U redu, tiho je rekla Bonnie i uzela svijeću.
Elenini prsti su se isprepleli, snažno se stisnuvši, ali je govorila stišanim glasom tako da ne razbije ozračje. – Tko je Druga Moć u Fell's Churchu?
Bonnie je nagnula svijeću tako da ju je plamen lizao postrance. Vrući vosak je tekao prema dolje poput vode u posudi i tamo stvarao okrugle oblike.
– Bojala sam se toga, promrmljala je Bonnie. – Nema odgovora, ništa. Pokušaj s nekim drugim pitanjem.
Razočarana, Elena se zavalila, zabadajući nokte u dlanove. Meredith je progovorila.
– Možemo li mi pronaći tu Drugu Moć ako je tražimo? I možemo li je poraziti?
– To su dva pitanja, Bonnie je rekla ispod daha dok je ponovno naginjala svijeću. Ovaj put je vosak oblikovao krug, grudasti bijeli prsten.
– To je jedinstvo! Simbol za ljude koji spajaju ruke. Znači da možemo, ako budemo složni.
Elenina glava se trgnula prema gore. To su bile gotovo iste riječi koje je rekla Stefanu i Damonu. Bonniene su oči sijale od uzbuđenja i one su se nasmijale jedne drugoj.
– Pazi! Još uvijek lijevaš vosak, kazala je Meredith.
Bonnie je brzo uspravila svijeću ponovno promatrajući posudu. Posljednje lijevanje voska je oblikovalo tanku, ravnu liniju.
– To je mač, izgovorila je polako. – To znači žrtvu. Možemo to učiniti ako se držimo zajedno, ali ne bez žrtve.
– Kakve žrtve? – upitala je Elena.
– Ne znam, kazala je Bonnie uznemirena lica. – To je sve što vam ovaj put mogu reći. – Ponovno je učvrstila svijeću u svijećnjak.
– Uh! – rekla je Meredith dok je ustajala kako bi upalila svjetla. I Elena je ustala.
– Pa, barem znamo daje možemo pobijediti, rekla je povlačeći tajice koje su joj bile predugačke. Načas se opazila u Meredithinu zrcalu. Sigurno više nije izgledala kao Elena Gil-bert, tipična srednjoškolka iz modnog časopisa. Sva odjevena u crno, izgledala
je blijedo i opasno, poput ukoričena mača. Kosa joj se razbarušeno rasula po ramenima.
– U školi me ne bi prepoznali, promrmljala je s bolnim probadanjem. Bilo je čudno da joj je uopće bilo stalo do toga ide li u školu, ali marila je. Po svoj prilici, to je bilo zato što nije mogla ići. A i zato što je tamo tako dugo bila kraljica, ona je vodila stvari tako dugo daje bilo gotovo nevjerojatno da nikada više neće moći tamo ponovno kročiti.
– Mogla bi otići nekamo drugdje, predložila je Bonnie. – Hoću reći, nakon što sve ovo završi mogla bi završiti školu negdje drugdje, gdje te nitko ne poznaje. Isto kao što je učinio i Stefan.
– Ne, mislim da ne bih. – Elena je večeras bila u čudnom raspoloženju nakon što je provela dan sama u staji promatrajući snijeg. – Bonnie, nenadano je rekla, – hoćeš ponovno pogledati moj dlan? Htjela bih da mi prorekneš moju budućnost, moju osobnu budućnost.
– Ne znam sjećam li se svih stvari koje me baka naučila... ali, u redu, pokušat ću, Bonnie je popustila. – Samo bi bilo bolje da usput više ne bude tamnih stranaca, to je sve. Već imaš više nego što možeš podnijeti. – Zahihotala se dok je primala Eleninu ispruženu ruku. – Sjeti se kada te Caroline pitala što bi mogla raditi s dvojicom? Mislim da sada otkrivaš, ha?
– Samo mi čitaj iz dlana, hoćeš li?
– Dobro, ovo je tvoja linija života – Bonnien tijek blebetanja se prekinuo gotovo prije negoli je i počeo. Nepomično je zurila u Eleninu ruku, a strah i shvaćanje su joj se ocrtavali na licu. – Trebala bi se protezati sve dovde, rekla je. – Ali prekinuta je tako kratka...
Ona i Elena su se na trenutak pogledale bez riječi, dok je Elena osjećala kako se ta ista bojazan učvršćuje u njoj. Onda je Meredith upala u riječ.
– Pa, naravno daje kratka, rekla je. – To samo znači ono što se već dogodilo, kada se Elena utopila.
– Da, naravno, to mora biti to, promrmljala je Bonnie. Pustila je Eleninu ruku i Elena ju je polako povukla natrag. – U redu, to je to, Bonnie je rekla energičnijim glasom.
Elena je ponovno nepomično promatrala zrcalo. Djevojka koja joj je uzvraćala pogled bila je prelijepa, no u njezinim očima bila je neka tužna mudrost koju stara Elena Gilbert nikada nije posjedovala. Uvidjela je da je Bonnie i Meredith gledaju.
– Mora da je to, rekla je blago, no njezin osmijeh nije dodirnuo njezine oči.

10 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:47 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
9
– Dobro, barem nisam bila preuzeta, kazala je Bonnie. – No, u svakom slučaju mije muka od ovih vidovnjačkih stvari; umorna sam od svega toga. Ovo je bio posljednji put, apsolutno posljednji.
– Dobro, rekla je Elena okrećući se od zrcala, – razgovarajmo o nečemu drugom. Jeste li danas nešto otkrile?
– Ja sam razgovarala s Alaricom, i on organizira drugi tulum sljedeći tjedan, odgovorila je Bonnie. – Pitao je Caroline, Vickie i mene želimo li da nas hipnotizira kako bi nam pomogao da se pozabavimo time što se događa. No sigurna sam da on nije ta Druga Moć, Elena. On je suviše drag.
Elena je kimnula. I sama se pokolebala vezano uz svoje sumnje prema Alaricu. Ne zato što je bio drag, već zato što je provela četiri dana u njegovu potkrovlju, spavajući. Bi li joj Druga Moć doista dopustila da ostane tamo neozlijeđena? Naravno, Damon je rekao kako je on utjecao na Alarica da zaboravi da je ona gore, no bi li Druga Moć podlegla Damonovu utjecaju? Ne bi li trebala biti puno snažnija?
Osim ako njegove Moći nisu privremeno istrošene, iznenada je pomislila. Na isti način kao sada Stefanove. Ili ako se samo pretvara da je pod utjecajem.
– Dobro, nećemo ga još prekrižiti s popisa, rekla je. – Moramo biti pažljivi. Što je s gospodom Flowers? Jeste li otkrile nešto o njoj?
– Nismo imale sreće, kazala je Meredith. – Jutros smo otišle u pansion, no nije otvorila vrata. Stefan je rekao da će je on pokušati pronaći poslijepodne.
– Kad bi me netko samo pozvao unutra, ja bih je isto mogla motriti, kazala je Elena. – Osjećam se kao da sam ja jedina koja ništa ne radi. Mislim... – Zastala je na trenutak razmišljajući, a onda je rekla: – Mislim da ću proći kraj svoje kuće – hoću reći, kuće tete Judith. Možda ću pronaći Roberta kako se skriva u grmlju.
– Mi ćemo ići s tobom, rekla je Meredith.
– Ne, bolje je za mene da to radim sama. Zaista jest. Mogu biti jako neupadljiva ovih dana.
– Onda slušaj svoj vlastiti savjet i budi oprezna. Još uvijek jako sniježi.
Elena je kimnula i spustila se preko prozorske daske.
Dok se približavala kući, vidjela je automobil kako upravo kreće s kolnog prilaza. Stopila se sa sjenama i motrila. Farovi su obasjali sablastan zimski prizor: susjedov crni bagrem golih grana, poput siluete, i bijela sova koja sjedi na njemu.
Kada je automobil protutnjao pokraj nje, Elena gaje prepoznala. Robertov plavi Oldsmobile.
To je pak bilo zanimljivo. Imala je poriv slijediti ga, ali poriv da provjeri kuću, da se uvjeri kako je sve u redu bio je jači. Krišom ju je obišla pregledavajući prozore.
Žute zavjese s prenapadnim cvjetnim uzorcima na kuhinjskom prozoru bile su povučene unatrag i pričvršćene petljom, otkrivajući osvjetljeni dio kuhinje. Teta Judith je zatvarala perilicu posuđa. Je li Robert došao na večeru? pitala se Elena.
Teta Judith se pomaknula prema prednjem hodniku i Elena se kretala s njom ponovno obilazeći kuću. Otkrila je uski otvor na zavjesama u spavaćoj sobi i oprezno prislonila oko na debelo, valovito staro prozorsko staklo. Začula je kako se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju, a zatim i zaključavaju, a onda je teta Judith došla u dnevni boravak i sjela na kauč. Upalila je televizor i počela besciljno vrtjeti televizijske kanale.
Elena je poželjela da može vidjeti više od tetina profila pri treperećoj svjetlosti televizora. Promatranje te sobe izazivalo je čudan osjećaj, znajući da može samo gledati, a ne i ući. Koliko dugo je prošlo otkada je uvidjela kako je ta soba lijepa? Stari mali zidni ormarić od mahagonija s policama, pretrpan porculanskim servisima i staklenim predmetima, Tiffany lampa na stolu pokraj tete Judith, jastuci s prišivenom čipkom na kauču, sve joj je sada izgledalo dragocjeno. Stojeći vani, osjećajući perjasto milovanje snijega na stražnjoj strani svoga vrata, poželjela je da može ući unutra, samo na trenutak, samo nakratko.
Glava tete Judith se nagnula prema natrag, a oči su joj se zatvorile. Elena je naslonila čelo o prozor, a onda se polako povukla.
Uspela se na stablo dunje ispred njezine spavaće sobe, ali na njezino razočaranje zavjese su bile potpuno zatvorene. Javorovo stablo preko puta Margaretine sobe bilo je krhko i napornije za penjanje, no kada se konačno uspela, imala je dobar pogled; zavjese su bile širom rastvorene. Margaret je spavala s prekri- vačima navučenim do brade, usta su joj bila otvorena, njezina svijetla kosa raširena na jastuku poput lepeze.
Bok, bebice, Elena je pomislila i progutala suze. Bio je to tako sladak nevin prizor: noćno svjetlo, djevojčica u krevetu, plišane životinje na policama koje bdiju nad njom. A evo i male bijele mačkice koja je bešumno ušla kroz otvorena vrata kako bi upotpunila cijelu sliku, pomislila je Elena.
Grudica je skočila na Margaretin krevet. Mačkica je zijev- nula, pokazujući sićušni ružičasti jezičak i ispružila se pružajući minijaturne kandžice. Zatim je dražesno prošetala kako bi stala na Margaretina prsa.
Nešto se zategnulo u korijenu Elenine kose.
Nije znala je li to neko novo osjetilo lovca ili puka intuicija, ali iznenada se bojala. U toj je sobi bila opasnost. Margaret je bila u opasnosti.
Mačkica je još uvijek stajala tamo šibajući repićem naprijed- -natrag. I odjednom je Elena shvatila na što to nalikuje. Psi. Mačkica je izgledala jednako kao i Chelsea prije negoli je nasrnula na Douga Carsona. O, Bože, grad je stavio pse u karantenu, ali se nitko nije sjetio mačaka.
Elenin um je radio najvećom brzinom, ali joj nije pomagao. Bile su to samo bljeskajuće slike što bi mogla učiniti mačka sa zakrivljenim kandžama i zubima oštrim poput igle. A Margaret je samo ležala, tiho dišući, nesvjesna bilo kakve opasnosti.
Krzno na Grudičinim leđima se podiglo, rep joj se nakostriješio kao četkica za čišćenje boca. Uši su joj se spljoštile i otvorila je usta u tihom siktanju. Oči su joj bile fiksirane na Margaretino lice na isti način kao i Chelseine na lice Douga Carsona.
– Ne! – Elena se očajnički ogledala za nečim što bi mogla baciti u prozor, nešto što bi proizvelo buku. Nije mogla prići nimalo bliže; gornje grane drveta ne bi podnijele njezinu težinu. – Margaret, probudi se!
No snijeg je, spustivši se oko nje poput pokrivača, čini se, zaglušio riječi u ništavilo. Nisko, neskladno zavijanje započelo je u Grudičinu grlu kada je trznula pogledom prema prozoru, a zatim natrag prema Margaretinu licu.
– Margaret, probudi se! – Elena je vikala. Zatim, upravo kada je mačkica povukla zakrivljenu šapicu unatrag, bacila se na prozor.
Nikada poslije nije shvatila kako se uspjela održati na prozoru. Na prozorskoj dasci nije bilo prostora za klečanje, no njezini nokti su utonuli u staro drvo okvira, a vrh jedne čizme se ispod zaglavio u uporište. Udarila je o prozor svom svojom težinom, vičući.
– Gubi se od nje! Margaret, probudi se!
Margaretine oči su se naglo otvorile i ona je sjela bacajući Grudicu unatrag. Mačkine kandže su se zakačile za očicu prekrivača dok se koprcala da se ponovno uspravi. Elena je ponovno povikala.
– Margaret, silazi s kreveta! Otvori prozor, brzo!
Margaretino lice četverogodišnjakinje bilo je puno pospanog iznenađenja, ali ne i straha. Ustala je i zateturala prema prozoru dok je Elena škripala zubima.
– Tako je. Dobra curica... sada reci: 'Uđi'. Brzo, reci to!
– Uđi, Margaret je rekla poslušno, trepćući i koraknuvši unatrag.
Mačkica je iskočila van kada je Elena upala unutra. Posegnula je za njom, ali je bila prebrza. Jednom kada je bila vani kliznula je preko javorovih grana s podrugljivom lakoćom i skočila dolje u snijeg, nestajući.
Mala ruka je potezala Elenin džemper. – Vratila si se! – rekla je Margaret grleći Elenine bokove. – Nedostajala si mi.
– O, Margaret. I ti si nedostajala meni – počela je, a onda se smrzla. Glas tete Judith se zaorio s vrha stepenica.
– Margaret, jesi budna? Sto se tamo događa?
Elena je imala samo trenutak za donošenje odluke. – Nemoj joj reći da sam tu, prošaptala je spuštajući se na koljena. – To je tajna; razumiješ li? Reci joj da si pustila mačkicu van, ali nemoj joj reći da sam ja ovdje. – Nije bilo vremena za ništa više; Elena je zaronila ispod kreveta i pomolila se.
Ispod nabranog ruba prekrivača koji je sezao do poda, promatrala je noge tete Judith u čarapama kako ulaze u sobu. Pritisla je lice o pod, ne dišući.
– Margareti Što radiš budna? Hajde da te vratimo natrag u krevet, rekao je glas tete Judith, a onda je krevet zaškripao pod Margaretinom težinom i Elena je začula zvukove namještanja pokrivača. – Ruke su ti ledene. Zaboga, zašto je prozor otvoren?
– Otvorila sam ga i Grudica je izašla van, kazala je Margaret. Elena je izdahnula.
– I sada je snijeg svuda po podu. Ne mogu vjerovati... Nemoj ga više otvarati, razumiješ? – Još malo zaposlenog trčkaranja, i noge u čarapama su ponovno izašle. Vrata su se zatvorila.
Elena se izmigoljila.
– Dobra curica, prošaptala je dok je Margaret ustajala. – Ponosim se tobom. Sutra reci teti Judith da pokloni tvoju macu. Reci joj da te preplašila. Znam da to ne želiš, podigla je ruku kako bi zaustavila protivljenje koje se nakupljalo na Margaretinim usnicama, – ali moraš. Zato jer ti ja kažem da će te maca ozlijediti ako je zadržiš. Ne želiš da te ozlijedi, zar ne?
– Ne, rekla je Margaret, a njezine plave oči su se ispunile suzama. – Ali
– A ne želiš ni da maca ozlijedi tetu Judith, zar ne? Reci teti Judith kako ne možeš imati ni macu ni psića, čak ni pticu – pa, neko vrijeme. Nemoj joj reći da sam ti ja to rekla; to je naša tajna. Reci joj da si preplašena zbog onoga što se dogodilo sa psima u crkvi. – Bolje je, razmišljala je Elena nepokolebljivo, prouzročiti curici noćne more, negoli da se noćna mora odigra u ovoj spavaćoj sobi.
Margaretina usta su se tužno objesila. – Dobro.
– Žao mi je, dušice. – Elena je sjela i zagrlila je. – Ali tako mora biti.
– Hladna si, kazala je Margaret. Zatim je pogledala gore prema Eleninu licu. – Jesi li ti anđeo?
– Uf... ne baš. – Upravo suprotno, pomislila je Elena ironično.
– Teta Judith je rekla da si otišla kod Mame i Tate. Jesi li ih već vidjela?
– Ja – malo je teško za objasniti, Margaret. Još ih nisam vidjela, ne. I nisam anđeo, ali ću svakako biti poput tvog anđela čuvara, u redu? Čuvat ću te čak i kada me ne budeš mogla vidjeti. Dobro?
– Dobro. – Margaret se igrala svojim prstima. – Znači li to da više ne možeš živjeti ovdje?
Elena se ogledala po ružičasto-bijeloj spavaćoj sobi, plišanim životinjama na policama, malom pisaćem stolu i konjićem za njihanje u kutu koji je nekoć bio njezin. – Točno to znači, nježno je rekla.
– Kada su rekli da si otišla da bi bila s Mamom i Tatom, rekla sam kako i ja želim ići.
Elena je brzo treptala. – O, lutkice. Nije vrijeme da ti odeš, tako da ne možeš. A i teta Judith te jako puno voli i ona bi bila usamljena bez tebe.
Margaret je kimnula, a očni kapci su joj bili spušteni. No kada ju je Elena lagano spustila i navukla prekrivač preko nje, Margaret je upitala još jedno pitanje. – Ali zar me ti ne voliš?
– O, naravno da te volim. Volim te tako puno – nisam ni znala koliko sve do sada. No ja ću biti dobro, a teta Judith te treba više. I... – Elena je morala udahnuti kako bi se smirila i kada je pogledala prema dolje vidjela je kako su Margaretine oči zatvorene, a disanje ujednačeno. Zaspala je.
O, glupačo, glupačo, pomislila je Elena, probijajući se kroz nagomilani snijeg na drugu stranu Javorove ulice. Propustila je šansu da upita Margaret je li Robert bio na večeri. Sada je bilo prekasno.
Robert. Oči su joj se iznenada suzile. Robert je bio vani u crkvi i onda kada su psi poludjeli. A noćas je Margaretina maca podivljala – malo nakon što je Robertov automobil otišao s kolnog prilaza.
Robert će morati odgovarati za dosta toga, pomislila je.
No potištenost ju je preuzimala, odvlačeći joj misli. Njezin um se stalno vraćao svijetloj kući koju je upravo napustila, ponovno razmišljajući o stvarima koje nikada prije nije ni opazila. Sva njezina odjeća, drangulije i nakit – što će teta Judith učiniti s njima? Ne posjedujem više ništa, pomislila je. Ja sam siromah.
Elena?
Elena je s olakšanjem prepoznala mentalni glas i specifičnu sjenu na kraju ulice. Požurila je prema Stefanu koji je izvadio ruke iz džepova svoje jakne i držao njezine kako bi ih ugrijao.
– Meredith mi je rekla kamo si otišla.
– Otišla sam doma, kazala je Elena. To je bilo sve što je mogla reći, ali kada se za utjehu prislonila na njega znala je da ju je razumio.
– Idemo pronaći neko mjesto gdje možemo sjesti, kazao je i frustrirano zastao. Sva mjesta gdje su imali običaj ići bila su ili preopasna ili nedostupna Eleni. Policija je još uvijek imala Stefanov automobil.
Naposljetku su otišli do srednje škole gdje su mogli sjediti ispod nadstrešnice krova i promatrati snijeg kako sipi. Elena mu je ispričala što se dogodilo u Margaretinoj sobi.
– Reći ću Meredith i Bonnie da prošire glasinu po gradu kako i mačke mogu napadati. Ljudi bi to trebali znati. A mislim da bi netko trebao motriti Roberta, zaključila je.
– Bit ćemo mu za petama, kazao je Stefan, a ona nije mogla a da se ne nasmije.
– Smiješno je kako si se amerikanizirao, kazala je. – Nisam o tome razmišljala već dugo, ali kada si prvi put došao puno si više izgledao kao stranac. Sada nitko ne bi znao da nisi ovdje živio cijeli svoj život.
– Mi se brzo prilagođavamo. Moramo, rekao je Stefan. – Uvijek ima novih zemalja, novih desetljeća, novih situacija. I ti ćeš se prilagoditi.
– Hoću li? – Elenin pogled je zadržao sjaj palih pahuljica. – Ne znam...
– Naučit ćeš, s vremenom. Ako postoji nešto... dobro... oko toga što jesmo, to je vrijeme. Imamo ga u izobilju, koliko god poželiš. Zauvijek.
– Veseli sudružnici zauvijek. Nije li to Katherine rekla tebi i Damonu? – Elena je promrmljala.
Mogla je osjetiti kako se Stefan ukočio, njegovo povlačenje. – Govorila je o nama troje, kazao je. – Ja nisam.
– O, Stefan, molim te, nemoj sada. Nisam ni razmišljala o Damonu, samo o vječnosti. Plaši me. Sve u vezi ovoga me plaši i ponekad razmišljam kako bih samo željela otići spavati i nikada se ne probuditi...
U okrilju njegova zagrljaja osjetila se sigurnijom i otkrila je kako su njezina nova osjetila isto tako čudesna u neposrednoj blizini kao što su bila i na udaljenosti. Mogla je čuti odvojeni puls Stefanova srca i kolanje krvi u njegovim venama. I mogla je namirisati njegov specifičan miris pomiješan s mirisom njegove jakne, i snijeg i vunu njegove odjeće.
– Molim te, vjeruj mi, prošaptala je. – Znam da si ljut na Damona, ali pokušaj mu dati šansu. Mislim da je on drukčiji nego što se čini. A ja želim njegovu pomoć u pronalaženju Druge Moći i to je sve što želim od njega.
U tom je trenutku to bilo potpuno točno. Večeras Elena nije željela imati ništa sa životom lovca; tama joj nije bila nimalo privlačna. Poželjela je da može biti doma i sjediti ispred kamina.
No bilo je ugodno i da je samo netko ovako drži, čak i ako su ona i Stefan morali sjediti u snijegu da bi to činili. Stefanov dah je bio topao dok joj je ljubio stražnju stranu vrata, a ona više nije osjetila nikakvu zadršku u njegovu tijelu.
Ni glad, čak ni onu vrstu koju je navikla osjećati kada su bili ovako blizu. Sada, kada je bila lovac poput njega, potreba je bila drukčija, prije potreba za zajedništvom nego za hranom. Nije bilo važno. Nešto su izgubili, ali su nešto i dobili. Ona je razumjela Stefana kao nikada prije. A njezino razumijevanje ih je zbližilo, do mjere da su im se umovi dodirivali, gotovo se međusobno ispreplićući. Nije to bio glasan klepet mentalnih glasova; bila je to duboka veza bez riječi. Kao da su njihove duše bile stopljene.
– Volim te, rekao je Stefan u njezin vrat, a ona se čvršće primila. Sada je razumjela zašto se plašio to reći tako dugo. Kada te pomisao na sutra nasmrt plaši, teško je obvezati se. Zato što ne želiš povući i nekog drugog sa sobom. Osobito nekoga koga voliš. – I ja tebe volim, uspjela je izgovoriti i zavalila se unatrag, a njezino mirno raspoloženje se pokvarilo. – Hoćeš li pokušati Damonu dati šansu, zbog mene? Pokušati funkcionirati s njim?
– Djelovat ću s njim, ali mu neću vjerovati. Ne mogu. Poznajem ga predobro.
– Ponekad se pitam poznaje li ga itko uopće. U redu onda, učini što možeš. Možda ga možemo zamoliti da sutra promatra Roberta.
– Slijedio sam danas gospođu Flowers. – Stefanova usnica se izvila. – Cijelo poslijepodne i cijelu večer. I znaš što je radila?
– Što?
– Tri hrpe rublja – u prastaroj perilici koja je izgledala kao da će eksplodirati svake sekunde. Nema sušilice rublja, samo valjak za izažimanje rublja. To je sve u podrumu. Zatim je izašla i napunila oko dvadesetak hranilica za ptice. Zatim ponovno u podrum da obriše staklenke konzervirane hrane. Provodi većinu svog vremena tamo dolje. Razgovara sama sa sobom.
– Poput neke luckaste stare gospođe, kazala je Elena. – U redu, možda je Meredith u krivu i ona je zapravo samo to. – Primijetila je da mu se izraz lica promijenio na spomen Meredithina imena i dodala: – Sto je?
– Pa, Meredith će možda i sama morati objasniti neke stvari. Nisam je pitao o tome, mislio sam da bi možda bilo bolje da to čuje od tebe. No otišla je razgovarati s Alaricom Saltzmanom danas nakon škole. I nije htjela da itko zna kamo je išla.
Zabrinutost se razvila u Eleninoj nutrini. – Pa što onda?
– Pa poslije je lagala o tome – ili je barem izbjegla pitanja. Pokušao sam ispipati njezin um, ali moje Moći su gotovo istrošene. A ona je tvrdoglava.
– I nisi imao nikakvo pravo na to! Stefan, slušaj me. Meredith nikada ne bi učinila ništa da nam naškodi ili da nas izda. Sto god da zadržava za sebe
– Znači ipak priznaješ kako nešto skriva.
– Da, kazala je Elena nevoljko. – No to nije ništa što će nam naškoditi. Sigurna sam. Meredith je moja prijateljica od prvog razreda... – Nesvjesno, Elena je pustila rečenicu da se izgubi. Mislila je o drugoj prijateljici, onoj s kojom je bila bliska od vrtića. Caroline. Koja je prošli tjedan pokušala uništiti Stefana i poniziti Elenu pred cijelom školom.
A što je Carolinin dnevnik rekao o Meredith? Meredith ne čini ništa; ona samo promatra. Kao da ne može djelovati, ona može samo reagirati na stvari. Osim toga, čula sam svoje roditelje kako razgovaraju o njezinoj obitelji – nije ni čudo što ih nikada ne spominje.
Elenin pogled je napustio snježni krajolik kako bi pogledao u Stefanovo iščekujuće lice. – Poznajem Meredith i vjerujem joj. Vjerovat ću joj do kraja.
– Nadam se da je vrijedna toga, Elena, rekao je. – Zaista se nadam.

11 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:47 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
10
12. prosinca, četvrtak ujutro
Dragi Dnevnice,

I tako, što smo postigli nakon tjedan dana rada?
Pa, zajedničkim snagama uspjeli smo slijediti naših troje osumnjičenika gotovo neprekidno zadnjih šest ili sedam dana. Rezultati: izvješća o Robertovu kretanju prošlog tjedna koji je proveo kao bilo koji običan poslovni čovjek. Izvješća o Alaricu koji nije radio ništa neuobičajeno za profesora povijesti. Izvješća o gospođi Flowers koja očito provodi većinu svog vremena u podrumu. No zapravo, nismo saznali ništa.
Stefan kaže da se Alaric nekoliko puta našao s ravnateljem, ali nije mogao prići dovoljno blizu da bi čuo o čemu su razgovarali.
Meredith i Bonnie su proširile vijest kako i drugi ljubimci, osim pasa, mogu biti opasni. Nisu se morale jako truditi, čini se da su svi u gradu već na rubu histerije. Otada je prijavljeno još nekoliko napada drugih životinja, ali teško je znati koje treba shvatiti ozbiljno. Neka djeca su zadirkivala vjevericu pa ih je ugrizla. Zec ljubimac Massasesovih je ogrebao njihova naj-mlađeg dječačića. Stara gospođa Coomber je vidjela riđovke u svom dvorištu iako bi sve zmije trebale spavati zimski san.
Jedini u koji sam sigurna je napad na veterinara koji čuva pse u karanteni. Gomila njih ga je ugrizla i većina je pobjegla iz kaveza u kojima su zatvoreni. Nakon toga su samo nestali. Ljudi kažu da zahvaljuju bogu da su ih se riješili i da se nadaju kako će umrijeti od gladi u šumi, ali dvojim.
A cijelo vrijeme pada snijeg. Ne bjesni, ali ni ne staje. Nikada nisam vidjela toliko puno snijega.
Stefan je zabrinut zbog plesa sutra navečer.
Sto nas vraća na: što smo dosad saznali? Sto znamo? Nijedan od naših osumnjičenika nije bio nigdje blizu Massasesovih ili gospode Coomber ili veterinarske stanice kada su se napadi dogodili. Nismo ništa bliže pronalaženju Druge Moći nego što smo bili kada smo započeli.
Alaricov mali tulum je večeras. Meredith misli da trebamo otići. Ne znam što nam drugo ostaje za učiniti.

Damon je ispružio svoje dugačke noge i progovorio lijeno se ogledajući po staji. – Ne, ne mislim da je naročito opasno. No ne vidim što misliš postići.
– Baš ni ja, priznala je Elena. – No nemam bolju zamisao. Imaš li ti?
– Sto, misliš o drugim načinima kako provesti vrijeme? Da, imam. Želiš li da ti ispričam? – Elena mu je rukom pokazala da zašuti i on se stišao.
– Mislim na korisne stvari koje možemo raditi u ovom času. Robert je otišao iz grada, gospođa Flowers je dolje
– U podrumu, u zboru je izrecitiralo nekoliko glasova.
– A svi samo sjedimo ovdje. Ima li itko bolju zamisao?
Meredith je prekinula tišinu. – Ako se bojiš da bi moglo biti opasno za mene i Bonnie, zašto vi svi ne dođete? Ne mislim da se morate pokazivati. Mogli biste doći i sakriti se u potkrovlje. Tako da, u slučaju da se nešto dogodi, možemo vrisnuti i vi ćete nas čuti.
– Ne vidim zašto bi itko vrištao, kazala je Bonnie. – Ništa se tamo neće dogoditi.
– Pa, možda i neće, ali ne škodi biti siguran, kazala je Meredith. – Što mislite?
Elena je polako kimnula. – Ima smisla. – Pogledala je unaokolo ima li prigovora, no Stefan je samo slegnuo ramenima, a Damon je promrmljao nešto što je Bonnie natjeralo u smijeh.
– U redu onda, odlučeno je. Idemo.
Neizbježni snijeg ih je pozdravio kada su izašli iz staje.
– Bonnie i ja možemo ići mojim automobilom, kazala je Meredith. – A vas troje
– O, mi ćemo se probiti, rekao je Damon svojim vučjim osmijehom. Meredith je kimnula, nimalo impresionirana. Čudno, pomislila je Elena dok su dvije djevojke odlazile; Meredith nikada nije bila impresionirana Damonom. Njegov šarm, izgleda, nije imao nikakva utjecaja na nju.
Upravo je htjela spomenuti daje gladna kada se Stefan okrenuo Damonu.
– Hoćeš li ostati s Elenom cijelo vrijeme dok ste tamo? Svake minute? – upitao je.
– Pokušaj me spriječiti, kazao je Damon raspoloženo. Osmijeh mu se ugasio: – Zašto?
– Zato, ako hoćeš, vas dvoje možete otići tamo sami, a ja ću doći poslije. Moram nešto obaviti, ali neće trajati dugo.
Elena je osjetila val topline. Pokušavao je vjerovati svom bratu. Osmijehnula se Stefanu odobravajući kada ju je povukao u stranu.
– O čemu se radi?
– Danas sam dobio poruku od Caroline. Pitala me bi li se htio naći s njom kraj škole prije Alaricova tuluma. Rekla je da se želi ispričati.
Elena je otvorila usta kako bi dostojno odgovorila, ali je ušutjela. Iz onog što je čula, Caroline je žalosno izgledala ovih dana. A možda će se Stefan osjećati bolje ako bude razgovarao s njom.
– Dobro, ti nemaš razloga ispričavati se, rekla mu je. – Za sve što joj se dogodilo sama je kriva. Potpuno si uvjeren da ona nije opasna?
– Da, uostalom preostalo mi je još toliko Moći. Ona je u redu. Susrest ću se s njom, a onda možemo zajedno otići do Alarica.
– Budi oprezan, Elena je rekla kada je krenula u snijeg.
Potkrovlje je bilo isto onakvo kakvog ga se sjećala, mračno i prašnjavo i puno tajanstvenih oblika prekrivenih voštanim platnima. Damon koji je ušao na konvencionalniji način, kroz prednja vrata, morao je skinuti kapke s prozora kako bije pustio unutra. Nakon toga su sjedili jedno pokraj drugoga na starom madracu i slušali glasove koji su prolazili kroz cijevi.
– Mogao bih se dosjetiti romantičnijih mjesta, Damon je promrmljao, pedantno skidajući paučinu sa svog rukava. – Jesi sigurna da ne bi radije
– Da, rekla je Elena. – Sada ušuti.
Bilo je to poput neke igre, slušati dijelove i komadiće razgovora i pokušavati ih sastaviti zajedno, pokušavati spojiti svaki glas s licem.
– A onda sam rekla, ne zanima me koliko dugo si imao papigicu; riješi je se ili idem na Snježni ples s Mikeom Feldmanom. A on je odgovorio
– glasina kruži kako je grob gospodina Tannera bio prekopan sinoć
– čuli da su se svi osim Caroline povukli iz natjecanja za snježnu kraljicu? Zar ne mislite
– mrtva, ali kažem vam da sam je vidjela. I ne, nisam sanjala, nosila je neku srebrnkastu haljinu i kosa joj je bila sva zlatna i vjetrovita
Elena je podigla obrve prema Damonu, zatim značajno pogledala u svoju dojmljivo crnu odjeću. On se osmjehnuo.
– Romantičari, kazao je. – Meni se osobno više sviđaš u crnom.
– Pa, tebi da, zar ne? – promrmljala je. Bilo je čudno kako se ovih dana sve lagodnije osjećala s Damonom. Sjedila je tiho, puštajući razgovor da lebdi oko nje, gotovo zaboravivši koliko je sati. Zatim je začula poznati glas, ljutit i bliži od ostalih.
– U redu, u redu, idem. U redu.
Elena i Damon su izmijenili poglede i podigli se na noge kada se ručka na vratima potkrovlja okrenula. Bonnie je provirila iza ruba.
– Meredith mi je rekla da dođem ovamo gore. Ne znam zašto. Ona sebi uzima Alarica, a tulum je truo. Apćih!
Sjela je na madrac, a nakon par minuta Elena se zavalila pokraj nje. Počela je priželjkivati da Stefan stigne. Do trenutka kada su se vrata ponovno otvorila i Meredith ušla unutra bila je sigurna u to.
– Meredith, što se događa?
– Ništa ili barem ništa zabrinjavajuće. Gdje je Stefan? – Meredithini obrazi bili su neuobičajeno zažareni, a oči su joj imale neki čudnovat izgled kao da nešto napeto drži pod kontrolom.
– Dolazi kasnije – Elena je započela, ali ju je Damon prekinuo.
– Kako misliš. Tko se penje stubama?
– Sto misliš pod tim 'tko se penje stubama?' – rekla je Bonnie uspravljajući se.
– Svi samo ostanite mirni, rekla je Meredith, zauzimajući položaj ispred prozora kao da stražari ispred njega. Sama ni izbliza nije izgledala smireno, pomislila je Elena. – U redu,
Meredith je viknula i vrata su se otvorila, a Alaric Saltzman je ušao unutra.
Damonov pokret je bio tako precizan da ga čak ni Elenin pogled nije mogao slijediti; u jednom pokretu je uhvatio Elenin zglob i povukao je iza sebe, istovremeno se pomičući da se izravno suoči s Alaricom. Završio je u predatorskom čučnju, svaki mišić napet i spreman za napad.
– O, nemoj, vrisnula je Bonnie divlje. Bacila se na Alarica koji je već počeo uzmicati od Damona. Alaric je gotovo izgubio ravnotežu i naslijepo je iza sebe tražio ručku od vrata. Drugom rukom je pipajući pretraživao svoj remen.
– Prestani! Prestani! – Meredith je rekla. Elena je ugledala oblik ispod Alaricove jakne i shvatila daje to pištolj.
Ponovno nije mogla u potpunosti pratiti što se zatim dogodilo. Damon je pustio njezin zglob i zgrabio Alaricov. A zatim je Alaric sjedio na podu, omamljena izraza, a Damon je praznio metke iz pištolja, jedan po jedan.
– Rekla sam ti da je to glupo i da ti neće trebati, Meredith je rekla. Elena je shvatila da drži tamnokosu djevojku za ruke. Mora da je to učinila kako bi spriječila Meredith da zaustavi Damona, no nije se sjećala.
– Ove napunjene stvarčice su gadne, mogle bi ozlijediti nekoga, kazao je Damon blago prekoravajući. Ponovno je ubacio jedan metak i uz škljocaj ubacio okvir za metke ponovno unutra te zamišljeno nanišanio u Alarica.
– Prestani, rekla je Meredith oštro. Okrenula se Eleni. – Elena, natjeraj ga da prestane; samo radi više štete. Alaric vas neće ozlijediti, obećajem. Provela sam cijeli tjedan uvjeravajući ga kako vi nećete ozlijediti njega.
– A sada mislim da mi je zglob slomljen, Alaric je rekao prilično smireno. Kosa boje pijeska padala mu je u oči.
– Ne možeš okriviti nikoga drugog osim sebe, odvratila je Meredith ogorčeno. Bonnie, koja je brižno posegnula prema Alaricovim ramenima, podigla je pogled zbog prisnosti Meredithina tona, a zatim se povukla nekoliko koraka i sjela.
– Jedva čekam čuti objašnjenje ovoga, kazala je.
– Molim te, vjeruj mi, rekla je Meredith Eleni.
Elena je pogledala u te tamne oči. Zaista je vjerovala Meredith, kao što je i rekla. A riječi su potakle drugo sjećanje na njezin vlastiti glas koji je tražio od Stefana da joj vjeruje. Kimnula je.
– Damon? – upitala je. On je s kvrcajem nehajno odbacio pištolj, a zatim se osmijehnuo prema svima njima, dajući im potpuno jasno do znanja da njemu ne trebaju takva umjetna oružja.
– Kad biste me svi poslušali, sve biste razumjeli, rekla je Meredith.
– O, sigurna sam, odvratila je Bonnie.
Elena je odšetala prema Alaricu Saltzmanu. Nije ga se bojala, ali iz načina na koji je gledao samo u nju, polako, počevši od stopala, a zatim prema gore, on se bojao nje.
Zaustavila se kada je bila udaljena samo metar od mjesta gdje je sjedio na zemlji i kleknula, gledajući ga u lice.
– Bok, rekla je.
Još uvijek je držao svoj zglob. – Bok, rekao je i progutao knedlu.
Elena je ponovno bacila pogled prema Meredith, a zatim je opet pogledala Alarica. Da, bio je preplašen. A s kosom koja mu je padala u oči, izgledao je mlado. Možda četiri godine stariji od Elene, možda pet. Ne više od toga.
– Nećemo te ozlijediti, rekla je.
– To sam mu i ja rekla, tiho je rekla Meredith. – Objasnila sam mu da što god je prije vidio, kakve god je priče čuo, vi ste drukčiji. Rekla sam mu što si mi rekla o Stefanu, kako se borio protiv svoje prirode sve ove godine. Rekla sam mu kroz što ste sve prošli, Elena, i kako ti nisi nikada željela ovo.
Ali zašto si mu toliko toga rekla? Elena je pomislila. Alaricu je rekla: – U redu, sada znaš o nama. Ali sve što mi znamo o tebi je da nisi profesor povijesti.
– On je lovac, Damon je rekao tiho, prijeteći. – Lovac na vampire.
– Ne, odvratio je Alaric. – Ili barem ne onako kako ti misliš. – Činilo se kao da donosi neke odluke. – U redu. Iz onoga što sam saznao o vama troje – Naglo je prekinuo ogledajući se po mračnoj sobi kao da iznenada uviđa nešto. – Gdje je Stefan?
– Dolazi. Zapravo je već trebao biti ovdje. Trebao je navratiti do škole i dovesti Caroline, rekla je Elena. Bila je nepripremljena za Alaricovu reakciju.
– Caroline Forbes? – upitao je oštro sjedajući. Glas mu je zazvučao kao onda kada ga je prisluškivala dok je razgovarao s doktorom Feinbergom i ravnateljem, strog i odlučan.
– Da. Poslala mu je poruku danas, rekla je kako se želi ispričati ili tome slično. Htjela je da se nađu ispred škole prije tuluma.
– Ne smije otići. Morate ga zaustaviti. – Alaric se uspravio na noge i užurbano ponovio: – Morate ga zaustaviti.
– Već je otišao. Zašto? Zašto ne bi otišao? – pitala je Elena.
– Zato što sam prije dva dana hipnotizirao Caroline. Pokušao sam prije s Tylerom, ali bez uspjeha. No, Caroline je bila dobar ispitanik i ona se sjetila malog dijela onoga što se dogodilo u napuštenoj baraci. I ona je identificirala Stefana Salvatorea kao napadača.
Tišina nastala od šoka trajala je samo djelić sekunde. Onda je Bonnie rekla: – Ali što može Caroline učiniti? Ne može ga ozlijediti
– Zar ne razumijete? Nemate više posla samo sa srednjoškolskim učenicima, izgovorio je Alaric. – Otišlo je predaleko. Carolinin otac zna za to, i Tylerov. Oni su zabrinuti za sigurnost grada
– Pst! Tišina! – Elena je umom zabrinuto pretraživala pokušavajući pokupiti neki nagoviještaj Stefanove prisutnosti. Dopustio sije da oslabi, pomislila je, onim dijelom sebe koji je bio ledeno smiren usred kovitlajućeg straha i panike. Konačno je osjetila nešto, samo mrvi-čak, ali je shvatila da je to Stefan. I da je u nevolji.
– Nešto nije u redu, Damon je potvrdio, a ona je uvidjela da je i on tražio umom koji je bio puno snažniji od njezina. – Hajdemo.
– Čekajte, porazgovarajmo prvo. Nemojte samo otići. – No, Alaric je isto tako mogao govoriti vjetru, pokušavajući riječima obuzdati njegovu razornu snagu. Damon je već bio na prozoru, a u sljedećem trenu se i Elena pustila da ispadne prizemljujući se okretno u snijeg kraj Damona. Alaricov glas ih je slijedio odozgo.
– I mi dolazimo. Čekajte nas tamo. Pustite me da ja prvo s njima razgovaram. Mogu se pobrinuti za to...
Elena ga je jedva čula. Njezin um je plamtio samo s jednom svrhom, jednom mišlju. Ozlijediti ljude koji su željeli ozlijediti Stefana. Otišlo je predaleko, u redu, pomislila je. A sada ću ja otići onoliko daleko koliko treba. Ako se usude dotaknuti ga... prizori što bi im sve mogla učiniti sijevali su kroz njezin um, prebrzo da ih prebroji. U neko drugo vrijeme, možda bi bila šokirana navalom adrenalina, uzbuđenja koje je kolalo uz te misli.
Mogla je osjetiti Damonov um pokraj sebe dok su jurili preko snijega; bio je poput žara crvene svjetlosti i bijesa. Žestina u
Eleni ga je spremno prihvatila, sretna što ga osjeća tako blizu. No onda joj je palo na pamet nešto drugo.
– Usporavam te, rekla je. Jedva da je osjetila napor, čak i od trčanja po neugaženom snijegu, a bili su nevjerojatno brzi. No, ništa na dvije noge, ili čak četiri, ne može se mjeriti s brzinom ptičjih krila. – Idi, rekla je. – Stigni tamo što brže možeš. Dostići ću te.
Nije zastala da promotri zamućenost i drhtaj zraka ili kome- šanje tame koja je završila u navali mašućih krila. No podigla je pogled prema vrani koja se vinula prema nebu i začula je Damonov mentalni glas.
Dobar lov, rekao je i krilati crni oblik se ustremio prema školi.
Dobar lov, pomislila je Elena za njim, doista to misleći. Udvostručila je svoju brzinu, uma usredotočena cijelo vrijeme na treperenje Stefanove prisutnosti.
Stefan je ležao na leđima, priželjkujući da mu vid nije tako zamućen i da ima više od nesigurne kontrole nad svojom sviješću. Omamljenost je djelomice bila posljedica boli i djelomice snijega, ali također i rane na njegovu tjemenu široke deset centimetara iz koje je kapala krv.
Naravno da je bio glup što nije pogledao oko škole; da jest, primijetio bi zatamnjene automobile parkirane ne drugoj strani. Ponajprije je bio glup što je došao ovamo. A sada će platiti za zbrku u kojoj se našao.
Kada bi samo mogao sabrati svoje misli kako bi pozvao pomoć... no slabost koja je tim ljudima dopustila da ga tako lako svladaju sprečavala je i to. Jedva da se nahranio od one noći kada je napao Tylera. Na neki načinje to bilo ironično. Njegova vlastita krivnja bila je odgovorna za zbrku u kojoj se sada našao.
Nisam nikada trebao pokušati promijeniti svoju prirodu, pomislio je. Damon je naposljetku imao pravo. Svi su isti – Alaric,
Caroline, svi. Svi će te izdati. Trebao sam ih sve uloviti i uživati u tome.
Nadao se da će se Damon pobrinuti za Elenu. Bit će sigurna s njim; Damon je bio jak i nemilosrdan. Damon će je naučiti kako preživjeti. Bilo mu je drago zbog toga.
No, nešto u njemu je plakalo.
Vranino oštro oko je ugledalo mrežu svjetla farova i ona se spustila. No Damon nije trebao potvrditi opaženo; automatski se navodio prema laganom kucanju koje je bilo Stefanova životna snaga. Slaba jer je Stefan bio slab i zato jer je praktički odustao.
Nikada nećeš naučiti, žarne, brate? Damon mu je uputio misli. Trebao bih te ostaviti tu gdje si. No još dok je očima prelijetao preko tla, mijenjao se, uzimajući oblik koji će nanijeti više zla nego vrana.
Crni vuk je skočio u grupicu ljudi koji su okruživali Stefana, ciljajući točno onoga koji je držao zašiljeni drveni kolac iznad Stefanovih prsa. Sila udarca je oborila čovjeka tri metra unatrag, a kolac je kliznuo preko trave. Damon je obuzdao svoj poriv – tim jači, zato što je odgovarao instinktima oblika kojeg je imao – da zarije zube u čovjekov vrat. Okrenuo se i bacio na druge ljude koji su još uvijek stajali.
Njegov drugi napad ih je natjerao u bijeg, ali jedan od njih je dopro do ruba svjetlosti i okrenuo se podižući nešto prema ramenu. Puška, pomislio je Damon. I vjerojatno napunjena istim, posebno oblikovanim mecima kao što je bio i Alaricov pištolj. Nema šanse da stigne do čovjeka prije negoli puška opali. Vuk je zarežao i svejedno se pognuo pripremajući se za skok. Čovjekovo mesnato lice se nabralo u osmijeh.
Brza poput zmije u napadu, bijela ruka se pružila iz tame i udarcem oborila pušku. Čovjek se mahnito ogledao oko sebe, izbezumljen, a vučja se vilica rastvorila u kešenju. Elena je stigla.

12 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:49 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
11
Elena je promatrala kako je puška gospodina Smalhvooda odskočila preko trave. Uživala je u izrazu njegova lica dok se okretao uokolo, tražeći ono što ju je zgrabilo. A onda je kroz mla-ku svjetlost osjetila plamsaj Damonova odobravanja, divljeg i strastvenog, poput ponosa vuka zbog prvog ulova njegova mladunčeta. No kada je ugledala Stefana kako leži na tlu, zabora-vila je sve ostalo. Užareni bijes joj je oduzeo dah i krenula je prema njemu.
– Svi stanite! Samo zaustavite sve, točno gdje jeste!
Povik je stigao do njih zajedno sa zvukovima cvilećih guma. Automobil Alarica Saltzmana se gotovo prevrnuo dok je skretao na parkiralište za osoblje i zaškripao zaustavljajući se, a Alaric je iskočio iz njega gotovo prije negoli se zaustavio.
– Što se ovdje događa? – pitao je koračajući dugim koracima prema ljudima.
Na taj povik, Elena se automatski povukla u mrak. Sada je gledala u lica ljudi koji su se okrenuli prema njemu. Osim gospodina Smalhvooda, prepoznala je gospodina Forbesa i gospodina Bennetta, oca Vickie Bennett. Ostali su morali biti očevi onih mladića koji su bili s Tylerom u baraci, pomislila je.
Jedan od nepoznatih je odgovorio na pitanje otežućim govorom koji nije mogao prikriti nervozu u pozadini. – Pa ovaj, malo nam je dosadilo dulje čekati. Odlučili smo malo ubrzati stvari.
Vuk je zarežao, tiho kruljenje koje se povisilo do zvuka režanja motorne pile. Svi ljudi su ustuknuli unatrag, a Alaricove oči su pokazale bjeloočnice kada je prvi put primijetio životinju.
Začuo se drugi zvuk, tiši i neprekidan, od figure šćućurene pokraj jednog od automobila. Caroline Forbes je stalno iznova jecala: – Rekli su da samo žele razgovarati s njim. Nisu mi rekli što namjeravaju učiniti.
Alaric je, jednim okom promatrajući vuka, gestikulirao prema njoj. – I vi ste joj namjeravali dopustiti da ovo vidi? Mladoj djevojci? Shvaćate li psihološku štetu koju bi joj to moglo nanijeti?
– Što je s psihološkom štetom kada joj bude iščupan grkljan? – gospodin Forbes se vratio i začuli se se povici odobravanja. – To je ono što nas brine.
– Onda bi bilo bolje da se pobrinete da uhvatite pravog čovjeka, kazao je Alaric. – Caroline, dodao je okrećući se prema djevojci, – želim da razmisliš, Caroline. Nismo stigli završiti tvoje seanse. Znam da si, kada smo prestali, mislila da si prepoznala Stefana. No, jesi li u potpunosti sigurna da je to bio on? Je li mogao biti netko drugi, netko tko mu nalikuje?
Caroline se uspravila podupirući se o automobil i podižući lice umrljano suzama. Pogledala je Stefana koji se upravo uspravljao, a zatim u Alarica. – Ja...
– Caroline, razmisli. Moraš biti potpuno sigurna daje to bio on. Postoji li netko drugi tko je mogao biti poput
– Poput dečka koji se zove Damon Smith, dopro je Meredithin glas. Stajala je pokraj Alaricova automobila, vitka sjena. – Sjećaš ga se, Caroline? Došao je na Alaricov prvi tulum. U nekim pogledima nalikuje na Stefana.
Napetost je držala Elenu u potpunoj neizvjesnosti dok je Caroline, ne shvaćajući, nepomično zurila. Onda je djevojka s kestenjastom kosom polako počela kimati glavom.
– Da... moglo bi valjda biti. Sve se dogodilo tako brzo... no moglo bi biti.
– I ti zaista ne možeš biti sigurna koji je od njih bio? – kazao je Alaric.
– Ne... ne apsolutno sigurna.
– Eto, rekao je Alaric. – Rekao sam vam da treba još seansi, da još uvijek ne možemo biti sigurni. Ona je još uvijek jako zbunjena. – Hodao je oprezno prema Stefanu. Elena je primijetila kako se vuk povukao natrag u mrak. Mogla ga je vidjeti, ali ljudi vjerojatno nisu.
Njegov nestanak ih je učinio agresivnijima. – O čemu pričaš? Tko je taj Smith? Nisam ga nikada vidio.
– Ali vaša kćer Vickie vjerojatno jest, gospodine Bennett, Alaric je odvratio. – To bi se moglo otkriti na nekoj od mojih sljedećih seansi s njom. Razgovarat ćemo o tome sutra; može sačekati toliko. Mislim da je sada bolje da odvedem Stefana u bolnicu. – Nastupilo je nelagodno meškoljenje među nekolicinom muškaraca.
– O, svakako, a dok mi čekamo, može se dogoditi svašta, počeo je gospodin Smalhvood. – Bilo kada, bilo gdje
– Pa ćete onda samo tako uzeti zakon u svoje ruke? – kazao je Alaric. Njegov glas se zaoštrio. – Bez obzira imate li pravog osumnjičenika ili ne. Gdje je dokaz da ovaj dečko ima nadnaravne moći? Sto je vaš dokaz? Koliko se uopće borio?
– Tu negdje je neki vuk koji se prilično borio, rekao je gospodin Smalhvood, crven u licu. – Možda su u tome zajedno?
– Ne vidim nigdje nikakvog vuka. Vidio sam psa. Možda jednog od pasa koji su pobjegli iz karantene? No, kakve to veze
ima s ovim? I po mom stručnom mišljenju, kažem vam da ste uhvatili krivu osobu.
Muškarci su se kolebali, no još uvijek je bilo nešto sumnje na njihovim licima. Meredith je bez oklijevanja objavila:
– Mislim da trebate znati kako je i prije u ovom okrugu bilo vampirskih napada, rekla je. – Davno prije negoli je Stefan došao ovamo. Moj djed je bio žrtva. Možda su neki od vas čuli za to. – Pogledala je poprijeko u Caroline.
Tako se završilo. Elena je mogla vidjeti ljude kako izmjenjuju nelagodne poglede i uzmiču prema svojim automobilima. Iznenada su svi izgledali kao da žele biti negdje drugdje.
Gospodin Smalhvood je bio taj koji je zaostao i rekao: – Rekli ste da ćemo o tome razgovarati sutra, Saltzmane. Želim čuti što će moj sin reći sljedeći put kada on bude hipnotiziran.
Carolinein otac je došao po nju i brzo je smjestio u svoj automobil, mrmljajući nešto o tome kako je sve ovo bila pogreška i kako to nitko nije shvatio preozbiljno.
Kada je posljednji automobil odmaknuo, Elena je potrčala prema Stefanu.
– Jesi li dobro? Jesu te ozlijedili?
Udaljio se od Alaricove ruke koja gaje podupirala. – Netko me je udario odostraga dok sam razgovarao s Caroline. Bit ću dobro – sada. – Pogledom je prostrijelio Alarica. – Hvala. Zašto?
– On je na našoj strani, kazala je Bonnie pridružujući im se. – Rekla sam ti. O, Stefane, jesi li zbilja dobro? Na tren sam mislila kako ću se onesvijestiti. Nisu mislili ozbiljno. Hoću reći, nisu stvarno mogli misliti ozbiljno...
– Ozbiljno ili ne, mislim da ne bismo trebali ostati ovdje, rekla je Meredith. – Treba li Stefan zaista u bolnicu?
– Ne, kazao je Stefan, dok je Elena zabrinuto pregledavala posjekotinu na njegovoj glavi. – Samo mi treba odmor. Da sjednem negdje.
– Imam svoje ključeve. Idemo u učionicu za povijest, rekao je Alaric.
Bonnie se ogledavala prema mraku sa zebnjom. – I onaj vuk? – upitala je, a onda se trgnula kada je jedna sjena narasla i pretvorila se u Damona.
– Koji vuk? – rekao je. Stefan se neznatno okrenuo lecnuvši se od boli.
– Hvala i tebi, rekao je hladno. No dok su hodali prema školskoj zgradi, Stefanov pogled se zadržao na bratu s izrazom nalik na zbunjenost.
U hodniku ga je Elena povukla u stranu. – Stefan, zašto ih nisi primijetio kako ti prilaze straga? Zašto si bio tako slab?
Stefan je zatresao glavom okolišajući, a ona je dodala: – Kada si se posljednji put nahranio? Stefan, kada? Uvijek se ispričaš kada sam ja u blizini. Što si to pokušavaš učiniti?
– Dobro sam, rekao je. – Stvarno, Elena. Lovit ću poslije.
– Obećavaš!
– Obećavam.
Eleni u tom trenutku nije palo na pamet da se nisu usuglasili što – poslije – znači. Dopustila mu je da je povede niz hodnik.
Učionica za povijest je u Eleninim očima izgledala drukčije noću. Vladalo je neko čudno ozračje, kao da su svjetla preblještava. Sada su sve učeničke klupe bile gurnute u stranu, a pet stolica je bilo dovučeno do Alaricova stola. Alaric, koji je upravo završio s razmještanjem namještaja, natjerao je Stefana da sjedne u njegovu tapeciranu stolicu.
– U redu, zašto i vi ostali ne sjednete.
Samo su pogledali u njega. Nakon jednog trenutka Bonnie je potonula u jednu stolicu, no Elena je stajala kraj Stefana, Damon je nastavio lijeno se protezati na pola puta između grupe i vrata, a Meredith je gurnula neke papire prema sredini Alaricova stola i smjestila se na rub.
Profesorski izgled je iščeznuo iz Alaricovih očiju. – U redu, rekao je i sam sjeo na jednu od učeničkih stolica. – Dakle.
– Dakle, rekla je Elena.
Svi su se naizmjence pogledali. Elena je podigla komad vate iz pribora za prvu pomoć koji je zgrabila na vratima i počela je njime lagano lupkati po Stefanovoj glavi.
– Mislim da je vrijeme za ono objašnjenje, rekla je.
– Točno. Da. Pa, čini se da ste svi pogodili da nisam profesor povijesti...
– U prvih pet minuta, kazao je Stefan. Njegov glas je bio tih i opasan, i trznuvši se uvidjela je kako ju je podsjetio na Damonov. – Dakle, što si ti?
Alaric je načinio ispričavajuću gestu i rekao gotovo se ustručavajući: – Psiholog. Ne psihijatar s kaučom, brzo je dodao kada su ostali izmijenili poglede. – Ja sam znanstvenik, eksperimentalni psiholog sa Sveučilišta Duke. Znate, tamo gdje su započeli eksperimenti s izvanosjetilnom percepcijom .
– Oni u kojima te tjeraju da pogađaš što je na karti bez gledanja u nju? – Bonnie je upitala.
– Da, dobro, to je sada naravno zastarjelo. Nije da te ne bih volio ispitati s Rhineovim kartama , osobito kada si u jednom od onih nesvjesnih stanja. – Alaricovo lice se zažarilo znanstvenoistraživačkim interesom. Zatim je pročistio grlo i nastavio.
– No – a – kao što sam govorio. Počelo je prije nekoliko godina kada sam pisao rad o parapsihologiji. Nisam pokušavao dokazati da nadnaravne moći postoje, samo sam htio proučavati njihov psihološki učinak na ljude koji ih posjeduju. Ovdje prisutna Bonnie, je tipičan primjer. – Alaricov glas je poprimio ton predavača. – Što joj to čini mentalno, emocionalno, kad se mora nositi s tim moćima?
– Grozno je, Bonnie je žestoko upala u riječ. – Ne želim ih više. Mrzim ih.
– Dakle vidite, kazao je Alaric. – Ti bi mogla predstavljati odličnu analizu pojedinog slučaja. Moj problem je bio što nisam mogao pronaći nikoga s pravim moćima medija da ga ispitam. Dobro, bilo je izobilje prevaranata – iscjelitelja kristalima, rašljara, medija, svih vrsta. No nisam mogao naći ništa autentično sve dok nisam dobio tajnu dojavu od prijatelja iz policijskog odjela.
Postojala je ta žena iz Južne Karoline koja je tvrdila kako ju je ugrizao vampir, te da otada ima vidovnjačke noćne more. Do tada sam se već tako naviknuo na varalice pa sam očekivao da je i ona jedna od njih. Ali nije bila, barem ne što se tiče ugriza. Nikada nisam mogao dokazati je li stvarno bila medij.
– Kako si mogao biti siguran u to da je bila ugrizena? – upitala je Elena.
– Postojali su medicinski dokazi. Tragovi sline u njezinim ranama koji su bili slični ljudskoj slini, ali ne potpuno isti. Sadržavali su sredstvo protiv grušanja krvi slično onom pronađenom u slini pijavica... – Alaric se pribrao i požurio dalje. – U svakom slučaju, bio sam siguran. I tako je počelo. Nakon što sam se uvjerio da se nešto stvarno dogodilo toj ženi, počeo sam tražiti druge slučajeve slične njezinu. Nije ih bilo puno, ali su negdje postojali. Ljudi koju su se susreli s vampirima.
Prekinuo sam sva svoja druga istraživanja i usredotočio se na pronalaženje vampirskih žrtava i njihovo ispitivanje. I, iako sam to moram reći, postao sam najistaknutiji stručnjak u struci, Alaric je skromno zaključio. – Napisao sam izvjestan broj radova
– No zapravo nikada nisi vidio vampira, Elena je upala u riječ. – Hoću reći, dosad. Je li to točno?
– Pa – ne. Ne živog, da tako kažem. No napisao sam monografije... i drugo. – Glas mu je zamro.
Elena je zagrizla usnicu. – Što si radio s onim psima? – upitala je. – U crkvi kada si mahao rukama prema njima.
– O... – Alaric je izgledao zbunjen. – Naučio sam par stvari usput, shvaćaš. To je bila čarolija za otklanjanje zla koju mi je pokazao jedan starac s planine. Mislio sam da bi mogla djelovati. – Moraš još puno učiti, kazao je Damon. – Očito, rekao je Alaric ukočeno. Zatim se nacerio. – Zapravo sam to shvatio odmah nakon što sam došao ovamo. Vaš ravnatelj, Brian Newcastle, je čuo za mene. Znao je o istraživanjima koje provodim. Kada je Tanner ubijen, i nakon što doktor Feinberg nije pronašao nimalo krvi u njegovu tijelu, a pronašao je razderotine na vratu od zuba ... pa, nazvali su me. Mislio sam da bi to mogla biti velika šansa za mene – slučaj s vampirom koji je još uvijek u tom kraju. Jedini problem kad sam došao ovamo, bio je da sam shvatio kako oni očekuju od mene da se pobrinem za vampira. Nisu znali da sam dosad imao posla samo sa žrtvama. I... pa, možda sam se u sve upleo preko glave. No dao sam sve od sebe kako bih opravadao njihovo povjerenje
– Simulirao si, Elena gaje optužila. – To si činio onda u tvojoj kući, kada sam te čula kako razgovaraš s njima o pronalaženju našeg tobožnjeg brloga i sve to. Samo si improvizirao.
– Pa, ne u potpunosti, kazao je Alaric. – Teoretski, ja jesam stručnjak. – Zatim se prenerazio. – Kako to misliš, kada si me čula kako razgovaram s njima?
– Dok si bio vani tražeći brlog, ona je spavala u tvom potkrovlju, hladno ga je obavijestio Damon. Alaric je otvorio usta, a zatim ih ponovno zatvorio.
– Ono što ja želim znati je koja je Meredithina uloga u svemu ovom, Stefan je rekao. Nije se osmjehivao.
Meredith, koja je tijekom svega ovoga zamišljeno zurila u hrpu papira na Alaricovu radnom stolu, podigla je pogled. Govorila je jednolično, bez emocija.
– Vidite, prepoznala sam ga. Nisam se mogla sjetiti gdje sam ga prvi put vidjela zato što je to bilo prije gotovo tri godine. Onda sam shvatila da je to bilo u djedovoj bolnici. Stefan, ono što sam rekla onim ljudima, bila je istina. Mog djeda jest napao vampir.
Nastupila je kratka tišina, a onda je Meredith nastavila. – Dogodilo se vrlo davno, prije negoli sam se ja rodila. Nije bio teško ozlijeđen, ali se zapravo nikada nije oporavio. Postao je... pa, poput Vickie, samo nasilniji. Njegovo stanje je postalo takvo da su se bojali da bi mogao nauditi sebi ili nekom drugom. Pa su ga odveli u bolnicu, na mjesto gdje će biti siguran.
– Umobolnicu, rekla je Elena. Osjetila je ubod suosjećanja prema tamnokosoj djevojci. – O, Meredith. Ali zašto nisi nešto rekla? Mogla si nam reći.
– Znam. Mogla sam... ali nisam. Obitelj je čuvala tu tajnu tako dugo – ili su barem pokušavali. Iz onoga što je Caroline napisala u svom dnevniku, očito je saznala. Radi se o tome da nitko nikada nije vjerovao u djedove priče o vampiru. Samo su mislili da je to jedna od njegovih paranoidnih ideja, a imao ih je dosta. Čak mu ni ja nisam vjerovala... dok se nije pojavio Stefan. A onda – ne znam, moj um je počeo sklapati sitnice. No nisam zaista vjerovala u to što sam mislila, sve dok se ti nisi vratila među žive, Elena.
– Iznenađena sam što me ne mrziš, blago je rekla Elena.
– Kako bih mogla? Poznajem te i poznajem Stefana. Znam da niste zli. – Meredith nije pogledala Damona; mogao je i ne biti prisutan koliko mu je izraza zahvalnosti uputila. – No kada sam se sjetila da sam vidjela Alarica kako razgovara s djedom u bolnici, znala sam da nije ni on. Jedino nisam točno znala kako vas spojiti da to dokažem.
– Ni ja tebe nisam prepoznao, kazao je Alaric. – Starac je imao drukčije ime – on je tvoj djed s majčine strane, točno? A možda sam te u jednom trenutku i vidio kako se motaš po čekaonici, no tada si bila samo klinka s mršavim nogama. Promijenila si se, dodao je pohvalno.
Bonnie se nakašljala oštrim zvukom. Elena je pokušavala posložiti stvari u svojoj glavi. – Dobro, što su oni ljudi radili vani s kolcem ako im ti nisi rekao da budu tamo?
– Morao sam, naravno, tražiti dopuštenje Carolininih roditelja daje hipnotiziram. I izvijestio sam ih što sam otkrio. No, ako mislite da sam imao bilo što s ovim što se noćas dogodilo, niste u pravu. Nisam čak ni znao za to.
– Rekla sam mu što radimo, da tražimo Drugu Moć, kazala je Meredith. – I on želi pomoći.
– Rekao sam da bih mogao pomoći, oprezno je rekao Alaric.
– Pogrešno, rekao je Stefan. – Ili si s nama ili si protiv nas. Zahvalan sam za ono što si učinio razgovarajući s tim ljudima, ali činjenica ostaje da si u prvom redu ti započeo većinu ovih problema. Sada se moraš odlučiti: jesi li na našoj strani – ili na njihovoj?
Alaric je pogledao u svakog od njih, u Meredithin uporan pogled i Bonniene uzdignute obrve, u Elenu koja je klečala na podu i u Stefanovo tjeme koje je već zacjeljivalo. Zatim se okrenuo i pogledao u Damona koji se naslanjao na zid, namršten i mrzovoljan. – Pomoći ću, konačno je rekao. – Kvragu, ovo je najbolja prilika za analizu nekog slučaja.
– U redu, onda, kazala je Elena. – U igri si. Dakle, što ćemo s gospodinom Smalhvoodom sutra? Što ako bude htio da ponovno hipnotiziraš Tylera?
– Zavlaćit ću ga, rekao je Alaric. – Neće funkcionirati vječno, ali dobit ćemo malo na vremenu. Reći ću mu da moram pomoći s plesom
– Čekaj, kazao je Stefan. – Ne bi trebalo biti plesa, ne ako postoji bilo kakav način da se on spriječi. Ti si u dobrim odnosima s ravnateljem; možeš razgovarati sa školskim odborom. Natjeraj ih da ga otkažu.
Alaric je izgledao uplašen. – Misliš da će se nešto dogoditi?
– Da, kazao je Stefan. – Ne samo zbog onog što se dogodilo na drugim javnim svečanostima, već zato što se nešto pojačava. Pojačava se cijeli tjedan; mogu to osjetiti.
– Mogu i ja, izgovorila je Elena. Nije to shvaćala do tog trenutka, ali napetost koju je osjećala, osjećaj hitnosti, nije bio samo unutar nje. Bio je izvana, sveobuhvatan. Zgušnjavao je zrak. – Alaric, nešto će se dogoditi.
Alaric je izdahnuo s laganim zviždukom. – Dobro, mogu ih pokušati nagovoriti, ali – ne znam. Vaš ravnatelj je nepopustljiv u nastojanju da sve izgleda uobičajeno. A i ne mogu mu dati nikakvo racionalno objašnjenje zašto želim da ga otkaže.
– Pokušaj sve, kazala je Elena.
– Hoću. U međuvremenu bi možda mogla razmisliti o tome da se zaštitiš. Ako je točno što Meredith kaže, većina napada je bila na tebe i tebi bliske osobe. Tvog dečka su bacili u bunar, tvoj automobil je natjeran u rijeku, tvoja misa zadušnica je bila prekinuta. Meredith kaže daje čak i tvoja mala sestra bila ugrožena. Ako će se nešto dogoditi sutra, možda želiš otići iz grada.
Sad je bio red na Elenu da se uplaši. Nikada nije o napadima razmišljala na taj način, ali to je bilo točno. Začula je Stefanov uzdah i osjetila kako se njegovi prsti stežu oko njezinih.
– U pravu je, kazao je Stefan. – Elena, trebala bi otići. Ja mogu ostati ovdje dok
– Ne. Ne idem bez tebe. A, Elena je nastavila polako smišljajući, – ne idem nikamo dok ne pronađemo Drugu Moć i ne zaustavimo je. – Podigla je pogled prema njemu usrdno, sada govoreći brzo. – O, Stefan, zar ne vidiš, nitko drugi nema šansu protiv nje. Gospodin Smallwood i njegovi prijatelji nemaju pojma. Alaric misli da je možeš savladati mašući rukama prema njoj. Nitko od njih ne zna s čim se suočavaju. Mi smo jedini koji mogu pomoći.
Mogla je vidjeti otpor u Stefanovim očima i osjetiti ga u položaju njegovih mišića. No kako je nastavila gledati ravno u njega, vidjela je kako njegovi prigovori padaju jedan po jedan. Iz jednostavnog razloga što je to bila istina, a Stefan je mrzio laganje.
– U redu, konačno je bolno rekao. – No čim sve ovo bude gotovo, mi odlazimo. Ne želim da ostaješ u gradu u kojem građani uzimaju zakon u svoje ruke i trče unaokolo s kolcima.
– Da. – Elena mu je uzvratila stisak. – Nakon što ovo bude gotovo, odlazimo.
Stefan se okrenuo prema Alaricu. – A ako nema nikakvog načina da ih odgovorimo od održavanja sutrašnjeg plesa, mislim da bismo ga morali držati na oku. Ako se nešto zaista dogodi, moći ćemo ga zaustaviti prije negoli se izmakne nadzoru.
– To je dobra zamisao, Alaric je rekao živnuvši. – Mogli bismo se sutra nakon mraka naći ovdje u učionici za povijest. Tu nitko ne dolazi. Mogli bismo stražariti cijelu noć.
Elena je uperila sumnjičav pogled prema Bonnie.
– Pa... to bi značilo propustiti sam ples – hoću reći, za one od nas koji bi mogli ići.
Bonnie se ponosno uspravila. – O, kome je stalo do propuštanja jednog plesa? – rekla je ogorčeno. – Što zaboga ikome znači jedan ples?
– Dobro, rekao je Stefan mrko. – Onda je to dogovoreno. – Izgledao je kao da ga je uhvatio bolni grč i lecnuo se gledajući prema dolje. Elena se odmah zabrinula.
– Moraš otići doma i odmoriti se, rekla je. – Alaric, možeš li nas odvesti? Nije tako daleko.
Stefan je negodovao daje savršeno sposoban hodati, ali je na kraju popustio. Kod pansiona, nakon što su Stefan i Damon izašli iz automobila, Elena se nagnula unutra kroz Alaricov prozor kako bi postavila posljednje pitanje. Grizlo ju je sve otkad im je Alaric ispričao svoju priču.
– Vezano uz te ljude koji su susreli vampire, rekla je. – Kakve su točno bile psihološke posljedice? Hoću reći, jesu li svi poludjeli ili imali noćne more? Je li itko od njih bio dobro?
– Ovisi o pojedincu, odgovorio je Alaric. – I koliko su susreta imali, te kakva je vrsta susreta bila. No većinom ovisi samo o osobnosti žrtve, koliko se dobro um pojedinca može s tim nositi.
Elena je kimnula i nije rekla ništa dok svjetla Alaricova automobila nije progutao snježni zrak. Zatim se okrenula prema Stefanu.
– Matt.

13 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:50 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
12
Stefan je pogledao u Elenu dok su snježni kristali zaprašivali njegovu tamnu kosu. – Sto s Mattom?
– Sjećam se – nečega. Nejasno. No one prve noći kada nisam bila pri sebi – jesam li tada vidjela Matta? Jesam li ja?
Strah i neki mučni osjećaj očaja nabujali su joj u grlu i prekinuli joj riječi. No nije trebala završiti, a Stefan nije trebao odgovoriti. Vidjela je odgovor u njegovim očima.
– Elena, bio je to jedini način, onda je rekao. – Umrla bi bez ljudske krvi. Zar bi radije napala nekog nesklonog, ozlijedila ga, možda ubila? Potreba te može natjerati na to. Zar je to ono što bi bila željela?
– Ne, izjavila je Elena žestoko. – No, je li to morao biti Matt? O, nemoj odgovoriti na to; ni ja se ne mogu sjetiti nikog drugog. – Drhtavo je uzdahnula. – Ali sada sam zabrinuta za njega, Stefan. Nisam ga vidjela od te noći. Je li dobro? Što ti je rekao?
– Ne mnogo, kazao je Stefan odvraćajući pogled. – 'Ostavi me na miru' bi otprilike bila srž. Također je porekao da se išta dogodilo te noći i rekao je da si mrtva.
– Zvuči kao jedan od onih pojedinaca koji se ne mogu nositi s tim, komentirao je Damon.
– O, šuti! – rekla je Elena. – Ne miješaj se u ovo, a kad smo već kod toga, ti bi mogao porazmisliti o jadnoj Vickie Bennett. Sto misliš kako ona izlazi na kraj sa svime ovih dana?
– Pomoglo bi kada bih znao tko je ta Vickie Bennett. Stalno je spominjete, ali ja tu djevojku nisam nikada susreo.
– Da, jesi. Damon, nemoj igrati igrice sa mnom – groblje, sjećaš se? Ruševna crkva? Djevojka koju si ostavio da luta tamo unaokolo u kombineu?
– Oprosti, ne. A ja se obično zaista sjećam djevojaka koje ostavim da lutaju u kombineima.
– Pretpostavljam da je to onda učinio Stefan, zajedljivo je kazala Elena.
Ljutnja je bljesnula na površini Damonovih očiju, brzo zamijenjena uznemirujućim osmijehom.
– Možda jest. Možda si ti to učinila. Svejedno mi je, osim što postajem pomalo umoran od optužbi. A sada
– Čekaj, izgovorio je Stefan s iznenađujućom blagošću. – Nemoj još ići. Trebali bismo razgovarati
– Bojim se da već imam dogovor. – Začuo se lepet krila i Stefan i Elena su ostali sami.
Elena je prislonila zglob prsta na usne. – Kvragu. Nisam ga htjela naljutiti. Nakon što je stvarno bio skoro pristojan cijelu večer.
– Nije važno, rekao je Stefan. – On voli biti ljut. Sto si govorila o Mattu?
Elena je ugledala umor na Stefanovu licu i obavila ga rukom. – Nećemo sada razgovarati o tome, ali mislim da bismo sutra možda trebali otići vidjeti ga. Reći mu... – Elena je bespomoćno podigla drugu ruku. Nije znala što je željela reći Mattu; znala je samo da mora učiniti nešto.
– Mislim, polako je rekao Stefan, – da je bolje da ga ti odeš posjetiti. Pokušao sam razgovarati s njim, ali me nije želio saslušati. Mogu to razumjeti, ali možda ćeš ti proći bolje. A mislim, načinio je stanku, a onda odlučno nastavio, – mislim da ćeš više postići sama s njim. Mogla bi sada otići.
Elena ga je oštro pogledala. – Jesi li siguran?
– Da.
– Ali – hoćeš li ti biti dobro? Trebala bih ostati s tobom
– Bit ću dobro, Elena, nježno je rekao Stefan. – Idi.
Elena je oklijevala, a zatim je kimnula. – Brzo ću se vratiti, obećala je.
Elena se neopaženo šuljala oko drvene kuće čija se boja ljuštila, a na nakrivljenom poštanskom sandučiću je pisalo Honeycutt. Mattov prozor je bio otključan. Nemaran dečko, pomislila je prijekorno. Zar ne znaš da bi se nešto moglo ušuljati? Obazrivo gaje otvorila, no naravno, to je bilo najdalje dokud je mogla ići. Nevidljiva prepreka koja je izgledala poput mekanog zida od zgusnutog zraka priječila joj je put.
– Matt, prošaptala je. Soba je bila mračna, no mogla je vidjeti nejasan oblik na krevetu. Digitalni sat s blijedo zelenim brojevima pokazivao je 00:15. – Matt, ponovno je prošaptala.
Figura se pomaknula. – Aha?
– Matt, ne želim te preplašiti. – Stišala je glas pokušavajući ga radije nježno probuditi nego ga nasmrt preplašiti. – No, to sam ja, Elena, i htjela bih razgovarati. Samo me prvo moraš po-zvati unutra. Možeš li me pozvati unutra?
– Aha. Uđi 'nutra. – Elena je bila zapanjena nedostatkom iznenađenja u njegovu glasu. Tek nakon što se popela preko prozorske daske, uvidjela je kako on još uvijek spava.
– Matt. Matt, prošaptala je bojeći se previše približiti. Soba je bila zagušljiva i pregrijana, radijator je radio punom parom. Mogla je vidjeti golu nogu kako proviruje ispod brda pokrivača na krevetu i plavu glavu na gornjem dijelu.
– Matt? – Oprezno se nadvila iznad i dotaknula ga.
To je izazvalo reakciju. S naprasnim gunđanjem, Matt se uspravio kao svijeća naglo zamahnuvši oko sebe. Kada su se njegove oči susrele s njezinima, raširile su se i zagledale.
Elena je pokušala izgledati što manja i bezopasnija, neprijeteća. Uzmaknula je prema zidu. – Nisam te namjeravala preplašiti. Znam da je ovo šok. No, hoćeš li razgovarati sa mnom?
On je samo nastavio zuriti u nju. Njegova žuta kosa bila je znojna i nakostriješena poput perja mokrog pileta. Mogla je vidjeti kako mu bilo pulsira na golom vratu. Bojala se da će se dići i izjuriti iz sobe.
Zatim su mu se ramena opustila, klonula i on je polako zatvorio oči. Disao je duboko, ali nepravilno. – Elena.
– Da, prošaptala je.
– Ti si mrtva.
– Ne. Ovdje sam.
– Mrtvi ljudi se ne vraćaju. Moj tata se nije vratio.
– Nisam zaista umrla. Samo sam se promijenila. – Mattove oči su još uvijek bile zatvorene u nepriznavanju i Elena je mogla osjetiti kako je preplavljuje hladan val bespomoćnosti. – No ti bi želio da sam umrla, zar ne? Otići ću sada, prošaptala je.
Mattovo lice se slomilo i on je počeo plakati.
– Ne. O, ne. O, nemoj, Matt, molim te.
Zatekla se kako ga njiše, boreći se da i sama ne zaplače. – Matt, oprosti; nisam trebala doći ovamo.
– Nemoj otići, jecao je. – Nemoj ići.
– Neću. – Elena je izgubila bitku, a njezine suze su padale na Mattovu vlažnu kosu. – Nikada te nisam htjela povrijediti, rekla je. – Nikada, Matt. Sve ono vrijeme, sve one stvari koje sam učinila – nikada te nisam željela povrijediti. Uistinu... – Onda je prestala pričati i samo ga je držala.
Nakon nekog vremena, njegovo disanje se smirilo i zavalio se prevlačeći gomilu prekrivača preko lica. Njegove oči su izbjegavale njezine. Na njegovu licu je bio izraz ne samo zbu-njenosti, već i nepovjerenja, kao da skuplja snagu za nešto od čega je strepio.
– U redu, znači ovdje si. Živa si, rekao je grubo. – Dakle, što želiš?
Elena je bila zabezeknuta.
– Hajde, sigurno ima nešto. Što je?
Nove suze su navirale, ali ih je Elena progutala. – Mislim da zaslužujem ovo. Znam da zaslužujem. Ali barem jednom, Matt, ne želim apsolutno ništa. Došla sam se ispričati, reći da mi je žao što sam te iskoristila – ne samo te jedne noći, već sam to uvijek činila. Stalo mi je do tebe i žao mi je ako si povrijeđen. Pomislila sam kako bih možda mogla popraviti stvari. – Nakon nesnosne tišine dodala je: – Mislim da ću otići sada.
– Ne, čekaj. Čekaj trenutak. – Matt je ponovno strugao svoje lice plahtom. – Slušaj. To je bilo glupo i ja sam kreten
– To je bila istina, a ti si džentlmen. Jer bi mi odavno rekao da se gubim odavde.
– Ne, ja sam glupi kreten. Trebao bih udarati glavom o zid od sreće što nisi mrtva. Hoću za minutu. Slušaj. – Zgrabio ju je za zapešće i Elena gaje pogledala lagano iznenađena. – Nije me briga jesi li Biće iz Crne lagune, Ono, Godzilla i Frankenstein sve smotano u jedno. Ja samo
– Matt. – U panici, Elena je stavila svoju slobodnu ruku preko njegovih usta.
– Znam. Zaručena si za tipa u crnoj pelerini. Ne brini; sjećam ga se. Čak mi se i sviđa, iako samo bog zna zašto. – Matt je udahnuo i izgledao je kao da se odljutio. – Gledaj, ne znam je li ti Stefan rekao. Rekao mi je gomilu stvari – o tome kako je zao, kako mu nije žao zbog onog što je učinio Tyleru. Znaš o čemu govorim?
Elena je zatvorila oči. – Jedva daje išta jeo od te noći. Mislim da je lovio samo jedanput. Noćas su ga zamalo ubili jer je tako slab.
Matt je kimnuo glavom: – Znači to je vaše osnovno sranje. Trebao sam znati.
– Pa i jest i nije. Potreba je jaka, jača nego što možeš zamisliti. – Eleni je sinulo da se ni ona nije danas nahranila i da je bila gladna još prije negoli su krenuli na Alaricov tulum. – Zapravo – Matt, bolje da idem. Samo jedna stvar – ako sutra navečer bude ples, nemoj ići. Nešto će se dogoditi, nešto loše. Pokušat ćemo poduzeti mjere opreza, ali ne znam što možemo učiniti.
– Tko smo 'mi'? – oštro je rekao Matt.
– Stefan i Damon – mislim da i Damon – i ja. I Meredith i Bonnie... i Alaric Saltzman. Ne pitaj za Alarica. To je duga priča.
– Aliprotiv čega poduzimate mjere opreza?
– Zaboravila sam, ti ne znaš. I to je duga priča, no... pa, kratak odgovor je, od onoga što me je ubilo. Sto je natjeralo one pse da napadnu ljude na mojoj misi zadušnici. To je nešto loše, Matt, i sada je već neko vrijeme oko Fell's Churcha. I mi ga namjeravamo pokušati spriječiti da sutra navečer nešto učini. – Pokušala je ne meškoljiti se. – Gledaj, žao mi je, ali stvarno bih trebala otići. – Usprkos samoj sebi, pogled joj je lutao prema širokoj plavoj veni na njegovu vratu.
Kada joj je uspjelo jedva odvojiti pogled i uperiti ga prema njegovu licu, vidjela je kako zaprepaštenje ustupa mjesto iznenadnom razumijevanju. Zatim nečem nevjerojatnom: prihvaćanju. – U redu je, rekao je Matt.
Nije bila sigurna daje točno čula. – Matt?
– Rekao sam da je u redu. Nije me boljelo prije.
– Ne. Ne, Matt, doista. Nisam ovdje došla zbog toga
– Znam. Zato to želim. Želim ti dati nešto što nisi tražila. – Nakon trenutka je rekao: – U ime starog prijateljstva.
Stefan, Elena je pomislila. No Stefan joj je rekao da dođe i da dođe sama. Stefan je znao, uvidjela je. I bilo je u redu. Bio je to njegov poklon Mattu – i njoj.
Ali vraćam se tebi, Stefane, pomislila je.
Dok se naginjala prema njemu, Matt je rekao: – Znaš, sutra namjeravam doći i pomoći vam. Čak i ako nisam pozvan.
Zatim su njezine usne dotakle njegov vrat.

13. prosinca, petak
Dragi Dnevnice,

Večeras je odlučujuća noć.
Znam da sam to zapisala i prije ili sam barem to mislila. No noćas je ta noć, velika noć kada će se sve dogoditi. To je to.
I Stefan to osjeća. Vratio se danas iz škole da mi kaže kako je ples još uvijek na programu – gospodin Newcastle nije htio prouzročiti paniku otkazujući ga. Namjeravaju vani postaviti – osiguranje, što po svoj prilici znači policiju. A možda i gospodina Smallwooda i neke od nje-govih prijatelja s puškama. Mislim da oni ne mogu zaustaviti što god da će se dogoditi.
Ne znam ni možemo li i mi.
Snijeg pada cijeli dan. Tjesnac je zatrpan što znači da ništa na kotačima ne može ući ili izaći iz grada. Sve dok tamo gore ne stigne ralica za snijeg, što neće biti do sutra ujutro, što će biti prekasno.
A i zrak ima neki čudan ugođaj. Nije samo snijeg. Kao da čeka nešto hladnije od toga. Povuklo se unatrag isto kao što se ocean povuče prije plimnog vala. Kada se oslobodi...
Danas sam razmišljala o mom drugom dnevniku, onom ispod podnih dasaka mog ormara u spavaćoj sobi. Ako uopće išta više posjedujem, to je taj dnevnik. Razmišljala sam o tome da ga izvadim, ali ne želim ići ponovno doma. Mislim da se ne mogu nositi s time, a znam da ni teta Judith neće moći, ako me vidi.
Iznenađena sam kako se itko može nositi s ovim. Meredith, Bonnie – osobito Bonnie. Dobro, i Meredith, s obzirom na ono što je njezina obitelj prošla. Matt.
Oni su dobri i vjerni prijatelji. Smiješno, nekada sam mislila kako ne bih mogla preživjeti bez cijelog skupa prijatelja i obožavatelja. Sada sam savršeno sretna s troje, hvala na pitanju. Zato što su oni pravi prijatelji.
Prije nisam znala koliko mi je stalo do njih. Ili do Margaret ili čak tete Judith. I svih u školi... Znam da sam prije par tjedana govorila kako mi nije stalo ni ako cijela populacija Roberta E. Leeja pomre, no to nije istina. Noćas ću dati sve od sebe da ih zaštitim.
Znam da skačem s teme na temu, ali samo pričam o stvarima koje su mi važne. Poput njihova prikupljanja u mislima. Za svaki slučaj.
Dobro, vrijeme je. Stefan čeka. Završit ću ovaj posljednji redak i onda krećem.
Mislim da ćemo pobijediti. Nadam se.
Pokušat ćemo.

Učionica za povijest bila je zagrijana i blještavo osvijetljena. Na drugoj strani školske zgrade, kantina je bila još blještavija, sjajeći od božičnih svjetala i ukrasa. Nakon što je stigla, Elena ju je pažljivo promotrila s oprezne udaljenosti promatrajući parove koji su dolazili na ples i prolazili kraj šerifovih pomoćnika na vratima. Osjećajući Damonovu tihu prisutnost iza sebe, pokazala je djevojku s dugačkom svijetlosmeđom kosom.
– Vickie Bennett, rekla je.
– Vjerovat ću ti na riječ, odgovorio je.
Sada je razgledala njihov provizorni stožer za tu noć. Alaricov pisaći stol bio je pospremljen, a on je bio nagnut nad planom škole. Meredith se naslonila pokraj njega, a njezina tamna kosa je očešala njegov rukav. Matt i Bonnie su bili vani na parkiralištu družeći se s onima koji su došli na ples, a Stefan i Damon su vrebali na vanjskom rubu školskog zemljišta. Namjeravali su se izmjenjivati.
– Bolje da ostaneš unutra, Alaric je rekao Eleni. – Samo nam još treba da te netko ugleda i počne proganjati s kolcem.
– Cijeli tjedan sam šetala po gradu, kazala je Elena ironično. – Ako ne želim da me vide, ne vide me. – No pristala je ostati u učionici za povijest i koordinirati.
Ovo je poput nekog dvorca, pomislila je dok je promatrala Alarica kako na karti označava položaje šerifovih pomoćnika i drugih muškaraca. A mi ga branimo. Ja i moji odani vitezovi.
Okrugla, ravna površina sata na zidu otkucavala je minute koje su prolazile. Elena ga je promatrala dok je puštala svoje ljude unutra i ponovno van. Točila je vruću kavu iz termosice onima koji su je željeli. Slušala je izvješća koja su pristizala.
– Sve je tiho na sjevernoj strani škole.
– Caroline je upravo okrunjena za snježnu kraljicu. Velikog li iznenađenja.
– Neki klinci, izgrednici na parkiralištu – šerif ih upravo privodi...
Ponoć je došla i prošla.
– Možda nismo imali pravo, rekao je Stefan nakon nekih sat vremena. Bio je to prvi put od početka večeri da su svi bili unutra.
– Možda se događa negdje drugdje, kazala je Bonnie skidajući čizmu i vireći u nju.
– Nema načina da saznamo gdje će se dogoditi, odlučno je rekla Elena. – No nismo pogriješili u tome da će se dogoditi.
– Možda, rekao je Alaric zamišljeno, – postoji način. Hoću reći, da saznamo gdje će se dogoditi. – Dok su se glave upitno podigle, rekao je: – Treba nam netko vidovit.
Sve su se oči okrenule prema Bonnie.
– O, ne, rekla je Bonnie. – Gotova sam sa svim tim. Mrzim to.
– To je veliki dar – započeo je Alaric.
– To je velika muka. Gledajte, ne razumijete. Obična proročanstva su dovoljno loša. Izgleda da većinu vremena saznajem stvari koje ne želim znati. No preuzimanje – to je strašno. I nakon toga se čak ni ne sjećam što sam rekla. To je grozno.
– Preuzimanje? – Alaric je upitao. – Sto je to?
Bonnie je uzdahnula. – To je ono što mi se dogodilo u crkvi, rekla je strpljivo. – Mogu proricati na druge načine, poput gatanja s vodom ili čitanje iz dlana, letimično je pogledala Elenu, a onda skrenula pogled, – i takve stvari. No onda ima trenutaka kada me – netko – preuzme i samo me koristi da pričam za njega. Kao da je netko drugi u mom tijelu.
– Poput onog na groblju kada si rekla da je tamo nešto što me čeka, rekla je Elena. – Ili kada si me upozorila da ne idem blizu mosta. Ili kada si došla na večeru i rekla daje Smrt, moja smrt u kući. – Automatski se osvrnula da pogleda u Damona koji joj je spokojno uzvratio pogled. Ipak, to je bilo pogrešno, pomislila je. Damon nije bio njezina smrt. Što je dakle to proročanstvo značilo? Samo na trenutak nešto joj je zasvjetlucalo u mislima, no prije negoli ga je uspjela shvatiti, Meredith joj je upala u riječ.
– To je kao da neki drugi glas govori kroz Bonnie, objasnila je Meredith Alaricu. – Ona čak i izgleda drukčije. Možda nisi bio dovoljno blizu u crkvi da vidiš.
– Ali zašto mi niste rekli o tome? – Alaric je bio uzrujan. – To bi moglo biti važno. Taj – entitet – štogod da jest – bi nam mogao dati ključne informacije. Mogao bi razjasniti misterij Druge Moći ili nam barem dati znak kako da se borimo protiv nje.
Bonnie je odmahivala glavom. – Ne. Nije to nešto što ja mogu samo zviždukom dozvati i to ne odgovara na pitanja. To mi se samo dogodi. I ja to mrzim.
– Hoćeš reći da se ne možeš sjetiti ičega što bi to moglo izazvati? Bilo čega što je dovelo do toga kada se prije događalo?
Elena i Meredith, koje su jako dobro znale što bi to moglo izazvati, pogledale su jedna drugu. Elena je ugrizla unutarnji dio obraza. To je bio Bonnien izbor. Morao je biti Bonnien izbor.
Bonnie koja je pridržala glavu rukama, prostrijelila je Elenu krajem oka kroz crvene kovrče. Onda je zatvorila oči i prostenjala.
– Svijeće, rekla je.
– Što?
– Svijeće. Plamen svijeće bi mogao biti dovoljan. Ne mogu biti sigurna, shvaćate; ne obećajem ništa
– Neka netko ode pretražiti laboratorij prirodnih znanosti, kazao je Alaric.
Prizor je podsjećao na dan kada je Alaric došao u školu i kada je zatražio da svi postave svoje stolice u krug. Elena je pogledala u krug lica odozdo sablasno osvijetljenih plamenom svijeće. Tu je bio Matt s ukočenom vilicom. Pokraj njega Meredith, čije su dugačke trepavice bacale sjene uvis. I Alaric koji se nestrpljivo naginjao prema naprijed. Zatim Damon, preko čijih su se crta lica poigravale svjetlost i sjene. I Stefan, s visokim jagodicama koje su u Eleninim očima izgledale preoštro definirane. I konačno Bonnie, krhka i blijeda čak i u zlatnoj svjetlosti svijeće.
Povezani smo, pomislila je Elena, svladana istim osjećajem koji je imala u crkvi kada je uhvatila Stefanovu i Damonovu ruku. Prisjetila se tankog bijelog kruga voska kako pluta u zdjeli s vodom. Možemo to učiniti ako smo složni.
– Samo ću pogledati u svijeću, Bonnie je rekla, a glas joj je neznatno zadrhtao. – I ne misliti ni na šta. Pokušat ću – prepustiti se i otvoriti se tome. – Počela je duboko disati nepomično promatrajući plamen svijeće.
A onda se dogodilo, isto kao i ranije. Bonnieno lice se ujednačilo, sav izraz se ispraznio. Njezin pogled je postao bezizražajan poput pogleda kamenog kerubina na groblju.
Nije rekla ni riječ.
U tom trenutku je Elena uvidjela da se nisu dogovorili što će pitati. Nesigurno je pretraživala svoje misli kako bi otkrila neko pitanje prije negoli Bonnie izgubi kontakt. – Gdje možemo pronaći Drugu Moć? – rekla je u isto vrijeme kada je Alaric izlanuo: – Tko si ti? – Njihovi glasovi su se izmiješali, njihova pitanja ispreplela.
Bonnieno prazno lice se okrenulo, slijepim pogledom prohujavši po krugu. Zatim je glas, koji nije bio Bonnien, izgovorio: – Dođite i vidite.
– Samo trenutak, rekao je Matt dok je Bonnie ustala, još uvijek u transu, i krenula prema vratima. – Kamo ide?
Meredith je zgrabila njezin kaput. – Idemo li s njom?
– Ne diraj je! – kazao je Alaric skočivši kada je Bonnie izašla kroz vrata.
Elena je pogledala u Stefana, a zatim u Damona. Složno su je slijedili, prateći Bonnie niz prazan, odjekujući hodnik.
– Kamo idemo? Na koje pitanje odgovara? – Matt je pitao. Elena je mogla samo odmahnuti glavom. Alaric je trčkarao kako ne bi zaostajao za Bonnienim klizećim tempom.
Usporila je kada su izašli na snijeg i na Elenino iznenađenje pošla je do Alaricova automobila parkiranog na parkiralištu za osoblje i zaustavila se pokraj njega.
– Ne možemo svi stati, Matt i ja ćemo vas slijediti, Meredith je brzo rekla. Elena je, kože prozeble od straha i hladnog zraka, ušla na stražnje sjedalo Alaricova automobila kada joj ga je otvorio, s Damonom i Stefanom sa svake strane. Bonnie je sjela naprijed. Gledala je ravno ispred sebe i nije govorila. No kada je Alaric krenuo s parkirališta, podigla je jednu bijelu ruku i pokazala. Ravno po Ulici Lee, a zatim lijevo po Arbor Greenu. Pravo prema Eleninoj kući, a zatim desno po Thunderbirdu. Vodeći ih prema cesti Old Creek.
Tada je Elena shvatila kamo idu.
Krenuli su preko drugog mosta prema groblju, i to onog kojeg su svi zvali – novi most – kako bi ga razlikovali od mosta Wickery kojeg više nije bilo. Približavali su se sa strane na kojoj su bila vrata, s one strane do koje se dovezao Tyler kada je odveo Elenu do ruševne crkve.
Alaricov automobil je stao na točno istom mjestu na kojem se zaustavio i Tylerov. Meredith se zaustavila iza njih.
S užasnim osjećajem već viđenog, Elena se probijala uzbrdo i kroz vrata, slijedeći Bonnie do mjesta gdje je stajala ruševna crkva sa zvonikom koji je poput prsta pokazivao prema olujnom nebu. Kod rupe gdje su nekoć bila ulazna vrata, ustuknula je.
– Gdje nas vodiš? – rekla je. – Slušaj me. Hoćeš li nam samo reći na koje pitanje odgovaraš?
– Dođi i vidi.
Elena je nemoćno pogledala u ostale. Zatim je zakoračila preko praga. Bonnie je polako hodala prema bijeloj mramornoj grobnici i zaustavila se.
Elena je pogledala u grobnicu, a zatim u Bonnieno sablasno lice. Svaka dlaka na nježnim rukama i stražnjem dijelu vrata bila je naježena. – O, ne... – prošaptala je. – Ne to.
– Elena, o čemu to govoriš? – pitala je Meredith.
Elena je uz vrtoglavicu pogledala mramorne izraze lica Thomasa i Honorie Fell isklesane na kamenom poklopcu njihove grobnice. – Ova stvar se otvara, prošaptala je.

14 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:51 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
13
– Misliš da bismo trebali – pogledati unutra? – upitao je Matt.
– Ne znam, rekla je Elena nesretno. Ni sada nije željela vidjeti što je bilo unutar te grobnice kao ni onda kada je Tyler predložio daje otvore kako bije oskvrnuli. – Možda je nećemo moći uspjeti otvoriti, dodala je. – Tyler i Dick nisu mogli. Počela je kliziti tek onda kada sam se ja naslonila na nju.
– Nasloni se sada na nju; možda postoji nekakav skriveni mehanizam s oprugom!', nagađao je Alaric, i kada je Elena to učinila bez ikakva uspjeha, rekao je: – U redu, idemo svi zajedno uhvatiti i napregnuti se – ovako. Hajdemo, sad
Iz svog čučnja je pogledao u Damona koji je stajao nepomično kraj grobnice izgledajući kao da ga to zabavlja. – Oprosti, rekao je Damon i Alaric je namrgođeno odstupio. Damon i Stefan su svaki uhvatili krajeve kamenog poklopca i podignuli ga.
Poklopac se odlijepio proizvodeći zvuk mljevenja dok su ga Damon i Stefan otklizali na tlo sa strane grobnice.
Elena se nije mogla prisiliti da priđe bliže.
Umjesto toga se, boreći se s mučninom, usredotočila na Stefanov izraz lica. Njegov izraz će joj kazati što bi se trebalo naći unutra. Slike su joj se rasprskavale u umu, od mumificiranih tijela boje pergamenta, crvljivih leševa, nacerenih lubanja. Ako Stefan bude izgledao užasnut ili zgađen, zgrožen...
No kada je Stefan pogledao u otvorenu grobnicu, njegovo lice je pokazalo samo zbunjeno iznenađenje.
Elena više nije mogla izdržati. – Stoje?
Uputio joj je iskrivljeni osmijeh i rekao bacivši pogled prema Bonnie: – Dođi i pogledaj.
Elena je puževim korakom prišla grobnici i pogledala unutra. Zatim joj je glava poletjela prema gore i pogledala je Stefana u čuđenju.
– Što je to?
– Ne znam, odgovorio je. Okrenuo se prema Meredith i Alaricu. – Ima li netko od vas džepnu lampu? Ili neki konop?
Nakon pogleda u kamenu kutiju, oboje su krenuli prema svojim automobilima. Elena je ostala gdje je i bila, uporno gledajući dolje, prenapinjući vid u mutnoj svjetlosti. Još uvijek nije mogla vjerovati.
Grobnica nije bila grobnica već ulazna vrata.
Sada je uvidjela zašto je osjećala hladan vjetar kako puše one noći kada se pomakla pod njezinom rukom. Gledala je prema dolje u nekakvu zagrobnu odaju ili podrum u zemlji. Mogla je vidjeti samo jedan zid, onaj koji je padao ravno ispod nje i na njemu su bile željezne prečke zabijene u kamen, poput ljestvi.
– Izvoli, Meredith je rekla Stefanu vraćajući se. – Alaric ima džepnu lampu, a evo i moje. A evo i konopa koji je Elena stavila u moj auto kada smo te išle tražiti.
Uski snop svjetlosti Meredithine džepne lampe prostirao se preko tamne sobe. – Ne mogu vidjeti jako duboko unutra, ali izgleda prazna, Stefan je rekao. – Sići ću prvi.
– Sići? – kazao je Matt. – Gledaj, jesi li siguran da bismo trebali sići? Bonnie, što kažeš?
Bonnie se nije pomaknula. Još uvijek je stajala tamo s potpuno rastresenim izrazom na licu kao da ne vidi ništa oko sebe. Bez riječi je prebacila nogu preko ruba grobnice, savinula je i počela se spuštati.
– Sto-o-j, viknuo je Stefan. Gurnuo je džepnu lampu u džep svoje jakne, stavio ruku na podnožje grobnice i skočio.
Elena nije imala vremena uživati u Alaricovu izrazu lica; nagnula se prema dolje i povikala: – Jesi dobro?
– U redu sam. – Džepna lampa je odozdo zatreperila prema njoj. – I Bonnie će biti dobro. Prečke se spuštaju sve do dna. No svejedno bi bilo bolje da ponesete konop.
Elena je pogledala u Matta koji je bio najbliži. Njegove plave oči susrele su se s njezinim, bespomoćno i s određenim mirenjem sa sudbinom i on je kimnuo. Ona je duboko udahnula i stavila ruku na podnožje grobnice kao što je učinio Stefan. Druga ruka je iznenada stisnula njezin ručni zglob.
– Upravo sam se sjetila nečega, Meredith je mrko rekla. – Što ako Bonnien entitet jest Druga Moć?
– Davno sam se toga sjetila, Elena je kazala. Potapšala je Meredithinu ruku, silom je odgurnula i skočila.
Naslonila se na Stefanovu ruku i ogledala se oko sebe. – Moj Bože...
Bilo je to neobično mjesto. Zidovi su bili popločani kamenom. Bili su glatki i izgledali gotovo ispolirano. Željezni razgranati svijećnjaci bili su zabijeni u njih u razmacima, a u nekima su bili ostaci voštanih svijeća. Elena nije mogla vidjeti drugi kraj sobe, no džepna lampa je vrlo blizu pokazivala vrata od kovanog željeza, poput vrata u nekim crkvama koja odvajaju oltar.
Bonnie je upravo dosezala dno ljestava. Čekala je šutke dok su se ostali spuštali, prvo Matt, zatim Meredith, a onda Alaric s drugom džepnom lampom.
Elena je podigla pogled. – Damon?
Mogla je vidjeti njegovu siluetu u svijetlom crnom pravokutniku koji je predstavljao otvor grobnice prema nebu. – Dakle?
– Jesi li s nama? – upitala je. Ne – Ideš li s nama? – Znala je da će shvatiti razliku.
Čekala je pet otkucaja srca u tišini koja je uslijedila. Šest, sedam, osam...
Uslijedio je nalet zraka i Damon se okretno prizemljio. No nije pogledao u Elenu. Njegove oči su bile neobično hladne, a iz lica mu nije mogla ništa iščitati.
– Ovo je kripta, Alaric je govorio začuđeno dok je njegova džepna lampa razbijala tamu. – Podzemna odaja ispod crkve korištena kao mjesto za pokapanje. Obično su građene ispod većih crkvi.
Bonnie je zakoračila ravno do spiralno izrezbarenih vrata i stavila malu bijelu ruku na njih, otvarajući ih. Zanjihala su se.
Elenino srce je sada prebrzo kucalo da bi mogla prebrajati otkucaje. Nekako je prisilila svoje noge da se pomaknu prema naprijed, da slijede Bonnie. Njezina izoštrena osjetila bila su gotovo bolno istančana, no nisu joj mogla ništa reći o tome u što je ulazila. Snop Stefanove džepne lampe bio je tako uzak i pokazivao je samo kamen ispred i Bonnien tajanstveni oblik.
Bonnie se zaustavila.
To je to, pomislila je Elena, a disanje joj je zapinjalo u grlu. O, moj Bože, to je to; ovo je stvarno to. Iznenada je imala intenzivan osjećaj da je usred lucidnog sna, onog u kojem zna da sanja, ali ne može ništa promijeniti niti se probuditi. Njezini mišići su se potpuno napeli.
Mogla je namirisati strah ostalih, a mogla je osjetiti i njegovu oštru brid kod Stefana pokraj sebe. Njegova džepna lampa je letimice prelazila preko predmeta iza Bonnie, ali isprva ih Elenine oči nisu mogle razumjeti. Ugledala je anđele, plohe, obrise, a onda je nešto uskočilo u fokus. Mrtvački bijelo lice koje je groteskno visjelo sa strane...
Vrisak nikada nije izašao iz njezina grla. Bio je to samo kip, i crte su bile poznate. Bile su iste kao i na poklopcu grobnice. Ova grobnica je bila identična onoj kroz koju su prošli. Osim što je ova bila opustošena, kameni poklopac je bio slomljen u dva dijela i zavitlan u zid kripte. Nešto je bilo razbacano po podu, poput krhkih štapića od bjelokosti. Komadići mramora, Elena je očajnički govorila svom mozgu; to je samo mramor, komadići mramora.
Bile su to ljudske kosti, razlomljene i zdrobljene.
Bonnie se okrenula.
Njezino srcoliko lice se okrenulo kao da te nepomične prazne oči odmjeravaju grupu. Na kraju je izravno pogledala u Elenu.
Onda je uz drhtaj posrnula i naglo se bacila prema naprijed poput marionete čiji su konci prerezani.
Elena ju je jedva uhvatila, napola i sama padajući. – Bonnie? Bonnie? – Smeđe oči koje su pogledale u nju, raširene i dezorijentirane, bile su Bonniene vlastite preplašene oči. – Ali što se dogodilo? – Elena je pitala. – Gdje je otišlo?
– Ovdje sam.
Iznad opljačkane grobnice pojavljivalo se magličasto svjetlo. Ne, ne svjetlo, pomislila je Elena. Osjećala ga je svojim očima, ali to nije bilo svjetlo u normalnom spektru. Ovo je bilo nešto jače od infracrvene ili ultraljubičaste svjetlosti, nešto što ljudska osjetila nisu bila u stanju vidjeti. Otkrivalo joj se, nametalo njezinu mozgu snagom neke vanjske Moći.
– Druga Moć, prošaptala je dok joj se krv ledila.
– Ne, Elena.
Glas nije bio zvuk isto kao što ni ta vizija nije bila svjetlo. Bio je tih poput sjaja zvijezde i tužan. Podsjetio ju je na nešto.
Majko? pomislila je divlje. No to nije bio glas njezine majke. Sjaj iznad grobnice izgledao je kao da se komeša i vrtloži i na trenutak je Elena u njemu letimično ugledala lice, nježno, tužno lice.
A onda je znala.
– Čekala sam te, rekao je blago glas Honorie Fell. – Ovdje konačno mogu govoriti u svom vlastitom obliku, a ne kroz Bonniena usta. Slušaj me. Tvoje vrijeme je kratko, a opasnost je jako velika.
Elena je opet smogla riječi. – Ali kakva je ovo prostorija? Zašto si nas dovela ovamo?
– Ti si me to tražila. Nisam ti mogla pokazati dok nisi zatražila. Ovo je tvoje bojište.
– Ne razumijem.
– Stanovnici Fell's Churcha su izgradili ovu kriptu za mene. Počivalište za moje tijelo. Tajno mjesto za onu koja je imala tajne moći u životu. Poput Bonnie, znala sam stvari koje nitko drugi nije znao. Vidjela sam stvari koje nitko drugi nije mogao vidjeti.
– Bili ste medij, promuklo je prošaptala Bonnie.
– U tim danima, to su zvali čarolijama. No nikada nisam koristila svoje moći u svrhu zla, i kada sam umrla, sagradili su mi ovaj spomenik tako da moj muž i ja možemo počivati u miru. No onda, nakon mnogo godina, naš mir je narušen.
Nadnaravno svjetlo je opadalo i raslo, a Honorijin obris je podrhtavao. – Druga Moć je došla u Fell's Church, puna mržnje i razaranja. Obeščastila je moje počivalište i razbacala moje kosti. Načinila je svoj dom ovdje. Izašla je činiti zlo protiv mog grada. Probudila sam se.
Elena, od početka sam te pokušala upozoriti na nju. Živi ovdje ispod groblja. Čeka tebe, promatra te. Ponekad u obliku sove
Sova. Elenine misli su hitale naprijed. Sova, poput sove koju je vidjela kako gradi gnijezdo na zvoniku crkve. Poput sove koja je bila u staji, poput sove na crnom bagremu kraj njezine kuće.
Bijela sova... ptica grabežljivica... mesožder... pomislila je. A onda se sjetila ogromnih bijelih krila koja su izgledala kao da se protežu preko horizonta na obje strane. Velika ptica sačinjena od magle ili snijega koja je došla po nju, usredotočena na nju, puna neodoljive želje za ubijanjem i životinjske mržnje...
– Ne! – vrisnula je dok ju je sjećanje preplavljivalo.
Osjetila je Stefanove ruke na svojim ramenima, njegove prste kako se gotovo bolno zabijaju. To ju je vratilo natrag u stvarnost. Honoria Fell je još uvijek govorila.
– I tebe, Stefan, promatra te. Mrzila te prije negoli Elenu. Muči te i igra se s tobom kao mačka s mišem. Mrzi one koje ti voliš. Sama je puna zatrovane ljubavi.
Elena je automatski pogledala iza sebe. Ugledala je Meredith, Alarica i Matta kako stoje smrznuti. Bonnie i Stefan su bili pokraj nje. Ali Damon... gdje je bio Damon?
– Njezina mržnja je toliko narasla da će bilo čija smrt biti dovoljna, bilo čija prolivena krv će joj pružiti užitak. Upravo sada, životinje kojima upravlja podmuklo se šuljaju van iz šume. Kreću prema gradu, prema svjetlima.
– Snježni ples! – Meredith je žestoko rekla.
– Da. A ovaj put će ubijati sve dok posljednji od njih ne bude ubijen.
– Moramo upozoriti te ljude, kazao je Matt. – Svi na plesu
– Nikada nećete biti sigurni dok ne bude uništen um koji njima upravlja. Ubijanje će se nastaviti. Morate uništiti Moć koja mrzi; zato sam te dovela ovamo.
Nastalo je još jedno strujanje u svjetlosti; izgledalo je kao da se smanjuje. – Ti posjeduješ hrabrost, ako je možeš pronaći. Budi jaka. Ovo je jedina pomoć koju ti ja mogu pružiti.
– Čekaj – molim te – Elena je započela.
Glas je neumoljivo nastavio, ne obazirući se na nju. – Bonnie, ti možeš birati. Tvoje tajne moći su odgovornost. One su i dar, ali takav koji može biti oduzet. Želiš li ih se odreći?
– Ja – Bonnie je preplašeno odmahnula glavom. – Ne znam. Treba mi vremena...
– Nema vremena. Izaberi. – Svjetlo je iščezavalo, urušavajući se prema unutra.
Bonniene oči su bile zbunjene i nesigurne dok je tražila pomoć na Eleninu licu. – To je tvoj izbor, prošaptala je Elena. – Moraš sama odlučiti.
Polagano je nesigurnost napustila Bonnieno lice i ona je kimnula glavom. Stajala je dalje od Elene, bez potpore, okrećući se ponovno prema svjetlosti. – Zadržat ću ih, rekla je promuklo. – Nosit ću se s njima nekako. I moja baka je.
Nastalo je treptanje u svjetlosti, poput zaigranosti. – Mudro si odabrala. Tako upotrebljavaj i svoje moći. Ovo je posljednji put da ću ti se obratiti.
– Ali
– Zaslužila sam svoj počinak. Borba je vaša.
I sjaj je izblijedio poput zadnje žeravice vatre koja se gasi.
Čim je nestao, Elena je mogla osjetiti pritisak svuda oko nje. Nešto će se dogoditi. Neka razorna sila je dolazila prema njima ili se nadvila nad njima. – Stefan
I Stefan ju je osjetio, mogla je razaznati. – Hajdemo, rekla je Bonnie panično. – Moramo izaći odavde.
– Moramo stići do plesa, Matt je teško disao. Lice mu je bilo bijelo. – Moramo im pomoći
– Vatra, viknula je Bonnie izgledajući zapanjeno kao da joj je upravo ta misao došla. – Vatra ih neće ubiti, ali će ih odbiti
– Zar niste slušali? Moramo se suočiti s Drugom Moći. A ona je ovdje, upravo ovdje, upravo sada. Ne možemo otići! – viknula je Elena. Um joj je bio ispunjen zbrkom. Prizori, slike ijedna strašna slutnja. Neopisiva želja za ubijanjem... mogla ju je osjetiti...
– Alaric. – Stefan je govorio zapovjednim tonom. – Ti se vrati. Povedi i ostale; učinite što možete. Ja ću ostati
– Mislim da bismo svi trebali otići! – Alaric je povikao. Morao je vikati kako bi ga čuli iznad zaglušujuće buke koja ih je okruživala.
Njegova krivudajuća džepna lampa pokazala je Eleni nešto što prije nije primijetila. Na zidu pokraj nje bila je zjapeća rupa, kao daje obložni kamen bio otrgnut. A iza je bio tunel u svježu zemlju, crn i beskrajan.
Kuda ide? Elena se pitala, no misao joj se izgubila u uzburkanosti straha. Bijela sova... ptica grabežljivica... mesožder... vrana, pomislila je i iznenada je znala sa zasljepljujućom jas-noćom čega se bojala.
– Gdje je Damon? – zavrištala je vukući Stefana uokolo dok se okretala promatrajući. – Gdje je Damon?
– Izlazite van! – povikala je Bonnie, glasa kreštava od straha. Bacila se prema vratima u trenutku kada je zvuk rascijepio tamu.
Bilo je to režanje, no ne pseće režanje. Nikada se ne bi moglo pobrkati s tim. Bilo je toliko intenzivnije, teže, glasnije, zvučnije. Bio je to silovit zvuk i zaudarao je po džungli, po lovačkoj neodoljivoj želji za ubijanjem. Odjekivao je u Eleninim grudima, protresao joj kosti.
Paralizirao ju je.
Zvuk se ponovno javio, gladan i okrutan, ali nekako gotovo lijeno. Toliko samosvjesno. A s njim je uslijedio i teški odjek koraka kroz tunel.
Bonnie je pokušavala vrisnuti proizvodeći samo sitan zviždavi zvuk. Nešto je dolazilo kroz tamu tunela. Oblik koji se kretao mršavim i dugonogim mačjim njihanjem. Elena je sada prepoznala režanje. Bio je to zvuk najveće od divljih mačaka, veće od lava. Tigrove oči pokazale su žutu boju kada je došao do kraja tunela.
A onda se sve dogodilo istodobno.
Elena je osjetila kako je Stefan vuče unatrag kako bi je maknuo s puta. No njezini su mu skamenjeni mišići bili smetnja i ona je znala da je prekasno.
Tigrov skok je bio sušta gracioznost, moćni mišići su ga ispalili u zrak. U tom trenutku, ugledala ga je kao da je uhvaćen u svjetlu fleša, a njezin um je opazio vitke sjajne slabine i gipku kralješnicu. No njezin glas je zavrištao sam od sebe.
– Damon, ne!
Tek u trenutku kada je crni vuk iskočio iz tame kako bi se sukobili, shvatila je da je tigar bijel.
Vuk je odbacio nalet ogromne mačke, a Elena je osjetila kako ju je Stefan silom odvukao s puta vukući je na stranu u sigurnost. Njezini mišići su se istopili poput pahuljica i ona se ukočeno predala kada ju je prislonio uza zid. Poklopac grobnice se nalazio između nje i režećeg bijelog oblika, no ulaz je bio na drugoj strani borbe.
Elenina slabost je dijelom bio strah, a dijelom zbunjenost. Nije ništa razumjela; smetenost joj je hučala u ušima. Trenutak ranije, bila je sigurna da se Damon sve ovo vrijeme igrao s njima, da je on cijelo vrijeme bio ta Druga Moć. No zloća i neopisiva žeđ za ubijanjem koje su potjecale od tigra, bile su nedvojbene. To je bilo ono što ju je proganjalo na groblju i od pansiona u rijeku i u smrt. Ova bijela Moć s kojom se vuk borio na život i smrt.
Bila je to nemoguća borba. Crni vuk, koliko god je bio zao i ratoboran nije imao izgleda. Jedan udarac tigrovih ogromnih kandži do kosti je rastvorio rame vuka. Njegove čeljusti su se u režanju otvorile dok je pokušavao čvrsto uhvatiti vučji vrat stiskom koji lomi kosti.
No onda se Stefan našao tamo uperivši sjaj džepne lampe u mačje oči i odvukavši ranjenog vuka s puta. Elena je poželjela da može vrisnuti, poželjela da može učiniti nešto da oslobodi bol koja je nadirala u njoj. Nije shvaćala; ništa nije shvaćala. Stefan je bio u opasnosti. No ona se nije mogla pomaknuti.
– Izlazite van! – Stefan je vikao prema ostalima. – Učinite to sada; gubite se!
Brže od bilo kojeg ljudskog bića, naglo se izmaknuo putanji bijele šape, držeći svjetlo upereno prema tigrovim očima. Meredith je sada bila na drugoj strani vrata. Matt je napola nosio, napola vukao Bonnie. Alaric je izašao.
Tigar je nasrnuo i vrata su se s treskom zatvorila. Stefan je pao u stranu, pokliznuvši se dok je pokušavao odraziti se kako bi ga presreo.
– Nećemo vas ostaviti – povikao je Alaric.
– Idite! – zaurlao je Stefan. – Odite na ples; učinite što možete! Idite!
Vuk je ponovno napadao unatoč ranama na glavi i ramenu u kojima su se vidjeli izloženi blistavi mišići i tetive. Tigar je uzvratio napad. Životinjski zvuči su se povisili do glasnoće koju Elena nije mogla podnijeti. Meredith i ostali su otišli; Alaricova džepna lampa je nestala.
– Stefan! – vrisnula je ugledavši ga spremnog na ponovni skok u borbu.
Ako on umre i ona će umrijeti. A ako je morala umrijeti, željela je da to bude s njim.
Ukočenost ju je napustila i ona je posrnula prema njemu, jecajući, pružajući se kako bi se čvrsto stisnula uz njega. Osjetila je njegovu ruku oko sebe dok ju je držao tijelom se postavivši između nje i zvukova i nasilja. No ona je bila tvrdoglava, podjednako tvrdoglava kao i on. Izvila se i onda su se zajedno suočili s njima.
Vuk je bio na tlu. Ležao je na leđima i, iako mu je krzno bilo pretamno da bi se vidjela krv, ispod njega se nakupljala crvena lokva. Bijela mačka je stajala iznad njega, čeljusti su joj se razjapile samo par centimetara od ranjiva crnog vrata.
No nije uslijedio smrtonosni ugriz u vrat. Umjesto toga je tigar podigao glavu kako bi pogledao Stefana i Elenu.
S neobičnom mirnoćom Elena je otkrila kako primjećuje detalje njegove pojave.
Brci su mu bili ravni i tanki poput srebrnih žica. Krzno mu je bilo čisto bijelo, prošarano blijedim oznakama poput neulaštena zlata. Bijela i zlatna, pomislila je, prisjećajući se sove u staji. A to je uskomešalo drugo sjećanje... nečega što je vidjela... ili nečega o čemu je slušala...
Teškim udarcem mačka je izbila džepnu lampu iz Stefanove ruke tako daje odletjela. Elena gaje začula kako je zasiktao od boli, ali više ništa nije mogla vidjeti u tami. Tamo gdje uopće nije bilo svjetlosti, čak je i lovac slijep. Pripijajući se uz njega čekala je bol smrtonosnog udarca.
No iznenada joj se zavrtjelo u glavi; glava joj je bila puna sive i vrtložeće magle i nije se mogla držati uz Stefana. Nije mogla razmišljati; nije mogla govoriti. Pod je izgledao kao da pada od nje. Nejasno je uvidjela kako se Moć okreće protiv nje, preplavljujući njezin um.
Osjetila je kako se Stefanovo tijelo predaje, ruši, pada dalje od nje i više se nije mogla opirati magli. Zauvijek je pala i nikada nije saznala kada je udarila o zemlju.

15 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:52 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
14
Bijela sova... ptica grabežljivica... lovac... tigar. Igra se s tobom kao mačka s mišem. Poput mačke... velike mačke... mačkice. Bijele mačkice.
Smrt je u kući.
A mačkica, mačkica je pobjegla od Damona. Ne iz straha od njega, već iz straha da će je razotkriti. Kao onda kada je stajala na Margaretinim prsima i zacviljela kada je ugledala Elenu s vanjske strane prozora.
Elena je zastenjala i skoro izronila iz nesvijesti na javu, no siva magla ju je ponovno povukla dolje prije negoli je mogla otvoriti oči. Misli su se ponovno uzburkale oko nje.
Zatrovana ljubav... Stefane, mrzila te je prije negoli je mrzila Elenu... Bijela i zlatna... nešto bijelo... nešto bijelo ispod drveta...
Ovaj put, dok se borila da otvori oči, uspjela je. A još i prije negoli se mogla usredotočiti u mutnoj i pomičnoj svjetlosti, znala je. Napokon je znala.
Figura u dugačkoj bijeloj haljini okrenula se od svijeće koju je pripaljivala, a Elena je na tim ramenima ugledala lice istovjetno svojemu. No bilo je to neznatno izobličeno lice, blijedo i prekrasno poput ledene skulpture, ali krivo. Izgledalo je poput beskrajnih odraza same sebe koje je Elena vidjela u svom snu o hodniku s zrcalima. Iskrivljeno, gladno i podrugljivo.
– Bok, Katherine, prošaptala je.
Katherine se osmijehnula, podmuklim i grabežljivim osmijehom. – Nisi glupa kao što sam mislila, rekla je.
Njezin glas je bio lagan i sladak – srebrnkast, pomislila je Elena. Poput njezinih trepavica. Srebrnkasta svjetla bila su i u njezinoj haljini kada se kretala. No kosa joj je bila zlatna, gotovo svijetlozlatna kao i Elenina. Oči su joj bile poput očiju mačkice: okrugle i plave poput dragulja. Na vratu je nosila ogrlicu s kamenom iste žive boje.
Elenino grlo je boljelo kao da je vrištala. Isto tako je bilo i isušeno. Kada je lagano glavu okrenula na stranu, zabolio ju je čak i taj pokret.
Stefan je bio pokraj nje, nagnut prema naprijed, rukama zavezan za stupove kovane ograde. Glava mu se objesila na grudi, a onaj dio njegova lica koji je mogla vidjeti bio je smrtno bijel. Grlo mu je bilo razderano, a krv mu je kapala na ovratnik i sušila se.
Elena se okrenula prema Katherine tako brzo da joj se u glavi zavrtjelo. – Zašto? Zašto si to učinila?
Katherine se osmijehnula, pokazujući šiljaste bijele zube. – Zato što ga volim, rekla je jednoličnim djetinjastim pjevom. – Zar ga ti ne voliš?
Tek onda je Elena u potpunosti shvatila zašto se ne može pomaknuti i zašto je bole ruke. Bila je zavezana poput Stefana, čvrsto zavezana za zatvorena vrata. Bolno okretanje glave na drugu stranu pokazalo je Damona.
Bio je u gorem stanju od brata. Njegova jakna i ruka bile su rasparane, a od pogleda na ranu, Eleni je pozlilo. Košulja mu je visjela u dronjcima, a Elena je mogla vidjeti sitna pomicanja njegovih rebara dok je disao. Da nije bilo toga, pomislila bi da je mrtav. Kosa mu je izgubila sjaj od krvi koja je tekla u njegove zatvorene oči.
– Koji ti se više sviđa? – upitala je Katherine prisnim, povjerljivim glasom. – Meni možeš reći. Koji je bolji prema tvom mišljenju?
Elena ju je zgroženo pogledala. – Katherine, prošaptala je. – Molim te. Molim te, poslušaj me...
– Reci mi. Hajde. – Te oči, plave poput dragulja, ispunile su Elenino vidno polje kada se Katherine nagnula blizu nje gotovo dotičući Elenine usnice svojima. uJa mislim da su obojica zabavni. Elena, voliš li ti zabavu?
Elena je zgroženo zatvorila oči i okrenula lice u stranu. Kada bi joj se samo prestalo vrtjeti u glavi.
Katherine se izmaknula s vedrim smijehom. – Znam, tako je teško izabrati. – Načinila je malu piruetu i Elena je vidjela daje ono što je nejasno smatrala velom Katherinine haljine zapravo bila njezina kosa. Tekla je niz njezina leđa poput rastopljenog zlata i padala po podu, vukući se za njom.
– Sve ovisi o tvom ukusu, nastavila je Katherine čineći nekoliko gracioznih plesnih koraka i završavajući ispred Damona. Preletjela je nestašnim pogledom Elenu. – Međutim, ja tako volim slatkiše. – Ščepala je Damona za kosu i naglo trgnuvši njegovu glavu prema gore, zarila zube u njegov vrat.
– Ne! Nemoj to raditi; nemoj ga više ozljeđivati... – Elena se pokušala zanjihati prema naprijed, no bila je prečvrsto vezana. Vrata su bila od čvrstog željeza, uklesana u kamen, a konopci su bili jaki. Katherine je ispuštala životinjske zvukove, glođući i žvačući meso, a Da-mon je čak i u nesvijesti stenjao. Elena je vidjela kako mu se tijelo refleksno trza od boli.
– Molim te prestani; o, molim te stani
Katherine je podigla glavu. Krv joj je curila niz bradu. – Ali ja sam gladna, a on je tako ukusan, rekla je. Povukla se unatrag i ponovno zarila zube, a Damonovo tijelo se zgrčilo. Elena je vrisnula.
Ja sam bila takva, pomislila je. Na početku, te prve noći u šumi, ja sam bila takva. Ja sam isto tako ozlijedila Stefana, željela sam ga ubiti...
Tama se protezala svuda oko nje, a ona joj se zahvalno predala.
Alaricov automobil zakrivudao je po ostatku leda kada su došli do škole, a Meredith je skoro naletjela na njega. Ona i Matt su iskočili iz njezina automobila ostavljajući vrata otvorena. Alaric i Bonnie, ispred njih, su učinili isto.
– Što je s ostatkom grada? – Meredith je vikala trčeći prema njima. Vjetar je jačao, a lice joj je gorjelo od mraza.
– Samo Elenina obitelj – teta Judith i Margaret, viknula je Bonnie. Njezin glas je bio kreštav i preplašen, no njezine oči su bile sabrane. Zabacila je glavu unatrag kao da se pokušava prisjetiti još nečega i rekla je: – Da, to je to. I njih će psi progoniti. Natjeraj ih da odu nekamo – u podrum. Zadrži ih tamo!
– Učinit ću to. Vas troje preuzmite ples!
Bonnie se okrenula kako bi otrčala za Alaricom. Meredith je ponovno jurnula prema svom automobilu.
Ples je bio u posljednjim fazama razilaženja. Isti broj parova je bio vani, idući prema parkiralištu, kao i unutra. Alaric je vikao prema njima dok su on, Matt i Bonnie trčali pokušavajući im ograničiti kretanje.
– Vratite se unutra! Neka se svi vrate unutra i zatvore vrata! – urlao je na šerifove pomoćnike.
No nije bilo vremena. Stigao je do kantine upravo u trenutku kada i prvi vrebajući oblik iz tame. Jedan pomoćnik je pao bez glasa ili prilike da ispali hitac iz svog pištolja.
Drugi je bio brži i iz pištolja je odjeknuo pucanj čiji je zvuk bio pojačan betoniranim dvorištem. Učenici su vrisnuh i počeli bježati od tog oblika prema parkiralištu. Alaric je krenuo za njima, urlajući, pokušavajući ih sakupiti natrag.
Drugi oblici su se pomaljali sa svih strana iz tame između parkiranih automobila. Nastala je panika. Alaric je i dalje vikao pokušavajući prestravljene učenike okupiti prema zgradi. Vani su bili lagan plijen.
U dvorištu se Bonnie okrenula prema Mattu. – Trebamo vatru! – viknula je. Matt je jurnuo u restoran i izašao s kutijom dopola punom plesnih programa. Bacio ih je na zemlju pipkajući po džepovima, tražeći jednu od preostalih šibica koje su prije iskoristili da zapale svijeću.
Papir je uhvatio vatru i sjajno gorio. Stvorio je otok sigurnosti. Matt je nastavio mahati ljudima da idu prema vratima kantine iza njega. Bonnie se sjurila unutra i ugledala prizor podjednakog meteža kao što je bio i onaj vani.
Osvrnula se ne bi li ugledala nekog odgovornog profesora, no nije mogla vidjeti nikoga odraslog, samo uspaničenu djecu. Onda su joj upali u oči crveni i zeleni ukrasi od krep-papira.
Buka je bila gromoglasna; unutra se ne bio mogao čuti ni krik. Probijajući se pokraj ljudi koji su pokušavali izaći, krenula je prema drugom kraju prostorije. Tamo je bila Caroline, izgledajući blijedo bez svog preplanulog tena i noseći tijaru snježne kraljice. Bonnie ju je odvukla prema mikrofonu.
– Tebi ide pričanje. Reci im neka uđu i ostanu unutra! Reci im da počnu skidati ukrase. Trebamo sve što će gorjeti – drvene stolice, otpatke iz kanti za smeće, bilo što. Reci im da nam je to jedina šansa! – Dodala je dok je Caroline zurila u nju, preplašena i ne shvaćajući: – Ti sada imaš krunu – dakle, učini nešto s njom!
Nije sačekala da vidi hoće li je Caroline poslušati. Ponovno je zaronila u strku u prostoriji. Trenutak kasnije je začula Carolinin glas iz zvučnika, ispočetka suzdržan, a zatim žuran.
Kada je Elena ponovno otvorila oči vladala je potpuna tišina.
– Elena?
Začuvši promukli šapat, pokušala je usredotočiti pogled i otkrila da gleda u zelene oči pune boli.
– Stefan, rekla je. Nagnula se prema njemu čeznutljivo, želeći da se može primaknuti. Nije imalo smisla, ali osjećala je da ne bi bilo tako loše samo kada bi mogli biti jedno drugome u naručju.
Začuo se djetinji smijeh. Elena se nije okrenula prema njemu, ali Stefan jest. Elena je gledala njegovu reakciju, vidjela je kako niz izraza prelazi preko njegova lica gotovo prebrzo da ih prepozna. Potpuni šok, nevjerica, radost koja je sinula – a zatim užas. Užas od kojeg su mu oči postale zaslijepljene i neprozirne.
– Katherine, rekao je. – Ali to je nemoguće. Ne može biti. Ti si mrtva...
– Stefan... – Elena je rekla, ali on se nije odazvao.
Katherine je stavila ruku na svoja usta i zahihotala se.
– I ti si se probudio, rekla je gledajući s druge strane Elene. Elena je osjetila nalet Moći. Nakon jednog trenutka Damonova glava se polagano podigla i on je zatreptao.
Na njegovu licu nije bilo čuđenja. Nagnuo je glavu unatrag, očiju suženih od umora i nekoliko minuta promatrao svog zarobitelja. Zatim se nasmiješio, slabašnim i bolnim osmijehom, ali prepoznatljivim.
– Naša slatka bijela mačkica, prošaptao je. – Trebao sam znati.
– Ipak, nisi znao, zar ne? – Katherine je kazala, nestrpljivo poput djeteta koje se igra. – Čak ni ti nisi pogodio. Sve sam prevarila. – Opet se nasmijala. – Bilo je tako zabavno promatrati te dok si ti promatrao Stefana, a nijedan od vas dvojice nije znao da sam ja tu. Čak sam te i og-rebla jednom! – Svinula je prste u kandže i oponašala mačku kako grebe.
– U Eleninoj kući. Da, sjećam se, polako je rekao Damon. Nije izgledao toliko ljut koliko neodređeno, hirovito zabavljen. – Pa, ti si nedvojbeno lovac. Dama i zvijer , u ovom slučaju.
– I ja sam stavila Stefana u onaj bunar, hvalisala se Katherine. Vidjela sam vas kako se borite; to mi se svidjelo. Slijedila sam Stefana do ruba šume i onda – Pljesnula je svojim skupljenim ručicama, kao netko tko hvata moljca. Otvarajući ih, polako je zavirila u njih kao da tamo stvarno ima nešto i tajanstveno se zahihotala. – Namjeravala sam ga zadržati da se igram s njim, povjerila se. Onda je isturila donju usnicu i pogledala u Elenu zlobno. – No, ti si ga uzela. Elena, to je bilo podlo. Nisi to smjela učiniti.
Grozna djetinjasta prepredenost nestala joj je s lica i na trenutak, Elena je ugledala užarenu mržnju žene.
– Pohlepne djevojke treba kazniti, kazala je Katherine krećući se prema njoj, – a ti si jedna pohlepna djevojka.
– Katherine! – Stefan se probudio iz svoje ošamućenosti i brzo progovorio. – Zar nam ne želiš ispričati što si još sve učinila?
Odvraćene pozornosti, Katherine je ustuknula. Izgledala je iznenađeno, a zatim polaskano.
– Pa – ako ti to zaista želiš, rekla je. Obgrlila je laktove rukama i ponovno izvela piruetu, dok se njezina zlatna kosa izvijala po podu. – Ne, veselo je rekla okrećući se i pokazujući prema njima. – Vi pogađajte. Vi pogađajte, a ja ću vam govoriti 'točno' ili 'pogrešno'. Idemo!
Elena je progutala, bacajući prikriveni pogled prema Stefanu. Nije vidjela smisao u zavlačenju Katherine; na kraju će sve završiti isto. No neki instinkt joj je rekao da se što dulje održava na životu.
– Ti si napala Vickie, rekla je oprezno. Glas joj je zvučao zadihano, ali sada je bila sigurna. – Djevojku u ruševnoj crkvi one noći.
– Točno! Da, Katherine je viknula. Zamahnula je još jednom poput mačkice prstima savijenim u kandže. – Pa, na kraju krajeva, bila je u mojoj crkvi, dodala je razborito. – A ono što su ona i onaj dečko radili – dakle! To se ne radi u crkvi. Pa sam je ogrebla! – Katherine je otegla riječ demonstrirajući je, kao kad se priča malom djetetu. – I... polizala sam krv. – Jezikom je oblizala svoje blijedoružičaste usnice. Zatim je pokazala Stefana. – Sljedeći pokušaj!
– Ti je otada proganjaš, kazao je Stefan. On nije igrao igru, samo je zgađeno primijetio.
– Da, gotovi smo s tim! Pređite na nešto drugo, Katherine je oštro rekla. No onda se zaigrala s gumbima na ovratniku svoje haljine, a prsti su joj svjetlucali. A Elena je pomislila na Vickie, s očima preplašene srne, kako se svlači u restoranu ispred svih. – Tjerala sam je da radi glupave stvari, Katherine se smijala. – Bilo je zabavno igrati se s njom.
Elenine ruke bile su ukočene i zgrčene. Uvidjela je da se refleksno napinje protiv konopa, toliko razljućena Katherininim riječima da nije mogla mirovati. Natjerala se da se zaustavi, pokušavajući se umjesto toga nasloniti i dobiti malo osjećaja u svojim otupjelim rukama. Nije znala što će učiniti ako se oslobodi, no morala je pokušati.
– Sljedeći pokušaj, Katherine je opasno govorila.
– Zašto kažeš daje ovo tvoja crkva? – Damon je upitao. Njegov glas je još uvijek bio hladno zabavljen, kao da ga se ništa od ovog ne tiče. – Što je s Honorijom Fell?
– O, ta stara sablast! – Katherine je rekla zlobno. Povirila je iza Elene, napućenih usta i bijesno zureći. Elena je prvi put shvatila da su okrenuti prema ulazu u kriptu s opljačkanom grobnicom iza njih. Možda bi im Honoria Fell mogla pomoći...
No onda se sjetila onog tihog, iščezavajućeg glasa. Ovo je jedina pomoć koju ti ja mogu pružiti. I znala je da nikakva druga pomoć neće stići.
Kao daje pročitala Elenine misli, Katherine je rekla: – Ona ne može učiniti ništa. Ona je samo gomila starih kostiju. – Dražesne ruke pokretom su pokazale kako Katherine lomi te kosti. – Ona može jedino pričati, a puno puta sam vas spriječila daje čujete. – Katherinein izraz lica je ponovno bio mračan i Elena je osjetila oštro probadanje straha.
– Ti si ubila Bonniena psa, Yangtzea, kazala je. Bilo je to pogađanje na sreću, nabačeno samo kako bi zabavila Katherine, no djelovalo je.
– Da! To je bilo smiješno. Sve tri ste istrčale iz kuće i počele jaukati i plakati... – Katherine je pantomimom dočarala scenu: psića kako leži ispred Bonniene kuće, djevojke koje su izletjele i pronašle njegovo tijelo. – Imao je grozan okus, no vrijedilo je. Slijedila sam Damona tamo dok je bio vrana. Imala sam običaj često ga slijediti. Da sam željela, mogla sam zgrabiti tu vranu i... – Načinila je žestok pokret zakretanja vratom.
Bonnien san, pomislila je Elena, a preplavilo ju je ledeno otkrivenje. Nije čak ni uvidjela da je progovorila naglas, dok nije shvatila kako Stefan i Katherine gledaju u nju. – Bonnie je sanjala o tebi, prošaptala je. – No mislila je da sam to bila ja. Rekla je da me vidjela kako stojim ispod stabla dok je vjetar puhao. I bojala me se. Rekla je da izgledam drukčije, blijedo, no gotovo blistavo. A pokraj je proletjela vrana i ja sam je zgrabila i zavrnula joj vrat. – Gnjev se uzdizao u Eleninu grlu, no progutala ga je. – No to si bila ti, kazala je.
Katherine je izgledala ushićeno kao da joj je Elena nekako nešto dokazala. – Ljudi puno sanjaju o meni, rekla je samodopadno. – Tvoja teta – ona je sanjala o meni. Govorim joj da je njezina krivica što si umrla. Ona misli da joj ti to govoriš.
– O, Bože...
– Voljela bih da jesi umrla, Katherine je nastavila, a lice joj je postalo zlobno. – Trebala si umrijeti. Dovoljno dugo sam te držala u rijeci. No ti si bila takva drolja, uzimajući krv od njih obojice, tako da si se vratila. O, dobro. – Podmuklo se osmijehnula. – Sada se mogu dulje igrati s tobom. Tog dana sam se razljutila zato što sam vidjela da ti je Stefan dao moj prsten. Moj prsten! – Glas joj se zaoštrio. – Moj, koji sam im ostavila da me se sjećaju. I on ga je dao tebi. Tada sam shvatila da se neću samo igrati s njim. Moram ga ubiti.
Stefanove oči su bile ojađene, zbunjene. – Ali mislio sam da si mrtva, rekao je. – Bila si mrtva, petsto godina ranije, Katherine...
– O, to je bio prvi put da sam te nasamarila, – rekla je Katherine, ali sada više nije bilo radosti u njezinu tonu. Bio je neugodan. – Sve sam bila dogovorila s Gudren, mojom sluškinjom. Vas dvojica niste htjeli prihvatiti moj izbor, provalila je, ljutito gledajući od Stefana do Damona. – Željela sam da svi mi budemo sretni; voljela sam vas. Voljela sam vas obojicu. No to vama nije bilo dovoljno dobro.
Katherinino lice se ponovno izmijenilo i Elena je u njemu ugledala povrijeđeno dijete od prije pet stoljeća. Tako je vjerojatno Katherine izgledala onda, pomislila je začuđeno. Široke plave oči su se zaista punile suzama.
– Željela sam da se volite međusobno, Katherine je nastavila zvučeći zbunjeno, – ali vi niste htjeli. I ja sam se osjećala grozno. Pomislila sam da ćete se voljeti ako mislite da sam umrla. A znala sam da moram svakako otići prije negoli Tata počne sumnjati što sam. Tako smo Gudren i ja izvršile sve pripreme, rekla je tiho, izgubljena u sjećanju. – Dala sam načiniti drugi amulet protiv sunca, a njoj sam dala svoj prsten. A ona je uzela moju bijelu haljinu – moju najbolju bijelu haljinu – i pepeo iz kamina. Ispržile smo mast da bi pepeo mirisao kako treba. I ona ih je stavila van na sunce gdje ćete ih vi naći zajedno s mojom porukom. Nisam bila sigurna da ću vas prevariti, no jesam. No onda, Katherineino lice se iskrivilo u žalosti, – učinili ste sve krivo. Trebali ste biti tužni i plakati i tješiti jedan drugog. Učinila sam to zbog vas. No umjesto toga ste potrčali i zgrabili mačeve. Zašto ste to učinili? – Bio je to vapaj iz srca. – Zašto niste prihvatili moj dar? Postupili ste s njim kao da je bezvrijedna stvar. Rekla sam vam u poruci da želim da se pomirite. No vi niste slušali i zgrabili ste mačeve. Ubili ste jedan drugog. Zašto ste to učinili?
Suze su klizile niz Katherineine obraze, a Stefanovo lice je također bilo mokro. – Bili smo glupi, rekao je sustignut sjećanjima iz prošlosti kao i ona. – Krivili smo jedan drugog za tvoju smrt, a bili smo tako glupi... Katherine, slušaj me. To je moja krivnja, ja sam napao prvi. I bilo mi je žao – ne znaš koliko puta sam razmišljao o tome i koliko sam puta poželio da postoji nešto što mogu učiniti da to promijenim. Dao bih bilo što da to povučem – bilo što. Ubio sam svog brata... – Glas mu se slomio, a suze su mu se prolile iz očiju. Elena, čije se srce slamalo od tuge, okrenula se bespomoćno prema Damonu i vidjela kako on toga čak nije ni svjestan. Zabavljeni izgled je nestao, a njegove oči su bile fokusirane na Stefana u potpunoj koncentraciji, prikovane.
– Katherine, molim te, slušaj me, rekao je Stefan drhtavo povrativši glas. – Svi smo dovoljno povrijedili jedni druge. Molim te pusti nas sada da odemo. Ili zadrži mene ako želiš, ali pusti njih da odu. Ja sam taj koji je kriv. Zadrži mene i učinit ću što god poželiš...
Katherineine oči poput dragulja, bile su prozirne i nevjerojatno plave, ispunjene neizmjernom tugom. Elena se nije usudila disati bojeći se razbiti draž trenutka dok se vitka djevojka primicala Stefanu, raznježena i čeznutljiva lica.
No onda je led unutar Katherine opet isplivao van, smrzavajući suze na njezinim obrazima. – O tome si trebao misliti davno prije, rekla je. – Možda bih te onda poslušala. Isprva mije bilo žao što ste ubili jedan drugoga. Pobjegla sam natrag kući i to bez Gudren. Međutim, nisam imala ništa, čak ni novu haljinu, bila sam gladna i bilo mi je hladno. Možda bih čak i umrla od gladi da me Klaus nije pronašao.
Klaus. U svom očaju Elena se sjetila nečeg što joj je Stefan rekao. Klaus je bio čovjek koji je Katherine učinio vampirom, čovjek za kojeg su seljani govorili da je zao.
– Klaus me je naučio istinu, rekla je Katherine. – Pokazao mi je kakav je zapravo svijet. Moraš biti jak i uzeti stvari koje želiš. Moraš misliti samo na sebe. A ja sam sada najjača od sviju. Jesam. Znaš li kako sam postala takva? – Odgovorila je na pitanje i ne čekajući njih da odgovore. – Životi. Toliko puno života. Ljudi i vampiri, a oni su sada svi u meni. Ubila sam Klausa nakon jednog ili dva stoljeća. Bio je iznenađen. Nije znao koliko sam puno naučila.
Bila sam tako sretna, ubijajući, puneći se njima. No onda bih se sjetila vas, vas dvojice i što ste učinili. Kako ste postupili s mojim darom. I znala sam da vas moram kazniti. Konačno sam shvatila kako ću to učiniti.
Dovela sam vas obojicu ovamo. Nametnula sam tu misao tvome umu, Stefan, na isti način kako i ti namećeš misli ljudskim umovima. Vodila sam te do ovog mjesta. I onda sam osigurala da te Damon slijedi. Elena je bila tu. Mislim da mi je ona sigurno u rodu, izgleda poput mene. Znala sam da ćeš je vidjeti i osjetiti se krivim. No nisi se trebao zaljubiti u nju! – Uvrijeđenost u Katherineinu glasu ustupila je mjesto bijesu. – Nisi me trebao zaboraviti! Nisi joj trebao dati moj prsten!
– Katherine...
Katherine je i dalje mahala rukama. – O, tako si me naljutio. A sada ću te natjerati da požališ, stvarno požališ. Sada znam koga najviše mrzim, a to si ti, Stefane. Zato što sam te najviše voljela. – Izgledalo je kao da je preuzela kontrolu nad sobom, osušivši zadnje tragove suza s lica i uspravivši se s pretjeranim dostojanstvom.
– Damona ne mrzim toliko, izjavila je. – Možda mu čak i dopustim da preživi. – Oči su joj se suzile, a zatim se proširile od zamisli. – Slušaj, Damone, rekla je potajno. – Ti nisi glup poput Stefana. Ti znaš kako stvari zaista stoje. Čula sam kako si to rekao. Vidjela sam stvari koje si učinio. – Nagnula se prema naprijed. – Mogao bi mi praviti društvo. Sve što trebaš je voljeti me najviše. Onda ćemo otići nakon što ih ubijem. Ti čak možeš ubiti djevojku ako želiš. Dopustila bih ti. Sto misliš?
O, Bože, pomislila je Elena, ponovno zgrožena. Damonov pogled je počivao na Katherineinim širokim plavim očima; izgledalo je kao da pretražuje njezino lice. A zatim se izraz hirovite zabavljenosti vratio na njegovo lice. O, Bože, ne, Elena je pomislila. Molim te, ne...
Damon se polako osmijehnuo.

16 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:53 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
15
Elena je promatrala Damona s nijemom stravom. I predobro je poznavala taj uznemirujući osmijeh. No čak i dok joj je srce klonulo, um joj je dobacio ironično pitanje. Nije li svejedno? Ona i Stefan će ionako umrijeti. Za Damona je jedino imalo smisla spasiti sebe. I bilo je pogrešno očekivati od njega da ide protiv svoje prirode.
Promatrala je taj prekrasni hiroviti osmijeh s osjećajem tuge zbog onoga što je Damon mogao postati.
Katherine mu je očarano uzvratila osmijeh. – Bit ćemo sretni zajedno. Nakon što oni budu mrtvi pustit ću te da ideš. Nisam te mislila ozlijediti, ne zapravo. Samo sam se naljutila. – Is-pružila je vitku ruku i pomilovala ga po obrazu. – Zao mi je.
– Katherine, on je rekao. Još uvijek se osmijehivao.
– Da. – Naslonila se još bliže.
– Katherine...
– Da, Damone?
– Idi kvragu.
Elena se lecnula od onoga što se dogodilo nakon toga i prije negoli se dogodilo, osjetivši silovitu provalu Moći, zlonamjerne,
neobuzdane Moći. Vrisnula je od te promjene u Katherjne To dražesno lice se iskrivilo, mijenjajući se u nešto što nije bilo ni ljudsko ni životinjsko. Crveno svjetlo plamtjelo je u Kat-herineim očima kada se bacila na Damona, zarivajući svoje očnjake u njegov vrat.
Kandže su joj iskočile s vršaka prstiju i zagrebla je njim po Damonovim prsima koja su već krvarila, zarivajući ih u njegovu kožu dok je krv tekla. Elena nije prestajala vrištati, nejasno shvaćajući da bol u njezinim rukama potječe od otimanja od konopa koji su je držali. Čula je i Stefana kako viče, ali iz^ad svega je čula zaglušujuće vrištanje Katherineina mentalnog glasa.
Sada ćeš zažaliti! Natjerat ću te da sada zažališ! Ubit ću te! Ubit ću te! Ubit ću te!
Ubit ću te!
Same riječi su ozljedivale, poput bodeža koji su se zabadaj u Elenin um. Sama njihova Moć ju je ošamutila, zanjihavšije natrag prema željeznim stupovima. No nije bilo načina da pobjegne od nje. Činilo se kao da odjekuje svuda oko nje, zabijajući se u njezinu lubanju poput čekića.
Ubit te! Ubit te! Ubit te!
Elena se onesvijestila.
Meredith je čučnula pokraj tete Judith u prostoriji s kućanskim aparatima, premještajući svoju težinu, naprežući se kako bi odgonetnula zvukove s vanjske strane vrata. Psi su ušli u podrum; nije bila sigurna kako, ali prema krvavim njuškama zaključila je da su se probili razbivši prozore u prizemlju. Sada su bili izvan prostorije s kućanskim aparatima, no Meredith nije mogla reći što rade. Bilo je pretiho vani.
Margaret, šćućurena na Robertovu krilu, jedanput je tiho zašmrcala.
– Pst, brzo je prošaptao Robert. – Zlato, sve je u redu. Sve će biti u redu.
Meredith se susrela s njegovim preplašenim, odlučnim pogledom iznad Margaretine mekane, bjelkaste kose. Umalo smo te kategorizirali kao Drugu Moć, pomislila je. No sada nije bilo vremena za kajanje.
– Gdje je Elena? Elena je rekla da će me paziti, kazala je Margaret, krupnih i ozbiljnih očiju.
– Rekla je da će me čuvati. – Teta Judith je stavila ruku na usta.
– I čuva te, Meredith je prošaptala. – Samo je mene poslala da to učinim, to je sve. To je istina, dodala je žestoko i vidjela kako se Robertov pogled prigovora topi u nedoumicu.
Vani je tišina ustupila mjesto zvukovima grebanja i glodanja. Psi su napadali na vratima.
Robert je zaljuljao Margaretinu glavu bliže svojim prsima.
Bonnie nije znala koliko su dugo radili. Sigurno satima. Činilo se kao vječnost. Psi su se probili kroz kuhinju i stara bočna drvena vrata. Dosad ih je ipak samo desetak prošlo pokraj vatri zapaljenih poput barikada ispred svih otvora. A muškarci s pištoljima su se pobrinuli za većinu njih.
No sada su gospodin Smalhvood i njegovi prijatelji držali prazne puške. A njima je ponestajalo stvari za spaljivanje.
Nedugo prije toga, Vickie je postala histerična, vrišteći i držeći se za glavu, kao da je nešto ozljeđuje. Tražili su načine kako bi je obuzdali kada se konačno onesvijestila.
Bonnie je otišla do Matta koji je gledao preko vatre kroz uništena bočna vrata. Znala je da nije tražio pse već nešto drugo, puno dalje. Nešto što se nije moglo vidjeti odavde.
– Matt, morao si otići, rekla je. – Nisi mogao učiniti ništa drugo. – Nije odgovorio niti se okrenuo.
– Uskoro sviće, kazala je. – Možda će psi otići kada se to dogodi. – No čak i dok je to govorila znala je da to nije točno.
Matt nije odgovorio. Dotaknula je njegovo rame. – Stefan je s njom. Stefan je tamo.
Konačno je Matt nešto odgovorio. Kimnuo je glavom. – Stefan je tamo, kazao je.
– Smeđi i režeći, još jedan oblik je napao iz tame.
Znatno kasnije Elena je malo-pomalo došla svijesti. Bila je svjesna jer je mogla vidjeti, ne samo uz pomoć nekolicine svijeća koje je Katherine upalila, već i prema hladnoj sivoj nejasnosti koja se kroz otvor kripte pomalo probijala prema dolje.
Mogla je vidjeti i Damona. Ležao je na podu, njegove spone bile su razrezane zajedno s njegovom odjećom. Sada je bilo dovoljno svjetlosti da bi mogla vidjeti puni opseg njegovih rana i Elena se pitala je li još uvijek živ. Bio je dovoljno nepomičan da je mogao biti mrtav.
Damone? Pomislila je. Tek nakon što je to učinila shvatila je kako riječi nisu izgovorene. Katherineino vrištanje je nekako zatvorilo neki spoj u njezinu umu ili je možda probudilo nešto što je spavalo. I Mattova krv je nesumnjivo pomogla dajući joj snagu da konačno pronađe svoj mentalni glas.
Okrenula je glavu na drugu stranu. Stefan?
Njegovo lice je bilo ispijeno od boli, ali svjesno. Suviše svjesno. Elena je skoro poželjela da i on poput Damona nije u stanju osjećati ono što im se događa.
– Elena, odvratio je.
– Gdje je ona? Elena je rekla polako prelazeći pogledom po prostoriji.
Stefan je pogledao prema otvoru kripte. – Upravo se popela gore. Možda provjerava kako psi napreduju.
Elena je pomislila da je dosegla granicu straha i strave, ali to nije bila istina. Tada nije razmišljala o ostalima.
– Elena, oprosti. Stefanovo lice bilo je ispunjeno nekim osjećajem koje nikakve riječi nisu mogle izraziti.
– Nije to tvoja krivnja, Stefan. Nisi joj ti to učinio. Sama sije to učinila. Ili – joj se jednostavno dogodilo zbog toga što je ona. Sto smo mi. U pozadini Eleninih misli odvijalo se sjećanje kako je napala Stefana u šumi i kako se osjećala kada je jurila prema gospodinu Smalhvoodu planirajući svoju osvetu. Mogla sam to biti i ja, rekla je.
– Ne! Ti nikada ne bi mogla postati takva.
Elena nije odgovorila. Da sad ima Moć, što bi ona učinila Katherine? Što joj ne bi učinila? No znala je da će samo još više uzrujati Stefana ako nastavi pričati o tome.
– Mislila sam da će nas Damon izdati, kazala je.
– I ja, – rekao je zbunjeno Stefan. Gledao je u svog brata s neobičnim izrazom lica.
– Mrziš li ga još uvijek?
Stefanov pogled se zamaglio. –Ne, tiho je rekao. Ne, ne mrzim ga više.
Elena je kimnula. To je bilo važno na neki način. Zatim se trgnula, prenapetih živaca, dok je nešto bacilo sjenu na ulaz u kriptu. I Stefan je to osjetio.
– Ona dolazi. Elena
–Volim te, Stefan, Elena je beznadno rekla, kada se magličasti oblik sjurio prema dolje.
Katherine se stvorila ispred njih.
– Ne znam što se događa, rekla je izgledajući razljućeno. – Blokirate moj tunel. – Zavirila je iza Elene prema razbijenoj grobnici i rupi u zidu. – Njime se koristim da idem unaokolo, nastavila je naizgled nesvjesna Damonova tijela kraj svojih nogu. – Ide ispod rijeke. Tako da ne moram prelaziti tekuću vodu, shvaćate. Umjesto toga, ja prolazim ispod nje. – Pogledala je u njih kao da čeka njihovo razumijevanje dosjetke.
Naravno, pomislila je Elena. Kako sam mogla biti tako glupa? Damon se vozio s nama preko rijeke u Alaricovu automobilu. Prešao je tekuću vodu tada, a vjerojatno i još puno puta. On nije ni mogao biti Druga Moć.
Čudno kako je mogla razmišljati, čak i ako je bila tako preplašena. Kao da se jedan dio njezina mozga zaustavio promatrajući iz daljine.
– Sada vas namjeravam ubiti, Katherine je razgovorljivo rekla. – Onda idem ispod rijeke ubiti vaše prijatelje. Mislim da psi to još nisu učinili. No, pobrinut ću se sama za to.
– Pusti Elenu da ode, kazao je Stefan. Glas mu je bio suzdržan, ali u isto vrijeme dojmljiv.
– Nisam još odlučila kako to učiniti, rekla je Katherine ignorirajući ga. – Mogla bih vas ispržiti. Sada ima gotovo dovoljno svjetlosti za to. A ja imam njih. – Posegnula je ispod svoje duge haljine i rastvorila svoju stisnutu šaku. – Jedan, dva, tri! – rekla je, ispuštajući na zemlju dva srebrna ijedan zlatni prsten. Njihovo kamenje je sjajilo plavo poput Katherinenih očiju, plavo poput kamena u ogrlici na Katherinenu vratu.
Elenine ruke su se mahnito izvijale i ona je osjetila glatku ogoljenost svog prstenjaka. Bilo je točno. Ne bi vjerovala koliko se golom osjećala bez tog metalnog kružića. Bio joj je neophodan za život, za opstanak. Bez njega
– Bez njega ćeš umrijeti, kazala je Katherine nemarno vukući prstenje palcem jedne noge. – No, ne znam je li to dovoljno sporo. – Zakoračila je unatrag gotovo do drugog zida kripte, a njezina srebrna haljina je blistala u mutnoj svjetlosti.
U tom trenutku je Eleni sinula ideja.
Mogla je pomaknuti ruke. Dovoljno da jednu opipa drugom, dovoljno da zna kako više nisu umrtvljene. Konopci su bili labaviji.
No Katherine je bila jaka. Nevjerojatno jaka. I brža od Elene. Čak i da se Elena oslobodi imat će vremena samo za jedno brzo djelo.
Zarotirala je jedan zglob osjećajući kako konopci popuštaju.
– Postoje i drugi načini, Katherine je rekla. – Mogla bih te porezati i gledati kako krvariš. Volim gledati.
Škripeći zubima, Elena je pritisnula konope. Ruka joj je bila savijena pod bolnim kutom, no nastavila je stiskati. Osjetila je kako žarenje konopa klizi u stranu.
– Ili štakori, Katherine je govorila zamišljeno. – Štakori bi mogli biti zabavni. Mogla bih im reći kada da krenu i kada da stanu.
Oslobađanje druge ruke bilo je mnogo lakše. Elena je pokušala ne davati naznaku što se događa iza njezinih leđa. Voljela bi da može mislima dozvati Stefana, no nije se usudila. Ne ako je postojala bilo kakva šansa da je Katherine čuje.
Katherineino koračanje dovelo ju je točno ispred Stefana. – Mislim da ću početi s tobom, rekla je gurajući svoje lice blizu njegova. – Ponovno sam gladna. A ti si tako sladak, Stefan. Zaboravila sam kako si sladak.
Pojavio se pravokutnik svjetlosti na podu. Svjetlo svitanja. Ulazilo je kroz otvor kripte. Katherine je već bila vani na toj svjetlosti. No...
Katherine se iznenada osmijehnula, a njezine plave oči su zaiskrile. – Znam! Ispit ću ti krv gotovo do kraja i natjerat ću te da gledaš dok ubijam nju. Ostavit ću ti taman dovoljno snage da je vidiš kako umire prije tebe. Zar to ne zvuči kao dobar plan? – Veselo je pljesnula rukama i ponovno izvela piruetu, otplesavši dalje.
Još samo jedan korak, pomislila je Elena. Ugledala je Katherine kako se približava pravokutniku svjetlosti. Samo još jedan korak...
Katherine je načinila taj korak. – Onda, to je to! – Počela se okretati. – Koja dobra
Sad!
Naglo trgnuvši svoje zgrčene ruke iz zadnjih petlji konopa, Elena se bacila na nju. Bilo je to poput naleta mačke u lovu. Jedan očajnički skok da dosegne plijen. Jedna šansa. Jedna nada.
Udarila je Katherine svom svojom težinom. Sudar ih je obje oborio u pravokutnik svjetlosti. Osjetila je kako Katherineina glava puca od udarca u kameni pod.
I osjetila je pržeću bol kao daje njezino vlastito tijelo uronjeno u otrov. Bio je to osjećaj poput goruće suhoće gladi, samo snažniji. Tisuću puta snažniji. Bio je nepodnošljiv.
– Elena! – Stefan je vrisnuo i umom i glasom.
Stefan, pomislila je. Ispod nje, Moć se uzburkala kada su se Katherineine preneražene oči usredotočile. Usta su joj se iskrivila u bijesu, očnjaci izbili naprijed. Bili su tako dugi da su zarezali njezinu donju usnicu. Ta izobličena usta otvorila su se u urliku.
Elenina nespretna šaka je pipajući tražila po Katherineinu vratu. Njezini prsti su se spojili na hladnom metalu Katherineine plave ogrlice. Svom snagom ju je zategnula i osjetila kako lančić popušta. Pokušala ga je uhvatiti, ali osjećala je da su joj prsti debeli i nekoordinirani, a Katherineina ruka savijena u kandžu divlje je posezala za njom. Odletio je daleko u tamu.
– Elena! – Stefan je ponovno viknuo prestravljenim glasom.
Osjetila je kao da joj se tijelo ispunjava svjetlošću. Kao daje bila prozirna. Samo, svjetlost je bila bol. Ispod nje je Katherineino iskrivljeno lice gledalo izravno prema zimskom nebu. Umjesto urlika, nastalo je vrištanje koje se sve više pojačavalo.
Elena se pokušala odlijepiti, no nije imala snage. Katherineino lice se raspuklo, otvarajući se u pukotinama. Pruge vatre su se otvorile u njemu. Vrištanje je doseglo vrhunac. Katherineina kosa je bila u plamenu, koža joj je pocrnjela. Elena je osjećala vatru ispod i iznad sebe.
Onda je osjetila kako je nešto grabi, poseže za njezinim ramenima i naglo je povlači. Hladnoća tame bila je poput ledene vode. Nešto ju je okrenulo, njišući je.
Ugledala je Stefanove ruke, crvene na mjestima gdje su bile izložene suncu i krvareće gdje ih je izderao da se oslobodi konopa. Ugledala je njegovo lice, vidjela je užas i bol. Zatim joj se pogled zamutio i više nije vidjela ništa.
Meredith i Robert, koji su udarali njuške natopljene krvlju dok su se pomaljale kroz rupu u vratima, zbunjeno su stali. Zubi su prestali škljocati i trgati. Jedna njuška je zalajala i šmugnula. Uzmičući postrance kako bi pogledala u drugu, Meredith je vidjela da su oči drugog psa zacakljene i mliječne. Nisu se micale. Gledala je u Roberta koji je stajao teško dišući. Više nije bilo buke iz podruma. Sve je utihnulo. No nisu se usudili nadati.
Vickino poludjelo vrištanje je prestalo kao da je bilo prerezano nožem. Pas koji je zario svoje zube u Mattovo bedro se ukočio i grčevito zadrhtao; zatim su njegove vilice oslobodile Matta. Hvatajući dah, Bonnie se okrenula da pogleda iza vatre koja se gasila. Taman je bilo dovoljno svjetlosti da vidi tijela drugih pasa koja su ležala tamo gdje su pali.
Ona i Matt su se naslonili jedno na drugo zbunjeno gledajući unaokolo.
Konačno je snijeg prestao padati.
Elena je polako otvorila oči.
Sve je bilo jako bistro i spokojno.
Bilo joj je drago da je vrištanje prestalo. Ono je bio loše; ozljeđivalo ju je. Sada je ništa nije ozljeđivalo. Osjećala je kao da joj je tijelo ponovno ispunjeno svjetlošću, ali ovaj put nije bilo boli. Kao da pluta na dašcima zraka jako visoko i lagano. Osjećala se gotovo kao da uopće nema tijelo.
Osmijehnula se.
Okretanje glave je nije boljelo, iako je povećalo osjećaj neodređenosti i plutanja. Vidjela je tinjajuće ostatke srebrne haljine na duguljastom dijelu blijede svjetlosti na podu. Katherineina laž stara petsto godina obistinila se.
To je znači bilo to. Elena je odvratila pogled. Sada više nikome nije željela zlo i nije željela gubiti vrijeme na Katherine. Bilo je toliko puno važnijih stvari.
– Stefan, rekla je i uzdahnula, pa se osmijehnula. O, ovo je bilo ugodno. Ovako se sigurno osjeća ptica.
– Nisam htjela da stvari ovako ispadnu, rekla je pomalo potišteno. Njegove zelene oči su bile vlažne. Opet su se napunile, ali joj je on uzvratio osmijeh.
– Znam, kazao je. – Znam, Elena.
Razumio je. To je bilo dobro; to je bilo važno. Sada je bilo jednostavno uvidjeti stvari koje su bile zaista važne. A Stefanovo razumijevanje joj je značilo više od cijelog svijeta.
Činilo joj se kao da je prošlo dosta vremena otkad ga je stvarno pogledala. Otkad je našla vremena zamijetiti kako je prekrasan, sa svojom tamnom kosom i očima zelenim poput hrastova lišća. No sada je to uviđala i sada je vidjela kako mu duša blista kroz njih. Vrijedilo je, pomislila je. Nisam željela umrijeti; ne želim ni sada umrijeti. Ali sve bih ponovno učinila da moram.
– Volim te, prošaptala je.
– Volim te, on je rekao stišćući njihove spojene ruke.
Neobična troma lakoća nježno ju je njihala. Jedva je mogla osjetiti kako je Stefan drži.
Bila bi mislila da će biti prestrašena. Ali nije bila, ne dok god je Stefan bio tu.
– Ljudi na plesu – sada će biti dobro, zar ne? – upitala je.
– Sada će biti dobro, Stefan je prošaptao. – Ti si ih spasila.
– Nisam stigla ni Bonnie ni Meredith reći zbogom. Ni teti Judith. Morat ćeš im reći da ih volim.
– Reći ću im, Stefan je kazao.
– Možeš im sama reći, zasoptao je drugi glas, promukao kao da dugo nije govorio. Damon se preko poda dovukao iza Stefana. Lice mu je bilo razrovano i prošarano krvlju, ali njegove tamne oči su gorjele prema njoj. – Iskoristi svoju volju, Elena. Drži se. Ti imaš snage
Osmijehnula mu se drhtavo. Znala je istinu. Ovo što se događalo bilo je samo dovršavanje onog što je započeto prije dva tjedna. Imala je trinaest dana da raščisti stvari, da se iskupi Mattu i kaže Margaret zbogom. Da kaže Stefanu da ga voli. Ali sada je razdoblje odgode isteklo.
Ipak, nije imalo smisla povrijediti Damona. Voljela je i Damona.
– Pokušat ću, obećala je.
– Odvest ćemo te doma, rekao je.
– Ali ne još, rekla mu je nježno. – Pričekajmo još samo malo.
Nešto se dogodilo u tim nedokučivim tamnim očima i žarka iskra se ugasila. Zatim je shvatila da i Damon zna.
– Ne bojim se, kazala je. – Dobro – samo malo.
Osjetila je pospanost i postalo joj je jako udobno, kao da će zaspati. Stvari su počele otplovljavati od nje.
Bol u prsima se pojačala. Nije se jako bojala, ali joj je bilo žao. Bilo je toliko stvari koje će joj nedostajati, toliko stvari koje je željela da je učinila.
– O, kazala je tiho. – Kako smiješno.
Činilo se da su se zidovi kripte otopili. Bili su sivi i tmurni, a tamo se nalazilo nešto poput ulaznih vrata, poput vrata koja su bila otvor prema nekoj podzemnoj prostoji. Samo što su ovo bila ulazna vrata u različitu svjetlost.
– Kako lijepo, promrmljala je. – Stefan? Tako sam umorna.
– Možeš se sada odmoriti, prošaptao je.
– Nećeš me pustiti?
– Neću.
– Onda se neću bojati.
Nešto je blistalo na Damonovu licu. Posegnula je prema njemu, dotaknula ga i začuđeno podigla svoje prste.
– Nemoj biti tužan, rekla mu je osjećajući hladnu vlagu na vršcima svojih prstiju. No probadanje brige ju je uznemirilo. Tko će sada razumjeti Damona? Tko će biti tu da ga gura, da pokuša vidjeti što je stvarno u njemu? – Morate se brinuti jedan za drugoga, rekla je spoznavši to. Povratilo joj se malo snage, poput svijeće koja treperi na vjetru. – Stefan, hoćeš li obećati? Obećati da ćete se brinuti jedan za drugoga?
– Obećajem, rekao je. – O, Elena...
Valovi pospanosti su je svladavali. – To je dobro, rekla je. – To je dobro, Stefan.
Vrata su bila sve bliža, tako blizu da ih je sada mogla dotaknuti. Pitala se jesu li njezini roditelji negdje iza njih.
– Vrijeme je da idem doma, prošaptala je.
A onda su tama i sjene izblijedile i nije bilo više ničega osim svjetlosti.
Stefan ju je držao dok joj se oči nisu zatvorile. A onda ju je samo držao, suze koje je zadržavao padale su bez suzdržavanja. Bila je to drukčija bol od one kada ju je izvukao iz rijeke. U ovoj nije bilo ljutnje ni mržnje, samo ljubav koja se, čini se, zauvijek nastavlja.
Boljelo je još i više.
Pogledao je u pravokutnik sunčeve svjetlosti, samo korak ili dva udaljen od njega. Elena je otišla u svjetlost. Ostavila ga je tu samog.
Ne zadugo, pomislio je.
Njegov prsten bio je na podu. Nije ga čak ni pogledao dok se podizao, pogleda usmjerenog prema zraci sunčeve svjetlosti koja je sjala prema dolje.
Šaka je zgrabila njegovu ruku i povukla ga je natrag.
Stefan je pogledao u bratovo lice.
Damonove oči su bile tamne kao ponoć, a držao je Stefanov prsten. Dok ga je Stefan promatrao, nesposoban da se pomakne, na silu je stavio prsten na Stefanov prst i pustio ga.
– Sada, rekao je potonuvši bolno natrag, – možeš ići kamo god želiš. – Podigao je prsten koji je Stefan dao Eleni s tla i pružio mu ga. – I ovo je tvoje. Uzmi ga. Uzmi ga i idi. – Okrenuo je lice na drugu stranu.
Stefan je dugo nepomično promatrao zlatni kružić na svom dlanu.
Onda su se njegovi prsti zatvorili oko njega i ponovno je pogledao u Damona. Oči njegova brata bile su zatvorene, njegovo disanje teško. Izgledao je iscrpljeno i kao da trpi bolove.
A Stefan je dao obećanje Eleni.
– Hajde, rekao je tiho stavljajući prsten u svoj džep. – Idemo negdje gdje se možeš odmoriti.
Obujmio je brata i pomogao mu da se podigne. A onda je jedan trenutak samo tako stajao.

17 Re: Bes - III deo taj Uto Jan 10, 2012 9:55 pm

flocon de neige.

avatar
Elite member
Elite member
16
16. prosinca, ponedjeljak

Stefan mije dao ovo. Poklonio je većinu stvari iz svoje sobe. Isprva sam rekla da ga ne želim zato što nisam znala što učiniti s njim. Ali sad mislim da imam ideju.
Ljudi već počinju zaboravljati. Krivo shvaćaju pojedinosti i dodaju stvari koje samo pretpostavljaju. A najviše od svega izmišljaju objašnjenja. Zašto to zapravo nije bilo nadnaravno, zašto postoji racionalno objašnjenje za ovo ili ono. To je jednostavno glupavo, ali nema načina da ih se zaustavi, osobito odrasle.
Oni su najgori. Oni govore da su psi bili hidrofobni i tome slično. Veterinar je smislio novo ime za to, neka vrsta bjesnoće koju prenose šišmiši. Meredith kaže da je to ironično. Ja mislim da je samo glupo.
Učenici su malo bolji, osobito oni koji su bili na plesu. Ima ih nekoliko na koje mislim da se možemo osloniti, poput Sue Carson i Vickie. Vickie se tako promijenila u zadnja dva dana da je to poput čuda. Nije onakva kakva je bila zadnja dva i pol mjeseca, ali nije ni onakva kakva je bila nekad prije. Nekad prije je bila prilična fufica, povlačeći se s nasilnim tipovima. No sada, mislim da je ok.
Čak i Caroline nije danas bila tako loša. Nije govorila na onoj drugoj misi, ali je govorila na ovoj. Rekla je da je Elena bila prava snježna kraljica, što je bilo pomalo kopiranje Sueina govora, ali to je vjerojatno najbolje što je Caroline mogla. Bila je to lijepa gesta.
Elena je izgledala tako mirno. Ne poput voštane lutke, već kao da spava. Znam da svi to govore, ali to je istina. Ovaj put je stvarno istina.
No poslije su ljudi pričali o njezinu – izuzetnom spašavanju od utapanja – i sličnim stvarima. I govorili kako je umrla od embolije ili nečeg sličnog. Sto je apsolutno smiješno. No upravo to mije dalo zamisao.
Nabavit ću i njezin drugi dnevnik iz ormara. A onda ću razgovarati s gospođom Grimesby da ih stavi u knjižnicu, ne u sanduk poput dnevnika Honorie Fell, već tamo gdje ih ljudi mogu uzimati i čitati. Zato što je tu unutra istina. Tu je prava priča. I ne želim da to itko zaboravi.
Mislim da će možda učenici pamtiti.
Pretpostavljam da bih trebala izložiti što se dogodilo s ostatkom ljudi uokolo; Elena bi to željela. Teta Judith je dobro, iako je ona jedna od onih odraslih koji se ne mogu nositi s istinom. Njoj treba racionalno objašnjenje. Ona i Robert će se vjenčati za Božić. To bi trebalo biti dobro za Margaret.
Margaret je ispravno razumjela. Na misi mije rekla da će jednog dana i ona otići vidjeti Elenu i svoje roditelje, ali ne sada, zato što ima puno stvari koje ona još mora učiniti ovdje. Ne znam što joj je stavilo tu misao u glavu. Bistra je za četverogodišnjakinju.
Naravno, Alaric i Meredith su također dobro. Kada su ugledali jedno drugo tog groznog jutra nakon što se sve smirilo i nakon što smo skupili ostatke, praktički su pali jedno drugom u naručje. Mislim da se tu nešto događa. Meredith kaže da će o tome razmišljati kada navrši osamnaest i kada maturira.
Tipično, posve tipično. Svi drugi dobiju dečke. Razmišljam da isprobam jedan od bakinih obreda samo da vidim hoću li se uopće ikada udati. Ovdje čak i nema nikoga za koga bih se željela udati.
Dobro, tu je Matt. Matt je drag. Ali u ovom času, on ima samo jednu djevojku na umu. Ne znam hoće li se to ikada promijeniti.
Raspalio je Tylera šakom u nos danas nakon mise, zato što je Tyler rekao nešto prosto o njoj. Tyler je jedina osoba za koju znam da se nikada neće promijeniti bez obzira što god se desilo. Uvijek će biti podli, omraženi kreten kakav je i sada.
Ali Matt – pa, Mattove oči su jako plave. I ima strahovit desni kroše.
Stefan nije mogao udariti Tylera zato što nije bio tu. U gradu ima još uvijek dosta ljudi koji misle da je on ubio Elenu. Morao je, kažu oni, zato što tamo nije bilo nikog drugog. Katherinein pepeo je bio rasut posvuda dok su spasioci došli do kripte. Stefan kaže da je tako planula, jer je bila toliko stara. Kaže da je to trebao shvatiti i prvi put kada se Katherine pretvarala da je izgorjela, da se mladi vampir ne može pretvoriti u pepeo na taj način. Jednostavno bi umrla, poput Elene. Samo se stari vampiri razmrve.
Neki ljudi – osobito gospodin Smallwood i njegovi prijatelji – bi vjerojatno okrivili Damona kada bi ga se mogli dočepati. No ne mogu. Nije bio tamo kada su stigli do grobnice zato što mu je Stefan pomogao da pobjegne. Stefan neće reći gdje, ali mislim da je negdje u šumi. Vampiri moraju brzo zacjeljivati, jer je danas, kada sam ga srela nakon mise, Stefan rekao da je Damon napustio Fell's Church. Nije bio sretan zbog toga; mislim da mu Damon to nije rekao. Izgleda da je sad pitanje: Sto Damon radi? Grize nevine djevojke? Ili se popravio? Ne bih se kladila ni na jedno od toga. Damon je neobičan mladić.
Ali prekrasan. Nedvojbeno prekrasan.
Ni Stefan ne želi reći kamo ide. No imam potajnu sumnju da bi se Damon mogao iznenaditi ako pogleda iza sebe. Očito je Elena natjerala Stefana da obeća kako će pripaziti na njega ili tome slično. A Stefan obećanja shvaća jako, jako ozbiljno.
Želim mu sreću. No, radit će ono što je Elena željela da radi, što mislim da će ga učiniti sretnim. Onoliko sretnim koliko može biti ovdje bez nje. Sada nosi njezin prsten na lančiću oko vrata.
Ako mislite da bilo što od ovog zvuči isprazno ili kao da mi nije stalo do Elene, to samo pokazuje koliko ste u krivu. Izazivam bilo koga da mi to kaže. Meredith i ja smo u subotu plakale cijeli dan i veći dio nedjelje. A ja sam bila tako ljuta da sam željela rastrgati stvari i bacati ih. Stalno sam mislila, zašto Elena? Zašto? Kada je bilo toliko puno drugih ljudi koji su mogli umrijeti te noći. Ona je bila jedina iz cijelog grada.
Naravno, učinila je to da ih spasi, ali zašto je morala dati svoj život da to učini?
To nije fer.
O, opet počinjem plakati. To se događa kada razmišljaš o tome koliko je život fer. I ne mogu objasniti zašto nije. Voljela bih otići lupati na grobnicu Honorie Fell i pitati je može li ona objasniti, ali ona ne želi razgovarati sa mnom. Mislim da je to nešto što nitko ne zna.
Voljela sam Elenu. I užasno će mi nedostajati. Cijeloj školi. Poput svjetla koje se ugasilo. Robert kaže da njezino ime to i znači na latinskom, – svjetlost.
Sada će uvijek postojati dio mene iz kojeg je svjetlost otišla.
Voljela bih da sam joj mogla reći zbogom, no Stefan je rekao da me je pozdravila. Pokušat ću misliti o tome kao o svjetlosti koju mogu uzeti sa sobom.
Bolje da sada prestanem pisati. Stefan odlazi, a Matt, Meredith, Alaric i ja ćemo ga ispratiti. Nisam namjeravala toliko ulaziti u ovo; nikada nisam sama vodila dnevnik. No želim da ljudi znaju istinu o Eleni. Nije bila svetica. Nije uvijek bila slatka ni dobra ni poštena ni draga. No bila je snažna i privržena i odana svojim prijateljima,
a na kraju je učinila najnesebičniju stvar koju itko može učiniti. Meredith kaže da to znači da je izabrala svjetlost nad tamom. Želim da ljudi to znaju tako da se uvijek sjećaju.
Ja ću se uvijek sjećati.

Bonnie MeCullough 16.12.1991.


Lisa Jane Smith autorica je bestselera s top liste najprodavanijih knjiga The New York Timesa; osim Vampirskih dnevnika, tu je i serijal Night World. Napisala je više od desetak knjiga za djecu i mlade, uglavnom kombinaciju horora, znanstvene fantastike, fantastike i romanse, prema vlastitim riječima, uživajući u pisanju svake. Živi u obalnom pojasu Kalifomije, no najsretnija je u kolibici u blizini Nacionalnog parka Point Reyes, među drvećem, životinjama, plažama i mnogim mjestima za planinarenje.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu