Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:46 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Poslednji izmenio Margita dana Uto Jan 10, 2012 1:47 am, izmenjeno ukupno 1 puta



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:47 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kad dvadesetjednogodišnja studentica Laurie Kenyon bude optužena za ubojstvo svog profesora Allana Granta, ona se neće sjećati zločina. No na mjestu zločina sve će ukazivati da je to učinila upravo ona – njezini otisci prstiju bit će posvuda – na vratima, na zastoru, na nožu kojim je profesor izboden do smrti. Borba koju će za njezino oslobađanje provesti njezina sestra Sarah i psihijatar Justin Donnelly neće biti laka ni jednostavna, jer posljedice Laurine otmice u djetinjstvu bit će mnogo ozbiljnije no što se to do tada činilo. Mary Hig-gins Clark iznova će svoje čitatelje povesti na uzbudljivo putovanje u svijet zločina, a au-toričino zanimanje za poniranje u dubine poremećenih svijesti svojih likova ponovno će rezultirati napetom i do kraja neizvjesnom pričom.

Neizmjerno sam zahvalna doktoru Walteru C. Youngu, M. D., ravnatelju National Cen-tere for the treatment of Dissociative Disorders, Aurora, Colorado i stručnim suradnicama Center-a: Trish Keller Knode, A.T.R., L.P.C, likovnoj terapeutkinji i Kay Adams, M.A., koja provodi terapiju pisanjem. Svojim su mi stručnim savjetima i riječima ohrabrenja po-mogli da ispričam ovu priču.
Srdačno se zahvaljujem svojem izdavaču Michaelu V. Kordi, svome književnom agentu Eugeneu H. Winicku, kao i svojoj reklamnoj agentici Lisl Cade. Posebno se zahvaljujem članovima svoje iznimne obitelji i prijateljima.
Sve vas volim.
Ovaj roman s ljubavlju i radošću
posvećujem svome najmlađem unuku
Justinu Louisu Clarku



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:48 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRVI DIO
1
Lipanj, 1974.
Ridgewod, New Jersey
Deset minuta prije nego se dogodilo, četverogodišnja Laurie Kenyon prekriženih je no-gu sjedila na podu u sobi za dnevni boravak i razmještala namještaj u lutkinoj kućici. Doz-logrdila joj je samotna igra i poželjela je otići na bazen. Iz blagovaonice su do nje dopirali glasovi mamice i gospođa, koje su nekada zajedno pohađale školu u New Yorku. Ručale su smijući se i razgovarajući.
Mamica joj je rekla da je njezina starija sestra Sarah otišla na rođendansku proslavu dvanaestogodišnje prijateljice pa će je zato na bazen odvesti Beth koja ju je ponekada ču-vala navečer. Ali istoga trenutka kada je stigla, Beth je počela telefonirati.
Laurie je s lica maknula pramenove duge plave kose. Odavno je otišla na kat i preobuk-la se u svoj novi ružičasti kupaći kostim. Možda bi mogla ponovno podsjetiti Beth...
Beth je sklupčana sjedila na kauču, držeći slušalici između ramena i uha. Laurie ju je povukla za ruku. – Ja sam spremna.
Beth ju je smrknuto pogledala. – Strpi se još malo, srce, rekla je. – Vodim jedan vrlo važan razgovor. Čula je kako je Beth uzdahnula i rekla u slušalicu: – Mrzim čuvati djecu.
Laurie je otišla do prozora. Jedan je dugačak auto polako prolazio pokraj kuće. Slijedio ga je drugi spuštenoga krova i prepun cvijeća, iza kojega se kretalo još mnogo automobila s upaljenim svjetlima. Kada god bi vidjela automobile u koloni, Laurie bi uvijek pomislila da ide svečana povorka, ali mamica bi je razuvjerila, govoreći kako se radi o pogrebnoj povorci na putu za groblje. Usprkos tome Laurie su podsjećali na svečanu povorku i volje-la je otrčati na prilazni put i mahati ljudima u automobilima, koji bi joj ponekada odmahnu-li.
Beth je spustila slušalicu. Baš kad ju je Laurie htjela zamoliti da izađu i pogledaju pro-lazak automobila jednoga za drugim, Beth je ponovno podigla slušalicu.
Beth je zločesta, pomislila je Laurie. Na prstima je izašla u predsoblje i provirila u bla-govaonicu. Mamica i njezine prijateljice još su uvijek razgovarale i smijale se. Mamica je rekla: – Možete li vjerovati da smo maturirale prije trideset dvije godine?
Gospođa koja je sjedila do nje, odgovorila je: – Pa, Marie, barem ti možeš lagati kada su godine u pitanju. Imaš četverogodišnju kćer. Ja imam četverogodišnju unuku!
– Još uvijek izgledamo vraški dobro, dodala je jedna od gospođa i svojom ih je prim-jedbom ponovno natjerala u smijeh.
Nisu primijetile Laurie. I one su zločeste, pomislila je. Na stolu je stajala lijepa glazbena kutijica koju je donijela jedna mamina prijateljica. Laurie ju je uzela. Do vrata verande dijelilo ju je samo nekoliko koraka. Nečujno ih je otvorila, brzim je koracima prešla veran-du i trčeći prilaznim putem sišla je na cestu. Red automobila još je uvijek prolazio pokraj kuće. Mahnula je.
Gledala je za njima sve dok iz vida nije izgubila i posljednji auto. Uzdahnula je i pože-ljela da mamine prijateljice što prije odu kući. Navinula je glazbenu kutijicu i začula šum zvukova glasovira kao i glasove koji su pjevali: “Na istoku, na zapadu...”
– Djevojčice.
Laurie nije vidjela kada se auto zaustavio uz rubni kamen. Za volanom je bila žena. Muškarac koji je sjedio pokraj nje, izašao je iz auta, podigao Laurie u naručje, i prije nego je shvatila što se događa, već je sjedila stisnuta između njih na prednjem sjedalu. Laurie je bila toliko zaprepaštena da nije mogla izustiti ni jednu riječ. Muškarac joj se smiješio, ali njegov osmijeh nije bio ljubazan. Ženi je kosa padala na lice, a usne joj nisu bile našminka-ne. Muškarac je nosio bradu , a ruke su mu bile prekrivene gustim, kovrčavim dlakama koje je Laurie osjetila, jer je sjedila čvrsto pripijena uz njega.
Auto je krenuo. Laurie je čvrsto stisnula muzičku kutijicu. Glasovi su sada pjevali: “Po cijelome gradu...Dječaci i djevojčice, svi zajedno...
– Kamo idemo? zapitala je. Sjetila se da nije smjela sama izlaziti na cestu. Mamica će se jako ljutiti. Osjetila je kako joj na oči naviru suze.
Žena je bila tako bijesna. Muškarac je rekao: – Po cijelome gradu, moja djevojčice. Po cijelome gradu.
2
Sarah je užurbano hodala pločnikom. U ruci je brižno nosila plastični tanjur s komadom rođendanske torte punjene čokoladnom kremom, koju je Laurie obožavala. Sarah se htjela iskupiti zbog toga što se nije igrala s Laurie, dok su kod mame bile gošće.
Bila je mršava, dugonoga dvanaestogodišnjakinja, velikih sivih očiju, kose boje mrkve, koja se kovrčala po vlažnom vremenu, mliječne puti i pjegavog nosića. Nije nimalo sličila svojim roditeljima – majka je bila sitna, lijepo građena plavuša, plavih očiju; očeva sijeda kosa nekada je bila tamnosmeđa.
Sarah je mučilo to što su John i Marie Kenyon bili mnogo stariji od roditelja ostale dje-ce. Uvijek se bojala da bi mogli umrijeti prije nego odraste. Majka joj je jednom objasnila:- Bili smo u braku već petnaest godina i izgubili smo svaku nadu da ćemo ikada imati djecu, ali kada sam navršila 37 godina, znala sam da si ti na putu. Baš kao Božji dar. A onda ka-da se nakon osam godina rodila Laurie – oh, Sarah, bilo je to pravo čudo!
Sarah se sjetila kako je u drugom razredu pitala sestru Catherine što je bolje, čudo ili dar?
– Čudo je najveći dar koji čovjek može dobiti, rekla je sestra Catherine. Kada je Sarah toga popodneva za vrijeme sata iznenada briznula u plač, slagala je da je boli trbuh.
Iako je Sarah znala da je Laurie mezimica, to nije umanjilo njezinu bezgraničnu ljubav prema roditeljima. Kada je imala deset godina, nagodila se s Bogom. Ako On ne dopusti da mama i tata umru prije nego što ona odraste, svaku će večer pospremiti kuhinju, brinuti se za Laurie i više nikada neće žvakati gumu za žvakanje. Bog je uslišio njezinu molbu i ona se do sada držala svojega dijela nagodbe.
Nesvjesno se osmjehnuvši, skrenula je u ulicu Twin Oaks i skamenila se. Na prilaznom putu stajala su dva policijska automobila s upaljenim svjetlima. Okupilo se mnogo susjeda pa čak i obitelj koja se nedavno doselila u kuću na kraju ulice, a s kojom se još nisu ni upoznali. Njihova su lica izražavala strah i tugu, a svoju su djecu čvrsto držali za ruku.
Sarah je potrčala. Možda se nešto dogodilo mami ili tati. Na tratini je stajao Richie Jo-hnson, s kojim je išla u isti razred. Zapitala ga je što se događa.
Sa žaljenjem ju je pogledao i rekao joj da je Laurie nestala. Stara gospođa Whelan vid-jela je kako ju je neki muškarac stavio u auto, ali nije shvatila da je Laurie oteta...
3
1974.-1976.
Bethlehem, Pennsylvania
Nisu je htjeli odvesti doma.
Dugo su se vozili, sve dok nisu došli do zamrljane kuće, negdje u šumi. Ako je plakala, dobila bi pljusku. Muškarac bi je podigao, stiskao u naručju i uvijek je nakon toga odnosio na kat. Pokušala bi se oduprijeti, ali on se samo smijao. Zvali su je Lee. Njihova su imena bila Bic i Opal. S vremenom je naučila da od njih pobjegne u mislima. Ponekad bi joj se činilo da lebdi na stropu i gleda što se događa maloj djevojčici duge plave kose. Ponekad bi žalila djevojčicu. A ponekad bi joj se rugala. Kada bi joj katkad dopustili da spava sama, sanjala bi o drugim ljudima, mamici, tatici i Sarah. Ali nakon toga počela bi plakati i oni bi je ispljuskali. Zbog toga se prisilila da zaboravi mamicu, taticu i Sarah. To je u redu, rekao je glas u njoj. Zaboravi na njih.
4
Neposredno nakon otmice policija je svakodnevno dolazila u kuću, a Lauriena slika na-lazila se na naslovnicama svih newjerseyskih i newyorških novina. Sarah više nije mogla čak ni plakati, dok su mama i tata u emisiji “Dobro jutro, Amerika” preklinjali onoga tko je oteo Laurie da je vrati.
Mnogi su ljudi zvali, tvrdeći da su vidjeli Laurie, ali ni jedan trag nije bio pravi. Policija se nadala da će otmičari zahtijevati otkupninu, ali ni to se nije dogodilo.
Ljeto se oteglo. Sarah je promatrala kako majčino lice propada, a izraz zabrinutosti sve se više produbljuje, i kako tata iz džepa stalno vadi tablete nitroglicerina. Svako su jutro u sedam išli na misu i molili se za Laurienin povratak kući. Sarah su noću često budili majči-ni jecaji i očevi bezuspješni pokušaji da je smiri. Pravo je čudo što se Laurie rodila. Na-dajmo se da će nam je novo čudo vratiti, čula je oca kako govori.
Započela je nova školska godina. Sarah je uvijek bila odlična učenica. Sada se potpuno posvetila knjigama, spoznavši da svoju tugu može zatomiti bijegom u učenje. Bila je sportski nadarena i počela je uzimati satove iz golfa i tenisa. Ali, usprkos svemu sestrica joj je strašno nedostajala, a bol za njom nije jenjavala. Pitala se je li moguće da je Bog ka-žnjava samo zato što je ponekad zavidjela Laurie na pažnji koju su joj posvećivali roditelji. Mrzila je samu sebe zbog toga što je onoga dana otišla na rođendansku proslavu, potpuno odbacivši misao kako je Laurie bilo strogo zabranjeno da sama izlazi pred kuću. Zavjeto-vala se Bogu da će se, ako joj vrati Laurie, uvijek, uvijek brinuti se za nju.
5
Ljeto je prošlo. Vjetar je počeo puhati kroz pukotine u zidovima i Laurie je postalo hladno. Opal je jednoga dana donijela košulju s dugim rukavima, hlače s naramenicama i zimsku jaknu. Odjeća nije bila lijepa poput one koju je Laurie nekada nosila. Kada je po-novno zatoplilo, dobila je kratke hlačice, majicu i sandale. Došla je i minula još jedna zima. Laurie je gledala kako je propupalo i razlistalo se veliko staro drvo ispred kuće.
Bic je u spavaćoj sobi imao stari pisaći stroj, koji je tako glasno kloparao da ga je Lau-rie čula kad bi pospremala kuhinju ili gledala televiziju. Voljela je taj zvuk, jer je značio da će je Bic ostaviti na miru.
Nakon nekog vremena izašao bi iz sobe sa svežnjem papira u ruci i počeo naglas čitati Laurie i Opal. Uvijek bi vikao i uvijek bi završio riječima. “Aleluja! Amen!” Nakon toga bi pjevao zajedno s Opal. Rekli su da tako zajedno vježbaju. Sve su pjesme bile o Bogu i povratku domu.
Dom. Glasovi u njoj rekli su da više ne misli na tu riječ.
Laurie nije viđala nikog osim Bic i Opal. Kada bi izlazili, zaključavali su je u podrum. To se često događalo. Tamo ju je bilo užasno strah. Prozor se nalazio visoko pod stropom i bio je zabijen daskama. Podrum je bio prepun sjena i ponekad joj se činilo da se miču. Trudila se da svaki put odmah zaspi na madracu koji su za nju ostavili na podu.
Bic i Opal rijetko su kada imali posjetioce. Ako bi netko i došao, Laurie je morala ići u podrum, gdje su joj nogu privezali lancem za cijev, kako se ne bi mogla popeti stubama i pokucati na vrata. – I da nas se nisi usudila zvati, upozorio bi je Bic. – Uvalit ćeš se u nep-rilike, a mi te, ovako i onako, nećemo čuti.
Kada nisu bili kod kuće, obično bi se svaki put vratili s novcem. Ponekad su ga donijeli malo, a ponekad mnogo, uglavnom novčiće od 25 centi i novčanice od jednoga dolara.
Vodili bi je katkada sa sobom u stražnje dvorište. Pokazali su joj kako se plijevi korov u povrtnjaku i sakupljaju jaja u kokošinjcu. Poklonili su joj netom izleglo pile. Igrala se s njim, kada god bi došla u dvorište. Kad su izlazili, ponekad bi joj dopustili da ga sa sobom ponese u podrum.
Sve do onoga groznog dana, kad ga je Bic ubio.
Rano jednog jutra počeli su slagati – samo odjeću, televizor i Bicov pisaći stroj. Smijali su se i pjevali: “Aa-lee-luu-jaa!”
– Postaja s petnaest tisuća vati u Ohiu! viknuo je Bic. – Vjernici, stižemo!
Vozili su se dva sata. Sa stražnjega sjedišta, na kojem je sjedila stiješnjena među otrca-nim kovčezima, Laurie je čula kako Opal kaže: – Otiđimo u restoran na poštenu večeru. Nitko na nju neće obraćati pozornost. Pa zašto bi?
– Imaš pravo, rekao je Bic. Zatim se brzo preko ramena osvrnuo na Laurie. – Opal će za tebe naručiti sendvič i čašu mlijeka. Da nisi ni s kim progovorila ni jednu riječ, čuješ li?
Otišli su u lokal s dugim pultom, stolovima i stolicama. Laurie je bila tako gladna da je u ustima gotovo mogla osjetiti okus mirišljive pečene slanine. Ali prostorija je odjednom probudila njezino sjećanje. Sjetila se kako je već bila na istom takvom mjestu, ali s onim drugim ljudima. Iz njezinog se grla razlijegao jecaj, koji nije mogla zatomiti. Bic ju je gru-bo gurnuo prema Opal pa je počela plakati. Tako je grčevito jecala da nije mogla doći do zraka. Vidjela je kako je gospođa na blagajni gleda. Bic ju je zgrabio i odvukao na parkira-lište. Opal im je bila za petama.
Bic ju je ugurao na stražnje sjedište automobila i zajedno s Opal brzo sjeo naprijed. Kad je Opal pritisnula papučicu gasa, Bic se nagnuo prema Laurie. Pokušala je izmaknuti dla-kavoj ruci koja je poletjela prema njezinom obrazu. Nakon prvog udarca više nije osjećala bol. Samo joj se malo sažalila djevojčica, koja je tako jako plakala.
6
Lipanj, 1976.
Ridgewood, New Jersey
Sarah je s mamom i tatom gledala emisiju o nestaloj djeci. Posljednji je izvještaj bio o Laurie. Prikazane su njezine slike, snimljene uoči nestanka, a nakon njih kompjutorski iz-rađena slika koja je prikazivala kako bi Laurie trebala izgledati sada, dvije godine nakon što je oteta.
Nakon završetka emisije, Marie Kenyon je istrčala iz sobe, vrišteći: – Želim svoje dije-te. Želim svoje dijete.
Sarah su se suze slijevale niz lice dok je slušala kako se otac očajnički trudi da smiri majku. – Možda bi ova emisija mogla izazvati čudo, rekao je. Po boji njegova glasa moglo se osjetiti da nije uvjeren u to.
Sarah je bila ta, koja se sat poslije javila na telefon. Bill Connors, šef ridgewoodske po-licije, uvijek je sa Sarah postupao kao s odraslom osobom. – Tvoji su roditelji sigurno prilično potreseni nakon emisije, zar ne, dušo? zapitao je.
– Da.
– Ne znam koliko je pametno da im to kažem, ali čini mi se da smo dobili obećavajuću prijavu. Blagajnica restorana u Harrisburgu u Pennsylvaniji sigurna je u to da je danas pos-lije podne vidjela Laurie.
– Danas poslije podne! Sarah je zastao dah.
– Zabrinula se, jer se djevojčica iznenada ponašala kao luda. Uvjerena je u to da se nije radilo o običnom dječjem ispadu. Gotovo se ugušila, pokušavajući zaustaviti plač. Harris-burška policija ima Laurienu kompjutorsku sliku.
– Tko je bio s njom?
– Muškarac i žena hipijevskog izgleda. Nažalost, njihov je opis prilično neodređen. Blagajnica je usredotočila pozornost na djevojčicu, dok je njih samo površno pogledala.
Sarah je prepustio da sama odluči je li to pametno reći roditeljima ili ne, i probuditi im nadu. Ponovno je s Bogom sklopila nagodbu. – Neka to bude njihovo čudo. Neka harris-burška policija pronađe Laurie. A ja ću se brinuti za nju do kraja života.
Požurila je na kat, kako bi roditeljima dala novi razlog za nadu.
7
Nakon što su krenuli s parkirališta restorana, počeli su problemi s autom. Svaki put ka-da su morali usporiti vožnju zbog prometa, motor se ugasio. Kada se to dogodilo treći put, automobili koji su se u nizu kretali iza njih, morali su stati, i Opal je rekla: – Bic, kad nam auto konačno krepa i dođe policajac, moraš biti jako oprezan. On bi mogao početi postavljati pitanja o maloj. Kimnula je glavom prema Laurie.
Krenuli su i Bic je naredio Opal neka dobro otvori oči i kaže mu čim ugleda prvu ben-zinsku crpku s mehaničkom radionicom. Kada su je konačno našli, zapovijedio je Laurie da legne na pod, prekrio je plastičnim vrećama za smeće punim stare odjeće, da bi tek na-kon toga autom skrenuo prema ulazu u radionicu.
Auto je trebalo temeljito popraviti. Mehaničar je rekao da će tek sutra biti gotov i pred-ložio im da odsjednu u jeftinom i prilično udobnom motelu koji se nalazio u neposrednoj blizini.
Odvezli su se do motela. Bic je otišao na recepciju i vratio se s ključem. Zaobišli su zgradu, zaustavili se ispred sobe i žurno u nju uveli Laurie. Nakon toga je Bic odvezao auto u radionicu. Ostatak popodneva gledali su televiziju. Bic je za večeru donio hambur-gere. Laurie je zaspala u trenutku kad je počela emisija o nestaloj djeci. Probudile su je Bicove psovke. Ne otvaraj oči, upozorio ju je glas. Iskalit će se na tebi.
– Blagajnica ju je dobro pogledala, čula je kako govori Opal. – Možda je gledala emisi-ju. Moramo se riješiti male.
Bic je drugi dan poslije podne otišao po auto. Kada se vratio, posjeo je Laurie na kre-vet i zgrabio je za nadlaktice. – Koje je moje ime? zapitao ju je.
– Bic.
Kimnuo je prema Opal. – Kako se ona zove?
– Opal.
– To moraš zaboraviti. Sve o nama moraš zaboraviti. Nikada ne smiješ govoriti o nama. Jesi li razumjela, Lee? Laurie nije razumjela. Reci da, nestrpljivo je prošaptao glas. Kimni glavom i reci da.
– Da, rekla je tiho i osjetila da kima glavom.
– Sjećaš se kada sam piletu odrezao glavu? zapitao je Bic.
Zatvorila je oči. Pile je jurilo po dvorištu, a iz vrata mu je šikljala krv. Srušilo se pred njezinim nogama. Poprskala ju je krv, ali kad je pokušala vrisnuti iz njezinog grla nije iza-šao ni jedan glas. Nakon toga se više nije ni približila kokošima. Ponekad je sanjala kako za njom trči bezglavo pile.
– Sjećaš se? zapitao je Bic i čvrsto je stisnuo za ruke.
– Da.
– Moramo otići. Ostavit ćemo te negdje, gdje će te netko naći. Ako ikada ikome kažeš moje ili Opalino ime, ili ono kojim smo te zvali, ili gdje smo živjeli i što smo radili, doći ću s nožem za piliće i njime ti odrezati glavu. Razumiješ?
Nož. Dug, oštar i umrljan krvlju pilića.
– Obećaj da nećeš nikome reći, zahtijevao je Bic.
– Obećajem, obećajem, očajnički je promrmljala.
Ušli su u auto i ponovno je prisilili da legne na pod. Bilo je tako vruće. Vreće za smeće lijepile su joj se za kožu.
Kada se smračilo, zaustavili su se ispred neke velike zgrade. – Ovo je škola, rekao joj je. – Sutra će doći mnogo ljudi i djece s kojima ćeš se moći igrati. Ostani ovdje i pričekaj ih.
Ustuknula je pred njegovim slinavim poljupcem i snažnim zagrljajem. – Lud sam za to-bom, rekao je. – Ali zapamti, ako kažeš samo jednu riječ o nama...Podigao je ruku, stisnuo dlan kao da u njemu drži nož i preko njezinog vrata načinio potez kao da ga reže.
– Obećajem, zajecala je. – Obećajem.
Opal joj je dala vrećicu s keksima i Coca Colom. Gledala je kako odlaze. Znala je da se odavde ne smije micati, jer će se oni u protivnom vratiti i povrijediti je. Bilo je tako mrač-no. Čula je kako po obližnjoj šumi trče životinje.
Stisnula se uz vrata i obgrlila rukama tijelo. Cijeli joj je dan bilo vruće, a sada tako hla-dno. Obuzeo ju je grozan strah. Možda i bezglavo pile juri po šumi. Osjetila je kako drhti.
Gledaj strašljivicu. Brzo je donijela odluku da i ona sama postane dio toga glasa -rugalice i da se zajedno s njim smije maloj djevojčici sklupčanoj ispred školskih vrata.
8
Šef policije Connors ponovno je nazvao ujutro. Rekao je da trag obećava. Djevojčicu, koja odgovara Laurienom opisu, našao je podvornik kad je došao otključati školu koja se nalazila u seoskom kraju blizu Pittsburga. Odmah će tamo poslati Lauriene otiske prstiju.
Ponovno je nazvao sat poslije. – Otisci se savršeno poklapaju, rekao je. – Laurie se us-koro vraća kući.
9
John i Marie Kanyon odletjeli su u Pittsburgh. Laurie je odvedena u bolnicu na pregle-de. Sarah je sljedeći dan gledala podnevno izdanje vijesti i vidjela kako majka i otac zajed-no s Laurie izlaze iz bolnice. Sarah je kleknula ispred televizora i zgrabila ga s obje ruke. Laurie je narasla i jako omršavjela. Njezina duga plava kosa bila je potpuno zapuštena. Ali nije se radilo samo o fizičkoj promjeni. Laurie je oduvijek bila prijazna djevojčica. Sada je, iako je glavu držala pognutom, očima strijeljala amo-tamo, kao da se nečega boji.
Novinari su ih obasipali pitanjima. John Kenyon je drhtavim i umornim glasom rekao: – Liječnici su nam rekli da je Laurie zdrava, ali malo premršava. Naravno, zbunjena je i preplašena.
– Je li nešto rekla o otmičarima?
– Još uvijek nije ni o čemu progovorila. Zahvalni smo vam na brizi i zanimanju, koje pokazujete, ali budite ljubazni i dopustite da se naša obitelj u miru ponovno nađe na oku-pu, rekao je otac gotovo molećivim glasom.
– Postoji li bilo kakav znak da su djevojčicu seksualno napastovali?
Sarah je vidjela kako je pitanje zaprepastilo njezinu majku. – Nedvojbeno nikakav, rekla je zaprepaštenim glasom. – Uvjereni smo da je Laurie oteo par koji je samo želio dijete. Samo se nadamo da neće neku drugu obitelj izložiti užasu kojega smo mi prošli.
Sarah se nekako morala osloboditi napetosti koja ju je gušila. Pripremila je Laurien krevet. Stavila je posteljinu s prizorima iz Pepeljuge, koju je Laurie najviše voljela. Po sobi je razmjestila Laurine najdraže igračke: lutke-blizanke u kolicima, lutkinu kućicu, medvje-dića i slikovnice o Zekoslavu Mrkvi. Na jastuk je stavila Laurienu dekicu bez koje nije mogla zaspati.
Sarah se biciklom odvezla u trgovinu po sir, tjesteninu i mljeveno meso. Laurie je obo-žavala lazanje. Dok ih je pripremala, neprestano je zvonio telefon. Pošlo joj je za rukom da sve uvjeri u to kako je najbolje da u posjet dođu tek za nekoliko dana.
Kući su trebali stići u 18 sati. Lazanje je u 17 i 30 stavila u pećnicu, pripremljenu salatu u hladnjak i nakon dugog vremena ponovno postavila stol za četvero. Nakon toga Sarah je otišla na kat da se presvuče. Stala je pred zrcalo, pomnjivo proučavajući svoj izgled. Hoće li je se Laurie sjetiti? U protekle dvije godine narasla je za sedam centimetara. Kosu je imala kratko podšišanu, a nekada joj je bila do ramena. Prije je bila ravna kao daska, a sada su joj se, u četrnaestoj godini, prsa zaoblila. Umjesto naočala, sada je nosila kontak-tne leće.
Sjetila se da je noć prije Lauriene otmice bila odjevena u traperice i dugu majicu koju je još uvijek imala. Izvadila ju je iz ormara i obukla je kao i traperice.
Na prilaznom putu već su čekale televizijske ekipe. U pozadini su stajali susjedi i prija-telji. Auto se zaustavio, i kad su John i Marie Kanyon iz njega izašli s Laurie, svi okupljeni počeli su klicati.
Sarah je poletjela prema svojoj sestrici i pred njom pala na koljena. – Laurie, rekla je nježno. Raširila je ruke i zapanjila se kad je Laurie dlanovima prekrila lice. Boji se da ću je udariti, pomislila je.
Podigla je Laurie u naručje i odnijela u kuću, dok su roditelji davali još jednu izjavu za tisak.
Laurie nije ničim pokazala da se sjeća kuće. Šutjela je kao zalivena. Za večerom nije prozborila ni jednu riječ, već je oborene glave uporno gledala u tanjur. Kad je pojela, digla se od stola, uzela je tanjur, stavila ga u sudoper i počela čistiti stol.
Marie je ustala. – Dušo, ne moraš...
– Pusti je na miru, mama, prošaptala je Sarah. Pomogla je Laurie u spremanju, govoreći joj kako je sada velika i kako su uvijek zajedno prale posuđe. Sjeća li se?
Nakon toga svi su otišli u dnevni boravak i Sarah je upalila televiziju. Kada su Marie i John predložili da sjedne između njih, Laurie se, drhteći, odmaknula. – Boji se, upozorila ih je Sarah. – Pretvarajte se kao da je nema.
Majčine su se oči napunile suzama, iako se pretvarala da je zaokupljena gledanjem pro-grama. Laurie je prekriženih nogu sjedila na podu. Odabrala je kutak iz kojeg ih je vidjela, ali oni nisu mogli vidjeti nju.
Kad joj je u 21 sat Marie predložila kupanje i odlazak u krevet, Laurie je obuzeo strah. Podigla je koljena na prsa i lice pritisla na dlanove. Sarah i otac su se pogledali.
– Jadnice moja, rekao je. – Ne moraš ići u krevet. Po izrazu njegovih očiju, Sarah je vi-djela da se i on pretvara kao i majka. – Sve ti se čini čudnim, samo se o tome radi, zar ne?
Marie je pokušala sakriti suze. – Boji nas se, promrmljala je.
Ne, pomislila je Sarah. Boji se otići u krevet. Ali zašto?
Nisu isključili televizor. U 22 i 15 Laurie se sklupčala na podu i zaspala. Sarah ju je od-nijela na kat, presvukla, stavila je u krevet i prekrila je njezinom omiljenom dekicom.
John i Marie su na prstima ušli u sobu, sjeli na mali bijeli krevet, blagoslivljajući čudo koje im je vratilo dijete. Nisu primijetili kad se Sarah iskrala iz sobe.
Laurie je dugo spavala. Sarah je ujutro provirila u sobu i raznježeno se zagledala u du-gu plavu kosu rasutu po jastuku, u malu djevojčicu koja je u ručicama držala svoju najdra-žu dekicu. Ponovila je zavjet koji je dala Bogu: – Uvijek ću se brinuti za nju.
I majka, i otac već su bili na nogama. Iako se na njihovim licima ocrtavala iscrpljenost, zračili su srećom. – Po noći smo odlazili u njezinu sobu kako bismo se uvjerili da je stvar-no tu, rekla je Marie. – Sarah, malo prije smo rekli da bez tebe ne bismo preživjeli ove dvije godine.
Sarah je pomogla majci u pripremanju palačinki sa slaninom, Laurienog omiljenog do-ručka. Nekoliko minuta poslije Laurie je dotapkala u kuhinju, vukući za sobom dekicu. Spavaćica koja joj je nekada bila do gležnjeva, sada je jedva prekrivala listove.
Sjela je Marie u krilo. – Mamice, rekla je povrijeđenim glasom. – Jučer sam željela ići na bazen, ali Beth je razgovarala na telefon.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:48 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DRUGI DIO
10
12. rujna, 1991.
Ridgewood, New Jersey
Za vrijeme mise Sarah je ispod oka promatrala Laurie. Vidjelo se da ju je pogled na dva lijesa u podnožju oltara potpuno opčinio. Nepomično ih je gledala, potpuno nesvjesna onoga što se događalo. Više nije plakala i bilo je očito da ne čuje ni glazbu, ni molitve, ni pogrebni govor. Sarah ju je morala primiti za ruku i tako je podsjetiti kad treba kleknuti ili ustati.
Kad je na kraju mise monsinjor Fisher blagoslovio lijesove, Laurie je prošaptala: -Mamice, tatice, tako mi je žao. Više nikada neću sama izaći pred kuću.
– Laurie, šapnula je Sarah.
Laurie ju je odsutno pogledala, a zatim se zbunjeno ogledala po prepunoj crkvi. – Koli-ko mnoštvo, rekla je preplašenim i djetinjim glasom.
Misa je završila crkvenom pjesmom “Presvijetla milost”.
Zajedno s drugima počeo je pjevati i par koji je stajao straga, u početku tiho, mada je odmah postalo jasno da je muškarac bio naučen voditi. Kao i uvijek prepustio se glazbi. Njegov je jasni bariton postajao glasniji, sve dok nije nadglasao solo – pjevača. Ljudi su se počeli u čudu okretati.
“Jednom sam bila izgubljena, ali više nisam...”
Onako bolnu i žalosnu, Laurie je obuzela ledena groza.
Taj glas. Odzvanjao je u njezinoj glavi, u cijeloj njenoj nutrini.
Izgubljena sam, tiho je zacviljela. Izgubljena sam.
Počeli su odvoziti lijesove.
Zaškripali su kotači mrtvačkih kolica na kojima je stajao majčin lijes.
Čula je ravnomjerni korak pogrebnika.
“...nekoć sam bila slijepa, ali sada sam progledala”.
– Ne! Ne! Laurie je vrisnula i izgubila se u smirujućoj, spasonosnoj tami.
Na pokop je došlo nekoliko Laurienih kolega i profesora s koledža Clinton. Allan Grant, profesor engleskog, zapanjeno je gledao kako Laurie pada u nesvijest.
Grant je bio jedan od najomiljenijih profesora na Clintonu. Imao je 40 godina i gustu, neukrotivu smeđu kosu prošaranu sjedinama. Velike smeđe oči, iz kojih su zračili veselost i inteligencija, bile su najljepši dio njegovog pomalo dugog lica. Vitko tijelo i sportska odjeća upotpunili su izgled koji je neodoljivo privlačio mnoge studentice.
Grant se iskreno brinuo za svoje studente. Laurie je išla na nekoliko njegovih predava-nja, otkada se upisala na Clinton. Znao je za njezinu prošlost i zanimalo ga je jesu li ostale kakve vidljive posljedice otmice. Samo je jednom opazio nešto sumnjivo i to na satu krea-tivnog pisanja. Laurie nije mogla pisati o svojim sjećanjima. Ali, s druge strane, njezini su kritički prikazi knjiga, pisaca i dramskih djela bili pronicavi i zanimljivi.
Prije tri dana bila je na njegovom satu kad su poslali po nju iz dekanata. Upravo je zav-ršio predavanje, i osjećajući da se dogodilo nešto loše, krenuo je zajedno s njom. Dok su žurili kroz kampus, rekla mu je kako očekuje dolazak tate i mame, kako bi zamijenili au-tomobile. Zaboravila je svoj kabriolet odvesti na tehnički pregled pa se na koledž vratila s majčinom limuzinom. – Vjerojatno će kasniti, rekla je, očito pokušavajući samu sebe uvje-riti u to. – Majka smatra da se previše brinem za njih. Ali u posljednje vrijeme ne osjeća se dobro, a tata će uskoro imati 72 godine.
Dekan im je ozbiljnim glasom priopćio da se na autocesti 78 dogodila teška prometna nesreća.
Allan Grant je Laurie odvezao u bolnicu. Njezina sestra Sarah već je bila tamo. Oblak crvene kose okruživao joj je lice, na kojem su se isticale ogromne sive oči, prepune boli. Grant je susretao Sarah na različitim fakultetskim priredbama, i u oči mu je upalo zaštit-ničko ponašanje mlade pomoćnice državnog tužioca prema Laurie.
Čim je vidjela sestrino lice, Laurie je znala da su roditelji mrtvi. – Ja sam kriva, ja sam kriva, neprestano je ponavljala, jecajući. Bilo je očito da nije čula Sarah koja joj je kroz suze govorila kako se ne smije okrivljavati.
Grant je potresen gledao kako jedan od crkvenih službenika odnosi Laurie, kojeg je u stopu slijedila Sarah. Orguljaš je zasvirao posljednji koral. Pogrebnici, predvođeni monsi-njorom, polako su krenuli kroz prolaz među klupama, noseći lijesove. Grant je vidio kako se muškarac ispred njega digao i počeo se probijati van. – Oprostite, molim. Ja sam liječ-nik, ponavljao je tihim, ali odlučnim glasom.
Allan Grant je nesvjesno krenuo za njim. Ušli su u malu sobu u koju je odnesena Lauri-e. Ležala je na dvije spojene stolice. Nad njom je bila nagnuta Sarah, čije je lice bilo blijedo kao krpa.
– Dopustite...Liječnik je primio Sarah za ruku.
Laurie se pomaknula, zastenjavši.
Liječnik joj je podigao kapke i izmjerio bilo. – Dolazi k svijesti, ali morate je odvesti kući. U ovakvom stanju ne može ići na groblje.
– Znam.
Allan je primijetio kako se Sarah očajnički trudi da sačuva prisutnost duha. – Sarah, re-kao je. Okrenula se i pogledala ga, kao da ga vidi prvi put. – Sarah, ja ću Laurie odvesti kući. Pazit ću na nju.
– Oh, hoćete li je stvarno odvesti? Zahvalnost je samo nakratko odagnala napetost i bol s njenoga lica. – U kući je nekoliko susjeda koje pripremaju jelo, ali Laurie ima toliko pov-jerenja u vas. – Jako bih vam bila zahvalna.
“Jednom sam bila izgubljena, ali više nisam...”
Približavala joj se ruka koja je držala nož, okrvavljeni nož, i s njim mahala po zraku. Njezina majica i hlače bile su poprskane krvlju. Osjećala je ljepljivu toplinu na svom licu. Nešto joj je jurilo oko nogu. Nož je bio sve bliže...
Laurie je otvorila oči. Ležala je u krevetu u svojoj sobi, utonuloj u mrak. Što se dogo-dilo?
Sjetila se. Crkva. Lijesovi. Pjevanje.
– Sarah! vrisnula je. – Sarah! Gdje si?
11
Odsjeli su u hotelu Wyndham, koji se nalazio u zapadnoj 58. ulici na Manhattnu. – To je otmjen hotel, rekao joj je. – U njemu odsjedaju mnogi ljudi iz svijeta show-businessa. Mjesto kao stvoreno za sklapanje poslovnih veza.
Nakon mise zadušnice odmah su krenuli u New York. Za vrijeme cijele vožnje nije progovorio ni jednu riječ. Imali su dogovoren ručak s prečasnim Rutlandom Garrisonom, pastorom Crkve nebeskih valova, koji je ujedno bio i izvršni producent tog televizijskog programa. Garrison se spremao u mirovinu i tražio je svog nasljednika. Svaki je tjedan pozvao drugog gostujućeg propovjednika, koji bi s njim vodio emisiju.
Gledala ga je kako mršteći se odbacuje tri različita odijela, prije nego što se konačno odlučio za ono tamnoplavo, bijelu košulju i plavosivu kravatu. – Žele propovjednika. Do-bit će propovjednika. Kako izgledam?
– Savršeno, rekla je. To je bila istina. Iako je imao samo 45 godina, njegova je kosa bila srebrnosiva. Pazio je na težinu i namjerno se držao tako uspravno da se uvijek doimao višim od ostalih ljudi, čak i od onih muškaraca koji su bili mnogo viši od njega. Dok je grmeći propovijedao, širom bi otvarao oči. Dugo je uvježbavao taj izraz i on mu je s vre-menom prešao u naviku.
Sama je htjela obući kockastu, bijelo-crvenu haljinu, ali on je bio protiv. – Nije dovolj-no otmjena za današnji sastanak. Previše je kričava. U njoj izgledaš kao Betty Crocker.
Tako su se šalili kada su htjeli izazvati jak dojam na vjernike koji su došli slušati njego-ve propovijedi. Ali danas mu nije bilo do šale. Podigla je crni laneni kostim s ravnom suk-njom. – Što misliš o ovome?
Šutke je kimnuo glavom. – Odgovara prigodi. Namrštio se. – I zapamti...
– Nikad te ni pred kim ne zovem Bic, umiljatim ga je glasom opomenula. – Već godi-nama nisam. Oči su mu se grozničavo sjajile. Opal je taj pogled bio dobro poznat i tjerao joj je strah u kosti. Prošle su već tri godine otkad ga je mjesna policija posljednji put prive-la na saslušanje, jer se jedna plavokosa djevojčica na njega požalila majci. Uvijek bi mu pošlo za rukom da ismije tužbu i dobije smetene isprike od zbunjenih majki. Ali to se ipak događalo prečesto, u previše različitih gradova. Taj ju je pogled upozoravao na to da opet nad sobom gubi nadzor.
Lee je bila jedina djevojčica koju je zadržao kod sebe. Od trenutka kada ju je ugledao s majkom u trgovačkom centru, postao je opsjednut njome. Prvoga dana slijedio je njihov auto, a nakon toga je uporno kružio oko kuće, nadajući se da će je vidjeti izdaleka. S Opal je imao dvotjedni ugovor u nekom trećerazrednom noćnom klubu na autocesti 17 u New Jerseyju. Svirali su gitaru i pjevali. Stanovali su u motelu koji je bio samo 20 minuta uda-ljen od kuće Kenyonovih. Poslije više nisu pjevali po noćnim klubovima. Bic je počeo pje-vati duhovne pjesme na vjerskim svečanostima, a zatim propovijedati po sjevernom dijelu države New York. Čuo ga je vlasnik radiopostaje u Bethlehemu u Pennsylvaniji i ponudio mu da vodi vjersku emisiju na njegovoj maloj postaji.
Želio je, na nesreću, po posljednji put proći pokraj kuće onog dana kad su odlazili u Pennsylvaniju. Lee je bila sama pred kućom. Uzeo ju je u naručje, odveo je s njima, i Opal je dvije godine živjela u stanju neprestanog straha i ljubomore, što se nije usudila pokazati.
Iako je prošlo petnaest godina od onoga dana kada su je ostavili ispred škole, Bic je još uvijek nije mogao preboljeti. U novčaniku je nosio njezinu sliku, i Opal bi ga ponekad za-tekla kako je gleda i prstima nježno miluje. Kako je u posljednjih nekoliko godina postajao sve uspješniji, tako se povećavala njegova bojazan da će jednoga dana doći agenti FBI-a i reći mu da ga uhićuju zbog otmice i seksualnog zlostavljanja djece. “Sjeti se one djevojčice iz Kalifornije, koja je otpremila oca u zatvor, jer je počela ići psihijatru i sjetila se stvari koje su morale ostati zaboravljene,” ponekad bi rekao.
Baš kad su stigli u New York, Bic je u Timesu pročitao o teškoj prometnoj nesreći u kojoj su smrtno stradali Kenyonovi. Otišli su na misu zadušnicu, iako se Opal tome grčevi-to opirala. – Opal, rekao je, – od ono dvoje hipijevaca s gitarama, kojih se sjeća Lee, razli-kujemo se kao nebo i zemlja.
Bila je istina da su sada izgledali potpuno drukčije. Svoj su izgled počeli mijenjati ono-ga dana kada su se riješili Lee. Bic je obrijao bradu i skratio kosu. Ona je sama obojila kosu u pepeljastosivu i splela je u punđu. Kupili su odjeću neupadljivog izgleda, tako da su se potpuno izgubili među milijun drugih Amerikanaca srednjeg sloja. – Ovo su samo mjere opreza u slučaju da nas je blagajnica iz onoga restorana zapamtila, rekao je. Tada ju je upozorio da ga u javnosti više nikada ne smije zvati Bic i rekao joj da će je on od sada pred drugima zvati njezinim pravim imenom, Carla. – Lee je u dvije godine tisuću puta čula naša imena, rekao je. – Od sada sam za svakoga prečasni Bobby Hawkins.
Usprkos tome osjetila je njegov strah, dok su se žurno uspinjali stubama u crkvu. Kada je na kraju mise orguljaš zasvirao prve tonove “Presvijetle milosti”, prošaptao je: – To je naša pjesma, Leejina i moja. Svojim je glasom nadglasavao sve ostale. Sjedili su u posljed-njem redu. Kada su pokraj njega prošli s Leejinim mlohavim tijelom, Opal ga je morala uhvatiti za ruku da je ne bi ispružio i dotaknuo je.
– Ponovno te pitam, jesi li spremna? rekao je podrugljivim glasom. Stajao je pokraj vra-ta hotelske sobe.
– Da. Opal je uzela torbicu i krenula prema njemu. Mora ga umiriti. Činilo se da će se rasprsnuti od napetosti. Dlanove je prislonila na njegovo lice. – Bic, ljubavi, moraš se opu-stiti, rekla je umirujućim glasom. – Želiš ostaviti dobar dojam, zar ne?
Činilo se da do njega nije doprla ni jedna njena riječ. – Još uvijek mogu nasmrt preplaši-ti svoju malu djevojčicu, zar ne? promrmljao je. Zatim je briznuo u grčevit plač. Iz njego-vog su se grla prolomili suhi, teški i mučni jecaji. – Bože, kako je strašno volim.
12
Deset dana nakon pokopa Sarah je nazvala liječnika Petera Carpentera, psihijatra iz Ridgewooda. Poznavala ga je otprije i bio joj je drag. Raspitala se o njemu i pokazalo se da se nije prevarila u procjeni. Njezin šef, Ed Ryan, bergenski okružni tužilac, hvalio ga je na sva usta: – Psihički je zdrava osoba.. Povjerio bih mu bilo koga iz svoje obitelji. I sama znaš da to ne bih rekao za svakoga. Među psihijatrima mnogo je ćaknutih.
Zamolila je liječnika Carpentera da je odmah primi. – Moja sestra okrivljuje sebe za ne-sreću naših roditelja, rekla je, primijetivši da izbjegava riječ “smrt”. Još uvijek je nije mogla prihvatiti kao stvarnost. Čvrsto je stisnula telefonsku slušalicu i nastavila: – Nekoć su je mučile more koje se godinama nisu pojavljivale, a sada se stalno ponavljaju.
Liječnik Carpenter živo se sjećao Lauriene otmice. Nakon što su je otmičari ostavili i ona se vratila kući, sa svojim je kolegama raspravljao o njenom potpunom gubitku pamće-nja. Iako je djevojku želio vidjeti što prije, rekao je: – Prije nego što se sastanem s Laurie, želio bih prvo porazgovarati s vama. Danas poslije podne imam slobodan jedan termin.
Carpenterova žena voljela ga je zadirkivati da može poslužiti kao primjer ljubaznog obiteljskog liječnika. Imao je čeličnosivu kosu, ružičasti ten, naočale bez okvira, dobroću-dan izraz, vitko tijelo i 52 godine koje nije skrivao.
Njegova je ordinacija bila namjerno udobno opremljena: zidovi svijetlozeleni, zavjese bijelih i zelenih boja, a na pisaćem stolu od mahagonija stajalo je nekoliko manjih lončani-ca. Nasuprot njegovom uredskom stolcu nalazio se udoban kožni naslonjač boje crvenog vina, a ispod prozora kauč s istom presvlakom.
Kad je tajnica uvela Sarah, Carpenter je pozorno pogledao tu privlačnu mladu ženu u jednostavnom plavom kostimu. Imala je vitko sportsko tijelo i gipke pokrete. Nije bila našminkana pa su se pjegice na nosu jasno isticale. Tamnosmeđe obrve i trepavice nagla-šavale su tugu u njenim blistavim sivim očima. Kosu je začešljala od lica i pričvrstila je uskim plavim obručem, iza kojega se do ušiju valovito spuštao oblak tamnocrvene kose.
Sarah je s lakoćom odgovarala na pitanja liječnika Carpentera. – Da, kad se vratila, La-urie je bila drukčija. Već sam tada bila sigurna da su je seksualno zlostavljali. Ali majka je stalno svima govorila da ju je nesumnjivo oteo ljubazan par koji nije mogao imati dijete. Samu je sebe uvjerila u to. Prije 15 godina nije se govorilo o seksualnom zlostavljanju dje-ce. Ali Laurie se užasno bojala ići u krevet. Tatu je obožavala, ali nikada više nije htjela sjesti u njegovo krilo. Nije ju smio ni dotaknuti. Bojala se svih muškaraca.
– Kada su je našli, sigurno ju je pregledao liječnik?
– Da, u pennsylvanijskoj bolnici.
– Vjerojatno još uvijek imaju njezin karton. Molim vas, pokušajte doći do njega. Spo-menuli ste neke more koje su se ponovno pojavile.
– Sinoć su je opet mučile. Kada se probudila, bila je izvan sebe. Zove ih “san o nožu”. Otkada se vratila, boji se oštrih noževa.
– Koliko se promijenila njena ličnost?
– U početku je promjena bila izrazita i jako uočljiva. Laurie je prije otmice bila druže-ljubiva djevojčica. Možda malo razmažena, ali jako draga. Imala je skupinu prijatelja s kojima se redovito igrala i posjećivala ih. Po povratku kući više nikada nije htjela ni kod koga prenoćiti. Otada se s prijateljima uvijek ponašala prilično suzdržano.
Na clintonski se koledž upisala zato jer je udaljen samo sat i pol vožnje, pa preko vi-kenda dolazi kući.
– A što je s dečkima? zapitao je liječnik Carpenter.
– Vidjet ćete da je ona jako zgodna djevojka. Obožavatelji joj nikada nisu manjkali, a u gimnaziji je, kao i svi njeni vršnjaci, išla na ples i druge priredbe. Nitko joj se nije posebno sviđao, sve do trenutka kad se pojavio Gregg Bennett. Ali ta je veza naprasno prekinuta.
– Zašto?
– To ne znamo ni Gregg ni ja. Izlazili su cijelu prošlu godinu. I on studira na Clintonu i često je s njom dolazio kući preko vikenda. Svima nam je bio jako drag i činilo se da je Laurie tako sretna uz njega. Oboje su dobri sportaši i ludi za golfom. A onda je jednog proljetnog dana njihova veza iznenada pukla. Konačni kraj. Bez ikakvog objašnjenja. Lau-rie šuti kao zalivena, čak o tome ne želi razgovarati ni s Greggom. On nema pojma što je uzrokovalo prekid. Ovaj je semestar u Engleskoj i vjerojatno nije ni čuo za nesreću mojih roditelja.
– Neka Laurie dođe k meni sutra u 11 sati.
Sarah je sljedećeg jutra odvezla Laurie liječniku Carpenteru, obećavši da će se vratiti za točno 50 minuta. – Kupit ću nešto dobro za večeru, rekla joj je. – Nešto što će ti otvoriti tek.
Laurie je kimnula i krenula za psihijatrom u njegovu ordinaciju. Gotovo je užasnuta od-bila ponudu da legne na kauč. Sjela je nasuprot njemu i malo pričekala. Na njezinom su se licu ocrtavale tuga i suzdržanost.
Očito pati od duboke depresije, pomislio je liječnik Carpenter. – Želio bih ti pomoći, Laurie.
– Možete li mi vratiti mamu i tatu?
– Da bar mogu. Laurie, smrt tvojih roditelja prouzročio je kvar na autobusu.
– Poginuli su zato jer svoj auto nisam odvezla na tehnički pregled.
– Zaboravila si na to?
– Nisam. Namjerno nisam otišla k mehaničaru kod kojega sam već bila naručena. Odlu-čila sam da radije dam besplatno pregledati auto u Agenciji za motorna vozila. Tamo sam poslije zaboravila otići, ali prvi sam dogovor namjerno izbjegla. Ja sam kriva.
– Zašto si izbjegla prvi dogovor? Dok je Laurie razmišljala, pozorno ju je promatrao.
– Postojao je razlog, ali zaboravila sam ga.
– Koliko stoji tehnički pregled auta kod mehaničara?
– 20 dolara.
– A u Agenciji za motorna vozila je besplatan. Zar to nije dovoljno dobar razlog?
Vidjelo se da se zamislila. Carpenter se pitao je li ga čula. A onda je odjednom prošap-tala: – Nije, i odmahnula glavom.
– Pa zašto si onda namjerno izbjegla prvi dogovor?
Sada je bio siguran da ga nije čula. Bila je na nekom drugom mjestu. Odlučio je promi-jeniti pitanja. – Laurie, Sarah kaže da te opet muče ružni snovi, jer se vratila tvoja stara mora.
Laurie je u sebi začula dug, otegnut jauk. Privukla je noge prsima i glavu zabila među koljena. Jaukanje nije bilo samo u njezinoj nutrini. Razdiralo joj je prsa, probilo se iz grla i izlazilo na usta.
13
Sastanak s propovjednikom Rutlandom Garrisonom i televizijskim producentima djelo-vao je otrežnjavajuće.
Ručali su u privatnoj blagovaonici tvrtke Worldwide Cable, čijim je posredstvom Garri-sonov program prikazivan međunarodnom gledateljstvu. Dok su pili kavu, rekao je bez okolišanja: – “Crkvu nebeskih valova” ustanovio sam u vrijeme kada su crno-bijeli televi-zori s malim ekranom bili raskoš, rekao je. – Godinama smo u domove milijunskog gleda-teljstva prenosili utjehu, nadu i vjeru. Sakupili smo mnogo novaca za dobrotvorne svrhe. Zato se želim pobrinuti da me zamijeni pravi čovjek.
Bic i Opal su u znak odobravanja kimnuli glavom. Gledali su ga ponizno i pobožno. Sljedeće su nedjelje nastupili u “Crkvi nebeskih valova”. Bic je govorio 40 minuta.
Govorio je o svojoj potraćenoj mladosti, o ispraznoj želji da postane rock-zvijezda i o tome kako je oskvrnuo svoj glas, koji je Božji dar, pjevanjem prljavih svjetovnih pjesama. Progovorio je o svojem čudesnom preobraćenju. Da, svakako, razumio je put u Damask. Po njemu je išao Pavlovim stopama. Gospod mu nije rekao: “Saule, Saule, zašto si me progonio?” Ne, pitanje je peklo mnogo jače. Saul je mislio da djeluje u ime Boga, kad je pokušao uništiti kršćanstvo. Dok je on, Bobby, stajao u prljavom noćnom klubu punom svjetine i pjevao bestidne pjesme, srce i dušu ispunio mu je glas, tako snažan a opet tužan, tako ljut, a opet milostiv. Glas je pitao: “Bobby, Bobby, zašto huliš na mene?”
U tom je trenutku počeo plakati.
Kad je propovijed završila, Ruthland Garisson očinski ga je obgrlio oko ramena. Bobby je namignuo Carli da mu se pridruži. Došla je na pozornicu, očiju vlažnih od suza i drhta-vih usnica. Predstavio ju je međunarodnom gledateljstvu.
Zajedno su otpjevali završnu zahvalnicu. “Nakon žetve vežemo žito u snopove...”
Odmah po završetku emisije počeli su stizati telefonski pozivi prepuni hvale za prečas-nog Bobbbyja Hawkinsa. Pozvali su ga da za dva tjedna gostuje u emisiji.
Dok su se vozili natrag u Georgiju, Bic je šutio satima. Zatim je iznenada prekinuo šut-nju, rekavši: – Lee je na clintonskom koledžu u New Jerseyju. Možda će se vratiti. A mo-žda ne. Gospod me upozorio da je moram upozoriti što će joj se dogoditi, ako progovori o nama.
Opal je naslutila da će Bic biti izabran za nasljednika Ruthlanda Garrisona. Očarao ga je kao i sve ostale. A što ako se Lee počne sjećati... – Što ćeš učiniti s njom, Bic?
– Već zna. Ideja mi je sinula za vrijeme molitve.
14
Za vrijeme drugog posjeta liječniku Carpenteru, Laurie je rekla da se sljedećeg poned-jeljka namjerava vratiti na koledž. – To je najbolje rješenje i za mene, i za Sarah, rekla je mirno. – Tako je zabrinuta za mene, da se još uvijek nije vratila na posao. A to je upravo ono što joj je sada najpotrebnije. Ja ću morati svojski prionuti učenju, kako bih nadoknadi-la protekla tri tjedna.
Carpenter nije bio potpuno siguran u ono što se događa. Laurie Kenyon se ponašala ra-zumno i bila je potpuno drukčija od one nesretne i slomljene djevojke koju je vidio prije tjedan dana.
Toga je dana nosila kašmirsku jaknu zlatne boje, crne hlače i bijelo-crnu svilenu bluzu prošaranu zlatom. Kosa joj je slobodno padala na ramena. Danas je na sebi imala traperice i širok pulover, a kosu je svezala u rep. Doimala se potpuno pribranom.
– Jesu li te mučile more, Laurie?
Slegnula je ramenima.- Strašno mi je neugodno kad se sjetim kako sam se ponašala prošli tjedan. Mnoge ljude muče more, ali zbog njih ne cvile pred drugima. To je točno, zar ne?
– Nije, odgovorio je tiho. – Laurie, budući da se osjećaš toliko bolje, zašto ne bi legla na kauč, opustila se i sa mnom porazgovarala? Pozorno je promatrao kako će se ponašati.
Postupila je na potpuno isti način kao i prije tjedan dana. Ovoga je puta strah na njenom licu zamijenio izraz drskosti i podrugljivosti. – Nema potrebe da legnem, jer mogu priseb-no razgovarati sjedeći. Ali zapravo nemamo o čemu razgovarati. U životu su mi se dogo-dile dvije tragedije i za obje sam sama kriva.
– Zar kriviš sebe zbog toga što si oteta kad si imala četiri godine?
– Naravno. Strogo mi je bilo zabranjeno da sama izlazim ispred kuće. Majka se užasno bojala da bih mogla istrčati na cestu. U susjedstvu je živio tinejdžer, koji je uvijek divljački brzo vozio auto. Sjećam se da me mama pošteno izgrdila samo jednom i to onda kada me uhvatila samu na tratini ispred kuće, gdje sam se igrala s loptom. A već znate da sam od-govorna za smrt svojih roditelja.
Sada nije bio pravi trenutak da podrobno razglaba taj problem. – Laurie, želim ti pomo-ći. Sarah mi je rekla da te roditelji poslije otmice nisu htjeli dati na psihoanalitičku terapiju. Vjerojatno je to jedan od razloga zbog kojeg sada ne želiš sa mnom razgovarati. Zašto ne zatvoriš oči, opustiš se i pokušaš se ugodno osjećati u mom društvu? Možda ćemo prili-kom sljedećeg susreta bolje surađivati.
– Zar ste tako sigurni da ćemo se ponovno naći?
– Nadam se. Pa, hoćemo li?
– Samo zato da udovoljim Sarah. Kući ću dolaziti preko vikenda pa ćemo se morati sa-stajati subotom.
– To možemo lako urediti. Vraćat ćeš se svaki vikend?
– Da.
– Zato jer želiš biti sa Sarah?
Činilo se da ju je pitanje uznemirilo. Trijezni, mirni pogled iščeznuo je iz njezinih očiju. Laurie je prekrižila noge, podigla bradu i skinula kopču kojom je kosa bila pričvršćena u rep.
Carpenter je vidio kako su se sjajni plavi pramenovi rasuli oko glave. U kutovima usni-ca zatitrao je tajanstven osmijeh. – Njegova žena preko vikenda dolazi kući, rekla je. – Tada nemam tamo što tražiti.
15
Laurie je otvorila vrata automobila. – U zraku se osjeća jesen, rekla je.
S drveća je padalo prvo lišće. Sinoć se automatski uključilo grijanje. – Da, osjeća se, rekla je Sarah. – Slušaj, ako ti bude prenaporno...
– Neće. Ti lijepo sve kriminalce pošalji u zatvor, a ja ću nadoknaditi propuštena preda-vanja i ostati studentica cum laude. Možda ću pokušati postati magna cum laude. Ti si me nadmašila svojom summa cum laude. Vidimo se u petak navečer. Brzo je zagrlila Sarah i stisnula se uz nju. – Sarah, nemoj nikada dopustiti da zamijenimo aute.
Sarah ju je pogladila po kosi. – Hej, znaš da bi se tata i mama razljutili da čuju takve ri-ječi. Kada se u subotu vratiš od doktora Carpentera, mogle bismo otići na partiju golfa.
Laurie se uspjela nasmiješiti. – Pobjednica plaća večeru.
– To si rekla samo zato jer znaš da ćeš pobijediti.
Sarah je živahno mahala sve dok auto nije nestao iz vida, a zatim se vratila u kuću. Našla se okružena tišinom i prazninom. Smatrala je da nakon smrti roditelja ne treba zapo-činjati s velikim promjenama, ali nagon joj je govorio da čim prije počne tražiti novi stan, a kuću proda. Možda bi bilo pametno da savjet zatraži od doktora Carpentera.
Već je bila obučena za odlazak na posao. U predsoblju je sa stola uzela aktovku i ručnu torbicu. Taj je gospodski stol iz 18. stoljeća s mramornim ukrasima pripadao njenoj baki, kao i teško zrcalo iznad njega. Kako bi ih smjestila u mali stan, zajedno s ostalim starin-skim namještajem i prvim izdanjima klasika iz radne sobe Johna Kenyona? Sarah je odmah odbacila tu mogućnost.
Po navici se pogledala u zrcalo i zaprepastila se onim što je vidjela. Na mrtvački blije-dom licu upalih obraza, isticali su se duboki crni podočnjaci i pepeljastosive usnice. Sjetila se da je mama posljednjeg jutra rekla: – Sarah, zašto se ne namažeš? Sjenilo bi ti istaklo oči...
Na stol je odložila aktovku i torbu te otišla na kat. Iz ormarića je u svojoj kupaonici iz-vadila kozmetičku torbicu koju je tako rijetko koristila. U mislima je ugledala majku u svijetloružičastoj kućnoj haljini, prirodno lijepu i tako majčinsku, i čula njen glas kako joj govori da namaže trepavice. Na oči su joj navrle suze koje je do sada potiskivala zbog Laurie.
Kako je bilo ugodno ponovno se vratiti u zagušljiv ured, u kojem se sa zidova ljuštila boja, koji je bio pretrpan spisima, a telefon vječno zvonio. Kolege iz tužilaštva, svi do jed-noga, došli su na misu zadušnicu. Samo su najbliži prijatelji bili na pokopu i u posljednjih je nekoliko tjedana zvali i posjećivali.
Danas su svi shvatili da se želi vratiti u svakodnevnu kolotečinu. – Drago nam je da si opet među nama. Uslijedio je brzi zagrljaj, a nakon njega poznata dobrodošlica: – Sarah, reci mi, kad ćeš imati minutu vremena...
Za ručak je pojela sendvič od sira i raženog kruha iz sudske kantine. Oko 15 sati zado-voljno je pomislila kako je odgovorila na popriličan broj hitnih poruka tužitelja, svjedoka i pravnika.
U 16 sati više nije mogla izdržati pa je nazvala Laurie na koledž. Podigla je slušalicu, čim je telefon zazvonio. – Halo?
– Laurie, ja sam. Kako si?
– Tako- tako. Bila sam na tri predavanja, a s posljednjeg sam izostala. Osjetila sam gro-zan zamor.
– To me uopće ne čudi, jer si potpuno neispavana. Što ćeš raditi večeras?
– Idem spavati. Moram razbistriti mozak.
– U redu. Ja ću dugo raditi. Kući se vraćam oko 20 sati. Da te onda nazovem?
– Da.
Sarah je u uredu ostala do 19 i 15. Na povratku kući kupila je hamburger. U 20 i 30 nazvala je Laurie.
Na drugom kraju linije telefon je uporno zvonio. Možda se tušira, pomislila je Sarah. A možda joj se nešto dogodilo. Sarah je u ruci držala slušalicu, dok joj je u ušima odzvanjao oštar i isprekidan zvuk. Konačno se javio neljubazan glas. – Soba Laurie Kenyon.
– Je li Laurie tamo?
– Nije, i molim vas, prekinite vezu, ako se Laurie ne javi nakon što odzvoni pet ili šest puta. Ja sam u sobi nasuprot njenoj i učim za ispit.
– Oprostite. Laurie je rekla da će rano leći.
– Pa, očito se predomislila. Izašla je prije nekoliko minuta.
– Je li vam se činilo da je s njom sve u redu? Ja sam njezina sestra. Malo sam zabrinuta za nju.
– Oh, nisam znala. Moja iskrena sućut. Mislim da je s Laurie bilo sve u redu. Dotjerala se kao da ide na spoj.
Sarah je ponovno nazvala u 22 sata, zatim u 11, pa 12 i 1, kad se Laurie konačno javila pospanim glasom. – Dobro sam, Sarah. Otišla sam u krevet odmah nakon večere i zaspala kao klada.
– Laurie, kad sam te nazvala, pustila sam da telefon zvoni tako dugo, dok se konačno nije javila studentica iz sobe nasuprot tvojoj. Rekla mi je da si izašla.
– Sarah, to nije točno. Kunem se da sam bila u sobi, rekla je preplašenim glasom. – Zašto bih lagala?
Ne znam, pomislila je Sarah.
– Važno je da je s tobom sve u redu. Vrati se u krevet, rekla je i polako spustila slušali-cu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:49 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
16
Liječnik Carpenter opazio je promjenu u Laurienom držanju kad je sjela u prostrani ko-žnati naslonjač i udobno se naslonila. Danas joj nije predložio da legne na kauč. Nije htio izgubiti plaho povjerenje koje je počela osjećati prema njemu. Pitao ju je kako je protekao tjedan na koledžu.
– U redu. Svi su tako ljubazni prema meni. Moram nadoknaditi toliko gradiva da učim do kasno u noć, rekla je oklijevajući, da bi zatim zašutjela.
Carpenter je malo pričekao, a zatim je zapitao blagim glasom: – Što je, Laurie?
– Kada sam se sinoć vratila kući, Sarah me pitala je li mi se javio Gregg Bennett.
– Gregg Bennett?
– Neko smo vrijeme hodali. Mama, tata i Sarah jako su ga voljeli.
– A, ti, voliš li ga?
– Voljela sam ga, sve dok...
Carpenter je ponovno pričekao.
Razrogačila je oči. – Nije me htio pustiti.
– Hoćeš reći da ti se nametao?
– Nije. Poljubio me. To je bilo u redu. Jako mi se svidjelo. Ali onda me zgrabio za ru-ku.
– To te prestrašilo.
– Znala sam što će se dogoditi.
– Što bi se dogodilo?
Gledala je u daljinu. – Mi o tome ne želimo razgovarati.
Deset minuta je šutjela, a zatim rekla s prizvukom tuge u glasu: – Sarah mi nije vjerova-la da neku večer nisam izašla. Bila je tako zabrinuta.
Sarah ga je zbog toga nazvala. – A možda si izašla, rekao je doktor Carpenter. – Koris-tilo bi ti da se družiš s prijateljima.
– Ne. Sada mi nije do izlazaka. Nemam vremena.
– Jesi li nešto sanjala?
– San o nožu.
Prije dva tjedna postala je histerična kada ju je pitao o tom snu. Sada je njezin glas bio gotovo bezbrižan. – Moram se naviknuti na njega. Proganjat će me, sve dok me ne stigne. A znate da hoće.
– Laurie, postoji psihoterapeutski postupak pri kojem pacijent odglumi san koji ga mu-či. Time se postiže abreakcija, odnosno oslobađanje potisnutih čuvstava ponovnim proživ-ljavanjem početne situacije u mašti. Želio bih da mi sada odglumiš taj san. Pokaži mi što vidiš u snu. Mislim da se bojiš zaspati, jer te strah tog sna. Nitko ne može izdržati bez spa-vanja. Ne moraš ništa govoriti. Samo mi pokaži što se događa u snu.
Laurie je polako ustala i podigla ruku. Usne su joj se iskrivile u lukav osmijeh. Zaobišla je stol i odlučno krenula prema njemu. Zamahnula je zamišljenim nožem i zaustavila se u trenutku kad mu se približila. Njeno se držanje promijenilo. Stala je kao ukopana i zabulji-la se u njega. Rukom je pokušala nešto maknuti s lica i kose. Spustila je pogled i prestrav-ljeno odskočila.
Srušila se na pod, lice pokrila dlanovima i zgurila se uz zid, drhteći cijelim tijelom i cvi-leći kao ranjena životinja.
Prošlo je deset minuta. Laurie se smirila, s lica maknula dlanove i polak ustala.
– To je san o nožu, rekla je.
– Jesi li i ti u tom snu, Laurie?
– Da.
– Koja si osoba? Ona s nožem ili ona koja se boji?
– I jedna i druga. Na kraju zajedno umiremo.
– Laurie, rado bih porazgovarao s jednim svojim znancem, psihijatrom. On ima mnogo iskustva u liječenju ljudi, koji su u djetnjstvu doživjeli teške psihičke traume. Hoćeš li mi dati pismeno dopuštenje, kako bih s njim mogao razgovarati o tvom slučaju?
– Ako želite. Meni se, ovako i onako, neće ništa promijeniti.
17
U ponedjeljak ujutro oko pola 8, liječnik Justin Donnelly brzo je smanjivao razdaljinu između svog stana na jugu Central parka i bolnice Lehman u 96. ulici. Stalno se natjecao sam sa sobom kako bi svakoga dana za minutu ili dvije brže savladao tu razdaljinu. Ali nije mogao poboljšati svoj dvadesetminutni rekord, jer nikada nije trčao.
Bio je visok muškarac, za kojeg bi se na prvi pogled pomislilo da se najbolje osjeća u kaubojskim čizmama i sa šeširom širokog oboda. Za to je postojao razlog. Donnelly je odrastao na farmi ovaca u Australiji. Njegova kovrčava crna kosa uvijek je djelovala neka-ko razbarušeno. Imao je guste crne brkove i kad se nasmijao bljesnuli su snažni bijeli zubi. Jasne plave oči obrubljivale su guste tamne trepavice i obrve, na kojima su mu zavidjele mnoge žene. Kao mladi specijalizant psihijatrije, odlučio je da će se baviti disocijativnim poremećajem ličnosti. Svojom odlučnošću i ustrajnošću Donnelly je uspio u New South Walesu osnovati kliniku za liječenje osoba s višestrukim ličnostima. Ta je klinika uskoro postala uzor drugim takvim ustanovama. Stručni članci koje je objavljivao u uglednim me-dicinskim časopisima, uskoro su mu donijeli svjetsku slavu. U trideset petoj pozvali su ga da u bolnici Lehman ustanovi centar za liječenje bolesnika s višestrukim ličnostima.
Nakon dvije godine življenja na Manhattanu, Justin se smatrao stopostotnim Newyorčaninom. Dok je išao na posao i vraćao se kući, uživao je u prizorima koji su mu postali domaći: u pogledu na konje s kočijama u parku, na zoološki vrt u 66.ulici i na vra-tare pred otmjenim stambenim zgradama u Petoj aveniji. Većina ga je pozdravljala i oslov-ljavala po imenu. Dok je sada žurno prolazio pokraj njih, neki su dobacili kako je prekra-san listopadski dan.
Čekao ga je naporan dan. Justin je nastojao da svakodnevno bude slobodan u vremenu od 11 do 12, kako bi mogao održati službeni razgovor s osobljem. Jutros je učinio iznim-ku. U subotu je hitan poziv newjerseyskog psihijatra pobudio njegovo zanimanje. Doktor Peter Carpenter se želio je s njim što prije razgovarati o pacijentici koja je vjerojatno patila od patološkog poremećaja višestruke ličnosti i bila možda sklona samoubojstvu. Justin je pristao da se nađu danas u 10 sati.
Do raskrižja 96.ulice i Pete avenije došao je za 25 minuta. Tješio se da ga je usporila gužva na pločniku. Glavni ulaz u bolnicu bio je na Petoj aveniji, a neupadljiv skriven ulaz u kliniku za bolesnike s višestrukim ličnostima u 96.ulici. Njegov se ured nalazio na kraju hodnika. Prednja soba zidova boje slonovače, bila je jednostavno namještena s pisaćim stolom i uredskom stolicom, s dva naslonjača za posjetioce, policama za knjige i kartote-kom. Prostoriju su oživljavale slike jedrilica u sydneyskoj luci. U stražnjoj sobi, u kojoj je radio s pacijentima, nalazila se vrlo složena videokamera i rekorder.
Donnellyjeva prva pacijentica bila je četrdesetogodišnja žena iz Ohia, koja se 6 godina bezuspješno liječila od shizofrenije, sve dok jedan oprezan psihijatar nije pomislio da žena možda sluša glasove svojih drugih ličnosti i uputio je na njegovu kliniku. Sada je odlično napredovala.
Liječnik Carpenter došao je točno u 10 sati. Pristojno se zahvalio Justinu što ga je pri-mio u tako kratkom vremenu i odmah mu je počeo pričati o Laurie.
Donnelly je slušao, pravio pribilješke i postavio mu nekoliko pitanja. Carpenter je na kraju rekao: – Nisam stručnjak za višestruke ličnosti, ali ako išta znam o simptomima ka-rakterističnim za taj poremećaj, vidio sam ih kod nje. Njen govor i ponašanje u posljednja su se dva posjeta izrazito promijenila. Ne sjeća se ni jednog događaja otkad je izašla iz svoje sobe i vratila se nakon nekoliko sati. Siguran sam da ne laže kad kaže da je u to vri-jeme spavala. Muči je mora o nožu, koja se stalno vraća. Ali kad mi je glumila taj san, naj-prije je samo držala nož i njime zamahivala, a zatim mu se pokušavala izmaknuti. Donio sam preslik njenog kartona.
Donnelly je brzo preletio pogledom ispisane stranice i tu, i tamo nešto podcrtao i zaok-ružio. Slučaj je bio osobito zanimljiv. Mezimica obitelji, koja je s četiri godine oteta i vra-ćena sa šest, iz sjećanja potpuno briše te dvije godine. Muči je mora koja se neprestano ponavlja. Sestra primjećuje da nakon povratka u obitelj, Laurie na stres uzvraća djetinjim strahom. Laurie sebe smatra krivom za tragičnu smrt roditelja.
Kad je odložio karton, rekao je: – Pregledana je u bolnici u Pittsburghu i prema njiho-vim službenim spisima, Laurie je vjerojatno dugo bila seksualno zlostavljana. Roditeljima su predložili da dijete odvedu psihijatru. Ako sam dobro shvatio, oni to nisu učinili.
– Roditelji nisu htjeli povjerovati u to da je zlostavljana pa pomoć psihijatra nisu smat-rali potrebnom, odgovorio je liječnik Carpenter.
– Dakle, radi se o uobičajenom razmišljanju od prije 15 godina: ‘Pretvarajmo se da se ništa nije dogodilo’. Osim toga, Kenyonovi su tada već prilično zašli u godine, rekao je Donnelly. – Pokušajmo nagovoriti Laurie da dođe ovamo na pregled. Što prije, to bolje, rekao je.
– Bojim se da će to biti jako teško. Sarah ju je jedva namolila da dođe k meni.
– Ako se bude opirala, pošaljite mi njenu sestru. Ona kod Laurie mora pozorno pratiti sve znakove mogućih poremećaja u ponašanju i jako ozbiljno shvatiti Lauriene priče o samoubojstvu.
Pshijatri su zajedno izašli iz ordinacije. U čekonici je tamnokosa tinejdžerka, s povojima oko obje ruke, natmureno gledala kroz prozor.
Donnelly je rekao tihim glasom: – Stvar je ozbiljna. Pacijenati koji su u djetinjstvu bili psihički ili seksualno zlostavljani, skloni su samoozljeđivanju.
18
Kada se Sarah te večeri vratila s posla, na stolu u predsoblju čekala ju je uredno složena pošta. Sophie, koja je dugo godina svakodnevno spremala kuću, nakon pokopa predložila je da dolazi samo dva puta tjedno. – Nisam ti češće potrebna, Sarah. A osim toga, nisam više tako mlada.
Ponedjeljak je bio jedan od njezinih dana. Zato je pošta bila složena, a po cijeloj se kući osjećao miris laštila za pokućstvo. Zavjese su bile navučene, a blaga svjetlost stolnih i zid-nih svjetiljki djelovala je poput dobrodošlice.
Za Sarah je povratak u praznu kuću predstavljao najteži dio dana. Prije nesreće tata i mama bi je uvijek dočekali, ako su znali da dolazi kući, kako bi prije večere zajedno popili koktel.
Sarah se ugrizla za usnicu, potisnuvši bolno sjećanje. Pismo na vrhu snopa bilo je iz Engleske. Brzo ga je otvorila, sigurna da ga je poslao Gregg Bennett. Pročitala ga je u jednom dahu, a zatim ponovno smireno i polako. Gregg je sa zakašnjenjem saznao za nes-reću. Njegovi izrazi žaljenja bili su iskreni i dirali su u srce. Pisao je o tome kako je volio Marie i John Kenyona, kako je u njihovom društvu proveo mnogo radosnih i divnih trenu-taka i kako potpuno shvaća da je njihova smrt teško pala njoj i Laurie.
Kraj pisma duboko ju je uznemirio: “Sarah, nazvao sam Laurie. Kada se javila, po glasu sam osjetio da je potpuno klonula duhom. Zatim je viknula nešto što je zvučalo ka-o:’Neću, neću!’ i prekinula je vezu. Strašno sam zabrinut za ju. Ona je tako krhka. Znam da se zdušno brineš za nju, ali budi jako oprezna. U siječnju se vraćam na Clinton i rado bih se vidio s tobom. Tebe srdačno pozdravljam, a našoj djevojčici šaljem poljubac, Gregg.”
Sarah je odnijela poštu u knjižnicu. Ruke su joj nesvjesno drhtale. Ujutro će nazvati doktora Carpentera i pročitat će mu pismo. Znala je da je Laurie prepisao antidepresive, međutim, je li ih uzimala? Na sekretarici je zasvijetlila žaruljica. Doktor Carpenter je osta-vio svoj kućni broj.
Nazvala ga je i rekla mu za Greggovo pismo. Dok je oprezno objašnjavao zbog čega je išao u New York doktoru Justinu Donnellyju i zašto je važno da se Laurie što prije pojavi u njegovoj ordinaciji, Sarah je osjetila kako je obuzima strah i zaprepaštenje. Dao joj je Donnelleyjev telefonski broj. Nije ga dobila pa mu je svoj broj ostavila na sekretarici. Mo-rala ga je ponoviti dva puta, jer joj je glas bio tih i napet.
Sophie je ispekla pile i pripremila salatu. Sarah je nevoljko jela, teškom mukom gutajući svaki zalogaj. Baš je pripremila kavu, kad je nazvao liječnik Donnelly. Iako je bio zatrpan poslom, rekao je da se mogu naći sutra navečer u 18 sati. Spustila je slušalicu, ponovno pročitala Greggovo pismo i, osjetivši iznenadni nalet straha, nazvala Laurie. Nitko se nije javio. Uporno je zvala svakih pola sata, sve dok konačno oko 11 sati nije čula Laurien veseli “Halo?”. Razgovarale su nekoliko minuta, da bi zatim Laurie rekla: – Slušaj ovo. Nakon večere otišla sam u krevet da bih se odmorena i opuštena lakše pripremila za pisa-nje eseja. Ali zaspala sam istog trena kada sam glavom dotakla jastuk. Sad ću morati raditi do kasno u noć.
19
U ponedjeljak oko 11 sati navečer profesor Allan Grant legao je u krevet i upalio svje-tiljku na noćnom ormariću. Iako je veliki prozor bio napola otvoren, spavaća soba još uvi-jek nije bila dosta hladna. Karen, njegova žena, često ga je zadirkivala da je u prijašnjem životu sigurno bio polarni medvjed. Karen je mrzila hladnu spavaću sobu. Ali sada tako rijetko dolazi, da me i nema kad zadirkivati, pomislio je dok je sa sebe skidao deku i stao na sag.
Karen je već tri godine radila u putničkoj agenciji u hotelu Madison Arms na Manhatta-nu. U početku je samo povremeno ostajala u New Yorku preko noći. A zatim je sve češće zvala kući kasno popodne. – Dragi, imam strašno mnogo posla. Možeš li preživjeti bez mene?
Preživio je sam 34 godine, prije nego što ju je sreo prije šest godina na putovanju po Italiji. Ali brzo se ponovno naviknuo na svoj prijašnji način života. Karen je sad imala apartman u hotelu i veći dio tjedna ostajala je u New Yorku. Kući je dolazila preko viken-da.
Grant je bos prešao preko sobe i širom otvorio prozor. Zavjese su se zavijorile prema njemu, a slijedio ih je val hladnog zraka. Požurio je natrag prema krevetu, ali predomislio se i skrenuo u hodnik. Nema smisla. Nije pospan. Danas je sa službenom poštom stiglo još jedno od onih čudnih pisama. Tko je, do đavola, ta Leona? Ni jedna njegova studentica nije imala to ime, ni sada ni ikada prije.
Kuća je bila udobna, ne prevelika i građena u rančerskom stilu. Allan ju je kupio prije nego je oženio Karen. Neko se vrijeme činilo da će je preurediti. Zamijenila je nekoliko komada starog i dosadnog namještaja, ali kuća je sad ponovno počela poprimati izgled kakav je imala u vrijeme njegovog samačkog života.
Počešao se po glavi, povukao hlače pidžame, koje su mu uvijek padale na bokove i krenuo hodnikom. Prošao je pokraj spavaće sobe za goste, kuhinje, dnevnog boravaka i blagovaonice, da bi konačno ušao u radnu sobu. Upalio je svjetlo, potražio ključ gornje ladice pisaćeg stola, otvorio je, izvadio iz nje pisma i ponovno ih počeo čitati.
Prvo je stiglo prije tjedan dana:
“Dragi Allane, ponovno u mislima proživljavam one zanosne trenutke koje smo sinoć proveli zajedno. Teško je povjerovati u to da nismo već cijelu vječnost ludo zaljubljeni, ali to je možda zato što je za nas važno samo ono vrijeme koje provodimo zajedno, zar ne? Vjerojatno znaš, kako se teško suzdržavam da ne viknem na sav glas koliko te ljubim? Znam da i ti prema meni osjećaš isto. Ali moramo to skrivati od znatiželje drugih. Shva-ćam to. Voli me i želi i dalje, baš kao i sada. Leona”.
Sva su pisma bila na isti način. Dolazila su svakog drugog dana i uvijek su opisivala vruće ljubavne trenutke u uredu ili njegovoj kući.
Budući da je kod kuće često držao neslužbene literarne radionice, mnoge studentice poznavale su raspored prostorija. U nekim se pismima spominje i pohabani smeđi kožni naslonjač iz njegove radne sobe. Ali u kuću nikada nije ni jedna studentica došla sama. Ipak nije bio tako lud.
Grant je pomnjivo proučavao pisma. Bila su natipkana na starom pisaćem stroju. Slova o i w bila su necjelovita. Pregledao je seminarske radove svojih studentica, ali ni jedan nije bio napisan na tom stroju. A nije mu bio poznat ni nečitljiv potpis.
Ponovno se lomio, ne znajući koliko bi bilo pametno da pisma pokaže Karen i predstoj-niku fakulteta. Teško je bilo predvidjeti kako bi se Karen ponašala. Nije ju htio uznemiri-vati. A isto tako nije htio da ona ostavi posao i vrati se kući. To bi možda želio prije dvije godine, ali sada više ne. Morao je donijeti važnu odluku.
Predstojnik? Čim bi saznao tko šalje pisma, odmah bi ih pokazao referentu za stu-dentska pitanja. Problem je bio u tome što ni sam nije imao pojma tko ih piše, a kad bi itko posumnjao da ta pisma sadrže i trunku istine, njegova bi budućnost na ovom koledžu bila zauvijek zapečaćena.
Još jednom je pročitao pisma, pokušavajući pronaći stil, fraze ili izraze, svojstvene ne-koj od studentica. Ništa. Vratio ih je u ladicu, zaključao je, protegnuo se i shvatio da je nasmrt umoran. I promrzao. Jedno je spavati u hladnoj sobi pod toplim pokrivačem, a drugo sjediti na propuhu u pamučnoj pidžami. Odakle dolazi taj vražji propuh?
Kad je Karen bila kod kuće, uvijek je na prozore navlačila zavjese, ali njemu se nije da-lo time gnjaviti. Primijetio je da su klizna staklena vrata, koja su iz radne sobe vodila u vrt, za prst otvorena. Vrata su bila teška i polako su se micala po kliznoj tračnici. Vjerojatno ih nije zatvorio do kraja, kad je posljednji put išao van. I brava je gnjavila. Često se nije dala zaključati. Došao je do vrata, zatvorio ih, okrenuo ključ u bravi, ugasio svjetlo i vratio se u krevet.
Legao je pod topli pokrivač u ugodno hladnoj sobi, zatvorio oči i odmah zaspao. Ni u najluđem snu nije mogao zamisliti da je samo prije pola sata u njegovom smeđem pohaba-nom naslonjaču sklupčana sjedila vitka plavokosa djevojka koja je šmugnula čim je čula približavanje njegovih koraka.
20
Pedesetosmogodišnji privatni istražitelj Daniel O’Toole bio je u New Jersyju poznat kao Danny “Lovac na supruge”. Ispod vanjštine koja je odavala bezbrižnog veseljaka, ko-jemu je draga čašica, krio se marljiv radnik koji je oprezno prikupljao podatke.
Danny je bio siguran da su mu se ljudi predstavljali lažnim imenima, kad bi ga unajmili da provjeri na koji je put skrenuo zabludjeli bračni partner. To ga nije smetalo. Sve dok su mu davali predujam i uredno plaćali, njegovi su klijenti mogli po miloj volji izmišljati ime-na.
Ali usprkos tome iznenadio se kad ga je u utorak ujutro u ured nazvala žena, koja se predstavila kao Jane Graves, i natuknuvši mogući zahtjev za isplatu police osiguranja, unajmila ga da istraži sestre Kenyon. Je li starija sestra ide na posao? Je li se mlađa vratila na koledž kako bi završila studij? Dolazi li često kući? Kako su primile smrt roditelja? Pos-toje li neki vidljivi znaci duševnog sloma? I, što je posebno važno, ide li koja od njih psihi-jatru?
Danny je osjetio da tu nešto smrdi. Sarah Kenyon nekoliko je puta vidio na sudu. Nes-reću, u kojoj su poginuli njeni roditelji, prouzrokovao je autobus s neispravnim kočnicama, koji je prebrzo vozio. Bilo je moguće da je autobusnom poduzeću prijetila tužba, ali osigu-ravajuća društva obično imaju svoje istražitelje. Ali posao je posao, a radi recesije posao s razvodima išao je prilično slabo. Bez mnogo novaca nije se tako lako razvesti.
Danny se odvažio i podvostručio svotu koju je tražio kao predujam. Žena mu je rekla da će mu odmah poslati ček. Dala mu je upute da sve izvještaje i dodatne račune šalje na poštanski pretinac u New Yorku.
Spustio je slušalicu uz široki osmijeh na licu.
21
Sarah se u utorak nakon posla odvezla u New York. Na dogovoreni sastanak s liječni-kom Justinom Donnelleyem došla je točno u 18 sati. Čim je čuo da je ušla u čekaonicu, izašao je iz ordinacije.
Brzo se ispričao, objasnivši da ima hitan slučaj i zamolio je da malo pričeka. Uspjela je opaziti da je visok i plećat, da ima tamnu kosu i prodorne plave oči, i već ga u sljedećem trenutku nije bilo.
Recepcionarka je očito otišla kući. Telefoni nisu zvonili. Sarah je desetak minuta listala časopis površno ga čitajući, zatim ga odložila i utonula u vlastite misli.
Prošlo je 19 sati kad se liječnik Donnelly konačno pojavio. – Jako mi je žao, jednostav-no je rekao i uveo je u ordinaciju.
Sarah se blago osmjehnula, ne obraćajući pozornost na kruljenje u želucu i početne znakove glavobolje. Ništa nije stavila u usta nakon što je u podne pojela sendvič i popila kavu.
Donnelly joj je rukom dao znak da sjedne u naslonjač nasuprot stolu. Sjela je, svjesna da je pomno proučava, i ne okolišajući odmah prešla na stvar.
– Doktore, moja mi je tajnica iz knjižnice donijela literaturu o sindromu višestruke lič-nosti. Već prije sam čula za taj disocijativni poremećaj, ali o njemu nisam znala gotovo ništa. Ono što sam danas pročitala, silno me uplašilo.
Čekao je.
– Ako sam točno shvatila, glavni je uzrok tog patološkog poremećaja neki traumatski događaj iz djetinjstva, a posebno seksualno zlostavljanje kroz duže vremensko razdoblje. Točno, zar ne?
– Da.
– Laurie je doživjela traumu. Kao malo dijete oteta je i vraćena tek nakon dvije godine. Liječnici, koji su je pregledali čim je nađena, smatrali su da je bila seksualno zlostavljana.
– Smijem li vas zvati Sarah?, zapitao je.
– Naravno.
– Dobro, Sarah. Ako je kod Laurie došlo do pojave višestruke ličnosti, to se vjerojatno dogodilo kad je oteta, odnosno u stanju traumatskog stresa. Ako je stvarno zlostavljana, to je vjerojatno bilo tako strahovito iskustvo, da mala sirotica nije mogla shvatiti sve što se događa. I tada je došlo do disocijacije svijesti. Laurie, djevojčica koju ste poznavali, povu-kla se u sebe pokušavajući pobjeći od straha i boli, a u pomoć su joj došle druge ličnosti. Sjećanje na te traumatske događaje pohranjeno je u njima. Izgleda da se druge ličnosti nisu do sada pojavljivale. Ako sam dobro shvatio, kad je Laurie sa šest godina došla kući, na-kon nekog se vremena vratila u svakodnevicu, a još su je samo mučili ružni snovi koji su se ponavljali. Sada je smrt roditelja izazvala novu tešku traumu i doktor Carpenter je prili-kom posljednjih susreta kod Laurie opazio izrazite promjene ličnosti. Boji se da bi mogla izvršiti samoubojstvo pa je zbog toga odmah došao k meni.
– To mi nije rekao. Sarah je osjetila kako je steže u grlu. – Laurie je, naravno, bila dep-resivna, ali... Zaboga, pa valjda ne mislite da je to stvarno moguće? Ugrizla se za usnicu, da joj ne bi zadrhtala.
– Sarah, možete li nagovoriti Laurie da dođe k meni?
Odmahnula je glavom. – Jedva sam je nagovorila da ode doktoru Carpenteru. Moji su roditelji bili divni ljudi, ali nisu imali razumijevanja za psihijatriju. Mama je često navodila jednog svog profesora. Prema njemu postoje tri vrste ljudi: oni koji idu na psihoterapiju kad su pod stresom; oni koji otvaraju svoju dušu prijatelju, taksistu ili barmenu; i oni koji svoje probleme zadržavaju za sebe. Profesor je tvrdio da je među njima stopa izliječenih potpuno ista. Laurie je to slušala cijeli život.
Justin Donnelly se nasmiješio. – Koliko je meni poznato, mnogi ljudi dijele isto mišlje-nje.
– Znam da je Laurie potrebna stručna pomoć, rekla je Sarah. – Problem je u tome što se ne želi otvoriti pred doktorom Carpenterom. Kao da se boji onoga što bi mogao otkriti o njoj.
– Zasada je važno da pripremimo teren. Ponovno sam pročitao njen karton i načinio neke pribilješke.
Oko 20 sati liječnik Donnelly opazio je znakove umora na Sarinom licu pa je rekao: – Ovdje ćemo stati. Sarah, dobro otvorite oči i uši i pri bilo kakvom znaku ili spomenu sa-moubojstva, pa i onom koji se čini nevažnim, odmah obavijestite doktora Carpentera i mene. Bit ću potpuno iskren. Laurien slučaj jako me zanima. Bavim se proučavanjem di-socijativnog poremećaja ličnosti i rijetko nam kad u ruke dođe pacijent, kod kojeg su se tek počele pojavljivati druge ličnosti. Pričekat ću da prođe još nekoliko sastanaka Laurie i doktora Carpentera pa ću tek onda s njim razgovarati. Ako u tom razdoblju ne bi došlo do korjenite promjene, predosjećam da ćemo više podataka o Laurie dobiti od vas. Pozorno je promatrajte.
Sarah je oklijevala, a onda ipak zapitala: – Doktore, Laurie neće nikad potpuno ozdra-viti, ako ne smogne snage da se suoči s psihičkom traumom iz djetinjstva, zar ne?
– Tako nekako. Moja majka je jednom slomila nokat do korijena i došlo je do infekcije. Poslije nekoliko dana cijeli je prst otekao i u njemu je osjećala bolno kljuckanje. Sama ga je liječila, jer se bojala kirurškog zahvata. Kad je konačno otišla kirurgu, infekcija je već uhvatila maha, a crvena mrlja se širila po cijeloj ruci. Vidite, zanemarivala je znakove upo-zorenja, jer je željela izbjeći postoperativnu bol.
– Kao što Laurie zanemaruje znakove psihičke infekcije?
– Da.
Zajedno su išli dugim hodnikom prema prednjim vratima. Čovjek iz osiguranja pustio ih je van. Nije bilo vjetra, ali neugodno hladan listopadski zrak uvlačio se u kosti. Sarah se htjela pozdraviti.
– Je li vaš auto negdje u blizini? zapitao je Donnelly.
– Pukim sam čudom uspjela parkirati malo niže na ulici.
Otpratio ju je do tamo. – Javite se.
Kako ugodan i zgodan muškarac, pomislila je Sarah, dok je palila motor. Pokušala je ispitati svoje osjećaje. Nakon razgovora s liječnikom Donnellyjem, njena se zabrinutost za Laurie povećala, iako je znala da sad bar može računati na njegovu stručnu pomoć.
Vozila je niz 96. ulicu, prošla pokraj Madison i Park avenije prema FDR Driveu. Na Lexingtonskoj aveniji naglo je skrenula desno i krenula prema središtu grada. Umirala je od gladi, a restoran Nicola’s nalazio se samo nekoliko ulica dalje.
Nakon deset minuta ušla je u restoran. Do malog stola odveo ju je konobar Lou, koji je već godinama radio u Nicola’su. – Oh, kako je lijepo opet vas vidjeti, Sarah, rekao je.
U restoranu je kao i uvijek vladalo ugodno ozračje, a pogled na tanjure s vrućom tjes-teninom, koje su nosili iz kuhinje, podigao joj je raspoloženje. – Znam što hoću, Lou.
– Šparoge vinaigrette, rezance s bijelim umakom od školjki, pellegrino i čašu bijelog vi-na, nabrojao je.
– Točno to.
Iz košarice na stolu uzela je toplu i hrskavu žemljičku. Deset minuta poslije, nakon što joj je konobar donio šparoge, netko je sjeo za susjedni stol. Poznati glas rekao je: – Odlič-no, Lou. Hvala. Umirem od gladi.
Sarah je brzo podigla pogled i vidjela najprije iznenađen, a odmah zatim očito zadovo-ljan izraz na licu liječnika Donnellyja.
22
Sedamdesetosmogodišnji Rutland Garrison već je kao dijete znao da je određen za zva-nje svećenika. Godine 1947. prepoznao je još skrivenu moć televizije, pa je kao nadahnut Božjom milosti nagovorio newyoršku postaju Dumont da “Crkvi nebeskih valova” dodijeli programski sat u nedjelju ujutro. Otada je širio Božju riječ.
S godinama se njegovo srce istrošilo i liječnik ga je upozorio da mora odmah otići u mi-rovinu. – U životu ste stvorili mnogo više nego nekoliko desetaka drugih muškaraca, pre-časni Garrisone, rekao mu je. – Izgradili ste Biblijski koledž, bolnicu i nekoliko staračkih domova. Sad budite dobri prema sebi.
Garrison je bolje od drugih znao kako lako velike svote novca, prikupljenog za dobrot-vorne svrhe, završavaju u džepovima pohlepnih. Nije želio da njegova crkva padne u ruke nekoga tako nečasnog.
A znao je i to da zbog svoje naravi televizijska crkva na svojoj propovjedaonici treba muškarca koji ne samo da zna nadahnuti i voditi svoje stado, već biti i izvrstan govornik.
– Moramo odabrati muškarca, koji zna nastupati, ali nije showman, Garrison je upozo-rio članove vijeća “Crkve nebeskih valova”. Ali usprkos tome, krajem listopada, nakon trećeg nastupa prečasnog Bobbyja Hawkinsa kao gosta-propovjednika, vijeće ga je izabra-lo za Garrisonovog nasljednika.
Garrison je imao pravo veta na odluku vijeća. – Nisam siguran u njega, ljutito je rekao članovima. – Nešto mi se kod njega ne sviđa. Ne trebamo naprečac donositi odluku.
– Mislim da ima mesijanske osobine, suprotstavio se jedan od članova.
– Sam nas je Mesija upozorio na to da ne vjerujemo lažnim prorocima. Rutlandu Garri-sonu je trpeljiv, ali razdražen izraz na licima nazočnih muškaraca davao do znanja da su uvjereni kako on prigovara samo zato jer se ne želi umiroviti. Digao se. – Radite što hoće-te, rekao je umornim glasom. – Ja idem kući.
Te je noći prečasni Rutland Garrison umro u snu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:52 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
23
Bic je bio razdražljiv otkad je održao posljednju propovijed u New Yorku. – Stari me ne podnosi, Opal, rekao je. – Ljubomoran je, jer za mene stiže toliko pisama i poziva. Na-zvao sam jednog od članova vijeća i pitao ga zašto mi se još uvijek nisu javili. Ali odgovor sam znao i bez toga.
– Možda je bolje da ostanemo tu u Georgiji, Bic, predložila je Opal. Okrenula je glavu pred njegovim podrugljivim pogledom. Sjedila je u blagovaonici za stolom, koji je bio pre-trpan kuvertama.
– Kako stojimo s prilozima ovaj tjedan?
– Odlično. U svojoj emisiji četvrtkom i na svakom sastanku na kojem je držao govor, Bic je molio novčane priloge za različita inozemna dobrotvorna društva. Samo su on i Opal mogli raspolagati tim novcem.
– Ali ništa u usporedbi s onim što dobija “Crkva nebeskih valova”, kad gostujem u emi-siji.
28. listopada nazvali su iz New Yorka. Kad je Bic spustio slušalicu, zažarenog je lica i očiju pogledao u Opal. – Garrison je sinoć umro. Pozvali su me da postanem pastor “Crk-ve nebeskih valova”. Žele da se čim prije za stalno preselimo u New York. Stanovat ćemo u Wyndhamu dok ne nađemo odgovarajući smještaj.
Opal je pohrlila prema njemu, ali iznenada se zaustavila. Izraz na njegovom licu upozo-rio ju je da ga ostavi na miru. Otišao je u svoju radnu sobu i za sobom zatvorio vrata. Za nekoliko minuta začula je prigušene zvukove glazbe. Znala je da je ponovno izvadio Leeji-nu glazbenu kutijicu. Na prstima se primakla vratima i poslušala visoke glasove koji su pjevali: “Po cijelome gradu... Dječaci i djevojčice, svi zajedno...”
24
Laurie se morala svojski truditi da Sarah ne primijeti koliko se boji. Pred liječnikom Carpenterom, kao ni pred Sarah, više nije govorila kad bi sanjala o nožu. Nije imalo nika-kvog smisla govoriti o tome. Nitko, uključivši i Sarah, nije shvaćao da je nož sve bliže i bliže.
Liječnik Carpenter htio joj je pomoći, ali morala je biti jako oprezna. Ponekad bi sat s njim projurio prebrzo, i znala je da mu je ispričala stvari za koje se nije mogla sjetiti da ih je rekla.
Stalno je osjećala umor. Iako je gotovo svaku večer ostajala u svojoj sobi i učila, teško je ispunjavala svoje radne obveze. Ponekad bi na stolu našla riješene zadatke, ali nije se mogla sjetiti kad ih je napisala.
U glavi su joj misli bubnjale tako glasno, kao da se gomila ljudi međusobno nadvikuje u praznoj sobi. Jedan od glasova govorio joj je da je slabić i glupača, da ljudima stvara neu-godnosti i neka šuti pred doktorom Carpenterom. Povremeno je slušala plač malog djete-ta. Plač je ponekad bio tih, a ponekad glasan, isprekidan i grčevit. Treći je glas bio ženski, grlen i zavodljiv, a služio se jezikom kraljice porno-filmova.
Najteže je podnosila vikende. Kuća je bila tako velika i tako tiha. Nikada nije htjela os-tajati sama u njoj. Pao joj je kamen sa srca kad ju je Sarah dala na prodaju.
Laurie se osjećala dobro samo onda kad je sa Sarah u klubu igrala golf i kad su ručale ili večerale s prijateljima. U tim su trenucima navirala sjećanja na vrijeme kad je s Greg-gom igrala golf. Bolno joj je nedostajao, iako ga se sad tako bojala da je strah nadvladao ljubav. Grozila se od pomisli da će se Gregg u siječnju vratiti na Clinton.
25
Justin Donnelly je iz razgovora s liječnikom Carpenterom zaključio da je Sarah Kenyon iznimno snažna mlada žena, ali nije bio pripravan na dojam koji je na njega ostavila prili-kom prvoga susreta. Te je večeri sjedila u ordinaciji nasuprot njemu lijepa i pribrana, i sa-mo je tuga u njenim očima odavala bol i strah koji je proživljavala. Njezin ga je skupi tam-noplavi kostim od tvida podsjetio na stari običaj da se u žalosti nose tamne boje.
Bio je ugodno iznenađen kada se pokazalo da je proučila literaturu o višestrukoj ličnos-ti, čim je saznala da njena sestra vjerojatno pati od te bolesti. Zadivilo ga je i to što je shvatila Laurienu psihičku krhkost.
Kad ju je dopratio do auta, malo mu je nedostajalo da je pozove na večeru. Zatim je otišao u Nicola’s i tamo naletio na nju. Doimala se veselom što ga vidi, pa je, ne ustruča-vajući se, predložio da joj se pridruži i oslobodi stol mladom paru koji je došao odmah nakon njega.
Sarah je dala naglasak razgovoru. S osmijehom mu je pružila košaricu s pecivom. – Vjerojatno ste u podne pojeli nešto na brzinu, baš kao i ja, rekla je. – Radim na jednom ubojstvu i cijeli sam dan razgovarala sa svjedocima.
Neko je vrijeme govorila o svom poslu pomoćnice državnog tužioca, da bi zatim spret-no skrenula razgovor na njega. Znala je da je Australijanac. Dok su jeli osso bucco, Justin joj je pričao o svojoj obitelji i odrastanju na farmi ovaca. – Očev je pradjed u okovima došao iz Velike Britanije. Naravno, o tome se nije govorilo generacijama. Sad je postalo moderno imati pretka koji je bio član kaznene kolonije. Majčina je baka bila rođena u En-gleskoj. Njena se obitelj preselila u Australiju, kad su njoj bila samo tri mjeseca, ali cijeli je život uzdisala kako joj nedostaje Engleska. U osamdeset godina tamo je bila dva puta.
Tek je kod cappuccina počeo govoriti o svojoj odluci da se posveti liječenju osoba s vi-šestrukim ličnostima.
Nakon te večeri Justin je bar jednom tjedno razgovarao s liječnikom Carpenterom i Sa-rah. Liječnik Carpenter ga je izvijestio da Laurie sve otvorenije odbija suradnju. – Pretvara se, rekao je Justinu. – Iako se prividno slaže s tim da se ne smije optuživati za smrt rodite-lja, ja joj ne vjerujem. O roditeljima govori kao da je to uobičajena tema razgovora. Sjeća se samo nježnih uspomena. Kad je savladaju osjećaji, govori i plače kao malo dijete. I dalje odbija Rorschachov test mrlja i psihodijagnostički upitnik MMPI.
Sarah ga je obavijestila da ne primjećuje nikakve znakove samoubilačke depresije. – Laurie mrzi subotnje odlaske doktoru Carpenteru, rekla je. – Smatra da nepotrebno baca-mo novac i da je žalost uobičajena pojava nakon smrti roditelja. Razvedri se jedino kad idemo u klub. Na kraju semestra imala je nekoliko slabih ocjena, zato mi je rekla neka je ne zovem nakon 8 navečer, jer želi neometano učiti. Ali mislim kako u stvari ne želi da je nadzirem.
Liječnik Justin Donnelly nije rekao Sarah da je Laurieno ponašanje samo zatišje pred buru, što su dobro znali i on, i liječnik Carpenter. Umjesto toga stalno ju je bodrio da pomnjivo nadzire Laurie. U posljednje mu je vrijeme postalo jasno da se počinje veseliti Sarinim pozivima iz potpuno neslužbenih razloga.
26
Slučaj ubojstva, na kojem je Sarah radila u tužilaštvu, bio je užasno okrutan. Devetnae-stogodišnji mladić, na parkiralištu ispred željezničkog kolodvora, na silu je ušao u auto dvadesetsedmogodišnje Maureen Mays i zadavio je.
Početak rasprave približavao se i posljednje pripreme su za Sarah bile dobrodošla promjena. Pribrano je pregledavala izjave svjedoka koji su vidjeli optuženika kako vreba na kolodvoru. Da je bar netko od njih nešto poduzeo, pomislila je Sarah. Svima se činilo da mladić nema dobre namjere. Znala je da će dokazi o žrtvinim očajničkim pokušajima da se obrani, ostavit snažan dojam na porotu.
Suđenje je počelo 2. studenog. Kad je privlačan i drag šezdesetogodišnji branitelj Con-ner Marcus čuo sve navode Sarine optužnice, shvatio je da slučaj nije tako jednostavan, kakvim se činio u početku. Pitanja je postavljao spretno pa su svjedoci morali priznati da je na parkiralištu bilo mračno, te kako nisu sigurni je li optuženik otvorio vrata automobila ili ga je Maureen Mays sama pustila unutra.
Kad je ponovno na red došla Sarah, ispitivanje je skrenula u drugom smjeru i svi su svjedoci potvrdili da je Maureem Mays odlučno odbila Jamesa Parkera, kad joj se na ko-lodvoru pokušao približiti.
Zločin je bio dovoljno krvav, a Marcus dovoljno vješt showman da suđenje privuče gomilu novinara. Klupe za gledatelje bile su stalno pune. Mnogi su se kladili na to kako će završiti suđenje.
Sarah se prepustila tijeku, koji joj je u proteklih pet godina ušao u krv. Sa slučajem Ja-mesa Parkera ujutro se dizala, a na večer lijegala. Laurie se počela subotom vraćati na koledž, nakon što bi završila razgovor s liječnikom Carpenterom. – Imaš posla preko glave Sarah, a i za mene je bolje da se nečim bavim, rekla je.
– Kako napreduješ s doktorom Carpenterom?
– Za nesreću sam počela okrivljavati vozača autobusa.
– To je dobra vijest. Kad je isti tjedan nazvala liječnika Donnellyja, Sarah mu je rekla: – Kad bih joj bar mogla vjerovati.
Dan zahvalnosti provele su kod rođaka u Connecticutu. Nije bilo tako loše kao što se Sarah bojala. Za Božić su odletjele na Floridu i priuštile si petodnevno krstarenje po Kari-bima. Plivanje u otvorenom bazenu na gornjoj palubi broda iz sjećanja je udaljilo uspome-ne na nekadašnje proslave Božića. Sarah je usprkos tome jedva čekala da prođu blagdani i da se nastavi suđenje.
Laurie je veći dio krstarenja provela u kabini, čitajući. Odlučila se za predavanja Allana Granta o viktorijanskim spisateljicama pa je željela unaprijed što više pročitati. Na putova-nje je ponijela majčin stari pisaći stroj, kako bi mogla pisati zabilješke. Ali Sarah je znala da na njoj piše i pisma koja bi istrgnula iz stroja i sakrila, kad bi Sarah ušla u kabinu. Je li Laurie zanima neki muškarac? pitala se Sarah. Ali zašto bi to tajila?
Ima 21 godinu, strogo se prekorila Sarah. Gledaj svoja posla.
27
Profesor Allan Grant na Badnjak je imao neugodnu scenu sa ženom Karen. Našla je pi-sma, jer je zaboravio sakriti ključ gornje ladice pisaćeg stola. Htjela je znati zašto ih je skrivao pred njom i zašto ih nije dao predstojniku, ako su bila samo besmislene izmišljoti-ne, kao što je tvrdio.
Pokušao joj je objasniti isprva smireno, a zatim sve nestrpljivije. – Karen, nisam te želio uznemirivati. Nisam siguran da pisma šalje studentica, iako sumnjam u to, pa ih stoga ni-sam ni pokazao predstojniku. A referent za studentska pitanja ponio bi se baš kao i ti, pita-jući se koliko u njima ima istine.
U tjednu između Božića i Nove godine pisma su prestala stizati. – To je dodatni dokaz da ih šalje studentica, rekao je Karen. – Sad bih želio da dobijem jedno. Poštanski žig mnogo bi toga otkrio.
Karen je željela da na Silvestrovo budu u New Yorku. Bili su pozvani na zabavu u Rainbow Room.
– Znaš da ne podnosim zabave na koje dolazi mnogo ljudi, rekao je. – Larkinovi su nas pozvali k sebi. Walter Larkin bio je referent za studentska pitanja.
Na Silvestrovo je padao gusti snijeg. Karen je nazvala iz ureda. – Dragi, uključi radio. U prometu je metež. Kasne svi autobusi i vlakovi. – Što da radim?
Allan je znao što mora odgovoriti.
– Nema smisla da zapneš na kakvoj autobusnoj postaji ili negdje nasred autoceste. Ra-dije ostani u gradu.
– Sigurno se nećeš ljutiti?
– Ne.
Allan Grant je stupio u brak s čvrstim uvjerenjem da se vezao za cijeli život. Njegov je otac napustio majku kad je Allan bio beba i zato se zakleo da to neće učiniti ni jednoj ženi.
Karen je bila zadovoljna s njihovim načinom života. Odgovaralo joj je da preko tjedna boravi u New Yorku, a da vikende provodi s njim. Allan Grant je bio naučen živjeti sam i uživao je u tome. Ali sad je počeo postajati sve nezadovoljniji. Karen je bila jedna od naj-ljepših žena, koju je ikada vidio. Odjeću je nosila poput manekenke. Za razliku od njega imala je poslovnog duha, pa je zbog toga vodila sve njihove novčane poslove. Ali tjelesno ga već dugo nije privlačila.
Što zapravo imaju zajedničko? Allan se ponovno zapitao, dok se oblačio za večeru kod Larkinovih. Ali sad se nije želio opterećivati time. Večeras će uživati u društvu dobrih prijatelja. Svi su uzvanici bili privlačni i zanimljivi ljudi.
A posebno Vera West, nova članica fakultetskog osoblja.
28
Početkom siječnja campus koledža Clinton bio je nalik na kristalnu palaču. Studenti su od snijega načinili maštovite kipove. Temperatura ispod ništice dugo je sačuvala njihovu netaknutu ljepotu, sve dok nisu počele padati tople kiše, potpuno neprimjerene tom godiš-njem dobu.
Na promočenoj smeđoj travi zadržali su se ostaci snijega. Napola istopljeni kipovi iz-gledali su groteskno. Poslijeispitno veselje odavno je splasnulo i u predavaonice se vratilo uobičajeno radno raspoloženje.
Laurie je hitala prema kabinetu profesora Allana Granta. U džepovima skijaške jakne koju je nosila preko traperica i pulovera, stiskala je dlanove u pest. Dugu je plavu kosu svezala u konjski rep. Prije nego je krenula na razgovor, namazala je trepavice i usnice, a odmah zatim je obrisala šminku.
Ne zavaravaj se. Ružna si.
Glasne misli javljale su se sve češće. Laurie je ubrzala korak kao da će im tako pobjeći. Laurie, za sve si sama kriva.Za ono što se dogodilo kad si bila mala, sama si kriva.
Laurie se nadala da je prošla na prvom kolokviju o viktorijanskim spisateljicama. Sve do ljetos dobivala je odlične ocjene, ali sad više nije mogla predvidjeti kako će proći. Po-nekad bi dobila dobru ocjenu, a ponekad bi joj gradivo bilo potpuno novo, kao da ga nikad nije ni čula na predavanju. Poslije bi našla bilješke, ali se nije mogla sjetiti kad ih je pisala.
Iznenada ga je ugledala. Gregga. Išao je po putu između dva studentska bloka. Nazvao ju je, kad se prošlog tjedna vratio iz Engleskle. Odbrusila mu je neka je ostavi na miru i svom snagom je tresnula slušalicu.
Nije ju primijetio. Ostatak puta je pretrčala.
Hodnik je, na sreću, bio prazan. Na trenutak je naslonila glavu na zid koji je bio ugodno hladan.
Plašljivice.
Nisam plašljivica, prkosno je pomislila. Uspravila se i nekako se uspjela nasmiješiti stu-dentici koja je izašla iz Grantovog kabineta.
Pokucala je na pritvorena vrata. Kad ju je ljubaznim glasom pozvao da uđe, osjetila je kako je prožima ugodna toplina i svjetlost. Uvijek je s njom bio tako ljubazan.
Zidovi Grantova kabineta bili su obojeni žuto. Desno od prozora nalazile su se police pretrpane knjigama. Dugi je stol bio krcat priručnicima i studentskim pismenim radovima. Njegov je pisaći stol bio uredno pospremljen. Na njemu su stajali telefon, lončanica i akva-rij, u kojem je bez cilja plivala jedna zlatna ribica.
Grant je rukom pokazao na stolicu nasuprot pisaćem stolu. – Sjedi, Laurie. Nosio je tamnoplavi pulover, ispod kojeg je imao bijelu košulju s povišenim ovratnikom. Laurie je u trenu pomislila da izgleda gotovo kao svećenik.
U ruci je držao njen esej o Emily Dickinson. – Ne sviđa vam se? plaho je upitala.
– Odličan je. Samo mi nije jasno zašto si se predomislila o dobroj staroj Em?
Esej mu se svidio, Laurie se s olakšanjem nasmiješila. Ali što je mislio time da se pre-domislila?
– Kad si u prošlom semestru pisala o Emily Dickinson zagovarala si njen samotnički ži-vot, tvrdeći da je svoj genij mogla izraziti samo u osami. Sada tvrdiš da je bila prestrašena neurotičarka i da bi njena poezija dosegla više vrhunce da nije potiskivala svoje osjećaje. Na kraju zaključuješ: “Snažna ljubavna veza s mentorom i idolom Charlesom Wadsworthom itekako bi joj koristila.”
Grant se nasmiješio. – I sam sam o tome često razmišljao, ali zašto si promijenila miš-ljenje?
Stvarno, zašto? Laurie je našla odgovor. – Možda razmišljam na isti način kao i vi. Možda sam se počela pitati što bi se dogodilo da nije zatomljivala svoje osjećaje, već im dala oduška.
Grant je kimnuo glavom. – U redu. A ovih nekoliko rečenica na marginama...jesi li ih ti napisala?
Rukopis joj je bio nepoznat, ali na plavim je koricama pisalo njeno ime. Kimnula je.
Najednom je nešto na profesoru Grantu postalo drukčije. Izraz njegova lica bio je zami-šljen, gotovo zabrinut. Je li se samo trudi da s njom bude ljubazan? Možda je esej ipak loš.
Zlatna je ribica polako i ravnodušno plivala. – Što se dogodilo s ostalima? zapitala je.
– Netko ih je previše nahranio pa su uginule. Laurie, želio bih s tobom o nečemu pora-zgovarati...
– Radije bih umrla od prenajedanja nego u automobilskoj nesreći. A vi? Barem ne krva-riš. Oh, žao mi je. O čemu ste željeli razgovarati?
Allan Grant je odmahnuo glavom. – Ni o čemu što ne bi moglo pričekati. Nije ništa bo-lje, zar ne?
Znala je na što misli.
– Ponekad se slažem s liječnikom da je za nesreću kriv samo vozač autobusa s neis-pravnim kočnicama, koji je prebrzo vozio. A ponekad ne.
Glas je u njenoj glavi vrištao: Mami i tati si oduzela ostatak života, kao što si im oduze-la dvije godine, kad si otišla mahati pogrebnoj povorci.
Nije htjela plakati pred profesorom Grantom. Bio je tako ljubazan, ali ljudima se pop-neš na vrh glave ako te moraju stalno tješiti. Ustala je. – Ja...moram ići. Je li to sve?
Allan Grant je zabrinuto gledao kako Laurie odlazi. Nije još bio potpuno siguran, ali esej koji je držao u ruci ukazivao je na to tko bi mogla biti tajanstvena autorica pisama, koja se potpisivala kao Leona.
Esej je prožet senzualnošću, koja je davala potpuno različit naglasak Laurienom uobi-čajenom načinu pisanja, ali tako sličnom stilu pisama. Učinilo mu se da je prepoznao i ne-koliko neobično čudnih fraza.To još uvijek nije bio dokaz, ali sad je znao gdje treba početi tražiti.
Laurie Kenyon bila je posljednja osoba na svijetu kojoj bi pripisao ta pisma. Prema nje-mu se do sada ponašala s poštovanjem studentice koja se divi svom profesoru i vrlo ga cijeni.
Dok je oblačio jaknu, Grant je odlučio da za sada svoje sumnje neće otkriti ni Karen ni predstojniku. Neka su pisama bila nabijena erotikom. Svaki bi se nedužni čovjek osjećao užasno neugodno da ga ispituju o njima, a posebno djevojka koja je doživjela takvu nesre-ću kao Laurie. Ugasio je svjetlo i krenuo kući.
Pritajena iza zimzelenog grmlja, Leona je vidjela kako odlazi. Nokte je duboko zarila u dlanove.
Sinoć se opet sakrila ispred njegove kuće. Zavjese je kao i obično ostavio odgrnute. Promatrala ga je tri sata. Oko 9 sati podgrijao je pizzu, a zatim ju je zajedno s pivom od-nio u radnu sobu. Sjeo je u stari kožnati naslonjač, izuo cipele i noge ispružio na otoman.
Čitao je životopis Georgea Bernarda Shawa. Kako je djelovao privlačno dok je rukom nesvjesno prolazio kroz kosu. To je ponekad radio i tijekom predavanja. Kad je popio pivo, pogledao je u praznu čašu, slegnuo ramenima, otišao u kuhinju i vratio se s punom čašom.
U 11 je gledao vijesti, zatim je ugasio svjetlo i izašao iz radne sobe. Znala je da ide u krevet. Prozor spavaće sobe po običaju je ostavio otvoren, ali navukao je zavjese. Gotovo uvijek bi otišla, nakon što bi on ugasio svjetlo, ali jednu je noć povukla kvaku kliznih vrata i otkrila da su otključana. Ponekad bi ušla, sklupčala se u njegovom naslonjaču i zamišljala da će je odmah pozvati: – Hej draga, dođi u krevet. Tako sam osamljen.
Jednom ili dva puta pričekala je dok nije bila sigurna da spava, a zatim se na prstima došuljala do njegovog kreveta. Ali sinoć je bila umorna i promrzla pa je otišla kući čim je ugasio svjetlo u radnoj sobi.
Tako je umorna i promrzla.
Promrzla.
Laurie je protrljala dlanove. Brzo se smračilo. Kad je prije minutu izašla iz kabineta profesora Granta, nije primijetila da je tako tamno.
29
– Ridgewood je jedno od najljepših mjesta u New Jerseyju, Betsy Lyons je rekla neu-padljivo odjevenoj ženi, s kojom je pregledavala slike kuća na prodaju. – Naravno, zbog toga je po cijenama u višem razredu, ali usprkos tome imamo nekoliko izvrsnih ponuda.
Opal je zamišljeno kimnula glavom. Već je treći put bila u agenciji za nekretnine Lyons. Rekla im je da će njen muž biti premješten u New York i da zato traži kuću u New Jerseyju, Connecticutu ili Westchesteru.
– Moraš zadobiti njeno povjerenje, rekao je Bic. – Svi posrednici za prodaju nekretnina posebno su izvježbani u tome da prilikom razgledavanja kuća drže na oku moguće kupce, ako bi ovi slučajno došli u napast da nešto ukradu. Zato odmah reci svojoj posrednici da te zanima više različitih mjesta, a zatim, nakon drugog ili trećeg obilaska, da ti se najviše sviđa New Jersy. Kad budeš išla prvi put tamo, reci da ti je Ridgewood preskup. Zatim natukni da je Ridgewood stvarno jako lijepo mjestašce i da bi si to ipak mogla priuštiti. A onda se pobrini da te u Leejinu kuću odvede u petak. Moraš joj nekako odvratiti pozor-nost, a zatim...
U petak rano poslijepodne, njihova se zamisao počela ostvarivati. Na red za razgleda-vanje došla je kuća Kenyonovih.Opal je prije toga uspjela pridobiti povjerenje Betsy Lyons. Domaćica Kenyonovih dolazila je ponedjeljkom i petkom prijepodne. Do sada je već otišla. Starija je sestra bila na sudu. Radila je na slučaju koji je bio jako razvikan. Opal će biti u Leejinoj kući sama s lakovjernom posrednicom.
Betsy Lyons bila je privlačna šezdesetgodišnjakinja. Voljela je svoj posao i dobro ga je obavljala. Rado se hvalila da već izdaleka može nanjušiti prevarante. – Ja ne gubim vrije-me, uvijek bi govorila pripravnicima. – Vrijeme je novac. Ako vam se na prvi pogled čini da si kupci ne mogu priuštiti kuće koje žele vidjeti, to ne znači da ćete ih odmah odbiti. Možda kod kuće sjedi tatica s hrpom novaca. Postoje i kupci za koje vam se čini da mogu lako platiti svaku cijenu, a da nisu ozbiljni kupci. Postoje i žene koje žele ući u skupe kuće samo zato da vide kako su uređene. I nikada nikoga od njih ne ispuštajte iz vida.
Betsy Lyons se kod Carle Hawkins svidjela njena otvorenost. Odmah je na početku stavila svoje karte na stol. Tražila je i na drugim mjestima. Nije se neiskreno oduševljavala svakom kućom koju je vidjela, ali nije ni ukazivala na njihove nedostatke. Neki ljudi to rade bez obzira na to namjeravaju li kupiti ili ne. “Kupaonice su premalene.” “Naravno, draga, naučena si na jacuzzi u spavaćoj sobi.”
Gospođa Hawkins postavljala je pametna pitanja o kućama koje su joj se činile zanim-ljive. Bilo je očito da ima novaca. Dobrom posredniku za nekretnine ne može promaknuti skupa odjeća. Ukratko, Betsy Lyons je osjećala da će njen trud uroditi plodom.
– Ovo je čarobno mjesto, rekla je, pokazujući sliku kuće od opeka, građene u rančer-skom stilu. – Devet soba, stara samo 4 godine, u odličnom stanju, prekrasan predio, gdje se više neće graditi.
Opal je s lažnim zanimanjem pročitala pojedinosti ispisane ispod slike. – Zanimljivo, re-kla je polako, – ali pogledajmo još neke. Oh, što je ovo? Konačno je došla do stranice s fotografijom kuće Kenyonovih.
– Ako želite stvarno lijepu, prostranu i udobnu kuću, ova je kao stvorena za vas, odu-ševljeno je rekla Betsy Lyons. – Više od 4 hektara zemljišta, bazen, četiri velike spavaće sobe, svaka s pripadajućom kupaonicom; soba za dnevni boravak, blagovaonica, soba za doručak, radna soba i knjižnica u prizemlju. 700 kvadratnih metara, zidni ukrasi, drvena oplata, parket, smočnica.
– Pogledajmo danas obje, predložila je Opal. – S tim svojim gležnjem ne bih mogla raz-gledati više od dvije.
Bic je Opal zavio lijevi gležanj. – Reci posrednici da si ga uganula. Kad joj budeš rekla da si na katu u jednoj od spavaćih soba izgubila rukavicu, mirno će te ostaviti u kuhinji.
– Za kuću građenu u rančerskom stilu moram nazvati, rekla je Betsy Lyons. – Imaju malu djecu i žele da se prije najavimo. Kenyonovima mogu ići svaki dan bez najave.
Najprije su pogledale kuću građenu u rančerskom stilu. Opal je postavila sva priprem-ljena pitanja. Konačno su krenule prema kući Kenyonovih. U mislima je ponovila Bicove upute.
– Užasno vrijeme, zar ne? rekla je Lyonsica, dok su se vozile tihim ridgewoodskim uli-cama. – Zima se srećom bliži kraju. U proljeće na posjedu Kenyonovih sve cvate. Drijen. Trešnje. Gospođa Kenyon obožavala je raditi u vrtu, koji je tri puta godišnje u cvatu. Novi će vlasnik biti sretnik, jer će moći uživati u svoj toj ljepoti.
– Zašto prodaju kuću? Opal se činilo da bi izgledalo čudno kad to ne bi pitala. Iz dubi-ne je duše mrzila vožnju ovom ulicom, jer joj je budila sjećanje na one dvije godine. Kako joj je srce onog dana divljački lupalo, kao da će iskočiti iz grudi, kada su se zaustavili is-pred ružičaste kuće na uglu. Sad je bila bijela.
Betsy Lyons je znala da nema smisla prikrivati istinu. Mnogi ljudi, nažalost, izbjegavaju kuće nad kojima se nadvijaju oblaci nesreće. Bolje je odmah sve reći, nego da sami otkriju poslije, bilo je njeno načelo. – Sad u njoj žive samo dvije sestre, rekla je. – Roditelji su prošloga rujna poginuli u saobraćajnoj nesreći. U njih se na cesti 78 zaletio autobus. Spre-tno je Opal skrenula pozornost na to da se nesreća dogodila na cesti 78, a ne u kući.
Skrenule su na prilazni put. Bic je upozorio Opal da dobro otvori oči. Očito ga je zani-malo u kakvoj kući živi Lee. Izašle su iz auta i Lyonsica je u torbi potražila ključ.
– Ovo je središnje predsoblje, rekla je, kad je otvorila vrata. – Vidite kako sve sjaji. Prekrasno, zar ne?
Dok su prolazile prizemljem, Opal se jedva suzdržavala da joj ne kaže da zašuti. Dnevni boravak se nalazio na lijevoj strani. Strop. Veliki prozori. Namještaj presvučen plavom ukrasnom tkaninom. Tamno lakirani pod s velikim orijentalnim sagom i jednim manjim različitih boja ispred kamina. Osjetila je kako bi nesvjesno mogla prasnuti u smijeh. Iz ove su prekrasne kuće odvukli Lee na onu ružnu i zapuštenu farmu. Pravo čudo da mala tada nije doživjela živčani slom.
U knjižnici su po zidovima visjeli portreti. – Ovo su Kenyonovi, rekla je Betsy Lyons. – Bili su lijep par, zar ne? – A na onim su akvarelima sestre, dok su bile male. Otkada se Laurie rodila, Sarah se za nju brinula kao mala mamica. Ne znam jeste li u Georgiji čuli za...
Opal je odslušala priču o otmici koja se dogodila prije 17 godina, i osjetila kako joj srce počinje ubrzano lupati. Na malom je stoliću stajala slika Lee s jednom starijom djevojči-com. Lee je bila u ružičastom kupaćem kostimu koji je nosila onoga dana kada su je oteli. U sobi se nalazilo mnogo uokvirenih slika. Kako čudno da joj se pogled zaustavio baš na toj slici. Bic je imao pravo. Postoji razlog zbog kojeg ih je Bog poslao ovamo, jer će se sad moći štititi od Lee.
U Leejinoj je spavaćoj sobi namjerno kihnula. Iz džepa je izvukla rupčić i pri tome na pod ispustila rukavicu. I da joj Betsy Lyons nije rekla, lako bi pogodila koja je soba Leeji-na. U sestrinoj je stol bio pretrpan pravnim knjigama.
Kada su sišle u prizemlje, Opal je zatražila da još jednom pogleda kuhinju. – Ta mi se kuhinja strašno sviđa, rekla je, uzdahnuvši. – Cijela je kuća kao iz sna. To je stvarno istina, pomislila je. – Krajnje je vrijeme da krenemo. Gležanj me upozorava da je za danas dosta hodanja. Sjela je na jednu visoku stolicu uz dugi stol.
– Naravno. Betsy Lyons je njušila da je na pomolu sklapanje posla.
Opal je posegnula u džep da uzme rukavice, a zatim se namrštila.
– Znam da sam imala obje kad smo došle u kuću. Pretražila je drugi džep i iz njega iz-vadila rupčić. – Oh, sad znam. Kad sam kihnula, izvukla sam rukavicu zajedno s rupčićem. To se dogodilo u spavaćoj sobi s plavim sagom. Počela je ustajati.
– Pričekajte ovdje, rekla je Betsy Lyons. – Ja ću otići gore i potražiti je.
– Oh, stvarno?
Opal je pričekala, dok nije začula tiho tapkanje po stubama, koje ju je uvjerilo u to da je Lyonsica na putu prema prvom katu. Skočila je sa stolca i potrčala prema noževima s pla-vim drškama, koji su visjeli na zidu pokraj štednjaka. Zgrabila je najveći, dugi nož za me-so, i brzo ga stavila u svoju torbu.
Kad se Betsy Lyons vratila u kuhinju s izgubljenom rukavicom u ruci i pobjedničkim osmijehom na licu, Opal je sjedila na stolcu i trljala si gležanj.
30
Prva je polovica tjedna prošla kao u snu. Sarah je u četvrtak cijelu noć radila na završ-nom govoru.
Ozbiljno je čitala, izrezivala i odabirala, pripremajući kartice veličine tri puta pet s glav-nim točkama, koje je namjeravala iznijeti pred porotom. U spavaću sobu počele su prodi-rati prve zrake jutarnjeg svjetla. U 7 i 15 Sarah je pročitala zaključni odlomak. “Dame i gospodo, gospodin Marcus stručan je i iskusan branitelj. Temeljito je razradio izjavu svakoga svjedoka, koji je te večeri bio na kolodvoru. Smatra da nije bilo svjetlo kao us-red bijela dana, ali ni tako tamno da oni ne bi mogli razaznati lice Jamesa Parkera. Svi su vidjeli da je na kolodvoru pristupio Maureen Mays i da ga je ona odlučno odbila. Svi su bez oklijevanja rekli da je James Parker osoba koja je ušla u Maureenin auto...
Dame i gospodo, dokazi jasno i nedvojbeno pokazuju da je James Parker ubio tu mla-du ženu pa je tako njenog muža, majku, oca i braću zauvijek lišio njene ljubavi i potpore.
Nitko od nas ne može joj vratiti život, ali zato se vi, porotnici, možete pobrinuti da njenog ubojicu stigne zaslužena kazna.”
Rekla je sve ono bitno. Dokazi su bili nepobitni. Ipak, Conner Marcus bio je najbolji odvjetnik za kazneno pravo s kojim je ikad ukrstila koplja, neosporno protivnik vrijedan poštovanja. A odluke porotnika često su nepredvidljive.
Sarah se digla i protegnula. Svako joj je suđenje povećavalo lučenje adrenalina i znala je da će njegova razina u krvi biti najviša kod završnog govora. Na to je računala.
Ušla je u kupaonicu i otvorila tuš. Tijelo joj je žudjelo za vrućom vodom. Osjećala je bol u ukočenim ramenima. Iako je toplina mamila, zatvorila je toplu vodu i otvorila hlad-nu. Lice je iskrivila u grimasu i hrabro izdržala nalet ledenih iglica.
Brzo se obrisala ručnikom, obukla dugi kupaći ogrtač od debelog frotira, navukla pa-puče i odjurila u prizemlje da skuha kavu. Uključila je aparat za kavu i dok je čekala, uči-nila je nekoliko vježbi za rastezanje. Zatim je pogledom prešla po kuhinji. Betsy Lyons, posrednica za prodaju nekretnina, očito je našla ozbiljnog kupca. Sarah je znala da se još uvijek nije pomirila s prodajom kuće. Lyonsici je rekla da ne namjerava sniziti cijenu.
Kava je bila gotova. Uzela je svoju najdražu šalicu. Dobila ju je na poklon od detektiva odjela za spolne delikte, gdje je neko vrijeme radila kao pomoćna tužiteljica. Na njoj je pisalo: Za Sarah, s kojom je seks postao zanimljiv”. Njenoj se mami to nije činilo nimalo duhovitim.
Odnijela je kavu na gornji kat i pomalo je pila, dok se šminkala. Nanošenje rumenila na obraze, sjenila na kapke i ruža na usnice postao je jutarnji obred koji je obavljala u spomen na majku. Mama, ako nemaš ništa protiv, danas ću izgledati kao iz kutije, pomislila je. Znala je da bi Marie bila zadovoljna da obuče sivoplavi kostim od tvida.
Kosa. Oblak kovrčica...ne, svračje gnijezdo. Na brzinu se počešljala. “Sunce će i sutra izaći...” tiho je pjevala. Nedostaje mi samo crvena haljina s bijelim okovratnikom i pas luckastog izgleda.
Ponovno je pogledala u aktovku. Sve su bilješke za završni govor bile na broju. To je to, pomislila je. Već je bila pri dnu stubišta, kad je začula korake koji su dolazili iz kuhinje. – Ja sam, Sarah, viknula je Sophie. – Moram ići zubaru, zato sam došla ranije. Oh, kako si lijepa.
– Hvala. Nisi trebala doći tako rano. Pa, nakon deset godina možeš izostati kada god želiš, ne čini li ti se? Nasmiješile su se jedna drugoj.
Sophie je otvoreno pokazivala kako joj teško pada prodaja kuće.
– Naravno, vas dvije mogle biste naći stan negdje u blizini, tako da se i dalje nastavim brinuti za vas, rekla je jednom prilikom.
Jutros je izgledala zabrinuto. – Sarah, znaš onaj komplet noževa pokraj štednjaka?
Sarah je zakopčavala kaput. – Da.
– Jesi li možda uzela jedan od njih?
– Nisam.
– Primijetila sam da nedostaje veliki nož za meso. Baš čudno.
– Oh, sigurno je na nekome drugom mjestu.
– Nigdje ga nema.
Sarah je odjednom osjetila nelagodu. – Kad si ga vidjela posljednji put?
– Nisam sigurna. U ponedjeljak sam primijetila da ga nema. Pretražila sam cijelu kuhi-nju, ali ga nisam nigdje našla. Nemam pojma kad je nestao. Sophie je malo oklijevala, a zatim rekla: – Valjda ga nije uzela Laurie. Pa, što bi s njim radila na fakultetu?
Sophie je znala za san o nožu. – Ma, sigurno nije. Sarah je osjetila stezanje u grlu. – Žuri mi se. Kad je otvorila vrata, rekla je: – Ako slučajno nađeš nož, ostavi mi, molim te, poruku u uredu. Samo: ‘našla sam’ i ništa više. U redu?
Na Sophijinom licu jasno se ocrtavalo suosjećanje. Misli da ga je uzela Laurie, pomislila je. Moj Bože!
Odjurila je do telefona i nazvala Laurien broj. Istoga se trena javio sneni glas.- Sarah? Da. Dobro sam. Popravila sam nekoliko ocjena. To moramo proslaviti.
Sarah je s uzdahom olakšanja spustila slušalicu i požurila u garažu. Bila je velika, gra-đena za četiri automobila, ali sad je u njoj samovao Sarin auto. Laurie je svoj uvijek ostav-ljala na prilaznom putu. Prazan prostor živo je podsjećao na nesreću.
Dok se vozila, pomislila je kako je Laurie sada, čini se, dobro. Večeras će nazvati dok-tora Carpentera i doktora Donnellyja i reći će im za nož. Sad mora na njega zaboraviti, jer bi bilo nepošteno prema Maureen Mays i njenoj obitelji da danas na sudu ne da sve od sebe. Ali zašto bi, zaboga, Laurie uzela veliki nož za meso?



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:55 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
31
– Sarahina porota još uvijek nije donijela odluku, Laurie je rekla liječniku Carpenteru, sjedeći mu nasuprot u ordinaciji. – Zavidim joj. Tako je predana svom poslu da može lako odbaciti sve ono o čemu ne želi razmišljati.
Carpenter je čekao. Raspoloženje se promijenilo. Laurie je bila drukčija. Još nikada nije pokazala neprijateljstvo prema Sarah, a sad joj je iz očiju sijevao zatomljeni bijes. Nešto se dogodilo između nje i Sarah. – Čitao sam o tom slučaju, rekao je.
– Naravno. Sarah je tužiteljica. Misli da je oštroumna, ali nije.
Još uvijek je šutke čekao. – Jučer je došla kući minutu poslije mene i počela se nadugo i naširoko ispričavati što me nije dočekala. Starija sestra. Rekla sam joj: – Slušaj, Sarah, prije ili kasnije moram se početi sama brinuti za sebe. Imam 21 godinu, a ne četiri.
– Četiri?
– Toliko sam bila stara, kad je otišla na onu prokletu rođendansku proslavu. Ne bi me oteli da je ostala kod kuće.
– Do sada si za otmicu krivila samo sebe, Laurie.
– Oh, kriva sam. Ali i velika je sestra imala svoje prste u tome. Sigurno me mrzi.
Liječnik Carpenter želio je tijekom sastanaka smanjiti Laurienu ovisnost o Sarah, ali ovo je bilo nešto novo. Kao da je razgovarao s nekom drugom osobom. – Zašto bi te mr-zila?
– Nema vremena za svoj život. Ona bi morala dolaziti k vama. Bože, što biste sve čuli! Jutros sam prelistala njen stari dnevnik koji vodi od malih nogu. U njemu je pisala mnogo o mojoj otmici i povratku, i o tome kako sam se promijenila. Očito sam je nasmrt preplaši-la.
– Čitaš li često Sarahin dnevnik?
Laurie ga je podrugljivo pogledala. – Vi sami pokušavate prodrijeti u tuđe misli.Jeste li po tome drukčiji od mene?
Njeno je držanje postalo ratoborno. Stisnula je koljena, rukama je grčevito stiskala ru-kohvate, glavu je sagnula naprijed, a lice joj je poprimilo tvrd i oštar izraz. Kamo je nestao blag i zabrinut izraz s njenog mladog lica i nesiguran glas Jackie Onassis?
– To je dobro pitanje, ali odgovor na njega nije jednostavan. Zašto si ljuta na Sarah?
– Radi noža. Sarah misli da sam iz kuhinje uzela nož za meso.
– Zašto to misli?
– Samo zato jer je nestao. Ali ja ga nisam uzela. Cijelu je stvar zakuhala naša domaćica Sophie. Priznajem, štošta mi se može pripisati, ali s ovim nemam ništa, doktore.
– Je li te Sarah optužila ili te samo upitala za nož? Znaš, to su dvije potpuno različite stvari.
– Doktore, znam kad me tko optužuje.
– Činilo mi se da se bojiš noževa. Jesam li pogriješio, Laurie?
– Draže bi mi bilo da me zovete Kate.
– Kate? Zašto?
– Kate je ljepše ime od Laurie – zvuči mnogo ozbiljnije. Osim toga, moje je krsno ime Katherine.
– Ponekad je korisno odlijepiti se od djetinjstva. Misliš li da se to sad događa s tobom – da odbacuješ sve te značajke djetinjstva?
– Ne. Samo se više ne želim bojati noževa.
– Činilo mi se da ih se užasno bojiš.
– Oh, ne. Mene nije strah. Laurie je ta koja se boji i svoje vlastite sjene. A nož je njena najužasnija mora. Znate, doktore, postoje ljudi koji drugima donose samo bol i tugu. Kao, na primjer, naša Laurieca.
Liječniku Peteru Carpenteru postalo je jasno da je Kate jedna od podličnosti Laurie Kenyon.
32
U subotu ujutro auto su parkirali nedaleko od ordinacije liječnika Carpentera. Bic je namjerno unajmio rent-a-carov buick, istog modela i boje kakvog je vozila Laurie. Samo su kožna sjedišta imala drukčiju boju. – Ako netko slučajno pita zašto otvaram njena vra-ta, pokazat ću mu svoj auto, objasnio je, a zatim odgovorio na njeno neizgovoreno pitanje. – Vidjeli smo da Lee nikad ne zaključava svoj auto. Torbu s knjigama uvijek ostavlja na podu ispred prednjeg sjedišta. Nož ću staviti na dno torbe. Nije važno kad će ga naći, već to da će sigurno uskoro naletjeti na njega. Opomenut će je na to što će joj se dogoditi, ako s doktorom počne razgovarati o nama. A sad učini ono što moraš, Opal.
Lee je uvijek iz ordinacije doktora Carpentera izlazila točno u 5 do 12. Opal je 6 minuta do 12 naizgled bezbrižno otvorila vrata privatnog ulaza u kliniku. Iz uskog su hodnika do Carpenterove ordinacije na katu vodile stube. Praveći se da je zalutala, iznenada se zbu-njeno osvrnula, kao da traži glavni ulaz u kliniku na aveniji Ridgewood. Na stubama nije bilo nikoga. Brzo je odmotala zamotuljak koji je držala u ruci, njegov sadržaj ispustila na pod u podnožju stuba i otišla. Bic ju je već čekao u unajmljenom autu.
– I slijepac bi ga vidio, rekla je.
– Nitko na tebe nije obraćao pozornost, Opal. Sad ćemo malo pričekati da vidimo što će se dogoditi.
Laurie se spuštala stubama. Otići će ravno na koledž. Zašto dopušta da joj čeprkaju po mozgu? Zašto mora trpjeti patnicu-Sarah i njenu pretjeranu brigu? To stvarno nema smis-la. Krajnji je čas da se posveti novcu i ustanovi koliko ga u stvari ima. Sigurno mnogo. Kada se kuća proda, više neće dopustiti da drugi ulažu njen novac. Dozlogrdila joj je ona sirotica bez vlastitog -ja-, koja je kao papiga ponavljala: – Da Sarah; naravno, Sarah; kako ti kažeš, Sarah.
Došla je u podnožje stubišta. Cipelom je dotakla nešto mekano i ljepljivo. Spustila je pogled.
U nju je buljilo mrtvo oko pileta. Na njegovoj se glavi slijepilo raščerupano perje. Pre-rezani je vrat bio oblijepljen zgrušanom krvlju.
Bic i Opal su vani začuli njene prve krikove. Bic se nasmijao. – Zvuči poznato, zar ne? Upalio je motor, a zatim prošaptao: – Ali sad bih je ja morao tješiti.
33
Porotnici su se počeli vraćati u trenutku kad je Sarahina tajnica uletjela u sudnicu. Pro-čulo se da su donijeli presudu, pa je nastala jagma za sjedalima. Kad je sudac upitao: – Je li porota donijela pravorijek?, Sarah je osjetila kako joj srce snažno i ubrzano lupa.
– Jesmo, vaša milosti.
To je konačno to, pomislila je Sarah. Digla se, licem okrenuta prema sucu. Osjetila je kako je netko vuče za rukav. Osvrnula se i ugledala svoju tajnicu Janet. Ne sada, odlučno je rekla, iznenađena da se Janet drznula omesti je u trenutku čitanja pravorijeka.
– Sarah, oprosti. neki je doktor Carpenter odveo tvoju sestru na hitnu u klinički centar Hackensack. U šoku je.
Sarah je tako čvrsto stisnula olovku koju je držala u ruci, da su joj pobijelili zglobovi na prstima. Sudac ju je ljutito gledao. Prošaptala je: – Reci mu da ću odmah doći.
– Optužnica tereti optuženog za ubojstvo. Kakav je vaš pravorijek: kriv ili nevin?
– Kriv, vaša milosti.
Obitelj i prijatelji Jamesa Parkera počeli su vikati: – Nepravda! Sudac je udario čekićem i opomenuo ih, dodavši da je porota pravorijek donijela jednoglasno.
Parkeru je odbijeno pravo na jamčevinu. Odveli su ga u lisicama, nakon što je određen nadnevak donošenja pravomoćnog pravorijeka. Objavljen je kraj suđenja. Sarah nije imala vremena da se veseli pobjedi. Janet ju je s kaputom i torbicom čekala u predvorju. – Sad možeš odmah krenuti.
Doktor Carpenter ju je čekao na odjelu za hitnu pomoć. ukratko joj je ispričao što se dogodilo. – Laurie je otišla iz moje ordinacije. Kad je došla do izlaznih vrata u prizemlju, počela je vrištati. Kada smo došli do nje, već se onesvijestila. Bila je u šoku, ali sad već dolazi k sebi.
– Što je prouzročilo napad? Liječnikova ljubaznost i zabrinutost ganula ju je do suza. Nešto ju je na njemu podsjećalo na oca. Silno ga je trebala u tom trenutku.
– Stala je na glavu zaklanog pileta i počela luđački vrištati. Pala je u šok.
– Na glavu pileta! Pred vašom ordinacijom?
– Da. Jedan od mojih pacijenata pripadnik je nekog kulta i u stanju je učiniti takvo što. Je li se Laurie pretjerano boji pilića, miševa ili kakvih drugih životinja?
– Ne. Ali nikad ne jede piletinu, jer joj se gadi.
Iz prostorije ograđene zastorom izašla je medicinska sestra. – Sad možete ići k njoj.
Laurie je zatvorenih očiju mirno ležala. Sarah ju je primila za ruku. – Laurie.
Polako je i s naporom otvorila oči i Sarah je shvatila da je pod jakim utjecajem sedativa. Rekla je slabim, ali kristalno jasnim glasom: – Sarah, prije bih se ubila nego ponovno otišla k tom doktoru.
34
Allan je u kuhinji jeo sendvič. – Dragi, oprosti što sinoć nisam došla, ali morala sam pripremiti izvještaj za Whartonovu. Prišla mu je i zagrlila ga.
Usput ju je poljubio u obraz i izvio se iz njenog zagrljaja. – U redu. Hoćeš li nešto po-jesti?
– Trebao si me pričekati. Ja bih nešto pripremila.
– Mogla si doći za jedan sat.
– Tebi je hrana posljednja rupa na svirali. Karen Grant je natočila dvije čaše chiantija i jednu pružila Allanu. – U zdravlje, dragi.
– U zdravlje, rekao je bez osmijeha.
– Hej, profesore, nešto nije u redu?
– Da. Pred jedan sat sam otkrio da je Laurie Kenyon tajanstvena Leona koja mi šalje ona pisma.
Karen ga je zapanjeno pogledala. – Siguran si?
– Jesam. Ocjenjivao sam seminarske radove. Ona je uz svoj priložila listić s objašnje-njem da je zbog kvara na kompjutoru posljednjih nekoliko stranica dovršila na starom pi-saćem stroju koji ima za svaki slučaj. Na tom su stroju napisana sva pisma, kao i ono juče-rašnje. Izvadio ga je iz džepa i dao Karen.
Pisalo je: “Allan, najdraži moj, nikada neću zaboraviti današnju noć. Obožavam te promatrati dok spavaš. Predivan si dok se okrećeš u krevetu, da bi se udobnije smjestio, dok na sebe navlačiš pokrivač. Zašto puštaš da se soba tako rashladi. Malo sam pritvori-la prozor. Jesi li to primijetio, ljubljeni? Sigurno nisi. Ponekad si pravi primjer rastrese-nog profesora. Ali samo ponekad. Nemoj dopustiti da ti ikada ma i na tren izađem iz mis-li. Uvijek me se sjećaj. Ako tvoja žena ne želi biti stalno uz tebe, ja želim.
Volim te. Leona.”
Karen je još jednom polako pročitala pismo. – Zaboga, Allan, misliš li da je djevojka stvarno bila u sobi?
– Nije. Svi oni susreti u mom kabinetu samo su plod njene mašte, kao i ovo.
– Nisam sigurna u to. Dođi.
Odvela ga je u spavaću sobu i otišla ravno do prozora. Primila je ručicu i okrenula je. Prozor se bešumno otvorio. S lakoćom je prekoračila nisko postavljenu dasku prozora i okrenula se k njemu. Nalet hladnog vjetra razbarušio joj je kosu i podignuo zavjesu. – Tako je lako ući i izaći, rekla je, vrativši se u sobu. – Allan, ona je možda mnogošta izmis-lila, ali vjerojatno ne i to da je bila u sobi. Spavaš kao klada. Odsad radije zatvaraj prozor.
– Ovo je prevršilo svaku mjeru. Ne pada mi na pamet da mijenjam svoje navike. Moram razgovarati sa Sarah Kenyon. Žao mi je Laurie, ali Sarah joj mora naći odgovarajuću po-moć i točka.
Sarah nije bila kod kuće pa se uključila sekretarica. Allan je ostavio kratku poruku: – Molim vas da me nazovete. Jako je važno.
Sarah mu se javila oko 14 i 30. Karen je slušala kako Allanov isprva hladan glas postaje sućutan. – Sarah, što je? Laurie? Nešto joj se dogodilo? Pričekao je. – Zaboga, kako gro-zno. Ne plačite, Sarah. Znam kako vam je teško. Bit će joj dobro. Ali trebat će joj vreme-na. Ne, nazvao sam da čujem kako, po vašem mišljenju, stoje stvari s njom. Dobro. Čut ćemo se. Doviđenja.
Spustio je slušalicu i pogledao u Karen. – Laurie je u bolnici. Doživjela je šok na izlas-ku iz psihijatrove ordinacije. Mislim da joj je sad bolje, ali zadržat će je preko noći. Njena je sestra na kraju sa živcima.
– Kad će se Laurie vratiti na koledž?
– Čvrsto je odlučila da se u ponedjeljak pojavi na predavanjima. Nemoćno je slegnuo ramenima. – Karen, sad ne mogu Sarah Kenyon pokazati pisma.
– Hoćeš li ih dati predstojniku?
– Naravno. Siguran sam da će Dean Larkin poslati Laurie jednom od naših psihologa. Znam da ide k psihijatru u Ridgewoodu, a možda joj je i ovdje potrebna stručna pomoć. Jadnica.
35
Kad je u nedjelju prije podne Sarah došla u bolnicu, Laurie je ležala i čitala. Veselo je pozdravila sestru. – Bok! Jesi li mi donijela odjeću? Izvrsno. Obući ću se , a zatim idemo u klub na ručak.
Kad ju je prije sat vremena nazvala na telefon, rekla je da upravo to želi. – Jesi li sigur-na da ti to neće biti prenaporno? zabrinuto je zapitala Sarah. – Jučer si se osjećala tako loše.
– Da ti neće biti prenaporno. Oh, Sarah, preseli se i nikome nemoj reći kamo. Zaboga, ja sam ti samo kamen oko vrata. Pokajnički se nasmiješila. Sarah se nagnula i zagrlila je.
Sarah je došla u bolnicu ne znajući što je očekuje. Ali ovo je bila stara Laurie, koja ni-kome ne želi smetati i koja se voli zabavljati. – Tako dobro nisi već dugo izgledala, iskre-no je rekla Sarah.
– Dali su mi nešto od čega sam spavala kao klada.
– Radi se samo o blagom sredstvu za spavanje. Prepisao ga je doktor Carpenter zajed-no s antidepresivom.
Laurie se ukočila. – Sarah, već prije mi je pokušao dati neke tablete, ali nisam ih htjela. Znaš kako ih mrzim. Sad ću učiniti ovako: uzimat ću tablete, ali više neću ići na terapiju. Kraj priče.
– Ako se pojave bilo kakve reakcije na lijek, morat ćeš se posavjetovati s doktorom Carpenterom.
– Da, ali samo preko telefona.
– Laurie, kao što znaš, doktor Carpenter se o tebi posavjetovao s newyorškim specijali-stom doktorom Donnellyjem. Ako ti sama ne želiš ići k njemu, dopuštaš li meni da s njim razgovaram?
– Oh, Sarah, nisam oduševljena, ali samo izvoli, ako ti je do toga toliko stalo. Laurie je skočila iz kreveta. – Nestanimo odavde!
U klubu ih je skupina prijatelja pozvala za stol. Laurie je, dobro raspoložena, jela s te-kom. Gledajući je, Sarah se činilo nevjerojatnim da je još jučer sama bila na rubu očaja. Stresla se, sjetivši se kako nije mogla suzdržati suze, dok je razgovarala s ljubaznim profe-sorom Grantom.
Kada su otišle iz kluba, Sarah je umjesto ravno kući, autom krenula u suprotnom smje-ru.
Laurie je nabrala obrve. – Kamo?
– Deset minuta od kuće. Glen Rock. Prodaju se novi stanovi. Čula sam da su prekrasni. Hajdemo ih pogledati.
– Sarah, zar ne bi bilo bolje da za početak unajmimo stan? Što, ako odlučiš prijeći u neku newyoršku odvjetničku tvrtku? Već su te pokušali namamiti izazovnim ponudama. Pri odabiru novog stana, u obzir ćemo uzeti samo tvoje potrebe. Ako se odlučim za profe-sionalnu karijeru u golfu, stalno ću putovati.
– Nikada neću raditi u privatnoj odvjetničkoj tvrtki. Laurie, kad sjedim s članovima obi-telji žrtve i vidim njihovu bol i ljutnju, znam da ne bih mogla raditi za drugu stranu i tražiti jednu jedinu prokletu rupu u zakonu, da bi se uz moju pomoć zlikovci našli na slobodi. Imam mirniji san podižući optužnice protiv ubojica, nego braneći ih.
Našle su troetažni stan, koji se objema svidio. – Lijep je, rekla je Sarah. – Iako strašno volim našu kuću, ove moderne kupaonice vrlo su privlačne. Posrednici, koja ih je vodila, rekla je: – Čini se da imamo ozbiljne kupce za našu kuću. Kada sklopimo ugovor o proda-ji, vratit ćemo se.
Kada su se vraćale prema autu, prijateljski je primila Laurie pod ruku. Dan je bio vedar, ali hladan, i ledeni ih je vjetar štipao za lice. Usprkos tome u zraku se osjećao skori dola-zak proljeća. – Okućnica je stvarno krasna, rekla je Sarah. – I zamisli, ne treba se brinuti za nju. Divno, zar ne?
– Tata je obožavao kopkati po vrtu, a mama je bila najsretnija kad je klečala među gre-dicama. Čudno da i nas nisu zarazili tim virusom, zar ne? Laurie je govorila veselim gla-som, punim ljubavi.
Je li konačno smogla snage da o roditeljima govori bez boli i samooptuživanja? Daj Bože, pomislila je Sarah. Stigle su na parkiralište koje je vrvjelo od mogućih kupaca sta-nova. Dok su jedni odlazili, drugi su dolazili. Vijest o novom bloku stanova u Fox Hedgeu očito se proširila brzinom munje. – Samo nešto, Sarah, iznenada je rekla Laurie. – Kada se vratimo kući, nećemo razgovarati o onom što se jučer dogodilo. U kući me stalno promat-raš sa zabrinutim izrazom lica i postavljaš mi pitanja, koja nisu tako slučajna, kao što se čine. Odsada me nemoj više ispitivati kako spavam, što jedem, izlazim li i tome slično. Sama ću ti reći kad budem htjela. Dogovoreno?
– Dogovoreno, rekla je Sarah naoko ravnodušno, da se u glasu nije mogao osjetiti ni-kakav osjećaj. Stvarno se ponašaš prema njoj kao prema maloj djevojčici koja mora sve reći svojoj mamici, pomislila je. Možda je dobar znak što je konačno pokazala zube. Ali što se jučer dogodilo?
Kao da joj je Laurie čitala misli. -Sarah, ne znam zašto sam se jučer onesvijestila. Ali znam da ne podnosim doktora Carpentera. Progoni me svojim sugestivnim pitanjima koji-ma mi postavlja zamke. Osjećam se onako kako bih se osjećala da sam pred nekim ulje-zom pokušala zatvoriti sva vrata i prozore.
– On nije uljez, nego liječnik. Ali ti nisi spremna za njega. Mislim da smo konačno našle zajednički jezik. Slažeš se?
– Da.
Dok su se približavale izlaznom braniku, Sarah je upalo u oči da ljudi iz osiguranja zau-stavljaju i pregledavaju svaki auto, prije nego što ga propuste na parkiralište. Očito je to primijetila i Laurie. Rekla je: – Sarah, platimo polog za onaj stan na uglu. Ovdje bih voljela živjeti. Uz sve ove čuvare na ulazu, ovdje bismo bile potpuno sigurne. Želim se osjećati sigurnom. A najgroznije od svega je to što se ja nikad ne osjećam sigurnom.
Bile su na cesti. Auto je postigao željenu brzinu. Sarah je morala postaviti pitanje, koje ju je mučilo. – Zašto si uzela nož? Da bi se osjećala sigurnije? Laurie, to mogu shvatiti. Samo strah me je da bi mogla pasti u depresiju i nešto si učiniti. Oprosti, ali toga se najviše bojim.
Laurie je uzdahnula. – Sarah, ne pada mi na pamet da se ubijem. Kad bi mi bar mogla vjerovati. Kunem ti se, nisam uzela nož.
Kada se te večeri Laurie vratila na koledž, u svojoj je sobi na krevet istresla sadržaj tor-be, kako bi u njoj konačno stvorila red. Iz nje su ispali udžbenici, teke i mape. Na vrh sve-ga pao je nož koji je skriven ležao na dnu torbe. Bio je to veliki nož za meso iz kuhinjsko-ga kompleta.
Laurie se odmaknula od kreveta. – Ne! Ne! Ne! Pala je na koljena i glavu pritisnula među dlanove. – Nisam ga uzela, Sarice, izgovorila je jecajući. – Tatica je rekao da se ne smijem igrati s noževima.
U glavi joj je zatutnjao podrugljiv glas. Zaveži, balavice. Dobro znaš zašto ga imaš. Ne glumi naivku i zabij si ga u grlo. Bože, kako bi mi godila cigareta.
36
Gregg Bennett pokušao je uvjeriti samoga sebe da mu je svejedno. Zapravo je mislio na to da bi mu trebalo biti svejedno. Na koledžu je bilo mnogo lijepih djevojaka. A u Kalifor-niji još mnogo više. U lipnju će diplomirati, a zatim na Stanfordu upisati magisterij.
Gregg je s 25 godina bio stariji od svojih kolega, a tako se i osjećao. Još se uvijek zbu-njeno čudio onom devetnaestogodišnjem glupanu, koji je nakon prve godine napustio stu-dij da bi postao poduzetnik. To mu iskustvo nije nimalo štetilo. Naprotiv, dugoročno mu je koristilo, jer je stekao dragocjeno iskustvo. Osim toga, pomoglo mu je da spozna koliko praznina ima u znanju. A otkrio je i to da se želi baviti međunarodnim novčanim poslova-njem.
Prošlo je mjesec dana otkada se vratio iz Engleske pa nije mogao izbjeći jednolično si-ječanjsko vrijeme. Ali, srećom je preko vikenda skijao u Camelbacku. Skijanje po svježem pršiću bio je pravi užitak.
Gregg je živio u unajmljenoj garsonijeri nad garažom privatne kuće, koja je bila tri ki-lometra udaljena od koledža. Taj mu je mali stan u potpunosti odgovarao. Nije mu padalo ni na pamet da živi s tri ili četiri studenta, što bi neizbježno završilo svakodnevnim priređi-vanjem zabava. Njegov je stan bio čist i prozračan; krevet na rasklapanje udoban za sjede-nje i spavanje; u kuhinjici je mogao pripremati jednostavne obroke.
Kad je došao na Clinton, Laurie mu je odmah zapela za oko. A kome ne bi? Ali nikada nisu imali zajednička predavanja. Međutim, prije godinu i pol slučajno su zajedno sjedili na projekciji filma Cinema Paradiso. Film je bio odličan. Kad su se upalila svjetla, okrenula se k njemu i rekla: – Pravi užitak, zar ne?
Tako je počelo. Ako mu je tako privlačna djevojka time dala znak da joj se sviđa, Gregg je bio spreman učiniti sljedeći korak. Ali prema Laurie se ipak ponašao suzdržano. Nesvjesno je osjećao da neće ništa postići, ako bude previše požurivao; zato je njihova veza započela kao prijateljstvo. Laurie je bila tako slatka. Ali nimalo sladunjava – posje-dovala je britkost duha, ali i tvrdoglavost.
Kada su se sastali treći put, rekao joj je kako je više nego očito da su je u djetinjstvu razmazili. Išli su na golf, ali igralište je bilo zauzeto zbog zabune s predbilježbama, pa su morali čekati jedan sat. Laurie je to razljutilo i uvrijedilo.
– Sigurno nisi nikada morala čekati. Kladim se da si bila mamina i tatina mala princeza, rekao je. Nasmijala se i odgovorila da je pogodio. Za večerom mu je otkrila da je kao dije-te bila oteta. – Sjećam se samo da sam u ružičastom kupaćem kostimu stajala ispred kuće i da me netko odvezao. A zatim sam se probudila u svom krevetu. Samo problem je u tome što se to dogodilo poslije dvije godine.
– Oprosti što sam tako neodmjereno izvalio da su te roditelji razmazili, rekao je. – Zas-lužila si to.
Nasmijala se. – Razmazili su me prije i kasnije. Točno si pogodio.
Gregg je znao da ga Laurie smatra samo iskrenim prijateljem. Za njega ta veza nije bila tako jednostavna. Ne možeš provoditi vrijeme s djevojkom kakva je Laurie, više je puta pomislio, s tim čarobnim slapom svijetle kose, tamnoplavim očima i savršenim crtama lica, a da ne poželiš s njom provesti ostatak života. Kada ga je počela pozivati kući preko vi-kenda, bio je siguran da se i u njoj probudila ljubav.
Ali jednog nedjeljnog jutra prošloga svibnja njihova se veza iznenada okončala. Svega se sjećao tako jasno, kao da se dogodilo jučer. Dugo je spavao, a Laurie je baš tog jutra čvrsto odlučila da nakon mise ode k njemu na doručak. Kad je došla pred vrata njegova stana s pecivom, sirom i dimljenim lososom, snažno je pokucala. Nije čuo pa je viknula: – Znam da si unutra.
Obukao je kućni ogrtač, otvorio vrata i ugledao je pred sobom. Bila je u lanenoj haljini i sandalama, svježa i ljupka kao samo jutro. Ušla je, pristavila kavu, iz vrećice izvadila peci-vo i rekla mu neka ne sprema krevet, jer žuri kući pa je svratila samo nakratko. Kad ona ode, ako hoće može nastaviti spavati cijeli dan.
Na odlasku ovila mu je ruke oko vrata, usput ga poljubila i rekla mu da se mora obrija-ti. – Ali sviđaš mi se i takav, rekla je, zadirkujući ga. – Lijep nos, čvrsta brada i slatki ču-perak kose iznad čela, koji strši na sve strane. Poljubila ga je još jednom, a zatim se okre-nula da ode. I tada se dogodilo. Gregg ju je nesvjesno slijedio do vrata, obuhvatio je ru-kama, podigao od tla i stisnuo k sebi. Podivljala je. Počela je jecati i snažno se koprcati. Spustio ju je i bijesno zapitao što joj je. Možda misli da je Jack Trbosjek? Odjurila je iz stana. Više nikada nije s njim razgovarala, osim jednom kad mu je rekla neka je ostavi na miru.
Želio ju je ostaviti na miru. Problem je bio u tome da cijelo prošlo ljeto, dok je radio na praksi u New Yorku, i tijekom jesenskog semestra, dok je studirao na Banking Instituteu u Londonu, nije mogao zaboraviti Laurie. Sada se vratio, ali ona je još uvijek odlučno odbi-jala da ga vidi.
U ponedjeljak navečer Gregg je otišao do kantine u studenskom centru. Znao je da La-urie ponekad navraća tamo. Namjerno se pridružio skupini u kojoj je bilo nekoliko njenih znanaca. – To je potpuno moguće, rekao je netko na drugoj strani stola. – Laurie često izlazi oko 9 navečer. Njegova je žena preko tjedna u New Yorku. Nedavno sam zadirkiva-la Laurie zbog njega, ali ona nije ni trepnula. Očito je da se s nekim sastaje, ali to skriva.
Gregg je naćulio uši. Naoko bezbrižno primaknuo je stolac bliže da bi bolje čuo.
– Margy popodne pomaže u studentskoj referadi. Tamo se nasluša svakojakog smeća. Odmah joj je bilo jasno da se nešto događa, kad je “seksi Allan” ušao zabrinutog izraza lica.
– Meni Grant uopće ne izgleda seksi. Ali jako je drag, rekla je crnokosa studentica zdravog razuma.
Tračerica je odmahnula rukom. – Možda tebi ne izgleda seksi, ali mnogi ljudi imaju drukčije mišljenje. A naročito Laurie. Čujem da mu je poslala hrpu ljubavnih pisama, pot-pisanih s ‘Leona’. Predao ih je referentu za studentska pitanja i tvrdi da je sve u njima čista izmišljotina. Možda se boji da bi ona mogla na sva usta početi brbljati o njihovoj ljubavnoj vezi, baš kao što sad njemu piše. Mislim da se on tako želi osigurati u slučaju da cijela priča dospije do ušiju njegove žene.
– O čemu je pisala?
– Radije pitaj o čemu nije pisala. Sudeći po tim pismima ljubav su vodili u njegovom kabinetu i njegovoj kući, a bogzna gdje još sve ne.
– Ma, daj!
– Njegova je žena rijetko kad kod kuće. Takve se stvari događaju. Zar se ne sjećate ka-ko je na pokopu Laurienih roditelja dojurio do nje, kada se onesvijestila?
Gregg Bennett nije se potrudio da podigne stolac, koji je prevrnuo kad je izjurio iz kan-tine.

37
U utorak je Laurie u poštanskom sandučiću našla poruku da se javi referentu za stu-dentska pitanja, što je prije moguće. Zašto? zapitala se. Kad je nazvala, referentova tajnica ju je pitala može li doći u tri popodne.
Krajem lanjske skijaške sezone na rasprodaji je kupila plavo-bijelu skijašku jaknu.Ove je zime još ni jednom nije nosila. Zašto ne? pomislila je, otvorila ormar i rukom posegnula prema njoj. Kao stvorena je za ovo vrijeme, a uz sve to i lijepa pa je šteta da visi u ormaru. Uz nju je obukla plave traperice i bijelu dolčevitu.
U posljednji je čas kosu splela u punđu. Zašto ne bi izgledala poput iskusne apsolventi-ce, koja će se uskoro iz hrama učenosti uputiti u širok svijet. Možda se više neće osjećati kao preplašena djevojčica, kad jednom iza sebe zatvori vrata koledža i nađe se među odra-slim zaposlenim ljudima.
Iako je dan bio vedar, hladnoća je prodirala do kostiju, prisiljavajući je da uvuče glavu u ramena i duboko diše. Osjećala je olakšanje, znajući da u subotu neće sjedati u prokletoj ordinaciji doktora Carpentera, koji glumi ljubaznost, a istovremeno bezbrojnim pitanjima želi prodrijeti duboko u njenu podsvijest.
Mahnula je skupini studenata iz iste stambene četvrti, pitajući se ne gledaju li je nekako čudno. Nemoj biti smiješna, prekorila je samu sebe.
Nož. Kako je dospio u njenu torbu? Sama ga sigurno nije u nju stavila. Hoće li joj Sa-rah vjerovati? – Gledaj, Sarah, glupi se nož zaglavio među mojim knjigama. Ovdje je. Pro-blem je riješen.
Sarah će, naravno, pitati: – Kako se našao u tvojoj torbi? A zatim će predložiti da po-novno ode na razgovor doktoru Carpenteru.
Nož je sad bio u ormaru, sakriven u rukavu stare jakne, na kojoj je orukavlje imalo gu-mu, tako da nije mogao ispasti. Možda bi ga jednostavno trebala baciti i pustiti da tajna zauvijek ostane neriješena? Ali tata je nadasve cijenio taj komplet noževa i uvijek je govo-rio da su oštri kao britva. Laurie je mrzila pomisao na to da nešto reže kao britva.
Dok je hodala prema administrativnoj zgradi, razmišljala je o tome gdje bi u kući mogla sakriti nož da izgleda kao da je zametnut. U zidni ormarić? Ali Sarah je rekla da je Sophie preokrenula cijelu kuhinju tražeći ga.
Iznenada joj je na pamet pala jednostavna, ali izvrsna zamisao: Sophie je voljela čistiti srebrninu pa je ponekad to isto radila i s noževima. Pun pogodak, pomislila je Laurie. Nož će staviti u ormarić sa srebrninom u blagovaonici. Gurnut će ga sasvim straga, da se ne može lako zamijetiti. Ako je Sophie i pregledala ormarić, pomislit će da joj je promaknuo. Ali najvažnije od svega je da Sarah povjeruje u to.
Osjećaj olakšanja ugušio je podrugljiv glas koji je viknuo u njenoj glavi: Jako pametno, Laurie, ali reci kako se nož našao kod tebe? Sam je skočio u tvoju torbu? Podrugljivi smi-jeh natjerao ju je da čvrsto stisne pesti.
– Zaveži! prosiktala je kroz zube. – Otiđi i ostavi me na miru.
Referent Larkin nije bio sam. Kod njega je bio liječnik Iovino, direktor Centra za po-moć i savjetovanje. Laurie se sledila, kada ga je ugledala. Glas u njenoj glavi zaviknuo je: Budi oprezna! Još jedan psihijatar. Što sad smjeraju?
Larkin joj je ponudio da sjedne. Upitao ju je kako se osjeća i kako napreduje u studiju, dodavši da zna za njenu strašnu obiteljsku tragediju i naglasio da joj svi na fakultetu žele dobro.
Zatim je ustao i rekao da će izaći, jer bi doktor Iovino želio s njom razgovarati u četiri oka.
Kad je iza sebe zatvorio vrata, liječnik Iovino se nasmiješio i rekao: – Ništa se ne boj, Laurie. Samo želim s tobom razgovarati o profesoru Grantu. Što misliš o njemu?
Ništa lakše. – Čudesan je, odgovorila je Laurie. – Izvrstan je profesor i dobar prijatelj.
– Dobar prijatelj?
– Naravno.
– Laurie, studentice se često pretjerano vežu za nekog od profesora. U tome nema ni-čeg neobičnog. Ti si, poput svih onih koji pretjerano čeznu za ljubavlju i razumijevanjem, jer su osamljeni i pate pa si sklona takvom prijateljskom odnosu pridati drugi smisao. Po-čela si sanjariti. A ono o čemu sanjaš da bi se moglo dogoditi, u tvojoj je svijesti postalo stvarnost. To je posve razumljivo.
– O čemu govorite? Laurie je shvatila da govori poput njene majke, kad se jednom raz-ljutila na nekog konobara, koji je izrazio želju da izađe s Laurie.
Psiholog joj je predao svežanj pisama. – Laurie, jesi li ti napisala ta pisma?
Letimično ih je pregledala i razrogačila oči. – Potpisala ih je neka Leona. Kako vam je palo na pamet da sam ih ja napisala?
– Laurie, ti imaš pisaći stroj, zar ne?
– Seminarske radove pišem na kompjutoru.
– Ali imaš pisaći stroj?
– Da. Stari prenosivi stroj moje majke.
– Imaš li ga ovdje?
– Da, za svaki slučaj. Zna se dogoditi da kompjutor ponekad zakaže, a ja moram zavr-šiti seminarski rad.
– Ovaj si rad predala prošli tjedan?
Bacila je pogled na njega. – Da.
– Kao što vidiš, slova o i w na svim su stranicama necjelovita, baš kao i u pismima pro-fesoru Grantu. Tvoj rad i ta pisma pisani su na istom pisaćem stroju.
Laurie je gledala u liječnika Iovina. Iznenada se njegovo lice preobrazilo u lice doktora Carpentera. Inkvizitori! Gadovi!
Doktor Iovino je ljubazno, i na način ništa-ne-brini-sve-je-u redu, rekao: – Laurie, ako se usporedi potpis ‘Leona’ s bilješkama pisanim rukom u tvom seminarskom radu, vidi se da je rukopis jako sličan.
Glas je viknuo: Nije samo psihijatar. Sad je postao i stručnjak za rukopise.
Laurie je ustala. – Doktore Iovino, svoj sam pisaći stroj posudila različitim ljudima. Ovaj me razgovor duboko vrijeđa. Iznenađena sam time što je profesor Grant naprečac zaključio da sam ja pisala to smeće. Zapanjuje me da ste poslali po mene i to mi rekli. Mo-ja je sestra javna tužiteljica. Već sam je vidjela u sudnici. Kad bi pokušali ‘dokazati’ da sam na bilo koji način povezana s tom svinjarijom, ona bi vas samljela u prah.
Uzela je pisma i bacila ih preko stola. – Očekujem pismenu ispriku, a ako ta gadost procuri izvan ove prostorije, kao i sve drugo što se ovdje događa, zahtijevat ću javnu is-priku i povlačenje tih glupih optužbi. A što se tiče profesora Granta, smatrala sam ga is-krenim prijateljem koji mi je svojim razumijevanjem pomogao u iznimno teškom trenutku u životu. Očito sam pogriješila. U pravu su studentice koje ga zovu ‘seksi Allan’ i ogova-raju na sva usta da je ženskar. To mu iz ovih stopa namjeravam sama reći. Okrenula se i kao vihor izjurila iz sobe.
Allan Grant imao je predavanje u 15 i 45. Sad je bilo 15 i 30. Ako bude imala sreću, uhvatit će ga na hodniku. Bilo je prekasno da ga nađe u kabinetu.
Pričekala ga je na hodniku. Veseli pozdravi, namijenjeni drugim studenticama i studen-tima, zamrli su na njegovim usnama, kad ju je ugledao. – Zdravo, Laurie. Djelovao je prili-čno uznemireno.
– Profesore Grant, kako ste došli na tu smiješnu pomisao da sam ja pisala ona pisma?
– Laurie, znam kroz što si sve prošla i...
– I mislili ste da će mi biti lakše, ako kažete Larkinu kako maštam o tome da spavam s vama? Zar ste sišli s uma?
– Laurie, ne žesti se. Svi nas gledaju. Poslije predavanja dođi u moj kabinet.
– Pa da se možemo skinuti i da pogledom na vaše predivno tijelo zadovoljim svoju po-žudu? Laurie se živo fućkalo što se drugi zaustavljaju i slušaju ih. – Gadite mi se. Ovo ćete požaliti. Riječi su iz nje navrle poput bujice. – Bog mi je svjedok da ćete to požaliti.
Progurala se kroz mnoštvo zapanjenih studenata i odjurila do stambene četvrti. Zaklju-čala se u svoju sobu, bacila na krevet i slušala glasove koji su odzvanjali u njenoj glavi.
Jedan je rekao: Ali, za promjenu si konačno stala u svoju obranu.
Drugi je vrištao: Kako me je Allan mogao prevariti? Upozorila sam ga da nikome ne smije pokazati pisma. Kažem ti, gadno će to požaliti. Dobro da imaš nož. Hvalisavi Casa-nova više se neće trebati bojati da ćemo mu se ponovno javiti.
38
Bic i Opal su odmah po završetku nedjeljne emisije odletjeli u Georgiju. Te su večeri za njih pripremili oproštajnu večeru.
U utorak ujutro autom su krenuli u New York. U prtljažniku se nalazio Bicov pisaći stroj, njihova prtljaga i kanistar benzina, brižno zamotan u ručnike. Sa sobom nisu ponijeli nikakve druge osobne stvari. – Kad odaberemo kuću, opremit ćemo je najmodernijom komunikacijskom tehnikom i tako je pretvoriti u vrhunski audiovizualni centar, rekao je Bic. – A dotle ćemo živjeti u apartmanu u Wyndhamu.
Dok su se vozili, Bic je objasnio Opal svoje namjere. – Pričao sam ti o onom slučaju kad se odrasla žena sjetila što joj je nekad davno radio otac. Tatica sad zbog toga čami u zatvoru. Živo se sjećala onoga što se događalo u njihovoj kući i u kombiju. Recimo da nas Bog stavi na kušnju i dopusti da se Lee počne sjećati pojedinih dijelova našega zajednič-kog života. Pretpostavimo da se sjeti kuće, rasporeda njenih prostorija i onih nekoliko stuba koje su vodile na kat. Možda im pođe za rukom da nađu kuću i počnu istraživati tko ju je u ono vrijeme unajmio. Ta je kuća čvrst dokaz da je bila s nama. A ako izuzmemo sve to, pa, Lee je smušena osoba. Nitko nas nikad nije vidio s njom, osim one blagajnice koja nas ne može opisati. Zato se moramo riješiti te kuće. Bog je tako odlučio.
Već se spuštao mrak kad su se kroz Bethlehem dovezli u Elmville. Vidjeli su da se u posljednjih 15 godina gotovo ništa nije promijenilo: jadan restorančić na glavnoj cesti, jedna jedina benzinska crpka i niz drvenih kuća, na čijim su verandama upaljena svjetla otkrivala nakrivljene stube i boju koja se ljuštila sa zidova.
Bic je namjerno izbjegao glavnu cestu i do osam kilometara udaljene farme krenuo du-ljim zaobilaznim putem. Kada su se približili farmi, ugasio je prednja svjetla. – Ne bih htio da netko slučajno vidi auto, rekao je. – Iako je to malo vjerojatno. Na ovoj cesti nikada nema nikoga.
– A što ako naiđe policajac? Opal je bila zabrinuta. – Što ako pita zašto nemaš upaljena svjetla?
Bic je uzdahnuo. – Opal, gdje je tvoja vjera? Gospod pazi na nas. Osim toga, ta cesta vodi samo do močvara i farme. Ali kad su stigli do kuće, auto je sakrio u šumarku.
Nigdje nije bilo nikakvog znaka života. – Jesi li znatiželjna? zapitao je Bic. – Hoćeš li malo pogledati?
– Samo želim što prije otići odavde.
– Dođi sa mnom, Opal. To je bila naredba.
Opal se pokliznula na zaleđenom tlu pa se primila za Bicovu ruku.
U mračnoj je kući vladala grobna tišina i činilo se da je nenastanjena. Staklo je na pro-zorima bilo razbijeno. Bic je pritisnuo kvaku. Vrata su bila zaključana, ali kad ih je gurnuo ramenom, uz škripu su se otvorila.
Bic je odložio kanistar s benzinom i iz džepa izvadio poput olovke tanku bateriju. Sno-pom jarkog svjetla preletio je po sobi. – Izgleda kao i nekad, primijetio je. – Ne vidim ni jedan novi komad namještaja. Tamo je stolica za ljuljanje u kojoj sam sjedio s Lee u naruč-ju. Zlatna, zlatna djevojčica.
– Bic, želim odmah nestati odavde. Hladno je i od ove mi se kuće ježi koža. U one sam dvije godine umirala od straha da će netko doći i vidjeti Lee.
– Pa, nitko se nije pojavio. Ako ovo mjesto postoji u njenom sjećanju, jedino će tamo i ostati. Opal, sad ću sve politi benzinom. Zatim ćemo izaći i ti ćeš upaliti šibicu.
Kada su prvi plamenovi suknuli iznad krošnji, već su bili u autu i brzo se udaljavali od kuće.Za deset minuta već su bili na autocesti. Za polusatnog boravka u Elmvilleu nisu na-išli ni na jedan auto.
39
U ponedjeljak je Sarah dala intervju o Parkerovoj osudi za bergenski Record i New York Times. – On ima pravo tvrditi da ga je žrtva namamila, ali od te mi lažne izjave uzav-re krv u žilama.
– Ali žalite da niste tražili smrtnu kaznu?
– Zatražila bih je da sam mogla dokazati sve navode optužnice. Parker je pratio Maysicu. Napao ju je i ubio. Recite da to nije hladnokrvno ubojstvo s predumišljajem.
U uredu joj je prvi čestitao šef, bergenski okružni tužilac. – Conner Marcus je jedan od najboljih branitelja u zemlji, Sarah. Izvrsno si obavila posao. Kad bi htjela prijeći na drugu stranu sudnice, masno bi zarađivala.
– Da ih branim? Ni govora!
U utorak ujutro zazvonio je telefon, baš kad je Sarah sjela za pisaći stol. Betsy Lyons, posrednica za nekretnine, obasula ju je novostima. Pojavio se još jedan kupac koji se oz-biljno zanimao za kuću. Problem je bio u tome što se njegova trudna žena željela preseliti prije poroda. Ako se odluče za kupnju, kako bi se brzo kuća mogla isprazniti?
– Kako brzo žele, rekla je Sarah. Kad je to izrekla, činilo joj se kao da joj je teški teret pao sa srca. Namještaj i sve drugo što ona i Laurie odluče zadržati, lako mogu neko vrije-me držati u unajmljenom skladištu.
Tom Byers, tridesetogodišnji odvjetnik koji se bavio patentnim pravom, promolio je glavu na vratima njenog ureda. – Sarah, čestitam. Mogu li te večeras pozvati na piće?
– Naravno. Tom joj je jako prirastao srcu. Bit će zabavno izaći s njim. Ali nikad mi ne bi mogao postati više od prijatelja, pomislila je, i u mislima ugledala lice Justina Donnellyja.
U 19 i 30 otključala je prednja kućna vrata. Tom je predložio da odu na večeru, ali za-molila ga je da to odgode za neku drugu priliku. Kao i uvijek nakon napornog procesa došlo je do popuštanja napetosti. – Boli me svaka kost u tijelu, rekla je Tomu.
Odmah se presvukla u pidžamu i kućni ogrtač, nataknula je papuče i otvorila hladnjak. Bog blagoslovio Sophie, pomislila je. U zdjelici se nalazio mali komad pečenog mesa. Povrće, krumpiri i sok od pečenja u zasebnim su plastičnim posudicama čekali da ih pod-grije.
Baš kad je htjela pladanj s večerom odnijeti u radnu sobu, nazvao je Allan Grant. Sarah je veseli pozdrav zamro na usnicama, kad je rekao: – Sarah, već sam vam prošli put nam-jeravao reći. Nije pošteno da nisam upozorio ni vas ni Laurie, prije nego što sam otišao predstojniku.
– Upozorili na što?
Dok je slušala, Sarah je osjetila kako su joj se presjekle noge. Slobodnom je rukom pri-vukla k sebi stolac i sjela. Pisaći stroj. Tajanstvena pisma koja je Laurie pisala na krstare-nju. Kad joj je Allan ispričao kako ga je Laurie napala, Sarah je zatvorila oči i poželjela da umjesto njih može začepiti uši. – Sarah, njoj je potrebna pomoć, velika pomoć, rekao je Allan na kraju. – Znam da ide psihijatru, ali...
Sarah mu nije otkrila da Laurie više ne ide doktoru Carpenteru. – Ja... ne znam kako bih vam se ispričala, profesore Grant, rekla je. – Tako ste bili ljubazni s Laurie i znam da vas je dovela u iznimno neugodan položaj. Nazvat ću je. Nekako ću naći pomoć koja joj je potrebna. Glas joj se slomio. – Doviđenja. Hvala vam.
Mora što prije razgovarati s Laurie, ali kako? Nazvala je kućni broj Justina Donnellyja, ali nije se javio.
Dobila je doktora Carpentera. Njegova su pitanja bila kratka. – Laurie odlučno poriče da je napisala pisma? Razumijem. Ne, ona ne laže. Izbrisala ih je iz svijesti. Sarah, nazovi je i reci da si na njenoj strani. Predloži joj da dođe kući. Nije dobro da je u blizini profeso-ra Granta. Moramo je bezuvjetno odvesti doktoru Donnellyju. To sam shvatio kad je proš-lu subotu bila kod mene.
Večera je bila zaboravljena. Sarah je utipkala broj Laurine sobe. Nitko nije dizao sluša-licu. Bila je uporna i do ponoći je pokušavala svakih pola sata. Na kraju je nazvala Susan Grimes, studenticu iz sobe nasuprot Larienoj.
Kad se Sarah predstavila, Susan se istog trena razbudila. Da, zna što se dogodilo. Na-ravno, provjerit će je li Laurie u sobi.
Dok je čekala, Sarah je shvatila da se moli. Bože, nemoj joj dopustiti da si nešto učini. Molim te, Bože, samo to ne. Čula je kad se Susan vratila.
– Pogledala sam u njenu sobu. Spava kao klada i diše ravnomjerno. Želite da je probu-dim?
Sarah je preplavio osjećaj olakšanja. – Sigurno je uzela tabletu za spavanje. Ne, nemoj-te je buditi. Oprostite na smetnji.
Sarah se osjećala kao iscijeđen limun. Otišla je u krevet i odmah zaspala, znajući da se do jutra ne mora brinuti. Čim ustane, odmah će nazvati Laurie.
40
Kako predivan završetak ovoga savršenog dana, pomislio je Allan Grant, kad je nakon razgovora sa Sarah odložio slušalicu. Glas joj je zvučao tako potreseno. Nije ni čudo. Majka i otac umrli su prije nepunih pet mjeseci, a sestra je bila na rubu živčanog sloma.
Otišao je u kuhinju. U kutu najvećeg ormarića nalazila se zaliha pića. Osim jednog ili dva piva nakon večere, Allan Grant nije pio sam, ali sad je u čašu natočio obilnu količinu votke i iz hladnjaka uzeo led. Taj dan nije pošteno jeo i nakon prvoga gutljaja osjetio je kako mu votka pali grlo i želudac. Bilo bi dobro kad bi nešto prigrizao. U hladnjaku su se nalazili samo ostaci. Namrštio se i rekao u sebi da ne zaslužuju ime večera. Otvorio je zamrzivač i iz njega izvadio pizzu.
Dok se pizza grijala, pijuckao je votku i nastavio je mozgati kako se glupo i nepromiš-ljeno zaletio s Laurie Kenyon. Njeno odlučno poricanje ostavilo je snažan dojam na refe-renta za studentska pitanja, Larkina i doktora Iovina. Kao što je Larkin istaknuo: – Allane, gospođica Kenyon ima potpuno pravo kad kaže da je bilo tko iz njene stambene četvrti mogao posuditi pisaći stroj i da je sličnost u rukopisu labav dokaz da bi je se moglo pove-zati s pismima.
Sad misle da sam upalio žižak, koji bi mogao zapaliti cijeli koledž, pomislio je Allan. Baš krasno. Kako da se prema njoj ponašam do kraja semestra? Je li moguće da sam se prevario?
Kad je iz pećnice izvadio pizzu, rekao je naglas. – Nije moguće da se varam. Pisma je napisala Laurie.
Karen je nazvala oko osam. – Dragi, cijelo sam vrijeme u mislima bila s tobom. Kako je prošlo?
– Prilično loše, bojim se. Razgovarali su 20 minuta. Kada su spustili slušalice, Allan se osjećao mnogo bolje.
Oko pola 11 telefon je ponovno zazvonio. – Stvarno sam dobro, rekao je. – Ali, zaboga – dobro je da su karte konačno stavljene na stol. Uzet ću tabletu za spavanje i idem ravno u krevet. Vidimo se sutra. Dodao je. – Volim te.
Uključio je radio, namjestio ga na automatsko isključivanje, potražio postaju CBS i odmah zaspao.
Allan Grant nije čuo tihe korake, niti osjetio nazočnost osobe koja se nagnula nad nje-ga, niti se probudio kad je oštrica noža razderala kožu nad njegovim srcem. Trenutak pos-lije glasan šum zavjese na vjetru nadglasao je njegov samrtni hropac



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:57 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
41
Opet je sanjala nož, ali ovaj put san je bio drukčiji. Nož nije bio okrenut prema njoj. Sama ga je držala i njime zamahivala gore-dolje, gore-dolje. Laurie se uspravila u krevetu i rukom pritisnula usta, kako bi prigušila krik. Njen dlan je bio ljepljiv. Zašto? Spustila je pogled. Zašto je još uvijek u trapericama i skijaškoj jakni? Odakle mrlje na njenoj odjeći?
Ispod lijeve ruke osjetila je neki tvrdi predmet. Obuhvatila ga je prstima, osjetivši oštru bol koja je prostrujila rukom. Niz dlan je curio tanki potočić tople krvi.
Sa sebe je strgnula pokrivač. Mesarski nož bio je napola sakriven ispod perine. Plahta je bila poprskana sasušenom krvlju. Što se dogodilo? Kad se je porezala? Zar je tako jako krvarila? Ne iz te rane. Zašto je uzela nož iz ormara?Je li još uvijek sanja? Je li je to dio sna?
Ne gubi vrijeme, viknuo je glas.Operi ruke. Operi nož. Sakri ga u ormar. Učini što ti kažem. Požuri. S ruke skini sat. Remen je prljav. U džepu imaš narukvicu. I nju moraš oprati.
Operi nož. Zbunjena je odjurila u kupaonicu, otvorila vodu i stavila nož pod jaki mlaz.
Sakri ga u ormar. Odjurila je natrag u spavaću sobu. Sat stavi u ladicu. Svuci se. S kre-veta skini posteljinu. Sve baci u kadu.
Laurie je odteturala do kupaonice i naglo povukla ručicu tuša. Kad je voda šiknula sna-žnim mlazom, u kadu je ubacila posteljinu. Sa sebe je strgnula odjeću i gurnula je u vodu, nijemo gledajući kako postaje crvena.
Posrćući ušla je u kadu. Plahte su se napuhnule i obavile joj se oko nogu. Mahnito trlja-jući ruke i lice isprala je slijepljenu krv. Posjekotina na dlanu i dalje je krvarila, iako ju je povezala. Dugo je sklopljenih očiju stajala ispod tuša, dok joj se voda slijevala niz kosu, lice i tijelo. Kupaonica se napunila zagrijanom parom, ali usprkos tome snažno se tresla.
Kad je konačno izašla iz kade, kosu je omotala ručnikom, obukla dugi kupaći ogrtač od frotira i začepila slivnik. Odjeću i posteljinu tako je dugo ispirala, dok voda nije postala potpuno čista.
Nakon toga sve je utrpala u košaru za rublje, obukla se i otišla do sušionice rublja u podrumu. Pričekala je da se rublje osuši. Kada se sušilica isključila, uredno je složila pos-teljinu i odjeću, i odnijela sve natrag u svoju sobu.
Sad presvuci krevet i izađi. Otiđi na prvo predavanje i sačuvaj prisebnost duha. Ovaj put si se stvarno uvalila u neprilike. Zvoni telefon. Ne javljaj se. Vjerojatno zove Sarah.
Na putu kroz kampus srela je nekoliko studentica. Jedna od njih brzo joj je prišla i po-čela pričati kako je i ona bila izložena seksualnom zlostavljanju. Iako su u njenom slučaju uloge bile zamijenjene, savjetovala je Laurie da tuži profesora Granta. Kako se drznuo tako je optužiti.
Odsutno je kimnula glavom, pitajući se tko je ta djevojčica koja tako neutješno i grčevi-to plače. Jecaji su bili prigušeni, kao da je glavu zarila u jastuk. U mislima je ugledala malu djevojčicu duge plave kose, koja leži na krevetu u hladnoj sobi. Da, ona je plakala.
Laurie nije opazila kad su je studentice ostavile i krenule na svoja predavanja. Nije vid-jela ni kako se osvrću i zapanjeno je gledaju. A nije čula ni kako jedna od njih kaže: – Stvarno je otkačena.
Nesvjesno je ušla u zgradu i dizalom se odvezla na treći kat. Krenula je niz hodnik. Kad je došla do predavaonice u kojoj je Allan Grant držao predavanja, kroz vrata je promolila glavu. Desetak studentica okupilo se u krugu, čekajući profesora. – Gubite vrijeme, rekla im je. – Seksi Allan je mrtav.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 1:59 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
TREĆI DIO
42
Kad Sarah ni u srijedu ujutro nije mogla dobiti Laurie, ponovno je nazvala Susan Gri-mes. – Molim vas da na Lauriena vrata stavite poruku da me nazove na posao. Jako je važno.
Oko 11 Laurie je nazvala iz policijske postaje.
Sarah se činilo da je obamrla. Uzela si je nekoliko dragocjenih minuta da nazove dokto-ra Carpentera, rekla mu je što se dogodilo i zamolila ga da telefonira doktoru Donnellyja. Zatim je zgrabila kaput i torbicu i koliko su je god noge nosile, odjurila je do auta. Sat i pol duga vožnja do Clintona bila je paklenska.
Laurien jecajući, zaprepašten glas koji govori: – Sarah, profesor Grant je nađen mrtav. Misle da sam ga ja ubila. Uhitili su me i priveli na policiju. Rekli su da imam pravo na je-dan telefonski poziv.
Njeno jedino pitanje: – Kako je umro? Znala je odgovor i prije nego što je Laurie otvo-rila usta. Allan Grant je proboden nožem. O Bože, svemogući Bože, zašto?
Kad je Sarah stigla u policijsku postaju, rekli su joj da Laurie ispituju. Odlučno je zahti-jevala da je odvedu k njoj.
Policajac na prijamnom odjelu znao je da je Sarah pomoćnica javnog tužioca. Sućutno ju je pogledao. – Gospođice Kenyon, dobro znate da k njoj tijekom ispitivanja može doći samo njen odvjetnik.
– Ja sam njena odvjetnica, rekla je Sarah.
– Ne možete...
– Od ovog trenutka više ne radim u tužilaštvu. Iz ovih ću stopa telefonom dati otkaz.
Soba za saslušanje bila je mala. Videokamera snimala je Laurie koja je sjedila na raskli-manom drvenom stolcu i gledala u objektiv. S njom su bila dva detektiva. Kad je ugledala Sarah, poletjela joj je u zagrljaj. – Sarah, ovo je suludo. Tako mi je žao doktora Granta. Tako je bio dobar prema meni. Jučer sam se razbjesnila, jer je mislio da sam mu ja slala ona pisma. Sarah, reci im neka nađu onoga tko ih je stvarno pisao. Onaj tko ga je ubio, potpuno je lud. Počela je jecati.
Sarah je prislonila Laurienu glavu na svoje rame i nesvjesno je počela ljuljkati. Prisjetila se da ju je tako tješila majka kad je bila malena.
– Sjedi, Laurie, odlučno je rekao mlađi detektiv. – Potpisala je da je upoznata sa svojim pravima, priopćio je Sarah.
Sarah je pomogla Laurie da ponovno sjedne. – Ostat ću s tobom. Više nemoj odgova-rati na pitanja.
Laurie je zarila glavu u dlanove. Kosa joj je pala na lice.
– Gospođice Kenyon, mogu li razgovarati s vama? Ja sam Frank Reevs. Sarah je shvati-la da joj je stariji detektiv poznat. Svjedočio je na jednom od njenih suđenja. Povukao ju je na stranu. – Žao mi je, ali slučaj je potpuno jasan. Jučer je prijetila profesoru Grantu. Jut-ros, prije nego što je njegovo tijelo nađeno, rekla je pred skupinom studentica u predavao-nici da je mrtav. U njenoj je sobi bio sakriven nož kojim je gotovo sigurno izvršeno uboj-stvo. Pokušala je oprati svoju odjeću i posteljinu, ali na njima su ostale jedva primjetne krvave mrlje. Laboratorijskim pretragama nedvojbeno će se dokazati njihovo podrijetlo.
– Salice.
Sarah se naglo okrenula. Na stolici je sjedila Laurie, koja nije bila Laurie. Izraz njenog lica bio je drukčiji, dječji. Njezin je glas bio glas trogodišnje djevojčice. Salica. Tako ju je zvala Laurie, kad je bila majušna djevojčica i nije mogla pravilno izgovoriti njeno ime. – Salice, hocu medica.
Sarah je na sudskom saslušanju držala Laurie za ruku. Sudac je odredio jamčevinu u iz-nosu od 150 000 dolara. Obećala je Laurie: – Za dva ću te sata izvući odavde. Previše potresena da bi osjetila bol, gledala je kako s lisicama na rukama odvode Laurie koja nije shvaćala što se s njom događa.
Dok je ispunjavala obrazac za jamčevinu, u sudnicu je ušao Gregg Bennett. – Sarah.
Podigla je pogled. Vidjelo se da je poput nje potresen i utučen. Nije ga vidjela mjeseci-ma; činilo se da je Laurie nekad bila tako sretna s tim dragim mladićem.
– Sarah, Laurie nikad ne bi namjerno nikome nanijela zlo. Nešto se u njoj moralo slomi-ti.
– Znam. Obrana će se temeljiti na njenoj neuračunljivosti. Tvrdit ćemo da je bila neura-čunljiva u trenutku izvršenja ubojstva. Izrekavši to, Sarah se prisjetila svih onih branitelja koje je porazila u sudnici, a koji su se koristili tom obranom. Rijetko je kad upalila. Njome se obično izazivala dvojba koja je optužene spašavala od smrtne kazne.
Shvatila je da joj je Gregg stavio ruku na rame. – Čini mi se da bi ti dobro došla šalica kave, rekao je. – Još je uvijek piješ bez mlijeka.
– Da.
Vratio se s dvije plastične šalice iz kojih se pušilo, baš kad je Sarah unosila zadnje po-datke u obrazac. Pričekao je s njom dok ga nije predala. Tako drag mladić, pomislila je. Zašto se Laurie nije u njega zaljubila? Zašto se zaljubila u oženjenog muškarca? Je li Alla-na Granta odabrala kao nadomjestak za oca? Kada se pribrala od prvog udarca, sjetila se kako je profesor Grant odmah priskočio Laurie, kada se onesvijestila. Je li moguće da je oko nje savio svoju mrežu, u trenutku kad je bila jako osjetljiva i potpuno shrvana? Sarah je shvatila da u mislima već oblikuje moguće načine obrane.
U 18 i 15 Laurie je puštena uz jamčevinu. Iz ćelije ju je dovela nadglednica u odori. Kad je Laurie ugledala Sarah i Gregga, noge su joj otkazale poslušnost. Gregg je pojurio prema njoj da bi je primio. Kada se Laurie našla u njegovim rukama, jauknula je, a zatim je počela vrištati: – Sarah, Sarah, pomozi mi, nemoj mu dopustiti da me povrijedi.
43
U srijedu u 11 prijepodne telefon je zazvonio u putničkoj agenciji Global u hotelu Ma-dison Arms u istočnoj 76. ulici na Manhattanu.
Karen Grant bila je na odlasku. Oklijevala je, a zatim je viknula preko ramena. – Ako je za mene reci da se vraćam za 10 minuta. Najprije moram ovo srediti.
Connie Santini, tajnica u uredu, digla je slušalicu. – Putnička agencija Global, dobro ju-tro, rekla je i neko vrijeme slušala. – Karen je upravo izašla. Vratit će se za nekoliko minu-ta, rekla je službenim glasom.
Anne Webster, vlasnica agencije, stajala je kraj ormara za spise. Okrenula se. Dvade-setdvogodišnja Santini bila je dobra tajnica, ali je za Annino shvaćanje na telefon govorila previše odsječeno. – Najprije pitaj tko zove, rekla bi joj Ann. – Ako je poslovni poziv, uvijek pitaj može li netko drugi pomoći.
– Da, sigurna sam da će se ubrzo vratiti, rekla je Connie. – Nešto se dogodilo?
Anne je požurila prema telefonu na Kareninom stolu, podigla je slušalicu i glavom dala znak Connie da prekine. – Ovdje Anne Webster. Mogu li vam pomoći?
U šezdeset devet godina života Anne je bezbroj puta na telefon primila loše vijesti o rodbini ili prijateljima. Kada se sugovornik predstavio kao referent za studentska pitanja, Larkin s koledža Clinton, znala je sa zastrašujućom sigurnošću da se Allanu Grantu nešto dogodilo. – Ja sam Karenina poslodavka i prijateljica, rekla je. – Karen je u zlatarnici na drugoj strani hotelskog predvorja. Mogu odmah otići po nju.
Larkin je oklijevajući rekao. – Možda bi bilo najbolje da kažem vama. Došao bih osob-no, ali bojao sam se da bi Karen mogla čuti na radiju ili saznati od nekog novinara prije nego što bih uspio stići...
Zaprepaštena Ane Webster saznala je strašnu vijest o ubojstvu Allana Granta. – Ja ću se pobrinuti za to, rekla je. Spustila je slušalicu, i dok je tajnici počela govoriti što se dogodi-lo, na oči su joj navrle suze. – Allanu je neka studentica pisala ljubavna pisma. Predao ih je nadređenima. Jučer je studentica načinila strašan ispad i prijetila mu. Kad jutros Allan nije došao na predavanje, studentica je svima rekla da je mrtav. Našli su ga u krevetu, probo-denog srca. Oh, jadna Karen.
– Dolazi, rekla je Connie. Kroz izlog agencije vidjele su kako se Karen približava. Ho-dala je živahno, a na usnicama joj je lebdio osmijeh. Tamna joj je kosa lepršala po okovra-tniku. Crveni Nipponov kostim sa sedefastim pucetima, isticao je njenu manekensku vit-kost. Bilo je očito da je posao uspješno obavila.
Websterova se sva uzrujana ugrizla za usnicu. Kako da joj priopćiti užasnu vijest? A da joj sad samo kaže da se dogodila nesreća, a ostalo tek kad stignu u Clinton? Oh, Bože, daj mi snagu koja mi je potrebna, pomolila se u sebi.
Vrata su se otvorila. – Ispričali su se, pobjedonosno je rekla Karen. – Priznali su da su oni krivi. S lica joj je nestao osmijeh. – Anne, što se dogodilo?
– Allan je mrtav. Nije mogla vjerovati da je to izrekla.
– Allan? Mrtav? upitala je Karen, kao da ne razumije. A onda je ponovila. – Allan. Mr-tav.
Websterrica i Santinijeva vidjele su kako je problijedjela i pojurile su prema njoj. Svaka ju je primila za jednu ruku i odvele je do naslonjača. – Kako? bezbojnim je glasom zapitala Karen. – U autu? Kočnice su otkazivale poslušnost. Upozorila sam ga. Ali nije se obazira-o.
– Oh, Karen. Ann Webster je zagrlila mlađu ženu koja je drhtala cijelim tijelom. Connie Santini je Karen ispričala sve što su saznale, nazvala garažu i zatražila da odmah dovezu Karenin auto, a zatim pripremila kapute, rukavice i torbice. Ponudila se da ide s njima i da vozi, ali Karen je odbila njen prijedlog. Netko je morao ostati u uredu.
Karen je ustrajala na tome da sama vozi. – Ti ne poznaješ ceste, Anne. Na putu nije is-pustila ni jednu suzu. Govorila je o Allanu kao da je još uvijek živ. – On je najdivniji čov-jek na cijelome svijetu...Tako je dobar...Nitko nije pametan kao on...Sjećam se...
Anne Webster je bila sretna da je promet rijedak. Činilo joj se kao da je Karen uključe-na na uređaj za automatsku vožnju. Sad su se vozile pokraj zračne luke Newark, prema cesti 78.
– Allana sam upoznala na putovanju, rekla je. – Vodila sam grupu po Italiji. Pridružio nam se u posljednjem trenutku. To je bilo prije šest godina, za blagdane. Te je godine umr-la njegova majka. Rekao mi je da nije imao kamo otići za Božić, a na koledžu nije htio ostati. Kad smo se vratili u zračnu luku Newark, već smo bili zaručeni. Zvala sam ga ‘moj gospodin Chips’.
U Clinton su stigle nekoliko minuta iza podneva. Kad je ugledala policajce ispred svoje kuće, Karen je briznula u plač. – Sve do sada mislila sam da se radi o ružnom snu, prošap-tala je.
Na prilaznom putu zaustavio ih je policajac, a zatim se brzo odmaknuo u stranu i pro-pustio ih. Bljeskalice fotoaparata zabljesnule su istog trenutka kad su izašle iz auta. Anne je utješno obuhvatila Karen oko ramena i požurile su stubama do ulaznih vrata.
Kuća je vrvjela od policajaca. Nalazili su se posvuda: u dnevnom boravku, kuhinji i ho-dniku koji je vodio do spavaćih soba. Karen se uputila niz hodnik. – Želim vidjeti svog muža, rekla je.
Zaustavio ju je sjedokosi muškarac i odveo je u dnevni boravak. – Ja sam detektiv Ree-ves, rekao je. – Moja iskrena sućut, gospođo Grant. Već smo ga odvezli. Možete ga vidje-ti poslije.
Karen je počela drhtati. – Djevojka koja ga je ubila. Gdje je ona?
– Uhitili smo je.
– Zašto je to učinila mom mužu. Bio je tako ljubazan s njom.
– Tvrdi da je nevina, gospođo Grant, iako smo u njenoj sobi našli nož kojim je možda izvršeno ubojstvo.
Brana je konačno popustila. Anne Webster je znala da će se to dogoditi. Iz grla Karen Grant prolomio se prigušen krik, napola smijeh, napola jauk, a zatim je počela luđački vrištati.
44
Bic je uključio podnevne vijesti, dok je zajedno s Opal ručao u svom uredu u televizij-skom studiju u zapadnoj 61.ulici. Vijest dana nosila je naslov:
UBOJSTVO IZ STRASTI NA KOLEDŽU CLINTON.
Kada se na ekranu pojavila slika male djevojčice Laurie, Opal je zastao dah, a Bic je problijedio. “Laurie Kenyon je kao četverogodišnjakinja bila žrtva otmice. Dvadesetjedno-godišnja Kenyon danas je optužena za ubojstvo omiljenog profesora, kojem je navodno napisala desetak ljubavnih pisama. Allana Granta našli su u krevetu...”
Na ekranu se pojavila slika kuće. Područje oko nje bilo je obilježeno policijskom tra-kom. Kamera se približila otvorenom prozoru. “ Laurie Kenyon je vjerojatno kroz taj pro-zor ušla u spavaću sobu Allana Granta i iz nje izašla.” Ulice su bile pune policijskih auto-mobila.
Slijedio je intervju s jednom uzbuđenom studenticom: “Laurie je u burnoj svađi s profe-sorom Grantom viknula da je spavala s njim. Mislim da je htio raskinuti vezu s njom pa je podivljala.”
Kad je izvještaj završio, Bic je rekao: – Ugasi to, Opal.
Poslušala ga je.
– Podala se drugom muškarcu, rekao je Bic. – Noću se uvlačila u njegov krevet.
Opal nije znala što bi rekla ili učinila. Bic je drhtao cijelim tijelom. Krupne graške znoja izbile su na njegovom licu. Skinuo je jaknu i podvio rukave košulje, a zatim je ispružio ruke. Guste dlake na podlakticama sad su bile čeličnosive. – Sjećaš se kako se bojala kad bih tako pružio ruke prema njoj? zapitao je. – Ali Lee je znala da je volim. Proganjala me u mislima sve ove godine. Ti si mi svjedok, Opal. Posljednjih sam mjeseci tako užasno patio dok sam je gledao, dok sam joj bio tako blizu da sam je mogao dotaknuti. Brinuo sam se da bi o meni mogla pričati svom doktoru i ugroziti sve ono za što sam naporno radio, a ona je za to vrijeme pisala gadosti drugom muškarcu.
Razrogačio je oči iz kojih su sijevale iskre. Opal je odgovorila onako kako je znala da mora: – Lee treba biti kažnjena, Bic.
– I bit će. Ako te oko zavede na krivi put, iskopaj ga. Ako te ruka zavede na krivi put, odsijeci je. Lee je pod utjecajem sotone. Moja je dužnost da je vratim u okrilje našeg milo-stivog Gospoda, tako da je prisilim da oštricu noža okrene prema sebi.

45
Sarah je vozila po autocesti. Laurie je spavala na suvozačevom sjedalu. Zatvorska nad-glednica obećala je da će nazvati liječnika Carpentera i obavijestiti ga da su krenule kući. Gregg je gurnuo Laurie u Sarahino naručje i tužno rekao: – Laurie, Laurie, nikad ti nisam učinio ništa nažao. Volim te. Zatim je, u nevjerici odmahujući glavom, dodao: – To jedno-stavno ne razumijem.
– Nazvat ću te, u žurbi mu je rekla Sarah. Znala je da se njegov telefonski broj nalazi u Laurienom adresaru. Laurie ga je lani redovito zvala.
Kad je u Ridgewoodu skrenula u njihovu ulicu, zapanjeno se zagledala u tri kombija parkirana pred kućom. Na prilaznom je putu stajala gomila novinara s kamerama i mikro-fonima. Sarah je zatrubila. Propustili su je, u stopu je prateći s obje strane auta, sve dok se nije zaustavila ispred ulaza. Laurie se pomaknula, otvorila oči i pogledala oko sebe. – Sa-rah, zašto su svi ti ljudi ovdje?
Sarahi je laknulo, kad je vidjela da se otvaraju ulazna vrata. Liječnik Carpenter i Sophie pojurili su niz stube. Carpenter se progurao kroz mnoštvo novinara, otvorio je prednja vrata automobila i obuhvatio Laurie oko ramena. Dok ju je zajedno sa Sophie napola vu-kao po stubama, kamere su zujale, a pitanja pljuštala sa svih strana.
Sarah je znala da mora dati izjavu za javnost. Izašla je iz kola i začas bila okružena mik-rofonima. S kranjim se naporom smirila i pribrala, kako bi mogla saslušati pitanja: – Je li to ubojstvo iz strasti?... – Hoćete li tražiti nagodbu?... – Jeste li stvarno dali otkaz, kako biste mogli braniti Laurie?... – Mislite li da je kriva?
Sarah je odlučila odgovoriti na posljednje pitanje. – Moja je sestra pravno i moralno nevina i to ćemo dokazati na suđenju. Okrenula se i progurala kroz gomilu znatiželjnih ispitivača.
Sophie ju je čekala kod otvorenih vrata. Laurie je ležala na kauču u dnevnoj sobi. Lije-čnik Carpenter bio je kraj nje. – Dao sam joj jaki sedativ, tiho je rekao Sarahi. Odmah je smjestite u njen krevet. Ostavio sam poruku doktoru Donnellyju. Danas se vraća iz Aus-tralije.
Kao da presvlačim lutku, pomislila je Sarah, dok je zajedno sa Sophie povukla pulover preko Lauriene glave, a zatim joj obukla spavaćicu. Laurie nije otvarala oči. Činilo se da nije ničega svjesna. – Donijet ću još jednu deku, tiho je rekla Sophie. – Noge i ruke su joj poput sante leda.
Kad je Sarah ugasila stolnu svjetiljku, Laurie je zastenjala. To je bio tek početak. Slije-dila je provala plača, koju je Laurie nesvjesno pokušala zatomiti zarivši glavu u jastuk.
– Plače u snu, rekla je Sophie. – Jadnica.
To je bilo previše. Da nije gledala u Laurie, Sarah bi mislila da plače prestrašeno dijete. – Sophie, reci doktoru Carpenteru da odmah dođe gore.
Nesvjesno je željela zagrliti Laurie, kako bi je utješila, ali pričekala je dok liječnik nije došao u sobu. Stao je pokraj nje i pod prigušenim se svjetlom zagledao u Laurie. Jecanje je prestalo i Laurie više nije grčevito stiskala perinu. Počela je šaptati. Približili su se kre-vetu i nagnuli nad nju da bolje čuju. – Hoću taticu. Hoću mamicu. Hoću Salicu. Hoću ku-ći.
46
Thomasina Perkins živjela je u maloj četverosobnoj kući u nizu u Harrisburgu u Pensil-vaniji. Ta je sedamdesetdvogodišnjakinja vedre naravi imala samo jednu manu – obožavala je pred neznancima pričati o svojoj upletenosti u slučaj Laurie Kenyon, što je za nju preds-tavljao najuzbudljiviji događaj u životu. Ona je bila blagajnica koja je nazvala policiju, kad je Laurie nasred restorana počela luđački vrištati.
Najviše joj je bilo žao da nije dobro pogledala par koji je bio s djevojčicom, i da nije za-pamtila ime kojim se žena obratila muškarcu, kad su žurno odvukli djevojčicu iz restorana. Thomasina je ponekad sanjala o njima, najčešće o muškarcu, iako on u snu nikad nije imao lice, samo dugu kosu i snažne ruke s gustim kovrčavim dlakama.
Gledajući vijesti u 6 popodne Thomasina je saznala da je policija uhitila Laurie Kenyon. Jadna obitelj, žalosno je primjetila. Nakon svega što su proživjeli, sad još i to. Kenyonovi su joj bili beskrajno zahvalni. S njima je nastupila u emisiji “Dobro jutro, Amerika”, nakon što je Laurie vraćena kući. Tog joj je dana John Kenyon neprimjetno dao ček na 5ooo dolara.
Nadala se da će Kenyonovi ostati s njom u vezi. Neko im je vrijeme redovito pisala du-ga pisma, opisujući ljude koji su navraćali u restoran, radoznalo se raspitujući o slučaju, te kako bi im na oči navrle suze kad bi im ispričala kako je Laurie bila prestrašena i kako je žalosno plakala.
Zatim je jednog dana dobila pismo od Johna Kenyona. Još joj je jednom zahvalio na ljubaznosti i dodao kako bi možda bilo bolje da im prestane pisati, jer ta pisma uznemiruju njegovu ženu, a oni se svim snagama trude da što prije iz sjećanja izbrišu taj užasni doga-đaj.
Thomasina je bila duboko razočarana. Potajno je priželjkivala da će je jednog dana po-zvati u posjet i pružiti joj priliku da im ispriča nove zgode o Laurie. Iako im je nastavila slati božićne čestitke, nikad joj više nisu odgovorili.
Kad je u rujnu u novinama pročitala o nesreći, poslala je Sarahi i Laurie izraze sućuti i odmah zatim primila krasnu zahvalu. Sarah je napisala kako su njeni roditelji bili uvjereni da je Thomasinu poslao sam Bog i zahvalila joj se na 15 sretnih godina u kojima je njena obitelj uživala nakon Laurienog povratka kući. Thomasina je uokvirila pismo i stavila ga na vidljivo mjesto, kako bi svakom posjetiocu odmah upalo u oči.
Thomasina je voljela gledati televiziju, naročito nedjeljom ujutro. Kao veliki vjernik ni-kad nije propuštala emisiju “Crkva nebeskih valova”. Bila je duboko odana prečasnom Rutlandu Garrissonu i njegova ju je smrt teško pogodila.
Prečasni Bobby Hawkins bio je potpuno drukčiji. Thomasina nije znala što bi mislila o njemu. Kad ga je gledala, osjećala se nekako čudno. Međutim, kad je nastupao zajedno s Carlom djelovali su tako hipnotički, da s njih nije mogla skinuti pogled. Ali u svakom je slučaju bio izvrstan propovjednik.
Thomasina je iz dubine srca poželjela da je nedjeljno jutro, jer je tada prečasni Bobby svojim vjernicima rekao neka polože ruke na televizor i zatraže Svevišnjeg da se dogodi neko čudo. Ona bi svesrdno molila da se dokaže kako je Laurieno uhićenje neka kobna pogrješka. Ali bila je srijeda, a ne nedjelja, i morala bi pričekati do kraja tjedna.
Oko 9 navečer zazvonio je telefon. Nazvao je producent mjesne televizijske emisije “Dobro jutro, Harrisburg”. Ispričao se Thmasini što zove tako kasno i upitao je bi li sudje-lovala u jutarnjoj emisiji i govorila o Laurie.
Thomasina je bila oduševljena. – Pregledavao sam dosje o slučaju Kenyon, gospođice Perkins, rekao je producent. – Kakva šteta da se niste mogli sjetiti imena muškarca koji je s Laurie bio u restoranu.
– Znam, rekla je Thomasina. – Čini mi se da mi njegovo ime još uvijek odzvanja negdje u glavi. Ali taj je muškarac do sada već vjerojatno umro ili se skriva negdje u Južnoj Ame-rici. Uostalom, to sve sad više i nije važno, zar ne?
– Itekako je važno, odgovorio je producent. – Jedino vi možete potvrditi da su otmičari najvjerojatnije zlostavljali Laurie. Ako bi se tijekom suđenja htjelo izazvati više suosjećanja za nju, bit će potrebni mnogo jači dokazi. Sutra ćemo o tome govoriti u emisiji.
Kad je odložila slušalicu, Thomasina je naglo ustala i pojurila u spavaću sobu. Iz orma-ra je izvadila svoju najbolju plavu svilenu haljinu i jaknu u istoj boji i dobro ih pregledala. Nigdje nema ni jedne jedine mrlje, pomislila je s olakšanjem. Pripremila je novi steznik, svilene čarape koje je čuvala za posebne prilike i svečane cipele niskih potpetica. Nakon odlaska u mirovinu, više navečer nije uvijala kosu. Ali sad je brižno uvila svaki pramen prorijeđene kose.
Kad je već jednom nogom bila u krevetu, iznenada se sjetila savjeta prečasnog Bobbyja da treba moliti za čudo.
Nećakinja joj je za Božić poklonila svijetloljubičasti papir za pisanje. Izvadila ga je i po-tražila novu kemijsku olovku Bic, koju je nedavno kupila u samoposluživanju. Sjela je za stol u maloj blagovaonici i prečasnom Bobbyju Hawkinsu napisala dugo pismo, obavijes-tivši ga o svojoj upletenosti u slučaj Laurie Kenyon. Otkrila mu je da se prije nekoliko godina odbila podvrgnuti hipnozi, pomoću koje bi se lakše sjetila imena kojim je žena zva-la muškarca. Uvijek je vjerovala da čovjek u hipnotičkom stanju predaje dušu u tuđe ruke, što Bogu nije po volji. Što mislite o tome, prečasni Hawkins? dodala je na kraju. Trebam vaše duhovno vodstvo. Nestrpljivo čekam vaš odgovor.
Zatim je napisala pismo i Sarahi, obavijestivši je o tome što je namjeravala.
Kad je završila, nešto joj je palo na pamet. U pismo za prečasnog Bobbyja Hawkinsa dodala je dva dolara za dar.
47
Doktor Justin Donnelly za Božić je otišao kući u Australiju, čvrsto odlučivši da tamo ostane mjesec dana. Četiri je tjedana posjećivao rodbinu i prijatelje, susretao se sa starim kolegama, uživao u toplom ljetu i iskoristio priliku da se pošteno odmori.
Mnogo je vremena provodio i s Pamelom Crabtree. Prije dvije godine ozbiljno su raz-mišljali o vjenčanju, iako je pred njim bio odlazak u Ameriku, ali zaključili su da još nisu spremni za taj veliki korak. Pamela je imala svoju karijeru. Bila je neurolog i u Sydneyju su je jako cijenili.
Tijekom blagdana često su išli na večeru, jedrenje i u kazalište. Iako se Justin veselio svakom susretu s Pamelom, divio joj se i uživao u njenom društvu, nekako je bio nezado-voljan. Znao je da stvarna zapreka njihovoj vezi nisu samo nesuglasice na profesionalnom planu.
Iz osjećaja nelagode rodila se spoznaja da mu misli sve više zaokuplja Sarah Kenyon. Iako ju je vidio samo jedanput, kad je kod njega bila u listopadu, nedostajali su mu tjedni razgovori s njom. Žalio je što nije smogao snage i pozvao je da ponovno izađu na večeru.
Nekoliko dana prije povratka u New York, razgovarao je s Pamelom i složili su se da među njima više nema ničega na ljubavnom planu. S osjećajem olakšanja Justin Donnelly ukrcao se na zrakoplov i odletio u New York, kamo je potpuno iscrpljen stigao u srijedu u podne. Čim je došao u stan, bacio se na krevet. Probudio se u 10 navečer i odmah zatim provjerio poruke na sekretarici.
Nakon pet minuta već je telefonski razgovarao sa Sarah. Od njenog umornog i napetog glasa paralo mu se srce. Zapanjeno je slušao dok je pričala što se dogodilo. – Laurie mora-te bezuvjetno dovesti k meni, rekao je. – Sutra moram srediti poslove na klinici. U petak u 10 ujutro?
– Ona neće htjeti doći.
– Mora.
– Znam. Zašutjela je, a zatim je rekla: – Tako mi je drago da ste se vratili, doktore Donnelly.
I meni, pomislio je Justin, dok je spuštao slušalicu. Znao je da Sarah još nije posve svje-sna pred kakvim se teškim iskušenjem nalazi. Jedna od Laurienih ličnosti je izvršila uboj-stvo, a to bi moglo značiti da pravoj Laurie Kenyon ni on više neće moći pomoći.
48
Brendon Moody vratio se u srijedu kasno navečer u Teaneck u New Jerseyju, nakon što je s prijateljima proveo tjedan dana u ribolovu na Floridi. Kod kuće ga je čekala žena Betty, s viješću o uhićenju Laurie Kenyon.
Laurie Kenyon! Kad je prije 17 godina oteta četverogodišnja Laurie, Brendon je bio de-tektiv u bergenskom okružnom tužilaštvu. Do odlaska u mirovinu radio je u Odjelu za umorstva i dobro je poznavao Sarah. S nevjericom odmahujući glavom, uključio je televi-zor da vidi vijesti u 11. Ubojstvo na koledžu bila je udarna vijest. U izvještaju su prikazane slike kuće Allana Granta, Grantova udovica, koju su vodili u kuću, Laurie i Sarah kako izlaze iz policijske postaje i Sarahina izjava data pred obiteljskom kućom Kenyonovih u Ridgewoodu.
Brendon je ne vjerujući svojim očima i ušima gledao i slušao. Kada su vijesti završile, isključio je televizor. – Ovo je stvarno gadno, rekao je.
Kad je prije 30 godina Brendon udvarao Betty, njen je otac posprdno rekao: – Taj se ratoborni pijetao šepuri kao da mu nitko nije ravan. U njegovoj je primjedbi bilo istine. Uvijek kad bi se Brendon razljutio ili uznemirio, Betty se činilo kao da je uključen u struju. Podigao bi bradu, prorijeđena sijeda kosa mu se razbarušila, obrazi zažarili, a oči, iza nao-čala bez okvira, zacaklile.
Iako je bio šezdesetogodišnjak, Brendon nije izgubio svoju silovitu snagu, koja mu je pomogla da postane glavni istražitelj okružnog tužilaštva. Moodeyjevi su za tri dana treba-li posjetiti Bettynu sestru u Charlestonu. Znao je da neće morati ići, čim je Betty rekla: – Možeš li mi nekako pomoći? Brendon je sad radio kao privatni istražitelj, a preuzimao je samo one slučajeve koji su ga posebno zanimali.
Brendonov je osmijeh istovremeno bio ozbiljan i prepun olakšanja. – Naravno da mogu. Sarah treba nekoga tko će na koledžu sakupljati podatke i provjeravati sve, pa i najmanje pojedinosti. Ovaj slučaj naoko izgleda jednostavan. Bets, ovo sam rekao tisuću puta, ali ponovit ću: ako u borbu kreneš s takvim uvjerenjem, možeš se jedino nadati nekoliko go-dina manjoj kazni. Moraš vjerovati u to da je tvoj klijent nevin poput novorođenčeta. Tako ćeš lakše naći olakotne okolnosti. Sarah Kenyon iznimna je mlada žena i prokleto dobra odvjetnica. Uvijek sam govorio kako će jednog dana sudačkim čekićem lupati po stolu. Ali sad joj je potrebna pomoć. Sutra ću otići do nje i pridružiti se njenom taboru.
– Ako te bude primila, tiho je rekla Betty.
– Bude, bude. Ali, Bets, i sama znaš koliko mrziš zimu. Zašto ne bi sama otišla k Jane u Charleston?
Betty je skinula kućnu haljinu i legla u krevet. – I da znaš da hoću. Koliko te poznam, za tebe od sada neće postojati ništa drugo osim toga slučaja.
49
– Carla, potanko mi opiši Leejinu spavaću sobu.
Opal je htjela Bicu naliti kavu, ali za tren je zastala, a onda oprezno nagnula vrč nad njegovu šalicu. – Zašto?
– Već sam te više puta upozorio da ne ispituješ za moje razloge. Iako mu je glas bio blag, Opal je zadrhtala.
– Oprosti. Iznenadio si me, to je sve. Pogledala je u njega preko stola i pokušala se osmjehnuti. – Tako si zgodan u toj jakni od samta, Bobby. Ali, da promislim. Kao što sam ti rekla, njena i sestrina soba nalaze se desno od stuba. Posrednica mi je rekla da su Kenyonovi od manjih soba uredili kupaonice, tako da svaka od četiri spavaće sobe ima svoju zasebnu kupaonicu. U Leejinoj se sobi nalazi dvostruki krevet, čije je uzglavlje pres-vučeno samtom, toaletni stolić, pisaći stol, police za knjige, dva noćna ormarića i naslo-njač. Vidi se da soba pripada djevojci, jer su prekrivač, uzglavlje i zavjese bijelo-plavi s cvjetnim uzorkom. U prilog tome idu dva velika ormara i svijetloplavi sag.
Vidjela je da još uvijek nije zadovoljan, pa se namrštila, ozbiljno razmišljajući. – Oh da, na njenom je pisaćem stolu nekoliko uokvirenih obiteljskih slika, a na noćnom ormariću stoji telefon.
– Jesi li možda vidjela i sliku djevojčice Lee u ružičastom kupaćem kostimu koji je ima-la na sebi, kad nam se pridružila?
– Mislim da jesam.
– Misliš?
– Jesam. Sigurna sam u to.
– Nešto si zaboravila, Carla. Kada smo posljednji put razgovarali o tome, rekla si mi da se na donjoj polici za knjige nalazilo nekoliko foto-albuma i da je izgledalo kao da ih je Lee pregledavala ili u njima razmještala slike. Bilo je i mnogo neumetnutih slika Lee i nje-ne sestre iz djetinjstva.
– Da. Točno. Opal je uzrujano otpila gutljaj kave. Prije samo nekoliko minuta rekla si je da će sve biti dobro. Uživala je u raskoši dnevnog boravka njihovog hotelskog apartmana i u svojoj novoj Diorovoj haljini od samta. Podigla je glavu i njen se pogled susreo s Bico-vim. Njegove su oči divlje sijevale. Srce joj se steglo, jer je znala da će od nje zahtijevati da učini nešto naročito opasno.
50
U četvrtak u 15 do 12 Laurie se probudila iz dubokog sna, u koji je utonula pod utjeca-jem jakih sedativa. Otvorila je oči i pogledom prešla po poznatoj sobi. Zbunjujući nesklad glasova bubnjao joj je u glavi. Neko je dijete plakalo. Dvije su žene u njenoj glavi urlale jedna na drugu. Jedna je vikala: Bila sam bijesna na njega, ali voljela sam ga i nisam htjela da se to dogodi.
Druga je govorila: Rekla sam ti da te večeri ostaneš kod kuće. Budalo. Vidiš što si joj učinila.
Ja nisam svima rekla da je mrtav. Ti si budala.
Laurie je dlanovima prekrila uši. Oh Bože, je li sve to samo sanjala? Je Allan Grant stvarno mrtav? Vjeruje li itko da mu je ona mogla nešto učiniti? Policijska postaja. Ćelija. Kamere koje je snimaju. To se nije dogodilo njoj, zar ne? Gdje je Sarah? Skočila je iz kre-veta i pojurila prema vratima. – Sarah! Sarah!
– Brzo će se vratiti Glas je bio Sophiejin, poznat, utješan, umirujući. Dolazila je po stu-bama. – Kako se osjećaš?
Laurie je osjetila olakšanje. Glasovi u njenoj glavi prestali su se svađati. – Oh Sophie, tako se veselim da si ovdje. Gdje je Sarah?
– Morala je otići u ured. Vratit će se za nekoliko sati. Pripremila sam ručak, krepku ju-hu od mesa i salatu od tunjevine, baš onako kako ti voliš.
– Pojest ću samo juhu, Sophie. Za deset minuta doći ću dolje.
Ušla je u kupaonicu i otvorila tuš. Dok se sinoć tuširala, oprala je posteljinu i odjeću. Kako čudno. Okretala je glavu tuša, sve dok nije potekla topla voda u tankim i poput igle oštrim mlazovima, opuštajući joj ukočeni vrat i ramena. Glavobolja, koju je izazvala pre-komjerna količina sedativa, počela je popuštati i odjednom je postala svjesna sve strahote koja se dogodila. Allan Grant, to drago i toplo ljudsko biće, ubijen je s nestalim nožem.
Sarah me pitala jesam li uzela nož, pomislila je Laurie. Zatvorila je slavinu i izašla ispod tuša. Omotala se velikim frotirnim ručnikom. Nakon toga nož sam našla u torbi. Netko ga je morao uzeti iz moje sobe, a to je očito ista osoba koja je pisala ona odvratna pisma.
Izgledalo joj je nekako čudno da nije jače žalila Allana Granta. Tako je bio ljubazan s njom. Otvorila je ormar i dok je pokušavala smisliti što će obući, učinilo joj se da je shvati-la. Pune police pulovera. Većinu je kupila zajedno s mamom. Mama, kojoj je davanje pri-činjavalo najveću radost. Kad bi se natovarene paketima vratile kući, otac bi odglumio zgražanje i zadirkujući ih, rekao. – Cijela modna industrija živi od mog novca.
Laurie je obrisala suze i obukla traperice i pulover. Kad izgubiš dvoje ljudi kakvi su bili tata i mama, ne ostane ti dovoljno žalosti za druge.
Stala je ispred zrcala i počela češljati kosu. Morala bi se ošišati. Ali danas ne može ići frizeru. Ljudi bi buljili u nju i došaptavali si. Pa nisam ništa učinila, rekla je svom odrazu u zrcalu. Opet se tako živo sjetila majke. Koliko je puta rekla: – Oh Laurie, ista si ja kad sam bila u tvojim godinama.
Ali u maminim očima nikad nije vidjela izraz golog straha. Na maminim je usnama uvi-jek lebdio osmijeh. Mama je ljude činila sretnima. Nikada ih nije dovodila u nepriliku niti prouzročila njihove patnje i boli.
Hej, zašto bi svu krivnju preuzela na sebe, podrugljivo je rekao glas. Karen Grant nije marila za Allana. Stalno je izmišljala isprike kako bi ostala u New Yorku. Bio je osamljen. Svaki drugi dan večerao je pizzu. Trebao me. Ali toga nije bio svjestan. Mrzim Karen. Da je bar mrtva.
Laurie je došla do pisaćeg stola.
Nakon nekoliko minuta Sophie je pokucala na vrata i zabrinuto rekla. – Laurie, ručak je gotov. Jesi li dobro?
– Hoćeš li me, molim te, ostaviti na miru? Prokleta juha neće ishlapiti. Uzrujana, savila je pismo koje je netom napisala, i umetnula ga u omotnicu.
Poštar je došao oko 12 i 30. Kod prozora je pričekala da dođe na prilazni put, a zatim je potrčala niz stube i otvorila vrata u trenutku kad je zakoračio na verandu.
– Ja ću preuzeti poštu, a ovdje je jedno pismo za vas.
Kad je zatvorila vrata, iz kuhinje je istrčala Sophie. – Laurie, Sarah ne želi da ideš van.
– Pa ne idem nikamo, ti ludice. Samo sam uzela poštu. Laurie je primila Sophie za ru-ku. – Sophie, ostat ćeš sa mnom, dok se Sarah ne vrati, zar ne? Ne bih htjela ovdje biti sama.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:04 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
51
Blijeda, ali potpuno pribrana Karen Grant se u srijedu rano navečer vratila u New York, zajedno sa svojom poslovnom partnericom Anne Webster. – U gradu će mi biti bo-lje, rekla je. – Ne bih mogla ostati u kući.
Anne joj je ponudila da prespava kod nje, ali Karen je odbila. – Idi kući. Moraš se poš-teno odmoriti, jer si iscrpljenija od mene. Uzet ću tabletu za spavanje i odmah idem u kre-vet.
Spavala je dubokim i dugim snom. Probudila se u četvrtak tek oko 11 sati. Na gornja tri kata hotela nalazili su se apartmani za stanovanje. Karen je u svom apartmanu živjela već tri godine i za to je vrijeme u njega postupno unijela neke svoje stvari: orijentalne pok-rivače tamnocrvene, plave i žućkaste boje, koje su oživjele bijeli hotelski tapison; antikne stolne svjetiljke; svilene jastuke; Laliquove figurice i originalne slike mladih slikara, pred kojima je bila sjajna budućnost.
Zbog svega toga apartman je izgledao očaravajuće i raskošno, a uz to je imao i izrazito osobno obilježje. Karen je uživala u udobnostima koje je pružao hotelski život, a posebno u room serviceu i sobaricama. Obožavala je ormare prepune odjeće vrhunskih modnih kreatora, cipele Charlesa Jourdana i Ferragama, Hermesove marame i Guccijeve torbice. Kad bi izašla iz dizala na sebi je uvijek osjećala zavidne poglede u odore odjevenih recep-cionarki, koje je zanimalo što nosi, a to joj je pružalo posebno zadovoljstvo.
Ustala je i otišla u kupaonicu. Dugi kupaći ogrtač od debelog frotira visio je na kuki. Čvrsto je stegla pojas i pozorno se pogledala u zrcalo. Oči su joj još uvijek bile natečene. Bilo joj je grozno kad je vidjela Allana u mrtvačnici. U trenu ju je preplavilo sjećanje na sve lijepe trenutke koje su proveli zajedno, i na uzbuđenje koji bi nekoć osjetila na zvuk njegovih koraka u hodniku. Iskreno je zaplakala. A ponovno će plakati, kad bude posljed-nji put pogledala njegovo lice. To ju je podsjetilo kako se mora pobrinuti za pripreme oko pokopa. Ali ne sada. Najprije će doručkovati.
Podigla je slušalicu i pritisla broj 4 za room service. Javila se Lilly. – Moja sućut, gos-pođo Grant, rekla je. – Smrt vašeg muža sve nas je jako potresla.
– Hvala. Karen je naručila isto kao i uvijek: svježi sok, voćni kompot, kavu i žemljičku. – Pošaljite mi i sve jutarnje novine.
– Svakako.
Otpila je prvi gutljaj kave kad je netko tiho pokucao. Odmah je ustala i otvorila vrata. Na njima je stajao Edwin. Na njegovom lijepom licu gospodskih crta jasno se ocrtavala zabrinutost.
– Oh, najdraža moja, uzdahnuo je.
Zagrlio ju je i Karen je naslonila glavu na mekanu kašmirsku jaknu koju mu je kupila za Božić. Zatim mu je ovila ruke oko vrata, ali pažljivo, da ne bi razbarušila njegovu brižno počešljanu tamnoplavu kosu.
52
Justin Donnelly upoznao je Laurie u petak prijepodne. Iako je vidio njene slike u novi-nama, njena ga je ljepota prenerazila. Plave oči koje su oduzimale dah, i duga plava kosa podsjetile su ga na princezu iz dječje bajke. Na sebi je imala tamnoplave hlače, bijelu svile-nu bluzu s visokim ovratnikom i bijelo-plavu jaknu. Odisala je prirođenom otmjenošću, koju nije umanjivao ni jasno izražen strah na licu.
Sarah je sjedila blizu sestre, ali malo iza nje. Laurie nije htjela sama doći u ordinaciju. – Obećala sam Sarahi da ću razgovarati s vama, ali pod uvjetom da i ona bude sa mnom.
Vjerojatno je tome pripomogla Sarahina umirujuća nazočnost, ali Justin se ipak iznena-dio kad ga je Laurie izravno upitala: – Doktore Donnelly, mislite li da sam ubila profesora Allana Granta?
– Čini li ti se da imam razlog za to?
– Svi imaju dovoljno razloga za sumnju. Ali ja jednostavno nisam to učinila niti bih ika-da ubila čovjeka. Bilo je ponižavajuće da me profesor Grant povezao s nepoznatim sme-ćem koje je primao. Ali mi ne ubijamo, ako netko pogrešno shvati neki težak položaj.
– Mi, Laurie?
Je li se u jednom trenu u njenim očima pojavio sram ili krivnja? Budući da nije odgovo-rila, Justin je rekao. – Laurie, Sarah ti je objasnila za što te se sve tereti. Jesi li razumjela?
– Naravno. Ali optužbe su besmislene. Tako sam često slušala kako otac raspravlja sa Sarah o slučajevima na kojima je radila ili o kaznama za optužene, pa kako mi onda ne bi bilo jasno.
– Bilo bi potpuno razumljivo da se bojiš onoga što te čeka. Laurie.
Spustila je glavu. Kosa joj je pala preko lica. Podigla je ramena, ruke sklopila u krilu, a noge podigla od tla i počela ih lagano njihati. Započelo je tiho jecanje, koje je Sarah pos-ljednjih dana čula nekoliko puta. Nehotično je ispružila ruku, želeći utješiti Laurie, ali Jus-tin Donnelly ju je spriječio, odmahnuvši glavom.
– Strašno se bojiš, zar ne, Laurie? ljubazno je rekao.
Odmahnula je glavom.
– Ne bojiš se?
Kimnula je. Zatim je jecajući rekla: – Ne Laurie.
– Ti nisi Laurie. hoćeš li mi reći svoje ime?
– Debbie.
– Debbie. Lijepo ime. Koliko imaš godina, Debbie?
– Četiri.
Dragi Bože, pomislila je Sarah, dok je slušala kako doktor Donnelly razgovara s Laurie kao s malom djevojčicom. Ima pravo. U te dvije godine, koliko je izbivala od kuće, moralo joj se dogoditi nešto strašno. Jadna mama, kako je uporno uvjeravala samu sebe da je Lau-rie uzeo par bez djece, i obasuo je ljubavlju. Kada se vratila, vidjela sam da je drukčija. Bi li sad Laurie bila ovdje, da joj je odmah pružena stručna pomoć? Što ako Laurie ima pot-puno zasebnu ličnost, koja je pisala pisma i ubila Allana Granta? Da dopustim doktoru Donnellyju da dopre do nje? Što ako prizna? O čemu sad ispituje Laurie?
– Debbie, jako si umorna, zar ne?
– Da.
– Želiš li otići u svoju sobu spavati? Kladim se da imaš lijepu spavaću sobu.
– Ne! Ne! Ne!
– U redu. Možeš ostati ovdje. Malo odrijemaj u naslonjaču, i ako je Laurie u blizini, molim te, reci joj da mi se javi.
Počela je ujednačeno disati. Trenutak poslije podigla je glavu. Spustila je ramena, sto-palima dotakla tlo i s lica odmaknula kosu. – Naravno da se bojim, Laurie je rekla Justinu Donnellyju. – Budući da nemam ništa sa smrću Allana Granta, znam da će Sarah pronaći istinu. Okrenula se, osmjehnula Sarahi i pogledala liječnika ravno u oči. – Da sam ja Sarah, željela bih da sam jedinica. Ali tu sam i ona mi uvijek pomaže. Uvijek me je razumjela.
– Što je razumjela, Laurie?
Slegnula je ramenima. – Ne znam.
– Mislim da znaš.
– Stvarno ne znam.
Justin je vidio da sad mora reći Laurie ono što je Sarah već znala. U one dvije godine, dok je živjela s otmičarima, dogodilo se nešto strašno, nešto neopisivo grozno što mala djevojčica nije mogla sama nositi niti svjesno prihvatiti. Zato su joj u pomoć pritekle druge ličnosti, možda jedna, dvije ili više njih, pa je tako postala višestruka ličnost. Kada se vrati-la kući, roditelji su je obasuli ljubavlju i pažnjom, tako da je ubrzo potisnula sjećanje na traumatski događaj, i odvojene se ličnosti više nisu pojavljivale, ili možda vrlo rijetko. Smrt roditelja bila je tako bolna da su joj odvojene ličnosti opet morale priskočiti u po-moć.
Laurie je nepomično i šutke slušala. – Kakav oblik liječenja predlažete?
– Hipnozu. Želio bih te tijekom seansi snimati videokamerom.
– Što ako priznam da je dio mene...jedna od odvojenih ličnosti, kako vi kažete – stvar-no ubila Allana Granta? Što onda?
Odgovorila je Sarah. – Laurie, bojim se da će te porota, po svemu sudeći, neizbježno osuditi. Preostaje nam jedino da nađemo olakotne okolnosti ili da pokušamo dokazati ka-ko nisi bila sposobna razumjeti prirodu zločina.
– Shvaćam. Dakle, moguće je da sam ubila Allana i da sam napisala ona pisma? Ne sa-mo moguće, već i vjerojatno. Sarah, je li ikada netko optužen za ubojstvo pa se branio tvrdeći da je višestruka ličnost?
– Da.
– Koliko je njih oslobođeno?
Sarah nije odgovorila.
– Koliko, Sarah? ustrajala je Laurie. – Jedan? Dva? Nitko? Tako je, zar ne? O, moj Bo-že. Ali, nastavimo. Utvrdit ćemo istinu, iako je jasno kao dan da me ta istina neće oslobo-diti.
Vidjelo se da se bori sa suzama, a onda je njen glas ponovno postao oštar i ljut. – Samo još nešto, doktore. Sarah ostaje sa mnom. Ne želim biti sama s vama u sobi sa zatvorenim vratima niti ležati na kauču. Jasno?
– Laurie, učinit ću sve da ti olakšam cijelu stvar. Ti si draga djevojka, koja je doživjela tešku psihičku traumu.
Podrugljivo se nasmijala. – Što je drago na njoj – tom glupom slabiću? Otkad se rodila samo izaziva neprilike.
– Laurie, usprotivila se Sarah.
– Mislim da je Laurie opet otišla, mirno je rekao Justin. – Jesam li u pravu?
– Da. Imam pune ruke posla s njom.
– Kako se zoveš?
– Kate.
– Koliko imaš godina, Kate?
– 33. Slušajte, nisam se namjeravala pojaviti. Samo vas želim upozoriti. Nemojte se na-dati da ćete hipnotizirati Laurie i navesti je da progovori o one dvije godine. Samo gubite vrijeme. Vidimo se.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Zatim je Laurie umorno uzdahnula: – Hoćemo li sad prekinuti razgovor? Užasno me boli glava.
53
U petak ujutro Betsy Lyons dobila je ponudu za kuću Kenyonovih. Par koji se što prije želio preseliti, jer je žena očekivala dijete, bio je spreman platiti 557 tisuća dolara. Odmah je nazvala Sarah, ali dobila ju je tek poslijepodne. Razočarala se, kad je saznala da kuća više nije na prodaju. Sarah je bila ljubazna, ali odlučna. – Jako mi je žao, gospođo Lyons. Tako nisku ponudu ne bih, ovako i onako, nikad prihvatila, a osim toga trenutačno se ne mogu opteretiti još i selidbom. Znam koliko ste se trudili, ali nadam se da me razumijete.
Betsy Lyons je razumjela. Iako je prodaja nekretnina išla jako sporo, nadala se da će sklopiti posao i dobiti postotak od prodaje.
– Žao mi je, ponovila je Sarah. – Prije jeseni nećemo se seliti. A sad, molim vas, opros-tite, imam posjet.
Bila je u knjižnici s Brendonom Moodyjem. – Činilo mi se kako bi bilo pametno da se Laurie i ja preselimo u stan, objasnila je detektivu. – Ali u ovim okolnostima...
– Naravno, složio se Brendon. – Bolje je da povučeš ponudu za prodaju kuće. Kad po-čne suđenje, mnogi bi se radoznali novinari mogli izdavati za kupce.
– To mi uopće nije palo na pamet, priznala je Sarah. Umornom je kretnjom s čela mak-nula pramen kose. – Brendone, strašno mi je drago da želiš preuzeti istragu. Malo prije toga ispričala mu je sve pojedinosti, uključujući i ono što se s Laurie dogodilo u Donnellyjevoj ordinaciji.
Moody je sve zapisivao. Njegovo se visoko čelo nabralo od neprekinutog razmišljanja, prodorne smeđe oči postale su krupne ispod naočala bez okvira, a besprijekorno zavezana kravata i staromodno tamnosmeđe odijelo davali su mu izgled pozornog slušatelja. Sarah je znala da je ta usporedba točna i pouzdana. Kad je Brendon Moody vodio istragu, nikad mu nije promaknula ni najmanja pojedinost.
Čekala je, dok je on pomnjivo ponovno pročitao svoje zabilješke. Postupak joj je bio dobro poznat. Tako su zajedno radili u tužilaštvu. Slušala je kako se Sophi uspinje stuba-ma. Dobro. Opet ide pogledati Laurie.
U tom je trenutku Sarah pomislila na vožnju od ordinacije liječnika Donnellyja do kuće. Laurie je potpuno klonula duhom. Rekla je: – Sarah, da sam barem ja bila u svom autu, kad je u njega udario autobus. Tata i mama još uvijek bi bili živi. Ti bi radila posao koji voliš. Ovako sam ti samo kao kamen oko vrata.
– Ne, nisi! rekla joj je Sarah. – Kada su ti bile samo četiri godine, imala si nesreću da su te oteli, i bogzna kako su užasno postupali s tobom. Sad imaš dvadeset jednu godinu i bez svoje si se krivnje našla u ovom paklu, zato si prestani spočitavati!
Sarah su navrle suze na oči. Žustro ih je obrisala, da je ne bi potpuno zaslijepile i poku-šala se usredotočiti na gusti promet.
Sad je shvatila kako je njena iznenadna provala plača u stvari bila sreća u nesreći. Lau-rie je sva potresena rekla: – Sarah, tako sam sebična. Reci mi što da učinim.
Odgovorila je: – Ono što od tebe traži doktor Donnelly. Piši dnevnik. To će pomoći. Nemoj mu pružati otpor. Surađuj s njim.
– Mislim da imam sve, kratko je rekao Moody, prenuvši Sarah iz misli. – Slažem se da su svi fizički aspekti prilično nedvosmisleni.
Sarah je bilo drago da je naglasio ‘fizički aspekti’. Očito mu je bilo jasno na čemu će se zasnivati obrana.
– Ići ćeš na smanjenu uračunljivost? upitao je.
– Da.
– Kakav je čovjek bio taj Grant? Bio je oženjen. Zašto njegova žena te noći nije bila kod kuće?
– Radi u newyorškoj putničkoj agenciji i preko tjedna ostaje u gradu.
– Zar u New Jerseyju nema putničkih agencija?
– Ima.
– Je li moguće da je profesor u ženinoj odsutnosti zavodio studentice?
– Čitaš mi misli. Knjižnica, s policama od mahagonija, obiteljskim fotografijama, umjet-ničkim slikama, plavim orijentalnim pokrivačem i mekom kožnom sjedaćom garniturom, iznenada je poprimila napeto raspoloženje njenog malog zahuktalog ureda u tužilaštvu. Očev antikni engleski pisaći stol pretvorio se u njen otrcani stol, za kojim je radila gotovo pet godina. – Nedavno je jedan čovjek osuđen za silovanje dvanaestogodišnje djevojčice, rekla je Moodyju.
– Dobro, rekao je.
– Sporno je bilo to što je žrtva u vrijeme silovanja u stvari imala 27 godina. Pati od di-socijativnog poremećaja ličnosti i uvjerila je porotu da je silovana jedna od ličnosti, koja je stara 12 godina pa nije mogla svojevoljno dati pristanak. Optuženi je proglašen krivim za silovanje mentalno zaostale osobe. Nakon što je uložio priziv, viši je sud donio oslobađa-juću presudu. Međutim, važno je to da je porota povjerovala svjedočenju žene s višestru-kom ličnosti.
Moody se naglo nagnuo naprijed kao lovački pas kad nanjuši plijen. – Ti ćeš zapravo cijeli slučaj usmjeriti u drugom pravcu.
– Da. Allan Grant je prema Laurie bio jako pažljiv. Kad se za vrijeme mise zadušnice onesvijestila, odmah se našao pokraj nje. Ponudio se da je odveze kući i ostane s njom. Kada sad mislim o tome, čini mi se da je bio previše brižan. Uzdahnula je. – Bar znamo odakle ćemo početi. Nemamo gotovo ništa drugo.
– To je dobar početak, odlučno je rekao Moody. – Moram urediti neke stvari, a zatim odlazim u Clinton i počinjem kopati.
Telefon je ponovno zazvonio. – Sophie će se javiti, rekla je Sarah. – Bog je blagoslovi-o. Preselila se k nama. Kaže da ne možemo biti same. A sad porazgovarajmo o tvojoj plaći i...
– O tome ćemo drugi put.
– Ne, nećemo, odlučno je rekla. – Poznajem te kao svoj džep, Brendon Moody.
Sophie je pokucala na vrata i otvorila ih. – Oprosti što vas prekidam, Sarah, ali opet je nazvala posrednica za prodaju nekretnina. Kaže da je vrlo važno.
Sarah je podigla slušalicu, pozdravila Betsy Lyons, saslušala je, a zatim polako rekla: – To vam dugujem, gospođo Lyons. Ovo neka bude potpuno jasno. Ta žena ne može vječno razgledavati kuću. U ponedeljak ćemo prijepodne izaći pa je možete dovesti između 10 i 1, ali to je posljednji put.
Kad je Sarah spustila slušalicu, objasnila je Brendonu Moodyju o čemu se radi. – Neka žena već cijelu vječnost obilazi kuću. Izgleda da ju je konačno odlučila kupiti i to po tra-ženoj cijeni. Ali želi je još jednom pogledati. Kaže da je spremna čekati, dok se ne iselimo. Doći će u ponedjeljak.
54
Misa zadušnica za profesora Allana Granta održana je u subotu ujutro u episkopalnoj crkvi sv. Luke blizu clintonskog koledža. Nastavničko osoblje fakulteta i studenti okupili su se da odaju posljednju počast voljenom profesoru i kolegi. Predstojnik je u govoru nag-lasio kako je Allan bio iznimno pametan, velikodušan i topao čovjek. – Bio je odličan pe-dagog...Svojim bi osmijehom razvedrio i najtamniji dan...Ljudima je ulijevao samopouzda-nje... Uvijek bi osjetio kad nekome nije bilo lako i nekako bi našao načina da mu pomogne.
Brendon Moody je došao na misu kao promatrač. Posebno ga je zanimala Grantova udovica. Bila je obučena u naoko jednostavan crni kostim, a oko vrata je nosila bisernu ogrlicu. I samog je Brendona iznenadila činjenica da je tijekom godina razvio prilično oštar njuh za modu. Fakultetska plaća, zajedno s njenom zaradom, nisu bili ni izdaleka dovoljni za kupovanje odjeće vrhunskih kreatora. Jesu li ona ili muž imali nešto naslijeđenog obi-teljskog novca? Iako je vani bilo hladno i vjetrovito, očito je odlučila da u crkvi ne nosi kaput. To znači da ga je ostavila u autu. Na groblju bi na takav dan bez kaputa bilo prok-leto hladno.
Plakala je, dok je iz crkve išla za lijesom. Lijepa žena, pomislio je Brendon. Zaprepaš-teno je primijetio da Karen prema limuzini vode predstojnik koledža i njegova žena. Zar nema rodbine? Zar nema bliskih prijatelja? Brendon je odlučio da ode na sam ukop.
Na groblju je dobio odgovor na pitanje o njenom kaputu. Karen je iz limuzine izašla u dugom crnom nercu.
55
Crkva nebeskih valova imala je savjet od 12 članova koji su se sastajali svake prve su-bote u mjesecu. Svi članovi nisu odobravali nagle promjene koje je u vjerskoj emisiji uvo-dio prečasni Bobby Hawkins. Bunar čuda bio je predsjedniku savjeta trn u oku.
Hawkins je pozvao gledaoce da mu pišu kakva bi čuda trebali, odnosno željeli. Pisma bi stavljao u umjetno načinjen bunar. Prije posljednje zahvalnice ispružio bi nad njime ruke i vrlo se osjećajno pomolio kako bi želje bile uslišane. Ponekad bi odabrao nekoga od vjer-nika nazočnih u studiju, kome je bilo potrebno čudo i podario bi mu poseban blagoslov.
– Rutland Garrison sigurno se okreće u grobu, rekao je predsjednik savjeta na mjeseč-nom sastanku.
Bic ga je hladno pogledao. – Nije li se darivanje znatno povećalo?
– Je, ali...
– Ali što? Više je novaca za bolnicu i starački dom, više za južnoamerička sirotišta, za koja se osobno zauzimam, više je vjernika koji svoje potrebe i želje iznose našem Gospo-du.
Pogledom je prešao preko svakog člana za stolom. – Kad sam prihvatio ovo mjesto, rekao sam si da moramo zaplivati u veće vode. Pozorno sam pregledao knjigovodstvene podatke. U posljednjih nekoliko godina darivanje se sve više smanjivalo. Nije li tako?
Nitko nije odgovorio.
– Nije li tako? zagrmio je.
Glave su kimnule.
– Dobro. Tko nije sa mnom, protiv mene je, zato neka istupi iz ovog uglednog tijela. Sastanak je ovim završen
Iz dvorane za sastanke otišao je hodnikom ravno u svoj privatni ured, gdje je Opal pre-gledavala poštu za Bunar čuda. Kao i obično brzo je pogledom preletjela svako pismo i izdvojila ona najneobičnija, koja će Bic možda pročitati u emisiji. Zatim je sva pisma složi-la na jedan kup, a poslije će ih odnijeti u Bunar čuda. Prispjeli dobrotvorni prilozi čekali su na drugom kupu da ih Bic prebroji i zapiše.
Opal je umirala od straha, jer će mu morati pokazati pismo koje je stavila na stranu.
– Konačno vide svjetlo, Carla, rekao je. – Počinju spoznavati da je moj put Gospodinov put.
– Bic, plaho je rekla.
Namrštio se. – U ovom uredu ne smiješ nikada...
– Znam. Oprosti. Samo... Pročitaj ovo. U ruku mu je gurnula neobično pismo Thoma-sine Perkins.
56
Nakon pokopa Karen je s nastavničkim osobljem fakulteta otišla na karmine u kuću predstojnika koledža. Walter Larkin rekao je Karen da si ne može oprostiti što nije primi-jetio kako je Laurie Kenyon ozbiljno bolesna. – To si predbacuje i doktor Iovino, voditelj našeg savjetovališta.
– Dogodila se nesreća i nema nikakvog smisla da okrivljujemo sebe ili druge, tiho je re-kla Karen. – Trebala sam nagovoriti Allana da pisma pokaže predstojniku, i prije nego je saznao da ih piše Laurie. Osim toga, Allan nije smio ostaviti prozor širom otvoren. Morala bih iz dna duše mrziti tu djevojku, ali još se uvijek i previše dobro sjećam kako se Allanu smilila.
Walter Larkin je uvijek mislio kako je Karen bezosjećajna, i sad se pitao nije li možda prema njoj bio nepravedan. Suze u njenim očima i podrhtavanje usnica bili su iskreni.
Sljedećeg je jutra to za doručkom rekao svojoj ženi Louise. – Oh, nemoj biti tako ro-mantičan, odbrusila je. – Karen je bila sita života u kampusu i fakultetskih čajanki. Da Al-lan nije bio tako velikodušan prema njoj, odavno bi dala petama vjetra. Pogledaj kako se oblači! Znaš što mislim? Allan je počeo naslućivati s kakvom je ženom bio u braku. Sigur-na sam da je ne bi još dugo trpio. Jadna mala Kenyonova dala je Karen jednosmjernu kartu prvog razreda za New York.
57
Opal je došla u agenciju za prodaju nekretnina u ponedjeljak ujutro točno u 10 sati. Betsy Lyons već ju je čekala. – Gospođo Hawkins, rekla je, – bojim se da sad idemo pos-ljednji put u kuću Kenyonovih, pa vas molim da mi kažete što biste posebno željeli vidjeti i što vas još zanima.
Taj je uvod Opal došao kao naručen. Bic joj je naredio da iz posrednice pokuša izvući što je više moguće pojedinosti o slučaju. – Kako se sudbina nemilosrdno poigrala s tom obitelji. Uzdahnula je. – Kako je sirota djevojka?
Betsy Lyons je osjetila olakšanje, jer sablažnjivi napisi u novinama o uhićenju Laurie Kenyon očito nisu odvratili Carlu Hawkins od kupnje kuće. Odužila joj se tako što je pos-tala razgovorljivija nego obično. – Kao što vjerojatno i pretpostavljate, cijeli grad bruji. Svi tako žale sestre. Moj je muž odvjetnik i kaže da će se obrana morati temeljiti na sma-njenoj uračunljivosti, što će biti teško dokazati. Laurie Kenyon se, svih ovih godina koliko je poznajem, nikad nije ponašala ni čudno ni neuračunljivo. A sad krenimo.
Opal je za vrijeme vožnje šutjela. Što ako fotografija izazove suprotno djelovanje od onog očekivanog i Lee se vrati pamćenje? Ako se to i dogodi, sjetit će se Bicove prijetnje.
Bic se tog davnog dana ponašao stvarno zastrašujuće. Stalno je podsticao Lee da zavoli to smiješno pile. Kad bi došla u dvorište, njene oči, obično tužne i zatvorene, naglo bi zas-jale. Otrčala bi do pileta, podigla ga i zagrlila. Bic je toga dana iz ladice u kuhinji izvadio mesarski nož i namignuvši Opal, rekao: – Gledaj ovu predstavu.
Izjurio je van i počeo pred Lee mahati nožem. Skamenjena od straha, jače je k sebi pri-vila pile. Sagnuo se i zgrabio ga za vrat. Pile je nagonski počelo pijukati, a u iznenadnom naletu hrabrosti Lee ga je pokušala istrgnuti Bicu iz ruke. Odalamio ju je tako snažno da se zaljuljala prema natrag i pala. Dok se koprcajući podizala na noge, Bic je podigao ruku, u luku zamahnuo kroz zrak i u jednom potezu piletu odrubio glavu.
Opal se sledila krv u žilama, kad je vidjela kako je pred Lee bacio bezglavo tijelo, i ka-ko ono divlje lepeće oko njenih nogu, cijelu je poškropivši krvlju. Bic je zatim podigao piletovu glavu i držeći nož pred Leejinim vratom počeo njime mahati. Oči su mu zloslutno sijevale. Zastrašujućim se glasom zakleo da će se isto dogoditi i njoj, ako ikada progovori o njima. Bic je imao pravo. Sjećanje na taj dan zauvijek će ušutkati Lee ili je natjerati u ludilo.
Betsy Lyons odgovarala je šutnja njene suputnice. Znala je iz iskustva da ljudi postaju zamišljeni i šutljivi kad ozbiljno razmišljaju o kupnji. Brinula se samo za to što Carla Hawkins nikada nije dovela muža u razgledavanje kuće. Kad je skrenula na prilazni put Kenyonovih, zapitala ju je o tome.
– Odluku je potpuno prepustio meni, mirno je odgovorila Opal. – Pouzdaje se u moju prosudbu. Točno znam s čim će biti zadovoljan.
– To vam mora laskati, brzo je rekla Betsy.
U trenutku kad je Lyonsova htjela staviti ključ u bravu, vrata su se otvorila. Opal se za-panjila kad je ugledala zdepastu ženu u tamnoj suknji i jakni. Predstavila se kao domaćica, Sophie Perosky. Ako nas bude slijedila po kući, možda neću moći podmetnuti fotografiju, pomislila je Opal.
Ali Sophie je ostala u kuhinji i Opal je fotografiju podmetnula lakše nego što je predvi-đala. U svakoj je sobi stala pokraj prozora kako bi vidjela kakav se pogled iz nje pružao. – Muž me zamolio da provjerim jesmo li dovoljno udaljeni od drugih kuća, objasnila je. U Leejinoj je sobi na stolu primijetila bilježnicu. Prednje su korice bile malo nadignute i ispod njih je ugledala vrh olovke. – Koliko je točno velika ova soba? zapitala je, nagnula se pre-ko stola i pogledala kroz prozor.
Kao što je i očekivala, Betsy Lyons je u aktovki potražila nacrt kuće. Opal se prignula i munjevito otvorila bilježnicu. Samo su prve tri stranice bile ispisane. U oči su joj upale riječi: “Doktor Donnelly želi da...” Lee očito piše dnevnik. Opal je iz dubine srca poželje-la da ga može pročitati.
U djeliću sekunde iz džepa je izvukla fotografiju i neprimjetno je ugurala među stranice u sredini bilježnice. Bic je slikao Lee onog dana kad su došli na farmu. Dok je u ružičas-tom kupaćem kostimu drhteći stajala ispred velikog drveta, gušila se u suzama i obgrlila se rukama.
Bic je odrezao Leejinu glavu i prilijepio je na dnu fotografije. Leejina glava, očiju nate-čenih od plača i zamršene kose, gledala je u svoje bezglavo tijelo.
– Ovdje je čovjek stvarno odvojen od susjeda, primijetila je Opal, nakon što joj je Betsy Lyons rekla da je soba veličine 3,5 puta 5,5 metara, napomenuvši kako je to upravo savr-šena veličina za spavaonicu.
58
Justin Donnelly podesio je svoj dnevni raspored tako da se mogao sastajati s Laurie svako jutro u 10 sati od ponedjeljka do petka. Pobrinuo se i za to da istovremeno krene na likovnu terapiju i terapiju pisanjem dnevnika. U petak joj je dao nekoliko knjiga o višes-trukoj ličnosti.
– Laurie, rekao je, – molim te da pomnjivo pročitaš te knjige. Taj oblik ekstremne diso-cijacije, od kojeg patiš i ti, najčešće se javlja kod žena koje su u djetinjstvu doživjele teško seksualno ili psihičko zlostavljanje. Mnoge žrtve, poput tebe, razviju amneziju na te trau-matske događaje. Mislim da su ličnosti, koje su ti pomogle da prebrodiš one dvije godine, samo spavale i to do trenutka kada si izgubila roditelje. Sada su se vratile. Kad pročitaš knjige, vidjet ćeš da ti te različite ličnosti pokušavaju pomoći, a ne povrijediti te. Zato se nadam da ćeš se potruditi i svjesno mi dopustiti da razgovaram s njima.
U ponedjeljak ujutro u ordinaciji je pripremio videokameru. Ako Sarah bude htjela upo-trijebiti neku od tih snimaka na suđenju, znao je da mora jako paziti kako ne bi izgledalo da Laurie stavlja riječi u usta.
Kada su Sarah i Laurie došle, pokazao im je kameru, objasnio da će snimati sastanke i rekao Laurie: – Nakon nekog vremena pokazat ću ti snimke. Nakon toga ju je po prvi put hipnotizirao. Grčevito stiskajući Sarahinu ruku, Laurie je poslušno usredotočila svu po-zornost na doktora Donnellyja, i slijedeći njegove upute opustila se, zatvorila oči, i nagnu-la se na naslon stolca, ispustivši Sarahinu ruku.
– Kako se osjećaš, Laurie?
– Tužno.
– Zašto si tužna, Laurie?
– Uvijek sam tužna. Njen je glas sad postao viši, nesiguran i neznatno tepajući.
Sarah je gledala kako se Lauriena kosa rasula oko glave, a crte lica postale mekše pop-rimivši dječji izraz. Slušala je kako Justin Donnelly pita: – Govorim s Debbie, zar ne?
Nagradilo ga je plaho kimanje.
– Zašto si tužna, Debbie?
– Ponekad radim gadne stvari.
– Kakve, Debbie?
– Pusti dijete na miru! Nema pojma o čemu govori.
Sarah se ugrizla za usnicu. Opet onaj ljutiti glas, koji je čula u petak. Justin Donnelly se nije nimalo uznemirio.
– Kate, jesi to ti?
– Dobro znate da sam ja.
– Kate, ne želim povrijediti ni Laurie ni Debbie. Već su dosta propatile. Zašto mi ne vjeruješ, ako im želiš pomoći?
Uslijedio je ljutit i opor smijeh od kojeg se Sarahi sledila krv u žilama. – Ne možemo vjerovati ni jednom muškarcu. Pogledaj Allana Granta. Prema Laurie se ponašao tako ljubazno, a vidite u kakvu ju je uvalio nevolju. Hvala Bogu da smo ga se riješili.
– Valjda nećeš reći da si vesela što je mrtav?
– Da se bar nikada nije rodio.
– Želiš li o tome razgovarati, Kate?
– Ne, ne želim.
– Bi li o tome pisala u svom dnevniku?
– Htjela sam pisati već jutros, ali bilježnicu je imala ta glupa mala koja ne zna ni pošte-no pisati.
– Sjećaš li se o čemu si namjeravala pisati?
Podrugljiv smijeh. – Vas bi zanimalo to o čemu ne namjeravam pisati.
Dok su se vozile kući, Laurie je opet bila vidljivo iscrpljena. Sophie ih je čekala s ruč-kom. Nakon što je bezvoljno pojela nekoliko zalogaja, Laurie je otišla leći.
Sarah je sjela za svoj pisaći stol i pregledala poruke. Istražna porota će u ponedjeljak, sedamnaestog, razmatrati optužnicu protiv Laurie. Za samo dva tjedna. Ako je tužilac u tako kratkom roku sazvao porotu, znači da je gotovo siguran da u rukama ima čvrst do-kaz. Naravno da ga je imao..
Pošta je na stolu bila složena na jedan kup. Pregledavala je omotnice, da se ne mora gnjaviti s otvaranjem, sve dok nije stigla do pisma, koje je u uglu imalo uredno napisanu adresu pošiljaoca. Thomasina Perkins! Blagajnica koja je onog davnog dana u restoranu opazila Laurie. Sarah je još uvijek pamtila kako se očeva iskrena zahvalnost prema toj ženi smanjivala, kako su jedno za drugim stizala pisma, puna sve groznijih pojedinosti o Lauri-enom ponašanju u restoranu. Ali Thomasina Perkins nedvojbeno je bila dobronamjerna osoba. U rujnu je poslala jako ljubazno pismo s izrazima sućuti. Takvo je vjerojatno i ovo pismo. Sarah je otvorila omotnicu i pročitala jedan ispisani list papira. Perkinsonova je poslala i svoj telefonski broj. Sarah ju je odmah nazvala.
Thomasina je podigla slušalicu čim je telefon zazvonio. Oduševila se kad je saznala tko zove. – Oh, jedva čekam da vam kažem novosti! uzbuđeno je rekla. – Nazvao me prečasni Bobby Hawkins. Ne vjeruje u hipnozu. Pozvao me da sljedeću nedjelju gostujem u njego-voj emisiji. Molit će se nada mnom, kako bi mi Bog prišapnuo ime onog užasnog muškar-ca koji je oteo Laurie.
59
Prečasni Bobby Hawkins spretno je okrenuo problem Thomasine Perkins sebi u korist. Odmah je u Harrisburg poslao povjerljivog čovjeka da je provjeri. To je bio jako razuman potez. Prečasni Hawkins i članovi savjeta morali su se uvjeriti u to kako je na pisanje pis-ma nije nagovorio neki znatiželjni novinar. Bica su osim toga zanimale pojedinosti o Tho-masininom zdravlju, posebno o njenom vidu i sluhu.
Rezultati istrage bili su zadovoljavajući. Thomasina je nosila naočale jakih dioptrija i operirala je mrenu. Njen opis para koji je vidjela s Laurie, od samog je početka bio neod-ređen.
– Nije nas prepoznala na TV ekranu, a neće ni uživo, Bic je rekao Opal, nakon što je pročitao izvještaj. – Bit će pravi primjer našim vjernicima.
Sljedeću nedjelju ujutro ushićena je Thomasina, ruku sklopljenih u molitvi, s izrazom krajnjeg obožavanja upirala uzdignuti pogled u Bica. Položio joj je ruke na ramena. – Prije mnogo godina ova je dobra žena postigla čudo, kad ju je Gospod nadahnuo sposobnošću da prepozna dijete u nevolji. Ali Gospod Thomasini nije omogućio da se sjeti imena nitko-va koji je bio s Laurie Kenyon. Lee je sad ponovno u nevolji. Thomasina, zapovijedam ti, da pozorno slušaš i sjetiš se imena koje je sve ove godine skriveno u tvojoj podsvijesti.
Thomasina se teškom mukom obuzdavala. Bila je na državnoj televiziji, bila je slavna. Mora poslušati zapovijed prečasnog Bobbyja napetih ušiju. Orgulje su tiho svirale. Odne-kud je začula šapat. – Jim... Jim... Jim...
Thomasina je izravnala ramena, raširila ruke i kriknula: – Ime koje sam tražila je Jim.
60
Sarah je Justinu Donnellyju ispričala o Thomasini Perkins i razlogu njenog pojavljivanja u emisiji ‘Crkva nebeskih valova’. U nedjelju u 10 ujutro Donnelly je uključio televizor i u posljednji tren odlučio snimiti emisiju.
Thomasina je nastupila na samom kraju. Donnelly je s nevjericom gledao glumljeni nas-tup prečasnog Bobbyja i slušao kako Thomasina obznanjuje da je otmičarevo ime ‘Jim’. Tip tvrdi da može izazvati čuda, a nije u stanju zapamtiti ni Laurieno ime, ogorčeno je pomislio Justin i isključio televizor. Zvao ju je Lee. Usprkos tome, pomnjivo je označio kasetu i stavio ju u aktovku.
Nekoliko minuta poslije nazvala ga je Sarah. – Nerado vas zovem kući, ispričala se, – ali zanima me što mislite. Je li moguće da se gospođica Perkins sjetila pravog imena?
– Ne, odlučno je odgovorio Donnelly. Čuo je kako je uzdahnula.
– Ipak ću zamoliti harrisburšku policiju da kompjutorski provjere ime ‘Jim’. Možda na-đu dosje zločinca, koji je pred 17 godina zlostavljao djecu.
– Bojim se da samo gubite vrijeme. Perkinsonova je samo nagađala. Na kraju krajeva, bila je u neposrednoj vezi sa samim Svevišnjim, zar ne? Kako je Laurie?
– Prilično dobro, rekla je nesigurno.
– Je li gledala emisiju?
– Ne, ne želi slušati nikakve duhovne pjesme. Pokušavam je, osim toga, držati što dalje od svega toga. Otići ćemo odigrati partiju golfa. Neobično je lijepo vrijeme za veljaču.
– Oduvijek sam želio igrati golf. Obje ćete se opustiti. Piše li Laurie dnevnik?
– Upravo ga sada piše u svojoj sobi.
– Odlično. Vidimo se ujutro. Donnelly je spustio slušalicu i odlučio otići na dugu šet-nju, znajući da će tako najlakše odagnati nemir koji ga je obuzeo. Shvatio je da mu se, po prvi put otkad je došao u New York, pretjerano ne mili pomisao na potpuno običnu nedje-lju.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:05 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
61
Thomasina se nadala da će je poslije emisije ‘Crkva nebeskih valova’ prečasni Bobby Hawkins i njegova očaravajuća žena Carla pozvati na ručak u kakav ugodni restoran, a zatim je možda povesti u razgledavanje New Yorka, u kojem je posljednji put bila prije trideset godina.
Ali nešto se dogodilo. Istoga trena kad su se ugasile kamere, Carla je nešto šapnula presvijetlom Bobbyju, što ih je oboje vidljivo uznemirilo. Thomasine su se riješili na brzi-nu, s hvala lijepo, mnogo molite i doviđenja. Netko ju je zatim otpratio do auta koji ju je odvezao u zračnu luku.
Tijekom vožnje Thomasina se pokušala utješiti razmišljajući o svom veličanstvenom na-stupu u emisiji i o svim novim zgodama, koje će moći prepričavati. Možda će je opet poz-vati da nastupi u emisiji ‘Dobro jutro, Harrisburg,’ i govori o čudu.
Thomasina je uzdahnula. Odjednom ju je svladao umor. Sinoć joj od uzbuđenja san go-tovo i nije dolazio na oči. Sad ju je boljela glava i čeznula je za šalicom čaja.
U zračnu je luku stigla gotovo dva sata prije polijetanja zrakoplova. Otišla je u jedan od restorana sa samoposluživanjem. Sok od naranče, zobena kaša, slanina, jaja, keksi i šalica čaja vratili su joj prirođenu dobru volju. Doživjela je strašno uzbudljivo iskustvo. Prečasni Bobby učinio joj se poput samog Boga, pa je sva uzdrhtala, kad je molio nad njom.
Odgurnula je prazni tanjur, natočila si drugu šalicu čaja i polako ga ispijajući, počela ra-zmišljati o čudu.Gospod joj se izravno obratio i rekao: – Jim, Jim.
Thomasina se nizašto na svijetu ne bi drznula posumnjati u Božje riječi. Kad je ugao papirnatog ubrusa namočila u čaši vode i njime obrisala masnu mrlju od slanine na svojoj najboljoj plavoj haljini, posramila se bogohulne misli koja joj se ugnijezdila u duši: to nije ime koje sam onda davno čula.
62
U ponedjeljak ujutro, deset dana nakon muževljeva pokopa, Karen Grant ušla je u put-ničku agenciju, noseći u ruci hrpu pošte.
Anne Webster i Connie Santini već su bile tamo. Ponovno su raspravljale o tome kako ih Karen nije pozvala na karmine, iako su jasno čule kako je predstojnik koledža rekao neka dovede sve bliske prijatelje koji su došli na pokop.
Anne Webster to još uvijek nije išlo u glavu. – Karen je vjerojatno bila jako smetena.
Connie je mislila drukčije. Bila je sigurna u to kako Karen nije htjela da ih netko od nas-tavničkog osoblja počne ispitivati o turističkoj agenciji. Anne bi sigurno bez oklijevanja rekla kako posao već nekoliko godina ide jako loše. Connie bi se kladila u posljednji dolar da je Karen na koledžu agenciju Global prikazala u ružičastom svjetlu.
Karenin dolazak prekinuo je njihovu raspravu. Kratko ih je pozdravila i rekla: – Preds-tojnik je poslao nekoga u kuću po poštu. Kakva gomila se nakupila! Uglavnom izrazi su-ćuti, rekla bih. Mrzim ih čitati, ali to, nažalost, ne mogu izbjeći.
Uzdahnula je pretjerano glasno, sjela za svoj pisaći stol i uzela nož za otvaranje pisama. Nekoliko minuta poslije dahćući je izustila. – O moj Bože?
Connie i Anne su skočile sa stolice i u tren se oka našle pokraj nje – Što je? Što se do-godilo?
– Odmah nazovite clintonsku policiju, rekla je Karen. Bila je blijeda kao kreč. – Još je-dno pismo od Laurie Kenyon, opet potpisano s ‘Leona’. Sada ta luda djevojka prijeti da će ubiti i mene.
63
Razgovor s Laurie u ponedjeljak ujutro nije bio uspješan. Djevojka je bila šutljiva i po-tištena. Rekla je Justinu da je bila na golfu. – Igrala sam grozno loše, doktore Donnelly. Nisam se mogla pribrati. Toliko glasnih misli. Ali odbila je govoriti o njima. Isto tako ni jedna odvojena ličnost nije željela razgovarati s njim.
Kad je Laurie otišla na likovnu terapiju, Sarah je obavijestila Donnellyja da ju je počela pripremati za saslušanje pred istražnom porotom. – Mislim da je sad postala svjesna težine onoga što se dogodilo, objasnila je. – Sinoć sam je zatekla kako pregledava stare albume s fotografijama, koje drži u svojoj sobi. Sarah je brzo potisnula suze. – Rekla sam joj kako možda nije pametno da sada gleda mamine i tatine slike.
Iz ordinacije su otišle u podne. Sarah je Justina Donnellyja nazvala već u dva. Do njega su iz daljine dopirali Laurieni krikovi.
Sarah je drhtavim glasom rekla: – Laurie je dobila živčani napad. Vjerojatno je opet prelistavala stare albume. Jednu je sliku rastrgala u komadiće.
Sad je Donnelly mogao jasno razabrati što Laurie viče: – Kunem se da neću reći! Ku-nem se da neću reći!
– Recite kako da dođem do vas, kratko je rekao. – Odmah joj dajte dva valiuma.
Sophie ga je pustila u kuću.
– U Laurienoj su sobi, doktore. Odvela ga je na kat. Sarah je sjedila na rubu kreveta i u naručju držala uglavnom smirenu Laurie.
– Prisilila sam je da uzme dva valiuma, rekla je Sarah. – Umirila se, ali mislim da sedati-vi prestaju djelovati. Pustila je Laurie iz naručja i glavu joj položila na jastuk.
Justin se nagnuo nad Laurie i počeo je pregledavati. Bilo joj je bilo nepravilno, disanje plitko, zjenice raširene, a koža hladna na dodir. – U šoku je, tiho je rekao. – Znate li čime je izazvan?
– Ne. Kad smo došle kući, osjećala se dobro. rekla je da ide pisati dnevnik. Nedugo za-tim čula sam kako vrišti. Mislim da je gledala slike u albumima, jer je jednu rastrgala. Ko-madići su razbacani po stolu.
– Sakupite ih, rekao je Justin. – Potrudite se da vam ni jedan ne promakne. Počeo je la-gano udarati Laurie po licu. – Laurie, ovdje doktor Donnelly. Želio bih razgovarati s to-bom. Reci mi kako se zoveš.
Nije odgovorila. Počeo ju je jače udarati po licu. – Kako se zoveš? ustrajao je. Laurie je konačno otvorila oči. Kad se njen pogled zaustavio na Donnellyju, u njemu se u prvi tren pojavilo čuđenje, a zatim olakšanje.
– Doktore Donnelly, promrmljala je. – Kada ste došli?
Sarah je osjetila olakšanje. Protekli je sat bio poput najstrašnije more. Laurie se pod ut-jecajem sedativa odmah smirila, ali njena potpuna otupjelost bila je jednako strašna. Sarah se bojala da će Laurie potpuno izbjeći nadzoru i da joj se više neće moći pružiti pomoć.
Sophie se pojavila na vratima. – Bi li joj godila šalica čaja? tiho je zapitala.
Justin je čuo. Okrenuo je glavu i rekao preko ramena: – Da, molim.
Sarah je otišla do pisaćeg stola. Fotografija je bila raskomadana. U kratkom vremen-skom razmaku, od trenutka kad je Laurie počela vrištati, pa do trenutka kad su Sarah i Sophie dojurile do nje, uspjela je rastrgati fotografiju na komadiće. Bit će pravo čudo, ako se bude mogla sastaviti.
– Neću ostati ovdje, rekla je Laurie.
Sarah se naglo okrenula. Laurie je uspravno sjedila na krevetu i obgrlila se rukama. – ne mogu ostati ovdje. Molim.
– U redu, mirno je rekao Justin. – Pođimo dolje. Svima će dobro doći šalica čaja. Po-mogao je Laurie da se digne. Kada su se našli na pola stubišta, sa Sarah za petama, na ulaznim je vratima zazvonilo.
Sophie je odmah otvorila vrata. Na verandi su stajala dva policajca u odorama s nalo-gom za Laurieno uhićenje. Poslavši udovici Allana Granta prijeteće pismo, prekršila je uvjete pod kojima je puštena uz jamčevinu.
Iste je večeri Sarah sjedila u ordinaciji liječnika Donnellyja. – Da nije bilo vas, Laurie bi sada bila u zatvorskoj ćeliji, rekla je. – Ne moram ni reći koliko sam vam zahvalna.
To je bila istina. Kada su Laurie doveli pred suca, Donnely ga je uvjerio da je djevojka doživjela tešku psihičku traumu, zbog čega mora hitno u bolnicu, što je sudac odmah i odobrio. Na putu iz New Jerseyja u New York, Laurie je spavala kao da je bez svijesti.
Justin je oprezno birao riječi. – Drago mi je da je Laurie ovdje. Sad je moramo stalno promatrati i nadzirati.
– Kako više ne ne bi mogla slati prijeteća pisma?
– I da si nešto ne učini.
Sarah je ustala. – Danas sam vam oduzela i previše vremena, doktore. Doći ću sutra ujutro.
Bilo je skoro devet sati. – U lokalu iza ugla imaju dobru hranu i brzu poslugu, rekao je Donnelly. – Otiđimo tamo nešto pojesti, a zatim ću poslati po auto da vas odveze kući.
Sarah je već ranije telefonirala Sophie i obavijestila je da su Laurie smjestili u bolnicu, pa se tako večeras može vratiti u svoj stan. Pomisao na odlazak u restoran s Justinom Donnellyjem, umjesto u praznu kuću, djelovala je primamljivo. – Vrlo rado, jednostavno je rekla.
Laurie je stajala kraj prozora. Soba joj se sviđala. Nije bila velika i mogla se obuhvatiti jednim pogledom. U njoj se osjećala sigurnom. Vanjski se prozor nije mogao otvoriti. Po-kušala je. Nutarnji je prozor gledao na hodnik i sestrinsku sobu. Preko njega je bila navu-čena zavjesa, ali ona ju je napola odmaknula. Više nikada ne želi biti u mraku.
Što se danas dogodilo? Posljednje čega se sjećala bilo je kako sjedi za stolom i piše. Okrenula je stranicu i zatim...
I zatim je nastupila tama, sve dok nisam vidjela doktora Donnellyja, pomislila je. Nakon toga smo silazili stubama i došla je policija.
Policajci su rekli da je napisala pismo ženi Allana Granta. Zašto bih joj pisala? pitala se. Rekli su da sam joj prijetila. To je potpuno besmisleno, pomislila je. Kad bih napisala to pismo? Kad bih ga poslala?
Ako je Karen Grant u posljednjih nekoliko dana primila prijeteće pismo, to je dokaz da ga je poslao neko drugi. Jedva je čekala da to kaže Sarahi.
Laurie je naslonila čelo na prozor. Bio je ugodno hladan. Osjetila je umor. Otići će u krevet. Nekoliko je ljudi pognutih glava pločnikom žurilo niz ulicu. Vani je očito bilo hla-dno.
Vidjela je kako muškarc i žena ispred klinike prelaze cestu. Jesu li to Sarah i liječnik? Nije bila sigurna.
Okrenula se, prešla je preko sobe, legla u krevet i do brade navukla pokrivač. Kapci su joj potpuno otežali. Kako je divno utonuti u san. Bilo bi lijepo više nikada se ne probuditi.
64
U utorak ujutro Brendon Moody odvezao se na koledž Clinton. Namjeravao je ispitati stanovnike Lauriene studentske četvrti. Nakon pokopa Allana Granta površno ga je preg-ledao. Bila je podignuta prije pet godina i namijenjena studentima viših godina. Svaki je stan imao prostranu sobu, malu kuhinjicu i kupaonicu. Ta je četvrt bila poznata među stu-dentima koji su poput Laurie mogli platiti više kako bi imali mir.
Laboratorijski tehničari iz tužilaštva temeljito su pročešljali Laurien stan. Brendon je odlučio da istragu počne od njega.
U sobi je vladao nered. S kreveta su skinuli posteljinu. Vrata ormara bila su otvorena i vidjelo se da je svaki komad odjeće pregledan, a zatim nemarno obješen natrag. Ladice komode bile su napola otvorene. Po stolu su ležale razbacane stvari, izvađene iz ladica.
Moody je znao da su istražitelji uzeli pisaći stroj, na kojem su bila natipkana pisma Al-lanu Grantu, kao i preostale omotnice i papir. A isto je tako znao da su zaplijenili postelji-nu, Laurienu zakrvavljenu odjeću, ručni sat i narukvicu.
Pa što je onda tražio ovdje?
Da ga je netko to zapitao, Brendon Moody bi odgovorio: – Ništa, želeći time reći kako na pameti nije imao ništa posebno. Pogledom je zaokružio cijeli prostor, kako bi se upoz-nao s okolicom.
Bilo je jasno da je soba prilično lijepa kad je pospremljena. Žućkaste zavjese koje su padale do poda, žućkasti prekrivač na krevetu, uokvirene reprodukcije Moneta i Maneta, nekoliko slika na zidovima, a na polici za knjige šest pokala, osvojenih na natjecanju u golfu. Laurie nije, poput mnogih studenata, u okvir zrcala iznad komode zataknula slike prijatelja i kolega. Na stolu je imala samo jednu obiteljsku fotografiju. Brendon ju je po-zorno pogledao. Kenyonovi. Poznavao je roditelje. Slika je očito bila snimljena pokraj bazena iza njihove kuće. Vidjelo se da je obitelj zajedno sretna i zadovoljna.
Pokušaj se staviti u njen položaj, pomislio je Moody. Obitelj je uništena. Okrivljuješ se-be. Ranjiva si i zaljubiš se u tipa koji je ljubazan s tobom, a koji je uz to privlačan i toliko star da bi ti mogao nadomjestiti oca. Nakon nekog vremena on te odbaci. I ti potpuno poludiš.
Jednostavan slučaj. Brendon se polako kretao stanom, pregledavajući i procjenjujući. U kupaonici je stao pokraj kade. U njoj su našli tragove krvi. Laurie je bila dovoljno pametna da ovdje opere plahte i odjeću, odnese ih dolje u sušilicu, a zatim ih složi i spremi. Čak je pokušala očistiti i remen na satu. Brendon je znao što tužilac može učinitii s takvim doka-zima. Pokušaj dokazati strah i zbunjenost, nakon što je ubojica pokušao potpuno uništiti dokaze.
Prije odlaska Brendon se još jednom ogledao oko sebe. Ništa nije otkrio, ni najmanji dokaz koji bi mogao koristiti Laurie. Zašto ga je onda izjedao osjećaj da je nešto propusti-o?
65
Sarah je provela besanu noć. Događaji proteklog dana neprestano su joj se vrtjeli u gla-vi poput filma: Laurieni krikovi, od kojih se ledila krv; poderana fotografija; Laurie odvo-de u lisicama; Justin, koji joj se kune, dok su se vozili za policijskim autom u Clinton, da će izboriti sudsku dozvolu da Laurie liječi na svojoj klinici. Tek pred jutro utonula je u nemiran san ispunjen sudnicama i osudama.
Probudila se oko 8, otuširala se, obukla žutosmeđu košulju od kašmira, hlače i tamno-smeđe gležnjače i spustila se u prizemlje. Sophie je već bila u kuhinji. Mirisalo je po kavi. Na stolu je stajao vrč s cvjetnim uzorkom, pun svježe iscijeđenog narančinog soka. Porcu-lanska je zdjela bila puna voćne salate primamljivog izgleda, od nasjeckanih naranči, grej-pfruta, jabuka i dinja. Pokraj tostera stajao je engleski stalak za prepečenac.
Sve izgleda tako obično, pomislila je Sarah. Kao da će mama, tata i Laurie svakog trena doći na doručak. Rukom je pokazala na stalak za prepečenac. – Sophie, sjećaš se kako je tata tu stvar zvao hladionik. Imao je potpuno pravo.
Sophie je kimnula i nalila Sarah sok. Na njenom se okruglom i glatkom licu jasno ocr-tavala zabrinutost. – Sinoć sam si predbacivala da te nisam dočekala kod kuće. Je li Laurie stvarno svojevoljno otišla u bolnicu?
– Vidjelo se da shvaća kako joj preostaje to ili zatvor. Sarah je umorno protrljala čelo. – Jučer se nešto dogodilo. Ne znam što, ali Laurie je rekla da više neće ni jednu noć pro-vesti u svojoj spavaćoj sobi. Sophie, prodat ću kuću onoj ženi koja ju je neki dan ponovno došla razgledati, ako je još uvijek želi kupiti.
Očekivala je otpor, ali nije ga bilo. Sophie je samo uzdahnula. – Mislim da imaš pravo. To više nije sretan dom. Ali on to više i ne može biti, nakon onoga što se dogodilo u ruj-nu.
Sarah je istovremeno osjetila olakšanje i razočaranje, spoznavši da se Sophie slaže s njom. Popila je sok, iako ju je stezalo u grlu. – Uzet ću samo kavu, ništa drugo. Nešto joj je palo na pamet. – Jesi li našla sve komadiće slike koju je Laurie jučer iskidala?
Sophie se pobjedonosno osmjehnula. – Čak sam ih uspjela i sastaviti. Pokazala joj je sliku. – Gledaj, nalijepila sam ih na list papira. Ali komadići su, nažalost, bili tako mali da se po njima razmazalo ljepilo. Teško je mnogo reći o njoj.
– Ali to je samo fotografija Laurie, snimljena kad je bila mala, rekla je Sarah. – Zbog nje nije mogla doživjeti onako jak snažno uzbuđenje praćeno plačem i vrištanjem. Dobro ju je pogledala, a zatim je nemoćno slegnula ramenima. – Ponijet ću je sa sobom. Doktor Donnelly je želi vidjeti.
Sophie je zabrinuto gledala kako je Sarah odmaknula stolac. Nadala se da će zalijeplje-na fotografija pomoći i razotkriti uzrok Laurienog užasnog ispada. Iznenada se nečega sjetila i pretražila džep pregače. Nije je bilo. Naravno da nije. Spajalica, koju je skinula s jednog komadića slike, ostala je u džepu kućne haljine, koju je jučer nosila. Ali ona sigur-no nije važna, pomislila je i natočila Sarah kavu.
66
U utorak su Bic i Opal, slušajući jutarnje vijesti CBS-a, saznali da je Laurie Kenyon po-slala Karen Grant prijeteće pismo, čime je prekršila uvjetno puštanje na slobodu pa je zat-vorena na posebnom odjelu klinike za bolesnike s disocijativnim poremećajem ličnosti.
Opal je uzrujano zapitala: – Bic, misliš li da će je tamo navesti da progovori?
– Koristit će sve moguće načine da je vrate u djetinjstvo, rekao je. – Moramo saznati što se događa. Carla, nazovi onu agenticu za prodaju nekretnina.
Betsy Lyons uhvatila je Sarah u trenutku kada se spremala na odlazak u New York.- Sarah! veselo je rekla. – Imam izvrsne novosti. Nazvala je gospođa Hawkins. Oduševljena je kućom i želi što prije potpisati kupoprodajni ugovor. Spremna je pričekati i godinu dana da se iselite. Želi samo povremeno dolaziti sa svojim dekoraterom, ali onda kad vama od-govara. Sarah, sjećate se kada sam vas upozorila kako ćete možda zbog trenutačnog sta-nja na tržištu nekretnina morati spustiti cijenu? Draga moja, ona se uopće nije cjenkala i plaća gotovinom.
– Očito je tako bilo suđeno, tiho je rekla Sarah. – Drago mi je da će kuću dobiti netko tko je tako jako želi. Recite im da se mogu useliti u kolovozu. Stan bi dotad trebao biti dovršen. Dekoratera mogu dovesti kada god hoće. Laurie je u bolnici, a ja ću, ako budem kod kuće, raditi u knjižnici.
Betsy je nazvala Carlu Hawkins. – Čestitam. Sve je uređeno. Sarah nema ništa protiv toga da dovedete dekoratera. Ako bude kod kuće, radit će u knjižnici. Betsyn je glas pos-tao povjerljiv. – Znate, svoju će sestru braniti na suđenju. Jadnica, imat će pune ruke pos-la.
Bic je slušao razgovor na drugom telefonu. – Još jednom čestitam. Sigurna sam da ćete u tako lijepoj kući biti sretni, rekla je Betsy Lyons i pozdravila se.
Smiješeći se, Bic je spustio slušalicu. – Siguran sam da ćemo tamo biti jako sretni, re-kao je i otišao do pisaćeg stola. – Gdje je moja posebna bilježnica s telefonskim brojevima, Carla? Gdje je?
Odmah se stvorila kraj njega. – Ovdje, Bic, u ovoj ladici. Dala mu je bilježnicu. – Bic, kojeg ćemo dekoratera uzeti?
Uzdahnuo je. – Oh, Carla. Prelistao je bilježnicu, našao ime koje je tražio i nazvao broj u Kentuckyju.
67
Sarah se sjetila da su Laurie odvezli na kliniku samo u onoj odjeći koju je imala na sebi. Laknulo joj je, zato što joj je ta misao pala na pamet prije odlaska u New York. Otišla je u Laurienu sobu i uz Sophienu pomoć spakirala potrebne stvari.
Na klinici su pregledali sadržaj torbe i sestra je bez riječi odstranila kožni remen i tenisi-ce na vezanje. – Mjere opreza, rekla je.
– Svi vi mislite da je Laurie sklona samoubojstvu, Sarah je rekla Justinu nekoliko minu-ta poslije, naglo odvraćajući pogled, kad je u njegovim očima vidjela razumijevanje. Znala je da može podnijeti sve osim sućuti. Ne smijem se slomiti, rekla je u sebi i snagom volje potisnula knedlu u grlu.
– Sarah, jučer sam vam rekao da je Laurie u teškoj depresiji. Ali ovo vam obećajem – i to je naša velika nada – ona vas više neće povrijediti. Učinit će sve da to spriječi.
– Zna li da bi me najgore povrijedila, kad bi sebi pokušala nešto učiniti?
– Mislim da zna. A čini mi se da mi je počela vjerovati. Zna da sam nagovorio suca da je pošalje ovamo umjesto u zatvor. Jeste li saznali koju je to sliku jučer iskidala?
– Sophie ju je uspjela sastaviti. Sarah je iz torbice izvadila slijepljenu sliku i pokazala mu je. – Ne znam zašto ju je ta slika tako uznemirila, rekla je. – Slična je mnogim drugima, koje se nalaze u albumima i na mnogim mjestima u kući.
Justin Donnelly je pozorno gledao sliku. – Toliko je komadića i razmazanog ljepila da je teško stvoriti cjelovitu predodžbu o njoj. Zamolit ću sestru da dovede Laurie.
Laurie je nosila odjeću koju joj je donijela Sarah: traperice i plavi pulover koji je isticao njene oči boje različka. Kosa joj je slobodno padala po ramenima. Nije bila našminkana i izgledala je poput šesnaestogodišnjakinje. Ugledavši Sarah, potrčala je do nje i čvrsto je zagrlila. Sarah ju je pogladila po kosi i pomislila: na suđenju mora biti baš takva. Mlada. Ranjiva.
Ta joj je misao pomogla da se pribere. Shvatila je da joj razmišljanje o Laurienoj obrani pomaže u obuzdavanju vlastitih osjećaja.
Laurie je sjela u jedan od naslonjača. Bilo je jasno kao dan da se ne namjerava ni pribli-žiti kauču, što je odmah dala do znanja.
– Kladim se da ste je namjeravali namamiti na kauč. Opet onaj oštar glas.
– To je Kate, zar ne? ljubazno je zapitao Justin.
Izgled šesnaestogodišnjakinje nestao je. Crte na Laurienom licu poprimile su tvrđi izraz. Ne, postale su oštrije, pomislila je Sarah. Sad izgleda mnogo starija.
– Da, Kate je. Želim vam zahvaliti, jer ste tu šeprtlju jučer spasili od zatvora. To bi je potpuno slomilo. Neki dan sam je pokušala spriječiti da napiše ono ludo pismo Allanovoj ženi, ali nije me poslušala. Vidite što se dogodilo.
– Laurie je napisala to pismo?
– Ne, Leona. Šeprtlja bi napisala pismo s izrazima sućuti. To bi bilo jednako loše. Ku-nem se da je ne mogu podnijeti, kao ni one druge dvije! Jedna cijelo vrijeme sanjari o Alla-nu Grantu, a ona druga mala samo cmizdri. Udavit ću je, ako uskoro ne zaveže.
Sarah nije mogla skinuti pogled s Laurie. Odvojena ličnost, koja je sebe nazvala Kate, živjela je u Laurie i usmjeravala je, ili pokušavala odrediti njeno ponašanje. Ako se pojavi na klupi za svjedoke u sudnici s tim oholim i nasilničkim držanjem, ni jedna porota na svi-jetu nikada ne bi oslobodila Laurie.
Justin je rekao: – Znaš, još nisam uključio videokameru. Danas si se pojavila nevjeroja-tno brzo. Mogu li sad uključiti kameru?
Nevoljko je slegnula ramenima. – Uključite je. To ćete, ovako i onako, učiniti.
– Kate, Laurie se jučer užasno uzrujala, zar ne?
– To znate i sami. Jučer ste bili tamo.
– Došao sam poslije. Možeš li mi reći što ju je tako jako uznemirilo?
– Taj je razgovor zabranjen.
– Donnelly se nije dao smesti. – Dobro, nećemo o tome razgovarati. Možeš li mi poka-zati što je Laurie radila, kada se uzrujala?
– Ni slučajno, prijatelju. Okrenula je glavu. – Daj već jednom prestani cmizdriti!
– Je li Debbie plače? upitao je Justin.
– Tko bi drugi?
– Ne znam. Koliko vas ima?
– Ne mnogo. Neke su otišle, nakon što se Laurie vratila kući. Baš dobro! Postalo je ti-jesno. Zaveži, rekla sam.
– Kate, kad bih porazgovarao s Debbie, možda bih mogao otkriti što je muči.
– Samo izvolite. Ja sam potpuno bespomoćna.
– Debbie, molim te, ne boj se. Obećajem da ti se neće ništa dogoditi. Razgovaraj sa mnom. Glas Justina Donnellyja bio je nježan i vapeći.
Promjena se dogodila u trenutku. Kosa joj je pala na lice, na kojem su se crte smekšale, usta napućila, usnice zadrhtale, ruke sklopile u krilu, a noge digle od tla i zanjihale se. Niz obraze su joj potekle suze.
– Zdravo, Debbie, rekao je Justin. – Danas si mnogo plakala, zar ne?
Kimnula je glavom.
– Jučer ti se nešto dogodilo?
Ponovno je kimnula.
– Debbie, znaš da si mi prirasla za srce. Znaš da si sa mnom sigurna. Možeš li mi vjero-vati?
Neodlučno je kimnula.
– Možeš li mi reći što te prestrašilo?
Odmahnula je glavom.
– Ne možeš mi reći. A možeš li mi pokazati? Pisala si dnevnik?
– Ne. Laurie je pisala. Glas je bio tih, dječji i tužan.
– Laurie je pisala, ali ti znaš što, zar ne?
– Ne sve, tek sam počela učiti čitati.
– Dobro. Pokaži mi što je Laurie radila.
U ruku je uzela zamišljenu olovku, učinila pokret kao da otvara bilježnicu i počela pisa-ti po zraku. U jednom je trenutku oklijevajući zastala, kao da razmišlja, ogledala se oko sebe, a zatim spustila glavu i okrenula novu stranicu.
Razrogačila je oči i usta razjapila u nijemom kriku. Skočila je, daleko od sebe odbacila bilježnicu i počela ponavljati pokrete, kao da nešto trga. Grozničavo je pomicala ruke, lica izobličenog od straha.
Naglo je stala, spustila ruke i viknula: – Debbie, da si se odmah vratila unutra! Slušajte, doktore, mala mi ide na živce, ali pobrinut ću se za nju. A tu sliku zapalite, jeste li čuli? Da je više nikad niste pokazali maloj.
Kate ju je uzela pod svoje okrilje.
Na kraju seanse po Laurie je došao bolničar. – Hoćeš li poslije opet doći? Laurie je na odlasku molećivim glasom zapitala Sarah.
– Da. U vrijeme koje odredi doktor Donnelly.
Kad je Laurie otišla, Justin je Sarah dao sliku. – Vidite li na njoj nešto što ju je moglo prestrašiti?
Sarah ju je pomnjivo pogledala. – Slika je jako nejasna zbog sasušenog ljepila na razde-ranim komadićima i praznim međuprostorima. Ali vidi se da joj je hladno, jer se obgrlila rukama. Nosi isti kupaći kostim, kao i na onoj slici sa mnom, koja se nalazi u knjižnici. Imala ga je, u stvari, na sebi kad je oteta. Mislite li da ju je to prestrašilo?
– Vrlo vjerojatno. Liječnik Donnelly je sliku stavio u Laurien dosje. – Danas ćemo je zaposliti. Prijepodne ima likovnu terapiju, a poslijepodne terapiju pisanjem dnevnika. Još uvijek odbija sve uobičajene testove. Viđat ću se s Laurie između seansi s drugim pacijen-tima. Nadam se da će doći trenutak kad će biti spremna razgovarati sa mnom bez vaše nazočnosti. To će se najvjerojatnije dogoditi.
Sarah je ustala. – Kad mogu ponovno doći?
– Čim Laurie večera. Je li vam odgovara u šest?
– Naravno. Sarah je, odlazeći, izračunala vijeme. Skoro je bilo podne. Uz malo sreće do jedan će doći kući. Natrag će morati krenuti oko pola pet, ako želi izbjeći prometnu gužvu. Preostaje joj tri i pol sata za rad.
Justin ju je otpratio do recepcije, a zatim gledao kako odlazi. Vitka leđa bila su ravna kao svijeća, brada uzdignuta, a preko ramena visjela je torbica. Glavu gore, hrabra djevoj-ko, rekao je u sebi. Vidio je kako je, udaljavajući se hodnikom, obje ruke gurnula u dže-pove kaputa, kao da se želi obraniti od hladnoće koju je samo ona osjećala.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:06 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
ČETVRTI DIO
68
Istražna porota zasjedala je 17. veljače. Nije im trebalo dugo da Laurie optuže za nam-jerno i svjesno ubojstvo Allana Granta. Odredili su da suđenje počne 5. listopada.
Sarah se sljedeći dan sastala s Brendonom Moodyjem u omiljenom restoranu Solari’s, koji se nalazio iza ugla bergenskog okružnog suda. Svaki se odvjetnik i sudac pri ulasku zaustavio pokraj Sarahinog stola. Trebala bi s njima jesti i šaliti se, pomislio je Brendon, a ne sretati se na ovakav način.
Sarah je cijelo prijepodne provela u sudskoj knjižnici, proučavajući slučajeve u kojima su se optuženi branili duševnom poremećenošću ili smanjenom uračunljivošću. Brendon je primijetio kako je zabrinuto gledala i kako bi osmijeh na njenim usnama iščeznuo, čim bi znanac koji ju je pozdravio, okrenuo leđa. Lice joj je bilo blijedo, a obrazi upali. Bilo mu je drago da je naručila okrepljujuću hranu, što joj je i rekao.
– Sve ima okus po piljevini, ali sad si ne mogu dopustiti da se razbolim, suho je rekla Sarah. – A ti, Brendon? Kakva je studentska hrana?
– Takva kakvu sam očekivao. Brendon je slasno zagrizao u hamburger sa sirom. – Ni-sam dospio daleko, Sarah. Izvadio je svoje bilješke. – Najbolja je i vjerojatno najopasnija svjedokinja Susan Grimes, koja stanuje preko puta Laurie. To je ona djevojka koju si zvala nekoliko puta. Primijetila je da je Laurie od listopada izlazila gotovo svaki dan između 8 i 9 navečer, a vraćala se oko 11 ili poslije. Rekla je kako je Laurie prilikom tih izlazaka iz-gledala drukčije nego obično: prilično seksi, s mnogo šminke, divljom frizurom i traperi-cama uvučenim u čizme s visokim potpeticama – što uopće nije bio njen način odijevanja i šminkanja. Sigurna je u to da se Laurie sastajala s nekim muškarcem.
– Postoje li pretpostavke da se ikada stvarno sastala s Allanom Grantom?
– Nadnevci u pismima, koja mu je slala, ne odgovaraju stvarnosti, bez okolišanja je re-kao Brendon. Izvadio je notes. – 16. studenog Laurie je pisala kako joj je prošle večeri bilo divno u Allanovom naručju. A toga su dana, u petak 15. studenog, Allan i Karen Grant bili zajedno na fakultetskoj zabavi. Isto vrijedi za drugi, dvanaesti i četrnaesti pro-sinca, kao i za šesti i jedanaesti siječnja. Tako bih mogao nabrajati sve do 28. siječnja. Htio sam naime dokazati da ju je Allan Grant vukao za nos. Laurie se motala oko njegove kuće, ali nemamo nikakav dokaz da je on to znao. Sve upućuje na to da je bilo upravo obratno.
– Dakle, misliš da se sve to događalo u Laurienoj glavi i kako ne možemo niti spome-nuti mogućnost da je Alan Grant iskoristio njenu utučenost?
– Još bih želio razgovarati s profesoricom, koja je još uvijek na bolovanju. Zove se Ve-ra West. Načuo sam neke glasine o njoj i Grantu.
Ugodan žubor glasova u restoranu, zveket jedaćeg pribora i svi dobro znani zvukovi, koji su bili sastavni dio njenog radnog dana, Sarahi su se sad činili strani i nametljivi. Sarah je savršeno dobro razumjela ono o čemu je Brendon Moody govorio. Ako je Laurie izmis-lila sve susrete s Allanom Grantom, i ako je Grant za ženine odsutnosti započeo vezu s drugom ženom, a Laurie za nju saznala, to će samo pojačati tužiteljevo uvjerenje da ga je Laurie ubila u napadu ljubomore .
– Kad ćeš razgovarati s Verom West? zapitala je.
– Uskoro, nadam se.
Sarah je na brzinu ispila ostatak kave i mahnula konobaru da donese račun. – Moram natrag. Sastajem se s parom koji će kupiti kuću. Zamisli, gospođa Hawkins, koja je dolazi-la u razgledavanje, nije nitko drugi nego žena prečasnog Bobbyja Hawkinsa.
– A tko je taj? zapitao je Brendon.
– Slavni novi propovjednik u emisiji ‘Crkva nebeskih valova’, ona u kojoj je nastupala gospođica Perkins i izjavila da je ‘Jim’ ime muškarca kojeg je prije mnogo godina vidjela s Laurie u restoranu.
– Ah, taj tip. Kakav sljepar. Kako to da baš on kupuje tvoju kuću? I kakva slučajnost da je Perkinsova sudjelovala baš u njegovoj emisiji.
– Ne, u stvari i nije. Njegovoj je ženi za oko zapela kuća, prije nego što se sve ovo do-godilo. Zatim je Perkinsova pisala njemu, a ne obratno. Je li harrisburška policija nešto javila o imenu ‘Jim’?
Brendon Moody se nadao da ga Sarah to neće pitati. Brižno birajući riječi, rekao je: – U stvari jesu, Sarah. Jim Brown iz Harrisburga bio je poznati zlostavljač djece i imao je kilometarski policijski dosje. Kad je Laurie zamijećena u restoranu, nalazio se u blizini. Perkinsonovoj su odmah pokazali njegovu sliku, ali nije ga prepoznala. Htjeli su ga saslu-šati. Ali Laurie je ubrzo vraćena, a njemu se izgubio svaki trag.
– Više se nije pojavio?
– Šest godina poslije umro je u zatvoru u Seattleu.
– Za što je bio optužen?
– Zbog otmice i zlostavljanja petogodišnje djevojčice. Na suđenju je ispričala o dva mjeseca koja je provela s otmičarem. Pročitao sam zapisnik. Bistra djevojčica. Iznijela je neke prilično zastrašujuće stvari. U ono vrijeme o tome su pisale sve novine.
– Znači da nam to neće nimalo pomoći, čak i u slučaju da je oteo Laurie. Ako ga se Laurie i sjeti, i opiše što joj je učinio, tužitelj će na suđenje donijeti seattlijske novine i iz-javiti da se u prikazu svoje otmice poslužila slučajem iz novina.
– Ne znamo je li taj tip imao bilo kakve veze s Laurie, upozorio ju je Moody. – Ali ako ju je i oteo, bez obzira na to što se ona sjeti o njemu, činit će se kao da laže.
Ni jedan ni drugi nisu izrekli misao, koja ih je morila. Morat će, po svemu sudeći, ići na nagodbu s tužiteljem. Ako dođe do toga, Laurie će se do kraja ljeta naći u zatvoru.
69
Bic i Opal zajedno su se s Betsy Lyons vozili prema kući Kenyonovih. Za tu su priliku oboje obukli odjeću klasičnog kroja. Bic je nosio sivo odijelo s tankim bijelim prugama, bijelu košulju, plavosivu kravatu, tamnosivi kaput i tamnosive rukavice od jareće kože.
Opal si je dala posvijetliti i urediti kosu u salonu Elizabeth Arden. Njena je siva vunena haljina imala ljubičasti ovratnik i orukvice. Preko nje je nosila crni uski kaput s uskim ov-ratnikom od samurovine. Crne cipele i torbicu od guštera kupila je kod Guccija.
Bic je sjedio naprijed, pokraj Lyonsove. Dok je brbljala o različitim mjesnim zanimljivo-stima, posrednica je ispod oka promatrala Bica. Zaprepastila se, kad ju je kolegica upitala: – Betsy, znaš li tko je taj tip?
Znala je da je nastupao na televiziji, ali ne i to da ima svoju emisiju. Zaključila je da je prečasni Hawkins osobito privlačan i karizmatičan muškarac. Počeo je pričati o tome kako su došli u New York.
– Kad sam pozvan u ‘Crkvu nebeskih valova’, znao sam da ćemo morati naći kuću negdje u blizini New Yorka. Ja nisam gradski tip. Carlu je zapao nezahvalni zadatak da krene u potragu po okolici. Nekoliko se puta vraćala ovamo u tu kuću.
Hvala Bogu, pomislila je Betsy Lyons.
– Jedino sam se bojao, nastavio je blagim i ugodnim glasom, – da će se Carla razočara-ti. Bio sam uvjeren da će kuću povući iz prodaje.
I ja također, pomislila je Betsy Lyons, zadrhtavši na samu pomisao. – Djevojke će biti sretnije u manjem stanu, rekla je povjerljivim glasom. – Već smo stigli. Vozite avenijom Lincoln, pokraj svih ovih lijepih kuća, zatim cesta skreće i doći ćemo u ulicu Twin Oaks.
Kad su skrenuli u Twin Oaks, počela je nabrajati susjede. – Ovdje živi vlasnik banke Williams. Kimmbalovi stanuju u onoj vili građenoj u tudorskom stilu. A ono je kuća Courtney Meier, poznate glumice.
Opal je na stražnjem sjedištu uznemireno stiskala rukavice. Svaki put kad bi došli u Ridgewood, činilo joj se da hodaju po tankom ledu i da ga ustrajno i dosljedno iskušavaju, sve se više približavajući točki na kojoj će pući.
Sarah ih je čekala. Privlačna je, pomislila je Opal, vidjevši je po prvi put ovako izbliza. Pripada onom tipu žena koje s godinama postaju sve ljepše. Bic je kao malu uopće ne bi primijetio. Da Lee bar nije imala dugu plavu kosu, rekla je u sebi. Da Lee barem nije onog dana sama stajala na cesti.
Ovca u janjećem krznu, pomislila je Sarah, kada se rukovala s Opal. Zašto mi je, za ime Boga, na pamet pala ova stara irska izreka koju je baka tako često upotrebljavala? zapitala se. Gospođa Hawkins bila je ukusno i odjevena, i moderno počešljana žena u četrdesetim. Tanke usne i mala brada pojačavale su dojam osobe slabe volje i neupadljive. Možda je tome bila kriva neodoljiva privlačnost prečasnog Hawkinsa. Činilo se kao da je ispunio sobu i upio svu toplinu u njoj. Odmah je progovorio o Laurie.
– Ne znam je li vam poznato kako smo tijekom našeg bogoslužja molili da se gospođica Thomasina Perkins sjeti imena otmičara vaše sestre.
– Gledala sam emisiju, odgovorila mu je Sarah.
– Jeste li provjerili postoji li kakva povezanost s imenom Jim? Gospodinovi su putevi tajnoviti, ponekad su izravni, a ponekad zaobilazni.
– Provjeravamo baš sve što nam može koristiti u obrani moje sestre, rekla je, osjećajući kako joj riječi zapinju u grlu.
Shvatio je znak. – Ova je soba prekrasna, rekao je, ogledavajući se po knjižnici. – Žena mi je već nekoliko puta rekla kako ću biti sretan, kad počnem raditi među tim policama s knjigama i uz te velike prozore. Volim svijetle prostore. Ali, više vas ne bih želio zadrža-vati. Dopustite da nas gospođa Lyons još jednom provede kroz kuću, a moj će se odvjet-nik nakon toga javiti vašem u vezi s ugovorom...
Betsy Lyons je Hawkinsove odvela na kat, a Sarah je prionula na posao. Iznanada je shvatila da mora odmah otići u New York.
Hawkinsovi i Betsy Lyons javili su se Sarah prije odlaska. Prečasni Hawkins je rekao: Želio bih što prije dovesti svog dekoratera, ali samo u vrijeme kad ne budete radili u knjiž-nici. Ne bih vas htio smetati. Kad bi vam odgovaralo?
– Sutra ili prekosutra između 9 i 12 ili kasno poslijepodne, odgovorila je Sarah.
– Onda sutra prijepodne.
Kad se Sarah sljedeće popodne vratila s klinike i ušla u knjižnicu, nije mogla znati da će ubuduće svaku riječ izgovorenu u toj prostoriji snimiti stručno odabrana prislušna naprava i prenijeti je na traku u kasetofonu, skrivenom u zidu garderobe pokraj gostinjske sobe.
70
Sredinom ožujka Karen Grant odvezla se u Clinton, nadajući se da će to biti posljednji put. U tjednima nakon Alanove smrti subotom bi dolazila u kuću i pregledavala stvari koje su se nakupile u šest godina bračnoga života. Neke je komade namještaja odabrala za svoj apartman u New Yorku, a sve ostalo je odvezao trgovac rabljenog namještaja. Prodala je Allanov auto i kuću dala u ruke posredniku za nekretnine. Danas će se u maloj kapelici u sklopu koledža održati misa zadušnica za Allana.
Sutra će otputovati na četiri dana u St. Thomas. Koristit će mi da se konačno maknem odavde, pomislila je, jureći po newjerseyjskoj autocesti. Rad u turizmu pružao je mnogo prekrasnih užitaka. Bila je pozvana u Frenchman’s Reef, mjesto koje joj je posebno priras-lo srcu.
I Edwin putuje s njom. Srce joj je počelo ubrzano lupati i nesvjesno se nasmiješila. Od jeseni se više neće morati skrivati.
Na misi je bilo kao i na pokopu. Karen je govor o Allanovim vrlinama tako dirnuo da je zaplakala. Louis Larkin, koja je sjedila pokraj nje, obgrlila ju je oko ramena. – Da me bar slušao, prošaptala je Karen. – Upozorila sam ga da je djevojka opasna.
Nakon mise održan je prijam kod Larkinovih. Karen se oduvijek divila njihovoj kući. Bila je stara preko 100 godina i prekrasno obnovljena. Podsjećala ju je na kuće u Cooperstownu, gdje je živjelo toliko njenih gimnazijskih kolegica. Ona je odrasla u priko-lici i još se uvijek živo sjećala kako ju je neka djevojčica u školi jednom prilikom posprdno zapitala hoće li njeni roditelji na božićnu čestitku nacrtati svoj pokretni dom.
Larkinovi nisu pozvali samo profesore i administrativno osoblje, već i dvanaestak stu-denata. Neki su joj izrazili sućut, dok su drugi ispričali poneku zgodu o Allanu. Karen je suznih očiju rekla kako joj Allan iz dana u dan sve više nedostaje.
Na drugoj strani sobe četrdesetogodišnja Vera West, koja je tek odnedavno radila na koledžu, u ruci je vrtjela čašu bijelog vina. Njeno okruglo ljupko lice uokvirivala je kratka, prirodno valovita smeđa kosa. Tamne naočale sakrivale su oči boje lješnjaka. Nije ih nosila zbog poteškoća s vidom. Bojala se da je izraz njenih očiju previše rječit.
Pijuckala je vino, trudeći se da ne misli na fakultetsku zabavu prije nekoliko mjeseci, kad je na drugoj strani sobe stajao Allan, a ne njegova žena. Vera se nadala da će na bolo-vanju nekako uspjeti obuzdati osjećaje – osjećaje koje nitko nije smio ni naslutiti. Odmak-nula je pramen kose, koji joj je uvijek padao na čelo, i pomislila na riječi pjesnika iz 19. stoljeća: ‘Neizrečena tuga najteži je teret na srcu’.
Prišla joj je Louise Larkin. – Drago mi je da si opet među nama, Vera. Nedostajala si nam. Kako se osjećaš? zapitala je, znatiželjno je promatrajući.
– Mnogo bolje, hvala.
– Mononukleoza čovjeka tako iscrpi.
– Točno. Nakon Allanovog pokopa, Vera je pobjegla u svoju kućicu na Cape Codu, odakle je nazvala Larkina i rekla mu da je dobila mononukleozu.
– Karen se drži nevjerojatno dobro za nekoga tko je pretrpio tako strašan gubitak, zar ne, Vera?
Vera je prinijela čašu usnama, otpila gutljaj vina, a zatim mirno odgovorila: – Karen je jako lijepa žena.
– Ali ti si tako propala u licu i smršavjela. Da te ne poznam, pomislila bih da si ti udovi-ca, a ne ona. Louise Larkin stisnula je Veri ruku i sažalno joj se nasmiješila.
71
Laurie su probudili prigušeni glasovi koji su dopirali iz hodnika. Kako ugodan i utješan zvuk. Slušala ga je već tri mjeseca. Veljača. Ožujak. Travanj. Sad je bio početak svibnja. Prije nego što je došla ovamo, činilo joj se, ma gdje bila – na ulici, na koledžu, pa čak i kod kuće – da pada i da se ne može zaustaviti. Imala je osjećaj da je tu, na klinici, vrijeme stalo. Njen je pad bio usporen i za to je bila zahvalna, iako je znala da je na kraju nitko neće moći spasiti.
Polako se uspravila i sjela, savila noge i obujmila ih rukama. To je bio jedan od najljep-ših trenutaka dana: kada se probudila sa spoznajom da je iz sna nije trgnula mora o nožu i da joj ono što je plaši sad ne može nauditi.
Željeli su da baš o tome piše u svom dnevniku. S noćnog je stolića uzela bilježnicu i olovku. Imala je toliko vremana da zapiše neke misli, prije nego se obuče i otiđe na doru-čak. Podigla je jastuk, leđima se oslonila o njega i otvorila bilježnicu.
U njoj je bilo ispisano nekoliko stranica koje su sinoć bile prazne. Dječja ih je ruka is-punila dvjema rečenicama: ‘Hoću mamicu. Hoću kući’.
Poslije, kad je tog jutra sa Sarah sjedila nasuprot Justinu Donnellyju, Laurie ga je po-zorno promatrala, dok je čitao dnevnik. Tako je krupan, pomislila je, s tim širokim rame-nima, izražajnim licem i grivom tamne kose. Sviđale su joj se njegove oči. Bile su izrazito tamnoplave. Brkove nije voljela, ali njegovi su vrlo dobro izgledali iznad ravnih bijelih zubi. Sviđale su joj se i njegove ruke: širokih dlanova, ali s dugim prstima; preplanule, ali neobrasle dlakama. Baš smiješno, Donnellyjevi su joj se brkovi sviđali, ali mrzila je dlakave muške ruke. Čula je kako je to glasno izgovorila.
Donnelly je podigao glavu. – Laurie?
Slegnula je ramenima. – Ne znam zašto sam to rekla.
– Hoćeš li ponoviti?
– Rekla sam da mrzim dlakave muške ruke.
– Što misliš, zašto ti je to palo na pamet?
– Ona na to pitanje neće odgovoriti.
Sarah je odmah prepoznala Katin glas.
Justin se nije dao smesti. – Ma daj, Kate, dobrodušno je rekao. – Ne možeš vječno zas-trašivanjem sprečavati Laurie da sa mnom razgovara. Ona želi sa mnom razgovarati. Ili možda Debbie. Mislim da je Debbie sinoć pisala u dnevnik. Čini mi se da je rukopis njen.
– Pa, moj sigurno nije. U protekla tri mjeseca glas joj je postao nekako mekši. Između Justina i odvojene ličnosti Kate vladao je tih, prešutan sporazum.
– Smijem li sad razgovarati s Debbie?
– Oh, u redu. Samo nemojte je opet rasplakati. To njeno cmizdrenje ide mi na živce.
– Kate, pretvaraš se, rekao je Justin. – Štitiš Laurie i Debbie i to oboje dobro znamo. Ali moraš mi dopustiti da ti pomognem. Za tebe je to prevelik teret.
Kosa koja se rasula oko glave bila je već uobičajen znak. Sarah se kidalo srce, slušajući prestrašenu djevojčicu koja si je nadjenula ime Debbie. Je li takva bila Laurie one dvije godine, koje je provela daleko od doma: zaplakana, prestrašena, čeznući za onima koje je voljela?
– Zdravo, Debbie, rekao je Justin. – Kako je danas naša velika djevojčica?
– Bolje, hvala.
– Debbie, tako mi je drago da si opet počela pisati dnevnik. Znaš li zašto si sinoć napi-sala ovo?
– Vidjela sam da je bilježnica prazna. Najprije sam je stresla.
– Stresla si bilježnicu? Što je moglo biti u njoj?
– Ne znam.
– Čega si se bojala? Što si mogla naći, Debbie?
– Nove slike, prošaptala je. – Sad moram ići. Traže me.
– Tko? Tko te traži?
Ali nje više nije bilo.
Otegnuti smijeh. Laurie je prekrižila noge i zavalila se u naslonjaču. S izazovnom kret-njom rukom je prošla kroz kosu.
– Otišla je. Pokušava se sakriti, nadajući se da je neće pronaći.
Sarah se ukočila. To je bila Leona, ličnost koja je pisala pisma Allanu Grantu. To je bila prezrena žena koja ga je ubila. Tijekom ovih mjeseci pojavila se samo dva puta.
– Zdravo, Leona. Justin se nagnuo preko stola i zauzeo držanje muškarca koji pohva-lama želi dobiti naklonost privlačne žene. – Nadao sam se da ćeš nas posjetiti.
– Pa, djevojka mora živjeti. Ne može vječno biti depresivna. Imate cigaretu?
– Naravno. Otvorio je ladicu, iz nje izvadio kutiju i pripalio joj cigaretu. – Jesi li i ti bila depresivna, Leona?
Slegnula je ramenima. – Oh, znate kako je to. Bila sam luda za onim profesorom Casa-novom.
– Allanom Grantom?
– Da, ali to je sad prošlo, znate. Žao mi ga je, ali i to se događa.
– Što?
– Da me recimo izdao predstojniku koledža i studentskom psihijatru.
– Zbog toga si bila bijesna na njega, zar ne?
– Naravno. I Laurie također, ali zbog drugih razloga. Vrhunski je odglumila onaj pri-zor, kad ga je zaustavila na hodniku.
Morat ću tražiti nagodbu, pomislila je Sarah. Ako se ova ličnost, koja ne pokazuje ni trunku sažaljenja za smrt Allana Granta, pojavi na klupi za svjedoke...
– Znaš da je Allan mrtav i...
– Sad sam se već priviknula na to. Ali jako me potreslo.
– Znaš li kako je umro?
– Naravno. Ubijen je našim kuhinjskim nožem. Hinjena drskost je iščeznula. – Da sam bar nož ostavila u svojoj sobi, kad sam te večeri otišla k njemu. Znate, stvarno sam bila luda za njim.
72
Tri mjeseca, od početka veljače do kraja travnja, Brendon Moody često je odlazio na clintonski koledž. S vremenom se gotovo udomaćio i moglo ga se bezbroj puta vidjeti kako razgovara sa studentima u pivnici ili u studentskom centru, s fakultetskim osobljem ili stanovnicima Lauriene četvrti.
Za to vrijeme nije saznao gotovo ništa što bi se moglo iskoristiti za obranu Laurie, iako je naletio na nekoliko stvari koje bi mogle umanjiti kaznu. Prve tri godine Laurie je bila uzorna studentica, omiljena kako među profesorima tako i među kolegama. – Bila je omi-ljena, ali zatvorena osoba, ako me razumijete što hoću reći, rekla je studentica s trećeg kata Lauriene četvrti. – Uobičajeno je da prijateljice nakon nekog vremena počnu otvore-no razgovarati o dečkima, obitelji i svemu onom što im se mota po glavi. Ali ne i Laurie. S njom je bilo ugodno u društvu, ali kad bi je netko počeo zadirkivati za Gregga Bennetta, koji je tako očito bio lud za njom, ona bi smijehom prešla preko toga. Laurie je bila izrazi-to suzdržana.
Brendon Moody se temeljito raspitao o Greggu Bennettu. Bio je iz bogate obitelji i vrlo pametan. Napustio je studij da bi postao poduzetnik. Iako je stekao dragocjeno iskustvo, spoznao je koliko praznina ima u znanju pa se vratio na fakultet. Upisao je dva predmeta i u oba je bio izvrstan. U svibnju će diplomirati, a u rujnu na Stanfordu upisati magisterij. Takvog bi zeta poželjela svaka majka, pomislio je Brendon, sjetivši se kako su to isto ne-kad rekli za serijskog ubojicu Teda Bundyja.
Svi su studenti složno potvrdili da se Laurie nakon smrti roditelja vidljivo promijenila. Postala je zlovoljna, povučena i stalno se tužila na glavobolje. Često je izostajala s preda-vanja i kasnila sa seminarskim radovima. – Ponekad bi bez pozdrava prošla pokraj mene ili bi me pogledala kao da me nikada u životu nije vidjela, rekla je jedna studentica treće go-dine.
Brendon nije nikome rekao da Laurie boluje od disocijativnog poremećaja ličnosti Sa-rah nije htjela da se to otkrije prije suđenja.
Mnogi su studenti primijetili kako Laurie redovito izlazi navečer i vraća se kasno. Me-đu sobom su razgovarali o tome, pokušavajući pogoditi s kim se sastajala. Nekima je ubr-zo postalo jasno, kad su vidjeli da Laurie na predavanja Allana Granta dolazi prije ostalih i ostaje nakon njih, da bi s njim razgovarala.
Louise Larkin rado je razgovarala s Moodyjem. Ona mu je prva dala do znanja da se Allan Grant zanimao za novu profesoricu na Odjelu za engleski jezik. Potražio je Veru West, ali naišao je na neprobojni zid.
– Allan Grant je sa svima bio dobar prijatelj, rekla je. Prešla je preko svih nagađanja u njegovim pitanjima.
Kreni ponovno iz početka, ljutito je rekao u sebi. Samo problem je bio u tome da će školska godina uskoro završiti i mnogi će studenti, koji su poznavali Laurie, diplomirati, kao na primjer Gregg Bennett.
Misleći na to Brendon je nazvao Gregga i pozvao ga na kavu. Budući da je Gregg već bio na odlasku za vikend, dogovorili su se da će se naći u ponedjeljak. Bennett je po obi-čaju pitao za Laurie.
– Njena sestra kaže da dobro napreduje, rekao je Brendon.
– Recite Sarah da me nazove, ako joj bilo kako mogu pomoći.
Još jedan jalov tjedan, pomislio je Brendon dok se vozio kući. Zgrozio se, kad mu je nakon povratka kući žena rekla da će se navečer kod njih održati prezentacija plastičnog posuđa Tupperware. – Pojest ću nešto u Solari’su, rekao je i nevoljko poljubio ženu u čelo. – Kako si se samo dala uvući u tu glupost?
– Dobro se provedi, dragi. Godit će ti susret sa starim znancima.
Tu je večer Brendon konačno dočekao željno očekivani preokret. Sjedio je za barom i pričao sa starim društvom iz tužilaštva. Razgovor je uskoro skrenuo na Sarah i Laurie Kenyon. Većina je smatrala da će Sarah najbolje proći, ako se pokuša nagoditi. – Ako uspiju optužbu za teško ubojstvo promijeniti u optužbu za ubojstvo s olakotnim okolnos-tima, Laurie bi mogla dobiti zatvorsku kaznu u trajanju od 15 do 30 godina; vjerojatno odležati trećinu... s 26 ili 27 godina bit će vani.
– Suđenje će voditi sudac Armon, a on nije sklon nagodbama, rekao je jedan drugi po-moćni tužitelj. – Bilo kako bilo, ubojstva iz strasti nisu omiljena kod sudaca.
– Grozno će biti, ako tako lijepu djevojku poput Laurie strpaju u zatvor među one opa-sne snagatorice, dodao je netko treći.
Bill Owens, privatni istražitelj, stajao je pokraj Brendona Moodyja. Pričekao je da raz-govor skrene u drugom pravcu, da bi rekao: – Brendon, ne smije se saznati da si ovo čuo od mene.
Moody nije okrenuo glavu, već ga je pogledao postrance. – O čemu se radi?
– Poznaješ Dannyja o’Toola?
– Dannyja? Lovca na supruge? Naravno. Koga uhodi ovih dana?
– Upravo o tome se i radi. Neku se večer ovdje malo napio i kao obično netko je spo-menuo slučaj Kenyon. Slušaj ovo. Nakon tragične smrti Kenyonovih, netko je unajmio Dannyja da istraži sestre. U pitanju je bio nekakav zahtjev za isplatom police osiguranja. Kad je mala uhićena, Dannyjeve su usluge otkazane.
– Zvuči sumnjivo, rekao je Moody. – Odmah ću se pozabaviti time. I hvala.

73
– Kupci naše kuće popeli su se Sarah na vrh glave, Laurie je rekla liječniku Donnellyju.
Justin se iznenadio. – Nisam znao.
– Sarah kaže da se stalno motaju po kući. Preselit će se u kolovozu i zamolili su da im se dopusti da obave neke prethodne pripreme.
– Jesi li ih ikada vidjela na televiziji, Laurie?
Odmahnula je glavom. – Ne volim takve emisije.
Justin je čekao. Pred njim je na stolu stajao izvještaj likovne terapeutkinje. Na Laurie-nim crtežima polako se počeo pojavljivati uzorak. Posljednjih šest crteža bili su kolaži i na svima su se pojavljivala dva prizora: stolica za ljuljanje s velikim i debelim jastukom i po-put pruta tanki ženski lik te razgranato drvo sa širokim deblom ispred kuće bez prozora.
Justin ih je sve pokazao Laurie. – Sjećaš se kad si ih nacrtala?
Laurie ih je ravnodušno pogledala. – Naravno. Nisam baš velika umjetnica, zar ne?
– Dovoljno si dobra. Laurie, pogledaj stolac za ljuljanje. Možeš ga opisati?
Vidio je da se počinje mijenjati. Oči su joj se raširile, a tijelo ukočilo. Nije htio da ga zaustavi jedna od odvojenih ličnosti. – Laurie, potrudi se.
– Boli me glava, prošaptala je.
– Laurie, vjeruj mi. Upravo si se nečega sjetila, zar ne? Nemoj se bojati. – Pokušaj radi Sare, reci mi, izbaci to iz sebe.
Pokazala je na stolac za ljuljanje, zatim je čvrsto stisnula usnice i pritisnula ruke uz tije-lo.
– Laurie, pokaži mi. Ako ne možeš govoriti o tome, pokaži mi što se dogodilo.
– Hoću, rekla je tepajućim dječjim glasićem.
– Dobro, Debbie. Čekao je.
Zataknula je noge za rub stola i sa stolicom se nagnula prema natrag. Ruke je stiskala uz tijelo, kao da ih je pritiskala neka vanjska sila. Nagnula se naprijed, tako da je stolac s treskom lupio o tlo, a zatim ga je ponovno odgurnula prema natrag. Lice joj se izobličilo od straha. – Presvijetla milost, kako sladak je zvuk, zapjevala je nježnim dječjim glasićem.
Stolac je njihala naprijed-natrag kao pravi stolac za ljuljanje. Tijelom savinutim u luku i nepokretnim rukama oponašala je dijete, koje netko drži u krilu. Justin je svrnuo pogled na najgornji crtež. Pa naravno. Jastuk je izgledao kao krilo. Dijete koje pjeva, dok ga netko drži u krilu i njiše. Naprijed – natrag. Naprijed – natrag.
– ... I milost će me odvesti kući. Stolac se zaustavio. Oči su joj se ponovno zatvorile. Počela je naglo, prestrašeno disati. Ustala je i podigla se na prste, kao da ju je netko dizao u naručje. – Vrijeme je da pođemo gore, rekla je dubokim glasom.

74
– Evo ih opet, ljutito je rekla Sophie, kad se dobro poznati tamnoplavi cadillac zausta-vio na prilaznom putu.
Sarah i Brendon Moody sjedili su u kuhinji, čekajući da se skuha kava. – Oh Bože, raz-draženo je rekla Sarah. – Sama sam kriva za to, rekla je Brendonu. – Slušaj, Sophie, kad kava bude gotova, donesi je u knjižnicu, a njima reci da imam sastanak. Nisam raspolože-na da slušam njegove molitve.
Brendon je požurio za njom i zatvorio vrata knjižnice u trenutku kada se po kući razli-jegao zvuk zvona. – Drago mi je da im nisi dala ključ, rekao je.
Sarah se nasmiješila. – Pa nisam tako luda. Zapravo radi se o tome da u kući ima toliko stvari koje mi ne trebaju, a ono dvoje bi ih željelo kupiti. Dala sam ih procijeniti. Ali njih dvoje na procjenu dovodi svoje stručnjake i ponekad mi se čini da je u kući kao na kolod-voru.
– Zašto sve to ne okončaš odjednom? zapitao je Brendon.
– Zato jer ne mogu. Najprije im kažem što sam spremna prodati, da bi mi odmah zatim postalo jasno kako sve ostale stvari neću moći smjestiti u stan, pa im i njih ponudim na kupnju. A katkad me oni dođu pitati za ovu ili onu sliku, stolić ili svjetiljku. I tako u nedo-gled. Sarah je odmaknula kosu s lica. Dan je bio topao i vlažan pa joj se kosa nakovrčala oko lica u mekani oblak, koji je podsjećao na crveno jesenje lišće.
– Još nešto, dodala je, kad su sjeli za pisaći stol. – Tata nije dao ugraditi rashladne ure-đaje, a ono dvoje to namjerava učiniti. Žele se useliti, čim se mi iselimo i zato već sad do-laze neki obrtnici.
Drži jezik za zubima, Brendon je rekao u sebi i sjeo u kožni naslonjač nasuprot pisaćem stolu. Znao je da su Hawkinsovi pristali za kuću dati traženu cijenu i ako budu kupili po-kućstvo koje Sarah nije trebala, uštedjet će joj vrijeme i novac, jer neće morati tražiti dru-ge kupce ili skladišni prostor. Troškovi Laurienog liječenja bili su ogromni, a njena stu-dentska polica osiguranja pokrivala je samo jedan mali dio. Velike svote troše se i na prip-remu obrane, a Sarah ne radi, pomislio je.
– Jesi li pregledala svoje police osiguranja, zapitao je.
– Da. Brendone, ne razumijem. Nema ničega posebnog niti sumnjivog. Moj je otac ure-dno vodio sve svoje papire. Njegovu policu osiguranja trebala je naslijediti majka, a u slu-čaju da ona umre prije njega, nas dvije. Budući da je majku nadživio za nekoliko minuta, mi smo izravno naslijedile njegovo osiguranje. Međutim, sav je imetak osim kuće vezan u zakladama, što bi bilo pametno, da se sve to nije dogodilo. Pet godina isplaćivat će nam se renta od 50 tisuća dolara, tako da će svaka ukupno dobiti četvrt milijuna dolara. Glavnice ne smijemo ni dirnuti.
– A što je s autobusnim poduzećem? zapitao je Brendon. – Jesi li ih tužila?
– Naravno, odgovorila je Sarah. – Ali zašto bi nas provjeravali? Pa nismo bile upletene u tu nesreću.
– Oh, kvragu! rekao je Brendon. – Nadao sam se da će me taj trag nekamo dovesti. Napio sam istražitelja i pokušao nešto izvući iz njega, a vjerojatno će se pokazati da se sve to tiče samo autobusnog poduzeća. Kako je Laurie?
Sarah je malo razmislila. – Mnogo bolje. Mislim da će se s vremenom pomiriti s gubit-kom mame i tate. Doktor Donnelly je čudesan
– Sjeća li se bilo čega u vezi s Grantovom smrti?
– Ničega. Međutim, počela je pripovijedati o one dvije godine koje je provela sa svojim otmičarima. Ali samo o nekim pojedinostima. Justin, hoću reći doktor Donnelly, siguran je u to da su Laurie zlostavljali. Odgledala je videosnimke doktorovih razgovora s odvojenim ličnostima, ali ni to joj nije pomoglo da se svega sjeti. Sarahin mirni glas postao je očajan. – Brendone, već je svibanj. U tri mjeseca nisam našla ništa što bih mogla upotrijebiti za njenu obranu. Izgleda da Laurie ima tri nezavisne ličnosti, i svjesna je njihovog postojanja. Kate je neka vrsta zaštitnice, stroga dadilja. Laurie zove šeprtljom i stalno je ljuta na nju, iako je pokušava zaštititi. Neprestano joj onemogućava sjećanje. Leona je seks-bomba. Ona je ta, koja je bila strastveno zaljubljena u Allana Granta. Prošli je tjedan rekla doktoru Donnellyju da joj je žao što je onu večer sa sobom ponijela nož.
– Kriste, promrmljao je Brendon.
– Treća je ličnost Debbie, četverogodišnja djevojčica. Ona stalno plače. Sarah je digla ruke, a zatim ih nemoćno spustila. – Brendone, to je sve.
– Hoće li se ikada sjetiti što se dogodilo?
– Možda, iako je nemoguće predvidjeti koliko će joj trebati vremena. Justinu vjeruje. Shvaća da bi mogla završiti u zatvoru. Ali nikako ne može probiti zid u sebi, koji je sprje-čava da se sjeti. Sarah ga je pogledala. – Brendone, nikada nemoj predložiti da se poku-šam nagoditi.
– Ni slučajno, zarežao je Brendon. – Bar ne za sada.
U knjižnicu je došla Sophie, noseći u ruci pladanj s kavom. – Ostavila sam ih same na katu, rekla je Sophie. – Nemaš ništa protiv, zar ne?
– Naravno da nemam, odgovorila je Sarah. – Na kraju krajeva, on je propovjednik, Sophie. Sigurno neće ništa ukrasti.
– Danas govore o tome kako će spojiti tvoju i Laurienu kupanicu i postaviti jacuzzi. Mislila sam da svećenici žive skromno. S treskom je odložila pladanj na stol.
– Ne svi, rekao je Brendon. U kavu je stavio tri kockice šećera i promiješao. – Sarah, Gregg Bennett stvarno ne zna čime je lani izazvao Laurieno nevjerojatno ponašanje. Mis-lim da je još uvijek lud za njom. Večer prije Grantova ubojstva Gregg je načuo kako neki studenti razgovaraju o Laurienoj zatelebanosti u Allana Granta. Kao furija izjurio je iz studentskog centra.
– Je li bio ljubomoran? brzo je zapitala.
Brendon je slegnuo ramenima. – Ako je i bio ljubomoran, mislim da to nema nikakve veze sa smrću Allana Granta, osim ako...
– Osim ako se Laurie ne vrati sjećanje.
Začulo se kucanje na vratima. Sarah je preokrenula očima. – Pripremi se da budeš bla-goslovljen, promrmljala je, a zatim glasno rekla: – Naprijed.
Na pragu su, smiješeći se, stajali Bic i Opal. Bili su sportski odjeveni. Bic je skinuo jak-nu, pa je na sebi imao pamučnu majicu kratkih rukava, tako da su se vidjele mišićave ruke obrasle gustim dlakama, koje su počele sijediti. Opal je nosila hlače i pamučnu bluzu. – Ne bismo željeli smetati, samo smo se došli pozdraviti, rekla je.
Sarah im je predstavila Brendona Moodyja. Progunđao je pozdrav.
– A kako je vaša sestrica? zapitao je Bic. – Kad biste samo znali koliko se ljudi zajedno s nama moli za nju.
75
Justin Donnelly nije htio priznati Sarah ono u što je bio čvrsto uvjeren: da se, naime, Laurie do suđenja neće vratiti sjećanje na većinu događaja. Sa sustručnjakinjama Pat i Kathie, koje su vodile likovnu terapiju i terapiju pisanjem, pregledavao je videosnimke svojih seansi s Laurie. – Vidite kako mi odvojene ličnosti sad već vjeruju i žele sa mnom razgovarati, ali odmah zašute, čim im spomenem 28. siječnja ili godine kad je Laurie oteta. Porazgovarajmo iznovice o sve tri ličnosti.
– Kate ima 33 godine, približno toliko koliko i Sarah. Mislim da joj je Laurie namijenila ulogu zaštitnice, a baš tako doživljava svoju sestru. Ali za razliku od Sarah, Kate se obič-no ljuti na Laurie, naziva je šeprtljom i pobjesni svaki put kad se Laurie uvali u nepriliku. Mislim da Laurie tako daje do znanja kako zaslužuje da se Sarah ljuti na nju.
– Debbie, četverogodišnja djevojčica, želi razgovarati, ali očito se previše boji ili ne ra-zumije ono što se dogodilo. Mislim da je upravo onakva kakva je bila Laurie u toj dobi. Ponekad je duhovita. Sarah Kenyon kaže da je Laurie prije otmice bila iznimno zabavno dijete.
– Leona je seks-bomba. Očito je bila ludo zaljubljena u Allana Granta i ljubomorna na njegovu ženu. Neosporno je bila bijesna na njega, jer je smatrala da ju je izdao, tako da je možda i bila sposobna da ga ubije. Ali sad o njemu govori s naklonošću kakvu osjećamo prema osobi koju smo nekad voljeli. Borba je završena. Gnjev je prošao i sjećamo se samo lijepih trenutaka.
Bili su u sobi za osoblje, pokraj Justinove ordinacije. Kroz prozore se razlijevala sunča-na svjetlost kasnog proljeća. Sa svojega mjesta Justin je vidio zastakljenu terasu. Nekoliko pacijenata uživalo je na suncu. Dok je gledao, na terasu su došle Laurie i Sarah, držeći se ispod ruke.
Likovna terapeutkinja Pet u ruci je držala nekoliko novih crteža. – Imaš li fotografiju koju je Laurie iskidala kod kuće? zapitala je.
– Ovdje je. Izvadio ju je iz Laurienog dosjea.
Terapeutkinja je temeljito proučila fotografiju i usporedila je s nekoliko Laurienih crte-ža, nakon čega ih je jednu pokraj druge stavila na stol. – Pogledajte ovo. Pokazala je na mršav ženski lik. – I ovo. I ovo. Što opažate?
– Laurie počinje oblačiti mršavi ženski lik u dres ili kupaći kostim, rekao je Justin.
– Točno. Na ova tri crteža taj lik ima dugu kosu. A vidite li razliku na ova dva crteža? Kosa je jako kratka. Lice podsjeća na dječaka. Ruke ima prekrižene kao na zalijepljenoj fotografiji. Vjerojatno crta sebe, ali promijenjenu u dječaka. Da bar fotografija nije tako iskidana. Uspjela ju je gotovo potpuno uništiti.
Terapeutkinja Kathie donijela je posljednji Laurien sastav. – To je rukopis odvojene lič-nosti Kate. Pogledajte kako se od veljače rukopis promijenio. Sve je sličniji Laurienom. Slušajte što je napisala. “Tako sam umorna. Laurie će biti dovoljno snažna da prihvati ono neizbježno. Voljela bih se prošetati po Central parku. Kako bih voljela uzeti opremu za golf, odvesti se u klub i odigrati igru. Zar je stvarno prošlo manje od godinu dana, otkad su je proglasili najboljom igračicom golfa u New Jerseyju? Možda u zatvoru nije mnogo drukčije nego ovdje. Možda je tamo sigurno kao i ovdje. Možda će u zatvoru nes-tati san o nožu. U dobro čuvani zatvor nitko se ne može prikrasti. Ne mogu po noći ući s nožem. U zatvoru pregledavaju svu poštu. To znači da se fotografije ne mogu same ušu-ljati među listove.” Terapeutkinja je Justinu predala bilježnicu. – Doktore, to bi moglo značiti da Kate preuzima Laurienu krivnju i kaznu.
Justin je pogledao kroz prozor. Sarah i Laurie sjedile su zajedno. Sarah je nešto govori-la i Laurie se smijala. Mogle su isto tako biti dvije zgodne mlade žene na terasi kod kuće ili u ladanjskom klubu.
Likovna terapeutkinja slijedila je njegov pogled. – Jučer sam razgovarala sa Sarah. Mis-lim da je na kraju sa živcima. Onoga dana kada se iza Laurie zatvore vrata ćelije, imat ćeš novu pacijenticu, doktore Donnelly.
Justin je ustao. – Za deset minuta dolaze u moju ordinaciju. Pat, mislim da si u pravu. Laurie crta različite inačice rastrgane fotografije. Znaš li nekoga tko bi tu fotografiju ras-tavio, očistio od ljepila, iznovice sastavio i povećao, da bismo je bolje vidjeli?
– Kimnula je. – Pokušat ću.
Okrenuo se prema Kathie. – U slučaju da Laurie ili Kate shvate kako će Lauriena zat-vorska kazna pogubno djelovati na Sarah, misliš li da bi manje ravnodušno prihvatila osu-du?
– Vjerojatno.
– U redu. Učinit ću još nešto. Razgovarat ću s Greggom Bennettom, Laurienim bivšim dečkom, i pokušat ću saznati što se točno dogodilo onog dana, kad ga se počela tako bo-jati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:09 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
76
Kad je Brendon Moody sjeo na barsku stolicu u Solari’su pokraj Dannyja ‘Lovca na supruge’, opazio je da se koža na Dannyjevom okruglom licu počela opuštati i da po nosu i obrazima ima raspucane kapilare, koje su bile izravna posljedica njegove prevelike ljubavi za koktelom Manhattan.
Dan je pozdravio Moodyja pretjerano srdačno. – Hej, Brendone, drago mi je da te vi-dim.
Brendon je progunđao pozdrav, jedva se suzdržavajući da ne kaže Danu kamo si može zabiti taj svoj naučeni irski naglasak. Ali na vrijeme se sjetio zašto je došao i koliko su Dannyju srcu prirasli Manhattani i Matsi. Naručio je rundu i zapitao Dannyja što misli ka-kav će uspjeh ovu sezonu postići njegova omiljena košarkaška momčad.
– Izvrstan. Vrhunski, rekao je pobjednički. – Bogamu, pa ti dečki već dugo nisu bili tak’ uvježbani.
Poznavao sam te, kad si još govorio engleski, pomislio je Brendon, ali naglas je rekao: – Krasno. Krasno.
Dok je nakon sata Brendon još uvijek pijuckao prvu čašicu, Danny je ispraznio već tre-ću. Sad je pravi trenutak, pomislio je Brendon i skrenuo razgovor na Laurie Kenyon. – Radim na tom slučaju, povjerljivo je šapnuo Dannyju.
Danny je zažmirio. – Čuo sam. Jadnica je skrenula, zar ne?
– Izgleda, priznao je Brendon. – Vjerojatno se psihički slomila nakon smrti roditelja. Šteta da nije već onda potražila stručnu pomoć.
Danny se ogledao oko sebe. – Ali potražila je, prošaptao je. – Slušaj, zaboravi od koga si to čuo. Vjeruj mi, istina je. Ne bih htio da te drže u zabludi.
Brendon ga je preneraženo pogledao. – Hoćeš reći da je išla k psihijatru?
– Da, u Ridgewoodu.
– Kako to znaš?
– Među nama.
– Naravno.
-Odmah nakon smrti njenih roditelja netko me unajmio da istražim obje sestre.
– Ne zafrkavaš se? Osiguravajuće društvo, zar ne? Vjerojatno zbog tužbe protiv auto-busnog poduzeća.
– Brendon Moody, dobro znaš da između istražitelja i klijenta postoji povjerljiv odnos.
– Naravno. Ali autobus je vozio prebrzo, a kočnice su bile u kvaru. Kenyonovima nije bilo pomoći. Svako bi se osiguravajuće društvo našlo u neobranom grožđu i pokušalo bi prikupiti što više podataka o mogućim tužiteljima. Koga bi drugog one zanimale?
Danny je uporno šutio. Brendon je dao znak barmenu da im natoči još jednu rundu, ali ovaj je samo odmahnuo glavom. – Prijatelja ću odvesti kući, obećao je. Znao je da mora promijeniti temu razgovora. Sat poslije, nakon što je Dannyja ugurao na suvozačevo mjes-to svog auta, ponovno je progovorio o Kenyonovima. Kada se zaustavio na prilaznom putu ispred Dannyjeve skromne kuće, konačno je naletio na zlatni rudnik.
– Brendone, dečko moj, dobar si prijatelj, rekao je Danny zaplićući jezikom. – Dobro znam da si iz mene pokušao izvući ono što te zanima. Između mene, tebe i stupa, nemam pojma tko me unajmio. Sve je bilo obavijeno velom tajne. U pitanju je bila žena. Rekla je da se zove Janet Graves. Nikada je nisam vidio. Zvala me svaki tjedan i pitala me kako napredujem. Izvještaje sam joj slao na poštanski pretinac u New York. Znaš tko bi, po mome, ona mogla biti? Udovica pokojnog profesora. Nije li mu uboga šašavica Kenyonova pisala ljubavna pisma? I nije li potreba za mojim uslugama prestala dan nakon ubojstva?
Danny je naglo otvorio vrata automobila i s mukom se iskobeljao van. – Želim ti ugod-nu noć i sljedeći me put ono što te zanima pitaj otvoreno. Uštedjet ćeš novac.
77
“Dekorater” kojeg je Bic doveo sa sobom u kuću Kenyonovih prilikom jednog od prvih obilazaka, bio je bivši zatvorenik iz Kentuckyja. U knjižnici i u telefone ugradio je vrlo složene skrivene prislušne uređaje, a kasetofon sakrio u gostinjskoj sobi.
Dok bi se Bic i Opal motali po gornjem katu s metrom i uzorcima boja i tkanina, usput bi mijenjali kasete. Isti tren kad bi sjeli u auto, Bic bi uključio kasetofon, a zatim trake iznovice preslušao u apartmanu hotela Wyndham.
Sarah je počela svaku večer na telefon razgovarati s Justinom Donnellyjem. Ti su raz-govori bili zlatni rudnici podataka. Opal se u početku morala truditi da prikrije nezadovolj-stvo zbog Bicove strasne želje da sazna novosti o Lee. Ali kako su tjedni prolazili, tako je postajala sve razapetija između straha da će ih otkriti i opčinjenosti razgovorima o Laurie-nim bljeskovima sjećanja. Razgovor Sarah i liječnika o Laurienom sjećanju na stolac za ljuljanje, Bica je posebno razveselio.
– Zlato moje malo, uzdahnuo je. – Sjećaš se kako je bila dražesna i kako je lijepo pjeva-la. Dobro smo je naučili. Odmahnuo je glavom. – O moj Bože! Zatim se namrštio. – Ali počela je pripovijedati.
Prozori su bili otvoreni i topli majski povjetarac ulazio je u sobu i njihao zavjese. Bic je pustio da mu kosa malo jače izraste i sad je bila razbarušena. Na sebi je imao stare hlače i pamučnu majicu s kratkim rukavima, pa su se guste kovrčave dlake vidjele na rukama, koje je Opal zvala svojim najmekšim jastukom. S obožavanjem je gledala u njega.
– O čemu razmišljaš, Opal? zapitao je.
– Reći ćeš da sam luda.
– Možda neću.
– Na pamet mi je pala misao da tebi, dok ovog trenutka stojiš tu s razbarušenom ko-som, u majici i bez jakne, nedostaje samo zlatna naušnica koju si nekad nosio, i prečasni Hawkins bi nestao. Ponovno bi bio Bic, pjevač u noćnom klubu.
Bic ju je dugo nepomično gledao. Nisam mu to smjela reći, užasnuto je pomislila. Ne sviđa mu se pomisao da bi to bilo moguće. Iznenada je prekinuo šutnju: – Opal, sam Sve-višnji stavio ti je te riječi u usta. Razmišljao sam o staroj farmi u Pennsylvaniji i o stolcu za ljuljanje, u kojem sam sjedio sa slatkom djevojčicom u naručju i u mislima mi se počeo zacrtavati plan. Ti si ga dovršila.
– Kakav plan?
Dobrodušni izraz nestao je s njegovog lica. – Ne ispituj. Dobro znaš da mi nikad ne smiješ postavljati pitanja. Ovo se tiče samo mene i mog Stvoritelja.
– Oprosti, Bobby. Namjerno je upotrijebila to ime, jer je znala da će ga tako smekšati.
– Ali, dobro. Slušajući snimke spoznao sam da pred tim ljudima ne smijem nositi kratke rukave. Prilično često se spominju dlakave ruke. Jesi li primijetila još nešto?
Čekala je.
Bic se hladno nasmiješio. – Među njima se upalila romantična iskra. Obrati pozornost na koji način razgovaraju Sarah i doktor. Njihovi su glasovi sve prisniji. On postaje sve zabrinutiji za nju. Lijepo je da će Sarah imati nekoga tko će je tješiti kad se Lee pridruži nebeskom zboru.
78
Karen Grant podigla je pogled i široko se osmjehnula. Nizak proćelav muškarac izbo-ranog čela činio joj se nekako poznat. Ponudila mu je da sjedne. Kad joj je dao svoju pos-jetnicu, postalo joj je jasno odakle ga zna. Bio je istražitelj koji je radio za sestre Kenyon i pojavio se na pokopu. Louise Larkin joj je rekla da je ispitivao studente i osoblje koledža.
– Gospođo Grant, ako nemate vremena, molim vas, recite mi. Moody se ogledao po uredu.
– Naravno da imam, razuvjerila ga je. – Jutros nema mnogo posla.
– Čini mi se da u turizmu u posljednje vrijeme i nema mnogo posla, kao usput napome-nuo je Moody. – Barem tako kažu moji prijatelji.
– Oh, baš kao i drugi, i mi moramo stezati pojas. – Smijem li vam ponuditi kakvo puto-vanje?
Lukava je, pomislio je Brendon. Iz blizine nije ništa manje privlačna nego iz daljine na pokopu. Karen Grant je na sebi imala tirkizni laneni kostim i bluzu iste boje, koja je isticala njene zelene oči. Njena odjeća nije kupljena u robnoj kući, zaključio je Brendon. Kao ni broš od žada i dijamanata na zapučku. – Danas ne, rekao je. – Ako dopustite, postavio bih vam nekoliko pitanja o vašem pokojnom mužu.
Osmijeh je nestao s njenih usana. – Teško mi je govoriti o Allanu, odgovorila je. Louis Larkin mi je rekla za vas. Radite na obrani Laurie Kenyon. Gospodine Moody, jako mi je žao Laurie, ali ubila je mog muža, a meni prijetila.
– Ničega se ne sjeća. Jako je bolesna, tiho je rekao. – Moj zadatak sastoji se u tome da pokušam pomoći poroti da to shvati. Pregledao sam preslike pisama koje je slala – ili ih je slao netko drugi- profesoru Grantu. Kako dugo ste znali da ih prima?
– Allan mi ih u početku nije htio pokazati. Mislim da me nije želio uznemiravati.
– Uznemiravati?
– Bila su potpuno besmislena. Neka su se njena “sjećanja” odnosila na noći koje je Al-lan proveo sa mnom. Očito je sve to bilo izmišljeno, ali ipak nadasve neugodno. Slučajno sam pisma vidjela u ladici njegovog stola i upitala ga za njih.
– Koliko ste poznavali Laurie?
– Malo. Odlično igra golf i u novinama sam vidjela nekoliko članaka o njoj. Na nekoli-ko sam fakultetskih priredaba srela njene roditelje. Kada su poginuli, bilo mi ju je nei-zmjerno žao. Znala sam da se Allan brinuo zbog nje, jer je primijetio da je na rubu živča-nog sloma.
– Vi ste bili u New Yorku one noći kad je ubijen?
– U zračnoj sam luci čekala klijenta.
– Kad ste posljednji put razgovarali s mužem?
– Te sam ga večeri nazvala oko 8. Bio je jako uznemiren. Rekao mi je za događaj s La-urie Kenyon. Smatrao je kako je morao razgovarati sa Sarah i Laurie prije nego što je La-urie prijavio predstojniku. Rekao je kako iskreno vjeruje u to da se Laurie ne sjeća da je pisala pisma. Kada su je optužili, bila je užasno bijesna i zaprepaštena.
– Shvaćate da tom izjavom možete Laurie pomoći na suđenju.
Karen su na oči navrle suze. – Moj je muž bio najdivniji čovjek toplog srca kojeg sam ikad srela. I znam kako ne bi želio da toj djevojci učinim nešto nažao.
Moody je zažmirio. – Gospođo Grant, jeste li ikad posumnjali da je vaš muž zaljubljen u Laurie?
Zapanjeno ga je pogledala. – Glupost. Laurie ima 20 ili 21 godinu. A Allan je imao 40.
– Takve se stvari događaju. Razumio bih da ste se željeli razuvjeriti i možda dali prov-jeriti cijelu stvar.
– Ne znam o čemu govorite?
– Možda ste unajmili privatnog istražitelja poput mene i...
Suze su se osušile. Karen Grant je bila vidljivo ljuta. – Gospodine Moody, nikad ne bih tako uvrijedila svoga muža. A vi time vrijeđate i mene. Ustala je. – Mislim da je razgovor završen.
Moody se polako digao. – Gospođo Grant, oprostite mi, molim vas. Pokušajte razum-jeti da moram pronaći razloge za Lauriene postupke. Rekli ste kako se profesor Grant bojao da će Laurie doživjeti slom živaca. Ako je među njima bilo nečega, ako ju je zatim prijavio predstojniku, pa je u njoj nešto puklo...
– Gospodine Moody, ne pokušavajte braniti djevojku koja je ubila moga muža, blateći njegov ugled. Allan je bio zatvorena osoba i zaljubljene studentice dovodile su ga u neu-godan položaj. Ne možete promijeniti tu činjenicu, da biste spasili njegovog ubojicu.
Dok je Brendon Moody kimnuo glavom ispričavajući se, pogledom je preletio po ure-du. Bio je ukusno namješten s crvenim kožnim naslonjačima i sofom. Na zidovima su vis-jeli uokvireni plakati s prizorima iz egzotičnih krajeva. Na pisaćem stolu Karen Grant i na stoliću pokraj sofe stajalo je svježe cvijeće. Međutim, na njenom stolu nije bilo papira, a otkad se nalazio u agenciji, telefon nije ni jednom zazvonio. – Gospođo Grant, rado bih se oprostio u srdačnijem raspoloženju. Moja kći radi kao stjuardesa za American Airlines. Strašno voli svoj posao. Kaže da se posao u turizmu čovjeku jednostavno uvuče pod ko-žu. Nadam se da i vi tako mislite i da vam posao pomaže da prebolite gubitak muža.
Učinilo mu se da se malo smirila. – Bez posla bih bila izgubljena.
U uredu nije bilo nikog drugoga. – Koliko vas radi ovdje? kao uzgred je zapitao.
– Moja je tajnica službeno odsutna. Vlasnica Anne Webster danas je bolesna.
– Znači da ste sad vi ovdje glavni?
– Anne će uskoro otići u mirovinu, nakon čega ću ja potpuno preuzeti posao.
– Shvaćam. Pa, mislim da sam vas previše dugo zadržao.
Moody nije odmah izašao iz hotela. Sjedio je u predvorju, promatrajući putničku agen-ciju. Sljedeća dva sata u nju nije ušao baš nitko. Kroz stakleni izlog dobro je vidio da Ka-ren Grant ni jednom nije digla slušalicu. Odložio je novine, iza kojih se skrivao, otišao do glavnog portira i započeo s njim razgovor.
79
Gregg Bennett vozio se po autocesti do Lincolnovog tunela. Dan je bio topao i magli-čast, primjereniji srpnju nego posljednjem tjednu u svibnju. Svoj je novi mustang, djedov diplomski dar, vozio sa spuštenim krovom. Kad ga je dobio, osjećao se neugodno. – Dje-de, imam 25 godina i dovoljno sam star da sam zaradim za auto, usprotivio se. Majka ga je odmah povukla na stranu.
– Zaboga, Gregg, nemoj biti tako zadrt. Djed je tako ponosan da si primljen na Sten-ford da će se raspuknuti.
Greggu je u stvari više volio svoj deset godina star polovni ford koji je vozio u Clinto-nu. U mislima je još uvijek vidio kako u prtljažnik stavlja opremu za golf i kako Laurie sjeda pokraj njega i počinje ga zadirkivati zbog njegove igre.
Laurie.
Skrenuo je prema tunelu. Kao i uvijek promet je bio gust. Pogledao je na sat na ploči s instrumentima. Dvadeset minuta do četiri. U redu. Ima dovoljno vremena da stigne na kliniku. Nadao se da izgleda dobro. Dugo se premišljao što bi obukao, da bi na kraju oda-brao svijetlosmeđi laneni sako, sportsku majicu, platnene hlače i mokasinke. Ako se obuče pretjerano otmjeno, Laurie ga neće prepoznati. Progutao je slinu, pomislivši na to da će je ponovno vidjeti nakon svih tih mjeseci.
Sarah ga je čekala na recepciji. Poljubio ju je u obraz. Čim ju je vidio, odmah mu je bilo jasno kakav je pakao proživljavala. Pod očima je imala duboke podočnjake. Koža na licu bila joj je gotovo prozirna. Odmah ga je odvela Laurienom liječniku.
Donnelly je bio potpuno iskren. – Laurie će nam jednog dana možda ispričati o vreme-nu koje je provela daleko od kuće, kao i o smrti Allana Granta, ali to se neće dogoditi tako skoro da bi se na vrijeme mogla pripremiti njena obrana. Zato smo se odlučili za drukčiji pristup: želimo prikazati trenutak u kojem je doživjela disocijativnu reakciju, kako bismo možda ustanovili što ju je izazvalo. Sarah i detektivu Moodyju ispričali ste o događaju koji se prije godinu dana odigrao u vašem stanu. Želimo ga ponovno predočiti.
– Laurie nam je dala svoj pristanak. Snimit ćemo vas videokamerom. U njenoj ćete na-zočnosti opisati što ste radili, što ste govorili i kako, i kamo ste se kretali. Za njeno vas dobro molim da ništa ne izostavite i ne promijenite. Ni najmanju pojedinost.
Greg je kimnuo glavom.
Doktor Donnelly dignuo je slušalicu. – Dovedite Laurie, molim vas.
Gregg nije znao što ga očekuje. Ali ni u snu se nije nadao da će se pred njim pojaviti Laurie u kratkoj pamučnoj suknji i majici, opasana uskim pojasom oko tankog struka i u sandalama. Ukočila se kad ga je ugledala. Neka unutarnja snaga prisilia je Gregga da osta-ne sjediti. Opušteno joj je mahnuo. – Zdravo, Laurie.
Oprezno ga gledajući, sjela je pokraj Sarah i bez riječi mu kimnula.
Justin je uključio kameru. – Gregg, prije godinu dana Laurie vas je posjetila i iz nekog nepoznatog razloga obuzela ju je strava. Recite što se dogodilo.
Gregg je toliko puta u mislima odvrtio događaje tog jutra da nije oklijevao ni jedan tre-nutak. – Bila je nedjelja. Dugo sam spavao. Laurie je pozvonila u 10 i probudila me.
– Opišite svoj stan, prekinuo ga je Justin.
– Unajmljena garsonijera iznad garaže nekoliko kilometara udaljena od koledža. Čajna kuhinja s pultom za jedenje i barskim stolicama, krevet na sklapanje, police s knjigama, komoda, razmjerno prostrana kupaonica. Nije ni tako loša za garsonijere tog tipa.
Sarah je vidjela da je Laurie sklopila oči, kao da se prisjeća.
– U redu, rekao je Justin. – Jeste li očekivali da će Laurie svratiti u posjet?
– Ne. Taj je dan namjeravala otići kući. U stvari pozvala je i mene, ali morao sam zavr-šiti seminarski rad. Bila je na misi u 9, a zatim je otišla u pekarnicu. Kada sam otvorio vra-ta, rekla je nešto kao: – Dobit ću kavu, ako dam svježe pecivo? Poštena razmjena?
– Kako se ponašala?
– Opušteno. Smijala se. U subotu smo igrali golf. Za dlaku me pobijedila. U nedjelju ujutro na sebi je imala bijelu lanenu haljinu. Izgledala je prekrasno.
– Jeste li je poljubili?
Gregg je pogledao Laurie. – U lice. Obično bi mi dala znak. Ponekad se prepuštala mo-jim poljupcima, ali ipak sam bio prilično oprezan. Činilo mi se kao da bih je mogao prepla-šiti, ako bih si previše dopustio. Uvijek bih je poljubio ili zagrlio polako i opušteno da vi-dim kako će se ponašati. Ako bi se ukočila, odmah bih prestao.
– Nije li to izazivalo nezadovoljstvo? brzo je zapitao Justin.
– Naravno. Ali oduvijek sam znao da u Laurie tinja neki prikriveni strah i da ću morati čekati, prije nego mi počne vjerovati. Gregg je pogledao Laurie ravno u oči. – Nikad je ne bih povrijedio. Ubio bih svakoga tko bi to učinio.
Laurie ga je gledala, više ne izbjegavajući njegov pogled. Sad je ona progovorila. – Sjedila sam za pultom pokraj Gregga. Popili smo dvije šalice kave i natočili si treću. Raz-govarali smo o tome kad bismo opet mogli otići na partiju golfa. Taj sam dan bila tako sretna. Jutro je bilo prekrasno i sve je odisalo svježinom i čistoćom. Glas joj je zadrhtao kad je izgovorila ‘čisto’.
Gregg je ustao. – Laurie je rekla da mora otići. Poljubila me i krenula prema vratima.
– Tada još nije pokazivala nikakav znak straha ili izbezumljenosti? zapitao je Justin.
– Ne.
– Laurie, stani pokraj Gregga na isto mjesto kao i onog dana. Pretvaraj se da odlaziš iz stana.
Laurie je oklijevajući ustala. – Stajala sam ovdje, prošaptala je. Ispružila je ruku prema zamišljenoj kvaki, leđima okrenuta Greggu. – I on...
– I ja sam je zagrlio i htio dignuti...rekao je Gregg. – U šali. Htio sam je još jednom po-ljubiti.
– Pokažite kako, rekao je Justin.
– Ovako. Gregg je stao iza Laurie, zagrlio je i počeo dizati.
Tijelo joj se ukočilo. Počela je cviljeti. Gregg ju je odmah spustio.
– Laurie, zašto te je strah? brzo je zapitao Justin.
Cviljenje je prešlo u prigušen djetinji plač, ali nije odgovorila.
– Debbie, ti plačeš, rekao je Justin. – Zašto?
Pokazala je desno prema dolje. Nježan glasić je zajecao: – Tamo će me odvesti.
Gregg je bio vidljivo potresen i zaprepašten. – Samo malo, rekao je. – Da smo u mom stanu pokazala bi na krevet.
– Opišite ga, odsječeno je rekao Justin.
– Tek sam ustao i bio je nepospremljen.
– Zašto si se prestrašila, misleći da će te Gregg odvesti u krevet? Što bi ti se tamo do-godilo? Reci nam.
Glavu je zarila među dlanove. Tihi djetinji plač se nastavio. – Ne mogu.
– Zašto ne, Debbie? Mi te volimo.
Podigla je glavu i potrčala k Sarahi. – Salice, ne znam što se dogodilo, prošaptala je. – Kada god smo došli u krevet, odletjela sam iz njega.

80
Vera West jedva je čekala da završi semestar. Sve je teže održavala privid mira, ali zna-la je da nema drugog izbora. Dok je ovog kasnog poslijepodneva hodala kroz fakultetski kompleks, noseći u ruci kožnu aktovku punu seminarskih radova,tiho se u sebi molila da stigne u sigurno okrilje svoje unajmljene kuće prije nego što brizne u plač.
Kuća joj je jako prirasla srcu. Nalazila se na kraju slijepe ulice okružene drvoredom. Nekoć je bila dom vrtlara koji je radio u obližnjem dvorcu. Vera West se zaposlila na Od-jelu za engleski jezik clintonskog koledža, nakon što se s 37 godina vratila na fakultet i s 40 doktorirala i osjetila nemir i želju za promjenom.
Clinton je bio mali biser među koledžima kakve je voljela. Budući da je bila ljubiteljica kazališta, odgovarala joj je i blizina New Yorka.
U životu je srela nekoliko muškaraca koji su pokazali zanimanje za nju. Ponekad je po-željela upoznati nekoga tko bi joj značio nešto više, iako se na kraju pomirila s mišlju da će morati ići stopama svojih neudanih teta.
A onda je upoznala Allana Granta.
Sve dok nije bilo prekasno, Veri nije nikad palo na pamet da bi se mogla u njega zalju-biti. Bio je još jedan fakultetski kolega, ugodan čovjek i odličan profesor, čijem se intelek-tu divila i čiju je omiljenost shvaćala.
Započelo je u listopadu. Allan jednu večer nije mogao upaliti auto i ona se ponudila da ga odveze kući. Pozvao ju je k sebi na piće i pristala je. Nije ni pomislila da njegove žene nema kod kuće.
Njegova ju je kuća iznenadila. Namještaj je bio skupocjen, što ju je čudilo s obzirom na njegovu plaću. Ali usprkos tome, osjetila je da kući nedostaje toplina. Osim toga, trebalo ju je temeljito očistiti. Znala je da njegova žena Karen radi na Manhattanu, ali ne i to da ona tamo ima stan.
– Dobra večer, dr. West.
– Što – oh, dobra večer! Vera se pokušala nasmiješiti skupini studenata. Njihova je ve-drina najavljivala skorašnji kraj semestra. Nitko se među njima nije bojao ispraznog ljeta, isprazne budućnosti.
Prve večeri kod Allana otišla je po led, dok je on pripremao viski sa sodom. Zamrzivač je bio pun paketića lazanja, pizza, pilećih pita i bogzna što je još sve natrpao u njega. – Isuse, zar jadnik živi od zamrznute hrane? zapitala se.
Dvije večeri poslije Allan je svratio k njoj i donio joj neku knjigu. Netom je ispekla pile i kućom se širio primamljiv miris. Kad joj je na to skrenuo pozornost, odmah ga je pozvala na večeru.
Allan je prije večere običavao odlaziti na duge šetnje, nakon čega bi ponekad navratio k njoj. Potom je počeo dolaziti sve češće, naročito onih večeri kad je Karen bila u New Yorku. Obično bi je prije toga nazvao, upitao želi li društvo i treba li joj što donijeti. Sa-mog sebe je nazvao čovjekom koji je došao na večeru. Ponekad bi donio bocu vina, a po-nekad komad sira ili voće. Uvijek bi od nje otišao u 8 ili pola 9. Prema njoj je bio pažljiv, a ne bi se ponašao nimalo drukčije ni da je soba bila puna ljudi.
Usprkos tome Vera bi noću dugo ležala budna, pitajući se kad će ljudi početi brusiti je-zike. Znala je da ženi nije rekao koliko su vremena provodili zajedno.
Allan joj je pokazao “Leonina” pisma, čim su počela stizati. – Neću ih pokazati Karen, rekao je. – Samo bi se nepotrebno uzrujala.
– Sigurno im ne bi povjerovala.
– Ne, ali ispod njene uglađene vanjštine krije se prilično nesigurna osoba koja o meni ovisi više nego što to i misli. Nekoliko tjedana poslije rekao joj je da je Karen našla pisma. – Moje se predviđanje obistinilo. Užasno se uzrujala i zabrinula.
Veri se tad činilo da se Karen ponaša prilično čudno. S jedne se strane strašno brinula za muža, a s druge je gotovo stalno bila odsutna.
U početku joj se činilo da Allan namjerno ne govori o sebi. Zatim se postupno počeo otvarati i pričati o svom odrastanju. – Moj je otac otišao od kuće kada sam imao 8 mjese-ci. Moja majka i baka... kakav čudan par. Laćale su se svega što je moglo donijeti koji dolar. Nasmijao se. – Hoću reći, gotovo svega. Baka je imala veliku staru kuću u Ithaci. Iznajmljivala je sobe starim ljudima. Uvijek sam govorio da sam odrastao u staračkom domu. Među njima je bilo četiri ili pet umirovljenih profesora koji su mi pomagali u uče-nju. Majka je radila u mjesnoj robnoj kući. Svaki zarađeni cent stavljale su na stranu za moje školovanje i promišljeno ga uložile. Kunem se da su bile razočarane kada sam dobio stipendiju za Yale. Obje su bile izvrsne kuharice. Još uvijek se sjećam onog užitka kad bih se za hladnih popodneva vratio kući, nakon što bih po kućama razdijelio novine, otvorio vrata i kad bi me zapahnuo val toplog zraka prepunog opojnih mirisa iz kuhinje.
To joj je ispričao tjedan dana prije smrti. Nastavio je: – Isto se tako osjećam kad dođem ovamo, Vera. Ozračje je toplo i prisno i čeka me netko s kim želim biti i tko, nadam se, želi biti sa mnom. Obgrlio ju je oko vrata. – Možeš li imati malo strpljenja sa mnom? Mo-ram nešto obaviti.
Posljednji je put došao k njoj onu večer kad je ubijen. Bio je potišten i uznemiren. – Morao sam prvo razgovarati s Laurie i njenom sestrom. Istrčao sam pred rudo svojim od-laskom predstojniku. Na kraju mi je uvijeno rekao da se prema studentima ponašam previ-še prijateljski. Otvoreno me pitao imamo li Karen i ja problema ili postoji neki drugi razlog zbog kojeg provodi tako malo vremena kod kuće. Kad je odlazio, na vratima je polako poljubio Veru i rekao: – Stvari će se promijeniti. Volim te i trebam te.
Nesvjesno ga je htjela zadržati uz sebe. Da je bar poslušala svoje osjećaje, ne obazirući se na zle jezike. Ali pustila ga je da ode. Nazvala ga je oko pola 11. Bio je dobro raspolo-žen. Razgovarao je s Karen i sve joj iskreno rekao. Uzeo je tabletu za spavanje. Ponovno je rekao: – Volim te. To su bile posljednje riječi koje je čula od njega.
Previše nemirna da bi mogla spavati, Vera je gledala vijesti u 11, a zatim je počela pos-premati dnevnu sobu. Poravnala je ukrasne jastuke i časopise složila na jednu hrpu. Na naslonjaču je nešto svjetlucalo. Allanov ključ od auta. Vjerojatno mu je ispao iz džepa.
Obuzeo ju je neobjašnjiv strah za njega. Ključ joj je poslužio kao izgovor da ga ponov-no nazove. Nije se javio. Tableta za spavanje već djeluje, pomislila je, pokušavajući se umiriti.
Danas se ponovo podsjetila na to da je ostala sama. Spuštene glave požurila je poplo-čenim putem. U mislima je vidjela Allanovo lice. Sve bi dala da ga može zagrliti. Stigla je do stuba. -Allan. Allan. Allan.
Vera nije bila svjesna da je glasno izgovorila njegovo ime, sve dok nije podigla glavu i suočila se s prodornim pogledom Brendona Moodyja, koji ju je čekao na verandi.
81
Sarah je sjedila za stolom u kutu restorana Villa Cesare u Hillsdaleu, nedaleko Ridgewooda, pitajući se zašto se dala nagovoriti da prihvati poziv na večeru s Bobbyjem i Carlom Hawkins.
Par se pojavio na pragu njene kuće pet minuta nakon što se vratila iz New Yorka. Vo-zili su se uokolo, rekli su joj, kako bi upoznali novu okolicu i vidjeli su je kad ih je pretje-cala na Lincolnovoj aveniji.
– Na vama se vidjelo da vam je potrebna pomoć, rekao je prečasni Bobby. – Svevišnji mi je rekao da okrenem auto i otiđem do vas.
Kad se u 7 navečer vratila s klinike, Sarah je osjetila umor i glad. Sophie je već prije izašla i čim je otvorila vrata prazne kuće, znala je da ne želi u njoj ostati sama.
Villa Cesare godinama je bila njen omiljeni restoran u koji je rado svraćala na večeru. Školjke Casino, škampi, boca bijelog vina, cappuccino i uvijek tako prisno i ugodno ozrač-je, pomislila je. Izlazila je iz kuće u trenutku kad su došli Hawkinsovi koji su joj se na kra-ju pridružili.
Dok je kimajući glavom pozdravljala znance za drugim stolovima, rekla je u sebi kako su Hawkinsovi brižni ljudi, čija će joj molitva dobro doći. Izgubljena u mislima, iznenada je shvatila da je prečasni Bobby pita za Laurie.
– U pitanju je samo vrijeme, objasnila je. – Justin – hoću reći doktor Donnelly – ni naj-manje ne sumnja u to da će Laurie kad-tad probiti zid u sebi i progovoriti o noći u kojoj je ubijen profesor Grant, iako smatra da je to sjećanje povezano s nečim što joj se dogodilo u prošlosti. Doktor smatra da će Laurie doći do određene točke kod koje će se sama od sebe otvoriti. Molim Boga da se to stvarno dogodi.
– Amen, u jedan su glas rekli Bobby i Carla.
Sarah je shvatila da nije dovoljno oprezna. Previše je pričala o Laurie. Ovi su ljudi ipak stranci s kojima je veže samo kuća koju su kupili od nje.
Kuća. Utočište. – Mama je tako uredila vrt da je uvijek u cvatu, rekla je, i iz košarice uzela pecivo. – Tulipani su prelijepi. Vidjeli ste ih. Azaleje će procvasti za tjedan ili dva. Od sveg cvijeća njih volim najviše. Naše su prekrasne, ali azaleje D’Adreasijevih su čudes-ne. Oni žive u kući na uglu.
Opal se široko nasmiješila. – U kojoj kući? U onoj sa zelenim roletama ili u onoj dru-goj, koja je nekad imala ružičasto pročelje?
– U onoj drugoj. Bože, kako je otac bio ljut kad su je stari vlasnici obojili ružičasto. Sjećam se kako je prijetio da će otići u gradsku vijećnicu i predati zahtjev za sniženje po-reza.
Opal je osjetila kako ju je Bic bijesno prostrijelio pogledom. Gotovo je ostala bez daha, užasnuto shvativši kakvu je pogrješku učinila. Zašto se baš sad sjetila te ružičaste kuće? Koliko je već godina prošlo otkad su je prebojali?
Ali Sarah Kenyon na sreću nije primijetila njenu nehotičnu pogrješku. Počela je pričati o novom stanu. – Bit će dovršen prvoga kolovoza, rekla je. – Tada ćete se moći preseliti u kuću. Ljubazno od vas što ste tako strpljivo čekali.
– Postoji li mogućnost da se Laurie vrati kući? kao usput je upitao Bic, kad mu je ko-nobar donio teletinu piccata.
– Molite se za to, prečasni, odgovorila je Sarah. – Doktor Donnelly tvrdi kako je Lau-rie bezopasna i da neće nikoga ugroziti. Želio bi da je pregleda sudski psihijatar, kojeg bi odredilo tužilaštvo, kako bi i on potvrdio da se Laurie može liječiti kao vanjska pacijenti-ca. Da bi mogla sudjelovati u svojoj obrani, Laurie mora prevladati osjećaj da je sigurna jedino iza zaključanih vrata, smatra doktor Donnelly.
– Više od svega na svijetu želio bih da se vaša sestrica vrati kući u Ridgewood, rekao je Bic, i pogladio Sarah po ruci.
Kad je Sarah te večeri legla u krevet, neprestano joj se nametala misao da joj je proma-knulo nešto što je morala primijetiti.
Sigurno se radi o nečemu što je rekla Laurie, pomislila je i utonula u san.
82
Justin Donnelly je na putu od klinike do svog stana na jugu Central parka tako utonuo u misli da nije primjećivao živopisne newyorške prizore, koji su ga uvijek opajali. Bilo je sedam sati i do zalaska sunca trebalo je još 40 minuta. Ugodna je toplina na 5. aveniju izmamila rijeku ljudi, koji su razgledavali knjige kod uličnih prodavača ili su se divili rado-vima amaterskih umjetnika.
Oštar miris suvlakija uvlačio mu se u nosnice, dok su umorni prodavači pokraj njega gurali kolica, odvozeći ih u noćna spremišta. Nije ih opazio, kao ni konje koji su strpljivo stajali upregnuti u praznično ukrašene kočije na uglu 5. avenije i Central parka, kao ni limuzine parkirane ispred hotela Plaza. Njegove su misli bile potpuno usredotočene na Laurie Kenyon.
Od svih pacijentica koje je do sada liječio, ona je bila daleko najzanimljivija. Žene koje u djetinjstvu dožive teško seksualno ili psihičko zlostavljanje, krivnju za to često svaljuju na sebe. Većina njih prije ili kasnije spozna da nisu mogle spriječiti to što im se dogodilo. Laurie Kenyon uporno se opirala toj spoznaji.
Ali usprkos tome pokazivala je određeni napredak u liječenju. Prije odlaska s klinike, navratio je k njoj. Večera je prošla. Sjedila je na zastakljenoj terasi, tiha i zamišljena. – Tako je lijepo od Gregga da je došao, rekla je sama od sebe, a zatim dodala: – Znam da me nikad ne bi povrijedio.
Justin se odvažio. – Učinio je mnogo više od toga, a da te nije povrijedio, Laurie. Po-mogao ti je da shvatiš kako je onda kad te u šali dignuo, kod tebe pobudio sjećanje koje će ti, dopustiš li mu, pomoći da ozdraviš. Sve ostalo ovisi o tebi.
Rekla je: – Znam. Potrudit ću se, obećajem. Ali znate, doktore, što bih najviše na svije-tu željela? Nije čekala na odgovor. – Željela bih otići u Škotsku i igrati golf na igralištu St. Andrews. Čini li vam se to ludo?
– Ne, nego upravo sjajno.
– Ali neće se nikad ostvariti.
– Ne, ako si ne budeš sama pomogla.
Kad je Justin skrenuo u svoju stambenu četvrt, zapitao se nije li se možda prenaglio. Je li pogriješio kad je pozvao sudskog psihijatra i zamolio ga za procjenu Laurienog stanja?
Nekoliko minuta poslije sjedio je na terasi, pijuckajući svoj omiljeni australijski chardonnay, kad je zazvonio telefon. Zvali su s klinike. Glavna se sestra ispričala što ga smeta kod kuće. – Radi se o gospođici Kenyon. Želi hitno razgovarati s vama.
– Laurie!
– Ne Laurie, doktore. Kate. Mora vam reći nešto strašno važno.
– Dajte mi je!
Oštar ženski glas je rekao: – Doktore Donnelly, ovo morate znati. Postoji dječak koji bi želio s vama razgovarati, ali Laurie mu se to ne usuđuje dopustiti.
– Tko je taj dječak, Kate? brzo je zapitao Justin. Imao sam pravo, pomislio je. Laurie ima još jednu odvojenu ličnost koja se još nije pojavila.
– Ne znam kako se zove. Neće mi reći. Ima 9 ili 10 godina, pametan je i za Laurie je učinio jako mnogo. Dozlogrdila mu je šutnja. Radite i dalje na Laurie. Njen otpor slabi. Danas je malo nedostajalo da dječak napokon progovori.
U uhu mu je odjeknuo zvuk spuštene slušalice.
83
15. lipnja prečasnog Bobbyja Hawkinsa nazvala je Liz Pierce, novinarka časopisa Peop-le, i zamolila ga za intervju. Dobila je zadatak da za srpanjski broj načini njegov portret, rekla je.
Bobby se isprva opirao, da bi zatim rekao kako je polaskan i zadovoljan. – Veselit će me da vašim čitateljima prenesem poruku našeg svećenstva, rekao je.
Kad je spustio slušalicu, iz glasa mu je nestala sva toplina. – Opal, da sam odbio, novi-narka bi pomislila kako nešto skrivam. Tako bar mogu utjecati na njeno pisanje.
84
Brendon Moody sa žaljenjem je gledao Sarah. Iako je bio vruć lipanjski dan, u knjižnici nije uključila klima-uređaj. Nosila je tamnoplavu lanenu jaknu s bijelim ovratnikom i bijelu košulju. Tek je bilo pola 9, ali već je bila odjevena za odlazak u New York. Četiri mjeseca spava, jede, diše i živi samo za tu obranu koja se nije pomaknula s mrtve točke, pomislio je Brendon. Cijele dane provodi na psihijatrijskoj klinici, zahvalna da je njena sestra tamo, a ne u okružnom zatvoru Hunterdon. A sad će joj uništiti posljednju nadu u moguću obranu.
Sophie je pokucala i ušla, ne čekajući odgovor. Na pladnju je donijela sok od naranče, pecivo i kavu. – Gospodine Moody, rekla je, – nadam se da ćete nekako uspjeti nagovoriti Sarah da pojede bar jedno pecivo. Više ništa ne stavlja u usta i uskoro će se pretvoriti u kost i kožu.
– Oh, Sophie! usprotivila se Sarah.
– Nemoj ti meni – oh, Sophie – to je istina. Sophie je odložila pladanj na stol, zabrinu-tog izraza na licu. – Hoće li se i danas pojaviti onaj čudotvorac? zapitala je. – Sarah, mis-lim da bi tim ljudima morala zaračunati najamninu.
– Onda bi je oni morali zaračunati meni, odgovorila je Sarah. – Kuća je od ožujka nji-hova.
– A dogovorili ste se da ćeš se iseliti u kolovozu.
– Oni mi uopće ne smetaju. Osim toga, prema meni su jako ljubazni.
– U posljednje ih vrijeme gledam svaku nedjelju na televiziji i kažem vam da takve još nisam vidjela. Taj muškarac izgovara ime Božje bez poštovanja, za novac obećava čuda i ponaša se kao da Bog osobno svaki dan dolazi k njemu na razgovor.
– Sophie, ljutito je rekla Sarah.
– Ali dobro, dobro, imaš posla. Odmahnuvši glavom, Sophie je izašla iz knjižnice. Njeni su teški koraci izražavali negodovanje.
Sarah je Brendonu dodala šalicu kave. – Gdje smo ono stali? Ako smo uopće negdje stali?
Brendon je uzeo kavu, u nju usuo tri žličice šećera i bučno promiješao. – Da bar imam dobre vijesti, rekao je. – Ali nemam ih. Nadali smo se da je Allan Grant zlorabio Laurienu žalost i potištenost, i gurnuo je preko ruba, pokazavši pisma predstojniku. Pa znaš, Sarah, ako ju je i iskorištavao, nikad to nećemo moći dokazati. Njegov je brak bio na klimavim nogama. To sam nanjušio i počeo slijediti ženu. Nije nevinašce kakvim se pravi. Prema pričanju hotelskih službenika imala je podosta prijatelja. Međutim, već je godinu dana s istim muškarcem i čini se da joj je prilično stalo do njega. Zove se Edwin Rant i jedan je od onih uglađenih i zgodnih tipova, koje čitav život uzdržavaju žene. Ima između 40 i 45 godina. Piše propagandne materijale za turističke agencije, čime ne zarađuje mnogo, ali pozivaju ga u turistička središta po cijelom svijetu. Usavršio je umjetnost življenja na tuđi račun.
– Je li Allan Grant znao za njega? zapitala je Sarah.
– Nisam siguran. Kad je Karen bila kod kuće, izgledalo je da se dobro slažu.
– A recimo da je znao i da je, osjećajući se povrijeđenim i odbačenim, utjehu potražio kod Laurie koja je bila luda za njim?
Dok je Sarah to govorila, činilo se kao da je oživjela. Jadnica, pomislio je Brendon. Gr-čevito se hvata svake slamke, na kojoj bi mogla zasnovati obranu.
– To neće ići, bez okolišanja je rekao. – Allan se sastajao s profesoricom Verom West, s kojom je radio. Plačući mi je rekla da je posljednji put govorila s njim oko pola 11 onu večer kad je ubijen. Bio je dobro raspoložen i rekao joj je da mu je laknulo, jer su sve kar-te bačene na stol.
– Što je time htio reći?
– Westova misli da je rekao svojoj ženi kako želi razvod.
Brendon je odvratio pogled, jer nije mogao podnijeti očaj u Sarinim očima. – U stvari, mogla bi optužiti ženu za ubojstvo na mah, rekao joj je. – Allanu Grantu majka je ostavila zakladu, iz koje je dobivao 100 000$ godišnje. Glavnicu – koja iznosi oko milijun i pol dolara i stalno raste – nije mogao dobiti do svog šezdesetog rođendana. Majka je očito znala da sin nema osjećaja za novac.
Prema onome što sam čuo, Karen Grant se prema tom novcu odnosila kao da je njen džeparac. U slučaju razvoda ta se zaklada ne bi smatrala zajedničkom imovinom. S plaćom koju dobiva u agenciji, ma kako velika ona bila, ne bi mogla plaćati skupi apartman i odje-ću vrhunske mode. A njen bi ljubavnik već odavno bio prošlost. Međutim, s Allanovom smrću dobila je sve.
– Jedini je problem u tome, završio je Brendon, – da Karen Grant sasvim sigurno nije posudila nož, ubila muža i zatim nož vratila Laurie.
Sarah nije primijetila da je njena kava postala mlačna. Povremeno bi popila gutljaj, os-jećajući kako joj se opuštaju zategnuti mišići u vratu i grlu.
– Nazvali su me iz okružnog tužilaštva, rekla mu je. – Psihijatar, kojeg su poslali k Lau-rie, pregledao je videosnimke njenih razgovora s doktorom Donnellyjem. Složili su se s mogućnošću da Laurie pati od disocijativnog poremećaja ličnosti.
Rukom je prešla preko čela, kao da time pokušava odagnati glavobolju. – Ako Laurie prizna ubojstvo iz nehaja, neće zahtijevati najvišu kaznu. Vjerojatno bi izašla za pet godi-na, a možda i prije. Ali ako odemo na sud, optužit će je za ubojstvo s predumišljajem. I vrlo je vjerojatno da će dobiti parnicu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:22 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
85
– Prošlo je mjesec dana otkad mi je Kate na telefon rekla da postoji još jedna ličnost, devetogodišnji ili desetogodišnji dječak, koji sa mnom želi razgovarati, Justin Donnelly je rekao Sarah. – Kao što znate, Kate otada uporno niječe da zna bilo što o toj ličnosti.
Sarah je kimnula glavom. – Znam. Došao je trenutak da Justinu Donnellyju kaže kako su se ona i Brendon Moody dogovorili da prihvate nagodbu koju im nudi tužilaštvo, jer je to najbolja mogućnost za Laurie. – Odlučila sam da..., započela je.
Justin Donnelly je slušao, netremice gledajući u Sarah. Da sam umjetnik, pomislio je, naslikao bih to lice i nazvao ga “Bol”.
– Vidite, nastavila je Sarah, – sudski psihijatri vjeruju da je Laurie u djetinjstvu zlostav-ljana i da postoje čvrsti dokazi da pati od disocijativnog poremećaja ličnosti. Misle da će porota suosjećati s njom i da je najvjerojatnije neće osuditi za ubojstvo s predumišljajem. A kazna za takvo teško ubojstvo je i do 30 godina zatvora. Ako prizna ubojstvo drugog stupnja, počinjeno u trenutku smanjene uračunljivosti, može dobiti najviše deset godina. Sudac se može odlučiti za petogodišnju kaznu bez mogućnosti pomilovanja. A može je osuditi uvjetno na pet godina, i za godinu ili dvije naći će se na slobodi. Nemam se pravo kockati s gotovo 30 godina Laurienog života.
– Kako može priznati zločin, ako se ne sjeća da ga je počinila? upitao je Justin.
– Može po zakonu. Njena će izjava biti oblikovana kao izjava da se još uvijek ne sjeća zločina, iako je sa svojom odvjetnicom pregledala dokaze i zaključila da dovoljno jasno govore o njenoj krivnji.
– Kako dugo možete zavlačiti?
Sarah je zadrhtao glas. – To ne bi imalo nikakvog smisla. Ako prestanemo vršiti priti-sak na Laurie da se mora sjetiti, mislim da bi joj to dugoročno moglo koristiti. Pustimo sad to.
– Ne, Sarah. Justin je odgurnuo stolac i otišao do prozora, iako je odmah požalio što je to učinio. Na drugoj strani vrta Laurie je stajala na zastakljenoj terasi s dlanovima prislo-njenim na staklo i gledala van. Čak mu je i iz daljine bilo jasno da se osjećala poput ptice zarobljene u krletki, koja bi željela poletjeti. Okrenuo se k Sarah. – Dajte mi još malo vre-mena. Kako brzo će je, po vašem mišljenju, sudac pustiti kući?
– Sljedeći tjedan.
– Dobro. Imate li večeras posla?
– Pa, da vidim. Sarah je počela brzo govoriti, kako bi prikrila osjećaje. – Ako odem ku-ći, mogu se dogoditi dvije stvari. Doći će Hawkinsovi s novim pregrštom svojih stvari i htjet će me odvesti na večeru. Ili će Sophie, koju od srca volim, pospremati ormare mojih roditelja, kako bi mi olakšala posao koji stalno odgađam – da razdijelim njihovu odjeću. Treća bi mogućnost bila da pokušam smisliti sjajnu obranu za Laurie.
– Sigurno imate prijatelje, koji vas pozivaju van.
– Imam mnogo prijatelja, odgovorila je. – Imam dobre prijatelje i rodbinu, same divne ljude koji bi mi željeli pomoći. Ali, znate, na kraju dana ipak se ne mogu prisiliti da ponov-no objašnjavam što se događa. Dozlogrdile su mi isprazne utjehe. Ne mogu više slušati kako se sve to ne bi dogodilo da Laurie nije bila oteta. I sama to znam. Ta me spoznaja izluđuje. Ah, da, više ne mogu slušati ni to da je otac, na kraju krajeva, imao 70 godina i kako je majka prije nekoliko godina operirana s lošim predviđanjima, pa je zapravo sreća što su zajedno umrli. Sa svim tim sam se pomirila, ali više to ne mogu slušati.
Justin je znao da bi samo jedna utješna riječ natjerala Sarah u plač, a to nije htio. Laurie će doći svakog trenutka. – Htio sam predložiti da zajedno večeramo, blago je rekao. – A sad ću vam nešto pokazati.
Iz Laurienog dosjea izvadio je fotografiju veličine dvadeset puta dvadeset pet centime-tara. Cijela je bila prekrivena mrežom tankih crta.
– To je povećana fotografija koju je Laurie iskidala onog dana kada smo je ovdje primi-li, rekao je. – Čovjek koji ju je sastavio, izvrsno je obavio posao. Recite što vidite.
Sarah se razrogačenih očiju zagledala u fotografiju. – Prije nisam vidjela da Laurie pla-če. Drvo. Trošna kuća. A što je ono iza nje? Štagalj? U Ridgewoodu nema takvih kuća. Gdje je ta slika snimljena?
Sarah se namrštila. – Čekajte malo. Laurie je tri puta tjedno išla u malu školu. Djecu su često vodili na izlete u parkove i na jezera. Ovakve se farme nalaze oko harrimanskog nacionalnog parka. Ali zašto ju je ta slika tako strašno uznemirila?
– To ću pokušati saznati, odgovorio je Justin, i uključio videokameru, u trenutku kad je Laurie ušla.
Laurie se prisilila da pogleda fotografiju. – Kokošinjac iza kuće, prošaptala je. – Tamo se događaju ružne stvari.
– Kakve ružne stvari, Laurie? zapitao je Justin.
– Šuti, budalo. Saznat će i dobro znaš što će ti učiniti.
Sarah je nokte zabila u dlanove. Taj glas još nije čula, mlad, svjež i dječački. Laurie se mrštila. Iako se činilo da se izgled lica promijenio, usta je držala čvrsto stisnuta u čvrstu crtu. Jednom je rukom lupala po drugoj.
– Zdravo, srdačno je rekao Justin. – ti si nov. Kako se zoveš?
– Odmah se vrati unutra! Leonin mačkasti glas. – Slušajte, doktore, znam da mi ta na-silnica Kate rovari iza leđa. To se više neće dogoditi.
– Leona, zašto uvijek izazivaš neprilike? želio je znati Justin.
Sarah je shvatila da je promijenio pristup. Glas mu je postao ratoboran.
– Zato jer ljudi iz mene prave budalu. Allanu sam vjerovala pa me prevario.Vama sam vjerovala, kad ste nam rekli da pišemo dnevnik, a onda ste u njega podmetnuli sliku.
Pramen kose pao joj je na lice. Laurie ga je maknula zavodničkom kretnjom koje nije bila svjesna.
– To nije moguće. Sliku nisi našla u dnevniku, Leona.
– Naravno da jesam. Isto kao što sam u torbi našla onaj prokleti nož. Otišla sam Allanu da se konačno obračunam s njim, ali tako je mirno spavao da ga nisam htjela buditi, a sad me svi okrivljuju za njegovu smrt.
Sarah je zadržala dah. Nemoj ništa reći, govorila je u sebi. Nemoj je zbuniti.
– Jesi li ga pokušala probuditi? Justinov je glas bio tako prirodan, kao da razgovara o vremenu.
– Ne. Htjela sam mu samo pokazati. Za mene, ovako i onako, nema spasa. Kuhinjski nož koji je nestao. Sarah. Sophie. Doktor Carpenter. Svi žele znati zašto sam uzela nož. Nisam ga uzela. Allan je od mene napravio budalu. Znate što sam namjeravala? Nije čekala odgovor. – Htjela sam mu pokazati. Htjela sam se ubiti pred njegovim očima. Da mu bude žao za sve ono što mi je učinio. Sad više nema smisla da i dalje živim. Ništa dobrog me ne čeka.
– Je li veliki prozor bio otvoren kad si došla do kuće?
– Nije. Ne ulazim kroz prozore. Ušla sam kroz pomična vrata radne sobe. Ne zatvaraju se dobro. Već je bio u krevetu. Otišla sam u njegovu sobu. Zaboga, imate li cigaretu?
– Naravno. Donnely je pričekao da se Leona sa zapaljenom cigaretom među prstima udobno smjesti u naslonjaču, a zatim je zapitao: – Što je Allan radio kad si ušla?
Nasmiješila se. – Hrkao je. Možete li vjerovati? Moj veliki trenutak bio je izgubljen. Ležao je sklupčan poput djeteta, rukama obuhvativši jastuk, kosa mu je bila razbarušena i hrkao je. Glas joj je postao mekši i nekako nesiguran. – Moj je tata hrkao. Mama je govo-rila da bi jedino to kod njega željela promijeniti. Njegovo bi hrkanje i mrtve probudilo.
Da, pomislila je Sarah, da.
– I imala si nož?
– Ah, to. Torbu sam odložila na pod kraj kreveta. Nož sam držala u ruci. Stavila sam ga na torbu. Bila sam tako umorna. Znate što sam mislila?
– Reci mi.
Glas se promijenio u glas četverogodišnje Debbie. – Mislila sam na to koliko puta ni-sam dopustila tati da me zagrli ili poljubi, nakon što sam se vratila iz kuće s kokošinjcem, i legla sam na krevet pokraj Allana. Nije ništa osjetio, samo je nastavio hrkati.- I što se za-tim dogodilo, Debbie?
O molim te Bože, pomislila je Sarah.
– Uplašila sam se da se ne probudi i opet me tuži predstojniku, zato sam ustala i na prs-tima izašla iz sobe. On i dalje nije imao pojma da sam bila kod njega.
Veselo je zahihotala poput djevojčice koja je potajice napravila neku psinu.
Justin je odveo Sarah na večeru u restoran Neary’s na istoku 57. ulice.
– Tu sam stalni gost, pohvalio se, kad ih je, sjajeći se od zadovoljstva, pozdravio Jimmy Neary. Justin mu je predstavio Sarah. – Tu je djevojka koju moraš malo udebljati, Jimmy.
Za stolom je rekao: – Iza vas je naporan dan. Da vam ispričam nešto o Australiji?
Sarah ne bi mogla povjerovati da će do posljednjeg zalogaja pojesti debeli odrezak i porciju pomfrita. Kad je Justin naručio bocu chiantija, rekla je: – Vi možete kući pješice, a ja moram voziti.
– Znam. Tek je 9 sati. Prošetat ćemo po svježem zraku do mog stana i skuhat ćemo kavu.
Proljetna večer u New Yorku, pomislila je Sarah, dok su sjedili na njegovoj terasi i pili kavu. Niz žaruljica na granama drveća oko Tavern on the Greena, zelene krošnje, konji i kočije, šetači i joggeri. Sve je to bilo tako daleko od zaključanih soba i zatvorskih rešeta-ka.
– Razgovarajmo, rekla je. – Je li moguće da je ono, što nam je danas rekla Laurie, od-nosno Debbie – o tome kako je legla pokraj Allana Granta i zatim otišla, dok je još spavao – istina?
– Koliko Debbie zna, vjerojatno je istina.
– Hoćete reći da je stvar preuzela Leona, kad se Debbie spremila na odlazak?
– Leona ili druga ličnost, koju još nismo upoznali.
– Shvaćam. Učinilo mi se da se Laurie nečega sjetila, dok je gledala fotografiju. Čega?
– Tamo gdje je Laurie bila dvije godine, vjerojatno su imali kokošinjac. Slika ju je pod-sjetila na nešto što se tamo dogodilo. S vremenom ćemo možda saznati što je to bilo.
– Ali vrijeme nam izmiče. Sarah nije znala da će zaplakati, sve dok nije osjetila kako joj niz lice teku suze. Ruku je pritisnula na usta, pokušavajući prigušiti jecaje.
Justin ju je obgrlio oko vrata. – Daj si oduška, Sarah, nježno je rekao.
86
Brendon Moody je smatrao da svatko može uspjeti, ako strpljivo čeka svojih pet minu-ta. Njemu se prilika potpuno neočekivano ukazala 25.lipnja. Dan Fraser, student treće godine na Clintonu, uhićen je zbog preprodavanja droge. Kad je shvatio da je uhvaćen na djelu, neizravno je dao do znanja kako bi u zamjenu za blažu kaznu mogao dati neke po-datke o kretanju Laurie Kenyon one noći kad je ubila Allana Granta.
Tužilac mu nije ništa obećao, ali je rekao da će učiniti što može. Preprodavanje droge u krugu 2 i pol kilometara od srednje škole, povlačilo je za sobom zatvorsku kaznu i do tri godine. Budući da je Fraser uhvaćen na samom rubu školske zone, tužilac je pristao na smanjenu kaznu u zamjenu za podatke o Laurie Kenyon.
– Zahtijevam jamstvo da neću biti optužen za ono što ću ispričati, ustrajao je Fraser. – Bio bi dobar odvjetnik, kiselo mu je odgovorio tužilac. – Ponovit ću. Ako kažeš nešto korisno, pomoći ću ti. Trenutačno ti više od toga ne mogu ponuditi. Uzmi ili ostavi.
– Dobro. Dobro. 28. siječnja navečer slučajno sam bio na uglu North Churcha i Maple-a, započeo je priču.
– Slučajno! Koliko je bilo sati?
– 10 i 15.
– U redu. Što se dogodilo?
– Razgovarao sam s dva prijatelja. Oni su zatim otišli, a ja sam ostao, čekajući nekoga tko se nije pojavio. Bilo je hladno pa sam odlučio da se pokupim i odem kući.
– Bilo je 10 i 15?
– Da. Fraser je oprezno birao riječi. – Iznenada je niotkud iskrsnula ta cura. Znao sam da je Laurie Kenyon. Svi je poznaju. Njene su se slike stalno pojavljivale u časopisima, najprije zbog golfa, a zatim kad su joj umrli roditelji.
– Što je imala na sebi?
– Skijašku jaknu i traperice.
– Je li bila poprskana krvlju?
– Ne. Na njoj nije bila ni jedna kap.
– Jesi li razgovarao s njom?
– Ona mi je prišla. Ponašala se kao da me hoće zavesti. Bila je tako seksi.
– Samo malo. North Church i Maple se križaju na mjestu udaljenom oko deset ulica od Grantove kuće, zar ne?
– Tu negdje. Ali, bilo kako bilo, ona mi je prišla i zatražila me cigaretu.
– Što si učinio?
– To nećete upotrijebiti protiv mene?
– Ne. Što si učinio?
– Mislio sam da hoće travu, pa sam izvadio jedan džoint.
– A zatim?
– Podivljala je. Rekla je da ne puši takvo smeće i da hoće običnu cigaretu. Imao sam nekoliko kutija kod sebe, pa sam rekao da ću joj jednu prodati.
– Zar joj nisi ponudio cigaretu?
– Zbog čega bih to učinio?
– Je li kupila cigarete od tebe?
– Ne. Posegnula je za torbicom, a zatim promrmljala nešto jako čudno. Rekla je: – K vragu. Moram se vratiti natrag. Šmrkavica ju je zaboravila uzeti sa sobom.
– Kakva šmrkavica? Što je zaboravila uzeti?
– Odakle bih ja znao koja šmrkavica. Ali siguran sam da je mislila na torbicu. Rekla mi je da pričekam 20 minuta i da će se vratiti.
– Pričekao si?
– Rekao sam si zašto ne. Mislio sam da će se možda pojaviti i onaj drugi prijatelj.
– Ostao si na istom mjestu?
– Ne. Nisam htio da me netko vidi. Maknuo sam se s pločnika i stao između dva grma na tratini ispred kuće na uglu.
– Nakon koliko se vremena Laurie vratila?
– Nakon petnaestak minuta. Ali nije se zaustavila. Trčala je kao da joj gori pod petama.
– Ovo je jako važno. Je li nosila torbicu?
– S obje ruke nešto je stiskala k sebi, najvjerojatnije torbicu.

87
Bic i Opal pozorno su preslušali snimljeni razgovor Sarah i Brendona Moodyja o svje-dočenju studenta, preprodavača droge. – Njegova se priča podudara s onim što nam je rekla Laurie, Sarah je objasnila Moodyju. – Debbie – ona ličnost koja je mala djevojčica – sjeća se da je otišla od Allana Granta. A druge ličnosti šute kao zalivene i ne žele reći što se dogodilo kada se vratila.
Bic je zloslutno rekao: – Da se tako iskrade iz njegove kuće – vrati se i ubije ga – groz-no.
Opal je pokušala prigušiti ljubomoru. Tješila se mišlju da ovo više neće dugo trajati. Sa-rah Kenyon će se za nekoliko tjedana iseliti, a Bic neće imati pristup u stan.
Bic je ponovno uključio završni dio trake. – Sudac će pustiti Lee s klinike 8. srpnja. To je u sljedeću srijedu, rekao je. – Otići ćemo u Ridgewood i zaželjeti Lee dobrodošlicu.
– Bic, valjda joj se ne misliš pojaviti pred očima?
– Znam što mislim, Opal. Oboje ćemo se odjenuti staromodno. Nećemo govoriti o Bo-gu i molitvama, iako me boli da nam Svevišnji ne može pomagati u svemu što radimo. Idemo zato da bismo se sprijateljili s njom. Ako joj se nakon toga vrati dio sjećanja, bit će zbunjena i sve će joj se pomiješati u glavi. Nećemo ostati dugo. Ispričat ćemo se na smet-nji i otići. A sad metni ovo, da vidimo kako si zgodna.
Dodao joj je kutiju. Otvorila ju je i iz nje izvadila periku. Otišla je do zrcala, stavila pe-riku na glavu i brižljivo je namjestila, a zatim se okrenula prema njemu. – Bože, kako ti izvrsno pristaje, rekao je.
Zazvonio je telefon. Slušalicu je podigla Opal.
Nazvao je Rodney Harper s radiopostaje WLIS u Bethlehemu.
– Sjećate me se? zapitao je. – Kad ste prije mnogo godina imali emisiju na našoj postaji, ja sam bio direktor. A sad se mogu pohvaliti da sam vlasnik.
Opal je Bicu dala znak da sluša na drugom telefonu i rekla: – Rodney Harper. Naravno da vas se sjećam.
Već sam vam odavno želio čestitati na uspjehu. Daleko ste dogurali. Danas sam vas konačno nazvao zato, jer je kod mene bila novinarka časopisa People i ispitivala me o va-ma.
Bic i Opal su se pogledali. – Što ju je zanimalo?
– Oh, kakvi ste bili u ono vrijeme. Rekao sam joj da je Bobby bio vraški dobar propov-jednik, najbolji kojeg smo imali. Pitala me imam li vašu sliku iz onog doba.
Znala je da se zaprepaštenost na Bicovom licu odražava i na njenom. – Imali ste je?
– Nažalost, nismo našli ni jednu. Prije desetak godina selili smo u novu zgradu i tad smo pobacali mnoge stvari. Među njima su se najvjerojatnije našle i vaše slike.
– Oh, ništa zato, rekla je Opal, osjetivši kako grč u želucu počinje popuštati. – Samo trenutak. Bobby bi vas htio pozdraviti.
Bobby je zagrmio u slušalicu: – Rodney, prijatelju stari, tako mi je drago da te čujem. Nikad neću zaboraviti da si nam baš ti omogućio prvi uspjeh. Bez tvoje emisije ne bismo postali poznati i danas ne bismo vodili “Crkvu nebeskih valova”. Slušaj, ako ti u ruke ipak dođe neka naša stara slika, razderi je, molim te. U ono sam vrijeme izgledao poput pravog hipija, a to je nekako u neskladu s onim što danas propovijedam u “Crkvi nebeskih valo-va”.
– Naravno, Bobby. Samo još nešto. Nadam se da se nećeš ljutiti što sam novinarku od-veo na farmu, gdje ste živjeli one dvije godine. Sto mu gromova. Zaboravio sam da je ku-ća izgorjela. Požar su vjerojatno izazvala djeca ili neka skitnica.
Bic je palac i kažiprst savio u krug i namignuo Opal.
– Takve se stvari događaju. Ali iskreno mi je žao. Nas smo dvoje jako voljeli tu kućicu.
– Ali, imanje su ipak snimili. Novinarka je rekla da slike vjerojatno neće objaviti, iako je kokošinjac još uvijek tamo. On je očit dokaz vašeg skromnog početka.
88
Karen Grant je u 9 došla u agenciju i s olakšanjem odahnula, jer Anne Webster još uvi-jek nije stigla na posao. Sve je teže skrivala netrpeljivost prema vlasnici agencije. Websterovoj je još malo nedostajalo do mirovine, ali usprkos tome poduzeće nije htjela prodati Karen prije sredine kolovoza. Aviokompanija New World Airlines pozvala je Websterovu na svečano otvorenje leta za Australiju i ona ga se ni pod koju cijenu nije že-ljela odreći. Karen se nadala da će u ime agencije na to putovanje ići samo ona. I Edwin je bio pozvan, pa im se tako ukazala prilika da putuju zajedno i dobro se provedu.
Karen je rekla Anne da više ne treba dolaziti u ured. Posla je bilo malo i mogla ga je obavljati sama. Osim toga, Anne se približavala sedamdesetoj, a svakodnevno putovanje od Bronxvilla do grada i za mlađu bi osobu predstavljao napor. Ali Anne je neočekivano tvrdoglavo ustrajala. Stalne je klijente vodila na ručak, uvjeravajući ih kako će se Karen za njih brinuti isto tako dobro kao i ona.
Za to je, naravno, postojao razlog. Tri će godine dobivati postotak od zarade, a sve je ukazivalo na to da turizam čekaju bolji dani. Gotovo dvije godine posao je zapinjao, a sad su ljudi ponovno počeli putovati.
Čim se Anne konačno makne s puta, Edwin će moći koristiti njen ured. Ali pričekat će do kraja jeseni prije nego počnu zajedno živjeti. Ostavit će bolji dojam ako na suđenju Laurie Kenyon svjedoči kao ucviljena udovica. Kad bi se Anne prestala motati po agenciji i kad taj prokleti detektiv ne bi tako često dolazio, bila bi presretna. U Edwina je bila ludo zaljubljena. Allanova zaklada sad je bila njezina. Dobivat će sto tisuća i više u sljedećih 20 godina, a u međuvremenu će porasti vrijednost glavnice. U jednu joj je ruku bilo drago da ne može odmah dobiti sav taj novac. Možda će njena ljubav prema Edwinu s vremenom splasnuti, a volio je čak skuplje stvari nego ona.
Obožavala je nakit. Nije mogla proći pokraj zlatarnice L.Crown u predvorju hotela, a da ne uđe u nju. Kada god bi kupila nešto lijepo, brinula bi se hoće li se Allan jednog dana probuditi iz svoga svijeta snova i zatražiti da mu pokaže čekovnu knjižicu. Mislio je da novac iz zaklade stavlja na bankovni račun. Sad si više nije morala s tim razbijati glavu. Allan ju je svojom policom osiguranja i zakladom materijalno osigurao za budućnost. A kad proda tu prokletu kuću u Clintonu, priuštit će si smaragdnu ogrlicu. Problem je bio u tome što mnogi mogući kupci zaziru od kuća u kojima je netko ubijen. Već je dvaput mo-rala sniziti cijenu.
Jutros je razmišljala o tome što bi Edwinu kupila za rođendan. Imala je srećom još dva tjedna do konačne odluke.
Vrata su se otvorila. Ušla je Anne Webster i Karen se krajnjim naporom srdačno nasmi-ješila. Sad ću čuti kako je sinoć slabo spavala, ali je kao i obično odrijemala u vlaku, pomi-slila je.
– Dobro jutro, Karen. Kako smo danas lijepi. Opet imaš novu haljinu?
– Da, jučer sam je kupila. Karen nije mogla, a da ne kaže kreatorovo ime. – Scaasijeva je.
– I vidi se. Anne je uzdahnula i s lica maknula pramen sijede kose, koji je ispao iz plete-nice savijene na tjemenu. – O Bože, danas osjećam svoje godine. Pola sam noći bila budna, a onda sam po običaju u vlaku zaspala kao klada. Sjedila sam pokraj svog susjeda Eda Andersona. Uvijek me zove Trnoružica i kaže da ću se jednog dana probuditi na ranžir-nom kolodvoru.
Karen se zajedno s njom nasmijala. Isuse, koliko ću još puta morati slušati tu priču o Trnoružici, pomislila je. Još samo tri tjedna, obećala je samoj sebi. Onog trena kad potpi-šemo ugovor, Ane Webster će postati prošlost.
A s druge strane...Nasmiješila se Anne, ali ovaj put toplo i iskreno. – Ti i jesi Trnoruži-ca!
Zajedno su zahihotale.
89
Brendon Moody je vidio kad je u 15 do 10 u agenciju ušla tajnica Connie Santini, a Ka-ren Grant izašla. U priči Anne Webster o večeri koju je s Karen Grant provela u zračnoj luci Newark bio je nešto sumnjivo, što ga je neprestano kopkalo. S Websterovom je bio prije tjedan dana i želio je ponovno razgovarati s njom. Krenuo je prema agenciji. Kad je otvorio vrata, pokušao se srdačno nasmiješiti. – Dobro jutro, gospođo Webster. Slučajno sam prolazio ovuda pa sam pomislio da bih mogao svratiti do vas. Dobro izgledate. Drago mi je da vas ponovno vidim. Bojao sam se da ste u međuvremenu otišli u mirovinu.
– Kako lijepo da mislite na mene, gospodine Moody. Još uvijek nisam u mirovini. Od-lučila sam da s prodajom agencije pričekam do sredine kolovoza. Otvoreno govoreći, pos-lovi su krenuli nabolje i ponekad se pitam zašto zapravo žurim s prodajom. Ali kad ujutro ustanem i jurim na vlak, a muž ostaje kod kuće sam, čitajući novine i pijući kavu, kažem si da bi bilo dosta.
– Pa, siguran sam da vi i Karen pružate najbolje usluge svojim klijentima, rekao je Moody, udobno se smjestivši u naslonjač. – Sjećate se da ste mi rekli kako ste, onu večer kad je ubijen profesor Grant, zajedno s Karen bili u zračnoj luci Newark? Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati turistički agenti koji u zračnoj luci osobno dočekuju čak i svoje najbolje klijente.
Laskanje je očito godilo Anne Webster. – Gospođa koju smo čekale prilično je stara, rekla je. – Voli putovati i sa sobom obično vodi četu prijatelja i rođaka, naravno, na svoj račun. Lani je za sebe i osam svojih prijatelja kod nas uplatila putovanje oko svijeta u pr-vom razredu. Onu večer kada smo je čekale u zračnoj luci, prekinula je putovanje, jer se osjećala loše. Njen vozač je taj dan bio odsutan pa smo se ponudile da dođemo po nju u zračnu luku. Mala usluga, koja je njoj mnogo značila. Karen je vozila, a ja i gospođa sjedi-le smo odostraga i razgovarale.
– Zrakoplov je sletio u 9 i 30, ako se dobro sjećam, kao uzgred rekao je Brendon.
– Ne. Morao je stići u 9 i 30. U zračnu smo luku došle u 9 i saznale da je zrakoplov u Londonu kasnio u polijetanju. Obavijestili su nas da će stići oko 10 pa smo otišle u čekao-nicu za ugledne goste.
Brendon je pogledao u svoje bilješke. – Zrakoplov je, znači, stigao u 10, kao što ste iz-javili.
Anne Webster je bilo neugodno. – Zbunila sam se. Poslije sam razmislila i shvatila da je stigao oko pola jedan ujutro.
– Pola jedan!
– Da. U čekaonici smo saznale da kompjutori ne rade, zbog čega će zakašnjenje biti još veće. Sjele smo pred televizor i odgledale film pa nam je vrijeme brzo prošlo.
– Mogu misliti. Tajnica se nasmijala. – Gospođo Webster, kladim se da ste cijeli film prespavali.
– Ne, nisam, ljutito je odbrusila Anne Webster. – Davali su Spartaka. To je prije mnogo godina bio moj omiljeni film, a sad su pokazali i prizore, koji su u prvom prikazivanju bili izrezani. Niti oka nisam stisnula.
Moody je prešao preko toga. – Karen Grant ima prijatelja Edwina koji piše priloge za turističke vodiče, zar ne? Nije mu promaknuo izraz na tajničinom licu. Odlučio je da s njom poslije razgovara nasamo.
– Gospodine Moody, poslovna žena susreće mnogo muškaraca. S njima možda ode na ručak ili večeru i vrijeđa me kad netko u takvim susretima vidi nešto drugo. Ljudi danas imaju jako pokvarenu maštu. Anne Webster je nastavila nepokolebljivo braniti svoje staja-lište. – Karen Grant je zgodna mlada žena koja izgara na poslu. Bila je udana za inteligen-tnog i pronicljivog profesora koji je razumio njenu potrebu da sama bude kovač svoje sre-će. Imao je samostalne prihode i prema njoj je bio široke ruke. O njemu je uvijek govorila samo najljepše. S drugim muškarcima imala je isključivo poslovne veze.
Pisaći stol Connie Santini nalazio se desno iza stola gospođe Webster. Tajnica je uhva-tila pogled Brendona Moodyja, koji je isto tako kao i njezin odavao krajnju nevjericu.
90
Sastanak osoblja klinike, 8. srpnja bližio se kraju. Na dnevnom je redu bio još samo ra-zgovor o pacijentici Laurie Kenyon. Justin Donnelly je znao da njen slučaj sve posebno zanima.
– Probili smo led, rekao je. – Postigli smo značajne pomake koji će nas možda dovesti do odgovora na pitanje što se događalo u one dvije godine, kojih se Laurie ne sjeća. Ali problem je u tome što nemamo dovoljno vremena. Laurie danas poslijepodne odlazi kući i postat će vanjska pacijentica. Kroz nekoliko će tjedana na sudu izjaviti da je kriva za uboj-stvo. Tada istječe rok u kojem je tužilac spreman pristati na nagodbu.
U prostoriji je zavladao muk. Za stolom su pokraj liječnika Donnellyja sjedile još četiri osobe: dva psihijatra, terapeutkinja pisanjem Kathie i likovna terapeutkinja Pat. Terapeut-kinja Kathie odmahnula je glavom. – Doktore, nije bitno koja podličnost piše dnevnik, jer ni jedna ne priznaje ubojstvo Allana Granta.
– Znam, odgovorio je Justin. – Zamolio sam Laurie da je odvedemo u Grantovu kuću, kako bi nam pokazala što se događalo onu večer. Već nam je bez opiranja pokazala kako je u nečijem naručju sjedila u stolici za ljuljanje, ali odupire se učiniti to isto kada su u pi-tanju događaji vezani uz Grantovu smrt.
– To znači da se ona, kao ni jedna podličnost, ne želi sjetiti što se dogodilo, zar ne?
– Vjerojatno.
– Doktore, na njenim je posljednjim crtežima ženski lik sa sve više pojedinosti. Pogle-dajte ih. Likovna terapeutkinja Pat poslala je naokolo nekoliko crteža. – Vidi se da žena oko vrata ima medaljon ili nešto slično. Bi li nam htjela reći nešto o tome?
– Ne. Samo kaže da očito nikad neće postati velika umjetnica.
Kad je Laurie nakon jednoga sata ušla u Justinovu ordinaciju, na sebi je imala svijetlo-ružičastu lanenu jaknu i bijelu plisiranu suknju. Sarah je bila s njom i razveselila se kad je Justin pohvalio Laurienu odjeću. – Taj mi je komplet zapeo za oko, kada sam sinoć kupo-vala, objasnila je. – A danas je poseban dan.
– Sloboda, tihim je glasom izrekla Laurie. – Kratka, zastrašujuća, ali ipak dobrodošla.
Zatim je iznenada rekla: – Možda je konačno došao trenutak da iskušam vaš kauč, dok-tore.
Justin se potrudio da mu glas zvuči prirodno. – Samo izvoli. Postoji li poseban razlog zašto si to odlučila baš danas?
S nogu je zbacila cipele i protegnula se na kauču. – Možda je razlog tome što sam uz vas dvoje tako opuštena, što se u ovoj novoj odjeći osjećam poput stare Laurie i što ću prije selidbe ponovno vidjeti staru kuću. Zastala je, oklijevajući. – Sarah kaže da će od mog priznanja do izricanja kazne proteći oko šest tjedana. Uspjela je privoljeti tužitelja da se pred sucem zauzme za to da do izricanja kazne, uz jamčevinu, ostanem na slobodi. Znam da ću morati u zatvor istog trena kad mi izreknu kaznu, zato se tih preostalih šest tjedana namjeravam što bolje provesti. Igrat ćemo golf i urediti novi stan pa ću na to moći misliti kad budem sjedila u ćeliji.
– Nadam se da nećeš zaboraviti dolaziti k meni na terapiju, Laurie.
– Ne, ne. Dolazit ćemo svaki dan. Ali toliko bih toga željela učiniti. Jedva čekam da ponovno sjednem za volan. Nekad sam strašno rado vozila. Gregg ima novi kabriolet. Sljedeći tjedan idemo igrati golf. Nasmiješila se. – Lijepo je da se mogu veseliti susretu s njim, bez bojazni da će mi nešto učiniti. Zato sad mogu ležati na kauču. Znam da me ni vi nećete povrijediti.
– Ne, neću, rekao je Justin. – Jesi li zaljubljena u Gregga, Laurie?
Odmahnula je glavom. – To je prejaka riječ. Previše sam zbunjena da bih mogla nekoga voljeti, bar ne onako kako vi mislite. Ali prvi korak je taj da uživam u nečijem društvu, zar ne?
– Da. Laurie, mogu li razgovarati s Kate?
– Ako želite, ravnodušno je odgovorila.
Već nekoliko tjedana Justin nije morao hipnotizirati Laurie da bi mogao razgovarati s različitim ličnostima. Laurie je sjela uspravno, zabacila ramena i zatvorila oči. – O čemu se sad radi, doktore? zapitao je Katein glas.
– Kate, malo sam zabrinut, odgovorio je Justin. – Želio bih da se Laurie pomiri sama sa sobom i svim onim što se dogodilo, ali tek kada sva istina izađe na vidjelo. Sad ju je poko-pala još dublje, zar ne?
– Doktore, dozlaboga ste mi dozlogrdili! zar ništa ne razumijete? Spremna je progutati gorku pilulu. Zaklela se da više nikad neće spavati u toj kući, a sad se veseli da ide u nju. Zna da je smrt njenih roditelja prouzrokovana groznom nesrećom, a ne njenom krivnjom. Radnik u mehaničarskoj radionici, u kojoj je trebala servisirati auto, imao je dlakave ruke. Nije kriva da ju je on nasmrt prestrašio. To sad shvaća. Zar nikada niste zadovoljni?
– Čekaj, Kate, cijelo si vrijeme znala razlog zbog kojeg je Laurie namjerno izbjegla od-lazak mehaničaru, a nikad mi ga nisi otkrila. Zašto mi to sad govoriš?
Sarah je pomislila na Sama, radnika u mehaničarskoj radionici. Jučer je na njihovoj crp-ki natočila benzin. Sam se tamo zaposlio krajem prošlog ljeta. Bio je krupan mladić s dla-kavim rukama. Jučer je nosio košulju kratkih rukava i primijetila je da mu je čak i unutraš-nja strana podlaktica prekrivena gustim kovrčavim dlakama.
Kate je slegnula ramenima. – To vam sad govorim zato, jer mi je već navrh glave skri-vanje tajni. A osim toga, šeprtlja će u zatvoru biti na sigurnom.
– Na sigurnom? Pred čim? Pred kim? brzo je zapitao Justin. – Kate, nemoj joj to raditi. Reci što znaš.
– Znam da oni mogu doći do nje, sve dok je vani. Ne može im pobjeći i toga je svjesna. Ako uskoro ne ode u zatvor, to će se dogoditi.
– Tko joj prijeti? Kate, molim te! Justin joj se ulagivao; molio je.
Odmahnula je glavom. – Doktore, stalno vam govorim da ne znam sve i da mali, koji zna, neće razgovarati s vama. On je najpametniji. Grozno me zamarate.
Sarah je vidjela kako je s Laurienog lica nestao neprijateljski izraz. Ponovno se ispružila na kauču, sklopila je oči i počela jednakomjerno disati.
– Kate će se uskoro povući, Justin je šapnuo Sarah. – Očito joj se čini da je svoj posao obavila. Sarah, pogledaj ovo. Pokazao joj je Laurien crtež. – Obrati pozornost na ženski lik. Vidiš li ogrlicu koju ima oko vrata?
Sarah se namrštila. – Čini mi se poznatom. Kao da sam je već negdje vidjela.
– Usporedi ova dva crteža, rekao je Justin. – Na njima ogrlica ima najviše pojedinosti. Gledaj, sredina je jajolika, a okolo je kvadrat s briljantima. Govori li ti to nešto?
– Čini mi se...rekla je Sarah. – Mama je imala nekoliko lijepih komada nakita. Svi su u sefu u trezoru banke. Među njima je i medaljon. Sitni briljanti okružuju središnji kamen – kakav? – akvamarin...ne, neki drugi. Mogu ga vidjeti, to je...
Nemoj izgovoriti tu riječ. Zabranjena je. Naredbu je izrekao mlad, uznemiren, ali jedar dječački glas. Laurie se naglo uspravila i napeto zagledala u Sarah.
– Koja je riječ zabranjena? zapitao je Justin.
– Nemoj je izgovoriti! Dječački glas koji je izlazio iz Laurienih usta bio je molećiv, ali i zapovjedan.
– Ti si dječak koji je s nama razgovarao prošli mjesec, rekao je Justin. – Još uvijek ne znamo tvoje ime.
– Imena su zabranjena.
– Možda tebi, ali ne i Sarah. Sarah, sjećaš li se koji je kamen bio u sredini majčinog medaljona?
– Opal, tiho je rekla.
– Kakvo značenje za tebe ima riječ opal? Justin se okrenuo prema Laurie.
Laurie je odmahnula glavom. Izraz na licu opet je postao njen. Izgledala je zbunjeno. – Jesam li zaspala? Osjećam se tako pospano. Što ste me pitali? Opal? To je, naravno, dragi kamen. Sarah, nije li mama imala prekrasan medaljon s opalom?
91
Opal je kao i obično osjetila grč u želucu, kada su prošli pokraj znaka Ridgewood. Iz-gledamo potpuno drukčije, rekla je u sebi i poravnala suknju svoje plavo-bijele, jednostav-no krojene haljine s V-izrezom, dugim rukavima i uskim pojasom. Uz nju je nosila cipele i torbicu od tamnoplave kože. Od nakita je imala samo bisernu ogrlicu i vjenčani prsten. Prije nekoliko sati dala je obojati i skratiti kosu. Sad je svaki pramen pepeljastoplave kose bio premazan gelom i zalizan prema otraga. Velike sunčane naočale s plavkastim staklima skrivale su joj oči i davale njenom licu otmjen izgled.
– Izgledaš otmjeno, Carla, pohvalio ju je Bic prije nego što su krenuli iz Wyndhama. – Ne brini se! Ne postoji ni najmanja mogućnost da te Lee prepozna. A kako ti se ja činim?
Na sebi je imao bijelu košulju dugih rukava, svijetlosmeđe ljetno odijelo s jednorednim kopčanjem i svijetlosmeđe-bijelu kravatu s tamnosmeđim točkicama. Njegova je kosa sad bila potpuno srebrna. Iako je pustio da izraste malo dulje, začešljao ju je prema natrag, tako da nije bilo ni traga kovrčama na koje je nekad bio tako ponosan. A obrijao je i dlake s unutrašnje strane podlaktica. Bio je prava slika i prilika uglednog crkvenog dostojan-stvenika.
Skrenuli su u ulicu Twin Oaks. – Tamo je kuća koja je nekad bila ružičasta, podrugljivo je rekao Bic i pokazao je prstom. – Potrudi se da je ponovno ne spomeneš i pazi da dje-vojčicu ne zoveš Lee. Zovi je Laurie, kad budeš s njom razgovarala, što ne bi trebalo predstavljati poteškoću.
Opal je htjela podsjetiti Bica da je on bio taj koji ju je tijekom emisije zvao Lee, ali se nije usudila. Umjesto toga u mislima je ponovila nekoliko riječi koje će izmijeniti s Laurie, kad se s njom nađe oči u oči.
Na prilaznom putu stajala su tri automobila. Odmah su prepoznali onaj koji je vozila domaćica. Drugi, BMW, bio je Sarahin. A treći, oldsmobile s newyorškom registracijom – čiji je bio?
– Netko je u posjetu, rekao je Bic. – Možda nam je Svevišnji poslao svjedoka koji će potvrditi da smo se sreli s Lee, ako se za to ukaže potreba.
Bilo je 5 sati. Kosi zraci poslijepodnevnog sunca osvjetljavali su tamnozelenu tratinu i blistali na svijetloplavim cvjetovima hortenzija koje su rasle uz zidove kuće.
Bic se zaustavio na prilaznom putu. – Zadržat ćemo se samo minutu pa makar nas i zamole da još ne idemo.
Sarahi ne bi nikad palo na pamet da zamoli Hawkinsove da ostanu dulje. Sjedila je s Laurie i Justinom u dnevnom boravku, a nasmiješena Sophie, koja je jedva pustila Laurie iz zagrljaja, u kuhinji je pripremala čaj.
Dok je Laurie na klinici stavljala svoje stvari u torbu, Justin je ugodno iznenadio Sarah, ponudivši se da ih otprati kući.
– Mislim da bi bilo pametno da budem pri ruci, kad se Laurie vrati kući, objasnio je. – Ne očekujem abreakciju, ali u kući nije bila pet mjeseci i preplavit će je mnoge uspomene. Možemo se provesti pokraj mog stana, gdje ću uzeti svoj auto i voziti za vama.
– Osim toga želiš biti na licu mjesta, ako Laurie doživi nove bljeskove sjećanja.
– I to.
– Bilo bi mi, u stvari, jako drago da ideš s nama. Mislim da se povratka kući ne bojim ništa manje od Laurie.
Sarah je nesvjesno ispružila ruku i Justin ju je primio. – Sarah, obećaj mi da ćeš otići psihijatru, kad Laurie ode u zatvor. Ne brini se, ne k meni. To sigurno ne bi htjela. Ali mislim da će ti biti potrebna stručna pomoć.
Topli dodir njegove ruke prostrujio je Sarahinim tijelom, umanjivši strah od svega što ju je očekivalo: Laurieno ponašanje na povratak kući, i onog trenutka kad će sljedeći tje-dan u sudnici stajati uz Laurie i slušati je dok bude davala izjavu da je kriva za ubojstvo.
Kada se oglasilo zvonce na vratima, Sarah je bila još više zahvalna da je Justin s njima. Laurie, koja je liječniku veselo pokazivala kuću, iznenada se uznemirila. – Nikoga ne želim vidjeti.
Sophie je promrmljala: – Kladim se u što hoćete da je to ono dvoje.
Sarah se ljutito ugrizla za usnicu. Zaboga, pa tih se nametljivaca čovjek ne može riješiti. Čula je kako prečasni Hawkins objašnjava Sophie da se nekakva kutija s važnim papirima zabunom našla među stvarima koje su poslali u New Jersey. – Ako dopustite da odem po nju u podrum, bio bih vam jako zahvalan, rekao je.
– To je bračni par koji je kupio kuću, Sarah je rekla Justinu i Laurie. – Bez brige, neću ih pozvati ni da sjednu, ali ipak ih moram pozdraviti. Sigurno su vidjeli moj auto.
– Mislim da nećeš morati izlaziti iz sobe, rekao je Justin kada su začuli približavanje ko-raka. Trenutak poslije Bic je već stajao na vratima, a Opal iza njega.
– Sarah, draga, oprostite. Došli smo po neke spise koje moj računovođa hitno treba. A ovo je Laurie, zar ne?
Laurie je sjedila pokraj Sarah na sofi. Ustala je. – Sarah mi je pričala o vama i gospođi Hawkins.
Bic je ostao stajati na istom mjestu. – Jako nas veseli da smo vas upoznali, Laurie. Vaša je sestra čudesna djevojka i mnogo govori o vama.
– Čudesna djevojka, ponovila je Opal. – Tako smo sretni što smo kupili vašu prekrasnu kuću.
Bic se okrenuo prema Justinu. – Prečasni Hawkins i njegova supruga, doktor Donnelly, promrmljala je Sarah.
Laknulo joj je, jer je Hawkins, samo kimnuo glavom i rekao: – Oprostite što smo pre-kinuli vaš obiteljski skup. Nećemo vas dulje smetati. Ako dopustite, otići ćemo u podrum po stvari koje trebamo i izaći na sporedni izlaz. Lijep pozdrav svima.
Sarah je shvatila da su Hawkinsovi u tu minutu ili dvije uspjeli pokvariti kratko veselje izazvano Laurienim povratkom kući. Laurie je zamuknula i nije se obazirala na Justinovo živahno pripovijedanje o odrastanju na farmi ovaca u Australiji.
Sarah je bila zahvalna, kad je Justin prihvatio poziv na večeru. – Sophie je toliko toga skuhala, da bismo mogli nahraniti cijelu vojsku, rekla je.
I Laurie je željela da Justin ostane. – Osjećam se bolje kada ste tu, doktore Donnelly.
Večera je prošla u neočekivano ugodnom raspoloženju. Dok su jeli Sophienog slasnog fazana i integralnu rižu, nestao je i posljednji trag hladnoće koju su u kuću donijeli Hawkinsovi. Justin i Sarah pili su vino, a Laurie mineralnu vodu. Kada su popili kavu, Laurie se tiho ispričala. Ubrzo se vratila, noseći malu torbu. – Doktore, ne mogu si pomo-ći, rekla je. – Moram se vratiti s vama i prespavati na klinici. Sarah, strašno mi je žao, ali znam da će mi se u ovoj kući dogoditi nešto strašno i neću da to bude večeras.
92
Kad je Brendon Moody sljedeće jutro nazvao Sarah, čuo je kako netko otvara i zatvara vrata i prenosi namještaj. – Selimo se, rekla mu je Sarah. – Laurie bi boravak u ovoj kući psihički potpuno dotukao. Stan još uvijek nije potpuno gotov, ali manji zahvati se mogu obaviti i poslije. Rekla mu je da se Laurie sinoć vratila na kliniku.
– Ići ću po nju kasno poslijepodne i odvest ćemo se ravno u stan. Može mi pomoći oko uređenja. Posao će joj koristiti.
– Samo nemoj Hawkinsovima dati ključ novog stana, zajedljivo je rekao Brendon.
– Ne pada mi na pamet. Od njih me podilaze trnci. Ali nemoj zaboraviti...
– Znam, za kuću su platili traženu cijenu. Dopustili su ti da u njoj ostaneš nakon proda-je. Kako si uspjela tako brzo dobiti servis za selidbu?
– Nije bilo lako.
– Doći ću ti pomoći. Mogu pakirati knjige ili slike.
Kad je Brendon stigao, selidba je bila u punom zamahu. Sarah je s povezanom kosom, u sivožutim kratkim hlačama i pamučnoj košulji, označavala komade namještaja koje su kupili Hawkinsovi.
– Neću moći sve iseliti u jednom danu, rekla je Brendonu, – ali mislim da Hawkinsovi neće imati ništa protiv. Dali su mi da u kući budem do 25. kolovoza. Dotada ću slobodno moći dolaziti po stvari, za koje se još uvijek ne mogu odlučiti.
Sophie je bila u kuhinji. – Ni u snu se nisam nadala da će doći dan kad ću s veseljem napustiti ovu kuću, rekla je Brendonu. – Ti si Hawkinsovi stvarno svašta dopuštaju. Pitali su me bih li im pomogla da urede kuću, kad se konačno usele. Odgovor je bio ‘ne’.
Brendon je nanjušio nešto sumnjivo. – Što ti se ne sviđa kod njih, Sophie? Čula si kad je Sarah rekla da su joj učinili veliku uslugu.
Sophie je prezirno otpuhnula. Njeno se okruglo, obično prijazno lice iskrivilo od gnu-šanja. – Nešto s njima nije u redu. Zapamtite moje riječi. Koliko puta moraš pregledati sobe i garderobe da bi odlučio želiš li ih povećati ili pregraditi i smanjiti? Previše priča, ako mene pitate. Prisežem da su posljednjih mjeseci kružili oko kuće s radarima. I sve te kutije koje stoje u podrumu. Pokušajte dignuti bilo koju. Lagane su kao pero. Sigurna sam da nisu ni dopola pune. Ali to ih nije spriječilo da stalno donose nove. Samo izgovor da dola-ze u kuću, kažem vam. Na koliko se kladite da će prečasni upotrijebiti Laurienu priču u jednoj od svojih emisija?
Sophie, ti si jako bistra žena, tiho je rekao Brendon. – Možda si pogodila istinu.
Sarah je zamolila Brendona da spremi stvari iz njenog pisaćeg stola, uključujući i Lauri-ene dosjee koji su se nalazili u najdonjoj ladici. – Moraju ostati kako sam ih razvrstala, rekla mu je. – Stalno listam po njima i nadam se da će mi nešto značajno upasti u oči.
Brendon je vidio da na najgornjem dosjeu piše ‘Pile’. – Što je to?
– Rekla sam ti za onu Laurienu fotografiju koju je doktor Donnelly dao ponovno sasta-viti i povećati. Na njoj se u pozadini nalazi kokošinjac koji je Laurie zbog nečega ispunio grozom.
Moody je kimnuo glavom. – Da, rekla si mi.
– To me cijelo vrijeme grizlo i ovog sam trena shvatila zašto. Laurie je lani išla na tera-piju ridgewoodskom psihijatru, doktoru Carpenteru. Nekoliko dana prije smrti Allana Granta doživjela je šok, izlazeći iz ordinacije doktora Carpentera. U predvorju je stala na odsječenu pileću glavu, što je najvjerojatnije izazvalo šok.
Moody je podigao glavu kao lovački pas, koji je nanjušio trag. – Sarah, hoćeš li reći da je odsječena pileća glava slučajno bila na podu pred izlazom iz psihijatrijske ordinacije?
– Doktor Carpenter liječio je jednog psihički jako poremećenog muškarca koji je pov-remeno dolazio nenajavljeno i za kojeg je policija pretpostavljala da ima veze s nekim kul-tom. Moddy, ni meni ni doktoru Carpenteru nije palo na pamet da bi to moglo imati neka-kve veze s Laurie. Sad više nisam sigurna u to.
– Ne znam što bih mislio, rekao je. – Ali znam da je neka žena unajmila Dannyja O’Toolea da prati tebe i Laurie. Danny je saznao da Laurie ide psihijatru u Ridgewoodu. To mi je i rekao. Dakle, žena koja ga je unajmila, isto je to znala.
– Brendon, je li moguće da bi netko, tko je znao kakvu će strahotu izazvati kod Laurie, podmetnuo pileću glavu?
– Ne znam. Ali nešto ću ti reći. Slutim da Dannyja nije unajmilo osiguravajuće društvo. Ne izgleda nimalo uvjerljivo. Danny misli da je njegova klijentica bila žena Allana Granta. Ali ni u to mu nisam potpuno povjerovao.
Opazio je da Sarah drhti od umora i uznemirenosti. – Odmori se, rekao je. – Sutra ću otići k Dannyju O’Tooleu i obećajem ti, Sarah, da ćemo, prije nego završim, oboje znati tko vas je dao pratiti.
93
Laurie je prošle večeri na putu do klinike bila jako tiha. Noćna je sestra ujutro izvijestila Justina da je Laurie slabo spavala i u snu glasno govorila.
– Jeste li čuli što je govorila? zapitao je Justin.
– Tu i tamo koju riječ. Nekoliko sam puta dolazila u njenu sobu. Mrmljala je nešto o nekakvim vječnim vezama.
– Vječnim vezama? Justin se namrštio. Samo malo. To su riječi iz nekog hvalospjeva. Da razmislim. Zapjevušio je nekoliko tonova. – Ide ovako: – Blagoslovljene vječne veze...
Kad je Laurie zatim došla na seansu, vidjelo se da je smirena, ali umorna. – Doktore, Sarah je malo prije telefonirala. Doći će tek kasno poslijepodne. A znate zašto? Danas se selimo u novi stan. Zar to nije divno?
– Pa to je stvarno brzo. Sarah je pametno postupila, pomislio je Justin. U toj je kući previše uspomena. Još uvijek nije znao što je jučer izazvalo tako naglu promjenu kod Lau-rie. Dogodila se, kad su došli Hawkinsovi. Ali oni nisu ostali ni minutu. Je li se radilo o tome što su bili stranci pa su samim time za Laurie predstavljali opasnost?
– Kod novog mi se stana najviše sviđa to što imamo službu osiguranja, rekla je Laurie. – Ako netko pozvoni, vidiš ga na monitoru, tako da ne možeš pogriješiti i unutra pustiti stranca.
– Laurie, jučer si rekla da će ti se u kući dogoditi nešto strašno. Razgovarajmo o tome.
– Ne želim o tome razgovarati, doktore. Nikada se više neću vratiti tamo.
– Dobro. Sinoć si u snu govorila kao navijena.
Vidjelo se da je to zabavlja. – Stvarno? Tata je uvijek govorio da bih sve ono što nisam uspjela reći tijekom dana, izbrbljala po noći.
– Sestra nije mogla razabrati mnogo, ali je jasno čula riječi “vječne veze”. Sjećaš li se što si sanjala, kad si to rekla?
Primijetio je kako su Lauriene usnice posivjele. Zatvorila je oči, prekrižila ruke i zanji-hala nogama. – Blagoslovljene vječne veze... Dječji je glas, jasan i zvonak, zapjevao stih, a zatim zamuknuo.
– Debbie, to si ti, zar ne? Pričaj mi o pjesmici. Kad si je naučila?
Ponovno je zapjevala. – Srca naša, sjedinjena u kršćanskoj ljubavi...
Naglo je zamuknula. – Pustite je na miru, gospodine, zapovjedio je dječački glas. – Ako baš morate znati, pjesmicu je naučila u kokošinjcu.
94
Ovaj put Brendon Moody nije nalijevao Dannyja O’Toolea pićem. Otputio se u njegov ured u 9 ujutro, kako bi ga zatekao u što treznijem stanju. Koliko je to uopće moguće, pomislio je Brendon kad je sjeo za otrcani pisaći stol nasuprot njemu.
– Danny, rekao je. – Neću okolišati. Vjerojatno si čuo da se Laurie Kenyon vratila kući.
– Čuo sam.
– Je li te itko nazvao, tražeći da je ponovno pratiš?
Danny ga je uvrijeđeno pogledao. – Brendone, dobro znaš da je odnos između klijenta i istražitelja tako svet kao ispovijed.
Brendon je šakom lupio po stolu. – U ovom slučaju nije. A niti u bilo kojem drugom, ako je osoba možda ugrožena, zahvaljujući istražiteljevim uslugama.
Dannyjevo je crveno lice problijedjelo. – Što bi to trebalo značiti?
– To znači da je netko, tko je znao Laurieno kretanje, vjerojatno namjerno stavio od-sječenu pileću glavu tamo gdje će je ona naći i nasmrt se preplašiti. To znači da sam uvje-ren u to kako te nije unajmio nikakav osiguravajući zavod, kao ni udovica Allana Granta.
Danny, postavit ću ti tri pitanja i potrudi se da na njih odgovoriš. Prvo: tko ti je platio i kako? Drugo: kamo si slao izvještaje o sestrama Kenyon? Treće: gdje su preslici tih izvješ-taja? Kad odgovoriš na sva pitanja, dat ćeš mi svoj preslik izvještaja.
Muškarci su jedan tren nakostriješeno gledali jedan u drugoga. Zatim se Danny digao, uzeo ključ i otvorio ormarić za spise. Brzo je prekopao po dosjeima, izvadio jedan i dao ga Brendonu. – Svi su odgovori u njemu, rekao je. – Nazvala me žena koja se predstavila kao Jane Graves. Rekla je da zastupa jednog mogućeg optuženika u slučaju prometne nes-reće Kenyonovih. Htjela je podatke o sestrama. Kao što sam ti već rekao, unajmljen sam odmah nakon pokopa roditelja, a moje su usluge otkazane nakon Laurienog uhićenja zbog ubojstva Alana Granta. Izvještaje, uz koje sam prilagao račune, slao sam na poštanski pre-tinac u New Yorku. Predujam, kao i svi ostali honorari, plaćeni su mi u blagajničkim če-kovima jedne čikaške banke.
– Blagajnički čekovi, prezirno je rekao Brendon. – Dostava u poštanski pretinac. Zar ti se to nije činilo nimalo sumnjivo?
– Kad uhodiš nevjerne bračne partnere na moj način, znaš da će onaj tko te unajmio poduzeti sve da zamete svoje tragove, kako ga ne bi bilo moguće otkriti, odgovorio je. – Izvještaj si možeš preslikati na mojem fotokopirnom stroju. I ne zaboravi, nisi ga dobio od mene.
Sljedeći je dan Brendon Moody svratio u novi stan. Sarah i Sophie bile su kod kuće, a Laurie je otišla u New York. – Sama se odvezla. Tako je htjela. Zar to nije divno?
– Ne boji se?
– Zaključala je sva vrata. Parkirat će pokraj klinike. U autu ima telefon. Daje joj osjećaj sigurnosti.
– Oprez je majka mudrosti, rekao je Brendon, i promijenio temu razgovora. – Ovaj mi se stan jako sviđa.
– I meni. Kad ga potpuno uredimo, što ne bi smjelo predugo trajati, bit će još ljepši. Željela bih da Laurie može ovdje uživati, stvarno uživati prije nego... Sarah nije dovršila rečenicu. Umjesto toga je rekla: – Po svim ovim stubama čovjek se pošteno razgiba. Ali ovdje gore prekrasan je prostor za radnu sobu, zar ne? Spavaće su sobe na katu niže, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja nalaze se na ulaznom katu, a soba za vježbanje je iza.
Brendonu je bilo jasno da je selidba za Sarah bila dobrodošla promjena, jer joj je skre-nula misli s Laurienih briga. Morao joj je, nažalost, reći neke stvari. Na stol je stavio dosje. – Pogledaj ovo.
Počela je čitati i zaprepašteno razrogačila oči. – Moj Bože, podroban izvještaj o našem životu. Tko bi htio takve podatke o nama? Zašto bi oni nekome trebali? Pogledala je u Moodyja.
– Upravo to i namjeravam saznati pa makar morao pištoljem prisiliti čikaške bankare da mi otvore svoje pismohrane, oštro je rekao Moody.
– Brendone, kad bismo mogli dokazati da je Laurie bila pod snažnom prisilom nekog tko je znao kako je može prestrašiti, sigurno bismo uspjeli smekšati suca.
Brendon Moody svrnuo je pogled sa Sarahinog lica, na kojem se ocrtavala nada. Odlu-čio je da joj ne kaže kako ga je urođeni nagon odveo na trag Karen Grant. Mnogo je stvari gnjilo u državi Danskoj, pomislio je, a jedna od njih ima veze s tom gospođom. Bio je od-lučan u tome da je razotkrije.
95
Poštanski pretinac u New Yorku bio je unajmljen na ime J. Graves, a najamnina plaćena u gotovini. Službenik koji je bio zadužen za pretince, sitan muškarac zalizane kose, nije se sjećao tko je dolazio po poštu. – Taj je pretinac od veljače promijenio tri vlasnika, rekao je Moodyju. – Plaćen sam da razvrstavam poštu, ne da vodim društveni klub.
Moody je znao da takve poštanske pretince unajmljuju prodavači porno literature i re-cepata za brzo bogaćenje, koji za sobom ne žele ostaviti tragove. Njegov sljedeći korak bila je čikaška Gradska banka. Držao je fige da uspije. U nekim su se bankama mogli bez teškoća za gotovinu kupiti blagajnički čekovi. U drugima su takve čekove izdavali samo vlasnicima računa. Izmrmljao je kratku molitvu i okrenuo telefonski broj.
Direktor banke rekao mu je da blagajničke čekove prodaju samo strankama koje ih pla-ćaju s pologom sa svojeg računa ili knjižice. Pun pogodak! pomislio je Brendon. U dalj-njem je razgovoru saznao, kao što je i očekivao, da bez sudskog naloga ne može dobiti nikakve podatke o ulagateljima ili računima. – Dobit ću nalog, ne brinite se, odrješito je rekao.
Nazvao je Sarah.
– Imam kolegu s pravnog fakulteta koji radi u Chicagu, rekao je. – Molit ću ga da pri-bavi sudski nalog. Trajat će nekoliko tjedana, ali ipak nešto poduzimamo.
– Nemoj očekivati previše, upozorio ju je Moody. – Pretpostavljam da je Karen Grant imala dovoljno novaca da je mogla unajmiti Dannyja. Znamo da je prava Laurie voljela Allana Granta i vjerovala mu. Možda mu je nešto rekla o stvarima kojih se boji, a on je to ispričao svojoj ženi.
– Hoćeš reći da je Karen Grant možda mislila kako između Laurie i njenog muža posto-ji nešto pa je pokušala prestrašiti Laurie kako bi je udaljila od svog muža.
To je jedini razlog kojeg se mogu dosjetiti, a možda je potpuno pogrešan. Ali nešto ću ti reći, Sarah: ta je žena hladnokrvna prevarantica.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:25 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
96
Laurie je, uz Sarahinu nazočnost, 24. srpnja izjavila da je kriva za ubojstvo profesora Granta.
U sudnici su klupe za novinare bile krcate televizijskim, radijskim i novinskim izvjestite-ljima. Karen Grant je u uskoj crnoj haljini i ukrašena zlatnim nakitom sjedila iza tužitelja. Iz prostora za posjetioce sudski su postupak pratili studenti s Clintona i znatiželjnici op-sjednuti sudskim procesima i gutali svaku izgovorenu riječ.
Justin Donnelly, Gregg Bennett i Brendon Moody sjedili su u prvom redu iza Laurie i Sarah. Sudski je podvornik najavio da će sud uskoro početi zasjedati. Kad je ubrzo zatim u dvoranu ušao sudac, Justin je osjetio kako ga obuzima osjećaj bespomoćnosti. Laurie je na sebi imala svijetloplavi laneni kostim koji je isticao njenu nježnu ljepotu. Izgledala je kao da ima 18 godina, a ne 22. Tihim, ali mirnim glasom odgovarala je na sučeva pitanja. Od njih dvije Sarah se doima mnogo krhkijom, pomislio je Justin. Njena tamnocrvena kosa žarila se na biserno sivoj jakni koja je visjela na njoj. Justin se pitao koliko je smršavjela od početka te strašne more.
Dok je Laurie smireno odgovarala na sučeva pitanja, dvoranom je zavladalo tužno ras-položenje. Da, razumije značenje svoje izjave. Da, pozorno je proučila dokaze. Da, slaže se sa svojom odvjetnicom da je Allana Granta ubila u navali bijesa i strasti, nakon što je njena pisma predao školskoj upravi. Završila je riječima: – Dokazi mi kažu da sam taj zlo-čin počinila ja. Ničega se ne sjećam u vezi s tim, ali znam da sam kriva. Grozno se kajem. Tako je bio dobar prema meni. Bila sam povrijeđena i ljuta kad je pisma dao predstojniku, jer se nisam sjećala da sam ih napisala. Željela bih se ispričati prijateljima, studentima i kolegama profesora Granta. Zbog mene su izgubili tog predivnog čovjeka. Nikad im neću moći nadomjestiti taj gubitak. Okrenula se prema Karen Grant. – Strašno, strašno mi je žao. Kad bi bilo moguće, rado bih dala svoj život u zamjenu za život vašeg muža.
Sudac je odlučio da će kaznu izreći 31. kolovoza. Sarah je zatvorila oči. Sve se odvijalo prebrzo. Prije nepune godine dana izgubila je roditelje, a sad će joj uzeti i sestru.
Šerifov čovjek odveo ih je do stražnjeg izlaza kako bi izbjegli novinarima. Žurno su se odvezli. Gregg je vozio, Moody je sjedio pokraj njega, a Justin otraga s Laurie i Sarah. Bili su na putu prema cesti 202, kad je Laurie rekla: – Želim otići u kuću profesora Gran-ta.
– Laurie, to si stalno odlučno odbijala. Zašto sada? zapitala je Sarah.
Laurie je dlanovima pritisnula glavu. – Kada sam stajala pred sucem, glasne su misli u mojoj glavi bubnjale u ritmu tam-tama. Neki je dječak vikao da sam lažljivica.
Gregg je polukružno zaokrenuo, iako nije smio. – Znam gdje se nalazi kuća.
Na tratini je stajala velika ploča agencije za prodaju nekretnina. Bijela je kuća izgledala prazno i zapušteno. Trava je vapila za košenjem. Oko živice izbio je korov. – Želim ući, rekla je Laurie.
– Na ploči se nalazi telefonski broj posrednika za prodaju nekretnina, rekao je Moody. – Možemo ga nazvati i zatražiti ključ.
– Zasun na pomičnim vratima dnevne sobe ne hvata dobro, rekla je Laurie. Zahihotala se. – Naravno da to znam kad sam ih toliko puta otvorila.
Sarah se sledila, spoznavši da grleni smijeh pripada Leoni.
Šutke su je slijedili oko kuće do popločane terase. Sarah je primijetila da terasu okružu-je visoko grmlje i štiti od znatiželjnih pogleda. Leona je u pismima Allanu Grantu opisivala kako ga je promatrala kroz ta staklena vrata. Nije čudno da je prolaznici nisu opazili.
– U početku ti se čini da su zaključana, ali kad ih lagano potreseš... Vrata su se otvorila i Leona je ušla.
U sobi se osjećao zadah na plijesan. Nekoliko komada namještaja bilo je nasumce raz-bacano na nekoliko mjesta. Sarah je gledala kako Leona pokazuje na stari kožni naslonjač i otoman ispred njega. – To je bio njegov najomiljeniji naslonjač. U njemu bi prosjedio i po nekoliko sati. Obožavala sam ga gledati. Ponekad bih se sklupčala u njemu, nakon što bi on otišao u krevet.
– Leona, rekao je Justin. – One noći kad je Allan Grant umro, vratila si se po torbu. Debbie nam je rekla da je spavao, kada si otišla od njega i da su tvoja torba i nož stajali na podu pokraj kreveta. Pokaži što se dogodilo.
Kimnula je glavom, i nečujnim, opreznim koracima krenula prema hodniku, koji je vo-dio do spavaće sobe. Iznenada se zaustavila. – Tako je tiho, više ne hrče. Možda je budan. Hodajući na prstima odvela ih je do vrata spavaće sobe, da bi zatim stala.
– Vrata su bila otvorena? zapitao je Justin.
– Da.
– Je li gorjelo svjetlo?
– Noćna svjetiljka u kupaonici. O, ne!
Oteturala je do sredine sobe i pogledala prema dolje. Njeno se držanje istoga trena promijenilo. – Pogledaj ga. Mrtav je. Opet će Laurie biti kriva. Dječački glas koji je dola-zio iz Laurienog grla, zvučao je užasnuto. – Treba je izvesti van.
Opet dječak, pomislio je Justin. moram doprijeti do njega. On je ključ svega ovoga.
Sarah je zapanjeno gledala kako je Laurie, koja nije bila Laurie, široko raskoračenih nogu, promijenjenog izraza lica s punijim obrazima i tanjim usnicama, sklopila oči, sagnula se i s obje ruke načinila brzu kretnju, kao da je nešto potegnula.
Iz tijela je izvukla nož, pomislila je Sarah. O moj bože! Justin, Brendon i Gregg stajali su pokraj nje u redu, kao gledaoci neke nadrealističke drame. Iznenada joj se učinilo kao da u praznoj sobi stoji smrtna postelja Allana Granta. Sag je bio očišćen, ali Sarah si ga je mogla predočiti poprskanog krvlju, kakav je bio one noći.
Sada se dječak, koji je živio u Laurie, sagnuo prema nečemu na podu. Njena torba, pomislila je Sarah. Sakrio je nož u nju.
– Treba je izvesti van, ponovio je prestrašeni dječački glas. Noge, koje u stvari nisu bile Lauriene, pojurile su prema prozoru i stale. Tijelo, koje nije bilo njeno tijelo, okrenulo se. Oči, koje nisu bile njene oči, preletjele su sobu. Sagnula se kao da želi nešto pokupiti s poda i to je stavila u džep.
Zato je u Laurienim trapericama nađena narukvica, pomislila je Sarah.
Dječak je otvorio prozor. U rukama je još uvijek stiskao zamišljenu torbu. Prekoračio je nisku prozorsku dasku i izašao u stražnje dvorište.
Justin je prošaptao: – Za njim.
Sačekala ih je Leona. – Mali one noći nije morao otvoriti prozor, rekla je. – Već je bio otvoren, kada sam se vratila. Zato je u sobi bilo tako hladno. Nadam se da ste sa sobom ponijeli cigarete, doktore.
97
Bic i Opal nisu došli u sudnicu. Bic je pao u strašno iskušenje, znajući da bi ga novinari prepoznali. – Trebao bih ići kao Božji zastupnik i obiteljski prijatelj, rekao je, – ali Sarah odbija sve naše pozive da zajedno izađemo na večeru ili da nas posjeti zajedno s Lee.
Sad su provodili dosta vremena u kući u New Jerseyju. Opal ju je mrzila iz dna duše. Uznemirivali su je Bicovi česti odlasci u nekadašnju Leejinu spavaću sobu. U njoj se nala-zio samo jedan stari stolac za ljuljanje sličan onome koji su imali na farmi. Sate i sate pros-jedio bi u njemu, ljuljajući se naprijed-natrag, naprijed-natrag, milujući izblijedjeli ružičasti kupaći kostim. Ponekad bi pjevao zahvalnice. A ponekad bi navijao Leejinu glazbenu kuti-jicu, iznovice i iznovice slušajući zvrčanje iste pjesmice.
“Po cijelome gradu...Dječaci i djevojčice, svi zajedno...”
Liz Pierce, novinarka časopisa People, nekoliko je puta nazvala Bica i Opal, provjera-vajući činjenice i nadnevke. – Bili ste na sjeveru države New York kada ste osjetili poziv. Propovijedali ste na radijskoj postaji u Bethlehemu u Pensilvaniji, zatim u Marietti u Ohiu, Louisvillu u Kentuckyju, Atlanti u Georgiji, da bi konačno došli u New York. Točno, zar ne?
Opal se uvijek sledila kad bi čula kako Piercova točno i kao iz rukava sipa sve bethle-hemske nadnevke. Ali, srećom, tamo nitko nikad nije vidio Lee. Nije bilo žive duše koja se ne bi zaklela da su živjeli sami. Sve će biti u redu, uvjeravala je samu sebe.
Onaj dan kad je Lee izjavila da je kriva za ubojstvo, nazvala je Piercova da bi se dogo-vorila za dodatno snimanje. Reportaža o njima bila je izabrana za naslovnu priču broja koji će izaći 31. kolovoza.
98
Brendon Moody sa svojim se autom odvezao do hunterdonskog okružnog suda. Odan-le je namjeravao otići kući, ali nakon onog što je vidio u spavaćoj sobi Allana Granta, htio je u četiri oka porazgovarati s liječnikom Donnellyjem. Zato je spremno prihvatio Sarahin poziv da s njima ruča u stanu.
Prilika mu se ukazala kad je Sarah zamolila Donnellyja da zapali vatru za roštilj. Moody ga je slijedio na terasu. Tiho ga je zapitao. – Je li moguće da Laurie ili druge ličnosti u njoj govore istinu da je Allana Granta ostavila živog, i našla ga mrtvog kada se vratila?
– Čini mi se kako je mnogo vjerojatnije da je Granta ubila druga ličnost u njoj, koju još nismo upoznali.
– Postoji li mogućnost da je potpuno nevina?
Donnelly je oprezno rasporedio brikete po roštilju. – Mogućnost? Sve je moguće. Da-nas ste vidjeli dvije Lauriene različite ličnosti, Leonu i dječaka. Možda postoji još dvanaest ličnosti koje se nisu pokazale, a nisam siguran hoće li se to ikada dogoditi.
– Još uvijek imam onaj predosjećaj... Brendon je zašutio u trenutku kad je Sarah iz ku-hinje izašla na terasu.
99
– Hvala, doktore Donnelly, što ste s nama u petak išli na sud, rekla je Laurie Justinu. Ležala je na kauču. Djelovala je mirno, gotovo spokojno. Samo su grčevito stisnute ruke odavale buru koja je bješnjela u njenoj duši.
– Htio sam biti s tobom i Sarah, Laurie.
– Znate, kada sam davala izjavu, više sam se brinula za Sarah nego za sebe. Strašno tr-pi.
– Znam.
– Danas sam u 6 ujutro čula kako plače i otišla sam u njenu sobu. Smiješno, jer sve je ove godine ona dolazila k meni. Znate li što je radila?
– Ne.
– Sjedila je u krevetu i radila dodatni popis ljudi koje će moliti da pišu sucu i daju mi podršku. Nadala se da ću odležati dvije godine prije nego što budem puštena na uvjetnu, a sad se boji da bi mi sudac Armond mogao dati pet godina bez mogućnosti uvjetnog pušta-nja iz zatvora. Nadam se da ćete, dok ja budem u zatvoru, ostati u vezi sa Sarah. Trebat će vas.
– Svakako namjeravam ostati u vezi sa Sarah.
– Gregg je sjajan, zar ne, doktore?
– Da.
– Ne želim ići u zatvor, grunulo je iz Laurie. – Želim ostati kod kuće. Želim biti sa Sa-rah i Greggom. Ne želim ići u zatvor.
Naglo se uspravila, spustila noge na pod i stisnula pesti. Lice joj se ukočilo. – Slušajte, doktore, ne smijete joj dopustiti da tako razmišlja. Laurie se mora staviti pod ključ.
– Zašto, Kate? Zašto? brzo je zapitao Justin.
Nije odgovorila.
– Kate, prije dva tjedna rekla si mi da je dječak spreman razgovarati sa mnom. Pokazao se sinoć u Grantovoj kući. Jesu li on i Leona rekli istinu o onome što se dogodilo? Bih li morao razgovarati s nekim drugim?
Laurieno lice se ponovno promijenilo. Crte su postale mekše, a oči su se suzile. – Pos-tavljate previše pitanja o meni. Dječački glas bio je uljudan, ali odlučan.
– Zdravo, srdačno je rekao Justin. – Bilo mi je drago, kada sam te jučer ponovno vidio. One noći kad je profesor umro, dobro si se pobrinuo za Laurie. Jako si pametan za deve-togodišnjaka. Ali ja sam odrasli čovjek. Mislim da ti mogu pomoći brinuti se za Laurie. Nije li već vrijeme da mi počneš vjerovati?
– Vi se ne brinete za nju.
– Zašto tako govoriš?
– Puštate je da svima govori kako je ubila profesora Granta, a nije. Kakav ste vi prija-telj?
– Možda je kriv netko drugi koji još nije govorio sa mnom?
– Nas je samo četvero, Kate i Leona, Debbie i ja i nitko od nas nije nikoga ubio. Zato sam jučer htio spriječiti Laurie da govori pred sucem.
100
Brendon Moody nije se mogao osloboditi slutnje u vezi s Karen Grant, koja ga je nep-restano kopkala. Dok je posljednji tjedan u srpnju nestrpljivo čekao da mu čikaški sud izda nalog , motao se predvorjem hotela Madison Arms. Bilo je očito da je Anne Webster ko-načno otišla u mirovinu. Njen pisaći stol zamijenio je ljepši od trešnjevog drva i sve u sve-mu cijela je agencija bila opremljena s mnogo više ukusa nego prije. Moody je odlučio da ponovno posjeti bivšu poslovnu partnericu Karen Grant, ali ovog puta u njenom domu u Bronxvilleu.
Anne nije skrivala da ju je Karen duboko uvrijedila. – Stalno je na mene vršila pritisak da požurim s prodajom. I prije nego se tinta osušila na ugovoru, obavijestila me da više ne trebam dolaziti u ured, jer će se sama pobrinuti za sve. Zatim je u tren oka izbacila sve moje stvari i kupila novi namještaj za svog dragog. Kada se sjetim kako sam je zdušno branila od pakosnih primjedbi, osjećam se kao kreten. Ucviljena udovica, ma nemoj!
– Gospođo Webster, rekao je Moody. – Ovo je jako važno. Postoji mogućnost da Lau-rie Kenyon nije kriva za ubojstvo Allana Granta. Ali za mjesec dana morat će otići u zat-vor, ako ne dokažemo da ga je ubio netko drugi. Molim vas da se ponovno sjetite one večeri koju ste s Karen Grant proveli u zračnoj luci. Recite mi svaku i najmanju pojedi-nost, ma kako vam se ona činila nevažnom. Počnite s trenutkom kada ste krenule.
– Krenule smo u 8 sati. Karen je neposredno prije razgovarala s mužem. Bila je užasno uzrujana. Kada sam je upitala što nije u redu, rekla je da njenom mužu prijeti neka luda djevojka, i da zato on sad sav svoj bijes iskaljuje na njoj.
– Iskaljuje na njoj? Što je mislila time reći?
– Ne znam. Ja ne tračam i ne zabadam nos u tuđe stvari.
U to sam siguran, ljutito je pomislio Brendon. – Gospođo Webster, što je time mislila?
– Karen je posljednjih nekoliko mjeseci sve češće odsjedala u svom newyorškom apar-tmanu, sve otkad je upoznala Edwina Randa. Mislim da joj je Allan Grant dao do znanja kako je sit svega toga. Na putu u zračnu luku rekla je nešto u smislu da bi morala urediti stvari s Allanom, a ne izigravati taksistkinju.
Podsjetila sam je kako je stara gospođa koju ćemo dočekati, jedna od naših najboljih klijenata i da iz dna duše mrzi unajmljene automobile.
– Zatim je zrakoplov kasnio.
– Da. To je do kraja uzrujalo Karen. Ipak smo otišle u čekaonicu za ugledne goste i na-ručile piće. Na televiziji je upravo započelo prikazivanje Spartaka. To je moj...
– Vaš najdraži film. Osim toga jako je dug. A vas često hvata drijemež. Jeste li sigurni da je Karen Grant sjedila pokraj vas i gledala film od početka do kraja?
– Pa, otišla se raspitati o letu i obaviti nekoliko telefonskih razgovora.
– Gospođo Webster, njena je kuća u Clintonu udaljena 67 kilometara od zračne luke. Postoji li neki vremenski razmak od dva ili dva i pol sata u kojem je te večeri niste vidjeli? Je li moguće da se odvezla kući?
– Stvarno mi se nije činilo da sam zaspala, ali...Zašutjela je.
– Što je, gospođo Webster?
– Kada smo dočekali klijenticu i izašle iz zgrade zračne luke, Karenin auto bio je parki-ran na drugom mjestu. Po dolasku je bila takva gužva da smo morale parkirati prilično daleko od glavnog ulaza, a kada smo odlazile, auto je stajao točno ispred njega.
Moody je uzdahnuo. – Šteta da mi to niste prije rekli, gospođo Webster.
Zbunjeno ga je pogledala. – Niste me pitali.
101
Opet je isto onako kao onih mjeseci prije nego su Lee zatvorili na liječenje u kliniku, pomislila je Opal. Počeli su je slijediti u unajmljenim autima. Ponekad bi parkirali na drugoj strani ulice i gledali kako Lee žurnim korakom ide od garaže do ulaza u kliniku, a zatim bi čekali sve dok ne bi izašla, bez obzira na to koliko dugo trajalo. Bic bi cijelo vrijeme net-remice gledao u vrata, bojeći se da mu ona ne promakne. Po čelu bi mu izbile kapljice zno-ja, i kad se ponovno pojavila, rukama bi grčevito stisnuo volan.
– O čemu je danas govorila? zapitao bi glasom prepunim straha i ljutnje. – Sama je u sobi s tim liječnikom, Opal. Možda ga dovodi u napast.
Tijekom tjedna Lee je na kliniku odlazila ujutro. Poslijepodne bi često sa Sarah igrala golf, po običaju na nekom obližnjem javnom igralištu. Bic se bojao da bi Sarah mogla opa-ziti auto kojim ih slijede pa se počeo telefonom raspitivati na recepcijama igrališta imaju li rezervaciju na ime Kenyon. Ako bi dobio potvrdan odgovor, s Opal bi se ponekad odve-zao na igralište pa bi kao slučajno naletio na Sarah i Lee u kafeteriji.
Nikad se ne bi zaustavio kod njihovog stola, samo bi mimogred pozdravio i nastavio dalje, ali mu ne bi promakla ni jedna pojedinost na Lee. Poslije bi preplavljen osjećajima razglabao o njenom izgledu. – Ta je majica tako tijesno prijanjala uz njeno krhko tijelo... Jedva sam se suzdržao da se ne nagnem prema njoj i skinem ukrasnu kopču kojom je pri-čvrstila svoju zlatnu kosu.
Zbog emisije “Crkva nebeskih valova” morali su veći dio vikenda ostajati u New Yorku. Opal se potajno veselila tome. Ako bi u subotu ili nedjelju na trenutak ugledali Sarah i Lee, s njima su u društvu uvijek bili liječnik i onaj isti mladić Gregg Bennett. Bica je to dovodilo do bjesnila.
Jednog dana sredinom kolovoza Bic je pozvao Opal u Leejinu sobu. Zavjese su bile na-vučene, a on je sjedio u stolcu za ljuljanje. – Molio sam Boga za savjet i On me uslišao, rekao joj je. – Lee ide uvijek sama u New York. U automobilu ima telefon. Uspio sam dobiti njen broj.
Opal se sva skutrila kad je vidjela Bicovo izobličeno lice i poznati bljesak mahnitog obožavanja u njegovim očima. – Opal, zagrmio je, – nemoj misliti da nisam svjestan tvoje ljubomore. Zabranjujem ti da me njome opterećuješ. Leejin se ovozemaljski život bliži kraju. U danima koji preostaju moraš mi dopustiti da se nasitim lica, glasa i mirisa tog pre-lijepog djeteta.
102
Thomasina Perkins oduševila se, kad joj se javila Sarah Kenyon s molbom da sucu po-šalje pismo potpore za Laurie.
Dobro se sjećate kako je Laurie bila užasnuta i prestrašena, pisala je Sarah, i samo ste je vi vidjeli s otmičarima. Moramo pomoći sucu da shvati kakvu je užasnu traumu Laurie doživjela u djetinjstvu. Ne zaboravite spomenuti ime, s kojim je žena oslovila muškarca, trenutak prije nego su s Laurie izjurili iz restorana. Sarah je dodala da je u isto vrijeme u okolici Harrisburga bio poznati zlostavljač djece. Iako ne može ništa dokazati, pokušat će ukazati na mogućnost da je upravo on oteo Laurie.
Thomasina je toliko puta ispripovijedala kako je vidjela Laurie i pozvala policiju, da joj je pisanje išlo kao po loju. Sve dok nije stigla do ključne točke.
Onog dana žena nije oslovila muškarca imenom Jim. Thomasina je u to bila potpuno si-gurna. To nikako nije mogla napisati sucu, jer bi bilo isto kao da laže pod prisegom. Muči-lo ju je što Sarah troši vrijeme i novac u traženju krive osobe.
Thomasina je sve više gubila vjeru u prečasnog Hawkinsa. Nekoliko mu je puta pisala i zahvalila se na časti koju joj je ukazao, pozvavši je u svoju emisiju i objasnila mu kako se nikad ne bi usudila posumnjati u božju nepogrešivost, iako bi možda morali pričekati i pozornije Ga poslušati. Svevišnji joj je vjerojatno najprije dao lažno ime. Bi li mogli po-novno pokušati?
Prečasni se Hawkins nije potrudio da joj odgovori. Znala je da nije izgubio njenu adre-su. Za svaka dva dolara koja je darovala, primila bi pismo s molbom za novim novčanim prilogom.
Thomasinina nećakinja snimila je njen nastup u emisiji “Crkva nebeskih valova” i Tho-masina je snimku gledala bezbroj puta. Ali što je više rasla njena ogorčenost zbog ponaša-nja prečasnog Hawkinsa, to je opažala sve više neobičnih pojedinosti. Kako su blizu nje-nog uha bile njegove usnice kad je začula ime. Kako nije uspio dobro zapamtiti Laurieno ime, već ju je u jednom trenutku nazvao Lee.
Thomasina je čiste savjesti sucu poslala vatreno pismo potpore, u kojem je slikovito opisala Laurien strah i divljanje, ne spomenuvši ime Jim. Prijepis pisma poslala je Sarah. Priložila je objašnjenje i dodala kako se prečasni Hawkins zabunio kad je Laurie nazvao Lee.
103
– Sve je bliže, Laurie je ravnodušno rekla liječniku Donnellyju kad je skinula cipele i le-gla se na kauč.
– Što to, Laurie?
Očekivao je da će progovoriti o zatvoru, ali rekla je: – Nož.
Čekao je.
Sad mu se obratila Kate. – Doktore, mislim da smo oboje učinili sve što je bilo u našoj moći.
– Hej, Kate, rekao je, – otkad tako govoriš? Je li Laurie razmišlja o samoubojstvu? za-pitao se.
Podrugljiv smijeh. – Kate vidi ono što je očito, doktore. Imate li cigaretu?
– Izvoli. Kako ide, Leona?
– Ide nizbrdo. Popravili ste se u golfu.
– Hvala.
– Stvarno voliš Sarah, zar ne?
– Jako.
– Pobrini se da ne bude nesretna, hoćeš li?
– Zašto bi bila?
Laurie se protegnula. – Tako me boli glava, promrmljala je. – Više se ne pojavljuje sa-mo noću. Kada sam jučer sa Sarah igrala golf , odjednom sam ugledala ruku koja je držala nož.
– Laurie, sjećanja dolaze sve bliže. Zar ih ne možeš pustiti na površinu?
– Ne mogu se osloboditi osjećaja krivnje. Je li to rekla Laurie, Leona ili Kate? Prvi put Justin to nije znao. – Učinila sam tako užasne stvari, rekla je, – odvratne stvari. Neki ih se skriveni dio mene sjeća.
Justin je iznenada donio odluku. – Dođi, prošetat ćemo parkom. Sjest ćemo na igralištu i neko vrijeme promatrati djecu.
Na ljuljačkama i toboganima, u pješčaniku i na njihaljkama bilo je mnogo djece. Sjeli su na klupu nedaleko budnih majki i dadilja. Djeca su se smijala, dovikivala se i prepirala oko toga tko je na redu za ljuljačku. Justin je opazio djevojčicu koja je mogla imati oko četiri godine. Veselo se igrala s loptom. Dadilja ju je nekoliko puta upozorila: – Nemoj ići pre-daleko, Christy. Djevojčica je bila tako zaokupljena igrom da je nije čula. Dadilja se kona-čno digla, brzo je otišla do djevojčice i zgrabila loptu. – Rekla sam ti da ostaneš na igrališ-tu, prekorila ju je. – Mogao te pogaziti auto da si za loptom otrčala na cestu.
– Zaboravila sam. Na majušnom se licu ocrtavala bespomoćnost i kajanje. Kad se okre-nula i vidjela kako ju Justin i Laurie promatraju, razvedrila se i potrčala je k njima. – Sviđa li vam se moj lijepi pulover? zapitala je.
Dadilja je došla za njom. – Christy, pusti ljude na miru. Nasmiješila se, ispričavajući se. – Christy misli da je lijepo sve što obuče.
– Da, lijepo je, rekla je Laurie. – Ima prekrasan novi pulover.
Nakon nekoliko minuta krenuli su natrag u kliniku. – Pokušaj zamisliti, rekao je Justin, da se ta djevojčica potpuno zaokupljena igrom, previše približila cesti, da ju je netko ugra-bio, stavio u auto, nestao s njom i seksualno je zlostavljao. Misliš li da bi poslije godina morala sebe kriviti zbog toga?
Lauriene su se oči napunile suzama. – Razumijem, doktore.
– Zato moraš oprostiti sebi, kao što bi spremno oprostila toj djevojčici da joj se danas dogodilo nešto neovisno o njenoj volji.
Vratili su se u Justinovu ordinaciju. Laurie se ispružila na kauču. – Da je netko tu dje-vojčicu ugrabio i stavio je u auto... Oklijevala je.
– Možda možeš zamisliti što bi joj se dogodilo, potaknuo ju je Justin.
– Htjela se vratiti kući. Znala je da će se mama ljutiti, jer je otišla sama na cestu. Novi su susjedi imali sedamnaestogodišnjeg sina koji je uvijek brzo vozio. Mama je rekla dje-vojčici da više ne smije izlaziti pred kuću, jer je može pregaziti auto. Tako su jako voljeli djevojčicu. Zvali su je naše malo čudo.
– Ali više se nije mogla vratiti kući?
– Ne. Vozili su se i vozili. Plakala je pa ju je žena pljusnula i rekla joj da šuti. Muškarac s dlakavim rukama digao ju je i stavio sebi na krilo. Laurie je stiskala i otvarala dlanove.
Justin je gledao kako se obgrlila oko ramena. – Zašto to radiš?
– Djevojčici su rekli da izađe iz auta. Tako je hladno. Mora piškiti, ali on je hoće slikati i stavlja je ispred drveta.
– Slika koju si razderala prije nego si došla na kliniku, podsjetila te na to, zar ne?
– Da. Da.
– I cijelo vrijeme dok je djevojčica živjela kod njega... dok si ti živjela kod njega...
– Silovao me je, kriknula je Laurie. Nikad nisam znala kad će se to dogoditi, ali uvijek smo najprije pjevali pjesme, sjedeći u stolcu za ljuljanje, a zatim bi me odveo gore. Uvijek nakon toga. Uvijek. Tako me je boljelo.
Justin je pohitao prema zaplakanoj djevojci kako bi je utješio. – Sad je dobro. Ali reci mi još samo nešto. Jesi li bila sama kriva za to?
– Bio je tako velik. Pokušala sam mu se oduprijeti. Nisam ga mogla zaustaviti, vrisnula je. – Nisam ga mogla zaustaviti.
Došao je trenutak za sljedeće pitanje. – Je li Opal bila tamo?
– Ona je njegova žena.
Laurie je zinula i ugrizla se za usnicu. Stisnula je oči.
– Doktore, rekao sam vam da je to zabranjena riječ. Devetogodišnji dječak je odlučio da je za taj dan bilo dosta sjećanja.
104
17. kolovoza Gregg i Laurie otišli su na večeru i u kazalište, a Sarah i Brendon u zrač-nu luku Newark. Stigli su u 8 i 50. – U približno isto vrijeme ovamo su došle Karen Grant i Anne Webster one večeri kad je ubijen Allan Grant, Moody je rekao Sarah, kad su se zaustavili na parkiralištu. – Zrakoplov u kojem je bila njihova klijentica kasnio je više od tri sata, kao i mnogi drugi zrakoplovi te večeri. Parkiralište je zbog toga bilo krcato. Anne Webster je rekla da su auto morale ostaviti daleko od ulaza.
Namjerno je parkirao skoro na kraju parkirališta. – Odavde do ulaza treba dosta hodati, rekao je. – Izmjerimo koliko će nam vremena trebati da prosječnom brzinom stignemo do ulaza. Sigurno pet minuta, ako ne i više.
Sarah je kimnula glavom. Pokušala je uvjeriti samu sebe da se ne smije hvatati za svaku slamku, kako ne bi postala ista poput rodbine optuženih koje je izvodila pred lice pravde. Odlučno odbijanje optužbe. Svi bi tvrdili da njihova sestra ili kći, njihov muž ili brat nije sposoban počiniti zločin. Čak i kad su dokazi bili tako čvrsti i neoborivi, ostali bi uvjereni da se dogodila neka strašna pogrješka.
Ali čak je i Justin podupro Moodyjevu teoriju kako je Karen Grant imala priliku i motiv da ubije svog muža. Počeo je vjerovati i u to da Laurie nema više od četiri različite ličnos-ti, koje su upoznali i koje su ustrajno tvrdile kako je Laurie nevina.
Kad je s Moodyjem ušla u zgradu zračne luke Sarah je s olakšanjem udahnula hladan klimatizirani zrak. Kolovoška večer bila je topla i zagušljiva. Putnici koji su stajali u redu za čekiranje, podsjetili su je na prekrasno putovanje po Italiji na kojem je bila s roditeljima i Laurie prije nešto više od godine dana. Čini se kao da je otada proteklo nekoliko stoljeća, žalosno je pomislila.
– Karen Grant i gospođa Webster tek su ovdje saznale da je kompjutorski sustav u kva-ru i da će zrakoplov stići u pola jedan. Moody je zastao i pogledao na ekran s obavijestima o dolascima i odlascima. – Kako bi se ti ponašala da si se našla u koži Karen Grant i da si bila uzrujana i razdražljiva zbog nesporazuma s mužem? Možda bi bila više nego razdraž-ljiva, ako ti je na telefon rekao da želi razvod.
Sarah je u mislima vidjela Karen Grant. Svih ovih mjeseci doživljavala ju je kao ožaloš-ćenu udovicu. U sudnici se pojavila u crnini. Baš čudno, pomislila je Sarah kad se toga sjetila. Možda je s tim malo pretjerala – danas bi malo tko njenih godina odjenuo crninu u znak žalosti.
Tu je činjenicu spomenula Brendonu, dok su išli prema čekaonici za ugledne goste. Kimnuo je glavom. – Karen Grant glumi ulogu udovice i to se vidi. Znamo da je s Anne Webster otišla u čekaonicu i da su naručile piće. Na filmskom kanalu se u 9 davao Spar-tak. Recepcionarka, koja je te večeri bila u službi, i danas je ovdje, rekao je Sarah. – Raz-govarat ćemo s njom.
Recepcionarka se nije sjećala one večeri 28. siječnja, ali poznavala je Anne Webster i bila joj je jako draga. – Ovdje radim već deset godina, rekla je, – i ne poznajem bolju turis-tičku agenticu od nje. Jedini je problem s njom što uvijek prisvoji televizor kad ovdje mora dulje čekati. Uvijek uključi neki filmski program i tvrdoglavo odbija promijeniti kanal, ako netko želi gledati vijesti ili nešto drugo.
– To je stvarno problem, suosjećajno je rekao Brendon.
Recepcionarka se nasmijala. – Oh, pa i nije. Onima koji žele gledati nešto drugo kažem da pričekaju pet minuta. Ne poznajem čovjeka koji tako brzo utone u san kao Anne Webster. A čim zaspi, promijenimo program.
Iz zračne su se luke odvezli u Clinton. Moody je putem razvijao pretpostavku. – Reci-mo da je Karen te večeri, dok je besposleno čekala u zračnoj luci, sve više i više se brinula da možda neće moći odgovoriti muža od razvoda. Websterova je potpuno zaokupljena filmom ili spava pa neće primijetiti ako ode. Zrakoplov će stići tek u pola jedan.
– Sjeda u auto i odvozi se kući, rekla je Sarah.
– Točno. Vrata otvara svojim ključevima i odlazi ravno u spavaću sobu. Allan spava. Karen vidi Laurienu torbu i nož i shvaća da bi na Laurie pala krivnja u slučaju da Allana nađu izbodenog.
Razgovor ih je zatim doveo do sudskog naloga za pregled kartoteke čikaške banke, ko-ji im nije mnogo pomogao.
Račun je bio otvoren na ime Jane Graves s adresom na Bahamima, za što se uspostavilo da je opet poštanski pretinac. Polog je bio uplaćen novcem s nepoznatog bankovnog raču-na u Švicarskoj.
– Iz Švicarske je gotovo nemoguće dobiti podatke o vlasnicima računa, rekao je Bren-don. – Sve sam više uvjeren u to da je Dannyja unajmila Karen Grant. Vjerojatno je dio prihoda iz zaklade Allana Granta prebacivala na račune u drugim bankama, a kao turistič-koj agentici nije joj se bilo teško snaći.
U Clintonu je na tratini ispred Grantove kuće još uvijek stajala ploča agencije za proda-ju nekretnina.
Nekoliko minuta sjedili su u autu i promatrali kuću. – To se moglo tako dogoditi. Ima glavu i rep, rekla je Sarah. – Ali kako ćemo to dokazati?
– Danas sam ponovno razgovarao s tajnicom Connie Santini, rekao je Moody. – Potvr-dila je sve što znamo. Karen Grant živjela je upravo onako kako je željela i kako joj se sviđalo, a Grantove osobne prihode koristila je kao da su njen džeparac. Glumi ucviljenu udovicu. Ali to je samo vješto igrana uloga. Tajnica kaže da je Grantova u stvari vrlo dob-ro raspoložena. Kad se 26. kolovoza Anne Webster vrati iz Australije, zajedno ćemo otići do nje i porazgovarati s njom.
– 26. kolovoza, rekla je Sarah. – Samo pet dana prije nego Laurie ode u zatvor.
105
– Ovo je posljednji tjedan, rekla je Laurie 24. kolovoza Justinu Donnellyju.
Gledao je kako je legla na kauč i ruke savila ispod glave.
– Jučer je bilo zabavno, zar ne, Justin? Oprostite. Ovdje vas radije zovem doktor.
– Bilo je zabavno. Stvarno izvrsno igraš golf, Laurie. Sve nas možeš pobijediti lijevom rukom.
– Čak i Gregga. Ali, uskoro ću izaći iz igre. Sinoć sam dugo bila budna. Razmišljala sam o danu kada sam oteta. U mislima sam se vidjela u ružičastom kupaćem kostimu, ka-ko idem niz prilazni put da bih mogla gledati pogrebnu povorku. Mislila sam da je svečana povorka.
Kad me muškarac digao, još uvijek sam u ruci držala glazbenu kutijicu. Pjesmica mi stalno odzvanja u ušima...’Na istok, na zapad, po gradu cijelome... Dječaci i djevojčice, svi zajedno’...Zamuknula je.
Justin je šutke čekao.
– Kad me muškarac s dlakavim rukama stavio u auto, zapitala sam ga kamo idemo. Glazbena je kutijica još uvijek svirala.
– Postoji li neki poseban razlog da si se sad sjetila na to?
– Možda. Nakon što ste sinoć otišli s Greggom, Sarah i ja dugo smo razgovarale o tom danu. Ispričala sam joj da sam iz automobila vidjela staru gospođu Whelan na verandi ku-će na uglu, one koja je bila ružne ružičaste boje. Nije li smiješno da čovjek zapamti takve stvari?
– U stvari i nije. Sva su sjećanja pohranjena u podsvijesti. Kad jednom izađu na površi-nu, nestat će straha koji su izazivala.
– Dječaci i djevojčice, svi zajedno... Laurie je tiho pjevala. – Zato su k meni došli drugi. Bili smo dječaci i djevojčice, svi zajedno.
– Dječaci? Laurie, postoji li još jedan dječak?
Laurie je spustila noge s kauča. Jedna ruka je počela tući drugu. – Ne, doktore. Samo sam ja. Dječački je glas bio jedva čujan. – Nije trebala nikog drugog. Uvijek bih je poslao van kad bi joj Bic nanosio bol.
Justin nije mogao razabrati ime, jer ga je dječak pretiho izgovorio.
– Tko joj je nanosio bol?
– Oh, Isuse! rekao je dječak. – Nisam namjeravao reći ime. Baš dobro da me niste čuli.
Nakon seanse, Justin Donnelly se podsjetio na to da je povratak zaboravljenog pamće-nja vrlo blizu, iako nije čuo ime koje je dječak nehotice izlanuo. Ono će se ponovno vratiti samo od sebe.
Ali Laurie će sljedeći tjedan u ovo vrijeme biti u zatvoru. Imat će sreće ako je psihijatar posjeti svakih nekoliko mjeseci.
Justin je dobro znao da mnogi njegovi kolege ne vjeruju u disocijativni poremećaj lič-nosti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Meri Higins Klark - Po celome gradu taj Uto Jan 10, 2012 2:25 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
106
Anne Webster i njen muž vratili su se s putovanja 26. kolovoza ujutro. Moody joj je te-lefonirao u podne i uspio je nagovoriti da odmah primi njega i Sarah. Kad su stigli u Bronxville, Websterova je bila neočekivano izravna. – Mnogo sam razmišljala o noći u kojoj je ubijen Allan, rekla je. – Znate, nitko ne voli da ga smatraju budalom. Dopustila sam Karen da se izvuče pričom kako nije premjestila auto. Ali znate što? Imam dokaz da je to učinila.
Moddy je naglo podigao glavu. Sarah je osjetila suhoću u ustima. – Kakav dokaz, gos-pođo Webster, zapitala je.
– Već sam rekla da je Karen na putu do zračne luke bila uzrujana. Zaboravila sam reći da se drsko otresla na mene kada sam je upozorila da imamo još jako malo benzina. Nije ga uzela u zračnoj luci, niti na povratku natrag, kao ni sljedeće jutro kada smo se zajedno odvezle u Clinton.
– Znate li kako Karen Grant plaća benzin? U gotovini ili s karticom? zapitao je Moody.
Websterova se kiselo nasmiješila. – Ako je te večeri natočila benzin, mogu se kladiti da ga je platila službenom kreditnom karticom.
– Gdje mogu naći izvatke računa od prošlog siječnja?
– U uredu. Karen mi nikad ne bi dopustila da pretražim kartoteku, ali Connie će to uči-niti, ako je zamolim. Odmah ću je nazvati.
Dosta je dugo razgovarala sa svojom bivšom tajnicom i kad je spustila slušalicu, rekla je: – Imate sreće. Karen je danas na izletu s American Airlinesom. Connie će vrlo rado pregledati izvatke. Bijesna je kao ris. Molila je povišicu, ali Karen ju je glatko odbila.
Na putu u New York Moody je upozorio Sarah: – Ako nam i pođe za rukom da doka-žemo kako je Karen Grant te večeri bila u Clintonu, nemamo ni najmanji dokaz koji bi je povezao s muževljevom smrću.
– Znam, odgovorila je Sarah. – Ali Brendone, ako postoji neki opipljiv dokaz, moramo ga naći.
Connie Santini ih je dočekala s pobjedničkim osmijehom na licu. – Na siječanjskom iz-vatku je račun s benzinske crpke na autocesti 78, koja je od Clintona udaljena 6 kilometa-ra, rekla je, – i prijepis potvrde s Kareninim potpisom. Bože! Dat ću otkaz. Ta je žena do srži pokvarena. Lani nisam mogla dobiti povišicu, jer je posao išao slabo. Sad ide mnogo bolje, ali ona mi ne želi dati ni centa više. Nešto ću vam reći: na nakit troši više novaca, nego što ja zaradim tijekom godine.
Santinijeva je rukom pokazala zlatarnicu L. Crown na drugoj strani predvorja. – Tamo odlazi u veliku kupnju kao druge žene u parfimeriju. Onog dana kad je umro njen muž, kupila je narukvicu i odmah je izgubila. Četveronoške sam morala puzati po podu i tražiti je. Kad je stigla vijest o Allanovoj smrti, bila je u zlatarnici, gdje je digla galamu, tvrdeći da je narukvica imala lošu kopču. Nakon toga ju je ponovno izgubila, ali više je nije našla. Slušajte, s kopčom je bilo sve u redu. Jednostavno je nije dobro zatvorila. Ali na kraju ih je prisilila da joj daju drugu.
Narukvica, pomislila je Sarah. Narukvica! U Grantovoj je spavaćoj sobi Laurie, odnos-no dječak podigao s poda neki njemu nevidljivi predmet i stavio ga u džep. Nikad mi nije palo na pamet da narukvica, nađena u Laurieninim krvlju umrljanim trapericama, nije nje-zina, pomislila je. Nikad je nisam ni vidjela.
– Gospođice Santini, mnogo ste nam pomogli, rekao je Moody. – Hoćete li još neko vrijeme ostati ovdje?
– Točno do pet, jer joj ne želim pokloniti ni minutu svog slobodnog vremena.
– Dobro.
U zlatarnici L. Crown radio je mladi prodavač. Nasjeo je na Moodyjevu priču da zastu-pa neko osiguravajuće društvo, što ga se jako dojmilo, pa je drage volje i spremno pregle-dao kartoteku.
– Da, gospodine. Gospođa je 28. siječnja kupila narukvicu. Bila je najnoviji izradak na-ših dizajnera nakita: spiralna narukvica od zlata isprepletena srebrom, pa se činilo kao da je posuta dijamantima. Lijepa stvarčica. Koštala je 1500 dolara. Ali stvarno ne znam zašto nas želi tužiti. Dobila je novu. Došla je sljedećeg jutra, kipeći od bijesa. Bila je sigurna da joj je pala s ruke ubrzo nakon što ju je kupila.
– Kako to da je bila tako sigurna?
– Jer ju je već jednom izgubila u uredu, ali ju je našla. Iskreno govoreći, gospodine, problem je bio u tome što je imala novu, jako čvrstu kopču, koju samo treba oprezno i polako zatvoriti.
– Imate li podatke o prodaji? zapitao je Moody.
– Naravno. Ali ipak smo odlučili da narukvicu zamijenimo. Gospođa Grant je naš stalni kupac.
– Imate li možda sliku narukvice ili slični model?
– Imam i sliku, i narukvicu. Od siječnja smo ih izradili nekoliko desetaka.
– Jesu li sve iste ili se izgubljena po nečemu razlikovala?
– Po kopči. Nakon neugodnosti s gospođom Grant promijenili smo je na svim ostalim narukvicama. Nismo željeli da se takav nemili događaj ponovi. Sagnuo se i ispod pulta izvadio teku. – Pogledajte, originalna kopča zatvarala se ovako, a nova tako i ima sigurno-sni lančić.
Prodavač je bio dobar crtač.
S preslikom računa za narukvicu s nadnevkom od 28. siječnja, fotografijom narukvice u boji i potpisanim crtežom Sarah i Moody vratili su se u agenciju Global Travels. Connie Santini ih je čekala. Oči su joj radoznalo sjajile. Drage je volje nazvala Anne Webster, a zatim je slušalicu dala Moodyju, koji je uključio zvučnik.
– Gospođo Webster, je li možda one večeri u zračnoj luci Karen Grant izgubila naruk-vicu? zapitao je.
– O, da. Kao što sam vam rekla, Karen je vozila mene i našu klijenticu natrag u New York. Iznenada je rekla: ‘K vragu, opet sam je izgubila’. Zatim se okrenula prema meni i uzrujano me zapitala je li u zračnoj luci imala narukvicu na ruci ili nije.
– I, je li je imala?
Websterova je oklijevala. – Malo sam lagala. U stvari sjetila sam se da ju je imala na ru-ci kada smo došle u zračnu luku. Ali nakon onog cirkusa kad ju je izgubila u uredu, nisam htjela da se razbjesni i izazove svađu pred klijenticom. Zato sam joj uvjereno rekla da je nije imala i kako najvjerojatnije leži negdje ispod njenog pisaćeg stola. Ali tu sam istu ve-čer nazvala zračnu luku i pitala jesu li je možda našli. Poslije je u zlatarnici dobila novu.
Dragi Bože, dragi Bože, pomislila je Sarah.
– Biste li prepoznali narukvicu, gospođo Webster? zapitao je Moody.
– Naravno. Pokazala ju je meni i Connie i pohvalila se da je najnoviji izradak.
Santinijeva je potvrdno kimnula glavom.
– Gospođo Webster, ubrzo ću vam se opet javiti. Mnogo ste nam pomogli. Iako nera-do, pomislio je, spustivši slušalicu.
Molim te Bože, molim te Bože, molila je u sebi Sarah, dok je okretala broj hunterdon-skog okružnog tužilaštva. Spojili su je s tužiteljem i rekla mu je što treba. – Pričekat ću. Dok je čekala, rekla je Moodyju: – Nekoga je poslao u prostoriju, gdje čuvaju dokaze.
Šutke su čekali deset minuta, a onda je Moody vidio da je Sarahino lice odjednom nag-lo zasjalo kao obasjano suncem u čijoj svjetlosti su se zacaklile suze u svim duginim boja-ma. – Spiralna zlatna narukvica protkana srebrom, rekla je. – Hvala. Sutra ujutro moram i ovako, i onako razgovarati s vama. Hoće li sudac Armon biti u svom uredu?
107
Karen Grant se u četvrtak ujutro razbješnjela, jer Connie Santini nije bila na svom rad-nom mjestu. Otpustit ću je, pomislila je Karen.Upalila je svjetlo i preslušala poruke. Jednu od njih je ostavila Santinijeva. Hitno je morala obaviti posao, ali vratit će se poslije. Kakav ona ima hitan posao? zapitala se Karen, otvarajući ladicu pisaćeg stola, i vadeći iz nje prvu inačicu izjave, koju je namjeravala dati na suđenju Laurie Kenyon. Počinjala je riječi-ma:”Allan Grant bio je suprug bez premca.
Kad bi Karen samo znala gdje sam sada, pomislila je Connie Santini, dok je s Anne Webster sjedila u maloj čekaonici ispred privatnog ureda okružnog tužitelja. Sarah Kenyon i Moody bili su unutra. Na Connie je očaravajuće djelovalo napeto raspoloženje u zgradi. Telefoni su zvonili. Mladi su odvjetnici jurili amo-tamo noseći u naručju hrpu spi-sa. Jedna se odvjetnica osvrnula i viknula preko ramena: – Neka ostave poruku. Sad ne mogu razgovarati. Žurim na sud.
Sarah Kenyon otvorila je vrata i rekla: – Uđite, molim. Tužitelj bi htio razgovarati s vama.
Malo zatim, kada su predstavljene tužitelju Levineu, Anne Webster je pogledala na nje-gov pisaći stol i opazila predmet u plastičnoj vrećici s naljepnicom. – Oh, zaboga, pa to je Karenina narukvica, rekla je. Gdje ste je našli?
Nakon jednoga sata tužitelj Levine i Sarah bili su kod suca Armona. – Vaša visosti, re-kao je Levine, – ne znam kako da počnem, ali došao sam sa Sarah Kenyon da bismo zaje-dno zamolili dvotjednu odgodu izricanja kazne.
Sudac je nabrao obrve. – Zašto?
– Gospodine suče, nije mi poznato da se takvo što ikada dogodilo, a pogotovo ne kad je optuženi priznao krivnju. Pojavio se razlog za opravdanu sumnju u to da je Laurie Kenyon stvarno izvršila ubojstvo. Kao što znate, gospođica Kenyon je izjavila da se ne sjeća samog ubojstva, iako nalazi istrage ukazuju na to da ga je ona počinila.
Sada su se pojavili novi, zapanjujući dokazi koji pobijaju navode optužnice i njenu izja-vu.
Sarah je šutke slušala, dok je tužitelj izvještavao suca o narukvici, o izjavi prodavača u zlatarnici i o kupnji benzina na clintonskoj crpki, da bi mu zatim dao potpisane izjave Anne Webster i Connie Santini.
Tri minute, koliko je sucu Armonu bilo potrebno da pročita izjave i pregleda preslike računa, u sobi je vladala grobna tišina. Kad je završio, odmahnuo je glavom i rekao: – Već 20 godina nosim sudački talar i u svojoj dugogodišnjoj praksi nikad nisam doživio nešto takvo. Naravno, s obzirom na okolnosti, odgodit ću izricanje kazne.
Dobrohotno je pogledao Sarah koja je grčevito stiskala naslon za ruke. Njeno je lice ja-sno odražavalo osjećaje koji su je obuzeli.
Trudeći se da zadrži smiren glas, rekla je: – Gospodine suče, s jedne strane sam odu-ševljena, a s druge mi je žao što sam joj rekla da izjavi kako je kriva.
– Ne budi tako stroga prema sebi, Sarah, rekao je sudac Armon. – Svi znamo da si se za njenu obranu trudila svim silama.
Tužitelj se digao. – Prije izricanja kazne namjeravao sam razgovarati s gospođom Grant o izjavi koju je htjela dati na sudu. A sad ću umjesto toga s njom porazgovarati o tome kako je umro njen muž.
– Kako to mislite da kazna neće biti izrečena u ponedjeljak? ogorčeno je zapitala Ka-ren. – Kakva neočekivana poteškoća? Gospodine Levine, morali biste shvatiti da je ovo za mene hod po mukama. Ne želim ponovno vidjeti tu djevojku. Na mene užasno uznemiru-juće djeluje već i pripremanje izjave koju ću dati na sudu.
– Iskrsnule su neke nove pojedinosti, umirujućim je glasom rekao Levine. – Takve se stvari ponekad događaju. Dođite sutra oko 10. Želio bih ponovno s vama proći vašu izja-vu.
Connie Santini je u ured došla u 9 sati. Očekivala je da će Karen Grant iskaliti sav svoj bijes na njoj. Tužitelj ju je upozorio da joj ne kaže gdje je bila. Međutim, Karen je potpuno utonula u posao pa nije postavljala nikakva pitanja. – Javljaj se na telefon, Karen je zapovi-jedila Connie. – Ako me netko traži, reci da me nema. Moram završiti izjavu. Neka sudac vidi što sam sve proživjela.
Sljedećeg se jutra Karen brižno obukla za sastanak. Bilo bi pretjerano da dođe u crnini. Radije je odabrala tamnoplavi laneni kostim i plitke cipele od laka. Našminkala se gotovo neprimjetno.
Tužitelj je nije pustio da čeka. – Uđite, Karen. Drago mi je da vas ponovno vidim.
Uvijek je bio tako ljubazan, a uz to i osobito privlačan muškarac. Karen mu se nasmije-šila. – Pripremila sam izjavu za suca. Mislim da izražava sve ono što osjećam.
– Prije nego dođemo na to, htio bih s vama porazgovarati o nekim drugim stvarima ko-je su iskrsnule. Izvolite ovamo.
Zaprepastila se, jer je nije odveo u svoj ured, nego u malu sobicu u kojoj se već nalazilo nekoliko muškaraca i stenodaktilografinja. Dvojicu muškaraca je prepoznala, bili su detek-tivi s kojima je razgovarala u kući onog jutra kad je pronađeno Allanovo tijelo.
Tužitelj Levine ponašao se nekako drukčije nego obično. Hladnim i poslovnim glasom rekao je: – Karen, pročitat ću vam vaša ustavna prava.
– Što?
– Imate pravo na šutnju. Razumijete?
Karen Grant je osjetila da je problijedjela.
– Da.
– Imate pravo na odvjetnika...sve što kažete može se na sudu upotrijebiti protiv vas...
– Da, razumijem, ali što se to, do đavola, događa? Ja sam udovica žrtve.
Nastavio joj je čitati prava. Na kraju je zapitao: – Hoćete li potpisati da ste upoznati s pravima i da ćete razgovarati s nama?
– Naravno da hoću, ali mislim da ste svi poludjeli. Potpisala se s drhtavom rukom.
Pitanja su počela pljuštati. Zaboravila je na videokameru. Kao iz neke velike daljine do nje je dopiralo kuckanje tipki, dok su prsti stenodaktilografinje letjeli po tipkovnici.
– Ne, te večeri se nisam micala iz zračne luke. Ne. Auto nije bio parkiran na drugom mjestu. Ta stara Websterova uvijek napola spava. Pokraj nje sam prosjedila cijeli glupi film, slušajući njeno hrkanje.
Pokazali su joj račun za benzin koji je kupila na clintonskoj crpki.
– To je pogrješka. Nadnevak je kriv. Ti ljudi na crpki potpuno su nesposobni.
Narukvica.
– Prodaju bezbroj takvih narukvica. Zar mislite da sam ja njihov jedini kupac? Izgubila sam je u uredu. Sigurna sam u to. Čak se i Anne Webster sjeća da je nisam imala u zračnoj luci.
Počelo joj je bubnjati u glavi, kad je tužitelj rekao da je kopča na svim drugim narukvi-cama drukčija i kako je Anne Webster pod prisegom izjavila da je u zračnoj luci vidjela narukvicu na Kareninoj ruci.
Već je prošlo dosta vremena, a ona je još uvijek odgovarala na pitanja.
Njen odnos s Allanom? – Savršen. Bili smo ludi jedno za drugim. Onu me večer, narav-no, nije zatražio razvod.
Edwin Rand? – Samo prijatelj.
Narukvica? – Više ne želim o njoj razgovarati. Ne, nisam je izgubila u spavaćoj sobi.
Žile na Kareninom vratu su se napele od jakog strujanja krvi. Na oči su joj izbile suze, dok je u rukama uzrujano gnječila rupčić.
Tužitelj i detektivi vidjeli su kako joj je postalo jasno da se ovaj put neće izvući svojim vještim jezikom.
Stariji detektiv Frank Reeves odlučio se za suosjećajan pristup. – Mogu razumijeti kako se dogodilo. Došli ste kući da biste se pomirili s mužem. On je spavao. Na podu pokraj kreveta ugledali ste torbu Laurie Kenyon. Možda ste pomislili da vam je Allan ipak lagao o njoj i da su imali vezu. Nešto se u vama prelomilo. Nož vam je bio na dohvat ruke. Tre-nutak poslije doprlo vam je do svijesti što ste učinili. Sigurno ste se zaprepastili, kada sam vam rekao da smo nož našli u Laurienoj sobi.
Na Reevesove riječi Karen je spustila glavu i sva se skupila u sebe. Suznih očiju, ogor-čeno je rekla: – Kad sam ugledala Laurienu torbu, pomislila sam da mi je bezočno lagao. Na telefon mi je rekao da želi razvod, jer postoji druga žena. Kada ste mi rekli da je nož nađen kod nje, nisam mogla vjerovati. A isto tako nisam mogla vjerovati da je Allan stvar-no mrtav. Nisam ga htjela ubiti.
Molećivo je pogledala u tužitelja i detektive. – Stvarno sam ga voljela, znate, rekla je. Bio je tako velikodušan.

108
– Ovaj vikend stvarno je bio poseban, Justin je rekao Laurie kad je legla na kauč.
– Još uvijek ne mogu vjerovati, odgovorila je. – Znate li da bih upravo sad morala biti u sudnici i slušati izricanje kazne?
– Što osjećaš prema Karen Grant?
– Stvarno ne znam. Još uvijek ne mogu povjerovati u to kako nemam ništa sa smrću njenog muža.
– Vjeruj, Laurie, blago je rekao Justin. Pozorno ju je promatrao. Veselo raspoloženje zbog iznenadnog preokreta, splasnulo je. Posljedice izazvane stresnim događajima još će se osjećati neko vrijeme. – Izvrsna je zamisao da sa Sarah odeš na dvotjedni odmor. Sjećaš se kako si mi nedavno rekla da bi željela igrati golf na igralištu St. Andrews u Škotskoj? Sad to možeš ostvariti.
– Mogu li?
– Naravno. Laurie, htio bih se zahvaliti malom dječaku koji se tako zdušno brinuo za tebe. Baš je on znao da si nevina. Mogu li razgovarati s njim?
Zatvorila je oči, malo pričekala, uspravno sjela i ponovno ih otvorila. Usnice su se stis-nule, crte lica omekšale, držanje promijenilo. Susretljiv dječački glas rekao je: – U redu, doktore. Sad sam ovdje.
– Htio sam ti samo reći da si bio sjajan.
– Baš i ne tako sjajan. Da nisam uzeo narukvicu, sigurno ne bi optužili Laurie.
– Za to nisi nimalo kriv. Učinio si sve što je bilo u tvojoj moći, a imaš samo 9 godina. Laurie ima 21 i sad je mnogo jača nego prije. Mislim da biste ti, Katie, Leona i Debbie morali početi razmišljati o tome da se konačno sjedinite s njom. Debbie se nije pojavila već nekoliko tjedana, a sve rjeđe viđam Kate i Leonu. Nije li konačno došao trenutak da Lau-rie otkrijete sve tajne i pomognete joj da ozdravi?
Laurie je uzdahnula. – Bože, kako me danas boli glava, rekla je svojim uobičajenim gla-som i ponovno se ispružila na kauču. – Danas je nešto drukčije, doktore. Drugi žele da ja govorim.
Justin je shvatio važnost trenutka i znao da ga ne smije potratiti. – Zato, jer žele postati dio tebe i spojiti se u jednu cjelovitu ličnost, oprezno je rekao. Znaš, oduvijek su bili dio tebe. Kate predstavlja tvoju želju da se sama brineš za sebe. Ona je urođeni nagon za sa-moodržanjem. Leona je žena u tebi. Svoju si prirodnu ženstvenost jednostavno zamrznula, pa je morala izbiti na površinu drugim putem.
– Kao Leona seks-bomba, s osmijehom je rekla Laurie.
– Ona je, odnosno bila je, jako seksi, složio se Justin. – Debbie je izgubljena djevojčica, dijete koje se želi vratiti kući. Sad si kod kuće, Laurie. Na sigurnom si.
– Jesam li stvarno?
– Bit ćeš, ako dopustiš devetogodišnjem dječaku da doda posljednje komadiće slagali-ce. Priznao je da je Opal jedno od imena koje ne smiješ izgovoriti. Potrudi se. Neka ti pre-da svoja sjećanja. Znaš li kako se zove?
– Sad znam.
– Reci mi, Laurie. Ništa se neće dogoditi, obećajem.
Uzdahnula je. – Nadam se da neće. Zove se Lee.
109
Telefon je uporno zvonio. Čestitke su pljuštale bez kraja i konca. Sarah je ponovno i ponovno ponavljala isto. – Znam. To je pravo čudo. Mislim da još uvijek nismo potpuno shvatile.
Neprestano su stizali novi buketi cvijeća. Najveći aranžman s molitvama i čestitkama poslali su prečasni Bobby i Carla Hawkins.
– Tako je velik kao za pokop, rekla je Sophie, frkćući,.
Sarah je osjetila kako joj se na te riječi naježila koža. – Sophie, kad ideš, molim te, uzmi ga sa sobom. Nije me briga što ćeš učiniti s njim.
– Danas me stvarno više ne trebaš?
– Hej, vrijeme je da se konačno odmoriš. Sarah je prišla Sophie i toplo je zagrlila. – Bez tebe ne bismo ovo preživjele. Sad će doći Gregg. Sljedeći mu tjedan počinju predavanja, zato sutra odlazi u Stanford. Danas on i Laurie idu van.
– A ti?
– Ostat ću kod kuće. Padam s nogu.
– Doktor Donnelly neće doći?
– Večeras neće. Ide u Connecticut na neki sastanak.
– Jako mi se sviđa, Sarah.
– I meni.
Sophie je već bila kod vrata, kad je zazvonio telefon. Sarah joj je mahnula neka ode. – Pusti, ja ću se javiti.
Nazvao je Justin. U njegovom je pozdravu Sarah osjetila nešto što ju je uznemirilo. – Nešto nije u redu? zapitala je.
– Ne, ne, odgovorio je umirujućim glasom. – Laurie je danas rekla ime koje sam nedav-no čuo, ali ne mogu se sjetiti gdje.
– Koje?
– Lee.
Sarah se namrštila. – Samo malo. Sad znam. Pismo koje mi je prije nekoliko tjedana poslala Thomasina Perkins. Rekla sam ti za njega. Žena je prestala vjerovati u čuda preča-snog Hawkinsa. Upozorila me da je u trenutku kad je molio nad njom, Laurie nazvao ‘Le-e’.
– Tako je, rekao je Justin. I- I ja sam to primijetio onaj dan kada sam gledao emisiju.
– Kako je Laurie upotrijebila ime? zapitala je Sarah.
– Tako sebe naziva devetogodišnji dječak. Najvjerojatnije se radi o slučajnosti. Sarah, jako mi se žuri. Trebaju me gore. Laurie je na putu kući. Nazvat ću te poslije.
Sarah je polako spustila slušalicu. U glavi joj je bubnjala zastrašujuća i tako nevjerojat-na, a opet potpuno moguća misao. Nazvala je Betsy Lyons u agenciju za prodaju nekret-nina. – Gospođo Lyons, molim vas, potražite dosje o našoj kući. Odmah ću doći. Potrebni su mi točni podaci o tome kada su Hawkinsovi bili kod nas.
Laurie je bila na putu kući. Gregg će doći svakog časa. Kad je izjurila iz stana, ostavila mu je ključ ispod otirača.
110
Laurie se vozila kroz 96. ulicu, po West Side Driveu, preko mosta George Washington, zapadno na autocestu 4, sjeverno na autocestu 17. Znala je zašto ju je obuzeo taj strašni osjećaj da njeno vrijeme istječe.
Bilo je zabranjeno izgovarati imena. Bilo je zabranjeno reći što je radio s njom. Zazvo-nio je telefon. Pritisnula je gumb “javljanje”.
Bio je prečasni Hawkins. – Laurie, Sarah mi je dala tvoj broj. Jesi li na putu kući?
– Da. Gdje je Sarah?
– Ovdje. Imala je manju nesreću, ali sad je sve u redu, dušo.
– Nesreću! Kako to mislite?
– Došla je po poštu i uganula gležanj. Možeš li doći ravno ovamo?
– Naravno.
– Požuri, dušo.
111
Časopis People s prečasnim Bobbyjem i Carlom Hawkins na naslovnici prispio je u poš-tanske sandučiće diljem zemlje.
U Harrisburhu Thomasina Perkins je od pogleda na sliku ganuto uzdahnula i gotovo im oprostila što su je zanemarili. Potražila je članak s naslovne stranice i širom rastvorila usta kad je ugledala potpuno drukčiju sliku Hawkinsovih, snimljenu prije 20 godina. Njegova zlatna naušnica; snažne, dlakave ruke; brada. Njena tamna, ravna kosa. U rukama su držali gitaru. Thomasini su se vratila sjećanja, dok je čitala: “Bic i Opal na putu prema rocker-skoj slavi. Bic, ime koje ju je proganjalo toliko godina.
Petnaest minuta nakon razgovora sa Sarah, Justin Donnely izašao je iz ureda, žureći se na seminar u Connecticut. Dok je prolazio pokraj tajnice, na njenom je stolu ugledao otvo-reni časopis. Pogled mu se slučajno zaustavio na jednoj od slika i tada je osjetio kako mu se krv ledi u žilama. Zgrabio je časopis. To veliko drvo. Kuće više nije bilo, ali kokošinjac u pozadini...Ispod slike je pisalo: ”Tu je stajala kuća u kojoj je prečasni Hawkins živio na početku svog svećeničkog puta”.
Justin je odjurio natrag u ured, iz Laurienog dosjea izvadio slijepljenu i povećanu sliku i stavio je pokraj one u časopisu. Na novoj je slici drvo bilo nekako veće, ali kvrgavo i širo-ko deblo bilo je isto; kokošinjac, koji se vidio na staroj slici, bio je potpuno isti kao i onaj na novoj. Pokraj drveta bio je isti kameni zid.
Izjurio je iz klinike. Auto je stajao parkiran na ulici. Nazvat će Sarah s telefona u auto-mobilu. U mislima je vidio prečasnog Hawkinsa kako moli nad Thomasinom Perkins i moli Boga da im pomogne otkriti ime Leejinog otmičara.
U Teanecku je Betty Moody sjela u udoban naslonjač kako bi pročitala novi broj časo-pisa People. Brendon već dugo nije bio tako opušten i uzeo si je nekoliko dana slobodno. Kad je na naslovnici ugledao sliku Hawkinsovih, prezirno je nakrivio usnu. – Ne podnosim to dvoje, promrmljao je preko ramena. – Što imaju pisati o njima?
Betty je prelistala časopis i potražila članak s naslovnice. – Isuse Kriste, promrmljao je Moody, dok je čitao. “Bic i Opal na putu prema rockerskoj slavi...”
– Što mi je bilo? viknuo je Brendon. – Cijelo vrijeme sve mi je bilo pred nosom. Pojurio je prema izlazu. Zaustavio se samo toliko da je iz ladice izvadio pištolj.
112
Sarah je sjedila u uredu Betsy Hawkins i pregledavala dosje Kenyon-Hawkins. – Carla Hawkins prvi je put došla u agenciju nakon što je naša kuća data na prodaju, rekla je Sa-rah.
– Ali nisam joj odmah pokazala vašu kuću.
– Kako je došlo do toga da ste je ipak pokazali?
– Zapazila ju je u katalogu.
– Jeste li je ikad ostavili samu u našoj kući?
– Nikad, ljutito je rekla.
– Gospođo Lyons, krajem siječnja iz naše je kuhinje nestao nož. Carla Hawkins dolazila je prije toga nekoliko puta razgledati kuću. Kuhinjski se nož ne može samo tako ukrasti sa stalka na zidu, osim ako bar na trenutak ne ostane sam. Sjećate li se jeste li je bilo kad ostavili samu u kuhinji?
Lyonsova se ugrizla za usnicu. – Da, nerado je priznala. – U Laurienoj sobi izgubila je rukavicu, i dok sam otišla po nju, ona je ostala sama u kuhinji.
– U redu. Još nešto. Nije li neobično da se kupci ne pokušaju cjenkati?
– Imali ste sreću, Sarah, da ste dobili toliko novaca za kuću, s obzirom na nepovoljno stanje na tržištu.
– Nisam sigurna da se radilo o sreći. Nije li krajnje neobično da se nakon potpisivanja ugovora dopusti bivšim vlasnicima da ostanu u kući dokle god to žele, a da im se ne zara-čuna ni najamnina?
– Stvarno neobično.
– To me ne iznenađuje. Još nešto. Pogledajte ove nadnevke. Gospođa Hawkins je često dolazila subotom oko 11.
– Da.
– Laurie je u to vrijeme imala terapiju, tiho je rekla Sarah, – i oni su to znali. Pileća gla-va koja je tako prestrašila Laurie. Nož. Fotografija u njenom dnevniku. Kutije, jedva teške pola kilograma, koje su Hawkinsovi unosili i iznosili iz kuće. Laurieno uporno traženje da se vrati na kliniku one večeri kad je tek došla kući, a neposredno nakon kratkog posjeta Hawkinsovih... I...ružičasta kuća! pomislila je Sarah. Carla Hawkins ju je spomenula, kad smo zajedno večerali.
– Gospođo Lyons, jeste li ikada rekli gospođi Hawkins da je kuća na uglu naše ulice nekad bila kričavo ružičasta?
– Nisam uopće imala pojma o tome.
Sarah je zgrabila telefonsku slušalicu. – Moram nazvati kući. Javio se Gregg Bennett.
– Gregg, tako mi je drago da si tamo. Molim te, ne miči se od Laurie.
– Nije kod kuće, rekao je. – Mislio sam da je s tobom. Brendon Moody je ovdje. Justin je na putu. Sarah, Hawkinsovi su Laurieni otmičari. Justin i Moody su sigurni u to. Gdje je Laurie?
Sa sigurnošću, i bez razmišljanja, Sarah je znala. – U našoj nekadašnjoj kući, rekla je. Idem u kuću.
113
Laurie se vozila po poznatoj ulici, opirući se iskušenju da pritisne papučicu gasa. Na tratini ispred jedne kuće igrala su se djeca. Pred mnogo godina mama je nije puštala samu pred kuću zbog onog mladića iz susjedstva koji je brzo vozio.
Sarah. Uganuti gležanj nije neka ozbiljna povreda, pokušala je uvjeriti samu sebe. Ali nije se radilo o tome. Nešto nije bilo u redu. Znala je. Cijeli je dan to osjećala.
Skrenula je s ulice na prilazni put. Kuća je već izgledala drukčije. Mamine plave zavjese bile su tako lijepe. Hawkinsovi su umjesto njih stavili crne rolete koje su kući davale mra-čan i odbojan izgled. Sad ju je podsjetila na jednu drugu kuću, tamnu i zatvorenu, u kojoj su se dogodile strašne stvari.
Ubrzala je korak. Prešla je preko prilaznog puta, pretrčala stazu i stubama se popela na verandu. Kod vrata je bio ugrađen interkom. Sigurno su je vidjeli, jer čim je dotaknula zvono, ženski je glas rekao: – Otključano je. Uđi.
Okrenula je kvaku, ušla u predsoblje i za sobom zatvorila vrata. Predsoblje, koje se uvi-jek kupalo u svjetlosti iz susjednih prostorija, sad je bilo u polumraku. Laurie je žmirkala i ogledala se oko sebe. Vladala je mukla tišina. – Sarah, zazvala je. – Sarah.
– Čekamo te u tvojoj staroj sobi, odgovorio je glas iz daljine.
Počela se uspinjati po stubama, isprva brzo, a zatim sve sporije.
Na čelu su joj izbile kapljice znoja. Dlan, kojim se držala za ogradu, postao je mokar i za sobom je ostavljala vlažni trag. Jezik joj je otežao, a usta se osušila. Disala je kratko i ubrzano. Došla je na vrh stubišta i krenula niz hodnik. Vrata njene sobe bila su zatvorena.
– Sarah, zazvala je.
– Uđi, Lee! Sad je muški glas bio nestrpljiv, tako nestrpljiv kao nekad davno kad se nije htjela pokoriti naredbi da s njim otiđe na kat.
Stajala je ispred spavaće sobe, prepustivši se očaju. Znala je da Sarah nije unutra. Odu-vijek je znala da će je jednog dana sačekati. Taj je dan evo ovaj današnji.
Vrata su se otvorila i na njima je stajala Opal. Pogled joj je bio hladan i neprijateljski, baš kao i onda kad ju je Laurie vidjela prvi put. Osmijeh, koji nije bio osmijeh, preletio je preko njenih usana. Na sebi je imala kratku crnu suknju i usku majicu. Duga i ravna, tamna kosa u razbarušenim joj je pramenovima padala po ramenima. Laurie se nije opirala kad ju je Opal primila za ruku i odvela preko sobe do Bica koji je sjedio u starom stolcu za ljulja-nje, bosonog, u sjajnim crnim hlačama, otkopčanim u struku, i uprljanoj crnoj majici iz koje su izvirivale dlakave ruke. Zlatna naušnica na njegovom uhu, koja je izgubila sjaj, zanjihala se kad se sagnuo naprijed da je dohvati. Primio ju je za ruke i postavio je pred sebe kao neko neposlušno dijete. Na koljenima je imao ružičastu krpicu. Njen kupaći kos-tim. U sobi je gorjela samo noćna svjetiljka u utičnici blizu poda, koju je mama uvijek os-tavljala upaljenu, jer se Laurie tako strašno bojala mraka.
U glavi su joj divlje bubnjale glasne misli.
Ljutit glas, koji ju je grdio: – Budalo mala, nisi smjela doći ovamo.
Dijete, koje je plakalo: – Ne sili me na to.
Dječački glas, koji je vikao: – Bježi! Bježi!
Umorni glas, koji je rekao: – Vrijeme je da se rastanemo sa životom zbog svih onih groznih stvari koje smo učinili.
– Lee, Bic je uzdahnuo. Zaboravila si na dato obećanje, zar ne? Liječniku si govorila o nama.
– Da.
– Znaš što će ti se dogoditi?
– Da.
– Što se dogodilo piletu?
– Odrezao si mu glavu.
– Bi li se radije sama kaznila?
– Da.
– Dobra si djevojčica. Vidiš li nož?
Pokazao joj je kut. Kimnula je glavom.
– Otiđi po njega i donesi mi ga.
Dok je prolazila kroz sobu, glasovi su joj vikali: – Ne!
– Bježi!
– Donesi ga. Budi poslušna. Obje smo lake žene i to znamo.
Stisnula je dlan oko ručke noža i vratila se Bicu. Stresla se od nenadanog sjećanja na pile, koje je bezglavo lepetalo oko njenih nogu. Sad je na nju došao red.
Bio joj je tako blizu. Osjećala je njegov vreli dah na licu. Znala je da će jednog dana ući u sobu i naći ga upravo ovako u stolcu za ljuljanje.
Obujmio ju je rukama. Sjela mu je u krilo i noge su joj ostale visjeti iznad poda. Lice joj je doticalo njegovo. Počeo se ljuljati naprijed-natrag, naprijed-natrag. – Oduvijek si bila moje iskušenje, prošaptao je. – Kad umreš, oslobodit ćeš me. Moli za milost, dok budemo pjevali prelijepu pjesmu, koju smo uvijek pjevali zajedno. Nakon toga ćeš ustati, poljubiti me za oproštaj, otići u kut, staviti nož na srce i duboko ga zariti u sebe. Ako me ne budeš poslušala, znaš što ću ti učiniti.
Zapjevao je dubokim, ali tihim glasom: – Presvijetla milost, kako sladak je zvuk...
Stolac za ljuljanje tupo je odzvanjao pokrećući se naprijed-natrag po golom podu. – Pjevaj, Lee! strogo je naredio.
– Koji je spasio mene bijednu...Milovao ju je po ramenima, rukama, vratu. Samo još malo i sve će se okončati, obećala je samoj sebi. Njen je zvonki sopran jasno odzvanjao: – Jednom sam bila izgubljena, ali više nisam...Nekoć sam bila slijepa, ali sad sam progledala. Oštricu noža pritisnula je na srce.
Ne moramo čekati, požurivala ju je Leona. Učini to odmah.
114
Justin je iz New Yorka u New Jersey vozio brzo i smjelo, uvjeravajući samog sebe da je Laurie na sigurnom. Odvezla se ravno kući, gdje ju je čekao Gregg. Ali danas mu se nešto na njoj nije sviđalo i to ga je kopkalo. Kao da se pomirila sa sudbinom. Zašto?
Čim je sjeo u auto, nazvao je Sarah kako bi je upozorio na Hawkinsove, ali u stanu nit-ko nije dizao slušalicu. Nastavio je zvati svakih deset minuta.
Kad je skrenuo prema sjeveru po autocesti 17, konačno se javio Gregg. Rekao je Justi-nu da Sarah nije kod kuće, a da Laurie očekuje svakog trenutka.
– Ne ispuštaj Laurie iz vida, naredio je Justin. – Hawkinsovi su njezini otmičari. Sigu-ran sam u to.
– Hawkins! Svinja prokleta!
Greggov je bijes samo pojačao Justinovu spoznaju o tome kakve je strahote Laurie mo-rala pretrpjeti. Proteklih mjeseci Hawkinsovi su potajno kružili oko nje, plašeći je i poku-šavajući je dovesti do ludila. Pritisnuo je papučicu gasa. Auto je poletio naprijed.
Na izlazu autoceste prema Ridgewoodu zazvonio je telefon.
Bio je Gregg. – Sa mnom je Brendon Moody. Sarah misli da je Laurie s Hawkinsovima u staroj kući. Odmah idemo tamo.
– Samo sam dvaput bio tamo. Daj mi upute.
Gregg mu je munjevito dao upute, nakon čega se Justin sjetio kamo treba ići. Oko že-ljezničke postaje, pokraj trgovine, ravno po ulici Godwin, zatim skretanje lijevo na ulicu Lincoln...
Nije se usudio povećati brzinu dok je prolazio pokraj graydonskog bazena. Bilo je sve puno ljudi, i obitelji s malom djecom prelazile su cestu.
Justin je u mislima vidio lik male i krhke Laurie suočene s čudovištem koje ju je otelo, kad je bila četverogodišnja djevojčica u ružičastom kostimu.
115
Laurien buick stajao je na prilaznom putu. Sarah je poput metka izletjela iz auta i poju-rila po stubama na verandu. Pozvonila je nekoliko puta, a zatim grozničavo okrenula kva-ku. Nije bilo zaključano. Širom je otvorila vrata i uletjela u predvorje. Začula je kako su se zalupila vrata negdje na drugom katu.
– Laurie, zazvala je.
Po stubama je silazila Carla Hawkins. Kućnu haljinu je opasala oko struka, dok joj je razbarušena svijetla kosa u neurednim pramenovima padala po ramenima. Mahnito je rek-la: – Sarah, Laurie je prije nekoliko minuta došla s nožem. Prijeti da će se ubiti. Bobby je pokušava odgovoriti. Ne smijete je preplašiti. Ostanite ovdje sa mnom.
Sarah ju je svom snagom odgurnula i poletjela preko stuba. Na vrhu se divlje ogledala oko sebe. Na kraju hodnika vrata Lauriene sobe bila su zatvorena. Tako je brzo jurnula prema sobi da je nogama jedva doticala tlo i trenutak zatim kao ukopana stala pred vrati-ma. Iznutra se čuo muški glas. Polako i oprezno otvorila je vrata.
Laurie je stajala u kutu i staklastim očima gledala u Bobbyja Hawkinsa. Nož je okrenula prema srcu. Oštrica je već prodrla kroz kožu i tanki je mlaz krvi zamazao bluzu.
Hawkins je na sebi imao dugi bijeli frotirni ogrtač. Njegova je gusta kosa bila razbaru-šena oko glave. – Moraš učiniti ono što želi Gospodin, govorio je. – Sjeti se što moraš ispuniti.
Pokušava je natjerati da se ubije, pomislila je Sarah. Laurie, sva izvan sebe, nije ju ni opazila. Sarah se nije usudila pomaknuti. – Laurie, tiho je rekla. – Laurie, pogledaj me. Lauriena je ruka potisnula nož mrvicu dublje.
– Svi grijesi moraju biti kažnjeni, rekao je Hawkins hipnotičkim pjevuckajućim glasom. – Više ne smiješ griješiti.
Sarah je vidjela kako se na Laurienom licu pojavio izraz krajnje odlučnosti. – Laurie, ne! vrisnula je. – Laurie, ne!
Glasovi su urlali u njoj.
Lee je vriskao: – Nemoj!
Debbie je od straha grčevito jecala.
Kate se derala. – Šeprtljo! Budalo!
Leona je bila najglasnija: – Učini to već jednom!
Još je netko plakao. Sarah. Sarah, koja je uvijek bila tako jaka,, koja se uvijek brinula za nju, približavala joj se ispruženih ruku i zaplakanim lice, moleći: – Ne ostavljaj me. Vo-lim te.
Glasovi su utihnuli. Laurie je zavitlala nož preko sobe, zateturala naprijed i pala Sarah u naručje.
Nož je ležao na podu. Zacakljenih očiju i raščupane kose Bic se sagnuo prema njemu. Ogrtač koji je preko njega prebacila Opal kad je zazvonilo na vratima, rastvorio se i spao mu s ramena. Prste je savio oko drške noža.
Lee sad više nikad neće biti njegova. Došao je kraj svim onim godinama koje je proveo žudeći za njom i strahujući da će joj se vratiti sjećanje. Došao je kraj njegovoj crkvenoj službi. Bila je njegovo iskušenje i njegova propast. Sad mu ju je otimlje njena sestra. Neka umru zajedno.
Laurie je začula oštar, siktav zvuk koji ju je proganjao sve ove godine i opazila oštricu koja je zabliještala u polumraku i u širokom luku zarezala zrak, vođena snažnom dlakavom rukom.
– Ne, prostenjala je. Silovito je gurnula Sarah, što dalje od prijetećeg noža.
Sarah je izgubila ravnotežu, zateturala prema natrag, pala i udarila glavom u stolac za ljuljanje.
Sa zastrašujućim osmijehom na licu Bic se korak po korak približavao Laurie, i mašući nožem sprječavao je da pobjegne. Na kraju više nije bilo uzmaka. Stisnula se uza zid i zag-ledala u lice svog krvnika.

116
Brendon Moody pritiskao je papučicu gasa vozeći se niz ulicu Twin Oaks. – Obje su ovdje, rekao je Greggu, kad je skrenuo na prilazni put i ugledao automobile. Dok je jurio prema kući, Gregg mu je bio za petama. Zašto su ulazna vrata napola otvorena?
U zamračenim sobama vladala je neprirodna tišina. – Pregledaj prizemlje, rekao je. – Ja idem gore.
Na kraju hodnika vrata su bila otvorena. Lauriena spavaća soba. Potrčao je prema njoj. Ne razmišljajući izvukao je pištolj. Začuo je stenjanje. Kada se našao na vratima, pred njim se ukazao prizor nalik na noćnu moru.
Sarah je napola omamljena ležala na podu i pokušavala ustati, dok joj je s čela kapala krv.
Carla Hawkins skamenjeno je stajala nedaleko nje.
Laurie se skutrila u kutu sobe, rukama se držeći za vrat i gledajući u divlje oči muškar-ca koji joj se približavao i u širokim lukovima zamahivao nožem.
Bic Hawkins digao je nož visoko u zrak, gledajući u Laurieno lice, nekoliko centimeta-ra udaljeno od svojeg, i prošaptao: – Zbogom, Lee!
Taj trenutak iskoristio je Brendon Moody. Njegov je metak našao svoj cilj. Zario se u grlo Laurienog otmičara.
Justin je banuo u kuću dok je Gregg predsobljem trčao prema stubama. – Gore! viknuo je Gregg. Kada su dospjeli na odmorište, odjeknuo je hitac.
Oduvijek je znala da će se tako dogoditi. Nož će joj se zariti u vrat. Ljepljiva, topla krv poprskat će joj ruke i lice.
Ali noža više nije bilo. Kapljice krvi koje su je poprskale, nisu bile njene. Bic se srušio na pod, a ne ona. Njegove su staklaste oči, a ne njene, buljile gore.
Laurie je nepomično gledala kako su svjetlucave oči, koje su je uvijek prisiljavale na posluh, potamnjele i zauvijek se zatvorile.
Justin i Gregg su se u istom trenutku našli na vratima spavaće sobe. Carla Hawkins kle-čala je pokraj trupla, naričući: – Vrati se, Bic. Učini čudo. Ti znaš stvarati čuda.
Brendon Moody ju je hladnokrvno promatrao. U ruci, koju je spustio niz bok, još je uvijek držao pištolj.
Muškarci su šutke gledali kako se Sarah osovljava na noge. Laurie joj se približila s is-pruženim rukama. Dugu minutu su stajale i gledale se. Zatim je Laurie čvrstim glasom rekla: – Gotovo je, Sarah. Sad je stvarno gotovo.
117
Dva tjedna poslije Sarah i Justin stajali su u zračnoj luci Newark i gledali Laurie koja je hodnikom išla prema izlazu za let kompanije United Airlines broj 19 u San Francisco.
– Za nju je sad najbolje da je s Greggom i da završi studij na UCSF-u, Justin je uvjerio Sarah, vidjevši zabrinuti izraz na njenom licu, koji je potisnuo širok osmijeh upućen sestri na rastanku.
– Znam. Moći će igrati golf i opet doći u formu, diplomirat će, postat će samostalna, iako će uvijek uz sebe imati Gregga. Kao stvoreni su jedno za drugo. Više joj nisam pot-rebna, barem ne tako kao prije.
Laurie se na kraju hodnika okrenula, nasmiješila im se i poslala poljubac.
Drukčija je, pomislila je Sarah. Samouvjerena, sigurna u sebe. Nikad je prije nisam vid-jela takvu.
Pritisnula je prste na usnice i vratila joj poljubac.
Kad je Lauriena vitka pojava nestala iza zavoja, Justin je zaštitnički obujmio Sarah oko ramena.
– Sačuvaj koji poljubac i za mene, ljubavi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu