- Šta hoćeš? - pita je na ruskom.
- Još vina.
Glas mu je zvučao kao da ga odgovor mnogo ne zanima: on je
već rekao staje hteo.
- Pre nego što si otišla rekao sam ti nešto. Izgleda da si zaboravila.
Rekao je mnogo stvari - „molim te, obećavam da ću se promeniti
i manje raditi", ili „ti si žena mog života", „ako odeš, sve je propalo",
fraze koje svako u nekom trenutku čuje i zna da su potpuno
isprazne.
- Rekao sam: ako odeš, uništiću svet.
Nije mogla da se seti, ali moguće daje bilo tako. Igor je uvek teško
podnosio poraz.
- A šta to znači? - pitala je na ruskom.
- Pokažite bar malo vaspitanja pa govorite na engleskom - prekinu
ih Hamid.
Igor mu se uneo u lice.
- Govoriću na engleskom ne zbog lepog vaspitanja, već zato što
hoću da razumeš.
Ponovo se okrenuo ka Evi.
- Rekao sam da ću uništiti svet da bih te vratio. Počeo sam to da
radim, ali spasao me je jedan anđeo; ti to ne zaslužuješ. Ti si egoista,
okrutna, zanima te samo da imaš što više novca i slave. Odbila si sve
dobro što sam mogao da ti ponudim jer smatraš da kuća u unutrašnjosti
Rusije ne odgovara svetu o kojem sanjaš - svetu kojem ne
pripadaš, niti ćeš ikada pripadati.
„Žrtvovao sam sebe i druge zbog tebe i na tome ne može da ostane.
Moram ići do kraja da bih mogao da se vratim u svet živih s osedanjem
ispunjenog zadatka i završene misije. U ovom trenutku, dok
razgovaramo, ja sam u svetu mrtvih."
U očima ovog čoveka sija Apsolutno Zlo, misli Hamid, dok prisustvuje
tom besmislenom razgovoru isprekidanom dugim pauzama.
Odlično: pustiće da stvari dođu do kraja kao što je predlagao, osim
ako taj kraj ne znači da će izgubiti voljenu ženu. Još bolje: bivši muž
se pojavio u pratnji one vulgarne žene i vređa je pred njom. Dopustiće
mu da još malo nastavi i znače da prekine razgovor u pravom
trenutku - kada on više neće moći da se izvinjava i da se kaje.
Eva verovatno primećuje istu stvar: šlepu mržnju prema svemu
i svima, samo zato što određena osoba nije zadovoljila njegovu volju.
Pita se šta bi radio daje na mestu čoveka koji se sada bori za voljenu
ženu.
Bio bi u stanju da ubije za nju.
Konobar prilazi i primećuje da niko nije ni pipnuo jelo.
- Da li sa hranom nešto nije u redu?
Niko ne odgovara. Konobaru je sve jasno: žena je bila s ljubavnikom
u Kanu, muž je to otkrio i sada se razračunavaju. Prisustvovao
je takvim scenama mnogo puta i uvek su se završavale tučom ili skandalom.
- Još jednu flašu vina - kaže jedan od muškaraca.
- Ne zaslužuješ ništa - kaže drugi, netremice gledajući u ženu. -
Iskoristila si me kao što sada iskorišćavaš ovog idiota pored sebe. Ti
si najveća greška koju sam napravio u životu.
Konobar odlučuje da se konsultuje s domaćinom zabave pre nego
što izađe u susret gostima i donese im flašu vina, ali drugi čovek
je već ustao i obraća se ženi:
- Dostaje bilo. Hajdemo odavde.
- Da, hajdemo odavde, ali napolje - kaže drugi. - Hoću da vidim
dokle možeš da ideš da bi zaštitio osobu koja ne zna šta znače reči
„čast" i „dostojanstvo".
Mužjaci se sukobljavaju oko ženke. Žena ih moli da to ne rade,
da se vrate za sto, ali njen muž deluje kao da je spreman da se osveti
za uvredu. Konobar razmišlja da obavesti obezbeđenje o mogućnosti
da napolju izbije tuča, ali šef sale kaže daje usluga spora, i zašto
on stoji tu? Mora da opslužuje druge stolove.
U pravu je: ono što se dešava napolju nema veze s njim. Ako bude
rekao daje slušao razgovor, biće kažnjen.
Plaćaju ga da služi goste, a ne da spašava svet.
Sve troje prolaze kroz vrt u kojem je bio koktel i čiju namenu u
ovom trenutku menjaju; kada zvanice završe večeru i siđu, zateći će
podij um za igru od sintetičkog materijala s posebnim osvetljenjem,
nešto malo fotelja i mnogo šankova koji služe besplatno piće.
Igor ide prvi, u tišini. Eva ga prati i ništa ne govori, a Hamid je na
kraju kolone. Ispred stepeništa što vodi na plažu nalaze se mala metalna
vrata koja se lako otvaraju. Igor im kaže da idu prvi, Eva odbija.
Njemu to kao da ne smeta, nastavlja dalje i silazi niz mnogo stepenika
koji vode direktno do mora. Zna da Hamid neće ispasti kukavica. Do
trenutka kada se s njim sreo na zabavi smatrao gaje za običnog beskrupuloznog
modnog kreatora koji je u stanju da zavede udatu ženu i
da manipuliše tuđom taštinom. Sada ga, međutim, potajno poštuje. Pilavi
je muškarac, spreman da se bori do kraja za nekoga ko mu je bitan,
iako Igor zna da Eva ne zaslužuje ni mrvice sa stola glumice koju je te
večeri upoznao. Ne ume da glumi: može da oseti njen strah, zna da se
preznojava, razmišlja koga da zove, kako da traži pomoć.
Stigli su do peska, Igor odlazi do kraja plaže i seda blizu nekih
stena. Kaže ostalima da učine isto. Zna da pored sveg užasa koji oseća,
Eva razmišlja: „Izgužvaću haljinu. Isprljaću cipele." Ipak seda
pored njega. Drugi muškarac joj kaže da se pomeri, da on tu sedne.
Eva se ne pomera.
On ne insistira. Sada su tu njih troje, kao stari prijatelji koji traže
trenutak mira da uživaju u punom mesecu koji se pomalja, pre nego
što budu morali ponovo da se popnu i slušaju paklenu buku
diskoteke.
Hamid obećava sebi: deset minuta, to je dovoljno da čovek kaže
šta misli, da izbaci svoj bes i vrati se odakle je došao. Ako posegne
za nasiljem, nema mu spasa: fizički je jači i beduini su ga naučili da
brzo i precizno reaguje na svaki napad. Nije želeo da pravi skandal
na večeri, ali neka se Rus ne zanosi: spreman je na sve.
Kada se vrate gore izviniće se domačinu i objasniti daje incident
rešen: zna da s njim može otvoreno da razgovara, da mu kaže da se
bivši muž njegove žene pojavio nenajavljen i daje morao da ga udalji
sa zabave pre nego što napravi neki problem. Uzgred, ako ne bude
hteo da ode kada se vrate gore, pozvaće nekog iz svog obezbedenja da
ga izbaci. Nema veze stoje bogat i što ima jednu od najvećih kompanija
mobilne telefonije u Rusiji; nepristojno se ponaša.
- Izdala si me. Ne samo ove dve godine koje si provela s njim,
već tokom celog našeg zajedničkog života.
Eva ćuti.
- Na šta si spreman da bi ostao s njom?
Hamid razmišlja da li da odgovori ili ne. Eva nije roba oko koje
može da se nagađa.
- Formuliši pitanje drugačije.
- Savršeno. Da li bi dao život za ženu koja se nalazi pored tebe?
Čisto zlo u očima tog čoveka. Čak i ako je uzeo nož iz restorana
(nije obratio pažnju na taj detalj, ali mora uzeti sve opcije u obzir),
lako će ga razoružati. Ne, ne bi bio spreman da da život ni za
koga, osim za Boga ili vođu svog plemena. Ali morao je nešto da
odgovori.
- Bio bih spreman da se za nju borim. Mislim da bih u nekom
ekstremnom slučaju bio u stanju da ubijem zbog nje.
Eva više nije mogla da izdrži pritisak; želi da kaže sve što zna o
čoveku koji se nalazi s njene desne strane. Sigurna je da je počinio
zločin, uništio san o ulozi producenta koji je u njenom novom partneru
godinama sazrevao.
- Hajdemo gore.
U stvari, htela je da kaže: „Molim te, hajdemo odavde odmah.
Razgovaraš sa psihopatom."
Igor kao da je ne čuje.
- Bio bi u stanju da ubiješ za nju. Dakle, bio bi u stanju i da
umreš za nju.
- Ako bih se borio i izgubio, pretpostavljam da da. Ali nećemo
sada da pravimo scenu ovde na plaži.
- Hoću gore - ponovo će Eva.
Ali sada je dovedena u pitanje Hamidova muška čast. Ne može
da ode odande kao kukavica. Počinje prastari ples muškaraca i životinja
kojim žele da impresioniraju ženku.
- Od kada si otišla, nikada više nisam mogao da budem svoj - kaže
Igor, kao da je sam na toj plaži. - Moji poslovi su išli sve bolje.
Uspeo sam da ostanem pribran preko dana, dok sam noći provodio u
potpunoj depresiji. Izgubio sam deo sebe koji nikada neću moći da
nadoknadim. Kada sam stigao u Kan, mislio sam da ću moći. Ali sada,
kada sam ovde, vidim da deo mene koji je umro ne može i ne treba
da oživi. Nikada ti se ne bih vratio, čak i da puziš preda mnom,
preklinješ da ti oprostim, da pretiš samoubistvom.
Eva lakše diše. Barem neće biti tuče.
- Nisi razumela moje poruke. Rekao sam da bih mogao da uništim
svet, a ti to nisi videla. A i ako si videla, nisi verovala. Šta znači
uništiti svet?
Gura ruku u džep od pantalona i vadi mali pištolj. Ali nije ga uperio
ni u koga; i dalje zuri u more i u mesec. Krv u Hamidovim venama
počinje brže da teče: ovaj ili želi samo da ih uplaši i ponizi, ili se
nalazi pred borbom za život. Ali ovde na zabavi? Znajući da će biti
uhapšen čim se popne uza stepenice? Ne može biti toliko lud - ne bi
uspeo u životu da je toliko lud.
Treba da se koncentriše. On je ratnik, obučen da se brani i napada.
Treba da ostane potpuno nepokretan jer iako ovaj drugi ne gleda
direktno, zna da su mu čula napeta i primećuju svaki pokret.
Jedino što može da pokreće, a da ovaj ne primeti, jesu oči; na
plaži nema nikoga. Tamo gore počinju da se čuju prvi akordi muzičara
koji štimuju instrumente i pripremaju se za veliko veselje. Hamid
ne razmišlja - njegovi instinkti su obučeni da u ovakvim
situacijama deluju bez mešanja mozga.
Eva se nalazi između njega i čoveka. Hipnotisana je pištoljem.
Ako nešto pokuša, okrenuće se i pucače i ona može da strada.
Da, možda je njegova prva pretpostavka tačna. Hoće samo malo
da ih zaplaši. Da ga natera da se ponese kao kukavica, da izgubi
čast. Da zaista želi da puca ne bi tako nonšalantno držao pištolj. Bolje
da razgovaraju, da ga opusti, dok traži izlaz.
- Sta znači uništiti svet? - pita.
- Jednostavno uništiti život. Univerzum se tu završava. Sve što
je ta osoba videla, probala. Sve loše i dobre stvari koje su joj se našle
na putu, svi njeni snovi, nade, porazi i pobede, sve prestaje da postoji.
Kada smo bili deca, naučili smo u školi misao za koju sam tek
kasnije otkrio da potiče od jednog protestantskog sveštenika. Glasila
je otprilike ovako: „Kada ovo more koje se pred nama nalazi u
svoje dubine odvuče jedno zrno peska, Evropa se smanji. Naravno da
to ne primećujemo, jer se radi samo o zrnu peska. Ali u tom trenutku
kontinent se smanjio."
Igor pravi pauzu. Počinje da ga nervira buka koja dolazi odozgo,
zvuk talasa je činio da se opusti i smiri, da bude spreman da se sladi
ovim trenutkom s poštovanjem koje zaslužuje. Anđeo jakih obrva sve
to posmatra i zadovoljan je onim što vidi.
- Učili smo to da bismo shvatili da smo odgovorni za savršeno
društvo, komunizam - nastavlja. - Jedno je bilo brat drugog. U stvari,
bilo je špijun, cinkaroš drugog.
Ponovo se smirio, postao zamišljen.
- Ne razumem te najbolje.
Tako ima razlog da se pomeri.
- Naravno da razumeš. Naravno da znaš da mi je pištolj u ruci i
hoćeš da mi se približiš i vidiš da li možeš da mi ga uzmeš. Zapodevaš
razgovor da bi mi skrenuo pažnju dok razmišljaš šta da radiš.
Molim te, ne mrdaj se. Još nije trenutak.
- Igore, hajde da ostavimo ovo - kaže Eva na ruskom. - Volim
te. Hajdemo zajedno odavde.
- Pričaj na engleskom, tvoj partner treba sve da razume.
Da, razumeće. I kasnije će joj se zbog toga zahvaljivati.
- Volim te - ponavlja na engleskom. - Nisam dobila tvoje poruke,
inače bih ti se odmah vratila. Zvala sam te mnogo puta i nisam
uspela da dođem do tebe. Ostavila sam mnogo poruka tvojoj sekretarici,
ali me nikada nisi pozvao.
- Istina je.
- Od kada sam primila tvoje poruke danas, jedva sam mogla da
dočekam trenutak da te vidim. Nisam imala predstavu gde si, ali sam
znala da ćeš doći po mene. Znam da nećeš da mi oprostiš, ali dozvoli
mi barem da živim pored tebe. Biću tvoja kućna pomoćnica, bedinerka,
paziću na tebe i tvoju ljubavnicu ako budeš hteo daje imaš. Ali
sve što želim je da budem pored tebe.
Kasnije će sve objasniti Hamidu. Sada je bio trenutak da se kaže
bilo šta, sve dok im to omogućava da odu odande i da se vrate gore,
u stvarni svet, gde postoje policajci sposobni da spreče Apsolutno
Zlo da i dalje iskazuje svoju mržnju.
- Odlično. Voleo bih u to da verujem. To jest, voleo bih da verujem
da i ja tebe volim i da želim da mi se vratiš. Ali to nije istina. I
mislim da lažeš, kao što si uvek lagala.
Hamid više ne sluša šta njih dvoje govore - um mu je daleko
odatle, kod predaka ratnika od kojih traži inspiraciju za pravi udarac.
- Mogla si da mi kažeš da nam brak ne ide onako kako smo oboje
očekivali. Toliko toga smo zajedno stvorili; zar nije bilo moguće
naći neko rešenje? Uvek postoji način da dozvolimo da nam sreća
ude u kuću, ali za to je neophodno da oboje budemo svesni problema.
Saslušao bih sve što imaš da mi kažeš, brak bi nam ponovo oživeo
i ispunio se radošću kao kada smo se upoznali. Ali ti to nisi htela.
Lakše ti je bilo da odeš.
- Uvek sam te se plašila. A sada, kada držiš taj pištolj, plašim te
se još više.
Evin komentar Hamida vraća na zemlju - duša mu više nije puštena
u prostoru da traži savet od pustinjskih ratnika u pokušaju da sazna
kako da reaguje.
Nije trebalo to da kaže. Daje moć neprijatelju; sada zna da može
daje plaši.
- Htela sam da te pozovem na večeru, da ti kažem da sam usamljena
uprkos svim banketima, nakitu, putovanjima, susretima s kraljevima
i predsednicima - nastavlja Eva. - Znaš šta još? Uvek si mi
donosio skupe poklone, ali nikada mi nisi poslao onaj najjednostavniji
na svetu: cveće.
Ovo je sada postala rasprava između supružnika.
- Ostaviću vas da razgovarate.
Igor ništa ne kaže. I dalje zuri u more, ali okreće pištolj ka njemu
izdajući mu tako naređenje da se ne mrda. Lud je; taj prividni mir
je gori od besne vike ili pretnji nasiljem.
- Najzad - nastavlja, kao da ga njen komentar i njegovo kretanje
nisu omeli - izabrala si najlakši izlaz. Da me napustiš. Nisi mi dala
nikakvu šansu, nisi shvatila da sve što radim radim za tebe, zbog tebe,
u tvoju čast.
„Ipak, uprkos svoj nepravdi, svim poniženjima, prihvatio bih bilo
šta da mi se vratiš. Do danas. Do trenutka kada sam ti poslao poruke,
a ti si se pravila da ih nisi dobila. Drugim recima, ni žrtvovanje ljudi
nije moglo da te dotakne, da utoli tvoju žeđ za moći i luksuzom."
Otrovani glumac i režiser koji se bori za život: da li se Hamidu
pričinjava nezamislivo? Zatim shvata nešto još gore: čovek je upravo
potpisao svoju smrtnu presudu kada je ovo priznao. Ili će se ubiti
ili će se resiti njih dvoje jer sada znaju previše.
Možda mu se pričinjava. Možda je pogrešno shvatio, ali zna da
vreme ističe.
Pažljivije gleda pištolj. Mali kalibar. Ako ne pogodi u kritične
tačke na telu, neće naneti mnogo štete. Sigurno nema iskustva s tim
stvarima, inače bi izabrao nešto moćnije. Ne zna šta radi, verovatno
je kupio prvu stvar koju su mu ponudili, za šta su mu rekli da ispaljuje
metke i da može da ubije.
S druge strane, zastoje muzika počela s tonskom probom? Zar ne
znaju da se od muzike neće čuti pucanj? Da li bi umeli da razlikuju
pucanj od mnogih veštačkih zvukova kojima u ovom trenutku nasrću
- to je prava reč, nasrću, kuže, zagađuju atmosferu?
Igor je ponovo ućutao i to je mnogo opasnije nego da i dalje priča,
da olakšava dušu od gorčine i mržnje. Ponovo važe mogućnosti,
u sledećim sekundama treba da reaguje. Da se baci preko Eve i zgrabi
pištolj dok mu još uvek nemarno stoji u krilu, iako mu je prst na
obaraču. Treba da pruži ruke napred. On će se prepasti i povući i u
tom trenutku Eva će biti van linije vatre. On će podići ruku u njegovom
pravcu i uperiti pištolj, ali tada će već biti dovoljno blizu da ga
uhvati za zglob. Sve će se desiti u sekundi.
Sada.
Možda je tišina dobar znak; više nije koncentrisan. Ili to može biti
početak kraja; već je rekao sve stoje imao da kaže.
Sada.
U prvom deliću sekunde, mišić njegove leve butine maksimalno
se zateže, bacajući ga svom brzinom i silom u pravcu Apsolutnog Zla;
površina njegovog tela se smanjuje kako leže preko krila žene, s rukama
ispruženim napred. Prvi sekund i dalje traje i on vidi pištolj uperen
pravo u njegovo čelo - reakcija je bila brža nego stoje očekivao.
Njegovo telo i dalje leti ka pištolju. Trebalo je da pričaju više o
ovome ranije - Eva nikada nije mnogo pričala o svom bivšem mužu,
kao daje on piipadao prošlosti koje nikako nije volela da se seća. Iako
se sve dešava kao na usporenom snimku, reagovao je brzo kao
mačka. Pištolj drži čvrsto.
Prvi sekund se bliži kraju. Video je pokret prsta, ali nema zvuka,
samo pritisak nečega što mu lomi kost na sredini čela. Od tog trenutka
njegov univerzum se gasi i zajedno s njim odlaze sećanja jednog
mladića koji je sanjao da bude neko, dolazak u Pariz, otac i njegova
prodavnica tkanina, šeik, borba da se nade mesto pod suncem, revije,
putovanja, susret s voljenom ženom, dani vina i ruža, osmesi i jecaji,
poslednji izlazak meseca, oči Apsolutnog Zla, uplašene oči
njegove žene, sve nestaje.
- Nemoj da vrištiš. Ni reč nemoj da izustiš. Smiri se.
Naravno da neće da viče, a još manje treba da joj kaže da se smiri.
Nalazi se u stanju šoka kao životinja, što i jeste, uprkos nakitu i
skupoj haljini. Krv već više ne cirkuliše brzo kao ranije, lice bledi,
glas nestaje, krvni pritisak počinje naglo da pada. Tačno zna kako se
oseća - on je to već proživeo kada je video pušku avganistanskog
ratnika uperenu u njegove grudi. Potpuna ukočenost i obamrlost tela.
Spasao gaje drug koji je prvi pucao. Do danas je zahvalan čoveku
koji mu je spasao život; svi misle da mu je vozač, ali u stvari ima
mnogo akcija u kompaniji, uvek se s njim savetuje. i tog popodneva
su se čuli - zvao je da pita da li je Eva dala neki znak da je primila
poruke.
Eva, jadna Eva. Čovek joj izdiše u krilu. Ljudska biča su nepredvidljiva,
reaguju kao stoje ova budala reagovala, a znao je da nema
nikakve šanse da uspe protiv njega. Nepredvidljivo je i oružje: mislio
je da će metak izaći s druge strane glave, da će razneti gornji deo mozga,
ali zbog ugla pod kojim je ušao, verovatno je prošao kroz mozak,
skrenuo udarivši o neku kost i završio u grudnom košu. Koji se
sada nekontrolisano trese bez vidljivog krvarenja.
Verovatno je drhtanje, a ne pucanj, uzrok Evinog stanja. Odguruje
ga nogom i puca mu u potiljak. Podrhtavanje prestaje. Zaslužio
je dostojanstvenu smrt - bio je hrabar do kraja.
Sada su njih dvoje sami na plaži. On se spušta na kolena pred
njom i stavlja joj pištolj na grudi. Eva se ne miče.
Uvek je drugačije zamišljao kraj ove priče: da će ona shvatiti poruke.
I tako dati novu šansu sreći. Smislio je sve što će da joj kaže kada
se najzad nadu sami kao sada, potpuno sami, dok posmatraju
mirno Mediteransko more, smeju se i razgovaraju.
Te reči mu neće ostati u grlu, iako su sada potpuno beskorisne.
- Uvek sam zamišljao da ćemo se ponovo držati za ruke i šetati
po nekom parku, po obali mora, i najzad izgovarati reči ljubavi koje
smo toliko dugo odlagali. Večerali bismo sami u restoranu jednom
nedeljno, zajedno bismo putovali na mesta u kojima nikada nismo
bili, samo iz zadovoljstva da zajedno otkrivamo nove stvari.
„Dok nisi bila sa mnom, prepisivao sam pesme u jednu svesku,
da bih mogao da ti ih šapućem u uvo dok ne zaspiš. Pisao sam pisma
u kojima sam do detalja opisivao kako sam se osećao i koja sam hteo
da ostavim najednom mestu koje bi na kraju otkrila i shvatila bi da
nije prošao nijedan dan da nisam mislio na tebe, nijedan minut. Zajedno
bismo se dogovarali o projektu kuće koju si htela da sagradiš
za nas, na obali Bajkalskog jezera; znam da si imala nekoliko ideja
o tome. Isplanirao sam privatni aerodrom, a tebi bih prepustio da upotrebiš
svoj dobar ukus i urediš kuću. Ti, žena koja je dala razlog i
smisao mom životu."
Eva ćuti. Samo gleda more ispred sebe.
- Došao sam ovamo zbog tebe. I najzad saznao da je sve bilo
potpuno bespotrebno.
Pritisnuo je obarač.
Skoro nikakav zvuk se nije čuo, jer je cev pištolja bila prislonjena
na njeno telo. Metak je ušao na pravo mesto. srce je istog trenutka
prestalo da kuca. Uprkos svem bolu koji mu je zadala, nije želeo
da pati.
Ako postoji život posle smili, oboje - žena koja gaje prevarila i
čovek koji je dozvolio da se to dogodi - sada su se držali za ruke i šetali
po mesečini koja je dopirala do obale. Tu se sreću s anđelom jakih
obrva, koji im objašnjava sve što se desilo i neće dozvoliti da se
javi gnev ili mržnja; jednog dana svi moraju da napuste planetu koja
se zove Zemlja. I da, ljubav opravdava neka dela koja ljudska bića
nisu u stanju da shvate - osim ako ne dozive ono stoje on doživeo.
Evine oči i dalje su bile otvorene, ali telo gubi čvrstinu i pada na
pesak. Ostavlja ih oboje da leže, odlazi do stena, pažljivo briše otiske
prstiju s pištolja i baca ga u more, najdalje što može od mesta s
kog su posmatrali mesec. Penje se uza stepenice, prigušivač usput
baca u kantu za smeće - nije bilo potrebe da ga iskoristi, muziku su
pojačali u pravom trenutku.
Gabrijela ide ka jedinoj osobi koju poznaje.
Gosti u tom trenutku izlaze s večere; muzičari sviraju muziku šezdesetih
godina, žurka počinje, ljudi se smeškaju i razgovaraju, uprkos
zaglušujućoj buci.
- Tražila sam te! Gde su ti prijatelji?
- Gde je tvoj prijatelj?
- Upravo je otišao, rekao je daje iskrsao veliki problem s glumcem
i režiserom! Ostavio me je ovde bez ikakvog objašnjenja! Neće
biti žurke na brodu, to je sve što mi je rekao.
Igor shvata problem. Nije imao ni najmanju nameru da ubije nekoga
koga je toliko poštovao i čije filmove se trudio da gleda kad
god je imao malo vremena. Ali na kraju ipak sudbina bira - čovek je
samo oruđe.
- Idem. Ako želiš, mogu da te ostavim u tvom hotelu.
-Ali žurka tek počinje!
- Onda se lepo provedi. Ujutru moram rano na put.
Gabrijela mora brzo da odluči. Ili će s tašnom punom hartije ostati
tamo. gde nikoga ne poznaje, u nadi da će pronaći dobru dušu koja
će je odbaciti barem do Kroazete - gde će izuti cipele i popeti se
uz beskrajnu uzbrdicu do sobe koju deli s četiri prijateljice.
Ili će da prihvati poziv ovog ljubaznog čoveka koji verovatno
ima odlične kontakte i prijatelj je Hamida Huseina. Prisustvovala je
početku svađe, ali veruje da se takve stvari svakodnevno dešavaju i
da će se uskoro sve srediti.
Već ima zagarantovanu ulogu. Iscrpljena je od svih emocija koje
je tog dana doživela. Plaši se da ne popije previše i sve upropasti.
Usamljeni muškarci će joj prilaziti i pitati da li je sama, šta će posle
da radi, da li bi želela da s nekim od njih sutra poseti neku prodavnicu
nakita. Moraće ostatak večeri da provede u ljubaznim odbijanjima,
pazeći da ne povredi ničija osećanja, jer nikada ne zna s kim razgovara.
Ta večera je jedna od najekskluzivnijih na Festivalu.
- Hajdemo.
Tako se ponaša zvezda; odlazi kada niko ne očekuje.
Idu do ulaza u hotel, Ginter (ne može da se seti drugog imena)
naručuje taksi, recepcioner kaže da imaju sreće - da su došli malo
kasnije zatekli bi ogroman red.
Ona ga usput pita zašto je lagao kada je rekao čime se bavi. On
kaže da nije lagao. Zaista je imao telefonsku kompaniju, ali odlučio
je daje proda jer smatra daje budućnost u teškoj mašineriji.
A ime?
- Igor je nadimak koji se u Rusiji iz milošte daje ljudima koji se
zovu Ginter.
Gabrijela svakog trenutka očekuje čuveni poziv: „Hoćemo li na
piće do mog hotela pre spavanja?". Ali ništa se ne događa: ostavlja
je na vratima njene kuće, rukuje se s njom, i nastavlja dalje.
To je elegancija!
Da, bio je to njen prvi srećni dan. Prvi od mnogih. Sutra, kad ponovo
bude imala u rukama svoj telefon, pozvaće jedno mesto blizu
Čikaga (na račun onoga ko prima poziv), i ispričaće velike novosti,
reći će im da kupe časopise zato što su je fotografisali dok se pela
uza stepenice s Poznatim. Reći će i daje morala da promeni ime. Ali
ako pitaju, uzbuđeni, šta će se dogoditi, promeniće temu: sujeverna
je i ne želi da urekne projekat pre nego što se realizuje. Saznavaće za
događaje kako se stvari budu odvijale: nepoznata glumica izabrana je
za glavnu ulogu. Lisa Viner bila je počasni gost zabave u Njujorku.
Devojka iz Čikaga, do tada nepoznata, veliko je otkriće Gibsonovog
filma. Agent dogovara milionski ugovor s velikom holivudskom producentskom
kućom.
Nebo je granica.
- Zar si se već vratila?
- Došla bih i ranije da nije bilo gužve u saobraćaju.
Jasmin baca cipele na jednu stranu, torbu na drugu, skače na krevet,
premorena, ne skida haljinu.
- Najhitnije reči u svakom jeziku su kratke reči. Na primer, „da".
Ili „Ljubav". Ili „Bog". To su reči koje se lako izgovaraju i popunjavaju
prazninu našeg sveta. Međutim, postoji jedna reč - takođe kratka
- koju imam mnogo poteškoća da izgovorim. Ali ću to sada uraditi.
Pogledala je svoju partnerku:
- N e .
Potapšala je krevet pozivajući je da sedne pored nje. Pomilovala
joj je kosu.
- „Ne" je poznato kao prokleto, egoistično, da mu nedostaje duhovnosti.
Kada izgovorimo „da", mislimo da smo širokogrudi, da imamo
razumevanja, da smo vaspitani. Ali upravo ti sada govorim: „ne".
Neću učiniti ono što tražiš, ono što me teraš da uradim, misleći da je
to najbolje za mene. Naravno da ćeš reći da imam samo devetnaest godina
i da još ne znam tačno šta je život. Ali dovoljna mi je bila današnja
zabava da saznam šta želim, i šta ni po koju cenu ne želim.
„Nikada nisam maštala da budem model. Više od toga: nikada nisam
pomislila da ću moći da se zaljubim. Znam da je jedino moguće doživeti
ljubav u slobodi, ali ko ti je rekao da sam nečija robinja? Jedino sam
robinja svoga srca, a u tom slučaju tovar je lak, a teret ne postoji. Izabrala
sam te pre nego ti mene. Prepustila sam se avanturi koja je izgledala
nemoguća, trpela sam i nisam se žalila na posledice - od društvenih
predrasuda do problema s mojom porodicom. Sve sam to prevazišla da
bih bila s tobom večeras ovde, u Kanu, uživajući u uspehu odlične revije
i uverena da ću imati još prilika u životu. Znam da ih s tobom imam."
Partnerka je legla pored nje i stavila joj glavu u svoje krilo.
- Osoba koja mi je na to skrenula pažnju bio je jedan stranac koga
sam upoznala večeras dok sam bila tamo, izgubljena u gužvi, bez
ikakve ideje šta da kažem. Pitala sam ga šta radi na zabavi, odgovorio
je daje izgubio svoju ljubav, daje došao po nju, i da sada više nije
siguran da to stvarno želi. Rekao mi je da pogledam okolo: bili
smo okruženi samouverenim ljudima koji imaju mnogo uspeha i ostvarenja
iza sebe. Onda je rekao: „Ne zabavljaju se. Misle da su dostigli
vrhunac slave, i neizbežni pad ih plaši. Zaboravljaju da postoji
još čitav jedan svet koji treba osvojiti, jer..."
- ...jer su se navikli.
- Tačno. Stekli su mnogo stvari, a tako malo želja. Imaju mnogo
rešenih problema, odobrenih projekata, firmi koje uspešno posluju
bez velikog mešanja s njihove strane. Sada im samo ostaje strah od
promena, i zato idu sa zabave na zabavu, iz susreta u susret - da ne
bi imali vremena da razmišljaju. Da bi sreli iste osobe, i da bi mislili
da se ništa ne menja. Sigurnost je zamenila strast.
- Skini se - reče partnerka, izbegavajući bilo kakav komentar.
Jasmina ustaje, skida se, i ulazi pod prekrivač.
- Skini se i ti. Zagrli me. Tvoj zagrljaj mi je mnogo potreban,
mislila sam danas da ćeš me ostaviti.
Partnerka se skida, gasi svetio. Jasmin je odmah zaspala u njenom
zagrljaju. Budna je još neko vreme, gleda u plafon, razmišlja kako
je ponekad devetnaestogodišnja devojka u svoj svojoj naivnosti
mnogo mudrija od četrdesetjednogodišnje žene. Da, ma koliko strahovala,
ma koliko se osećala nesigurnom, biće prinuđena da raste. Imaće
moćnog neprijatelja pred sobom, HH će sigurno uraditi sve da ona
ne učestvuje na Nedelji mode u oktobru. Kao prvo, insistiraće da otkupi
njenu marku. Pošto to neće biti moguće, pokušaće daje diskredituje
pred Federacijom, tvrdeći da nije poštovala daru reč.
Sledeći meseci biće mnogo teški.
Ali ono što HH i niko drugi ne zna, jeste da ona poseduje potpunu,
apsolutnu snagu, koja će joj pomoći da prebrodi sve probleme:
ljubav devojke koja se sada šćućurila u njenom zagrljaju. Za nju bi
uradila skoro sve, samo ne bi ubila.
S njom može sve - čak i da pobedi.
Motori na avionu njegove kompanije već su uključeni. Igor seda
na svoje omiljeno mesto - drugi red s leve strane - i čeka da uzleti.
Kada se signal za obavezno vezivanje pojasa ugasi, odlazi do
bara, posluži se štedrom dozom votke, i pije naiskap. U jednom trenutku
razmišlja da li je stvarno uspeo da Evi pošalje jasne poruke
dok je uništavao sveto ve oko sebe. Da lije trebalo da bude jasniji, da
ostavlja cedulje, ime, nešto tako? Previše rizično - mogli bi da pomisle
daje serijski ubica.
Nije bio: imao je cilj, koji je, srećom, na vreme ispravljen.
Sećanje na Evu već nije imalo težinu kao ranije. Ne voli je kao
što ju je nekada voleo, i ne mrzi je kao što ju je tog dana mrzeo. S vremenom
će potpuno nestati iz njegovog života. Šteta; uprkos svim nedostacima,
teško će naći ženu kao što je ona.
Ide ponovo do bara, otvara drugu flašicu votke i ispija je. Da li
će shvatiti da je jedna ista osoba brisala svetove drugih? To ga se više
ne dotiče; ako se zbog nečega kaje, to je bio trenutak kada je poželeo
da se preda policiji tog popodneva. Ali sudbina je bila na
njegovoj strani, i uspeo je da obavi svoju misiju.
Da, pobedio je. Ali pobednik nije sam. Njegove more su prestale,
jedan anđeo jakih obrva bdi nad njim, i pokazaće mu put koji od
sada mora preći.
Na dan Svetog Josipa, 19. marta 2008.