Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:12 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
First topic message reminder :

Stanje stvari
U trenutku kada privodim kraju pisanje ovih redova, u svetu je na
vlasti nekoliko diktatora. Jedina svetska supersila izvršila je invaziju
na jednu bliskoistočnu zemlju. Teroristi imaju sve više poklonika.
Hrišćanski fundamentalisti imaju dovoljno uticaja da njihovi kandidati
postaju predsednici država. Sekte koje tvrde da imaju „apsolutno
znanje" manipulišu duhovnim traganjem. Bes prirode briše s mape
čitave gradove. Jedan ugledni američki intelektualac uradio je istraživanje
u kome je otkrio da šest hiljada ljudi drži svu moć na svetu.
Na svim kontinentima postoje na hiljade zarobljenika savesti.
Mučenje ponovo postaje prihvatljiv metod ispitivanja. Bogate zemlje
zatvaraju svoje granice. Siromašne zemlje prolaze kroz nezapamćen
odliv stanovništva koje odlazi u potrazi za Eldoradom. Genocid je u
toku u barem dve afričke zemlje. Ekonomski sistem pokazuje znake
iznemoglosti i velika bogatstva počinju da se tope. Deca koja rade
kao robovi postala su deo života. Stotine miliona ljudi živi ispod nivoa
apsolutnog siromaštva. Širenje nuklearne energije prihvata se
kao obaveza. Nove bolesti se javljaju. Bolesti koje već postoje još
nisu pod kontrolom.
Ali, da li je ovo stanje stvari u svetu u kojem živim?
Naravno da nije. Kada sam resio da napravim fotografski zapis
svog vremena, napisao sam ovu knjigu.
PAULO KOELJO


26Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:45 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Oštrica se spustila niz dojku, ali se nije tamo zaustavila. Ipak, to je
bilo dovoljno da se uzbudi. Najzad se zaustavio malo ispod njene ruke.
- Ovde sam ti u visini srca. Oko njega su rebra, prirodna zaštita.
Ako bismo se tukli, bilo bi nemoguće naneti ikakvu štetu ovako malim
oružjem. Skoro sigurno bi oštrica udarila ujedno od rebara i čak
i kada bi prodrla u telo, krvarenje izazvano ranom ne bi bilo dovoljno
da oduzme snagu neprijatelju. Možda ne bi ni osetio ubod. Ali, na
ovom mestu ovde, ubod je smrtonosan.
Staje tražila ona tamo, na usamljenom mestu s potpunim strancem
koji je pričao o tako sumornoj temi? U tom trenutku osetila je neku
vrstu elektro-šoka koji ju je paralisao - ruka je gurnula oštricu u
njeno telo. Mislila je da se davi, tražila je vazduha, ali brzo je izgubila
svest.
Igor ju je zagrlio - isto kao prvu žrtvu. Ali ovog puta telo je namestio
da sedi. Jedino stoje uradio bilo je da navuče rukavice, uzme
je za glavu i namesti tako da bude nagnuta napred.
Ako bi neko odlučio da se pojavi na tom kraju plaže, video bi
samo da neka žena spava na klupi - premorena od jurenja za producentima
i distributerima na filmskom festivalu.
Mladić koji se nalazio iza starog skladišta i koji je voleo tamo
da se krije čekajući da dođu zaljubljeni parovi da razmenjuju nežnosti
dok on masturbira, sada je kao mahnit telefonirao policiji. Sve je
video. Na početku je mislio daje u pitanju igra, ali čovek je stvarno
zabio skalpel u ženu! Morao je da sačeka da policija stigne pre nego
što izađe iz svog skrovišta; onaj luđak bi svakog časa mogao da se
vrati i to bi bio njegov kraj.
Igor baca sečivo u more i odlazi ka hotelu. Ovog puta je sama žrtva
izabrala smrt. Bio je sam na terasi hotela, razmišljao šta da radi,
razmišljao o prošlosti, kada se ona pojavila. Nije verovao da će prihvatiti
da prošeta s neznancem do usamljenog mesta, ali ona je uvek
htela dalje. Imala je priliku da pobegne kada je počeo da joj pokazuje
mesta gde mali predmet može smrtno da rani, ali ona je htela dalje.
Policijska kola prolaze pored njega vozeći zatvorenom trakom.
Odlučuje da ih prati pogledom i, na njegovo iznenađenje, vidi da odlaze
baš do mola na koji kao da niko, ali baš niko ne ide za vreme festivala.
Išao je tamo tog jutra i mol je bio podjednako pust kao što ga
je zatekao tog popodneva, iako je to najbolje mesto za posmatranje
zalaska sunca.
Nekoliko sekundi kasnije, prolazi hitna pomoć s upaljenim rotacionim
svetlima i zaglušujućom sirenom. Vozi za policijskim kolima.
Nastavlja dalje siguran u jednu stvar: nekoje video ubistvo. Kako
će ga opisati? Kao prosedog čoveka u farmerkama, beloj košulji
i crnom sakou. Taj mogući svedok bi dao usmeni opis i to ne samo
da bi potrajalo, nego bi i dovelo do zaključka da postoje na desetine,
možda na hiljade ljudi koji odgovaraju tom opisu.
Od trenutka kada je hteo da se preda policajcu, a ovaj ga poslao
nazad u hotel, znao je da niko neće moći da prekine njegovu misiju.
Nešto drugo je u njemu rađalo sumnju: da li Eva zaslužuje žrtve koje
nudi univerzumu? Stigao je u ovaj grad ubeđen da zaslužuje. Sada
mu je nešto drugo prolazilo kroz dušu: duh male ulične
prodavačice s njenim jakim obrvama i nevinim osmehom.
„Svi smo mi deo božanske iskre", kao daje govorila. „Svi imamo
isti smisao nastanka koji se zove Ljubav. Ali to ne treba da bude
koncentrisano samo u jednoj osobi - ona je rasprostranjena po svetu
i čeka da bude otkrivena. Probudi se, otvori se toj ljubavi. Ono stoje
bilo neće se vratiti. Ono što dolazi treba prepoznati."
Bori se protiv te ideje; tek kada se suočimo s krajnjim posledicama
nekog plana, shvatamo da nije dobar. Ili kada nas milostivi Bog
vodi u drugom pravcu.
Gleda na sat: ima još 12 sati u ovom gradu, dovoljno vremena da
na kraju sedne u svoj avion sa ženom koju voli i vrati se...
...gde? Svom poslu u Moskvi posle svega stoje pokušao, propatio,
promislio, isplanirao? Ili da se najzad ponovo rodi kroz sve svoje
žrtve, izabere apsolutnu slobodu, otkrije u sebi novog čoveka i radi
upravo ono o čemu je sanjao dok je bio s Evom?
1 6 : 3 4
Jasmin gleda more dok puši cigaretu i ne misli ni na šta. U ovakvim
trenucima oseća duboku povezanost s beskrajem, kao da to tu
nije ona, već nešto moćnije, sposobno za izuzetne stvari.
Priseća se jedne stare priče koju je negde pročitala, ne seća se
gde. Nasrudin je došao na dvor s prelepim turbanom na glavi da moli
za novac za dobrotvorne svrhe.
„Došao si da mi tražiš novac, a na glavi imaš tako skup ukras.
Koliko je koštala ta divna stvar?'4 upitao je suveren.
„To je donacija nekog koje veoma bogat. Koliko sam uspeo da
saznam, cena mu je petsto zlatnika", odgovori mudri sufi.
Ministar je šapnuo: „Laže. Nijedan turban ne može toliko da
košta."
Nasrudin je ostao pri svome:
„Nisam došao ovamo samo da tražim, već i da pregovaram.
Znam da na ćelom svetu postoji samo jedan suveren koji može da ga
kupi za šeststo zlatnika, da bih ja mogao da dam razliku sirotinji."
Polaskan, sultan je platio cenu koju je Nasrudin tražio. Na izlazu,
mudrac reče ministru:
„Ti možda odlično znaš koliko može da vredi jedan turban, ali ja
znam dokle taština može da odvede čoveka."
To je bila stvarnost koja ju je okruživala. Nije imala ništa protiv
svoje profesije, nije cenila ljude prema njihovim željama, ali je znala
staje zaista u životu važno. I volela bi da ostane s nogama na zemlji,
iako iskušenja ima na svakom koraku.
Neko otvara vrata, govori da ima još samo pola sata do izlaska
na modnu pistu. Ono što je obično najgori deo dana, dugo dosadno
čekanje do početka revije, bliži se kraju. Devojke ostavljaju svoje ajpode
i telefone, šminkeri doteruju detalje, frizeri vraćaju na mesto
pramenove koji su se izvukli.
Jasmin seda pred ogledalo i pušta ljude da rade svoj posao.
- Nemoj da budeš nervozna samo zato što je Kan u pitanju - kaže
joj šminkerka.
- Nisam nervozna.
Zašto bi bila? Naprotiv, svaki put kada bi stala na pistu osetila bi
neku vrstu ekstaze, famozno ubrizgavanje adrenalina u venu. Izgleda
daje šminkerka raspoložena za priču, komentariše bore poznatih
koji su joj prošli kroz ruke, hvali novu kremu, kaže daje umorna od
svega, pita je da li ima poziv viška za neku zabavu. Jasmin sve sluša
s beskrajnim strpljenjem jer su joj misli na ulicama Antverpena, u
danu kada je odlučila da potraži fotografe.
Prošla je kroz poteškoće, ali na kraju je sve ispalo kako treba.
Tako će biti i danas. Tako je bilo i tada, kada je zajedno s majkom,
koja je želela da joj se ćerka što pre reši depresije, pa je pristala
da pođe s njom, pozvonila na vrata fotografu koji joj je prišao na
ulici. Vrata su vodila u malu dnevnu sobu s prozirnim stolom prekrivenim
negativima, stolom na kojem je bio kompjuter, i nekom vrstom
arhitektonske table za crtanje koja je bila prekrivena papirima.
Kod fotografa je bila i jedna gospoda od svojih četrdeset godina koja
ju je odmerila od glave do pete i nasmejala se. Predstavila se kao
koordinatorka skupova i svi četvoro su seli.
- Sigurna sam da vaša ćerka ima zagarantovanu budućnost kao
manekenka - reče žena.
- Ovde sam samo da joj pravim društvo - odgovori majka. - Ako
imate nešto da kažete, njoj se obratite.
Ženi je trebalo nekoliko sekundi da se pribere. Uzela je formular
i počela da upisuje devojčine dimenzije dok je komentarisala:
- Jasno je da Kristina nije dobro ime. Suviše je obično. Prva stvar
koju treba da uradimo je da ga promenimo.
„Kristina nije dobro ime iz drugih razloga", mislila je. Nije dobro
jer pripada devojci koja je postala invalid onog dana kada je bila
svedok ubistva i umrla kada je porekla ono što su njene oči želele
da zaborave. Kada je resila sve da promeni, setila se imena kojim su
je zvali još u detinjstvu. Morala je da promeni sve, baš sve. Zato joj
je odgovor bio na vrh jezika:
- Jasmin Tajger. Nežna kao cvet i opasna kao divlja zver.
Izgledalo je da se ženi svidelo.
- Karijera manekenke nije laka, ali ti imaš sreće što si odabrana
da napraviš prvi korak. Naravno, neophodno je doterati dosta toga, ali
ovde smo upravo da ti pomognemo da stigneš tamo gde želiš. Snimićemo
tvoje fotografije i poslaćemo ih specijalizovanim agencijama.
Takode, trebaće ti i
Očekivala je da Kristina pita „ ta je kompozit 1 .", ali pitanje nije
usledilo. Još jedanput, žena se na brzinu pribrala i nastavila.
- Kompozit je, kao što verovatno već znaš, list specijalne hartije
na kojem se nalazi tvoja najbolja fotografija, a sa strane su tvoje dimenzije.
Iza nje ima još fotografija u različitim situacijama. U
bikiniju, u đačkoj uniformi, eventualno jedna na kojoj se vidi samo
lice, druga s malo više šminke da bi mogla da budeš odabrana i u slučaju
kada je potreban neko ko izgleda starije. Tvoje grudi...
Još jedan trenutak tišine.
- ...tvoje grudi su možda malo izvan konvencionalnih dimenzija
za manekenke.
Okrenula se prema fotografu:
- Moramo to da sakrijemo. Zapisi.
Fotograf zapisuje. Kristina - koja se sada brzo preobražava u Jasmin
Tajger - razmišlja: „Ali, kada me pozovu, videće da su mi grudi
veće nego što su mislili!"
Žena je uzela jednu prelepu kožnu torbu i izvadila iz nje neki
spisak.
- Treba da zovemo šminkera. Frizera. Nemaš ni najmanje iskustva
na modnoj pisti, zar ne?
- Nikakvog.
- Po njoj se ne hoda kao na ulici. Kada bi tako hodala, pala bi
zbog brzine i visokih štikli. Stopala moraju da idu jedno pred drugo,
kao što mačka hoda. Nikada se ne smej. A položaj tela je najhitniji od
svega.

- Ali ako misliš da imam sve te kvalitete, zašto ne uložiš svoj
novac?
- Uradiću to kasnije. U ovom trenutku moramo da vidimo koliki
je nivo tvoje posvećenosti. Hoću da budem sigurna da želiš da postaneš
profesionalna manekenka i da nisi samo još jedna devojčica
oduševljena idejom o putovanjima, upoznavanju stranih zemalja i
pronalaženju bogatog muža.
Ženin ton glasa sada je bio strog. Fotograf se vratio iz studija.
- Šminker je zvao. Hoće da mu kažemo u koliko sati sutra da dođe.
- Ako je stvarno neophodno, mogu ja da nabavim tu sumu... - reče
majka.
Ali Jasmin je već ustala i krenula prema vratima, bez rukovanja
sa ženom i fotografom.
- Hvala lepo. Nemam taj novac. A i da ga imam, upotrebila bih
ga za nešto drugo.
- Ali to je tvoja budućnost!
- Upravo tako. Moja budućnost, a ne tvoja.
Izašla je jecajući. Prvo je otišla u luksuzni butik i tamo ne samo
da su bili neljubazni, nego su mislili i da ih je lagala kada je rekla da
poznaje vlasnika. Mislila je da će sada započeti novi život, smislila
je savršeno ime za sebe, a onda ispadne da joj za prvi korak treba dve
hiljade evra!
Majka i ćerka su se vratile kući ne progovorivši ni reč. Telefon
je nekoliko puta zvonio; pogledala bi broj i vratila ga u džep.
- Zašto se ne javiš? Zar nemamo još jedan sastanak danas?
- Pa baš o tome se i radi. Nemamo dve hiljade evra.
Majka ju je uhvatila za ramena. Znala je u kakvom stanju joj je
ćerka i morala je nešto da učini.
- Da, imamo. Radim svakog dana od kada ti je otac umro i imamo
dve hiljade evra. Imamo i više, ako zatreba. Bedinerka ovde u
Evropi može dobro da zaradi, jer niko ne voli da čisti tuđu prljavštinu.
A pričamo o tvojoj budućnosti. Nećemo se vraćati kući.
Telefon je ponovo zazvonio. J*asmin je ponovo postala Kristina i
poslušala je majku. Žena koja je pozvala predstavila se i izvinila zato
što će morati da zakasni dva sata zbog nekih drugih obaveza.
- Nema problema - odgovori Kristina. - Ali da ne biste gubili
vreme, volela bih da znam koliko će koštati vaš rad.
- Koliko će koštati?
- Da. Upravo dolazim s drugog sastanka i traže mi dve hiljade
evra za fotografije, šminku...
Žena se nasmeja.
- Neće ništa koštati. Znam taj trik, ali pričaćemo o tome kada
dođeš ovamo.
Studio je bio sličan, ali je razgovor bio drugačiji. Žena je htelada
zna zašto joj je pogled sada bio tužniji - očigledno se dobro sećala prvog
susreta. Kristina je ispričala šta se dogodilo tog jutra; žena joj je
objasnila daje to najnormalnija stvar, iako danas vlasti bolje kontrolišu
takve slučajeve. Istog tog trenutka, u mnogim delovima sveta,
relativno lepe devojke bile su pozivane da pokažu „potencijal" svoje
lepote i za to su skupo plaćale. Pod izgovorom da otkrivaju nove
talente, „agencije" iznajmljuju sobe u luksuznim hotelima, postavljaju
fotografsku opremu, obećavaju barem jednu reviju za godinu
dana ili „vraćaju novac", naplaćuju malo bogatstvo za fotografije,
pozivaju propale profesionalce da glume šminkere i frizere, predlažu
škole manekenstva i u mnogo slučajeva nestaju bez traga. Kristina
nije imala sreće da ode u pravi studio, ali bila je dovoljno pametna
da odbije ponudu.
-To je deo ljudske taštine i tu nema ničeg pogrešnog - ako umeš
da se braniš, naravno. To se ne dešava samo u svetu mode, već i u
mnogim drugim oblastima: pisci sami objavljuju svoja dela, slikari finansiraju
svoje izložbe, sineasti se zadužuju da bi se izborili za svoje
mesto pod suncem između velikih studija, devojčice tvojih godina
napuštaju sve i odlaze da rade kao konobarice u velikim gradovima
u nadi da će jednog dana neki producent otkriti njihov talenat i pozvati
ih da budu zvezde.
Ne, nije planirala daje fotografiše sada. Mora bolje daje upozna.
Pritiskanje okidača na aparatu je poslednja stvar koja se radi u dugačkom
procesu koji počinje razotkrivanjem nečije duše. Zakazale su
viđenje za sutradan, još su razgovarale.
- Moraš da izabereš ime.
- Jasmin Tajger.
Da, želja se vratila.
Fotografkinja ju je pozvala da provedu vikend na obali blizu granice
s Holandijom i tamo su više od osam sati dnevno pokušavale
sve i svašta pred objektivom aparata.
Trebalo je mimikom izraziti emocije koje određene reči prouzrokuju:
„vatra!", ili „zavođenje!", ili „voda!". Pokazati dobru i lošu
stranu sopstvene duše. Gledati pravo, gledati u stranu, dole, u beskraj.
Zamišljati galebove i demone. Osetiti se napadnutom od strane starijih
muškaraca, grešnica i svetica, perverzna i nevina.
Fotografisale su se na otvorenom - mislila je da će se zalediti od
hladnoće, ali bila je u stanju da reaguje na svaki stimulans, da posluša
svaki savet. Koristile su mali studio koji je montiran u jednoj od soba
i tu su puštale različitu muziku, osvetljenje se menjalo iz časa u
čas. Jasmin se šminkala, a fotografkinja je bila zadužena za frizuru.
- Da li sam OK? Zašto trošiš toliko vremena na mene?
- Pričaćemo kasnije.
Žena je noću pregledala ono što bi preko dana uradile, razmišljala,
zapisivala utiske. Nikada nije rekla da li je zadovoljna ili razočarana
rezultatima.
Tek je u ponedeljak ujutru Jasmin (Kristina je tada već definitivno
bila mrtva) čula njeno mišljenje. Bile su na železničkoj stanici
u Briselu i čekale vezu za Antverpen:
- Ti si najbolja.
- Nije istina. - Žena je zapanjeno pogleda.
- Da, ti si najbolja. Radim u ovoj branši već dvadeset godina, fotografisala
sam nebrojeno mnogo ljudi, radila sam s profesionalnim
modelima i filmskim glumcima. S iskusnim ljudima; ali niko, ama
baš niko. nije pokazao sposobnost da izrazi osećanja kao ti.
„Znaš kako se to zove? Talenat. U određenim profesijama lako
gaje izmeriti: direktori koji su sposobni da preuzmu preduzeće koje
je na ivici propasti i učine ga profitabilnim. Sportisti koji obaraju rekorde.
Umetnici čije delo uspe da preživi makar dve generacije. Ali
kako mogu to da kažem i garantujem jednoj manekenki? Zato što
sam profesionalka. Uspela si da pokažeš svoje anđele i demone objektivu
foto-aparata, a to nije lako. Ne pričam o mladima koji vole da
se oblače kao vampiri i odlaze na gotik žurke. Ne govorim o devojkama
koje glume naivnost i pokušavaju da pobude latentnu pedofiliju
u muškarcima. Govorim o pravim demonima i pravim anđelima."
Ljudi su vrveli po stanici. Jasmin je pogledala red vožnje i predložila
da izađu iz stanice - nije mogla više da izdrži bez cigarete, a u
stanici je bilo zabranjeno pušiti. Razmišljala je da li da kaže ono što
joj se u duši dešavalo.
- Možda imam talenta, ali ako je to slučaj, uspela sam da ga iskažem
samo iz jednog razloga. Uzgred, za sve ove dane koje smo zajedno
proveli, skoro da nisi pričala o svom privatnom životu, a još
manje si pitala o mom. Hoćeš da ti pomognem da poneseš prtljag?
Fotografijom treba da se bave muškarci: uvek ima mnogo opreme da
se nosi.
Žena se nasmejala.
- Nemam ništa posebno da ti kažem, osim da obožavam svoj posao.
Stižem do punih 38 godina, razvedena, bez dece, s mnogo kontakata
koji mi obezbeđuju udoban život, ali bez velikog luksuza.
Uzgred, volela bih da dodam nešto onome što sam već rekla: ako sve
bude išlo kako treba, ti se nikada, NIKADA nećeš ponašati kao neko
ko zavisi od svoje profesije da bi preživeo, makar to i bio slučaj.
„Ako ne budeš sledila moj savet, sistem će te lako izmanipulisati.
Naravno da ću koristiti tvoje fotografije i da ću na njima zaraditi.
Ali savetujem ti da odmah angažuješ profesionalnog agenta.
Zapalila je još jednu cigaretu; sada ili nikada - mora to da uradi.
- Znaš zbog čega sam uspela da prikazem sav svoj talenat? Zbog
toga što mi se desilo nešto za šta sam mislila da nikada neće: da se
zaljubim u ženu. Ženu koju bih želela da imam pored sebe, da me
vodi kroz korake koje treba da napravim. Ženu koja je svojom blagošću
i strogošću uspela da mi osvoji dušu i iz nje oslobodi najgore
i najbolje stoje ležalo u podzemlju duha. Nije to uradila putem meditacije
ili raznim psihoanalitičkim metodama - kako bi moja majka
želela i insistirala da bude. Upotrebila je...
Napravila je pauzu. Plašila se, ali je morala da nastavi: nije imala
baš ništa da izgubi.
- Upotrebila je foto-aparat.
Vreme na železničkoj stanici je stalo. Ljudi se više nisu kretali,
zvuči su nestali, vetar više nije duvao, dim cigarete se zaledio u vazduhu,
sva svetla su se ugasila - osim dva para očiju koji su blistali
više nego ikad, fiksirani jedan na drugom.
- Gotovo - reče šminkerka.
Jasmin ustaje i gleda svoju partnerku kako bez prestanka šeta po
improvizovanom salonu i popravlja sitnice, proverava modne detalje.
Sigurno je nervozna; uostalom, ovo je njena prva revija u Kanu i u zavisnosti
od rezultata može da dobije dobar ugovor od belgijske vlade.
Želi da ode do nje i umiri je. Da joj kaže da će sve biti u redu, kao
i do tada. Za uzvrat bi čula komentar u stilu: „Imaš 19 godina, šta ti
znaš o životu?"
Odgovorila bi: znam koliko vrediš, isto kao što ti znaš koliko ja
vredim. Poznajem vezu koja je promenila naše živote od onog dana
kada si pre tri godine nežno rukom dodirnula moje lice na onoj železničkoj
stanici. Obe smo bile uplašene, sećaš se? Ali preživele smo
sopstveni strah. Zahvaljujući tome ovde sam s tobom, osim toga što
si odličan fotograf, radiš i ono o čemu si uvek sanjala: dizajniraš i
proizvodiš odeću.
Zna da takav komentar ne bi bio dobra ideja: kada nekome kažeš
da treba da se smiri, on se još više unervozi.
Odlazi do prozora i pali još jednu cigaretu. Mnogo puši, ali šta
će? Ovo je njena prva velika revija u Francuskoj.

27Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:46 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Devojka u crnom sakou i beloj majici je na vratima. Pita je kako
se zove, proverava spisak i moli je da malo sačeka: apartman je
prepun. Dva muškarca i j o š jedna žena, možda mlađa od nje, takođe
čekaju.
Svi pristojno, u tišini, čekaju svoj red. Koliko dugo će to trajati?
Sta ona tu tačno radi?
Pita samu sebe i čuje dva odgovora.
Prvi je podseća da treba da nastavi dalje. Gabrijela, optimista,
ona koja je istrajala da stigne do zvezda i sada treba da počne da razmišlja
o velikom debiju, o pozivima, putovanjima u privatnim avionima,
o reklamnim kampanjama koje pokrivaju sve prestonice sveta,
o fotografima koji dežuraju ispred njene kuće i koje zanima da vide
kako se oblači, u kojim prodavnicama kupuje, ko je riđokosi zgodni
muškarac koji je viđen s njom u popularnom noćnom klubu. Pobednička
poseta rodnom gradu, prijatelji koji je gledaju sa zavišću i iznenađenjem,
dobrotvorni projekti koje namerava da podrži.
Drugi podseća da Gabrijela, optimista, ona koja je istrajala da
stigne do zvezda sada hoda po ivici noža, na kojoj može lako da se
oklizne i padne u ambis. Jer Hamid Husein ne zna ni da ona postoji,
nikada je nisu videli našminkanu, spremnu za večernju zabavu, možda
odeća neće biti odgovarajuće veličine i moraće da se prepravlja,
što bi dovelo do toga da zakasni na sastanak u Martinezu. Već ima 25
godina, moguće je daje druga kandidatkinja sada na jahti, možda su
se predomislili, ili im je to i bila namera: da razgovaraju s dve ili tri
kandidatkinje i provere kako se snalaze u društvu. Sve tri bi pozvali
na zabavu, a da nijedna od njih ne zna za druge dve.
Paranoja.
Ne, nije paranoja. To je stvarnost. Osim toga, iako Gibson i Poznati
prihvataju da rade samo na važnim projektima, niko ne može da
garantuje uspeh. A ako nešto pode naopačke, sva krivica će biti njena.
Duh Ludog Seširdžije iz Alise u Zemlji Čuda još uvek je prisutan.
Nije imala onoliko talenta koliko je mislila, samo se isforsirala. Nije
imala blagoslov sreće kao drugi - do tog trenutka ništa važno joj
se nije desilo u životu, uprkos tome što se uporno, danonoćno borila.
Od trenutka kada je stigla u Kan, nije stala: delila je svoje bukove
- koje je skupo platila - raznim kompanijama koje organizuju
audicije za filmove i samo su je na jednu pozvali. Da je stvarno posebna,
do sada bi trebalo da je u situaciji da bira ulogu. Previsoko je
poletela u snovima, uskoro će osetiti gorki ukus poraza i on će biti
mnogo gorči jer je zamalo stigla na cilj, stopala su joj dotakla ivicu
okeana slave... i nije uspela.
„Privlačim loše vibracije. Znam da su prisutne. Moram da se
kontrolišem."
Ne može da radi jogu pred ženom u sakou i tri osobe koje u tišini
čekaju. Treba da odagna negativne misli, ali odakle one dolaze?
Prema onome što tvrde znalci - čitala je mnogo o tome u vreme kada
je mislila da je neuspešna zbog tuđe zavisti - u ovom trenutku,
glumica koja je odbijena za tu ulogu sigurno koncentriše svu svoju
energiju ka dobijanju uloge. Da, mogla je to da oseti, TO JE ISTINA!
Jedino rešenje sada je da njen um napusti taj ciklus i ode u potragu
za Uzvišenim Ja, koje je povezano sa svim silama Univerzuma.
Diše duboko, smeši se, i kaže samoj sebi:
„Sada svuda oko sebe širim energiju ljubavi, ona je moćnija od
svih sila senki. Bog koji se nalazi u meni pozdravlja Boga koji se nalazi
u svim stanovnicima planete, čak i one koji..."
Čuje smeh. Vrata apartmana se otvaraju i grupa nasmejanih, veselih
mladića i devojaka u pratnji dve poznate ženske osobe izlaze i
odlaze direktno ka liftu. Dva muškarca i žena ulaze, uzimaju desetine
torbi koje su ostavljene pored vrata i pridružuju se grupi koja ih čeka.
Oni su očigledno pomoćnici, šoferi, sekretari.
- Vi ste na redu - kaže devojka u sakou.
„Meditacija je nepogrešiva."
Smeši se devojci koja radi na prijemu i zastaje joj dah - apartman
je ličio na pećinu s blagom: naočare svih vrsta, redovi odeće na vešalicama,
koferi raznih modela, nakit, kozmetički preparati, satovi, cipele,
čarape, elektronske sprave. Jedna plavokosa gospođa, takođe
sa spiskom u ruci i mobilnim telefonom okačenim oko vrata joj prilazi.
Proverava ime na spisku i moli je da pođe za njom.
- Nemamo vremena za gubljenje. Idemo direktno do onoga što
nas zanima.
Uputile su se ka jednoj od soba, u kojoj je Gabrijela videla još blag
a - luksuz, glamur, stvari koje je uvek gledala u izlozima, ali nikada nije
imala priliku da im tako blizu priđe - osim kada su ih drugi nosili.
Da, sve to je čeka. Mora biti brza i odlučiti tačno šta će da nosi.
- Mogu li da počnem od nakita?
- Ne biraš ti ništa. Već znamo šta HH želi. Moraš da nam vratiš
haljinu sutra ujutru.
HH. Hamid Husein. Znaju šta on želi za nju!
Prolaze kroz sobu; na krevetu i po nameštaju koji se okolo nalazi
stoji još raznih proizvoda: majice, gomile začina, pano poznatog
proizvođača aparata za kafu pored kojeg se nalazi nekoliko aparata
umotanih kao poklon. Ulaze u hodnik i najzad se otvaraju vrata koja
vode u veći salon. Nikada nije pomislila da postoje tako veliki
apartmani u hotelima.
- Stigli smo u hram.
Elegantni beli vodoravni panel na kojem je logo poznate kuće
visoke mode visi iznad ogromnog bračnog kreveta. Androgini stvor
- Gabrijela nije mogla da proceni da lije muškarac ili žena - čeka ih
u tišini. Veoma mršav, duge bezbojne kose, obrijanih obrva, prstiju
punih prstenja, u tesnim pantalonama s kojih vise lanci.
- Skini se.
Gabrijela skida majicu i farmerke dok i dalje pokušava da odredi
kog je pola osoba koju je zatekla u sobi i koja je otišla do šipke na
kojoj visi odeća i izvukla crvenu haljinu.
- Skini i brushalter. Model je takav da bi se primećivao.
U sobi postoji veliko ogledalo, ali okrenuto je na drugu stranu, tako
da ne može da vidi kako joj haljina stoji.
- Moramo da požurimo. Hamid je rekao da, osim zabave, ona
mora da se popne uza stepenice.
DA SE POPNE UZA STEPENICE!
Magična rečenica!
Haljina ne stoji dobro. Zena i androgin postaju nervozni. Zena
traži da donese dve, tri, različite varijante, jer će se ona popeti uza stepenice
s Poznatim, a on je do sada već spreman.
„Popeti se uza stepenice" s Poznatim! Da nije sve to san?
Opredeljuju se za dugačku, zlatnu haljinu koja prianja uz telo i
ima dekolte do pojasa. Gore, u visini dojki, zlatan lanac sprečava da
otvor postane veći nego što ljudska mašta može da izdrži.
Žena je nervozna. Androgin ponovo izlazi i vraća se sa šnajderkom
koja doteruje podsuknju. Kada bi u tom trenutku mogla nešto da
kaže, rekla bi im da prestanu to da rade: siti odeću koja je na telu znači
da se i njena sudbina šije i prekida. Ali ovo nije pravi trenutak za
sujeverje - mnoge poznate glumice verovatno se s tim suočavaju svakodnevno
i ništa loše im se ne dešava.
Dolazi treća osoba s ogromnim koferom u ruci. Odlazi do ugla
ogromne sobe i počinje da ga rasklapa; radi se o nekoj vrsti prenosivog
studija za šminkanje koji ima čak i ogledalo okruženo sijalicama.
Androgin kleči pred njom, kao pokajana Magdalena, i isprobava joj
model za modelom cipela.
Pepeljuga! Koja će se uskoro susresti s Princom i „popeti se uza
stepenice" s njim!
- Ove su dobre - kaže žena.
Androgin vraća ostale cipele u kutije.
- Skini se ponovo. Završićemo s doterivanjem haljine dok ti rade
frizuru i šminkaju te.
Odlično, nema više šivenja na telu. Sudbina joj je ponovo otvorena.
Vode je u kupatilo, na sebi ima samo gaćice. Tamo je već postavljen
prenosivi komplet za pranje i sušenje kose, muškarac obrijane
glave je očekuje, kaže joj da sedne-i zabaci glavu unazad, u neku vrstu
čelične činije. Pere joj kosu ručnim tušem koji je povezan na česmu
lavaboa i kao i svi ostali koji su tamo prisutni nalazi se na ivici
nervnog sloma. Žali se na buku koja spolja dolazi; treba mu mirno
mesto da može da radi kako treba, ali nikoga to nije briga. Osim toga,
nikada nema dovoljno vremena da radi ono što bi želeo - sve se
radi u poslednjem trenutku.
- Niko ne može da razume ogromnu odgovornost koja leži na
mojim plećima.
Ne obraća se njoj, već priča sa samim sobom. Nastavlja:
- Kada se ti penješ uz stepenice, misliš da vide tebe? Ne, vide
moj rad. MOJU šminku. MOJU frizuru. Ti si samo platno po kojem
slikam, crtam, pravim svoje skulpture. Ako to nije kako valja, šta će
ljudi da kažu? Mogu da izgubim posao, znaš?
Gabrijelu ovo vređa, ali i na to mora da se navikne. Tako je to u
svetu glamura i sjaja. Kasnije, kada stvarno postane neko, birače lepo
vaspitane i ljubazne osobe da rade s njom. U ovom trenutku se
koncentriše ponovo na svoju najveću vrlinu: strpljenje.
Zvuk fena prekida razgovor; podseća na zvuk aviona kad poleće.
Zašto se čovek žali na buku koja dolazi spolja?
Donekle grubo joj briše kosu peškirom i kaže joj da ode do prenosivog
studija za šminkanje. Tamo se njegovo raspoloženje kompletno
menja: ćuti, proučava lik u ogledalu, deluje kao daje u nekom
drugom svetu. Ide sjedne strane na drugu i koristi fen i četku kao što
je Mikelanđelo koristio čekić i dleto kada je klesao Davida. Ona pokušava
da usredsredi pogled na daljinu i u misli joj dolaze stihovi
jednog portugalskog pesnika:
„ Ogledalo odslikava tačno; ne grešijer ne misli. Razmišljanje je
suština grešenja."
Androgin i žena se vraćaju, ostalo je još dvadeset minuta do dolaska
limuzine koja treba daje odveze do Martineza, gde treba da se
nađe s Poznatim. Limuzina nema gde da se parkira, tako da moraju
da budu tačni. Frizer nešto mumla, kao daje umetnik koga gospodari
ne shvataju, ali zna da mora da poštuje satnicu. Počinje da radi na
njenom licu kao Mikelanđelo kada je oslikavao Sikstinsku kapelu.
Limuzina! Uspinjanje uza stepenice! Poznati!
„Ogledalo odslikava tačno; ne grešijer ne misli. "
Ne razmišljaj da te ne bi zarazio stres i loše raspoloženje koje
vlada: negativne vibracije se mogu vratiti. Volela bi da pita šta predstavlja
taj apartman pun tako različitih stvari, ali mora da se ponaša
kao da je navikla na takva mesta. Mikelanđelo nanosi poslednje detalje
pod strogim okom žene i odsutnim pogledom androgina. Ustaje,
brzo je oblače, obuvaju, sve je na svom mestu, hvala Bogu.
Negde u sobi uzimaju malu kožnu tašnu Hamid Husein. Androgin
je otvara, vadi deo papira koji služi da tašna zadrži oblik, posmatra
rezultat svog rada s uobičajeno odsutnim pogledom, ali izgleda da
mu se sviđa šta je uradio i pruža joj tašnu.
Žena joj daje četiri primerka ogromnog ugovora na čije margine
su zalepljeni mali crveni markeri na kojima piše „Potpišite ovde".
- Ili potpiši bez čitanja, ili ga odnesi kući, ili zovi svog advokata,
reci da ti treba još vremena da odlučiš. Popećeš se uza stepenice
u svakom slučaju, jer sada oko toga više ništa ne možemo da uradimo.
Međutim, ako ovaj ugovor ne bude ovde sutra ujutru, dovoljno
je da vratiš haljinu.
Priseća se poruke koju joj je poslala agentkinja: prihvati šta god
ti ponude. Gabrijela uzima olovku koju su joj pružili, nalazi stranice
obeležene markerima, potpisuje sve na brzinu. Ako ugovor nije pravičan,
sigurno će moći da ih tuži i tvrdi da je pod pritiskom potpisala:
ali pre toga mora da uradi ono o čemu je uvek sanjala.
Žena uzima svoje kopije i nestaje bez pozdrava. Mikelanđelo ponovo
rasklapa sto za šminkanje, udubljen u svoj svet u kojem je nepravda
jedini zakon, njegov rad nikada nije priznat, nema vremena da
radi ono što bi voleo i ako nešto pođe naopačke, krivica će biti samo
njegova. Androgin joj kaže da ga prati do izlaza iz apartmana, gleda
na sat - tada je Gabrijela primetila daje pozadina sata mrtvačka glava
- i progovara prvi put od kada su se sreli.
- Imamo još tri minuta. Ne možeš takva da sides i budeš izložena
očima javnosti. Ja ću te otpratiti do limuzine.
Napetost se vraća: više ne misli na limuzinu. Poznatog, penjanje
uza stepenice - plaši se. Treba joj razgovor.
- Staje ovaj apartman? Zašto ima toliko različitih stvari?
- Čak i safari u Keniji - kaže androgin i pokazuje ujedan ugao.
Ranije nije primetila diskretnu traku s imenom avio-kompanije, s nekoliko
koverata na stolu. - Besplatno, kao i sve ostalo što vidiš, osim
odec'e i modnih detalja u Hramu.
Aparati za kafu, elektronski uređaji, odeća, tašne, satovi, bižuterija,
safari u Keniji.
Sve to potpuno besplatno?
- Znam šta misliš - kaže androgin svojim ni muškim ni ženskim
glasom, već glasom interplanetarnog bića. - Da, besplatno. Bolje reći,
poštena razmena, jer na ovom svetu se ništa ne dobija za džabe.
Ovo je jedna od mnogih „Soba s poklonima" koje postoje u Kanu za
vreme Festivala. Odabrani dolaze ovde i izaberu ono što žele; to su
ljudi koji će biti viđeni u bluzi koju je dizajnirao A, naočarima koje
je dizajnirao B, primaće druge važne ličnosti u svojim kućama i na
kraju zabave će otići u kuhinju da pripreme kafu na novom modelu
aparata. Svoje računare će nositi u torbama koje je dizajnirao C, i na
kraju će preporučiti kreme D, koje baš sada stižu na tržište i osećaće
se važnim jer poseduju nešto ekskluzivno, što se još nije pojavilo u
specijalizovanim prodavnicama. Otići će na bazen noseći na sebi bižuteriju
koju je dizajnirao E, slikaće ih s kaišem koji je dizajnirao F
- nijedan od ovih proizvoda još nije na tržištu. Kada stignu na tržište,
Superklasa ih je već dovoljno izreklamirala - ne zato što uvek vole
to što nose, već iz jednostavnog razloga što niko drugi tome nema
pristup. Tada će siroti smrtnici potrošiti svu svoju ušteđevinu da bi
kupili ove proizvode. Nema ničeg prostijeg od toga, draga moja. Proizvođači
ulažu u nekoliko uzoraka, a odabrani se pretvaraju u pokretne
reklame.
„Ali nemoj se zanositi; ti još nisi dotle stigla."
- A kakve veze safari u Keniji ima sa svim ovim?
- Da li možeš da zamisliš bolju reklamu od sredovečnog para
koji se pun utisaka vraća iz svoje „avanture u prašumi", s aparatima
punim slika, i preporučuju svima ovaj ekskluzivni izlet? Svi njihovi
prijatelji će želeti da dozive isto. Ponavljam, ne postoji ništa na ovom
svetu stoje besplatno. Uzgred, tri minuta su prošla, vreme je da sides
i pripremiš se za penjanje uza stepenice.
Bela limuzina ih čeka. Šofer s kačketom i rukavicama otvara vrata.
Androgin daje poslednja uputstva:
- Zaboravi film, ne penješ se ti zbog toga uza stepenice. Kada stigneš
gore, pozdravi se s direktorom Festivala i gradonačelnikom. Kada
uđeš u Kongresnu palatu, kreni ka toaletu koji se nalazi na prvom
spratu. Idi do kraja tog hodnika, skreni levo i izađi na bočna vrata.
Neko će te tamo čekati; znaju kako si obučena, odvešće te da te ponovo
našminkaju, srede frizuru, i tamo ćeš imati vremena da malo
odahneš. Doći ću i ja tamo, da te otpratim do svečane večere.
- Ali zar režiser i producenti neće da se ljute?
Androgin je slegnuo ramenima i vratio se u hotel svojim čudnim
njišućim hodom. Film? Film nije nimalo važan. Najhitnije je:
POPETI SE UZA STEPENICE!
To je, u stvari, lokalni termin za crveni tepih, najuzvišeniju stazu
slave, mesto gde sve poznate osobe iz sveta filma, umetnosti i visokog
luksuza fotografišu i zatim materijal šalju na sve strane sveta
i to se objavljuje u časopisima od Amerike do Istoka, od Severa do
Juga planete.
- Da li je temperatura u kolima u redu, madam?
Odgovara šoferu klimanjem glavom.
- Ukoliko nešto želite, u pregradi levo imate flašu hladnog šampanjca.
Gabrijela otvara pregradu, uzima kristalnu čašu, pruža ruke koliko
god može da bi bile što dalje od haljine, čuje zvuk čepa koji se
razdvaja od flaše, puni čašu i odmah je ispija, ponovo je puni i opet
ispija. Napolju, znatiželjna lica pokušavaju da vide ko se nalazi u
ogromnom automobilu sa zatamnjenim staklima koji vozi specijalnom
trakom. Uskoro će ona i Poznati biti zajedno, neće to biti samo
početak nove karijere, već i neverovatne, divne, intenzivne ljubavne
priče.
Romantična je i time se ponosi.
Setila se da je odeću i tašnu ostavila u „Sobi s poklonima". Nije
imala ključ od stana u kojem je odsela. Nije imala gde da ide kada se
noć završi. U stvari, ako jednog dana bude pisala autobiografiju, neće
biti u stanju da ispriča šta joj se sve tog dana desilo: probudila se
mamurna u stanu koji je bio prekriven odećom i dušecima, bez angažmana,
loše raspoložena - šest sati kasnije sedi u limuzini, spremna
da prošeta crvenim tepihom s jednim od najpoželjnijih muškaraca na
svetu.
Ruke joj drhte. Razmišlja da li da popije još jednu čašu šampanjca,
ali ipak odlučuje da ne rizikuje da se ne bi pojavila pripita na stepeništu
slave.
„Opusti se Gabrijela. Ne zaboravi ko si. Nemoj da dozvoliš da te
ponese sve što se sada dešava - budi realna."
Ponavlja bez prestanka ove rečenice, kako se približavaju Martinezu.
Ali, htela ona ili ne, nikada neće moći da bude ono što je bila
ranije. Nije bilo izlaznih vrata - osim onih koja joj je androgin
pokazao i koja vode do još više planine.
Čak je i Kralj svih

28Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:48 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Kraljeva, Isus Hrist, morao da prođe kroz iskušenje
kroz koje Igor sada prolazi: kušanje demona. Mora noktima
i zubima da se drži svoje vere da bi uspeo da istraje u misiji koja mu
je poverena.
Demon traži od njega da stane, oprosti, da ostavi sve po strani.
Demon je prvoklasni profesionalac koji slabe plaši osećanjem straha,
brige, nemoći i očaja.
Kada se radi o snažnim ličnostima, iskušenja su mnogo sofisticiranija:
dobre namere. Upravo to je uradio s Isusom kada se s njim
sreo u pustinji: predložio mu je da kamenje pretvori u hranu. Na taj
način ne samo da bi zasitio svoju glad, već i svih onih koji su molili
za neki zalogaj. Isus je, međutim, reagovao mudro kao što se očekuje
od Sina Božijeg. Odgovorio je da čovek ne živi samo od hleba,
već i od svega drugog što dolazi iz Duha.
Dobre namere, vrlina, integritet, staje to tačno? Ljudi koji su tvrdili
da imaju integritet zato što su slušali naređenja svoje vlade na
kraju su napravili koncentracione logore u Nemačkoj. Lekari koji su
bili ubedeni daje komunizam pravičan sistem izdavali su nalaze o nervnim
bolestima i tako poslali u Sibir sve intelektualce koji su bili
protiv režima. Vojnici idu u rat da ubijaju u ime ideala koji ne poznaju
baš najbolje, puni dobrih namera, vrline i integriteta.
Ništa od toga. Činiti greh za dobro je vrlina, vrlina za zlo je greh.
U njegovom slučaju praštanje je metod koji je Maligni pronašao
da mu unese nedoumicu u dušu. Kaže mu: „Ti nisi jedini koji kroz
ovo prolazi. Mnogi drugi su ostali bez osobe koju su najviše voleli i
pored svega su uspeli da pretvore gorčinu u sreću. Pomisli na porodice
osoba koje su, zbog tebe, upravo napustile ovaj svet: obuzeće ih
mržnja, žeđ za osvetom, gorčina. Da li tako želiš da poboljšaš svet?
Da li to želiš da ponudiš ženi koju voliš?"
Ali Igor je mudriji od iskušenja koja mu sada obuzimaju dušu:
ako izdrži još malo, taj glas će se umoriti i nestati. Pogotovo jer je jedna
od osoba koje je poslao u Raj svakim časom sve prisutnija; devojka
jakih obrva koja kaže daje sve u redu, da postoji velika razlika
između praštanja i zaborava. Ne postoji ni najmanja mržnja u njegovom
srcu i sve ovo ne radi da bi se svetio ćelom svetu.
Demon insistira, ali on mora da pokaže daje čvrst, da se podseti
zašto se tu nalazi.
Ulazi u prvu piceriju koju vidi. Naručuje margeritu i običnu kokakolu.
Bolje sada da jede, jer neće uspeti - kao što nikada nije - da jede
dovoljno za večeru, kada ima još ljudi za stolom. Svi osećaju obavezu da
održavaju živ, opušten razgovor i obožavaju da ga prekinu upravo kada
je spreman da pojede još malo veoma ukusne hrane iz svog tanjira.
U normalnim uslovima uvek ima plan kako da to izbegne: izbombarduje
sagovornike pitanjima, tako da svi mogu da mu pričaju
pametne stvari dok on mirno večera. Ali večeras nije spreman da bude
pristojan i druželjubiv. Biće antipatičan i dalek. U krajnjem slučaju,
može da kaže da ne govori jezik. Zna da će u časovima koji slede
Iskušenje biti jače nego ikada, tražiće da stane, da odustane od svega.
Ali on ne namerava da stane; cilj mu je da završi planiranu misiju,
iako se razlog zbog kog je resio daje ispuni, menja.
Nema ideju da li su tri nasilne smrti u jednom danu deo uobičajene
kanske statistike; ako je tako, policija neće posumnjati da se nešto
čudno dešava. Nastaviće sa svojim birokratskim procedurama i on
će po planu moći da se ukrca u svoj avion u zoru. Takođe ne zna da
li su ga identifikovali; tu je bračni par koji je prošao i pozdravio prodavačicu,
jedan od telohranitelja gaje dobro pogledao, a nekoje bio
očevidac kada je ubio onu ženu.
Iskušenje sada menja strategiju: želi da ga uplaši, kao što radi sa slabijim
osobama. Očigledno, demon nema ni najmanju predstavu šta se
desilo i koliko je ojačao posle probe koju mu je sudbina nametnula.
Uzima telefon i kuca novu poruku.
Pokušava da zamisli Evinu reakciju kada je dobije. Nešto mu govori
da će u isto vreme biti i uplašena i zadovoljna. Duboko se kaje
zbog koraka koji je napravila pre dve godine - kada je ostavila sve iza
sebe, čak i odeću i nakit i naložila svojim advokatima da ga kontaktiraju
u vezi sa procedurom razvoda braka.
Motiv: različitost karaktera. Kao da su sve zanimljive osobe na
svetu iste i kao da imaju mnogo zajedničkog. Naravno daje to bila
laž: zaljubila se u drugog.
Zaljubljenost. Ko na svetu može da kaže da, posle više od pet
godina braka nije pogledao nekoga sa strane i poželeo društvo nekog
drugog? Ko može da kaže da nije prevario bar jednom u životu, makar
daje ta pre vara bila samo u mislima? I koliko je žena i muškaraca
otišlo od kuće zbog toga da bi otkrilo da zaljubljenost nije trajna
i vratilo se svojim pravim partnerima? Uz malo zrelosti, sve će biti
zaboravljeno. To je najnormalnija stvar, prihvatljiva, tako nalaže biološki
sastav ljudskog tela.
Naravno, morao je do toga da stigne korak po korak. Na početku je
naložio svojim advokatima da budu tvrdi kao niko nikad - ako želi da
ga ostavi, moraće da se odrekne i bogatstva koje su zajedno stekli, cent
po cent, za skoro dvadeset godina. Opijao se nedelju dana, dok je iščekivao
odgovor; novac ga nije zanimao, činio je to zato stoje hteo daje
vrati po svaku cenu, a ovo je bio jedini pritisak koji je poznavao.
Eva je bila osoba od integriteta. Njeni advokati su prihvatili ponuđene
uslove.
Mediji su saznali za priču, tako daje preko štampe saznao za novu
vezu svoje bivše žene. Jedan od najuspešnijih modnih kreatora na
svetu, neko ko se pojavio ni iz čega, kao on. Imao je oko 40 godina,
kao on. Bio je poznat po tome da nije arogantan i danonoćno je radio.
Kao on.
Nije mogao da shvati šta se dešava. Malo pre nego što je krenula
na sajam mode u Londonu, proveli su jedan od retkih trenutaka osame
i romantike u Madridu. Iako su došli svojim avionom i odseli u hotelu
koji je nudio sav komfor koji se može zamisliti, resili su da
zajedno ponovo otkriju svet. Nisu rezervisali mesta u restoranima, stajali
su u ogromnim redovima pred muzejima, vozili se taksijem umesto
da su iznajmili limuzinu i šofera koji ih uvek čeka, šetali su i gubili
se po gradu. Mnogo su jeli, još više pili, vraćali se u hotel iscrpljeni
i zadovoljni, ponovo su počeli da vode ljubav svake večeri.
Oboje su morali da se kontrolišu da ne sednu za svoje računare
ili da ne uključe svoje telefone. Ali uspeli su. I vratili su se u Moskvu
sa srcima punim uspomena i osmehom na licu.
On je ponovo uronio u svoj posao, iznenađen kako je sve nastavilo
da funkcioniše dobro i bez njega. Ona je sledeće nedelje otišla
za London i nikada se više nije vratila.
Igor je angažovao jednu od najboljih privatnih agencija za praćenje
- koja se najviše bavi industrijskom i političkom špijunažom i
samim tim morao da vidi stotine fotografija na kojima se njegova
žena drži za ruke s novim partnerom. Detektivi su uspeli da infiltriraju
jednu „prijateljicu" koju su isplanirali na osnovu informacija koje
su dobili od bivšeg muža. Eva ju je slučajno srela u nekoj robnoj
kući; stigla je iz Rusije, „napustio ju je muž", ne može da nađe posao
zbog britanskih zakona i sada je na ivici gladi. Eva malo posumnja
u početku, ali posle odluči da joj pomogne. Razgovara sa svojim
partnerom, koji odlučuje da rizikuje i zapošljava „prijateljicu" u jednoj
od svojih kancelarija, iako nema legalna dokumenta.
To je njena jedina „prijateljica" s kojom priča na maternjem jeziku.
Sama je. Ima bračne probleme. Psiholozi agencije za praćenje'tvrde
daje to idealan model da se dobiju željene informacije: znaju da se
Eva još nije navikla na novu sredinu, a prirodan je instinkt svakog
ljudskog bića da intimne stvari deli s nepoznatima koji su u sličnoj situaciji.
Ne da bi pronašli odgovor, već naprosto da bi olakšali dušu.
„Prijateljica" snima sve razgovore koji završavaju na Igorovom
stolu i postaju važniji od papira koje treba potpisati, poziva koje treba
prihvatiti, poklona koje treba poslati glavnim klijentima, snabdevačima,
političarima, poslovnim ljudima.
Snimci su mnogo korisniji - i mnogo bolniji od fotografija. Otkriva
daje odnos s poznatim kreatorom počeo dve godine ranije, na
Nedelji mode u Milanu, gde su se njih dvoje sreli iz poslovnih razloga.
Eva je odolevala u početku - čovek je bio stalno okružen najlepšim
ženama na svetu, a tada je ona već imala trideset osam godina.
Uprkos tome, završili su u krevetu u Parizu, nedelju dana kasnije.
Kada je to čuo, primetio je da se uzbudio i nije mu bila jasna reakcija
sopstvenog tela. Zašto mu pomisao na scenu kako njegova žena širi noge
da bi joj drugi čovek izvršio penetraciju izaziva erekciju, a ne gađenje?
Bio je to jedini trenutak kada je pomislio daje izgubio zdrav razum.
Resio je da zbog toga na neki način objavi to pred drugima, da
bi smanjio osećaj krivice. U razgovoru s prijateljima ispričao je da
„jedan njegov prijatelj" oseća ogromno zadovoljstvo kada sazna da
mu žena ima vanbračne odnose. Tek tada je doživeo iznenađenje.
Prijatelji, mahom uspešni poslovni ljudi i političari poreklom iz
različitih društvenih slojeva i nacionalnosti zgrozili su se kada su čuli
priču. Ali posle desete čaše votke počeli su da priznaju daje to jedna
od najuzbudljivijih stvari koje mogu da se dese u braku. Jedan od
njih uvek je tražio od žene da mu priča najperverznije detalje, reči koje
su izgovarali. Drugi je priznao da su svingerski klubovi - mesta na
koja odlaze parovi koji žele da imaju kolektivna seksualna iskustva
- idealna terapija za spašavanje braka.
Preterivanje. Ali obradovala gaje činjenica da nije jedini čovek
koji se uzbudi kada čuje da mu žena ima odnose s drugima. I ražalostio
se što toliko malo zna o ljudima, pogotovo o muškarcima - njihovi
razgovori su se uvek vrteli oko poslova, retko kada su se doticali
intimnijih tema.
Ponovo razmišlja o snimcima. Taj kreator se zaljubio u nju još u
Londonu (nedelje mode dešavaju se jedna za drugom, jer je tako lakše
modnim profesionalcima); u šta nije bilo teško poverovati, jer je
naišao na jednu od najizuzetnijih žena na svetu. Eva je, opet, sa svoje
strane, imala nedoumica: Husein joj je bio drugi muškarac u životu
s kojim je vodila ljubav, radili su u istoj branši, osećala se veoma
inferiorno. Trebalo je da se odrekne sna da radi u modnoj industriji
jer nije bilo moguće takmičiti se s budućim mužem - i prihvatiti da
ponovo postane domaćica.
Još gore: nije mogla da shvati zašto se neko tako moćan zainteresovao
za sredovečnu Ruskinju.
Igor je mogao to da joj objasni ako bi mu dala priliku da popričaju:
samo njeno prisustvo je bilo dovoljno da probudi svetlost u svima
koji su je okruživali, da učini da svi daju svoj maksimum, da se
dignu iz pepela prošlosti ispunjeni svetlošću i nadom. Zato što se baš
to desilo i mladiću koji se vratio iz krvavog i uzaludnog rata.
Iskušenje se vraća. Demon kaže da nije baš tako, da je on svoje
traume savladao pomoću kompulzivnog rada. Iako psihijatri to mogu
da okvalifikuju kao psihološki poremećaj, to je u stvari način da
se izleče sopstvene rane putem opraštanja i zaborava. Eva nije bila
baš toliko bitna: Igor je morao da prestane da sva svoja osećanja identifikuje
s odnosom koji više ne postoji.
„Nisi ti prvi", ponavljao je demon. „Ti si naveden da činiš zlo i
misliš da tako činiš dobro."
Igor postaje nervozan. Bio je dobar čovek, i uvek kada je trebalo
da bude tvrd bilo je to u ime višeg interesa: služiti svojoj domovini,
izbeći bespotrebnu patnju izopštenih. koristiti u isto vreme i drugi
obraz i bič, kao stoje radio Isus Hrist, njegov jedini uzor u životu.
Krsti se u nadi da će ga Iskušenje napustiti. Tera sebe da se seti
snimaka, Evinih reči. njenog nezadovoljstva novim paitnerom. Ali i
izjave da ne planira da se vraća u prošlost, jer je bila udata za „neuravnoteženog"
čoveka.
Kakva besmislica. Očigledno prolazi kroz proces ispiranja mozga
u novoj sredini. Sigurno se kreće u veoma lošem društvu. Siguran
je da laže kada svojoj prijateljici Ruskinji kaže daje odlučila da
se uda iz jednog jedinog razloga: straha da ne ostane sama.
U mladosti se uvek osećala kao daje drugi odbacuju, nikada nije
mogla da ispolji svoju pravu prirodu - stalno je morala da se pravi da
je zainteresovana za iste stvari kao njene drugarice, daje zanimaju iste
igre, da se zabavlja na žurkama, da traži lepog čoveka koji će joj pružiti
sigurnost doma, decu i vernost u braku. „Sve je to laž", priznaje.
Uvek je, u stvari, sanjala o avanturi i nepoznatom. Daje mogla
da bira profesiju kada je bila u adolescentskim godinama, izabrala bi
da radi nešto što ima veze s umetnošću. Još u detinjstvu je obožavala
da pravi kolaže od fotografija iz časopisa Komunističke partije; iako
je mrzela ono stoje mogla da vidi u časopisu, uspe vala je da oboji
mračna odela i da se veseli rezultatima. Postoje bilo teško nabaviti
odeću za lutke, svoje igračke je oblačila u modele koje je šila njena
majka. Eva ne samo da se divila odelcima, već je sebi govorila kako
će jednog dana i sama moći isto to da radi.
U Sovjetskom Savezu nije postojala moda. Saznali su šta se dešava
u ostatku sveta tek kada je pao berlinski zid i kada su strani časopisi
počeli da stižu. Ona je tada već bila adolescent i sada je već pravila
živopisnije i zanimljivije kolaže, sve dok jednog dana nije resila da saopšti
svojoj porodici daje njen san upravo to: da dizajnira odeću.
Čim je maturirala, roditelji su je poslali da studira pravo. Ma koliko
bili zadovoljni nedavno osvojenom slobodom, bilo je nekih kapitalističkih
ideja koje su stigle da unište zemlju, udalje narod od
prave umetnosti, da zamene Tolstoja i Puškina špijunskim romanima,
iskvare klasičan balet modernim izmišljotinama. Njihova jedinica
morala je što pre da bude odvojena od moralne degradacije koja
je stigla s koka-kolom i luksuznim automobilima.
Na fakultetu je srela jednog lepog, ambicioznog mladića koji je
mislio baš kao ona: ne možemo i dalje da mislimo da će režim u kojem
su naši roditelji odrastali da se vrati. On je nestao zauvek. Vreme
je da se započne novi život.
Mnogo joj se svideo. Počeli su zajedno da izlaze. Videla je daje
pametan i da će mnogo postići u životu. Umeo je daje razume. Naravno,
borio se u ratu u Avganistanu. ranjen je u jednom sukobu, ali
nije bilo ništa ozbiljno; nikada se nije žalio na prošlost i u toku mnogih
godina koje su proveli zajedno nije pokazivao nikakve znake neuravnoteženosti
ili traume.
Jednog jutra doneo joj je buket ruža. Rekao je da napušta fakultet
da bi započeo sopstveni posao. Zatim ju je zaprosio. Prihvatilaje;
iako prema njemu nije osećala ništa više od divljenja i drugarske ljubavi,
mislila je da će ljubav doći s vremenom i zajedničkim životom.
Pored toga, mladić je bio jedini koji ju je zaista razumeo i podsticao;
daje propustila tu priliku, možda nikada ne bi pronašla nekoga koje
prihvata onakvu kakva jeste.
Venčali su se bez velike ceremonije i bez podrške roditelja. Mladić
je uspeo da pozajmi novac od ljudi koje je ona smatrala opasnima,
ali tu ništa nije mogla. Malo-pomalo, preduzeće koje je osnovao
počelo je da raste. Posle skoro četiri godine zajedničkog života, prvi
put je - umirući od straha - nešto zahtevala: da isplati odmah ljude
koji su mu pozajmili novac na početku i koji nisu delovali mnogo zainteresovani
da ga uzmu nazad. Poslušao je njen savet i kasnije joj se
mnogo puta na tome zahvaljivao.
Godine su prolazile, desili su se neophodni porazi, besane noći
su sledile jedna drugu, sve dok stvari nisu počele da se popravljaju i
od tog trenutka ružno pače iz priče počelo je tačno da sledi scenario
dečjih priča: pretvorilo se u lepog labuda kojem su se svi divili.
Eva se žalila na život domaćice. Umesto da reaguje kao muževi
njenih prijateljica koji su smatrali da je rad sinonim za nedostatak
ženstvenosti, on joj je kupio lokal na jednoj od najboljih lokacija u
Moskvi. Počela je da prodaje modele velikih svetskih kreatora i nikada
se nije usudila da se oproba sa svojim modelima. Ali njen novi
posao imao je druge prednosti: posećivala je velike modne salone,
družila se sa zanimljivim ljudima, i tako je upoznala Hamida. Do danas
ne zna da li ga voli - moguće je daje odgovor „ne". Ali osećala
se udobno pored njega. Nije imala ništa da izgubi kada joj je priznao
da nikada nije upoznao nikoga kao što je ona i predložio joj da žive
zajedno. Nije imala dece. Njen muž je bio oženjen svojim poslom i
možda neće ni primetiti da je nema.
„Sve sam ostavila", pričala je Eva najednom od snimaka. ,,I ne
kajem se što sam tako odlučila. Uradila bih to i da Hamid - protiv
moje volje - nije kupio divno imanje u Spaniji na moje ime. Isto bih
odlučila i da mije Igor, moj bivši muž, ponudio polovinu svog bogatstva.
Isto bih odlučila jer znam da više ne moram da se plašim. Ako
jedan od najpoželjnijih muškaraca na svetu želi da bude pored mene,
bolja sam nego što sam mislila."
Na drugom snimku primećuje da njegova voljena verovatno ima
ozbiljne psihološke probleme.
„Moj muž je izgubio razum. Ne znam da lije u pitanju rat ili napetost
izazvana preteranim radom, ali on misli da može da razume
božje znake. Pre nego što sam resila da odem, potražila sam pomoć
psihijatra da bih mogla bolje da ga razumem, da vidim da li mogu da
spasem našu vezu. Nisam ulazila u detalje da ga ne bih kompromitovala,
pa neću ulaziti u detalje ni sada s tobom. Ali mislim da bi on
bio sposoban da uradi užasne stvari ako proceni da time čini dobro.
„Psihijatar mije objasnio da mnogi darežljivi ljudi koji gaje saosećanje
sa svojim bližnjim, umeju najednom potpuno da promene
stav. Urađeno je nekoliko studija na tu temu i ta promenaje nazvana
'Luciferov efekat': anđeo koga je Bog najviše voleo na kraju je želeo
da ima istu moć kao On."
,,A zašto se to dešava?", pita drugi ženski glas.
Ali, očigledno nisu dobro planirali vreme snimanja. Snimak se tu
završava.
Veoma želi da sazna odgovor. Zato što veruje da je jednak s Bogom.
Zato što je siguran da njegova voljena sve to izmišlja i laže samu
sebe jer se plaši da se vrati i ne bude prihvaćena. Naravno, već je
morao da ubija jer je morao, ali kakve to veze ima s brakom? Ubijao
je u ratu, imao je dozvolu za to kao i svi vojnici. Ubio je dve ili tri
osobe uvek gledajući da to bude za njihovo dobro - nisu više imali
uslova da dostojanstveno žive. U Kanu je samo izvršavao misiju.
I ubio bi nekoga koga voli samo ako bi shvatio daje luda, daje
skrenula sa svog puta i počela da uništava sopstveni život. Ne bi nikada
dozvolio da dekadencija uma kompromituje prošlost ispunjenu
sjajem i darežljivošću.
Ubio bi nekoga koga voli samo da bije spasao dugog i bolnog samouništenja.
Igor posmatra maserati koji se upravo nepropisno zaustavio ispred
njega; taj automobil je besmislen i neudoban, mora da se vozi
istom brzinom kao i ostali, uprkos moćnom motoru, prenizak je za
magistralne puteve i suviše opasan za autoputeve.
Muškarac star oko 50 godina - ali u želji da izgleda kao da mu je 30
- otvara vrata i izlazi uz ogroman napor, jer je pod automobila veoma
blizu zemlje. Ulazi u piceriju i naručuje „kvatro formađi" za poneti.
Maserati i picerija. Te dve stvari ne idu zajedno. Ali dešava se.
Iskušenje se vraća. Više mu ne govori o opraštanju, velikodušnosti,
zaboravljanju prošlosti i nastavljanju napred - sada je nešto drugo,
što počinje da proizvodi prave sumnje u njegovom umu. Šta ako
je Eva stvarno, kao što priča, nesrećna? Ako je uprkos velikoj ljubavi
prema njemu već uronila u bezdan pogrešne odluke iz kog nema
povratka, kao što se desilo Adamu u trenutku kada je prihvatio ponuđenu
jabuku i tako osudio čitav ljudski rod?
Sve je isplanirao, ponavlja sebi po hiljaditi put. Njegova ideja je
bila da se zajedno vrate, da ne dozvole da jedna tako mala reč kao što
je „zbogom" potpuno uništi život oboma. Razume da brak uvek prolazi
kroz svoje krize, pogotovo posle osamnaest godina.
Ali zna da dobar strateg treba stalno da menja planove. Ponovo
šalje SMS, samo da bi bio siguran da gaje dobila. Ustaje, moli se i
traži da ne mora da pije iz pehara odricanja.
Duša male ulične prodavačice je pored njega. Sada shvata daje
počinio nepravdu; ništa ga nije koštalo da sačeka još malo, dok ne nade
protivnika ravnog sebi, kao što je bio pseudo-atleta kanirane kose
na onom ručku. Ili da postupi prema apsolutnoj potrebi da spase
nekoga od novih patnji, kao što je učinio sa ženom na molu.
Devojčica jakih obrva, međutim, kao da lebdi oko njega slična
nekoj svetici i moli ga da se ne kaje; postupio je ispravno, spasao ju
je od budućnosti ispunjene patnjom i boli. Njena čista duša polako
udaljava Iskušenje i čini da on shvati da razlog zbog kojeg je u Kanu
nije da na silu vrati izgubljenu ljubav - to nije moguće.
Tamo je da bi spasao Evu od dekadencije i gorčine. Iako je bila nepravedna
prema njemu, dobro koje je za njega učinila to kompenzuje.
„Dobar sam čovek."
Odlazi do kase, plaća račun, traži malu flašu vode. Kada izađe,
prosipa svu njenu sadržinu sebi na glavu.
Mora da razbistri misli. Toliko je maštao o ovom danu, i sada je
zbunjen.

29Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:50 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Uprkos tome što se moda menja svakih šest meseci, jedna stvar
ostaje ista: obezbeđenje na vratima je uvek u crnim odelima.
Hamid je razmišljao da unese neke promene na svojim revijama
- obezbeđenje u šarenim odelima, na primer. Ili svi u belim. Ali ako
promeni to pravilo, kritičari bi više komentarisali „bespotrebne inovacije''
nego ono što je stvarno bitno: kolekciju. Osim toga, crno je
savršena boja: konzervativna, misteriozna, upisana u kolektivnu svest
putem starih holivudskih filmova. Dobri su se uvek oblačili u belo, a
loši u crno.
„Zamisli kada bi se Bela kuća zvala Crna kuća. Svi bi mislili da
u njoj živi gospodar tame."
Iako se smatra da su slučajno izabrane, svaka boja ima svoju svrhu.
Belo je simbol čistote i integriteta. Crno plaši. Crveno šokira i
paralizuje. Žuto skreće pažnju. Zeleno pruža osećaj spokojstva, može
se produžiti dalje. Plavo smiruje. Narandžasto zbunjuje.
Obezbeđenje treba da nosi crno. Tako je bilo od početka, tako
treba i dalje da bude.
Kao i uvek, tri različita ulaza. Prvi je za novinare - malo novinara
i mnogo fotografa koji nose svoju tešku opremu i izgleda kao da
su ljubazni jedni prema drugima, ali uvek su spremni da kolegi zahodu
lakat kada dođe do pronalaženja najboljeg ugla. jedinstvene prilike
za fotografisanje. savršenog trenutka ili neke greške. Drugi je za
zvanice - Nedelja mode u Parizu ništa se nije razlikovala od ove revije
u letovališta na jugu Francuske: loše odeveni ljudi koji sasvim izvesno
nemaju novca da kupe ono što će te večeri biti prikazano. Ali
moraju da budu tu, u svojim bednim farmerkama, kičastim majicama,
patikama na kojima marka proizvođača prekriva sve ostalo, uvereni
da tako svima daju do znanja da su opušteni i da im je to okruženje
blisko, što je potpuna laž. Bilo je onih koji su nosili tašne i kaiševe
koji su možda skupo koštali, ali to je delovalo još bljutavije: kao kada
biste Velaskeza stavili u plastični ram.
Najzad, tu je i VIP ulaz. Ljudi iz obezbeđenja nikad ništa ne znaju,
samo stoje skrštenih ruku i popreko gledaju - kao da su oni gazde.
Prilazi ljubazna devojka koja je naučena da prepoznaje lica poznatih.
U ruci drži spisak i obraća se bračnom paru.
- Dobrodošli, gospodine i gospodo Husein. Hvala vam što ste se
odazvali pozivu.
Vodi ih preko reda; iako deluje daje red isti, niski metalni stubovi
povezani trakama od crvenog pliša govore ko je ko u stvari, i ko
je važan. To je trenutak Male Slave - imati poseban tretman; iako ta
revija nije u zvaničnom kalendaru - uostalom, ne treba zaboraviti da
je Kanski festival filmski festival - protokol mora strogo da se poštuje.
Zbog Male Slave na svim paralelnim dešavanjima (kao što su večere,
ručkovi, kokteli), muškarci i žene provode sate pred ogledalom,
ubedeni da veštačko svetio ne škodi koži kao sunce koje napolju šija,
i zbog kojeg moraju da se mažu tonama zaštitnih krema. Na dva
koraka su od plaže, ali više vole sofisticirane solarijume u institutima
za lepotu koji se uvek nalaze najdalje u susednom bloku od mesta
gde su odseli. Imali bi divan pogled kada bi odlučili da prošetaju
Kroazetom, ali koliko bi kalorija izgubili u toj šetnji? Bolje je koristiti
pokretne trake koje se nalaze u mini-teretanama u hotelima.
Tako će biti u punoj formi, s pažnjom ležerno obučeni za ručkove
na kojima besplatno jedu i osećaju se bitnim jer su pozvani, gala
večere za koje treba mnogo platiti ili imati veze na istaknutim mestima,
zabave koje počinju posle večere i traju do zore, poslednja kafa
ili viski u baru hotela. Sve to praćeno brojnim odlascima u toalet da
se popravi šminka, namesti kravata, ramena očiste od peruti ili prašine,
proven da se karmin nije razmazao.
Najzad, povratak u luksuznu hotelsku sobu gde zatiču razmešten
krevet, meni za doručak, vremensku prognozu, čokoladnu bombonu
(koju odmah sklone jer predstavlja duplu dozu kalorija), kovertu na
kojoj su njihova imena ispisana kaligrafskim slovima (koju nikada
ne otvore jer je u njoj šablonsko pismo upravnika hotela u kojem im
želi dobrodošlicu) naslonjenu na korpu s voćem (koje željno proždiru
jer sadrži razumnu količinu vlakana, dobro je za funkcionisanje
organizma i odlično protiv gasova). Gledaju se u ogledalu dok skidaju
kravatu, šminku, haljine i smokinge, i govore sebi: ništa, baš ništa
bitno danas se nije desilo. Možda će sutra biti bolje.
Eva je lepo obučena, na sebi ima model HH koji odaje diskretnost
i eleganciju u isto vreme. Vode ih do sedišta koja se nalaze uz samu
pistu, pored mesta gde će biti fotografi, koji u tom trenutku ulaze
i počinju da nameštaju opremu.
Jedan novinar prilazi i postavlja standardno pitanje:
- Gospodine Husein, koji vam se film do sada najviše svideo?
- Mislim daje suviše rano davati mišljenje - standardni je odgovor.
- Video sam mnogo dobrih filmova, zanimljivih, ali radije bih sačekao
kraj Festivala.
Nije video nijedan film. Kasnije će razgovarati s Gibsonom i pitati
ga „koji je najbolji film sezone".
Plavokosa devojka, pristojna i elegantna, moli novinara da se
udalji. Pita ih da li će prisustvovati koktelu koji posle revije organizuje
belgijska vlada. Kaže da dolazi jedan belgijski ministar i da bi
želeo da razgovara s njim. Hamid razmišlja o ponudi, jer ta zemlja
ulaže ogromna sredstva da svoje modne kreatore probije na svetsku
scenu - i tako povrati izgubljeni sjaj posle gubitka kolonija u Africi.
- Da. možda ću svratiti na čašu šampanjca.
- Mislim da odmah posle moramo da se vidimo s Gibsonom prekida
ga Eva.
Hamid shvata poruku. Kaže devojci daje zaboravio na tu obavezu,
ali da će kasnije stupiti u kontakt s ministrom.
Nekoliko fotografa ih primećuje i počinju da škljocaju aparatima.
U tom trenutku oni su jedini gosti koji privlače pažnju medija. Kasnije
stiže nekoliko manekenki koje su u prošlosti izazivale uzbuđenja i
skandale, poziraju i smeškaju se, daju autograme nekim neukusno obučenim
ljudima u publici i čine sve da bi bile primećene - u nadi da
će ponovo videti svoja lica na naslovnim stranama. Fotografi se okreću
ka njima, znajući da to čine samo da ispune dužnost, da zadovolje
svoje urednike; nijedna od tih fotografija neće biti objavljena. Moda
je sadašnjost; manekenke od pre tri godine - ne računajući one koje
uspevaju da se održe u novinskim naslovima zbog skandala koje su
njihovi agenti pažljivo isplanirali, ili zato što se zaista razlikuju od
ostalih - žive samo u sećanju osoba koje uvek stoje iza gvozdenih
ograda na ulazima u hotele, ili starijih gospođa koje ne uspevaju da
prate brzi ritam promena.
Stare manekenke koje su upravo ušle svesne su toga (u ovom
slučaju reč „star" označava nekoga ko je već napunio dvadeset pet
godina), i ne žele da se pojave u javnosti da bi se vratile na modne piste,
već imaju na umu ulogu u nekom filmu ili mesto voditeljke emisije
na kablovskoj televiziji.
Ko će biti na pisti tog dana osim Jasmin - jedinog razloga zbog
kojeg je došao na reviju?
Sigurno nijedna od četiri ili pet svetskih top-modela, jer one biraju
revije koje rade, naplaćuju malo bogatstvo i nemaju nikakvog
interesa da se pojave u Kanu i prisustvuju tuđem dešavanju. Hamid
pretpostavlja da će videti dve ili tri manekenke iz prve klase, kao što
bi trebalo daje Jasmin, i koje naplaćuju oko 1.500 evra za to popodne;
za to je potrebna harizma i, pre svega, budućnost u ovom poslu.
Još dve ili tri iz druge klase, profesionalke koje umeju savršeno da
odrade reviju, imaju odgovarajuću siluetu, ali nisu imale sreće da
učestvuju u pratećim dešavanjima kao specijalne gošće na zabavama
koje organizuju konglomerati luksuza, i one koštaju između 800
i 600 evra. Ostatak grupe će biti sastavljen od treće klase, devojaka
koje su upravo ušle u vrtlog revija i koje zarađuju između 200 i 300
evra da bi „stekle neophodno iskustvo".
Hamid zna šta se dešava u glavama nekih od devojaka iz te treće
grupe: pobediću. Pokazaću svima šta mogu. Biću jedna od najboljih
manekenki na svetu, makar morala da zavodim i starije muškarce.
Stariji muškarci, međutim, nisu baš tako glupi kao što one misle;
većina manekenki su maloletne i to ih može odvesti u zatvor u skoro
svim zemljama sveta. Mit je potpuno drugačiji od stvarnosti: niko
ne uspeva da stigne na vrh zahvaljujući svojoj darežljivosti u seksu;
potrebno je mnogo više od toga.
Harizma. Sreća. Pravi agent. Odgovarajući trenutak. A odgovarajući
trenutak, prema studijima za tendencije, nije onaj na koji misle
te devojke, koje su upravo kročile u svet mode. Čitao je najnovija
istraživanja i sve ukazuje na to da se publika umorila od neobičnih,
anoreksičnih žena provokativnog pogleda i neodređene starosti. Kasting
agencije (agencije koje vrše selekciju manekena) traže nešto što
je izgleda veoma teško naći: devojku iz komšiluka. To znači nekoga
koje potpuno normalan i ko će u svima koji vide bilbord ili fotografije
u časopisima, izazvati pomisao „ja sam kao ona".
Pronaći vanserijsku ženu koja izgleda kao „normalna osoba" skoro
da je nemoguć zadatak.
Prošla su vremena kada su manekenke služile kreatorima samo
kao pokretne vešalice. Naravno daje lakše oblačiti nekoga koje mršav
- odeća uvek lepše pada. Prošla su vremena kada su luksuzne
proizvode za muškarce reklamirali lepi manekeni; to je odlično prolazilo
u eri japija krajem osamdesetih, ali danas oni ne mogu da prodaju
baš ništa. Za razliku od žene, muškarac nema definisan standard
lepote: on u proizvodima koje kupuje traži nešto što ga asocira na
kolegu s posla ili na druga s kojim ide na piće.
Hamid je za Jasmin kao „pravo lice njegove nove kolekcije"
saznao od kolega koji su je videli na reviji; dodatni komentari bili
su u stilu „ima vanserijsku harizmu, a ipak svi mogu da se prepoznaju
u njoj". Za razliku od treće klase manekenki, koje jure veze
i muškarce koji tvrde da su moćni i da mogu da ih pretvore u zvezde,
najbolja promocija u svetu mode - a verovatno i u bilo kojoj
drugoj oblasti - jesu komentari koji kruže među ljudima u branši.
U trenutku kada neko treba da bude „otkriven", opklade počinju da
rastu iako za to ne postoji logično objašnjenje. Ponekad su prognoze
tačne. Ponekad ne. Ali tržište je takvo, ne može uvek da se
dobij a.
Sala počinje da se puni - sedišta u prvom redu su rezervisana,
grupa muškaraca u odelima i elegantno obučenih žena zauzima nekoliko
mesta, ostala su i dalje prazna. Ostatak publike seda u drugi,
treći i četvrti red. Jedna poznata manekenka - udata za fudbalera i koja
je mnogo puta posetila Brazil jer „obožava tu zemlju" - sada je u
centru pažnje fotografa. Svi znaju da je „putovanje u Brazil" sinonim
za plastičnu operaciju, ali niko se ne usuđuje da to otvoreno prokomentariše.
Evo kako to izgleda: posle nekoliko dana razgledanja
lepota Salvadora i igranja na karnevalu u Riju, kada se malo upoznaju
s ljudima, diskretno se raspitaju da li neko može da im pomogne
da nadu lekara koji ima iskustva u plastičnoj hirurgiji. Vizitkarta brzo
ode iz ruke u ruku i razgovor se tu završava.
Ljubazna plavokosa devojka čeka da predstavnici medija završe
svoj posao (i manekenku pitaju koji joj se film do tada najviše svideo),
zatim je sprovodi do jedinog slobodnog mesta pored Hamida i
Eve. Fotografi se grupišu ispred njih i slikaju ovu trojku - velikog
kreatora, njegovu suprugu i manekenku koja je postala domaćica.
Neki novinari žele da čuju njegovo mišljenje o kreatorki. Već je
naviknut na takva pitanja:
- Došao sam da se upoznam s njenim radom. Čuo sam daje veoma
talentovana.
Novinari insistiraju, kao da nisu čuli odgovor. Skoro svi su Belgijanci
- francuska štampa još nije zainteresovana za ovu temu. Simpatična
plavokosa devojka moli da ostave goste na miru.
Oni se udaljavaju. Bivša manekenka koja je sela pored njega pokušava
da započne razgovor, kaže da joj se sviđa sve što on radi. On
se ljubazno zahvaljuje; ako je očekivala odgovor „treba da razgovaramo
posle revije", sigurno je razočarana. Ipak, ona počinje da priča
šta joj se sve u životu desilo - fotografije, pozivi, putovanja.
Sluša sve s beskrajnim strpljenjem, ali čim je uhvatio priliku
(upravo se okrenula da s nekim porazgovara) okreće se ka Evi i moli
je da ga spase iz tog razgovora gluvih. Međutim, žena mu je čudnija
nego ikada i odbija bilo kakav razgovor; jedini izlaz vidi u čitanju
brošure o reviji.
Kolekcija je omaž Ani Salens, kreatorki koja se smatra pionirkom
belgijske mode. Počela je karijeru krajem šezdesetih godina, kada
je otvorila mali butik, ali ubrzo je uvidela da stil oblačenja mladih
hipika, koji su iz čitavog sveta dolazili u Amsterdam, ima ogroman
potencijal. Dovoljno veliki da se suprotstavi - i pobedi - trezvene
stilove koji su vladali medu tadašnjom buržoazijom. Doživela je da
njene modele nose neke od ikona tog vremena, kao što su kraljica
Paola i velika muza francuskog egzistencijalističkog pokreta, pevačica
Žilijet Greko. Bila je jedna od začetnika „revije-spektakla", na
kojoj bi defile odeće mešala sa svetlosnim i zvučnim efektima i umetnošću.
Uprkos svemu tome, o njoj se malo čulo izvan granica njene
domovine. Uvek se mnogo plašila da ne oboli od raka, i kao što Biblija
kaže u Knjizi o Jovu. „dogodilo mi se ono čega sam se najviše
plašio". Umrla je od bolesti koje se najviše bojala, dok su joj poslovi
propadali zbog katastrofalne neveštine u raspolaganju novcem.
Kao i sve što se dešava u svetu koji se obnavlja svakih šest meseci,
potpuno je pala u zaborav. Stav kreatorke koja će upravo predstaviti
kolekciju veoma je hrabar: vratiti se u prošlost, umesto da
proba da izmisli budućnost.
Hamid stavlja brošuru u džep; ako Jasmin nije ono što očekuje,
razgovaraće s kreatorkom o eventualnom zajedničkom projektu.
Uvek ima prostora za nove ideje - dokle god je konkurencija pod
kontrolom.
Gleda okolo: reflektori su dobro postavljeni i fotografi su prisutni
u zadovoljavajućem broju - nije to očekivao. Možda kolekcija
stvarno zaslužuje da bude viđena, ili je možda belgijska vlada upotrebila
sav svoj utkaj da privuče medije, nudeći prevoz i smeštaj. Postoji
još jedan mogući razlog za sve to interesovanje, ali Hamid se
nada da to nije slučaj: Jasmin. Ako želi da ostvari svoje planove, ona
mora biti nepoznata široj javnosti. Do sada je o njoj čuo samo od ljudi
koji su u poslu. U slučaju da se njeno lice pojavilo u mnogim časopisima,
njeno angažovanje bilo bi gubljenje vremena. Prvo, zato
što je neko stigao pre. Drugo, zato što ne bi bilo moguće povezati je
s nečim novim.
Hamid računa; nije bilo jeftino postaviti ovu reviju, ali belgijska
vlada igra na pravu kartu kao i šeik: moda ženama, sport muškarcima,
poznate ličnosti za oba pola, to su jedine teme koje interesuju
sve smrtnike i jedine koje mogu da skrenu pažnju na zemlju na međunarodnoj
sceni. Naravno, u slučaju mode postoji i priča - koja može
trajati godinama - s Federacijom. Ali jedan od funkcionera
Federacije već sedi pored belgijskih političara; očigledno ne žele da
gube vreme.
Stiže još VlPzvanica, uvek u pratnji simpatične plavokose devojke.
Izgledaju izgubljeno, ne znaju tačno šta tamo traže. Previše su
elegantno odeveni, sigurno dolaze direktno iz Brisela i ovo je prva revija
kojoj prisustvuju u Francuskoj. Definitivno nisu deo faune koja
je u ovom trenutku preplavila grad zbog filmskog festivala.
Početak kasni pet minuta. Za razliku od Nedelje mode u Parizu,
na kojoj praktično nijedna revija ne počinje na vreme, ovde se mnoge
druge stvari dešavaju u gradu i novinari ne mogu dugo da čekaju.
Ali ubrzo shvata da se vara: najveći deo novinara otišao je da razgovara
i intervjuiše ministre; skoro svi su stranci, iz iste zemlje. Politika
i moda mogu da idu u kombinaciji samo u ovakvim prilikama.
Simpatična plavokosa devojka odlazi do mesta gde ih je najviše
i moli ih da se vrate na svoja mesta: revija treba da počne. Hamid i
Eva ne razmenjuju ni reč. Ona ne izgleda ni zadovoljno ni nezadovoljno
- a to je najgore od svega. Da se žali, da se smeši, da kaže bar
nešto! Ali - ništa. Ne daje ni znaka o onome što se u njoj dešava.
Bolje da se koncentriše na paravan koji vidi u dnu, iza kojeg će
izaći manekenke. Tamo bar zna šta se dešava.
Pre nekoliko minuta manekenke su skinule sav donji veš, potpuno
su gole - da se veš ne bi nazirao ispod modela koje će nositi. Već
su obukle prvi model i čekaju da se svetla ugase, muzika počne i neko
ih - obično je to žena - dodirne po leđima dajući im znak da izađu
u pravcu reflektora i publike.
Manekenke sve tri klase nervozne su svaka na svoj način - s tim
da su najneiskusnije najuzbudenije. Neke se mole, druge pokušavaju
da provire iza zavese da vide da li je neko koga poznaju u publici,
da li su tata ili mama uspeli da dobiju odgovarajuće mesto. Trebalo
bi da ih je deset ili dvanaest, i slika svake od njih zakačena je za mesto
gde su redom poredani modeli koje će nositi i koje svaka mora da
svuče i obuče u par sekundi da bi se na pistu vratile potpuno opuštene,
kao da tu odeću nose celo popodne. Poslednji detalji šminke i frizura
su doterani.
Ponavljaju u sebi:
„Ne smem se okliznuti. Ne smem se saplesti o podsuknju. Kreatorka
me je lično izabrala od šezdeset manekenki. U Kanu sam. Neko
važan je sigurno u publici. Znam daje HH tu i može me izabrati
za svoju liniju. Kažu daje prepuno fotografa i novinara.
„NE SMEM SE SMEŠKATI jer tako glasi pravilo. Stopala treba
da prate nevidljivu liniju. Moram da hodam kao da marširam, zbog
štikli! Nije bitno što je hod izveštačen, što se ne osećam dobro dok
tako hodam - to ne smem da zaboravim!
„Moram da stignem do markera, da se okrenem na jednu stranu,
zastanem dve sekunde i odmah se vratim istom brzinom, i znam da
me čim zađem iza paravana čeka neko da me svuče, obuče mi drugu
odeću, a da ne mogu ni u ogledalu da se pogledam! Moram verovati
da će sve biti kako treba. Ne treba da prikazem samo svoje telo,
niti samo odeću, već i moć svog pogleda!"
Hamid diže pogled ka plafonu: tu je marker, reflektor koji sjaji
jače od ostalih. Ako manekenka ode dalje ili se zaustavi pre vremena,
neće biti dobro fotografisana; u tom slučaju, urednici časopisa bolje
rečeno, belgijskih časopisa - izabraće sliku druge manekenke.
Francuski novinari su u ovom trenutku ispred hotela, pored crvenog
tepiha, na predvečernjim koktelima, ili jedu sendvič i pripremaju se
za glavni događaj te noći: gala večeru.
Svetla se gase. Reflektori se pale.
Došao je veliki trenutak.
Moćno ozvučenje ispunjava prostor melodijama iz šezdesetih i
sedamdesetih godina. Hamida ta muzika nosi u jedan drugi svet koji
nikada nije uspeo da upozna, ali o kojem je čuo priče. Osećao je određenu
nostalgiju za onim što nikada nije doživeo, i određeni revolt
- zašto nije proživeo veliki san mladih koji su putovali svetom u to
vreme?
Ulazi prva manekenka i slika se mesa sa zvukom - šarena odeća,
puna života, energije, priča priču koja se dogodila pre mnogo godina,
ali koju svet izgleda voli da čuje još poneki put. Pored sebe čuje
desetine, stotine škljocanja foto-aparata. Kamere snimaju, prva manekenka
defiluje savršeno - dolazi do svetle tačke, okreće se desno,
ostane u toj pozi dve sekunde i odlazi. Imaće otprilike petnaest sekundi
da stigne iza scene - tamo zanemaruje ponašanje s piste, trči brzo
prema čiviluku na kojem su modeli koje ona treba da nosi, svlači se
na brzinu, oblači još brže, staje u red za izlazak na pistu i spremna je
za sledeći korak. Kreatorka sve prati preko internog TV sistema, grize
usne i nada se da se niko neće okliznuti, da će publika razumeti šta
želi da kaže, da će joj na kraju aplaudirati, da će ostaviti utisak na
predstavnika Federacije.
Revija se nastavlja. Iz pozicije na kojoj se nalazi, kako Hamid, tako
i TV kamere, vidi se elegantan hod, noge koje čvrsto gaze. Onima
koji sede u redovima sa strane - i koji nisu navikli na revije, što
je verovatno slučaj s većinom prisutnih VIP zvanica - sve to izgleda
čudno: zašto „marširaju" umesto da hodaju, kao većina manekenki
koje gledaju na televiziji? Da nije to kreatorka smislila da bi dala reviji
originalnu notu?
Ne, odgovara Hamid u sebi. To je zbog visokih štikli. Samo tako
mogu dovoljno sigurno da naprave svaki korak. Ono što kamere
prikazuju - jer snimaju spreda - nije ono što se zaista dešava u stvarnom
svetu.
Kolekcija je bolja nego što je očekivao - povratak kroz vreme
sa kreativnim savremenim crtama. Nema preterivanja - jer je tajna u
modi ista kao tajna u kuhinji: znati dobro dozirati sastojke. Cveće i
perle podsećaju na lude godine, ali tako su raspoređene da izgledaju
sasvim moderno. Već je šest manekenki prošlo pistom i kod jedne je
primetio tačku na kolenu koju šminka ne može da pokrije: nekoliko
minuta ranije verovatno je tu sebi ubrizgala dozu heroina da bi se
smirila i kontrolisala apetit.
Najednom, pojavljuje se Jasmin. Na sebi ima belu bluzu s dugačkim
rukavima rukom vezenu, takođe belu suknju koja ide ispod
kolena. Hoda sigurno, za razliku od onih koje su pre nje tuda prošle.
njena ozbiljnost nije naučena: prirodna je, potpuno prirodna. Hamid
brzo baca pogled na publiku: svi prisutni kao da su hipnotisani njenim
prisustvom, niko ne gleda manekenku koja ulazi ili izlazi pošto
je završila svoju putanju i počela da se vraća ka svlačionici.
„Savršena!"
U njena sledeća dva izlaska na pistu, on obraća pažnju na svaki
detalj njenog tela i vidi da ona zrači nešto mnogo snažnije od svojih
lepo izvajanih oblina. Kako bi to mogao da definiše? Venčanje Neba
i Pakla, Ljubav i Mržnja hodaju ruku pod ruku.
Kao i svaka druga revija, ni ova ne traje duže od petnaestak minuta
- iako su potrebni meseci rada da bi bila osmišljena i postavljena.
Na kraju, kreatorka izlazi na scenu, zahvaljuje se na
aplauzima, svetla se pale, muzika staje - i tek tada shvata daje uživao
u muzici. Simpatična devojka ponovo dolazi do njih da kaže da
je neko iz belgijske vlade veoma zainteresovan da razgovara s njim.
On vadi svoj kožni novčanik i pruža vizitkartu, kaže daje odseo u
hotelu Martinez, i da će mu biti veliko zadovoljstvo da zakaže susret
za sutradan.
- Ali želeo bih da razgovaram s kreatorkom i crnom manekenkom.
Da li kojim slučajem znate na kojoj zabavi će biti večeras? Mogu
ovde da sačekam odgovor.
Nadao se skorom povratku simpatične plavuše. Novinari su se
približili i započeli niz standardnih pitanja: bolje reći, različiti novinari
ponavljali su isto pitanje:
„Kako vam se svidela revija?"
- Veoma je interesantna - i odgovor je uvek bio isti.
- Sta to znači?
Prefinjenošću iskusnog profesionalca, Hamid se kretao u pravcu
sledećeg novinara. Nikada se ne treba loše ophoditi prema medijima;
ali nikada im ne treba odgovoriti ni na jedno pitanje, već odgovoriti
samo ono što je u tom trenutku pristojno.
Simpatična plavuša se vratila. Ne, ne idu na gala večeru te noći.
Uprkos svim prisutnim ministrima, politiku Festivala diktira druga
vrsta moći.
Hamid kaže da će im poslati pozivnice na ruke, stoje odmah prihvaćeno.
Kreatorka je očigledno očekivala ovakav odgovor i bila je
svesna „proizvoda" koji ima u rukama.
Jasmin.
Da, ona je ta. Retko bije koristio na revijama, jer je jača od odeće
koju nosi. Ali ne postoji niko bolji od nje da bude „lice Hamida
Huseina".
Eva na izlazu ponovo uključuje mobilni telefon. Nekoliko sekundi
kasnije pojavljuje se koverta koja leti plavim nebom, spušta se
u dno ekrana i otvara se. Sve to da bi pisalo: „Imaš poruku."
„Kakva bezvezna animacija", pomisli Eva.
Ponovo blokiran broj. Razmišlja da li da otvori poruku ili ne, ali
radoznalost je jača od straha.
- Koliko se da videti, neki obožavalac je otkrio tvoj broj - šali se
Hamid. - Nikada nisi dobila toliko poruka kao danas.
- Moguće.
Ono što bi stvarno želela da kaže jeste: „Zar ne vidiš? Posle dve
godine zajedničkog života ne vidiš da sam prestrašena, ili misliš da
samo imam menstruaciju?"
Uništio sam još jedan svet zbog tebe. I već počinjem da se pitam
da li vredi sve ovo, jer izgleda da ti ne razumeš ništa. Srce ti je mrtvo.
- Ko je? - pita Hamid.
- Nemam predstavu. Ne pokazuje se broj. Ali uvek je dobro imati
anonimne obožavaoce.

30Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:51 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Tri zločina. Statistika je prekoračena za samo nekoliko sati i sve
u svemu pokazuje porast od 50 odsto.
Odlazi do kola i prebacuje se na specijalnu frekvenciju na radiostanici.
- Serijski ubica je u gradu.
Glas je nešto promumlao s druge strane. Statički šum preseca reali
Savoj razume šta sagovornik kaže.
- Nisam siguran. Ali i ne sumnjam.
Još komentara, još statike.
- Nisam lud, kapetane, i nisam uvek protivrečan. Na primer: nisam
siguran da će mi plata leći na račun na kraju meseca. ali ipak u
to ne sumnjam: da li treba to da objašnjavam?
Statika i iznervirani glas s druge strane.
- Ne pričam o povećanju plate, već da uverenost i sumnja mogu
da idu zajedno, pogotovo u profesiji kao stoje naša. Da, ostavimo se
sada te teme i pređimo na ono što je bitno. Moguće je da će u vestima
biti priča o tri ubistva, jer je onaj tip u bolnici upravo umro. Očigledno
je da samo mi znamo da su sva tri zločina počinjena prilično
sofisticiranim tehnikama i zato niko neće posumnjati da su povezani.
Ali Kan će velikom brzinom steći imidž grada koji nije bezbedan.
A ako se ovo nastavi i sutra, počeće da se špekuliše o jednom ubici.
Šta želite da uradim?
Ljutiti kapetanovi komentari.
- Da, ovde su blizu. Momak koji je video ubistvo upravo im sve
prepričava; u ovih deset dana novinari i fotografi vire iz svake rupe.
Mislio sam da će svi biti pored crvenog tepiha, ali očigledno da nisam
bio u pravu; izgleda da tamo ima mnogo izveštača i malo tema.
Još ljutitih komentara. On vadi blok iz džepa i zapisuje adresu.
- Dobro. Otići ću do Monte Karla da porazgovaram s osobom
na koju ste me uputili.
Statika je prestala: osoba s druge strane linije se isključila s veze.
Savoj odlazi do kraja mola, pojačava sirenu na maksimum i kreće
uz škripu točkova očekujući da će privući pažnju novinara na još
jedan nepostojeći zločin. Oni znaju taj trik i ne pomeraju se, i dalje
intervjuišu mladića.
Počeo je da oseća uzbuđenje. Najzad može da ostavi pomoćniku
da popuni svu papirologiju i posveti se onome o čemu je uvek sanjao:
da otkriva ubistva koja izazivaju logiku. Voleo bi daje u pravu
- serijski ubica je u gradu i počinje da teroriše stanovnike. Zahvaljujući
brzini kojom se danas vesti šire, vrlo brzo će se naći pred reflektorima
i objašnjavati „da još ništa nije dokazano", ali na takav način
da mu niko ne poveruje u potpunosti i tako će reflektori svetleti sve
dok zločinac ne bude otkriven. Jer je, uprkos svom sjaju i glamuru,
Kan i dalje mali provincijski grad u kojem svi znaju šta se dešava, tako
da neće biti teško pronaći zločinca.
Slava. Popularnost.
Da ne razmišlja samo o sebi, a ne o dobrobiti građana?
Ali staje loše u traženju malo slave, kada je godinama primoran
da živi sa ovih dvanaest dana tokom kojih svi žele da sjaje više nego
što mogu? To je zaraza koja sve stigne. Svi žele da njihov rad dobije
priznanje u javnosti; sineaste rade isto to na Festivalu.
„Prestani da misliš na slavu; doći će ona sama ako budeš dobro
radio svoj posao. Osim toga, slava je zahtevna: zamisli da na kraju
neko zaključi da nisi sposoban da sprovedeš do kraja zadatak koji ti
je poveren. Poniženje će takođe biti javno.
„Koncentriši se."
Posle dvadeset godina provedenih u policiji na svim vrstama poslova,
unapređenja na osnovu zasluga, posle brda i brda pročitanih izveštaja
i dokumenata, shvatio je da je u slučajevima kada je
kriminalac otkriven intuicija bila podjednako bitna kao i logika. Opasnost
u ovom trenutku dok vozi ka Monte Karlu nije ubica - on je verovatno
iscrpljen od ogromne količine adrenalina koji mu se pomešao
s krvlju i uplašen jer gaje neko video - već štampa. Štampa je veliki
neprijatelj u ovakvim situacijama. Novinari uvek slede isto načelo
da mešaju tehniku i intuiciju: ukoliko uspeju da naprave bilo kakvu
vezu, makar i najmanju, između tri ubistva, policija može potpuno da
izgubi kontrolu i Festival može da se pretvori u potpuni haos u kojem
ljudi neće hteti da izađu na ulice, stranci će otputovati pre vremena,
trgovci će protestovati protiv nesposobnosti policije, priča će
biti objavljena u svim svetskim medijima - uostalom, serijski ubica
je uvek mnogo zanimljiviji u stvarnom životu nego na platnu.
A u godinama koje dolaze Filmski festival više ne bi bio isti: priča
o užasu bi zaživela, luksuz i glamur bi izabrali drugo mesto koje
bi bolje priličilo njihovim proizvodima i malo-pomalo celo to slavlje
s tradicijom dužom od šezdeset godina pretvorilo bi se samo u manji
događaj, daleko od reflektora i časopisa.
Ima veliku odgovornost. Bolje reći, ima dve velike odgovornosti:
prva je da sazna koje zločinac i da ga spreči pre nego što mu još
jedan leš ne padne u nadležnost. Druga je da kontroliše medije.
Logika. Mora da razmišlja logično. Koji od prisutnih novinara,
što su mahom došli iz udaljenih gradova, ima tačnu predstavu koliko
zločina se u Kanu počini? Koliko njih će se potruditi da pozove
Nacionalnu gardu i pita za statističke podatke?
Logičan odgovor: nijedan. Razmišljaju samo o onome što se upravo
desilo. Uzbuđeni su jer je poznati producent imao srčani napad za
vreme jednog od tradicionalnih ručkova koji se priređuju u vreme Festivala.
Niko još ne zna daje otrovan - izveštaj mrtvozornika se nalazi
na njegovom zadnjem sedištu. Niko još ne zna - i verovatno
nikada neće saznati - da je on bio deo velikog sistema pranja novca.
Nelogičan odgovor: uvek postoji neko ko razmišlja drugačije od
ostalih. Potrebno je, čim to bude moguće, dati sva neophodna objašnjenja,
organizovati konferenciju za štampu, ali govoriti samo o ubistvu
američke producentkinje na klupi; tako će istog trenutka svi
ostali incidenti biti zaboravljeni.
Važna žena iz sveta filma je ubijena. Ko bi se interesovao za smrt
beznačajne devojke? U njenom slučaju svi će doći do istog zaključka
kao on na početku istrage: preterana upotreba droge.
Nema rizika.
Vratimo se filmskoj producentkinji; možda i nije tako bitna kao
što misli, inače bi ga do sada komesar već zvao. Činjenice: lepo obučen
čovek od nekih četrdeset godina, blago prosede kose razgovarao
je neko vreme s njom dok su uživali u pogledu, a skriveni mladić ih
je posmatrao. Pošto joj je zavukao skalpel s preciznošću hirurga, polako
odlazi i sada se već pomešao sa stotinama, hiljadama ljudi koji
liče na njega.
Isključuje sirenu na nekoliko trenutaka i telefonira zameniku inspektora
koji je ostao na mestu zločina i koga sada ispituju, umesto
da on ispituje. Traži od njega da odgovori svojim mučiteljima, novinarima
koji uvek ometaju istragu svojim brzim zaključcima, da je
„skoro siguran" daje u pitanju zločin iz strasti.
- Nemoj reći da si siguran. Reci da okolnosti na to ukazuju, jer
su njih dvoje bili sami, zajedno. Ne radi se o krađi ili osveti, već o
dramatičnom ličnom obračunu.
„Pazi da ne lažeš; sve izjave snimaju i mogu ih upotrebiti protiv
tebe kasnije."
- A zašto to treba da objasnim?
- Zato što okolnosti ukazuju na to. Što pre im damo nešto što će
ih zadovoljiti, bolje za nas.
- Pitaju čime je ubijena.
- „Sve ukazuje" na to daje u pitanju bodež, kao stoje rekao svedok.
- Ali on nije siguran.
-Ako ni svedok ne zna staje video, šta ti možeš da kažeš više od
„sve ukazuje"? Uplaši momka; reci i njemu da novinari snimaju sve
što govori i da kasnije to mogu iskoristiti protiv njega.
Prekida vezu. Uskoro će zamenik inspektora početi s nepriličnim
pitanjima.
„Sve ukazuje" na to daje u pitanju zločin iz strasti, iako je žrtva
tek stigla u Kan iz Sjedinjenih Država. Iako je bila sama u hotelskoj
sobi. Iako je, na osnovu ono malo informacija koje su uspeli da skupe,
njena jedina obaveza tokom jutra bila susret bez većih posledica
na otvorenoj filmskoj pijaci koja se nalazi pored Kongresne palate.
Novinari neće imati pristup svim tim informacijama.
Bilo je tu i nešto mnogo važnije, stoje samo on znao - niko drugi,
ni njegovi saradnici, niko na svetu.
Žrtva je bila u bolnici. Razgovarali su malo i oterao ju je - u smrt.
Ponovo uključuje sirenu ne bi li zaglušujuće zavijanje oteralo bilo
kakav osećaj krivice. Ne, nije joj on zabio onaj skalpel u telo.
Naravno daje mogao da misli: „Ta gospoda je bila tamo u čekaonici
zato stoje povezana s nai'komafijom i želela je da proveri da li
je ubica obavio posao." To je u skladu s „logikom" i ako bi prijavio
taj slučajni susret svom pretpostavljenom, počeli bi istragu u tom
pravcu. Naravno da to može da bude i istina; ubijena je s filigranskom
preciznošću, kao i distributer iz Holivuda. Oboje su bili Amerikanci.
Oboje su ubijeni špicastim predmetima. Sve je ukazivalo da
se radi o istoj grupi i daje postojala neka veza između njih.
Ko zna, možda se vara i u gradu ne postoji nikakav serijski ubica
koji operiše okolo?
Jer je devojka nađena na klupi, s tragovima gušenja izazvanog iskusnim
rukama možda bila kontakt prethodne noći s nekim iz grupe
ko je došao da se nade s producentom. Možda je prodavala i drugu
robu osim one koja je bila izložena na trotoaru: drogu.
Zamislite scenu: stranci dolaze da „pokupe pazar". U jednom od
mnogih barova, lokalni diler jednom od njih predstavlja lepu devojku
s jakim obrvama „koja radi s nama". Završe u krevetu, ali stranac
je popio više nego stoje trebalo, jezik mu se razvezao, vazduh u Evropi
je drugačiji, gubi kontrolu i priča više nego što bi trebalo. Sledećeg
jutra postaje svestan greške i angažuje profesionalnog ubicu koji
je uvek u pratnji ovakvih grupa - da reši problem.
Sve je na kraju jasno, sve se uklapa, nema mesta sumnji.
Sve se toliko jasno uklapa da upravo zbog toga nema nikakvog
smisla. Nije moguće da bi narko-kaitel odlučio da dođe da sređuje račune
u gradu u koji su zbog trenutne manifestacije dovedene dodatne
policijske snage iz cele zemlje, a njima još treba dodati privatne
telohranitelje, obezbeđenje angažovano za zabave, detektive koji su
bili zaduženi da 24 sata dnevno nadgledaju skupoceni nakit koji cirkuliše
ulicama i salonima.
Daje to slučaj, takođe bi bilo dobro za njegovu karijeru: raskusurivanje
mafijaša privlači svetlost reflektora koliko i serijski
ubica.
Može da se opusti; šta god daje u pitanju, dobiće priznanje za koje
je uvek smatrao da zaslužuje.
Isključuje sirenu. Za pola sata vožnje prešao je skoro ceo autoput,
prošao nevidljivu granicu i ušao u drugu zemlju, nalazi se na samo
nekoliko metara od svog cilja. Ali glava mu je u drugim mislima
koje bi, teoretski, trebalo da budu zabranjene.
Tri zločina u istom danu. Porodice žrtava su u njegovim molitvama,
kako kažu političari. Definitivno je svestan da ga država plaća
da održava red, a ne da bude srećan kada je on prekršen na tako
nasilan način. U tom istom trenutku komesar verovatno boks uje
zid, svestan ogromne odgovornosti da reši dva problema: da nade
zločinca (ili zločince, jer možda još ne veruje u njegovu teoriju) i
da udalji novinare. Svi su zabrinuti, policijske stanice u regionu su
obaveštene, policijska kola putem kompjutera primaju foto-robot
ubice. Neki političar će verovatno biti prekinut u svom zasluženom
odmoru, jer šef policije smatra daje tema osetljiva i želi da prebaci
odgovornost u više sfere.
Političar će teško upasti u zamku i reći će samo da učine sve da
se grad vrati u normal u stoje pre moguće, jer „milioni, ili stotine miliona
evra zavise od toga". Ne želi da se nervira; ima važnije stvari
da rešava, kao stoje da odluči koje vino će ponuditi članovima strane
delegacije koja mu je u poseti.
,,A ja? Da li sam na pravom putu?"
Zabranjene misli se vraćaju: srećan je. Ovo mu je najvažniji trenutak
u celoj karijeri, posvećenoj popunjavanju papira i bavljenju nevažnim
slučajevima. Nikada nije ni zamišljao da bi slična situacija
mogla da ga učini tako euforičnim kakav je sada- pravi detektiv, čovek
koji ima teoriju koja se protivi logici, i koji će biti odlikovan jer
je prvi uvideo ono što niko drugi nije mogao da vidi. Neće to priznati
nikome, čak ni svojoj ženi, koja će biti sablažnjena muževljevim
stavom, ubedena da je izgubio razum zbog opasnog radnog okruženja
u kojem živi.
„Zadovoljan sam. Uzbuđen."
Porodice žrtava bile su u njegovim molitvama; njegovo srce se,
posle nekoliko godina umrtvljenosti, vraćalo među žive.
Za razliku od onoga što je Savoj zamišljao - ogromne biblioteke
pune prašnjavih knjiga, gomile časopisa po uglovima, neurednog
stola prekrivenog papirima - ordinacija je bila besprekorno bela, nekoliko
lampi odabranih s ukusom, udobna fotelja, providan sto na
kojem se nalazi ogroman monitor. I potpuno prazna, osim bežične
tastature i malog bloka ceduljica na kojem se nalazi luksuzna olovka
Montegrapa.
- Skini taj osmeh s lica i pokaži bar malo zabrinutosti - kaže čovek
bele brade u sakou od tvida, uprkos vrućini, s kravatom, u lepo
skrojenim pantalonama, što se nikako nije uklapalo s enterijerom ili
temom o kojoj su razgovarali.
- O čemu pričate?
- Znam kako se osećaš. Nalaziš se pred slučajem života, u mestu
u kojem se ništa ne dešava. Prošao sam kroz isto to dok sam živeo
i radio u Penikeju, delu Svonsija. u oblasti Zapadni Glamorgan,
poštanska oznaka SA9 1GB u Velikoj Britaniji. Upravo sam zahvaljujući
sličnom slučaju bio prebačen u London da radim u Skotland
Jardu.
„Pariz. O njemu sanjam." Ali ne kaže ništa. Stranac mu nudi da
sedne.
- Nadam se da ćeš ostvariti svoj profesionalni san. Stenli Moris,
drago mi je.
Savoj odlučuje da promeni temu.
- Komesar se plaši da će štampa na kraju početi da špekuliše o
serijskom ubici.
- Mogu da špekulišu koliko hoće, živimo u slobodnoj zemlji. Takvi
naslovi prodaju novine, pretvaraju dosadni život penzionera u nešto
uzbudljivo, oni pažljivo prate sve medije ne bi li čuli nešto novo
o tom događaju, s mešavinom straha i ubeđenja da se „to nama neće
desiti".
- Nadam se da ste dobili detaljan opis žrtava. Po vašem mišljenju,
da li to ukazuje na serijskog ubicu, ili se nalazimo pred osvetom
velikih narko-kartela?
- Da, dobio sam. Uzgred, hteli su da mi ga pošalju faksom - aparatom
koji danas više ničemu ne služi. Tražio sam da mi pošalju elektronskom
poštom, i znaš šta su mi odgovorili? Da nemaju običaj to
da rade. Zamisli! Jedna od najbolje opremljenih policija na svetu još
uvek koristi faks!
Savoj se nestrpljivo uzvrteo na stolici. Nije došao da razgovara
o napretku i nazadovanju suvremene tehnologije.
- Pređimo na posao - kaže dr Moris, koji je u Skotland Jardu postao
legenda, odlučio da penzionerske dane provede na jugu Francuske
i sada verovatno bio podjednako zadovoljan kao Savoj, jer mu je
razbijena dosadna svakodnevica koja se sastojala od čitanja, koncerata
i dobrotvornih čajeva i večera.
- Pošto se nikada nisam našao pred ovakvim slučajem, možda
bi prvo trebalo da znam da li se slažete s mojom teorijom da se radi
o jednom zločincu. I recite mi na kakvom se tlu nalazim.
Dr Moris objašnjava da teoretski jeste u pravu: tri zločina s nekim
zajedničkim karakteristikama su dovoljna da se dođe do zaključka
da se radi o serijskom ubici. Obično se ubistva dešavaju u istoj
geografskoj oblasti (u ovom slučaju u Kanu), i...
- Dakle, masovni ubica...
Dr Moris ga prekida i moli da ne koristi pogrešne nazive. Masovne
ubice su teroristi ili nezreli tinejdžeri koji uđu u školsku menzu
i pucaju u sve što vide - a zatim ih ubrzo ubije policija ili se
sami ubiju. Najviše vole vatreno oružje i bombe, jer brzo mogu da
naprave veliku štetu - obično već za dva do tri minuta. Takve osobe
nisu zainteresovane za posledice svog čina - jer već znaju kraj
priče.
U kolektivnom nesvesnom masovni ubica je lakše prihvaćen, jer
ga svi smatraju „mentalno neuravnoteženim" i zato je lako uspostaviti
razliku između „nas" i „njega". Kod serijskog ubice, međutim,
imamo posla s nečim stoje mnogo komplikovanije - destruktivnim
instinktom koji svaka osoba nosi u sebi.
Pravi pauzu.
- Da li si čitao pripovetku Doktor Džekil i gospodin Hajd Roberta
Luisa Stivensona?
Savoj objašnjava da ima malo vremena za čitanje jer mnogo radi.
Morisov pogled postaje leden.
- Misliš da ja ne radim?
- Nisam to hteo da kažem. Čujte, gospodine Moris, ovde sam po
hitnom zadatku. Radije ne bih razgovarao o tehnologiji ili književnosti.
Želim da čujem šta ste zaključili iz izveštaja.
- Žao mije, ali u ovom slučaju moramo da se bavimo književnošću.
Doktor Džekil i gospodin Hajd je priča o potpuno normalnom čoveku,
doktoru Džekilu, koji u određenim trenucima ima destruktivne
impulse koje ne može da kontroliše i pretvara se u nekog drugog gospodina
Hajda. Svi mi imamo te instinkte, gospodine inspektore.
Kada serijski ubica deluje, on ne ugrožava samo našu bezbednost, već
i naš zdrav razum. Jer svako ljudsko biće na planeti, htelo ili ne, u sebi
ima ogromnu destruktivnu moć i mnogo puta bi volelo da isproba
osećaj koji društvo najviše suzbija - da oduzme nečiji život.
„Razlozi mogu biti mnogi: pomisao da popravlja svet, osveta nečeg
što se desilo davno u detinjstvu, suzbijana mržnja prema društvu,
itd. Ali, svesno ili nesvesno. svako ljudsko biće je na to pomislilo makar
u detinjstvu."
Još jedna namerna pauza.
- Pretpostavljam da ti, nezavisno od položaja na kom se nalaziš,
već znaš tačno o kom osećaju govorim. Već si mučio mačku ili si
osećao morbidno zadovoljstvo spaljujući insekte koji ti ništa nažao
nisu učinili.
Sada je na Savoja red da uzvrati ledeni pogled i ne kaže ništa.
Moris, međutim, tišinu shvata kao potvrdan odgovor i nastavlja da
priča opušteno i superiorno:
- Nemoj misliti da ćeš naići na osobu koja izgleda neuravnoteženo
- razbarušene kose i sa smeškom mržnje na usnama. Kada bi čitao
malo više - iako znam da si zauzet čovek... - predložio bih ti
knjigu Hane Arent Ajhman u Jerusalimu. U njoj se analizira suđenje
jednom od najvećih serijskih ubica u istoriji. Naravno daje on u datom
slučaju morao da računa na pomoć drugih, jer u protivnom ne bi
mogao da izvrši ogroman zadatak koji su mu poverili: da pročisti
ljudski rod. Samo trenutak, molim.
Radi nešto na kompjuteru. Zna da čovek koji se nalazi pred njim
želi samo rezultate, što je u ovoj oblasti sasvim nemoguće. Mora da
ga obrazuje, pripremi za teške dane koji će doći.
- Evo ga. Arentova je uradila detaljnu analizu suđenja Adolfu
Ajhmanu, čoveku odgovornom za istrebljivanje šest miliona Jevreja
u nacističkoj Nemačkoj. Na 25. strani piše da su ga šest psihijatara
pregledali i zaključili daje obična osoba. Njegov psihološki profil,
njegov odnos prema ženi, deci, majci i ocu, bili su u potpunosti u
okviru svih društvenih standarda koji se očekuju od odgovornog muškarca.
Arentova nastavlja:
„Problem s Ajhmanom je taj što liči na mnoge druge ljude, kod
njega se ne primećuje nikakva perverzna ili sadistička tendencija. U
stvari, to su potpuno normalne osobe (...) Po mišljenju naših institucija,
njegova normalnost je isto toliko zastrašujuća koliko i zločini
koje je počinio."
Sada može da načne temu.
- Video sam u izveštajima s autopsija da nije bilo nikakvog pokušaja
seksualnog zlostavljanja žrtava...
- Doktore Moris, imam problem koji treba da resim i moram to
brzo da uradim. Hoću da budem siguran da imamo posla sa serijskim
ubicom. Očigledno je da niko nije mogao da siluje muškarca na zabavi
ili devojku na klupi na ulici.
Kao da ništa nije rekao. Sagovornik zanemaruje njegove reči i
nastavlja:
- ...što je zajedničko mnogim serijskim ubicama. Neki od njih
imaju nekoliko, recimo, „humanih" osobina. Medicinske sestre koje
ubijaju pacijente na samrti, prosjaci za koje niko ne primećuje da su
ubijeni, socijalni radnici koji saosećajući s teškim životom starijih
penzionera i invalida dolaze do zaključka da bi neki drugi život bio
mnogo bolji za njih - jedan takav slučaj se nedavno desio u Kaliforniji.
Ima i onih koji žele da preurede društvo: u ovom slučaju prostitutke
su najčešće žrtve.
- Gospodine Moris, nisam ovamo došao...
Ovog puta Moris blago podiže glas.
- Niti sam vas ja zvao. Činim uslugu. Ako želite, možete da idete.
Ako ostanete, prestanite svaki čas da mi prekidate tok misli; kada
želimo nekoga da uhvatimo, moramo da shvatimo kako razmišlja.
- Znači stvarno mislite da se radi o serijskom ubici?
- Još nisam završio.
Savoj se kontroli še. Zašto uopšte žuri? Zar ne bi bilo zanimljivo
pustiti novinare da kao i uvek zabrljaju pre nego što se pojavi sa željenim
rešenjem?
- U redu. Nastavite.
Moris se namešta na stolici i okreće monitor tako da Savoj može
da ga vidi: na ogromnom monitoru se vidi gravura, verovatno iz
XIX veka.
- Ovo je najpoznatiji serijski ubica: Džek Trbosek. Bio je aktivan
u Londonu samo u drugoj polovini 1888. godine kada je ubio pet ili
sedam žena na javnim ili polujavnim mestima. Rasecao im je stomake,
vadio im creva i materice. Nikada ga nisu uhvatili. Postao je mit,
i potraga za njegovim pravim identitetom traje i danas.
Slika na monitoru se promenila u nešto što je ličilo na astralnu
mapu.
- Ovo je potpis Zodijaka. Dokazano je da je ubio pet parova u
Kaliforniji u periodu od deset meseci; to su bili mladi parovi koji su
parkirali kola na izolovanim mestima da bi malo uživali u intimnostima.
Slao je pisma policiji s ovim znakom koji liči na keltski krst.
Do danas nije otkriveno ko je to bio.
„Kako u Džekovom slučaju, tako i u Zodijakovom, stručnjaci veruju
da se radi o ljudima koji su želeli da uspostave moral i lepo ponašanje
u svojoj okolini. Imali su, mogli bismo reći, misiju koju treba
da ispune. Za razliku od onoga kakvim je štampa želela da ih prikaže
dajući im nadimke koji plaše, kao što su Bostonski davitelj ili
Čedomorac iz Tuluza, oni su se vikendom normalno družili sa svojim
komšijama i vredno radili da zarade za život. Niko od njih nije
imao finansijsku korist od zločina."
Razgovor sada počinje da zanima Savoja.
- Što znači da to može biti baš bilo ko od ljudi koji su došli u Kan
na Festival...
- ...odlučan, svesno seje teror iz potpuno apsurdnog razloga, kao
što je na primer „borba protiv diktature mode", ili „stati na kraj promociji
filmova koji podstiču nasilje". Da bi ga opisala, štampa smišlja
ime koje izaziva jezu i počinje da prati pogrešne tragove. Zločini koji
nemaju nikakve veze s ubicom njemu se pripisuju. Panika se rađa i
završava se samo ako je on slučajno - ponavljam, slučajno - uhapšen.
Jer često on deluje određeno vreme, a zatim potpuno nestaje. Ostavio
je traga u istoriji, verovatno piše neki dnevnik koji će biti otkriven posle
njegove smrti i to je sve.
Savoj više ne gleda na sat. Zvoni mu telefon, ali odlučuje da se
ne javi: tema je mnogo komplikovanija nego stoje mislio.
- Slažete se sa mnom.
- Da - kaže najveći autoritet Skotland Jarda, čovek koji se proslavio
rešavanjem pet slučajeva koje su ostali smatrali izgubljenima.
- Po čemu zaključujete da se radi o serijskom ubici?
Moris je na monitoru video nešto što liči na elektronsku poštu i
nasmejao se. Inspektor koji ga je posetio najzad je počeo da poštuje
ono što mu govori.
- Po potpunom odsustvu motiva za zločine koje čini. Većina ovih
kriminalaca ima nešto što zovemo „potpis": biraju samo jednu vrstu
žrtve - to mogu biti homoseksualci, prostitutke, beskućnici, parovi
koji se kriju po šumarcima, itd. Drugi su dobili naziv „asimetrične
ubice": ubijaju zato što ne mogu da kontrolišu impuls. Dolaze do određene
tačke kada je ovaj impuls zadovoljen i prestaju da ubijaju sve
dok nagon ne bude ponovo izvan kontrole. Takav je naš slučaj.
„U ovom slučaju u obzir treba uzeti nekoliko stvari: zločinac je
veoma sofisticiran. Bira različito oružje - ruke, otrov, skalpel. Ne pokreće
ga neki od klasičnih motiva kao što su seks, alkoholizam, ili vidljivi
psihički poremećaji. Poznaje anatomiju ljudskog tela - to je
jedini potpis za sada. Verovatno je mnogo unapred planirao ubistva,
jer sigurno nije bilo lako nabaviti otrov, tako da možemo da ga svrstamo
u grupu onih koji smatraju da „izvršavaju misiju", za koju još
uvek ne znamo koja je. Po onome što sam mogao zaključiti iz slučaja
s devojkom, i to je jedini trag koji do sada imamo, koristio je jedan
vid ruske borilačke veštine koja se zove sambo.
„Mogao bih da idem dalje i kažem da je deo potpisa i to da se
zbliži sa žrtvom i prijateljski s njom opšti neko vreme. Ali ova teorija
se ne uklapa u slučaj ubistva koje se desilo usred ručka na jednoj
od Kanskih plaža. Koliko sam video, žrtva je bila u pratnji dva telohranitelja
koji bi u tom slučaju reagovali. A bila je i pod prismotrom
Evropola."
Rus. Savoj razmišlja da uzme telefon i traži da hitno istraže sve
hotele u gradu. Muškarac od nekih četrdeset godina, lepo obučen,
blago prosede kose, Rus.
- Činjenica da je upotrebio rusku borilačku veštinu ne znači da
je te nacionalnosti - Moris je pogodio šta misli, kao svaki dobar bivši
policajac. - Isto kao što ne možemo reci da je južnoamerički Indijanac
jer je koristio kurare.
- Šta ćemo onda?
- Onda ćemo da čekamo sledeći zločin.

31Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:53 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Pepeljuga!
Kada bi ljudi više verovali u bajke umesto da slušaju svoje muževe
i roditelje - a oni misle daje sve nemoguće - proživljavali bi
upravo ovo što ona ima priliku da iskusi u jednoj od sijaset limuzina
koje se polako ali sigurno kreću ka stepenicama, crvenom tepihu,
najvećoj modnoj pisti na svetu.
Poznati je pored nje, stalno nasmejan, obučen u lepo svečano
odelo. Pita da li je napeta. Naravno da nije: u snovima ne postoji napetost,
nervoza, anksioznost ili strah. Sve je savršeno, stvari se dešavaju
kao na filmu - heroina pati. bori se, ali uspeva da ostvari sve što
je oduvek želela.
- Ako Hamid Husein reši da istraje u ovom projektu, i ako film
bude uspešan kao što očekuje, spremi se za još ovakvih trenutaka.
Ako Hamid Husein istraje u ovom projektu? Ali zar nije već sve
dogovoreno?
- Potpisala sam ugovor kada sam otišla po haljinu, u Sobi za poklone.
- Zaboravi šta sam rekao, neću da ti kvarim ovaj tako poseban
trenutak.
- Molim te, nastavi.
Upravo je to bio odgovor koji je Poznati očekivao od naivne devojke.
S velikim zadovoljstvom joj izlazi u susret.
- Učestvovao sam u bezbroj projekata koji počnu i nikada se ne
završe. To je deo igre, ali nemoj sada time da se baviš.
- A ugovor?
- Ugovori služe da se advokati raspravljaju dok zarađuju novac.
Molim te, zaboravi šta sam rekao. Uživaj u trenutku.
„Trenutak*' se približava. Zbog usporenog saobraćaja, ljudi mogu da
vide koje u kolima, uprkos zatamnjenim staklima koja razdvajaju izabrane
od smrtnika. Poznati maše, nekoliko ruku kuca na vrata i traži da
spusti prozor samo na trenutak, da im da autogram, da ga slikaju.
Poznati maše, kao da ne razume šta žele, ubeđen da je jedan
osmeh dovoljan da preplavi svet njegovom svetlošću.
Napolju vlada prava histerija. Gospode na svojim stoličicama na
sklapanje koje verovatno tu sede od jutra i štrikaju, muškarci s pivskim
stomacima koji kao da umiru od dosade ali moraju da budu tu
sa svojim sredovečnim suprugama doteranim kao da i one treba da
prošetaju crvenim tepihom, deca koja uopšte ne shvataju šta se dešava,
ali znaju da se radi o nečemu važnom. Azijati, crnci, belci, ljudi
svih godišta čeličnom ogradom odvojeni od uzane trake kojom limuzine
prolaze, žele da veruju da su na samo dva metra od velikih legendi
ove planete, a u stvari ta razdaljina se meri stotinama hiljada
kilometara. Jer ne čini razdaljinu samo čelična ograda i staklo automobila,
već prilika, šansa i talenat.
Talenat? Da, ona želi da veruje da se i talenat računa, ali zna da
sve zavisi od igre kockama koju igraju bogovi i tako biraju određene
osobe, dok druge stavljaju na suprotnu stranu nepremostive provalije
sjedinim zadatkom da aplaudiraju, obožavaju i optužuju kada
se kolo sreće okrene.
Poznati se pravi da razgovara s njom, a u stvari ne izgovara ni reč,
samo gleda i pokreće usne kao veliki glumac, što i jeste. To ne radi ni
sa željom ni sa zadovoljstvom; Gabrijeli je odmah jasno da ne želi da
bude bezosećajan prema svojim obožavateljima koji stoje napolju, ali
u isto vreme nema više strpljenja da maše, smeši se i šalje poljupce.
- Verovatno misliš da sam arogantna i cinična osoba i da imam
srce od kamena - najzad nešto progovara. - Ako jednog dana stigneš
tamo gde želiš, shvatićeš šta osećam: nema izlaza. Uspeh porobljava
i u isto vreme te čini zavisnom, i na kraju ćeš se. kada budeš ležala u
krevetu s nekim muškarcem, ili ženom, sigurno upitati: da lije vredelo?
Zašto sam uvek ovo želela?
Pravi pauzu.
- Nastavi.
- Ne znam zašto ti ovo govorim.
- Zato što želiš da me zaštitiš. Zato što si dobar čovek. Nastavi,
molim te.
Gabrijela je možda bila naivna za mnoge stvari, ali bila je i žena,
i znala je kako da od muškarca dobije skoro sve što poželi. U
ovom slučaju glavno oružje je taština.
- Ne znam zašto sam uvek ovo želeo - Poznati je upao u zamku
i sada pokazuje svoju osetljivu stranu, dok obožavaoci spolja mašu.
- Često, kada se posle napornog radnog dana vratim u hotel, uđem
pod tuš i dugo, dugo slušam samo zvuk vode kako mi udara u telo.
Dve suprotstavljene sile se u meni bore; ona koja mi govori da treba
da se zahvalim nebesima, i ona koja mi kaže da treba sve da napustim
dok je još vreme.
,,U tim trenucima se osećam kao najnezahvalniji čovek na svetu.
Imam obožavaoce, a već mi nedostaje strpljenje. Dobijam pozive
za najprestižnije zabave na svetu, a samo želim da što pre odem i vratim
se u sobu da u tišini čitam neku dobru knjigu. Muškarci i žene dobre
volje mi dodeljuju nagrade, organizuju skupove i čine sve da bih
bio srećan, a ja sam u stvari umoran, inhibiran. i mislim da ne zaslužujem
sve to, jer nisam dostojan svog uspeha. Razumeš?"
Za delić sekunde Gabrijela saoseća s čovekom koji se nalazi pored
nje: zamišlja na koliko zabava je morao da učestvuje u toku godine,
a tamo uvek neko traži da se slika s njim, traži autogram, priča
mu potpuno nezanimljivu priču dok se on pravi da pažljivo sluša,
predlaže neki novi projekat, zbunjuje ga klasičnim „ne sećaš me se?",
hvataju se za telefon i mole ga da kaže samo par reči detetu, ženi ili
sestri. A on uvek veseo, uvek pažljiv, uvek raspoložen i pristojan, prvoklasni
profesionalac.
- Razumeš?
- Razumem. Ali volela bih da imam tvoje nedoumice, a znam da
mi još mnogo toga nedostaje.
Još četiri limuzine i onda su oni na redu. Sofer ih obaveštava da
se pripreme. Poznati spušta malo ogledalo iz krova, namešta kravatu
i ona čini isto s kosom. Gabrijela već može da vidi deo crvenog tepiha,
dok su stepenice još uvek van vidokruga. Histerija je nestala
kao nekom magijom, ljudi koji se nalaze napolju imaju identifikacione
kartice oko vrata, razgovaraju između sebe i uopšte ne obraćaju
pažnju na to koje u kolima, već umorni od scene koja se ponavlja.
Još dva vozila. S njene leve strane pojavljuje se nekoliko stepenika
staze kojom će proći. Muškarci u odelima s kravatom otvaraju
vrata, a agresivna čelična ograda zamenjena je plišanim konopcima
koji su zakačeni za stubove od drveta i mesinga.
- Do đavola!
Poznati ispušta uzvik. Gabrijela se trže.
- Do đavola! Vidi koje tamo! Vidi ko tamo izlazi iz kola!
Gabrijela ugleda jednu žensku Superzvezdu, takode u modelu Hamida
Huseina, koja je upravo spustila stopalo na početak crvenog tepiha.
Poznati okreće glavu u suprotnom pravcu od Kongresne palate,
ona prati njegov pogled i vidi nešto što nikako nije očekivala. Zid od
ljudi visok skoro tri metra iz kojeg blicevi sevaju bez prestanka.
- Gledaš u pogrešnom pravcu - teši se Poznati, koji kao daje izgubio
sav svoj šarm. ljubaznost i životne probleme. - Ovi nisu dobili
akreditacije. Oni su iz drugorazredne štampe.
- Zašto si rekao „do đavola"?
Poznati ne uspeva da sakrije daje iznerviran. Drugi su u redu.
- Zar ne vidiš? Devojko, iz kog si ti sveta? Kada budemo kročili
na crveni tepih, aparati odabranih fotografa, koji se nalaze tačno na
sredini staze, okrenuće objektive ka njoj!
Obraća se šoferu:
- Vozi sporije!
Šofer pokazuje na čoveka u civilu koji takođe ima identifikaciju
oko vrata i koji im daje znake da voze dalje i ne ometaju saobraćaj.
Poznati duboko udiše; ovo nije njegov srećan dan. Zašto je sve
ono rekao početnici koja se nalazi pored njega? Da, istina je, dosta
mu je života kojim živi, a i tako nije mogao da zamisli ništa drugo.
- Nemoj da istrčavaš iz kola - kaže. - Učinimo sve što možemo
da se ovde dole zadržimo što duže. Ostavimo dobar razmak između
devojke i nas.
„Devojka" je Superzvezda.
Par koji izlazi iz kola ispred njih izgleda da ne privlači toliko pažnje
- iako su sigurno važni, jer niko ne stiže do tih stepenica ako nije
savladao mnoge vrhove u životu.
Njen pratilac kao da se malo opustio, ali sada je red na Gabrijelu
da bude napeta i ne zna kako treba da se ponaša. Dlanovi joj se
znoje. Hvata se za tašnu punu hartije, diše duboko i moli se.
- Hodaj polako - kaže Poznati. - I nemoj da stojiš previše blizu
mene.
Limuzina stiže. Oboja vrata se otvaraju.
Odjednom, ogromna buka kao da osvaja čitav univerzum, čuje
uzvike sa svih strana - do tog trenutka nije bila svesna da se nalazi
u zvučno izolovanim kolima i da ništa od toga nije mogla da čuje.
Poznati izlazi nasmejan, kao da se pre dva minuta ništa nije
desilo i da je on i dalje centar sveta - nezavisno od izjava koje je
dao u kolima i koje su zvučale istinito. Da je u sukobu sa sobom,
svojim svetom, svojom pričom - da ne može više da napravi ni korak
nazad.
„0 čemu to razmišljam? Treba da se koncentrišem, da živim sadašnji
trenutak! Da se popnem uza stepenice!"
Oboje mašu „drugorazrednim" medijima i dosta vremena provode
kod njih. Ljudi im pružaju papire, on daje autograme i zahvaljuje
se obožavaocima. Gabrijela ne zna da li da stane pored njega ili treba
da nastavi u pravcu crvenog tepiha i Kongresne palate - ali je spašava
neko ko joj pruža papir i olovku i traži autogram.
To nije prvi autogram koji daje u životu, ali sigurno je najvažniji
do sada. Gleda u gospodu koja je uspela da se provuče do sektora
zatvorenog za javnost, smeši joj se, pita kako se zove - ali ne uspeva
ništa da čuje zbog vike fotografa.
Ah, kako bi volela da se ceremonija prenosi uživo u ćelom svetu,
da njena mama može daje vidi kako dolazi u prekrasnoj haljini u
pratnji velike zvezde (iako sada već počinje da sumnja, ali bolje da
se brzo reši tih negativnih vibracija u glavi), kako daje najhitniji autogram
u svojih dvadeset pet godina života! Ne uspeva da čuje ime
žene, smeška se i piše nešto u stilu ,,s ljubavlju".
Poznati joj prilazi:
- Idemo. Put je slobodan.
Žena kojoj je upravo napisala nežne reči čita šta joj je napisala i
buni se:
- Ovo nije autogram! Treba mi tvoje ime da mogu da ga povezem
s fotografijom!
Gabrijela se pravi da ne čuje - ništa na svetu ne može da uništi
ovaj magični trenutak.
Uspinju se uz najslavnije evropske stepenice duž kojih su policajci
napravili neku vrstu kordona, iako je publika daleko odatle. Na fasadi
zgrade, s obe strane, postavljeni su ogromni plazma-ekrani koji
sirotim smrtnicima napolju prikazuju šta se dešava u unutrašnjosti tog
svetilišta pod vedrim nebom. Iz daljine stižu histerični uzvici i zvuk s
ekrana. Kada stignu na neku vrstu dugačkog stepenika, gde ima utisak
kao da su stigli na prvi sprat, primećuje još jednu gomilu fotografa, samo
ovoga puta u svečanim odelima, koji izvikuju ime Poznatog i traže
da se okrene ovamo, onamo, samo još jednu, molim vas pridite, gledajte
gore. gledajte dole! Drugi ljudi prolaze pored njih i nastavljaju da se
penju uza stepenice, ali fotografi nisu za njih zainteresovani; Poznati i
dalje održava svoj glamur netaknutim, ponaša se kao da mu je svejedno,
malo se šali kako bi pokazao da je opušten i naviknut na to.
Gabrijela primećuje da i ona privlači pažnju; iako ne izvikuju njeno
ime (nemaju baš nikakvu predstavu koje ona) pretpostavljaju da bi mogla
da bude nova ljubav poznatog glumca, traže da se približe jedno drugom
i zajedno se slikaju (što Poznati čini na nekoliko sekundi, uvek na
opreznoj razdaljini i uz izbegavanje bilo kakvog fizičkog kontakta).
Da, uspeli su da izbegnu Superzvezdu! Ona je u ovom trenutku
već na vratima Kongresne palate i pozdravlja se s predsednikom
Filmskog festivala i gradonačelnikom Kana.
Poznati daje znak rukom da nastave da se penju uza stepenice.
Ona posluša.
Gleda dalje, vidi ogromni ekran koji je strateški postavljen tako
da ljudi mogu da vide sebe. Glas preko razglasa najavljuje:
- U ovom trenutku, stiže...
I izgovara ime Poznatog i njegov najpoznatiji film. Kasnije će
joj neko reći da svi koji su već unutra putem interne televizije gledaju
isto što se vidi na ekranu napolju.
Penju se uz ostatak stepenica, stižu do vrata, pozdravljaju se s
predsednikom Festivala i gradonačelnikom, i ulaze. Sve to skupa trajalo
je manje od tri minuta.
U tom trenutku Poznatog okružuju ljudi koji bi s njim malo da
pričaju, malo da mu se dive, da se slikaju (čak i odabrani to rade, slikaju
se s poznatima). Unutra je veoma vruće, Gabrijela se plaši da će
joj to upropastiti šminku i...
Šminka!
Da. potpuno je zaboravila. Sada treba da izađe kroz neka vrata
koja se nalaze s leve strane, nekoje tamo čeka napolju. Mehanički silazi
niza stepenice, prolazi pored dvojice ili trojice službenika obezbeđenja.
Jedan od njih je pita da li izlazi da puši i da li planira da se
vrati na film. Ona odgovara da ne i odlazi dalje.
Prolazi između nekoliko čeličnih ograda, nikoje ništa ne pita jer
izlazi, a ne pokušava da upadne unutra. Može da s leđa vidi masu
koja i dalje maše i viče na limuzine koje ne prestaju da stižu. Jedan
čovek joj prilazi, pita je kako se zove i moli je da pođe za njim.
- Možeš li da sačekaš jedan minut?
Čovek deluje iznenađeno, ali klima glavom. Gabrijela zuri u stari
ringišpil, koji tamo stoji verovatno od početka prošlog veka i nastavlja
da se vrti, dok deca skaču po figurama.
- Možemo li sada da krenemo? - ljubazno pita čovek.
- Samo još minut.
- Zakasnićemo.
Ali Gabrijela više ne može da kontroliše plač, napetost, strah,
užas ona tri minuta koja je upravo proživela. Kompulzivno štuca šminka
je ne zanima, ionako će je popraviti. Čovek pruža ruku da se
na nju nasloni i ne saplete zbog visokih štikli; zajedno idu prema trgu
koji izlazi na Kroazetu, huk mase svakim časom postaje sve udaljeniji,
štucanje postaje sve glasnije. Plače sve suze dana, nedelje,
godina u kojima je sanjala ovaj trenutak - i koji se završio pre nego
što je mogla da shvati šta se desilo.
- Izvinite - kaže čoveku koji je prati.
On je pomiluje po glavi. Njegov osmeh je pun nežnosti, razumevanja
i samilosti.

32Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:54 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Najzad je shvatio da nije moguće tražiti sreću po svaku cenu - život
mu je već dao maksimum i počinjao je da shvata daje uvek bio
darežljiv prema njemu. Od sada pa do kraja života će se posvetiti otkopavanju
blaga skrivenog u njegovoj patnji i iskoristiti svaki trenutak
radosti kao daje poslednji.
Pobedio je iskušenja. Zaštićen je duhom devojke koja je savršeno
razumela njegovu misiju i koja je sada počinjala da mu otvara oči
za prave razloge zbog kojih je došao u Kan.
U jednom trenutku, dok je bio u piceriji i prisećao se staje čuo
na snimcima, Iskušenje gaje optužilo daje mentalno neuravnotežen
čovek koji može da poveruje daje sve dozvoljeno u ime ljubavi. Ali.
Bogu hvala, taj za njega najteži trenutak sada je prošlost.
On je potpuno normalna osoba; njegov posao zahteva disciplinu,
radne navike, sposobnost pregovaranja, planiranje. Mnogi prijatelji
mu govore da se u poslednje vreme malo otuđio; a ne znaju da je
uvek bio takav. Činjenica daje morao da ide na zabave, svadbe i krštenja,
da se pretvara da uživa u golfu nedeljom - sve to je bilo samo
strategija za postizanje poslovnog cilja. Uvek je prezirao ovozemaljski
život u kojem ljudi iza osmeha kriju tugu koju nose u dušama.
Nije mu trebalo mnogo da shvati da je Superklasa zavisna od svog
uspeha koliko i narkomani od droge i da su mnogo nesrećniji od onih
koji u životu žele samo jednu kuću, baštu, dete koje se igra. obrok na
stolu i ognjište da ih greje zimi. Ti ljudi su svesni svojih ograničenja,
znaju daje život kratak, pa zašto bi stalno išli dalje?
Superklasa pokušava da proda svoje vrednosti. Obični ljudi se
često žale na božiju nepravdu, zavide moći, pate kada vide da se drugi
zabavljaju; a ne primećuju da se niko ne zabavlja, svi su zabrinuti,
nesigurni - iza nakita, automobila i novčanika punih novca kriju
ogroman kompleks niže vrednosti.
Igor je osoba jednostavnog ukusa, iako se Eva uvek žalila na njegov
stil oblačenja. Ali zašto kupiti košulju čija cena nije razumna,
ako se etiketa nalazi s unutrašnje strane kragne, iza vrata? Koja je
prednost u odlaženju u popularne restorane ako tamo nema ništa bitno
da se čuje? Eva je imala običaj da kaže da nije razgovorljiv na zabavama
i skupovima na koje je morao da ide zbog posla. Igor je
morao da menja svoje ponašanje i terao je sebe da bude simpatičan,
ali sve je to izgledalo potpuno nezanimljivo. Gledao je kako ljudi oko
njega pričaju bez prestanka, uporeduju cene akcija na berzi, komentarišu
udobnosti svoje nove jahte, naširoko pričaju o utisku koji je
ekspresionistički slikar ostavio na njih samo zato što su čuli priču turističkog
vodiča dok su bili u poseti nekom od pariških muzeja, tvrde
da je jedan pisac bolji od drugog - jer su pročitali kritike; nikada
nemaju vremena da čitaju beletristiku.
Svi kulturni. Svi bogati. Svi zanosni. I svi se uveče pitaju: „Zar
nije trenutak da stanem?" I svi sami sebi odgovaraju: „Ako to učinim,
život će mi izgubiti smisao."
Kao da znaju staje smisao života.
Iskušenje je izgubilo bitku. Zelelo je da ga uveri da je lud: jedno
je planirati žrtvovanje određenih osoba, a drugo je imati hrabrosti i
biti sposoban da se to izvrši. Iskušenje je govorilo da svi mi sanjamo
o tome da činimo zločine, ali da samo neuravnoteženi tu mračnu ideju
pretvaraju u stvarnost.
Igor je uravnotežen. Uspešan. Da želi, mogao bi da unajmi plaćenog
ubicu, najboljeg na svetu, da obavi njegov zadatak i šalje poruke
Evi. Ili bi mogao da unajmi najbolju agenciju za odnose s
javnošću na svetu; do kraja godine bio bi glavna tema ne samo ekonomskih
časopisa, već i onih koji pišu o uspehu, sjaju i glamuru. Tada
bi njegova bivša žena sigurno razmotrila posledice svoje pogrešne
odluke i on bi znao pravi trenutak da joj pošalje cveće i pozove je da
se vrati - sve bi bilo oprošteno. Ima veze u svim slojevima društva
- od poslovnih ljudi koji su do vrha stigli upornošću i trudom, do
kriminalaca koji nikada nisu imali priliku da pokažu svoju dobru
stranu.
U Kan nije došao zato što oseca morbidno zadovoljstvo kada
ugleda oči osobe koja se nalazi pred Neizbežnim. Ako je već odlučio
da se nade na liniji fronta, u riskantnom položaju u kojem je sada,
onda je siguran da će koraci koje pravi ovog dana koji kao da nema
kraja, biti odlučujući da bi novi Igor koji postoji u njemu mogao da
se rodi iz pepela njegove tragedije.
Uvek je umeo da donosi teške odluke i ide do kraja, a da niko,
čak ni Eva, ne zna šta se dešava u mračnim odajama njegove duše.
Godinama je u tišini trpeo pretnje pojedinaca i grupa, reagovao diskretno
kada je cenio daje dovoljno snažan da može da likvidira osobe
koje su mu pretile. Morao je mnogo da se kontroliše da bi sprečio
da mu život bude obeležen lošim iskustvima kroz koja je prošao. Nikada
nije svoje strahove i užase nosio kući: Eva je morala da ima miran
život, bez saznanja o lomovima kroz koje svaki poslovni čovek
prolazi. Izabrao je daje poštedi, a ona mu nije uzvratila istom merom,
niti je pokazala razumevanje.
Duh devojke ga je smirio ovom mišlju, ali je dodao jednu stvar
kojoj do tada nije razmišljao: nije došao tamo da ponovo osvoji
osobu koja ga je napustila, već da napokon shvati da ona nije bila
vredna svih onih godina bola, svih onih meseci planiranja, sve njegove
sposobnosti da oprosti, bude širokogrud i strpljiv.
Poslao je jednu, dve, tri poruke i Eva nije reagovala. Vrlo lako je
mogla da sazna gde je odseo. Pet ili šest telefonskih poziva luksuznim
hotelima ipak ne bi resili pitanje, jer se prijavio pod tuđim imenom
i zanimanjem; ali ko traži, nađe.
Čitao je statistiku: Kan ima samo 70.000 stanovnika; taj broj se
za vreme Festivala najčešće utrostruči, ali gosti uvek odsedaju na
istom mestu. Gde je ona? Odsela je u istom hotelu kao on, posećuje
isti bar - video ih je oboje prethodne večeri. Uprkos tome, Eva nije
šetala Kroazetom u potrazi za njim. Nije zvala zajedničke prijatelje
raspitivala se gde je; barem jedan od njih je imao sve podatke, jer
je pretpostavljao da će ga ona za koju je mislio daje žena njegovog
života kontaktirati kada sazna daje on tako blizu.
Prijatelj je imao uputstva da joj kaže gde mogu da se nađu, ali do
sada - baš ništa.
Skida se, ulazi pod tuš. Eva nije zaslužila sve ono. Skoro je siguran
da će je te večeri sresti, ali svakim časom to gubi na značaju. Možda
je njegova misija mnogo veća od običnog pokušaja pridobijanja
ljubavi osobe koja gaje izdala i koja javno priča loše o njemu. Duh
devojke jakih obrva čini da se seti priče koju je čuo od jednog starog
Avganistanca u pauzi između dve borbe.
Stanovnici jednog planinskog grada u oblasti Herat očajni su posle
mnogo vekova rasula i loših vladara. Ne mogu da ukinu monarhiju
preko noći, ali u isto vreme ne mogu više da izdrže generacije
arogantnih i egoističnih kraljeva. Okuplja se Loja đirga, lokalni savet
mudraca.
Loja đirga odlučuje: birače novog kralja svake četiri godine i on
će imati neograničenu vlast. Moći će da povećava poreze, traži potpunu
poslušnost, traži da spava s drugom ženom svake noći, da jede
i pije koliko god može. Nosiće najbolju odeću, jahaće najbolje životinje.
Sve u svemu: koje god naređenje da izda, ma koliko apsurdno
bilo, biće izvršeno i niko neće smeti da dovodi u pitanje njegovu logiku
ili pravičnost.
Međutim, po isteku četvorogodišnjeg perioda, mora da se odrekne
prestola i napusti grad sa svojom porodicom bez ičega, samo u
odeći koju ima na sebi. Svi su znali da to znači sigurnu smrt u roku
od najviše tri do četiri dana, jer je u toj dolini postojala samo ogromna
pustinja koja je zimi bila ledena, a leti nepodnošljivo vrela.
Mudraci iz Loje đirge misle da niko neće smeti da preuzme vlast
i da će moći da se vrate na stari sistem demokratskih izbora. Odluka je
obznanjena: presto vladara je slobodan, ali uslovi za zauzimanje tog
položaja su strogi. U prvom trenutku nekoliko osoba se zainteresovalo
za ponuđenu mogućnost. Jedan starac oboleo od raka prihvatio je
izazov, ali je s osmehom na licu umro pre isteka mandata. Nasledio ga
je jedan luđak, ali zbog svog stanja otišao je posle četiri meseca (pogrešno
je razumeo uslove) i nestao u pustinji. Od tog trenutka počele
su da kruže priče daje presto proklet i niko se više nije usudio da se prijavi.
Grad je ostao bez vladara i haos je počeo da ga osvaja: stanovnici
su shvatili da monarhistička tradicija treba da bude zaboravljena
zauvek i počeli su da se pripremaju za pramenu običaja. Loja dirga slavi
svoju mudru odluku: nisu primorali narod da bira, samo su uspeli da
eliminišu ambiciju onih koji su želeli vlast po svaku cenu.
U tom trenutku se pojavljuje jedan mlad čovek, srećno oženjen,
otac traje dece.
- Prihvatam položaj - reče.
Mudraci pokušavaju da mu objasne rizike koje vlast nosi. Kažu
mu da ima porodicu, da su oni takvu meru doneli samo da bi obeshrabrili
avanturiste i despote. Ali mladi čovek čvrsto ostaje pri svojoj
odluci. A pošto ne mogu da ponište sopstvenu odluku, mudraci
Loje dirge nemaju drugog izbora osim da sačekaju još četiri godine
da bi sproveli svoje planove.
Mladi čovek i njegova porodica postaju odlični vladari; pravični
su, bolje raspoređuju bogatstvo, smanjuju cenu hrane, priređuju
narodna veselja da proslave smene godišnjih doba, stimulišu zanatski
rad i muziku. Za sve to vreme, međutim, svake večeri veliki karavan
konja izlazi iz grada vukući teške zaprege čiji tovar je prekriven
platnom od jute, tako da niko ne može da vidi šta se unutra nalazi.
I nikada se ne vrati.
U početku su mudraci Loje dirge mislili da pljačka riznicu. Ali tešila
ih je činjenica da mladi čovek nikada nije napuštao grad; daje to
ikada uradio i zašao za prvu planinu, shvatio bi da će konji vrlo brzo
lipsati jer se njihov grad nalazi najednom od najnegostoljubivijih delova
planete. Ponovo se sastaju i kažu: pustimo ga da radi šta želi.
Čim mu istekne mandat, otići ćemo do mesta gde su konji pali od iznemoglosti,
a konjanici umrli od žeđi. i sve ćemo vratiti u grad.
Više se ne brinu, već strpljivo čekaju.
Po isteku četiri godine, mladi čovek mora da side s prestola i napusti
grad. Narod se buni: uostalom, dugo nisu imali tako mudrog i
pravednog vladara!
Ali odluka Loje dirge mora da se poštuje. Mladi čovek ide kod
svoje žene i dece i traži da krenu za njim.
- Učiniću to - kaže žena. - Ali barem ostavi našu decu ovde; oni
će preživeti i pričati priču o tebi.
- Veruj mi.
Pošto su plemenska pravila stroga, žena nema izbora - mora da
posluša muža. Uzjahuju konje, odlaze do gradske kapije, opraštaju se
od prijatelja koje su stekli dok su vladali mestom. Loja dirga je zadovoljna:
čak i kada postoji tolika podrška, sudbina mora biti ispunjena.
Niko se više neće usuditi da se popne na presto, a demokratska
tradicija će najzad biti ponovo uspostavljena.
Čim budu mogli, povratiće blago koje bi do sada trebalo da je
napušteno u pustinji, na manje od tri dana od grada.
Mladi čovek s porodicom u tišini ide ka dolini smrti. Žena se ne
usuđuje da progovori ni reč, deca ne shvataju šta se dešava, a mladi
čovek kao da je utonuo u misli. Prolaze jedno brdo, ceo dan putuju
preko ogromne visoravni i kada su se uspeli na sledeće brdo. legoše
da prespavaju.
Žena se već u zoru budi - želi da iskoristi poslednja dva dana života
da posmatra planine zemlje koju je toliko volela. Odlazi do vrha
brda, gleda dole očekujući da vidi još jednu pustu visoravan. I
zaprepasti se.
Tokom četiri godine karavani koji su noću izlazili iz grada nisu
odnosili nakit ili zlatnike.
Odnosili su cigle, seme, drvo, crep, tkaninu, začine, životinje,
tradicionalne alatke za bušenje zemljišta i nalaženje vode.
Pred njenim očima je novi grad - mnogo moderniji i lepši. u kojem
sve funkcioniše.
- Ovo je tvoje kraljevstvo - kaže mladi čovek, koji se upravo
probudio i pridružio joj se. - Od kada sam saznao za dekret, znao
sam da je nemoguće pokušati popraviti za četiri godine ono što su
vekovi korupcije i loše vlasti uništili. Ali u jedno sam bio siguran:
moguće je početi sve iznova.
Počinje sve iznova, dok mu voda udara u lice. Najzad je shvatio
zastoje prva osoba s kojom je u Kanu uistinu razgovarao sada pored
njega, ispravlja mu kurs, pomaže mu da učini neophodne ispravke.
dajući mu obrazloženje zašto njegova žrtva nije bila slučajna ili bespotrebna.
S jedne strane, shvatio je da je Eva uvek bila perverzni
entitet zainteresovan samo za uspon na društvenoj lestvici, makar to
značilo i napustiti porodicu.
„Kada se vratiš u Moskvu, trudi se da se baviš sportom. Često se
bavi sportom. To će ti pomoći da se oslobodiš napetosti."
Vidi njeno lice u oblaku pare koju pravi vrela voda. Nikada nije
bio tako blizak s nekim kao sada s Olivijom. devojkom jakih obrva.
„Nastavi dalje. Iako više nisi toliko siguran, nastavi dalje; Božiji
znaci su tajnoviti i ponekad se put prikaže tek kada počneš da hodaš."
Hvala ti, Olivija. Ko zna. možda je tu da svetu pokaže izopačenost
sadašnjosti na primeru kanskog Festivala kao njene vrhovne manifestacije?
Nije siguran. Ali bilo kako bilo. tu je s nekim razlogom, i dve
godine napetosti, planiranja, straha i nesigurnosti najzad će biti opravdani.
Već može da zamisli kako će izgledati sledeći Festival: svi će
morati da koriste magnetne kartice, čak i na zabavama na plaži, snajperisti
će biti na svim krovovima, stotine policajaca u civilu će biti na
javnim mestima. detektori za metal na ulazima svih hotela, gde će
veliki sinovi Superklase morati da čekaju da policija pregleda njihove
torbe, skida cipele sa štiklom, traži da iznova prolaze kroz detektor
jer im je u džepu ostalo par novčića pa se oglasio signal, naređuje
sedokosoj gospodi da podignu ruke da bi ih pretresli kao neke kriminalce;
vodice žene u jedinu kabinu od platna montiranu na ulazu potpuno
rušeći staru eleganciju mesta - gde treba strpljivo da čekaju
u redu da ih pretrese policajka, sve dok ne otkrije zašto se alarm
uključio: zbog metalnog fišbajna koji se nalazi u dnu korpe od brushaltera.
Grad će početi da pokazuje svoje pravo lice. Napetost, vredanje,
bezosećajni pogledi policajaca i izgubljeno vreme zameniće luksuz i
glamur. Otuđenost će biti sve veća - ovoga puta to će biti izazvano
postavkom sistema, a ne večnom arogancijom odabranih. Povećaće
se troškovi koji padaju na leđa poreskih obveznika zbog dodatnih
vojnih snaga koje dežuraju u običnom letovalištu sa zadatkom da zaštite
ljude koji pokušavaju da se zabave.
Protesti. Pošteni radnici se bune protiv onoga što smatraju apsurdnim.
Vlada izdaje saopštenje u kojem kaže da razmatra mogućnost
da se ti troškovi prebace na organizatore Festivala. Sponzori koji
bi mogli da snose ove troškove - već prestaju da budu zainteresovani
jer je jednog od njih ponizio petorazredni agent kada mu je rekao
da ućuti i poštuje bezbednosni sistem.
Kan počinje da umire. Dve godine kasnije shvataju daje sve što
su učinili da održe zakon i red bilo vredno truda: nije bilo nijednog
zločina za vreme Festivala. Teroristi više ne mogu da seju paniku.
Žele da se vrate na staro, ali to nije moguće; Kan i dalje umire.
Novi Vavilon je uništen. Sodoma modernih vremena nestaje s mape.
Izlazi iz kupatila čvrsto rešen: kada se vrati u Rusiju, daće svojim
službenicima zadatak da otkriju podatke o devojčinoj porodici.
Slaće im anonimne donacije putem računa koji ne mogu izazvati
sumnju. Platiće talentovanog pisca da napiše njenu priču i snosiće
troškove prevoda u ćelom svetu.
„Priča o devojci koja prodaje rukotvorine na ulici, koju je momak
tukao a roditelji izrabljivali, dok jednog dana nije predala svoju dušu
neznancu i time promenila deo planete."
Otvara orman, vadi besprekorno belu košulju, lepo ispeglan smoking,
ručno napravljene lakovane cipele. Vezivanje čvora na leptirmašni
ne predstavlja mu problem, radio je to barem jednom nedeljno.
Uključuje televizor: vreme je za lokalne vesti. Šetnja crvenim tepihom
zauzima veliki deo dnevnika, ali tu je i kratka reportaža o ženi
koja je ubijena na molu.
Policija je opkolila lokaciju, momak koji je video šta se desilo
(Igor obraća pažnju, ali nema nikakav nagon da se sveti zbog bilo
čega) kaže da je video zaljubljeni par kako seda na klupu da razgovara,
čovek je izvadio mali skalpel i počeo njime da prelazi preko tela
žrtve, a žena je izgledala zadovoljno. Zato nije odmah zvao policiju
- bio je uveren da se radi o igri.
„Kako je izgledao?"
Belac od nekih četrdeset godina, tako i tako obučen, finih manira.
Nema zašto da se brine. Otvara svoju kožnu torbu i vadi dve koverte.
Jedna je pozivnica za zabavu koja treba da počne za sat vremena
(mada svi znaju da će kasniti bar 90 minuta) i na kojoj će sigurno
videti Evu: ako ona nije došla k njemu, treba da ima strpljenja. Sada
je kasno, ići će daje vidi u svakom slučaju. Manje od 24 sata bilo je
dovoljno da shvati kojom vrstom žene se oženio i daje bespotrebno
patio dve godine.
Druga koverta je srebrna i hermetički zatvorena. Na njoj je kaligrafskim
slovima ispisano „Za tebe", tako da može biti namenjeno i
muškarcu i ženi.
Hodnici su pod video nadzorom - kao i u većini hotela danas. U
nekom delu podruma zgrade nalazi se mračna soba puna monitora, u
kojoj grupa ljudi budno prati svaki detalj onoga što se u hotelu odvija.
Njihov zadatak je da uoče bilo šta stoje izvan uobičajenog, kao što
je na primer čovek koji se satima penjao i spuštao hotelskim stepeništem:
poslali su svog čoveka da vidi šta se dešava i on je dobio odgovor
„besplatna vežba". Postoje u pitanju bio gost hotela, službenik
se izvinio i udaljio.
Njih, naravno, ne zanimaju gosti koji ulaze u sobe drugih gostiju
i izlaze tek sutradan ujutru, najčešće posle doručka. To je uobičajeno.
To se njih ne tiče.
Monitori su povezani na specijalni digitalni sistem za snimanje;
sve što se dešava u javnim delovima hotela čuva se šest meseci u sefu
čiji ključ imaju samo direktori. Nijedan hotel na svetu ne želi da
izgubi svoju klijentelu zato stoje neki ljubomorni muž koji ima mnogo
novca uspeo da potplati nekog od radnika obezbeđenja i tako objavi
(ili proda) snimke u nekom od trač časopisa, pošto ih je iskoristio
kao dokaze na sudu kako bi izbegao da ženi pripadne deo njegovog
bogatstva.
Ako bi se to ikada desilo, bio bi to tragičan udarac prestižu ustanove
koja se diči svojom diskrecijom i pouzdanošću. Posećenost hotela
bi odmah drastično pala - uostalom, ako je neki par odlučio da
ide u luksuzan hotel, to je zato što znaju da njegovo osoblje nikada
ne vidi ništa više od onoga što su obučeni da vide. Ako neko naruči
obrok u sobi, na primer, konobar ulazi u sobu s pogledom fiksiranim
na kolica koja gura, pruža račun koji gost treba da potpiše i nikada NIKADA
- ne gleda u pravcu kreveta.
Skupe prostitutke i žigoli se oblače diskretno - iako ljudi koji su
u mračnoj sobi punoj monitora, zahvaljujući podacima dobijenim od
policije, znaju tačno ko su oni. To ih takode ne interesuje. ali obraćaju
posebnu pažnju na vrata na koja su ušli, sve dok ih ne vide da su
izašli. U nekim hotelima, osoblje telefonske centrale je zaduženo da
smisli lažni poziv da bi proverili da li je sve u redu s gostom: on se
javlja, ženski glas traži nepostojeću osobu, čuje besan odgovor u stilu
„pogrešili ste sobu" i spuštanje slušalice. Zadatak obavljen: nema
razloga za brigu.
Pijani gosti su iznenađeni kada padnu na pod, pokušavaju da
ključem otvore pogrešnu sobu, kada vide da se vrata ne otvaraju, počinju
po njima da lupaju. U tom trenutku se niotkuda pojavljuje službenik
hotela koji onuda „prolazi slučajno" i nudi se da ga otprati do
pravih vrata (obično na različitom spratu i vertikali).
Igor zna daje svaki njegov korak zabeležen u podzemlju hotela:
dan, sat, minut i sekunda svakog njegovog ulaska u lobi, izlasci iz lifta,
prilaz vratima apartmana, tren kada upotrebi magnetnu karticu da otvori
vrata. Od tada pa nadalje može da se opusti; niko nema uvid u ono
što se u sobi dešava, to bi bilo preveliko zadiranje u tuđu intimu.
Otvara vrata i izlazi.
Imao je vremena da prouči sistem kamera u hotelu čim je stigao
prethodne noći. Kao i u automobilu - koliko god retrovizora da ima,
uvek postoji mrtav ugao u kojem vozač ne vidi vozilo koje ga obilazi
- kamere dobro pokrivaju sve što se u hodniku dešava, osim četiri
apartmana koji se nalaze na uglovima. Sigurno je da se nešto
sumnjivo desilo ako neko od ljudi iz obezbedenja vidi da se osoba koja
je izašla iz kadra jedne kamere nije ubrzo pojavila u kadru sledeće
- možda je nekome pozlilo - i odmah će poslati nekoga da proveri
šta se desilo. Ako službenik tamo stigne i ne vidi nikoga, znači da je
pozvan da uđe u jednu od soba, a to nadalje postaje privatna stvar
gostiju.
Ali Igor ne planira da zastane. Sasvim prirodno ide hodnikom i
kada se našao u visini skretanja za liftove, gura srebrnu kovertu ispod
vrata sobe - moguće daje i apartman u pitanju - koja se nalazi na
uglu.
Sve je potrajalo delić sekunde; ako je neko dole hteo da prati njegovo
kretanje, nije mogao ništa da primeti. Mnogo kasnije, kada budu
pregledali snimke da bi identifikovali krivca za ono što se desilo,
imaće mnogo poteškoća da utvrde tačan trenutak smrti. Možda gost
nije u sobi pa će otvoriti kovertu kada se vrati posle nekog noćnog dešavanja.
Možda je otvorio kovertu odmah, ali proizvod koji je unutra
ne del uje odmah.
U međuvremenu će više ljudi proći pored istog mesta, svi će biti
sumnjivi, a ako neko ko je lošije obučen - ili se bavi manje uobičajenim
poslovima, kao što su masaža, prostitucija, rasturanje droge
- ne bude imao sreće pa baš tuda prođe, biće odmah uhapšen i ispitan.
U vreme filmskog festivala ogromne su šanse da se neko takav
pojavi na monitoru obezbeđenja.
Svestan je da postoji opasnost o kojoj nije razmišljao: nekoje video
ubistvo na molu. Posle administrativne procedure pozvaće ga da
pogleda snimke. Ali Igor se prijavio s lažnim pasošem i izmišljenim
imenom, slika u dokumentu prikazuje čoveka s naočarima i brkovima
(hotel se nije potrudio to ni da proveri, a i da jeste, rekao bi im da
je brkove obrijao i da sada nosi kontaktna sočiva).
Ako se pretpostavi da su brži od bilo koje policije na svetu i da
su već zaključili da se radi o jednoj osobi koja je resila da priredi nekoliko
neprijatnosti i tako osujeti nesmetan tok Festivala, čekaće njegov
povratak, i čim se vrati u sobu pozvaće ga da da izjavu. Ali Igor
zna daje to poslednji put da hoda hodnicima Martineza.
Ući će u njegovu sobu. Pronaći će potpuno prazan kofer, bez ikakvih
otisaka prstiju. Otići će u kupatilo i pomisliće: „Vidi ovo, toliko
para ima, a sam pere veš u lavabou hotelske sobe! Zar je moguće
da nema para da plati pranje?"
Policajac će gurnuti ruku da uzme ono što smatra „dokaznim materijalom
na kojem će biti pronađeni ostaci DNK, otisci prstiju i vlati
kose". Tada će jauknuti: prste će mu izgoreti sumporna kiselina u
koju je potopio sve stvari koje je za sobom ostavio. Kod sebe treba
da ima samo lažni pasoš, kreditne kartice i gotovinu - i sve to mu je
u džepovima smokinga, zajedno s beretom, pištoljem koji poznavaoci
preziru.
Njemu je uvek bilo lako putovati: ne voli da nosi ništa teško. Čak
i sada kada je u Kanu pred njim bila komplikovana misija, odabrao
je lagan materijal, jednostavan za nošenje. Ne razume kako neki ljudi
nose ogromne kofei'e čak i kada odlaze od kuče na samo par dana.
Ne zna ko će otvoriti kovertu, a to ga i ne zanima: taj izbor ne
pravi on, već Anđeo Smrti. Mnogo toga se može desiti u međuvremenu
- čak i ništa.
Može se desiti da gost pozove recepciju i kaže da su mu isporučili
nešto što nije namenjeno njemu i da traži da neko dođe da to
uzme. Ili ga može baciti u đubre, misleći daje to j o š jedna ljubazna
poruka od uprave hotela u kojoj pitaju da lije sve u redu; ima pametnije
stvari da čita i treba da se pripremi za zabavu. Ako ga nade muškarac
koji čeka da mu žena svakog časa naiđe, staviće ga u džep,
ubeđen da mu sada žena koju je tokom popodneva saletao i pokušavao
po svaku cenu da osvoji odgovara pozitivno. Možda ga nađe
bračni par; pošto nijedno od njih ne zna kome je „za tebe" namenjeno,
obostrano zaključuju da nije vreme da počnu da sumnjaju jedno
u drugo i bacaju kovertu kroz prozor.
Ako, međutim, uprkos svim ovim mogućnostima Anđeo Smrti
zaista reši da prhne krilima u lice primaoca, on (ili ona) će tada pocepati
gornji deo i pogledati unutra.
Nešto za trebalo mnogo truda da se unutra ubaci.
Za to mu je bila potrebna pomoć svojih starih „prijatelja i saradnika"
koji su mu nekad pozajmili znatnu sumu novca da bi mogao da
pokrene firmu i koji su bili veoma nezadovoljni kada su shvatili da
je da ih isplati, jer su želeli dug da naplate tek kada njima bude
odgovaralo - uostalom, veoma su bili zadovoljni što su putem potpuno
legalnog posla mogli ponovo da u ruski finansijski sistem ubace
novac čije poreklo je teško objasniti.
Ipak, posle određenog perioda kada skoro da nisu pričali, ponovo
su uspostavili kontakt. Kad god bi tražili neku uslugu - kao stoje
da upišu ćerku na fakultet ili kartu za koncert na koji je neko od njihovih
„klijenata"' želeo da ide - Igor bi obrnuo nebo i zemlju da im
izađe u susret. Uostalom, oni su bili jedini koji su verovali u njegove
snove, nezavisno od motiva koje su za to imali. Eva ih je - svaka
pomisao na nju ga je sada iritirala toliko da se jedva kontrolisao optuživala
da su iskoristili naivnost njenog muža da bi oprali novac
od trgovine oružjem. Kao d a j e to činilo neku razliku; on nije bio
uključen ni u kupovinu ni u prodaju, a u svakom poslu na ovom svetu
obe strane treba da zarade.
I svi prolaze kroz teške periode. Neki od njegovih bivših sponzora
proveli su određeno vreme u zatvoru, a on ih nikada nije zaboravio
- čak i kada mu pomoć više nije bila potrebna. Dostojanstvo
čoveka se ne meri po osobama koje ga okružuju kada je na vrhuncu
uspeha, već po sposobnosti da ne zaboravi na ruke koje su mu pomogle
kada mu je bilo najpotrebnije. Ako su te ruke bile uprljane krvlju
ili znojem, izađe na isto: čovek na ivici ambisa ne pita ko mu pomaže
da ne padne.
Osećanje zahvalnosti važno je za čoveka: niko neće daleko stići
ako zaboravi one koji su ostali pored njega kada mu je bilo teško. I
niko ne treba da podseća da je pomogao ili da su mu pomogli: Bog
pažljivo gleda svoje sinove i kćeri i nagrađuje samo one koji se ponašaju
u skladu s blagoslovima koji su im povereni.
Tako je, kada mu je zatrebao kurare, znao kome da se obrati - iako
je morao da plati ogromnu cenu za nešto što se relativno lako nalazi
u tropskim šumama.
Stiže u predvorje hotela. Zabava je udaljena više od pola sata vožnje
kolima i biće veoma teško naći taksi ako ga bude hvatao na ulici.
Naučio je s godinama daje prva stvar koja se uradi kada se stigne
na jedno ovakvo mesto dati - i ne tražiti ništa za uzvrat - bogatu napojnicu
šefu recepcije; svi uspešni poslovni ljudi imaju običaj to da
urade i uvek dobiju rezervacije u najboljim restoranima, karte za dešavanja
koja žele da vide, informacije o određenim mestima u gradu
koja nisu u turističkim vodičima jer bi skandalizovala srednju klasu.
S osmehom traži i dobija prevoz istog trenutka, dok se gost pored
njega žali na probleme s prevozom s kojima je primoran da se
suoči. Zahvalnost, potreba i veze. Svaki problem može biti rešen.
Čak i komplikovana priprema srebrne koverte sa sugestivnim „za
tebe", ispisanim lepim kaligrafskim slovima. Ostavio ga je za kraj
svog zadatka, da u slučaju da Eva ne dobije priliku da shvati ostale
poruke, ovu - najprefinjeniju od svih - bez sumnje shvati.
Njegovi nekadašnji prijatelji su našli načina da mu obezbede ono
što je tražio. Ponudili su da mu učine uslugu besplatno, ali on je radije
platio; imao je novca, nije želeo da se zadužuje.
Nije postavljao bespotrebna pitanja; znao je samo da je osoba
koja je hermetički zatvorila kovertu morala da koristi rukavice i gas
masku. Da, u ovom slučaju cena je bila bolja nego za kurare, iako je
sama procedura pripreme osetljivija - sadržaj nije teško nabaviti jer
se koristi u metalurgiji, proizvodnji papira, odeće i plastike. Naziv je
donekle zastrašujući: cijanuret. Ali miriše na badem i bezopasno izgleda.

33Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:56 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Prestaje da razmišlja o onome ko je zatvorio kovertu i počinje
da zamišlja ko će je otvoriti - blizu lica, kao stoje uobičajeno. Unutra
će pronaći belu karticu na kojoj je na francuskom odštampano :
„Katvusha je t'aime."
„Kaćuša? O čemu se ovde radi?" upitaće ta osoba.
Tada će primetiti da je kartica prekrivena prahom. Kontakt praha
s vazduhom pretvara ga u gas. Prostorijom se odjednom proširi
miris badema.
Ta osoba će se iznenaditi; mogli su da odaberu neki bolji miris.
Mora da je ovo još jedna od promocija parfema, pomisliće odmah
zatim. Vadi papir, okreće ga s jedne strane na drugu i gas koji nastaje
od praha se sve brže širi.
„Kakva je ovo šala?"
To će biti njena poslednja svesna misao. Ostavlja karticu na stočiću
pored ulaznih vrata i odlazi u kupatilo u nameri da se istušira, dovrši
šminkanje ili namesti kravatu.
U tom trenutku oseća da ubrzano lupanje srca. Ne povezuje to
odmah s mirisom koji je ovladao prostorijom - uostalom, nema neprijatelje,
samo konkurenciju i suparnike. Pre nego što stigne do kupatila
primećuje da ne može više da stoji na nogama. Seda na ivicu
kreveta. Nepodnošljiva glavobolja i teškoće pri disanju su simptomi
koji slede; odmah zatim nastupa nagon za povraćanjem. Ali za to neće
biti vremena; vrlo brzo gubi svest, čak i pre nego što uspe da svoje
stanje dovede u vezu s kovertom.
Nakon nekoliko minuta - jer je preporučeno da koncentracija
proizvoda bude najgušća moguća - pluća prestaju da rade, telo se
skuplja, počinje grčenje, srce više ne pumpa krv, smrt stiže.
Bezbolna. Milosrdna. Humana.
Igor ulazi u taksi i daje adresu: Hotel di Kap, Eden Rok, Kap
d'Antib.
Velika gala večera te noći.
1 9 : 4 0
Obučen u crnu bluzu, s belom leptir mašnom oko vrata i nekom
vrstom indijske tunike preko istih uzanih farmerki koje naglašavaju
njegovu vitkost, Androgin kaže da trenutak u kome stižu može biti
nešto mnogo dobro ili mnogo loše.
- Saobraćaj je bolji nego što sam mislio. Bićemo medu prvima
koji će ući u Eden Rok.
Gabrijela, koja je do sada već prošla kroz još jednu sesiju „doterivanja"
frizure i šminke - ovoga puta sa šminkerkom koja je izgledala
kao da joj je beskrajno dosadno što radi svoj posao - ne razume
komentar.
- Posle svih ovih zastoja, zar nije bolje da budemo oprezni? Kako
to može biti loše?
Androgin ispusti dubok uzdah pre nego što joj odgovori, kao da
mora da objašnjava očigledno nekome ko zanemaruje osnovne zakone
sjaja i glamura.
- Može biti dobro jer ćeš biti sama u špaliru...
Gleda je. Vidi da ne razume šta joj priča, ponovo uzdiše i počinje
ispočetka:
- Na ovakvu vrstu zabave niko ne ulazi direktno, kroz vrata.
Uvek se prolazi kroz špalir, gde su s jedne strane fotografi, a s druge
zid s logotipom sponzora zabave koji se mnogo puta ponavlja. Nikada
nisi čitala časopise o poznatima? Zar nisi primetila daje iza njih,
dok se smeše fotografima, uvek marka nekog proizvoda?
Poznati. Arogantni Androgin je dozvolio da mu pobegne neprilična
reč. Priznao je, nenamerno, da prati nekoga poznatog. Gabrijela
je u tišini uživala u pobedi, iako je bila dovoljno zrela da zna da
ima još dug put pred sobom.
- A šta je loše u tome da se stigne na vreme?
Još jedan uzdah.
- Fotografi možda još nisu stigli. Ali hajde da se nadamo da će
sve ispasti kako treba, jer ću tako biti u prilici da se oslobodim ovih
letaka s tvojom biografijom.
- Mojom biografijom?
- Misliš da ceo svet zna ko si? E pa nije tako, sestro slatka. Ja ću
morati da odem donde, da predam ovaj prokleti papir svakome pojedinačno
i da im kažem da će uskoro ući velika zvezda sledećeg Gibsonovog
filma i da pripreme aparate. Daću im signal čim se ti pojaviš
u špaliru.
„Neću biti mnogo fin prema njima; navikli su da se prema njima
uvek ophodi kao da su stepenik niže na lestvici moći u Kanu. Reći ću
da im činim veliku uslugu i to je sve; odatle pa nadalje oni neće želeti
da rizikuju da propuste priliku kao ova jer zbog toga mogu
biti otpušteni, a na ovom svetu ne nedostaje ljudi koji imaju aparat i
vezu s internetom i koji jedva čekaju da na svetsku mrežu okače nešto
što su svi, ali baš svi, propustili. Mislim da će za nekoliko godina
štampani mediji koristiti samo anonimne oglase i tako smanjiti
troškove - jer je tiraž časopisa i novina sve lošiji.
Hteo je da pokaže kako se razume u medije, ali devojka nije pokazivala
interesovanje; uzela je jedan od papira i počela da ga čita.
- Koje Lisa Viner?
-Ti. Promenili smo ti ime. Ili, tačnije, to ime je bilo izabrano pre
nego ti. Od sada se tako zoveš: Gabrijela zvuči suviše italijanski, a Lisa
može da bude bilo koje nacionalnosti. Studiji za tendencije tvrde
da publika bolje pamti prezimena koja imaju četiri do šest slova: Fanta.
Tejlor. Barton. Dejvis. Vuds. Hilton. Hoćeš još neki primer?
- Shvatila sam da se razumeš u tržište; sada treba da saznam ko
sam - po mojoj novoj biografiji.
Nije pokušala da sakrije ironičan ton. Počinjala je da stiče samopouzdanje,
da se ponaša kao zvezda. Pročitala je početak: veliko otkrovenje,
izabrana medu više od hiljadu kandidatkinja da bi glumila
u prvoj filmskoj produkciji poznatog kreatora i poslovnog čoveka
Hamida Huseina... itd.
- Leci su odštampani još pre više od mesec dana - reče Androgin,
preuzimajući prednost u njihovom dijalogu i uživajući u maloj
pobedi. - Napisao ju je marketinški tim grupacije; oni nikada ne greše.
Obrati pažnju na detalje ka što su: „Radila kao model, završila
kurs glume." Poklapa se s tobom, zar ne?
- To znači da sam izabrana više zbog svoje biografije nego kvaliteta
glume.
- Sve kandidatkinje na audiciji su imale istu biografiju.
- Sta misliš o tome da prestanemo da provociramo jedno drugo
i budemo humaniji i probamo da imamo prijateljski odnos?
- U ovom poslu? Zaboravi. Ne postoje prijatelji, samo interesi.
Ne postoje ljudi, samo poludele mašine koje gaze sve pred sobom
sve dok ne stignu tamo gde su naumile ili udare u stub.
Uprkos odgovoru, Gabrijela oseća daje pogodila u centar; animozitet
njenog pratioca u limuzini počinje da se topi.
- Vidi šta dalje piše: „Godinama je odbijala da radi na filmu jer
je smatrala da u pozorištu bolje može da izrazi svoj talenat." To ti
donosi mnogo poena: radi se o osobi od integriteta koja je prihvatila
ulogu samo zato što se njome oduševila, uprkos činjenici daje imala
pozive da nastavi da glumi u Šekspirovim, Beketovim ili Ženeovim
dramama.
Androgin je obrazovan. Sekspira svi znaju, ali Beket i Žene su samo
za posebne osobe.
Gabrijela - ili Lisa - se slaže. Kola stižu na odredište i tu je ponovo
famozno obezbedenje u crnom odelu, beloj košulji i kravati, s
malim radio stanicama u rukama, kao da su pravi policajci (što možda
i jeste kolektivni san te grupe). Jedan od njih daje znak vozaču
da nastavi dalje, suviše je rano.
Androgin je do tada već razmislio o rizicima i odlučio daje bolje
stići ranije. Izlazi iz limuzine i razgovara s čovekom dvostruko
većim od sebe. Čovek ga i ne sluša, daje mu znak da se vrati u kola
i da prestanu da ometaju saobraćaj. Androgin kao komarac okreće
leđa slonu i odlazi do kola.
Otvara vrata i kaže joj da izađe; ući će u svakom slučaju.
Gabrijela se plaši najgoreg: skandala. S komarcem prolazi pored
slona koji im govori „Hej, ne možete da uđete!", ali njih dvoje ne zastaju.
Drugi glasovi: „Molim vas poštujte pravila, još nismo otvorili
vrata!". Nema hrabrosti da pogleda nazad i zamišlja da ih sada krdo
juri i da će ih pregaziti svakog časa.
Ali ništa se ne dešava, a Androgin ni u jednom trenutku nije ubrzao
korak, možda iz poštovanja prema njenoj dugačkoj haljini. Stigli
su do netaknutog vrta, horizont je obojen u roze i plavo, sunce
zalazi.
Androgin uživa u još jednoj pobedi.
- Oni su ti velike muškarčine dok se neko ne pobuni. Ali dovoljno
je podići glas, pogledati ih pravo u oči i nastaviti dalje, jer se plaše
da rizikuju da idu dalje od toga. Imam pozivnice i to je sve što
treba da im pokažem; veliki su ali nisu glupi, znaju da samo važni ljudi
mogu prema njima da se ophode kao što sam ja učinio.
Misao završava s iznenađujućom skromnošću:
- Već sam navikao da glumim da sam važan.
Dolaze do vrata luksuznog hotela koji je potpuno izolovan od
meteža Kana i u kojem odsedaju samo oni koji ne moraju da šetaju s
jedne strane Kroazete na drugu. Androgin govori Gabrijeli/Lisi da
ode do bara i naruči dve čaše šampanjca - tako će znati da ima društvo.
Ne srne da razgovara s neznancima. Nikakve vulgarnosti, molim.
On će da vidi kakva je atmosfera i da podeli letke.
- Iako je ovo samo forme radi. Niko neće objaviti tvoju fotografiju,
ali za to sam plaćen. Vraćam se za minut.
- Ali zar nisi upravo rekao da fotografi...
Arogancija se vratila. Nestao je pre nego stoje Gabrijela mogla
da mu uzvrati.
Svi stolovi su zauzeti; mesto je dupke puno, svi su u smokinzima
i dugim haljinama. Svi pričaju tiho - kada pričaju, jer većina zuri
u more koje se vidi kroz veliki stakleni zid. Iako je prvi put na
jednom takvom mestu. postoji opipljiv, nepogrešiv osećaj koji lebdi
iznad svih tih krunisanih glava: velika dosada.
Svi su već učestvovali na stotinama, hiljadama ovakvih zabava.
Ranije su se pripremali za uzbuđenje koje donosi nepoznato, da će
sresti novu ljubav, uspostaviti važne poslovne kontakte; ali sada su na
vrhuncu karijere, nema više izazova, ostalo je samo da međusobno
porede jahte, nakit, koliko im je sto daleko od staklenog zida a koliko
drugima - nepogrešiv znak superiornog statusa prve grupe. Da, to
je kraj linije: dosada i poredenje. Posle decenija pokušaja da se stigne
dovde gde su sada, izgleda da baš ništa nije preostalo, čak ni zadovoljstvo
da su prisustvovali još jednom zalasku sunca na tako
lepom mestu.
O čemu razmišljaju te žene, toliko bogate, bez reči, otuđene od
svojih muževa.
Godine.
Ponovo moraju kod plastičnog hirurga da još jednom urade ono
što vreme troši. Gabrijela zna da će se i njoj to jednog dana dešavati
i, odjednom - možda zbog nakupljenih emocija tog dana, koji se završava
potpuno drugačije nego što je počeo - primećuje da se negativne
misli ponovo vraćaju.
Opet taj osećaj užasa pomešan s radošću. Još jednom se vraća
osećaj da uprkos svom trudu i borbi ne zaslužuje ovo što joj se dešava;
ona je samo devojka koja se mnogo trudi u svom poslu, ali nespremna
za život. Ne poznaje pravila, predaje se više nego što zdrav
razum dozvoljava, ovaj svet joj ne pripada i nikada neće uspeti da bude
njegov deo. Oseća se nezaštićenom, ne zna tačno šta traži u Evropi
- nema ničeg pogrešnog u bavljenju glumom negde u unutrašnjosti
Sjedinjenih Država, gde bi radila samo ono što voli, a ne ono što joj
drugi nameću. Želi da bude srećna, a ne zna da li je na pravom putu.
„Prekini s tim! Odagnaj te misli!"
Ne može tu da radi jogu. ali pokušava da se koncentriše na more
i zlatnocrveno nebo. Nalazi se pred zlatnom šansom - mora da
prevaziđe svoju odbojnost i više razgovara s Androginom u ovo malo
vremena stoje ostalo pred prolazak kroz špalir. Ne srne da napravi
grešku; sreća ju je pogledala i sada je treba iskoristiti. Otvara tašnu
da karminom popravi šminku na usnama i unutra vidi samo zgužvanu
hartiju. Ponovo je bila u Sobi s poklonima, sa šminkerkom kojoj
je posao bio dosadan i ponovo je zaboravila da uzme svoju odeću i
dokumenta; a i da se setila, gde bi ih ostavila?
Ta tašna je odlična metafora za ono što proživljava: divna spolja
i potpuno prazna iznutra.
Kontroliši se.
„Sunce je upravo nestalo iza horizonta i sutra će se ponovo roditi
s istom snagom. I ja moram sada ponovo da se rodim. Činjenica da
sam ovaj trenutak toliko puta zamišljala trebalo bi da mije dovoljna
da budem spremna i samouverena. Verujem u čuda i Bog me je upravo
blagoslovio, čuvši moje molitve. Treba da se setim onoga što je
moj režiser govorio pre svake probe: čak i kada radiš nešto što već jesi,
potrebno je pronaći nešto novo, fantastično, neverovatno, stoje
prethodnog puta prošlo neprimećeno."
Muškarac od nekih četrdeset godina, lep, prosed, u besprekornom
smokingu šivenom po meri u radnji nekog majstora zanata ulazi
i kreće prema njoj; ali kada ugleda drugu čašu šampanjca odlazi na
suprotnu stranu šanka. Oseća želju da razgovara s njim; Androgin se
mnogo zadržao. Ali priseća se strogih reči:
„Nikakve vulgarnosti."
Činjenica je daje za osudu, neprikladno, nepristojno videti mladu
ženu koja sedi sama u baru luksuznog hotela da prilazi starijem
klijentu - šta će da pomisle?
Ispija šampanjac i naručuje još jednu čašu. Ako je Androgin nestao
zauvek, neće imati od čega da plati račun, ali to nije važno. Njene sumnje
i nesigurnost nestaju s pićem, ali sada je plaši pomisao da neće moći
da uđe na zabavu i bude na visini zadatka koji joj je poveren.
Ne, više nije devojka iz unutrašnjosti koja se borila da uspe u životu
- i nikada neće ponovo biti ta osoba. Sledi dalje putem, još jedna
čaša šampanjca i strepnja od nepoznatog pretvara se u strah da
nikada ne bude u prilici da otkrije šta znači zaista biti tamo. Ono što
je sada plaši jeste pomisao da sve može da se promeni za čas; šta treba
učiniti da današnje čudo nastavi da postoji i sutra? Kako da bude
sigurna da će se sva obećanja koja je čula u poslednjih nekoliko sati
ispuniti? Mnogo puta bila je pred veličanstvenim vratima, fantastičnim
prilikama, sanjala je danima i sedmicama kako će joj se život
zauvek promeniti. a na kraju bi shvatila da telefon nije zvonio, da j e
biografija zaboravljena u nekom ćošku, režiser je zvao da se izvini i
kaže daje pronašao drugu osobu koja više odgovara ulozi, „iako si ti
veoma talentovana i ne treba da dozvoliš da te ovo obeshrabri". Život
ima mnogo načina da isproba nečiju volju; ili učini da se ništa ne desi,
ili da se sve desi u isto vreme.
Čovek koji je sam ušao ne skida pogled s nje i s druge čaše šampanjca.
Toliko bi volela da joj priđe! Od jutra nije imala priliku da porazgovara
ni sa kim o onome što joj se dešavalo. Pomislila je u više navrata
da telefonira svojoj porodici, ali telefon joj je ostao u pravoj tašni i do
sada je verovatno zatrpan porukama drugarica s kojima deli stan, pitaju
gde je, da li ima neku pozivnicu, da li bi želela s njima na neko drugorazredno
dešavanje na kojem će se „taj i taj možda pojaviti".
Ne može ništa da podeli ni sa kim. Napravila je veliki korak u životu,
sama sedi za hotelskim barom, prestravljena mogućnošću da
se san završi, uz saznanje da nikada više neće moći da bude ono što
je bila. Stigla je do vrha planine: ili će se još malo pomučiti, ili će je
odneti vetar.
Čovek prosede kose od nekih četrdeset godina i dalje je tamo,
pije sok od pomorandže. U nekom trenutku pogledi im se sreću, i on
joj se nasmeje. Ona se pravi da nije videla.
Zašto se toliko plaši? Zašto ne zna kako tačno da se ponaša pri
svakom novom koraku koji pravi? Nikojoj ne pomaže; samo joj izdaju
naređenja i očekuju da ih disciplinovano izvršava. Oseća se kao
devojčica zaključana u mračnoj sobi, i koja treba sama da pronađe
vrata jer je neko veoma moćan zove i očekuje da ga posluša.
Androgin ulazi i prekida je u razmišljanju.
- Sačekaćemo još malo. Tek počinju da dolaze.
Naočiti čovek ustaje, plaća račun i kreće ka izlazu. Kao daje razočaran;
možda je očekivao pravi trenutak da joj pride, predstavi se i...
- ...malo porazgovara.
- Molim?
Nešto joj je pobeglo. Dve čaše šampanjca i jezik se već razvezao
više nego što bi trebalo.
- Ništa.
- Da, rekla si da hoćeš malo da razgovaraš.
Mračna soba i devojčica koja nema nikoga daje vodi. Poniznost.
Učini ono što si sebi obećala pre nekoliko minuta.
- Da. Volela bih da mi kažeš šta radiš ovde. Kako si se našao u
ovom univerzumu koji se oko nas vrti i o kojem ja još uvek skoro ništa
ne znam. Sve je drugačije od onoga što sam ranije zamišljala; ne
moraš da mi veruješ. ali kada si otišao da razgovaraš s fotografima
uplašila sam se i osetila se napuštenom. Računam na tvoju pomoć i
želim da znam da li si srećan u svom poslu.
Neki anđeo - koji sigurno voli šampanjac - pomaže joj da izgovori
prave reči.
Androgin je iznenađeno gleda; da li ona to pokušava da bude njegova
prijateljica? Zašto postavlja pitanja koja se niko ne usuđuje da
postavi, a poznaju se tek nekoliko sati?
Njemu niko ne veruje, jer ne mogu ni sa čim da ga porede - jedinstven
je. Uprkos opštem mišljenju, nije homoseksualac, samo je
izgubio interesovanje za ljudska bića. Izblajhao je kosu, oblači se kako
je uvek maštao, težak je tačno koliko želi daje težak, zna da izaziva
čudan utisak kod ljudi, ali nema obavezu da bude simpatičan
bilo kome, sve dok izvršava svoj zadatak.
I sada ova žena želi da zna šta misli? Kako se oseća? Pruža ruku
ka čaši šampanjca koja gaje čekala na šanku i ispija je odjednom.
Ona verovatno misli da radi za grupaciju Hamida Huseina, da
ima nekog uticaja, želi njegovu saradnju i pomoć da bi znala koje
korake da pravi. On zna korake, ali angažovali su ga samo da radi za
vreme Festivala, da uradi određene poslove i on će se ograničiti na to
da uradi samo ono što se od njega traži. Kada se dani luksuza i glamura
završe, vratiće se u svoj stan u jednom od predgrađa Pariza,
gde ga komšije maltretiraju samo zato što se njegov izgled ne uklapa
u modele koje je uspostavio neki luđak koji je jednog dana uzviknuo:
„Svi su ljudi isti!" Nije istina, svi su ljudi različiti i treba do
kraja da iskoriste to pravo.
Gledaće televiziju, odlaziće u samoposlugu koja se nalazi u komšiluku.
kupovaće i čitače časopise i ponekad će otići do bioskopa.
Postoje na glasu kao odgovorna osoba, s vremena na vreme će ga pozvati
agenti koji traže pomoćnike s „velikim iskustvom" u oblasti
mode; koji znaju da oblače manekenke, biraju modne detalje, prate
osobe koje još uvek nisu naučile da se ponašaju po pravilima, da izbegavaju
greške u ponašanju, da objašnjava šta treba da se radi i šta
nikako neće biti tolerisano.
Da, ima svoje snove. Jedinstven je, ponavlja sebi. Srećan je, jer
više ništa od života ne očekuje; iako izgleda mnogo mlade, već je napunio
četrdeset godina. Da. pokušao je da postane modni kreator, ali
nije uspeo da dobije nijedan pristojan posao, svađao se s ljudima koji
su mogli da mu pomognu i danas više ne očekuje ništa od života iako
je obrazovan, ima istančan ukus i gvozdenu disciplinu. Više ne
veruje da će neko obratiti pažnju na njegov stil oblačenja i reći „To
je fantastično, voleli bismo da dođete da porazgovaramo". Imao je
par poziva da učestvuje na modnim revijama kao maneken, ali od
onda je mnogo godina prošlo; nije prihvatio jer to nije bio deo njegovog
životnog projekta i ne kaje se zbog toga.
Sam pravi svoju odeću od viškova materijala u ateljeima visoke
mode. U Kanu je s još dvoje smešten u stanu visoko u brdu, možda ne
mnogo daleko od žene koja je sada tu pored njega. Ali ona upravo dobija
svoju šansu i ma koliko smatrao daje život nepravedan, ne srne
da dozvoli da njime ovladaju frustracija ili zavist - daće sve od sebe,
ili ga sledeći put neće pozvati da bude „asistent u produkciji".
Naravno daje srećan. Osoba koja ne želi ništa je srećna. Gleda
na sat - možda je sada dobar trenutak da uđu.
- Idemo. Razgovaraćemo drugi put.
Plaća piće i traži fiskalni račun - da bi mogao da opravda troškove
do poslednjeg centa kada se ti dani luksuza i glamura završe. Neki
ljudi ustaju i čine isto; treba da požure, da se ne bi utopili u gužvu
koja sada nailazi. Prolaze kroz predvorje hotela do početka špalira;
on joj daje dve ulaznice koje je pažljivo čuvao u džepu: uostalom,
neko važan se nikada ne bavi takvim detaljima, uvek ima asistenta
koji to radi.
On je asistent, ona je važna žena koja već počinje da pokazuje
znake veličine. Vrlo brzo upoznaće ovaj svet koji isisava maksimum
energije, puni glavu snovima, manipuliše taštinom i odbacuje baš u
trenutku kada misliš da možeš sve. To se desilo njemu, i desilo se
svima koji su tu bili pre njega.
Silaze niza stepenice. Staju u malom holu pre špalira; ljudi hodaju
polako jer se odmah iza skretanja nalaze fotografi i samim tim mogućnost
da se slika pojavi u nekom časopisu, makar i u Uzbekistanu.
- Idem ispred tebe da dam znak nekim fotografima koje poznajem.
Nemoj da žuriš, ovo se razlikuje od crvenog tepiha. Ako te neko
pozove, okreni se i nasmej se. U tom slučaju postoji šansa da će
svi početi da te slikaju, jer ako jedan od njih zna tvoje ime znači da
si neko važan. Nemoj da poziraš duže od dva minuta jer je to ipak
ulaz na zabavu, iako izgleda kao da pripada drugom svetu. Ako želiš
da budeš poznata, počni da se ponašaš u tom stilu.
- A zašto ulazim sama?
- Izgleda daje došlo do nekog kašnjenja. On bi već trebalo daje
ovde, veliki je profesionalac. Sigurno kasni.
„On" je Poznati. Mogao je da kaže i ono za šta misli da se stvarno
desilo: „Verovatno je našao neku ludu devojčicu da vode ljubav i
očigledno nije izašao iz sobe u zakazano vreme." Međutim, to bi moglo
da povredi srce ove početnice koja je u ovom trenutku verovatno
pothranjivala maštu lepom ljubavnom pričom, iako za to nema
nikakvog povoda.
Nije morao da bude surov, kao što je još manje morao da joj bude
prijatelj; bilo je dovoljno da izvrši svoju obavezu i ubrzo će moći da ode
odande. Osim toga, ako ova glupačica ne bude mogla da kontroliše svoje
emocije, može da upropasti fotografije koje budu snimljene.
Staje ispred nje u red i kaže joj da ga prati, ali na distanci od par
metara. Čim prođe kroz špalir otići će direktno kod fotografa i vide
ti da li može da zainteresuje nekog od njih.
Gabrijela sačeka nekoliko sekundi, namešta svoj najbolji osmeh
ispravno hvata tašnu, ispravlja kičmu i počinje sigurno da hoda, spremna
da se suoči s blicevima. Skretanje je izbijalo na veoma osvetljeno
mesto s belim zidom prekrivenim logotipima sponzora; s druge strane
je mala tribina odakle je ka njoj bilo upereno mnogo objektiva.
Nastavila je da hoda. ovog puta trudeći se da bude svesna svakog
koraka - nije želela da ponovi frustrirajuće iskustvo s crvenog tepiha
koje se završilo pre nego što je shvatila šta joj se upravo dogodilo.
Ovaj trenutak treba proživeti kao da se film njenog života prikazuje
kao usporeni snimak. U nekom trenutku objektivi će početi da škljocaju.
- Jasmin! - neko viknu.
Jasmin? Ali moje ime je Gabrijela!
Zastaje na trenutak sa zaleđenim osmehom na licu. Ne, njeno
ime više nije Gabrijela. Kako se beše sada zove? Jasmin!
Odjednom čuje zvuk okidača na fotoaparatima, blende objektiva
se otvaraju i zatvaraju, samo što su svi upereni ka osobi iza nje.
- Pomeri se! - kaže jedan od fotografa. - Tvoj trenutak slave je
prošao. Pusti me da radim!
Ne može da veruje. I dalje se smeši, ali počinje brže da hoda u
pravcu mračnog tunela koji kao da počinje tamo gde se završava hodnik
svetlosti.
-Jasmin! Gledaj ovamo! Ovde!
Fotografe kao daje obuzela kolektivna histerija.
Stigla je do kraja a da se niko nije potrudio da vikne njeno ime,
koje je, uzgred, potpuno zaboravila. Androgin ju je tamo čekao.
- Ne brini - reče, pokazujući po prvi put malo ljudskosti. - Videćeš
kako se isto dešava drugim ljudima večeras. Još gore: videćeš
ljude koji su doživeli da fotografi izvikuju njihovo ime i danas prolaze
nasmejani, očekujući slikanje, a da se niko ne smiluje da barem
blic ispali.
Mora da bude hladnokrvna. Da se kontroliše. To nije bio kraj sveta,
demoni ne mogu baš sada da se pojave.
- Ne brinem. Uostalom, danas sam počela. Ko je Jasmin?
- Takođe je danas počela. U toku popodneva su objavili da je
potpisala ogroman ugovor s Hamidom Huseinom. Ali ne za film, ne
brini.
Nije brinula. Naprosto je želela da se zemlja otvori i proguta je.
Nasmej se.
Pravi se da ne znaš zastoje toliko ljudi zainteresovano za tebe.
Hodaj kao da si na crvenom tepihu, a ne na modnoj pisti.
Pazi, jer još ljudi ulazi, već su istekle sekunde za slikanje, bolje
je da nastaviš dalje.
Ali fotografi ne prestaju da viču njeno ime. Neprijatno joj je jer
sledeća osoba - u stvari par - treba da čeka dok svi ne budu zadovoljni,
što se nikada neće desiti jer svi žele idealan ugao, fotografiju
samo za sebe (kao daje to moguće!), direktan pogled u njihov aparat.
Sada se pozdravi, i dalje s osmehom na licu. Kreni dalje.
Na kraju špalira je okružuje grupa novinara. Hoće da saznaju sve
o monumentalnom ugovoru s jednim od najvažnijih kreatora na svetu.
Volela bi da kaže: „Nije istina."
- Proučavamo detalje - odgovara.
Insistiraju. Televizijska ekipa prilazi, reporterka pruža mikrofon
ka njoj. Pita da li je zadovoljna novostima. Da, misli daje revija bila
odlična i daje sledeći korak kreatorke - insistira da kaže njeno ime
- Nedelja mode u Parizu.
Izgleda da novinarka ne zna daje po podne bila modna revija. Pitanja
se nastavljaju, samo stoje ovoga puta snimaju.
Nemoj se opuštati, govori im samo ono što je tebi u interesu i ne
ono što pokušavaju da iz tebe izvuku. Pravi se da ne znaš detalje i pričaj
o uspehu revije, o zasluženoj počasti Ani Salens, geniju zaboravljenom
zato što nije imala tu privilegiju da se rodi u Francuskoj.
Jedan mladić koji voli da se pravi duhovit pita je kako joj se čini zabava;
ona mu takođe odgovara ironično: „Još mi niste dozvolili da
uđem." Jedna bivša manekenka koja je sada postala voditeljka najednom
od kablovskih kanala pita kako se oseća sada kada je postala
ekskluzivno lice sledeće kolekcije HH. Jedan bolje obavešten profesionalac
želi da zna da lije istina da će godišnje zarađivati sumu veću
od šest cifara:
- Zar ne mislite daje u saopštenju za štampu trebalo da napisu
sedam cifara? Zar ne mislite da više od šest cifara apsurdno zvuči? Ili
još bolje, mogli su da kažu daje u pitanju više od milion evra, umesto
da teraju gledaoce da broje cifre, zar ne mislite? I još nešto - mogli
su da kažu „nule" umesto „cifre", zar ne mislite?
Ne misli ništa.
- Proučavamo ugovor - ponavlja. - Molim vas, pustite me da
udahnem malo vazduha. Kasnije ću vam odgovoriti na sve što mogu.
Laž. Kasnije će uhvatiti taksi i vratiti se kući.
Neko pita zašto ne nosi model Hamida Huseina.
- Uvek sam radila za ovu kreatorku.
Insistira da izgovori njeno ime. Neki ga beleže. Drugi ga naprosto
ignorišu - tu su zbog vesti koju žele da objave, a ne da otkriju
istinu koja se nalazi iza činjenica.
Spašava je ritam kojim se stvari odvijaju na zabavama tog tipa: u
fotografi ponovo viču. Kao da koreografijom upravlja nevidljivi
dirigent, novinari koji je okružuju se okreću i vide daje upravo
stigla jedna veća, važnija zvezda. Jasmin koristi trenutak neodlučnosti
grupe i odlazi do bedema lepog vrta pretvorenog u salon u kojem
ljudi piju, puše i šetaju s jednog mesta na drugo.
Uskoro će i ona moći da pije, puši, gleda nebo, udari nekoliko puta
pesnicom o bedem, okrene se i ode odatle.
Za to vreme, jedna žena i čudno biće - koje podseća na androida
iz filmova naučne fantastike - ne skidaju pogled s nje, blokiraju
joj prolaz. Da, oni ne znaju šta traže tamo, bolje da im priđe i
zapodene razgovor. Predstavlja im se. Čudno biće vadi telefon iz
džepa, pravi grimasu, izvinjava se jer mora da se udalji da obavi
razgovor.
Devojka stoji ukočena i gleda je pogledom koji kaže „upropastila
si moje veče".

34Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:56 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Kaje se što je prihvatila poziv na zabavu. Dvoje ljudi su joj doneli
pozivnicu kada su se ona i njega partnerka spremale da krenu na
mali prijem koji je organizovala Belgijska asocijacija za odeću (BCA
- Belgium Clothing Association, organ koji kontroliše i stimuliše modu
u njenoj zemlji). Ali nije sve tako crno: ako fotografije budu objavljene,
njena haljina će biti viđena i neko može da se zainteresuje
za to čiji model je nosila.
Ljudi koji su doneli pozivnicu bili su veoma pristojni. Rekli su da
je napolju čeka limuzina; bili su sigurni da jedna iskusna manekenka
kao stoje ona može da se spremi za najviše petnaest minuta.
Jedan od njih je otvorio torbu iz koje je izvadio računar i prenosivi
štampač i rekao da su došli da sklope veliki ugovor Kana. Sada je sve
samo stvar dogovora. Popunili su uslove, a njena agentkinja - znali su
daje žena pored nje i njena agentkinja - biće zadužena da potpiše.
Obećali su njenoj partnerki sve moguće olakšice za sledeću kolekciju.
Da, naravno da može da zadrži ime i etiketu. Naravno da mogu
da koriste njihovu pres službu! I više od toga: HH bi želeo da kupi
njenu marku i tako ubrizga dovoljno novca kako bi imala dobru vidljivost
u italijanskoj, francuskoj i engleskoj štampi.
Ali postojala su dva uslova. Prvi, da se dogovor odmah napravi,
da bi mogli da pošalju poruku medijima pre nego što novinske redakcije
ne zaključe sutrašnji broj.
Drugi: da ugovor sa Jasmin Tajger ustupi Hamidu Huseinu, kako
bi radila samo za njega. Na tržištu ne nedostaju manekenke, tako
da će belgijska kreatorka vrlo brzo moći da nađe zamenu. Pored toga,
postoje ona u isto vreme i Jasminina agentkinja, na kraju će zaraditi
dosta novca.
- Prihvatom da ustupim Jasminin ugovor - odmah je odgovorila
njena partnerka. - Sto se ostalog tiče, razgovaraćemo kasnije.
Tako brzo je pristala? Žena koja je odgovorna za sve što joj se u
životu desilo sada izgleda zadovoljna što se rastaje od nje? Osoba
koju je najviše na svetu volela upravo joj je zabila nož u leda.
Čovek vadi blekberi iz džepa.
- Poslaćemo saopštenje za štampu sada. Već je napisano: „Uzbuđena
sam zbog prilike..."
- Trenutak. Nisam uzbuđena. Ne znam baš o čemu pričate.
Njena partnerka, međutim, počinje da lektoriše tekst u kojem
„uzbuđena" menja u „radosna" i „prilike" u „poziva". Pažljivo proučava
svaku reč i svaku rečenicu. Zahteva da pomenu apsurdnu cenu.
Oni se ne slažu, to bi moglo da poremeti tržište. Dobijaju odgovor
da onda nema ništa od posla. Njih dvojica se izvinjavaju, izlaze, koriste
svoje telefone i ubrzo se vraćaju. Napisaće nešto uopšteno ugovor
na više od šest cifara, bez tačnog navođenja iznosa. Rukuju
se s obema, daju nekoliko komplimenata za kolekciju i manekenku,
stavljaju kompjuter i štampač u torbu i traže da na telefon jednog od
njih snime zvanični ugovor, tako da mogu da imaju dokaz da su pregovori
oko Jasmin gotovi. Izlaze istom brzinom kojom su ušli, s telefonima
na ušima i uz molbu da ne kasni više od petnaest minuta zabava
te večeri je bila deo ugovora koji su upravo sklopili.
- Spremi se za zabavu.
- Ti ne možeš da odlučuješ o mom životu. Znaš da se ne slažem,
a nisam ni imala priliku da kažem svoje mišljenje. Ne zanima me da
radim za druge.
Žena odlazi prema haljinama koje su razbacane po sobi, bira najlepšu
- belu, s vezenim leptirima. Neko vreme razmišlja koje cipele
i tašnu treba da nosi uz nju, ali vrlo brzo i to rešava - nema vremena
za gubljenje.
- Zaboravili su da postave zahtev da koristiš model HH večeras.
Imamo priliku da pokažemo nešto iz moje kolekcije.
Jasmin ne može da veruje šta čuje.
- Uradila si sve ovo samo zbog toga?
- Da, samo zbog toga.
Suočile su se i nijedna nije skretala pogled.
- Lažeš.
- Da. Lažem.
Zagrlile su se.
- Još onog vikenda na plaži, kada smo snimale prve fotografije,
znala sam da će ovaj dan doći. Malo je potrajalo, ali ti sada već imaš
devetnaest godina, i dovoljno si odrasla da možeš da prihvatiš izazov.
Drugi su me već pitali, i uvek sam ih odbijala; pitala sam se da li to
radim zato što ne želim da te izgubim ili zato što još nisi bila spremna.
Kada sam danas u publici videla Hamida Huseina, znala sam da
nije došao samo da bi odao počast Ani Salens - sigurno je na umu
imao nešto drugo, a to si mogla biti samo ti.
„Dobila sam poruku da želi da razgovara s nama. Nisam znala šta
da radim, ali rekla sam im u kom smo hotelu odsele. Nisam se iznenadila
kada su se pojavili s ponudom."
- Ali zašto si prihvatila?
- Zato što onaj ko voli, oslobađa. Tvoj potencijal je mnogo veći
od onoga što ja mogu da ti ponudim. Imaš moj blagoslov za sve što
budeš radila. Želim da imaš sve što zaslužuješ. Ostaćemo zajedno,
jer su moje srce, moje telo i moja duša tvoji.
„Ali ja ću zadržati svoj nezavisni status - iako znam da su u
ovom poslu zaštitnici bitni. Da se Hamid meni obratio i ponudio da
kupi moju marku, ne bih imala nikakav problem da mu je prodam i
da radim za njega. Međutim, ovde se nije pregovaralo o mom talentu,
već o tvom radu. Ne bih bila dostojna sebe da sam prihvatila taj
deo ponude."
Poljubila ju je.
- Ne mogu to da prihvatim. Kada sam te upoznala, bila sam samo
uplašena devojčica, kukavica koja je lažno svedočila, nesrećna jer
je dozvolila da kriminalci ostanu na slobodi i koja je ozbiljno razmišljala
da se ubije. Ti si zaslužna za sve što mi se u životu dogodilo.
Partnerka ju je zamolila da sedne ispred ogledala. Pre nego stoje
počela daje češlja, pomilovala joj je kosu.
- Kada sam te upoznala, takođe sam bila izgubljena, bez volje za
životom. Muž me je napustio zbog mlađe i bogatije žene, bila sam
primorana da se bavim fotografijom da bih preživela. Vikende sam
provodila kod kuće uz knjigu, na internetu ili uz televizor i stare filmove.
Moj veliki san da postanem kreatorka činio mi se sve daljim,
jer nisam mogla da nađem dovoljno novca da pokrenem posao, a već
više nisam imala snage da i dalje kucam na vrata koja se nisu otvarala
ili da razgovaram s ljudima koji nisu slušali šta pričam.
„Tada si se ti pojavila. Moram ti priznati da sam onog vikenda
mislila samo na sebe; u rukama sam imala redak dragulj, mogla sam
da napravim ogromne pare da si sa mnom potpisala ekskluzivni ugovor.
Predložila sam da ti budem agentkinja, sećaš se? Ali to nisam uradila
iz potrebe da te zaštitim od sveta; moje namere su bile podjednako
egoistične kao i namere Hamida Huseina danas. Znala bih kako da iskoristim
svoje blago. Obogatila bih se od tih fotografija."
Završila je s doterivanjem kose i skinula višak šminke s leve strane
čela.
-A ti si mi, uprkos svojih šesnaest godina, pokazala kako ljubav
može da preobrazi. Zahvaljujući tebi, otkrila sam ko sam. Da bih mogla
svetu da pokažem tvoj talenat, počela sam da kreiram odeću koju
si nosila, odeću koja je uvek bila u mojoj glavi i čekala priliku da
se pretvori u tkanine, vez i modne detalje. Zajedno smo išle napred,
zajedno smo učile, iako sam bila više nego duplo starija od tebe. Zahvaljujući
svemu tome ljudi su počeli da obraćaju pažnju na moj rad,
resili su da ulože novac i po prvi put sam bila u prilici da sprovedenu
u delo sve što sam želela. Zajedno smo stigle do Kana; neće nas sada
jedan ovakav ugovor razdvojiti.
Promenila je ton. Otišla je do kupatila, donela torbu sa šminkom
i počela da radi.
- Večeras moraš da ih oboriš s nogu. Do danas nijedna manekenka
nije prešla iz potpune anonimnosti u veliku slavu, tako da će
novinari biti veoma zainteresovani da čuju šta se desilo. Reci da ne
znaš detalje; to je dovoljno. Navaljivaće. Još gore: nametaće ti odgovore
kao što su „Uvek sam sanjala da radim za njega" ili „Pravim važan
korak u svojoj karijeri".
Otpratila ju je do ulice; šofer je otvorio vrata automobila.
- Budi čvrsta: ne znaš detalje ugovora, tvoja agentkinja je za to
zadužena. I uživaj na zabavi.
Zabava.
U stvari, večera - samo što ne vidi stolove s hranom, već konobare
koji šetaju okolo i nude sve vrste pića, uključujući i vodu. Formiraju
se male grupe, ljudi koji su došli sami deluju izgubljeno.
Nalazi se u ogromnom vrtu po kojem su svuda raspoređene fotelje i
sofe. ima i nekoliko stubova od po metar visine na kojima su poluobučene
devojke izvajanih tela, koje igraju na muziku koja dopire iz
sakrivenih zvučnika.
Poznate ličnosti i dalje dolaze. Gosti deluju srećno, smeškaju se,
odnose se jedni prema drugima s bliskošću kao da se godinama poznaju,
ali Jasmin zna daje sve to laž: verovatno se sretnu s vremena
na vreme u ovakvim prilikama, nikada ne zapamte ime osobe s kojom
razgovaraju, ali moraju da pokažu svima da su uticajni, poznati,
obožavani, puni kontakata.
Devojka, koja je ranije delovala iznervirano^ sada odaje znake
potpune izgubljenosti. Traži cigaretu i predstavlja se. Za nekoliko minuta
već znaju sve jedna o drugoj. Predlaže joj da odu do bedema,
gledaju more dok se zabava puni poznatima i nepoznatima. Saznaju
da sada rade za istog čoveka, iako na različitim projektima. Nijedna
od njih ga ne poznaje i obema se sve izdešavalo u istom danu.
S vremena na vreme poneka grupa muškaraca prođe, pokuša da
zapodene razgovor, ali se njih dve prave da ih ne primećuju. Gabrijela
je upravo osoba koju je žudela da sretne da bi s njom podelila
osećaj napuštenosti koji nosi u sebi, uprkos svim lepim recima koje
je njena partnerka izrekla. Kada bi morala da bira između karijere i
ljubavi svog života, ne bi se dvoumila - ostavila bi sve, iako zna da
je to tipično adolescentsko ponašanje. Ali ljubav njenog života želi da
ona izabere svoju karijeru i prihvatila je ponudu HH samo da bi se ponosila
svim to je za nju učinila, pažnjom s kojom je ispravljala njene
greške, entuzijazmom prisutnim u svakoj reči i svakoj akciji - čak
i najagresivnijoj.
Gabrijeli je takode bilo potrebno da upozna Jasmin. Da traži savet,
zahvali se što na zabavi nije sama, da poveruje da se dobre stvari
svima dešavaju, da prizna daje zabrinuta zbog načina na koji ju je
njen pratilac tamo ostavio, kada je imao zadatak daje predstavi ljudima
koje treba da upozna.
- On misli da može da pri krije osećanja. Ali ja znam da se dešava
nešto što nije planirano.
Jasmin joj govori da se ne brine, da se opusti, popije malo šampanjca,
uživa u muzici i pogledu. Nepredviđene stvari se uvek dešavaju,
ali postoji čitava vojska ljudi čiji je posao da s njima izađu na
kraj tako da niko, ali baš niko, ne otkrije šta se dešava po kuloarima
luksuza i glamura. Poznati će uskoro doći.
- Ali molim te ne ostavljaj me samu; neću dugo.
Gabrijela obećava daje neće ostaviti samu. Ona je njena jedina
prijateljica u novom svetu u koji je upravo kročila.
Da, ona je njena jedina prijateljica, ali je previše mlada, i to je
podseća da više nije u godinama kada se nešto započinje. Dok su se
približavali crvenom tepihu Poznati se pokazao kao veoma površna
osoba, zanos je potpuno nestao, potreban joj je muškarac, treba da
nade društvo za to veče uprkos tome stoje devojka s kojom se združila
prijatna i simpatična. Primećuje daje čovek koga je videla u baru
takođe pored bedema velikog vrta, gleda more leđima okrenut
zabavi, potpuno odsutan od svega što se dešava na velikoj gala večeri.
Harizmatičan je, lep, elegantan, misteriozan. Kada bude pravi trenutak,
predložiće svojoj novoj prijateljici da odu do njega i započnu
razgovor - o bilo čemu.
Na kraju krajeva, i uprkos svemu, to je bio njen srećan dan, a to
uključuje i susret s novom ljubavlju.

35Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:57 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Mrtvozornik, komesar, detektiv Savoj i četvrta osoba - koja se
nije predstavila ali je došla s komesarom - sede za stolom.
Nisu tu da bi razgovarali o novom zločinu, već o zajedničkom saopštenju
koje treba dati novinarima koji su se okupili ispred bolnice;
ovoga puta svetski Poznati čovek je mrtav, a poznati režiser se nalazi
na ode ljenju intenzivne nege. i svetske novinske agencije su sigurno
izdale radikalan nalog svojim dopisnicima: ili da uspeju da dobiju
nešto konkretno, ili će izgubiti posao.
- Forenzička medicina jedna je od najstarijih nauka na planeti.
Zahvaljujući njoj, mnogi tragovi otrova mogli su biti identifikovani
i pronađeni protivotrovi. Ipak, monarsi i plemići uvek su više voleli
da imaju „zvanične degustatore hrane" kako bi izbegli situacije koje
lekari nisu predvideli.
Savoj je već imao priliku da se sretne s „mudracem" tokom popodneva.
Ovoga puta prepušta komesaru da stupi na scenu i prekine
učeni razgovor.
- Završite s isticanjem svoje kulture, doktore. Imamo zločinca
koji se slobodno šeta gradom.
Lekar se ne da omesti.
- Kao mrtvozornik, nemam ovlašćenje da govorim kako je do ubistva
došlo. Ne mogu da dajem mišljenje, već da utvrdim uzrok smrti,
oružje koje je ubica koristio, identitet žrtve, približno vreme zločina.
- Da li vidite neku sličnost između ove dve smrti? Da li postoji
nešto što može da poveže ubistvo producenta s ubistvom glumca?
- Da. Obojica su se bavili filmom!
Glasno se nasmeja. Niko ne reaguje; ljudi koji sede u toj sobi
uopšte nemaju smisla za humor.
-Jedina veza je da su u oba slučaja korišćene otrovne supstance
koje impresivnom brzinom deluju na organizam. Takođe, veliko iznenađenje
drugog ubistvaje način na koji je cijanuret upakovan. Koverta
je u svojoj unutrašnjosti imala finu plastičnu membranu kojaje
vakumirana i hermetički zatvorena, ali i koja se veoma lako kida u
trenutku kada se pocepa papir.
- Da li je ta koverta mogla biti proizvedena ovde? - pita četvrti
čovek s jakim stranim naglaskom.
- Mogla je. Ali bilo bi to teško izvesti, jer je proces složen, a onaj
koje to radio znao je daje cilj ubistvo.
- Hiti, ubica to nije napravio.
- Sumnjam. Skoro sam siguran daje naručena od neke specijalizovane
grupe. U slučaju kurarea, zločinac je sam mogao da umoči
iglu u otrov, ali cijanuret zahteva posebne metode.
Savoj razmišlja o Marseju, Korzici, Siciliji, zemljama istočne
Evrope, o teroristima s Bliskog istoka. Izvinjava se i izlazi iz sobe
na trenutak, zove Evropol. Objašnjava ozbiljnost situacije. Traži da
pronađu sve laboratorije u kojima mogu da se proizvedu hemijska
oružja te vrste.
Povezuju ga s nekim ko mu kaže daje isto to upravo tražila jedna
obaveštajna služba iz Sjedinjenih Država. Šta se to dešava?
- Ništa. Molim vas odgovorite mi čim budete imali neki trag. I
molim vas, pronađite taj trag za deset minuta.
- Nemoguće - kaže glas sa druge strane. - Daćemo vam odgovor
kada ga budemo imali; ni pre ni kasnije. Moramo da pošaljemo
zahtev...
Savoj tu isključuje telefon i vraća se grupi.
Papir.
Izgleda daje to opsesija svih koji rade u javnoj bezbednosti. Niko
neće da rizikuje da napravi neki korak a da pre toga nema sve garancije
da njihovi pretpostavljeni odobravaju ono što rade. Ljudi koji
su pred sobom imali sjajne karijere, koji su počeli da rade kreativno,
puni entuzijazma, sada sede preplašeni u nekom uglu, znaju da se nalaze
pred ozbiljnim izazovom, treba brzo reagovati, ali hijerarhija
mora biti poštovana, jer su novinari uvek spremni da optuže policiju
zbog grubosti, a poreski obveznici se stalno žale da se slučajevi ne rešavaju
- zato je uvek bolje prebaciti odgovornost na nekog iznad.
Telefonski poziv koji je upravo obavio samo je varka: on već zna
koje ubica. Uhapsiće ga sam, tako da niko drugi ne može da se okiti
slavom rešavanja najvećeg policijskog slučaja u istoriji Kana. Mora
da ostane hladnokrvan, ali ne može da dočeka kraj sastanka.
Kada se ponovo pridružio grupi, komesar mu kaže daje Stenli Moris,
veliki stručnjak Skotland Jarda upravo telefonirao. Kaže da se ne
brinu mnogo, jer sumnja da će zločinac ponovo upotrebiti isto oružje.
- Možda se nalazimo pred još jednom pretnjom terora - kaže
stranac.
- Da, nalazimo se - odgovara komesar. - Ali za razliku od vas,
poslednja stvar koju želimo je da sejemo strah među ljudima. Treba
da definišemo saopštenje za štampu da bismo izbegli da novinari izvlače
svoje zaključke i objavljuju ih u večernjim vestima.
„Nalazimo se pred izolovanim slučajem terora: možda serijskim
ubicom."
- Ali...
- Nema „ali"... - komesarov glas je čvrst i autoritativan. - Kontaktirali
smo vašu ambasadu zato što je žrtva vaš građanin. Ovde ste
gost. U slučaju druge dve osobe koje su ubijene i takođe su američke
nacionalnosti, niste bili zainteresovani da pošaljete predstavnika
iako je u jednom od ta dva slučaja takođe korišćen otrov.
„Zato, ako želite da insinuirate da se nalazimo pred kolektivnom
opasnošću u kojoj je u upotrebi hemijsko oružje, možete se udaljiti.
Nećemo kriminal da pretvaramo u političko pitanje. Želimo i sledeće
godine da imamo Festival sa svim sjajem i glamurom koji zaslužuje,
verujemo stručnjaku Skotland Jarda i smislićemo saopštenje
koje će se držati tih normi."
Stranac je ućutao.
Komesar zove pomoćnika i kaže mu da ode do novinara i saopšti
im da će za deset minuta imati zaključke koje iščekuju. Mrtvozornik
kaže daje moguće ući u trag cijanuretu, jer on ostavlja „potpis", ali za
to će biti potrebno više od deset minuta - možda nedelju dana.
- U organizmu je bilo tragova alkohola. Koža je crvena, smrt je
nastupila skoro odmah. Nema sumnje koji otrov je korišćen. Daje u
pitanju bila neka kiselina, našli bismo opekotine oko nosa i usta; u
slučaju beladone, ženice bi bile raširene, ako...
- Doktore, znamo da ste završili fakultet, da ste osposobljeni da
utvrdite uzrok smrti i ne sumnjamo u vašu stručnost. Dakle, zaključujemo
daje cijanuret u pitanju.
Doktor klima glavom i grize usne da bi se smirio.
- A šta se dešava s drugim čovekom koji se nalazi u bolnici? Režiserom...
- U tom slučaju koristimo čist kiseonik, 600 mg Kelocijanora intravenozno
na 15 minuta, a ako ne bude dao rezultate možemo dodati
trisulfatni sodijum rastvoren u 25%...
Tišina u sobi skoro daje bila opipljiva.
- Izvinite. Odgovor je: preživeće.
Komesar nešto beleži na parče žutog papira. Zna da više nema
vremena. Zahvaljuje se svima, kaže strancu da ne izlazi s njima, da
bi izbegli još više špekulacija. Odlazi do kupatila, namešta kravatu i
kaže Savoju da se i on sredi.
- Moris je rekao da ubica sledeći put neće koristiti otrov. Od kada
si ti otišao od njega, uspeo je da otkrije obrazac po kojem ubica radi,
možda čak i nesvesno. Da li ti pada na pamet koji?
Savoj je razmišljao o tome dok se vraćao iz Monte Karla. Da,
ubica je imao potpis koji možda ni veliki inspektor Skotland Jarda nije
uočio:
Žrtva na uličnoj klupi: zločinac je blizu.
Žrtva na ručku: zločinac je daleko.
Žrtva na molu: zločinac je blizu.
Žrtva u hotelu: zločinac je daleko.
Iz toga sledi da će sledeći zločin biti učinjen tako što će žrtva biti
blizu ubice. Ili tačnije: to je verovatno njegov plan, ali biće uhapšen
u sledećih pola sata. Sve to zahvaljujući njegovim poznanstvima
u policijskoj stanici, gde su mu preneli informaciju kao nevažnu. A
Savoj im je rekao daje uistinu nevažna. Naravno da nije bila - nalazio
se sada pred izgubljenom karikom, na pravom tragu, pred jedinom
stvari koja je falila.
Srce mu je luđački lupalo: sanjao je ovo celog života, a ovaj sastanak
kao da se nikada neće završiti.
- Slušaš li ti mene?
- Da, gospodine komesare.
- Onda čuj ovo: ti ljudi napolju ne čekaju da čuju zvaničnu izjavu,
tehničku, s tačnim odgovorima na njihova pitanja. Oni će u stvari
učiniti sve da im mi damo odgovore koje oni žele da čuju: u tu
zamku ne smemo da upadnemo. Nisu došli ovamo da nas slušaju,
već da nas vide - i da bi njihova publika mogla da nas vidi.
Gleda Savoja s visine, kao da je najiskusniji čovek na svetu.
Očigledno da nisu samo Moris i mrtvozornik imali tu privilegiju da
se diče svojom kulturom - svi uvek imaju način da posredno kažu
„poznajem svoj posao".
- Razmišljaj o tome kako izgledaš. Šta time hoću da kažem: govor
tela i mimika će saopštiti više od reči. Sve vreme gledaj pravo, samouvereno,
glava neka ti bude uspravljena, ramena spuštena i blago
nagnuta unazad. Visoko držanje ramena odaje napetost i svi će primetiti
da nemamo pojma šta se dešava.
- Da, gospodine komesare.
Odlaze do ulaza u Institut za pravnu medicinu. Svetla se pale,
mikrofoni se približavaju, ljudi počinju da se guraju. Posle nekoliko
minuta, metež počinje da dobija neki oblik. Komesar vadi papir iz
džepa.
- Poznati filmski glumac ubijen je cijanuretom, smrtonosnim
otrovom koji se može koristiti u različitim oblicima, ali ovoga puta
upotrebljen je kao gas. Režiser će preživeti; u njegovom slučaju došlo
je do nezgode jer je ušao u zatvorenu sobu u kojoj je još bilo tragova
otrova u vazduhu. Obezbeđenje je preko video-nadzora videlo
čoveka koji ulazi u apartman i pet minuta kasnije izlazi teturajući se
hodnikom.
Izbegao je da kaže da soba o kojoj se radi nije pokrivena kamerama.
Ne reći nešto nije laž.
- Obezbeđenje je brzo reagovalo i poslalo lekara. Kada se ovaj
približio osetio je miris badema koji je do tada već bio razblažen dovoljno
da ne izazove trovanje. Pozvali su policiju, stigla je na lice
mesta za manje od pet minuta, izolovala je mesto gde se nalazio, zvali
su hitnu pomoć, lekari su došli s maskama s kiseonikom i uspeli da
ga spasu.
Savoja sve više impresionira komesarova snalažljivost pred novinarima.
Da li ljudi koji su na tim položajima moraju da prođu kurs
o odnosima s javnošću?
- Otrov se nalazio u koverti na kojoj je bilo nešto ispisano rukopisom
za koji j o š ne znamo da lije muški ili ženski. Unutra je bio
papir.
Izbegao je da kaže da je za zatvaranje koverte korišćena prvoklasna
tehnologija; šansa da neki novinar to primeti bila je jedan prema
milion, iako će to pitanje kasnije biti neizbežno. Izbegao je da
kaže da je još jedan čovek iz sveta filma otrovan tog popodneva; reklo
bi se da su svi mislili daje poznati distributer imao srčani napad
iako niko, ali baš niko, o tome nije rekao ni reč. Dobro je znati da novinari
- iz lenjosti ili nepažnje - umeju da dođu do svojih zaključaka
a da policiju ništa ne pitaju.
- Staje pisalo na papiru? - bilo je prvo pitanje.
Komesar objašnjava da ne može to sada da otkrije da ne bi ugrozio
istragu. Savoj polako shvata u kom pravcu vodi razgovor i sve više
mu se divi - taj čovek stvarno zaslužuje položaj na kojem se nalazi.
- Da lije to mogao biti zločin iz strasti? - bilo je sledeće pitanje.
- Sve je moguće. Izvinite, gospodo, moramo se vratiti svom poslu.
Ulazi u policijska kola, uključuje sirenu i odlazi u punoj brzini.
Savoj odlazi ka svojim kolima, ponosan na komesara. Kakav majstor!
Već može da zamisli vesti koje će uskoro biti emitovane:
„Veruje se daje bio žrtva zločina iz strasti."
Ništa ne može da zameni interesovanje koje takva vest izaziva.
Moć Poznatog je tolika da su ostala tri ubistva prošla nezapaženo.
Koga zanima jadna devojka, verovatno drogirana, nađena na uličnoj
klupi? Koja je važnost distributera kanirane kose koji je mogao dozi
veti srčani napad na ručku? Šta pričati o zločinu - takođe iz strasti
- u koji su uključene dve potpuno nepoznate osobe koje nikada nisu
bile pod svetlom reflektora, na molu udaljenom od svega što se u gradu
dešava? To se dešava svakog dana, bilo je u vestima od osam i
nastavili bi o tome da nagađaju da nije bilo...
...svetske zvezde! Koverta! Unutra papir na kojem nešto piše!
Uključuje sirenu i odlazi u pravcu suprotnom od policijske stanice.
Da ne bi bio sumnjiv, uključuje radio-stanicu. Bira komesarovi!
frekvenciju.
- Čestitam!
I komesar je ponosan na sebe. Dobili su nekoliko sati, možda nekoliko
dana, ali obojica znaju daje u pitanju serijski ubica koji koristi
sofisticirano oružje, da je muškarac, prosede kose, lepo obučen, od nekih
četrdeset godina. Iskusan u umetnosti ubijanja. Koji se možda zadovoljio
počinjenim zločinima ili može ponovo napasti svakog trenutka.
- Pošalji agente na sva dešavanja - naređuje komesar. - Tražite
muškarce koji odgovaraju ovom opisu. Naredite im da motre na njih.
Tražite pojačanje, hoću policajce u civilu, diskretne, obučene u skladu
s prilikom; farmerke ili svečano odelo. Na sva dešavanja, ponavljam.
Čak i ako moramo da angažujemo saobraćajne policajce.
Savoj odmah izvršava naređenje. U međuvremenu dobija poruku
na mobilnom telefonu: Evropolu treba još vremena da identifikuje
tražene laboratorije. Najmanje tri radna dana.
- Molim vas, pošaljite mi to napismeno. Ne želim da budem odgovoran
ako se nešto loše i dalje bude dešavalo.
Smeje se samom sebi. Traži da pošalju kopiju i stranom agentu, jer
za njega to već nema nikakvu vrednost. Juri do hotela Martinez, ostavlja
kola na ulazu, blokirajući ostale. Portir se buni, a on mu baca ključeve
da ga preparkira, pokazuje policijsku identifikaciju i ulazi trkom.
Odlazi do privatnog salona na prvom spratu, gde policajac stoji
pored upravnice smene i jednog konobara.
- Koliko dugo ćemo ovde ostati? - pita upravnica. On je ignoriše
i obraća se konobaru:
- Da li si siguran daje ubijena žena koju si video u vestima ista
ta koja je danas po podne bila ovde?
- Skoro sam siguran gospodine. Na slici deluje mlađe, kosa joj
je ofarbana, ali navikao sam da pamtim lica gostiju u slučaju da neko
reši da ode a da ne plati.
- Da li si siguran daje bila s gostom koji je rezervisao sto?
- Potpuno. Čovek od nekih 40 godina, dobrodržeći, prosede kose.
Savojevo srce hoće da iskoči kroz usta. Obraća se upravnici i policajcu:
- Hajdemo do njegove sobe.
- Da li imate nalog za pretres? - upita upravnica.
Nervi mu više nisu izdržali.
- NEMAM! Ne popunjavam formulare! Znate li koji problem
ima naša zemlja, gospodo draga? Svi su previše poslušni! U stvari, nije
to naš problem, već problem celog sveta! Da li biste vi poslušali da
vam pošalju sina u rat? Da li bi vaš sin poslušao? Pa o tome vam pričam!
E pa kad ste već poslušni, krenite za mnom, da ne biste bili
uhapšeni zbog saučesništva!
Žena izgleda uplašeno. Zajedno s policajcem odlaze do lifta koji
se tog trenutka spušta, ali staje na svakom spratu bez razumevanja
za činjenicu da ljudski život zavisi od brzine njihove reakcije.
Odlučuju da idu stepenicama; upravnica se žali, ima visoke štikle,
ali joj on kaže da izuje cipele i da ga sledi. Penju se mermernim
stepeništem, prolaze kroz elegantne male salone za čekanje, ruke im
hvataju gelender od mesinga. Ljudi koji čekaju lift pitaju koje ta bosonoga
žena i šta policajac u uniformi traži u hotelu i tako trči. Da li
se desilo nešto ozbiljno? I ako jeste, zašto ne idu liftom kad je brže?
Sebi kažu: ovo se pretvara u petorazredni festival, hoteli više ne biraju
goste, policija uleće kao da se radi o javnoj kući. Čim budu u
prilici, žaliće se upravniku.
Ne znaju daje upravnica upravo protrčala pored njih uza stepenice
- bosonoga.
Najzad su stigli pred vrata apartmana u kojem je ubica odseo.
Do tada je jedan od članova „odeljenja za nadgledanje hodnika" već
poslao nekoga da vidi šta se dešava. On prepoznaje upravnici! i pita
da li može da pomogne.
Savoj mu kaže da tiše priča i da može da pomogne. Da li je naoružan?
Kaže da nije.
- Svejedno, ostani ovde.
Šapuću dok se dogovaraju. Upravnica dobija zadatak da pokuca
na vrata, dok njih trojica - Savoj, policajac i obezbeđenje - stoje prilepljeni
uza zid pored vrata. Savoj vadi pištolj iz futrole. Policajac
čini isto. Upravnica kuca nekoliko puta, niko ne odgovara.
- Verovatno je izašao.
Savoj joj kaže da upotrebi master ključ. Ona objašnjava da nije
bila pripremljena za ovo - a i da jeste, otvorila bi ta vrata samo uz dozvolu
generalnog direktora.
Po prvi put je ljubazan:
- Nije važno. Hoću da siđem i sačekam u sobi s timom za obezbeđenje
koji nadgleda hotel. On će se pre ili kasnije vratiti i voleo
bih da budem prvi koji će ga ispitati.
- Dole imamo fotokopiju njegovog pasoša i broj kreditne kartice.
Zašto vas taj čovek zanima?
- To takođe nije važno.

36Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 8:59 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Pola sata od Kana, u drugoj zemlji, u kojoj se govori isti jezik,
koristi ista moneta i ne postoji granični prelaz, ali ima potpuno drugačije
društveno uređenje od Francuske - na vlasti je knez, kao u stara
vremena - čovek sedi pred kompjuterom. Pre petnaest minuta dobio
je elektronsku poruku iz koje je saznao daje ubijen poznati glumac.
Moris gleda fotografiju žrtve; nema predstavu o kome se radi,
odavno nije bio u bioskopu. Ali sigurno je neko važan, kad internet
portal objavljuje vest.
Iako je u penziji, ovakvi slučajevi bili su njegove partije šaha koje
je retko gubio. Nije u pitanju bila njegova karijera, već samopouzdanje.
Ima nekih pravila koja je uvek voleo da poštuje dok je radio u
Skotland Jardu: da počne da razmišlja o svim pogrešnim mogućnostima,
i odatle pa nadalje sve je moguće - jer kada tako razmišlja nije
pod pritiskom da nade rešenje. Na dosadnim sastancima komisija
za procenu učinka voleo je da provocira prisutne: „Sve što znate dolazi
iz iskustva koje se nakupilo tokom godina rada. Ali ta stara rešenja
služe samo za isto tako stare probleme. Ako želite da budete
kreativni, zaboravite malo da ste iskusni!"
Stariji članovi komisije bi se pravili da nešto pišu, mlađi bi ga zabezeknuto
gledali, a sastanak bi se zatim nastavio kao da niko ništa
nije rekao. Ali on je znao da je poruku poslao i da će uskoro - iako
mu niko, naravno, neće za to odati priznanje - šefovi od svojih podređenih
početi da traže nove ideje.
Štampa dosijee koje mu je kanska policija poslala; nije voleo da
koristi papir jer nije želeo da bude serijski ubica šuma, ali ponekad
je morao.
Počinje da proučava modus operandi, ili način na koji su zločini
počinjeni. Vreme (i ujutru, i po podne i uveče), oružje (ruke, otrov,
skalpel), žrtve (muškarci i žene različitih godina), razdaljina od žrtve
(dva puta direktan fizički kontakt, dva bez ikakvog kontakta), reakcija
žrtava na nasilnika (nije je bilo ni u jednom od slučajeva).
Kada oseti da se nalazi pred tunelom koji nema izlaz, najbolje
što može da uradi je da prestane o tome da misli i dozvoli podsvesti
da radi. Otvara novi prozor na monitoru računara s grafikonima Njujorške
berze. Pošto nije uložio novac u akcije, ništa dosadnije nije
mogao da nade; ali to je bio njegov način: dugogodišnje iskustvo analizira
sve informacije koje je do sada dobio, a intuicija priprema nove
i kreativne odgovore. Dvadeset minuta kasnije ponovo se vraća
dosijeima - ovoga puta s potpuno svezom glavom.
Postupak je bio uspešan: da, bilo je nečeg zajedničkog u svim
zločinima.
Ubica je veoma dobro potkovan znanjem. Verovatno je proveo
dane i nedelje u biblioteci, gde je proučavao najbolji način da sprovede
svoju misiju. Ume da bez rizika barata s otrovima - i verovatno
nije on pripremao cijanuret. Dovoljno poznaje anatomiju da zarije
skalpel na pravo mesto, da usput ne zakači nijednu kost. Bez velikog
napora izvodi smrtonosne zahvate. Malo ljudi na svetu poznaje snagu
kurarea. Verovatno je čitao o serijskim ubistvima i znao je da policija
zločinca uvek otkrije po potpisu, tako da je on svoje zločine
izvodio potpuno nasumice, ne poštujući modus operandi.
Ali to je nemoguće: bez sumnje, podsvest ubice ostavlja potpis
koji on još uvek nije uspeo da dešifruje.
Ima tu nešto još važnije: novac mu ne predstavlja problem. Ima
ga dovoljno da ide na kurs Samboa i tamo do tančina nauči tačke na telu
koje treba da pritisne da bi paralisao žrtvu. Ima veze: otrove nije kupio
u apoteci na uglu, niti u lokalnom podzemlju. Radi se o veoma
sofisticiranom biološkom oružju koje zahteva pažljivo rukovanje i upotrebu.
Da bi do njih došao morao je da koristi usluge drugih osoba.
Najzad, radi brzo. Sto navodi Morisa da zaključi da se ubica neće
tamo zadržati dugo. Možda jednu sedmicu, ili još neki dan.
Gde ga sve to vodi?
To što sada ne uspeva da dođe do zaključka znači da se navikao
na pravila igre. Izgubio je naivnost koju je toliko zahtevao od svojih
podređenih. To svet na kraju traži od čoveka: da se, kako život prolazi,
pretvara u mediokriteta, da ne bi bio smatran egzotičnim ili punim
entuzijazma. Starost je za današnje društvo sramota, a ne znak
mudrosti. Svi veruju da neko koje prešao pedesetu više nije u stanju
da prati brzinu kojom se stvari u svetu dešavaju.
Naravno da ne može više da trči kao ranije i potrebne su mu naočare
za čitanje, ali um mu je oštriji nego ikada - ili barem želi u to
da veruje.
A zločin? Ako je toliko pametan kao što misli, zašto ne uspeva
da reši ono što je nekada izgledalo tako lako?
U ovom trenutku ne može da izvede nikakav zaključak. Mora da
sačeka još neku žrtvu.
Bračni par prolazi i uz osmeh mu kažu da je srećan čovek: stoji
u društvu dve lepe žene!
Igor se zahvaljuje; zaista mora malo da se zabavi. Uskoro će se
desiti dugo očekivani susret i ma koliko on bio čovek naviknut da izdrži
razne vrste pritisaka, priseća se patrola u okolini Kabula: pre
svakog opasnog zadatka njegovi drugovi su pili, pričali o ženama i
sportu, razgovarali kao da nisu tamo, već u svojim rodnim mestima,
za stolom s porodicom i prijateljima. Tako su se rešavali napetosti,
vraćali se svom istinskom identitetu i postajali svesniji i spremniji za
izazove koji ih čekaju.
Kao dobar vojnik, zna da bitka nema nikakve veze s borbom, već
s ciljem koji treba da se postigne. Kao dobar strateg - uostalom, krenuo
je ni iz čega i svoje malo preduzeće pretvorio u jednu od najcenjenijih
firmi u Rusiji - svestan je da cilj treba da ostane isti, iako se
razlog koji do njega vodi s vremenom menja. Upravo se to desilo danas:
došao je u Kan s jednim motivom, ali kada je počeo da deluje.
shvatio je prave razloge koji su ga motivisali. Sve ove godine bio je slep
i sada je mogao da vidi svetlost; najzad je došao do otkrovenja.
I baš zbog toga mora da ide do kraja. Njegove odluke bile su hrabre,
nisu znale za prepreke i ponekad su imale određenu dozu ludosti
- ne one koja uništava, već koja tera ljudsko biće da načini korake
izvan svojih ograničenja. Uvek je u životu tako radio; pobedio je jer
je ispoljavao svoje kontrolisano ludilo u trenutku kada je donosio odluke.
Njegovi prijatelji su neverovatnom brzinom menjali komentar
„previše rizikuješ" u „znao sam da činiš pravi korak". Umeo je da
iznenadi, ponudi nešto novo, i iznad svega - da se izloži neophodnom
riziku.
Ali u Kanu je, možda zbog potpuno nepoznatog ambijenta, bespotrebno
rizikovao. Da zbog neispavanosti nije bio zbunjen, sve se
moglo završiti mnogo ranije nego što je planirao. A da se to desilo,
nikada ne bi stigao do ovog trenutka lucidnosti zahvaljujući kojem je
novim očima video ženu u koju je mislio daje zaljubljen, za koju je
smatrao da zaslužuje žrtve i mučeništvo. Priseća se trenutka kada je
prišao policajcu da prizna staje uradio. Tada je počela promena. Tada
gaje duh devojke jakih obrva zaštitio i objasnio mu da radi prave
stvari, ali s pogrešnim motivom. Nakupiti ljubav je sreća, nakupiti
mržnju je nesreća. Ko ne prepozna vrata problema, ostavi ih otvorena
i nesreće lako mogu da udu. Prihvatio je ljubav devojke. Ona je bila
oruđe u Božijim rukama poslato da ga spasi od mračne budućnosti;
sada mu je ona pomagala da nastavi dalje.
Svestan je da mu se i pored svih mera predostrožnosti koje je
preduzeo, može desiti da nije mislio na sve, i da njegova misija bude
prekinuta pre nego što je planirao. Ali nema razloga da se žali ili
plaši: uradio je stoje mogao, besprekorno je sve odradio i ako Bog
bude želeo da prekine njegov rad, prihvatiće Njegovu odluku.
Opusti se. Razgovaraj s devojkama. Dozvoli da ti se mišići odmore
pre završnog udarca, tako će biti spremniji. Gabrijela - devojka
koja je bila sama u baru kada je stigao na zabavu - deluje veoma
uzbuđena. Svaki put kada konobar prođe s pićem, ona svoju čašu vraća
na poslužavnik, makar i dopola punu, i uzima drugu.
- Hladan, uvek hladan!
Njena radost deluje pomalo zarazno na Igora. Po onome stoje ispričala,
upravo je dobila ulogu u filmu, iako ne zna naslov ni ulogu
koju će glumiti, ali kaže da će biti ,,u glavnoj ulozi". Režiser je poznat
po tome što uvek ima dobre glumce i dobra scenarija. Glavni glumac,
koga Igor zna i voli, uliva poverenje. Kada je spomenula ime
producenta, on je klimnuo glavom kao da kaže „da, znam koje", svestan
da će ona njegov pokret protumačiti kao „ne znam ko je, ali ne
želim da ispadnem neobavešten". Bez prestanka priča o sobama punim
poklona, crvenom tepihu, sastanku na jahti, rigoroznoj selekciji,
projektima koje planira.
- U ovom trenutku postoje hiljade devojaka u ovom gradu i milioni
na ovom svetu koje bi volele da su danas ovde i da mogu da ti
pričaju ove priče. Moje molitve su uslišene. Moj trud se isplatio.
Druga devojka deluje diskretnije i tužnije - možda zbog godina
i nedostatka iskustva. Igor se nalazio iza fotografa kada je ona prolazila,
čuo je da izvikuju njeno ime i video daje intervjuišu u „špaliru".
Ali očigledno je da ostale zvanice ne znaju o kome je reč; toliko
pažnje na ulazu i onda odjednom skrajnuta.
Sigurno je devojka koja se raspričala dala ideju da mu priđu i pitaju
ga šta tamo radi. U prvom trenutku mu nije bilo prijatno, ali znao
je da će, ako ne prihvati razgovor s njih dve, morati da prihvati razgovor
s nekim drugim koje takođe sam i ko ne želi da izgleda kao da
je izgubljen, izolovan od ovog sveta, bez prijatelja na zabavi. Zato je
prihvatio razgovor - ili bolje reći dioištvo, jer mu je um bio usredsređen
na nešto drugo. Predstavio se kao Ginter, nemački industrijalac
specijalizovan za teške mašine (oblast koja nikoga ne zanima), od
prijatelja je dobio pozivnicu za to veče. Sutradan odlazi (za šta se nadao
daje istina, iako su Božije namere nedokučive).
Kada je shvatila da nije čovek iz filmske industrije i da se na Festivalu
neće dugo zadržati, glumica je htela da ode; ali druga devojka
ju je sprečila rekavši daje uvek dobro upoznati nove ljude. I tako
su njih troje stajali: on je čekao prijatelja koji nikako nije stizao, ona
je čekala asistenta koji je nestao, a ćutljiva devojka nije čekala baš ništa,
samo malo mira.
Sve se desilo veoma brzo. Glumica je primetila prašinu na ramenu
sakoa i otresla je pre nego što je on mogao da reaguje. Iznenadila
se:
- Pušiš tompus?
Dobro je: od ovoga što ima u džepu pomislila je daje tompus.
- Da. posle večere.
-Ako želiš, mogu da vas pozovem na žurku na jahti večeras. Ali
pre toga moram da pronađem svog asistenta.
Druga devojka joj govori da ne žuri. Kao prvo, tek je dobila ulogu
i trebaće mnogo vremena da prođe da bi mogla da se okruži pratnjom
(paraziti koji se kreću u društvu poznatih osoba u svetu su
poznati kao „anturaž"). Treba da ide sama, da poštuje pravila protokola.
Glumica zahvaljuje na savetu. Još jedan konobar prolazi, dopola
ispijena čaša ide na poslužavnik, puna se uzima.
- Mislim i da treba da prestaneš da piješ tom brzinom - kaže
Igor/Ginter, i pažljivo joj uzima čašu iz ruke da bi sadržinu prosuo
preko bedema. Glumica očajava, ali zatim se smiruje: shvata da joj
čovek želi dobro.
- Mnogo sam uzbuđena - priznaje. - Moram malo da se smirim.
Da li mogu da dobijem jedan od tvojih tompusa?
- Žao mi je, imam samo jedan. Osim toga, naučno je dokazano
da nikotin stimuliše; ne smiruje.
Tompus. Da, oblik je sličan, ali osim toga te dve stvari nisu imale
ništa zajedničko. U gornjem levom džepu imao je prigušivač. To
je predmet od približno deset centimetara dužine koji kada se pričvrsti
na cev berete može da napravi čudo:
Da pretvori „BANG!" u „pluf..."
Sve to zahvaljujući nekim jednostavnim zakonima fizike koji važe
u trenutku kada oružje opali: brzina metka se malo usporava jer
mora da prođe kroz niz gumenih prstenova, dok gasovi stvoreni ispaljivanjem
ulaze u šuplji deo koji se nalazi oko gumenog cilindra,
brzo se hlade i tako sprečavaju da se zvuk eksplozije baruta čuje.
Užasan je za pucanje iz daljine jer utiče na putanju metka, ali
idealan za blizinu.
Igor postaje nervozan; da nisu otkazali dolazak? Ili da nije - na
delić sekunde se oseća izgubljeno - njihov onaj apartman u koji je
ubacio kovertu. Ne, ne može biti; to bi stvarno bio veliki maler. Razmišlja
o porodicama svojih žrtava. Daje njegov jedini cilj i dalje da
ponovo osvoji ženu koja gaje ostavila zbog čoveka koji je ne zaslužuje,
sav trud koji je uložio bio bi beskoristan.
Ponestaje mu hladnokrvnosti; da li je to razlog što Eva nije pokušala
da stupi s njim u kontakt uprkos svim porukama koje joj je
slao? Dva puta je zvao zajedničkog prijatelja i dobio odgovor da nema
nikakvih novosti.
Sumnja počinje da dobija oblike ubeđenosti: da, bračni par je u
tom trenutku bio mrtav. To objašnjava iznenadno nestajanje glumičinog
„asistenta". I potpunu usamljenost devetnaestogodišnje devojke
koja je angažovana da se pojavi u društvu velikog kreatora.
Ko zna, možda ga Bog kažnjava jer je toliko voleo ženu koja to
nije zaslužila? Njegova bivša žena upotrebila je njegove ruke da udavi
devojku koja je pred sobom imala čitav život, mogla je da otkrije
lek za rak ili da pronađe način da ljudski rod uvidi da uništava planetu.
Čak i da Eva ništa nije znala, ona gaje naterala da koristi otrove;
Igor je bio siguran, potpuno siguran da ništa od toga ne bi bilo
potrebno i da je jedan uništen svet dovoljan da poruka stigne na pravo
odredište. Poneo je mali arsenal sa sobom znajući daje sve to samo
igra; primetila bi ga kada je stigao u bar u kom je pio šampanjac
pre zabave i shvatila da joj je oprošteno sve zlo i destrukcija koje je
oko sebe izazvala. Čitao je naučna istraživanja koja dokazuju da osobe
koje su provele mnogo vremena zajedno mogu da osete prisustvo
druge osobe ako se nalaze u istom prostoru, iako ne znaju gde se tačno
ona nalazi.
To se nije desilo. Evina sinoćna indiferentnost - ili možda krivica
koju oseća zbog onoga što mu je učinila - nije joj dozvolila da
primeti čoveka koji se pravio da se krije iza stuba, ali koji je na stolu
imao ruske poslovne časopise, stoje dovoljno za nekoga ko uvek
traži onoga koga je izgubio. Zaljubljenoj osobi stalno se pricinjava da
na ulici, zabavama, pozorištima i drugim mestima vidi ljubav svog života:
možda je Eva svoju ljubav menjala za sjaj i za glamur.
Polako se smiruje. Eva je najjači otrov koji postoji i ako ju je cijanuret
uništio, to nije ništa. Zaslužila je nešto mnogo gore.
Dve devojke i dalje razgovaraju; Igor se udaljava, ne srne da dozvoli
da ga obuzme panika daje uništio sopstveno delo. Mora da se
osami, da bude hladan, da zadrži sposobnost da brzo reaguje i da brzo
menja pravac.
Piibližava se drugoj grupi ljudi koji živo razgovaraju o metodama
koje koriste da bi prestali da puše. Da. to je bila jedna od retkih
omiljenih tema u tom svetu: pokazati prijateljima da su sposobni da
imaju snagu volje, imaju neprijatelja koga treba pobediti i oni uspevajii
da ga obuzdaju. Da bi se malo zabavio, pali cigaretu znajući da
ih tako provocira.
- To nije dobro za zdravlje - komentariše žena zatrpana dijamantima,
mršava kao skelet i s čašom soka od pomorandže u ruci.
- Za zdravlje nije dobro biti živ - odgovara. - Pre ili kasnije ishod
je smrtan.
Muškarci se smeju. Žene pridošlicu posmatraju s interesovanjem.
Ali u tom trenutku se iz pravca špalira, koji se nalazi na dvadesetak
metara odande, čuju uzvici fotografa.
- Hamide! Hamide!
Uprkos razdaljini i ljudima koji su šetali po vrtu i ometali mu vidik,
mogao je da vidi kreatora kako ulazi sa svojom partnerkom - s
onom koja je nekada s njim bila u takvim situacijama, samo na drugim
mestima, s onom koja ga je u tim prilikama nežno, osećajno i
elegantno držala za ruku.
Pre nego što je uspeo da odahne, nešto ga natera da pogleda u
suprotnom pravcu: s druge strane vrta ulazi čovek, bez kontrole obezbedenja,
i počinje da gleda okolo: nekoga traži, a ne bi se reklo da traži
prijatelja koga je izgubio na zabavi.
Bez reči se udaljava od grupe, vraća se do bedema, gde dve devojke
još uvek razgovaraju, i uzima glumicu za ruku. U tišini se moli
devojci jakih obrva; moli za oproštaj što je sumnjao, ali ljudska
bića su još uvek nečista, nesposobna da razumeju blagoslove koje tako
darežljivo dobijaju.
- Zar ne misliš da si malo požurio? - pita glumica ne pokazujući
nikakvu želju da skloni ruku.
- Mislim. Ali ako je suditi po onome što si ispričala, izgleda da
su se danas u tvom životu stvari prilično ubrzale.
Nasmejala se. Tužna devojka se takođe nasmejala. Policajac je
prošao pored njih ne pogledavši ih - oči su mu tražile prosede četrdesetogodišnjake.
Ali one koji su bili sami.
2 1 : 2 0
Lekari gledaju rezultate ispitivanja koji ukazuju na bolest različitu
od one na koju sumnjaju - od tog trenutka treba da odluče da li
da veruju nauci ili srcu. Kako vreme prolazi, više se oslanjaju na instinkt
i vide da se rezultati popravljaju.
Veliki poslovni ljudi koji proučavaju grafikon za grafikonom na
kraju kupuju ili prodaju upravo suprotno od onoga na šta tržišne tendencije
ukazuju i bogate se.
Umetnici pišu knjige ili snimaju filmove za koje svi kažu „ovo
neće uspeti, niko se tim temama ne bavi" i to ih pretvara u ikone popularne
kulture.
Verski lideri koriste strah i krivicu umesto ljubavi, koja bi teoretski
trebalo da bude najvažnija stvar na svetu; crkve su im prepune
vernika.
Svi oni idu protiv uobičajenih tendencija, osim jedne grupe: političara.
Oni žele svima da ugode i slede uputstvo za ispravno ponašanje.
Na kraju moraju da daju ostavku, da se izvine ili da poriču.
Moris otvara prozor za prozorom na svom monitoru. A to nema
nikakve veze s tehnologijom, već s intuicijom. Već je to uradio s Dau
Džonsom i ipak nije bio zadovoljan ishodom. Bolje da se sada malo
koncentriše na likove koji su s njim živeli veći deo njegovog života.
Još jednom gleda video u kojem Geri Ridžvej, „ubica iz Grin Rivera",
mirnim glasom priča kako je ubio 48 žena, od kojih su skoro
sve bile prostitutke. Ne prepričava svoje zločine zato što želi pomilovanje
za svoje grehe ili zato što želi da olakša teret svoje savesti; tužilac
mu je ponudio doživotnu kaznu umesto smrtne ako prizna
zločine. Drugim recima, uprkos tome stoje dugo ubijao nekažnjen.
nije ostavio dovoljno dokaza da bi bio optužen. Ali možda se umorio,
ili mu je dosadilo da vrši mračnu ulogu koju je sebi namenio.
Ridžvej. Čovek koji je imao siguran posao u auto-lakirernici i
koji je mogao da se seti žrtava samo ako bi ih povezao s dešavanjima
na poslu. Ponekad je po pedeset detektiva pokušavalo da mu ude
u trag, ali on je tokom dvadeset godina uspevao da počini zločine bez
potpisa ili bilo kakvog traga.
„Nije bio mnogo bistar, na poslu nije bio medu boljim radnicima,
nije bio naročito obrazovan, ali bio je savršen ubica", kaže jedan od
detektiva na snimku.
Drugim recima, za to se rodio. Imao je stalnu adresu. U jednom
trenutku je njegov slučaj čak arhiviran kao nerešiv.
Taj video-zapis je gledao stotinama puta do sada. Obično bi ga
inspirisao u rešavanju drugih slučajeva, ali danas nije imao takav efekat.
Zatvara taj prozor, otvara drugi, na kojem je pismo oca Džefrija
Demera, „Mesara iz Milvokija", odgovornog za ubistva i čerečenje
sedamnaest muškaraca od 1978. do 1991. godine:
„Naravno da nisam mogao da verujem u ono što je policija govorila
o mom sinu. Mnogo puta sam sedeo za stolom koji je korišćen
za čerečenje i kao satanistički oltar. Kada sam otvarao njegov frižider
u njemu je uvek bilo nekoliko flaša mleka i konzervi gaziranog
pića. Kako je moguće da su dete koje sam toliko puta držao u krilu i
monstrum čije lice je u svim novinama ista osoba? Ah, da sam na
mestu roditelja koji su u julu 1991. godine dobili vest od koje su strahovali
- da njihova deca nisu samo nestala, već su i ubijena. U tom
slučaju bih mogao da odem na grob gde počivaju njihovi ostaci i da
se staram o sećanju na njih. Ali ne: moj sinje živ i on je počinio sve
te užasne zločine."
Satanistički oltar. Čarls Menson i njegova „porodica". Tri mladića
su 1969. godine ušla u kuću poznate ličnosti iz sveta filma i ubila
sve na koje su naišla, uključujući i mladića koji je u tom trenutku izlazio
iz kuće. Ubili su još dvoje ljudi sutradan - ovog puta radilo se
o bračnom paru poslovnih ljudi.
„Ja, sam, mogao bih da ubijem čitavo čovečanstvo", kaže.
Po hiljaditi put gleda fotografiju mentora zločina kako se smeši
pred kamerama, okružen prijateljima hipicima medu kojima je ijedan
poznati muzičar iz tog vremena. Niko nije mogao da pretpostavi
šta se dešava, uvek su pričali o miru i ljubavi.
Zatvara sve arhive koje je držao otvorene na računam. Menson
je najsličniji onome što se ovde sada dešava - film, poznate žrtve.
Neka vrsta političkog manifesta protiv luksuza, potrošačkog društva
i kulta poznatih. Iako je bio mentor svih zločina, nikada nije bio na
mestima na kojima su počinjeni; za to je koristio svoje poklonike.
Ne, tu neće naći nikakav trag. Tada, uprkos porukama koje je poslao
elektronskom poštom u kojima saopštava da ne može brzo da
nade rešenje, Moris je počeo da oseća da ima isti simptom koji su svi
detektivi, u svim vremenima, imali u odnosu na serijske ubice:
Slučaj je postao ličan.
S jedne strane nalazi se čovek koji se verovatno bavi nekom drugom
profesijom i koji je verovatno unapred planirao zločine, što se
može zaključiti po oružju koje koristi, ali on ne poznaje kapacitet lokalne
policije i deluje na potpuno nepoznatom terenu. On je ranjiv čovek.
S druge strane, tu je i iskustvo različitih organa reda naviknutih
da se nose sa svim društvenim nepravilnostima.
Ipak, nesposobnih da prekinu ubilački niz običnog amatera.
Nije trebalo da prihvati komesarov poziv. Odlučio je da živi na
jugu Francuske zato stoje klima blaža, ljudi zanimljiviji, more uvek
blizu i zato što je očekivao da pred sobom ima još mnogo godina za
uživanje u životu.
Kada je napuštao svoj odsek u Londonu, smatranje za najboljeg.
Sada, kada je napravio pogrešan korak, njegova greška će stići do
njegovih kolega - i više neće moći da uživa u zasluženoj slavi do koje
je stigao s mnogo truda i posvećenosti poslu. Reći će: „Pokušao je
da nadoknadi svoje nedostatke kada je prvi insistirao da se savremeni
računari instaliraju u naše odeljenje. Uprkos svoj tehnologiji koju
ima na raspolaganju, star je i nije u stanju da odgovori na izazove novog
vremena."
Pritisnuo je pravo dugme: za isključivanje. Monitor se ugasio pošto
je prikazao logotip firme koja pravi softver koji koristi. U mašini
su elektronski impulsi nestali iz radne memorije i nisu ostavili za
sobom nikakav osećaj krivice, kajanja ili nemoći.
Ali njegovo telo nema takve dugmiće. Kola u njegovom mozgu
i dalje rade, ponavljaju uvek iste zaključke, pokušavaju da opravdaju
ono što se ne može opravdati, nanose štetu njegovom samopoštovanju,
ubeduju ga da su kolege u pravu: možda su njegov instinkt i
analitičke sposobnosti, usled godina, stvarno oslabile.
Odlazi do kuhinje, uključuje aparat za espreso, koji ne radi dobro.
Nalaže sebi da se seti šta treba da uradi: kao i sa svim kućnim
aparatima danas, jeftinije je baciti ga i kupiti novi.
Srećom, ovog puta je odlučio da proradi i on bez žurbe ispija kafu.
Veliki deo njegovog dana se sastoji od pritiskanja dugmića: računar,
štampač, telefon, svetio, šporet, aparat za kafu, faks.
Ali sada mora da pritisne pravo dugme u svojoj glavi: ne vredi
mu da samo iščitava dokumenta koja je dobio od policije. Razmišljaj
na drugi način. Napravi spisak, makar se on ponavljao:
a) zločinac je dobro obavešten i dovoljno poznaje oružje. I zna
kako da ga koristi.
b) nije s ovog područja, inače bi izabrao bolji deo godine i mesto
s manje policajaca.
c) ne ostavlja jasan potpis. Još bolje - ne želi da bude identifikovan.
Iako to izgleda očigledno, potpisi u zločinima su očajnički
način na koji Lekar pokušava da izbegne zla koja je prouzrokovao
Monstrum, kao da gospodin Hajd kaže doktoru Džekilu: „Molim te,
obuzdaj me. Ja sam zlo za društvo i ne mogu da se kontrolišem."
d) pošto je mogao da se zbliži s barem dve žrtve, da ih pogleda
u oči i malo ih upozna, naviknut je da ubija bez grize savesti. Stoga
se može zaključiti daje verovatno učestvovao u nekom ratu.
e) verovatno ima novca, mnogo novca - ne zato što je Kan preskup
za vreme Festivala, već zbog cene pripreme koverte s cijanuretom.
Moris procenjuje da gaje verovatno platio oko pet hiljada dolara
- 40 za otrov i 4.460 za pripremu po njegovoj zamisli.
f) nije deo narko-mafije, niti trguje oružjem ili slično, jer bi već
bio pod prismotrom Evropola. Nasuprot onome što većina tih kriminalaca
misli, na slobodi se nalaze samo zato što još nije došao pravi
trenutak da budu poslati iza rešetaka. U njihovim redovima su agenti
koji su zlatom plaćeni za posao koji obavljaju.
g) pošto ne želi da bude uhapšen, preduzima sve predostrožnosti.
Ali ne može da kontroliše podsvest i - nenamerno - radi po određenom
šablonu.
h) običan je čovek, ničim ne izaziva sumnju, moguće daje simpatičan
i ljubazan, u stanju da pridobije poverenje onih koje šalje u
smrt. Provodi neko vreme sa svojim žrtvama, dve od njih su ženskog
pola, koji je po prirodi mnogo nepoverljiviji od muškog.
i) ne bira žrtve. Mogu biti muškarci, žene, bilo kojih godina, iz
bilo kog sloja društva.
Moris zastaje na trenutak. Nešto što je zapisao ne uklapa se dobro
s ostalim.
Ponovo čita sve dva ili tri puta. U četvrtom čitanju uspeva da
ustanovi staje:
c) ne ostavlja jasan potpis. Još bolje - ne želi da bude identifikovan.
Pa da, ubica ne pokušava da očisti svet ka Menson, ne želi da
pročisti svoj grad kao Ridžvej, ne želi da zadovolji apetit bogova kao
Demer. Veliki deo kriminalaca ne želi da bude uhapšen, ali želi da
bude identifikovan. Neki da bi se pojavili u novinskim naslovima, da
bi postali slavni, kao Zodijak ili Džek Trbosek - možda misle da će
im unuci biti ponosni na njihova dela kada jednog dana pronađu prašnjavi
dnevnik na tavanu. Drugi imaju misiju koju moraju da obave;
na primer, da zavlada strah ili da odstrane prostitutke. Psihoanalitičari
koji su se bavili ovim temama zaključili su da serijske ubice odjednom
prestaju da ubijaju zato što smatraju daje poruka koju su želeli
da pošalju, primljena.
Da. To je odgovor. Kako se toga ranije nije setio?
Iz jednostavnog razloga: zato što bi poslao policijsku poteru u
dva suprotna pravca. U pravcu ubice i osobe kojoj želi da pošalje poruku.
U kanskom slučaju, ubica mnogo brzo ubija: Moris je siguran
da će brzo nestati, čim poruka stigne na pravu adresu.
Za najviše dva, tri dana. I, kao u slučajevima serijskih ubica čije
žrtve nisu imale ništa zajedničkog, poruka je verovatno namenjena
jednoj osobi.
Samo jednoj osobi.
Vraća se za kompjuter, ponovo ga uključuje i šalje umirujući! poruku
komesaru:
„Ne brinite, zločini će naglo prestati, pre kraja Festivala."
I samo zato što oseća zadovoljstvo kada se izlaže riziku, šalje kopiju
poruke i prijatelju u Skotland Jardu - tek da znaju da ga Francuska
poštuje kao profesionalca, daje tražila njegovu pomoć i dobila je.
Još uvek je u stanju da dode do stručnih zaključaka koji će se kasnije
pokazati kao tačni. Nije toliko star koliko ga oni predstavljaju.
Iako je njegov ugled u igri, siguran je u ono stoje upravo napisao.

37Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 9:02 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
Hamid isključuje mobilni telefon - nimalo ga ne zanima šta se
dešava u svetu. U poslednjih pola sata telefon mu je zatrpan negativnim
porukama.
Sve je to znak da treba već jednom da prestane s tom smešnom
pričom o snimanju filma. Dozvolio je da ga zavede taština umesto
daje poslušao savete koje su mu davali supruga i šeik. Shvata da polako
počinje da gubi kontakt sa samim sobom: zatrovao gaje svet luksuza
i glamura - njega, koji se uvek smatrao imunim na te stvari!
Dostaje bilo. Sutra, kada se stvari malo smire, sazvaće svetske
medije koji su tu okupljeni i reći daje. uprkos činjenici daje već uložio
znatna sredstva, resio da prekine rad na projektu jer je „to bio zajednički
san svih koji su u njemu učestvovali, a jednog više nema
medu nama". Neki novinar će sigurno želeti da zna da li planira još
neki projekat. Odgovoriće da je još rano da o tome priča, „treba da
odamo počast onome koji nas je napustio".
Naravno da mu je, kao i svakom čoveku koji ima imalo pristojnosti
u sebi, bilo žao stoje glumac koga je hteo da angažuje umro kao
žrtva trovanja i što se režiser koga je odabrao nalazi u bolnici - srećom,
van životne opasnosti. Ali obe te činjenice davale su jasnu poruku:
ništa od filma. To nije njegova branša, izgubio bi novac i ništa
ne bi dobio za uzvrat.
Film sineastima, muzika muzičarima, književnost piscima. Od
kada se pre dva meseca upustio u ovu avanturu, problemi su se samo
množili: morao je da se nosi s tuđim samoljubljem, da odbija nerealne
budžete, da popravlja scenario koji je sa svakom novom verzijom
bivao sve gori, da trpi uobražene producente koji su se prema njemu
odnosili kao da nema nikakve predstave o filmu.
Njegova je namera bila najbolja moguća: da predstavi kulturu
zemlje iz koje dolazi, lepotu pustinje, mudrost koja se hiljadama godina
prenosi, i beduinski kodeks časti. Osećao je da to duguje svom
plemenu, iako je šeik insistirao na tome da ne treba da skreće s ranije
zacrtanog puta.
„Ljudi se u pustinji izgube jer dozvole da ih zavedu priviđenja.
Ti dobro radiš svoj posao, i na njega treba da koncentrišeš svu svoju
energiju."
Ali Hamid je hteo da ide još dalje: da pokaže daje sposoban još
više da iznenadi, da se popne još više, pokaže hrabrost. Počinio je
greh gordosti i to se više neće desiti.
Novinari ga zatrpavaju pitanjima - vest se očigledno proširila
brže nego ikada. Kaže da još uvek ne zna detalje, ali da će sutra dati
zvaničnu izjavu. Ponavlja isti odgovor mnogo puta, sve dok jedan
od njegovih telohranitelja ne priđe i zamoli da ostave bračni par na
miru.
Poziva jednog od pomoćnika. Traži da među zvanicama pronađe
Jasmin i dovede je do njega. Da, treba da se slikaju zajedno, da izdaju
novo saopštenje za štampu koje potvrđuje potpisivanje ugovora i da
osmisle dobru medijsku kampanju koja će tu priču održati aktuelnom
do oktobra, kada počinje Nedelja mode u Parizu. Kasnije će lično ubediti
belgijsku kreatorku; mnogo mu se svideo njen rad, siguran je da
može da donese zaradu i prestiž njegovoj grupaciji. Ali u ovom trenutku
zna pod kakvim je utiskom: misli daje pokušao daje kupi ne bi li
se odrekla ugovora sa svojom glavnom manekenkom. Kada bi joj se
sada ponovo obratio, to ne samo da bi povećalo cenu, već bi bilo i bez
stila. Sve u svoje vreme. Bolje je sačekati pravi trenutak.
- Mislim da treba da se pomerimo odavde.
Izgleda da Evi smetaju pitanja novinara.
- Zaboravi na ovo. Kao što znaš, srce mi nije od kamena, ali još
manje mogu da patim zbog nečega stoje u stvari potvrdilo ono što si
mi ranije rekla: okani se filma. Došli smo na zabavu i ostaćemo ovde
do kraja.
Glas mu je bio grublji nego stoje očekivao, ali izgleda da Evi to
nije smetalo - kao da joj je bilo svejedno da li je voli ili mrzi. Nastavlja,
ali ovog puta vec' mekšim tonom:
- Pogledaj kako su ovakve zabave savršene. Naš domaćin verovatno
troši ogromnu sumu da bi bio prisutan u Kanu, da bi platio karte
i smeštaj odabranih poznatih osoba koje su ekskluzivni gosti ove
preskupe gala večere. Budi sigurna da će mu zarada biti deset do dvanaest
puta veća od uloženog zbog besplatne reklame koju mu ovo
daje: čitave stranice u časopisima, novinama, reportaže na televiziji,
sati na kablovskim kanalima koji nemaju ništa drugo da prikažu osim
velikih društvenih dešavanja. Žene će svoj nakit vezivati za glamur
i sjaj, a muškarci će svoje satove koristiti da bi dokazali moć i bogatstvo.
Mladi ljudi će listati modne stranice i misliti: „Želim da jednog
dana i ja budem tamo i imam na sebi iste stvari."
- Hajdemo odavde. Imam neko predosećanje.
To je bila kap koja je prelila čašu. Čitav danje trpeo ženino loše
raspoloženje a da se nijednom nije pobunio. Svaki čas je otvarala telefon
da vidi da lije stigla još neka poruka i sada je ozbiljno počeo
da sumnja da se nešto čudno dešava. Drugi muškarac? Njen bivši
muž, koga je video u baru hotela i koji je hteo s njom da se nade po
svaku cenu? Ako je tako, zašto ne kaže otvoreno šta oseća, umesto da
se zatvara u sebe?
- Nemoj mi sada o tome. Pokušavam lepo da ti objasnim zašto
se ovakve zabave organizuju. Ako želiš ponovo da budeš poslovna
žena, o čemu si uvek sanjala, ako želiš ponovo da trguješ visokom
modom, obrati pažnju na ovo što ti govorim. Uzgred, rekao sam ti da
sam sinoć video tvog bivšeg muža i ti si rekla da to nije moguće. Da
li zbog njega držiš uključen telefon?
- On nema šta da traži ovde.
Želi da kaže: „Znam daje pokušao i uspeo da uništi tvoj filmski
projekat. I znam daje u stanju da ode mnogo dalje od toga. Shvati da
smo u opasnosti, hajdemo odavde."
- Nisi mi odgovorila na pitanje.
- Odgovor je: da. Zato mije telefon uključen. Zato što ga poznajem,
znam da je u blizini i plašim se.
Hamid se smeje.
-1 ja sam u blizini.
Eva uzima čašu šampanjca i ispija je naiskap. On ne komentariše:
zna da ga namerno izaziva.
Gleda oko sebe i pokušava da zaboravi vesti koje su mu stigle
preko ekrana telefona, i čeka priliku da se slika s Jasmin pre nego što
pozovu sve goste u salon u kojem će biti poslužena večera i gde je fotografima
zabranjen ulaz. Trovanje poznatog glumca nije se moglo
desiti u gorem trenutku: niko nije pitao za veliki ugovor koji je potpisao
s nepoznatom manekenkom. Pre pola sata to je bila jedina stvar
o kojoj su želeli da znaju; sada ih to više ne zanima.
Uprkos tolikim godinama rada s luksuzom i glamurom. još uvek
ima mnogo toga da nauči: dok je milionski ugovor brzo zaboravljen,
njegov domaćin uspeva da održi interesovanje za savršenu zabavu.
Niko od prisutnih fotografa i novinara nije napustio zabavu i otišao
do bolnice ili policijske stanice da bi razjasnio šta se desilo. Naravno,
svi su oni specijalizovani za modu, ali i pored toga njihovi urednici
se nisu usudili da ih odatle pomere iz prostog razloga: zločini ne
zalaze na stranice o društvenim dešavanjima.
Stručnjaci za luksuzni nakit ne petljaju se u filmske avanture. Veliki
organizatori skupova znaju da, nezavisno od sve krvi koja se u
svetu proliva u tom trenutku, ljudi uvek traže fotografije koje predstavljaju
savršen, nedodirljiv i bogat svet.
Ubistva se mogu desiti u susednoj kući ili u sledećoj ulici. Zabave
kao što je ova - samo na vrhu sveta. Da li postoji nešto što bi smrtnicima
moglo biti interesantnije?
Savršena zabava.
Promocija zabave počela je mesecima ranije, s beleškama u štampi
koje su potvrđivale da će proizvođač nakita još jednom organizovati
svoju godišnju zabavu u Kanu i da su sve pozivnice već poslate.
Nije baš tako; do tada je polovina potencijalnih gostiju dobila neku
vrstu „podsetnice" u kojoj ih ljubazno mole da rezervišu veče za ovaj
događaj.
Kada bi pročitali vest u novinama, naravno da bi svi pohitali da
potvrde dolazak. Rezervisali bi to veče u svojim kalendarima. Kupili
bi avionske karte i platili dvanaest dana u hotelu čak i ako ostaju samo
četrdeset osam sati. Morali su svima da dokažu da i dalje pripadaju
Superklasi, a to će olakšati poslove, otvoriti vrata, nahraniti ego.
Dva meseca kasnije stiže luksuzna pozivnica. Žene postaju nervozne
jer ne mogu da odluče koja je najbolja haljina za tu priliku, a
muškarci nalažu svojim sekretaricama da pozovu neke poznanike i
pitaju ih da li postoji mogućnost da pre večere, uz šampanjac, prodiskutuju
na nekoliko poslovnih tema. To je muški način da se kaže:
„Pozvan sam na zabavu. A ti?" Čak i da ovaj drugi ustvrdi daje zauzet
i da će teško moći u to doba godine da bude u Kanu, poruka je
shvaćena: taj „prepun raspored" u stvari je maska za činjenicu da nije
dobio poziv.
Nekoliko minuta kasnije, „zauzeti čovek" mobilise prijatelje, pomoćnike,
partnere i sve ostale koji mogu da pomognu, sve dok ne
dođe do pozivnice. Tako domaćin može da popuni drugu polovinu
zvanica. zasnovanu na tri stvari: moći, novcu i vezama.
Savršena zabava.
Hrana i piće povereni su profesionalcima. Na dan zabave, izdaje
se naređenje da se služi što više alkohola, po mogućstvu legendarni
i neprevaziđeni francuski šampanjac. Gosti iz drugih zemalja
nisu svesni da u ovom slučaju piju lokalno piće, samim tim i mnogo
jeftinije nego što misle. Žene smatraju - kao i Eva u tom trenutku daje
čaša te zlataste tečnosti najbolji detalj uz haljinu, cipele i tašnu.
Muškarci takođe drže čaše u rukama, ali piju mnogo manje; došli su
da se nađu s konkurentom s kojim treba da se pomire, s dobavljačem
s kojim treba da poboljšaju odnose, s potencijalnim klijentom koji bi
mogao da distribuira njihove proizvode. Stotine vizitkarti se razmene
u noći kao što je ova - najviše među poslovnim ljudima. Nešto
malo ih ode i lepim ženama, ali svi znaju daje to traćenje papira: niko
nije došao tu da bi sreo ženu ili muškarca svog života.
Ali jeste da sklopi posao, da blista i da se eventualno malo i zabavi.
Zabava je bila samo mogućnost i najmanje važna stvar.
Ljudi koji su se te noći okupili dolaze iz tri ugla imaginarnog trougla.
S jedne strane su oni koji su već sve postigli, dane provode na
terenima za golf, na beskrajnim ručkovima i u ekskluzivnim klubovima
- a kada uđu u neku prodavnicu imaju dovoljno novca da kupe
bilo šta i da ne pitaju koliko košta. Stigli su na vrh i onda shvate nešto
što im ranije nikada nije palo na pamet: ne mogu da žive sami. Ne
podnose društvo supruga ili supruge, moraju da budu u pokretu i veruju
da još uvek čine nešto za čovečanstvo - iako su otkrili da se u
trenutku kada prekinu svoju karijeru suočavaju sa dosadnom svakodnevicom
sličnom onoj kakvu provodi srednja klasa: doručak, čitanje
novina, ručak, odmah zatim malo prilegnu, večera, televizija.
Prihvataju većinu poziva za večere. Vikendima odlaze na društvena
i sportska dešavanja. Odmor provode na popularnim mestima (iako
su u penziji, još uvek veruju u nešto što se zove „odmor").
Na drugom kraju trougla su oni koji još nisu ništa uspeli, pokušavaju
da veslaju u uzburkanim vodama, da slome otpor pobednika,
da budu veseli i nasmejani čak i kada su im roditelji u bolnici, i da
prodaju ono što još ne poseduju.
Najzad, na gornjem kraju trougla je Superklasa.
To je idealna mešavina za jednu zabavu: oni koji su postigli cilj
i žive normalnim životnim tokom; vreme njihovog uticaja se završilo,
iako još imaju novca za nekoliko generacija, sada otkrivaju daje
moć važnija od bogatstva, ali već je kasno. Oni koji još nisu stigli na
cilj i bore se svom energijom i entuzijazmom da razvesele prisutne,
misleći da će stvarno moći da ostave dobar utisak, ali na kraju shvataju
da ih, iako su podelili mnogo vizitkarti, niko nije pozvao ni par
nedelja posle zabave. Najzad, oni koji uspevaju da se održe na vrhu,
znaju da vetar tamo snažno duva i da svašta može da im pokvari ravnotežu
i da završe u ambisu.
Ljudi mu i dalje prilaze da razgovaraju; niko ne spominje ubistvo
- bilo zbog potpunog neznanja, jer žive u svetu u kojem se takve
stvari ne dešavaju, bilo iz ljubaznosti, u šta čisto sumnja. Gleda
oko sebe i vidi upravo ono što kod oblačenja ne podnosi: sredovečne
žene obučene kao da im je dvadeset godina. Zar je moguće da ne
primećuju da je došlo vreme da promene stil? Razgovara s jednim,
smeška se drugom, zahvaljuje se na komplimentima, predstavlja Evu
retkima koji je još ne poznaju. Razmišlja samo o jednom: da se nade
s Jasmin da poziraju fotografima u sledećih pet minuta.
Jedan industrijalac i njegova supruga detaljno prepričavaju prethodni
susret kojeg se Hamid uopšte ne seća, ali klima glavom i potvrđuje
sve što čuje. Pričaju o putovanjima, susretima, projektima na
kojima rade. Niko se ne dotiče zanimljivih tema kao što su „da li si
stvarno srećan?" ili „posle svega što smo preživeli, staje pravi osećaj
pobede?" Ako su deo Superklase, naravno da treba da se ponašaju
kao da su zadovoljni i realizovani, čak i da sami sebe pitaju: šta
stvarno da radim sa svojom budućnošću, sada kada imam sve o čemu
sam sanjao?
Prilazi mu jedna spodoba koja izgleda kao daje izašla iz stripa,
u tesnim pantalonama ispod indijskog odela:
- Gospodine Hamid, veoma mi je žao...
- Ko si ti?
- Trenutno radim za vas.
Kakva glupost.
- Zauzet sam. Znam sve što treba da znam o tužnom događaju
koji se večeras desio, zato ne brini.
Ali stvorenje ne odlazi. Hamid počinje da oseća nelagodnost
zbog njegovog prisustva, pogotovo zato što su ostali prijatelji koji su
bili blizu čuli užasnu rečenicu: „Radim za vas." Sta će pomisliti?
- Gospodine Hamide, dovešću glumicu koja je odabrana za film
daje upoznate. Morao sam da se udaljim od nje čim sam dobio vest,
ali...
- Kasnije. Trenutno očekujem Jasmin Tajger.
Čudno biće se udaljilo. Glumica! Jadna devojka, angažovana i
otpuštena u istom danu.
Eva drži čašu šampanjca u jednoj ruci, telefon u drugoj i neupaljenu
cigaretu između prstiju. Industrijalac vadi zlatan upaljač iz džepa
i hoće da joj je upali.
- Ne brinite, mogla sam to i sama - odgovara. - Ali namerno mi
je druga ruka zauzeta jer pokušavam manje da pušim.
Volela bi da može da kaže: „Držim telefon u ruci da bih zaštitila
ovog idiota koji stoji pored mene. Koji mi ne veruje. Koji se nikada
nije interesovao za moj život i za sve kroz šta sam prošla. Ako ponovo
počnem da primam poruke napraviću skandal i moraće da ode
odavde sa mnom, čak i da neće. Neka me posle i vređa, barem ću
znati da sam mu spasla život. Poznajem zločinca. Osećam daje Apsolutno
Zlo u blizini."
Jedna devojka počinje da poziva goste da se upute ka gornjoj sali.
Hamid Husein je spreman da prihvati svoju sudbinu bez mnogo žaljenja;
fotografi sanje će ostati za sutra, popeće se uza stepenice s
njom. U tom trenutku pojavljuje se jedan od njegovih pomoćnika.
- Jasmin Tajger nije na zabavi. Izgleda daje otišla.
- Nije važno. Možda su zaboravili daje obaveste da treba ovde
da se nađemo.
Deluje mirno, kao neko koje naviknut da se nalazi u sličnim situacijama.
Ali krv mu vri: otišla sa zabave? Šta umišlja daje?
Tako je lako umreti. Iako je ljudski organizam jedan od najbolje
stvorenih mehanizama postanka, dovoljno je da mali olovni projektil
ude u njega određenom brzinom, da preseče nešto ovde i onde,
bez ikakvog reda, i gotovo.
Smrt: rečnik kaže daje to kraj života (iako i životu nedostaje tačna
definicija). Permanentna paraliza vitalnih funkcija tela, kao što su
mozak, disanje, krvotok i srce. Dve stvari opiru se ovom procesu još
nekoliko dana ili nedelja: kosa i nokti ne prestaju da rastu.
Definicija se menja u zavisnosti od religije: kod nekih se radi o
prelasku u uzvišeno stanje, dok druge garantuju daje to privremeno
stanje i da će se duša koja je nastanjivala telo kasnije vratiti da plati
za svoje grehe ili da u sledećem životu uživa u blagodetima koje su
joj bile uskraćene u prethodnoj inkarnaciji.
Devojka koja stoji pored njega se ućutala. Ili je dejstvo šampanjca
doseglo vrhunac, ili je već prošlo i ona sada shvata da nikoga ne
poznaje, da ovo može biti njena prva i poslednja zabava, da se ponekad
snovi pretvaraju u noćne more. Muškarci su joj prilazili kada se
on udaljio s tužnom devojkom, ali izgleda da joj nijedan nije prijao.
Kada gaje ponovo ugledala, zamolila gaje da bude s njom do kraja
zabave. Pitala gaje da li ima prevoz nazad, jer je ostala bez novca, a
njen pratilac se očigledno neće više vratiti.
- Da, mogu da te odbacim do kuće. S velikim zadovoljstvom.
To nije planirao, ali s obzirom na to daje primetio policajca koji
osmatra goste, mora da ima društvo; on je još jedna od mnogih važnih
nepoznatih osoba koje su tu, ponosan što pored sebe ima lepu
ženu, dosta mladu, što se savršeno uklapa u lokalne standarde.
- Zar ne misliš da bi trebalo da uđemo?
- Da. Ali znam ovaj tip dešavanja i najpametnije je sačekati da
svi sednu. Bar tri ili četiri stola imaju rezervisana mesta i ne možemo
da rizikujemo da se izložimo neprijatnoj situaciji.
Primećuje daje devojka pomalo razočarana što za njega mesto
nije rezervisano, ali vidi i da se miri s tim.
Konobari skupljaju prazne čaše ostavljene svuda po vrtu. Devojke
su već sišle sa smešnih postolja na kojima su igrale da bi muškarcima
pokazale da život na Zemlji još uvek može biti zanimljiv, i da
podsete žene da im hitno treba liposukcija, malo botoksa, silikona,
estetska operacija...
- Molim te, hajdemo. Moram da jedem. Pozliče mi.
Hvata ga za ruku i kreću ka salonu koji se nalazi na spratu. Očigledno
je da je Eva poruku dobila i zanemarila je; ali sada zna šta
može da očekuje od jedne tako pokvarene osobe kao što je njegova
bivša žena. Anđeo jakih obrva i dalje je tu pored njega, ona gaje navela
da se u pravom trenutku okrene i primeti policajca u civilu, kada
je sva njegova pažnja trebalo da bude koncentrisana na poznatog
kreatora, koji je tada upravo stizao.
- Dobro, hajde da uđemo.
Penju se uz stepenište i idu ka salonu. U trenutku kada ulaze, ljubazno
je moli da mu pusti ruku, da njegovi prijatelji ne bi pogrešno
shvatili ono što vide.
- Oženjen si?
- Razveden.
Da, bila je u pravu, njena intuicija je bila tačna, problemi koje su
te večeri imali nisu mogli ni da se porede s onim stoje upravo videla.
Pošto nema baš nikakav poslovni interes da bude na filmskom festivalu,
samo jedan razlog može da postoji zastoje ovde.
- Igore!
Čovek koji se nalazi u daljini, u društvu mlade žene, gleda u njenom
pravcu. Evino srce počinje jako da lupa.
- Šta radiš ovde?
Ali Hamid je već ustao ne izvinjavajući se ostalim gostima za
stolom. Ne, on ne zna šta radi. Ide ka Apsolutnom Zlu, bezgraničnom,
spremnom na sve - bukvalno sve. On misli da se nalazi pred odraslom
osobom i da može da mu se suprotstavi bilo fizički, bilo
logičnim argumentima. On ne zna da Apsolutno Zlo ima srce deteta
i da ne oseća baš nikakvu odgovornost za svoje postupke, i daje uvek
ubedeno daje u pravu. A kada ne dobije ono što želi, ne preza da se
maši bilo čega što će učiniti da njegova želja bude zadovoljena. Sada
shvata kako se Anđeo tako brzo pretvorio u demona: zato što je u
srcu uvek držao osvetu i bio kivan, uprkos tome stoje tvrdio daje sazreo
i prevazišao sve svoje traume. Zato stoje bio najbolji od najboljih
kada je trebalo da pokaže svoju sposobnost da pobedi život, i to
mu je dokazalo daje svemoćan. Zato što ne ume da odustane - jer je
uspeo da preživi najveće nepogode kroz koje je mogao da hoda a da
se nikada ne okrene, noseći reči u srcu: „Jednog dana ću se vratiti. I
onda ćete videti šta sve mogu."
- Očigledno je pronašao nekog hitnijeg od nas - zajedljivo primećuje
bivša mis Evrope, koja takođe sedi za glavnim stolom, zajedno
s ostalim poznatim ličnostima i domaćinom.
Eva pokušava da sakrije loše raspoloženje koje ju je obuzelo. Ali
ne zna šta da radi. Domaćin kao da se zabavlja dok gleda šta se dešava;
čeka reakciju.
- Izvinite. To je moj stari prijatelj.
Hamid ide ka čoveku koji kao da okleva. Devojka koja je s njim
viče:
- Da, evo me ovde gospodine Hamide Huseine! Ja sam vaša nova
glumica!
Ljudi koji sede za drugim stolovima okreću se da vide šta se dešava.
Domaćin se smeška- uvek je dobro da se desi nešto neuobičajeno,
jer onda gosti imaju mnogo toga da posle prepričavaju. Sada je
Hamid već stigao pred čoveka; domaćin primećuje da nešto nije u
redu i obraća se Evi.
- Mislim da bi bilo bolje da ga dovedete na/ad. Ili, ako želite,
možemo da dodamo još jednu stolicu za vašeg prijatelja, ali njegova
pratilja će morati da sedne daleko odavde.
Gosti su se već vratili svojim tanjirima, razgovorima o jahtama,
privatnim avionima, vrednostima na berzi. Samo domaćin prati šta se
dešava.
- Idite tamo - insistira.
Eva nije tu kao što njemu izgleda. Misli su joj hiljadama kilometara
daleko, u restoranu u Irkutsku, blizu Bajkalskog jezera. Scena
je bila drugačija; Igor je drugog čoveka izvodio napolje.
Uz mnogo napora ustaje i odlazi do njih.
- Vrati se za svoj sto - tiho joj naređuje Hamid. - Nas dvojica ćemo
izaći da razgovaramo.
To je upravo bio najgori potez koji je mogao da napravi u tom trenutku.
Ona ga hvata za ruku, na silu se osmehuje i pravi se daje srećna
stoje ponovo srela nekoga koga dugo nije videla i najmirnijim
glasom na svetu kaže:
- Ali večera počinje!
Izbegla je da kaže „ljubavi". Nije htela da otvara vrata pakla.
- U pravu je. Bolje ovde da razgovaramo.
Zar je moguće daje on to rekao? Da se nije prevarila, da nije dete
najzad odraslo i postalo odgovorna odrasla osoba? Demon je dobio
oproštaj zbog arogancije i sada se vraća u nebesko carstvo?
Poželi da nije u pravu, ali njih dvojica se netremice gledaju. Hamid
vidi znake zla iza plavih ženica i na trenutak ga podilazi jeza.
Devojka mu pruža ruku.
- Drago mi je. Ja sam Gabrijela...
On ne uzvraća pozdrav. Oči drugog čoveka blistaju.
- U uglu je jedan sto. Hajde tamo da sednemo - kaže Eva.
Sto u uglu? Njegova žena će ustati s počasnog mesta i šesti za sto
u uglu? Ali u tom trenutku Eva ih obojicu hvata pod ruke i odvodi do
jedinog slobodnog stola koji se nalazi blizu vrata na koja konobari
ulaze u salu. „Glumica" ide za njima. Hamid na trenutak odlazi do
domaćina da se izvini.
- Upravo sam se si-eo s prijateljem iz detinjstva koji sutra ujutru
putuje i ne bih nikako želeo da propustim priliku da s njim porazgovaraju.
Molim vas nemojte nas čekati, ne znam koliko ćemo se zadržati.
- Cuvaćemo vam mesta - odgovara domaćin uz osmeh, unapred
znajući da će te stolice ostati slobodne cele večeri.
- Mislila sam daje to drug iz detinjstva vaše žene - ponovo zajedljivo
komentariše bivša mis Evrope.
Ali Hamid se već uputio ka najlošijem stolu u sali koji je rezervisan
za pomoćnike poznatih osoba, koji uprkos svim predostrožnostima,
uvek nadu načina da se uvuku na mesta gde ne bi trebalo da
budu.
„Hamid je dobar čovek", razmišlja domaćin dok posmatra poznatog
kreatora kako se uzdignute glave udaljava. „Aovaj početak večeri
mu verovatno veoma teško pada."
Sedaju za sto u uglu. Gabrijela shvata da joj je ovo jedina prilika
- j o š jedna od jedinih prilika koje su joj se desile tog dana. Kaže
koliko je srećna zbog angažmana i da će dati sve od sebe, i više od
toga. da bi ispunila očekivanja.
- Verujem vam. Potpisala sam ugovor, a da ga nisam ni pročitala.
Niko od ostalih troje ljudi ne progovara ni reč, samo se gledaju.
Da li nešto nije u redu? Ili šampanjac čini svoje? Bolje da nastavi s
razgovorom.
- Još mi je više drago zato što je uprkos onome što svi pričaju
proces audicije bio pravičan. Nije bilo nikakvih molbi ili pritisaka.
Audiciju sam radila ujutro, i pre nego što sam završila s čitanjem teksta
prekinuli su me. Rekli su mi da odem na neku jahtu da razgovaram
s režiserom. To je dobar primer za ceo umetnički svet, gospodine Huseine.
Dostojanstvo profesije. Poštenje u trenutku izbora saradnika.
Ljudi misle daje svet filma potpuno drugačiji, da se jedino računa...
Htela je da kaže „ako legnete u krevet s producentom", ali žena
mu je tu.
- ...fizički izgled.
Konobar donosi predjelo i počinje da deklamuje monolog koji
se od njega očekuje:
- Za predjelo imamo srce artičoke u sosu od dižonskog senfa začinjen
maslinovim uljem i finim začinima, sa kriškama kozjeg sira s
Pirineja...
Samo ga mlada žena sluša, s osmehom na licu. Shvata da nije
dobrodošao i udaljava se.
- Mora daje mnogo ukusno!
Gleda oko sebe. Niko se nije mašio za escajg. Nešto tu baš nije
u redu.
- Vi treba da razgovarate, zar ne? Možda bi bilo bolje da sednem
za neki drugi sto.
- Da - kaže Hamid.
- Ne, ostani ovde - kaže žena.
Šta sad?
- Da li si zadovoljna svojim pratiocem? - pita žena.
- Tek sam upoznala Gintera.
Ginter. Hamid i Eva gledaju u Igora, koji pored nje sedi s kamenim
izrazom lica.
- Cime se bavi?
- Ali vi ste njegovi prijatelji!
- Da. I znamo čime se bavi. Ne znamo koliko ti znaš o njemu.
Gabrijela se okreće ka Igoru. Zašto joj ne pomogne?
Neko prilazi i pita koje vino žele:
- Belo ili crno?
Neznanac ju je upravo spasao.
- Crno za sve - odgovara Hamid.
- Da se vratimo na našu temu, čime se Ginter bavi?
Nije spašena.
- Teškom mašinerijom, koliko sam shvatila. To je jedino što
znam i jedino što imamo zajedničko je da smo oboje čekali prijatelje
koji se nisu pojavili.
Dobar odgovor, pomisli Gabrijela. Ko zna. možda je ta žena imala
tajnu vezu s njenim „partnerom". Ili otvorenu vezu koju je muž te
večeri otkrio, pa zato vlada tolika napetost.
- Zove se Igor. Vlasnik je jedne od najvećih kompanija mobilne
telefonije u Rusiji. To je mnogo važnije od prodaje teške mašinerije.
Ako je tako, zašto je lagao? Odlučuje da ništa ne komentariše.
- Očekivala sam da ću te sresti ovde, Igore - sada se obraća čoveku.
- Došao sam po tebe. Ali predomislio sam se - odgovara direktno.
Gabrijela se hvata za tašnu punu hartije i pravi se da je iznenađena.
- Zvoni mi mobilni. Mislim da moj pratilac upravo stiže, moram
da ga dočekam. Izvinite, ali došao je izdaleka samo da bi bio ovde sa
mnom. nikoga ne poznaje i osećam odgovornost prema njemu.
Ustaje. Bonton nalaže da se ne rukuje s ljudima koji jedu - mada
niko od njih do tada još nije ni pipnuo escajg. Ali čaše u kojima je
bilo vino već su prazne.
I čovek, koji se do pre dva minuta zvao Ginter, upravo naručuje
cei u flašu.
- Nadam se da si dobila moje poruke - kaže Igor.
- Dobila sam tri. Možda je ovde mobilna telefonija lošija od one
koju si ti razvio.
- Ne pričam o telefonu.
- Onda ne znam o čemu pričaš.
Želi da kaže: „Naravno da znam."
I kao što bi Igor morao da zna, u prvoj godini života s Hamidom
očekivala je telefonski poziv, poruku, da joj neki zajednički prijatelj
kaže da mu je teško bez nje. Nije ga želela blizu sebe, ali znala je da
je najgora stvar koju može da uradi da ga povredi - morala je barem
da umiri Furiju, da se pravi da će u budućnosti biti dobri prijatelji.
Jednog popodneva, kada je malo više popila, pozvala gaje, ali bio je
promenio broj mobilnog telefona. Kada gaje pozvala na posao, rekli
su joj daje „na sastanku". Prilikom svakog sledećeg poziva - uvek kada
bi malo više popila i okuražila se - čula bi daje Igor „otputovao"
ili da će joj se „odmah javiti". Što se. naravno, nikada nije desilo.
Tako je počela da vidi utvare u svakom ćošku, imala osećaj daje
neko motri, da će je uskoro stići sudbina skitnice i drugih ljudi kojima
je „dozvolio da im se situacija poboljša". Za to vreme Hamid je ništa
nije pitao o prošlosti, uvek je tvrdio da svako ima pravo da u podzemlju
sećanja za sebe čuva intimni život. Činio je sve daje usreći, govorio
da mu je život dobio smisao od kada je nju upoznao i svojim
ponašanjem joj dokazivao da može da se oseća sigurno i zaštićeno.
Jednog dana Apsolutno Zlo je pozvonilo na vratima njihove kuće
u Londonu. Hamid je bio kod kuće i oterao ga. Sledećih meseci ništa
se nije desilo.
Malo-pomalo, uspela je da zavara sebe. Da, dobro je izabrala: od
trenutka kada odaberemo jedan put, ostali nestaju. Detinjasta je bila
pomisao da može da bude udata za jednog i bude prijateljica drugog
- to se dešava samo kada su ljudi uravnoteženi, što nije bio slučaj s
njenim bivšim mužem. Bolje da veruje daju je neka nevidljiva ruka
spasila od Apsolutnog Zla. Dovoljno je žena da zna kako da postigne
da muškarac sa kojim je počne da zavisi od nje i da pokuša da mu pomogne
u svemu što može, da mu bude ljubavnica, savetnica, supruga
i sestra.
Svu svoju energiju posvećuje da pomogne novom partneru. Za
sve to vreme imala je samo jednu pravu prijateljicu - koja je nestala
kao što se i pojavila. Takođe je bila Ruskinja, ali za razliku od Eve,
muž je ostavio nju, i ona nije znala šta da radi u Engleskoj. Razgovarala
je s njom skoro svakog dana.
„Sve sam ostavila", govorila je. ,,I ne kajem se što sam tako odlučila.
Uradila bih to i da Hamid nije - protiv moje volje - kupio divno
imanje u Španiji na moje ime. Isto bih odlučila i da mi je Igor,
moj bivši muž, ponudio polovinu svog bogatstva. Isto bih odlučila,
jer znam da više ne moram da se plašim. Ako jedan od najpoželjnijih
muškaraca na svetu želi da bude pored mene, bolja sam nego što
sam mislila."
Laž. Nije pokušavala u to da ubedi svoju jedinu drugaricu, već samu
sebe. Sve je to bila farsa. Iza jake žene koja je u ovom trenutku sedela
za stolom s dva važna i moćna čoveka bila je devojčica koja se
plašila da ne ostane sama, siromašna, koja nikada nije osetila šta znači
biti majka. Da li se navikla na luksuz i glamur? Ne. Trudila se da bude
spremna da sve izgubi preko noći, kada otkriju da je mnogo gora
nego što su mislili, da nije sposobna da odgovori na očekivanja drugih.
Da lije umela da manipuliše muškarcima? Da. Svi su mislili da
je jaka, sigurna u sebe, gospodarica svoje sudbine; daje začas mogla
da napusti bilo kog muškarca, ma koliko važan i poželjan bio. A što
je najgore, muškarci su u to verovali. Kao i Igor. Kao i Hamid.
Zato stoje umela da glumi. Zato što nikada nije govorila do kraja
ono što misli. Zato što je najbolja glumica na svetu i umela je da
bolje od bilo koga sakrije svoju osetljivu stranu.

38Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Empty Re: Pobednik je sam-Paolo Koeljo Uto Jan 03, 2012 9:03 pm

Scarlet

Scarlet
Elite member
Elite member
- Šta hoćeš? - pita je na ruskom.
- Još vina.
Glas mu je zvučao kao da ga odgovor mnogo ne zanima: on je
već rekao staje hteo.
- Pre nego što si otišla rekao sam ti nešto. Izgleda da si zaboravila.
Rekao je mnogo stvari - „molim te, obećavam da ću se promeniti
i manje raditi", ili „ti si žena mog života", „ako odeš, sve je propalo",
fraze koje svako u nekom trenutku čuje i zna da su potpuno
isprazne.
- Rekao sam: ako odeš, uništiću svet.
Nije mogla da se seti, ali moguće daje bilo tako. Igor je uvek teško
podnosio poraz.
- A šta to znači? - pitala je na ruskom.
- Pokažite bar malo vaspitanja pa govorite na engleskom - prekinu
ih Hamid.
Igor mu se uneo u lice.
- Govoriću na engleskom ne zbog lepog vaspitanja, već zato što
hoću da razumeš.
Ponovo se okrenuo ka Evi.
- Rekao sam da ću uništiti svet da bih te vratio. Počeo sam to da
radim, ali spasao me je jedan anđeo; ti to ne zaslužuješ. Ti si egoista,
okrutna, zanima te samo da imaš što više novca i slave. Odbila si sve
dobro što sam mogao da ti ponudim jer smatraš da kuća u unutrašnjosti
Rusije ne odgovara svetu o kojem sanjaš - svetu kojem ne
pripadaš, niti ćeš ikada pripadati.
„Žrtvovao sam sebe i druge zbog tebe i na tome ne može da ostane.
Moram ići do kraja da bih mogao da se vratim u svet živih s osedanjem
ispunjenog zadatka i završene misije. U ovom trenutku, dok
razgovaramo, ja sam u svetu mrtvih."
U očima ovog čoveka sija Apsolutno Zlo, misli Hamid, dok prisustvuje
tom besmislenom razgovoru isprekidanom dugim pauzama.
Odlično: pustiće da stvari dođu do kraja kao što je predlagao, osim
ako taj kraj ne znači da će izgubiti voljenu ženu. Još bolje: bivši muž
se pojavio u pratnji one vulgarne žene i vređa je pred njom. Dopustiće
mu da još malo nastavi i znače da prekine razgovor u pravom
trenutku - kada on više neće moći da se izvinjava i da se kaje.
Eva verovatno primećuje istu stvar: šlepu mržnju prema svemu
i svima, samo zato što određena osoba nije zadovoljila njegovu volju.
Pita se šta bi radio daje na mestu čoveka koji se sada bori za voljenu
ženu.
Bio bi u stanju da ubije za nju.
Konobar prilazi i primećuje da niko nije ni pipnuo jelo.
- Da li sa hranom nešto nije u redu?
Niko ne odgovara. Konobaru je sve jasno: žena je bila s ljubavnikom
u Kanu, muž je to otkrio i sada se razračunavaju. Prisustvovao
je takvim scenama mnogo puta i uvek su se završavale tučom ili skandalom.
- Još jednu flašu vina - kaže jedan od muškaraca.
- Ne zaslužuješ ništa - kaže drugi, netremice gledajući u ženu. -
Iskoristila si me kao što sada iskorišćavaš ovog idiota pored sebe. Ti
si najveća greška koju sam napravio u životu.
Konobar odlučuje da se konsultuje s domaćinom zabave pre nego
što izađe u susret gostima i donese im flašu vina, ali drugi čovek
je već ustao i obraća se ženi:
- Dostaje bilo. Hajdemo odavde.
- Da, hajdemo odavde, ali napolje - kaže drugi. - Hoću da vidim
dokle možeš da ideš da bi zaštitio osobu koja ne zna šta znače reči
„čast" i „dostojanstvo".
Mužjaci se sukobljavaju oko ženke. Žena ih moli da to ne rade,
da se vrate za sto, ali njen muž deluje kao da je spreman da se osveti
za uvredu. Konobar razmišlja da obavesti obezbeđenje o mogućnosti
da napolju izbije tuča, ali šef sale kaže daje usluga spora, i zašto
on stoji tu? Mora da opslužuje druge stolove.
U pravu je: ono što se dešava napolju nema veze s njim. Ako bude
rekao daje slušao razgovor, biće kažnjen.
Plaćaju ga da služi goste, a ne da spašava svet.
Sve troje prolaze kroz vrt u kojem je bio koktel i čiju namenu u
ovom trenutku menjaju; kada zvanice završe večeru i siđu, zateći će
podij um za igru od sintetičkog materijala s posebnim osvetljenjem,
nešto malo fotelja i mnogo šankova koji služe besplatno piće.
Igor ide prvi, u tišini. Eva ga prati i ništa ne govori, a Hamid je na
kraju kolone. Ispred stepeništa što vodi na plažu nalaze se mala metalna
vrata koja se lako otvaraju. Igor im kaže da idu prvi, Eva odbija.
Njemu to kao da ne smeta, nastavlja dalje i silazi niz mnogo stepenika
koji vode direktno do mora. Zna da Hamid neće ispasti kukavica. Do
trenutka kada se s njim sreo na zabavi smatrao gaje za običnog beskrupuloznog
modnog kreatora koji je u stanju da zavede udatu ženu i
da manipuliše tuđom taštinom. Sada ga, međutim, potajno poštuje. Pilavi
je muškarac, spreman da se bori do kraja za nekoga ko mu je bitan,
iako Igor zna da Eva ne zaslužuje ni mrvice sa stola glumice koju je te
večeri upoznao. Ne ume da glumi: može da oseti njen strah, zna da se
preznojava, razmišlja koga da zove, kako da traži pomoć.
Stigli su do peska, Igor odlazi do kraja plaže i seda blizu nekih
stena. Kaže ostalima da učine isto. Zna da pored sveg užasa koji oseća,
Eva razmišlja: „Izgužvaću haljinu. Isprljaću cipele." Ipak seda
pored njega. Drugi muškarac joj kaže da se pomeri, da on tu sedne.
Eva se ne pomera.
On ne insistira. Sada su tu njih troje, kao stari prijatelji koji traže
trenutak mira da uživaju u punom mesecu koji se pomalja, pre nego
što budu morali ponovo da se popnu i slušaju paklenu buku
diskoteke.
Hamid obećava sebi: deset minuta, to je dovoljno da čovek kaže
šta misli, da izbaci svoj bes i vrati se odakle je došao. Ako posegne
za nasiljem, nema mu spasa: fizički je jači i beduini su ga naučili da
brzo i precizno reaguje na svaki napad. Nije želeo da pravi skandal
na večeri, ali neka se Rus ne zanosi: spreman je na sve.
Kada se vrate gore izviniće se domačinu i objasniti daje incident
rešen: zna da s njim može otvoreno da razgovara, da mu kaže da se
bivši muž njegove žene pojavio nenajavljen i daje morao da ga udalji
sa zabave pre nego što napravi neki problem. Uzgred, ako ne bude
hteo da ode kada se vrate gore, pozvaće nekog iz svog obezbedenja da
ga izbaci. Nema veze stoje bogat i što ima jednu od najvećih kompanija
mobilne telefonije u Rusiji; nepristojno se ponaša.
- Izdala si me. Ne samo ove dve godine koje si provela s njim,
već tokom celog našeg zajedničkog života.
Eva ćuti.
- Na šta si spreman da bi ostao s njom?
Hamid razmišlja da li da odgovori ili ne. Eva nije roba oko koje
može da se nagađa.
- Formuliši pitanje drugačije.
- Savršeno. Da li bi dao život za ženu koja se nalazi pored tebe?
Čisto zlo u očima tog čoveka. Čak i ako je uzeo nož iz restorana
(nije obratio pažnju na taj detalj, ali mora uzeti sve opcije u obzir),
lako će ga razoružati. Ne, ne bi bio spreman da da život ni za
koga, osim za Boga ili vođu svog plemena. Ali morao je nešto da
odgovori.
- Bio bih spreman da se za nju borim. Mislim da bih u nekom
ekstremnom slučaju bio u stanju da ubijem zbog nje.
Eva više nije mogla da izdrži pritisak; želi da kaže sve što zna o
čoveku koji se nalazi s njene desne strane. Sigurna je da je počinio
zločin, uništio san o ulozi producenta koji je u njenom novom partneru
godinama sazrevao.
- Hajdemo gore.
U stvari, htela je da kaže: „Molim te, hajdemo odavde odmah.
Razgovaraš sa psihopatom."
Igor kao da je ne čuje.
- Bio bi u stanju da ubiješ za nju. Dakle, bio bi u stanju i da
umreš za nju.
- Ako bih se borio i izgubio, pretpostavljam da da. Ali nećemo
sada da pravimo scenu ovde na plaži.
- Hoću gore - ponovo će Eva.
Ali sada je dovedena u pitanje Hamidova muška čast. Ne može
da ode odande kao kukavica. Počinje prastari ples muškaraca i životinja
kojim žele da impresioniraju ženku.
- Od kada si otišla, nikada više nisam mogao da budem svoj - kaže
Igor, kao da je sam na toj plaži. - Moji poslovi su išli sve bolje.
Uspeo sam da ostanem pribran preko dana, dok sam noći provodio u
potpunoj depresiji. Izgubio sam deo sebe koji nikada neću moći da
nadoknadim. Kada sam stigao u Kan, mislio sam da ću moći. Ali sada,
kada sam ovde, vidim da deo mene koji je umro ne može i ne treba
da oživi. Nikada ti se ne bih vratio, čak i da puziš preda mnom,
preklinješ da ti oprostim, da pretiš samoubistvom.
Eva lakše diše. Barem neće biti tuče.
- Nisi razumela moje poruke. Rekao sam da bih mogao da uništim
svet, a ti to nisi videla. A i ako si videla, nisi verovala. Šta znači
uništiti svet?
Gura ruku u džep od pantalona i vadi mali pištolj. Ali nije ga uperio
ni u koga; i dalje zuri u more i u mesec. Krv u Hamidovim venama
počinje brže da teče: ovaj ili želi samo da ih uplaši i ponizi, ili se
nalazi pred borbom za život. Ali ovde na zabavi? Znajući da će biti
uhapšen čim se popne uza stepenice? Ne može biti toliko lud - ne bi
uspeo u životu da je toliko lud.
Treba da se koncentriše. On je ratnik, obučen da se brani i napada.
Treba da ostane potpuno nepokretan jer iako ovaj drugi ne gleda
direktno, zna da su mu čula napeta i primećuju svaki pokret.
Jedino što može da pokreće, a da ovaj ne primeti, jesu oči; na
plaži nema nikoga. Tamo gore počinju da se čuju prvi akordi muzičara
koji štimuju instrumente i pripremaju se za veliko veselje. Hamid
ne razmišlja - njegovi instinkti su obučeni da u ovakvim
situacijama deluju bez mešanja mozga.
Eva se nalazi između njega i čoveka. Hipnotisana je pištoljem.
Ako nešto pokuša, okrenuće se i pucače i ona može da strada.
Da, možda je njegova prva pretpostavka tačna. Hoće samo malo
da ih zaplaši. Da ga natera da se ponese kao kukavica, da izgubi
čast. Da zaista želi da puca ne bi tako nonšalantno držao pištolj. Bolje
da razgovaraju, da ga opusti, dok traži izlaz.
- Sta znači uništiti svet? - pita.
- Jednostavno uništiti život. Univerzum se tu završava. Sve što
je ta osoba videla, probala. Sve loše i dobre stvari koje su joj se našle
na putu, svi njeni snovi, nade, porazi i pobede, sve prestaje da postoji.
Kada smo bili deca, naučili smo u školi misao za koju sam tek
kasnije otkrio da potiče od jednog protestantskog sveštenika. Glasila
je otprilike ovako: „Kada ovo more koje se pred nama nalazi u
svoje dubine odvuče jedno zrno peska, Evropa se smanji. Naravno da
to ne primećujemo, jer se radi samo o zrnu peska. Ali u tom trenutku
kontinent se smanjio."
Igor pravi pauzu. Počinje da ga nervira buka koja dolazi odozgo,
zvuk talasa je činio da se opusti i smiri, da bude spreman da se sladi
ovim trenutkom s poštovanjem koje zaslužuje. Anđeo jakih obrva sve
to posmatra i zadovoljan je onim što vidi.
- Učili smo to da bismo shvatili da smo odgovorni za savršeno
društvo, komunizam - nastavlja. - Jedno je bilo brat drugog. U stvari,
bilo je špijun, cinkaroš drugog.
Ponovo se smirio, postao zamišljen.
- Ne razumem te najbolje.
Tako ima razlog da se pomeri.
- Naravno da razumeš. Naravno da znaš da mi je pištolj u ruci i
hoćeš da mi se približiš i vidiš da li možeš da mi ga uzmeš. Zapodevaš
razgovor da bi mi skrenuo pažnju dok razmišljaš šta da radiš.
Molim te, ne mrdaj se. Još nije trenutak.
- Igore, hajde da ostavimo ovo - kaže Eva na ruskom. - Volim
te. Hajdemo zajedno odavde.
- Pričaj na engleskom, tvoj partner treba sve da razume.
Da, razumeće. I kasnije će joj se zbog toga zahvaljivati.
- Volim te - ponavlja na engleskom. - Nisam dobila tvoje poruke,
inače bih ti se odmah vratila. Zvala sam te mnogo puta i nisam
uspela da dođem do tebe. Ostavila sam mnogo poruka tvojoj sekretarici,
ali me nikada nisi pozvao.
- Istina je.
- Od kada sam primila tvoje poruke danas, jedva sam mogla da
dočekam trenutak da te vidim. Nisam imala predstavu gde si, ali sam
znala da ćeš doći po mene. Znam da nećeš da mi oprostiš, ali dozvoli
mi barem da živim pored tebe. Biću tvoja kućna pomoćnica, bedinerka,
paziću na tebe i tvoju ljubavnicu ako budeš hteo daje imaš. Ali
sve što želim je da budem pored tebe.
Kasnije će sve objasniti Hamidu. Sada je bio trenutak da se kaže
bilo šta, sve dok im to omogućava da odu odande i da se vrate gore,
u stvarni svet, gde postoje policajci sposobni da spreče Apsolutno
Zlo da i dalje iskazuje svoju mržnju.
- Odlično. Voleo bih u to da verujem. To jest, voleo bih da verujem
da i ja tebe volim i da želim da mi se vratiš. Ali to nije istina. I
mislim da lažeš, kao što si uvek lagala.
Hamid više ne sluša šta njih dvoje govore - um mu je daleko
odatle, kod predaka ratnika od kojih traži inspiraciju za pravi udarac.
- Mogla si da mi kažeš da nam brak ne ide onako kako smo oboje
očekivali. Toliko toga smo zajedno stvorili; zar nije bilo moguće
naći neko rešenje? Uvek postoji način da dozvolimo da nam sreća
ude u kuću, ali za to je neophodno da oboje budemo svesni problema.
Saslušao bih sve što imaš da mi kažeš, brak bi nam ponovo oživeo
i ispunio se radošću kao kada smo se upoznali. Ali ti to nisi htela.
Lakše ti je bilo da odeš.
- Uvek sam te se plašila. A sada, kada držiš taj pištolj, plašim te
se još više.
Evin komentar Hamida vraća na zemlju - duša mu više nije puštena
u prostoru da traži savet od pustinjskih ratnika u pokušaju da sazna
kako da reaguje.
Nije trebalo to da kaže. Daje moć neprijatelju; sada zna da može
daje plaši.
- Htela sam da te pozovem na večeru, da ti kažem da sam usamljena
uprkos svim banketima, nakitu, putovanjima, susretima s kraljevima
i predsednicima - nastavlja Eva. - Znaš šta još? Uvek si mi
donosio skupe poklone, ali nikada mi nisi poslao onaj najjednostavniji
na svetu: cveće.
Ovo je sada postala rasprava između supružnika.
- Ostaviću vas da razgovarate.
Igor ništa ne kaže. I dalje zuri u more, ali okreće pištolj ka njemu
izdajući mu tako naređenje da se ne mrda. Lud je; taj prividni mir
je gori od besne vike ili pretnji nasiljem.
- Najzad - nastavlja, kao da ga njen komentar i njegovo kretanje
nisu omeli - izabrala si najlakši izlaz. Da me napustiš. Nisi mi dala
nikakvu šansu, nisi shvatila da sve što radim radim za tebe, zbog tebe,
u tvoju čast.
„Ipak, uprkos svoj nepravdi, svim poniženjima, prihvatio bih bilo
šta da mi se vratiš. Do danas. Do trenutka kada sam ti poslao poruke,
a ti si se pravila da ih nisi dobila. Drugim recima, ni žrtvovanje ljudi
nije moglo da te dotakne, da utoli tvoju žeđ za moći i luksuzom."
Otrovani glumac i režiser koji se bori za život: da li se Hamidu
pričinjava nezamislivo? Zatim shvata nešto još gore: čovek je upravo
potpisao svoju smrtnu presudu kada je ovo priznao. Ili će se ubiti
ili će se resiti njih dvoje jer sada znaju previše.
Možda mu se pričinjava. Možda je pogrešno shvatio, ali zna da
vreme ističe.
Pažljivije gleda pištolj. Mali kalibar. Ako ne pogodi u kritične
tačke na telu, neće naneti mnogo štete. Sigurno nema iskustva s tim
stvarima, inače bi izabrao nešto moćnije. Ne zna šta radi, verovatno
je kupio prvu stvar koju su mu ponudili, za šta su mu rekli da ispaljuje
metke i da može da ubije.
S druge strane, zastoje muzika počela s tonskom probom? Zar ne
znaju da se od muzike neće čuti pucanj? Da li bi umeli da razlikuju
pucanj od mnogih veštačkih zvukova kojima u ovom trenutku nasrću
- to je prava reč, nasrću, kuže, zagađuju atmosferu?
Igor je ponovo ućutao i to je mnogo opasnije nego da i dalje priča,
da olakšava dušu od gorčine i mržnje. Ponovo važe mogućnosti,
u sledećim sekundama treba da reaguje. Da se baci preko Eve i zgrabi
pištolj dok mu još uvek nemarno stoji u krilu, iako mu je prst na
obaraču. Treba da pruži ruke napred. On će se prepasti i povući i u
tom trenutku Eva će biti van linije vatre. On će podići ruku u njegovom
pravcu i uperiti pištolj, ali tada će već biti dovoljno blizu da ga
uhvati za zglob. Sve će se desiti u sekundi.
Sada.
Možda je tišina dobar znak; više nije koncentrisan. Ili to može biti
početak kraja; već je rekao sve stoje imao da kaže.
Sada.
U prvom deliću sekunde, mišić njegove leve butine maksimalno
se zateže, bacajući ga svom brzinom i silom u pravcu Apsolutnog Zla;
površina njegovog tela se smanjuje kako leže preko krila žene, s rukama
ispruženim napred. Prvi sekund i dalje traje i on vidi pištolj uperen
pravo u njegovo čelo - reakcija je bila brža nego stoje očekivao.
Njegovo telo i dalje leti ka pištolju. Trebalo je da pričaju više o
ovome ranije - Eva nikada nije mnogo pričala o svom bivšem mužu,
kao daje on piipadao prošlosti koje nikako nije volela da se seća. Iako
se sve dešava kao na usporenom snimku, reagovao je brzo kao
mačka. Pištolj drži čvrsto.
Prvi sekund se bliži kraju. Video je pokret prsta, ali nema zvuka,
samo pritisak nečega što mu lomi kost na sredini čela. Od tog trenutka
njegov univerzum se gasi i zajedno s njim odlaze sećanja jednog
mladića koji je sanjao da bude neko, dolazak u Pariz, otac i njegova
prodavnica tkanina, šeik, borba da se nade mesto pod suncem, revije,
putovanja, susret s voljenom ženom, dani vina i ruža, osmesi i jecaji,
poslednji izlazak meseca, oči Apsolutnog Zla, uplašene oči
njegove žene, sve nestaje.
- Nemoj da vrištiš. Ni reč nemoj da izustiš. Smiri se.
Naravno da neće da viče, a još manje treba da joj kaže da se smiri.
Nalazi se u stanju šoka kao životinja, što i jeste, uprkos nakitu i
skupoj haljini. Krv već više ne cirkuliše brzo kao ranije, lice bledi,
glas nestaje, krvni pritisak počinje naglo da pada. Tačno zna kako se
oseća - on je to već proživeo kada je video pušku avganistanskog
ratnika uperenu u njegove grudi. Potpuna ukočenost i obamrlost tela.
Spasao gaje drug koji je prvi pucao. Do danas je zahvalan čoveku
koji mu je spasao život; svi misle da mu je vozač, ali u stvari ima
mnogo akcija u kompaniji, uvek se s njim savetuje. i tog popodneva
su se čuli - zvao je da pita da li je Eva dala neki znak da je primila
poruke.
Eva, jadna Eva. Čovek joj izdiše u krilu. Ljudska biča su nepredvidljiva,
reaguju kao stoje ova budala reagovala, a znao je da nema
nikakve šanse da uspe protiv njega. Nepredvidljivo je i oružje: mislio
je da će metak izaći s druge strane glave, da će razneti gornji deo mozga,
ali zbog ugla pod kojim je ušao, verovatno je prošao kroz mozak,
skrenuo udarivši o neku kost i završio u grudnom košu. Koji se
sada nekontrolisano trese bez vidljivog krvarenja.
Verovatno je drhtanje, a ne pucanj, uzrok Evinog stanja. Odguruje
ga nogom i puca mu u potiljak. Podrhtavanje prestaje. Zaslužio
je dostojanstvenu smrt - bio je hrabar do kraja.
Sada su njih dvoje sami na plaži. On se spušta na kolena pred
njom i stavlja joj pištolj na grudi. Eva se ne miče.
Uvek je drugačije zamišljao kraj ove priče: da će ona shvatiti poruke.
I tako dati novu šansu sreći. Smislio je sve što će da joj kaže kada
se najzad nadu sami kao sada, potpuno sami, dok posmatraju
mirno Mediteransko more, smeju se i razgovaraju.
Te reči mu neće ostati u grlu, iako su sada potpuno beskorisne.
- Uvek sam zamišljao da ćemo se ponovo držati za ruke i šetati
po nekom parku, po obali mora, i najzad izgovarati reči ljubavi koje
smo toliko dugo odlagali. Večerali bismo sami u restoranu jednom
nedeljno, zajedno bismo putovali na mesta u kojima nikada nismo
bili, samo iz zadovoljstva da zajedno otkrivamo nove stvari.
„Dok nisi bila sa mnom, prepisivao sam pesme u jednu svesku,
da bih mogao da ti ih šapućem u uvo dok ne zaspiš. Pisao sam pisma
u kojima sam do detalja opisivao kako sam se osećao i koja sam hteo
da ostavim najednom mestu koje bi na kraju otkrila i shvatila bi da
nije prošao nijedan dan da nisam mislio na tebe, nijedan minut. Zajedno
bismo se dogovarali o projektu kuće koju si htela da sagradiš
za nas, na obali Bajkalskog jezera; znam da si imala nekoliko ideja
o tome. Isplanirao sam privatni aerodrom, a tebi bih prepustio da upotrebiš
svoj dobar ukus i urediš kuću. Ti, žena koja je dala razlog i
smisao mom životu."
Eva ćuti. Samo gleda more ispred sebe.
- Došao sam ovamo zbog tebe. I najzad saznao da je sve bilo
potpuno bespotrebno.
Pritisnuo je obarač.
Skoro nikakav zvuk se nije čuo, jer je cev pištolja bila prislonjena
na njeno telo. Metak je ušao na pravo mesto. srce je istog trenutka
prestalo da kuca. Uprkos svem bolu koji mu je zadala, nije želeo
da pati.
Ako postoji život posle smili, oboje - žena koja gaje prevarila i
čovek koji je dozvolio da se to dogodi - sada su se držali za ruke i šetali
po mesečini koja je dopirala do obale. Tu se sreću s anđelom jakih
obrva, koji im objašnjava sve što se desilo i neće dozvoliti da se
javi gnev ili mržnja; jednog dana svi moraju da napuste planetu koja
se zove Zemlja. I da, ljubav opravdava neka dela koja ljudska bića
nisu u stanju da shvate - osim ako ne dozive ono stoje on doživeo.
Evine oči i dalje su bile otvorene, ali telo gubi čvrstinu i pada na
pesak. Ostavlja ih oboje da leže, odlazi do stena, pažljivo briše otiske
prstiju s pištolja i baca ga u more, najdalje što može od mesta s
kog su posmatrali mesec. Penje se uza stepenice, prigušivač usput
baca u kantu za smeće - nije bilo potrebe da ga iskoristi, muziku su
pojačali u pravom trenutku.
Gabrijela ide ka jedinoj osobi koju poznaje.
Gosti u tom trenutku izlaze s večere; muzičari sviraju muziku šezdesetih
godina, žurka počinje, ljudi se smeškaju i razgovaraju, uprkos
zaglušujućoj buci.
- Tražila sam te! Gde su ti prijatelji?
- Gde je tvoj prijatelj?
- Upravo je otišao, rekao je daje iskrsao veliki problem s glumcem
i režiserom! Ostavio me je ovde bez ikakvog objašnjenja! Neće
biti žurke na brodu, to je sve što mi je rekao.
Igor shvata problem. Nije imao ni najmanju nameru da ubije nekoga
koga je toliko poštovao i čije filmove se trudio da gleda kad
god je imao malo vremena. Ali na kraju ipak sudbina bira - čovek je
samo oruđe.
- Idem. Ako želiš, mogu da te ostavim u tvom hotelu.
-Ali žurka tek počinje!
- Onda se lepo provedi. Ujutru moram rano na put.
Gabrijela mora brzo da odluči. Ili će s tašnom punom hartije ostati
tamo. gde nikoga ne poznaje, u nadi da će pronaći dobru dušu koja
će je odbaciti barem do Kroazete - gde će izuti cipele i popeti se
uz beskrajnu uzbrdicu do sobe koju deli s četiri prijateljice.
Ili će da prihvati poziv ovog ljubaznog čoveka koji verovatno
ima odlične kontakte i prijatelj je Hamida Huseina. Prisustvovala je
početku svađe, ali veruje da se takve stvari svakodnevno dešavaju i
da će se uskoro sve srediti.
Već ima zagarantovanu ulogu. Iscrpljena je od svih emocija koje
je tog dana doživela. Plaši se da ne popije previše i sve upropasti.
Usamljeni muškarci će joj prilaziti i pitati da li je sama, šta će posle
da radi, da li bi želela da s nekim od njih sutra poseti neku prodavnicu
nakita. Moraće ostatak večeri da provede u ljubaznim odbijanjima,
pazeći da ne povredi ničija osećanja, jer nikada ne zna s kim razgovara.
Ta večera je jedna od najekskluzivnijih na Festivalu.
- Hajdemo.
Tako se ponaša zvezda; odlazi kada niko ne očekuje.
Idu do ulaza u hotel, Ginter (ne može da se seti drugog imena)
naručuje taksi, recepcioner kaže da imaju sreće - da su došli malo
kasnije zatekli bi ogroman red.
Ona ga usput pita zašto je lagao kada je rekao čime se bavi. On
kaže da nije lagao. Zaista je imao telefonsku kompaniju, ali odlučio
je daje proda jer smatra daje budućnost u teškoj mašineriji.
A ime?
- Igor je nadimak koji se u Rusiji iz milošte daje ljudima koji se
zovu Ginter.
Gabrijela svakog trenutka očekuje čuveni poziv: „Hoćemo li na
piće do mog hotela pre spavanja?". Ali ništa se ne događa: ostavlja
je na vratima njene kuće, rukuje se s njom, i nastavlja dalje.
To je elegancija!
Da, bio je to njen prvi srećni dan. Prvi od mnogih. Sutra, kad ponovo
bude imala u rukama svoj telefon, pozvaće jedno mesto blizu
Čikaga (na račun onoga ko prima poziv), i ispričaće velike novosti,
reći će im da kupe časopise zato što su je fotografisali dok se pela
uza stepenice s Poznatim. Reći će i daje morala da promeni ime. Ali
ako pitaju, uzbuđeni, šta će se dogoditi, promeniće temu: sujeverna
je i ne želi da urekne projekat pre nego što se realizuje. Saznavaće za
događaje kako se stvari budu odvijale: nepoznata glumica izabrana je
za glavnu ulogu. Lisa Viner bila je počasni gost zabave u Njujorku.
Devojka iz Čikaga, do tada nepoznata, veliko je otkriće Gibsonovog
filma. Agent dogovara milionski ugovor s velikom holivudskom producentskom
kućom.
Nebo je granica.
- Zar si se već vratila?
- Došla bih i ranije da nije bilo gužve u saobraćaju.
Jasmin baca cipele na jednu stranu, torbu na drugu, skače na krevet,
premorena, ne skida haljinu.
- Najhitnije reči u svakom jeziku su kratke reči. Na primer, „da".
Ili „Ljubav". Ili „Bog". To su reči koje se lako izgovaraju i popunjavaju
prazninu našeg sveta. Međutim, postoji jedna reč - takođe kratka
- koju imam mnogo poteškoća da izgovorim. Ali ću to sada uraditi.
Pogledala je svoju partnerku:
- N e .
Potapšala je krevet pozivajući je da sedne pored nje. Pomilovala
joj je kosu.
- „Ne" je poznato kao prokleto, egoistično, da mu nedostaje duhovnosti.
Kada izgovorimo „da", mislimo da smo širokogrudi, da imamo
razumevanja, da smo vaspitani. Ali upravo ti sada govorim: „ne".
Neću učiniti ono što tražiš, ono što me teraš da uradim, misleći da je
to najbolje za mene. Naravno da ćeš reći da imam samo devetnaest godina
i da još ne znam tačno šta je život. Ali dovoljna mi je bila današnja
zabava da saznam šta želim, i šta ni po koju cenu ne želim.
„Nikada nisam maštala da budem model. Više od toga: nikada nisam
pomislila da ću moći da se zaljubim. Znam da je jedino moguće doživeti
ljubav u slobodi, ali ko ti je rekao da sam nečija robinja? Jedino sam
robinja svoga srca, a u tom slučaju tovar je lak, a teret ne postoji. Izabrala
sam te pre nego ti mene. Prepustila sam se avanturi koja je izgledala
nemoguća, trpela sam i nisam se žalila na posledice - od društvenih
predrasuda do problema s mojom porodicom. Sve sam to prevazišla da
bih bila s tobom večeras ovde, u Kanu, uživajući u uspehu odlične revije
i uverena da ću imati još prilika u životu. Znam da ih s tobom imam."
Partnerka je legla pored nje i stavila joj glavu u svoje krilo.
- Osoba koja mi je na to skrenula pažnju bio je jedan stranac koga
sam upoznala večeras dok sam bila tamo, izgubljena u gužvi, bez
ikakve ideje šta da kažem. Pitala sam ga šta radi na zabavi, odgovorio
je daje izgubio svoju ljubav, daje došao po nju, i da sada više nije
siguran da to stvarno želi. Rekao mi je da pogledam okolo: bili
smo okruženi samouverenim ljudima koji imaju mnogo uspeha i ostvarenja
iza sebe. Onda je rekao: „Ne zabavljaju se. Misle da su dostigli
vrhunac slave, i neizbežni pad ih plaši. Zaboravljaju da postoji
još čitav jedan svet koji treba osvojiti, jer..."
- ...jer su se navikli.
- Tačno. Stekli su mnogo stvari, a tako malo želja. Imaju mnogo
rešenih problema, odobrenih projekata, firmi koje uspešno posluju
bez velikog mešanja s njihove strane. Sada im samo ostaje strah od
promena, i zato idu sa zabave na zabavu, iz susreta u susret - da ne
bi imali vremena da razmišljaju. Da bi sreli iste osobe, i da bi mislili
da se ništa ne menja. Sigurnost je zamenila strast.
- Skini se - reče partnerka, izbegavajući bilo kakav komentar.
Jasmina ustaje, skida se, i ulazi pod prekrivač.
- Skini se i ti. Zagrli me. Tvoj zagrljaj mi je mnogo potreban,
mislila sam danas da ćeš me ostaviti.
Partnerka se skida, gasi svetio. Jasmin je odmah zaspala u njenom
zagrljaju. Budna je još neko vreme, gleda u plafon, razmišlja kako
je ponekad devetnaestogodišnja devojka u svoj svojoj naivnosti
mnogo mudrija od četrdesetjednogodišnje žene. Da, ma koliko strahovala,
ma koliko se osećala nesigurnom, biće prinuđena da raste. Imaće
moćnog neprijatelja pred sobom, HH će sigurno uraditi sve da ona
ne učestvuje na Nedelji mode u oktobru. Kao prvo, insistiraće da otkupi
njenu marku. Pošto to neće biti moguće, pokušaće daje diskredituje
pred Federacijom, tvrdeći da nije poštovala daru reč.
Sledeći meseci biće mnogo teški.
Ali ono što HH i niko drugi ne zna, jeste da ona poseduje potpunu,
apsolutnu snagu, koja će joj pomoći da prebrodi sve probleme:
ljubav devojke koja se sada šćućurila u njenom zagrljaju. Za nju bi
uradila skoro sve, samo ne bi ubila.
S njom može sve - čak i da pobedi.
Motori na avionu njegove kompanije već su uključeni. Igor seda
na svoje omiljeno mesto - drugi red s leve strane - i čeka da uzleti.
Kada se signal za obavezno vezivanje pojasa ugasi, odlazi do
bara, posluži se štedrom dozom votke, i pije naiskap. U jednom trenutku
razmišlja da li je stvarno uspeo da Evi pošalje jasne poruke
dok je uništavao sveto ve oko sebe. Da lije trebalo da bude jasniji, da
ostavlja cedulje, ime, nešto tako? Previše rizično - mogli bi da pomisle
daje serijski ubica.
Nije bio: imao je cilj, koji je, srećom, na vreme ispravljen.
Sećanje na Evu već nije imalo težinu kao ranije. Ne voli je kao
što ju je nekada voleo, i ne mrzi je kao što ju je tog dana mrzeo. S vremenom
će potpuno nestati iz njegovog života. Šteta; uprkos svim nedostacima,
teško će naći ženu kao što je ona.
Ide ponovo do bara, otvara drugu flašicu votke i ispija je. Da li
će shvatiti da je jedna ista osoba brisala svetove drugih? To ga se više
ne dotiče; ako se zbog nečega kaje, to je bio trenutak kada je poželeo
da se preda policiji tog popodneva. Ali sudbina je bila na
njegovoj strani, i uspeo je da obavi svoju misiju.
Da, pobedio je. Ali pobednik nije sam. Njegove more su prestale,
jedan anđeo jakih obrva bdi nad njim, i pokazaće mu put koji od
sada mora preći.
Na dan Svetog Josipa, 19. marta 2008.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Similar topics

-

» Alef - Paulo Koeljo

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Pobednik je sam-Paolo Koeljo - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-