Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:13 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

26 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Telefonski poziv
BROD POLAKO plovi Tihim oceanom, a sunce počinje zalaziti
za brežuljke na kojima se smjestio grad. Umjesto tuge koju sam zamišljao
da će, kada stignemo, obuzeti moje suputnike iz vlaka, na
njihovim licima vidim neizmjernu euforiju. Svi se ponašamo kao
da nikada prije nismo vidjeli more i nitko od nas ne želi razmišljati
o tome da ćemo si uskoro reći »zbogom«, uz obećanja da ćemo se
ubrzo opet vidjeti, uvjereni da to obećanje služi samo tome da učini
rastanak lakšim.
Naše je putovanje završilo, došli smo do kraja pusto lovine i za
tri dana svi ćemo već biti u svojim domovima i grliti članove svoje
obitelji, vidjet ćemo svoju djecu, pregledavati poštu koja se nagomilala,
pokazivat ćemo stotine fotograija koje smo snimili, pričati
priče o vlaku, o gradovima kroz koje smo prošli, o ljudima koje
smo susreli na našem putu.
A sve zato da uvjerimo sami sebe da nam se to zaista dogodilo.
Za tri dana, kada se vratimo u svakidašnjicu, imat ćemo osjećaj da
nikada nismo otišli na tako dalek put. Naravno, imat ćemo fotograije,
karte, suvenire koje smo usput kupili, ali vrijeme — taj jedini,
apsolutni, vječni gospodar naših života — govorit će nam: oduvijek
si tu u ovoj kući, u ovoj sobi, za ovim računalom.
Dva tjedna? Što je to u usporedbi s cijelim životom? Ništa se
nije promijenilo u ovoj ulici, tvoji susjedi i dalje komentiraju iste
stvari, novine koje ćeš ujutro kupiti donose potpuno iste vijesti:
o Svjetskom nogometnom prvenstvu koje uskoro počinje u Njemačkoj,
o atomskoj bombi koju navodno rade u Iranu, o izraelskopalestinskim
sukobima, o skandalima u koje su uključeni slavni, o
neispunjenim obećanjima stranke na vlasti.
200
Ništa, baš ništa nije se promijenilo. Samo mi — koji smo putovali
u potrazi za našim kraljevstvom i otkrili zemlje kojima nikada
prije nismo kročili — mi znamo da više nismo isti. Ali što više to
objašnjavamo, postajemo sve uvjereniji da i ovo putovanje, kao i
sva prethodna, postoji samo u našem sjećanju. Možda ih možemo
ispričati našim unucima ili eventualno o njima napisati knjigu, ali
što zapravo možemo reći?
Ništa. Možda možemo opisati što se dogodilo izvana, ali nikada
što se promijenilo u nama.
Možda se više nikada nećemo vidjeti. A jedina osoba čiji je pogled
u ovome trenutku priljubljen uz horizont jest Hilal. Sigurno
razmišlja kako riješiti taj problem. Ne, za nju Transsibirska željeznica
ovdje ne završava. Usprkos tome, ne pokazuje što osjeća i,
kada joj se netko obrati, odgovara mirno i pristojno. Nešto što nije
činila tijekom cijelog putovanja.
* * *
Yao nastoji biti uz nju. Već joj se nekoliko puta približio, ali ona se
uvijek odmakne od njega nakon što izmijene nekoliko rečenica. On
odustaje i prilazi meni.
— Što mogu učiniti?
— Poštovati njezinu šutnju, mislim.
— I ja tako mislim. Ali znate da...
— Da, znam. Ali, zašto se ne pobrinete za sebe? Sjetite se šamanovih
riječi: vi ste ubili Boga. Ako ga sada ne uskrsnete, ovo
putovanje za vas nije imalo smisla. Poznajem mnoge ljude koji
pokušavaju pomoći drugima samo zato da se udalje od vlastitih
problema.
Yao me potapša po ramenu kao da kaže »Razumijem«, i ostavlja
me samog s pogledom na more.
Sada, kada sam došao do najdalje točke svojeg puto vanja, ćutim
svoju ženu pored sebe. Proveo sam dan na književnoj večeri i
susreo se sa čitateljima, nakon toga smo, kao i uvijek, imali malu
proslavu, posjetio sam gradonačelnika i prvi put u životu u ruka201
ma držao pravi kalašnjikov, koji stoji u njegovu uredu. Na izlazu
primijetio sam novine na njegovu stolu. Nije potrebno razumjeti
ruski, fotograije su govorile više od riječi: nogomet.
Svjetsko prvenstvo počinje za nekoliko dana! Ona me čeka u
Münchenu, gdje ćemo se uskoro naći, reći ću joj koliko mi je nedostajala
i potanko ću joj ispričati sve što se dogodilo između mene
i Hilal.
Odgovorit će mi: »Tu sam priču čula već četiri puta.« I izaći
ćemo zajedno na piće u neku njemačku pivnicu.
Ovo putovanje nije služilo tome da otkrijem riječi koje mi nedostaju
u životu, nego da ponovno postanem kralj svojeg kraljevstva.
Ono je sada ovdje, i ja sam po novno povezan sa sobom i s magičnim
svijetom koji me okružuje.
Istina, mogao sam doći do istih zaključaka i ne napu štajući Brazil,
ali, kao što je već rekao Santiago u jednoj od mojih knjiga,
potrebno je otići daleko da bismo razumjeli ono što je blizu. Kada
se kiša vraća na zemlju, donosi nam ono što je u zraku. Magično i
čudesno uvijek je sa mnom i sa svim bićima u Svemiru, ali povremeno
na njih zaboravljamo i trebamo se podsjetiti, pa čak i ako je
zato potrebno prijeći najveći svjetski kontinent s jednog kraja na
drugi. Vraćamo se natovareni blagom, koje ponovno može završiti
zakopano pod zemljom, pa ćemo ponovno morati krenuti u potragu
za njime. To je ono što čini život bogatim i zanimljivim: vjerovati
u blaga i čuda.
— Hajdemo slaviti. Ima li votke na brodu?
Na brodu nema votke, a Hilal me bijesno strijelja pogledom.
— Što bi ti slavio? To što ću sada ovdje ostati sama, ukrcati se
na taj isti vlak da se vratim kući i provesti beskonačno mnogo dana
i noći razmišljajući o svemu što smo zajedno prošli?
— Ne. Želim proslaviti sve što sam proživio, nazdra viti samome
sebi. A ti trebaš nazdraviti svojoj hrabrosti. Otišla si u potragu za
pustolovinom i našla si je. Nakon kratkog perioda tuge, netko će
zapaliti vatru na susjednoj planini.
»Vidjet ćeš svjetlost, poći ćeš za njom i pronaći čovjeka kojega
202
si cijeli život tražila. Ti si još mlada, a prošle noći primijetio sam da
nisu tvoje ruke svirale violinu, nego su to bile Božje ruke. Dopusti
da se i Bog koristi tvojim rukama. Jednog ćeš dana biti sretna, iako
znam da si sada očajna.«
— Ti nemaš pojma što ja sada osjećam. Ti si običan egoist koji
misli da mu cijeli svijet nešto duguje. Potpuno sam ti se predala, a
ti si me još jednom ostavio na pola puta.
Nema smisla nastaviti ovu diskusiju, ali znam da će biti onako
kako sam rekao. Ja imam pedeset devet, a ona tek dvadeset jednu
godinu.
***
Vraćamo se do mjesta u kojem smo smješteni. Ovaj put to nije
hotel, već golema kuća sagrađena 1974., za potrebe samita o razoružanju
između tada generalnog sekretara Komunističke partije
Rusije Leonida Brežnjeva i američ kog predsjednika Geralda Forda.
Kuća je sva od bijelog mramora, s golemim predvorjem u sredini, a
u njezinu nizu soba u prošlosti su boravili politički delegati, dok se
one danas koriste samo za posebne uzvanike.
Namjeravamo se istuširati, presvući i odmah izaći u grad na večeru,
daleko od tog hladnog ambijenta. Ali točno u sredini golemog
predvorja stoji neki čovjek i čeka nas. Moji mu izdavači prilaze.
Yao i ja ih čekamo na pristojnoj udaljenosti.
Čovjek uzima mobitel i bira neki broj. Moj izdavač govori s punim
poštovanjem, a oči mu sjaje od radosti. Urednica se smiješi.
Njegov glas odjekuje o mramorne zidove.
— Razumijete li što govori? — pitam.
— Da, razumijem — kaže Yao. — I vi ćete razumjeti za
minutu.
Moj urednik završava razgovor i prilazi mi s radosnim osmijehom
na licu.
— Sutra se vraćamo u Moskvu — kaže. — Moramo biti tamo u
pet sati poslijepodne.
— Zar nećemo ostati ovdje još dva dana? Uopće nisam imao pri203
like upoznati grad. Osim toga, to je devet sati leta. Kako možemo
stići do pet popodne?
— Dobivamo sedam sati na vremenskoj razlici. Ako poletimo
u podne, stići ćemo u dva sata popodne. To je više nego dovoljno
vremena. Otkazat ću večeru u restoranu i zamoliti da nam ovdje
nešto serviraju: moram sve dobro isplanirati.
— Ali otkud sad takva hitnja? Moj avion za Njemačku polazi...
On me prekida u pola rečenice.
— Čini se da je predsjednik Vladimir Putin pročitao sve o vašem
putovanju. I volio bi vas osobno upoznati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

27 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
i kako želite.
Mi s tim nemamo ništa.
Muškarac s mobitelom već je negdje nestao. Moji izda vači izlaze,
a Yao pođe s njima. Ostali smo samo nas dvoje usred toga golemog,
zagušljivog, bijelog predvorja.
Sve se odigralo jako brzo i još se nismo sasvim opo ravili od
šoka. Nisam imao pojma da Putin zna za moje putovanje. Hilal nije
vjerovala u tako grub rasplet, tako iznenadan, bez još jedne prilike
da mi priča o ljubavi i o tome kako je sve to jako važno za naše živote
i da trebamo nastaviti dalje, usprkos tome što sam ja oženjen.
Ili barem ja zamišljam da se tako nešto odvija u njezinoj glavi.
— NE MOŽEŠ MI TO UČINITI; NE MOŽEŠ ME SAMO TAKO
OSTAVITI OVDJE! VEĆ SI ME JEDNOM UBIO JER NISI IMAO
HRABROSTI RECI »NE«, A SADA ĆEŠ ME PONOVNO UBITI!
Ona potrči prema svojoj sobi i ja se bojim najgoreg. Ako misli
ozbiljno, sada se može bilo što dogoditi. Želim nazvati izdavača i
moliti ga da kupi kartu i za nju — inače će se dogoditi tragedija i
neće više biti sastanka s Putinom, neće više biti kraljevstva, iskupljenja
ni pobjede, naša će velika pustolovina završiti tragičnim samoubojstvom.
Pojurim prema njezinoj sobi, na drugome katu kuće,
ali ona je već otvorila prozor.
— Stani! Nećeš umrijeti ako padneš s ove visine. Možeš jedino
ostati osakaćena do kraja života!
Ona me ne sluša. Moram se smiriti i preuzeti kontrolu nad situacijom.
Sada je na meni red da pokažem istu moć koju je ona po205
kazala na Bajkalskom jezeru, kada mi je naredila da se ne okrećem
da je ne vidim golu. Tisuće mi stvari u tom času prolazi glavom. I
ja posežem za najjednostavnijom.
— Volim te. Nikada te neću samu ostaviti ovdje.
Ona zna da to nije istina, ali ljubavne riječi imaju trenutan
učinak.
— Voliš me kao rijeku. Ali ja tebe volim kao žena.
Hilal ne želi umrijeti. Da želi, ne bi ništa rekla. Ali njezin glas,
osim izgovorenih riječi, govori još i: »Ti si dio mene, najvažniji
dio, koji ostaje iza mene. Nikada više neću biti ista.« U krivu je, ali
ovo nije čas da joj objašnjavam nešto što i tako neće razumjeti.
— Volim te kao ženu. Kako sam te volio prije i kako ću te voljeti
do kraja svijeta i vijeka. Već sam ti više puta objašnjavao; vrijeme
ne prolazi. Želiš li da ti objasnim ponovno?
Ona se okreće prema meni.
— To je laž. Život je san, iz kojeg se budimo tek kada susretnemo
smrt. Vrijeme prolazi dokle god smo živi. Ja sam glazbenica,
vrijeme određuje moje note. Da nema vremena, ne bi bilo glazbe.
Govori suvislo. Volim je. Ne kao ženu, ali je volim.
— Glazba nije samo slijed nota. Ona je konstantni prijelaz tona
između zvuka i tišine. Znaš to — objašnja vam.
— Što ti znaš o glazbi? Čak i da je tako, kakve to sad ima veze?
Ako si ti zatočenik vlastite prošlosti, znaj da sam i ja zatočenica
te iste prošlosti! Ako sam te voljela u jednome životu, voljet ću te
zauvijek!
»Više nemam ni srce, ni tijelo, ni dušu, ništa! Imam samo ljubav.
Ti misliš da ja postojim, ali to je samo optička varka. Ono što vidiš
Ljubav je u svojem izvornom obliku, koja se želi otkriti, ali ne postoje
ni prostor ni vrijeme u kojima bi se ona mogla ostvariti.«
Udalji se od prozora i počne hodati s jednog kraja sobe na drugi.
Uopće se nije namjeravala baciti s prozora. Osim njezinih koraka
na drvenom podu, sve što čujem pakleno je kucanje sata koji mi
dokazuje da sam u krivu, da vrijeme postoji i da nas u tom trenutku
proždire. Da je Yao ovdje, mogao bi mi pomoći da je smirim, on
206
se uvijek osjeća dobro kada može nešto učiniti za druge. Taj siroti
čovjek, u čijoj duši još uvijek puše crni vjetar samoće.
— Vrati se svojoj ženi! Vrati se k njoj koja je uvijek bila uz tebe
i u lakšim i u težim trenutcima! Ona je veli kodušna, blaga, tolerantna,
a ja sam sve ono što ti mrziš: komplicirana, nasilna, opsesivna,
spremna na sve!
— Ne govori tako o mojoj ženi...
Ponovno gubim kontrolu nad situacijom.
— Govorim što želim! Ti nikada nisi nada mnom imao kontrolu,
niti ćeš je ikad imati!
Smiri se. Nastavi govoriti i ona će se smiriti. Ali nikada nisam
vidio nekoga u takvome stanju.
— Budi sretna što nitko nema kontrolu nad tobom. Budi ponosna
što si imala hrabrosti ugroziti svoju karijeru, otputiti se u potragu
za pustolovinom i pronaći je. Sjeti se što sam ti rekao na brodu:
netko će za tebe zapaliti svetu vatru. To više nisu samo tvoje ruke
kojima sviraš violi nu, anđeli ti pomažu. Dopusti Bogu da se koristi
tvojim rukama. Gorčina će proći prije ili kasnije, a netko koga
je sudbina postavila na tvoj put konačno će se pojaviti s buketom
radosti u rukama i sve će biti dobro. Vjeruj mi, bit će tako iako se
trenutačno osjećaš očajno i misliš da lažem.
Prekasno.
Izgovorio sam pogrešne rečenice, koje bi se mogle sažeti u jednu
jedinu: »Odrasti, djevojko.« Od svih žena koje sam upoznao, nijedna
ne bi prihvatila tako glupu priču.
Hilal zgrabi tešku metalnu stolnu svjetiljku, iščupa je iz utičnice
i baci je prema meni. Uspio sam je uhvatiti prije nego što me pogodila
u lice, ali sada me ona udara bijesno i iz sve snage. Bacim svjetiljku
na sigurnu udalje nost i pokušavam joj zadržati ruke, ali ne
mogu. Jedan me udarac pogađa u nos i krv potekne na sve strane.
Oboje smo prekriveni mojom krvlju.
Jedna duša iz Turske predat će vašem mužu svu ljubav koju posjeduje.
Ali prolit će njegovu krv prije nego li otkrije za čime traga.
— Dođi!
207
***
Ton mojega glasa potpuno se promijenio. Ona me prestane udarati.
Primam je za ruku i počnem je vući van.
— Dođi sa mnom!
Nemam joj sad vremena išta objašnjavati. Silazim niz stube u
trku, s Hilal koja je više uplašena negoli bijesna. Srce će mi iskočiti
iz grudi. Izlazimo iz zgrade. Pred njom stoji automobil koji nas je
trebao odvesti na večeru.
— Na željezničku postaju!
Vozač me zbunjeno gleda. Otvaram vrata, gurnem je unutra i
uđem za njom.
— Reci mu da nas ovaj čas vozi na željezničku postaju!
Ona ponavlja moju rečenicu na ruskom i vozač krene.
— Reci mu da ne poštuje nikakva ograničenja brzine. Kasnije ću
ti objasniti. Moramo stići tamo odmah!
Čini se da se vozaču to svidjelo. Pojurio je kao lud, gume su
škripale na svakome zavoju, a svi ostali kočili bi čim bi vidjeli službene
tablice. Na moje iznenađenje, u automobilu je imao i sirenu,
koju je postavio na krov. Moji su prsti čvrsto stegnuti oko Hilalinih
ruku. — Zgnječit ćeš me!
Popuštam pritisak, molim se, preklinjem Boga da mi pomogne
da stignem na vrijeme, da sve još bude na svojem mjestu.
Hilal razgovara sa mnom, moli me da se smirim, da nije trebala
reagirati kako je reagirala, da se nije stvarno namjeravala ubiti,
nego je samo željela napraviti scenu. Onaj koji voli nikada ne uništava,
niti se dade uništiti; ona me nikada ne bi natjerala da proživim
još jednu inkarnaciju mučeći se i okrivljujući za ono što se
dogodilo — jednom je bilo dovoljno, a to se već davno zbilo. Volio
bih da joj mogu odgovoriti, ali nisam u stanju baš dobro pratiti
njezine riječi.
Deset minuta kasnije, automobil se zaustavlja ispred kolodvora.
Otvaram vrata, izvlačim Hilal iz automobila i ulazimo u postaju.
Zaustavljaju nas na kontroli karata. Želim ići dalje pod svaku cije208
nu, ali pojavljuju se dva golema čuvara. Hilal me ostavlja samog i,
po prvi put na cijelom putovanju, osjećam se izgubljen i ne znam
kako da nastavim dalje. Trebam je da bude uz mene. Bez nje ništa,
baš ništa, neće biti moguće. Sjednem na pod. Ljudi gledaju moje
lice i odjeću umrljane krvlju, prilaze mi, rukom mi pokazuju da
ustanem i počnu mi postavljati pitanja. Pokušavam im objasniti da
ne govorim ruski, ali oni postaju sve agresivniji. Drugi ljudi prilaze
nam da vide što se događa.
Hilal se ponovno pojavljuje s našim vozačem. On se obraća čuvarima
vrlo mirnim glasom, a oni istog trena mijenjaju izraz i pozdravljaju
me, ali ja nemam vremena za gubljenje. Moram dalje.
Oni odguruju u stranu ljude koji su se okupili oko nas. Put mi je
slobodan, primam je za ruku, ulazimo na peron, trčimo do njegova
kraja, sve je mračno, ali mogu prepoznati zadnji vagon.
Dobro je, još je tu!
Grlim Hilal dok pokušavam doći do daha. Srce mi tuče kao ludo
zbog izičkog napora i adrenalina koji mi struji tijelom. Osjetim
slabost, popodne gotovo ništa nisam pojeo, ali ne smijem se sada
onesvijestiti. Duša iz Turske pokazat će mi ono što trebam. Hilal
me pomiluje kao da sam njezin sin, moleći me da se smirim, ona je
uz mene i ništa mi se strašno ne može dogoditi.
Duboko udahnem i srce mi se polako smiruje.
— Dođi, dođi sa mnom.
Vrata su otvorena — nitko se ne bi usudio ukrcati na vlak u Rusiji
da bi nešto ukrao. Ulazimo u odjeljak, naslanjam je na stijenku
predvorja vagona, kao što sam to učinio i ranije, na početku toga
putovanja koje nikada neće završiti. Naša su lica jako blizu jedno
drugoga, kao da će se u sljedećem trenu naći u poljupcu. U njezinim
se očima odražava svjetlost možda jedine svjetiljke upaljene
na drugome peronu.
Ali usprkos potpunome mraku, nas dvoje sasvim dobro vidimo.
Tamo je Aleph, vrijeme mijenja frekvenciju, ulazimo u mračni
tunel nevjerojatnom brzinom — ona već poznaje priču i neće se
preplašiti.
209
— Idemo zajedno, primi me za ruku i zajedno ćemo otići u drugi svijet.
SAD!
Pojavljuju se deve i pustinje, kiše i vjetrovi, fontana u jednom selu u
Pirinejima i slap u samostanu na rijeci Piedri, obale Irske, ulična pjesma
u Londonu, žene na konjima, prorok pred svetom planinom, katedrala
u Santiagu de Composteli, prostitutke koje očekuju klijente u Ženevi,
čarobnice koje gole plešu oko vatre, muškarac koji se sprema isprazniti
pištolj u ženu i njezina ljubavnika, stepe u jednoj azijskoj zemlji gdje
neka žena tka divne ćilime dok čeka povratak svojeg čovjeka, luđaci u
sanatorijima, plime prepune riba i Svemir sa svim zvijezdama. Glasovi
djece koja se rađaju, staraca koji umiru, automobila koji koče, žena koje
pjevaju, muškaraca koji psuju i vrata, vrata i još vrata.
Odlazim u sve živote koje sam živio, koje ću živjeti i koje živim. Ja
sam taj koji sam sada u vlaku s jednom ženom, ja sam pisac koji je živio
u Francuskoj krajem 19. stoljeća, ja sam mnogi koji sam bio i koji ću tek
biti. Prolazimo kroz vrata na koja sam želio ući. Držao sam je za ruku,
koja sada nestaje.
Okružen sam gomilom koja smrdi po pivu i vinu, koja ismijava, vrijeđa
i viče.
210



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

28 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Moskva 1. Lipnja,
2006.
KADA SMO SE TE noći vratili u hotel, Yao ju je već čekao s kartom
za Moskvu. Letjeli smo u istome avionu, u različitim klasama. Moji izdavači
ne mogu ići sa mnom na prijem kod predsjednika Vladimira Putina,
ali jedan moj prijatelj novinar dobio je dopuštenje da bude prisutan.
Kada je avion sletio, ona i ja silazimo kroz različita vrata. Odvode me
u posebnu dvoranu, gdje me očekuju moj prijatelj i još dvojica muškaraca.
Zamolim ih da odemo do terminala gdje se iskrcavaju ostali putnici
jer se moram oprostiti od jedne prijateljice i mojih izdavača. Jedan od
muškaraca objašnjava da nemamo vremena za to, ali moj prijatelj odgovara
da su tek dva sata popodne a naš je sastanak zakazan za pet i stići
ćemo za manje od pedeset minuta, čak i ako me predsjednik očekuje u
kući izvan Moskve, gdje obično provodi ovo doba godine.
— Osim toga, vi imate još i sirene na automobilima... — kaže šaljivim
tonom.
Odlazimo do drugog terminala. Putem smo prošli pored cvjećarnice
i kupio sam tucet ruža. Stigli smo pred vrata za iskrcaj gdje je mnoštvo
ljudi čekalo svoje drage koji dolaze izdaleka.
— Razumije li netko od vas engleski? — upitam vrlo glasno.
Ljudi me gledaju uplašeno. U mojoj su pratnji trojica snažnih
muškaraca.
— Tko od vas govori engleski?
Podiže se nekoliko ruku. Pokazujem svoj buket ruža.
— Uskoro će stići jedna djevojka koju jako volim. Trebam jedanaest
dobrovoljaca da mi pomognu predati joj ove ruže. Jedanaest dobrovoljaca
odmah se stvori pored mene. Stali smo u red. Hilal izlazi kroz glavna
vrata, vidi me, nasmiješi se i krene prema meni. Jedan po jedan, ljudi
214
joj prilaze i pružaju joj ruže. Čini se istodobno zbunjenom i sretnom.
Kada stiže preda me, pružam joj dvanaestu ružu i grlim je najnježnije na
svijetu.
— Nećeš mi reći da me voliš? — pita, pokušavajući zadržati kontrolu
nad situacijom.
— Hoću. Volim te kao rijeku. Zbogom.
— Zbogom? — nasmije se. — Nećeš se ti mene tako lako riješiti.
Dvojica muškaraca, koji me čekaju da me odvedu do predsjednika,
komentiraju nešto na ruskom. Moj se prijatelj nasmije. Pitam ga o čemu
se radi, ali sama Hilal prevede.
— Kažu da nikada nisu vidjeli tako romantičnu scenu u ovoj zračnoj
luci.
Jurjevo, 2010.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

29 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:34 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
u Pamplonu i Burgos. U jednome
od tih gradova obavijestila me da je napustila muzičku akademiju i
da se više ne namjerava posvetiti violini. Pokušao sam je odgovoriti od te
ideje, ali duboko u sebi shvatio sam da je i ona ponovno postala kraljica
svojeg kraljevstva i da sada treba njime upravljati.
Još dok sam pisao ovu knjigu, Hilal mi je napisala dva e-maila u kojima
kaže da je sanjala kako ja pričam našu priču. Zamolio sam je za
strpljenje, i poslao sam joj priču tek kada je bila gotova. Nije se jako
začudila.
Pitam se jesam li bio u pravu kada sam mislio da ću, ako propustim
priliku s Hilal, ipak imati još tri druge prilike (na kraju krajeva, bilo je
osam djevojaka koje su pogubljene toga dana, a ja sam se već susreo s
njih pet). Sada sam sve skloniji misliti da nikada ne bih našao od govor:
od osam osuđenica, samo me je ta jedna, čije ime nikada neću saznati,
zaista voljela.
Iako više ne radimo zajedno, zahvaljujem Leni, Juriju Smirnovu i izdavačkoj
kući Soha za jedinstveno iskustvo prelaska Rusije vlakom.
Molitvu koju je Hilal izgovorila kada mi je davala oprost u Novosibirsku
već su koristili i drugi. Kada u knjizi spominjem da sam je već čuo u
Brazilu, mislim na duh dječaka Andrea Luiza.
Na kraju, želio bih upozoriti na opasnosti pokusa sa svjetlosnim prstenom.
Kao što sam već i prije spomenuo, svaki povratak u prošlost
bez osnovnih spoznaja o tom procesu može imati dramatične i pogubne
posljedice.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu