Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1 Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:13 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:14 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Neki čovjek ugledna roda ode u daleku zemlju
da primi kraljevsko dostojanstvo, pa da se onda vrati.1
Evanđelje po Luki, 19,12
1 Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.
Promjer Alepha mogao je iznositi dva— tri centimetra,
ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini.
Svaka je stvar... bila beskonačan broj stvari,
zato što sam je bjelodano vidio iz svih točaka univerzuma.2
Jorge Luis Borges, Aleph
Ti znadeš sve.
Ja ne vidim.
Al’ neću zaludživjeti,
Znam da ćemo se susresti
U božanskoj vječnosti.
Oscar Wilde
2 Jorge Luis Borges, Aleph, Zagrebačka naklada, Zagreb,
1999.; prijevod: Milivoj Telećan



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:15 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kralj mojeg
kraljevstva
O, N E!
Zar opet novi ritual? Zar ponovo moram prizivati nevidljive
sile da se objave u vidljivome svijetu? Kakve to ima veze
sa svijetom u kojemu danas živimo? Mladi izlaze sa sveučilišta
i ne uspijevaju se zaposliti. Stari odlaze u mirovinu bez novca
za dostojan život. Odrasli nemaju vremena za snove — svakoga
dana, između osam sati uju tro i pet poslijepodne, provedu u
borbi kako bi uspjeli uzdržavati obitelj, platiti školovanje djece,
suočavajući se s onime što svi poznajemo kao »okrutnu stvarnost«.
Svijet nikada nije bio tako podijeljen kao sada: vjerski ratovi,
genocid, neobzirnost prema planetu Zemlji, eko nomske krize, depresija,
siromaštvo. Svi žele trenutačne rezultate kako bi riješili
barem neke od svjetskih ili svojih osobnih problema. Ali budućnost
se čini sve crnjom, što joj se više približavamo.
***
A ja pokušavam slijediti nekakvu duhovnu tradiciju čiji se korijeni
nalaze u dalekoj prošlosti daleko od svih izazova sadašnjosti.
Zajedno s J.- om, kojeg zovem Učiteljem, iako sam poma lo počeo
sumnjati u to, hodam prema svetome hrastu, koji tu stoji petsto
godina, ravnodušan prema ljudskim patnjama; jedina mu je briga
predati lišće zimi i povratiti ga u proljeće.
Ne mogu više pisati o svojoj vezi s J.- om, mojim pred vodnikom
u Tradiciji. Čuvam na desetke dnevnika punih zabilješki o našim
6
razgovorima, koje nikada ne čitam. Otkad sam ga upoznao u Amsterdamu
1982., sto puta sam se naučio i odučio živjeti. Kad god me
J. nauči nečemu novome, pomislim da je možda upravo to korak
koji je nedostajao da stignem na vrh planine, nota koja će opravdati
cijelu simfoniju, slovo koje će sažeti knjigu. Neko me vrijeme drži
oduševljenje, koje malo— pomalo nestane. Ponešto ostane zauvijek,
ali većina zadataka, postupaka, učenja, uskoro nestane u crnoj
rupi. Ili mi se barem tako čini.
***
Tlo je mokro, pa će — koliko god oprezno hodao — moje tenisice,
tako pažljivo oprane prije dva dana, biti potpuno blatne
za još nekoliko koraka. Moja potraga za znanjem, duševnim mirom
i spoznajom vidljive i nevidljive stvarnosti već se pretvorila
u rutinu i više ne daje rezultate. Kada sam imao dvadeset dvije
godine, posvetio sam se učenju magije; prošao sam mnogim putovima,
balansirao na rubu ponora nekoliko važnih godina, pokliznuo
se i pao, odustajao i vraćao se. Mislio sam da ću kada
napunim pedeset devet godina već biti sasvim blizu raja i potpunog
spokoja koji vidim u osmijesima budističkih redovnika.
Međutim, naprotiv, sada mi se čini da sam od toga dalje nego ikada.
Nemam mira; stalno iznova ulazim u velike sukobe sa samim
sobom, koji znaju trajati mjesecima. A trenutci u kojima uranjam
u spoznaju magične realnosti ne traju duže od nekoliko sekunda.
Tek toliko da se uvjerim u postojanje tog drugog svijeta i postanem
nezadovoljan zato što ne uspijevam upiti u sebe sve što naučim.
Stigli smo.
Kada ritual završi, ozbiljno ću porazgovarati s njime. Prislonili
smo dlanove na deblo svetoga hrasta.
* * *
J. izgovori jednu suijsku molitvu:
»O, Bože, kada poklonim pozornost glasovima životinja, šumu dr7
veća, žuboru vode, cvrkutu ptica, bujanju vjetra ili prasku groma, u
njima čujem svjedočanstvo Tvojega jedinstva; osjećam da si Ti vrhovna
moć, sveznajuće biće, vrhovna mudrost, vrhovna pravda.
O, Bože, prepoznajem te u kušnjama kojima me podvr gavaš. Dopusti
mi, Bože, da Tvoje zadovoljstvo bude moje zadovoljstvo. Da ja
budern Tvoja radost, onakva kakvu Otac osjeća za sina. I da Te se
sjećam sa smirenošću i odanošću, čak i kada mi bude teško reći da Te
volim.«
Inače bih u takvim trenutcima osjećao — samo na djelić sekunde,
ali to mi je bilo dovoljno — Jedinstvenu Prisutnost koja
pokreće Sunce i Zemlju i održava zvijezde na svojim mjestima. Ali
danas ne želim razgovarati sa Svemirom; želim samo da mi ovaj
čovjek pored mene da odgovore koje toliko trebam.
* * *
On polako odmiče ruke s hrastova debla i ja činim isto. Smiješi mi
se i ja mu odvraćam osmijehom. Polako i u tišini krećemo prema
mojoj kući, sjedamo na terasu i pijemo kavu, još uvijek u šutnji.
— Zašto smo napravili obred pored hrasta? Kako nam to pomaže
da budemo bolji ljudi?
— Jer ljudi više ne rade obrede pored hrastova. A čineći stvari
koje možda izgledaju besmisleno, dodirujemo nešto duboko u svojim
dušama, u njihovom najdrevnijem dijelu, najbliskijem početku
svega.
Istina. Pitao sam što znam i dobio odgovor koji sam očekivao.
Trebao bih bolje iskoristiti svaku minutu uz njega.
Vrijeme je da kreneš — reče J. iznenada.
Gledam na sat. Objašnjavam mu da je zračna luka blizu i da možemo
još neko vrijeme razgovarati.
— Ne mislim na to. Kada sam proživljavao ono što ti sada proživljavaš,
pronašao sam odgovor u nečemu što se dogodilo prije
nego što sam se rodio. Predlažem ti da učiniš isto.
Reinkarnacija? Ta uvijek me odgovarao od posjeta mojim prošlim
životima.
8
— Već sam bio u prošlosti. Naučio sam to sam, prije nego što
sam vas upoznao. Već smo razgovarali o tome; vidio sam dvije inkarnacije:
onu francuskog pisca iz XIX. stoljeća i onu...
— Da, znam.
— Počinio sam pogreške koje sada ne mogu ispraviti. A vi ste
mi rekli da to i ne pokušavam, jer ću samo pove ćati svoju krivnju.
Putovati u prošle živote je kao kopati rupu u podu i puštati plamenu
s kata ispod da zapali i sprži sadašnjost.
J. baca ostatke kruške pticama u vrtu i gleda me uz rujano:
— Ne pričaj gluposti, molim te. Ne tjeraj me da po vjerujem da
si u pravu i da zaista nisi ništa naučio u ovih dvadeset četiri godine
koje smo proveli zajedno.
Da, znam o čemu govori. U magiji — i u životu — postoji samo
sadašnji trenutak, SADA. Vrijeme se ne mjeri na isti način na koji
se mjeri udaljenost između dvije točke. Vrijeme ne prolazi. Ljudima
je jako teško usredotočiti se na sadašnjost; uvijek razmišljaju o
onome što su učinili, o tome kako su to mogli napraviti bolje, koje
su posljedice njihovih djela, zašto nisu učinili ono što su trebali učiniti.
Ili se brinu za budućnost, što će raditi sutra, koje mjere opreza
bi trebali poduzeti, koje ih opasnosti čekaju iza ugla, kako izbjeći
ono što ne žele i kako postići ono o čemu su oduvijek sanjali.
J. nastavlja razgovor.
— Zato se počni pitati ovdje i sada: je li zaista nešto pošlo po
zlu? Jest. Ali, u ovome trenutku, ti vrlo dobro znaš da možeš promijeniti
svoju budućnost tako što ćeš donijeti prošlost u sadašnjost.
Prošlost i budućnost postoje samo u našem umu.
A sadašnji je trenutak onkraj vremena: u njemu je Vječnost. Indijci
u nedostatku bolje riječi kažu »karma«. Ali koncept karme
pogrešno se tumači: neće ono što si učinio u prošlom životu utjecati
na tvoju sadašnjost, već će ono što činiš sada iskupiti tvoju
prošlost, i logično, promijeniti budućnost.
— Bolje rečeno...
Napravio je stanku, sve uzrujaniji što ne uspijevam shvatiti ono
što mi pokušava objasniti.
9
— Nema smisla ostati ovdje i ponavljati riječi koje ništa ne znače.
Idi i istražuj. Vrijeme je da ti kreneš. Po novo osvoji svoje kraljevstvo
koje je zauzela rutina. Dosta je bilo ponavljanja uvijek iste
lekcije, tako nećeš naučiti ništa novo.
— Ne radi se o rutini. Naprosto sam nesretan.
— To se zove rutina. Misliš da postojiš zato što si ne sretan. Drugi
ljudi postoje u funkciji svojih problema i žive neprestano pričajući
o njima: problemima vezanim za djecu, supružnike, školu, posao,
prijatelje. Ne zaustavljaju se da pomisle: pa ja sam tu. Rezultat sam
svega što se dogodilo i što će se tek dogoditi, ali sam ovdje. Ako
sam nekada u prošlosti pogriješio, to sada mogu popraviti ili barem
moliti za oprost. A ako sam ispravno postupao, to me osnažuje i još
čvršće povezuje sa sadašnjosti.
J. duboko uzdahne prije nego što će završiti:
— Ti više nisi ovdje. Vrijeme je da kreneš kako bi se ponovo
mogao vratiti u sadašnjost.
***
Upravo ono čega sam se bojao. Već neko vrijeme davao mi je naslutiti
kako bih se trebao posvetiti trećem svetom putu. U međuvremenu,
moj se život jako promijenio od daleke 1986., kada me
hodočašće u Santiago de Compostelu dovelo do suočavanja s vlastitom
sudbinom, to jest, s »Božjim planom«. Tri godine kasnije
slijedio sam Rimski Put, u području u kojem se nalazimo sada,
prolazeći jedan bolan, zamoran proces, u kojem sam sedamdeset
dana proveo ispunjavajući sve besmislice koje sam sanjao noć prije
(sjećam se dana kada sam četiri sata stajao na autobusnoj postaji a
da se ništa važno nije dogodilo).
Otada sam disciplinirano izvršavao sve zadatke koje je moj posao
od mene tražio. Na kraju krajeva, to je bio moj izbor i moj
blagoslov. Zapravo, putovao sam kao lud Velike lekcije koje sam
savladao upravo su one kojima su me naučna putovanja.
Točnije rečeno, oduvijek sam putovao kao lud, još od rane mladosti.
Ali, u posljednje vrijeme, počeo sam se osjećati kao da živim
10
po zračnim lukama i hotelima — i osjećaj pustolovine zamijenio
je osjećaj duboke tjeskobe. Kada bih se žalio kako ne uspijevam
dugo ostati na jed nome mjestu, ljudi bi se oduševljavali: »Ali tako
je dobro putovati! Šteta što ja nemam novca za takav život!«
Za putovanja nikada nije najvažnije imati novca, nego hrabrosti.
Velik dio života proveo sam lunjajući svijetom kao hipi: koliko
sam novca tada imao? Ništa. Jedva bih skucao dovoljno za kartu,
ali smatram da su to bile najbolje godine moje mladosti — jeo sam
loše, spavao po želje zničkim kolodvorima, nisam se znao sporazumjeti
zbog nepoznavanja jezika, često sam morao ovisiti o drugima
kako bih pronašao prenoćište.
Nakon mnogo godina na putu, slušajući jezik koji ne razumiješ,
koristeći novac kojemu ne znaš odrediti vrijednost, hodajući ulicama
kojima nikada ranije nisi prošao, otkrivaš da je tvoje staro Ja,
sa svime što je dotad naučilo, potpuno beskorisno pred tim novim
izazovima — i počinješ shvaćati da, zakopan duboko u tvojoj podsvijesti,
postoji netko puno zanimljiviji, pustolov otvoren svijetu i
novim iskustvima.
Ali dođe dan kada kažeš: »Dosta!«
Dosta! Za mene se putovanje pretvorilo u dosadnu rutinu.
Ne, nije dosta. Nikada neće biti dosta — inzistira J— Naš je
život stalno putovanje, od rođenja do smrti. Krajolici se mijenjaju,
ljudi se mijenjaju, potrebe se preinačuju, ali vlak ide dalje. Život je
vlak, a ne postaja. A ono što si ti dosad radio nije putovanje, nego
prelazak iz zemlje u zemlju, a to je potpuno različito.
Niječno sam odmahnuo glavom.
— Putovanje mi neće pomoći. Ako moram ispraviti neku pogrešku
iz prošloga života, a duboko sam svjestan te pogreške, mogu
je ispraviti i ovdje. U toj sam tamnici samo izvršavao zapovijedi
nekoga tko je naizgled poznavao Božje namjere: Vas. Osim toga,
već sam pronašao barem četiri osobe koje sam molio za oprost.
— Ali nisi razotkrio kletvu koja ja bila bačena.
— I vi ste bili prokleti u istom razdoblju. Jeste li vi razotkrili
vašu kletvu?
11
— Jesam. I uvjeravam te, bila je puno gora od tvoje. Ti si jednom
bio kukavica, dok sam ja mnogo puta bio nepravedan. Ali to me
oslobodilo.
— Ako moram putovati kroz vrijeme, zašto bih morao putovati
i kroz prostor?
J. se nasmije.
— Jer svi mi imamo priliku za iskupljenje, ali za to moramo pronaći
osobe kojima smo nanijeli zlo i moliti ih za oprost.
— I? Kamo trebam poći? U Jeruzalem?
— Ne znam. Kamo god odlučiš. Otkrij što si ostavio nedovršenim
i završi posao. Bog će te voditi, jer je u ovdje i sada sadržano
sve što si proživio i što ćeš proživjeti. U ovome trenutku svijet se
stvara i razara. Onaj koga si pronašao, ponovo će se pojaviti, a koga
si pustio da ode, vratit će se. Nemoj izdati milosti koje si dobio.
Ako shvatiš što se događa tebi, znat će što se događa sa svijetom.
I nemoj misliti da ti donosim mir. Donosim ti mač.
12
Drhturim od hladnoće na kiši i prva mi je pomisao: »Dobit ću
gripu,« Tješi me spoznaja da svi liječnici koje poznajem kažu kako
gripu izaziva virus, a ne kapljice kiše.
Ne uspijevam biti ovdje i sada; u mojoj se glavi okreće pravi
mlinski kotač: kamo trebam stići? Kuda trebam ići? Što ako ne uspijem
prepoznati prave ljude na svojem putu? To se sigurno već događalo
i ponovo će se dogoditi — da nije tako, već bih bio u miru.
Nakon pedeset devet godina života sa samim sobom, već poznajem
neke svoje reakcije. Na početku našeg odnosa, činilo mi
se da su J.- ove riječi nadahnute nekom svjetlošću puno moćnijom
od njega. Sve sam prihvaćao bez propiti vanja, išao sam samo naprijed
bez straha i nikada se nisam pokajao zbog toga. Ali, kako je
vrijeme prolazilo, naš je odnos rastao, a s njime je došla i navika.
Iako me nikada ni u čemu nije prevario, više ga nisam mogao gledati
istim očima. Usprkos obećanju — koje sam dobrovoljno dao
u rujnu 1992., deset godina nakon što smo se upoznali — i zbog
kojeg sam ispunjavao sve što bi mi zadao, nisam to više činio s
istim uvjerenjem kao prije.
Griješim. Ako sam odlučio slijediti Tradiciju magije, ne bih si
sada smio postavljati ovakva pitanja. Slobodan sam napustiti je kad
god poželim, ali nešto me vuče na prijed. Potpuno sam siguran da je
J. u pravu; usprkos tome, navikao sam se na život koji vodim i ne
trebaju mi novi izazovi. Samo mir.
Trebao bih biti sretan čovjek: uspješan sam u svojem poslu, jednom
od najtežih na svijetu; već sam dvadeset sedam godina u braku
sa ženom koju volim; dobra sam zdravlja; živim okružen ljudima
kojima mogu vjerovati; moji me čitatelji srdačno pozdravljaju kada
me sretnu na ulici. Bilo je trenutaka u kojima mi je to bilo dovoljno,
ali u posljednje dvije godine kao da me ništa ne može zadovoljiti.
Radi li se samo o prolaznom nemiru? Nije li dovoljno izgovoriti
svakidašnje molitve, poštovati prirodu kao Božji glas i prihvatiti
ljepotu kojom sam okružen? Zašto bih želio ići dalje, ako sam tako
uvjeren da sam stigao do svoje granice?
13
ZAŠTO NE MOGU BITI POPUT MOJIH PRIJATELJA?
Kiša pada sve jače i ne čuje se ništa osim šuma vode. Potpuno
sam mokar i ne mogu se pomaknuti. Ne želim se maknuti, jer ne
znam kamo ići, potpuno sam izgubljen.
J. ima pravo: da sam zaista došao do svoje granice, ovaj osjećaj
krivnje i frustracije već bi bio prošao. Ali i dalje ga osjećam. Nemir
i strepnja. Kada nezadovoljstvo ne prolazi, Bog ga je poslao
iz jednog jedinog razloga: potrebno je sve promijeniti i krenuti
iznova.
Već sam to doživio. Kada sam odbijao slijediti svoju sudbinu,
u mojem se životu dogodilo nešto vrlo teško. I zbog toga sada ta
velika strepnja: strah od tragedije. Tra gedija je radikalna promjena
u našim životima, uvijek ve zana za isti princip: gubitak. Kada se
nađemo pred velikim gubitkom, ne pomaže pokušati povratiti izgubljeno,
bolje je iskoračiti u golem prostor koji se otvara i ispuniti ga
nečim novim. Teoretski, svaki je gubitak za naše dobro; u praksi,
to su trenutci u kojima preispitujemo postojanje Boga i pitamo se:
zar sam ovo zaslužio?
Gospodine, poštedi me tragedije i slijedit ću tvoje zapo vijedi.
Čim sam to pomislio, jedan je grom udario vrlo blizu mene, a
munja je osvijetlila cijelo nebo.
Ponovo nemir i strepnja. Znak. Pokušavam se uvjeriti da uvijek
dajem sve od sebe, a priroda mi govori kako činim upravo suprotno:
onaj koji je zaista posvećen životu, nikada ne staje. U ovome se
času nebo i zemlja sudaraju u oluji koja će, kada prođe, pročistiti
zrak i oploditi polja ali do tada će kuće već biti oštećene, stoljetna
stabla porušena, rajska mjesta poplavljena.
Približava mi se neka igura žutih obrisa.
Predajem se kiši. Nove munje paraju nebo, dok se osjećaj nezaštićenosti
polako mijenja u nešto pozitivno kao da mi dušu ispire
voda praštanja.
»Blagoslovi i bit ćeš blagoslovljen.«
Riječi su same izašle iz moje nutrine — mudrost za koju nisam
znao da je posjedujem, za koju znam da mi ne pripada, ali koja se
14
povremeno pojavljuje i ne ostavlja mjesta sumnji u sve ono što sam
naučio tijekom svih ovih godina.
Moj je veliki problem to što, usprkos takvim trenut cima, i dalje
sumnjam.
Figura žutih obrisa preda mnom je. To je moja žena, s dva kričava
ogrtača koje koristimo kada hodamo po planinskim bespućima;
da se izgubimo, ne bi nas bilo teško pronaći.
— Zaboravio si da idemo na večeru.
Ne, nisam zaboravio. Izlazim iz metaizike svemira, u kojoj su
gromovi glasovi bogova, i vraćam se stvarnosti gradića u unutrašnjosti,
dobrome vinu, pečenoj janjetini, veselom čavrljanju s
prijateljima, koji će nam ispričati zgode s njihova nedavnog putovanja
Harley— Davidsonom. Odlazim kući kako bih se presvukao,
i u nekoliko rečenica prepričavam ženi svoj popodnevni razgovor
s J.- om.
— Je li ti rekao kamo trebaš ići? — pita moja žena.
— »Uputi se«, rekao mi je.
— I to je neki problem. Prestani biti mrzovoljan. Izgledaš stariji
nego što jesi.
15
Herve i Veronika pozvali su na večeru, osim nas, još jedan francuski
par srednjih godina. Muškarca su mi pred stavili kao »vidovnjaka
« kojeg su upoznali u Maroku.
Čovjek ne izgleda ni jako simpatično ni antipatično, jednostavno,
čini se odsutnim. Odjednom, usred večere, kao da je ušao u
neku vrstu transa, obrati se Veroniki:
— Budi oprezna s automobilom. Dogodit će ti se nesreća.
Takvo upozorenje smatram jako lošim jer, ako ga Veronika uzme
za ozbiljno, njezin bi strah mogao pri vući negativnu energiju i nesreća
bi se zaista mogla i dogoditi.
— Kako zanimljivo! — kažem prije nego što je itko drugi uspio
reagirati. — Nema sumnje da se može putovati kroz vrijeme, u
prošlost ili u budućnost. Baš sam o tome danas popodne razgovarao
s jednim prijateljem.
Mogu vidjeti. Kada Bog to dopusti, mogu vidjeti Znam što jest,
što je bila i što će biti svaka osoba koja sjedi za ovim stolom. Ne
razumijem svoj dar, ali naučio sam prihvatiti ga.
Trebali smo razgovarati o putovanju na Siciliju s prijateljima koji
dijele strast prema klasičnim Harley— Davidsonima. Odjednom se
razgovor opasno približio stvarima o kojima trenutačno ne želim ni
čuti. Potpuni sinkronicitet.
Moj je red da progovorim.
— Znate i to da nam Bog dopušta uvid u budućnost samo kada
želi da se nešto promijeni.
Okrećem se Veroniki i kažem:
— Samo malo pripazi. Kada se nešto iz astralnog plana premjesti
na ovu našu razinu, gubi znatan dio svoje moći. Želim reći da
sam gotovo siguran kako se to neće dogoditi.
Veronika svima ulijeva još vina. Misli da smo ja i marokanski vidovnjak
ušli u neki sukob. Ali to nije istina; taj čovjek zaista »vidi«
i to me plaši. Poslije ću o tome popričati s Herveom.
Čovjek me jedva gleda — i dalje djeluje odsutno, poput nekoga
tko je, ne želeći to, ušao u drugu dimenziju, ali sada osjeća obavezu
16
ispričati ono što je doživio. Želi mi nešto reći, ali odabire obratiti
se mojoj ženi:
— Jedna duša iz Turske predat će vašemu mužu svu ljubav koju
posjeduje. Ali prolit će njegovu krv prije nego otkrije za čime
traga.
Još jedan znak koji mi potvrđuje— da ne bih trebao otpu tovati
sada, mislim u sebi, iako znam da uvijek pokuša vamo vidjeti stvari
onakvima kakve želimo da budu, a ne onakvima kakve zaista jesu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:15 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kineski bambus
BITI U OVOME VLAKU koji me vozi iz Pariza u London
na Sajam knjiga, za mene je pravi blagoslov. Kada god dođem u
Englesku, sjetim se 1977., kada sam napustio posao u diskografskoj
kući i odlu čio ostatak života živjeti od pisanja. Unajmio sam
mali stan u Bassett Roadu, stekao mnogo prijatelja, studirao vampirologiju,
upoznao grad šetajući njegovim ulicama, zaljubio se,
pogledao sve ilmove koji su igrali u kinima i, prije nego li je prošlo
godinu dana, vratio se u Brazil, nesposoban napisati ijedan redak.
Ovaj put ostat ću u gradu samo tri dana. Susrest ću se s čitateljima,
večerati u indijskim i libanonskim restoranima, razgovarati u
predvorju hotela o knjigama, knjižarama i piscima. Ne namjeravam
se vratiti u svoju kuću u Saint Martinu do kraja godine. Iz Londona
odletjet ću u Rio de Janeiro, gdje mogu slušati svoj materinji jezik
na ulicama, svaku večer pijuckati sok od palme i, da mi to nikad ne
dosadi, sa svojega prozora uživati u najljepšem pogledu na svijetu:
na plažu Copacabanu.
Malo prije dolaska u London, neki mladić ulazi u vagon s buketom
ruža i počne se ogledavati oko sebe. Neobično, nikad nisam
vidio prodavače cvijeća u Eurostaru.
— Trebam dvanaest dobrovoljaca — reče mladić glasno. — Svaki
bi trebao sa sobom ponijeti jednu ružu. Čeka me žena mojega
života i želio bih je zaprositi.
Nekoliko ljudi, uključivši i mene, ponudilo se pomoći mu, ali
na kraju nisam izabran. Međutim, kada je vlak stigao, svejedno
se odlučujem priključiti grupi. Mladić pokazuje neku djevojku na
18
peronu. Jedan po jedan, put nici joj prilaze i pružaju joj svoje ruže.
Na kraju, on joj izjavljuje ljubav, svi im plješću, a djevojka spušta
pogled, sva rumena od stida. Odmah se potom ljube i odlaze
zagrljeni.
Jedan otpremnik vlakova komentira:
— Ovo je najromantičnija stvar koja se dogodila ot kako radim
na ovoj postaji.
* * *
Jedini susret s čitateljima koji je bio u programu Sajma trajao je gotovo
pet sati, ali me napunio pozitivnom ener gijom i zapitao sam se:
otkud toliki unutarnji sukobi u meni u posljednjih nekoliko mjeseci?
Ako je moj duhovni napredak zaista naišao na nepremostivu prepreku,
nije li najbolje malo se strpjeti? Već sam proživio toliko toga što
je tek šačica ljudi koji me okružuju imala prilike vidjeti i doživjeti.
Prije ovoga putovanja, otišao sam do jedne male ka pele u
Barbazan — Debatu. Tamo sam zamolio Djevicu Mariju da mi pokaže
put svojom ljubavlju, i omogući mi da prepoznam sve znakove
koji će me odvesti do susreta sa samim sobom. Znam da se nalazim
u ljudima koji me okružuju i da se oni nalaze u meni. Zajedno
pišemo Knjigu Života, u susretima koje uvijek određuje sudbina i s
rukama trajno sklopljenim u vjeri da možemo promijeniti ovaj svijet.
Svatko od nas pridonese tek jednom riječju, jednom rečenicom
ili jednom slikom, ali na kraju sve dobije smisao: sreća pojedinca
pretvori se u radost za sve.
Uvijek ćemo si postavljati ista pitanja. Uvijek će nam trebati dovoljno
poniznosti da prihvatimo kako su naša srca ta koja razumiju
razlog zašto smo ovdje. Naravno, teško je razgovarati s vlastitim
srcem, no je li to zaista nužno? Dovoljno je imati povjerenja, slijediti
znakove, živjeti svoju Osobnu Legendu i, prije ili kasnije,
shvatit ćemo da sudjelujemo u nečemu velikome, čak i ako to ne
budemo mogli razumjeti. Kaže se da trenutak prije smrti svatko
spozna istinski razlog svojeg postojanja. I da se u tome trenutku
rađa Pakao ili Raj.
19
Pakao je pogledati unazad i u tom djeliću sekunde shvatiti kako
smo potratili priliku da oplemenimo čudo života. Raj je u tom času
moći reći: »Počinio sam neke pogreške, ali nisam bio kukavica.
Proživio sam svoj život i činio što sam trebao učiniti.«
Zato ne bih trebao predusretati svoj pakao i neprestano se pitati
zašto ne uspijevam nastaviti sa svojom »Duhovnom Potragom«.
Trebao bih i dalje pokušavati, i to je dovoljno. Već je oprošteno
i onima koji nisu učinili sve što su mogli; kroz život su ispaštali
svoje pogreške, bili nesretni, a mogli su osjećati mir i spokoj. Svi
smo mi već iskupljeni, slobodni nastaviti svoj put bez početka i bez
kraja.
* * *
Nisam sa sobom ponio nijednu knjigu. Dok čekam da dođe vrijeme
večere s mojim ruskim izdavačima, preli stavam jedan od onih
časopisa kakvi se uvijek nalaze na stolićima u hotelskim sobama.
Bez nekog velikog interesa čitam neki članak o kineskom bambusu.
Nakon što se posije sjeme, punih pet godina ne vidi se ništa
— osim jednog sićušnog pupa. Sav rast zbiva se pod zemljom;
razvija se zamršena struktura korijenja, koje se pruža vertikalno i
horizontalno kroz tlo. A onda, krajem pete godine, kineski bambus
munjevitom brzinom izraste do visine od dvadeset pet metara.
Nisam mogao naći dosadnije štivo da mi prođe vrijeme. Bolje da
siđem i promatram što se događa u predvorju hotela.
* * *
Pijuckam kavu dok čekam večeru. Monica, moja agentica i najbolja
prijateljica, također silazi i sjeda za moj stol. Razgovaramo
o beznačajnim sitnicama. Vidim da je umor na nakon dana koji je
provela u razgovoru s izdavačima i istovremeno pratila preko telefona
s britanskim izdavačem što se zbiva za vrijeme mojeg susreta
s čitateljima.
Počeli smo poslovno surađivati kada je imala tek dvadeset godi20
na; bila je jedna od mnogih mojih gorljivih čitateljica uvjerenih da
bi djela jednog brazilskog pisca mogla biti prevedena i objavljena i
u inozemstvu. Monica je napustila fakultet Kemijskog inženjerstva
u Rio de Janeiru i s mom kom se odselila u Španjolsku, gdje je neumorno
kucala na vrata izdavačkih kuća i slala im pisma u kojima
objašnjava zašto bi trebali posvetiti pozornost mojim djelima.
Jednog sam dana otputovao u maleni grad u Kataloniji gdje je
živjela, pozvao sam je na kavu i zamolio je da prestane s time i da
se više posveti svojem životu i svojoj budućnosti, jer njezini napori
i tako nisu urodili plodom. Usprotivila mi se i rekla da se ne bi mogla
vratiti u Brazil tako poražena.
Pokušao sam je uvjeriti da je već pobijedila, uspjela je preživjeti
(dijeleći letke i radeći kao konobarica) i stekla je jedinstveno iskustvo
života u stranoj zemlji. Monica mi se i dalje protivila. Izašao
sam iz tog kaića s osjećajem kako odbacuje svoj život, ali da je
nikada neću uspjeti uvjeriti da se predomisli jer je bila neizmjerno
tvrdoglava. Nakon šest mjeseci, njezina se situacija potpuno promijenila
i imala je dovoljno novca da si kupi stan.
Vjerovala je u nemoguće i upravo je zbog toga uspjela dobiti
bitke koje smo svi — uključujući i mene — smatrali izgubljenima.
U tome je snaga ratnika: u spoznaji da volja i hrabrost nisu jedno
te isto. Hrabrost može privući strah i laskanje, ali snaga volje zahtijeva
strpljenje i posvećenost. Muškarci i žene jake volje često su
usamljeni jer odašilju hladnoću. Mnogi ljudi misle da je Monica
hladna osoba, ali ne mogu biti dalje od istine: u njezinu srcu gori
skriveni plamen, jednako jak kao i onoga dana kad smo se susreli u
katalonskom kaiću. Usprkos svemu što je postigla, ona i dalje radi
s jednakim žarom.
Kada sam joj htio ispričati — da je malo zabavim — svoj nedavni
razgovor s J.- om, u kaić su ušle dvije urednice iz Bugarske.
Mnogi sudionici Sajma knjiga smješteni su u našem hotelu. Uljudno
čavrljamo i Monica ubrzo pre uzima glavnu riječ. Kao i obično u
takvim razgovorima, jedna od urednica obraća mi se s pitanjem:
— Kada ćete nas ponovo posjetiti u našoj zemlji?
21
— Ako mi uspijete organizirati put, mogu doći već sljedeći tjedan.
Jedino želim malu proslavu nakon knji ževne večeri.
Obje me gledaju s nevjericom.
KINESKI BAMBUS!
Monica me gleda prestravljeno:
— Pogledat ćemo u rokovnik...
— ... ali sigurno mogu biti u Soiji već sljedeći tjedan —: prekidam
Monicu.
I kažem joj na portugalskom: — Objasnit ću ti ka snije.
Monica shvaća da se ne šalim, ali urednice su još sumnjičave.
Pitaju me ne bih li ipak radije malo pričekao, da uspiju pripremiti
promotivnu kampanju.
— Sljedeći tjedan — ustrajem ja. — Ili ćemo odgoditi susret za
neku drugu priliku.
Tek tada im postaje jasno da mislim ozbiljno. Okreću se prema
Monici i čekaju da im ona kaže pojedinosti. Upravo u tom trenutku
prilazi nam moj španjolski izda vač. Prekidamo razgovor i predstavljam
ih međusobno, a Španjolac postavlja uobičajeno pitanje:
— Onda? Kada ćemo opet imati priliku ugostiti vas u našoj
zemlji?
— Odmah nakon mojeg posjeta Bugarskoj.
— A kada će to biti?
— Za dva tjedna. Možemo ugovoriti jednu književ nu večer u
Santiago de Composteli i drugu u Baskiji. S proslavama kojima
ćemo okruniti naše susrete i na koje ćemo pozvati neke čitatelje.
Bugarske urednice ponovo počinju sumnjati, a Monica im upućuje
bespomoćan osmijeh.
»Odvaži se!«, rekao je J.
Bar se polako popunjava. Na svim velikim sajmovima, bilo da se
radi o knjigama, bilo o teškoj mehanici, struč njaci su obično smješteni
u dva ili tri hotela, a velik dio poslova sklapa se u predvorjima
ili na večerama, baš poput onih koji će se sklopiti te večeri. Pozdravljam
se sa svim izdavačima i prihvaćam njihove pozive čim
mi postave uobičajeno pitanje: »Kada ćete posjetiti našu zemlju?«
22
Trudim se razgovarati dovoljno dugo da Monica ne dobije priliku
pitati me što se događa. Preostaje joj jedino u svoj rokovnik zabilježiti
obaveze koje sam preuzeo.
U jednom času prekidam razgovor s arapskim izdava čem kako
bih saznao koliko smo posjeta ugovorili.
— Zaista si me stavio u nezavidnu situaciju — ljutito mi odgovara
Monica na portugalskom.
— Koliko?
— Šest zemalja u pet tjedana. Zar ne znaš da je ovaj Sajam za
izdavače, a ne za pisce? Ti ne bi trebao prihvaćati nijedan poziv, to
je moj posao...
Uto stiže portugalski izdavač pa ne možemo nastaviti razgovor
na našem tajnom jeziku. Budući da on ne govori ništa osim uobičajenih
uljudnih rečenica, ponudim se:
— Zar me nećete pozvati da posjetim Portugal?
On priznaje kako je bio u blizini i da je uspio čuti razgovor između
mene i Monice.
— Ne šalim se. Zaista bih volio održati književnu večer u Guimaraesu
i još jednu u Fatimi.
— Ali takve stvari ne možete u zadnji tren otkazati, znate...
— Neću otkazati. Obećavam.
On pristaje, a Monica bilježi i Portugal u rokovnik: još pet dana.
Konačno stižu i moji ruski izdavači — muškarac i žena — prilaze
nam i pozdravljaju nas. Monica uzdahne s olakšanjem. Konačno
me može odvući u restoran.
Dok čekamo taksi, povlači me u stranu.
— Zar si poludio?
— Još prije mnogo godina, kao što dobro znaš. Jesi li čula za
kineski bambus? Pet godina ostaje skriven u male nome pupu, dok
mu samo korijenje raste pod zemljom. A onda, u roku od nekoliko
sati, naraste dvadeset pet metara.
— I kakve to ima veze s ludošću kojoj sam upravo nazočila?
— Kasnije ću ti prepričati razgovor koji sam vodio s J.— om
prije mjesec dana. Stvar je u tome da se to i meni događa: uložio
23
sam puno rada, vremena i napora, pokuša vao poticati svoj rast s
puno ljubavi i posvećenosti, ali ništa se nije dogodilo. Godinama
se nije dogodilo ništa.
— Kako se nije dogodilo ništa? Pa zar ne znaš tko si?
Stiže taksi. Ruski izdavač Monici otvara vrata.
— Govorim o duhovnoj razini. Mislim da sam ja kineski bambus
i da je došla moja peta godina. Vrijeme je da se ponovo podignem.
Pitala si me jesam li poludio i odgovorio sam ti šalom. Ali činjenica
je da sam zaista poludio. Počeo sam misliti da ništa od onoga što
sam naučio nije pustilo korijenje.
U jednom djeliću sekunde, odmah nakon dolaska bugarskih izdavača,
osjetio sam J.- ovu prisutnost i odjed nom shvatio značenje
njegovih riječi — bez obzira na to što se ta spoznaja dogodila tek
nakon što sam prelistao jedan vrtlarski časopis u trenutku potpune
dosade. Izgnanstvo koje sam si sam nametnuo, i koje mi je omogućilo
mnoge važne spoznaje o samome sebi, također je imalo i vrlo
ozbilj nu posljedicu: samoća se pretvorila u porok. Moj se svijet
ograničio na nekoliko prijatelja u planinama, odgovaranje na pisma
i e - mailove i na iluziju da je »sve ostalo vrijeme samo moje«. U
konačnici, bio je to život bez prirodnih problema koji nastaju zbog
suživota s drugim ljudima, zbog ljudskog kontakta.
Ali zar je zaista to ono što tražim? Život bez izazova? I kakva je
čar u potrazi za Bogom izvan ljudi?
Poznajem mnoge koji su to činili. Jednom sam imao ozbiljan
i istodobno vrlo zabavan razgovor s jednom budi stičkom svećenicom
koja je provela dvadeset godina izoli rana u nekoj špilji u
Nepalu. Upitao sam je što je postigla. »Duhovni orgazam«, odgovorila
je. Rekao sam joj kako postoje i puno lakši načini da se
postigne orgazam.
Nikada ne bih mogao slijediti takav put — ne vidim ga na
svojem horizontu. Jednostavno ne mogu; ne bih mogao provesti
ostatak svojeg života u potrazi za duhov nim orgazmima ili u promatranju
hrasta u svojem vrtu, očekujući da mi spoznaja dođe iz
kontemplacije. J. to zna i zato me potaknuo na ovo putovanje, kako
24
bih shvatio da se moj put ocrtava u očima drugih i, ako želim pronaći
samoga sebe, potrebna mi je ta mapa.
Ispričavam se ruskim izdavačima i objašnjavam im kako trebam
završiti razgovor s Monicom na portugalskom. Počinjem joj pričati
jednu priču:
— Neki se čovjek poskliznuo i upao u rupu. U blizini prolazio je
neki svećenik, i čovjek ga zamoli za pomoć da izađe odatle. Svećenik
ga blagoslovi, ali nastavi dalje. Nakon nekoliko sati, pojavi
se liječnik. Čovjek ga zamoli za pomoć, a liječnik se ograniči na to
da mu izdaleka pregleda ogrebotine, napiše recept i kaže mu neka
kupi te lijekove u najbližoj ljekarni. Napokon se pojavio netko
koga čovjek nikada prije nije vidio. Ponovo je zamolio za pomoć, a
neznanac se baci u rupu. »Pa što ćemo sad? Sada smo obojica ovdje
zarobljeni!« Na to neznanac odgovori: »Ne, nismo zarobljeni. Ja
sam ovdje domaći i znam kako možemo izaći iz rupe.«
— Što bi značilo...? — reče Monica.
— Da trebam te neznance — pojasnim. — Moje je korijenje
spremno, ali uspjet ću nastaviti svoj put samo uz pomoć drugih. Ne
samo uz tebe, ili J.- a, ili svoju ženu, nego uz ijude koje nikad prije
nisam vidio. Siguran sam u to. Zato sam zatražio da organiziraju
proslavu nakon svake književne večeri.
— Ti nikada nisi zadovoljan — žali se Monica.
— Zato me i obožavaš — kažem sa smiješkom.
25
U restoranu razgovaramo o svemu pomalo, slavimo poneke
uspjehe i pokušavamo uskladiti neke pojedinosti. Stalno se suzdržavam
od suvišnih upadica jer je Monica zadužena za sve poslove
vezane za izdavaštvo. Ali, u je dnom trenutku, ponovo začujem pitanje
— ovoga puta upućeno njoj:
— I kada možemo računati na Paulov posjet Rusiji?
Monica počinje objašnjavati kako je moj trenutačni raspored
jako zgusnut i da imam ugovorenu cijelu seriju gostovanja već od
sljedećeg tjedna. I tada se ipak uba cujem:
— Već dugo imam jedan san. Već sam ga dvaput pokušao ostvariti,
ali nisam uspio. Ako mi pomognete, doći ću u Rusiju.
— A koji je to san?
— Da prijeđem vašu zemlju vlakom, sve do Tihog oceana. Mogao
bih zastati na nekim mjestima i održati književne večeri. Tako
bih mogao stići do čitatelja koji nikada neće imati priliku doći u
Moskvu.
Oči mojeg izdavača sjaje od sreće. Upravo je bio govorio o problemima
s kojima se susreću distribuirajući knjige u tako velikoj
zemlji, podijeljenoj na sedam vremenskih zona.
— Vrlo romantična ideja, taman u stilu kineskog bam busa, ali ne
baš jako praktična — nasmije se Monica. — Znaš da ne bih mogla
ići s tobom jer imam malu bebu.
Izdavač je, naprotiv, oduševljen. Naručuje već petu kavu te večeri
i obećava da će se on za sve pobrinuti, da me može zastupati
Monicina zamjenica, da se ona ne treba ni za što brinuti: sve će biti
dobro.
Tako sam popunio svoj raspored za sljedeća dva mjese ca, ostavljajući
usput mnogo sretnih ljudi koji su se našli pod velikim pritiskom
jer će sve morati organizirati u vrlo kratkom roku, moju
agenticu i prijateljicu koja me sada gleda s dragošću i poštovanjem,
mojeg učitelja koji nije prisutan, ali zna da sam se odvažio i krenuo
na put, iako nisam dobro razumio što mi je govorio. Noć je hladna
i poželio sam se sam prošetati natrag do hotela, pomalo prestrašen,
26
ali sretan jer znam da više nema povratka.
A upravo sam to želio. Ako ja povjerujem u pobjedu, i pobjeda
će povjerovati u mene. Nijedan život nije potpun bez malog dodira
ludosti. Ili, kako bi rekao J.: trebam ponovo osvojiti svoje kraljevstvo.
Ako uspijem razumjeti svijet, uspjet ću razumjeti i sebe.
***
U hotelu me čeka poruka moje žene, koja kaže kako me nije uspjela
dobiti i moli me da joj se javim čim uzmognem. Srce mi zastaje jer
me ona jako rijetko zove kada sam na putu. Odmah joj uzvraćam
poziv. Sekunde između zvona čine se beskonačnima.
Ona se konačno javlja.
— Veronika je imala tešku prometnu nesreću, ali nije u opasnosti
— reče uzbuđeno.
Pitam mogu li je odmah nazvati, ali odgovor je »ne«. Veronika
je u bolnici.
— Sjećaš se vidovnjaka?
Naravno da se sjećam! Predvidio je nešto i za mene. Završavamo
razgovor i odmah zovem Monicu. Pitam je jesmo li slučajno zakazali
posjet Turskoj.
— Ne sjećaš se poziva koje si prihvatio?
Kažem da se ne sjećam. Upao sam u neku vrstu euforije kada
sam počeo govoriti »da« svim izdavačima.
— Ali znaš koje si sve obaveze prihvatio, zar ne? Još uvijek možemo
nešto otkazati, ako se radi o tome.
Objašnjavam joj kako sam zadovoljan ugovorenim obavezama,
ne radi se o tome. U ovo doba noći bilo bi jako teško objasniti
joj cijelu priču o vidovnjaku, predskazanjima, Veronikinoj nesreći.
Zato samo inzistiram da mi Monica kaže jesam li zakazao posjet
Turskoj.
— Ne — odgovara. — Turski izdavači smješteni su u drugom
hotelu. U protivnom...
Oboje se smijemo.
Mogu mirno spavati.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:15 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Svjetiljka jednog
stranca
NAKON GOTOVO dva mjeseca hodočašća, radost se vratila,
ali svake se noći pitam hoće li taj osjećaj sreće ostati i nakon što
se vratim kući. Činim li zaista sve što je potrebno kako bi kineski
bambus narastao? Već sam prošao šest država, susretao se s čitateljima,
zabavljao se, privremeno odagnao depresiju koja me gotovo
bila obuzela, ali nešto mi govori da još nisam povratio svoje kraljevstvo.
Sve što sam činio ne razlikuje se puno od mojih prijašnjih
putovanja.
Ostaje još samo Rusija. Što ću nakon toga? Nastaviti zakazivati
obaveze i ići dalje, ili zaustaviti se i pokušati sagledati rezultate?
Nisam još ništa odlučio. Znam samo da je život bez cilja život
bez smisla. I ne smijem dopustiti da mi se to dogodi. Ako bude
potrebno, putovat ću do kraja godine.
Nalazim se u afričkom gradu Tunisu, u Tunisu. Konferencija
samo što nije počela i — hvala Bogu — dvorana je prepuna. Trebala
bi me predstaviti dva lokalna intelektu alca. Na kratkome sastanku
koji smo imali nešto ranije jedan od njih pokazao mi je tekst od
dvije minute, a drugi je napisao esej od pola sata o mojem radu.
Vrlo oprezno, koordinator objašnjava kako nije moguće u cijelosti
pročitati esej jer bi cijeli događaj trebao trajati najviše pedeset
minuta. Zamišljam koliko li je samo čovjek radio na tom tekstu, ali
koordinator je u pravu: tu sam kako bih ostvario kontakt sa svojim
čitateljima. Nakon kratke diskusije, autor teksta odbija sudjelovati
u događaju i odlazi.
28
Konferencija počinje. Uvod i zahvale traju najviše pet minuta,
a sve ostalo vrijeme na raspolaganju mi je za otvoren razgovor.
Kažem da nisam ovdje kako bih bilo što objašnjavao i kako bi bilo
najbolje da se uobičajena prezentacija pretvori u razgovor.
Jedna djevojka postavlja prvo pitanje: koji su to znakovi o kojima
toliko pišem u svojim knjigama? Odgovaram da je to vrlo
osobni jezik koji razvijemo tijekom života, učeći kroz pokušaje i
pogreške, sve dok ne shvatimo kada nam Bog pokazuje put. Drugi
čovjek pita me je li me neki znak doveo i u ovu daleku zemlju. Odgovaram
da jest, ali ne ulazim u detalje.
Razgovor se nastavlja, vrijeme brzo prolazi i već trebam završiti
s predavanjem. Izabirem nasumce, između šesto ljudi, jednog
sredovječnog muškarca s velikim brkovima da mi postavi završno
pitanje.
— Ne želim ništa pitati — reče on. — Samo bih želio reći jedno
ime.
I kaže ime jedne malene crkve u Barbazan—Debatu, koja se nalazi
usred ničega, tisuće kilometara daleko od mjesta na kojem se
nalazimo, u kojoj sam nekada postavio pločicu kako bih se zahvalio
na jednome čudu. To je ime crkvice u koju sam otišao prije ovog
hodočašća zamoliti Djevicu Mariju da me štiti na mojem putu.
Više ne znam kako nastaviti konferenciju. Sljedeće riječi napisao
je jedan od predstavljača koji je sjedio sa mnom za stolom:
»Odjednom kao da se Svemir zaustavio u dvorani. Toliko se toga
dogodilo: vidio sam vaše suze. Vidio sam suze vaše drage žene kada
je taj nepoznati čitatelj izgovorio ime kapele izgubljene na drugom
kraju svijeta.
Izgubili ste glas. Vaše nasmiješeno lice odjednom se uozbiljilo. Vaše
su se oči napunile sramežljivim suzama koje su drhtale na vrhovima
trepavica, kao da se ispričavaju što su došle nepozvane.
I ja sam u grlu osjetio čvor, a da nisam znao zašto. Pogledom sam
u gledalištu potražio svoju ženu i kćer, jer njih tražim uvijek kada se
nađem na pragu nečega što ne poznajem. Bile su tamo, očiju uprtih u
vas, tihe kao i svi ostali, pokušavajući vam dati podršku svojim pogledima,
kao da se pogledom čovjeku može dati podrška.
29
Zatim sam pogledao Christinu, tražeći pomoć, pokušava jući shvatiti
što se događa, kako da prekinem tu tišinu koja se činila vječnom. I
vidjeh da i ona plače, u tišini, kao da ste vas dvoje note iste simfonije
i kao da se vaše suze dodiruju usprkos udaljenosti.
U tih nekoliko dugih sekunda nije više bilo dvorane, ni publike,
ničega. Vi i vaša žena otišli ste nekamo kamo vas nitko nije mogao
slijediti; postojala je još samo radost življenja, izrečena samo tišinom
i emocijama.
Riječi su napisane suze. Suze su riječi koje trebaju poteći. Bez njih,
nijedna radost ne sja, nijedna tuga nema kraja. I zato, hvala vam na
vašim suzama.«
Trebao sam reći djevojci koja je postavila prvo pitanje — o znakovima
— da je ovo jedan od njih, koji mi potvrđuje da se nalazim
točno na mjestu na kojem bih trebao biti, u pravom času, usprkos
tome što nikada nisam razumio što me zapravo ovamo dovelo.
Ali mislim da nije bilo potrebno: sigurno je i sama shvatila.
30



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:16 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ako zapuše
hladan vjetar
PRED HOTELOM u Moskvi stoji jedna djevojka i dočekuje me
kada stižem s mojim izdavačima. Prilazi mi i prima me za ruke.
— Moram razgovarati s vama. Samo sam zbog toga došla iz
Jekaterinburga.
Umoran sam. Ustao sam ranije nego obično, u Parizu sam morao
presjedati na drugi zrakoplov jer nije bilo iz ravnog leta, pokušao
sam odspavati putem, ali kad god bih zadrijemao, upao bih u uvijek
isti, neugodan san koji se stalno ponavljao.
Moj izdavač podsjeća me da ćemo sutra imati književnu večer
tu u Moskvi, a za tri dana bit ćemo u Jekaterinburgu, prvoj postaji
na našem putovanju vlakom. Pružam joj ruku da se pozdravim i
primjećujem da su joj ruke jako hladne.
— Zašto me niste čekali u hotelu?
Zapravo sam je želio pitati kako je otkrila u kojem ću hotelu
odsjesti. Ali izgleda da to nije jako teško, nije prvi puta da se tako
nešto dogodilo.
— Neki dan čitala sam vaš blog i shvatila sam da pišete meni.
Počeo sam objavljivati svoja promišljanja o ovome putovanju na
blogu. Još je bio u probnoj fazi i, kako sam slao tekstove nekoliko
dana unaprijed, nisam znao točno na koji je članak mislila. Svejedno,
sasvim sam siguran da nisam napisao ništa o toj djevojci koju
sam upoznao tek prije nekoliko sekunda.
Ona izvlači papir na kojem je otisnut dio mojeg teksta. Znam ga
napamet, iako se ne sjećam tko mi je ispričao tu priču: neki čovjek
36
kojem je hitno potreban novac upita svojega gazdu da mu pomogne.
Gazda mu postavi izazov: ako cijelu noć provede na vrhu planine,
dobit će veliku nagradu, ali ako ne uspije, morat će raditi za
badava.
Tekst se nastavlja:
»Kada je izašao iz dućana, osjeti kako puše ledeni vjetar, uplaši
se i odluči upitati Aydija, svojega najboljeg prijatelja, nije li ludost
prihvatiti takvu ponudu.
Nakon kratkog promišljanja, Aydi reče: ‘Pomoći ću ti. Sutra, kada
budeš na vrhu planine, pogledaj u daljinu. Ja ću biti na vrhu susjedne
planine, na kojoj ću provesti cijelu noć i upaliti veliku vatru za tebe.
Gledaj u vatru, misli na naše prijateljstvo i to će te ugrijati. Uspjet
ćeš, a kasnije ću te ja moliti za protuuslugu.’
Ali je uspio izvršiti zadatak, uzeo novac i otišao do pri jateljeve
kuće: ‘Rekao si mi kako želiš nešto zauzvrat.’
Aydi odgovori: ‘Da, ali ne želim novac. Obećaj mi da ćeš, ako
nekada u mojem životu zapuše hladan vjetar, zapaliti za mene vatru
prijateljstva.«
Zahvaljujem joj na ljubaznosti, kažem kako sam sada zauzet, ali
ako želi doći na jedinu književnu večer koju ću održati u Moskvi,
rado ću potpisati neku od njezinih knjiga.
— Nisam zato došla. Znam da ćete proputovati Rusiju vlakom i
ja ću poći s vama. Kada sam pročitala vašu prvu knjigu, neki mi je
glas rekao da ste jednom za mene zapa lili svetu vatru i da ću vam
jednog dana morati uzvratiti uslugu. Mnogo sam noći sanjala tu vatru
i mislila sam čak otputovati u Brazil kako bih vas našla. Znam
da vam je potrebna pomoć i ovdje sam kako bih vam pomogla.
Ljudi iz mojega društva smiju se. Ja pokušavam biti ljubazan i
kažem joj da ćemo se vidjeti sljedeći dan. Moj me izdavač podsjeća
da me netko čeka, što mi je dobro došao izgovor da se oprostim od
nje.
— Zovem se Hilal — kaže ona prije negoli ode.
Nakon desetak minuta odlazim u svoju sobu. Već sam zaboravio
djevojku koja me dočekala pred hotelom. Ne sjećam se njezina
imena i vjerojatno je ne bih ni prepoznao da je ponovno sretnem.
37
Ali nešto u vezi s njom lagano me uznemirilo. Njezine su oči istodobno
odražavale lju bav i smrt.
38
Potpuno gol otvaram tuš i ulazim pod vodu — jedan od mojih
omiljenih rituala.
Namještam glavu tako da ne mogu čuti ništa osim šuma vode u
mojim ušima; to me udaljuje od svega. Taj me šum prenosi u drugi
svijet. Poput dirigenta koji obraća pozornost na svaki instrument u
orkestru počinjem raza znavati svaki zvuk koji se polako pretvara u
riječi koje ne razumijem, ali znam da postoje.
Umor, tjeskoba, osjećaj dezorijentiranosti koji proizlazi iz putovanja
tolikim zemljama — sve to nestaje. Svakoga mi je dana sve
jasnije da ovo dugo putovanje postiže željeni učinak. J. je imao
pravo. Dopustio sam da me rutina polako truje: kupao sam se samo
kako bih oprao kožu, jeo sam samo kako bih nahranio tijelo, šetnje
nisu služile ničemu drugome nego da odagnaju moguće probleme
sa srcem u budućnosti.
Sada se stvari mijenjaju, neprimjetno, ali se mijenjaju. Obroci
su postali trenutci u kojima se mogu nakloniti nazočnosti i učenju
mojih prijatelja, šetnje ponovo postaju svojevrsna meditacija o
sadašnjem trenutku, a šum vode u mojim ušima utišava mi misli,
smiruje me i podsjeća me da su male, svakodnevne geste one koje
nas približavaju Bogu — ako im uspijemo pridati važnost koju
zaslužuju.
Kada mi je J. rekao: »Izađi iz svojega udobnog života i pođi u
potragu za svojim kraljevstvom«, osjećao sam se izdano, zbunjeno,
napušteno. Očekivao sam neko rješe nje ili odgovor na svoje
sumnje, nešto što bi me utješilo i ponovo mi umirilo dušu. Svi koji
krenu u potragu za svojim kraljevstvom znaju da neće pronaći ništa
od toga — nego samo izazove, duge periode iščekivanja, neočekivane
preokrete, ili, što je još gore, da neće naći ništa.
Pretjerujem. Ako nešto zaista tražimo, to također traži nas.
Svejedno, treba biti spreman na sve. U tom trenutku donosim
odluku koja mi je nedostajala: ako na svojem putu vlakom ne pronađem
ništa, svejedno ću nastaviti dalje — jer sam onoga dana u
hotelu u Londonu shvatio kako je moje korijenje spremno, ali da
39
mi duša malo— pomalo vene iz razloga koji je vrlo teško otkriti, a
još ga je teže izliječiti.
Rutina.
Rutina nema ništa zajedničko s ponavljanjem. Kako bi se postigla
izvrsnost u bilo čemu u životu, potrebno je ponavljati i vježbati.
Vježbati i ponavljati, ovladati tehnikom tako dobro da postane
intuitivna. Naučio sam to još u djetinjstvu, u jednom gradu u unutrašnjosti
Brazila, gdje je moja obitelj provodila ljetne praznike.
Bio sam očaran poslom jednog kovača koji je živio u blizini: sjedio
bih i satima promatrao kako njegov čekić udara po vrelom čeliku
dok su iskre frcale posvuda, poput kakva vatrometa. Jednom me
upitao:
— Misliš li da stalno radim isto?
Odgovorio sam potvrdno.
— U krivu si. Svaki put kada udarim čekićem, snaga je udarca
drukčija, nekad jača, nekad slabija. Ali naučio sam kontrolirati tu
snagu tek nakon što sam mnogo go dina ponavljao taj isti pokret.
Sve dok nisam došao do trenutka u kojem nisam morao misliti, već
sam samo pustio ruku da sama obavlja moj posao.
Nikada nisam zaboravio tu rečenicu.
40
Dijeljnje duša
POGLEDAM SVAKOG OD svojih čitatelja, pružim mu ruku,
zahvaljujem što su došli. Iako moje tijelo putuje, kada mi duša leti s
jednog mjesta na drugo, nikada nisam sam: ja sam svi oni ljudi koje
sam susreo i koji su upoznali moju dušu kroz moje knjige. Nisam
stranac ovdje u Moskvi, kao što nisam bio stranac ni u Londonu, Soiji,
Tunisu, Kijevu, Santiagu de Composteli, Guimaraesu, ni ostalim
gradovima u kojima sam boravio u proteklih mjesec i pol dana.
Iza sebe čujem neku uzrujanu diskusiju; pokušavam se usredotočiti
na to što radim. Međutim, diskusija ne zvuči kao da će
uskoro prestati. Na kraju se okrećem i pitam svojeg izdavača što
se događa.
— Ona djevojka od jučer. Kaže kako želi ostati u blizini pod
svaku cijenu.
Ne sjećam se djevojke od jučer. Ali molim ih da učine bilo što,
samo da diskusija prestane. Nastavljam potpisivati knjige.
Netko sjeda pored mene, jedan od čuvara knjižare dolazi udaljiti
tu djevojku i diskusija ponovo počinje. Prestajem potpisivati
knjige.
Pored mene je ta djevojka, čije oči odražavaju ljubav i smrt. Prvi
put vidim kakva je: crna kosa, stara između dvadeset dvije i dvadest
devet godina (jako sam slab u procjenjivanju godina), izlizana
kožna jakna, traperice, tenisice.
— Već smo pogledali što ima u ruksaku — reče čuvar. — Ništa
zabrinjavajuće. Ali ne može ostati ovdje.
Ona se samo smiješi. Pored mene je čitatelj koji čeka da razgovor
završi kako bih mogao potpisati njegove knjige. Shvatio sam
41
da djevojka neće otići ni pod koju cijenu.
— Hilal, sjećate se? Došla sam upaliti svetu vatru.
Kažem kako se sjećam, što nije istina. Ljudi u redu počinju pokazivati
nestrpljenje, čitatelj pored mene obraća joj se na ruskom i,
sudeći po tonu njegova glasa, nije joj rekao ništa uljudno.
U portugalskom postoji jedna poznata poslovica: »Što ne možeš
popraviti, popravit će se samo.« Budući da sada nemam vremena
za rasprave i moram brzo odlučiti što uči niti, molim je samo da se
malo odmakne kako bih mogao imati malo prostora za svoje čitatelje.
Ona pristaje, ustaje i diskretno staje sa strane, na razumnoj
udaljenosti.
Već nakon nekoliko sekunda, zaboravljam na nju i posvećujem
se tome što radim. Svi mi zahvaljuju, ja im uzvraćam zahvale, i ta
četiri sata protiču kao da sam u raju. Svakih sat vremena izlazim
popušiti cigaretu, ali nisam nimalo umoran. Nakon svake književne
večeri osjećam se kao da sam napunio baterije i da imam više
energije nego ikad.
Na kraju, molim pljesak za izvrsnu organizaciju. Trebam krenuti
na sljedeći dogovor. Djevojka na koju sam već bio zaboravio, ponovo
mi se obraća.
— Želim vam pokazati nešto važno.
— To sada nije moguće — odgovaram. — Imam dogovorenu
večeru.
— Nije nemoguće — kaže ona. — Ja sam Hilal, ona koja vas
je jučer dočekala pred hotelom. I mogu vam pokazati to što želim
sada i ovdje, dok se pripremate za izlazak.
Prije nego što sam uspio bilo što reći, ona iz ruksaka vadi violinu
i počinje svirati.
Čitatelji koji su već bili izašli, vraćaju se na taj neočeki vani koncert.
Hilal svira zatvorenih očiju, kao da je u transu. Promatram
njezino gudalo kako se pomiče s jedne strane na drugu, a ona lagano
dodiruje žice i stvara glazbu, melodiju koja, iako je nikada
prije nisam čuo, govori nešto što trebam čuti ne samo ja, nego i
svi prisutni. U nekim trenutcima zastaje, u nekima je u ekstazi, u
42
nekima cijelo njezino biće pleše zajedno s instrumentom, ali većinu
vremena samo se njezin gornji dio tijela i ruke pomiču.
Svaki ton u nama izaziva neko sjećanje, ali cijela me lodija je ta
koja nam priča priču. Priču o nekome tko se želi približiti drugoj
osobi i iako mnogo puta biva odbi jen, svejedno ne odustaje. Dok
Hilal svira, prisjećam se mnogih trenutaka u kojima mi je pomoć
došla upravo od onih ljudi za koje sam mislio da nemaju nikakvog
dodira s mojim životom.
Kada je završila, nije bilo pljeska, ničega, osim gotovo opipljive
tišine.
— Hvala — kažem.
— Podijelila sam s vama malo svoje duše, ali još je puno potrebno
kako bih izvršila svoju misiju. Mogu li poći s vama?
Obično reagiram na dva načina ako netko na nečemu jako inzistira.
Ili se odmah udaljim, ili budem potpuno fasciniran. Ne mogu
nikome reći da je nemoguće ostvariti snove. Nisu svi jaki poput
Monice, koja je to pokazala u onome baru u Kataloniji, i ako uvjerim
čak i jednu osobu da se prestane boriti za ono za što je sigurna
da je vrijedno borbe, uvjerit ću u to i sebe samoga — bit će to gubitak
za cijeli moj život.
Danas je bio bogat dan. Zovem veleposlanika i pitam ga je li
moguće pozvati još jednog uzvanika na večeru. Ljubazno mi kaže
kako su moji čitatelji oni koji me pred stavljaju.
* * *
Usprkos formalnom ozračju, brazilski veleposlanik uspijeva
opustiti sve prisutne. Hilal se pojavila u haljini koju bih, najblaže
rečeno, nazvao neukusnom — u svim bojama, odudarala je od
umjerene odjeće ostalih uzvanika. Kako nisu znali kamo smjestiti
prekobrojnu gošću, organizatori su joj dodijelili počasno mjesto,
pored domaćina.
Prije nego što sjedamo za stol, moj najbolji ruski pri jatelj, industrijalac,
kaže mi kako ćemo imati problema s agenticom, koja je za
vrijeme cijelog koktela raspravljala s mužem na telefon.
43
— O čemu točno?
— Izgleda da si trebao svratiti do kluba koji on vodi i da si otkazao
taj posjet.
Zaista, u mojem putnom rokovniku bilo je zabilježeno nešto kao
»rasprava o meniju na putovanju Sibirom«, što mi je bilo najmanje
važna briga toga dana ispunjenog pozitivnom energijom. Otkazao
sam dogovor koji mi se činio besmislenim; nikad u životu nisam
raspravljao o meniju. Radije sam svratio do hotela i istuširao se,
puštajući šum vode da me odvede na mjesta koja ni samome sebi
ne znam objasniti.
Jelo je servirano, paralelni razgovori prirodno se odvi jaju za stolom
i u jednom trenutku veleposlanikova žena ljubazno zamoli
Hilal da kaže nešto o sebi.
— Rodila sam se u Turskoj i s dvanaest godina došla studirati
violinu u Jekaterinburgu. Znate li kako se oda biru glazbenici?
— Ne. Paralelni razgovori polako su utihnuli. Kao da sve prisutne
zanima ta neobična djevojka u kričavoj haljini.
— Svako dijete koje počne svirati neki instrument vježba određeni
broj sati tjedno. U toj fazi, svatko od njih jednoga dana može
svirati u nekome orkestru. Međutim, kako odrastaju, neki od njih
počnu vježbati više od drugih. Na kraju, izdvaja se jedna mala skupina
djece koja sviraju više od četrdeset sati tjedno. Poslanici iz velikih
orkestara redovito obilaze glazbene škole u potrazi za novim
talen tima, koje onda pozovu da postanu profesionalci. Tako je bilo
i sa mnom.
— Izgleda da ste vi pronašli svoje zvanje — kaže veleposlanik.
— Ne pruži se svakome takva prilika.
— Nije to baš sasvim moje zvanje. Počela sam svirati mnogo
sati dnevno jer sam bila seksualno zlostavljana kad sam imala deset
godina.
Razgovor za stolom potpuno utihne. Veleposlanik po kušava promijeniti
temu komentarom o brazilsko — ruskim pregovorima o
uvozu i izvozu teških strojeva. Ali nikoga, ama baš nikoga, u tome
trenutku ne zanima trgovinska bilanca moje zemlje. Osjećam kako
44
trebam preuzeti nit razgovora.
— Hilal, ako vam nije neugodno, mislim da nas sve jako zanima
ta veza između zlostavljane djevojčice i virtuoza na violini.
— Što znaci vase ime? — upita veleposlanikova žena, u očajničkom
pokušaju da deinitivno promijeni tijek razgovora.
— Na turskome znači mladi mjesec. To je onaj crtež na zastavi
moje zemlje. Moj je otac bio radikalni nacionalist. Zapravo, to bi
ime bolje pristajalo muškarcu nego ženi. Izgleda da na arapskom
ima neko drugo značenje, ali ja ga ne znam točno.
Ja se ipak ne dam samo tako nadglasati:
— Ali, da se vratimo na temu, biste li nam ispričali svoju priču?
Ta svi smo dio iste obitelji.
Obitelji? Većina ljudi za stolom upoznala se tek za vrijeme
večere.
Svi izgledaju jako zaokupljeni svojim tanjurima, pri borom za
jelo i čašama i prave se jako usredotočeni na hranu, dok zapravo
izgaraju od želje da čuju ostatak priče. Hilal odgovara kao da se
radi o najprirodnijoj stvari na svijetu.
— Bio mi je susjed, jedan gospodin kojeg su svi smatrali dragim,
uslužnim, najboljim prijateljem u teškim trenut cima. Bio je
oženjen, otac dviju kćeri mojih godina. Kad god bih se došla igrati
s njegovim djevojčicama, posjeo bi me u krilo i pripovijedao mi lijepe
priče. Ali za to vrijeme, njegova je ruka dodirivala moje tijelo,
što sam u početku smatrala bezazlenim izrazom nježnosti. Ali kako
je vrijeme prolazio, počeo mi je dodirivati spolovilo i moliti me da
ja dodirujem njegovo i takve stvari.
Pogleda ostalih pet žena za stolom i kaže:
— Na žalost, mislim da se to ne događa tako rijetko. Slažete li
se?
Nijedna ne odgovara. Moja mi intuicija govori da su barem jedna
ili dvije od njih imale slično iskustvo.
— Međutim, to nije bio jedini problem. Najgore od svega bilo
mi je što se meni to počelo sviđati, iako sam znala da je to pogrešno.
Sve dok jednoga dana nisam do nijela čvrstu odluku kako se
45
više neću vratiti u tu kuću, bez obzira na to koliko moji roditelji
inzistirali da se igram sa susjedovim kćerima. Tada sam tek učila
svirati violinu i opravdavala sam se kako mi ne ide dobro na satovima
i kako trebam više vježbati. Počela sam svirati kompulzivno,
očajnički.
Nitko se ne pomiče, nitko ne zna što reći.
— A kako sam nosila tu krivnju duboko u sebi, jer žrtve često
same sebe smatraju krivima, odlučila sam kažnjavati se za svoj grijeh,
sve do sada. Otkad se osjećam ženom, u svim svojim odnosima
s muškarcima tražim patnju, sukobe i očaj.
Pogleda me u oči. Svi za stolom razumiju njezin po gled.
— Ali to će se sada promijeniti, zar ne?
Do tada sam usmjeravao situaciju, ali u tome času potpuno gubim
kontrolu. Uspijevam jedino promrmljati nešto poput »nadam
se da hoće« i brzo mijenjam temu razgovora na lijepu zgradu u
kojoj je smješteno Brazilsko veleposlanstvo u Rusiji.
* * *
Na izlazu pitam Hilal gdje je smještena i pokušavam na govoriti
mojeg prijatelja industrijalca da je odveze kući prije nego što mene
ostavi u hotelu. On pristaje.
— Hvala vam na muziciranju. I hvala što ste podijelili svoju priču
s ljudima koje nikada prije niste vidjeli. Svakog jutra, dok vam
je um još prazan, posvetite malo vremena Bogu. Zrak ima neku
kozmičku snagu koju svaka kultura naziva drugačije, ali to nije
važno. Važno je činiti ono što vam sada govorim. Duboko udahnite
i molite da svi bla goslovi koji ispunjavaju zrak uđu u vaše tijelo i
prošire se po svim njegovim stanicama. Izdahnite polako, rasipajući
oko sebe puno radosti i mira. Ponovite to deset puta. Tako ćete
izliječiti sebe i pridonijeti izlječenju svijeta.
— Što time želite reći?
— Ništa. Samo ponavljajte taj obred. Tako ćete, malo— pomalo,
ugasiti negativne osjećaje o ljubavi. Ne dopustite da vas uništi
sila koja je usidrena u naša srca da nam uljepša živote. Dok udišete,
46
upijajte sve što postoji na nebu i na Zemlji. Dok izdišete, raspršujte
ljepotu i plodnost. Vjerujte mi, to će vam pomoći.
— Ali ja nisam ovamo došla naučiti nekakvu vježbu koju mogu
pronaći u svakoj knjizi o jogi — reče Hilal nestrpljivo.
S vanjske strane prozora, prolazila je Moskva. Zapravo bih jako
želio šetati tim ulicama i negdje popiti kavu, ali dan je bio dug i
moram ujutro rano ustati kako bih odradio cijeli niz obaveza koje
me čekaju.
— Onda, povest ćete me sa sobom, zar ne?
Nemoguće! Zar ona ne zna pričati ni o čemu drugome?
Upoznao sam je prije manje od dvadeset četiri sata — ako se
jedan tako neuobičajen susret uopće može nazvati poznanstvom.
Moj se prijatelj smije, ali ja pokušavam biti ozbiljniji.
— Slušajte: već sam vas poveo na večeru s veleposla nikom. Nisam
na ovo putovanje krenuo s namjerom da promoviram svoje
knjige, nego...
Na čas oklijevam.
—... iz privatnih razloga.
— Znam.
Zbog načina na koji je izgovorila tu riječ, shvatio sam da zaista
zna. Ali odabrao sam ne povjerovati vlastitoj intuiciji.
— Zbog mene su mnogi muškarci patili i sama sam puno propatila
— nastavlja Hilal. — Svjetlost ljubavi izlazi iz moje duše,
ali ne može otići dalje: blokira je bol. Koliko god udisala i izdisala
svakog jutra do kraja života, neću je uspjeti osloboditi. Pokušala
sam izraziti ljubav kroz violinu, ali to nije dovoljno. Znam da me vi
možete izliječiti i da ja mogu izliječiti ono što vi osjećate. Upalila
sam vatru na susjednoj planini, možete računati na mene.
— Zašto ona to govori?
— Ono što nas povrjeđuje istodobno nas i liječi — nastavlja. —
Moj život nije uvijek bio lak, ali me naučio mnogo toga. Iako vi to
ne možete vidjeti, moje je tijelo sve u ranama, živim ranama koje
ne prestaju krvariti. Svakog se jutra budim sa željom da umrem
prije nego li dan završi, ali i dalje sam živa, trpim i borim se, borim
47
se i trpim, hvatajući se za obećanje da će svemu tome jednoga dana
doći kraj. Molim vas, ne ostavljajte me samu. Ovo putovanje je
moj spas.
Moj prijatelj zaustavlja automobil, poseže rukom u džep i daje
Hilal sav novac koji ima.
— Vlak nije njegov — kaže. — Uzmite, mislim da tu ima više
nego dovoljno za kartu drugog razreda i za tri obroka dnevno.
Zatim se obraća meni:
— Ti znaš kroz što trenutačno prolazim. Žena koju sam volio
umrla je i, koliko god udisao i izdisao do kraja života, neću više
moći biti sretan. Moje su rane otvorene, moje tijelo krvari. Dobro
razumijem o čemu ova djevojka govori. Znam da si na ovo putovanje
krenuo iz nekog meni nepoznatog razloga, ali ne ostavljaj je
tako olako. Ako iskreno vjeruješ u riječi koje pišeš, dopusti ljudima
koji te okružuju da rastu s tobom.
— U redu, vlak nije moj. Znajte samo da ću stalno biti okružen
ljudima i da nećemo imati puno prilike za razgovor.
Moj prijatelj ponovo pali motor i vozi u tišini još petnaestak minuta.
Stigli smo u neku ulicu koja se širi u malen trg pun drveća.
Ona pokazuje gdje da zaustavimo automobil, izlazi i oprašta se od
mojeg prijatelja. Ja izla zim za njom i pratim je do vrata zgrade u
kojoj stanuju njezini prijatelji.
Na rastanku brzo me poljubi u usta.
— Vaš se prijatelj prevario, ali ako pokažem radost, tražit će da
mu vratim novac — reče, smiješeći se. — Moja patnja nije tako
teška kao njegova. Ali, s druge strane, nikada nisam bila tako sretna
kao sada, jer sam strpljivo slijedila znakove i znam da će ovo
putovanje sve promijeniti.
Okreće se i ulazi u zgradu.
Tek tada, dok se vraćam prema automobilu i gledam svojeg prijatelja
koji je izašao popušiti cigaretu i smiješi se jer je vidio poljubac,
dok slušam vjetar koji šušti u gra nama drveća oživljenog
snagom proljeća, svjestan da se nalazim u gradu koji volim, iako
ga gotovo ne poznajem, dok u džepu tražim cigaretu i razmišljam
48
o sljedećem jutru u kojem će započeti pustolovina o kojoj sam tako
dugo sanjao, tek tada...
... tek tada mi iz sjećanja izranja proročanstvo vidov njaka kojeg
sam upoznao u Veronikinoj kući. Spominjao je nekoga iz Turske,
ali više se ne sjećam točno što je bio rekao.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:16 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
9288
TRANSIBIRSKA željeznička pruga jedna je od tri najduže na
svijetu. Započinje na nekoj postaji u Europi, ali njezin ruski dio
dug je 9288 km, povezuje stotine malih i velikih gradova, pokriva
76 posto ruskog teritorija i prolazi kroz šest različitih vremenskih
zona. U trenutku kada ulazim u vlak u Moskvi, u jedanaest sati
navečer, u Vladivostoku, njezinoj krajnjoj postaji, već je svanuo
novi dan.
Sve do kraja XIX. stoljeća, malo je bilo onih koji bi se odvažili
na put u Sibir, u kojem je izmjerena najniža temperatura na Zemlji:
— 71,2° C u gradu Ojmjakonu. Rijeke koje povezuju to područje
s ostatkom svijeta bile su njegove prve prometnice, koje su, međutim,
osam mjeseci godišnje bile okovane ledom. Stanovništvo
Srednje Azije živjelo je praktički izolirano, iako se upravo tamo nalazio
dobar dio prirodnih bogatstava tadašnjeg Ruskog carstva. Iz
strateških i političkih razloga, car Aleksandar II. podupro je izgradnju
željeznice, čiju je konačnu cijenu nadmašio samo vojni budžet
Ruskog carstva tijekom cijelog Prvog svjetskog rata.
Nakon Komunističke revolucije 1917., željeznica je bila poprište
velikih bitaka u građanskome ratu koji je buknuo u zemlji. Snage
vjerne svrgnutome caru, pogotovo Čehoslovačka legija, koristile
su blindirane vagone poput tenkova na šinama, što im je omogućavalo
da bez većih poteškoća odbiju napade Crvene armije, dok
su se opskr bljivali municijom i namirnicama s Istoka. Tada su se
u akciju uključili i diverzanti, koji su dizali u zrak mostove i presijecali
komunikacijske kabele. Imperijalističke su se snage tada
50
počele povlačiti prema kraju Azijskog kon tinenta, nakon čega je
velik dio njih prešao u Aljasku i Kanadu, da bi se kasnije raštrkali
svuda po svijetu.
U trenutku kada sam ušao na moskovsku postaju, cijena karte od
Europe do Tihog oceana, u kupeu za tri osobe, kretala se između
trideset i šezdeset eura.
***
Otišao sam do table s voznim redom vlakova i klik! Moja prva fotograija
pokazivala je polazak u 23.15! Srce mi je kucalo uzbuđeno,
kao da sam ponovo u svojoj rodnoj kući, s električnim vlakićem
koji juri po sobi dok ja u mislima putujem u daleke krajeve, daleke
poput ovoga gdje se upravo nalazim.
Moj razgovor s J.- om u Saint Martinu, koji se odigrao prije nešto
više od tri mjeseca, činio mi se tako dalek, kao da je vođen u nekoj
prethodnoj inkarnaciji. Kakva li sam mu samo glupa pitanja tom
prilikom postavio! Koji je smisao života? Zašto ne napredujem?
Zašto mi se čini da se duhovni svijet sve više od mene udaljava?
Odgovor nije mogao biti jednostavniji: jer ja više nisam istinski
živio!
Kako bi dobro bilo opet biti dijete, osjetiti krv u žilama i sjaj u
očima, oduševiti se pogledom na peron prepun ljudi, koji miriše
na strojno ulje i hranu, slušati škripu kočnica vlakova koji dolaze i
oštar zvuk teretnih vagona i zvižduka.
Živjeti i proživljavati bez puno razmišljanja o smislu života. Naravno
da ne moraju svi prijeći Aziju ili hodočastiti Putom Santiaga.
U Austriji sam upoznao jednog opata koji gotovo nikada nije
izlazio iz samostana u Melku, a poznavao je svijet bolje od mnogih
putnika koje sam susreo. Imam prijatelja koji je doživio velika duhovna
otkrića dok je gledao svoju djecu kako spavaju. Moja žena,
kada započinje slikati novu sliku, ulazi u neku vrstu transa i razgovara
sa svojim anđelom čuvarom.
Ali ja sam se rodio kao hodočasnik. Čak i kada me obuzme lijenost
ili kad čeznem za kućom, čim napravim prvi korak potpuno
51
me ponese uzbuđenje putovanja. Na Jaroslavskom kolodvoru, dok
hodam prema petome peronu, spoznajem kako nikada ne bih stigao
tamo gdje želim kada bih ostao stalno na jednome mjestu. Uspijevam
razgovarati sa svojom dušom samo u pustinjama, grado vima,
na planinama ili ulicama.
Naš je vagon posljednji u kompoziciji; na pojedinim postajama
našega puta povremeno će ga odvajati i spajati na vlak. S mjesta na
kojem se nalazim ne mogu razabrati lokomotivu — samo tu golemu
zmiju od čelika, s Mongolima, Tatarima, Rusima i Kinezima,
od kojih neki sjede na gole mim koferima, svi u iščekivanju da se
otvore vrata. Ljudi oko mene razgovaraju, ali ja se udaljavam jer ne
želim misliti ni o čemu drugome nego samo o tome da sam ovdje,
sada, spreman za još jedan odlazak, za novi izazov.
* * *
Trenutak dječjeg zanosa sigurno nije trajao više od pet minuta, ali
upio sam svaku pojedinost, svaki zvuk, svaki miris. Sve će mi to
ubrzo ispariti iz sjećanja, ali to nije važno: vrijeme nije videokazeta
koju možemo premotavati prema naprijed ili prema natrag.
»Zaboravi da ćeš to jednom pričati drugima. Vrijeme je ovdje. Iskoristi
ga.«
Prilazim grupi i vidim da su i ostali jako uzbuđeni. Predstavljaju
mi prevoditelja koji će me pratiti putem: zove se Yao, rođen je u
Kini, ali kada je bio dijete došao je kao izbjeglica u Brazil za vrijeme
građanskog rata u njegovoj zemlji. Visoko školovanje završio
je u Japanu i sada je profesor jezika na Sveučilištu u Moskvi. Ima
oko sedamdeset godina, visok je i jedini u našoj grupi besprijekorno
odjeven u odijelo s kravatom.
Moje ime znači »jako dalek« — kaže da probije led.
— A moje ime znači »mali kamen« — odgovaram sa smiješkom.
Zapravo, smiješim se još od večeri prije, kada sam jedva uspio zaspati
s mislima o pustolovini koja danas započinje. Zaista sam izvrsno
raspoložen.
Sveprisutna Hilal u blizini je mojeg vagona, iako je njezin kupe
52
vjerojatno dosta daleko. Nisam se iznenadio što je tu — znao sam
da će doći. Šaljem joj poljubac na daljinu, a ona odvraća sa smiješkom
na usnama. Siguran sam kako će biti odlično popričati s njom
u nekom tre nutku na putu.
Miran sam i s pažnjom pratim svaku pojedinost koja se oko mene
događa, poput kakvog mornara koji kreće u potragu za Mare Ignotum.
Prevoditelj poštuje moju tišinu. Ali primjećujem da se nešto
događa — izdavači izgledaju zabrinuti. Molim ga da mi objasni što
je bilo.
Kaže mi da se nije pojavila osoba koja me zastupa u Rusiji. Prisjećam
se jučerašnjeg razgovora s mojim pri jateljem, ali kakve to
veze ima? Ako se nije pojavila, njezin problem.
Vidim da je Hilal nešto rekla urednici iz izdavačke kuće, a odgovor
je bio neuljudan. Ali Hilal ne gubi hla dnokrvnost — kako je
nije izgubila ni kada sam joj rekao da se ne možemo naći. Sve mi se
više sviđa njezina pri sutnost, njezina odlučnost, njezin stav. Dvije
žene počnu se prepirati.
Opet pitam prevoditelja o čemu se radi, a on mi ob jašnjava kako
je urednica zamolila Hilal da se vrati u svoj vagon. Izgubljena bitka,
pomislim za sebe — ta djevojka će učiniti samo ono što sama
odluči. Zabavljam se pro matrajući jedino što mogu razumjeti: intonaciju
glasova i govor tijela. A onda procjenjujem da je dosta i
približavam im se, i dalje se smiješeći.
— Nemojmo unositi negativne vibracije u ovo puto vanje. Ta svi
smo zadovoljni i uzbuđeni, zar ne? Nijedna od vas nikada prije nije
bila na ovakvome putu.
— Ona želi...
— Ma pustite je. Kasnije će otići u svoj vagon.
Urednica više ne inzistira.
Vrata se otvaraju uz tresak koji odjekuje duž cijelog perona i ljudi
se počinju komešati. Tko sve ulazi u ovaj vlak? Što ovo putovanje
znači za svakog pojedinog putnika? Sastanak s voljenom osobom,
posjet obitelji, potraga za snom o bogatstvu, slavodobitni povratak
ili pak pokunjeni povratak, otkriće, pustolovina, potreba za bije53
gom ili za spoznajom? Vlak se ispunio različitim mogućnostima.
Hilal uzima svoju prtljagu — jednu naprtnjaču i šarenu torbu —
spremna uspeti se s nama stubama. Urednica se smiješi kao da je
zadovoljna što je diskusija završena, ali znam da će se željeti osvetiti
prvom prilikom. Nema smisla objašnjavati joj da se osvetom
možemo samo izjednačiti sa svojim neprijateljima, dok praštanjem
pokazujemo mudrost i pamet. Mislim da svi osim redovnika na
Himalaji i svetaca u pustinjama povremeno imaju takve osjećaje
jer oni su sastavni dio ljudske prirode. Ne bismo zbog njih trebali
osuđivati jedni druge.
* * *
U našemu vagonu četiri su kupea, kupaonice, maleni salon u kojem
mi se čini da ćemo provesti veći dio putovanja i kuhinja.
Odlazim u svoju sobu: bračni krevet, ormar, stolić sa stolcem
okrenutim prema prozoru, vrata koja vode u jednu od kupaonica. U
dnu primjećujem druga vrata. Otvaram ih i vidim da vode u jednu
praznu sobu. Znači da dvije sobe dijele istu kupaonicu.
Mora da je to soba agentice koja nije došla. Ali zašto bi to uopće
bilo važno?
Začuje se zvižduk. Vlak se počinje polako kretati. Svi pritrčavamo
prozoru malenog salona i mašemo ljudima koje nikada prije
nismo vidjeli, gledamo kako peron ostaje za nama, kako svjetla
prolaze sve većom brzinom, kako se pojavljuju tračnice i jedva
osvijetljeni električni vodovi. Impresionira me potpuni muk svih
prisutnih; nitko od nas ne želi razgovarati, svi zamišljamo što se sve
može dogoditi, i nitko, potpuno sam siguran, ne razmišlja o onome
što je ostavio za sobom, već o onome što će pronaći na putu.
Kada su tračnice nestale u mračnoj noći, svi sjedamo oko stola.
Na stolu je velika košara s voćem, ali kako smo svi već večerali
u Moskvi, jedino što nas zanima svjetlu cava je boca votke, koju
odmah i otvaramo. Pijuckamo i razgovaramo o svemu, osim o putovanju
— jer ono je sadašnjost, a ne sjećanje na prošlost. Kako
se čašice nižu, pomalo počinjemo pričati o tome što svatko od nas
54
očekuje od dana koji slijede. Još malo pijemo i odjednom cijeli
prostor zahvaća opća radost. A mi se osjećamo kao da se znamo
cijeli život.
Prevoditelj mi priča o svojem životu i svojim strastima: književnosti,
putovanjima i borilačkim vještinama. Slučajno sam učio
aikido kad sam bio mlad pa mi on predlaže da, ako u nekom trenutku
dosade ne budemo imali o čemu razgovarati, možemo malo
trenirati u malenom hodniku pored kabina.
Hilal razgovara s urednicom koja joj nije htjela dopustiti da uđe.
Znam da se obje trude nadići nesporazume, ali isto tako znam da
će već sutra, ili koji dan kasnije, naša zatvorenost u skučenom prostoru
prouzročiti nove sukobe i da će izbiti nove svađe. Nadam se
da neće uskoro.
Čini se da prevoditelj čita moje misli. Svima toči votku i govori
kako se u aikidu suočava sa sukobima:
— Nije to u pravom smislu riječi borba. Cijelo vrije me pokušavamo
umiriti duh i pronaći izvor iz kojeg se sve rađa, odbacujući
pritom svaki trag zlobe ili egoizma. Ako se previše usredotočimo
na to što je dobro ili loše u našem protivniku, zaboravit ćemo svoju
vlastitu dušu i iscrpit će nas i poraziti upravo energija koju smo
potrošili na prosuđivanje drugih.
Nitko ne izgleda jako zainteresiran za riječi sedamdesetogodišnjaka.
Početna radost koju je probudila votka sada ustupa mjesto
općem umoru. U nekom trenutku odlazim u kupaonicu i, kad
sam se vratio, nalazim pot puno prazan salon.
Osim Hilal, naravno.
— Gdje su svi? — pitam.
— Pristojno su čekali da se vi prvi povučete. Otišli su spavati.
— Pa otiđite i vi.
— Znam da je u vagonu jedna prazna kabina...
Podižem njezinu naprtnjaču i torbu, nježno je primam za ruku i
pratim je do vrata vagona.
— Ne izazivajte svoju sreću. Laku noć.
Ona me pogleda i bez riječi krene prema svojoj kabini, za koju
55
nemam pojma gdje se nalazi.
Odlazim u svoju sobu, a moje uzbuđenje zamjenjuje osjećaj dubokog
umora. Na stol stavljam računalo, a moje svece — koji me
prate svuda — polažem pored kreveta i odlazim u kupaonicu oprati
zube. Shvaćam da je taj zadatak puno teži nego što sam zamišljao:
zbog ljuljanja vlaka čaša s mineralnom vodom u mojoj ruci stalno
poskakuje. Nakon nekoliko pokušaja, konačno uspijevam postići
svoj cilj.
Oblačim pidžamu, pušim cigaretu, gasim svjetlo, za tvaram oči i
zamišljam da je ljuljanje vlaka slično onome u majčinoj utrobi i da
će mi ova noć biti blagoslovljena anđelima.
Slatke li iluzije.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:17 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Hilaline oči
KADA JE konačno svanuo dan, ustajem, oblačim se i odlazim u
salon. Svi su već tamo — uključujući Hilal.
— Morate mi napisati dozvolu kako bih se mogla vratiti ovamo
— reče ona, prije nego li mi je zaželjela dobro jutro. — Danas sam
se dobrano namučila dok sam stigla, kondukteri su mi u svakom
vagonu rekli da će me pustiti da prođem samo ako...
Ne obazirem se na njezine riječi i pozdravljam ostale. Pitam ih
jesu li dobro proveli noć.
— Ne — stiže kolektivni odgovor.
Očito nije samo meni bilo tako.
— Ja sam odlično spavala — nastavlja Hilal, ne sluteći kako
time izaziva opći gnjev. — Moj se vagon nalazi u sredini vlaka i
puno se manje trese od ovoga. Ovo je naj gori vagon za putovanje.
Izdavač je zaustio da nešto opsuje, ali uspio se suzdržati. Njegova
žena gleda kroz prozor i pali cigaretu kako bi prikrila razdraženost.
Druga urednica ima izraz lica koji je svima jasan: »Nisam li
rekla da je ova djevojka sasvim neprikladna?«
— Svaki dan na zrcalo ću zalijepiti jednu izreku — reče Yao,
koji je, čini se, također vrlo dobro spavao.
Ustaje, prilazi zrcalu koje se nalazi u salonu i na njega lijepi papirić
na kojemu piše:
»Tko želi vidjeti dugu, mora naučiti voljeti kišu.«
Nitko nije osobito oduševljen optimističnom rečeni com. Nije
nužno imati telepatske moći da bih znao što se događa u glavama
svih tih ljudi: »Bože, zar ćemo ovo morati trpjeti još 9000 km?«
— Na mobitelu imam jednu fotograiju koju bih vam željela pokazati
— nastavlja Hilal. — A donijela sam i violinu, u slučaju da
57
poželite slušati glazbu.
Već slušamo glazbu s radioaparata koji se nalazi u ku hinji. Napetost
u kabini raste; uskoro će netko stvarno postati nasilan i ja više
neću moći kontrolirati situaciju.
— Molim vas, dopustite da doručkujemo u miru. Možete nam se
pridružiti ako želite. Nakon toga pokušat ću malo odspavati. Tek
onda ću pogledati vašu fotograiju.
Prasak grmljavine; mimoilazimo se s drugim vlakom koji vozi
u suprotnom smjeru. To se događalo cijele noći, i to nevjerojatno
često. A ljuljanje vagona, umjesto da me podsjeća na nježnu ruku
koja njiše kolijevku, više mi je sličilo pokretu konobara koji priprema
dry martini. Fizički mi je loše i još se osjećam krivim što sam
sve ove ljude natjerao da me prate u mojoj pustolovini. Počinjem
shvaćati zašto se popularni »vlak smrti« u luna-parku na mnogim
jezicima zove »ruska planina«.
Hilal i prevoditelj nekoliko puta pokušavaju zapodjenuti razgovor,
ali nitko za stolom — urednica, izdavač, izda vačeva žena, pisac
čija je ideja ovo putovanje i bilo — nije raspoložen nastaviti ga.
Doručkujemo u tišini; s vanjske strane prozora stalno se ponavljaju
isti krajolici — maleni gradovi, šume, maleni gradovi, šume.
— Koliko još ima do Jekaterinburga? — pita urednik Yaoa.
— Stići ćemo u zoru.
Čuje se opći uzdah olakšanja. Možda ćemo se moći predomisliti
i reći da nam je dosta tog iskustva. Nije se potrebno uspeti do vrha
planine kako bismo spoznali da je visoka; nije potrebno stići do
Vladivostoka kako bismo mogli reći da smo putovali Transsibirskom
željeznicom.
— Dobro, sad idem opet pokušati malo odspavati.
— A moj papir? A fotograija?
— Papir? Ah, da, dozvola da se može vratiti u naš vagon. Prije
nego što sam uspio zaustiti, Yao piše nešto na ruskom i moli me
da potpišem. Svi u vagonu — uključujući mene — gledamo ga
ljutito.
— Dodajte, molim vas: samo jednom dnevno.
58
Yao učini što sam ga zamolio, ustaje i odlazi potražiti nekog
konduktera kako bi ga zamolio da udari pečat na izjavu.
— A fotograija u mobitelu?
Sada već pristajem na sve, samo da se mogu vratiti u svoju sobu.
Ali ne želim više dosađivati ljudima koji su me pozvali na ovo putovanje.
Molim Hilal da pođe sa mnom do kraja vagona. Otvaramo
prva vrata i ulazimo u maleni odjeljak gdje se nalaze dvoja vanjska
vrata vlaka i treća, koja vode u prednji vagon. Buka u odjeljku
nesnosna je, ne samo zbog kloparanja kotača po tračnicama, nego
i zbog škripanja platformi koje omogućuju prelazak iz jednog vagona
u drugi.
Hilal mi pokazuje fotograiju na zaslonu mobitela, snimljenu
vjerojatno čim je svanulo. Izduženi oblak na nebu.
— I? Vidite li?
— Da, vidim oblak.
— Prati nas.
Prati nas oblak koji je vjerojatno već sasvim nestao s neba. Ja se
i dalje slažem s bilo čime, samo da razgovor završi što prije.
— Imate pravo. Popričat ćemo o tome kasnije. Sada se vratite u
svoju kabinu.
— Ne mogu. Dali ste mi dozvolu za samo jedan pro lazak
dnevno.
Zbog umora nisam mogao dobro razmisliti i nisam bio shvatio
da sam stvorio čudovište. Ako može dolaziti samo jednom dnevno,
dolazit će svakog jutra i odlaziti tek navečer. Kasnije ću se pobrinuti
za to da ispravim tu pogrešku.
— Slušajte: i ja sam pozvan na ovo putovanje. Volio bih cijelo
vrijeme biti u vašem društvu, stalno ste puni energije, nikad ne prihvaćate
»ne« kao odgovor, ali...
Oči. Zelene, bez ikakve šminke.
—... ali...
Možda je to zbog iscrpljenosti. Više od dvadeset četiri sata bez
sna ostavlja nas bez ikakvih obrambenih me hanizama; a ja sam
sada u tom stanju. Taj odjeljak bez ičega, samo od stakla i čelika,
59
kao da se rasplinuo. Buka se polako smanjuje, koncentracija nestaje
i ja više nisam siguran niti tko sam niti gdje se nalazim. Pokušavam
se usredotočiti, ali ne uspijevam jasno razmišljati. Znam kako
je želim zamoliti da se ponaša dolično, da se vrati otkud je došla, ali
ono što izlazi iz mojih usta nema nikakve veze s onime što vidim.
Gledam svjetlost, koja dolazi iz svetoga mjesta i preplavljuje me
val koji me ispunjava mirom i ljubavlju, iako to dvoje gotovo nikada
ne ide skupa. Vidim samoga sebe, ali tu su istodobno i slonovi s
podignutim surlama u Africi, deve u pustinji, ljudi koji razgovaraju
u nekom baru u Los Angelesu, pas koji prelazi ulicu, kist koji se
pomiče u rukama neke žene koja upravo dovršava sliku ruže, snijeg
koji se topi na nekoj planini u Švicarskoj, redovnici koji pjevuše
egzotične napjeve, hodočasnik koji stiže pred crkvu u Santiagu,
pastir sa svojim ovcama, voj nici koji su upravo ustali i spremaju se
za ratovanje, ribe u oceanu, gradovi i šume cijeloga svijeta — sve
tako jasno i tako golemo, tako maleno i nježno.
Ušao sam u Aleph, točku u kojoj je sve u isto vrijeme na istome
mjestu.
Nalazim se na prozoru i gledam svijet i njegova tajna mjesta,
poeziju izgubljenu u vremenu i riječi zaboravlje ne u prostoru. Te
mi oči govore o stvarima za koje i ne znamo da postoje, ali koje su
tu, i čekaju da ih otkriju i upoznaju same duše, a ne tijela. Rečenice
savršeno razu mljive prije nego li se izgovore. Osjećaji koji uzbuđuju
i guše istodobno.
Nalazim se pred vratima koja se otvaraju samo na djelić sekunde
i odmah se zatim zatvaraju, ali nam omogućuju da proniknemo u
ono što je iza njih skriveno — blaga, zamke, putovi kojima nikada
nitko nije prošao i putovanja o kojima nikada nitko ni sanjao nije.
— Zašto me tako gledate? Zašto mi vaše oči sve to pokazuju?
Nisam u onome tko govori, nego sam u djevojci, ili ženi, koja
stoji preda mnom. Naše se oči pretvaraju u zrcala naših duša —
možda ne samo naših, nego i duša svih bića koja u ovome trenu na
ovome svijetu hodaju, vole, rađaju se i umiru, trpe ili sanjaju.
Nisam ja... nego...
60
— Ne mogu dovršiti rečenicu, jer se vrata i dalje otvaraju i otkrivaju
svoje tajne. Vidim laži i istine, egzotične plesove pred slikom
neke boginje, mornare koji se bore protiv podivljalog mora, neki
par koji sjedi na plaži promatrajući to isto more koje izgleda mirno
i gostoljubivo. Vrata se i dalje otvaraju, vrata Hilalinih očiju, i vidim
samoga sebe, kao da se poznajemo već dugo, jako dugo...
— Što to radite? — pita me.
— Aleph...
Kao da suze te djevojke, ili žene, koja stoji preda mnom, žele
izaći kroz neka od tih vrata. Netko je rekao da su suze krv duše, i
baš to sada vidim jer sam ušao u tunel, putujem u prošlost, a ona
me i tamo čeka, ruku sklopljenih u najsvetiju molitvu koju je Bog
ikada otkrio ljudima.
Da, ona je tamo, preda mnom, kleči na tlu, smiješi se i govori
kako ljubav može spasiti sve, ali ja gledam svoju odjeću, svoje
ruke, u jednoj je od njih pero...
— Prestani! — povičem.
Hilal zatvara oči.
Opet sam u vagonu vlaka koji juri prema Sibiru i prema Tihom
oceanu. Osjećam se još iscrpljenijim nego prije, nesposoban objasniti
što se dogodilo, iako to dobro razumijem.
Ona me grli. Uzvraćam joj zagrljaj i nježno joj milu jem kosu.
— Znala sam — reče ona. — Znala sam da sam te poznavala.
Znala sam čim sam prvi put vidjela tvoju sliku. Kao da smo se
morali ponovno naći u nekome trenutku u ovome životu. Govorila
sam to svojim prijateljima i prijateljicama, ali svi bi mi rekli da
umišljam, da sigurno tisuće drugih ljudi goyori isto o tisućama nekih
drugih ljudi svakoga dana. Mislila sam da su u pravu, ali život...
život te doveo k meni. Došao si pronaći me, zar ne?
Polako se oporavljam od iskustva koje sam upravo pro živio. Da,
znam o čemu ona govori jer sam prije mnogo stoljeća prošao kroz
jedna od vrata koje sam sada vidio u njezinim očima. I ona je bila
tamo, zajedno s drugima. Vrlo pažljivo pitam je što je vidjela.
— Sve. Mislim da nikada u životu neću to moći ob jasniti. Ali u
61
trenutku kad sam zatvorila oči bila sam na tako ugodnom mjestu,
tako sigurnom, kao da sam... kao da sam kod kuće.
Ne, ona ipak ne zna o čemu govori. Još ne zna. Ali ja znam. Uzimam
njezinu torbu i vodim je nazad u salon.
— Sada ne mogu ni misliti ni razgovarati. Sjedni ovdje, čitaj
nešto, pričekaj da se malo odmorim i odmah se vraćam. Ako netko
bude imao primjedbi, reci da sam te ja zamolio da ostaneš.
Napravila je što sam je zamolio. Odlazim u svoju sobu, bacam se
na krevet potpuno odjeven i padam u dubok san.
62
Netko kuca na vrata.
— Stižemo za deset minuta.
Otvaram oči, već je noć. Ili bolje rečeno, izgleda kao da je jutro.
Spavao sam cijeli dan i sada ću teško opet zaspati.
— Otkačit će vagon i ostaviti ga u postaji, tako da trebamo ponijeti
sve što nam je potrebno za dvije noći u gradu — nastavlja glas
izvana.
Otvaram rolete na prozoru. Počinju se pojavljivati svjetla, vlak
pomalo usporava, zaista stižemo. Umivam lice, na brzinu spremam
u naprtnjaču stvari koje će mi trebati za dva dana u Jekaterinburgu.
Malo— pomalo, ipak mi se vraća onaj osjećaj jutra.
Kada sam izašao, svi su već u hodniku — osim Hilal, koja sjedi
na istome mjestu gdje sam je ostavio. Ne smiješi se, samo mi pokazuje
neki papir.
— Yao mi je dao dozvolu.
Yao me pogleda i prošapće:
— Jeste li pročitali Tao?
— Da, naravno da sam pročitao Tao Te Ching, kao i go tovo svi
iz moje generacije.
Onda znate: »Troši svoju energiju i ostat ćeš zauvijek mlad.«
Gotovo neprimjetnim pokretom glave pokazuje na djevojku koja
je još sjedila. Smatram taj komentar ne pristojnim.
— Ako mislite da...
— Ništa ja ne mislim. To što ste pogrešno shvati li, samo pokazuje
što je u vašoj glavi. Budući da niste shvatili riječi Lao Tzua,
objasnit ću vam što je želio reći: ako izbacite sve što vam leži na
duši, obnovit ćete snagu, pomladit ćete se. Koliko ja vidim, ona je
prava osoba koja vam može pomoći.
Zar su njih dvoje razgovarali? Ili je, možda, u trenutku kad smo
ušli u Aleph, Yao prolazio onuda i vidio što se događa?
— Vjerujete li vi u duhovni svijet? U paralelni svemir, u kojemu
su vrijeme i prostor vječni i stalno prisutni? — upitam ga.
Začuje se škripa kočnica. Yao potvrdno kimne glavom, ali shva63
ćam da zapravo odmjerava što će reći. Na kraju odgovara:
— Ne vjerujem u onakvog Boga kakvim ga vi za mišljate. Ali
vjerujem u mnoge stvari o kojima vi i ne sanjate. Ako sutra navečer
budete slobodni, možemo izaći zajedno.
Vlak se zaustavlja. Hilal konačno ustaje i prilazi nam, Yao se
smješka i grli je. Svi oblačimo kapute. Silazimo na postaji u Jekaterinburgu
u 1.04 sat ujutro.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:17 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ipatjevski dom
SVEPRISUTNA Hilal nestala je.
Sišao sam u predvorje hotela misleći da ću je naći tamo, ali nije
je bilo. Iako sam prethodni dan proveo praktički onesviješten u krevetu,
uspio sam se dobro naspavati na »čvrstome tlu«. Telefoniram
Yaou u sobu i izlazimo zajedno prošetati gradom. Upravo ono što
mi sada treba — hodati, hodati i hodati, udisati svježi zrak, gledati
nepoznati grad i osjećati ga svojim.
Yao mi izlaže neke činjenice o gradu — treći po veličini grad u
Rusiji, mineralna bogatstva, podaci koji se mogu pronaći u svakoj
turističkoj brošuri — ali koji mene tre nutačno nimalo ne zanimaju.
Zastajemo pred golemom pravoslavnom crkvom.
— Ovo je Crkva u krvi, sagrađena na mjestu na kojem je nekada
stajala kuća čovjeka po imenu Nikolaj Ipatjev. Uđimo nakratko.
Prihvaćam njegov prijedlog jer mi već pomalo postaje hladno.
Odlazimo do dijela koji izgleda poput malenog muzeja, ali svi su
natpisi samo na ruskom. Yao me pro matra kao da bi mi sve trebalo
biti jasno, ali zapravo ne razumijem ništa.
— Zar ništa ne osjećate?
Odgovaram niječno. On razočarano inzistira:
— Ali vi, koji vjerujete u paralelne svjetove i u vječnost sadašnjeg
trenutka, zar zaista baš ništa ne osjećate?
Poželio sam mu ispričati da me upravo to dovelo sve do ovoga
mjesta: moj razgovor s J.- om i moji unutarnji sukobi oko vlastite
sposobnosti da se povežem sa svojom duhov nom stranom. Jedino
što to sada više nije sasvim točno. Otkako sam krenuo iz Londona,
kao da sam postao druga osoba, usmjerena na potragu za vlastitim
kraljevstvom i za vlastitom dušom, i zbog toga sam miran i sretan.
65
Na trenutak se prisjećam događaja u vlaku, Hilalina pogleda, i odmah
tu sliku pokušavam odagnati iz glave.
— To što ništa ne osjećam ne znači nužno da nisam povezan.
Možda je trenutačno moja energija usmjerena na otkrića neke druge
vrste. Nalazimo se u crkvi koja je, izgleda, tek nedavno sagrađena.
Što se ovdje zbilo?
— U kući Nikolaja Ipatjeva skončalo je Carstvo. U noći sa 16.
na 17. srpnja 1918. ubijena je obitelj Nikolaja II., posljednjeg cara
svih Rusija, zajedno s njihovim liječnikom i troje zaposlenih u kućanstvu.
Prvo su ubili samoga cara, ispalivši mu nekoliko metaka u
glavu i prsa. Posljednje su umrle Anastazija, Tatjana, Olga i Marija,
izbodene baju netama. Priča se da njihovi duhovi još uvijek ovdje
lutaju, u potrazi za nakitom koji su ovdje ostavile. Također se priča
i da je Boris Jeljcin, nekadašnji predsjednik Rusije, odlučio srušiti
staru kuću i na njezinu mjestu sagraditi ovu crkvu, kako bi duhovi
mogli otići, a Rusija ponovno početi rasti.
— Zašto ste me doveli ovamo?
Po prvi puta otkako smo se upoznali u Moskvi, Yao izgleda
pokunjeno.
— Jer ste me jučer pitali vjerujem li u Boga. Nekada sam vjerovao,
sve dok me nije razdvojio od osobe koju sam volio najviše
na svijetu, od moje žene. Uvijek sam mislio da ću otići prije nje,
ali ni je se tako dogodilo — pripovijeda Yao. — Onoga dana kad
smo se upoznali, bio s.im siguran kako je poznajem od dana kad
sam rođen. Padala je kiša, ona nije prihvatila moj poziv na šalicu
čaja, .ili ja sam znao da smo poput dva oblaka koji se spoje na nebu
i više nitko ne može reći gdje počinje jedan, a gdje završava drugi.
Godinu dana kasnije bili smo u braku, kao da je to najočekivanija
i najprirodnija stvar na svijetu. Imali smo djecu, poštovali Boga i
obitelj... sve dok jednoga dana nije zapuhao jak vjetar i razdvojio
oblake.
Čekam da završi sve što je želio reći. Njegove oči lutaju po Ipatjevskom
domu.
— To nije pravedno. Jednostavno nije pravedno. Možda zvuči
66
apsurdno, ali bilo bi mi draže da smo svi zajedno otišli u drugi život,
poput cara i njegove obitelji.
Ne, vidim da još nije izrekao sve što je želio. Čeka da ja nešto
kažem, ali ja i dalje šutim. Čini se kao da smo zaista okruženi duhovima
mrtvih.
— Kad sam vidio vas i djevojku kako se gledate u vlaku, u onom
odjeljku gdje se nalaze vrata, sjetio sam se svoje žene, njezina prvog
pogleda koji mi je, bez ijedne prethodne riječi, govorio: »Opet
smo skupa.« Zato sam vas odlučio dovesti ovamo. Da vas pitam
možete li vidjeti ono što mi ne možemo, znate li gdje je ona sada.
Dakle, vidio je trenutak u kojemu smo Hilal i ja ušli u Aleph.
Ponovno gledam oko sebe i zahvaljujem mu što me ovamo doveo,
te ga molim da krenemo dalje.
— Ne mučite tu djevojku. Svaki put kada je vidim kako vas gleda,
čini mi se kao da se poznajete odavno.
Pomislim za sebe kako to nije ono zbog čega bi se trebao
brinuti.
— U vlaku ste me pitali da li bih želio izaći s vama večeras. Vrijedi
li poziv još uvijek? O ovome možemo kasnije razgovarati. Da
ste me ikada vidjeli kako proma tram svoju ženu dok spava, mogli
biste pročitati moje oči i bilo bi vam jasno zašto smo u braku već
gotovo trideset godina.
***
Hodanje čini dobro mojem tijelu i mojoj duši. Potpuno sam usredotočen
na sadašnji trenutak: tu su znakovi, paralelni svjetovi, čuda.
Vrijeme zaista ne postoji: Yao pripovijeda o carevoj smrti kao da se
dogodila jučer, pokazuje svoje ljubavne rane kao da su se otvorile
prije nekoliko minuta, dok se ja prisjećam željezničkog perona u
Moskvi kao nečega u dalekoj prošlosti.
Zaustavljamo se u nekom parku i promatramo ljude. Žene s djecom,
užurbani muškarci, mladići koji nešto žustro raspravljaju u
jednome uglu, okupljeni oko radija koji svira glasnu glazbu. Djevojke
su se okupile na suprotnome uglu, potpuno udubljene u ži67
vahan razgovor o nečemu potpuno beznačajnom. Starci u dugim
zimskim kaputima, iako je već proljeće. Yao kupuje dva hot-doga
i vraća se.
— Je li teško pisati? — upita.
— Ne. Je li teško naučiti toliko stranih jezika?
— Nije. Dovoljno je biti usredotočen.
— Pa ja provodim cijeli život usredotočen, ali nikada nisam naučio
ništa više nego što sam znao u mladosti.
— Ja nikada nisam pokušao pisati jer su mi još odma lena govorili
da za to moram puno učiti, čitati beskrajno puno dosadnih knjiga
i stalno razgovarati s intelektualcima. A mrzim intelektualce.
Ne znam želi li mi neizravno nešto reći. Srećom, je dem svoj
hot-dog i ne moram mu odgovoriti. Ponovno razmišljam o Hilal i
Alephu. Može li biti da se uplašila, odustala od putovanja i otišla
kući? Još prije nekoliko mjeseci bio bih strašno zabrinut zbog toga
što se proces prekinuo na pola puta, i mislio bih da cijeli moj nauk
ovisi samo i isključivo o tome. Ali sja sunce i znam da se svijet čini
mirnim jer zaista jest u miru.
— Što je sve potrebno za pisanje? — inzistira Yao.
— Voljeti. Kao što ste vi voljeli svoju ženu. Ili, bolje rečeno,
kako vi volite svoju ženu.
— Samo to?
— Vidite li ovaj park pred nama? Tu su se susrele različite priče
koje, iako su već bezbroj puta ispričane, uvijek vrijedi ponoviti.
Pisac, pjevač, vrtlar, prevoditelj, svi smo mi poput zrcala svojeg
vremena. Svi mi pretačemo svoju ljubav u naš posao. U mojem
slučaju, naravno da je važno čitati, ali tko god se samo drži znanstvenih
rasprava i tečajeva kreativnog pisanja, promašuje bit: riječi
su život pretočen na papir. Zato, potražite ljude.
— Kad god bih vidio te književne tečajeve na fakultetu na kojem
sam predavao, činili su mi se nekako...
—... umjetni, pretpostavljam — prekidam ga i dovr šavam njegovu
rečenicu. — Nitko ne može naučiti voljeti iz priručnika, niti itko
može naučiti pisati na tečaju. Ne kažem vam da tražite druge pisce,
68
nego ljude različitih znanja i profesija, jer pisanje se ni po čemu ne
razlikuje od bilo koje druge aktivnosti koju obavljamo s radošću i
entuzijazmom.
— Biste li napisali knjigu o posljednjim danima Ni kolaja II.?
— Ta me tema osobito ne zanima. Priča je zanimljiva, ali pisanje
je za mene prije svega proces kojim otkrivam sebe samoga. Kad
bih vam trebao dati samo jedan savjet, bio bi to ovaj: ne dajte da
vas smete mišljenje drugih. Samo je čovjek osrednjih sposobnosti
siguran u sebe, zato se izložite riziku i učinite to što zaista želite.
Potražite ljude koji se ne boje pogriješiti i koji, stoga, griješe.
Zato njihov rad nije uvijek prepoznat i cijenjen. Ali to su ljudi koji
mijenjaju svijet i koji će, nakon puno pogrešaka, uspjeti postići nešto
što će promijeniti njihovo društvo.
— Poput Hilal.
— Da, poput nje. Ali želim vam nešto reći: ono što ste vi osjećali
prema svojoj ženi, ja osjećam prema svojoj. Nisam nikakav svetac
i nemam ni najmanju namjeru to biti, ali, da upotrijebim vašu sliku,
bili smo dva oblaka, a sada smo jedan. Bili smo dvije kockice leda
koje su sunčeve zrake otopile i postali smo ista živa voda.
— Svejedno, kada sam prošao i vidio kako se vi i Hilal
gledate...
Ne želim nastaviti razgovor i on zašuti.
U parku, mladići uopće ne pogledavaju prema djevoj kama koje
su udaljene tek nekoliko metara — iako su obje grupe vrlo zainteresirane
jedna za drugu. Starci prepri čavaju svoje doživljaje iz
djetinjstva. Majke se smiješe svojoj djeci, kao da su sva budući
umjetnici, milijunaši i predsjednici republika. Scena pred nama
sinteza je sveg ljudskog ponašanja.
— Živio sam već u mnogim zemljama — kaže Yao. — Naravno
da sam proživio i puno napornih trenutaka, suočio se s nepravdom,
podbacio kad se od mene očekivalo bolje. Ali ta sjećanja nemaju
nikakvog značenja za moj život. Važni trenutci, koji su mi ostali u
sjećanju, oni su u kojima sam čuo kako netko pjeva, priča priče,
koristi životne prilike. Izgubio sam svoju ženu prije dvadeset godi69
na; svejedno mi se čini kao da je bilo jučer. Ona je i dalje tu, sjedi
s nama na klupi i prisjeća se radosnih trenutaka koje smo zajedno
preživjeli.
Da, ona je zaista ovdje. Kada bih mogao pronaći prave riječi,
rekao bih mu to.
Moj je senzibilitet sada jako izoštren, nakon što sam vidio Aleph
i shvatio o čemu mi je J. pričao. Ne znam hoću li uspjeti to razriješiti,
ali barem sam svjestan problema.
— Uvijek se isplati ispričati priču, pa bilo to i samo vlastitoj
obitelji. Koliko djece imate?
— Dva sina i dvije kćeri. Ali njih moje priče ne zanimaju osobito
jer sam ih izgleda već previše puta ispričao. Hoćete li napisati knjigu
o svojem putovanju Transsibirskom željeznicom?
— Ne.
Kad bih i želio, kako bih ikada mogao opisati Aleph?



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:18 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Aleph
SVEPRISUTNE Hilal i dalje nema.
Nakon što sam se uspio suzdržati gotovo do kraja večere, zahvalio
sam svima na izvrsnoj organizaciji knji ževne večeri, na ruskoj
glazbi i plesu na večernjoj zabavi (u Moskvi i u drugim zemljama
bendovi su uglavnom svirali međunarodnu glazbu), i tek sam sada
pitao je li joj netko dao adresu našeg restorana.
Svi me iznenađeno pogledaju: pa naravno da ne! Koliko su shvatili,
ta me djevojka ne ostavlja na miru. Sva sreća da se nije pojavila
za vrijeme mojeg susreta s čitateljima.
— Možda bi opet poželjela svirati violinu kako bi bila u centru
pozornosti — primijeti urednica.
Yao me pogleda s druge strane stola shvaćajući da za pravo govorim
suprotno: »Volio bih da je ovdje.« Ali zašto? Da još jednom
posjetim Aleph i prođem kroz vrata koja skrivaju za mene nimalo
ugodne uspomene? Znam kamo vode ta vrata; bio sam tamo već
četiri puta i nikada nisam uspio pronaći odgovor koji sam trebao.
Nije to ono za čime sam pošao u potragu kada sam odlučio krenuti
na ovo dugo putovanje povratka mojemu kraljevstvu.
Završili smo s večerom. Dvoje uzvanika, slučajno oda branih
među mojim čitateljima, fotograiraju se sa mnom i pitaju me želim
li upoznati grad. Da, volio bih.
— Nešto smo se bili dogovorili — kaže Yao.
Razdraženost izdavača, koja je prije bila usmjerena prema odlučnoj
djevojci koja je inzistirala da bude stalno sa mnom, sada
se okreće ka prevoditelju kojega su sami unajmili, a koji je počeo
zahtijevati moju pozornost, iako je trebalo biti upravo suprotno.
— Mislim da je Paulo umoran — reče urednica. — Dan je bio
71
dug.
— Ne, nije umoran. Energija mu je vrlo dobra, zbog vibracija
punih ljubavi koje je večeras primio.
Izdavači su u pravu. Usprkos svojim godinama, Yao kao da želi
svima pokazati da ima povlašten položaj u »mojem kraljevstvu«.
Razumijem njegovu tugu što je s ovoga svijeta morao ispratiti ženu
koju je volio i u pravome ću trenutku znati što i kako da mu kažem.
Ali bojim se da mi sada želi ispričati »fantastičnu priču na kojoj
bih mogao bazirati odličnu knjigu«. Već sam to mnogo puta čuo,
pogotovo od ljudi koji su nekoga izgubili.
Odlučilo sam udovoljiti svim stranama:
— Odšetat ću do hotela s Yaom. A onda trebam malo biti sam. —
Bila je to moja prva samotna večer otkako smo se ukrcali.
* * *
Temperatura se spustila niže nego što smo očekivali, a vjetar koji
puše još pojačava osjećaj hladnoće. Prolazimo živahnom ulicom i
čini mi se da nisam jedini koji što prije želi stići kući. Vrata dućana
zatvaraju se, stolci su već preokrenuti i stavljeni na stolove, svijetleći
natpisi gase se jedan po jedan. Usprkos tome, nakon što sam
proveo cijeli dan i pol zatvoren u vlaku i znajući da me u njemu
očekuje još mnogo kilometara, trebam iskoristiti svaku priliku za
bilo kakvu izičku aktivnost.
Yao zastaje ispred prikolice u kojoj se prodaju pića i naručuje
dva soka od naranče. Nisam imao namjeru ništa popiti, ali možda
nije loše uzeti malo vitamina C na ovako niskoj temperaturi.
— Sačuvajte čašu.
Ne shvaćam baš zašto, ali je čuvam. Nastavljamo šetnju glavnom
ulicom u Jekaterinburgu. Odjednom zastajemo ispred kina.
— Odlično. S tom kapuljačom i šalom nitko vas neće prepoznati.
Sad ćemo malo prositi.
— Prositi? Kao prvo, još od svoje hipi faze to ne ra dim. A
osim toga, time bismo uvrijedili nekoga kome je stvarno potrebna
milostinja.
72
— Vama je potrebna milostinja. Kada smo bili u Ipatjevskom
domu, bilo je trenutaka u kojima uopće niste bili prisutni; kao da
ste bili daleko, zarobljeni u prošlosti, grčevito se držeći za ono što
ste postigli i što pod svaku cijenu pokušavate zadržati. Zabrinut
sam i za djevojku i ako se želite imalo promijeniti, prošnja vas
može preobraziti u neku drugu osobu, neviniju, otvoreniju.
I ja sam zabrinut za djevojku. Ali mu objašnjavam da savršeno
dobro razumijem što mi želi reći. Štoviše, jedan od mnogih razloga
zašto sam krenuo na ovo putovanje upravo je da se vratim u
prošlost, u podzemlje, svojim korijenima.
Poželio sam ispričati priču o kineskom bambusu, ali odustajem.
— Vi ste taj koji je zarobljen u vremenu. Umjesto da prihvatite
gubitak svoje žene, ne možete se s time pomiriti. Rezultat toga je da
ona ostaje ovdje, pored vas, i pokušava vas utješiti, a već bi trebala
poći daleko, ususret Božanskoj svjetlosti. — Zatim završavam: —
Nitko nikoga ne gubi. Svi smo mi jedna jedinstvena duša koja treba
nastaviti rasti i razvijati se kako bi svijet mogao napredovati, a mi
se svi ponovno susresti. Tuga nimalo ne pomaže.
On malo promisli o mojim riječima, a zatim reče:
— Ali to nije sve.
— Ne, nije sve — slažem se. — Kada za to dođe pravi trenutak,
objasnit ću vam bolje. Hajdemo do hotela.
Yao pruža ruku i počinje moliti novac od prolaznika. Želi da i ja
učinim isto.
— Naučio sam to u Japanu, sa zen—budističkim redov nicima.
To se zove Takuhatsu, prosjačko hodočašće. Osim što tako pomažu
svoje samostane koji žive od donacija i osim što se tako učenici
uče poniznosti, ta praksa ima još jedno značenje: da pročisti grad u
kojem se odvija. Zato što su onaj koji daje, onaj koji prosi, i sama
milostinja, svi dio jednog važnog lanca ravnoteže.
»Onaj koji prosi čini to zato što mora, ali onaj koji daje također
to čini zbog potrebe. Milostinja služi kao veza između te dvije potrebe,
davatelja i primatelja, i atmosfera u gradu tako se mijenja
nabolje jer svi mogu djelovati na način na koji imaju potrebu djelo73
vati. Vi ste na hodočašću, vrijeme je da pomognete gradovima koje
upoznajete.«
Tako sam iznenađen da ne mogu odmah reagirati. Yao misli da je
možda pretjerao i čini rukom pokret kao da će vratiti čašu u džep.
— Ne! To je zaista sjajna ideja!
Sljedećih desetak minuta proveli smo svaki na svojoj strani pločnika,
skakućući s noge na nogu kako bismo se malo zagrijali, s
čašama pruženim prema prolaznicima.
U početku samo držim čašu pruženu preda se, ali malo pomalo
moja nelagoda nestaje i počinjem moliti za pomoć — izgubljeni
stranac.
Nikada mi nije bilo ni najmanji problem moliti za nešto. U životu
sam upoznao puno ljudi koji se brinu za druge i koji su nevjerojatno
darežljivi kada trebaju nekome nešto dati i jako im je drago
kada ih netko moli za savjet ili za pomoć. Što se toga tiče, sve je u
redu — divno je kada možemo činiti dobro bližnjemu.
Međutim, ne poznajem puno ljudi koji znaju nešto primiti —
čak i kada im je to dano velikodušno i s ljubavlju. Kao da ih sam
čin primanja stavlja u podređen položaj, kao da je ovisiti o nekome
nešto nečasno. Oni misle: »Ako nam netko nešto daje, to je zato što
nismo sposobni doći do toga vlastitim snagama.« Ili pak: »Osoba
koja mi nešto daje, jednog će mi dana to naplatiti s kamatama.« Ili,
što je najgore: »Ja nisam dostojan usluge koju mi žele učiniti.«
Ali tih deset minuta podsjećaju me na to tko sam bio, poučavaju
me, oslobađaju me. Na kraju prelazim ulicu s novcem u vrijednosti
od jedanaest dolara, u svojoj čaši od soka. Yao je dobio približno
isto toliko. Suprotno onome što mi je bio rekao, ovaj povratak
u prošlost bio je lijep; ponovno sam proživio nešto što dugo već
nisam pokušao i tako sam obnovio ne samo grad, nego i samoga
sebe.
— Što ćemo s tim novcem? — upitam.
Moje mišljenje o njemu opet se mijenja. On zna neke stvari,
ja znam neke druge, i tako se možemo nastaviti međusobno
poučavati.
74
— Teoretski, taj je novac naš, jer smo ga dobili. Zato ga sačuvajte
na nekom odvojenom mjestu i upotrijebite ga za nešto što ćete
smatrati važnim.
Spremam kovanice u lijevi džep i mislim učiniti točno ono što
mi je rekao. Brzim koracima hodamo prema hotelu jer je vrijeme
provedeno na svježem zraku sagorjelo sve kalorije od večere.
* * *
Sveprisutna Hilal čeka nas u predvorju hotela. S njom je neka jako
lijepa žena i gospodin u odijelu i kravati.
— Zdravo — kažem. — Koliko shvaćam, vratila si se kući. Bilo
mi je drago što si proputovala sa mnom ovaj dio puta. To su tvoji
roditelji?
Muškarac ne reagira, ali lijepa se gospođa nasmije.
— Da smo barem! Ova djevojka je čudo. Šteta što se ne može
dovoljno posvetiti svojemu zvanju. Svijet time gubi veliku
umjetnicu!
Hilal se ne osvrće na komentar. Okreće se ravno pre ma meni:
— Zdravo? To je sve što mi imaš za reći nakon onoga što se
dogodilo u vlaku?
Žena nas zaprepašteno pogleda. Mogu zamisliti što misli: što
se to dogodilo u vlaku? Zar ja ne vidim da bih mogao biti otac toj
djevojci?
Yao se ispričava i kaže kako je vrijeme da se povuče u svoju
sobu. Gospodin u odijelu s kravatom ne reagira, vjerojatno jer ne
razumije engleski.
— Ništa se nije dogodilo u vlaku. Barem ništa od onoga što mislite!
A što se vas tiče, gospođice, što ste očekivali da ću reći? Da
ste mi nedostajali? Bio sam vrlo zauzet cijeli dan.
Žena prevodi moje riječi gospodinu s kravatom i svi se nasmiju,
uključujući Hilal. Iz moje je rečenice shvatila da mi je nedostajala
jer sam to spontano spomenuo a da me ona ništa nije pitala.
Zamolim Yaoa da još malo ostane jer ne znam kamo će nas odvesti
ovaj razgovor. Sjedamo i naručujemo čaj. Lijepa žena pred75
stavlja se kao profesorica violine i objašnjava nam da je gospodin
u odijelu ravnatelj mjesne Muzičke akademije.
— Mislim da je Hilal zapustila svoj talent — reče profesorica.
— Strašno je nesigurna. Već sam joj to rekla nekoliko puta i opet
ponavljam. Nema nimalo vjere u ono što radi, misli da nitko ne
prepoznaje njezinu vrijednost, da ljudi mrze njezin repertoar. Ali
to nije istina.
Hilal nesigurna? Ne sjećam se da sam upoznao puno ljudi odlučnih
poput nje.
— I baš poput mnogih tako senzibilnih osoba — nastavi profesorica
milog i ljubaznog pogleda — malo je... kako da kažem...
nestabilna.
— Nestabilna! — ponavlja Hilal glasno. — To je samo pristojnija
riječ da se kaže: luda!
Profesorica je nježno pogleda, a onda se opet okreće prema meni,
očekujući da ja nešto kažem. Ja ne kažem ništa.
— Znam da joj vi možete pomoći. Znam da ste je u Moskvi čuli
kako svira. I da je nagrađena pljeskom. To je potvrda njezina talenta
jer su stanovnici Moskve jako zahtjevni prema glazbenicima. Hilal
je disciplini rana, uči više od većine drugih, već je svirala u važnim
orkestrima ovdje u Rusiji i s nekima od njih putovala u inozemstvo.
Ali, odjednom se nešto dogodilo i više nije mogla napredovati.
Vjerujem u dobre namjere te žene. Mislim da zaista iskreno želi
pomoći Hilal i svima nama. Ali rečenica:
»Odjednom se nešto dogodilo i više nije mogla napredo vati«,
odjeknula je u mojem srcu. Upravo je to bio razlog zašto sam došao
ovamo.
Gospodin s kravatom ne uspijeva sudjelovati u raz govoru —
očito je došao samo dati podršku lijepoj ženi nježnih očiju i talentiranoj
violinistici. Yao se pravi da je usredotočen na svoj čaj.
— Ali, što ja mogu učiniti?
— Znate dobro što možete učiniti. Iako ona više nije dijete, njezini
su roditelji silno zabrinuti. Ne može sada usred proba prekinuti
svoju karijeru kako bi slijedila nekakvu iluziju.
76
Lijepa žena napravi malu pauzu. Svjesna je da zapravo nije izgovorila
baš pravu rečenicu.
— To jest, neka putuje do Tihog oceana neki drugi put, a ne baš
sada kada uvježbavamo novi koncert.
Slažem se. Što god ja rekao, Hilal će učiniti ono što sama u svojoj
glavi odluči. Mislim kako je dovela ovo dvoje da me testira, da
vidi je li zaista dobrodošla, ili je došao trenutak da stane.
— Zahvaljujem vam na posjetu. Poštujem vašu pažljivost i vašu
posvećenost poslu — kažem ustajući. — Ali nisam ja pozvao
Hilal. Niti sam ja taj koji plaća njezino putovanje. Gotovo je i ne
poznajem.
Hilalin pogled kaže: »Lažljivče.« Ali ja nastavljam.
— Tako da, ako se sutra pojavi u vlaku za Novosibirsk, ja neću
imati ništa s time. Da se mene pita, ona bi ostala ovdje. Ako je uspijete
nagovoriti da ostane, bit ću vam zahvalan i ja i mnogi drugi
putnici u vlaku.
Yao i Hilal se nasmiju.
Lijepa mi žena zahvaljuje, kaže kako potpuno razumije moju
situaciju i da će razgovarati s njom i pokušati joj objasniti što je životna
realnost. Pozdravljamo se, gospo din u odijelu i kravati rukuje
se sa mnom, nasmiješi se i, ne znam zašto, čini mi se kako jako
želi da Hilal nastavi svoje putovanje. Mora da ona pravi probleme
cijelome orkestru.
77
Yao mi zahvaljuje na posebnoj večeri i odlazi u svoju sobu. Hilal
se ne miče:
— Idem spavati. Čula si razgovor. I, iskreno, ne ra zumijem zašto
si otišla na Akademiju: zamoliti ih za do puštenje da nastaviš
putovanje? Pohvaliti se što putuješ s nama kako bi tvoji kolege bili
ljubomorni?
— Otišla sam tamo da se uvjerim kako još postojim. Nakon onoga
što se dogodilo u vlaku, ni u što više nisam sigurna. Što je to
bilo?
Znam što želi reći. Sjećam se svojeg prvog susreta s Alephom,
koji se dogodio sasvim slučajno u koncentracij skom logoru u Dachauu,
u Njemačkoj 1982. Bio sam sav izgubljen nekoliko dana i da
nije bilo moje žene, zacijelo bih bio dobio moždani udar.
— Što se dogodilo? — upitam.
— Srce mi je puklo, mislila sam da više nisam na ovome svijetu,
osjetila sam strašan napad panike i vidjela smrt izbliza. Sve je oko
mene izgledalo potpuno nepo znato i da me ti nisi primio za ruku,
mislim da se ne bih mogla pomaknuti. Imala sam osjećaj da se pred
mojim očima događaju silno važne stvari, ali ništa od toga nisam
razumjela.
Poželio sam joj reći: navikni se.
— Aleph — kažem.
— U nekome trenutku tog beskrajnog vremena, u kojem sam
upala u trans kakav nikada prije nisam doži vjela, čula sam kako
izgovaraš tu riječ.
Opet se sva uznemirila od samog sjećanja na to što se dogodilo.
Trebam iskoristiti taj trenutak:
— Još uvijek misliš da bi trebala nastaviti putova nje?
— Više nego ikad. Strah me oduvijek fascinirao. Sjećaš se one
priče koju sam ispričala u veleposlanstvu...
Molim je da ode do bara i donese nam kavu — mislim da samo
ona može nagovoriti konobara da nas posluži, jer smo posljednji
ostali u baru i on zacijelo jedva čeka da ugasi svjetlo. Ona odlazi
78
do bara i, nakon kratke rasprave s konobarom, vraća se s dvije šalice
turske kave, s neprocijedenim talogom. Budući da sam rođeni
Brazilac, ne smeta mi jaka kava navečer: hoću li spavati dobro ili
loše ovisi o drugim stvarima.
— Nije moguće objasniti Aleph, to si i sama vidjela. Ali u Tradiciji
magije, on se pojavljuje u dva oblika. Prvi je jedna točka u Svemiru,
u kojoj su sadržane sve druge točke, sadašnje i prošle, male
i velike. Najčešće je otkri jemo slučajno, kao što se to dogodilo u
vlaku. Da bi se to dogodilo, osoba — ili osobe — moraju se izički
zateći na mjestu na kojemu se on nalazi. To se zove mali Aleph.
— Hoćeš reći da bi svi koji uđu u taj vagon i izađu u odjeljak
između platformi osjetili to što smo mi osjetili?
— Ako mi dopustiš da ispričam do kraja, možda ćeš shvatiti. Da,
svi bi nešto osjetili, ali ne nužno na način na koji smo mi to osjetili.
Sigurno si nekad na nekoj proslavi otkrila da se na nekim mjestima
u dvorani osjećaš bolje i sigurnije nego na drugima. To je vrlo blijeda
usporedba s Alephom, ali Božanska energija za svakog teče na
razli čite načine. Ako na proslavi uspiješ naći dobro mjesto, ta će ti
energija pomoći da se osjećaš sigurnije i da budeš prisutnija. Kada
bi netko prošao pokraj te naše točke u vlaku, osjetio bi se neobično,
kao da mu je sve jasno. Ali ako ne stane da ispita taj osjećaj, sve će
se rasplinuti već u sljedećem trenutku.
— Koliko je takvih mjesta na svijetu?
— Ne znam točno. Ali ima ih na milijune.
— A koji je drugi oblik?
— Čekaj da dovršim prvi: primjer s proslavom dao sam ti samo
zbog usporedbe. Mali se Aleph uvijek pojavljuje slučajno. Šetaš
ulicom, ili sjedneš na određeno mjesto, i odjednom se tamo stvori
cijeli Svemir. Prvo osjetiš gole mu potrebu da plačeš, ne od tuge ili
od radosti, nego od dirnutosti. Znaš da nešto spoznaješ, čak ni ako
sama sebi to ne uspijevaš objasniti.
Konobar nam prilazi, kaže nešto na ruskom i pruža mi neku cedulju
da je potpišem. Hilal kaže da trebamo izaći. Odlazimo do
vrata.
79
Spas u zadnji čas!
— Nastavi: koji je drugi?
Očito igra još nije završena.
— Drugi je veliki Aleph.
Najbolje da joj odmah pokušam sve objasniti, dok se još može vratiti
na svoju Muzičku akademiju i zaboraviti sve što se dogodilo.
— Veliki Aleph dogodi se kada se u malome Alephu slučajno
nađu dvije ili više osoba s nekom vrstom vrlo jakog međusobnog
ainiteta. Te dvije različite energije, koje nadopunjuju jedna drugu,
mogu pokrenuti lančanu reakciju. Te dvije energije...
Ne znam je li pametno da joj to kažem, ali prekasno je za razmišljanje
o tome. Hilal dovršava rečenicu:
— One su kao pozitivni i negativni pol baterije, koji kad se spoje
upale svjetiljku. I u tu se svjetlost one preobražavaju. Dva planeta
koji se privlače i na kraju se sudare. Ljubavnici koji se susreću
nakon mnogo, mnogo godina. Drugi Aleph također se dogodi slučajno,
kada se na pravome mjestu nađu dvije osobe koje je Sudbina
odabrala za posebnu zajedničku misiju.
Točno to. Ali želim biti siguran da je dobro shvatila.
— Što točno podrazumijevaš pod »pravim mjestom«?
— Želim reći da dvije osobe mogu provesti zajedno cijeli život,
raditi zajedno, ili se mogu susresti samo je dnom i zauvijek se
rastati jer nisu prošle pokraj izičke točke iz koje nekontrolirano
šikne ono što ih je spojilo na ovome svijetu. Odnosno, rastanu se a
da nikad zapravo ne shvate što ih je približilo. Ali, ako je to Božja
volja, oni koji su jednom upoznali ljubav, vraćaju se da bi se ponovno
susreli.
— Ne nužno. Ali osobe koje dijele slične sklonosti, kao što smo,
na primjer, moj učitelj i ja ...
— ... prije, u prošlim životima. — prekida me Hilal. — Ili oni
koji se susretnu, kao na proslavi koju si uzeo za primjer, u malome
Alephu i isti se čas zaljube. Famozna ljubav na prvi pogled.
Bolje da nastavim s primjerom kojim se ona koristi.
— U njihovom slučaju, ta veza uopće nije na »prvi pogled«,
80
nego je povezana s cijelim nizom stvari koje su se dogodile u
prošlosti. To ne znači da je svaki takav susret nužno povezan s romantičnom
ljubavi. Većina njih se dogodi jer postoje stvari koje još
nisu razriješene i tre bamo novu inkarnaciju da bismo mogli završiti
procese koji su prekinuti na pola puta. Umišljaš si stvari koje ne
odgovaraju istini.
— Volim te.
— Ne, ne govorim o tome — povičem razdraženo. — Već sam
pronašao ženu koju sam trebao pronaći u ovoj inkarnaciji. Trebalo
mi je tri braka da je nađem, ali sada je ne namjeravam ostaviti ni
za što na svijetu. Poznajemo se već mnogo stoljeća i nastavit ćemo
biti zajedno kroz stoljeća koja slijede.
Ali ona ne želi čuti ostatak. Kao što je učinila i u Moskvi, utisne
mi brzi poljubac na usne i izađe u ledenu noć Jakaterinburga.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:19 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sanjare se ne
mo



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:21 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sanjare se ne
moze pokoriti
ZIVOT JE VLAK, a ne postaja. A nakon gotovo dva dana puta, tu je
još i umor, pometnja, napetost koja raste unutar grupe zatvorene u istom
prostoru i čežnja za ona dva dana koja smo proveli u Jekaterinburgu.
Na dan ukrcaja, na recepciji hotela dočekala me Yaova poruka
u kojoj me pita želim li s njime malo trenirati aikido, ali nisam mu
odgovorio: trebao sam nekoliko sati biti sam.
Cijelo to jutro proveo sam krećući se najviše što sam mogao —
što za mene znači hodati i trčati. Tako ću, kada se vratim u vagon,
sigurno biti dovoljno umoran da zaspim. Uspio sam se telefonski
čuti i sa ženom — mobitel mi ne radi u vlaku. Rekao sam joj kako
nisam siguran da mi je Transsibirska željeznica bila baš najbolja
ideja i kako nisam siguran da ću ići do kraja, ali da se već dosad
pokazala kao vrijedno iskustvo.
Odgovorila mi je da učinim kako god želim i da ne brinem za
nju: potpuno je zaokupljena slikanjem. Ispričala mi je i san koji
nije mogla protumačiti: u njezinu snu ja sam bio na plaži, a netko
je došao iz mora i rekao mi da konačno ispunjavam svoju misiju.
Odmah zatim ta osoba je nestala.
Pitao sam ju je li se radilo o muškarcu ili ženi. Rekla je da je lice
te osobe bilo zaklonjeno kapuljačom pa ga nije vidjela. Blagoslovila
me i ponovila kako ne moram brinuti za nju i da je u Rio de Janeiru
vruće kao u pećnici, iako je već jesen. Dala mi je i podršku da
slijedim svoju intuiciju i da se ne obazirem na to što drugi govore.
—- U istome snu, s tobom je na plaži bila neka žena ili
82
djevojka.
— Ima ovdje jedna djevojka. Ne znam točno koliko je stara, ali
sigurno nema više od trideset godina.
— Možeš u nju imati povjerenja.
* * *
Poslije podne sastao sam se s izdavačima, dao nekoliko intervjua,
večerali smo u izvrsnom restoranu i otišli na postaju oko jedanaest
sati navečer. Prešli smo Ural - planinski lanac koji razdvaja Europu
od Azije - u potpunome mraku. Nitko nije vidio ništa.
Nakon toga ponovno je zavladala rutina. Kada je svanuo dan, svi
smo se, kao pozvani nekim nečujnim zvoncem, okupili oko stola za
doručak u salonu. Opet nitko nije uspio ni oka sklopiti. Čak ni Yao,
koji je bio navikao na takva putovanja; djelovao je sve umornije i
sve tužnije.
Kao i uvijek, Hilal nas je već čekala. I kao i uvijek, spavala je
bolje od svih. Na početku razgovora, žalili smo se na treskanje vlaka
i, doručkovali. Ja sam se potom vratio u sobu i pokušao još malo
odspavati, a nakon nekoliko sati ustao i vratio se u salon u kojemu
sam zatekao opet iste ljude; razgovarali smo o tisućama kilometara
koji su još pred nama, gledali kroz prozor, pušili, slušali dosadnu
glazbu koja je dopirala iz zvučnika u vlaku.
Hilal nije govorila gotovo ništa. Cijelo je vrijeme sjedila u istome
kutu, otvorila knjigu i čitala, sve udaljenija od naše grupe. To
kao da nikome nije smetalo, osim meni —smatrao sam da je njezino
ponašanje vrlo nepristojno prema svima. Ipak, čim sam se sjetio
njezinih, uvijek neumjesnih, komentara, odlučio sam ne reći ništa.
Završio sam s obrokom, opet se vratio u sobu, malo pisao, ponovno
pokušao zaspati, odrijemao nekoliko sati — i pojam o vremenu
brzo se počeo gubiti, kao što su mi i drugi rekli. Nikome više
nije bilo važno je li dan ili noć; vodili smo se prema obrocima,
kako zamišljam da to čine zatvorenici.
U nekom trenutku svi smo se vratili u salon, večera je bila poslužena,
više votke nego mineralne vode, više šutnje nego razgo83
vora. Izdavač mi je ispričao da, kada me nema u blizini, Hilal svira
zamišljenu violinu, kao da vježba. Znam da šahisti rade istu stvar:
cijele partije mogu odigrati u glavi, usprkos tome što pred sobom
nemaju tablu.
— Da, ona svira tihu glazbu za nevidljiva bića. I ona je trebaju.
***
Još jedan doručak. Ali danas je drugačije — kako to obično u životu
biva, polako smo se počeli privikavati. Moj se izdavač žali
da mu mobitel ne radi dobro (moj ne radi uopće). Njegova je žena
obučena poput žene iz turskog harema — što mi je istodobno smiješno
i apsurdno. Iako ne govori engleski, s njom se sasvim dobro
sporazumijevam gestama i pogledima.
Hilal se odlučila uključiti u razgovor pa nam pripovijeda o poteškoćama
na koje nailaze profesionalni glazbenici. Unatoč društvenom
prestižu, profesionalni glazbenici često zarađuju manje od
taksista.
— Koliko imate godina? — pita urednica.
— Dvadeset jednu.
— Ne izgledate tako.
Rekla je to na način kojim kao da želi neizravno dati do znanja
da izgleda starije. Ona doista izgleda starije. Nisam ni pomislio da
bi mogla biti tako mlada.
Ravnatelj Muzičke akademije potražio me u hotelu u Jekaterinburgu
— nastavi urednica. — Rekao mi je da ste vi jedna od najtalentiranijih
violinistica koje je ikad upoznao. Ali da ste odjednom
potpuno izgubili zanimanje za glazbu.
— Zbog Alepha — odgovara Hilal, izbjegavajući moj pogled.
— Alepha?
Svi je začuđeno pogledaju. Ja se pravim da nisam čuo što je
rekla.
— Upravo tako. Zbog Alepha. Nisam ga nikako us pijevala pronaći,
energija nije tekla kako sam očekivala. Nešto je u mojoj prošlosti
ostalo zablokirano.
84
Razgovor zvuči potpuno nadrealistično. Ja i dalje šutim, ali moj
izdavač pokušava popraviti situaciju.
— Objavio sam jednu knjigu o matematici, koja je u naslovu
imala tu riječ. U tehničkom jeziku, Aleph je »broj koji sadrži sve
brojeve«. U knjizi se radilo o vezi između Kabale i matematike.
Matematičari koriste Aleph kao oznaku za glavni broj koji deinira
beskonačnost...
Čini se da nitko ne prati njegovo izlaganje pa se zau stavlja u pola
priče.
— Aleph postoji i u Apokalipsi — kažem ja kao da je to prvi
puta da razgovaram o toj temi. — Kada Jaganjac Božji deinira što
je početak, a što kraj, Aleph ostaje izvan vremena. To je također i
prvo slovo hebrejskog, arapskog i aramejskog alfabeta.
Urednica se do tada već pokajala što je postavila Hilal u središte
pozornosti. Ali mora je još malo bocnuti.
— Bilo kako bilo, za jednu dvadesetjednogodišnjakinju koja
je tek izašla iz muzičke škole i pred sobom ima sjajnu karijeru,
svakako bi trebalo biti dosta već i to što je došla od Moskve do
Jekaterinburga.
— Još pogotovo ako je violino di spalla.
Hilal je vidjela kakvu je pomutnju izazvala s prethod nom riječi
pa je sad zabavlja provocirati urednicu još jednim tajanstvenim
pojmom.
Napetost raste. Yao se odlučio umiješati:
— Vi ste violino di spalla? Čestitam!
Zatim se obrati grupi:
— Kao što vjerojatno svi znate, violino di spalla je prva violina
u orkestru. To je posljednji glazbenik koji ulazi na pozornicu prije
dirigenta i uvijek sjedi u prvom redu slijeva. Po njemu se ugađaju
svi drugi instrumenti. Želio bih vam ispričati jednu zanimljivu priču
o tome, koja se dogodila baš kada sam bio u Novosibirsku, našoj
sljedećoj postaji. Želite li je čuti?
Svi se slažu, kao da točno znaju što znači ta riječ.
Yaova pripovijest nije osobito zanimljiva, ali je barem odgodila
85
sukob između Hilal i urednice. Nakon jako dosadnog nabrajanja
turističkih atrakcija Novosibirska, duhovi su se smirili i svi bi se
najradije ponovno vratili u svoje sobe i pokušali se malo odmoriti,
a ja opet žalim zbog ideje da proputujem cijeli jedan kontinent
vlakom.
— Zaboravio sam izvjesiti današnju izreku.
Yao na žutom papiriću napiše: »Sanjare se ne može poko riti« i
zalijepi izreku na zrcalo pored one prethodne.
— Na jednoj od sljedećih postaja čeka nas televizij ski novinar i
pita bi li vas mogao intervjuirati — kaže izdavač.
Naravno da može. Prihvaćam svaku razonodu, bilo što od čega
će mi vrijeme brže proći.
— Pišite o nesanici — predlaže mi izdavač. — Možda vam to
pomogne da zaspite.
— I ja vas želim intervjuirati — upada Hilal, koja je za čas izašla
iz letargije u kojoj je bila prethodnog dana.
— Dogovorite vrijeme s mojim izdavačem.
Ustajem, odlazim u kabinu, zatvaram oči i sljedeća dva sata se,
kao i obično, prevrćem s jedne strane na drugu; moji biološki mehanizmi
do sada su se već potpuno poremetili. I poput svih koji
pate od nesanice, mislim da mogu isko ristiti to vrijeme za razmišljanje
i releksiju o zanimljivim i važnim stvarima, što je sasvim
nemoguće.
Odjednom začujem glazbu. U početku pomislim kako mi se spoznaja
duhovnog svijeta vratila a da se nisam mo rao pretjerano potruditi.
Ali onda primjećujem da, osim glazbe, čujem i kloparanje
kotača vlaka po tračnicama i stvari koje se tresu na stolu u mojoj
kabini.
Glazba je stvarna. I dolazi iz kupaonice. Ustajem i odlazim
tamo.
Hilal stoji jednom nogom u kupaonici, a drugom iz van nje i,
održavajući ravnotežu kako zna i umije, svira violinu. Nasmiješi se
kada me ugleda jer sam samo u gaćama. Ali situacija se doima tako
prirodnom i prisnom da mi ne pada na pamet vratiti se u kabinu
86
samo da bih navukao hlače.
— Kako si ušla?
Ona ne prestaje svirati; glavom pokazuje prema vratima susjedne
sobe, koja dijeli kupaonicu s mojom. Kimnem glavom i sjednem
na drugi kraj kade.
— Jutros sam se probudila sa spoznajom da ti trebam pomoći da
ponovno ostvariš kontakt s energijom Svemira. Bog mi je dodirnuo
dušu i rekao mi da će se to, ako se dogodi tebi, dogoditi i meni. I
zamolio me da dođem ovamo i odsviram ti uspavanku.
Nikada joj nisam rekao da sam u određenom trenut ku osjetio da
sam izgubio taj kontakt. Njezina me gesta dirnula. Nas dvoje pokušavamo
održati ravnotežu u va gonu koji nas bacaka čas na jednu,
čas na drugu stranu, gudalo pleše po žicama, žice proizvode zvuk,
zvuk se širi prostorom, prostor se preobražava u glazbeno vrijeme
i ispunjavaju ga mir i božanska svjetlost koja dolazi od svega što je
u pokretu i što je živo. I sve to zahvaljujući njezinoj violini.
Hilalina duša u svakoj je noti, u svakome akordu. Aleph mi je
otkrio djelić te žene koja stoji preda mnom. Ne sjećam se svake
pojedinosti naše zajedničke priče, ali znam da smo se već sreli.
Nadam se da ona nikada neće otkriti u kojim okolnostima. Ovo je
trenutak u kojem me ona obavija energijom Ljubavi, kao što je to
vjerojatno činila i u prošlosti; neka samo nastavi jer jedino će nas
ljubav uvijek moći spasiti, bez obzira na pogreške koje smo počinili.
Ljubav je uvijek jača.
Počinjem je oblačiti u odjeću koju je nosila posljednji put kad
smo se vidjeli nasamo, prije nego li su drugi ljudi došli u grad i promijenili
čitavu povijest: vezeni prsluk, bijela čipkasta košulja, haljina
duga do gležnjeva, od crnog baršuna sa zlatim nitima. Slušam
kako mi priča o svojim razgovorima s pticama, o svemu onome što
ptice govore ljudima — iako ih ljudi većinom ne razumiju. U tom
sam trenutku ja njezin prijatelj, njezin ispovjednik, njezin...
Stop. Ne želim otvoriti ta vrata, osim ako to ne bude posve neizbježno.
Već sam četiri puta prošao kroz njih i nisam ništa time
postigao. Da, sjećam se svih osam žena koje su bile tamo, znam da
87
ću jednoga dana pronaći odgovor koji mi nedostaje, ali to me nikad
dosad nije sprječavalo da živim svoj sadašnji život. Prvi sam se
put prestravio, ali odmah sam potom shvatio da je oprost olakšanje
samo za onoga tko ga prihvati.
A ja sam prihvatio oprost.
U Bibliji je opisan trenutak na Posljednjoj večeri, u kojem Isus
u istoj rečenici kaže: »Jedan od vas poreći će me, a drugi će me
izdati.« Time izjednačava težinu oba grijeha. Juda ga izdaje — i
mučen osjećajem krivnje, na kraju se objesi. Petar ga poriče — i
to ne jednom, nego čak tri puta. Imao je dovoljno vremena da promisli,
ali je svejedno ponovio pogrešku. Ali, umjesto da samoga
sebe kazni, pretvorio je svoju slabost u snagu: postaje prvi veliki
propovjednik poruke onoga kojega je napustio kada je on najviše
trebao njegovu podršku.
Drugim riječima, poruka ljubavi bila je veća od po greške. Juda
to nije shvatio, ali Petar ju je upotrijebio kao svoje oruđe.
Ne želim otvoriti ta vrata jer su ona poput brane u oceanu. Dovoljno
je napraviti sitnu rupicu i uskoro će pritisak vode raznijeti
cijelu branu i potopiti ono što nije trebalo biti potopljeno. Nalazim
se u vlaku i postoji samo žena po imenu Hilal, Turkinja, prva violina
u orkestru, koja svira u kupaonici. Počinje mi se spavati —
lijek dje luje. Glava mi se spušta, oči mi se sklapaju. Hilal prestaje
svirati i moli me da legnem. Poslušao sam je.
Ona sjeda na stolac i nastavlja svirati. I odjednom više nisam ni u
vlaku, ni u onome vrtu gdje sam je vidio u bijeloj košulji — putujem
dugačkim tunelom koji će me odvesti u ništavilo, u dubok san
bez snova. Posljednje čega se sjećam prije sna rečenica je koju je
Yao zalijepio na zrcalo tog jutra.
88
Yao me budi.
— Novinar je stigao.
Još je dan, a vlak stoji na postaji. Ustajem s vrtoglavi com, otvaram
vrata i u hodniku vidim svojeg izdavača.
— Koliko sam dugo spavao?
— Cijeli dan, rekao bih. Sada je pet popodne.
Kažem mu da trebam malo vremena — da se istuširam, razbudim,
da ne kažem stvari zbog kojih bi mi poslije bilo žao.
— Bez brige. Vlak će tu stajati cijelih sat vremena.
Sva sreća da stojimo: tuširanje u vagonu koji se sav trese zahtjevna
je i opasna zadaća, mogao bih se poskli znuti, ozlijediti se
i završiti putovanje na najgluplji mogući način — s ortopedskim
pomagalom. Kad god uđem u tu kupaonicu, osjećam se kao da sam
stao na dasku za surfanje. Ali danas je bilo lako.
Nakon petnaest minuta izlazim, pijem kavu s ostali ma, upoznaju
me s novinarom i ja ga pitam koliko mu vremena treba za
intervju.
Dogovorili smo sat vremena. Mislio sam vas otpratiti do sljedeće
postaje i...
— Deset minuta. Nakon toga odmah se možete iskrcati, ne bih
vam želio oduzeti previše vremena.
— Ali niste...
— Ne želim vam oduzimati vrijeme — odgovaram. Zapravo nisam
trebao prihvatiti nikakav intervju, ali ob vezao sam se bez razmišljanja.
Razlog mojega putovanja drugi je.
Novinar pogleda izdavača, koji se okreće ka prozo ru. Yao pita
možemo li sjediti za stolom za vrijeme sni manja.
— Bilo bi mi draže da odemo u odjeljak s vratima između
vagona.
Hilal me pogleda; tamo je Aleph. Zar se ona nikad ne umori od
vječnog sjedenja za tim stolom? Pitam se je li me ostala gledati
kako spavam, nakon što me svojim sviranjem poslala nekamo
izvan vremena i prostora. Imat ćemo vremena, dovoljno vremena,
89
da porazgovaramo o tome kasnije.
— Izvrsno — odgovaram. — Možete postaviti kame ru. Ali, čisto
zbog znatiželje, želio bih vas pitati zašto baš tamo, u tome malenom,
bučnome odjeljku, kad možemo jednostavno ostati ovdje?
Novinar i snimatelj već idu prema odabranome mjestu, a mi ih
slijedimo.
— Zašto u tako malenom odjeljku? — inzistiram, dok oni namještaju
opremu.
— Kako bismo gledateljima bolje dočarali stvarnost. Tu se odvijaju
sve značajne stvari na putovanju. Ljudi izlaze iz svojih kupea
i zbog skučenog prostora hodnika radije dolaze ovdje popričati. Tu
se sastaju i pušači. Za nekog ovo može biti mjesto za tajne sastanke.
Svi vagoni imaju ovakvo malo predvorje.
U odjeljku se u tome času nalazimo ja, snimatelj, iz davač, Hilal
i kuhar kojega je zanimao naš razgovor.
— Bilo bi bolje da imamo malo privatnosti.
Iako je televizijski intervju najmanje privatna stvar na svijetu,
izdavač i kuhar udaljavaju se. Hilal i prevoditelj ne miču se.
— Možete li se pomaknuti malo ulijevo?
Ne, ne mogu. Tamo je Aleph koji su stvorili mnogi ljudi koji su
se na tom mjestu već našli. Iako je Hilal na sigurnoj udaljenosti i,
iako znam da možemo uroniti u točku jedinstva samo ako se u njoj
nađemo zajedno, ipak ne želim riskirati.
Kamera počinje snimati.
— Prije nego li počnemo, rekli ste da intervjui i pro mocija nisu
osnovni razlog vašeg putovanja. Možete li nam objasniti zašto ste
odlučiti putovati Transsibirskom željeznicom?
— Jer sam to želio. Sanjam o tome još od adolescentskog doba.
Ništa više.
— Koliko sam shvatio, vlak poput ovoga i nije najudobnije mjesto
na svijetu.
Uključujem automatskog pilota i počinjem odgovarati bez puno
promišljanja. Pitanja se nižu jedno za drugim — o dosadašnjem
iskustvu, očekivanjima, susretima s čitate ljima. Odgovaram pri90
stojno i strpljivo, ali jedva čekam da razgovor završi. U glavi procjenjujem
da je prošlo već više od deset minuta, ali novinar ne prestaje
postavljati pitanja. Diskretno, da kamera ne ulovi pokret moje
ruke, pokazujem da je vrijeme isteklo. To ga malo dekoncentrira,
ali svejedno ne odustaje od još jednog pitanja.
— Putujete li sami?
Lampica za uzbunu zabljesne mi pred očima. Očito je kako glasine
već kruže. I shvaćam da je to bio jedini razlog za ovaj neočekivani
intervju.
— Nipošto. Zar niste vidjeli koliko je ljudi sjedilo za stolom?
— Ali, očigledno je da prva violina Muzičke akademije iz
Jekaterinburga...
Kao svaki dobar novinar, najteže pitanje ostavio je za kraj. U
svakom slučaju, to mi nije prvi intervju u životu, pa ga prekidam:
—... da, i ona putuje istim vlakom — ne dopuštam mu da
nastavi.
— Čim sam to saznao, pozvao sam je da nas posjeti u našem
vagonu kad god poželi. Obožavam glazbu.
Pokazujem prema Hilal.
— Radi se o vrlo talentiranoj djevojci, koja nam s vre mena na
vrijeme priušti užitak slušanja njezine violine. Ne biste li i s njom
porazgovarali? Siguran sam da bi vrlo rado odgovorila na vaša
pitanja.
— Ako bude vremena.
Naravno, on nije ovdje da bi razgovarao o glazbi, ali ipak ne
inzistira i mijenja temu.
— Što vama predstavlja Bog?
— Tko poznaje Boga, ne opisuje ga. Tko Boga opisuje, taj ga ne
poznaje.
Opa!
Iznenađen sam vlastitim odgovorom. Budući da su mi nebrojeno
puta postavili to pitanje, odgovor automatskog pilota uvijek je isti:
»Kada se Bog otkrio Mojsiju, rekao mu je: ‘Ja jesam’. Zato on nije
ni subjekt ni predikat, nego glagol, čisto djelovanje.«
91
Yao nam se približava.
— Izvrsno, intervju je završen. Hvala vam na vašem vremenu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kao suze
na kiši
ULAZIM U SVOJU kabinu i grozničavo za pisujem sve o čemu
sam s drugima razgovarao. Uskoro ćemo stići u Novosibirsk. Ne
smijem ništa zaboraviti, ni najmanju pojedinost. Nije važno tko je
postavio koje pitanje. Ako uspijem zapisati sve svoje odgovore,
imat ću puno fantastičnog materijala za promišljanje.
* * *
Čim je intervju završio, zamolio sam Hilal da ode do svojeg vagona
i donese violinu, jer sam znao da će novinar još neko vrijeme ostati
s nama. Tako će je kamera moći snimiti, što je prilika da njezin rad
bude predstavljen javnosti. Ali novinar kaže da odmah mora izaći
iz vlaka i poslati snimljeni materijal u redakciju.
U međuvremenu, Hilal se vraća s instrumentom, koji je bila
ostavila u sobi do moje.
Urednica negoduje.
— Ako želite ostati ovdje, morat ćete s nama podijeliti troškove
vagona. Zauzimate ovo malo mjesta što imamo za sebe.
Mora da joj je moj pogled sve rekao; isti je čas zašutjela.
— Kad ste već spremni za koncert, zašto nam ne biste nešto odsvirali?
— upita Yao.
Zamolim da isključe zvučnike u vagonu. I predlažem joj da nam
odsvira nešto kratko, jako kratko. Poslušala me.
Odjednom cijeli prostor odiše lakoćom. Zacijelo su svi to primijetili
jer je stalni osjećaj umora potpuno nestao Obuzima me dubok
93
mir, još dublji od onoga koji sam prije nekoliko sati osjetio u svojoj
sobi.
Zašto sam se prije nekoliko mjeseci žalio da više ni sam povezan
s Božanskom Energijom? Kakva glupost! Povezani smo uvijek,
samo nam rutina često ne dopušta da to primijetimo.
— Moram govoriti. Ali, budući da ne znam točno što, molim vas
da me pitate što god želite — kažem.
Jer neću ja biti taj koji će govoriti. Ali ne bi imalo smisla to sad
svima objašnjavati.
— Jesmo li se nas dvoje već susreli nekad u prošlosti? — upita
Hilal.
Zar tu? Pred svima? To je pitanje na koje bi željela da joj
odgovorim?
— To nije važno. Trebala bi razmišljati o tome gdje smo sada. U
ovome trenutku. Navikli smo mjeriti vrijeme kao što mjerimo udaljenost
između Moskve i Vladivostoka. Ali nije tako. Vrijeme niti
se kreće, niti stoji. Vrijeme se mijenja. Nalazimo se u središtu te
stalne promjene, u našem Alephu. Spoznaja o tome da vrijeme prolazi
važna je da bismo znali u koliko sati vlak kreće, ali osim toga,
ne služi gotovo ničemu. Čak niti za kuhanje. Svaki put kada ponovimo
neki recept, jelo ispadne drukčije. Jesam li dobro objasnio?
Hilal je probila led i svi počinju postavljati pitanja.
— Nismo li svi mi plod onoga što smo naučili?
— Učili smo u prošlosti, ali nismo plod toga. Patili smo u prošlosti,
voljeli smo u prošlosti, plakali smo i smi jali se u prošlosti.
Ali to nam u sadašnjosti ne pomaže. Sadašnjost nosi svoje izazove,
svoje dobro i svoje loše. Ne možemo kriviti prošlost ili joj zahvaljivati
za ono što se događa sada. Svako novo ljubavno iskustvo nema
baš ništa s prošlim iskustvima: uvijek je novo.
Razgovaram s njima, ali i sa samim sobom.
— Može li itko učiniti da se ljubav zamrzne u vre menu? — pitam
se naglas. — Možemo pokušati, ali pretvorit ćemo si život u
pakao. Ja već više od dva deset ljeća nisam u braku s istom osobom.
To je laž. Ni ona ni ja više nismo isti i zato naša veza može biti
94
življa nego ikada. Ne očekujem od nje da se ponaša isto kao onda
kad smo se upoznali. Ni ona ne želi da ja budem isti kao što sam bio
tada. Ljubav je s onu stranu vremena. Ili bolje rečeno, ljubav je i
vrijeme i mjesto u jednoj jedinoj točki, u Alephu, koji se neprestano
mijenja.
— Ali ljudi nisu navikli na to. Žele da sve uvijek ostane kao...
—... i jedino što time postižu je patnja — upadam. — Mi nismo
ono što bi drugi željeli da budemo. Ono smo što sami odlučimo
biti. Najlakše je kriviti druge. Možete provesti život u okrivljavanju
drugih, ali vaši uspjesi ili porazi isključivo su vaša odgovornost.
Možete pokušati zaustaviti vrijeme, ali samo ćete uzalud potrošiti
energiju.
Odjednom vlak jako zakoči i svi se prepadnu. Nastav ljam
objašnjavati što sam započeo, iako nisam siguran da me ljudi oko
stola prate.
— Zamislite da vlak ne koči, dogodi se nesreća i sve završi. Sve
uspomene, sve nestane kao suze na kiši, kako bi rekao android iz
Blade Runnera. Ali, je li baš tako? Ništa ne nestaje, sve ostaje sačuvano
u vremenu. Gdje je spremljen moj prvi poljubac? Na nekom
skrovitom mje stu u mojem mozgu? U nizu električnih impulsa koji
su dosad već deaktivirani? Moj je prvi poljubac življi nego ikada,
nikada ga neću zaboraviti. On je tu, pored mene. Pomaže sastaviti
moj Aleph.
— Ali u ovome trenutku postoji cijeli niz problema koje trebam
riješiti.
— Ti se problemi nalaze u onome što vi nazivate »prošlost« i
čekaju odluku koju ćete donijeti u onome što nazivate »budućnost«
— kažem. — Oni vas opterećuju, usporavaju vas i ne dopuštaju
vam da shvatite sadašnjost. Tjeraju vas da djelujete samo na osnovi
iskustva i da po navljate stara rješenja za nove probleme. Poznajem
mnogo ljudi koji uspijevaju izgraditi vlastiti identitet isključivo
kada pričaju o svojim problemima. Tako oni postoje: jer imaju probleme
vezane za ono što smatraju svojom poviješću.
Budući da nitko ništa ne komentira, nastavljam objaš njavati:
95
— Potrebno je učiniti veliki napor da bi se čovjek oslobodio od
sjećanja, ali kada mu to jednom uspije, otkrit će da može puno više
nego što misli. Stanujete u ovom golemom tijelu koje nazivamo
Svemirom, u kojem se nalaze sva rješenja i svi problemi. Posjetite
svoju dušu, umjesto da posjećujete svoju prošlost. Svemir prolazi
kroz mnoge mijene i nosi vas sa sobom. Svaku od tih mijena nazivamo
»jedan život«. Ali, kao što se mijenjaju stanice u vašem
tijelu, a vi ostajete isti, tako se i vrijeme samo mijenja, a ne prolazi.
Mislite da ste ista ona osoba koja bila u Jekaterinburgu. Ali niste.
Ja nisam isti koji sam bio kad sam počeo pričati. Ni vlak više nije
na istome mjestu na kojem je bio kad je Hilal svirala violinu. Sve
se promijenilo a da mi to zapravo i nismo primijetili.
— Ali jednom vrijeme ovoga života završi — dobacuje Yao.
— Završi? Smrt je samo prolaz u drugu dimenziju.
— Svejedno, usprkos svemu što govorite, i naši najdraži i mi
sami jednom ćemo otići.
— Nikada, ali baš nikada ne gubimo one koje volimo — kažem
odlučno. — Oni nas prate, ne nestanu iz naših života. Samo se nađemo
u odvojenim sobama. Ja ne mogu vidjeti što je u prednjem
vagonu, ali i u njemu ljudi putuju isto kada i ja, i vi i svi ostali. To
što ne možemo razgovarati s njima, ili što ne znamo što se događa u
njihovu vagonu, to uopće nije važno; oni su tamo. Tako je i ono što
zovemo »život« samo vlak s puno vagona. Nekada smo u jednom,
nekada u drugome. A nekada i prelazimo iz jednoga u drugi, na
primjer kada sanjamo ili kad dopustimo da nas ponese čudo.
— Ali ne možemo ih vidjeti niti komunicirati s njima.
— O, da, možemo. Svake noći, dok spavamo, prije đemo u drugu
sferu. Razgovaramo sa živima, s onima koje smatramo mrtvima, s
onima koji se nalaze u nekoj drugoj dimenziji, s nama samima —
s onima koji smo bili ili koji ćemo tek biti.
Energija postaje sve tečnija i znam da bih svaki čas mogao izgubiti
vezu.
— Ljubav uvijek pobjeđuje ono što nazivamo smrt. Zato ne trebamo
oplakivati naše najdraže jer i dalje ih volimo, a oni ostaju uz
96
nas. Ljudima je jako teško to pri hvatiti. Ako u to ne vjerujete, nema
smisla da nastavim dalje objašnjavati.
Primjećujem da je Yao spustio glavu. Dobio je odgovor na pitanje
koje mi je prije bio postavio.
— A oni koje mrzimo?
— Ne trebamo podcjenjivati ni naše neprijatelje koji su prešli na
drugu stranu — odgovaram. — U Tradiciji magije, njih zovemo
»putnicima«. Ne kažem da nam oni ovdje mogu nanijeti zlo. Ne
mogu, ako im to ne dopustimo. Jer, zapravo mi smo tamo s njima,
baš kao što su i oni tu s nama. U istome vlaku. Jedini način da riješimo
problem je da ispravimo pogreške i nadiđemo sukobe. I to će
se u jednom trenutku i dogoditi, iako je katkada potrebno mnogo
»života« da stignemo do te točke. Susrećemo se i rastajemo kroz
cijelu vječnost. Nakon svakog odlaska slijedi povratak, nakon svakog
povratka, odlazak.
— Ali rekli ste da smo svi mi samo dio cjeline. I da drugačije ne
postojimo.
— Postojimo kao što postoji stanica našeg organizma. Ona
može uzrokovati rak koji uništava i zahvaća velik dio organizma.
Ili može proizvoditi kemijske tvari koje uzrokuju radost i ugodu.
Ali ona nije osoba.
— Zašto je onda toliko sukoba?
— Da bi Svemir išao naprijed. Da bi se tijelo pokretalo. Ništa
osobno. Slušajte.
Svi slušaju, ali ne čuju. Bolje da pojasnim.
— U ovome trenutku, tračnice i kotači u sukobu su i čujemo
zvuk škripanja između ta dva metala. Ali kotači postoje zbog tračnica
i tračnice postoje zbog kotača. Škripanje metala je nevažno.
To je samo pokazatelj, a ne krik sukoba.
Energija se gotovo sasvim rasplinula. Moji suputnici i dalje postavljaju
pitanja, ali ja više ne uspijevam koncizno odgovarati.
Svi shvaćaju da bi trebalo prestati.
— Hvala — reče Yao.
— Nemojte mi zahvaljivati. I ja sam samo slušao.
97
— Govorite o...
— Ne govorim ni o čemu posebno, a opet govorim o svemu. Vidjeli
ste da sam promijenio svoj stav prema Hilal. Možda to sada ne
bih trebao govoriti, jer to joj ni u čemu neće pomoći; naprotiv, neka
bi slaba duša mogla osjetiti nešto što degradira ljudska bića, a što
zovemo zavist. Ali moj susret s Hilal otvorio mi je jedna vrata; ne
ona koja sam želio, nego jedna druga. Prošao sam u drugu dimenziju
svojeg života. U drugi vagon, u kojem postoji puno neriješenih
sukoba. Tamo su ljudi koji me čekaju i moram otići k njima.
— Druga dimenzija, drugi vagon...
— Točno tako. Vječno se vozimo u istome vlaku, sve dok ga
Bog ne odluči zaustaviti iz nekog, samo njemu poznatog razloga.
Ali, budući da je nemoguće ostati samo u našoj vlastitoj kabini,
prelazimo s jednog kraja na drugi, iz jednog života u drugi, kao da
se oni događaju jedan za drugim. Ali nije tako: ja sam i onaj koji
sam bio i koji ću tek biti. Kada sam susreo Hilal ispred hotela u
Moskvi, ispričala mi je priču koju sam bio napisao o vatri upaljenoj
na vrhu planine. Postoji još jedna priča o svetoj vatri, koju ću vam
sada ispričati:
»Veliki rabin Israel Shern Tov, kada je vidio patnje svo jeg naroda,
otišao je u šumu, zapalio svetu vatru i izmolio posebnu molitvu u kojoj
se obratio Bogu da zaštiti njegov narod. I Bog je poslao čudo.
Kasnije je njegov učenik, Maggid od Meztricha, slijedeći stope svojeg
učitelja, otišao do istog mjesta u šumi i rekao: ‘Gospodaru Svemira,
ja ne znam kako zapaliti svetu vatru, ali još uvijek znam posebnu
molitvu. Usliši me, molim te!’ I čudo se dogodilo.
Prošla je još jedna generacija i rabin Moshe Leib od Sassova, kada
je vidio proganjanja svojeg naroda, otišao je u šumu i rekao: ‘Ja ne
znam zapaliti svetu vatru, niti izreći posebnu molitvu, ali još se sjećam
ovog mjesta. Pomozi nam, Gospode!’ I Gospod je pomogao.
Pedeset godina kasnije, rabin Israel od Rizhina, usvojim invalidskim
kolicima, razgovarao je s Bogom: ‘Ne znam zapaliti svetu vatru,
ne poznajem riječi posebne molitve, a i ne mogu otići u šumu. Sve što
mogu je nastaviti pričati ovu priču i nadati se da će me Bog čuti’.«
98
Sada već govorim samo ja. Božja Energija već je sasvim nestala.
Ali, iako ne znam ponovno zapaliti svetu vatru, i ne znam točno ni
zašto je ona prvi put upaljena, barem mogu ispričati tu priču.
— Budite ljubazni s njom.
Hilal se pravi da nije čula. Kao i svi ostali.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sibirski Chicago
SVI SMO MI duše koje lutaju Svemirom i živimo svoje živote,
s osjećajem da prelazimo iz jedne inkarnacije u drugu. Što jednom
dodirne našu dušu, nikada ne bude zaboravljeno i utječe na sve
ostalo.
Promatram Hilal s ljubavlju, ljubavlju koja se kao u zrcalu odražava
kroz vrijeme ili kroz ono što smatramo vremenom. Nikada
nije bila moja i nikada i neće biti, jer tako je zapisano. Iako smo mi
i stvoritelji i stvorenja, također smo i marionete u Božjim rukama,
i postoji granica koju ne možemo prijeći — jer je određena razlozima
koje ne možemo spoznati. Možemo doći vrlo blizu, dodirnuti
površinu vode nožnim prstima, ali zabranjeno nam je uroniti u rijeku
i pustiti da nas struja nosi.
Zahvaljujem životu što mi je dopustio da je pronađem u času
kada mi je potrebna. Konačno počinjem prihvaćati spoznaju da je
nužno proći kroz ta vrata i peti put — čak i ako ni ovaj put ne otkrijem
odgovor. Zahvaljujem životu i zato što sam se prije bojao, a
sada se više ne bojim. I treći put zahvaljujem životu što me poveo
na ovo putovanje.
Drago mi je vidjeti da je noćas i ona ljubomorna. Iako je neprikosnoveni
violinistički talent i prava ratnica u umijeću da postigne
ono što želi, nikada nije prestala biti dijete, i nikada i neće prestati,
baš kao ni ja, ni svi oni koji zaista žele proživjeti najbolje od života.
To samo dijete može.
Probudit ću njezinu ljubomoru jer će tako saznati što učiniti kada
se bude morala nositi s ljubomorom drugih Prihvatit ću njezinu
bezuvjetnu ljubav jer će tako moći hodati po poznatom terenu, jednom
kada ponovno bude mogla bezuvjetno voljeti.
100
* * *
— Zovu ga i »Sibirski Chicago«.
Sibirski Chicago. Takve usporedbe najčešće zvuče čudno. Prije
nego li je izgrađena Transsibirska željeznica Novosibirsk je imao
manje od osam tisuća stanovnika’ Sada njegova populacija prelazi
1,4 milijuna, zahvaljujući mostu koji je omogućio željeznici da nastavi
svoj put od čelika i pare prema Tihome oceanu.
Legenda kaže da u gradu žive najljepše žene Rusije Sudeći po
onome što sam vidio, ta je legenda duboko ukorijenjena u stvarnosti,
iako mi nije palo na pamet us poređivati ih sa ženama iz ostalih mjesta
kroz koje smo prošli. Upravo se u društvu s Hilal i jednom od tih
boginja iz Novosibirska nalazim pred nečime što potpuno odskače
od trenutne realnosti: golemim kipom Lenjina, čovjeka koji je komunističke
ideje pretočio u stvarnost. Teško mogu zamisliti išta manje
romantično od pogleda na tog čovjeka s kozjom bradicom uperenom
u budućnost, koji ne može iskoračiti iz kipa da bi mijenjao svijet.
Usporedbu s Chicagom izrekla je upravo boginja, inže njerka po
imenu Tatjana, žena od kojih tridesetak godina (nikad ne pogodim,
ali stvaram svoj svijet na osnovu svojih pretpostavki), koja je nakon
proslave i večere odlučila malo prošetati s nama. »Čvrsto tlo«
sada na mene ostavlja dojam kao da sam na drugome planetu. Nije
mi lako navići se na tlo koje se sve vrijeme ne miče.
Hajdemo u neki bar popiti nešto, a onda se dobro isplesati. Potrebna
nam je sva moguća vježba.
— Ali umorni smo — reče Hilal.
U takvim trenutcima naučio sam biti poput žena i odmah čitam
što se skriva iza njezinih riječi: »Želiš ostati s njom.«
— Ako si umorna, možeš se vratiti u hotel. Ja ću os tati s
Tatjanom.
Hilal mijenja temu:
— Željela bih ti nešto pokazati.
— Pa pokaži. Ne moramo biti sami. Ta poznajemo se tek desetak
dana, zar ne?
101
Tom sam rečenicom uništio pozu: »Ja sam s njim.« Tatjana je
odjednom sva živahna — ne zbog mene, nego zato što su žene
prirodno jedna drugoj katkada suparnice. Kaže da će mi vrlo rado
pokazati noćni život »Sibirskog Chicaga«.
Lenjin nas gleda ravnodušno sa svojega pijedestala, kao da je
sve to već vidio i ranije. Da se kojim slučajem, umjesto pokušaja
da stvori komunistički raj, posvetio diktaturi ljubavi, sve bi ispalo
puno bolje.
— Pa dobro onda, dođite sa mnom.
»Dođite sa mnom?« Prije nego li sam uspio reagirati, Hilal krene
čvrstim koracima. Željela je preokrenuti igru i tako preusmjeriti
udarac, a Tatjana je upala u zamku. Koračamo po širokoj aveniji
koja vodi k mostu.
— Vi poznajete grad? — upita boginja pomalo izne nađeno.
— Ovisi što podrazumijevate pod »poznavati«. Svi sve poznajemo.
Kada sviram violinu, oko sebe osjećam postojanje...
Ona zastaje u potrazi za pravim riječima. Konačno uspijeva pronaći
nešto što ja razumijem, ali što služi samo tome da još više
udalji Tatjanu iz razgovora.
—... golemog i moćnog »polja informacija«. To nije nešto čime
ja mogu upravljati, nego ono upravlja mnome i usmjerava me prema
pravome akordu u trenutcima sumnje. Nije potrebno da poznajem
grad, dovoljno je da mu dopustim da me odvede kuda želi.
Hilal hoda sve brže. Na moje iznenađenje, Tatjana ju je vrlo dobro
shvatila.
— Ja obožavam slikati — reče. — Iako sam po za nimanju inženjerka,
ispred praznog platna otkrivam da je svaki dodir kista poput
male vizualne meditacije. Putovanje koje mi donosi radost koju ne
mogu pronaći u svojem poslu i za koju se nadam da je nikada neću
morati napustiti.
Mora da je Lenjin već mnogo puta svjedočio sličnim događajima.
U početku, dvije sile se sukobe, jer postoji treća koju žele zadržati
ili osvojiti. Malo kasnije, te dvije sile već su ujedinjene, a treća
je zaboravljena ili je prestala biti važna. Ja ih samo slijedim, dok
102
njih dvije, kao da su prijateljice iz djetinjstva, živahno razgovaraju
na ruskom, potpuno zaboravivši na mene. Iako je i dalje hladno
— a mislim da je tamo hladno cijele godine, jer ipak smo u Sibiru
— šetnja mi godi i sve sam bolje raspoložen. Svaki me prijeđeni
kilometar sve više približava mojem kraljevstvu. U jednom trenutku
u Tunisu, mislio sam da se to nikada više neće dogoditi, ali moja
je žena imala pravo: istina je da sam ranjiviji kada sam sam, ali sam
tada i otvoreniji.
Umorio sam se slijedeći te dvije žene. Sutra ću Yaou ostaviti
poruku da malo vježbamo aikido. Moj mozak radi više nego moje
tijelo.
* * *
Zastajemo usred ničega, na nekome trgu na kojem nema ništa osim
malene fontane u sredini. Voda je još uvijek zaleđena. Hilal ubrzano
diše; ako nastavi s time, uskoro će se zbog viška kisika osjećati kao
da lebdi. Umjetno izazvani trans, koji me više ne impresionira.
Hilal se pretvara u majstoricu ceremonije u nekom, meni nepoznatom,
spektaklu. Moli nas da si damo ruke i da gledamo u
fontanu.
— Svemogući Bože, — počinje Hilal, još uvijek ubr zano dišući
— pošalji sada svoje glasnike Tvojoj djeci koja ovdje stoje, srca
otvorena da ih prime.
Ona nastavlja s jednim vrlo poznatim načinom prizi vanja. Primjećujem
da je i Tatjanina ruka počela drhta ti, kao da i ona ulazi u
trans. Hilal izgleda kao da je u kontaktu s Univerzumom, ili s onime
što ona naziva »poljem informacija«. Nastavlja moliti, a Tatjanina
ruka prestaje drhtati i steže moju svom snagom. Nakon deset
minuta, ritual završava.
Nisam siguran trebam li joj reći što mislim. Ali ta je djevojka
čista velikodušnost i ljubav, zaslužuje da čuje.
— Nisam razumio — kažem.
Ona se doima zbunjenom.
— To je obred približavanja duhovima — objašnja va.
103
— A gdje si ga naučila?
— U jednoj knjizi.
Da nastavim ili da ipak razgovaramo o tome nasamo? Ali budući
da je Tatjana nazočila ritualu, ipak odlučim nastaviti.
— S punim poštovanjem prema tvojoj potrazi i prema osobi koja
je napisala tu knjigu, mislim da potpuno proma šuje bit. Čemu služi
taj ritual na način na koji je izveden? Vidim milijune i milijune
ljudi uvjerenih da komuniciraju sa Svemirom i da time spašavaju
ljudski rod. Kada im to ne uspije, jer uistinu na taj način i ne može
uspjeti, oni pomalo gube nadu. Onda je ponovno pronalaze u nekoj
drugoj knjizi ili na sljedećem seminaru, na kojem uvijek nauče
nešto novo. Ali za nekoliko tjedana zaborave što su bili naučili i
njihova nada opet nestaje.
Hilal je iznenađena. Željela mi je pokazati nešto osim svojeg
talenta za violinu, ali dirnula je u opasno područje, jedino u kojem
je moja tolerancija ravna nuli. Tatjana sigurno misli da sam jako
nepristojan i zato ustaje u ob ranu svoje nove prijateljice:
— Ali, zar nas molitve ne približavaju Bogu?
— Odgovorit ću vam pitanjem. Zar će zbog svih tih molitava
sunce ujutro izaći? Naravno da ne: sunce izlazi jer se povinuje univerzalnom
zakonu. Bog je blizu nas, neovisno o molitvama koje
molimo.
— Želite reći da su naše molitve besmislene? — inzistira
Tatjana.
— Nipošto. Ako ne ustanete rano, nikada nećete vidjeti kako
se sunce rađa. Ako se ne molite, iako je Bog uvijek blizu, nećete
nikada moći osjetiti Njegovu prisutnost. Ali, ako vjerujete da ćete
nekamo stići samo putem rituala poput ovog, onda je bolje da se
preselite u pustinju Sonora u Sjedinjenim Državama ili da provedete
ostatak života u nekom ašramu u Indiji. U stvarnome svijetu,
Bog je više u violini te djevojke koja mu se upravo molila.
Tatjana odjednom gorko zajeca. Ni Hilal ni ja ne znamo što učiniti.
Nadamo se da će uskoro prestati plakati i ispričati nam što
osjeća.
104
— Hvala — reče. — Iako je po vašem mišljenju bilo beskorisno,
ipak vam hvala. Prisiljena sam ponašati se kao da sam najsretnija
osoba na svijetu, a nosim sa sobom stotine rana. Barem danas
osjetila sam kako me netko drži za ruku i kaže: nisi sama, dođi s
nama, pokaži mi što poznaješ. Osjetila sam se voljenom, korisnom,
važnom.
Obraća se Hilal i nastavlja:
— Čak i kada si rekla da poznaješ ovaj grad bolje od mene, koja
sam u njemu proživjela cijeli svoj život, nisam se osjetila nedostojnom
i uvrijeđenom. Vjerovala sam da nisam više sama i da će
mi netko pokazati nešto što ne poznajem. I zaista, nisam nikada
prije vidjela ovu fontanu, a sada ću svaki put kad se osjetim slabom
moći doći ovamo i moliti Boga da me zaštiti. Znam da te riječi nisu
značile ništa posebno. Već sam puno puta u životu izmolila slične
molitve koje nikada nisu uslišane i svaki je puta moja vjera sve više
nestajala. Ali danas se nešto zbilo, zbog vas dvoje koji ste stranci,
ali niste strani.
Tatjana još nije završila:
— Ti si puno mlađa od mene, nisi propatila ono što sam ja propatila,
ne poznaješ život, ali imaš sreće. Zaljubljena si u jednog
čovjeka, i time si učinila da se ja opet zaljubim u život, što će mi
pomoći da se lakše opet zaljubim u nekoga.
Hilal spušta pogled. Nije željela da ja to čujem. Možda je imala u
planu reći mi to, ali te riječi sada izgovara neka druga osoba, u Novosibirsku
u Rusiji, koji je baš onakav kakvim ga mi zamišljamo,
iako puno drugačiji od onog kakvim ga je Bog stvorio na ovome
planetu. Njezine misli sada se bore između riječi koje izlaze iz Tatjanina
srca i logike koja inzistira da prekine taj čudesni trenutak
upozorenjem: »Svi vide. I svi u vlaku su shvatili.«
— Bez puno razmišljanja sama sam sebi oprostila i osjećam se
lakše — nastavlja Tatjana. — Ne razumijem zašto ste ovamo došli
i zašto ste me poveli sa sobom, ali potvrdili ste ono što sam i prije
osjećala: ljudi se susretnu kada se trebaju susresti. Upravo sam se
spasila od sebe same.
105
Zaista, izraz njezina lica promijenio se. Boginja se pretvorila u
vilu. Širi ruke prema Hilal, koja joj prilazi. Grle se. Tatjana me pogleda
i napravi glavom znak da im se pridružim, ali ja se ne mičem.
Hilal je taj zagrljaj potrebniji nego meni. Željela mi je pokazati nešto
magično, a pokazala je nešto obično, a zatim se obično pretvorilo
u magično zbog prisutnosti te žene, koja je uspjela pro mijeniti
energiju i učiniti je svetom.
Njih su dvije i dalje u zagrljaju. Gledam zaleđenu vodu u fontani
i znam da će jednoga dana opet poteći, zalediti se i ponovno poteći.
Tako je i s našim srcima, koja se povinuju zakonima vremena, ali
nikada se ne zaustave zauvijek.
Ona vadi posjetnicu iz torbice. Nakratko oklijeva, ali na kraju je
pruža Hilal.
— Zbogom — reče Tatjana. — Ovdje je broj mojeg telefona,
iako znam da vas više nikada neću vidjeti. Mo žda sve od ovoga što
sam upravo rekla nije ništa više od jednog trenutka nepopravljive
romantike i ubrzo će sve ponovno biti kao i prije. Ali za mene je taj
trenutak bio jako važan.
— Zbogom — odgovori Hilal. — I ne brini. Ako sam znala put
do fontane, znat ću se i vratiti do hotela.
Pruža mi ruku. Hodamo kroz hladnu noć i, po prvi puta otkad
smo se upoznali, želim je kao ženu. Ostavljam je na vratima hotela
i kažem da trebam još malo prošetati, sam, i razmisliti o životu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:26 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Put mira
NE SMIJEM. Ne mogu. I moram si tisuću puta reći: ne želim.
Yao skida odjeću i ostaje samo u gaćama. Iako ima više od sedamdeset
godina, njegovo je tijelo sve od kože i mišića. I ja se
skidam.
Trebam ovu vježbu. Ne toliko zbog toga što sam zatvo ren proveo
u vlaku toliko vremena, nego zato što je moja želja sada počela
nekontrolirano rasti. Iako je najsnažnija samo kada nismo zajedno
— kada je ona u svojoj sobi ili kada ja moram izvršiti neku profesionalnu
obvezu — znam da malo nedostaje da joj podlegnem.
Tako je bilo i u prošlosti, kada smo se susreli prvi put; kada bi se
udaljila od mene, nisam mogao misliti ni o čemu drugome. Kada
bi mi bila blizu, vidljiva, opipljiva, demoni bi nestali a da se nisam
morao posebno kontrolirati.
Zato ona mora ostati ovdje. Sada. Prije nego što bude prekasno.
Yao oblači kimono, i ja činim isto. U tišini odlazimo u dojo,
dvoranu za borbu, koju je on uspio pronaći nakon tri ili četiri telefonska
razgovora. Nekoliko ljudi trenira; našli smo jedan slobodan
ugao za nas.
»Put Mira prostran je i beskrajan, i u njemu se odra žava veliki
nacrt vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Ratnik je Božansko prijestolje
i uvijek služi višem cilju.« Rekao je to Morihei Ueshiba prije
gotovo stotinu godina, dok je razvijao tehniku aikida.
Put prema njezinu tijelu vodi kroz vrata tik do nas. Pokucat ću na
njih, a ona će ih otvoriti i neće me pitati što točno želim; pročitat će
to u mojim očima. Možda će se plašiti ili će mi reći: »Uđi, čekala
sam ovaj trenutak. Moje je tijelo prijestolje Božansko i služi tome
da nam ovdje pokaže sve ono što već živimo u drugoj dimenziji.«
107
Yao i ja tradicionalno se klanjamo jedan drugome i naše se oči
mijenjaju. Sada smo spremni za borbu.
U mojoj mašti, i ona spušta glavu kao da kaže »Da, spremna
sam, zagrli me, uhvati me za kosu.«
Yao i ja približavamo se jedan drugome, primamo se za ovratnike
na kimonima, postavljamo se u borbeni položaj i borba počinje.
Sekundu nakon toga, ja sam na podu. Ne smijem misliti na nju
— zazivam duh Ueshibe i on mi dolazi u pomoć putem njegova
učenja. Uspijevam se vratiti u dojo, mojemu protivniku, borbi, aikidu,
Putu Mira.
»Tvoj um mora biti u skladu sa Svemirom. Tvoje tijelo mora
pratiti Svemir. Ti i Svemir ste jedno.«
Ali snaga udarca dovela me još bliže k njoj. Činim istu stvar. Primam
je za kosu i bacam je na krevet. Bacam se na nju, i to je sklad
u Svemiru: kad muškarac i žena postaju jedinstvena energija.
Ustajem. Godinama se već nisam borio, moja je mašta daleko
odavde, zaboravio sam kako zadržati ravnotežu. Yao čeka da se
priberem; gledam njegov stav i prisjećam se položaja u kojem bih
trebao držati stopala. Stajem pred njega u ispravnom položaju, ponovno
naglo posežemo za ovratnicima na kimonima.
Ponovno preda mnom ne stoji Yao, nego Hilal. Čvrsto držim njezine
ruke, prvo rukama, a zatim koljenima. Počinjem joj otkopčavati
bluzu.
Opet letim prostorom, potpuno nesvjestan kako se to dogodilo.
Ležim na podu, gledam u luorescentna svjetla na stropu i nije
mi jasno kako sam mogao tako nevjerojatno slabo postaviti svoju
obranu. Yao mi pruža ruku da mi pomogne ustati, ali odbijam ga;
to mogu i sam.
Opet se primamo za ovratnike na kimonima. Opet moja mašta
putuje daleko: vraćam se u krevet, bluza joj je već raskopčana i
saginjem se da poljubim njezine malene grudi s tvrdim bradavicama,
dok se ona malo opire — mješavina užitka i uzbuđenja zbog
sljedećeg pokreta.
— Saberite se — reče Yao.
108
— Pa sabran sam.
To je laž. I on to zna. Iako mi ne može čitati misli, zna da nisam
prisutan. Tijelo mi gori zbog adrenalina koji mi teče krvlju, od padova
i od svega što je palo zajedno s udarcima koje sam primio:
bluza, traperice, tenisice odbačene daleko. Nije moguće predvidjeti
sljedeći udarac, ali mogu djelovati instinktivno, pažljivo i...
Yao pušta moj ovratnik i prima me za prst, savijajući ga na klasičan
način. Samo jedan prst, a cijelo je tijelo para lizirano. Jedan prst
i ništa drugo ne funkcionira. Ulažem velik napor da ne kriknem, ali
vidim sve zvijezde i dvorana odjednom kao da je nestala, toliki je
intenzitet boli.
U prvi mah, bol me prisilila da se usredotočim na ono po što sam
došao: Put Mira. Ali odmah zatim pretočila se u osjećaj da mi ona
grize usne dok se ljubimo. Ruke joj više nisu prikliještene mojim
koljenima i sada me čvrsto privlače, nokte je zarila u moja leđa, a u
lijevome uhu čujem njezino stenjanje. Zubi popuštaju pritisak, ona
pomiče glavu i ljubi me.
»Vježbaj svoje srce. To je disciplina nužna svakom ratni ku. Ako
uspiješ srcem ovladati, porazit ćeš protivnika.«
Upravo to i pokušavam. Uspijevam se pribrati od udarca i ponovno
držim njegov kimono. On misli da se osjećam poniženo,
vidi da nisam uvježban i siguran sam da će mi sada dopustiti da ga
napadnem.
Pročitao sam mu misli, pročitao sam i njezine i dopu štam joj da
me svlada — Hilal se valja po krevetu, penje se na moje tijelo,
otvara kopču na mojem remenu i počinje mi otvarati rasporak na
hlačama.
»Put Mira teče poput rijeke i, budući da se ničemu ne opire, pobijedio
je već prije nego što je borba počela. Umjetnost mira nepobjediva
je jer se nitko ne bori protiv nikoga, nego samo protiv sebe.
Pobijedi samoga sebe i pobijedit ćeš svijet.«
Da, upravo to sada radim. Krv mi kola žilama brže nego ikada,
znoj mi kaplje u oči i na djelić sekunde ništa ne vidim, ali moj
protivnik ne koristi se svojom prednošću. U dva pokreta, on je na
109
podu.
— Ne činite to — kažem. — Nisam malo dijete koje pod svaku
cijenu mora pobijediti. Moja se borba u ovome času odvija na
drugome planu. Nemojte mi dopustiti da pobijedim bez zasluge ili
radosti da sam bolji.
On shvaća i ispričava se. Nismo ovdje da se borimo, nego da
vježbamo Put. On me ponovno prima za kimono, ja se pripremam
za udarac zdesna, ali u zadnji čas on mijenja smjer. Jedna Yaova
ruka ščepa me za moju ruku i izvije je tako da moram kleknuti kako
se ne bi slomila.
Usprkos boli, osjećam se puno bolje. Put Mira izgleda kao borba,
ali on to nije. To je umjetnost popunjavanja onoga što nedostaje
i pražnjenja onoga čega ima previše. U to usmjeravam svu svoju
energiju i, malo po malo, moja mašta napušta krevet i djevojku s
malim grudima i tvrdim bradavicama, koja otkopčava moje hlače i
pritom mi miluje spolovilo. U ovoj se bitci borim sam sa sobom i
jednostavno moram pobijediti, pod svaku cijenu, čak i ako to znači
pasti i ustati bezbroj puta. Polako nestaju nikad dani poljupci,
orgazmi koji su se trebali dogoditi, nepostojeća milovanja nakon
divljeg i žestokog seksa, romantičnog i bez granica i predrasuda.
Nalazim se na Putu Mira, sva je moja energija ulivena u njega, teče
s rijekom koja se ničemu ne opire i zato uspijeva slijediti svoj tok
do samog kraja i stići do mora kako je i planirala.
Ponovno ustajem. Ponovno padam. Borimo se gotovo pola sata,
potpuno nesvjesni svih ostalih u dvorani, koji su također usredotočeni
na ono što rade, u potrazi za pravim položajem koji će im
pomoći da pronađu savršeni stav za svakodnevni život.
Na kraju, obojica smo iscrpljeni i znoj kaplje s nas. On mi čestita,
ja čestitam njemu i odlazimo do tuševa. Iako sam cijelo vrijeme
primao udarce, na mojem tijelu nema nikakvih vidljivih znakova:
raniti protivnika znači raniti samoga sebe. Kontrolirati agresivnost
tako da ne ozlijedimo drugoga znači biti na Putu Mira.
Puštam da mi se voda slijeva niz tijelo, ispirući sve što se skupilo
i otopilo u mojoj mašti. Kada se želja vrati, a znam da će se
110
vratiti, opet ću zamoliti Yaoa da pronađe mjesto na kojem možemo
vježbati aikido — pa bilo to i u hodniku vlaka — i ponovno ću
pronaći Put Mira.
Život je jedna duga vježba, priprema za ono što nas očekuje. Život
i smrt gube smisao, postoje samo u izazovima koje prihvaćamo
s veseljem i svladavamo s mirom.
* * *
— Jedan čovjek želi s vama razgovarati — kaže Yao dok se oblačimo.
— Rekao sam da ću mu ugovoriti sastanak s vama jer mu
dugujem uslugu. Učinite to za mene.
— Ali sutra rano putujemo — prisjećam se.
— Čekat će nas na sljedećoj postaji. Ja sam, naravno, samo vaš
prevoditelj i, ako ne želite, reći ću mu da ste zauzeti.
Nije on tek moj prevoditelj i to dobro zna. On je čovjek koji vidi
kada trebam pomoć, čak i kada ne zna zašto.
— Naravno, učinit ću to što me molite — složim se.
— Želio bih da znate da imam cijeli jedan životni vijek iskustva
u borilačkim vještinama — započne on. —Kada je Ueshiba
razvijao Put Mira, nije mislio isključivo na savladavanje izičkog
neprijatelja. Sve dok učenik na putu ima jasnu namjeru, moći će
pobijediti i unutarnjeg neprijatelja.
— Već se dugo nisam borio.
— Ne vjerujem. Možda dugo niste trenirali, ali Put Mira je i dalje
u vama. Kad ga jednom usvojimo, nikada ga ne zaboravljamo.
Znao sam što Yao želi reći. Mogao sam prekinuti razgovor, ali
sam mu ipak dopustio da nastavi. On je iskusan čovjek, prekaljen u
mnogim nevoljama, koji je puno toga proživio i uvijek uspio preživjeti,
iako je mnogo puta morao mijenjati svjetove u ovoj inkarnaciji.
Iluzorno je pokušati nešto sakriti od takvog čovjeka.
Molim ga da nastavi što je počeo.
— Niste se borili sa mnom. Borili ste se s njom.
— Istina je.
— Onda ćemo nastaviti trenirati, kad god nam to putovanje do111
pusti. Želio bih vam zahvaliti na onome što ste rekli u vlaku, kada
ste usporedili život i smrt s prijelazom iz jednog vagona u drugi,
i kada ste objasnili da to činimo mnogo puta u životu. Po prvi put
otkako sam izgubio ženu, proveo sam mirnu noć. Susreo sam se s
njom u snu i vidio sam da je sretna.
— Govorio sam to i sebi.
Zahvaljujem mu što mi je bio dostojan protivnik i nije mi dopustio
da pobijedim u borbi u kojoj to nisam zaslužio.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:26 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
»POTREBNO je razviti strategiju koja će koristiti sve što je oko
nas. Najbolji način da se pripremimo za iza zov jest da se naoružamo
s beskonačno mnogo mogućih odgovora.«
Konačno sam se uspio spojiti na internet. Morao sam se prisjetiti
svega što sam naučio o Putu Mira.
»Potraga za mirom jedan je način molitve, koji u konačnici stvara
svjetlost i toplinu. Zaboravite malo na sebe i znajte da je u svjetlosti
skrivena mudrost, a u toplini suosjećanje. Dok kročite ovim planetom,
pokušajte uočiti istinski oblik neba i zemlje. To će biti moguće ako se
ne budete dali pa ralizirati strahom i ako odlučite da vaše geste i stajališta
zaista odgovaraju onome što mislite.«
Netko kuca na vrata. Tako sam usredotočen da jedva shvaćam
što se događa. Moj je prvi impuls da jednostav no ne odgovorim, ali
pomislim da bi moglo biti nešto hitno — pa tko bi imao hrabrosti
probuditi drugu osobu u ovo doba?
Dok prilazim vratima da ih otvorim, shvaćam da postoji jedna
osoba koja ima dovoljno hrabrosti za to.
Hilal stoji pred vratima u crvenoj majici i hlačama od pidžame.
Bez riječi ulazi u moju sobu i ispruži se na krevet.
Legnem pored nje. Ona mi se približi i privijem je u zagrljaj.
— Gdje si bio? — pita.
»Gdje si bio?« više je od običnog pitanja. Onaj tko to pita, istovremeno
kaže i: »Nedostajao si mi«, »Željela sam biti s tobom«,
»Želim čuti tvoje korake«.
Ne odgovaram, nego joj samo milujem kosu.
113
— Nazvala sam Tatjanu i provele smo večer zajedno — odgovara
ona na pitanje koje nisam postavio, niti sam odgovorio na njezino.
— Ona je jedna tužna žena, a tuga je zarazna. Ispričala mi je
da ima sestru blizanku, ogrezlu u drogu, koja ne može naći nikakav
posao, niti imati normalnu ljubavnu vezu. Ali Tatjanina tuga ne dolazi
odatle, nego iz činjenice da je ona uspješna, lijepa, privlačna
muškarcima, ima posao koji joj se sviđa i, iako je rastavljena, upoznala
je drugog muškarca koji je ludo zaljubljen u nju. Problem je u
tome što je, svaki put kad vidi svoju sestru, obuzme užasan osjećaj
krivnje. Ponajprije zato što ne može ništa učiniti. A zatim jer njezine
pobjede čine sestrine poraze još gorčima. Točnije rečeno, nikada
neće biti sretna, bez obzira na okolnosti. Tatjana nije jedina osoba
na svijetu koja tako misli.
Ja joj i dalje milujem kosu.
— Sjećaš se što sam ispričala u veleposlanstvu, zar ne? Svi su
uvjereni da sam iznimno nadarena, da sam velika violinistica i da
će moja karijera biti prepuna slave i priznanja. Moja profesorica ti
je to rekla i još je dodala: »Ona je jako nesigurna, nestabilna.« To
nije istina; ovladala sam tehnikom, znam gdje trebam uroniti da
pronađem inspiraciju, ali nisam za to rođena i nitko me ne može
uvjeriti u suprotno. Violina je moj način da pobjegnem od stvarnosti,
moja vatrena kočija koja me može odvesti dovoljno daleko
od mene, i njoj trebam zahvaliti što sam živa. Preživjela sam da
bih pronašla osobu koja će me spasiti od sve mržnje koju osjećam.
Čitajući tvoje knjige, otkrila sam da si ti ta osoba. Naravno.
— Naravno.
— Pokušala sam pomoći Tatjani i ispričala sam joj da od najranije
mladosti uništavam svakog muškarca koji mi se približi, samo
zato što je jedan od njih nesvjesno pokušao uništiti mene. Ali ona
mi ne vjeruje; misli da sam još djevojčica. Pristala je naći se sa
mnom kako bih joj omogućila pristup k tebi.
Ona se pomiče, prilazi još bliže. Osjećam toplinu njezina tijela.
— Pitala me može li s nama putovati do Bajkalskog jezera. Rekla
mi je da, iako vlak svakoga dana prolazi kroz Novosibirsk, ni114
kada nije imala pravi razlog ukrcati se na njega. Sada ima.
Kao što sam i mislio, sada kada smo zajedno u krevetu, osjećam
jedino nježnost prema toj djevojci do mene. Gasim svjetlo i soba
ostaje osvijetljena samo iskrama čelika koji se kali u vatri na obližnjem
gradilištu.
— Rekla sam joj da ne može. I da, čak i da se ukrca, nikada neće
moći stići do tvojeg vagona. Čuvari ne dopuštaju prijelaz iz jedne
klase u drugu. Shvatila je da je ne želim u blizini.
— Ovi ljudi rade cijelu noć — kažem.
— Slušaš li me uopće?
— Slušam, ali te ne razumijem. Još jedna osoba traži me u istim
okolnostima u kojima si me i ti tražila. Umjesto da joj pomogneš,
ti je potpuno udaljavaš.
— Jer se bojim. Bojim se da će ti se previše približiti i da ćeš
izgubiti zanimanje za mene. Budući da ne znam točno ni tko sam
ni što ovdje radim, sve može nestati u tren oka.
Pomičem lijevu ruku, pronalazim cigarete i palim jednu za sebe i
jednu za nju. Pepeljaru stavljam na prsa. — Želiš li me? — upita.
Želim joj reći: »Da, želim te kada si daleko, kada si samo maštarija
u mojoj glavi. Danas sam se gotovo sat vremena borio misleći
na tebe, na tvoje tijelo, na tvoje noge, tvoje grudi, i borba je uspjela
potrošiti samo majušni dio te energije. Ja jako volim i želim svoju
ženu ali ipak želim i tebe. Nisam jedini koji te želi i nisam jedini
oženjeni muškarac koji želi drugu ženu. Svi mi činimo preljub barem
u mislima, tražimo oprost i opet ga činimo. I nije strah od grijeha
taj koji me sprječava da te dodirujem, iako te držim u naručju.
Ne osjećam taj vid krivnje. Ali postoji nešto puno važnije od toga
hoću li sada voditi ljubav s tobom ili ne. Zbog toga sam miran pored
tebe, dok gledam sobu hotela osvijetljenu iskrama s obližnjeg
gradilišta.«
— Naravno da te želim. Jako. Ja sam muškarac, a ti si jako privlačna
žena. Osim toga, osjećam silnu nježnost prema tebi, koja je
svakim danom sve veća. Divno mi je kako se s lakoćom pretvaraš
iz žene u djevojčicu i iz djevojčice u ženu. Poput gudala koje dodi115
ruje žice violine i svira neku božansku melodiju.
Žar na dvije cigarete pojačava se. Dva dima.
— Zašto me onda ne dodiruješ?
Gasim svoju cigaretu i ona čini isto. Nastavljam joj milovati
kosu i požurujem putovanje u prošlost.
— Moram učiniti nešto jako važno za nas oboje Sjećaš se
Alepha? Moram proći kroz ona vrata koja su nas uplašila.
— A što ja trebam učiniti?
— Ništa. Samo budi sa mnom.
Počinjem zamišljati prsten zlatne svjetlosti koji se penje i spušta
oko mojeg tijela. Počinje kod nogu i uspi nje se do glave, pa se
vraća nazad. U početku mi je teško usredotočiti se na taj pokret, ali
malo— pomalo, prsten se kreće sve brže i brže.
— Smijem li govoriti?
Da, smije. Vatreni prsten nije iz ovoga svijeta.
— Nema ništa gore nego kad te netko odbije. Tvoja svjetlost susretne
svjetlost druge duše, pomisliš da će se prozori otvoriti, sunce
će ući i rane prošlosti konačno će zacijeliti. A onda, odjednom, ne
događa se ništa od onoga što si zamišljao. Možda plaćam zbog svih
muškaraca koje sam povrijedila.
Zlatna svjetlost, koja je maločas bila tek plod moje mašte, dobro
poznat način ulaska u putovanje kroz vri jeme, sada se pokreće neovisno
o meni.
— Ne, ni za što ne plaćaš. Ni ja ne plaćam ni za što. Sjeti se što
sam govorio u vlaku: sada živimo sve što je bilo u prošlosti i što će
biti u budućnosti. Točno u ovome trenutku, u hotelu u Novosibirsku,
svijet se stvara i razara. Iskupljujemo sve svoje grijehe, ako to
želimo.
Ne samo u Novosibirsku, nego na svim mjestima u Svemiru,
vrijeme kuca poput divovskog Božjeg srca, šireći se i skupljajući.
Ona mi se još više približava i osjećam kako njezino maleno srce
također kuca pored mene, sve jače i jače.
Baš kao što se sve brže pomiče i zlatni prsten oko mojega tijela.
116
Prvi put kad sam izvodio tu vježbu — odmah nakon što sam
pročitao knjigu koja govori o tome »kako otkriti tajne prošlih života
« — odmah sam se našao u Francuskoj, sredinom 19. stoljeća, i
vidio sam se kako pišem knjigu o istim temama kojima se bavim i
danas. Otkrio sam svoje ime, svoju adresu, vrstu pera kojim sam se
koristio za pisanje i rečenicu koju sam upravo tada napisao. Tako
sam se jako uplašio da sam se istog časa vratio u sadaš njost, na plažu
Copacabanu, u sobu u kojoj je moja žena mirno spavala pored
mene. Sljedećeg sam dana istražio sve što sam mogao o osobi koja
sam bio i, tjedan dana kasnije, odlučio sam ponoviti eksperiment
i susresti se sa samim sobom. Nije mi uspjelo. I koliko god sam
poslije pokušavao, i dalje nije uspijevalo.
Pričao sam o tome s J .- om. Rekao mi je da sam prvi put imao
»početničku sreću«, koju nam je Bog darovao kako bi nas uvjerio
da je sve moguće; ali ta se situacija brzo preobrati i putovanje postane
teško kao i svako dru go. Predložio mi je da se više ne bavim
time, osim ako se ne dogodi da moram riješiti nešto jako važno
iz nekog od mojih prošlih života; u protivnom, to je samo običan
gubitak vremena.
Nekoliko godina kasnije, upoznao sam jednu ženu iz Sao Paula.
Liječnica homeopatije, vrlo uspješna u životu i s dubokim suosjećanjem
za svoje pacijente. Svaki puta kad bismo se susreli, imao
sam dojam kao da je već otprije poznajem. Razgovarali smo o tome
i rekla mi je da i ona osjeća isto. Jednoga dana bili smo na balkonu
hotela u kojem sam bio odsjeo i promatrali smo grad, a ja sam joj
predložio da zajedno pokušamo izvesti eksperiment s prstenom.
Zajedno smo odbačeni do istih onih vrata koja sam vidio kada smo
Hilal i ja otkrili Aleph. Toga se dana liječnica oprostila od mene s
osmijehom na licu, ali više nikad nisam uspio s njom stupiti u kontakt.
Nije mi više odgovarala na telefonske pozive, nije me htjela
primiti kada sam otišao u kliniku u kojoj je radila i shvatio sam da
nema smisla dalje inzistirati.
Međutim, vrata su se otvorila; mala pukotina u brani pretvorila
117
se u rupu kroz koju je voda nadirala sve jače. Tijekom godina, susreo
sam se s još tri žene koje su u meni pobudile taj osjećaj da se
otprije poznajemo — samo što s njima nisam ponovio pogrešku
koju sam počinio s liječnicom i sam sam izveo eksperiment. Nijedna
od njih nikada nije saznala da sam odgovoran za nešto strašno
što im se dogodilo u prošlim životima.
Spoznaja moje pogreške ipak me nikada nije paralizi rala. Bio
sam iskreno naumio ispraviti je. Osam je žena bilo žrtvom tragedije
i bio sam siguran da će mi jedna od njih jednom ispričati kako
je točno završila ta priča. Jer ja sam saznao gotovo sve; sve osim
prokletstva koje je bačeno na mene.
I tako sam se ukrcao na Transsibirsku željeznicu i, više od dekade
kasnije, ponovno sam uronio u Aleph. Sada pored mene leži peta
od tih žena i priča mi o stvarima za koje počinjem gubiti interes jer
se vatreni prsten sve brže i brže okreće oko mene. Ne, ne želim je
povesti sa sobom onamo gdje smo se ranije susreli.
— Samo žene vjeruju u ljubav. Muškarci ne — kaže ona.
— I muškarci vjeruju u ljubav — odgovaram.
I dalje joj milujem kosu. Otkucaji njezina srca se smiruju. Zamišljam
da su joj oči zatvorene i da se osjeća voljenom i zaštićenom,
i da ju je osjećaj odbačenosti na pustio isto tako brzo kao što se i
pojavio.
Njezini udisaji postaju sve sporiji. Ponovno se pomiče, ali ovaj
put samo kako bi se ugodnije smjestila. I ja se pokrećem, mičem
pepeljaru sa svojih prsa, stavljam je na noćni ormarić i obgrlim
djevojku rukama.
Zlatni prsten sada se okreće nevjerojatnom brzinom, putujući od
mojih nogu ka glavi i od glave k nogama. I odjednom osjećam da
zrak oko mene titra, kao da je nešto u blizini eksplodiralo.
118
Naočale su mi zamagljene. Nokti su mi prljavi. Svijeća jedva
malo osvjetljava prostor, ali mogu vidjeti rukave odore koju nosim:
debele i grubo tkane.
Preda mnom stoji pismo. Uvijek isto pismo.
Cordoba, 11. srpnja 1492.
Dragi moj,
malo nam je još oružja preostalo, a jedno od njih je i Inkvizicija,
koja je u zadnje vrijeme na meti žestokih napada. Zle namjere jednih
i predrasude drugih, proglasile su inkvizitora maltene čudovištem. U
ovome teškom i osjet ljivom trenutku, kada ta tobožnja Reforma potiče
pobunu u domovini i nerede na ulicama, klevećući ovaj Kristov sud i
optužujući ga za mučenja i grozote, mi smo vlast! A vlast je obvezna
izreći najstrožu kaznu onima koji opasno prijete općem dobru i amputirati
s bolesnoga tijela ud koji ga truje, te tako spriječiti druge da
slijede njegov primjer. Upravo je zato pravedno da se smrtna kazna
primijeni na one koji — uporno propovijedajući herezu — osuđuju
mnoge duše na Pakleni oganj.
Te žene misle da imaju potpunu slobodu da objavljuju otrov svojih
pogrešaka i da siju svijetom pohotu i obožava nje vraga. Vještice, to su
one! Duhovne kazne nisu uvijek dovoljne. Većina ljudi nije ih u stanju
shvatiti. Crkva mora imati — i ima — pravo prijaviti zlo i od vlasti
zahtijevati radikalne poteze.
Te žene ovdje su da bi udaljile muža od žene, brata od sestre, oca od
djece. Nema sumnje da je Crkva poput milosrdne majke uvijek spremna
oprostiti svojoj djeci koja griješe. Naš je jedini cilj postići da se
one pokaju kako bismo Svevišnjemu mogli predati njihove duše već
očišćene od grijeha. Poput božanskog umijeća — koje se vodi za
nadahnutim Kristovim riječima — razdijeli svoju kaznu po stupnjevima,
sve dok one ne priznaju svoje obrede, svoje spletke i čini koje su
posijale gradom, osudivši ga na kaos i anarhiju.
Ove godine već smo uspjeli potisnuti Muslimane na drugu stranu
Afrike, vodeni pobjedničkom Kristovom rukom. Gotovo su uspjeli pokoriti
Europu, ali Vjera nam je pomogla da pobijedimo u svim bitka119
ma. I Židovi su također pobjegli, a oni koji su ostali preobratit će se
milom ili silom.
Još gore od Židova i Arapa izdaja je onih koji tvrde da vjeruju u
Krista, a pritom nam zabijaju nož u leđa. Ali i oni će biti kažnjeni kada
to najmanje budu očekivali — to je samo pitanje vremena.
U ovome trenutku trebamo usmjeriti svoje snage na one koji se podmuklo
uvlače u naše stado, poput pravih vukova obučenih u janjeću
kožu. Vi imate priliku pokazati svima da zlo nikada neće proći neprimijećeno
jer, kada bi te žene uspjele, vijest bi se proširila, loš primjer
bi se ukorijenio, a vjetar grijeha pretvorio bi se u uragan — to bi nas
oslabilo, Arapi bi se vratili, Židovi bi se ponovno okupili i tisuću i pet
stotina godina borbe za Mir u Kristu bilo bi izgubljeno.
Priča se da je sud Svetog oicija uveo mučenja. Kako je to daleko
od istine! Upravo suprotno: kada je Rimsko pravo dozvolilo mučenja,
Crkva ga je u početku odbacila. Sada smo ga, pritisnuti okolnostima,
jednostavno prisiljeni prihvatiti, ali njegova je uporaba OGRANIČENA!
Papa je dopustio — ali ne i zapovjedio — da se mučenje primjenjuje
u izuzetno rijetkim slučajevima. A i ta se dozvola odnosi isključivo
na heretike. Svi kodeksi ovog Inkvizicijskog suda, tako nepravedno
ozloglašenog, mudri su, pošteni i razboriti. Nakon svake prijave, bez
iznimke dopuštamo grešnicima milost svete ispovijedi prije nego što
izađu pred Nebeski sud, gdje sve tajne bivaju otkrivene. Naš je osnovni
cilj spasiti te jadne duše, a inkvizitor ima pravo ispitivati i propisati
metode koje smatra nužnima kako bi okrivljeni PRIZNAO Tu ponekad
dolazi do primjene mučenja, ali isključivo u ranije opisanome obliku.
Usprkos tomu, protivnici božje slave optužuju nas da smo krvnici
bez srca, a ne vide da Inkvizicija primjenjuje mućenja s mjerom i popustljivošču
nepoznatima ijednome civilnome sudu našega vremena!
Mučenje se može primijeniti samo JEDNOM u svakome procesu i zato
se nadam da nečete propustiti tu jedinu priliku koju imate. Ako ne
postupite ispravno, diskreditirat ćete ovaj sud i morat ćemo osloboditi
te žene koje su došle na ovaj svijet samo da bi po njemu sijale sjeme
grijeha. Svi smo mi slabi, samo je Gospod jak. Zato nas On osnažuje
kada nam omogući čast da se borimo za slavu Njegova imena.
Vi nemate pravo na pogrešku. Ako su te žene krive moraju to priznati
i ispovijediti svoje grijehe prije nego što ih predamo Božjoj milosti.
120
I, iako vam je to prvi put i vaše je srce puno onoga što smatrate suosjećanjem,
ali zapravo nije ništa drugo doli slabost, sjetite se da Isus
nije oklijevao izbičevati trgovce u Hramu. Poglavar će se pobrinuti
za to da vam ukaže na ispravne postupke, tako da ćete, ubuduće kada
dođe vaš čas za djelovanje, moći upotrijebiti bič, kotač, ili bilo što
drugo što vam bude na raspolaganju a da to ne oslabi vaš duh. Sjetite
se da ne postoji ništa pobožnije od smrti na lomači To je najnepatvoreniji
način pročišćenja. Plamen pali meso, ah čisti dušu, koja se tada
može uzdići k Božjoj slavi!
Vaš je rad od temeljne važnosti za održanje reda, kako bi naša zemlja
mogla nadići unutarnje poteškoće i kako bi Crkva ponovno preuzela
moć ugroženu zlobnim klevetama, a riječ Jaganjčeva ponovno
odjekivala u ljudskim srcima.Ponekad je potrebno koristiti se strahom
da bi duša mogla pronaći pravi put. Ponekad je potrebno poći u rat
da bismo na kraju mogli živjeti u miru. Nije nam važno kako nas sada
osuđuju jer će nas budućnost opravdati i priznati naš rad.
Štoviše, čak i ako ljudi u budućnosti ne budu imali razumijevanja
za ono što mi radimo i ako zaborave da smo bili prisiljeni ostati čvrsti
kako bi svi mogli živjeti u blagosti koju je propovijedao Sin Božji, mi
znamo da nas naša nagrada čeka u Nebesima.
Sjeme zla treba iščupati iz zemlje prije nego li proklije i ukorijeni
se. Pomozite svojem Poglavaru da ispuni svetu zadaću — bez mržnje
prema sirotim bićima, pokazujući milosrđe prema Zlu.
Sjetite se da na Nebu postoji još jedan sud, i da ćete njemu polagati
račune o tome kako ste provodili Božju volju na zemlji.
F. T. T„ O. P.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:26 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PROVELI SMO CIJELU noć nepomični. Budim se s njom u
zagrljaju, u istom položaju u kojem smo bili prije zlatnoga prstena.
Boli me vrat jer je ukočen od dugog sna.
— Ustanimo. Moramo nešto učiniti.
Ona se okreće na drugu stranu, promrmljavši nešto poput: »Sunce
izlazi jako rano u Sibiru u ovo doba go dine.«
— Hajde, ustanimo. Moramo izaći sad odmah. Odi u svoju sobu,
obuci se i nađimo se dolje.
* * *
Hotelski portir dao mi je plan grada i pokazao mi kuda trebam ići.
Mjesto je udaljeno tek pet minuta hoda. Ona prigovara što hotelski
bar još nije otvoren.
Prošli smo dvije ulice i uskoro stižemo na mjesto na koje sam
trebao stići.
— Ali to je... crkva!
Da, to je crkva.
— Mrzim rano ustajanje. A još više mrzim... ovo — prstom pokazuje
na kupolu u obliku glavice luka obojane u plavo, sa zlatnim
križem na vrhu.
Vrata su otvorena i nekoliko starijih gospođa ulazi u crkvu.
122
Ogledam se oko sebe i vidim da je ulica potpuno pusta, još nema
nijednog automobila na vidiku.
— Jako mi je važno da učiniš nešto za mene.
Ona se konačno prvi put tog jutra nasmiješi. Ja je molim za uslugu!
Potrebna mi je u životu!
— Nešto što samo ja mogu učiniti?
— Da, samo ti. Ali nemoj me pitati zašto to tražim od tebe.
* * *
Uzimam je za ruku i uvodim unutra. To nije prvi put da se nalazim
u pravoslavnoj crkvi. Nikada nisam naučio što bih točno trebao
napraviti, osim što znam da trebam zapaliti tanke voštane svijeće
i moliti svece i anđele da me štite. Usprkos tomu, uvijek me očara
ljepota tih hramova, koji slijede idealan arhitektonski projekt: svod
u obliku neba, središnja lađa bez ijedne klupe, pobočni lukovi, ikone
koje su umjetnici oslikali zlatom u molitvi i postu, pred kojima
se neke od gospođa koje su upravo ušle klanjaju i ljube zaštitno
staklo.
Kako to uvijek biva, stvari počinju savršeno sjedati na svoje
mjesto kada smo potpuno usredotočeni na ono što želimo. Usprkos
svemu što sam proživio te noći i, iako nisam uspio otići dalje od
čitanja pisma, još je dug put do Vladivostoka i moje srce je mirno.
Hilal također izgleda očarana ljepotom tog mjesta. Mora da je
zaboravila da se nalazimo u crkvi. Odlazim do jedne gospođe koja
sjedi u kutu, kupujem četiri svijeće i tri od njih palim pred slikom
koja predstavlja svetog Jurja, dok molim za sebe, za svoju obitelj,
svoje čitatelje i svoj rad.
Četvrtu zapaljenu svijeću pružam Hilal.
— Molim te, učini sve što te zamolim. Primi ovu svijeću.
Ona se instinktivno osvrće oko sebe, da vidi obraća li netko pozornost
na to što radimo. Valjda misli da time možda povrjeđujemo
svetost mjesta na kojem se nalazimo. Ali već u sljedećem trenutku
to joj više nije važno. Mrzi crkve i ne mora se u njima ponašati
poput drugih.
123
Plamen svijeće odražava se u njezinim očima. Saginjem glavu.
Ne osjećam ni najmanju krivnju, samo prihvaćanje neke daleke
boli koja se pokazuje u drugoj dimenziji, boli koju moram primiti
u sebe. — Izdao sam te. I molim te da mi oprostiš.
— Tatjana!
Prstima joj zatvaram usne. Usprkos snazi njezine volje, njezine
borbe, njezinog talenta, ne smijem zaboraviti da ona ima samo dvadeset
jednu godinu. Trebao sam dru gačije sročiti rečenicu.
— Ne, ne radi se o Tatjani. Molim te, samo mi op rosti.
— Ne mogu ti oprostiti kad ne znam o čemu se radi.
— Sjeti se Alepha. Sjeti se osjećaja koji te obuzeo u tom trenutku.
Pokušaj u ovo sveto mjesto donijeti nešto što ne poznaješ, ali
što se nalazi u tvojem srcu. Ako je potrebno, zamisli kako sviraš
neku simfoniju koju jako voliš i pusti da te ona odvede do mjesta
do kojeg trebaš stići. Samo je to sada važno. Riječi, objašnjenja i
pitanja sada nam ne bi bili ni od kakve pomoći, samo bi dodatno
zakomplicirali nešto što je i ovako već dosta složeno. Jednostavno
mi oprosti. Taj bi oprost trebao doći iz dubine tvoje duše, iste one
duše koja prelazi iz jednog tijela u drugo i ući putujući kroz vrijeme
koje ne postoji i kroz prostor koji je beskonačan.
»Nikada ne možemo povrijediti dušu, jer nikada ne možemo povrijediti
Boga. Ali ostajemo zarobljeni u sje ćanju i zbog toga nam
životi budu tužni, iako nam ništa ne nedostaje za sreću. Kada bismo
barem mogli biti u potpunosti ovdje, kao da smo se ovog trenutka
probudili na planetu Zemlji i našli se u hramu obloženu zlatom. Ali
to ne možemo.«
— Ne znam zašto bih trebala oprostiti čovjeku kojeg volim.
Možda za to postoji samo jedan jedini razlog: jer nikada nisam
čula tu rečenicu iz njegovih usta.
Prostorom se počinje širiti miris tamjana. Svećenici ulaze na jutarnju
molitvu.
— Zaboravi tko si ti u ovome trenutku i otiđi na mjesto gdje je
ona koja si oduvijek bila. Tamo, na tom mjestu, pronaći ćeš prave
riječi oprosta za mene.
124
Hilal traži nadahnuće u zlatnim zidovima, u stupovima, u ljudima
koji ulaze u crkvu u to rano jutro, u plamenu upaljenih svijeća.
Zatvara oči i možda, slijedeći moj savjet, zamišlja note neke
glazbe.
— Nećeš vjerovati. Kao da vidim neku djevojku... koja više nije
ovdje, a želi se vratiti...
Zamolim je da posluša što djevojka govori.
— Djevojka prašta. Ne zato što je postala svetica, nego zato što
više ne može nositi u sebi svu tu mržnju. Mržnja umara. Ne znam
mijenja li to išta na Nebesima ili na Zemlji, spašava li to ili osuđuje
moju dušu, ali ja sam iscrpljena i tek sada to shvaćam. Opraštam
čovjeku koji me želio uništiti kad sam imala deset godina. On je
znao što radi, ja nisam znala. Ali mislila sam da sam ja kriva, mrzila
sam samu sebe i sve koji bi mi se približili i sada se moja duša
oslobađa.
Ne, nisam to očekivao.
— Oprosti svima i svemu, ali oprosti i meni — molim je. —
Uključi me u svoj oprost.
— Opraštam svima i svemu, uključujući i tebe, čiji zločin ne poznajem.
Opraštam ti jer te volim i jer ti ne voliš mene, opraštam ti
jer mi pomažeš da budem blizu svojih demona, iako nisam na njih
mislila već godinama. Opraštam ti jer me odbacuješ i time umanjuješ
moju snagu, opraštam ti jer ne vidiš tko sam i što ovdje radim.
Opraštam tebi i demonu koji mi je dodirivao tijelo dok još uopće
nisam znala što je život. Dodirivao mi je tijelo, ali mi je izobličio
dušu.
Ona sklapa ruke u molitvu. Volio bih da je oprostila samo meni,
ali Hilal iskupljuje cijeli svoj svijet. A možda je i bolje tako.
Njezino tijelo počinje drhtati. Oči joj se pune suza ma.
— Zar to baš mora biti ovdje? Mora li biti u crkvi? Hajdemo van,
pod otvoreno nebo. Molim te!
— Mora biti u crkvi. Jednoga dana napravit ćemo to pod otvorenim
nebom, ali danas mora biti u crkvi. Molim te, oprosti mi.
Ona zatvara oči i podiže ruke prema stropu. Neka žena ulazi u
125
crkvu i, vidjevši njezinu gestu, odmahuje glavom u znak neodobravanja:
nalazimo se na svetome mjestu, običaji su ovdje drugačiji,
trebali bismo poštovati tradiciju. Pravim se da ne primjećujem njezin
pogled i osjećam olakšanje jer Hilal sada razgovara s Duhom
svetim, koji diktira molitve i istinske zakone i ništa na ovome svijetu
ne može ga omesti.
Oslobađam se mržnje putem oprosta i ljubavi. Shva ćam da je
patnja, kada se ne može izbjeći, ovdje kako bi mi pomogla na mojem
putu prema blaženstvu. Shvaćam da se sve isprepliće, da se
svi putovi susreću, sve rijeke teku prema istome moru. Zato sam u
ovome trenutku ja instrument oprosta. Oprosta za počinjene zločine,
od kojih jedan poznajem, a drugi ne poznajem.
Da, jedan duh govori kroz nju. Upoznao sam tog duha i tu molitvu,
koju sam prije mnogo godina naučio u Brazilu. Bila je to
molitva jednog mladića, a ne djevojke. Ali ona ponavlja riječi koje
lutaju Svemirom, čekajući da ih iskoristi tko god ih zatreba.
Hilal govori tiho, ali akustika crkve tako je savršena da sve što
govori odzvanja u svim uglovima.
— Za sve suze koje samo prolila, opraštam.
Za boli i razočaranja, opraštam.
Za izdaje i laži, opraštam.
Za klevete i spletke, opraštam.
Za mržnju i progone, opraštam.
Za udarce koji me raniše, opraštam.
Za razrušene snove, opraštam.
Za uništene nade, opraštam.
Za nedostatak ljubavi i zavist, opraštam.
Za ravnodušnost i zle namjere, opraštam.
Za nepravdu u ime pravde, opraštam.
Za srdžbu i zlostavljanje, opraštam.
Za nemar i zaborav, opraštam.
Cijelome svijetu, za sva zla, opraštam.
Ona spušta ruke, otvara oči i prekriva lice rukama. Prilazim joj
da je zagrlim, ali ona me zaustavlja pokretom ruke.
— Nisam još završila.
126
Ponovno zatvara oči i pogleda prema gore.
— Opraštam i samoj sebi. Da nevolje iz prošlosti više ne budu
teret na mojem srcu. Na mjesto boli i povrijeđe nosti stavljam razumijevanje
i spoznaju. Na mjesto nemira stavljam glazbu koju
stvara moja violina. Na mjesto žalosti stavljam zaborav. Na mjesto
osvete stavljam pobjedu.
— Moći ću slobodno voljeti i ljubavlju nadići svu mrž nju,
Darovati i kada ništa ne posjedujem,
Raditi s veseljem i usred brojnih zapreka,
Pružiti ruku čak i u potpunoj samoći i napuštenosti,
Osušiti suze još u jecajima,
Vjerovati i kada nitko drugi u mene ne vjeruje.
Ona otvara oči, polaže dlanove na moju glavu i govori sa sigurnošću
koja dolazi iz Visina:
— Tako neka bude. Tako će i biti.
* * *
U daljini pjeva pijetao. To je znak. Uzimam je za ruku i izlazimo,
gledajući grad koji se polako budi. Malo je iznenađena onime što je
rekla, a ja osjećam da je njezin oprost bio najvažnija stvar do sada
na mojem putu. Ali to nije posljednji korak, još moram saznati što
se dogodilo nakon što sam pročitao ono pismo.
Stigli smo na vrijeme da doručkujemo zajedno s osta lima iz naše
grupe, da spremimo torbe i uputimo se na željezničku postaju.
— Hilal će spavati u praznoj kabini u našem vagonu — kažem.
Nitko ništa ne komentira. Mogu pretpostaviti što misle, ali ne da
mi se objašnjavati da to nema nikakve veze s time.
— Korkmaz Igit — kaže Hilal.
Po iznenađenom izrazu na licima sviju — uključujući i mojeg
prevoditelja — to sigurno nije ruski.
— Korkmaz Igit— ponavlja. — Na turskome to znači »on odlazi
i ne plaši se«.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Listići čaja
SVI SU SE OČITO već privikli na putovanje. Stol je središte
našeg malenog svemira, oko kojeg se svakog jutra okupljamo za
doručak, ručak, večeru, razgovore o životu i o onome što nas još
očekuje na ovome putovanju. Hilal je sada s nama u vagonu, sudjeluje
u obrocima, koristi moju kupaonicu za svoja dnevna tuširanja,
provodi dane kompulzivno svirajući violinu i sve manje sudjeluje
u raspravama.
Danas razgovaramo o šamanima s Bajkalskog jezera, naše sljedeće
postaje. Yao kaže da bi mu bilo jako drago kada bih upoznao
jednoga od njih.
— Vidjet ćemo kad stignem.
U prijevodu: »Nisam osobito zainteresiran.«
Ali ne vjerujem da će ga to pokolebati. U borilačkim vještinama,
jedan od najpoznatijih principa jest nepružanje otpora. Dobri borci
uvijek koriste energiju udarca protiv onoga koji ga je uputio. Tako
da, što više svoje energije koristim na riječi, sve sam manje uvjeren
u to što govorim i uskoro će me biti lako savladati.
— Sjetila sam se razgovora koji smo vodili prije dolaska u Novosibirsk
— kaže urednica. Rekli ste da je Aleph neka točka izvan
nas, ali da dvoje zaljubljenih mogu tu točku prenijeti na bilo koje
mjesto. Šamani misle da su im dane posebne moći i da samo oni
mogu ostvariti takvu vrstu vizija.
Ako govorimo o Tradiciji magije, odgovor je: »Ta se točka nalazi
izvan nas.« Ali ako govorimo o ljudskoj tradiciji, zaljubljeni u
nekim trenutcima, ali samo u vrlo posebnim prilikama, mogu doživjeti
Potpunost. U pravom životu, doživljavamo se kao odijeljena
bića, ali cijeli je Svemir smo jedno, samo jedna jedinstvena duša.
128
Usprkos tomu, da bismo na taj način prizvali Aleph, potrebno je da
doživimo nešto vrlo intenzivno: snažan orgazam, velik gubitak, vrhunac
teškog sukoba, trenutak ushićenja pred nečime nevjerojatne
ljepote.
— Sukoba nam barem ne nedostaje — kaže Hilal. — Živimo
uronjeni u sukobe, čak i u ovome vagonu.
Djevojka koja je do sada šutjela, kao da se vratila na početak
putovanja i opet provocira situaciju koja je već davno riješena. Zauzela
je teritorij i želi dokazati svoju tek stečenu moć. Urednica zna
da su te riječi upućene njoj.
— Sukobi su za duše koje nisu pretjerano razborite — odgovara
pokušavajući generalizirati, ali pogađa direktno u metu. — Svijet
je podijeljen na one koji me razumiju i na one koji me ne razumiju.
U ovom drugom slučaju, ja jednostavno puštam te osobe da se
muče pokušavajući zadobiti moje simpatije.
— Zanimljivo, jako smo slične — uzvraća Hilal. — Uvijek sam
bila takva i uvijek sam uspjela postići ono što sam naumila. Očiti
primjer toga je što sada imam ležaj u ovome vagonu.
Yao ustaje. Očigledno nema strpljenja za takve razgo vore.
Izdavač značajno pogleda prema meni. Što očekuje od mene? Da
se uključim u raspravu?
— Vi nemate pojma o čemu govorite — kaže urednica, ovaj put
obraćajući se izravno Hilal. — I ja sam uvijek mislila da sam spremna
na sve, sve dok nisam rodila sina. Cijeli svijet u mojoj glavi
srušio se, osjetila sam se slabom, beznačajnom, nesposobnom da
ga zaštitim. Znate li tko samoga sebe smatra sposobnim za sve? Dijete.
Ono ima povjerenja, ne boji se ničega, vjeruje u svoju vlastitu
moć i uspije dobiti sve što naumi.
»Ali dijete raste. I počinje shvaćati da nije baš tako moćno i da
su mu za preživljavanje potrebni drugi. Tada počinje voljeti i nadati
se da će zbog toga biti nagrađeno. Kako život odmiče, ono sve više
želi da njegova ljubav bude uzvraćena. Spremno je žrtvovati sve,
čak i svoju moć, samo da zauzvrat dobije onoliko ljubavi koliko je i
daje. Sve dok ne dođemo do onoga što smo danas: odrasli koji čine
129
bilo što samo kako bi bili prihvaćeni i voljeni.«
Yao se vratio, ali je ostao stajati, održavajući ravnotežu s poslužavnikom
na kojem se nalazi čajnik i pet šalica.
— Zato sam postavila pitanje o Alephu i ljubavi — nastavlja
urednica. — Nisam govorila ni o kakvom muškarcu. U nekim sam
trenutcima, gledajući svojeg sina kako spava, mogla vidjeti sve što
se zbiva na svijetu: mjesto s kojega je došao, mjesta koja će tek
upoznati, kušnje koje će trebati proći da bi stigao tamo gdje sam
sanjala da će stići. On je rastao, ja sam ga voljela jednako kao i
prije, ali Aleph je nestao.
Da, ona je shvatila Aleph. Nakon njezinih riječi nastupila je tišina
puna poštovanja. Hilal je ostala potpuno razoružana.
— Izgubljena sam — priznaje Hilal. — Čini mi se da su nestali
svi razlozi zbog kojih sam dovde došla. Mogu sići na sljedećoj
postaji, vratiti se u Jekaterinburg, posveti i i ostatak svojeg života
violini i nikada ne shvatiti sve ovo. A na dan svoje smrti, pitat ću
se: što sam ja radila ovdje?
Primam je za ruku.
— Pođi sa mnom.
Želio sam je ponovno odvesti u Aleph kako bi otkrila zašto je odlučila
proputovati Aziju vlakom. Pripremio sam se za svaku njezinu
moguću reakciju i bio sam spre man prihvatiti što god ona odluči.
Sjetio sam se liječnice koju nikada više nisam vidio — s Hilal će
se vjerojatno dogoditi isto.
— Samo čas — reče Yao.
Zamoli nas na ponovno sjednemo, podijeli nam šalice i stavi čajnik
na sredinu stola.
— Dok sam živio u Japanu, naučio sam cijeniti ljepotu jednostavnih
stvari. A najjednostavnija i ujedno najproi njenija od njih bilo je
ispijanje čaja. Ustao sam s namjerom da učinim ovo: da objasnim
kako, unatoč svim našim sukobima, poteškoćama, sitničavosti ili
velikodušnosti, možemo uživati u onome što je jednostavno. Samuraji
su ostavljali svoje sablje vani, ulazili u dvoranu, sjeli bi u
pravilan položaj i pili čaj u ceremoniji razrađenoj do najsitnijih de130
talja. Tijekom tih nekoliko kratkih minuta, mogli su zaboraviti na
rat i posvetiti se isključivo oboža vanju ljepote. Učinimo to.
On ulije čaj u svaku šalicu. Mi ostali u tišini čeka mo.
— Otišao sam po čaj jer sam vidio dva samuraja spremna na
borbu. Ali kada sam se vratio, zatekao sam časne ratnike izmijenjene
u dvije duše pune međusobnog razumijevanja, i ništa od ovoga
više nije bilo potrebno. Ipak, popijmo čaj zajedno. Ujedinimo naše
snage u po kušaju da dostignemo Savršenstvo kroz nesavršene geste
svakidašnjeg života. Istinska se mudrost sastoji od poštvanja
jednostavnih stvari koje radimo, jer nas one mogu odvesti tamo
kamo trebamo stići.
Puni poštovanja pijemo čaj koji nam je Yao poslužio. Sada, kada
mi je oprošteno, mogu osjetiti okus mladih listova, pobranih žuljevitom
rukom, osušenih na suncu i pretvorenih u napitak koji posvuda
širi harmoniju. Nitko od nas nije u žurbi; za vrijeme ovog
putovanja, svi nepre stano rušimo i ponovno stvaramo predodžbe
o sebi.
Kada smo završili, ponovno pozivam Hilal da me slijedi. Ona
ima pravo znati i sama odlučiti.
131
Našli smo se u odjeljku koji vodi do vrata vlaka. Neki čovjek
otprilike mojih godina razgovara s nekom ženom točno na mjestu
gdje se nalazi Aleph. Zbog energije ko jom to mjesto zrači, moguće
je da će se duže zadržati na njemu.
Odlučili smo malo pričekati. Dolazi i treća osoba, pali cigaretu i
pridružuje se drugim dvjema.
Hilal se ne želi vratiti u salon:
— Ovo je samo naš odjeljak. Oni ne bi trebali biti ovdje, nego u
prednjem vagonu.
Molim je da ne poduzima ništa. Možemo pričekati.
— Čemu takva agresivnost kada se ona željela pomi riti?
— pitam.
— Ne znam. Izgubljena sam. Na svakoj postaji, svakoga dana,
sve sam više izgubljena. Mislila sam da mi je sveta dužnost zapaliti
vatru u planini, biti uz tebe, pomoći ti da ostvariš neku, meni
nepoznatu, misiju. Mislila sam da ćeš reagirati točno onako kako
si reagirao: učiniti sve što možeš da se to ne dogodi. I molila sam
se da budem sposobna premostiti zapreke, podnijeti posljedice, biti
ponižena, uvri jeđena, odbačena i gledana s prezirom, sve u ime
ljubavi za koju nisam ni slutila da može postojati, ali koja je tu.
»I konačno sam stigla blizu: u sobu pored tvoje, praznu jer je
Bog htio da osoba kojoj je ta soba bila namijenjena u zadnji čas
odustane. Nije ona donijela tu odluku: ona je došla Odozgo, u to
sam sigurna. Ali, usprkos tomu, po prvi put otkako sam ušla u ovaj
vlak prema Tihome oceanu, nemam volje nastaviti dalje.«
Još se jedna osoba pridružuje društvu u odjeljku. Donijela je i tri
limenke piva. Izgleda da će taj razgovor još potrajati.
— Znam o čemu govoriš. Pomisliš da si došla do kraja, ali nisi.
I u pravu si, moraš shvatiti što radiš ovdje. Došla si mi oprostiti i
želio bih ti pokazati za što. Ali riječi ubi jaju, samo iskustvo ti može
pomoći da sve shvatiš. Bolje rečeno, da nas dvoje sve shvatimo, jer
ni ja ne znam kraj, posljednji redak, posljednju riječ te priče.
— Pričekajmo ovdje da oni izađu pa da možemo ući u Aleph.
132
— I ja sam tako mislio, ali oni neće tako skoro otići, upravo
zbog Alepha. Iako ga nisu svjesni, osjećaju euforiju i ispunjenost.
Dok sam ih promatrao, shvatio sam da bih te možda ipak ja trebao
voditi, a ne ti jednostavno pokazati sve odjednom.
»Dođi noćas u moju sobu. Ionako je teško zaspati u ovom vagonu
koji se trese; samo zatvori oči, opusti se i budi pored mene. Dopusti
da te zagrlim onako kao što sam te zagrlio u Novosibirsku. Pokušat
ću sam otići do kraja priče i ispričati ti točno što se dogodilo.«
— To je sve što sam željela čuti. Poziv da dođem u tvoju sobu.
Molim te, nemoj me ponovno odbaciti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Peta zena
— NISAM STIGLA oprati pidžamu.
Hilal na sebi ima samo majicu koju je malo prije od mene posudila
i koja pokriva gornji dio njezina tijela, otkrivajući joj noge. Ne
mogu vidjeti nosi li još nešto na sebi ispod majice. Uvlači se pod
pokrivač.
Milujem joj kosu. Moram biti taktičan i obziran koliko god to
mogu, reći joj sve, a ne reći ništa.
— Sve što trebam u ovome trenutku je zagrljaj. Taj pokret star
kao i samo čovječanstvo, koji znači puno više od pukog susreta
tijela. Zagrljaj znači: ti me ne ugrožavaš, ne bojim se biti tako blizu
tebe, mogu se opustiti, osje titi se kao kod kuće, zaštićen sam i
netko me razumije. Tradicija kaže da svaki put kada nekog iskreno
zagrlimo, dobijemo još jedan dan života. Molim te, učini to sada za
mene — molim je.
Naslanjam glavu na njezine grudi i ona me prima u naručje. Ponovno
čujem kako brzo kuca njezino srce i osjećam da ne nosi
grudnjak.
— Zaista bih ti želio ispričati što ću pokušati napraviti, ali ne
mogu. Nikada nisam došao do kraja, do trenutka u kojem se sve
razrješava i objašnjava. Uvijek stanem na istome mjestu, kada
izlazimo.
— Kada izlazimo odakle? — pita Hilal.
— Kada svi izlaze s trga, ne traži od mene da bolje objasnim.
Tamo je osam žena i jedna od njih kaže mi nešto što ne uspijevam
čuti. U ovih dvadeset godina bio sam s četiri od njih, i nijedna me
nije uspjela odvesti do raspleta. Ti si peta koju sam susreo. Budući
da se ovo putovanje nije dogodilo slučajno i da se Bog ne kocka sa
134
Svemirom, razumijem zašto te priča o svetoj vatri dovela k meni.
Shvatio sam to kada smo zajedno uronili u Aleph.
— Trebam cigaretu. Budi jasniji. Mislila sam da želiš biti sa
mnom.
Sjeli smo na krevet i zapalili svatko jednu cigaretu.
— Silno bih želio biti jasniji i ispričati ti sve, samo trebam shvatiti
što se događa nakon pisma koje se prvo pojavljuje. Nakon toga
čujem glas svojeg poglavara koji mi kaže da nas osam žena čeka.
I znam da mi, na kraju, jedna od vas nešto kaže, što može biti blagoslov
ili kletva.
— Govoriš o prošlim životima? O nekom pismu?
To sam želio da sazna. Samo da me sad ne pita o ko jem se životu
radi.
— Sve je sadržano tu, u sadašnjosti. Ili sebe osuđujemo ili sebe
spašavamo, ovdje i sada, sve vrijeme. Neprestano mijenjamo strane,
preskačemo iz jednog vagona u drugi, iz jednog paralelnog svijeta
u drugi. Moraš mi vjerovati.
— Vjerujem ti. Mislim da znam o čemu govoriš.
Još jedan vlak prolazi u suprotnom smjeru. Zabljesne nas svjetlo
osvijetljenih prozora, čujemo buku, osjećamo udar zraka. Vagon se
trese jače nego inače.
— Ono što sada moram učiniti je prijeći na drugu stranu, koja
se nalazi u istome »vlaku« koji zovemo vrijeme i prostor. To nije
teško: dovoljno je da zamislim zlatni prsten kako se pomiče gore—
dolje oko mojega tijela, u početku sporo, a kasnije sve brže i brže.
Kada smo u Novosibirsku bili u ovome položaju, proces je tekao
nevjerojatno lako. Zato bih želio da ponovimo isto što smo radili
tamo: ti si me zagrlila, ja sam zagrlio tebe i prsten me odbacio u
prošlost bez velikog napora.
— To je dovoljno? Da zamislimo prsten?
Pogled mi padne na računalo koje se nalazi na malenom stolu u
mojoj sobi. Ustajem i donosim ga u krevet.
— Mi mislimo da se ovdje nalaze fotograije, riječi, slike, pravi
prozor u svijet. Ali zapravo se iza svega što vidimo u računalu na135
laze nizovi nula i jedinica. Programeri to zovu binarnim kodom.
»Tako i mi moramo oko sebe stvoriti vidljivu stvar nost. Da to
nismo učinili, ljudski rod ne bi nikada pre živio razdoblje predatora.
Izmislili smo nešto što smo nazvali ‘memorijom’, kao i onu koja
postoji u računalu. Memorija nas čuva od opasnosti, omogućuje
nam da ži vimo u društvu, da pronađemo hranu, da rastemo i da na
sljedeći naraštaj prenesemo sve što smo naučili. Ali ona nije osnovna
tvar života.«
Ponovno stavljam računalo na stol i vraćam se u kre vet.
— Plameni je prsten samo oruđe kojim se možemoosloboditi
memorije. Pročitao sam nešto o tome, ali ne sjećam se tko je to
napisao. Nesvjesno to činimo svake noći kada sanjamo: odlazimo
u našu davnu ili nedavnu prošlost. Budimo se uvjereni da smo u
snu proživjeli prave besmislice, ali to nije točno. Bili smo u drugoj
dimenziji, u kojoj se stvari ne odvijaju isto kao u ovoj. Mislimo da
ništa od toga nema smisla jer se, čim se probudimo, vraćamo u svijet
organiziran »memorijom«, na kojoj se temelji naša sposobnost
da shvatimo sadašnjost. Ono što smo vidjeli brzo zaboravljamo
— Zar je zaista tako jednostavno vratiti se u prošli život ili ući u
drugu dimenziju?
— Jednostavno je kada sanjamo ili kada to izazovemo, ali u
ovom drugom slučaju, to je krajnje nepreporučljivo. Jednom kada
prsten zaposjedne tvoje tijelo, tvoja se duša odvoji i ulazi na ničiju
zemlju. Ako ne zna kuda ide, upast će u dubok san koji je može odvesti
u područja u kojima nije dobrodošla, gdje neće naučiti ništa,
ili će probleme iz prošlosti donijeti u sadašnjost.
Popušili smo cigarete. Odlažem pepeljaru na stolac, koji služi
kao noćni ormarić, i molim je da me opet zagrli. Srce joj kuca brže
nego ikada.
— Ja sam jedna od tih osam žena?
— Da. Sve osobe s kojima smo imali problema u »pro šlosti«,
ponovno se pojavljuju u našim životima, u onome što mistici zovu
Vremenskim Kolom. U svakoj inkarnaciji postajemo sve svjesniji
toga i ti se sukobi postupno rje šavaju. Kada sukobi svih nas sa svim
136
osobama konačno nestanu, ljudski će rod ući u novi stadij.
— Znači da smo u prošlosti stvarali sukobe samo zato da bismo
ih kasnije mogli rješavati?
— Ne, nego zato da bi ljudski rod mogao napredovati u smjeru
neke točke za koju ne znamo točno što je. Zamisli vrijeme u kojem
smo svi bili tek djelić organskog kotla koji je prekrivao planet. Tijekom
milijuna godina stanice su se dijelile na isti način, sve dok
se jedna nije promije nila. U tom trenutku, milijarde ostalih stanica
rekle su: ‘Pogriješila je, ušla je u koliziju sa svima nama.’
»Usprkos tome, ta je mutacija omogućila i drugim stanicama pored
nje da se promijene. I tako, pogrešku za pogreškom, početni se
kotao počeo ispunjavati ame bama, ribama, životinjama i ljudima.
Konlikt je osnova evolucije.«
Ona pali još jednu cigaretu.
— A zašto ih trebamo rješavati sada?
— Jer se Svemir, Božje srce, stalno steže i širi. Osnovni moto
alkemičara bio je Salve et coagula. Rastopi i zgrušaj. Ne pitaj me
zašto: ne znam.
»Danas popodne ti i moja urednica sukobile ste se. Zahvaljujući
tom sukobu, svaka je od vas mogla otkriti svjetlost koje druga nije
bila svjesna. Otopile ste se i ponovno zgrušale i svi mi oko vas bili
smo na dobitku. Moglo se također dogoditi i obrnuto: sukob bez
pozitivnih rezultata. U tom slučaju, ili se ne radi o nečemu važnome
ili će se to morati riješiti kasnije. Bez rješenja ne može ostati,
jer energija mržnje između dvije osobe može zaraziti cijeli vagon.
A ovaj je vagon metafora života.«
Hilal ne pokazuje osobit interes za teorije.
— Počni. Ja idem s tobom.
— Ne, nemoj ići sa mnom. Iako sam u tvojim rukama, ti ne znaš
kuda idem. Ne čini to. Obećaj mi da to nećes učiniti, da nećeš zamisliti
prsten, čak i ako ne uspijem pronaći rješenje, reći ću ti gdje
smo se prije sreli. Ne znam je li to jedini put da smo se sreli u svim
mojim životima, ali je jedini za koji sam siguran.
Ona ne odgovara.
137
— Obećaj mi — inzistiram. — Danas sam te pokušao odvesti u
Aleph, ali tamo su bili neki ljudi. To znači da ja trebam otići tamo
prije tebe.
Ona raširi ruke i pokuša ustati. Zadržavam je u krevetu.
— Hajdemo u Aleph sada — kaže. — U ovo doba sigurno
nikoga nema.
— Molim te, vjeruj mi. Opet me zagrli i pokušaj ne micati se
previše, čak i ako ne budeš mogla zaspati. Dopusti da prvo ja pokušam
doći do odgovora. Zapali svetu vatru na planini jer odlazim na
mjesto hladno poput smrt.
— Ja sam jedna od tih žena — potvrđuje Hilal.
Da, ponavljam da jest. Slušam njezino srce.
— Zapalit ću svetu vatru, ostat ću ovdje i biti tvoja podrška. Idi
u miru.
Zamišljam prsten. Oprost me oslobodio i prsten ubrzo kruži oko
mojeg tijela, gurajući me na poznato mjesto na koje ne želim ići, ali
kojemu se moram vratiti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:28 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ad extirpanda
PODIŽEM POGLED s pisma i pred sobom vidim dvoje lijepo
odjevenih ljudi. Muškarac nosi bespri jekorno čistu bijelu lanenu
košulju i preko nje kaput od baršuna s rukavima izvezenim zlatnim
nitima. Žena je također u bijeloj bluzi, s dugim rukavima i visokim
ovratnikom izvezenim zlatom, koji uokviruje njezino zabrinuto
lice. Preko košulje obukla je vuneni prsluk s niskom bisera, a
preko ramena prebacila je krzneni kaput. Oni razgovaraju s mojim
poglavarom.
— Prijatelji smo već godinama — kaže ona, s nepri rodnim smiješkom
na licu, kao da nas želi uvjeriti da je sve i dalje isto i da se
radi tek o neugodnom nesporazumu. Vi ste je krstili i uputili je na
Božji put.
Zatim se obraća meni:
— Vi je poznajete bolje negoli itko. Igrali ste se skupa, zajedno
ste rasli, a udaljili ste se tek kada ste vi prihvatili svećenički poziv.
Inkvizitor je ravnodušan.
Njih dvoje ne skidaju pogled s mene, očima me moleći da im
pomognem. Mnogo sam puta spavao u njihovoj kući i jeo njihovu
hranu. Nakon što su moji roditelji umrli od kuge, oni su se pobrinuli
za mene. Potvrdno kimam glavom. Iako sam pet godina stariji
od nje, da, ja je poznajem bolje nego bilo tko drugi: skupa smo se
igrali,zajedno rasli i, prije nego što sam ušao u Dominikanski red,
ona je bila žena s kojom sam želio provesti ostatak svojih dana.
— Ne govorimo o njezinim prijateljicama — sada se otac obraća
inkvizitoru, također s lažno povjerljivim smiješkom na licu. — Ne
znam što one rade ili su radile. Mislim da Crkva treba stati na kraj
herezi, onako kako je stala na kraj maurskoj prijetnji. Mora da su
139
krive jer Crkva nikada nije nepravedna. Ali vi znate da je naša kći
nevina.
Prethodnoga dana, kao što je to bio običaj svake godine, poglavari
Reda posjetili su grad. Tradicija je nalagala da se svi skupe
na glavnome trgu. Nisu to morali učiniti, ali tko se ne bi pojavio,
odmah bi postao sumnjiv. Obitelji iz svih slojeva društva okupile
su se pred crkvom, i jedan od poglavara pročitao je dokument u
kojem je objašnjen razlog njihova posjeta: otkriti heretike i privesti
ih pravdi, kako zemaljskoj, tako i božanskoj. Nakon toga, nastupio
je trenutak milosrđa: tko istupi korak naprijed i dobro voljno prizna
da se ogriješio o božanske dogme, bit će podvrgnut blagoj kazni.
Usprkos strahu u svim očima, nitko se nije ni pomaknuo.
A tada je došao trenutak da susjedi prijave bilo kakvu sumnjivu
aktivnost. Tada je jedan zemljoradnik, poznat po tome da tuče
svoje kćeri i da se loše odnosi prema svojoj posluzi, ali koji se
pojavljuje na misi svake nedjelje, poput pravog jaganjca Božjeg,
prišao Svetom oiciju i počeo prstom pokazivati na svaku od osam
djevojaka.
* * *
Inkvizitor se okreće prema meni i glavom mi daje znak da mu pružim
pismo. Stavi ga na vrh gomile knjiga.
Bračni par čeka. Usprkos hladnoći, čelo moćnoga čovjeka obliveno
je znojem.
— Nitko iz naše obitelji nije istupio naprijed jer smo mi bogobojazni
ljudi. Nisam došao ovamo kako bih spasio sve njih, želim
samo da mi vratite moju kćer. I kunem se svime što mi je sveto
da ću je, čim navrši šesnaest godina, predati u samostan. Njezino
tijelo i njezina duša neće imati drugu zadaću na ovome svijetu doli
zemaljske posvećenosti Božanskoj Uzvišenosti.
— Taj ih je čovjek optužio pred svima — konačno kaže inkvizitor.
— Da to nije istina, ne bi se izložio riziku da bude javno
osramoćen. Inače smo navikli na anonimne prijave jer ne nalazimo
uvijek tako hrabre ljude.
140
Zadovoljan što je inkvizitor prekinuo tišinu, moćni i dobro odjeveni
čovjek ponadao se da ipak postoji moguć nost dijaloga.
— On je naš neprijatelj, ta znate to. Otpustio sam ga s posla jer je
pohotno gledao moju kćer. To je učinio iz čiste osvete, bez ikakve
veze s našom vjerom.
Istina je, poželio sam reći u tom trenutku. I ne samo nju, nego i
ostalih sedam optuženih djevojaka. Glasine kruže da je taj zemljoradnik
već imao spolne odnose sa svoje dvije kćeri — da je po
prirodi pervertit, koji jedini užitak nalazi u djevojčicama.
Inkvizitor izvlači jednu knjigu s hrpe na radnom stolu.
— Želio bih vjerovati da je to istina. I spreman sam to i dokazati,
ali moram slijediti točnu proceduru. Ako je ona nevina, nema se
čega bojati. Neće joj se dogoditi ništa, baš ništa osim onoga što
je ovdje zapisano. Nakon početnih krajnosti, sada smo puno bolje
organizirani i oprezni: danas više nitko ne umire u našim rukama.
Pruža nam knjigu: Directorium Inquisitorum. Čovjek prihvaća
knjigu, ali ne otvara je. Napetim rukama čvrsto drži korice ne bi li
od prisutnih sakrio da sav drhti.
— Naš kodeks ponašanja — nastavlja. — Korijeni kršćanske
vjere. Perverznost heretika. I kako možemo razlikovati jedno od
drugoga.
Žena prinosi ruku usnama i grize si prste, jedva susprežući plač
i strah. Shvatila je da ništa neće postići.
— Nisam ja taj koji će sudu reći da sam je kao djevoj čicu vidio
kako razgovara sa, kako ih je sama nazvala, »nevidljivim prijateljima
«. Cijelom je gradu poznato da se ona i njezine prijateljice
okupljaju u obližnjoj šumi i stavljaju prste na čašu, pokušavajući
je pomaknuti snagom misli. Četiri od njih već su priznale da su
pokušale stupiti u kontakt s duhovima mrtvih kako bi im otkrili budućnost.
I da su obdarene demonskim moćima poput sposobnosti
da razgovaraju sa, kako ih one zovu, »prirodnim silama«. Bog je
jedina sila i jedina moć.
— Ali sva djeca to rade!
On ustaje, prilazi mojem radnom stolu, uzima drugu knjigu i
141
počinje je listati. Usprkos prijateljstvu koje ga veže s tom obitelji
— što je jedini razlog zbog kojeg je pristao na ovaj sastanak —
nestrpljiv je da prije nedjelje privede kraju svoj posao. Pokušavam
pogledom utješiti muža i ženu jer pred svojim poglavarom ne smijem
pokazati svoje mišljenje.
Ali oni me uopće ne primjećuju: potpuno su usredo točeni na
svaki pokret inkvizitora.
— Molim vas — ponavlja majka, više ne pokušavajući sakriti
svoj očaj. — Poštedite našu kći. Ako su njezine pri jateljice priznale,
bilo je to zato što su bile podvrgnute...
Muškarac prima ženu za ruku, prekidajući njezinu rečenicu. Ali
inkvizitor je dovršava:
—... mučenju. Ta zar vi, koje već toliko dugo poznajem, i s kojima
sam već razgovarao o svim aspektima teologije, ne znate da,
ako je Bog s njima, nikada ne bi dopustio da pate ili da priznaju
nešto što ne postoji? Zar mislite da je malo bola dovoljno da iščupa
najgore sramote iz njihovih duša? Mučenje je prije tri stotine godina
odobrio Papa Inocent IV. u svojoj povelji Ad Extirpanda. Ne
činimo to iz užitka; to što radimo ispit je vjere. Onoga koji nema
što priznati sam Duh Sveti izbavit će i zaštititi.
Upadljiva odjeća bračnog para napadno odudara od golih zidova
prostorije lišene svakog luksuza, osim malenog kamina s vatrom
upaljenom da malo zagrije prostor. Zraka sunca ulazi kroz pukotinu
na kamenom zidu i odbija se od nakita koji žena nosi na prstima i
oko vrata.
— Ovo nije prvi put da je Sveti oicij prošao kroz vaš grad — nastavlja
inkvizitor. — U prijašnjim posjetima nitko se od vas nije žalio
ili smatrao nepravednim ono što se događalo. Upravo suprotno,
na jednoj od naših zajedničkih večera podržali ste tu praksu koja
traje već tri stoljeća i rekli ste da je to jedini način da se spriječe sile
zla. Svaki put kada bismo čistili grad od heretika, vi ste nam pljeskali.
Shvaćali ste da nismo krvnici, nego da samo tražimo istinu,
koja nije uvijek tako očita kako bi trebala biti.
— Ali...
142
— Ali tada se radilo o drugima. Onima za koje ste smatrali da
zaslužuju mučenje i lomaču. Jednom ste čak — obraća se inkvizitor
muškarcu — vi prijavili jednu obitelj. Rekli ste da majka izvodi
magijske obrede kako bi uginula vaša stoka. Uspjeli smo dokazati
da je to istina, oni su osuđeni i...
Kratko zastane prije nego li će dovršiti rečenicu, kao da uživa u
svojim riječima.
—... ja sam vam pomogao da budzašto kupite zemlju tih ljudi,
koji su vam bili susjedi. Vaša je pobožnost bila nagrađena.
Okreće se k meni:
— Malleus Maleicarum.
Odlazim do police s knjigama, koja se nalazi iza stola. On je
dobar čovjek, duboko uvjeren u ispravnost onoga što čini. On ništa
ne radi iz osobne osvete, nego isključivo u ime svoje vjere. Iako nikada
ne govori o svojim osjeća jima, često ga vidim odsutnog, kako
gleda u prazno, kao da pita Boga zašto je tako težak teret natovario
na njegova leđa.
Predajem mu debelu knjigu ukoričenu u kožu, s na slovom vatrom
utisnutim na koricama.
Sve je ovdje. Malleus Maleicarum. Dugačko i detaljno istraživanje
o univerzalnoj uroti kojoj je svrha povratak u poganstvo, o vjerovanjima
u prirodu kao našu jedinu spasiteljicu, o praznovjerjima
koja potvrđuju postojanje prijašnjih života, o zabranjenoj astrologiji
i još zabranjenijoj znanosti koja se suprotstavlja tajnama vjere.
Vrag zna da ne može ništa postići sam, potrebne su mu njegove
vještice i njegovi znanstvenici da zavedu i pokvare svijet.
»Dok naši ratnici ginu u bitkama za obranu naše Vjere i Kraljevstva
Božjeg, žene su počele misliti kako su rođene da vladaju,
a kukavice koje se smatraju pametni ma počeli su u kojekakvim pokretima
i teorijama tražiti odgovore koje su odmah mogli pronaći
u Bibliji. Naša je zadaća spriječiti to. Nisam ja doveo te djevojke
ovamo. Zadužen sam samo za to da otkrijem jesu li nevine, ili ih je
potrebno spasiti.«
Ustaje i traži da mu se pridružim.
143
— Moram ići. Ako je vaša kći nevina, vratit će se kući prije
zore.
Žena se baci na tlo i klekne pred njegovim nogama. — Molim
vas! Vi ste je držali u naručju dok je još bila beba!
Muškarac pokušava izvući svoj posljednji adut. — Darovat ću
svu svoju zemlju i sve svoje bogatstvo Crkvi ovdje i sada. Dajte
mi svoje pero i komad papira, i potpisat ću ga. Želim izaći odavde
vodeći svoju kćer za ruku.
Inkvizitor pokuša odvući ženu, koja i dalje ostaje klečati lica
zaronjena među dlanove i nezaustavljivo jeca.
— Dominikanski red izabran je upravo zato da bi se ovo izbjeglo.
Stare je inkvizitore bilo lako potkupiti nov cem Ali mi smo
oduvijek živjeli od prošnje i uvijek ćemo prositi. Nas novac ne
privlači; naprotiv, ovom nečuvenom ponudom samo pogoršavate
svoju situaciju. Čovjek me prima za ramena.
— Ti si nam bio poput sina! Nakon što su ti roditelji umrli, primili
smo te u kuću i tako te spasili od stričeva zlostavljanja!
»Ne brinite«, prošapćem mu na uho, u strahu da me inkvizitor
ne čuje. »Ne brinite se«. Usprkos tomu što me primio u svoju kuću
kako bih radio poput roba na njegovu imanju. Usprkos tomu što me
i on tukao i vrijeđao kad god bih u nečemu pogriješio.
Oslobađam se njegova stiska i odlazim do vrata. Inkvizitor se još
jednom obraća bračnome paru:
— Jednog dana zahvalit ćete mi što sam spasio vašu kćer od
vječne kazne.
144
— Skinite joj odjeću. Neka bude potpuno gola.
Inkvizitor sjedi za golemim stolom, a pored njega ne koliko je
praznih stolaca.
Dva joj čuvara prilaze, ali djevojka odmahuje rukom.
— Nije potrebno, mogu to učiniti i sama. Samo me nemojte povrijediti,
molim vas.
Polagano skida baršunastu haljinu izvezenu zlatnim nitima, elegantnu
poput one koju je nosila njezina majka. Dvadeset muškaraca
u dvorani hini nezainteresiranost, ali znam što se zbiva u njihovim
glavama. Pohota, blud, pohlepa, izopačenost.
— I bluzu.
Ona skida bluzu koja je jučer zacijelo bila bijela, a danas je prljava
i poderana. Njezini pokreti promišljeni su i vrlo spori, ali ja
znam što misli: »On će me spasiti. On će to sada zaustaviti.« Ja
ne govorim ništa, samo u tišini pitam Boga je li sve to ispravno
— počinjem kompulzivno moliti Očenaš, preklinjući Svevišnjega
da prosvijetli i nju i mojega poglavara. Znam i što on sada misli: ta
žena nije prokazana samo zbog zavisti ili osvete, nego i zbog svoje
nevjerojatne ljepote. Ona je slika i prilika Lucifera, najljepšeg i
najizopačenijeg nebeskog anđela.
Svi prisutni poznaju njezina oca, znaju da je moćan i može nauditi
bilo kome tko takne njegovu kćer. Ona me gleda i ja ne skrećem
pogled. Ostali su raštrkani po golemoj podzemnoj dvorani,
skrivajući se u sjeni, u strahu da bi ona mogla odatle izaći živa i
odati ih. Kukavice! Pozvani su da služe višemu cilju, da pomognu
očistiti svijet. Zašto se skrivaju od bespomoćne djevojke?
— Skini i ostalo.
Ona i dalje upire pogled u mene. Podiže ruke, odvezuje vezicu
plavog kombinea koji joj je pokrivao tijelo i pušta ga da polako
padne na pod. Pogledom me moli da učinim nešto da to izbjegne,
a ja joj pokretom glave odgovaram da će sve biti dobro, neka ne
brine.
— Potraži



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

21 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:29 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
NEKOLIKO, točnije s mnogo kilograma previše, pretjerano
našminkana i obučena u narodnu nošnju, pjeva lokalne pjesme.
Nadam se da se svi dobro zabavljaju, proslava je odlična, nakon
svakog kilometra provedenog na putu sve me više obuzima eu forija.
U jednom sam času tog popodneva, stari ja — koji sam bio prije
nego što sam krenuo na ovo putovanje, upao u depresiju, ali uskoro
sam se oporavio — ne bih smio sam sebe okrivljavati što mi je Hilal
oprostila. Nije lako, niti je potrebno, vraćati se u prošlost i ponovno
otvarati ožiljke starih rana. Jedino opravdanje zašto sam to učinio
spoznaja je da će mi to znanje pomoći bolje shvatiti sadašnjost.
Još od posljednje književne večeri pokušavam pro naći prave
riječi kojima ću usmjeriti Hilal prema istini. Prokletstvo riječi u
tome je što nam daju privid da možemo razumjeti i spoznati ono
što nam drugi govore. Ali, čim se okrenemo i nađemo licem u lice
s vlastitom sudbinom, shvaćamo da nam one nisu dovoljne. Koliko
samo ljudi poznajem koji su majstori riječi, ali potpuno nesposobni
živjeti ono što propovijedaju! Osim toga, jedno je opisati neku
situaciju, a drugo proživjeti je. Zato sam već odavno shvatio da se
ratnik u potrazi za svojim snom nadahnjuje onime sto čini, a ne
onime što zamišlja da čini. Nema smisla ispričati Hilal što smo
proživjeli zajedno; riječi kojima bih mogao tako nešto opisati bile
bi mrtve prije nego što bih ih izgovorio.
Da ponovno proživi to podzemlje, mučenje i smrt na lomači,
ne bi joj ni najmanje pomoglo — upravo suprotno, to bi joj moglo
153
veoma nauditi. Pred sobom imamo još nekoliko dana, siguran sam
da ću pronaći najbolji način da ona shvati naš odnos, bez potrebe
da još jednom prolazi kroz svu tu patnju.
Mogao bih odlučiti i da je ostavim u neznanju i ne ispričam joj
ništa. Ali, iz nekog razloga, imam osjećaj da bi istina i nju oslobodila
od mnogih problema koje proživljava u ovoj inkarnaciji. Nisam
ja slučajno odlučio krenuti na put kad sam shvatio da moj život
više ne teče poput rijeke prema moru. Učinio sam to jer je cijeloj
mojoj okolini prijetila stagnacija. A nije slučajno ni to da je i ona
osjećala isto. Zato mi Bog mora pomoći i pokazati mi kako da joj
kažem istinu. Svaki od putnika iz našeg vagona svakodnevno doživljava
novu etapu u svojem životu. Moja urednica sve više voli
ljude i sve se manje ima potrebu braniti. Yao, koji trenutačno stoji
pored mene, puši cigaretu i gleda prema plesnome podiju, također
je sretan što mi je pokazao stvari koje sam već bio zaboravio — a
tako se i on podsjetio svega što je u životu naučio. Proveli smo jutro
u jednoj sportskoj dvorani koju je uspio pronaći tu u Irkutsku,
zajedno smo vježbali aikido i na kraju borbe rekao mi je:
— Moramo biti spremni prihvatiti udarce neprijatelja i gledati
smrti u oči kako bi ona osvijetlila naš put.
Ueshiba je napisao mnogo rečenica koje usmjeravaju korake
onih koji se posvete Putu Mira. A ipak je Yao iza brao baš onu koja
je bila u izravnoj vezi s onime što sam proživio prošle noći: dok je
Hilal spavala u mojem naručju, gledao sam njezinu smrt koja mi je
osvijetlila put.
Ne znam vlada li Yao nekom tehnikom pomoću koje može uroniti
u paralelni svijet i vidjeti što se događa sa mnom. Iako s njim
najviše razgovaram (s Hilal sam preživio čudesna iskustva, ali ona
govori sve manje), još ga dobro ne poznajem. Mislim da mu nije
baš mnogo pomoglo što sam rekao da draga bića ne nestaju, nego
samo prelaze u drugu dimenziju. Njegove su misli i dalje usredotočene
na njegovu ženu, i preostaje mi još samo preporučiti mu da
se obrati jednom izvrsnom mediju koji živi u Londonu. Tamo će
pronaći sve odgovore za kojima traga i sve znakove koji potvrđuju
154
ono što sam rekao o beskonačnosti vremena.
Siguran sam da svi imamo neki razlog zašto smo se našli ovdje,
u Irkutsku, nakon moje nepromišljene odluke u jednom restoranu
u Londonu kako je nužno da proputujem Aziju vlakom. Ovakve
stvari događaju se samo među ljudima koji su se već susreli negdje
u prošlosti i zajedno putuju prema slobodi.
Hilal pleše s nekim momkom njezinih godina. Malo je popila,
ponaša se pretjerano veselo i već mi je neko liko puta tijekom večeri
došla reći da joj je žao što nije sa sobom ponijela violinu. To je
stvarno šteta. Ovi ljudi zaista su zaslužili doživjeti dražest i čaroliju
prve violine jednog od najprestižnijih ruskih orkestara.
* * *
Gojazna pjevačica silazi s pozornice, a sastav nastavlja svirati dok
publika skače i uzvikuje refren: »Kalašnjikov! Kalašnjikov!« Da
glazba Gorana Bregovića nije tako poznata, slučajni prolaznici sigurno
bi pomislili da neka grupa terorista nešto slavi s obzirom na
to da je to ime automatske puške AK 47, nazvane tako u čast njezinog
tvorca, Mihajla Kalašnjikova.
Mladić drži Hilal u zagrljaju, na korak od poljupca. Znam da
su moji suputnici zabrinuti zbog toga — jer misle da će me to
uznemiriti.
Ali jako mi je drago.
Kada bi se barem to dogodilo, da nađe nekog slobodnog muškarca
koji bi je mogao usrećiti, koji ne bi prekinuo njezinu blistavu
karijeru, koji bi je zagrlio na zalasku sunca i nikada ne bi zaboravio
zapaliti za nju svetu vatru kada bi joj bila potrebna pomoć. Ona to
zaslužuje.
— Mogao bih izliječiti ove ožiljke na vašem tijelu — kaže Yao
dok gledamo ljude kako plešu. — Kineska medi cina poznaje lijekove
uz pomoć kojih je to moguće.
Ja znam da nije moguće.
— Nije to tako strašno. Pojavljuju se i nestaju u ne predvidljivim
intervalima. Nema lijeka za numularni ekcem.
155
— U kineskoj kulturi kažemo da oni izlaze samo kod ratnika
koji su zadobili opekotine za vrijeme bitke u nekoj od prethodnih
inkarnacija.
Nasmiješim se. Yao me pogleda i uzvrati mi osmijeh. Ne znam
shvaća li što govori. Ti će ožiljci zauvijek ostati na mojem tijelu,
još od onog jutra u tamnici. Kada sam se vidio u inkarnaciji francuskog
pisca iz sredine XIX. stoljeća, primijetio sam na ruci u kojoj
sam držao pero isti takav numularni ekcem, čije ime dolazi od oblika
oštećenja koja sliče rimskim kovanicama (nummulus).
Ili opekotinama od žeravice.
Glazba prestaje. Trebali bismo otići na večeru. Prilazim Hilal i
pozivam njezinog plesnog partnera da nam se pridruži; večeras će
on biti jedan od izabranih čitatelja. Hilal me iznenađeno pogleda.
— Već si pozvao druge.
— Uvijek ima mjesta za još jednoga — kažem.
— Ne uvijek. Nije sve u životu dugačak vlak za koji svatko može
kupiti kartu.
Iako ne razumije točno o čemu se radi, mladić počinje sumnjati
da se nešto čudno događa među nama. Kaže kako se dogovorio da
će večerati s obitelji. Odlučio sam se malo našaliti.
— Jeste li čitali Majakovskog? — upitam.
— To više nije obavezna literatura u školama. Njegova je poezija
bila u službi vlasti.
U pravu je. Usprkos tome, ja sam volio Majakovskog kad sam
bio njegovih godina. I znao sam ponešto o nje govu životu.
Moji nam izdavači prilaze, zabrinuti da izazivam svađu jer sam
ljubomoran. Kao što to često u životu biva, stvari se uvijek čine
upravo onakvima kakve nisu.
— Zaljubio se u jednu balerinu, ženu njegova izdavača — kažem
provokativnim tonom. — Ta je strasna ljubav bila odlučujuća
za njegovo djelo, koje je izgubilo na političkoj važnosti a dobilo
na ljudskoj. Pisao je pjesme i mijenjao imena. Izdavač je znao da
piše o njegovoj ženi, ali svejedno je nastavio objavljivati njegove
knjige. Ona je voljela muža, ali je voljela i Majakovskog. Pronašli
156
su rješenje u tome da svi troje žive zajedno i bili su jako sretni.
— I ja volim svojeg muža i volim vas! — šali se žena mojeg
izdavača. — Preselite se u Rusiju!
Mladić je shvatio poruku.
— Ona je vaša djevojka? — upita.
— Zaljubljen sam u nju već najmanje petsto godina. Ali odgovor
je ne: ona je slobodna kao ptičica. Ima pred sobom briljantnu
glazbenu karijeru i još nije pronašla nekoga tko bi joj pružio ljubav
i podršku kakvu zaslužuje.
— Kakve to gluposti govoriš? Zar misliš da trebam nekoga tko
će mi pronaći muža?
Mladić ponovno kaže da mora ići na obiteljsku večeru, zahvaljuje
nam i odlazi. Ostali pozvani čitatelji pridružuju nam se i pješice
odlazimo do restorana.
— Dopustite mi da nešto prokomentiram — kaže Yao dok prelazimo
ulicu. — Ponijeli ste se nekorektno prema njoj, prema mladiću
i prema samome sebi. Prema njoj, jer niste poštovali ljubav koju
za vas osjeća. Prema mladiću, koji je vaš čitatelj, a vi ste ga izmanipulirali.
A prema sebi, jer vas je motivirala samo oholost i željeli
ste pokazati kako ste superiorni. Da ste tako postupili iz ljubomore,
to bi bilo oprostivo. Ali niste. Samo ste željeli pokazati svojim prijateljima
i meni kako vam nije ni do čega stalo, a to nije istina.
Potvrdno kimam glavom. Duhovni napredak nije uvijek usklađen
s ljudskom mudrošću.
— I još da završim — nastavlja Yao. — Majakovski je nekoć
bio obavezna literatura u školama i svi znamo da njegov životni stil
nije bio baš jako uspješan: ubio se hicem u glavu kad je imao samo
trideset sedam godina.
* * *
Nalazimo se već pet vremenskih zona dalje od one iz koje smo krenuli.
U času kada počinjemo večerati u Irkutsku, ljudi u Moskvi tek
dovršavaju ručak. Iako grad ima svojih čari, čini se da je atmosfera
napetija nego u vlaku. Možda smo se do sada već potpuno navikli
157
na naš mali svijet oko stola, koji putuje ka određenoj točki, i svaka
postaja za nas predstavlja skretanje s puta.
Hilal je vrlo neraspoložena nakon onoga što se dogodilo na proslavi.
Moj izdavač ne ispušta mobitel iz ruke i žučno se prepire s
nekim s druge strane žice — Yao me smiruje i kaže da razgovara
o distribuciji knjiga. Tri pozvana čitatelja izgledaju sramežljiviji
nego što su vjerojatno inače.
Naručujemo piće. Jedan od čitatelja upozorava nas da budemo
oprezni jer pijemo mješavinu mongolske i sibirske votke i sutra
ćemo se morati nositi s posljedica ma. Ali svima nam treba piće da
se malo opustimo. Na zdravljamo jednom čašicom, potom drugom
i, prije nego što je došla večera, već naručujemo drugu bocu. Na
kraju, onaj čitatelj koji nas je upozorio na razorno djelovanje votke,
zaključuje da neće on jedini ostati trijezan i ispije tri čašice za
redom, a mi mu svi plješćemo. Obuzima nas veselje — sve osim
Hilal, koja se i dalje mršti, iako je popila koliko i svi ostali.
— Ovaj je grad grozno mjesto — kaže čitatelj koji se do prije
dvije minute suzdržavao od pića, a sada su mu oči crvene. — Pogledajte
ulicu ispred restorana.
Pred nama je niz lijepo izrezbarenih drvenih kućica, što se danas
tako rijetko vidi. Povijesni muzej na ot vorenom.
— Ne govorim o kućama, govorim o ulici.
Zaista, popločenje nije baš u najboljem stanju. I odne kud se osjeća
smrad otvorene kanalizacije.
— Maija kontrolira ovaj dio grada — nastavlja čita telj. — Žele
sve kupiti i uništiti kako bi tu mogli izgraditi svoje užasne stambene
blokove. Budući da ljudi još ne pristaju prodati svoje kuće i
zemljišta, maija ne dopušta urbanizaciju četvrti. Ovaj grad postoji
već četiristo godi na, raširenih je ruku dočekivao strance koji su
poslovali s Kinom, bio je važan za trgovinu dijamantima, zlatom i
kožom, ali sada maija želi preuzeti vlast i uništiti slobodnu trgovinu,
iako se vlada bori protiv...
»Maija« je univerzalna riječ. Izdavač je zaokupljen svojim beskonačnim
telefonskim razgovorom, njegova se žena žali na meni,
158
Hilal se pravi da je na nekom drugom planetu, ali ja i Yao zamjećujemo
da skupina muškaraca za susjednim stolom počinje obraćati
pozornost na naš razgovor.
Paranoja. Čista paranoja.
Čitatelj i dalje pije i žali se bez prestanka. Njegova se dvojica
prijatelja slažu sa svime što kaže. Ogovaraju vladu, stanje na cestama,
strašno loše održavanje aerodroma. Ne kažu ništa što i mi
ostali ne bismo rekli o svojim gradovima, samo što je u svaki njihov
prigovor upletena riječ »maija«. Pokušavam promijeniti temu
i postavljam im pitanje o lokalnim šamanima (Yao se poveseli jer je
vidio da nisam zaboravio, iako još nisam ništa potvrdio), a mladići
onda nastavljaju govoriti o »šamanskoj maiji« i »maiji turističkih
vodiča«. Već smo načeli i treću bocu mongolsko-sibirske votke
i sada već svi uzbuđeno razgovaraju o politici —na engleskom,
kako bih i ja mogao razumjeti, ili kako ljudi za susjednim stolovima
ne bi. Izdavač je konačno završio s telefoniranjem i uključio se
u razgovor, njegova je žena živnula, a Hilal ispija jednu čašicu za
drugom. Jedino je Yao ostao trijezan, naizgled odsutnog pogleda, i
pokušava odagnati zabrinutost, ja sam se zaustavio kod treće čašice
i nemam namjeru nastaviti piti.
Ono što se činilo kao paranoja, odjednom se pretvara u stvarnost.
Jedan od muškaraca za susjednim stolom ustaje i prilazi nam.
Ne kaže ništa. Samo značajno pogleda mladiće koje smo pozvali
na večeru i istiga časa razgovor zamre. Svi izgledaju zatečeni njegovori
nazočnošću. Moj izdavač, malo uzdrman pićem i protlemima
u Moskvi, upita ne što na ruskom.
— Ne, nisam njegov otac — odgovara neznanac. — Ali nisam
baš siguran da ima dovoljno godina da može ovako piti. I govoriti
stvari koje nisu istina.
Njegov engleski savršen je, s malo neprirodnim na glaskom kakvim
govore ljudi loji su studirali na nekome od skupih engleskih
koledža Izgovara riječi vrlo hla dnim tonom, ne pokazujući ni najmanju
emociju ili nasrtljivost.
Samo budala prijeti. Samo druga budala nasjeda na prijetnje. Ali
159
kada se stvari izgovore tonom koji smo upravo čuli, one znače opasnost
— jer se glagoli, subjekti i predikati, bude li potrebno, mogu
lako pretvoriti u djelo.
— Izabrali ste pogrešan restoran — nastavlja. — Hrana je ovdje
loša, a posluga još gora. Možda bi bilo bolje da večerate negdje
drugdje. Ja ću podmiriti vaš račun.
Zapravo hrana i nije osobito dobra, piće je točno onakvo kakvim
ga je moj čitatelj opisao, a posluga teško da može biti gora. Ali u
ovom slučaju, naš sugovornik ne brine o našem zdravlju ili o tome
kako se osjećamo: nego nas izbacuje iz restorana.
— Hajdemo odavde — reče mladić.
Prije nego što smo se mi ostali uspjeli snaći, on i nje govi prijatelji
nestaju sa scene. Čovjek izgleda zadovoljan i okreće se kako bi
se vratio za svoj stol. Na djelić sekunde, napetost nestaje.
— E, pa meni se baš jako sviđa hrana i nemam namjeru promijeniti
restoran.
Yao je progovorio mirnim glasom, bez ikakve emo cije ili prijetnje.
Nije to trebao izgovoriti, sukob se već bio završio, problem je
bio samo u mladićima — mi smo mogli ostati i dovršiti večeru u
miru. Drugi muškarac s njihova stola uzima mobitel i izlazi van. U
restoranu je nastupila potpuna tišina.
Yao i neznanac neumoljivo gledaju jedan drugome u oči.
— Ova hrana može biti vrlo otrovna i u času ubiti.
Yao se ne diže sa stolice.
— Gledajući statistiki, u ove tri minute koliko raz govaramo, na
svijetu je unrlo 320 ljudi, a još ih se 650 rodilo. To je život, svijet.
Ne znam koliko ih je umrlo od trovanja, ali neki sigurno jesu.
Drugi su umrli nakon neke teške bolesti, neki su doživjeli nesreću,
a zacijelo je neki postotak njih ubijen metkom, dok su neke žene
umrle pri porodu pa su i nerođena djeca ušla u porođajnu statistiku.
Umiru samo oni koji žive.
Muškarac koji je bio izašao s mobitelom, vraća se u restoran.
Naizgled ne pokazuje nikakvu reakciju na ono što vidi za našim
stolom. Čini se da prolazi čitava vječnost u potpunoj tišini.
160
— Jedna minuta — konačno kaže neznanac. — Sigurno je sada
umrlo barem još stotinu ljudi, a nekih se dvjestotinjak rodilo.
— Točno tako.
Još dva muškarca dojavljuju se na vratima restorana. Neznanac
primjećuje njihov ulazak, učini jedva primjetan pokret glavom i
njih dvojica izlaze.
— Iako je hrana izuzetno loša, a posluga ispod svake kategorije,
ako je ovo restoran koji ste odabrali, ja tu ne mogu ništa. Dobar
tek.
— Hvala. Ali kad ste se već ponudili da ćete podmiriti račun,
prihvaćamo vašu ponudu sa zadovoljstvom.
— Ne brinite za to — obraća se neznanac Yaou, kao da mi ostali
uopće ne postojimo. Poseže rukom u džep i svi mislimo da će iz
njega izvaditi pištolj, ali on vadi samo bezopasnu posjetnicu.
— Ako jednoga dana budete nezaposleni ili ako vam dojadi vaš
sadašnji posao, javiti nam se. Naša tvrtka za nekretnine ima veliku
podružifcu ovdje u Rusiji i treba mo ljude poput vas. Ljude koji
shvaćaju da je smrt samo pitanje statistike.
Pruža Yaou posjetnicu, njih dvojica se rukuju i nezna nac se vraća
na svoje mjesto. Malo-pomalo, atmosfera u restoranu smiruje
se, razgovori oživljavaju, a mi zadivljeno gledamo u Yaoa, vidjevši
u njemu junaka koji je pobijedio neprijatelja bez ijednog hica. Hilal
je prošla mrzovolja i sada živo sudjeluje u potpuno apsurdnom
razgovoru koji odjednom sve jako zanima, o prepariranju ptica i
o kvaliteti mongolsko-sibirske voke. Adrenalin izazvan strahom u
trenu nas je sve otrijezlio.
Trebam iskoristiti ovu priliku.Kasnije ću pitati Yaoa kako je mogao
biti tako siguran u sebe.
Dojmila me se religioznost ruskog naroda. Komu nizam koji je
sedamdeset godina propovijedao da je vjera opijum za narod ništa
nije postigao.
— Marx nije imao pojma o čarima opijuma — kaže urednica.
Svi se nasmiju. Nastavljam:
— Isto se dogodilo i s mojom ckvom. Ubijali smo u ime Boga,
161
mučili ljude u ime Isusa, smatrali žene druš tvenom prijetnjom i zabranjivali
svako iskazivanje talenta kod žena, lihvarili smo, ubijali
nevjerne i sklapali ugovore s vragom. Unatoč tome, dvije tisuće
godina kasnije, još smo tu.
— Mrzim crkve — kaže Hilal zagrizavši mamac. — Najgori
dio ovog putovarja bio mi je kad si me natjerao da uđem u crkvu u
Novoibirsku.
— Zamislimo da vjeruješ u prošle živote i da te u nekoj prošloj
inkarnaciji inkviacija osudila na smrt i spalila na lomači u ime vjere
koju je Vatikan pokušavao nametnuti. Bi li zbog toga još više
mrzila crkvu?
Ona odgovara bez imalo razmišljanja.
— Ne. Bilo bi mi svejedno. Yao nije mrzio čovjeka koji nam je
došao za stol; odlučio mu se suprotstaviti iz principa.
— Ali što bi bilo da si bila nevina?
Izdavač nas prekine. Možda je izdao i neku knjigu koja se
bavi...
— Podsjetili ste ne na Giordana Bruna. Cijenili su ga kao doktora
teologije, a onda ga živog spalili u sredi štu Rima. Za vrijeme
suđenja rekao je sucu nešto kao: »Ja se ne bojim lomače. Ali vi se
bojite svoje presude.« Danas mu je podignu spomenik na mjestu
gdje su ga ubili njegovi »saveznici«. Pobijedio je, jer su ga osudili
ljudi, a ne Isus.
— Vi pokušavate opravdati nepravdu i zločin? — kaže
urednica.
— Nipošto. Njegovi su ubojice nestali s karte svijeta, ali Giordano
Bruno dalje sudjeluje u oblikovanju svijeta svojim idejama.
Njegova je hrabrost nagrađena. Život bez cilja život je bez smisla.
Kao da netko usmjrava naš razgovor u smjeru u ko jem ja želim.
— Da si ti Giorano Bruno, — sada se direktno obra ćam Hilal —
bi li mogla oprostiti svojim krvnicima?
— Zašto me to pitaš?
— Ja sam pripadnik religije koja je u prošlosti činila zvjerstva.
Zato te pitam, jer, usprkos tomu, i dalje volim Isusa, puno više nego
162
što mrzim one koji se predstavlja ju kao njegovi nasljednici. I još
uvijek vjerujem u čudo pretvaranja kruha i vina.
— To je tvoj problem. Ja ne želim imati ništa s crkva ma, svećenicima
i sakramentima. Meni je dovoljna glazba i tiha kontemplacija
prirode. Ali, ima li to o čemu sada pričaš neke veze s onime što si
vidio kada si... — ona traži prave riječi — ... rekao da ćeš napraviti
pokus s vatrenim prstenom?
Nije spomenula da smo bili skupa u krevetu. Unatoč svojem
snažnom temperamentu i nesmotrenim riječima shvaćam da me
želi zaštititi.
— Ne znam. Kao što sam već rekao u vlaku, sve što se odvijalo
u prošlosti i što će se odvijati u budućnosti sadržano je u sadašnjem
trenutku. Tko zna, možda ćemo se jednom naći jer sam ja bio tvoj
krvnik, a ti moja žrtva, i sada je moj čas da od tebe tražim oprost
grijeha.
Svi se nasmiju, i ja skupa s njima.
— Onda budi dobar prema meni. Posveti mi više pozornosti, reci
mi tu, pred svima rečenicu od tri riječi koju bih voljela čuti.
Znam da želi čuti »Ja te volim«
— Reći ću ti tri rečenice od tri riječi. Prva: Ti si zašti ćena. Druga:
Ne brini se. Treća: Svidaš mi se.
— I ja tebi želim nešto reći: »Opraštam ti« može reći samo onaj
koji je sposoban reći »volim te«.
Svi plješću. Vraćamo se mongolsko-sibirskoj votki, pričamo o
ljubavi, o progonima, o zločinima počinjenim u ime istine, o hrani
u restoranu. Taj razgovor više nas nikamo neće odvesti i ona nije
shvatila o čemu sam govo rio — ali napravio sam prvi korak, onaj
najteži.
***
Na izlazu, pitam Yaoa zašto je odlučio reagirati na prijetnju i sve
nas izložiti riziku.
— Je li se nešto dogodilo?
— Nije. Ali moglo se dogoditi. Ljudi poput njega nisu navikli na
163
nedostatak ppštovanja.
— Dok sam bio nlađi, nekoliko puta bio sam na sličan način izbačen
i obećao sam samome sebi da mi se to, kad odrastem, više nikada
neće dogoditi. Ja nisam iskazao nedostatak poštovanja prema
njemu, samo sam se suočio s njime na način koji njemu odgovara.
Oči ne lažu; i on je znao da ne bleiram.
— Svejedno ste ga izazvali. Nalazimo se u malenome gradu i on
je mogao osjetiti da ugrožavate njegovu moć.
— Kada smo odlazili iz Novosibirska, pričali ste o tom vašem
Alephu. Tek sam prije nekoliko dana shvatio da i Kinezi imaju ime
za to: chi. I on i ja nalazili smo se u istome energetskom središtu.
Ne trebamo raspravljati o tome što se moglo dogoditi jer svi ljudi
naviknuti na opasnost znaju da se u bilo kojem trenutku u životu,
mogu naći pred jakim protivnikom. Namjerno kažem pred protivnikom,
a ne pred neprijateljem. Kada su protivnici sigurni u vlastitu
snagu, kao što je bio slučaj sa mnom i s tim čovjekom, potrebno im
je ovakvo suočavanje jer bi inače oslabili svoju snagu time što je
nisu iskazali. Znati cijeniti i poštovati protvnike vještina je potpuno
nepoznata laskavcima, slabićima i izdajnicima.
— Ali vi ste znali da je on...
— Nije važno što je on, nego je važno kako se koristi svojom
moći. Svidio mi se njegov način borbe, i njemu se svidio moj. To
je sve.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

22 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:30 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Zlatna ruza
IMAM UŽASNU glavobolju od mongolsko-sibirske votke, usprkos
svim tabletama analgetika i antacida koje sam popio. Vjetar
je leden, iako je dan vedar, bez oblačka na nebu. Komadi leda pomiješani
su s oblucima na obali, iako je već proljeće. Hladnoća je
nepodnošljiva, usprkos svim slojevima odjeće koje imam na sebi.
A u glavi mi je jedna jedina misao: »Bože, ja sam kod kuće!«
Jezero je tako veliko da mu gotovo ne mogu vidjeti suprotnu
obalu, voda kristalno prozirna, okružuju ga zasniježene planine, a
iz lučice upravo isplovljava ribarska brodica koja bi se trebala vratiti
tek predvečer. Želim biti ovdje, potpuno prisutan, jer ne znam
hoću li se ikada više ovamo vratiti. Nekoliko puta duboko udahnem,
pokušavajući upiti svu tu ljepotu.
— Ovo je jedan od najljepših prizora koji sam ikada u životu
vidio.
Yaoa ohrabruje moj komentar i odluči mi podastrijeti još ponešto
činjenica. Kaže da Bajkalsko jezero, koje stari kineski tekstovi
nazivaju »Sjevernim morem«, sadrži oko dvadeset posto ukupne
slatke vode na Zemlji i ima više od dvadeset pet milijuna godina,
ali ništa od toga ne zanima me.
— Nemojte me smetati, želio bih cijeli ovaj krajolik upiti u svoiu
dušu.
— Prevelik je. Zašto ne biste učinili suprotno: uronili u jezero i
spojili se s njegovom dušom?
Kako da ne, doživio bih termički šok i smrznut umro u Sibiru.
Ali time je konačno uspio privući moju pozornost. Glava mi je
teška, vjetar nepodnošljiv, i odlučujemo odmah otići do mjesta na
kojem bismo trebali provesti noć.
165
— Hvala što ste došli. Nećete se pokajati.
Odlazimo do svratišta u mjestašcu sa zemljanim ulica ma i kućama
sličnim onima koje smo vidjeli u Irkutsku. Pred svratištem je
bunar. Pored bunara stoji neka djevojčica i pokušava izvući kantu s
vodom. Hilal joj prilazi kako bi joj pomogla, ali umjesto da potone
lanac, pridrži dje vojčicu koja se opasno približila tlu.
— I Ching kaže: »Možete pomaknuti grad, ali ne i bunar.« Hoću
reći da možete pomaknuti kantu, ali ne i dijete. Pazite.
Djetetova majka prilazi i nešto raspravlja s Hilal. Os tavljam ih
same i odlazim u svoju sobu. Yao nikako nije želio da Hilal dođe s
nama. Na mjestu na kojem ćemo se naći sa šamanom nije dopušten
pristup ženama. Rekao sam mu da me taj posjet ne zanima osobito.
Upoznao sam Tradiciju, koja je proširena na sve stane svijeta i već
sam se susreo s mnogim šamanima u mojoj zemlji. Pristao sam
posjetiti i ovoga samo zato što mi je Yao pomogao i naučio me
mnogim stvarima tijekom naši putovanja.
— Moram provesti svaki mogući trenutak s Hilal — rekao sam
mu još u Irkutsku. — Znam što radim. Prišao sam vrlo blizu svojem
kraljevstvu. Ali ako mi ona sada ne pomogne, imat ću još samo
tri prilike u ovome »životu«.
Iako nije sasvim razumio što san mu želio reći, na kraju je
popustio.
Odlažem naprtnjaču u jedan ugao, upalim grijanje na najjače,
navlačim zastore, bacam se na krevet, u nadi da će me glavobolja
brzo proći. Hilal ubrzo ulazi.
— Ostavio si me da sama razgovaram s tom ženom. Znaš da
mrzim strance.
— Mi smo ovdje stranci.
— Mrzim kad me cijelo vrijeme ocjenjuju dok ja skrivam svoj
strah, svoje osjećaje, svoje slabosti. Ti me vidiš kao jednu darovitu
i hrabru djevojku koju ništa ne može uplašiti. E, pa u krivu si!
Mene sve plaši. Izbjegavam poglede, osmijehe, izravne kontakte,
samo s tobom pričam. Ili možda to nisi prinjjetio?
Bajkalsko jezero, snježne planine, kristalno čista voda, jedno od
166
najljepših mjesta na Zemlji, a mi usred nekakve glupe diskusije.
— Hajdemo se mi odmoriti. Poslije ćemo izaći pro šetati se. Navečer
imam zakazan sastanak sa šamanom.
Ona skida naprtnjaču s namjerom da je odloži na pod.
— Ti imaš svoju sobu.
— Ali u vlaku...!
Ne završava rečenicu. Izlazi zalupivši vratima. Gledam u strop
i pitam se šta da učinim. Ne smijem dopustiti da me vodi osjećaj
krivnje. Ne mogu i ne želim —jer volim drugu ženu koja je trenutačno
daleko i puna povjerenja u mene, unatoč tome što me dobro
poznaje. Ako su svi dosadašnji pokušaji bili beskorisni, možda je
ovo idealno mjesto da to objasnim toj neobičnoj djevojci, tako opsesivnoj
i prilagodljivoj, tako čvrstoj i krhkoj.
Nisam kriv za to što se dogodilo. Nije ni Hilal. Život nas je doveo
u situaciju i nadam se da je to za naše dobro. Nadam se? Trebao
bih biti siguran. Siguran sam. Počnem se moliti i zaspim isti tren.
167
Či
m sam se probudio, dolazim do njezine sobe i čujem zvuk violine.
Čekam da završi prije nego što ću pokucati.
— Hajdemo prošetati.
Ona me pogleda, iznenađena i sretna.
— Jesi bolje? Možeš izdržati vjetar i hladnoću?
— Da, puno mi je bolje. Hajdemo van.
Šetamo gradićem koji izgleda kao da je iz bajke. Jednog će dana
ovo mjesto otkriti turisti, izgradit će se veliki hoteli, dućani će prodavati
majice, upaljače, razglednice, igurice drvenih kućica. Ubrzo
nakon toga, izgradit će golema parkirališta za autobuse na kat, iz
kojih će izlaziti ljudi s digitalnim fotoaparatima, odlučni u namjeri
da strpaju cijelo jezero na jednu chip-karticu.Bunar koji smo vidjeli
bit će uništen i na njegovu mjestu gradit će drugi, koji će služiti za
to da ukrasi ulicu, ali više neće davati vodu njezinim stanovnicima
— zatvorit će ga odlukom gradskih vlasti, kako se koje strano
dijete ne bi naginjalo preko ruba i upalo u njega. Ribarska brodica
koju sam jutros vidio, više neće postojati. Vodama jezera plovit će
moderne jahte, nudeći izlete do središta jezera —s uključenim ručkom.
Profesionalni ribiči i lovci napučit će regiju naoružani službenim
dozvolama za lov i ribolov za koje će platiti više nego što
lokalni lovci i ribari zarade za godini dana.
Ali za sada to je samo jedan grad izgubljen u Sibiru, gdje jedan
muškarac i žena, upola mlađa od njega, hodaju pored rijeke nastale
otapanjem leda. Sjedaju na njezinoj obali.
— Sjećaš li se našeg razgovora jučer u restoranu?
— Otprilike. Puno sam popila, sjećam se da se Yao nije dao uplašiti
kad je onaj Englez prišao našem stolu.
— Ja sam pričao o prošlosti.
— Da, sjećam se. Dobro sam razumjela to što si govo rio jer sam,
u onome trenutku kada samo zajedno ušli u Aleph, vidjela tebe s
očima punim ljubavi i ravnodušnosti, glave pokrivene kapuljačom.
Osjećala sam se izdanom i poniženom. Ali veze iz prošlih života ne
zanimaju me. Nalazimo se u sadašnjosti.
168
— Vidiš li ovu rijeku pred nama? U dnevnoj sobi u mojem stanu
visi jedna slika s ružom uronjenom u rijeku sličnu ovoj. Polovica
slike bila je natopljena vodom i olu jom, tako da su joj rubovi nepravilni;
usprkos tome, na njoj se još uvijek vidi dve prekrasne crvene
ruže, naslikane na zlatnoj podlozi. Poznajem umjetnicu. Godine
2003. zajedno smo bili u jednoj šumi u Pirinejima, otkrili smo potočić
koji je u tom času bio suh i sakrili sliku ispod kamenja koje je
pokrivalo njegovo korito.
»Ona je moja žena. U ovome se trenutku izički nalazi na tisuće
kilometara daleko i spava jer u njezinu gradu još nije svanuo dan,
iako je ovdje već četiri popodne. Zajedno smo već više od četvrt
stoljeća: ali kada sam je upoznao, bio sam potpuno uvjeren da naša
veza neće potrajati. Prvih sam nekoliko godina bio stalno spreman
na to da će jedno od nas otići. U sljedećih pet godina i dalje sam
mislio da smo se samo navikli jedno na drugo, ali da ćemo uskoro
postati toga svjesni i svatko će nastaviti svojim putem. Uvjerio sam
samog sebe da bi me bilo kakav ozbiljniji kompromis lišio moje
‘slobode’ i spriječio me da živim onako kako sam živio.«
Primjećujem da se djevojka pored mene počinje osje ćati
nelagodno.
— Kakve to ima veze s rijekom i ružom?
— Bilo je ljeto 2002., ja sam već bio poznati pisac, imao sam
dosta novca i mislio sam da se moje osnovne vrijednosti nisu promijenile.
Ali kako da budem potpuno siguran u to? Testirajući se.
Unajmili smo malenu sobu u nekome hotelu s dvije zvjezdice u
Francuskoj, gdje smo počeli provoditi pet mjeseci godišnje. U sobi
je bio jedan ormar pa smo sveli našu odjeću samo na najnužnije.
Lutali smo šumama i planinama, večerali vani, provodili sate i
sate razgovarajući, izlazili u kino svake večeri. Takav život uvjerio
nas je da su najproinjenije stvari na svijetu upravo one dostupne
svima.
»Oboje obožavamo ono što radimo. Sve što ja trebam za svoj
posao jedno je prijenosno računalo. Ali moja žena je... slikarica.
A slikarima su potrebni golemi ateljei za slikanje i čuvanje slika.
169
Nisam nikako želio da ona zbog mene žrtvuje svoj poziv pa sam
joj predložio da unajmimo atelje za nju. Ali ona je za to vrijeme
gledala oko sebe i vidjela planine, doline, rijeke, jezera, šume, te
pomislila: Zašto ne bih čuvala svoja djela ovdje? I zašto ne bih dopustila
prirodi da radi sa mnom?«
Hilal ne miče pogled s rijeke.
— Tako je nastala ideja da »čuvamo« slike na otvore nom. Ja bih
uzeo svoj laptop i pisao. Ona bi kleknula na travu i slikala. Nakon
godinu dana kada smo potražili prva platna, rezultat je bio originalan
i veličanstven. Prva slika koju smo pronašli bila je ruža. I dan
danas, iako imamo svoju vlastitu kuću u Pirinejima, moja žena i
dalje zakapa i otkapa svoje slike po svijetu. Ideja koja se rodila iz
nužde, sada je postala način stvaranja. Dok gledam rijeku, sjećam
se ruže i osjećam ljubav gotovo dodirljivu, izičku, kao da je ona
ovdje.
Vjetar više ne puše tako jako kad prije pa nas sunce ipak uspijeva
malo zagrijati. Svjetlost koja nas okružuje ne može biti savršenija.
— Razumijem te i poštujem što govoriš — reče ona. — Ali u
restoranu si rekao jednu rečenicu kada si pričao o prošlosti: ljubav
je jača. Ljubav je veća od osobe koja voli.
— Da. Ali ljubav se sastoji od izbora.
— U Novosibirsku natjerao si me da ti dam oprost i ja sam ti ga
dala. Sad ja tebe molim: reci da me voliš.
Primam je za ruku Zajedno promatramo rijeku.
— Nedostatak odgovora također je odgovor — kaže ona.
Zagrlim je i naslonim njezinu glavu na moje rame.
— Volim te. Volin te jer sve su ljubavi svijeta poput rijeka koje
teku k istome jezeru, tamo se susreću i pre tvaraju u jednu jedistvenu
ljubav koja će postati kiša i blagosloviti zemlju.
»Volim te kao rijeka koja stvara plodno tlo kako bi drveće i cvijeće
moglo rasti pored njezina puta. Volim te kao rijeka koja natapa
vodom one koji su žedni i ljude nosi onamo kamo žele stići.«
»Volim te kao rijeka koja zna da mora drugačije teći preko slapa
i odmoriti se kada stigne u pitomu dolinu. Volim te jer se svi nađe170
mo na istome mjestu, na istome izvoru, koji nas ne prestaje hraniti
novom vodom. Zato, kada smo slabi, sve to trebamo učiniti jest
malo pričekati. Vratit će se proljeće zimski će se snijeg otopiti i
ponovno ćemo se napuniti pravom energijom.«
»Volim te kao rijeka koja izvire u planini usamljena i slabašna i
koja, malo-pomalo, raste i teče prema drugim rijekama i ujedinjuje
se s njima sve dok, nakon nekog vremena, ne postale tako moćna da
može savladati svaku prepreku kako bi stigla onamo kamo želi.«
»Prema tome prihvaćam tvoju ljubav i predajem ti svoju. Nije
to ljubav muškarca prema ženi, niti ljubav oca prema kćeri, niti
ljubav Boga prema njegovim stvorenjima. Ta je ljubav bez imena,
bez objašnjenja, kao rijeka koja ne može objasniti svoj tok, nego
samo teče dalje. Ljubav koja ništa ne traži i ništa ne daje, nego se
samo pokazuje. Ja nikada neću biti tvoj, niti ćeš ti ikada biti moja,
ali svejedno ti mogu reći: volim te, volim te, volim te.«
Možda zbog te večeri, ili zbog te svjetlosti, ali u tome se času
činilo da je Univerzumom konačno zavladala harmonija. Nastavili
smo sjediti bez imalo želje da se vratimo u hotel, gdje me Yao već
sigurno čeka.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

23 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:31 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Bajkalski orao
SVAKOGA ČASA past će noć. Šestero nas je pred malenim
čamcem privezanim uz obalu: Hilal, Yao, šaman, ja i dvije postarije
žene. Svi razgovaraju na ruskom. Šaman niječno odmahuje glavom.
Yao inzistira, ali šaman mu okreće leđa i prilazi čamcu.
Sada Yao i Hilal nešto raspravljaju. On izgleda zabrinu to, ali mislim
da ga ta situacija zabavlja. Još smo jednom vježbali Put Mira
i počeo sam razumijevati govor njegova tijela. Pravi se da je uzrujan,
ali zapravo nije.
— O čemu pričate?
— Ne mogu ići — reče ona. — Moram ostati ovdje s ove dvije
žene koje nikada u životu nisam vidjela. I provesti cijelu noć tu, na
ovoj hladnoći. Nema nikoga da me odvede natrag do hotela.
— Ono što ćemo mi raditi na otoku, doživjet ćete i vi ovdje s
njima — objašnjava Yao. — Moramo se pridrža vati tradicije. Upozorio
sam vas na to već ranije, ali on je inzistirao da vas povede.
Moramo ići jer ne smijemo propustiti pravi trenutak: ono što vi zovete
Aleph, ja chi, a šamani za to sigurno koriste neki drugi naziv.
Neće dugo trajati, vratiti ćemo se za dva sata.
— Hajdemo — kažem, primam Yaoa pod ruku i vo dim ga do
čamca.
Okrećem se prema Hilal s osmijehom na licu:
— Ti i tako ne bi ostala zatvorena u hotelu ni za što na svijetu,
znajući da možeš doživjeti neko novo isku stvo. Ne znam je li dobro
ili loše, ali svakako je bolje od samotne večere.
— A ti, pretpostavljam, misliš da su lijepe ljubavne riječi dovoljne
da nahrane srce? Potpuno razumijem da voliš svoju ženu, ali
ne možeš li me ipak barem nekako nagraditi za sve te univerzume
172
prema kojima ti otvaram vrata?
Okrećem se i ulazim u čamac. Još jedna glupa prepir ka.
* * *
Šaman upali motor i primi kormilo. Krećemo prema oto čiću koji
izgleda kao velika stijena, dvjestotinjak metara udaljena od obale.
Procjenjujem da ćemo stići za manje od deset minuta.
— Sada kada se više ne mogu vratiti, recite zašto ste toliko inzistirali
da ga upoznam? To je jedino što ste od mene tražili na
ovome putovanju, a dali ste mi mnogo toga zauzvrat. Ne govorim
samo o treningu aikida. Kad god je bilo potrebno, održavali ste
ravnotežu u vlaku, prevodili ste moje riječi kao da su vaše, a jučer
ste mi čak pokazali i važnost ulaska u borbu samo zbog poštovanja
protivnika.
Yao se osjeća malo nelagodno, pomiče glavu s jedne strane na
drugu kao da je odgovoran za stabilnost male nog čamca.
— Mislio sam da bi vam bilo drago upoznati ga, zbog vaših
interesa...
— To nije dobar odgovor. Da sam ga želio upoznati, molio bih
da mi upriličite susret.
On me konačno pogleda, potvrdno kimajući glavom.
— Pozvao sam vas jer sam obećao da ću se ponovno vratiti ovdje
kada budem sljedeći puta prolazio ovim krajem. Mogao sam
doći sam, ali potpisao sam ugovor s izdavačkom kućom u kojem
stoji da ću cijelo vrijeme biti uz vas. Njima se ne bi svidjelo da sam
otišao.
— Ja ne trebam stalno imati nekoga uza se. A oni ne bi imali
ništa protiv da sam ostao u Irkutsku.
Noć pada brže nego što sam očekivao. Yao mijenja tijek
razgovora.
— Čovjek koji vozi ovaj čamac može razgovarati s mojom ženom.
Znam da to nije laž, jer nitko na svijetu ne može znati neke
stvari. Osim toga, on je spasio moju kći. Uspio ju je izliječiti kada
joj nijedan od izvrsnih liječnika u bolnicama u Moskvi, Pekingu,
173
Šangaju i Londonu nije mogao pomoći. I nije tražio ništa zauzvrat,
osim da ga ponovno posjetim. Dogodilo se da sam ovaj put s
vama. Možda ćete vi uspjeti shvatiti stvari koje moj mozak od bija
prihvatiti.
Stijena u sredini jezera približava se; stići ćemo za manje od
minute.
— To je već pravi odgovor. Hvala vam na vašem povjerenju.
Nalazim se na jednom od najljepših mjesta na svijetu, u ovoj divnoj
noći, i slušam šum valova koji udaraju o bok čamca. Prema tome,
to što sam došao upoznati ovog čovjeka još je jedan od mnogih
blagoslova koje sam primio tijekom ovog putovanja.
Osim onoga dana kada je pričao o svojoj boli zbog ženine smrti,
Yao nije nikada pokazao svoje osjećaje. Sada me prima za ruku,
stavi je na svoje grudi i čvrsto stisne.
Čamac udari u uski pojas šljunka koji povremeno služi kao
pristanište.
— Hvala. Puno vam hvala.
***
Uspinjemo se do vrha stijene. Još možemo vidjeti crveni horizont.
Okružuje nas samo oskudna vegetacija, a na istoku otoka stoje tri
ili četiri još neprolistala stabla. Na jednome od njih mogu se vidjeti
ostaci prinesenih žrtava i životinjska strvina koja visi s jedne grane.
Stari šaman izaziva poštovanje i odiše mudrošću; ali ne može mi
pokazati ništa novo jer sam već prošao mnogim putovima i znam da
se svi sastaju na istome mjestu. Usprkos tome, vidim da su njegove
namjere ozbiljne. Dok priprema ritual, u mislima se pokušavam
sjetiti svega što sam naučio o ulozi šamana u povijesti civilizacije.
***
U drevna vremena, plemena su imala po dva najistaknutija člana.
Jedan je bio vođa: najhrabriji od svih, bio je dovoljno snažan da
pobijedi bilo koga tko bi ga izazvao, dovoljno inteligentan da izbje174
gne urote u vječnoj borbi za moć — koja se ne odvija samo sada,
nego je prisutna od početka svijeta. Jednom kada bi učvrstio svoju
ulogu, bio je odgovoran za zaštitu i blagostanje svojeg naroda u
izičkome svijetu. Kako je vrijeme prolazilo, ono što je počelo kao
prirodan odabir, na kraju se poremetilo, pa je uloga vođe postala
nasljedna. To je princip neprekinutog održavanja moći iz kojeg
izlaze carevi, kraljevi, diktatori.
Međutim, još važniji od vođe bio je šaman. Još u pra skozorje
čovječanstva, ljudi su postali svjesni prisutnosti neke više sile, koja
daruje život i oduzima ga, iako nitko nije znao odakle ona dolazi.
Zajedno s rođenjem ljubavi, javlja se i potreba za objašnjenjem
tajne postojanja. Prvi šamani bile su žene, izvor života; budući da
nisu bile cijelo vrijeme zauzete lovom i ribolovom, posvetile bi
se kontemplaciji i uranjale bi u svete misterije. Tradicija se uvijek
prenosila na one najpodobnije, koje su živjele same i u izolaciji, te
najčešće bile djevice. Njihov se posao odvijao na jednom drugom
nivou, u pokušaju da uravnoteže sile duhovnog s onima izičkog
svijeta.
Proces je gotovo uvijek bio isti: plemenska bi šamanica ušla u
trans pomoću glazbe (najčešće bubnjeva), pila bi i dijelila napitke
od prirodnih sastojaka, njezina bi duša izašla iz tijela i ušla u paralelni
svijet. Tamo bi se susrela s duhovima biljaka, životinja, živih
i mrtvih bića — koji svi postoje u jedinstvenom vremenu, koje
Yao zove chi energija, a ja ga nazivam Alephom. U toj jedinstvenoj
točki, ona je nalazila svoje vodiče, balansirala energije, liječila bolesti,
zazivala kišu, osiguravala mir, dešifrirala simbole i znakove
koje bi poslala priroda, kažnjavala svakog pojedinca koji bi ometao
komunikaciju plemena s Cjelinom. U to doba, potraga za hranom
iziskivala je stalno putovanje plemena s jednog mjesta na drugo, pa
nije bilo moguće graditi hra move ili oltare za štovanje božanstava.
Postojala je samo Cjelina, u čijem je trbuhu pleme putovalo.
Kao što se dogodilo i s vođama, i uloga šamana s vre menom se
izobličila. Budući da su zdravlje i zaštita grupe ovisili o harmoniji
sa šumom, poljima i prirodom, žene zadužene za duhovne kontakte
175
— duše plemena — počele su imati veliku moć, uglavnom čak
i veću od vođe. U nekom trenutku, koji povijest ne može točno
odrediti, (iako se vjeruje da vremenski koincidira s prelaskom na
poljoprivredu i s krajem nomadskog života), muškarci su zauzeli
mjesto žena u duhovnome svijetu. Sila je nadvladala harmoniju.
Više se nisu uzimali u obzir talenti i sposobnosti koje su te žene
imale; postala je važna jedino moć.
Sljedeći je korak bio organizacija šamanizma — sada muškog
— u socijalnu strukturu. Rodile su se prve religi je. Društvo se promijenilo
i nije više bilo nomadsko, a poštovanje i strah koje su
ljudi osjećali prema vođi i šamanu već su bili ukorijenjeni u duše
ljudskih bića, u kojima su zauvijek ostali. Svjesni toga, svećenici
su se počeli povezivati s vođama kako bi održali narod poko renim.
Ako bi se netko suprotstavio vođama, prijetili bi mu božjim kaznama.
U određenom trenutku, žene su počele zahtijevati da im se
vrati uloga šamana jer je bez njih svijet krenuo u stalne sukobe. Ali
kad god bi se to dogodilo, odmah bi bile udaljene i tretirane kao
nevjernice ili prostitutke. Ako bi prijetnja bila zaista jaka, sustav
se nije ustručavao kazniti ih lomačom, kamenovanjem ili, u blažim
slučajevima, progonstvom. Povijest civilizacije nije ostavila puno
tragova ženskih religija; znamo samo da su najstariji sveti predmeti
koje su arheolozi ikada pronašli prikazivali boginje.
Ali sve se to izgubilo u naslagama vremena. Baš kao što je i
magična moć, korištena samo za ostvarenje zemaljskih ciljeva, na
kraju izblijedjela i izgubila snagu. Ostao je samo strah od božje
kazne.
176
Preda mnom stoji muškarac, a ne žena — iako žene koje su ostale
na obali s Hilal sigurno imaju iste moći kao i on. Ne propitujem
njegovu prisutnost, smatram da oba spola imaju isti dar da urone u
kontakt s nepoznatim, ako su otvoreni prema svojoj »ženskoj strani
«. Nisam bio osobito zainteresiran za dolazak ovamo jer znam
koliko se čovječanstvo udaljilo od korijena, od dodira s Božjim
Snom.
Zapalio je vatru u rupi koja bi trebala zaštititi plamen od vjetra,
koji ne prestaje puhati, pored sebe je postavio neku vrstu bubnja
i otvorio bocu s nekom, meni nepoznatom, tekućinom. Šamani u
Sibiru — gdje je ta riječ i nastala — slijede iste obrede kao i pajei
u prašumama Amazone, čarobnjaci u Meksiku, svećenici afričkog
Candomblea, spiritisti u Francuskoj, vračevi američkih domorodaca
i australskih Aboridžina, karizmatici Katoličke crkve i Mormona
u Utahu, i tako dalje.
U toj je sličnosti sadržana velika tajna tih različitih tradicija koje
su naizgled u vječnome sukobu jedna s dru gom. One se susreću u
jednom jedinstvenom duhovnom polju i pokazuju se u raznim dijelovima
svijeta, iako se nikada nisu susrele na izičkome planu. Tu
se pokazuje Viša Sila koja kaže:
»Katkada moja djeca imaju oči, ali ne vide. Imaju uši, ali ne
čuju. Zato ću od nekih od njih tražiti da ne budu gluhi ili slijepi za
mene. Čak i ako će za to platiti visoku cijenu, oni će biti odgovorni
da održe Tradiciju živom i, jednoga dana, moji će se Blagoslovi
vratiti na Zemlju.«
Šaman počinje ritmično svirati na svojem bubnju, polako ubrzavajući
ritam. Kaže nešto Yaou, a on mi to odmah prevodi:
— On ne koristi taj izraz, ali chi će stići s vjetrom.
Vjetar se pojačava. Iako sam toplo umotan — posebna jakna,
rukavice, kapa od gusto ispletene vune i šal koji mi ne pokriva jedino
oči — to nije dovoljno. Nos mi potpuno trne, a kristalići leda
skupljaju mi se na obrvama i bradi. Yao kleči na prekriženim nogama,
u vrlo elegantnom položaju. Pokušavam učiniti isto, ali stalno
177
mijenjam položaje jer su moje hlače od običnog platna kroz koje
prolazi vjetar i hladi mi mišiće, što stalno izaziva bolne grčeve.
Plamen divlje pleše, ali ne gasi se. Ritam bubnja ubrzava. Znam
da šaman pokušava uskladiti ritam svojeg srca s udarcima ruke po
koži instrumenta, čiji je donji dio otvoren kako bi duhovi mogli
ući. U afro-brazilskim tradicijama, to je trenutak u kojem medij
ili svećenik dopušta da nje gova duša izađe kako bi drugo biće —
mudrije i iskusnije — moglo zaposjesti njegovo tijelo. Jedina je
razlika u tome što u mojoj zemlji ne postoji neki određeni trenutak
u kojem se ono što Yao naziva chi pokazuje.
Prestajem biti samo običan promatrač i odlučim su djelovati u
transu. I ja pokušavam uskladiti svoje srce s ritmom bubnja, zatvaram
oči, praznim svoje misli, ali hladnoća i vjetar ne dopuštaju mi
da idem dalje. Ponovno moram promijeniti položaj, otvaram oči i
vidim da u ruci kojom drži bubanj ima i perje — vjerojatno od neke
rijetke lokalne ptice. Prema svim svjetskim tradicijama, ptice su
glasnici bogova. One pomažu vraču da se vine u visine i razgovara
s duhovima.
Yao također ima otvorene oči; samo je šaman u ekstazi. Vjetar se
pojačava, meni je sve hladnije, ali šaman to i ne primjećuje. Ritual
se nastavlja: on otvara bocu s tekućinom koja mi se čini zelenom,
otpije gutljaj i pruža bocu Yaou, koji također pije i predaje mi bocu.
Iz poštovanja činim isto: kušam tu slatkastu mješavinu s laganim
okusom alkohola i vraćam bocu šamanu.
Ritam bubnja nastavlja se, isprekidan jedino njegovim povremenim
šaranjem crteža po tlu. Nikada prije nisam vidio te simbole
koji izgledaju poput slova nekog davno izumrlog pisma. Iz njegova
grla izlaze neobični zvukovi, koji zvuče kao višestruko pojačani
glasovi ptica. Bubanj svira sve brže i sve glasnije, hladnoća mi više
ne smeta tako jako i odjednom vjetar prestaje.
Nitko mi ništa ne mora objašnjavati: ono što Yao naziva chi upravo
se objavilo. Nas trojica gledamo se u nekoj vrsti mira, a čovjek
koji je preda mnom nije onaj isti koji je upravljao čamcem i naredio
Hilal da ostane na obali: crte njegova lica promijenile su se i sada
178
izgleda mlade i ženstvenije.
Neko vrijeme, kojemu ne mogu odrediti trajanje, on i Yao pričaju
na ruskom. Horizont se rasvjetljuje i izlazi mjesec. U njegovu
ga novome putovanju nebom prate srebrne zrake koje se odbijaju
od površine jezera, odjednom potpuno mirne. S moje lijeve strane,
pale se svjetla nekog malenog mjesta. Potpuno miran, pokušavam
upiti što više od tog trenutka koji nisam očekivao da ću doživjeti,
ali koji se našao na mojem putu — kao i mnogi drugi. Kada bi se
barem ono neočekivano uvijek pojavilo tako lijepo i smireno.
Konačno — koristeći Yaoa kao prevoditelja — šaman me pita
što ja tražim ovdje.
— Pratim prijatelja koji je obećao da će se ovamo vratiti. Iskazujem
poštovanje prema vašem umijeću. Razmišljam o tajnama
svemira.
— Čovjek koji se nalazi pored vas ne vjeruje ni u što — kaže
šaman, a Yao prevodi njegove riječi. — Nekoliko je puta ovamo
dolazio da razgovara sa svojom ženom i, usprkos tome, ne vjeruje.
Jadna žena! Umjesto da ide s Bogom dok čeka svoj povratak na
Zemlju, svako malo mora se vraćati da utješi ovog nesretnika. Napušta
toplinu Božanskog Sunca i susreće se s bijednom sibirskom
studeni jer je ljubav ne pušta da ode!
Šaman se nasmije.
— Zašto mu to ne objasnite?
— Već jesam. Ali on, kao ni većina drugih ljudi koje poznajem,
ne želi se pomiriti s time što doživljava kao velik gubitak.
— Čisti egoizam.
— Da, to je čisti egoizam. Oni žele da vrijeme stane ili da se
vrati unazad. I zbog toga ne dopuštaju dušama da krenu prema
naprijed.
Šaman se ponovno nasmije.
— Ubio je Boga u trenutku kada je njegova žena otišla u drugu
dimenziju. Vratit će se ovamo još jednom, dvaput, deset puta, i ponovno
će pokušati razgovarati s njom. On ne dolazi tražiti pomoć
da bolje razumije život. Želi da se sve prilagodi njegovu shvaćanju
179
života i smrti.
On učini stanku. Pogleda oko sebe. Već se potpuno smračilo,
scenu osvjetljava samo svjetlost plamena.
— Ne mogu izliječiti očaj kada ljudi u njemu nalaze utjehu.
— S kime razgovarate?
— Vi vjerujete.
Ponavljam pitanje.
— Valentina.
— Žena.
— Čovjek pored mene možda je malo glup na duhovno me planu,
ali on je jedna divna osoba, spremna preživjeti gotovo sve, osim
onoga što naziva »smrću« svoje žene. Čovjek pored mene dobar je
čovjek.
Šaman potvrdno kima glavom.
— I vi ste također. Dopratili ste prijatelja koji je već dugo uz vas.
Puno duže nego što traje vaše poznanstvo u ovome životu. Kao što
vas i ja već dugo poznajem.
Još se jednom nasmije.
— Nas trojica već smo se sreli, i skupa smo podijelili istu sudbinu,
onu koju vaš prijatelj naziva »smrću«, u jednoj bitci. Ne znam
u kojoj je to zemlji bilo, ali svi smo pogođeni metkom. Svi ratnici
ponovno se susreću. To je dio Božjeg zakona.
On baca neke trave na vatru i objašnjava nam da smo to već
radili u prošlome životu, sjedili smo oko vatre i pričali o našim
pustolovinama.
— Vaš duh razgovara s bajkalskim orlom. Koji sve vidi i nadzire,
napada neprijatelje, a štiti i brani svoje prijatelje.
Kao da želi potvrditi njegove riječi, iz daljine se začuje krik ptice.
Osjećaj hladnoće zamijenio je osjećaj ugode. Šaman nam ponovno
pruža bocu.
— Fermentirano je piće živo, prvo je mlado, a onda ostari. Kada
dosegne zrelost, može uništiti Duh Inhibicije, Duh Nedostatka
Ljudskih Odnosa, Duh Straha, Duh Tjeskobe. Međutim, ako ga pijemo
previše, ono se pobuni i donosi Duh Poraza i Agresije. Sve se
180
svodi na znanje o tome koja je to točka koju ne smijemo prijeći.
Pijemo i slavimo.
— U ovome je času vaše tijelo na zemlji, ali duh je sa mnom ovdje
u visinama i to je sve što vam mogu ponuditi: šetnju bajkalskim
nebesima. Niste me došli ništa pitati i zato vam i neću dati ništa
osim tog leta. Nadam se da će vas on nadahnuti da nastavite raditi
to što radite.
»Budite blagoslovljeni. Kako mijenjate svoj život, tako mijenjate
i živote onih koji vas okružuju. Kada tražite, ne zaboravite dati.
Kada netko zakuca na vaša vrata, svakako ih otvorite. Kada netko
nešto izgubi i zamoli vas za pomoć, učinite sve što možete da biste
pronašli to što se izgubilo. Ali, prije toga, molite, kucajte na vrata
i pronađite sve ono što ste vi u životu izgubili. Lovac zna što ga
čeka: ili će on proždrijeti plijen, ili će plijen proždrijeti njega.«
Potvrdno kimnem glavom.
— Već ste to doživjeli i još ćete mnogo puta doživje ti — nastavlja
šaman. — Jedan prijatelj vaših prijatelja, prijatelj je bajkalskog
orla. Ništa se posebno neće dogoditi ove noći; nećete imati vizije,
magijska iskustva, niti ući u trans i komunicirati sa živima ili mrtvima.
Nećete dobiti nikakve posebne moći. Samo ćete klicati od
veselja dok će bajkalski orao pokazivati jezero vašoj duši. Vi ne
vidite ništa, ali vaš duh sada uživa u visinama.
Moj duh doista uživa u visinama, a ja ne vidim ništa. Nije ni potrebno:
znam da je to što on govori istina. Kada se vratim u tijelo,
bit ću mudriji i mirniji nego ikada.
Vrijeme staje jer ga ja više ne mogu mjeriti. Plamen treperi i
stvara neobične sjene na šamanovu licu, ali ja više nisam prisutan.
Puštam svoj duh da slobodno leti, trebalo mu je to, nakon što me
pratio u tolikim naporima i tolikom radu. Više ne osjećam hladnoću.
Ne osjećam ništa — slobodan sam i bit ću slobodan sve dok
bajkalski orao leti iznad jezera i zasniježenih planina. Šteta što mi
moj duh ne može ispričati što je sve vidio; ali, na kraju krajeva, ne
moram uvijek znati baš sve što se sa mnom zbiva.
Vjetar ponovno počinje puhati. Šaman se duboko klanja zemlji
181
i nebu. Plamen, koji je bio tako dobro za štićen, odjednom se gasi.
Pogledam mjesec, koji je već visoko na nebu, i vidim sjene raznih
ptica koje oblijeću oko nas. Čovjek je ponovno ostario, izgleda
umoran i sprema bubanj u veliku izvezenu vreću.
Yao mu prilazi, stavlja ruku u lijevi džep i iz njega izvlači šaku
novčanica i kovanica. Ja učinim isto.
— Prosili smo za bajkalskog orla. Ovo je što smo dobili.
On nam se klanja, zahvaljuje na novcu i polako se spuštamo do
čamca. Sveti otok šamana ima svoju vlastitu dušu; mračno je i u
niti jednom trenutku nismo sigurni jesmo li spustili stopala na pravo
mjesto.
Kada smo stigli na obalu, tražimo Hilal, a one dvije žene kažu
nam da se već vratila u hotel. Tek tada primje ćujem da šaman o njoj
nije rekao ni riječi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

24 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:31 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Strah od straha
GRIJANJE JE U SOBI uključeno na najjače. Prije nego što sam
uopće potražio prekidač za svjetlo, skidam kaput, kapu i šal i odlazim
do prozora kako bih ga otvorio i u sobu pustio malo zraka.
Kako je hotel smješten na malenom brijegu, s prozora mogu vidjeti
kako se svjetla u mjestašcu polako gase. Neko vrijeme stojim pokraj
prozora i zamišljam sve te ljepote koje je moj duh doživio. A
onda napravim pokret kako bih se okrenuo, kad začujem glas.
— Ne okreći se.
To je Hilal. A ton kojim je izrekla tu rečenicu uplašio me. Govori
ozbiljno.
— Naoružana sam.
Ne, to ne može biti. Osim ako one žene...
— Pomakni se malo unazad.
Učinim što je tražila.
— Još malo. Sada odi jedan korak udesno. Tako, ne miči se
više.
Više ne mogu misliti — instinkt za preživljavanje pre uzeo je
nadzor nad svim mojim reakcijama. Moj um u djeliću sekunde razmatra
sve mogućnosti koje imam za opstanak: da se bacim na pod,
da pokušam uspostaviti razgovor ili da samo čekam njezin sljedeći
korak. Ako je zaista odlučila ubiti me, neće dugo oklijevati, ali ako
u sljedećoj minuti ne opali, započet će razgovor i imat ću više šanse
da preživim.
Začuje se zaglušujuća buka, zatim prasak, i odjednom pokriven
sam krhotinama stakla. Luster iznad moje glave eksplodirao je.
— U desnoj ruci imam gudalo, u lijevoj violinu. Ne okreći se.
Ne okrećem se, ali duboko uzdahnem. Nema nika kve čarolije ni
183
specijalnog efekta u onome što se upravo dogodilo: operni pjevači
mogu to učiniti glasom — mogu, na primjer, razbiti čaše šampanjca
tako što proizvedu glas takve frekvencije da se od njega vrlo
krhke stvari mogu razbiti.
Gudalo ponovno dodirne žice, ispuštajući prodoran zvuk.
— Znam što se dogodilo. Vidjela sam. Žene su me onamo odvele
bez svjetlosnog prstena.
Vidjela je.
Golem teret pada s mojih leđa prekrivenih krhotinama lustera.
Moj put ovamo i bez Yaova znanja bio je dio mojeg puta povratka
mojemu kraljevstvu. Nisam joj morao ništa reći, ona je vidjela.
— Napustio si me kada si mi bio najpotrebniji. Zbog tebe sam
umrla i sada sam se vratila da te progonim.
— Ne progoniš me. Ne plašiš me. Oprošteno mi je.
— Iznudio si moj oprost. Oprostila sam ti ne znajući što činim.
Još jedan prodoran i neugodan akord.
— Ako želiš, povuci svoj oprost.
— Ne želim. Oprošteno ti je. I kada bih ti trebala oprostiti nebrojeno
mnogo puta, oprostila bih ti. Ali slike mi se zbrkano pojavljuju
u glavi. Moraš mi točno ispričati kako se sve dogodilo. Sjećam se
samo da sam bila gola, ti si me gledao, ja sam svima govorila da te
volim i zbog toga sam osuđena na smrt. Moja me ljubav osudila.
— Mogu li se okrenuti?
— Ne još. Prvo mi ispričaj što se dogodilo. Sve što znam je da
sam u jednom prošlom životu zbog tebe umrla. Ne znam je li se to
dogodilo ovdje, ili na nekom drugom mjestu na svijetu, ali žrtvovana
sam u ime ljubavi, da te spasim.
Moje su se oči već navikle na tamu, ali vrućina je
nepodnošljiva.
— Što su žene točno napravile?
— Sjele smo na obalu jezera, a one su zapalile vatru, svirale
bubanj, ušle u trans i dale mi da nešto popijem. Kada sam popila,
počele su te zbrkane vizije. Trajale su jako kratko. Sjećam se samo
onoga što sam ti upravo ispričala. Mislila sam da se radilo samo o
184
noćnoj mori, ali one su mi jamčile da smo bili zajedno u prošlome
životu. A ti si mi rekao isto.
— Ne. To se dogodilo u sadašnjosti, događa se sada. U ovome
trenutku nalazim se u hotelskoj sobi u Sibiru, u nekom mjestu za
koje ne znam ni kako se zove. Također sam u tamnici pored Cordobe,
u Španjolskoj. Isto tako sam sa svojom ženom u Brazilu, sa
svim ženama s kojima sam bio, a u nekim od tih života i sam sam
žena. Sviraj nešto.
Skidam vestu. Ona počinje svirati sonatu koja nije skladana za
violinu; moja ju je majka svirala na klaviru dok sam bio dijete.
— U jednom razdoblju čitav je svijet bio kao žena čija je energija
bila lijepa, ljudi su vjerovali u čuda, sadašnji je trenutak bio
jedino što su imali i zbog toga vrijeme nije postojalo. Grci su imali
dvije riječi za vrijeme. Prva je bila kairos, Božje vrijeme, vječnost.
A onda se odjednom nešto promijenilo. Borba za opstanak, potreba
da sazna mo gdje trebamo sijati sjeme da bismo mogli pobrati
žetvu, i vrijeme kakvo danas poznajemo počelo je biti dijelom
naše povijesti. Grci ga zovu chronos, a Rimljani Saturnus, po bogu
poznatom po tome što proždire svoju vlastitu djecu. Postali smo
robovi sjećanja. Nastavi svirati i objasnit ću ti bolje.
Ona nastavi svirati. Zaplačem, ali ne prekidam:
— U ovome se trenu nalazim u vrtu jedne vile, sjedim na klupi
pred kućom, promatram nebo i pokušavam ot kriti što ljudi žele reći
kada se koriste izrazom »graditi kule u zraku«, koji sam čuo prije
nepunih sat vremena. Imam sedam godina. Pokušavam sagraditi
dvorac od zlata, ali teško mi se skoncentrirati. Moji prijatelji večeraju
u svojim kućama, moja majka svira istu melodiju koju ti sviraš
sada, samo na klaviru. Da nemam potrebu sada sve ti ispričati, bio
bih u potpunosti tamo. Miris ljeta, cvrčci cvrče u krošnjama drveća,
a ja razmišljam o djevojčici u koju sam zaljubljen.
Ne nalazim se u prošlosti, nego u sadašnjosti. Ja sam sada taj
dječak koji sam bio. Uvijek ću biti taj dječak, svi ćemo biti djeca,
odrasli, starci koji smo bili i koji ćemo ponovno biti. Ja se sjećam.
Ja ponovno živim to vrijeme.
185
Ne mogu nastaviti. Zaklanjam lice rukama i plačem, dok ona
svira sve izražajnije, sve savršenije, prenoseći me u mnoge mene
koji jesam u ovome životu. Ne plačem za majkom koja je otišla,
jer ona je sada ovdje, i svira za mene. Ne plačem za djetetom koje,
zbunjeno tim kompliciranim izrazom, pokušava izgraditi svoj zlatni
dvorac koji svake sekunde nestaje. I to je dijete ovdje i sluša
Chopina, zna kako je lijepa ta glazba, mnogo ju je puta već slušalo
i željelo bi je slušati još mnogo puta! Plačem jer nema drugog načina
da izrazim to što osjećam: ŽIV SAM. U svakoj pori, u svakoj
stanici mojeg tijela, ja sam živ, nikad se nisam rodio i nikada nisam
umro.
Katkada doživim trenutke tuge i zbrkanih misli, ali nada mnom
stoji veliko Ja, koje sve razumije i smije se mojim mukama. Plačem
zbog prolaznosti i zbog vječnosti jer znam da su riječi same puno
siromašnije od glazbe i da nikada neću moći opisati taj trenutak.
Puštam da me Chopin, Beethoven i Wagner odvedu u prošlost koja
je sada — njihove su skladbe moćnije od svih zlatnih prstenova
koje poznajem.
Plačem dok Hilal svira. A ona je svirala sve dok se nisam umorio
od plakanja.
* * *
Ona odlazi do prekidača. Žarulja razbijenog lustera eksplodira u
kratkom spoju. Soba je i dalje mračna; ona prilazi noćnom ormariću
i pali stolnu svjetiljku.
— Sada se možeš okrenuti.
Kada su mi se oči priviknule na svjetlost, ugledao sam je potpuno
golu, raširenih ruku, s violinom i gudalom u rukama.
— Danas si mi rekao da me voliš poput rijeke. Ja ti sada želim
reći da te volim poput Chopinove glazbe. Koja je jednostavna i
duboka, plava poput jezera, koja može...
—... glazba govori sama za sebe. Ne moraš reći ništa.
— Bojim se. Jako se bojim. Što sam točno vidjela?
Detaljno joj opisujem sve što se dogodilo u tamnici, moj kuka186
vičluk i djevojku koja je bila ista kao ona sada, samo ruku vezanih
konopcima koji nisu bili ni gudalo ni violina. Ona me sluša u tišini,
raširenih ruku, upijajući svaku moju riječ. Oboje stojimo u sredini
sobe, njezino je tijelo bijelo poput tijela petnaestogodišnje djevojke
koju odvode na lomaču zapaljenu u blizini Cordobe. Neću je moći
spasiti, znam da će nestati u plamenu zajedno sa svojim prijateljicama.
To se već jednom dogodilo, i dalje se događa i nastavit će se
događati dok bude svijeta i vijeka. Kažem da je ta djevojka imala
busen stidnih dlačica, a ova preda mnom svoje je obrijala — smatram
to užasnim, kao da svi muškarci zapravo traže djevojčice za
spolne odnose. Molim je da to više ne radi i ona mi obećava da se
više nikada neće tako obrijati.
Pokazujem joj svoje kožne ekceme, koji su vidljiviji i upaljeniji
nego ikada i objašnjavam joj da su oni pečati tog istog mjesta i iste
prošlosti. Pitam je sjeća li se što mi je rekla, ili što su mi njezine
prijateljice rekle dok su ih vodili na lomaču. Ona niječno zanjiše
glavom.
— Želiš li me?
—Jako. Sami smo ovdje, na ovom jedinstvenom mjestu na svijetu,
a ti stojiš preda mnom gola. Jako te želim.
— Bojim se svojeg straha. Tražim oprost od sebe same, ne zato
što sam ovdje, nego zato što sam uvijek bila sebična u svojoj boli.
Umjesto da oprostim, tražila sam osvetu. Ne zato što sam bila jača
od drugih, nego zato što sam se uvijek osjećala slabijom. Dok sam
povređivala druge, još jače povređivala sam sebe. Ponižavala sam
da bih bila ponižena, napadala da bih se osjećala zlostavljanom
zbog svojih vlastitih osjećaja.
»Znam da nisam jedina koja je prošla kroz zlostavljanje koje
sam opisala za stolom u veleposlanstvu, na najtrivijalniji mogući
način: zlostavljao me susjed koji je bio obiteljski prijatelj. Te sam
večeri rekla da to nije tako rijetko i sigurna sam da je barem jedna
od tada prisutnih žena u djetinjstvu bila na sličan način iskorištavana.
Međutim, ne ponašaju se sve one tako kako se ja ponašam. Ne
mogu biti u miru sama sa sobom.«
187
Duboko uzdahne, tražeći riječi, a onda nastavlja:
— Ne mogu prevladati ono što svi uspiju prevladati. Ti si u potrazi
za svojim blagom, a ja sam dio njega. Usprkos tome, osjećam
se kao stranac u vlastitoj koži. Postoji samo jedan razlog zašto
se sada ne želim baciti u tvoj zagrljaj i voditi ljubav s tobom: jer
nemam hrabrosti, bojim se da ću te izgubiti. Ali dok si ti tragao
za svojim kraljevstvom, ja sam pronalazila samu sebe, sve dok u
jednom trenutku na ovome putovanju nisam prestala napredovati.
Tada sam postala svadljiva. Osjećam se odbačeno i beskorisno i ti
mi ne možeš reći ništa što bi promijenilo te osjećaje.
Sjednem na jedini stolac u sobi i molim je da mi sjedne u krilo.
Njezino je tijelo vlažno od znoja zbog vrućine u sobi. Ona i dalje u
rukama drži violinu i gudalo.
— I ja se bojim mnogo toga — kažem. — I dalje ću se bojati.
Ne želim ti ništa objašnjavati. Ali postoji nešto što ovaj čas možeš
napraviti.
— Ne želim si nastaviti govoriti da će sve ovo jed nog dana proći.
Neće. Moram naučiti živjeti sa svojim demonima!
— Čekaj. Nisam krenuo na ovo putovanje kako bih spasio cijeli
svijet, niti kako bih spasio tebe. Ali Tradicija magije kaže da je moguće
premjestiti bol. Ona ne nestaje odmah, ali polako se smanjuje
ako je uspijemo prebaciti na drugo mjesto. Ti to nesvjesno radiš
cijeli život. Sada ti predlažem da to činiš svjesno.
— Zar ne želiš voditi ljubav sa mnom?
— Jako to želim. Usprkos toplini u ovoj sobi, osjećam još veću
toplinu u svojim nogama, na mjestu gdje sjediš i dodiruješ me. Ja
nisam nikakav superjunak. Zato te molim da premjestiš svoju bol
i moju želju.
»Molim te da ustaneš, odeš u svoju sobu i sviraš do iznemoglosti.
Sami smo u ovom hotelu, nikom neće sme tati buka. Uloži sve
svoje osjećaje u glazbu i sutra napravi isto. I uvijek kada sviraš,
sjeti se da se ono što te tako povrijedilo pretvorilo u dar. Suprotno
onome što kažeš, drugi ljudi nikada ne prevladaju traume, samo
ih sakriju na neko mjesto koje nikada ne posjećuju. Ali, u tvojem
188
slučaju, Bog ti je pokazao put. Izvor obnove i ozdravljenja u tvojim
je rukama.«
— Volim te kao Chopina. Uvijek sam željela biti pijanistica, ali
moji su mi roditelji mogli priuštiti samo violinu.
— Ja tebe volim kao rijeku.
Ona ustaje i počinje svirati. Nebo sluša njezinu glazbu, anđeli silaze
da zajedno sa mnom slušaju tu golu ženu, koja povremeno zastaje,
a povremeno njiše tijelo u ritmu glazbe. Želio sam je i vodio
sam ljubav s njom, bez ijednog dodira i bez orgazma. Ne zato što
sam ja najvjerniji muškarac na svijetu, nego zato što je to bio jedini
pravi način da se naša tijela susretnu — uz prisutnost anđela.
Treći puta te noći — kada je moja duša letjela s bajkal skim orlom,
kada sam začuo melodiju iz djetinjstva i sada — vrijeme je
stalo. Bio sam potpuno uronjen u taj trenutak, bez prošlosti i budućnosti,
proživljavajući glaz bu zajedno s njom u neočekivanoj
molitvi, zahvalan što sam pošao u potragu za svojim kraljevstvom.
Legao sam u krevet, a ona je nastavila svirati. Zaspao sam uz zvuke
njezine violine.
189
Probudio sam se s prvim zrakama sunca, otišao do njezine sobe i
ugledao njezino lice — prvi put izgledala je kao da zaista ima samo
dvadeset jednu godinu. Nježno sam je probudio i zamolio je da se
obuče, jer nas Yao već čeka na doručku. Moramo se odmah vratiti
u Irkutsk, jer vlak kreće za nekoliko sati.
Sišli smo, pojeli mariniranu ribu (jedini izbor u to doba) i začuli
brujanje automobila koji je došao po nas. Vozač nam je zaželio dobro
jutro, uzeo naše naprtnjače i stavio ih u prtljažnik.
Izašli smo na sunce, nebo je čisto, nema ni daška vjetra; snježne
planine u daljini vidljive su kao na dlanu. Zastajem oprostiti se od
jezera jer znam da se vjerojatno više nikada u životu neću vratiti
ovamo. Yao i Hilal ulaze u automobil, a vozač pali motor.
Ali ja se ne mogu pomaknuti.
— Hajdemo. Imamo sat vremena do polaska, ali može se nešto
dogoditi na cesti. Ne želim riskirati da zakasnimo.
Jezero me zove.
Yao izlazi iz automobila i prilazi mi.
— Možda ste očekivali više od susreta sa šamanom. Ali meni je
to bilo važno.
Ne, nisam, očekivao sam manje. Kasnije ću mu ispri čati što
se dogodilo s Hilal. Sada gledam kako se jezero budi zajedno sa
suncem, dok njegova površina odražava svaku zraku. Moj ga je
duh posjetio u letu s bajkalskim orlom, ali ja ga želim još bolje
upoznati.
— Katkada stvari ne ispadnu onako kako smo oče kivali — nastavlja
Yao. — Ali svejedno vam zahvaljujem što ste došli.
— Je li moguće skrenuti s puta koji nam je Bog zacrtao? Moguće
je, ali je uvijek pogrešno. Je li moguće izbjeći bol? Jest, ali tako
ništa ne možemo naučiti. Je li moguće nešto zaista upoznati, a da
to ne preživimo? Moguće je, ali ono tako nikada neće zaista postati
dio nas.
S tim riječima na usnama koračam prema vodama koje me zovu.
Prvo polako i oklijevajući, jer nisam siguran da ću do njih stići.
190
Malo-pomalo osjećam da me razum počinje vući nazad i zato koračam
sve brže, počinjem trčati skida jući sa sebe svoju zimsku odjeću.
Stižem do obale samo u gaćama. Na trenutak, samo na djelić
sekunde, oklijevam. Ali moja sumnja nije dovoljno jaka da me zaustavi.
Ledena voda dodiruje mi stopala, zatim gležnjeve, dno je
puno kamenja i teško održavam ravnotežu, ali svejedno ulazim sve
dublje, dok dubina nije dovoljna da mogu:
ZARONITI!
Moje tijelo uranja u ledenu vodu, osjećam kako mi se tisuće iglica
zabija u kožu, izdržavam koliko mogu, možda nekoliko sekunda
i odmah izlazim na površinu.
Ljeto! Toplina!
Kasnije ću saznati da svi koji izađu iz nekog ekstremno hladnog
na neko toplije mjesto, oćute isti doživljaj. Stojim tu, bez košulje,
do koljena uronjen u vodu Bajkalskog jezera, sretan poput malog
djeteta jer sam bio umotan u svu tu energiju koja će od sada biti dio
mene.
Yao i Hilal slijedili su me i gledaju me s obale. U nevjerici.
— Dođite! Dođite!
Njih dvoje skidaju odjeću. Hilal ne nosi donje rublje i ponovno
je potpuno gola, ali kakve to veze ima? Neki se ljudi okupljaju na
doku i promatraju nas. Ali koga briga za to? Jezero je naše. Svijet
je naš.
Yao ulazi prvi, ali ne primjećuje neravno dno i pada. Ustaje, ulazi
još nekoliko metara i zaranja. Hilal kao da lebdi ponad kamenja,
ulazi u trku, dublje od svih nas i, nakon dugog zarona izranja, širi
ruke prema nebu i smije se, smije se kao luda.
Od trenutka kada sam počeo trčati prema jezeru do trenutka kada
smo izašli nije prošlo više od pet minuta. Naš zabrinuti vozač također
je dotrčao s nekoliko ručnika koje je na brzinu pokupio u hotelu.
Nas troje skačemo od veselja, grlimo se, pjevamo i uzvikujemo:
»Kako je vani toplo!« Poput djece koja nikada u životu nećemo
prestati biti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

25 Re: Alef - Paulo Koeljo taj Uto Jan 03, 2012 1:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Grad
NAMJEŠTAM SAT, posljednji put na ovome putovanju: točno
je pet sati ujutro, 30. svibnja 2006. U Moskvi, koja za nama »kasni
« sedam sati, još je 29. i ljudi završavaju večeru.
Svi putnici našeg vagona ustali su jako rano ili nisu ni uspjeli
spavati. Ne zbog drmanja vlaka na koje smo svi već navikli, nego
zato što uskoro stižemo u Vladivostok, našu posljednju postaju.
Proveli smo zadnja dva dana u vagonu, uglavnom okupljeni oko
stola u salonu, koji je naizgled cijelu vječnost bio središte našeg
svemira. Jeli smo, pričali jedni drugima priče, a ja sam opisao naše
kupanje u Bajkalskom jezeru, iako je sve puno više zani mao susret
sa šamanom.
Moji su izdavači imali odličnu ideju: najavljivali su naš dolazak
u svakome gradu u kojem je vlak stajao. Bio dan ili noć, ja bih izlazio
iz vagona, ljudi bi me čekali na peronu, pružali mi svoje knjige
na potpis, zahvaljivali mi, a ja bih im uzvraćao zahvale. Katkada
bismo stajali samo pet minuta, katkada punih dvadeset. Blagoslivljali
bi me, a ja sam prihvaćao sve blagoslove, kako od starijih gospoda
u dugačkim kaputima, čizmama i maramama omotanima oko
glave, tako i od mladića koji su dolazili s posla ili se vraćali kući,
uglavnom obučeni samo u lagane jakne, kao da svima žele reći: »Ja
sam jači od studeni.«
Predzadnji dan odlučio sam prošetati cijelim vlakom. Želio sam
to još od početka putovanja, ali uvijek bih to odgodio za drugi dan,
misleći kako je pred nama dug put. Sve dok nisam shvatio da gotovo
stižemo na cilj.
Zamolio sam Yaoa da ide sa mnom. Otvorili smo i zatvorili bezbroj
vrata, nemoguće ih je bilo izbrojiti. Tek sam tada shvatio da se
192
uopće ne nalazim u vlaku, nego u pravome gradu, državi, u cijelom
Svemiru. Trebao sam to ranije učiniti — putovanje bi bilo kudikamo
bogatije, mogao sam upoznati nevjerojatno zanimljive ljude,
čuti njihove priče koje sam mogao pretočiti u knjige.
Proveo sam cijelo poslijepodne šetajući tim gradom na tračnicama,
a silazio sam samo kako bih se susreo s čitateljima na postajama
na kojima su me čekali. Hodao sam tim velikim gradom
kao i tolikim drugima na ovome svijetu i nazočio istim scenama:
neki čovjek razgovara na mobitel, mladić koji trči pokupiti nešto
što je zaboravio u vagon-restoranu, majka s bebom u krilu, dvoje
mladih koji se ljube u uskome hodniku pored kupea, ne obraća jući
pozornost na krajolik koji kraj njih prolazi s druge strane prozora,
radio pojačan do kraja, znakovi koje ne mogu odgonetnuti, ljudi
koji nešto nude ili mole, čovjek sa zlatnim zubom koji se smije sa
svojim drugovima, žena s maramom na glavi koja plače gledajući
u prazno. Popušio sam nekoliko cigareta s jednom grupom ljudi u
malenom odjeljku prije nego što ću proći kroz uska vrata koja vode
u drugi vagon i potajno sam promatrao neke zamišljene, elegantno
odjevene ljude, koji kao da nose svijet na svojim leđima.
Hodao sam tim gradom koji se proteže poput kakve čelične rijeke
koja nikada ne staje, čiji jezik ne govorim, ali to mi ni najmanje
ne smeta. Već sam se naslušao raznih jezika i glasova i primijetio
sam da, kao i u drugim velikim gradovima, većina ljudi uopće ne
razgovara ni s kime — putnici su uronjeni u svoje probleme i svoje
snove, prinuđeni dijeliti kupe s još troje stranaca s kojima se nikada
više neće sresti i koji su zaokupljeni svojim vlasti tim problemima i
snovima. Koliko god bili nesretni ili usamljeni, koliko god im bilo
potrebno s nekime podijeliti radost nekog uspjeha ili tugu koja ih
guši, radije biraju sigurnost šutnje.
Odlučio sam prići jednoj ženi otprilike mojih godina. Pitao sam
je kako se zove mjesto kroz koje prolazimo. Yao je počeo prevoditi
moje riječi, ali zamolio sam ga da mi ne pomaže jer sam želio vidjeti
kako bi bilo da putujem sam: bih li uspio stići do kraja? Žena
mi znakovima glavom pokazuje da nije razumjela što sam rekao,
193
buka kotača bila je zaglušujuća. Ponovio sam pitanje i ovaj je put
čula moje riječi, ali nije ništa razumjela. Valjda je mislila da sam
neki luđak i brzo se odmaknula od mene.
Pokušao sam se obratiti drugoj, pa trećoj osobi. Pro mijenio sam
pitanje jer sam želio znati kamo putuju i što rade u tom vlaku. Nitko
nije razumio što želim i to mi je na neki način bilo drago, jer
moje je pitanje zaista bilo smiješno, ta svi znaju što rade i kamo
idu — čak i ja, iako katkada ne stignem tamo kamo sam želio stići.
Netko tko se provlačio između nas kroz hodnik čuo je kako pričam
engleski, stao i pitao mirnim glasom:
— Mogu li vam pomoći? Jeste li izgubljeni?
— Ne, nisam izgubljen. Gdje smo sada?
— Sada smo na granici s Kinom, uskoro ćemo skrenuti udesno
prema Vladivostoku.
Zahvalio sam i pošao dalje. Uspio sam uspostaviti dijalog, mogao
bih putovati sam, nikada se neću izgubiti, sve dok postoje toliki
ljudi koji su mi spremni pomoći.
Prošetao sam tim gradom koji se činio beskrajnim i vratio se na
mjesto s kojeg sam krenuo, donijevši sa sobom osmijehe, poglede,
poljupce, glazbu, riječi tolikih različitih jezika, šumu mimo koje
smo prošli i koju sigurno više nikada u životu neću vidjeti i zato
će ostati zauvijek sa mnom, utisnuta u mojoj mrežnici i u mojem
srcu.
Vratio sam se za stol koji je bio središte našeg svemira, napisao
nekoliko rečenica i zalijepio ih na mjesto na koje je Yao svaki dan
lijepio svoje dnevne citate.
* * *
Čitam što sam zapisao jučer nakon šetnje kroz vlak.
»Nisam stranac jer se nisam molio za povratak u sigur nost, nisam
gubio vrijeme razmišljajući o svojoj kući, svojem stolu, svojoj strani
kreveta. Nisam stranac jer svi putujemo, postavljamo ista pitanja, nosimo
isti umor, iste strahove, isti egoizam i istu velikodušnost. Nisam
stranac jer kad sam molio, dobio sam. Kada sam zakucao, vrata su se
194
otvorila. Kada sam tražio, našao sam što sam želio.«
Sjetio sam se da su to bile šamanove riječi. Uskoro će se ovaj
vagon vratiti na točku s koje je krenuo. Taj će papir nestati čim
spremačica uđe počistiti ga. Ali ja nikada neću zaboraviti što sam
napisao: jer nisam i nikada neću biti stranac.
* * *
Hilal je većinu vremena provela u svojoj kabini, očajnički svirajući
violinu. Katkada bih osjetio da priča s anđelima, a katkada je samo
vježbala da održi tehniku. Na povratku u Irkutsk bio sam siguran
da u svojoj nebeskoj šetnji s bajkalskim orlom nisam bio sam. Naše
su duše zajedno doživjele iste divote.
Prethodne sam je noći opet zamolio da spavamo zajedno. Pokušao
sam sam izvesti pokus sa svjetlosnim prstenom, ali nisam uspio
ništa drugo doli posjetiti — a da to nisam želio — francuskog pisca
koji sam bio u 19. stoljeću. On (ili ja) upravo je dovršavao jedan
odlomak:
»Trenuci koji prethode snu nalikuju na sliku smrti. Obu zme nas
obamrlost i postaje nemoguće odrediti kada ‘JA’ poćne postojati u
drugome obliku. Naši snovi naš su drugi život: nikada ne mogu prijeći
kapiju koja vodi u nevidljivi svijet a da ne osjetim trnce.«
Te je noći legla pored mene, naslonio sam glavu na njezine grudi
i ležali smo tako u tišini — kao da se naše duše već odavno poznaju
i više nema potrebe za riječima, samo za blagim izičkim dodirom.
Konačno sam uspio da me zlatni prsten odnese točno onamo
gdje sam želio biti: u gradić pokraj Cordobe.
195
Pesuda je izrečena javno, nasred trga, kao da smo na velikoj narodnoj
fešti. Osam je djevojaka obučeno u bijele halje do gležnjeva,
drhte od hladnoće, ali uskoro će osjetiti toplinu Paklenog ognja
— koji su ljudi zapalili misleći da to rade u ime Nebesa. Zamolio
sam svojeg po glavara da me oslobodi obveze da budem prisutan
među pripadnicima Crkve. Nisam ga trebao puno moliti, vje rujem
da je bio toliko bijesan zbog mojeg kukavičluka da me rado pustio
da idem kamo želim. Sakrio sam se među gomilom, posramljen,
glave stalno zaklonjene kapuljačom moje dominikanske halje.
Cijeloga su dana iz susjednih gradova pristizali zna tiželjnici koji
su se još prije večeri rasporedili po trgu. Plemići su došli u svojim
najraskošnijim odorama i sjeli u prvi red na stolce postavljene za
tu prigodu. Žene su imale dovoljno vremena da se našminkaju i
naprave kom plicirane frizure, kako bi im se svi divili jer to se smatralo
iskazom ljepote. U pogledima prisutnih ima još nečega osim
znatiželje; čini se kao da je svima zajednički osjećaj osvete. Ne radi
se o olakšanju što će krivci biti kažnjeni, nego o odmazdi zbog njihove
ljepote, mladosti, senzualnosti i bogatog nasljeđa. Zaslužile
su biti kažnjene zbog onoga što je velika većina tih ljudi zauvijek
ostavila za sobom, ili nikada nije ni uspjela doseći. Osvetimo se
zato ljepoti. Osvetimo se radosti, smijehu i nadi. U našem svijetu
nema mjesta osjećajima koji naglašavaju naš jad i bijedu, naše frustracije
i nemoć.
Inkvizitor vodi misu na latinskom. U određenom trenutku, za
vrijeme propovijedi u kojoj opominje ljude na strašne kazne koje
očekuju heretike, začuju se krikovi. To su roditelji djevojaka koje
će spaliti na lomači, koje su do tada sprječavali da uđu na trg, ali
koji su uspjeli probiti prepreke i ući.
Inkvizitor prekida propovijed, gomila ih izviždava, stražari ih
okružuju i uspijevaju izgurati s trga.
Stižu kola koja vuku volovi. Djevojke su stavile ruke iza leđa
da bi ih oni mogli vezati, a dominikanci im pomažu da se uspnu
na kola. Stražari formiraju sigurnosni pojas oko vozila, gomila se
196
povlači napraviti im prolaz i bikovi sa svojim mrtvačkim teretom
kreću prema lomači, koja će biti zapaljena na obližnjoj livadi.
Djevojke stoje pognutih glava, a s mjesta na kojem stojim nemoguće
je vidjeti je li im to u očima strah ili su suze. Jednu od njih
tako su zvjerski mučili da ne može stajati na nogama bez pomoći
drugih. Vojnici uz puno muke pokušavaju obuzdati gomilu koja se
smije, vrijeđa ih, gađa koječime. Vidim da će kola proći blizu mene
i pokušavam pobjeći, ali prekasno je. Kompaktna masa muškaraca,
žena i djece iza mene ne dopušta mi da se pomaknem.
Kako se približavaju, vidim da su njihove bijele halje sada zamrljane
jajima, pivom, vinom, komadićima ljuske od krumpira. Bože,
smiluj se. Nadam se da će, prije nego li zapale vatru, one ponovno
moliti za oprost svojih grijeha — grijeha za koje nitko od prisutnih
ne može ni zamisliti da će jednom biti proglašeni vrlinama. Ako
mole za odrješenje, jedan će svećenik ponovno poslušati njihove
ispovijedi, predat će njihove duše Bogu, i zadavit će ih užetom
omotanim oko njihovih vratova i vezanim za kolac iza njih. Tako
će samo njihova tijela biti spaljena.
Ako ustraju u svojoj nevinosti, spalit će ih žive.
Već sam nazočio pogubljenjima poput ovog večeras. Usrdno se
nadam da su roditelji djevojaka potkupili krv nike; tako će oni pomiješati
malo ulja s drvetom i vatra će se rasplamsati tako brzo da
će ih dim otrovati prije nego što plamen počne gutati prvo njihove
kose, zatim stopala, ruke, lica i konačno trup. Ako nije bilo prilike
da ih potkupe, bit će spaljene polako, u mukama koje nije moguće
opisati.
Kola su stigla preda me. Spuštam glavu, ali jedna od njih prepoznaje
me. Sve se okreću prema meni i ja se pri premam za uvrede i
napade koje zaslužujem, jer ja sam kriv više od bilo koga drugoga,
onaj sam koji je oprao ruke kada je jedna moja riječ mogla sve
promijeniti.
Zazivaju me. Ljudi oko mene iznenađeno me gle daju — zar
ja poznajem te vještice? Da nisam obučen u dominikansku halju,
možda bi me zatukli na licu mjesta. Nakon nekoliko trenutaka, net197
ko od ljudi koji me okru žuju zaključuje da sam ja zacijelo jedan od
onih koji su ih osudili. Netko me sudionički potapša po leđima, a
neka žena kaže: »Čestitam vam na vašoj vjeri.«
One me i dalje zovu. A ja, već potpuno izmoren vla stitim kukavičlukom,
konačno odlučim podići glavu i pogledati ih.
U tome se trenutku slika zamrzne i ne vidim više ništa.
198
Pomislio sam odvesti je u Aleph, koji nam je tako blizu, ali je
li to zaista smisao mojeg putovanja? Iskoristiti osobu koja me voli
samo kako bih dobio odgovor na pi tanje koje me muči: hoću li tako
zaista opet postati kralj svojega kraljevstva? Ako sada ne uspijem,
uspjet ću kasnije — ostale tri žene zacijelo me čekaju na mojemu
putu, ako ću imati hrabrosti slijediti ga do kraja. Gotovo sigurno
neću otići iz ove inkarnacije bez odgovora.
* * *
Svanuo je dan, a veliki se grad pojavljuje na bočnim pro zorima.
Ljudi se dižu sa sjedala ne pokazujući nimalo entuzijazma ili sreće
zbog dolaska. Možda naše putovanje zapravo tek počinje.
Brzina se smanjuje i čelični se grad polako zaustavlja, ovaj put
konačno. Obraćam se Hilal i kažem:
— Izađi pored mene.
Ona silazi sa mnom. Vani nas čeka mnoštvo ljudi. Neka djevojka
krupnih očiju u rukama drži veliki plakat s brazilskom zastavom i
riječima napisanima na portugal skom. Prilaze nam novinari, ja zahvaljujem
svim Rusima na srdačnosti koju su mi iskazivali tijekom
mojega puto vanja golemim azijskim kontinentom. Pružaju mi cvijeće,
a fotograi me mole da poziram pred velikim brončanim stupom
s dvoglavim orlom na vrhu, na čijem je postolju ugravirano:
9288.
Nije potrebno dodati oznaku »km«. Svi koji su dotle stigli dobro
znaju što taj broj označava.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu